DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str.

95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

Kuća Hatzovih na Harmici (danas Trg bana Josipa Jelačića)

Preuzeto iz: Ivan Ulčnik, „Zagrebački podnačelnik Pavao Hatz“,
Zagreb. Revija Društva Zagrepčana, VI., Zagreb 1938., br. 4., 130.

Dubrovnik2. Četrdesetih godina 19. stoljeća Pavao Hatz stariji posjedovao je i druge
nekretnine u Zagrebu, na Zrinjevcu 19 i Vrhovcu 43 – 63.3
O ugledu koji je Pavao Hatz uživao u Zagrebu svjedoči i činjenica da je na sjednici
gradskoga vijeća od 21. i 22. travnja 1831. izabran za gradskog vijećnika. Zajedno
s dvojicom kolega istaknutih zagrebačkih trgovaca Franjom Kahnom i Anastasom
Popovićem 1833. godine utemeljio je Zagrebački trgovački zbor, stalešku udrugu
zagrebačkih trgovaca koja je osnovana po uzoru na Peštanski trgovački zbor. Pravila
zbora odobrena su dvije godine kasnije.4
Unatoč njemačkom podrijetlu i mađarskoj domovini Hatz se očito dobro srodio
s hrvatskom sredinom i aktivno je podupirao hrvatski preporodni pokret. O takvoj
političkoj orijentaciji svjedoči i asortiman robe u njegovoj trgovini. Naime, oglasom
u Ilirskim narodnim novinama od 6. siječnja 1838. obavijestio je sugrađane da prodaje
porculansko posuđe izrađeno u Beču, a također i posuđe za kavu s ilirskim simbolima.
To je bilo u skladu s tada vrlo popularnom praksom korištenja različitih uporabnih

2
I nakon rušenja kuće Hatzovih kip Merkura je sačuvan te i danas krasi pročelje hotela Dubrovnik.
3
I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 60.-62.; Lelja Dobronić, Stare numeracije kuća u Zagrebu, Zagreb
1959., 92, 224.; I. Iveljić, Očevi i sinovi, 365.
4
I. Iveljić, Očevi i sinovi, 37.

97
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

predmeta s ilirskim simbolima.5 Zajedno s poznatim zagrebačkim trgovcem Anastasom

Popovićem Hatz je vodio blagajničke poslove odbora za kupnju palače u Poštarskoj
ulici (danas Opatička) koja je 1846. godine kupljena od grofa Karla Draškovića. U tu su
zgradu – Narodni dom smještene glavne nacionalne kulturne i gospodarske institucije:
narodna čitaonica, Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, Matica ilirska i Narodni
muzej, a prema velikoj dvorani u kojoj su se održavale različite političke i kulturne
manifestacije kolokvijalno je nazvana Dvoranom. (Danas je ta zgrada u Opatičkoj 18
u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.)6
Pavao Hatz stariji umro je od moždanog udara 28. travnja 1846. Pokopan je
na groblju sv. Jurja, a 1909. posmrtni ostaci su mu preneseni u obiteljsku arkadu na
središnjem gradskom groblju Mirogoju.7

II. Pavao Hatz mlađi – podnačelnik koji je obavljao poslove

gradonačelnika Zagreba, gospodarstvenik i političar
Pavao Anton Hatz mlađi rođen je 15. veljače 1822. u Zagrebu. U rodnome gradu
završio je osnovnu školu i tri razreda gimnazije, a nakon toga je kod oca izučio trgovački
zanat. Nakon očeve smrti 1846. godine preuzeo je obiteljski posao, a očevu trgovinu
mješovite robe pretvorio je u željezariju. Iste godine dobio je pravo građanstva u
Zagrebu.8
Tijekom revolucionarne godine 1848. politički se aktivirao. Dana 17. ožujka
1848. sudjelovao je u radu proširene sjednice Gradskog poglavarstva Zagreba na kojoj
su formulirani reformski zahtjevi inspirirani liberalnim idejama o državnom ustroju
te političkim pravima i slobodama građana.9 Izabran je u poslanstvo koje je vladaru
trebalo predati reprezentaciju. Nakon što je u ožujku 1848. osnovana narodna građanska
garda u Zagrebu, Pavao Hatz stupio je u gardu i stekao čin bojnika. Kraće je vrijeme
zapovijedao zagrebačkom narodnom gardom u kasno proljeće 1848. tijekom odsutnosti
njezina zapovjednika grofa Sigismunda Vojkffyja (Vojkovića). Potkraj svibnja 1848.
kao jedan od četvorice zastupnika grada Zagreba Pavao Hatz izabran je u Hrvatski

5
„Primjenjena umjetnost u Hrvatskoj u prvoj polovici 19. stoljeća“ (Stanko Staničić, Namještaj i keramika,
312.-313.; Đurđica Comisso, Staklo, 313.-314.), u: Hrvatski narodni preporod 1790-1848. Hrvatska u vrijeme
Ilirskog pokreta, gl. ur. Nikša Stančić, Zagreb 1985., 313.-314.
6
I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 63.; Franjo Buntak, Povijest Zagreba, Zagreb 1996., 667.
7
I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 63.
8
Isto, 64.-65.
9
O shvaćanju političkih prava i sloboda građana na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine 19. stoljeća usp.
Vlasta Švoger, „Slobodni pojedinci u slobodnom narodu. Građanske i političke slobode i prava u hrvatskom
tisku sredinom 19. stoljeća“, Ascendere historiam. Zbornik u čast Milana Kruheka, ur. Marija Karbić, Hrvoje
Kekez, Ana Novak i Zorislav Horvat, Zagreb 2014., 573.-584.

98
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

sabor.10 U Saboru je izabran u odbor za izradu zakonske osnove o obrani domovine te

zakonske osnove o ustroju narodne straže.11 I financijski je podupirao hrvatski politički
pokret.12 Prigodom skupljanja prinosa za obranu domovine u Saboru Hatz je donirao
200 forinti i obvezao se da će dok rat traje mjesečno davati po 100 forinti i 100 koža. 13
U rujnu 1849. godine oženio se Marijom Stanković iz ugledne zagrebačke
trgovačke obitelji s kojom je imao petero djece: Mariju (1851.-1861.), Sofiju (1857.-
1934., udanu Stanković), Aleksandra (1854.-1919.) koji je ostvario zapaženu vojnu
karijeru i umro kao umirovljeni husarski potpukovnik, Ivana (1862.-1917.) koji je bio
banski savjetnik i Pavla (1864.-1926.) koji je bio zemljoposjednik.14 Trgovački poziv
Pavla Hatza starijeg i mlađeg te rodbinske veze s istaknutim zagrebačkim trgovačkim
obiteljima pribavile su obitelji Hatz znatan imetak i društveni ugled, a to je novoj
generaciji članova obitelji otvorio put za uspješne karijere u državnoj službi – u vojsci
i javnoj upravi.
Pavao Hatz mlađi angažirao se u društvenom i kulturnom životu rodnoga grada
kao utemeljitelj i podupiratelj brojnih društava i različitih inicijativa. Bio je jedan od
ravnatelja Dvorane (1849. i 1859.), zgrade u Opatičkoj 18 u Zagrebu u kojoj su bile
smještene glavne nacionalne kulturne institucije, pedesetih i šezdesetih godina 19.
stoljeća bio je član kazališnog odbora za ekonomske i upravne poslove koji je vodio
poslovanje nacionalnog kazališta. Kao jedan od utemeljitelja sudjelovao je u osnivanju
Društva za povjesnicu jugoslavensku, a bio je i član Građanskog streljačkog društva u
Zagrebu. Početkom šezdesetih godina 19. stoljeća bio je blagajnik građanske inicijative za
skupljanje dobrovoljnih priloga za otkup autorskih prava na opere Vatroslava Lisinskog
„Ljubav i zloba“ i „Porin“. Od 1863. godine u Hatzovoj kući na Jelačićevu trgu na 2.
katu bili su smješteni Narodna čitaonica i uredništvo lista Pozor. Sudjelovao je u raznim
dobrotvornim akcijama, bio je član utemeljitelj Društva čovječnosti u Zagrebu, a 1863.
kao blagajnik je sudjelovao u skupljanju pomoći za stanovništvo mađarskih županija
koje je zbog nerodice pogodila glad. Dobrotvornu akciju organizirali su Građanska
streljana u Zagrebu i časopis Kolo.15

10
Zanimljivo je da je dobio znatno više glasova od drugih zagrebačkih zastupnika. Na izborima održanim 29.
svibnja 1848. Hatz je dobio 343 glasa, dok su ostala trojica izabranih zagrebačkih zastupnika dobila nešto
više od 200 glasova. I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 67.
11
Ivo Perić, Hrvatski državni sabor 1848.-2000., Prvi svezak: 1848.-1867., Zagreb 2000., 179.-180.
12
O hrvatskom političkom pokretu 1848.-1849. usp. Tomislav Markus, Hrvatski politički pokret 1848.-1849.
godine. Ustanove, ideje, ciljevi, politička kultura, Zagreb 2000.; Jaroslav Šidak, Studije iz hrvatske povijesti za
revolucije 1848-49., Zagreb 1979.; Vlasta Švoger, Zagrebačko liberalno novinstvo 1848.-1852. i stvaranje moderne
Hrvatske, Zagreb 2007.
13
I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 65.-67.
14
Isto, 67.-68., 129.-130.
15
I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 67.-72.; I. Iveljić, Očevi i sinovi, 222.-224.

99
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

Poduzetni duh pokazao je i na kulturnom polju. Zajedno s Naumom Mallinom,

također pripadnikom zagrebačke trgovačke elite, namjeravao je pokrenuti tiskaru, kojoj
bi vlasnik bilo dioničko društvo, a svrha bi joj bila promicane narodne književnosti.
Zbog toga su Banskome vijeću u ožujku 1850. uputili molbu, koju je Vijeće proslijedilo
banu Josipu Jelačiću.16 Jelačić je tražio informaciju o uvjetima pod kojima bi se osnovalo
spomenuto dioničko društvo i mišljenje zagrebačkog Gradskog poglavarstva o tom
predmetu.17 Gradsko je poglavarstvo, uz pozitivno mišljenje Zagrebačkog trgovačkog
zbora, podržalo inicijativu o osnivanju tiskare i knjižare u vlasništvu dioničkog društva
i odobrilo je pravila. Banski namjesnik Mirko Lentulay dokumentaciju je proslijedio
banu uz napomenu da Bansko vijeće nema razloga ne dopustiti osnivanje tiskare jer
takav pothvat smatra višestruko korisnim: „Podignutje jedne dobro ustrojene samo
na tèrgovačkom temelju stojeće tiskarne i knjigarne bit će za razvijanje naše narodne
književnosti od velike koristi, jer će se time ukloniti svako monopoliziranje ovih strukah
obèrtnosti, a spisatelji knjigah u narodnom jeziku imat će sredstvo, koje će jih velike
brige za razprodavanje svojih književnih proizvodah rěšiti.“18 Jelačić je krajem travnja
dao dopuštenje za osnivanje tiskare.19 Tiskara ipak nije osnovana zbog intervencije
bečkih vladajućih krugova preko Banske vlade, koja je zamijenila u međuvremenu
raspušteno Bansko vijeće. Naime, centralistički usmjerena vlada u Beču nakon nedavnih
revolucionarnih zbivanja nije željela dopustiti širenje narodne književnosti, a pogotovo
ne slavenske.20
Pavao Hatz sudjelovao je i u različitim profesionalnim udrugama i poslovnim
pothvatima, a bio je vrlo aktivan i u različitim projektima koji su imali cilj stvaranje
infrastrukture potrebne za prometnu i nacionalnu integraciju te gospodarski razvoj
hrvatskih zemalja. Za komorskog savjetnika Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu
izabran je 1855. godine. Zaslužan je i za razvoj pivarstva u Zagrebu jer je po nalogu
Gradskog poglavarstva nadzirao izgradnju nove zagrebačke gradske pivovare u
Špitalskoj ulici (današnja Gajeva), koja je proradila 1852. godine. Bio je član središnjeg
(„osrednjeg“) odbora Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva te član Odbora
Banske konferencije za željezničku problematiku, osnovanog u kolovozu 1862.
Kao član aktivno je pridonio radu Krajiškog konzorcija za kupnju šuma i gradnju
prometnica u Hrvatskoj, a s upisanim dionicama u vrijednosti 20.000 forinti bio je

16
Tomislav Markus, Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća 1848.-1850., Zagreb 1998., 471.; izvornik u:
HR-HDA-66 (Ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije [Banska pisma]), kut. CLXI, 433/1850.
17
T. Markus, Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća, 478.-479.; izvorni dokumentu u: HR-HDA-66,
kut. CLXI, 433a/1850.
18
T. Markus, Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća, 516.-517., cit. str. 516.; HR-HDA-66, kut. CLXII,
619/1850.; I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 70.
19
T. Markus, Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća, 534.; izvornik u: HR-HDA-67 (Bansko vijeće), kut.
X., Unutarnji odsjek, 5901-961/1850. i HR-HDA-66, kut. CLXII, 619a/1850.
20
I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 70.

100
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

jedan od njegovih najvećih dioničara. Vrlo je aktivno sudjelovao u pripremanju Prve

dalmatinsko-hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe, održane u Zagrebu 1864. U
pripremama je sudjelovao na dvije razine - kao član središnjeg izložbenog odbora
te odbora za priređivanje zabava i svečanosti te kao izlagač. Uzgajao je razno voće i
povrće, a sadnice je nabavljao između ostalog iz Pariza i Njemačke. Bavio se i uzgojem
cvijeća na veliko. Na Izložbi je izložio plodove sa svoga dobra na Vrhovcu za koje je
nagrađen srebrnom medaljom.21 Budući da je bio svjestan nužnosti otvaranja hrvatskoga
gospodarstva međunarodnim gospodarskim tokovima angažirao se oko priprema za
sudjelovanje hrvatskih izlagača na međunarodnim gospodarskim izložbama, a zajedno
sa zagrebačkim trgovcem Naumom Mallinom otputovao je u London na prvu svjetsku
gospodarsku izložbu 1851. godine. Na međunarodnoj gospodarskoj izložbi u Parizu
1867. Hatz je izložio šljivovicu vlastite proizvodnje, a bio je član odbora za pripremu
sudjelovanja izlagača iz Hrvatske i Slavonije na svjetskoj izložbi u Beču 1873. godine.
Sudjelovao je u utemeljenju hrvatskih novčarskih zavoda: bio je dioničar Prve hrvatske
štedionice (osnovane 1846.) te član odbora za osnivanje Hrvatske eskomptne banke, 22
koja je osnovana krajem 1868. godine.23
Pavao Hatz bio je uz Gjuru Deželića jedna od najzaslužnijih osoba za osnivanje
Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Zagrebu. Nakon višegodišnjih nastojanja Gradskog
vatrogasnog odbora, kao jednog od odbora koji je djelovao u sklopu Gradskog zastupstva,
pripreme za osnivanje društva osobito su se intenzivirale 1869. godine pod Hatzovim
vodstvom. Nakon što je Gradsko zastupstvo potkraj 1869. odobrilo, a Zemaljska vlada
u travnju 1870. potvrdila pravila Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Zagrebu, Hatz
je izabran za privremenog predsjednika Društva. Iduće godine na svečanoj skupštini
Hatz, Deželić i Janko Grahor izabrani su za počasne članove Društva zbog zasluga
za njegovo osnivanje.24
Poput jednog dijela svojih suvremenika Pavao Hatz nije bio dosljedan u svojoj
političkoj orijentaciji. Na početku svoje političke aktivnosti četrdesetih godina 19.
stoljeća zagovarao je ideje preporodnog pokreta i hrvatskog političkog pokreta 1848.
koje su, između ostalog, tražile ostvarenje teritorijalne cjelovitosti i što je moguće
veće samostalnosti Hrvatske, a sredinom šezdesetih godina 19. stoljeća pridružio
se političkoj struji koja se zalagala za ostvarenje tijesne unije s Ugarskom i koja je
rezultirala sklapanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe. Na izborima za zagrebačko Gradsko
zastupstvo u veljači 1868. Pavao Hatz izabran je kao kandidat unionističke stranke koju
je predvodio ban Levin Rauch. Na sjednici Gradskog zastupstva održanoj 28. ožujka

21
I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 128.
22
I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 71., 73., 91.-92. I. Iveljić, Očevi i sinovi, 41., 65., 68., 75.-76., 103.,
171.-172., 265.
23
O nastojanjima oko osnivanja Hrvatske eskomptne banke, preprekama na tom putu i o njezinu uspješnom
radu usp. I. Iveljić, Očevi i sinovi, 74.-81.
24
I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 94.-98.

101
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

1868. Hatz je izabran za podnačelnika. Na toj

je dužnosti bio iduće četiri godine. Nakon što
je Zemaljska vlada početkom 1872. godine
tada aktualnom zagrebačkom gradonačelniku
Dragutinu pl. Cekušu naložila da stupi u
službu prisjednika Banskoga stola, Gradsko
je zastupstvo na sjednici održanoj 22. veljače
1872. odlučilo da će poslove gradonačelnika
ubuduće obavljati dogradonačelnik Pavao
Hatz. Obećao je da će raditi besplatno.25
Kraljevom odlukom od 24. lipnja 1868.
Pavao Hatz odlikovan je zlatnim križem
za zasluge s krunom. Za odlikovanje ga
je predložio ban Rauch, a odlikovan je za
Pavao Anton Hatz (1822.-1873.);
općekorisno djelovanje i lojalno ponašanje.
ulje na platnu, autorica Nasta Rojc (1914.), Dugo godina bolovao je od astme. Umro je 28.
Muzej grada Zagreba svibnja 1873., a njegov je pogreb organiziralo
vatrogasno društvo.26
Službu zagrebačkoga gradonačelnika Pavao Hatz mlađi obavljao je od 22.
veljače 1872. do početka svibnja 1873. U tom kratkom razdoblju zajedno s gradskim
činovnicima i zastupstvom najviše je radio na izgradnji moderne gradske infrastrukture
– ponajprije vodovoda, kanalizacije i proširenja mreže javne gradske rasvjete. Odlučeno
je da se izgradnja gradskog vodovoda dodijeli privatnom koncesionaru uz uvjet da grad
Zagreb kasnije postane vlasnik vodovodne mreže. Budući da je izgradnja gradskog
vodovoda proces koji je trajao razmjerno dugo, gradsko je poglavarstvo paralelno
s radovima na vodovodu vodilo brigu i o tada postojećim kapacitetima za opskrbu
vodom te je brinulo o održavanju javnih zdenaca i o izgradnji javnog kupališta na rijeci
Savi. Predložene su i mjere za zaštitu kupača: postavljanje vodomjera, označavanje
prostora za plivanje bojom i ograđivanje zaštitnim mrežama te zabrana plivanja izvan
ograđenog prostora.27 S pitanjem dovoda svježe pitke vode u domove zagrebačkih
građana tijesno je bilo vezano i pitanje odvodnje otpadnih voda. Gradska je uprava
ulagala velike napore u čišćenje gradskih potoka i odvodnih kanala. Pratila je tada
moderne tehničke postupke i rješenja u gradnji vodovodnih i kanalizacijskih sustava u

25
DAZG-4 GPZ, Državni arhiv u Zagrebu, fond Gradsko poglavarstvo Zagreba, Predsjedništvo, Zapisnici
sjednica Gradskog zastupstva (GZ) 1872.-1874., kutija PRS 116., zapisnik sjednice održane 22. 2. 1872. (dalje
će se navoditi skraćeni naziv fonda, broj kutije i datum sjednice Gradskog zastupstva); I. Ulčnik, Zagrebački
podnačelnik P. Hatz, 73.-74.
26
I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 92., 127.
27
DAZG-4 GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica GZ 1872.-1874., PRS 116., 16. 5. 1872., 18. 5. 1872., 8.
6. 1872., 2. 12. 1872.

102
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

urbanim središtima, pa je gradskog mjernika poslala na stručno putovanje u Beč, Peštu

i neke druge gradove sa zadatkom da prouči kako su tamo uređeni vodovod, zajedničko
groblje i kako se izvodi asfaltiranje cesta.28 U skladu s financijskim mogućnostima grada
održavale su se gradske ulice, a gradske vlasti počele su razmišljati o uvođenju tramvaja
na konjsku vuču. Vodila se briga i o osvjetljavanju grada pa su plinskom rasvjetom
osvijetljeni Zrinski trg i Savska ulica. Gradska je uprava pod Hatzovim vodstvom
sukladno financijskim mogućnostima brinula za uređenje parkova pa je odlučeno da
će se na zapadnoj strani Kolodvorske ulice (danas niz parkova koji povezuju Glavni
kolodvor i Jelačićev trg, tj. dio tzv. Zagrebačke zelene potkove) posaditi 80 platana, a
drveće će se zasaditi i u parku Ribnjak te na Tuškancu.29 Gradska je uprava provela još
neke mjere koje su trebale potaknuti ubrzani rast Zagreba. S namjerom da investitorima
u izgradnju zgrada u Zagrebu smanji troškove i da potakne nove gradnje Gradsko je
zastupstvo od Hrvatskog sabora predstavkom zatražilo da donese zakon kojim bi se
vlasnike novosagrađenih zgrada u Zagrebu oslobodilo plaćanja državnog poreza na
rok od trideset godina. Angažiralo se i na podizanju kvalitete školstva na različitim
razinama. Stoga je na istoj sjednici od Hrvatskog sabora zatraženo da zemlja preuzme
troškove za održavanje preparandije (škole za buduće učitelje) i uzorne glavne škole
i da zakonskim putem pospješi osnivanje sveučilišta u Zagrebu jer su to obrazovne
institucije potrebne cijeloj zemlji.30
Prva Hatzova inicijativa nakon što je počeo obavljati službu gradonačelnika bila
je usmjerena na jedan važni prometni projekt. Naime, Ministarstvo za javne radove
imenovalo je povjerenstvo za ispitivanje mogućnosti uređenja željezničke i vodne
komunikacije u Hrvatskoj uz rijeke Dravu i Savu. Uvidjevši da se u projektima koje bi
povjerenstvo trebalo razmotriti Sava kod Zagreba ni ne spominje, obratio se namjesniku
banske časti Antunu pl. Vakanoviću koji mu je savjetovao da se Gradsko zastupstvo
obrati Ministarstvu za javne radove sa svojim zahtjevima. Na Hatzov prijedlog
posebnom predstavkom zatraženo je da se Sava od Rugvice do Zagreba regulira tako
da se omogući plovidba većim brodovima ili da se sagradi kanal.31
Ta inicijativa kod viših instancija nije urodila plodom, ali je gradska uprava
predvođena Pavlom Hatzom mlađim započela realizaciju drugog važnog projekta,
koji je veliki zamah doživio desetak godina kasnije u vrijeme gradonačelnika Josipa
Hoffmanna, a to je osnivanje središnjega gradskog groblja. U tu je svrhu izabran
poseban odbor koji je pregledao zemljišta pogodna za tu svrhu, nakon čega je Gradsko
poglavarstvo organiziralo mjerenje prostora i stupilo u kontakt s vlasnicima zemljišta.

28
DAZG-4 GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica GZ 1872.-1874., PRS 116., 5. 6. 1872., 8. 6. 1872., 20. 7.
1872., 12. 12. 1872., 30. 1. 1873., 20. 3. 1873., 22. 3. 1873.
29
DAZG-4 GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica GZ 1872.-1874., PRS 116.,16. 5. 1872., 30. 1. 1873., 20.
3. 1873., 22. 3. 1873.
30
DAZG-4 GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica GZ 1872.-1874., PRS 116., 18. 7. 1872.
31
DAZG-4 GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica GZ 1872.-1874., PRS 116., 18. 7. 1872., 11. 4. 1872.

103
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

Potom je u siječnju 1873. na javnoj dražbi od nasljednika Ljudevita Gaja kupljen posjed
Mirogoj na kojem će se podignuti središnje gradsko groblje.32 Budući da je za početak
realizacije projekta bila potrebna suglasnost Zemaljske vlade, taj projekt nije stigao doći
u fazu finalizacije dok je Hatz obavljao službu gradonačelnika jer je nekoliko mjeseci
kasnije umro. Posljednja sjednica Gradskog zastupstva kojom je predsjedao održana
je početkom svibnja 1873. i na njoj je obavijestio gradske vijećnike da zbog bolesti
više ne može predsjedati sjednicama Gradskog zastupstva. Budući da sjednicama
Gradskog zastupstva mogu predsjedati gradonačelnik ili podnačelnik, Zemaljska je
vlada na njegovu molbu dopustila da zastupstvo iz svojih redova izabere osobu koja će
ga mijenjati. Izabran je Stjepan Vrabčević koji je na idućoj sjednici Zastupstva umjesto
u međuvremenu preminulog Hatza izabran za gradonačelnika.33
Njegovim je imenom nazvana jedna ulica u središtu Zagreba, a službeni portret, u
tehnici ulja na platnu izradila je slikarica Nasta Rojc (1914.) i čuva se u Muzeju grada
Zagreba, u Galeriji gradonačelnika.34

III. Vilim Hatz – pravnik, privrednik i političar

Vilim Hatz rođen je 1821. u Zagrebu. Premda je bio stariji od dvojice braće, nakon
očeve smrti nije on nastavio voditi očeve poslove nego je nastavio školovanje. Vjerojatno
je razlog tomu veći interes za učenje. Gimnaziju je završio u rodnome gradu. Oba brata
su je zajedno pohađala. Učili su i mađarski jezik, a u posebnom katalogu gimnazije u
kojemu se ocjenjivalo napredovanje u učenju navedeno je da su dobro napredovali u
učenju tog jezika. Vilim Hatz studirao je pravo u Beču i Budimpešti, nakon studija
posvetio se karijeri na pravosudnom polju, a bavio se i trgovinom željezom. Godine
1848. je radio kao županijski kotarski sudac.35 Četrdesetih je godina 19. stoljeća bio član
Horvatsko-vugerske stranke. Nakon izbijanja revolucionarnih nemira u Habsburškoj
Monarhiji u ožujku 1848. i imenovanja Josipa Jelačića banom u stranačkim previranjima
na hrvatskoj političkoj sceni prevagu su odnijeli narodnjaci, a brojni pripadnici
Horvatsko-vugerske stranke emigrirali su u austrijske zemlje ili u Mađarsku. V. Hatz
emigrirao je početkom svibnja 1848. godine u Mađarsku, ali se već tijekom ljeta vratio
u Hrvatsku36 poslušavši poziv skupštine Zagrebačke županije upućen emigrantima. 37

32
DAZG-4 GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica GZ 1872.-1874., PRS 116., 23. 9. 1872., 19. 12. 1872.,
30. 1. 1873.
33
DAZG-4 GPZ, Predsjedništvo, Zapisnici sjednica GZ 1872.-1874., PRS 116., 5. 5. 1873., 5. 6. 1873.
34
Portrete Vilima i Pavla Hatza u tehnici kolorirane litografije izradio je F. Meyer 1852., a čuvaju se u Muzeju
grada Zagreba. Franjo Buntak, Muzej grada Zagreba, Zagreb 1979., 50.
35
I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik P. Hatz, 64.-65.
36
Vladimir Košćak, „Madžaronska emigracija 1848.“, Historijski zbornik, III., Zagreb 1950., br. 1-4., 39.-124.,
osobito 50.
37
Poziv županijske skupštine od 24. svibnja 1848. emigrantima da se vrate u zemlju do početka zasjedanja
Hrvatskog sabora, tj. do 5. lipnja 1848. objavljen je u Novinama dalmatinsko-hèrvatsko-slavonskim, br. 53. od
27. svibnja 1848., str. 214.

104
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

Nakon toga živio je na svojem imanju. Svi emigranti koji su emigrirali u proljeće 1848.
zbog mađaronske političke orijentacije nakon povratka u zemlju morali su potpisati
tzv. zavez ili revers, odnosno pismenu prisegu vjernosti domovini kojom su se obvezali
da neće djelovati protiv domovine i hrvatskog naroda. Banova odluka o obveznom
potpisivanju zaveza stupila je na snagu početkom rujna 1848.38 Vilim Hatz isprva je
odbio potpisati zavez. Protiv njega ipak nisu poduzete nikakve mjere (neki mađaroni
u sličnoj su situaciji lišeni slobode), jer je njegov pokojni otac bio narodnjak, a i brat
Pavao je istaknuti narodnjak. Stoga je uprava Zagrebačke županije donijela zaključak
da se preko brata Pavla pokuša utjecati na Vilima da potpiše zavez. Postupak je urodio
plodom i Vilim je potpisao zavez u rujnu 1848.39 Nakon što je napustio službu kotarskog
suca, obavljanje koje mu je postalo nemoguće zbog političke orijentacije, posvetio se
gospodarstvu na svojem imanju Vodostaju kraj Karlovca, a kasnije na imanju Cerovica
u kotaru Jastrebarsko.40
Nakon obnove ustavnog uređenja 1860. godine ponovno se uključio u politički
život kao član Narodno-ustavne (unionističke) stranke.41 U nekoliko je navrata biran
za člana Hrvatskog sabora na temelju unionističkog političkog programa. Prvi put je
izabran na izborima održanim krajem 1867. godine, obilježenima brojnim nezakonitim
postupcima i nepravilnostima, koje je proveo promađarski orijentirani režim na čelu s
banom Levinom Rauchom.42 Bio je član unionističke (mađaronske) saborske većine
koja je ratificirala Hrvatsko-ugarsku nagodbu. U saborskoj periodi 1868.-1871. bio je
izabran i za zastupnika u Zastupničku kuću (Donju kuću) u Zajedničkom, odnosno
Ugarsko-hrvatskom saboru.43 Hatz je bio jedan iz grupe zastupnika koja je formulirala
prijedlog zakona o osnovnoj školi o čemu se raspravljalo na 32. saborskoj sjednici
15. ožujka 1869. „Osnova zakona za pučke škole“ predviđala je sljedeće vrste škola:
početne učionice (škole), glavne škole, opetovnice, više pučke škole, više djevojačke
škole, građanske škole (obrtničke i trgovačke) i učiteljske škole. Taj zakonski prijedlog
nije stavljen u daljnju proceduru jer je saborski Odbor za zakonodavstvo smatrao
da je neizvediv u tadašnjim okolnostima.44 Za saborskog zastupnika izabran je i u
razdoblju 1872.-1875. i to kao „vladin predloženik“, ali mu je zastupnički mandat dva
puta poništen zbog dokazanih teških nepravilnosti prigodom izbora u jastrebarsko-

38
Tekst zaveza donosi Arijana Kolak Bošnjak, Horvatsko-vugerska stranka 1841.-1848., doktorska disertacija,
Sveučilište u Zagrebu, 2012., 213.
39
Isto, 213.-214.
40
Isto, 87.-88.
41
Kao zanimljivost navodim da su ga zbog njegove promađarske političke orijentacije politički protivnici često
nazivali Vilmoš.
42
Izborni zakon temeljem kojega su provedeni izbori i njihovo provođenje detaljno analizira Ana Biočić,
Djelovanje katoličkih svećenika u sazivu Sabora Trojedne kraljevine od 1868. do 1871. godine, doktorski rad,
Sveučilište u Zagrebu, 2014., 60.-114.
43
Ivo Perić, Hrvatski državni sabor 1848.-2000., Drugi svezak: 1868.-1918., Zagreb 2000., 43.
44
Isto, 54.

105
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

karlovačkom kotaru, koje su bile usmjerene na glasače koji su glasali ili su htjeli glasati
za oporbene kandidate.45 Ponovno je izabran za saborskog zastupnika 1881.-1884.
kao zastupnik općine Banija, a tada je bio izabran za zastupnika u donjem domu
Zajedničkog sabora, te za člana Odbora za imunitet.46 Istu izbornu jedinicu predstavljao
je kao zastupnik prorežimske Narodne stranke i u idućem sazivu Hrvatskog sabora od
1884.-1887. I treći je put bio izabran za zastupnika u donji dom Zajedničkog sabora.
Možda taj izbor posredno svjedoči o njegovu ugledu u stranci i važnosti u stranačkim
strukturama,47 ali se može objasniti i prozaičnijim razlogom. Bio je, naime, jedan od
malobrojnih hrvatskih „mađarona“ koji su doista govorili mađarski jezik, koji je jedini
stvarno bio u uporabi u Zajedničkom saboru, premda je prema slovu Hrvatsko-ugarske
nagodbe hrvatskim zastupnicima bilo dopuštena uporaba hrvatskog jezika.48 U radu
Hrvatskog sabora nije bio posebno aktivan.
Vilim Hatz sudjelovao je u političkom i kulturnom životu rodnoga grada. Bio je
član Društva dvorane i sudjelovao je u previranjima potkraj 1861. i početkom 1862. zbog
izbora novog vodstva, koji su bili motivirani razmiricama nacionalnog karaktera. Te su se
razmirice manifestirale u sukobima zbog njemačkog jezika i kulture u javnom djelovanju
Društva. Bio je među 31 članom koji su potpisali zahtjev za sazivanjem nove glavne
skupštine Društva, koja je održana 27. veljače 1862. i na njoj je smijenjeno vodstvo
izabrano u jesen prethodne godine. Vilim i Pavao Hatz bili su članovi Zagrebačkoga
društva čovječnosti i Društva trgovačke dvorane. Sedamdesetih je godina 19. stoljeća
Vilim bio član Gradskog zastupstva Zagreba i podržavao je unionističku politiku. Umro
je u Zagrebu 7. prosinca 1885. Bio je neženja i nije imao nasljednika.49
U nekrologu u Narodnim novinama anonimni autor o Vilimu Hatzu kao čovjeku
napisao je: „Vilim Hatz bio je čovjek uzorite plemenštine i čestitosti, milokrvan i
ljubezan, uslužan i druževan, po vrlinah svoga srca pravi kavalir. O njemu se može reći,
da je spadao medju one sretne ljude, koji za života svoga nijesu imali neprijatelja. Kano
što ga je seljačtvo njegove okoline srdačno ljubilo, tako su ga i najviši krugovi, koji su
ga rado primali, iskreno poštovali, i jedni i drugi smatrajući ga uvijek svojim. Pokojnik
bio je nadaleko poznat kao gorljiv sportsman…“.50

45
Saborski dnevnik Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije godina 1872.-1875., sv. I., Zagreb 1875., str. 13.-
14., 123.-125., 127.-128., 439., 812.-813.
46
I. Perić, Hrvatski državni sabor 1848.-2000., II., 197.-198.; Narodne novine (NN), br. 213./19. 9. 1881., 2.
47
I. Perić, Hrvatski državni sabor 1848.-2000., II., 260.; NN, br. 218./20. 9. 1884., 2.
48
Zahvaljujem dr. sc. Branku Ostajmeru koji mi je skrenuo pozornost na tu činjenicu.
49
I. Iveljić, Očevi i sinovi, 192., 224.-225., 257.; I. Ulčnik, Zagrebački podnačelnik Pavao Hatz, Zagreb, br. 2.,
64.
50
Nekrolog, NN, 9. 12. 1885., 8.

106
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

IV. Zaključak
Pavao Hatz stariji, doseljenik njemačkog podrijetla iz Ugarske, u Zagrebu je baveći
se trgovinom stekao imetak i društveni ugled i uklopio se u novu sredinu gdje je stekao
status građana. Aktivno se uključio u politički, društveni i kulturni život grada. Njegov
trgovački posao nastavio je njegov mlađi sin Pavao Hatz mlađi i dodatno ga je razvio. I
on je poput oca stekao pravo građanstva u Zagrebu, postao gradski vijećnik i podupirao
je politička i kulturna nastojanja hrvatskog preporodnog pokreta. Revolucionarne 1848.
godine bio je bojnik narodne građanske garde u Zagrebu i izabrani zastupnik rodnoga
grada na Hrvatskom saboru. Sredinom šezdesetih godina 19. stoljeća promijenio je
političku orijentaciju, možda iz pragmatičnih razloga, i od tada do smrti zagovarao je
unionističku politiku. Šezdesetih je godina izabran za člana Gradskog zastupstva, a
vrhunac njegove političke karijere je obnašanje dužnosti zagrebačkoga gradonačelnika
1872.-1873. Svojim radom kao gradonačelnik najviše je radio na modernizaciji gradske
infrastrukture, ponajprije vodovoda i kanalizacije. Za njegova su mandata započele
pripreme za osnivanje središnjega gradskog groblja Mirogoja i zasađene su platane na
Zrinskome trgu, a radilo se i na izgradnji vodovoda i kanalizacije te proširenju mreže
javne gradske rasvjete. Uključivao se u različite gospodarske i financijske projekte
koji su imali za cilj razvoj prometne infrastrukture Hrvatske i stvaranje preduvjeta
za daljnji gospodarski razvoj. Njegova sinovi ostvarili su zapažene karijere u državnoj
službi – u vojsci i javnoj upravi. Drugi sin Pavla Hatza starijeg – Vilim - bio je pravnik
po struci, a po političkom uvjerenju mađaron, odnosno kasnije unionist. Na platformi
te političke opcije od kraja šezdesetih do sredine osamdesetih godina 19. stoljeća u
nekoliko mandata bio je zastupnik u Hrvatskom i Zajedničkom saboru te gradski
vijećnik. Poput oca i brata i on je podupirao različita kulturna i dobrotvorna društva.
Svojim javnim djelovanjem članovi obitelji Hatz ostavili su značajan trag u povijesti
hrvatskoga gospodarstva te na političkom i društvenom polju Zagreba i Hrvatske u
19. stoljeću.

107
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

Arhivska i tiskana građa

DAZG-4 GPZ, Državni arhiv u Zagrebu, fond Gradsko poglavarstvo Zagreba, Predsjedništvo,
Zapisnici sjednica Gradskog zastupstva (GZ) 1872.-1874., kutija PRS 116.
Markus, Tomislav, Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća 1848.-1850., Zagreb: Hrvatski
institut za povijest, 1998.
Saborski dnevnik Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije godina 1872.-1875., sv. I., Zagreb
1875.

Literatura
Biočić, Ana, Djelovanje katoličkih svećenika u sazivu Sabora Trojedne kraljevine od 1868. do
1871. godine, doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2014.
Buntak, Franjo, Muzej grada Zagreba, Zagreb: Muzej grada Zagreba, 1979.
Buntak, Franjo, Povijest Zagreba, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1996.
Dobronić, Lelja, Stare numeracije kuća u Zagrebu, Zagreb: Muzej grada Zagreba, 1959.
Iveljić, Iskra, Očevi i sinovi. Privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća, Zagreb: Leykam
internatonal d. o. o., 2007.
Kolak Bošnjak, Arijana, Horvatsko-vugerska stranka 1841.-1848., doktorska disertacija,
Sveučilište u Zagrebu, 2012.
Košćak, Vladimir, „Madžaronska emigracija 1848.“, Historijski zbornik, III., Zagreb 1950., br. 1-4.,
39.-124.
Markus, Tomislav, Hrvatski politički pokret 1848.-1849. godine. Ustanove, ideje, ciljevi, politička
kultura, Zagreb: Dom i svijet, 2000.
Perić, Ivo, Hrvatski državni sabor 1848.-2000., Prvi svezak: 1848.-1867., Zagreb: Hrvatski institut
za povijest, Hrvatski državni sabor, Dom i svijet, 2000.
Perić, Ivo, Hrvatski državni sabor 1848.-2000., Drugi svezak: 1868.-1918., Zagreb: Hrvatski
institut za povijest, Hrvatski državni sabor, Dom i svijet, 2000.
Staničić, Stanko - Đurđica, Comisso, „Primjenjena umjetnost u Hrvatskoj u prvoj polovici 19.
stoljeća“ (Stanko Staničić, Namještaj i keramika, 312.-313.; Đurđica Comisso, Staklo, 313.-
314.), u: Hrvatski narodni preporod 1790-1848. Hrvatska u vrijeme Ilirskog pokreta, gl. ur.
Nikša Stančić, Zagreb: Povijesni muzej Hrvatske, Muzej za umjetnost i obrt, Muzej grada
Zagreba, Globus, 1985., 313.-314.
Šidak, Jaroslav, Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848-49., Zagreb: Institut za hrvatsku
povijest, Centar za povijesne znanosti, 1979.
Švoger, Vlasta, Zagrebačko liberalno novinstvo 1848.-1852. i stvaranje moderne Hrvatske, Zagreb:
Hrvatski institut za povijest, 2007.
Švoger, Vlasta, „Slobodni pojedinci u slobodnom narodu. Građanske i političke slobode i prava u
hrvatskom tisku sredinom 19. stoljeća“, Ascendere historiam. Zbornik u čast Milana Kruheka,
ur. Marija Karbić, Hrvoje Kekez, Ana Novak i Zorislav Horvat, Zagreb: Hrvatski institut za
povijest, 2014., 573.-584.
Ulčnik, Ivan, „Zagrebački podnačelnik Pavao Hatz“, Zagreb. Revija Društva Zagrepčana, Zagreb:
Društvo Zagrepčana, VI., 1938., br. 2., 58.-74., br. 3., 91.-99., br. 4., 122.-134.

Periodika
Narodne novine, 1881., 1885.

108
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

Sažetak
U radu se prikazuje djelovanje pripadnika obitelji Hatz u političkom, gospodarskom
i kulturnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću. Pavao Hatz stariji, podrijetlom iz
njemačke obitelji iz Ugarske, bio je ugledni zagrebački trgovac i gradski vijećnik. Podupirao
je hrvatski preporodni pokret i različite inicijative na političkom i društvenom polju. Njegov
mlađi sin Pavao Anton Hatz ml. bio je istaknuti gospodarstvenik i političar i jedan od
osnivača vatrogasnog društva u Zagrebu. Aktivno se uključio u različite ekonomske pothvate
koji su imali cilj stvaranje prometne i financijske infrastrukture za daljnji razvoj hrvatskoga
gospodarstva te u brojna kulturna društva i dobrotvorne akcije. Četrdesetih je godina podupirao
Narodnu stranku i hrvatski politički pokret 1848., a bio je i jedan od izabranih zastupnika
Zagreba na prvom djelomice izabranom Hrvatskom saboru iz 1848. godine. Šezdesetih je
godina 19. stoljeća podržavao unionističku politiku. Vrhunac njegova političkog djelovanja
bilo je obavljanje službe zagrebačkoga gradonačelnika 1872.-1873. Njegov brat Vilim Hatz
bio je pravnik i gospodarstvenik, u nekoliko je mandata bio zastupnik u Hrvatskom saboru te
zastupnik u Zajedničkom saboru u Budimpešti. Tijekom svog javnog djelovanja dosljedno je
zastupao unionističku politiku. I on je bio član različitih društava u Zagrebu, a bio je i gradski
vijećnik.
Ključne riječi: Pavao Hatz stariji, Pavao Anton Hatz mlađi, Vilim Hatz, 19. stoljeće,
politička povijest, gospodarska povijest, Zagreb, Hrvatska

109
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 95-110
Vlasta Švoger: Obitelj Hatz u javnom životu Zagreba i Hrvatske u 19. stoljeću

Die Familie Hatz im öffentlichen Leben von Zagreb und Kroatien

im 19. Jahrhundert
Zusammenfassung
Im Beitrag wird das Wirken der Mitglieder der Familie Hatz im politischen,
wirtschaftlichen und kulturellen Leben in Zagreb und Kroatien im 19. Jahrhundert
geschildert. Pavao Hatz Senior, gebürtig aus einer deutschen Familie aus Ungarn, war
angesehener Kaufmann und Mitglied des Stadtrates in Zagreb. Er unterstützte die kroatische
Wiedergeburtsbewegung und verschiedene politische und gesellschaftliche Initiativen.
Sein jüngerer Sohn Pavao Anton Hatz Junior war hervorragender Wirtschaftler und
Politiker sowie einer der Gründer des Feuerwehrvereins in Zagreb. Er nahm an zahlreichen
Kultur- und Wohltätigkeitsvereinen sowie an verschiedenen wirtschaftlichen Unternehmen
teil, die sich als ihr Ziel gesetzt hatten, die Verkehrs- und Finanzinfrastruktur für weitere
Entwicklung Kroatiens zu schaffen. In den vierziger Jahren des 19. Jahrhunderts unterstützte
er die Nationalpartei (Narodna stranka) und die kroatische politische Bewegung des Jahres
1848 und war einer der vier gewählten Abgeordneten der Stadt Zagreb im ersten teilweise
gewählten kroatischen Landtag im Jahre 1848. In den 1860-er Jahren unterstützte er
jedoch unionistische (promagyarisch orientierte) Politik. Den Höhepunkt seiner politischen
Wirkung stellte der Dienst des Zagreber Bürgermeisters dar, den er in den Jahren 1872-1873
innehatte. Sein Bruder Vilim Hatz war Jurist und Wirtschaftler sowie mehrmals gewählter
Abgeordneter im Kroatischen und im Gemeinsamen (Ungarisch-kroatischen) Landtag. In
seiner öffentlichen Tätigkeit befürwortete er konsequent die unionistische Politik. Auch er war
Mitglied verschiedener Vereine in Zagreb sowie Mitglied des Stadtrates.
Schlagwörter: Pavao Hatz Senior, Pavao Anton Hatz Junior, Vilim Hatz, 19. Jahrhundert,
politische Geschichte, ökonomische Geschichte, Zagreb, Kroatien

110
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 111-126
Krešimir Belošević: Dr. Ivo Hengster – vegetarijanski pisac i urednik vegetarijanskog...

Krešimir Belošević, ing . preh. teh. UDK 613.261(497.5)(091)

KBC Zagreb Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 15.10.2015.
Prihvaćeno: 15.10.2015.

Dr. Ivo Hengster –

vegetarijanski pisac i urednik
vegetarijanskog časopisa
Vegetarizam - Glasnik
Vegetarskog društva
u Zagrebu
Dr. Ivo Hengster je u tijeku svog rada na
vegetarijanskom polju koristio različite načine da
široj javnosti približi vegetarijanstvo. Jedno od
ovakvih približavanja bilo je uz pomoć tiskane riječi,
jer je Hengster pisao o vegetarijanstvu i uredio je
sve brojeve zagrebačkog vegetarijanskog časopisa
Vegetarizam - Glasnik Vegetarskog društva u
Zagrebu.

Ključne riječi: dr. Ivo Hengster, Vegetarizam -

Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, Hrvatsko
vegetarsko društvo

111
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 111-126
Krešimir Belošević: Dr. Ivo Hengster – vegetarijanski pisac i urednik vegetarijanskog...

Tema ovog radu o povijesti vegetarijanstva na

hrvatskom tlu je Ivo Hengster - predsjednik Vegetarskog
društva u Zagrebu kao vegetarijanski pisac i urednik
zagrebačkog vegetarijanskog časopisa Vegetarizam. 1 Lik
ovog Austrijanca, pisca, pjesnika i odvjetnika u Bosni i
Hercegovini te Hrvatskoj, ostavio je dubok trag u povijesti
vegetarijanstva na hrvatskom tlu. O Hengsteru kao
predsjedniku Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu
i njegovoj ulozi u razvoju vegetarijanstva u Hrvatskoj
već je bilo govora na 16. znanstvenom skupu „Nijemci i
Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ koji se 2008.
godine održao u Osijeku.2 Tom prilikom progovorio sam
Dr. Ivo Hengster o nekim podacima iz života Ive Hengstera, stoga ću ovom
prilikom ponoviti samo neke osnovne informacije o njegovom životu pridodajući
tome nove činjenice do kojih sam došao u tijeku istraživanja povijesti vegetarijanstva
na hrvatskom tlu.
Dr. Ivo Hengster rođeni je Austrijanac, rođen 2. 11. 1882. godine u austrijskom
mjestu Sajach. Poslije završetka Drugog svjetskog rata tijekom svibnja 1945. godine
odveden je iz svog stana u Boškovićevoj ulici 15, Zagreb, te je tijekom sudskog procesa
pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba osuđen na smrt strijeljanjem. Presuda je
izvršena 26. lipnja 1945. godine.3 Djelovao je kao odvjetnik u raznim krajevima Europe,

1
Vegetarsko (vegetarijansko) društvo djelovalo je od 1928. do 1948. godine. Poslije 1939. godine društvo mijenja
naziv u Hrvatsko vegetarsko društvo. Izvorna arhivska građa vezana za ovo vegetarijansko društvo djelomično
je sačuvana u Državnom arhivu u Zagrebu (dalje DAZ), fondovi: Hrvatsko vegetarsko društvo (dalje HVD)
i Jugoslavensko teozofsko društvo. O Hrvatskom vegetarskom društvu vidi u: Branka Molnar, ur. Vodič kroz
fondove i zbirke Državnog arhiva u Zagrebu, sv. 1, Zagreb 2008., 863 – 864. i sv. 2, Zagreb 2010., 575. U ovoj
knjizi, između ostalog, autorica priloga o društvima Zora Hendija piše: „…od 1937. - 1939. Društvo je izdalo
deset brojeva svoga glasila pod nazivom „Vegetarizam“. (Opaska K. B. izašlo je 11 brojeva Vegetarizma). O
Hrvatskom vegetarskom društvu vidi i u : Krešimir Belošević, „75. obljetnica osnutka Hrvatskoga vegetarskog
društva“, Hrvatska revija 4, Zagreb 2004., br. 2, 83 - 88.
2
O dr. Ivi Hengsteru više vidi u: Krešimir Belošević, „Dr. Ivo Hengster – Predsjednik Hrvatskog vegetarskog
društva u Zagrebu i razvoj vegetarijanstva u Hrvatskoj“, Godišnjak Njemačke zajednice - DG Jahrbuch 16, Osijek
2009, 101 – 114.; te Isti, „Hrvatski vegetarac (vegetarijanac) među bugarskim prijateljima. Dr. Ivo Hengster u
Bugarskoj 1939. godine“, u: Damir Karbić i Tihana Luetić (ur.), Hrvati i Bugari kroz stoljeća Povijest, kultura,
umjetnost i jezik. Хървати и българи през вековете История, култура, изкуство и език, HAZU, Zagreb,
2013., 321 - 351.
3
Podatke o odvođenju dr. Ive Hengstera dala mi je Karmen Hengster Movrić, kćer Maksa Hengstera nećaka
dr. Ive Hengstera. Prijepis presude nalazi se u DAZ, fond 37 NOGZ, Odjel za narodnu imovinu, Obavijesti
o presudama Vojnih i drugih sudova. Smrt dr. Ive Hengstera upisana je u Matičnu knjigu umrlih za 1945.
godinu , svezak I., god. 1945., str. 64, br. 320 pod krivo upisanim prezimenom Hangster dr. Ivan. Original ove
Matične knjige čuva se u Matičnom uredu, Područnog ureda Centar, Zagreb, a kopije se nalaze u Hrvatskom
državnom arhivu i Državnom arhivu grada Zagreba. Iščitavajući podatke iz Matice umrlih doznajemo da je
upisan u Maticu umrlih 16. ožujka 1946, kao datum smrti upisan je 26. lipnja 1945., a presuda Vojnog suda
Komande grada Zagreba nosi nadnevak 27. lipnja 1945. godine.

112