1.

RAZVOJNI STUPNJEVI DJECE

Utjecaj tjelesnog vježbanja, odnosno tzk ovisi o različitim čimbenicima. Sve čimbenike možemo
podijeliti na unutarnje i vanjske. Unutarnji proizlaze iz značajki sudionika vježbanja a vanjski ovise o
okružju u kojemu se vježba. Dok se na vanjske čimbenike ne možu uvijek i u potpunosti utjecati, na
čimbenike koji proizlaze iz obilježja sudionika valja uvijek misliti i imati ih na umu.

Iako su anatomske značajke većine ljudi približno jednake, među njima ipak postoje određene razlike.
Svako razvojno doba čovjeka ima svoja obilježja po kojima se razlikuje od drugih razvojnih razdoblja,
pa se ne može preskakati. Jedno razdoblje slijedi drugo. Osim razlika koje postoje među pojedincima,
valja paziti i na razlike u spolu.

Tijekom života čovjek se razvija, raste i i propada. Sve se to zbiva u tri velika razdoblja:
1. Razdoblje djetinjstva i mladenaštva, od rođenja do 18. Godine
2. Razdoblje odrasla čovjeka, od 19. Do 40. Godine
3. Razdoblje zrelosti i starosti, od 40. Godine nadalje

To je gruba podjela, koja ima orijentacijsku vrijednost. Danas se susrećemo s nizom podjela. Iako se
rast i razvoj djece događa kontinuirano, ipak se može govoriti o obilježjima određenog doba, pa ih se
može podijeliti na ove faze:
1. Rano djetinjstvo – od rođenja do 3. Godine
2. Od 3.-6. Godine
3. Od 6.-7. Godine – 18. Ili 19. Godine

Tu podjelu ne treba shvatiti definitivnu za svu djecu.

Gledajući s gledišta tzk, ne treba zaboraviti da se izmjenjuju faze ubrzanog i usporenog rasta:
1. 1. Faza ubrzanog rasta – do 6. Godine
2. 1. Faza usporenog rasta – od 6.-10./11. Godine
3. 2. Faza ubrzanog rasta – 10.-14./17. Godina
4. 2. Faza usporenog rasta – 14./17.-20./25.
Osim te podjele postoje i druge, no gledajući sve podjele može se zaključiti kako dijete nije čovjek u
malom. Bitno se razlikuje od čovjeka po svemu – građi tijela, radu organa... U radu s djecom valja imati
na umu sve te razlike. Može se zaključiti kako je upravo dobro poznavanje razvojnih značajki svih
sudionika tjelesnog vježbanja jedan od temeljnih uvjeta za provođenje individualiziranog rada u tzk.

2. ULOGA, CILJ I ZADAĆE TZK

Sve brojnija znanstvena postignuća, sve veća potreba za bržim načinom života i brzim razvojem društva,
glavna su obilježja vremena u kojem živimo. Sve se to odražava na razvoj suvremenog čovjeka. Kako
sve brojnija tehnička postignuća smanjuju udio čovjeka u radu, sve je veća potreba za tjelesnom
kulturom u održavanju biološke ravnoteže.
Vidno mjesto i uloga pripada odgojno-obrazovnih ustanovama, a na taj način i tjelesnoj i zdravstvenoj
kulturi zbog njenih višestrukih vrijednosti (biološka, zdravstvena, ekonomska, kulturna, pedagoška).

Tjelesna i zdravstvena kultura ima višestruke vrijednosti: biološke, zdravstvene, ekonomske, kulturne i
pedagoške.
Biološke vrijednosti očituju se u održavanju ravnoteže između pojedinih organa i organizma te
ravnoteže organizma i okoline. Biološku ravnotežu uvjetuje mišićna aktivnost.
Zdravstvena vrijednost tjelesne i zdravstvene kulture očituje se u utjecaju tjelesnog vježbanja na
očuvanje i unaprijeđivanje zdravlja. Zdravlje je definirano kao potpuna ravnoteža tjelesnog, mentalnog
i socijalnog blagostanja, a bitnu ulogu u očuvanja zdravlja ima upravo tzk.
Ekonomske vrijednosti tzk očituju se u mogućnosti utjecaja tjelesne i zdravstvene kulture na povećanje
ljudskih sposobnosti. Povećanjem opće sposobnosti organizma povećava se i radna sposobnost čovjeka.
Kulturne vrijednost tzk proizlaze iz činjenica da ih tzk osposobljava da prate i poduzimaju mjere za
razvijanje i poboljšanje osobina, sposobnosti, znanja i postignuća. Ta im kultura pruža mogućnost
stjecanja teorijskih informacija o uporabi prirodnih čimbenika i potrebe o čuvanju prirode.
Pedagoške vrijednosti tzk ogledaju se u utjecaju vježbanja na razvoj niza moralnih osobina, te na
dogojne efekte rada uopće.

Ciljevi tjelesne i zdravstvene kulture proizlaze iz ciljeva i zadaća cjelokupnog o-o sustava, te su oni
određeni razvojnim značajkama učenika, autentičnim potrebama učenika, značajkama koje prate život i
rad učenika u suvremenom društvu.
Posebni ciljevi tzk su razvijanje zdravstvene kulture učenika. Nadalje, cilj je i zadovoljiti potrebu
učenika za kretanjem, odnosno vježbanjem. U djece treba stvoriti naviku zdravog načina življenja,
pružiti im mogućnost stjecanja osnovnih znanja, navika i vještina, te ih osposobiti za slobodno
izražavanje u raznim oblicima tzk.
Iz definiranih ciljeva prozilaze i zadaće nastave tzk: upoznavanje učenika sa zakonitostima rasta,
stjecanje znanja o činiteljima koji uzrokuju bolesti i ozljede, razvijanje rpavilnih stavova prema zdravlju,
usvajanje motoričkih znanja koja omogućuju rješavanje i unapređivanje zdravlja, izgrađivanje
međuljudskih odnosa, njegovanje higijensih navika, osposobljavanje učenika za primjenu tjelesnog
vježbanja.

Tako definirani ciljevi i zadaće tzk temelj su za izradu plana i programa tog predmeta. Oni zapravo
omogućuju da se program zasniva na vrijednostima tog o-o područja te na mogućnostima njegova
utjecaja na transformaciju antropološkog statusa učenika.

3. PLAN I PROGRAM TZK

Plan i program temeljni je školski dokument kojim se određuje broj i raspored sati prema nastavnim
predmetima, te ciljevi, zadaće i sadržaji pojedinog predmeta.
Znanstvena postignuća uzrok su brojnih promjena u tzk, a to se odnosi i odražava i na nastavne planove
i programe. Plan i program u tzk ima temeljno značenje za skladan psihosomatski razvoj djece i mladeži.
To se temelji na dvjema spoznajama – zdravlje je sve, i sve bez zdravlja je ništa. Druga spoznaja je da
se putem tzk može direktno utjecati na zdravlje.

Ciljevi i zadaće tzk su u potpunosti okrenuti autentičnim potrebama i mogućnostima učenika. Uz

obavezni i redovni program postoji i program za učenike oštećenog zdravlja.
Neka načela i odrednice programa su sljedeće:
- Za realizaciju programa predviđeni su konkretni sadržaji.
- Također, program se može provoditi u svakoj školi bez obzira na uvjete rada.
- U programu postoji povezanost sredstava po vertikali i horizontali.
- Programi su okrenuti učenicima i zadovoljenju njihovih potreba

Sadržaji tzk su posebni i imaju posebne zadatke za sva razvojna razdoblja. Nadalje, motoričke
informacije nisu cilj rada nego sredstva za realizaciju određenih zadaća. Jezgra programa su temeljne
strukture kretanja. Usvajanje osnovnih struktura za vrijeme tzk čini osnovu za brže svladavanje drugih
sadržaja.

Navedena obilježja plana i programa tzk pozitivno se odražavaju na planove i programe tzk u osnovnoj
i srednjoj školi. Svi organizacijski oblici plana i programa predviđeni u planu i programu tzk situirani
su u osnovnom i diferenciranom planu i programu. U osnovnom su to sat tzk, sat tzk prema posebnom
programu, natjecanja u razredu, priredbe, izleti, logorovanja.... Diferencirani program sadrži
organizacijske oblike rada koji nisu obavezni za sve učenike, a njima pripadaju: izborne aktivnosti i
programi, natjecanaj, pohodi i planinarenja, zimovanja i ljetovanja.

Na temelju dosadašnjeg izlaganja, može se zaključiti da je program tzk izrađem u skladu s najnovijim
znanstvenim postignućima te su nove spoznaje maksimalno iskorištene u obliku izbora organizacijskih
oblika rada, razradi te definiranju sadržaja.

4. ORGANIZACIJSKI OBLICI RADA

Bitna značajka plana tzk je da sadrži razne organizacijske oblike rada koji pripadaju osnovnom i
diferenciranom programu. Svi oni čine jednu cjelinu te su u službi ostvarivanja cilja i zadaća tjelesnog
i zdravstvenog odgoja. Iako je sat tzk osnovni organizacijski oblik rada te se sadržajem i organizacijom
razlikuje od drugih oblika, to ne treba shvatiti kao nedostatak nego kao prednost u smislu
nadopunjavanja. Svi oni služe zadovoljavanju interesa i potreba učenika.

Organizacijski oblici rada dijele se na: nastavne oblike rada, fitness-programe, izvannastavne i
izvanškolske oblike rada u osnovnom i diferenciranom programu te školske sportske klubove.

Brojni organizacijski oblici rada upozoravaju da se opći ciljevi i zadaće tjelesnog i zdravstvenog o-o
područja mogu ostvariti samo putem o-o procesa. Tako sat tjelesne i zdravstvene kulture ostaje osnovni
organizacijski oblik rada koji planski i sustavno djeluje na antropološki status učenika, a nastava tzk je
temelj pripreme i uvođenja učenika u ostale organizacijske oblike rada. Budući da nastava tzk nije
org.oblik rada koji se provodi proizvoljno, njegov cilj i zadaci nešto su drugačiji nego ostalih org.oblika
rada. Sat tzk djeluje planski i sustavno na antropološki status učenika pomoću sadržaja koji proizlaze iz
propisanog programa.
Sat tzk traje 45 minuta i sadrži sljedeće dijelove: uvodni dio sata, pripremni dio sata, glavni a dio sata,
glavni b dio sata, završni dio sata. Svaki od tih dijelova sata ima svoje zadaće. Jedan dio sata mora
stvoriti povoljne uvjete za prelazak na drugi dio sata. Svim dijelovima zajedno cilj je ostvariti
antropološke, obrazovne i odgojne zadaće.
Cilj uvodnog dijela sata je pripremiti učenike za daljnji rad. Cilj pripremnog dijela sata je primjenom
odgovarajućih vježbi organizam pripremiti za povećane napore. U glavnom dijelu sata pomoćuz
tjelesnih vježbi ostvarujemo postavljene zadaće. Cilj završnog dijela sata je približiti sve funkcije stanju
kakvo je bilo na početku.
Učenici su za vrijeme sata tzk podvrgnuti različitim opterećenjima – fiziološkim i psihološkim.
Fiziološko opterećenje se uspinje od početka do završetka glavnog „b“ dijela sata, a zatim pada.
Psihološko opterećenje dijeli se na emocionalno (najveće u glavnom „b“ dijelu sata) te intelektualno
(najveće u glavnom „a“ dijelu sata).

Tipove nastavnih sati dijelimo prema ciljevima i zadaćama (uvodno pripremni, sat učenja, sat
ponavljanja, sat provjeravanja, kombinirani i završni tip sata), prema sadržajima (mješoviti i
monotematski tip sata), mjestu izvođenja (na otvorenom, zatvorenom, u vodi, na ledu, kombinirani tip
sata) te karakteru (obavezni, sat po posebnom programu, fakultativni, izborni).

Osim nastavnih organizacijskih oblika rada razlikujemo i izvannastavna i izvanškolske org.oblike rada
u osnovnom te diferenciranom programu. Izvannastavne i izvanškolske aktivnosti ne provode se samo
što uspješnijeg ostvarivanja ciljeva i zadaća škole, već i radi zadovoljavanja interesa učenika. Tek potom
dolazi do izražaja usvajanje i podizanje na višu razinu motorička znanja.

Izvannast. i izvanšk. organizacijski oblici rada u osnovnom programu su mikropauze, natjecanja u

razredu, priredbe, izleti, logorovanja, obluke neplivača.
Mikropauze su pauze za vrijeme nastave i oblik su aktivnog odmora koji se primjenjuje da bi se spriječilo
nastajanje umora (opće-pripremnim vježbama).
Natjecanja u razredu omogućuju učenicima da do izražaja dođu njihova znanja, postignuća i
sposobnosti, da se dokažu pred drugima. Ona su i „filtar“ za druga natjecanja.
Priredbe omogućuju prikazivanje rada pred drugima, pred širom javnosti.
Izleti podrazumijevaju boravak u prirodi, život u prirodi, kontakt i neposredno komuniciranje s
prirodom. Učenici u izletu sudjeluju aktivno kretanjem.
Logorovanja su višednevni oblici boravka u prirodi pod šatorima ili drugim nestabilnim objektima.
Ućčenici se upoznaju sa životom i radom u prirodi.
Svaka škola dužna je učenicima omogućiti da nauče plivati. Obuka plivanja provodi se u bazenima ili
na improviziranim plivalištima.

Izvannast. i izvanšk. organizacijski oblici rada u diferenciranom programu su izborni programi, pohodi
i planinarenja, zimovanja i ljetovanja, makropauze.
Izborni programi namijenjeni su učenicima koji se žele usavršavati u pojedinoj kineziološkoj aktivnosti.
U te programe učenici se uključuju dobrovoljno.
Pohodi i planinarenja su višednevni organizirani boravci u prirodi koji se provode pješačenjem (po
planinama).
Zimovanja su organizirani boravci u prirodi, najčešće u planinama, na snijegu. Ljetovanja obuhvaćaju
višednevni boravak u prirodi ljeti, na moru, jezeru, uz potok...
Makropauze su oblik međusatnih pauza, i oblik su aktivnog odmora. Ostvaruju se primjenom različitih
tjelesnih aktivnosti i trebali bi otkloniti umor.

Osim izvannast. i izvanšk. org.oblika rada postoje i školski sportski klubovi. Njihov osnovni cilj se
skupljanje učenika svoje škole i omogućavanje svakom pojedincu da se dobrovoljnu učlani u nj kako bi
zadovoljio svoj interes za bavljenje sportom. Zadaće su da u slobodno vrijeme okupi učenike te razvija
njihov pozitivan stav prema vježbanju. Njihov zadatak je okupiti što više učenika u što više raznovrsnih
programa vježbanja, zadovoljiti učenike koji u osnovnom programu ne mogu zadovoljiti svoje potrebe,
omogućiti učenicima razvijanje sposobnosti.

Niti jedan organizacijski oblik rada sam za sebe ne može zadovoljiti potrebe koje proizlaze iz cilja i
zadaća tzk.
Krajnji učinci rada ne ovise samo o materijalnim uvjetima, nego i o spremnosti nastavnika da te
org.oblike rada i iskoristi na najbolji način.

5. METODIČKI PRINCIPI I NAČELA

Za uspjeh u svakoj ljudskoj djelatnosti, a posebno u onima u kojima se radi s ljudima kao što je to
tjelesna i zdravstvena kultura, potrebno je držati se nekih načela i principa. Brojni stručnjaci misle kako
principima pripada važno mjesto u radu nastavnika. Metodički principi jedan su od temeljnih uvjeta za
učinkovitost cjelokupnog o-o rada u tzk području. U eseju ću se osvrnuti na temeljne metodičke principe
specifične za tjelesnu i zdravstvenu kulturu.

Navedimo osnovne metodičke principe: princip jasnoće, princip zornosti, princip odgojnosti i zdravlja,
princip svjesnosti i aktivnosti, princip postupnosti, princip raznovrsnosti, svestranosti i praktične
primjenjivosti, te na kraju princip individualizacije.

a) Princip odgojnosti i zdravlja

Princip odgojnosti i zdravlja jedan je, ili bi barem trebao biti, od temeljnih principa u tzk. Iz samog
naziva daje se zkaljučiti kako taj princip ima utjecaj na zdravlje i odgoj učenika. U radu nastavnika
trebale bi biti stalno prisutne odgojne poruke. Nastavnik mora motivirati učenike na rad. Također, ništa
manji utjeca ne bi trebao biti na razvoj zdravstvenohigijenskih navika učenika, posebno onih koji se
odnose na osobnu higijenu, higijenu odjeće i obuće za vježbanje, higijenu vježbališta, itd. Gledajući
odgoj u općem kontekstu, biti odgojen znači htjeti i moće se brinuti o svom zdravlju.

b) Princip jasnoće
Princip jasnoće govori sam za sebe. U svrhu što lakšeg i bržeg komuniciranja i razumijevanja između
učenika i nastavnika važno je brinuti se o principu jasnoće. Komunikacija učenik-nastavnik može se
ostvariti raznim načinima, ali najčešći je ipak govor. Osnovni cilj svake komunikacije je dobro
sporazumijevanje, pa bi stoga izlaganja nastavnika trebala biti kratka i jasna te razumljiva. Što su učenici
mlađi, izlaganja bi trebala biti kraća a demonstracija uvjerljivija.

c) Princip zornosti
U radu s učenicima važan je i princip zornosti. Hoće li učenici neko motoričko gibanje izvesti lakše ili
teže, brže ili sporije, ovisi i o tome kakva je njihova predodžba o tom gibanju. Prvi uvjet za princip
zornosti je da se gibanje izvede, da se demonstrira, kako bi učenici doživjeli ono što trebaju izvesti.
Osim demonstracije, nastavnik bi trebao koristiti i druga pomagala i druge načine kako bi demonstraciju
nadopunio. Od vizualnih sredstava u obzir dolaze crteži, slike, dijafilmovi, i dru., a od audiovizualnih
filmovi, tv emisije, i sl. Uspješno provođenje nastave tzk ne može se niti zamisliti bez uporave principa
zornosti.

d) Princip svjesnosti i aktivnosti

Osnovna poruka principa svjesnosti i aktivnosti proizlazi iz potrebe da se učenici svjesno i samostalno
uključe u proces vježbanja te u njemu budu aktivni sudionici. Učenik je subjekt, a ne objekt u nastavi
tzk. Jedan od osnovnih uvjeta da se učenici svjesno uključe u proces vježbanja je da im bude jasan cilj
tjelesnog vježbanja. Učenicima mora biti jasno zašto vježbaju, što vježbaju te kako i na što vježba utječe.
U definiranju cilja sata moramo biti precizni. Učenik bi trebao misliti o svojem vježbanju, o pogreškama,
postupcima, uspjesima, neuspjesima i dr. Svi učenici trebali bi biti aktivni od početka do kraja sata.
Svjesno i aktivno sudjelovanje učenika u nastavi tzk jedan je od osnovnih preduvjeta za ostvarenje
ciljeva tzk.

e) Princip sustavnosti i postupnosti

Kao i u svakoj djelatnosti, i u tzk treba se pridržavati principa sustavnosti i postupnosti. To u biti znači
pridržavati se načela od lakšeg ka težem, od jednostavnijeg ka složenijem, od poznatog ka nepoznatom,
od bližega ka daljemu.
Potreba za poštivanjem sustavnosti i postupnosti vidljiva je u planiranju i programiranju, usustavljivanju
nastavnih jedinica, pripremanju za sat. Prvo treba definirati cilj, zatim zadaće a tek onda se pristupa
definiranju sadržaja. Sustavnost podrazumijeva osiguranje kontinuiteta vježbanja kroz duže vremensko
razdoblje. Postupnost i sustavnost vidljivi su i u izboru mor-a, metoda rada, metodičkih postupaka, i dr.

f) Princip raznovrsnosti
Radi osiguravanja što veće motivacije za vježbanjem rad s učenicima treba organizirati i provoditi tako
da bude raznovrstan. Rad s učenicima trebao bi se odvijati na različitim mjestima, primjenom različitih
sredstava, različitim pomagalim, mor-a, itd. Učenicima treba omogućiti da sudjeluju u formiranje
odjeljenja, sastavljanju momčadi, izboru igara...

g) Princip svestranosti
Utjecaj tjelesnog vježbanja trebao bi imati što svestraniji utjecaj na antropološke karakteristike i status
učenika. Svestran učinak može se osigurati već samim dobrim planiranjem, a prednost se daje onim
čimbenicima koji imaju veći utjecaj na više dijelova tijela. Također, treba birati teme koje utječu na
slabije razvijene sposobnosti kod učenika.

h) Princip primjerenosti i praktične primjenjivosti

Primjeren je svaki onaj rad kod kojeg se uvažavaju sve značajke i stanje učenika i nejgova organizma.
Prvi uvjet za to je dobro poznavanje učenikovih sposobnosti i značajki. Tjelesno vježbanje trebalo bi
biti primjereno predznanju učenika, motoričkom iskustvu... Osim toga, tjelesno vježbanje mora imati i
praktičnu primjenjivost. Učenici trebaju svladati aktivnosti koje omogućuju korištenje u svakodnevnom
životu.

i) Princip individualizacije
Prvi preduvjet za pridržavanje tog principa je poznavanje općeg antropološkog stanja učenika. Na
temelju podatak o učeniku, nastavniku se pruža mogućnost za uvid u trenutno stanje. Maksimalno
uvažavanje značajki svakog učenika omogućuje nastavniku da bude voditelj nastavnog procesa, a
istodobno i savjetnik i suradnik. Učenicima individualni čin omogućuje da do izražaja dođe njihova
inicijativa i kreativnost.

Iako metodičke principe treba poštovati, to ne znači da se trebaju zanemariti i drugi didaktički principi
i načela. Metodički principi ostvaruju svoju funkciju u jedinstvu s općim didaktičkim principima.
Sasvim je jasno da se bez uvažavanja i pravilne interpretacije jednih i drugih principa ne mogu postići
niti očekivati željeni rezultati u radu.

6. METODIČKI ORGANIZACIJSKI OBLICI RADA

Ciljevi nastave tzk mogu se ostvarivati na različite načine, a upravo metodičkim organizacijskim
oblicima rada pripada značajno mjesto. Krajnji učinci rada u tzk ne ovise samo o materijalnim uvjetima
rada, nego i o spremnosti nastavnika da metodičke organizacijske oblike rada koristi na najbolji mogući
način. Poznavanje moor-a i njihova pravilna interpretacija izuzetno su bitni za rad svakog nastavnika.
Činjenica je da u tzk ima više moor-a nego u drugima disciplinama i nastavnim predmetima. Kada je
riječ o podjeli moor-a, postoji standardna podjela na frontalni, individualni i grupni, ali se podjela može
napraviti još detaljnije.
Podjela moor-a ima dinamički karakter, a to znači da se ne može govoriti o granicama između pojedinih
oblika rada. Jedni oblici rada trebaju stvarati uvjete za prelazak na drugi, jednostavniji prethode
složenijima.
Budući da nastavni plan i program propisuje ciljeve u zadaće tzk, nastavnik odlučuje o tome kako će se
to provoditi. Upravo zato je važno pravilno izabrati odgovarajuće moor.

Navest ću moor-ove i ukratko objasniti značajke svakog od njih.

Frontalni oblik rada je takav oblik rada u kojem svi učenici u isto vrijeme izvode istu zadaću pod
izravnim vođenjem i nadzorom nastavnika. Nastavnik najprije objašnjava i demonstrira vježbu a zatim
učenici prelaze na rad. Osnovne prednosti su te što se može primjenjivati u svim dijelovima sata, u svim
organizacijskim oblicima rada, može se provoditi s učenicima svih dobnih skupina i pogodan je za
učenje, uvježbavanje i provjeravanje motoričkih gibanja, služi kao priprema za uvođenje u ostale moor-
ove.
Nedostaci frontalnog oblika rada su te da su ograničene mogućnsoti primjene u slabijim uvjetima rada,
ne omogućava diferencijaciju zadaća, ne uzimaju se u obzir individualne značajke učenika, proces
vježbanja ne odvija se u skladu s autentičnim potrebama i interesima učenika.
Frontalni oblik rada može se provoditi u slobodnoj formaciji, polukrugu, krugu, vrsti ili koloni.

Grupni oblik rada takav je oblik u kojem su sudionici raspoređeni po grupama. Grupni rad ima nekoliko
vrsta: rad u paru (trojkama, četvorkama), paralelno odjeljenski oblik rada, paralelno izmjenični oblik
rada, izmjenično odjeljenski oblik rada, svi ti plus dopunska vježba, rad u stanicama,kružni oblik rada,
rad na stazi, poligon prepreka. Odjeljenja, odnosno grupe, možemo podijeliti na homogenizirana
odjeljenja, heterogena odjeljena i promjenjiva odjeljenja. Homogenizirana odjeljenja formiraju se na
rezultatima dobivenim provjeravanjima. Heterogena odjeljenja formiraju se prema spolu, visini, dobi,
dok se promjenjiva formiraju na temelju zapažanja nastavnika.

Rad u paru, trojkama i četvorkama dolazi u obzir kada razred dijelimo na skupine od po 2, 3, 4, učenika
koji rade na izvršenju istih zadaća. Rad u paru, trojkama i četvorkama primjenjuju se u sastavu drugih,
složenijih oblika rada.
Paralelno odjeljenski oblik rada dobra je prethodnica drugim odjeljenskim oblicima rada. Razred se
dijeli na dvije skupine, odnosno odjeljenja, te svako odjeljenje radi istodobno na izvršavanju istih
zadataka. Odjeljenja mogu biti u formaciji kolone ili vrste. Može se koristiti u svim dijelovima sata, a
pogodan je za učenje i ponavljanje novog gradiva.
Paralelno izmjenični oblik rada složeniji je od prethodnog. On dolazi u obzir kada razred dijelimo na
četiri odjeljenja, a dva i dva odjeljenja rade na ostvarivanju različtih zadaća. Nakon završetka rada,
odjeljenja mijenjaju mjesta, dok zadaće ostaju iste. Najčešće se koristi u „A“ dijelu sata.
Izmjenično odjeljenski oblik rada je korak dalje u odnosu na prethodne. Razred dijelimo na 2 ili više
odjeljenja koja istodobno izvode različite zadaće. Nakon određenog vremena odjeljenja mijenjaju mjesta
dok zadaće ostaju iste. Broj izmjena mjesta ovisi o broju zadaća. Broj odjeljenja ovisi o veličini razreda
i broju učenika, no ipak je glavni kriterij cilj sata.
Uloga odjeljenskih oblika rada s dopunskim vježbama je višestruka. Dopunske vježbe doprinos su
intenzifikaciji rada. Odjeljenski rad s dopunskim vježbama provodi se tako da se glavnoj vježbi
(primjerice kolut naprijed) dodaje još jedna vježba (primjerice prekosk kratke vijače) prije nego se
učenik vrati nazad u kolonu. Dopunska vježba skraćava čekanje,povećava aktivnost i opterećenost
učenika. Dopunska vježba trebala bi trajati kraće od glavne vježbe.
Rad u stanicama oblik je grupnog rada u kojem se razred dijeli na grupe od 2-3 učenika koji izvode
vježbu na više radnih mjesta, odnosno stanica po unaprijed utvrđenom rasporedu. Učenik prolazi sva
mjesta, odnosno sve stanice. Na jednom satu može biti 6-12 stanica, koje mogu biti postavljene u obliku
kruga, pravokutnika ili kvadrata. Na svakom radnom mjestu nastavnik treba postaviti upute i informacije
o vježbi.
Kružni oblik rada takav je oblik rada u kojem se motorički i funkcionalne sposobnosti dižu na višu
razinu. Radna mjesta, odnosno stanice, postavljaju se u krug. Postoji veliki krug i mali krug, odnosno
krug do 8 i više od 8 stanica. U krugu je točno definiran intenzitet i trajanje rada.
U radu na stazi razred se dijeli u nekoliko grupa. Svaka skupina izvodi iste vježbe na različitim spravama
i u različitim uvjetima. Svaki učenik mora proći sve stanice, odnosno sva radna mjesta. Cilj je staviti
učenike na iskušenja u različitim uvjetima.
Poligon prepreka je moor koji podrazumijeva izvođenje niza vježbi u kontinuitetu. Učenik izvodi vježbe
kojima je cilj svladati razne prepreke.
Individualni oblik rada podrazumijeva pojedinačnu komunikaciju i rad nastavnika s jednim učenikom
što je u današnjim uvjetima nemoguće. Utjecaj na pojedinačnog učenika stoga se ne ostvaruje pomoću
individualnog rada nego putem individualiziranog rada, odnosno zadovoljavanjem individualnih
potreba učenika.

Dobro poznavanje moor-a jedan je od temeljnih uvjeta za uspješnu organizaciju i provođenje rada u
nastavi tzk, kao i u drugim organizacijskim oblicima rada. Dobro izabran moor je onaj koji pridonosi
optimalnom radu i individualizaciji rada. U nižim razredima valjalo bi koristiti jednostavnije oblike rada,
dok se oni složeniji ipak koriste u višim razredima oš i srednjoj školi, međutim, o tome kako, kada i gdje
će se moor primijeniti ipak na kraju odlučuje nastavnik u svrhu zadovoljavanja cilja nastave.

7. METODE RADA

Metode rada su načini rada, odnosno zajednički svrsishodni način rada učitelja i učenika s ciljem
ostvarivanja zadaća odgoja i obrazovanja. Metode rada pojavljuju se u svim etapama nastavnog procesa
i ujedno su i sastavni dio rada. U tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi razlikujemo nastavne metode, metode
učenja i metode vježbanja.
Nastavne metode načini su rada u nastavi, izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima. Neke od
nastavnih metoda u tzk su metoda usmenog izlaganja, metoda demonstracije, meotda postavljanja i
rješavanja motoričkih zadaća. Za koju metodu se opredijeliti ovisi o dobi učenika, konkretnoj situaciji,
značajkama učenika... Sve metode su povezane i međusobno se nadopunjuju, te često koristimo više
metoda od kojih je jedna dominantnija.
Metoda usmenog izlaganja koristi se u svim oblicima rada i u svim etapama, a u ulozi je objašnjavanja,
opisivanja, korekcije i analize. Usmeno izlaganja mora biti kratko i jasno. Što su učenici mlađi, izlaganje
treba biti kraće. Nadalje, izlaganje mora biti glasno i artikulirano.
Nakon objašnjavanja i opisivanja gibanja slijedi demonstracija. Demonstracija je važna jer je jedan od
bitnih izvora spoznaje. Za vrijeme izvođenja demonstracije učenici promatraju onoga tko demonstrira.
Prva demonstracija mora biti originalna, u cjelosti, onako kako gibanje inače izgleda. Druga
demonstracija je sporija, s naglaskom na elemente za koje se pretpostavlja da će učenici teže izvoditi.
Učenici moraju stajati na mjestu s kojeg će najbolje vidjeti demonstraciju.
Metoda postavljanja i rješavanja zadataka zasniva se na aktivnosti djece u procesu usavršavanja
motoričkog gibanja. To znači da dijete samo izabire način rješavanja zadaće odnosno način kretanja.
Razlikujemo primjenu na nižoj i višoj razini.

Metode vježbanja primjenjuju se za razvoj i održavanje različitih antropološkoh sposobnosti. Proces

vježbanja svodi se na podizanje osobina i sposobnosti. Metode vježbanja dijele se na metode standardno
ponavljajućeg vježbanja, metode promjenjivog vježbanja i situacijsku metodu vježbanja.
Metoda standardno ponavljajućeg vježbanja koristi se kad se vježbe izvode i ponavljaju bez bitnih
promjena u strukturi gibanja. Opterećenje je jednako od početka do kraja aktivnosti. Metoda standardno
ponavljajućeg vježbanja dijeli se na kontinuiranu (bez prekida) i intervalnu (sa stankama i pauzama).
Metodu promjenjivog vježbanja obilježava primjena različitih vježbi i različitog opterećenja. U tijeku
vježbe mijenja se ritam, tempo, brzina, trajanje rada, a organizam se stavlja u nove i složenije uvjete
rada. Toj skupini pripadaju kontinuirana i intervalna metoda.
Za situacijsku metodu vježbanja karakteristično je da je sadržaj vježbanja identičan s ciljem nekog
natjecanja, odnosno rad se odvija u uvjetima koji su jednaki ili slični natjecateljskim.

Metode učenja su nezaobilazne u svim nastavnim predmetima, pa tako i u tzk. Primjenjuju se u procesu
učenja i usavršavanja. Njihova primjena čini temelj uspjeha za rad. Dijele se na sintetičku, analitičku i
kombiniranu metodu učenja.
Sintetička metoda učenja smatra se najprirodnijom jer se pokret uči u cjelini, odnosno onako kako se
vidi. Pri primjeni te metode do izražaja dolazi učenikova individualnost. Posebno je ta metoda
primjerena učenicima nižih razreda oš.
Analitička metoda učenja sastoji se od učenja pokreta po dijelovima. Pokret se raščlani, a zatim se svaki
dio zasebno uči. Kad su pokreti usvojeni, prelazi se na njihovo povezivanje u cjelinu. Ta metoda znatno
usporava proces učenja. Nedovoljno je racionalna i učenicima manje primjerena.
Kombinirana metoda kombinacija je analitičke i sintetičke. Pri učenju se najprije primjenjuje sintetička
metoda učenja, a onda se kasnije u toku rada primjenjuje analitička ukoliko je to potrebno. Pokret se uči
u cjelini, a zatim ako se ponavljaju pogreške dio pokreta izvodi se naknadno analitičkom metodom.
Nakon toga, pokret se opet izvodi sintetički.

Izbor metoda rada ovisi o mnogo čimbenika – dobi učenika, materijalnim uvjetima rada, te sposobnosti
nastavnika. Iako se one isprepliću, na nastavniku je da odabere onu metodu koju smatra
najprimjerenijom za ostvarivanje zadaća i zadataka tog nastavnog sata. Pripremljenost nastavnika i
odabir metoda rada preduvjet je za uspješnu realizaciju cilja procesa tjelesnog vježbanja.
 8. ODGOJNO-OBRAZOVNI PROCES

Odgojno-obrazovni proces je takav proces u kojem se utječe na odgoj i obrazovanje subjekta, na

tjelesno, duševno, socijalno i moralno formiranje sudionika procesa, na razvoj njihovih osobina i
sposobnosti. Neki odgojno-obrazovni proces definiraju i kao zajedničku aktivnost nastavnika i učenika
prilikom koje oni ostvaruju zadaće odgoja i obrazovanja. Treći, pak, definiraju o-o proces kao
stvaralačku djelatnost nastavnika i učenika koja je prisutna u nastavi, izvanškolskim i izvannastavnim
aktivnostima i oblicima rada.
Sve tri definicije smatraju da se o-o procesom utječe na antropološka obilježja sudionika procesa. O-o
proces je organizirani proces učenja motoričkih znanja, te organizirani proces utjecanja na odgojne
učinke u radu s učenicima pod izravnim vođenjem nastavnika. Temelj odgojno-obrazovnog procesa je
nastava.

Odgojno-obrazovni proces može se gledati s više stajališta: metodičko-metodološkog (radi lakšeg

razumijevanja teorijske osnove), antropološkog (radi boljeg razumijevanja biološke osnove čovjeka),
pedagoškog (radi upoznavanja sa zakonitostima odgoja i obrazovanja) te društvenog (razumijevanje o-
o procesa kao sastavnog dijela društvenog procesa).
Nekoliko je činitelja o-o procesa, a to su nastavnik, učenik, škola i društvo.
Učenik je subjekt tog procesa, aktivni sudionik. Ipak, kao samo jedan od sudionika tog procesa, on je i
objekt. Nastavnik je voditelj tog o-o procesa, dakle on je subjekt, ali je i objekt budući da je jedan od
činitelja, ali ne i jedini. Škola je subjekt po tome što verificira planove i programe, prati realizaciju, a
objekt je po tome što je jedan od sudionika. Društvo je subjekt po tome što osigurava objekte, uvjete za
rad, financiranje i ostalo, a objekt je jer je samo jedan od sudionika.

Ostvarivanje zadaća i ciljeva o-o procesa ovisi i o načinu provođenja. O-o proces mora biti organiziran
tako da ga njegovi sudionici „osjete“. Učenici moraju doživjeti o-o proces, a to znači da moraju doživjeti
određena opterećenje i emocionalna pražnjenja. Treba naglasiti da postoje vanjski i unutarnji čimbenici
koji utječu na organizaciju i provedbu o-o procesa. U vanjske čimbenike ubrajaju se svi koji su izvan
utjecaja procesa, dok u unutarnje ubrajamo one na koje tim procesom možemo utjecati.
Također, postoji vanjska i unutrašnja organizacija o-o procesa. Vanjska organizacija zadana je planom
i programom, stanjem stručnog kadra, raspoloživi prostor za vježbanje, oprema sredstva, pomagala...
Unutrašnja organizacija ovisi o broju učenika u razredu, njihovom antropološkom stanju, razini
motoričkih znanja i postignuća...

Glede provođenja o-o procesa treba imati na umu dvije stvari: kako određeni broj informacija
transformirati u funkcionalne cjeline, te kako brojne informacije transformirati u sadržaje kojima se
realizira cilj i zadaće o-o procesa. Krajnji učinci o-o procesa ne ovise samo o organizaciji, nego i o
uvjetima provođenja te spremnosti nastavnika da ih iskoristi i interpretira na najbolji mogući način.
Zadaća je nastavnika da ovisno o situaciji odgovori na pitanje koji uvjeti trebaju biti zadovoljeni kako
bi realizacija o-o procesa bila što kvalitetnija.

9. NASTAVNI PROCES

Nastavni proces dio je i temelj odgojno-obrazovnog procesa. Nastava je najorganiziraniji, najplanskiji,

najsvrsishodniji dio o-o procesa. Odvija se pod vodstvom nastavnika i aktivnosti učenika, što nekim
drugim organizacijskim oblicima rada nije svojstveno. Nastava nije aktivnost koja se odvija proizvoljno
(za razliku od recimo, školskog sportskog kluba), nego sustavno i planski prema didaktičko-metodičkim
načelima. Nastavni proces iznomno je važan za ukupno ostvarenje ciljeva i zadaća tzk. Riječ je o
složenom procesu budući da ima svoj tijek, trajanje i strukturu.
Subjekti nastavnog procesa su učenik, nastavnik te ostali sudionici (ravnatelj, stručni suradnici, ostali
nastavnici, roditelji...). Učenik je subjekt, ali i objekt nastavnog procesa. Da bi učenik bio zaista subjekt,
valjalo bi poznavati njegove antropološke osobine. Također, valjalo bi brinuti i o drugim brojnim
čimbenicima koji utječu na učinkovitost nastavnog procesa. Drugačije rečeno, treba maksimalno
uvažavati razlike između učenika. Svakom učeniku treba omogućiti da radi prema programu koji će mu
omogućiti da bude još bolji.
Nastavnik je najodgovorniji za organizaciju i provedbu nastavnog procesa. On je stručno
najkompetentnija osoba za pravilno odvijanje nastave. On je voditelj, poticatelj, pomagač, pokretač,
podupirač...
Ostali sudionici također utječu na krajnji ishod nastave. Važno je da ti sudionici budu pravilno
informirani o svemu što može utjecati na tijek nastavnog procesa.

Specifičnost nastave tzk proizlazi iz činjenice da se učenici cijelo vrijeme kreću, odnosno da rad ima
određenu dinamiku. Nastava tzk održava se na relativno velikom prostoru i uporabom velikog broja
sprava, rekvizita i pomagala. Nastavni proces mora se odvijati tako da učenici svladaju motoričko
gibanje što brže i lakše. Kada je riječ o tijeku nastavnog procesa, on ima svoje određene etape:
ponavljanje prethodno svladanog motoričkog gibanja, najavljivanja, opisivanje i demonstracija novoga
gibanja, izvođenje motoričkog gibanja učenika, ispravljanje učenikovih pogrešaka, ponavljanje,
uvježbavanje, praćenje, provjeravanje i ocjenjivanje.
Ponavljanje prethodno svladanog gibanja ima za fuknciju pripremiti učenika za rad i uvesti ga u novo
motoričko gibanje. Postiže se putem uvodnog i pripremnog dijela sata. Svrha najavljivanja je da učenici
točno znaju što će taj sat raditi. Opisivanje ga upućuje na to što treba promatrati kod demonstracije.
Demonstracija, pak, mora biti izvedena u originalu, kako ona izlgeda i inače. Ako je predodžba o gibanju
jasna, učenici će gibanje izvoditi uspješnije. Pošto su stekli predodžbu o novoj zadaći, učenici prelaze
na izvođenje. Ako učenici prilikom izvođenja griješe, treba pogreške ispraviti. Prvo se ispravljaju veće
pogreške, a onda manje. Pri ispravljanju pogrešaka nastavnik se treba pridržavati pravila postupnosti.
Ponavljanje nastupa odmah po svladavanju gibanja. On je posljedica prethodnih etapa. Svako novo
ponavljanje mora biti bolje, kvalitetnije. Nakon ponavljanja trebalo bi gibanje izvoditi u uvjetima što
sličnijima u praktičnoj primjeni.Svaki učenik želi dobiti povratnu informaciju o svom izvođenju gibanja,
stoga ga nastavnik mora pratiti i provjeravati. Tekuće provjeravanje provodi se na kraju „a“ dijela sata.

U svrhu što uspješnijeg procesa, treba voditi računa o osiguranju. Briga o zdravlju mora biti na prvom
mjestu. Preventivne mjere podrazumijevaju pregled svih prostorija, objekata, sprava, pomagala,
rekvizita koji će se u radu upotrebljavati. Čuvanje je spremnost nastavnika da pri izvođenju određenih
vježbi sačuva učenika od pada i ozljeda. Nastavnik poduzima niz mjera kojima bi to postigao. Glavno
sredstvo pri čuvanje je strunjača. Nastavnik, nadalje, pomaže učenicima pri izvođenju nekih vježbi.
Pomaže mu verbalno, fizički te prilagođavanjem sprava i rekvizita.

U organizaciji nastavnog procesa nastavnik ima glavnu ulogu. On brine o motoričkoj, funcionalnoj,
obrazovnoj i odgojnoj djelatnosti nastavnog procesa, ali i o prikladnoj interpretaciji svega što se događa
tijekom toga procesa.
 10. PROGRAMIRANJE

Plan i program temeljni su dokumenti svake škole. Plan i program propisuju koji će se predmeti
poučavati, kojim rasporedom, koliko sati, te koji će se sadržaji poučavati u sklopu tog predmeta,
odnosno cilj i zadaće. Samim time, na djelotvornost odgoja i obrazovanja, nastavnog procesa i procesa
tjelesnog vježbanja važan utjecaj ima programiranje. Samu definiciju i pojam programiranja određuje
struktura predmeta. U tzk pojam programiranja predstavlja precizno definiranje cilja koji se želi
ostvariti, utvrđivanje uvjeta i postupaka realizacije. Pojam programiranja sadrži odgovore na tri pitanja:
što se želi ostvariti, na koji način se to želi ostvariti i u kojoj mjeri se programirano realiziralo.
Program tzk izražen je na temelju strukture kineziologije. U njemu su znanstveni sadržaji već
preoblikovani u o-o sadržaje. Prilikom operacionalizacije programa treba paziti na to da se zadovolje
autentične potrebe svakog učenika te da se osigura edukativni kontinuitet.
Operacionalizacija programiranja podrazumijeva izradu globalnog, operativnog i izvedbenog programa.
Globalni program sadrži odgovarajuće sadržaje raspoređene na nastavne cjeline i teme. Operativni
program je sadržajna konkretizacija globalnog programa, te dobra osnovica za izrade izvedbenog
programa. Operativni program se svodi na sastavljanje nastavnih jedinica za svaki sat. Izvedbeni
program je konkretizacija dijela operativnog programa. Ono se svodi na sastavljanje homogeniziranih
skupina te doziranje, distribuciju i kontrolu opterećenja.

Učenicima prvo približavamo globalni plan, a potom operativni. To se čini stoga jer izradom
operativnog programa frekvencije raspoređujemo tijekom čitave godine, ali i stoga jer je raspoređivanje
frekvencija skladna stvarnim potrebama učenika. Izrađeni operativni program osnova je za izradu
izvedbenog. Izvedbeni program radi se za svaku homogeniziranu skupinu.

Programiranje se odvija u nekoliko etapa. Iako etape čine jednu nedjeljivu cjelinu, ipak svaka ima svoje
zakonitosti i obilježja.
Prva etapa podrazumijeva eksplicitno definiranje cilja programa. To je jedna od najodgovornijih
operacija. O cilju programa odlučuje svaki nastavnik zasebno na temelju podataka o učenicima. Za
precizno definiranje cilja treba uzeti u obzir dob učenika, spol učenika, zdravstveno stanje, rezultate
incijalnih provjeravanja, nastavni plan tzk, nastavni program tzk, preferencije učenika, materijalne
uvjete rada te specifičnosti sredine u kojoj se škola nalazi. Nakon sagledavanja tih činjenica treba
eksplicitno definirati globalni cilj programa.
Druga etapa programiranja svodi se na odabiranje sadržaja (nastavne cjeline i nastavne teme)
vrednovanje sadržaja (utvrđivanje broja frekvencija) te distribuciju (sastavljanje nastavnih jedinica).
Nastavne cjeline sastavni su dio nastavnog programa, a čine ih sadržaji koji pripadaju istim motoričkim
strukturama. Nastavne cjeline sastoje se od nastavnih tema. Jedna cjelina sastoji se od više tema (hodanja
i trčanja su cjelina, brzo trčanje iz poluvisokog starta do 20m je nastavna tema, ciklička kretanja
različitim tempom je nastavna tema). Nastavna jedinica je opseg sadržaja jednog nastavnog sata.
Izbor i vrednovanje nastaavnih tema te sastavljanje jedinica čini jedan od najosjetljivijih dijelova etape
programiranja. Osnovno čime se vodimo pri određivanju broja frekvencija jesu materijalni uvjeti rada.
Nastavne cjeline vrednuju se i s obzirom na vrijednosti njihova utjecaja na učenikove sposobnosti. One
cjeline koje imaju veći utjecaj trebaju imati i veći broj nastavnih tema. Pri izboru nastavnih tema treba
se također voditi materijalnim uvjetima rada.
Vrednovanje nastavnih tema podrazumijeva određivanje točnog broja ponavljanja svake te teme.
Najrpije treba utvrditi fond sati nastave tzk (npr. 35x2=70 sati na godinu). S obzirom da treba odvojiti
dva sata za inicijalno provjeravanje te dva sata za finalno ostaje nam 66 sati. Zaključivanje ocjena nam
oduzima još jedan sat pa nam ostaje 65 sati. To množimo brojem nastavnih tema koje se pojavljuju.
Recimo da se na 20 sati pojavljuju dvije nastavne teme (20x2=40), na 20 sati tri teme (20x3=60) te na
25 sati četiri teme (25x4=100). Ukupni broj frekvencija zbrojima i dobijemo 200, što dijelimo s brojem
nastavnih tema (200/35=6), odnosno svaka tema ponavlja se u prosjeku šest puta. Nastavne teme treba
vrednovati, a nastavnik je taj koji svakoj temi daje određeni broj ponavljanja. Pri tome se vodimo
zdravstvenim stanjem učenika, rezultatima inicijalnih provjeravanja, korisnosti teme, predznanju
učenika, složenosti teme, preferenciji učenika, materijalnim uvjetima rada... Nakon toga pristupa se
izradi nastavnih jedinica. Nastavne jedinice sastavljaju se od nastavnih tema (2 i više). Pri slaganju
nastavnih jedinica treba se voditi sljedećim: brinuti o njihovoj korisnosti, osigurati postupnost u radu,
svestrani utjecaj, misliti na njihovu raznovrsnost.
Nakon definiranja nastavnih jedinica, dolazi treća etapa. Ona podrazumijeva određivanje volumena
opterećenja, odnosno kontrolu opterećenja. Podrazumijeva i uvjete rada u kojima će se proces vježbanja
održati. Treća etapa podrazumijeva odabir moor-a, metoda rada, metodičkih postupaka i sl. Osnovni
kriteriji moraju biti cilj, stanje učenika, uvjeti rada.
Kontinuirano praćenje, provjeravanje i analiziranje informacija čine četvrtu etapu programiranja.
Potrebno je stalno provoditi praćenje, dakako putem tranzitivnih provjeravanja kako bi se pokazale
promjene određenih postignuća, osobina, sposobnosti.

Programiranje je jedna od najsloženijih djelatnosti nastavnika. Svaki nastavnik daje svoj pečat planu i
programu, odnosno u njemu se vidi nastavnikova kreativnost. Iako su navedene četiri etape, to ne treba
shvatiti uvjetno. Sve operacije vezane uz programiranje čine njegov sastavni dio, jednu cjelinu. Tako
treba shvatiti i predloženi način programiranja, a to je uvjet za njegovu uspješnu primjenu.

11. PRIPREMANJE NASTAVNIKA I DNEVNA PRIPREMA

Na učinkovitost nastavnog procesa može se utjecati na razne načine. Primjereno pripremanje nastavnika
za sat jedan je od temeljnih preduvjeta uspješnosti nastave. Dobra organizacija, dobra realizacija sata su
temeljni uvjeti za intenzifikaciju nastavnog procesa. Sat tzk osnovni je organizacijski oblik rada te je
temelj za uvođenje učenika u druge oblike rada. Iako postoje dvojbe treba li se pripremati za sat tzk
budući da je on živ, dinamičan proces, dvojbi nema. Nastavna je planska i sustavna aktivnost, a da bi to
bila i u praksi nužno je pripremanje nastavnika.
Govoreći o pripremanju nastavnika za sat, treba upozoriti da postoji posredno i neposredno pripremanje.
Posredno pripremanje počinje planiranjem i programiranjem, odnosno na samom početku godine.
Osnovno polazište je definiranje cilja, zadaća, te učiniti izbor sadržaja. Posredno pripremanje preduvjet
je za neposredno pripremanje nastavnika. Ukoliko se nastavnik ne priprema kvalitetno, postoji
mogućnost da svaki sat bude cjelina za sebe, dio za sebe. Posredno pripremanje nastavnika prva je etapa
pripremanja, dok je neposredno pripremanje druga etapa. Neposredno pripremanje nastavnika za sat
podrazumijeva njegovo pripremanje za konkretan sat tzk. Neposredno pripremanje obuhvaća teorijsko
pripremanje, metodičko pripremanje i organizacijsko pripremanje.

Je li potrebno i kad da se nastavnik teorijski pripremi za sat ovisi o tome što se radi na tom satu. Na
područjima ljudske djelatnostima neprestano se nešto mijenja. Sa svim promjenama i izvorima
informacija treba se upoznati najprije nastavnik. Neka znanja zastarijevaju a druga se vremenom gube.
Nastavnik mora ovladati nastavnom jedinicom, mora teorijski poznavati gradivo, sadržaje, vježbu, način
izvođenja vježbe, utjecaj na organizam učenika... Nastavnikova procjena je poznaje li on to i treba li se
dodatno pripremati za sat.
Bez metodičke pripreme ne može se zamisliti nastavnikovo pripremanje za nastavu. Jedan od osnovnih
uvjeta metodičke pripreme je analizirati prethodni sat. To je potrebno da se utvrdi je li planirano
realizirano i je li potrebno provesti korekcije na satu za koji se pripremamo. Analizom prethodnog sata
treba utvrditi jesu li ostvareni ciljevi i zadaće, jesu li izabrane metode, moor, sredstva i tip sata bili u
funkciji realizacije cilja, je li trajanje sata bilo sukladno uzabranim dijelovima sata, u kojem opsegu je
ostvareno planirano. Nakon toga treba definirati cilj. Nastavnik treba znati točno što želi postići na tom
satu. Na temelju cilja treba odrediti zadaće (antropološke, motoričke i odgojne). Nakon toga slijedi
određivanje sadržaja za glavni dio sata. Jedna tema može biti nova dok ostale trebaju biti poznate.
Nakon opredijeljenja za sadržaje u glavnom dijelu sata, treba odrediti odgovarajuće metodske postupke,
moor, metode rada, primjenu nastavnih sredstava i pomagala, tip sata, trajanje sata i dr.
Kvaliteta nastavnog sata ovisi i o organizacijskom pripremanju za sat. Važno je da sat počne i završi na
vrijeme, da na satu ne bude čekanja i praznog hoda, da potrebne sprave budu pri ruci, da se zna tko što
treba činiti. Nastavnik treba promisliti o mjestu rada, pripremanje sprava i pomagala. Točno se mora
znati koje sprave će se koristiti te tko će ih donijeti iz spremišta. U organizacijsku pripremu ubraja se i
nastavnikovo odjevanje. Primjerena odjeća ima visoku vrijednost.

Osobno pripremanje nastavnika za rad uključuje tjelesnu pripremu i psihičku pripremu. Tjelesna
priprema odnosi se na praktična znanja i nastavnikovu tjelesnu spremu. Nastavnik treba znati samo može
li demonstrirati neku vježbu. Što duže nastavnik misli na svoju spremu to duže će moći raditi i
demonstrirati vježbe. Psihička priprema odnosi se na nastavnikovu motivaciju za rad. Nastavnik mora
biti spreman za komunikaciju, saslušati sugovornika, spremno odgovarati na pitanja.

Dnevna priprema završna je faza pripremanja za nastavu.

Na navedeni način trebalo bi se pripremati za sat tzk. Nastava tzk živi je proces u kojem su učenici
sudionici i subjekti a nastavnik voditelj tog procesa. Nastavnik može biti voditelj jedino ako točno zna
tko, što, kako i u kojem trenutku treba raditi. To će postići ako se što bolje pripremi za rad/sat. Ako se
priprema shvati kao rutina, onda ni pripremljenost ne će biti bolja. Dobra pripremljenost je jamstvo
nastavniku za uspješan rad, a također i uvjet da učenici uživaju.
 12. PRAĆENJE, PROVJERAVANJE

Da bismo pute tzk mogli utjecati na učenika, na njegov razvoj, motorička znanja, umijeća, vještine,
nužno je utvrditi postojeće stanje i na temelju toga odrediti smjernice transformacije. Konretnije, da
bismo putem tzk utjecali na cijelu ličnost učenika, treba ga stalno pratiti, provjeravati i ocjenjivati.
Transformacijski proces je proces koji se stalno mijenja pa je stoga nužno dobivati stalne povratne
informacije o vježbanju. Praćenjem, provjeravanjem i ocjenjivanjem treba dobiti povratne informacije
o tome kako su učenici ostvarili zadaće tzk. Na osnovi inicijalnog provjeravanja moguće je ustvrditi
aktualno stanje antropološkog statusa te temeljne individualne razlike. Unatoč tome što su praćenje,
provjeravanje i ocjenjivanje nedjeljivi dio nastavnog procesa, oni čine samostalno etapu.
Da bi se utjeca tjelesnog vježbanja držao pod kontrolom, potrebno je dobro poznavati sudionike
nastavnog procesa. Praćenje i provjeravanje stoga treba biti sustavno i tokom cijele godine. Objektivnost
toga sastoji se u tome da se dobije odgovor kako su učenici ostvarili zadane zadaće. Da bi praćenje i
provjeravanje bilo objektivno, treba odrediti cilj provjeravanja. To trebaju znati svi sudionici nastavnog
procesa.
Ovisno o tome što se provjeravanjem želi utvrditi razlikujemo inicijalno, tekuće, tranzitivno i završno
provjeravanje. Tekuće provjeravanj provodi se radi utvrđivanja početnog stanja subjekta, redovito se
provodi na početku školske godine. Tekuće provjeravanje provodi se u načelu na satovima obrade novog
gradiva radi dobivanja povratne informacije o stupnju savladanosti motoričkog gibanja. Tranzitivno
provjeravanje provodi se da bi se utvrdilo provodi li se program i u kojem stupnju. Završno
provjeravanje provodi se na kraju određenog razdoblja, kraj školske godine. Cilj je utvrditi u kojoj je
mjeri realiziran program te koji su njegovi učinci.
Kako je provjeravanje složena djelatnost, mora se provoditi u određenim uvjetima. Provjeravanje se
provodi različitim metodama – promatranjem (definirati cilj promatranja), mjerenjem (omogućava
precizno utvrđivanje individualnih značajki) te metodom ankete (najčešće radi utvrđivanja stanja
interesa subjekta).
Sadržaj praćenja mora biti takav da nastavniku omogućava objektivan i potpun uvid u stanje
antropološkog statusa učenika. Provjeravanje obuhvaća zdravstveno stanje učenika, antropološka
obilježja, motorička znanja, motorička psotignuća te odgojne učenike rada.
Antropološka obilježja uključuju antropometrijske značajke, motoričke i funkcionalne sposobnosti,
osobine ličnosti. Antropometrijske značajke su visina, težina, opseg podlaktice, kožni nabor nadlaktice.
Motoričke sposobnosti su više manje urođene – brzina, fleksibilnost, koordinacija, snaga, preciznost.
Motoričke sposobnosti provjeravaju se određenim testovima – taping rukom, skok udalj s mjesta, izdržaj
u visu, podizanje trupa, pretklon raznožno, poligon natraške.
Motorička znanja su važan sadržaj praćenja i provjeravanja. Ona uključuju stupanj usvojenosti pojedinih
motoričkih struktura kretanja dok se znanje ne usvoji na određenoj razini. Motorička postignuća sprega
su motoričkih znanja i sposobnosti, a očituju se u sposobnosti učenika da ih u konkretnoj aktivnosti
poveže i maksimalno iskoristi. Kvaliteta znanja očituje se u sposobnosti učenika da ta znanja primjeni
u pravo vrijeme na najbolji način.
Ukupni rezultati provjeravanj ovise i o njegovoj organizaciji. Pri organizaciji provjeravanja važno je da
se u što manje vremena dobije što više informacija. Iskustva pokazuju da su učenici vrlo dobri suradnici
u provođenju provjeravanja. Pokazuju se vrlo odgovornima i profesionalnima u izvršavanju zadaća.
Prije provjeravanja potrebno je provesti određene pripreme nastavnika, učeniam i prostora na kojem će
se provjeravanje obaviti. Priprema nastavnika podrazumijeva osobnu prirpemu. Mora mu biti jasno što
će provjeravanjem obuhvatiti, na koji način i kada. Učenike treba praktično i teorijski osposobiti za
provođenje mjerenja na svim radnim mjestima. Nakon priprema pristupa se provjeravanju. Na svakom
radnom mjestu opisuje se zadaća i demonstrira, nakon toga pristupa se provjeravanju, učenici i nastavnik
nakon svake završene zadaće upisuju rezultat u evidencijsku listu, nakon završetka nastavnik treba
provjeriti rezultate radi dobivanja povratnih informacija o tome jesu li učenici ispravno upisali dobivene
rezultate. Ako se učenici prvi put susreću s takvim načinom provjeravanja, bit će potrebno više vremena.

Praćenje i provjeravanje etape su same za sebe iako su nedjeljive od ostalih nastavnih procesa. Praćenje
i provjeravanje bitan je pokazatelj nastavniku jesu li zadaće ostvarene te u kojoj mjeri. Dobra
organizacija glavni je preduvjet za uspješno provođenje provjeravanja, a nastavnik je taj koji odlučuje
o tome kada, kako i gdje se provjeravanje i praćenje provodi. Pristup provjeravanju u kojem su učenici
pomagači povoljno utječe na povećanje motivacije učenika za provjeravanje i njihovu cjelokupnu
spremnost za aktivno uključivanje i sudjelovanje u nastavi tzk.
 13. OCJENJIVANJE

Ocjenjivanje je postupak koji slijedi etapu praćenja i provjeravanja. Ocjenjivanje je postupak kojim se
na određeni način izražava uspjeh učenika, odnosno na način utvrđen propisima određuje se razina koju
je postigao. U tzk ocjenjivanje je postupak kojim se prati i utvrđuje stupanj realizacije programskih
zadaća. Ocjenjivanje treba biti zasnovano na sustavnom i planskom praćenju i provjeravanju učenika.
Ono mora biti ogledalo konkretnog stanja učenika, mjerilo njegove vrijednosti.

Ocjenjivanje je složena djelatnost nastavnika. Da bi uistinu bila objektivna, mora biti zasnovana na
sustavnom, planskom i svestranom praćenju. Ocjenjivanje je završni dio provjeravanja. Svodi se na
donošenje suda nastavnika o radu i rezultatima rada. Da bi ocjenjivanje bilo objektivno, nastavnik mora
pri donošenju ocjene uzeti u obzir sve čimbenike koji utječu na donošenje suda. Ocjena će biti
objektivnija ako se temelji na što više objektivnih pokazatelja. Proces ocjenjivanja treba biti sastavni
dio nastavnog procesa, a ne usmjeren samo na ocjenu. Ocjena je samo pokazatelj uspjeha učenika u
nastavnom procesu.

U nastavi tzk četiri su vrste ocjenjivanja – prethodno, tekuće, periodično i završno. Prethodno
ocjenjivanje vezano je za inicijalno provjeravanje, a provodi se radi dobivanja informacija o kvaliteti
motoričkih znanja i postignuća učenika na početku školsko godine. To ocjenjivanje ima informativni
karakter. Ono se provodi samo kad nastavnik nema nikakve informacije o motoričkim znanjima i
postignućima učenika s kojima treba raditi.
Tekuće ocjenjivanje vezano je uz tekuće provjeravanje, pa ima informativni karakter. Cilj tekućeg
provjeravanja je dobiti informaciju o svladanosti motorilkog gibanja koje se učilo na satu, pa je
preporučljivo da se na kraju sata ono i ocjeni.
Periodično ocjenjivanje provodi se u tijeku školske godine, odnosno u intervalima u kojima su učenici
svladali gradivo. Cilj je informirati učenike o rezultatima njihova dotadašnjeg rada.
Završno ocjenjivanje podrazumijeva ocjenjivanje na kraju školske godine. Iako to ocjenjivanje postoji
u praksi, u biti je nepotrebno. Ako se ocjenjuje kontinuirano tokom godine, ocjenjivanje na kraju godine
nije toliko potrebno. Izbaciti završno ocjenjivanje moguće je ako se tokom godine ocjenjivalo i ako je
ono bilo sastavni dio nastavnog procesa.

Kao što u tzk nema mjesta završnom ocjenjivanju, tako nema mjesta niti poistovjećivanju završnog
ocjenjivanja sa završnom ocjenom. Putem završne ocjene nastavnik izražava svoj sud o radu tokom
cijele godine, a ne samo na temelju završnog ocjenjivanja.

Budući da se u svakoj ljudskoj djelatnosti treba pridržavati nekih načela, tako je i u ocjenjivanju.
Ocjenjivanje mora biti individualno, odnosno prilikom ocjenjivanja trebaju se poštivati individualne
karakteristike učenika. Ocjenjivanje mora biti svestrano i obuhvatiti što više zadaća tzk. Mora biti
sustavno što znači da se mora provoditi planski i kontinuirano. Mora biti realno, odnosno stvari odraz
učenikova znanja i postignuća. Također, mora biti i pravedno. Mora biti javno. Učeniku se ocjena mora
priopćiti. Pridržavanje načela nastavniku omogućuju da taj dio ocjenjivanja obavi na najbolji mogući
način.

Da bi se što objektivnije ocjenjivalo, važno je na umu imati i sadržaj ocjenjivanja. Iako je u ostalim
predmetima ocjena uglavnom odraz učenikova znanja, u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi ocjena bi trebala
biti rezultat. Sadržaj ocjenjivanja mora biti takav da se na osnovi njih može dobiti temeljit odgovor o
radu i rezultatima učenikova rada. Ocjenjivanje obuhvaća zdravstveno stanje, motoričke sposobnosti,
funkcionalne sposobnosti, motorička znanja i postignuća, odgojne učinke rada.
Antropološka obilježja sasvim sigurno su temelj informacija, odnosno imaju bitno značenje za ocjenu.
Ocjenjivanjem treba obuhvatiti motorička znanja i postignuća. Ocjena motoričkih znanja i postignuća
treba biti pokazatelj što je učenik postigao od jednog stanja do drugog (predviđenog programom).
Odgojni učinci rada također trebaju biti sastavni dio ocjenjivanja, odnosno završne ocjene. Jedna od
temeljnih sastavnica odgojnih učinaka rada je aktivnost učenika, budući da je proces tzk aktivan i živ.
Aktivnost je i cilj i uvjet.
U tzk razlikujemo tri načina ocjenjivanja – brojčano, opisno i kombinirano. Opisno podrazumijeva
izražavanje uspjeha pismenom ocjeno. Brojčano podrazumijeva brojčanu ocjenu od 1-5. Kombinirano
je cjelina brojčane i opisne ocjene. Svako od tih načina ima svoje dobre i loše strane. Kombinirano
ocjenjivanje zapravo je najbolji način ocjenjivanja, jer se brojčana ocjena prati odgovarajućim opisom
karakteristika učenika. Nije nevažno na temelju čega je učenik dobio ocjenu, a to se izražava opisom.
Završna ocjena mora sadržavati rezultate antropoloških obilježja, motoričkih znanja i postignuća,
funkcionalnih sposobnosti i odgojnih učinaka rada. Za donošenje ocjene kombiniranim načinom treba
reći da se mora temeljiti na brojčanoj i opisnoj ocjeni. Brojčana ocjena popraćena opisom čini jednu
nedjeljivu cjelinu.
Diferenciranje ocjene također je važan zadatak nastavnika. Ono se svodi na pitanje kada će nastavnik
ocijeniti učenika dovoljnim, a kada dobrim... Nastavnik se prilikom diferenciranja ocjene treba
pridržavati nekih kriterija – je li učenik ostvario cilj i zadaće, je li svladao osnovni program, je li došlo
do promjena u antropološkim obilježjima, kakva je kvaliteta znanja, kakvi su odgojni učinci rada,
pokazuje li učenik napredak u odnosu na početno stanje.

Budući da se ocjenjivanje temelji na objektivnim pokazateljima, uvažavajući subjektivne i objektivne

čimbenike, pitanje je kakva je uloga nastavnika. Njegova je uloga velika jer je on taj koji zaključuje,
formulira i daje ocjenu. Stručnost nastavnika temeljni je uvjet za davanje ocjena. Ako se nastavnik
prema ocjenjivanju odnosi krajnje profesionalno, smanjit će se subjektivni kriterij. U boljim uvjetima
rada veće su i mogućnosti za praćenje i provjeravanje. Nastavnik prilikom ocjenjivanja mora sagledati
svakog učenika u cjelini.

Završna ocjena mora se temeljiti na objektivnim pokazateljima praćenja, provjeravanja i ocjenjivanja.

Samo takva završna ocjena može biti pokazatelj ukupne realizacije programa. Na temelju takve ocjene
nastavniku i učeniku pruža se mogućnost da objektivno ocjene u kojoj mjeri su realizirali zadaće
programa. Nastavnik mora svakog učenika sagledati u cjelini. Što više informacija nastavnik ima o
učeniku, to omogućava da sud bude objektivniji. Aktivan odnos učenika prema ocjeni treba njegovati
jer je temelj za pravu suradnju u nastavi. Za pravedno, kvalitetno ocjenjivanje, nastavnik mora poznavati
učenika.

14. PROSTORI, OPREMA, SREDSTAVA ZA RAD

Svakodnevna tehnološka otkrića i postignuća iziskuju od nastavnika tzk nove napore u primjeni
metodičkog materijala. Cilj i zadaće tzk mogu se ostvariti na različite načine, primjenom raznovrsnih
sredstava i materijala, ali krajnji učinci rada ovise o materijalnim uvjetima rada, organizaciji i provedbi
nastave, izvannastavnim i izvanškolskim oblicima rada. Provođenje tjelesnog vježbanja u
neprimjerenim prostorima, s manjkavom opremom, nije jamstvo za uspješno realiziranje i ostvarivanje
ciljeva i zadaća tzk.
Iako su primjereni materijali bitni, oni nisu dovoljan čimbenik sam za sebe. O nastavniku, njegovu
znanju i iskustvu, sposobnostima, ovisi primjena tih sredstava, prostora, materijala, pomagala. Krajnji
uspjeh ovisi o materijalnim uvjetima rada, no i o njihovoj primjeni.

Organizacijski oblici rada mogu se provesti na različitim površinama – u zatvorenom, na snijegu i ledu,
u zatvorenom, u bazenima i plivalištima, u vodi i na vodi.... Učenici su izloženi suncu, vjetru, kiši,
snijegu. Materijalne uvjete rada čine određeni prostori, oprema i sredstva. U predmetu tzk koriste se
specifična sredstva, odnosno sprave, pomagala i rekviziti, koji se ne primjenjuju niti u jednom drugom
predmetu.

Prostor za kineziološke aktivnosti je građevinski definiran i uređen prostor. Veličina i obrada trebaju
biti usklađeni sa zahtjevima kineziološke aktivnosti. Od otvorenih prostora dolaze u obzir igrališta,
atletske staze, skakališta, bacališta, slobodne zelene površine, bazeni i poligoni. Površine otvorenih
objekata mogu imati razne podloge – zrnate, travnate, plastične i tvrde. U zatvorene objekte ubrajamo
dvorane, bazene te adaptirane prostore za vježbu.
Dvorane su iznimno važan prostor za vježbu. One osiguravaju kontinuitet u radu tijekom čitave godine.
Dvorane se ne smiju zloupotrebljavati, odnosno prednost uvijek treba dati otvorenom, kad god je to
moguće. Niti jedna dvorana ne može pružiti učenicima ono što dobivaju na otvorenom, na svježem
zraku. Dvorane moraju biti opremljene različitim sredstvima i pomagalima, spravama i rekvizitima. U
nedostatku prave dvorane mogu poslužiti adaptirane prostorije koji pružaju minimum uvjeta i sigurnost
za rad.

Oprema je ugrađeni ili pokretni element ili sadržaj kojim se opremaju aktivnosti. Pod opremom
podrazumijevamo sprave (ugrađeni ili pokretni element pomoću kojeg ili na kojem se odvija aktivnost)
i rekvizit (predmet potreban za vježbu). Pod spravama podrazumijevamo strunjače, gimnastičke sprave,
švedski sanduk, švedske ljestve, ruče, grede. Karike... Pod rekvizitima podrazumijevamo lopte, obruče,
palice, kugle...
Pomoćno tehnička sredstva nužna su radi lakše organizacije rada. Pod njih spadaju zviždaljke, štoperice,
centimetar, vaga, kaliper, stalci...

Nastavna sredstva služe racionalizaciji nastavnog procesa. Razlikujemo vizualna, auditivna i

audiovizualna sredstva, te tekstualna sredstva. Iako niti jedno sredstvo ne može zamijeniti živu
demonstraciju, sredstva su ipak korisna i potrebna. Primjenom nastavnih sredstava te kombiniranjem sa
živom demonstracijom, nove motoričke informacije primaju se brže i potpunije. Nastavna sredstva
mogu biti u funkciji izvora informacija, dodatnih objašnjenja te osvježivanja znanja. U nastavi tzk
koristimo se vizualnim sredstvima (crteži, plakati, sheme, tablice, grafikoni...), auditivnim (radijske
emisije, gramofoni, vrpce, kasete), no najčešća su audiovizualna. Audiovizualna sredstva imaju sve tri
sastavnice – vizualnu, auditivnu i verbalnu poruku. Od audiovizualnih sredstava koristimo tv-film, tv-
emisije, nastavne filmove, videokasete...
Primjena tekstualni sredstava također je dobrodošla. Primjenjujemo nastavne listiće, grafofolije,
priručnike, časopise...

Koliko ćemo koje nastavno sredstvo primjenjivati u nastavi ovisi o nastavniku i materijalnim uvjetima
rada. Za primjenu nekih sredstava potrebna je dobra volja nastavnika. Za primjenu vizualnih sredstava
ne bi trebalo biti problema jer uglavnom nije potrebna neka tehnika. Za primjenu auditivnih sredstava
potrebna je tehnika (kazetofon, gramofon...). Ta sredstva vezana su za izvor električne energije, pa je
stoga njihova uporaba ograničena. Audiovizualna sredstva dodatna su dopuna osuvremenjivanju
nastave. Putem tih sredstava učenici dobivaju vizualne i auditivne informacije. Prednosti toga su
sljedeće: demonstracije uglavnom izvode vrhunski sportaši, moguće je usporiti i približiti određeni dio
gibanja te ih ponavljati, itd. Ipak, najbolji izvor informacija ipak je živa riječ učitelja te njegova
demonstracija. Sredstva trebaju biti samo dopuna izvornoj stvarnosti.

Tehnička sredstva i pomagala su video pomagala, audio pomagala, audio-video pomagala te uređaji.
Njihova svrha je prijenos informacija.

Uspjeh u svakoj djelatnosti ovisi o tome u kakvim se uvjetima radi. Nastavnik mora biti zainteresiran za
funkciju, mogućnost primjene i o-o učinke prostora, opreme, sredstava i pomagala. Iako su materijalni
uvjeti rada važni, nisu jedini čimbenik u procesu vježbanja. Nastavnikova spremnost za iskorištavanje
raznih pomagala, sredstava, sprava..., uvelike doprinosi intenzifikaciji nastavnog procesa.