Pjesma djetinjstva - Peter Handke
u tuđem se krevetu jednom probudilo,
Kad je dijete bilo dijete
hodalo je mašući rukama
željelo je da je potok rijeka,
rijeka ponornica,
a ova bara da bude more.
Kad je dijete bilo dijete,
nije znalo da je dijete,
sve je imalo dušu,
i sve su duše bile Jedna.
Kad je dijete bilo dijete
nije imalo svoje mišljenje,
nije imalo navike,
često je sjedilo prekrštenih nogu,
neprestano trčeći,
imalo je kovitlac u kosi,
i nije se kreveljilo pri fotografisanju.
Kad je dijete bilo dijete,
postavljalo je ova pitanja:
Zašto sam ja baš ja, a ne ti?
Zašto sam ovdje, a ne tamo?
Kad je počelo vrijeme
i gdje se prostor završava?
Da li je možda život pod Suncem
samo jedan san?
Nije li ono što vidim, čujem i osjećam
samo odraz nekog Svijeta prije ovog
Svijeta?
Ako znam da postoji zlo,
postoje li zaista i zli ljudi?
Kako to da JA, uopšte kao da nisam postojao
prije nego što sam postao JA,
i da jednom JA, koji sam,
više neću biti JA?
Kad je dijete bilo dijete,
davio ga je spanać, grašak, sutlijaš,
na pari kuvan karfiol,
a sad sve to guta,
ne samo zato što se mora.
Kad je dijete bilo dijete,
i potom nikad prestalo.
Mnogih ljudi, tada, dobrih mu se činilo,
a danas tek par, ako je sreće.
Jasnu je sliku Raja u sebi imalo,
da li baš, pita se sad?
Kad od Ništavila vizije
i danas ga strese strah.
Kad je dijete bilo dijete,
igralo se sa oduševljenjem,
i sad, ima isti onaj entuzijazam,
ali samo kad je posao u pitanju.
Kad je dijete bilo dijete,
bilo mu je dosta jabuku da jede... hljeba,
pa je tako čak i sad.
Kad je dijete bilo dijete,
slatke bobice bi mu ispunile šaku
baš kao što to bobice čine,
pa i sad bi.
I zeleni bi mu orah gorčinom jezik natopio,
baš kao što sad natapa,
i sa svakog bi vrha planinskog,
još višem vrhu hitao,
u svakom gradu velikom,
još većem gradu klicao,
i ništa se nije promijenilo.
Za trešnjama je do najviše krošnje posegao,
sa strašću koju i danas poseduje,
ali i sramežljiv pred nepoznatima,
baš kao nekad.
Kad je prvi snijeg nestrpljiv iščekivao,
na isti način kao i danas.
Kad je dijete bilo dijete,
bacilo je štap kao koplje,
pravo u drvo,
gdje i danas podrhtava.