Anne Tyler

Vježbe disanja

Sredovječna žena Maggie Moran shvatit će sve ono čega u braku nije bila
svjesna: što su bračna očekivanja, a što razočarenja, kako djeca utiču na
brak, kako se supružnici nakon mnogo godina mogu ponovo zaljubiti te da
se malo toga u braku uistinu može promijeniti.
 Prvi dio

1.

Maggie i Ira Moran spremali su se na pogreb u Deer Licku u Pennsylvaniji.

Maggiena je prijateljica iz mladih dana bila izgubila muža. Deer Lick leži na uskoj
lokalnoj cesti nekih devedeset milja sjeverno od Baltimorea, a pogreb je bio predviđen za
subotu ujutro u 10.30 pa je Ira pomislio da bi trebali krenuti oko osam. To ga je
ozlovoljilo. (Nije volio rano ustajati.) Osim toga, subotom je bilo i najviše posla, a on nije
imao nikoga da ga zamijeni. Osim toga im je i auto bio kod autolimara. Trebalo ga je
potpuno obnoviti i subota ujutro, kada se radionica točno u osam sati otvori, bilo je
najranije vrijeme kada su mogli doći po njega. Ira je rekao kako bi bilo bolje da uopće ne
idu, ali je Maggie rekla da moraju ići. Ona i Serena cijelog su života bile prijateljice. Ili
barem gotovo cijelog života: četrdeset i dvije godine, počevši od prvoga razreda kod
gospođice Kimmel.
Planirali su se probuditi u sedam, no mora da je Maggie krivo namjestila budilicu pa
su prespavali buđenje. Morali su se na brzinu odjenuti i doručkovati u žurbi, snašavši se s
kavom razmućenom u vodi iz slavine i hladnim zobenim pahuljicama. Onda je Ira pješice
krenuo u dućan da ostavi poruku za kupce, a Maggie je odšetala do radionice. Na sebi je
imala svoju najbolju haljinu prošaranu bijelim i plavim grančicama i sa šišmiš-rukavima –
i čvrste crne cipele, zbog pogreba. Cipele su imale samo poluvisoku petu, ali je zbog njih
malo sporije hodala: bila je naviknuta na gumene potplate. Drugi je problem bio u tome
što su joj gaćice na hulahupkama nekako skliznule gotovo do polovice bedara pa je
morala sitno koračati, praveći neprirodno ujednačene korake, kao igračka na navijanje
što se kotrlja po pločniku.
Srećom je limarska radionica bila udaljena samo nekoliko blokova. (U tom su dijelu
grada stvari bile međusobno izmiješane – drvene kućice nalik na njihovu bile su
smještene između fotografskih studija specijaliziranih za portrete, malih kozmetičkih
salona, autoškola i lječilišta za stopala.) A vrijeme je bilo savršeno – topao, sunčan
rujanski dan, upravo s toliko vjetrića da joj rashladi lice. Ona zagladi šiške na mjestu gdje
su težile tome da se nakovrčaju. Torbicu koja je pristajala uz haljinu, stiskala je ispod
ruke. Na uglu skrenu nalijevo i nađe se pred Harbor Body & Fender čija su zelena garažna
vrata s kojih se ljuštila boja već bila podignuta uvis, a unutrašnjost što je nalikovala na
špilju, oštro vonjala po nekakvoj boji koja je podsjeti na miris laka za nokte.
Već je bila pripremila ček i vlasnik reče da su ključevi u autu pa je mogla brzo
krenuti. Auto je bio parkiran u stražnjem dijelu radionice, stari sivoplavi Dodge. Već
godinama nije tako dobro izgledao. Izravnali su mu stražnji odbojnik, izmijenili oštećeni
poklopac na prtljažniku, tu i tamo, na nekih pola tuceta mjesta, izravnali nagnječeni lim i
prekrili hrđave mrlje na vratima. Ira je bio u pravu: uopće nema potrebe kupovati nova
kola. Ona kliznu za upravljač. Kada je okrenula ključ u bravi, upali se i radio – emisija AM
Baltimore koju je vodio Mel Spruce i u koju su se slušaoci javljali telefonom. Za sada
ostavi radio na tome. Namjesti stolicu koju je netko viši od nje bio pomaknuo unatrag i
nagnu retrovizor prema dolje. Na trenutak u ogledalu ugleda vlastito lice, okruglo i
pomalo sjajno od znoja, unutrašnji joj kutovi plavih očiju izvijeni kao da je zbog nečega
zabrinuta, dok se zapravo samo naprezala da nešto vidi u polumraku.
Ubaci mjenjač u brzinu i odveze se ravno prema prednjem dijelu radionice gdje je
vlasnik stajao mršteći se na papire na podlozi za pisanje, baš pred vratima svojega ureda.
Današnje je pitanje na AM Baltimoreu glasilo: – Što je najvažnije za savršen brak?
Neka je žena nazvala telefonom i rekla da su najvažniji zajednički interesi. – Kao kada
oboje volite isti televizijski program, objasnila je.
Magggie uopće nije bilo briga za to što je najvažnije za savršen brak. (Bila je udata
dvadeset i osam godina.) Spusti prozor i doviknu: – Bog!, a vlasnik podiže pogled sa svojih
papira. Ona kliznu pokraj njega – žena koja se, jednom, brine sama za sebe, s rumenilom
na usnicama i poluvisokim potpeticama, vozeći neoštećena kola.
Tihi glas na radiju reče: – Pa, uskoro ću se ponovno udati. Prvi put sam to učinila iz
čiste ljubavi. Bila je to prava, istinska ljubav i uopće nije išlo.
Sljedeće subote ću se udati radi sigurnosti. Maggie pogleda prema kazaljci za biranje
kanala i reče: – Fiona? Htjela je zakočiti, ali umjesto toga stisnu gas i iz garaže izleti ravno
na ulicu. Pepsijev kamion koji se približavao slijeva, udari u njezin lijevi prednji
blatobran – jedino mjesto na kojem nikada, sve do sada, nije bilo ni najmanjeg oštećenja.
Davno prije, kada bi Maggie s braćom igrala bejzbol, dešavalo joj se da se ozlijedi, ali
je uvijek govorila da je sve u redu, iz straha da je ne otjeraju iz igre. Sada se toga sjetila,
pa kada vlasnik izjuri van vičući: – Što dov...?
Jeste li dobro?, pogleda ga ukočeno i dostojanstveno i reče mu: – Jasno da jesam.
Zašto pitate? i odveze se prije no što je Pepsijev vozač mogao skočiti sa svojeg kamiona,
što je vjerojatno bilo i dobro s obzirom na izraz na njegovu licu. No zapravo je blatobran
stvarao veoma uznemirujući zvuk, kao kada netko po šljunku vuče komad lima, tako da
je, čim je zaokrenula za ugao i dvojica joj ljudi – od kojih se jedan češkao po glavi, a drugi
mahao rukama – nestala iz vida, zaustavila auto. Fione više nije bilo na radiju. Umjesto
toga je neka žena koja je govorila hrapavim tenorom, međusobno uspoređivala petoricu
svojih muževa. Maggie ugasi auto i izađe. Uzrok je nevolje bio očit. Blatobran se bio
ulubio prema unutra pa je guma udarala o njega; čudila se da se kotač uopće okreće. Ona
čučnu na rub pločnika, objema rukama pograbi rub blatobrana i povuče. (Sjeti se kako se
nisko sagibala u visokoj travi vanjskoga igrališta i krišom, trzajući se od boli, nogavicu
traperica pokušavala odvojiti od mrlje krvi na koljenu.) Komadići joj sivoplave boje
padoše u krilo. Netko prođe pločnikom iza nje, no ona se napravi da ga ne primjećuje i
opet povuče. Ovaj se put blatobran pomaknu, ne mnogo, ali dovoljno da oslobodi gumu,
te ona ustade i otrese prašinu s ruku. Onda se opet pope u kola, ali na minutu naprosto
ostade ondje sjediti. – Fiona! reče ponovno. Kada je opet upalila auto, na radiju je bila
reklama za bankovne zajmove i ona ga ugasi.
Ira je čekao pred dućanom, neobičan i čudno otmjen u svojem mornarski plavom
odijelu. Debeli mu je busen crne, sjedinama protkane kose padao na čelo. Iznad njega se
na vjetriću njihala metalna ploča:

SAMOVA RADIONICA OKVIRA.

 UOKVIRAVANJE SLIKA. IZRADA PASPARTUA. STRUČNO UOKVIRAVANJE RUČNOGA
RADA.

Sam je bio Irin otac koji s poslovanjem radionice više nije imao veze, još otkako je
prije trideset godina počeo pobolijevati od – slaboga srca. Maggie je izraz – slabo srce
uvijek stavljala među navodnike. Posebno je pazila da ne pogleda u prozore na stanu
iznad radionice gdje je Sam skučeno, dokono i mrzovoljno provodio svoje dane, zajedno s
Irine dvije sestre. Vjerojatno će stajati ondje i promatrati. Ona se parkira uz rub pločnika
i kliznu na suvozačevo sjedište.
Trebalo je vidjeti izraz Irina lica kad se približio kolima. Veselo i raspoloženo
krenuvši prema njima, zaobiđe prednji dio automobila i naglo se ukoči kad je stigao do
lijevog blatobrana. Dugačko mu se, koščato, maslinasto lice izduži. Oči, već ionako tako
stisnute da čovjek nije mogao biti siguran jesu li crne ili naprosto tamnosmeđe,
pretvoriše se u dva zbunjena, nadolje okrenuta proreza. On otvori vrata, uđe u kola i
žalosno pogleda Maggie.
– To je bilo nešto neočekivano, objasni mu ona.
– Pa baš od limarske radionice do ovamo. – Čula sam Fionu na radiju. – Pa to je pet
blokova! Samo pet-šest blokova. – Ira, Fiona se udaje. On prestade misliti o kolima, a njoj
laknu kad je to vidjela. Čelo mu se malo razvedri. Na trenutak se zagleda u nju, a onda
reče: – Koja Fiona? – Fiona, tvoja snaha, Ira. Koliko Fiona poznajemo? Fiona, majka tvoje
jedine unuke, a sada se sprema udati za nekakvog potpunog stranca, i to samo radi
sigurnosti. Ira gurnu stolicu unatrag i odvoji se od ruba pločnika. Kao da je očekivao da
nešto čuje – možda zvuk struganja kotača. No, njezino je potezanje blatobrana očito bilo
uspješno. On reče: – Gdje si to čula? – Na radiju, dok sam se vozila. – Zar su tako nešto
objavili na radiju? – Ona se telefonom javila u emisiju. – Meni se to čini nekako...
uobraženo, ako hoćeš čuti što ja mislim, reče Ira.
– Ne, bila je samo... i rekla je da je Jesse jedini čovjek kojega je stvarno voljela. – Rekla
je to na radiju? – Ira, to je bila emisija u koju se slušaoci javljaju telefonom. – E pa, ne
znam zašto danas svatko mora sve udarati na velika zvona, reče Ira.
– Misliš da je možda i Jesse to slušao? zapita Maggie. Ta joj je misao tek sada pala na
um.
– Jesse? U ovo doba? Kad je on u pitanju, bit će dobro ako ustane prije podneva.
Maggie se nije htjela prepirati o tome iako je to možda trebala učiniti.
Činjenica je da je Jesse ranoranilac, a osim toga svake subote i radi. Ira time što je
rekao, hoće reći da mu je sin lijenčina. (Ira je prema njemu mnogo nepopustljiviji nego
Maggie. Ne primjećuje kod njega ni polovicu njegovih dobrih osobina.) Ona se okrenu
prema naprijed i stade promatrati trgovine i kuće kako promiču pored njih te ono malo
ljudi u šetnji s psima. Ovo je bilo najsuše ljeto koje se pamtilo i pločnici su izgledali kao
posuti kredom. Zrak je bio gust kao gaza. Dječak pred Poor Mans Grocery nježno je
krpom čistio od prašine žbice na svojem biciklu.
– Znači, izašla si na ulicu Empry, reče Ira.
– Hmm? – Na ulicu u kojoj se nalazi limarska radionica. – Da, na ulicu Empry. – A
onda si presjekla prema Daimlerovoj... Opet se vraćao na razgovor o blatobranu. Ona
reče: – To se desilo dok sam izlazila iz garaže. – Misliš tamo? Pred samom radionicom? –
Htjela sam zakočiti, ali sam umjesto toga stisnula gas. – Kako ti je to uspjelo? – Pa, čula
sam Fionu na radiju i trgnula sam se. – Hoću reći, kočnica nije nešto o čemu čovjek mora
misliti, Maggie. Voziš od svoje šesnaeste godine. Kako ti je uspjelo da pobrkaš kočnicu i
papučicu gasa? – Naprosto mi se to dogodilo, Ira. Dobro? Naprosto sam se trgnula i to mi
se dogodilo. Prestanimo s tim. – Hoću reći, kočenje je manje-više stvar refleksa.
– Ako ti to toliko znači, ja ću popravak platiti od svoje plaće. Sada je na njemu bio red
da obuzda jezik. Vidjela je kako je htio nešto reći, a onda se predomislio. (Njezina je plaća
šaljiva stvar. Brinula se o ljudima u staračkom domu.) Da su bili na vrijeme obaviješteni,
pomisli ona, mogli su očistiti unutrašnjost kola prije no što su krenuli. Ploča je ispod
vjetrobrana bila prekrivena potvrdama za parkiranje. Čaše za sokove i papirnati ubrusi
prekrivali su tlo oko njezinih nogu. Smotuljci su crne i crvene žice visjeli ispod pretinca
za rukavice; ako bi ih čovjek slučajno dotaknuo kada bi htio prekrižiti noge, isključio bi se
radio. Ona je smatrala da je to sve zbog Ire. Kamo god pošli, muškarci su na neki način
naprosto okruženi žicama, kablovima i izolacijskom vrpcom. Možda toga nisu ni svjesni.
Sada su se vozili cestom Belair prema sjeveru. Okolni krajolik postade neujednačen.
Nizove su dječjih igrališta i groblja iznenada prekidale skupine malih poslovnih objekata
– trgovina alkoholnim pićima, pizzerija, mračnih barova i gostionica koje su izgledale
patuljasto kraj divovskih satelitskih antena na krovovima. Onda bi se opet pojavilo drugo
igralište. A promet je svakim časom postajao gušći. Svi su nekamo išli radi provoda i zato
što je bila subota ujutro, Maggie je bila sigurna u to. Stražnja su sjedišta većinom bila
prepuna djece. Bilo je vrijeme za odlazak na tjelovježbu i igranje bejzbola.
– Neki dan, reče Maggie Iri, – nisam se mogla sjetiti izraza vožnja na smjenu.1 – Zašto
bi tebi to bilo važno?, zapita Ira.
– Upravo to i hoću reći. – Molim? – Mislim, to ti pokazuje kako vrijeme prolazi. Htjela
sam jednoj svojoj pacijentici reći da joj kćerka taj dan neće doći u posjet. Rekla sam:
Danas je njezin red za...ovaj... i nisam se mogla sjetiti prave riječi. Nisam se mogla sjetiti
vožnje na smjenu. A čini mi se kao da je Jesse još prošlog tjedana odlazio na utakmicu ili
na hokej, a Daisy na izviđačke sastanke... Cijele sam subote provodila za volanom! – Kad
već o tome govorimo – reče Ira – u što si udarila? Drugi auto ili samo telefonski stup?
Maggie je prekapala po torbici u potrazi za sunčanim naočalima. – Kamion, reče.
– E pa krasno! Je li i on oštećen? – Nisam primijetila. – Nisi primijetila! – Nisam stala
da pogledam. Ona stavi naočale za sunce i žmirnu. Sve postade prigušeno i mnogo
otmjenije.
– Pobjegla si s mjesta udesa, Maggie? – To nije bio udes! To je bila jedna od onih
sitnica koje se svakome mogu desiti.
Zašto praviš toliko buke oko toga? – Da vidimo jesam li te dobro razumio, reče Ira. –
Izjurila si iz limarske radionice, zaletjela si se u kamion i otišla dalje. – Ne, kamion se
zaletio u mene. – Ali si ti bila kriva.
– Pa, da, pretpostavljam da jesam, ako baš moraš nekoga kriviti. – I onda si se samo
tako odvezla odande. – Upravo tako. On je šutio. Neugodna šutnja.
– To je bio veliki, golemi, ogromni Pepsijev kamion, reče Maggie. – Pravo oklopno
vozilo! Kladim se da ga nisam ni ogrebla. – Ali nisi to provjerila. – Bojala sam se da ću
zakasniti, reče Maggie. – Ti si inzistirao na tome da krenemo što ranije. – Je li tebi jasno
da u limarskoj radionici imaju tvoje ime i adresu? Vozač se mora samo njima obratiti.
Naći ćemo policajca kako nas čeka na vratima. – Ira hoćeš li prestati s tim?, zapita
Maggie. – Zar ne vidiš koliko briga imam?
 Idem na pogreb mužu svoje najstarije, najdraže prijateljice; tko zna čime se sve
Serena sada mora baviti, a ja živim ovdje u drugoj državi. A onda, povrh svega, još na
radiju čujem da se Fiona namjerava udati, iako je jasno kao dan da se ona i Jesse još uvijek
vole. Uvijek su se voljeli; nikada se nisu prestali voljeti; samo se nekako ne mogu, oh, ne
mogu se naći. A osim toga, moja će se jedina unuka sada najednom morati privikavati na
potpuno novog očuha. Osjećam kao da se svi razilazimo, svatko na svoju stranu! Svi moji
prijatelji i rođaci samo tako odlaze od mene kao... kao svemir koji se širi ili tako nekako!
Više nikada nećemo vidjeti to dijete, je li tebi to jasno? – Ionako je nikada ne viđamo, reče
Ira blago. On zakoči zbog crvenog svjetla.
– Koliko mi znamo, taj njen novi muž može biti neki manijak, reče Maggie.
– Siguran sam da će Fiona znati naći nešto bolje od toga, Maggie. Ona ga ošinu
pogledom. (Nekako ne nalikuje na njega da išta dobro kaže o Fioni.) On je piljio u svjetlo
na semaforu. Kose su mu se borice zrakasto širile od kutova očiju. – Svakako da će
pokušati dobro odabrati, reče Maggie brižno, – ali čak i najrazumnija osoba na ovom
Božjem svijetu ne može predvidjeti baš svaki problem, je li tako? Možda je to neki
slatkorječiv i ljeporječiv čovjek. Možda će dobro postupati s Leroy dobro postupati sve
dok se ne uvuče u obitelj. Svjetlo se promijeni. Ira nastavi vožnju.
– Leroy, reče Maggie zamišljeno. – Misliš da ćemo se ikada naviknuti na to ime?
Zvuči kao ime za dječaka. Kao neki nogometaš. I način na koji ga izgovaraju: Lee-roy.
Tako seljački. – Jesi li ponijela kartu koju sam ostavio na stolu nakon doručka? upita Ira.
– Ponekad mislim da bismo to ime jednostavno trebali početi izgovarati na svoj način,
reče Maggie. – Le-roy. Razmatrala je to pitanje.
– Kartu, Maggie. Jesi li ponijela kartu? – U torbi mi je. Le Rwah, reče ona kotrljajući R
kao neki Francuz.
– Nećemo baš imati puno veze s njom, reče Ira.
– Mogli bismo imati veze s njom, Ira. Mogli bismo otići do nje još danas poslijepodne.
– Ha? – Vidi gdje one žive: u Cartwheelu u Pennsylvaniji. To je praktično na cesti za
Deer Lick. Trebali bismo, reče ona prekapajući po torbici, – otići na pogreb, a onda...Oh,
pa gdje je ta karta? Otići na pogreb, a onda se vratiti na Cestu broj jedan do... Znaš,
mislim da na kraju krajeva uopće nisam ponijela tu kartu. – Krasno, Maggie. – Mislim da
sam je ostavila na stolu. – Pitao sam te kada smo izlazili, sjećaš se? Rekao sam: Hoćeš li ti
ponijeti kartu ili da je ja uzmem? A ti si rekla: Ja ću je ponijeti. Gurnut ću je u torbu. – Ne
znam zašto dižeš toliku galamu oko toga, reče Maggie. – Samo moramo pratiti putokaze;
to bi mogla svaka budala. – Nije to baš tako jednostavno, reče Ira.
– Osim toga, imamo i upute koje mi je Serena dala preko telefona. – Maggie, zar ti
zbilja vjeruješ da prema Sereninim uputama možemo nekamo stići?
Ha! Naći ćemo se negdje u Kanadi. Možemo odmah krenuti i u Arizonu! – Ne moraš se
oko toga toliko uzbuđivati. – Nikada više nećemo vidjeti svoj dom, reče Ira.
Maggie iz torbice istrese novčarku i paketić papirnatih maramica.
– Zbog Serene smo zakasnili na njezinu vlastitu svadbu, to si zaboravila? reče Ira. – U
onoj maloj blesavoj svečanoj dvorani koju smo sat vremena tražili. – Molim te, Ira. Uvijek
se ponašaš kao da su žene obične brbljave glupače, reče Maggie. Odustala je od traženja
po torbici; očito je negdje bila zametnula i Serenine upute. Ona reče: – Mislim na Fionino
dobro. Trebat ćemo joj za čuvanje djeteta. – Čuvanje djeteta? On joj uputi pogled koji nije
mogla baš točno protumačiti.
 – Namjeravaju se vjenčati sljedeće subote, reče Maggie. – Ljudi ne vode
sedmogodišnje dijete sa sobom na medeni mjesec. On još uvijek ništa ne reče.
Sada su već bili izašli izvan gradskoga područja i kuće su se prorijedile.
Prođoše pored automobilskog otpada, pored nasumce nabacane gomile drva, pored
trgovačkog centra s nekoliko automobila što su ovamo stigli kao rane ptice i sada stajali
razbacani po betonskoj pustoši. Ira stade zviždati. Maggie prestade petljati s kopčama na
torbici i umiri se.
Koji puta Ira ne bi cijeloga dana progovorio ni desetak riječi, pa čak i kad bi nešto
rekao, nije se mogao naslutiti što u vezi s time osjeća. Bio je zatvoren, izoliran čovjek –
njegova najozbiljnija mana. No nije shvaćao da ga zviždanje odaje. Na primjer – a to je
bilo nešto što je čovjeka moglo uznemiriti – nakon strahovite svađe u prvim danima
njihova braka, manje-više su izgladili stvari između sebe, smjestili ih na svoje mjesto i on
je nakon toga krenuo na posao zviždeći neku pjesmu, a ona nije mogla pogoditi što je to.
Tek se kasnije sjetila kako idu riječi. Pitam se da li mi je stalo, govorilo se u pjesmi, onako
kao prije...
No često se radilo i o nekoj trivijalnoj, prigodnoj asocijaciji – Ova stara kuća kada bi se
prihvatio nekog manjeg popravka u kući, ili – Monter telefonskih kablova iz Wichite kad
god bi joj pomagao skinuti rublje s konopca. Do, do, that voodoo... počeo bi nesvjesno
zviždati pet minuta nakon što bi zaobišao gomilu psećeg izmeta na pločniku.2 A naravno,
bilo je i trenutaka kada Maggie nije imala pojma o tome što on zviždi. recimo, ovo sada:
neko nejasno mumljanje, nešto što bi se moglo čuti na WLIF-u. Možda je tu melodiju
naprosto čuo dok se brijao, a u tom slučaju to ništa ne znači.
Neka pjesma koju pjeva Patsy Cline; to je to. Patsy Cline i njezina pjesma – Ludo.
Ona se naglo uspravi i reče: – Savršeno normalni ljudi čuvaju svoje unuke, Ira Moran.
On je izgledao zapanjeno.
– Mjesecima paze na njih. Cijelo ljeto, objasni mu ona.
On reče: – Ali ne dolaze nenajavljeni u posjet. – Idu, itekako! – Ann Landers tvrdi da je
nepristojno nenajavljen dolaziti u posjet.3 Ann Landers, njegova junakinja.
– A nismo ni krvni rod, reče on. – Mi Fioni više čak nismo ni svojta. – Mi smo Leroyini
djed i baka sve dok ne umremo, objasni mu Maggie.
Na to nije imao što odgovoriti.
Ovaj je dio ceste bio prava zbrka. Stvarima se dopuštalo da se jednostavno događaju –
ovdje se izdizao roštilj na otvorenom, ondje svlačionica uz bazen.
Kamionet parkiran pored ceste i pretrpan bundevama: KOLIKO GOD MOŽETE
PONIJETI SAMO $1.50, pisalo je na njemu rukom nacrtanim slovima. Bundeve Maggie
podsjetiše na jesen, no zapravo je sada bilo toliko toplo da joj je iznad gornje usnice izbio
znoj. Ona spusti prozor sa svoje strane, ustuknu pred naletom vrućeg zraka i opet ga
podiže. U svakom je slučaju dovoljno zraka dolazilo s Irine strane. On je vozio
pridržavajući upravljač jednom rukom, a lakat je bio isturio kroz prozor. Rukavi na
odijelu su mu se bili zadigli pa su mu zglavci na rukama izvirivali iz njih.
Serena je znala govoriti da je Ira prava misterija. U ono je vrijeme to bio kompliment.
Maggie čak nije ni izlazila s Irom, hodala je s nekim drugim., ali je Serena stalno govorila:
– Kako bi mu itko mogao odoljeti? On je takva misterija. Tako je misteriozan. – – Ne
moram ja njemu odolijevati. On meni ne udvara, rekla je Maggie. No, ipak se zamislila.
(Serena je bila u pravu. On jest bio prava misterija.) Serena je pak odabrala momka s
najotvorenijim licem na svijetu. Šašavi stari Max! U njemu nije bilo nikakve tajne. – Ovo
je najljepša stvar koju pamtim, rekao je jednom Max. (U to mu je vrijeme bilo dvadeset
godina i upravo je završavao prvu godinu na Sjevernokarolinskom sveučilištu.) Ja i još
dva momka iz studentskog bratstva otišli smo tulumariti. Malo sam previše popio pa sam,
kad smo se vraćali kući, prešao na zadnje sjedište, a kad sam se probudio, našao sam se na
plaži kamo su me oni bili dovezli i ostavili me ondje na pijesku. Lijepo su se našalili sa
mnom: ha-ha. Šest sati ujutro, a ja se uspravim i vidim samo nebo, slojeve i slojeve
zamagljenog neba koje se tamo daleko jednostavno spaja s morem, bez i najmanje crte
koja bi ih dijelila. Onda sam ustao, zbacio odjeću sa sebe, potrčao i bacio se u valove što su
se razbijali o obalu, sam samcat. Bio mi je to najsretniji dan u životu. Što da mu je netko
tada rekao kako će trideset godina kasnije umrijeti od raka, a to će jutro na oceanu biti
najjasnija slika koja će se o njemu zadržati u Maggienu umu? Zamagljeno nebo, osjećaj
toploga zraka na goloj koži, šok zbog prvoga hladnog vala što se razbija o obalu i miriše
po slanome oceanu – Maggie se činilo kao da je i sama bila ondje. Najednom se osjeti
zahvalnom zbog gomile suncem obasjanih vrata što su promicala pokraj njih, pa čak i
zbog ljepljivih presvlaka od umjetne kože što su joj prianjale za stražnji dio nadlaktica.
Ira reče: – Pitam se za koga se to udaje. – Što? zapita Maggie. Osjećala se pomalo
izbačenom iz koncepta.
– Fiona. – Oh, reče Maggie. – To nije rekla.
Ira je pokušavao preteći cisternu za prijevoz nafte. Nagnuo je glavu ulijevo,
netremice promatrajući automobile što su im dolazili u susret. Nakon nekog vremena
reče: – Čudim se da nije i to objavila, kad se već upustila u to. – Rekla je samo da se udaje
radi sigurnosti. Rekla je da se ranije bila udala iz ljubavi i da to nije išlo. – Iz ljubavi! reče
Ira. – Bilo joj je sedamnaest godina. Pojma ona nije imala o ljubavi. Maggie pogleda prema
njemu. Što znači imati pojma o ljubavi, htjela je zapitati.
No on je sada nešto gunđao obraćajući se naftnoj cisterni.
– Možda je to neki stariji čovjek, reče ona. – Netko tko je podsjeća na oca. Kad se već
udaje radi sigurnosti. – Frajer točno zna da ga pokušavam preteći i stalno prelazi u moju
traku, objasni joj Ira.
– Možda se naprosto udaje zato da više ne mora raditi izvan kuće. – Nisam znao da
negdje radi. – Pa znaš da se zaposlila, Ira! Rekla nam je! Zaposlila se u frizerskom salonu
kad je Leroy krenula u jaslice. Ira trubom dade znak cisterni.
– Ne znam zašto se uopće trudiš sjediti s ljudima u sobi ako se ne možeš potruditi da
saslušaš što ti govore, reče ona.
Ira reče: – Što je tebi danas, Maggie? – Kako to misliš? – Zašto si tako razdražljiva? –
Nisam razdražljiva, reče Maggie. Ona povuče naočale za sunce naviše. Vidjela je vlastiti
nos – maleni, okrugli vršak kako se pojavljuje ispod mosta naočala.
– To je sve zbog Serene, reče on.
– Zbog Serene? – Uznemirena si zbog Serene i to je razlog zbog kojeg si mi u stanju i
glavu otkinuti. – Pa jasno da sam uznemirena, reče Maggie. – Ali nije istina da ti
pokušavam otkinuti glavu. – O da, pokušavaš, a zbog toga se i stalno vraćaš na Fionu iako
godinama nisi na nju ni pomislila. – Nije istina! Otkuda ti znaš koliko često ja mislim na
Fionu? Ira napokon zaobiđe naftnu cisternu.
Sada su se nalazili u pravom seoskom okolišu. Dvojica su ljudi cijepala drva na nekoj
čistini, a nadzirao ih je crni pas kojem se dlaka svjetlucala. Drveće još nije bilo
promijenilo boju, ali je imalo onaj lagano neodređen izgled koji je značio da će se to
uskoro dogoditi. Maggie je zurila u trošnu drvenu ogradu koja je omeđivala neko polje.
Čudno kako vam neke slike ostanu u glavi, a da toga niste ni svjesni. Onda ugledate
prvobitni primjerak i pomislite: – Opa! To je cijelo vrijeme bilo tu, kao neki san koji vam
se tokom jutra u komadićima polako vraća u svijest. Na primjer, ova ograda. Do sada su se
vozili cestom prema Cartwheelu, a ona je tu ogradu vidjela već ranije tokom svojih
izviđanja i nehotice ju je upamtila. – Riblja kost, reče ona Iri.
– Hmm? – Ne zove li se ovakav uzorak riblja kost? On pogleda, ali je ograda već bila
nestala.
Ona je znala sjediti u autu parkiravši se malo podalje od kuće Fionine majke, nadajući
se da će makar na najsićušniji, najkraći trenutak ugledati Leroy. Iru bi bila udarila kap da
je znao što ona radi. Bilo je to u danima neposredno poslije Fionina odlaska od kuće,
odlaska što je uslijedio nakon scene koje se Maggie nikada nije rado sjećala. (Mislila je o
tome kao o – onom užasnom jutru i otjerala ga iz svoga sjećanja.) Oh, u to je vrijeme bila
kao opsjednuta; Leroy je bila još beba, a što je Fiona znala o bebama? Uvijek je Maggie
bila tu da joj pomogne. Stoga se Maggie jednoga slobodnog poslijepodneva odvezla do
Cartwheela, parkirala kola i čekala. Fiona je uskoro izašla noseći Leroy u naručju i uputila
se na drugu stranu, žustro koračajući, dok joj je duga plava kosa slobodno padala na
ramena, a djetešcetovo je lice izgledalo poput svijetloga pupoljčića na njezinu ramenu.
Maggieno je srce poskočilo, kao da je zaljubljena. Na neki je način i bila zaljubljena – i u
Leroy i u Fionu, pa čak i u vlastitog sina, onakva kakav je bio kad bi nespretno privijao
svoju kćerkicu uz crni kožni kaputić koji je imao na sebi. No nije im se usuđivala pokazati
– barem ne za sada. Umjesto toga se odvezla kući i rekla Jesseu: – Bila sam danas u
Cartwheelu. Njegovo se lice širom rastvori. Oči su mu na jedan zaprepašteni,
zaprepašćujući trenutak počivale na njoj, a onda pogleda u stranu i reče: – I? – Nisam
razgovarala s njom, ali ti mogu reći da joj nedostaješ. Šetala je posve sama s Leroy. Ni s
kim drugim. – Misliš da je mene briga za to? zapita Jesse. – Zašto misliš da je mene za to
briga? Sutradan je ujutro, međutim, uzeo auto. Maggie je laknulo. (Bio je on drag,
ljubazan momak topla srca, obdaren nevjerojatnom sposobnošću da privlači ljude.
To će se učas srediti.) Nije ga bilo cijelog dana – svaki je sat telefonirala s posla da
provjeri, a vratio se baš kad je ona pripremala večeru.
– Pa? pitala je ona.
– Što pa? reče on, pope se stepenicama i zatvori se u sobu.
Tada je shvatila da će to trajati malo dulje no što je mislila.
Triput su – prilikom prva tri Leroyina rođendana – ona i Ira otišli u konvencionalan
posjet, unaprijed dogovoren posjet djeda i bake koji donose darove; no u Maggienu su
umu pravi posjeti bila njezina izviđanja koja su se nastavila iako ih i nije planirala, kao da
je neke dugačke, nevidljive niti vuku prema sjeveru. Mislila je da će krenuti u
supermarket, ali bi se umjesto toga našla na Cesti broj jedan, već unaprijed privlačeći
ovratnik na kaputu uz lice kako je nitko ne bi prepoznao. Motala bi se po jedinom dječjem
igralištu u Cartwheelu dokono proučavajući nokte na rukama dok je stajala pored
prostora s pijeskom za igru. Sakrila bi se na nekoj od staza, noseći na glavi svijetlocrvenu
periku Irine sestre Junie. Na trenutke je pomišljala da će i ostarjeti baveći se time. Možda
će se zaposliti u školskoj patroli kad Leroy krene u školu. Možda će se morati
predstavljati kao voditeljica mladih izviđačica, pa čak i unajmiti vlastitu mladu izviđačicu
ako se to bude zahtijevalo. Možda će biti Leroyina pratilja na maturalnoj zabavi. E pa
dobro.
Nema se smisla zanositi. Po Jesseovoj je mračnoj šutnji, po bezvoljnosti s kojom je
Fiona na igralištu njihala ljuljačku, znala da sigurno neće moći dugo izdržati jedno bez
drugoga. Zar nije tako?
Onda je jednoga poslijepodneva slijedila Fioninu majku dok je ova gurala Leroyina
kolica uz Glavnu ulicu. Gospođa je Stuckey bila neuredna, bezoblična žena, a osim toga je
i pušila. Maggie nije imala ni najmanje povjerenja u nju, i to s pravom, s obzirom na ono
što je učinila: zaustavila je Leroyina kolica pred ljekarnom Cure-Boy i ostavila je ondje, a
sama ušla unutra. Maggie se užasnula.
Netko bi mogao i kidnapirati Leroy! Mogao bi je kidnapirati bilo koji slučajni
prolaznik. Maggie se približila kolicima i čučnula ispred njih. – Dušo? rekla je. – Dođi
bakici. Djevojčica je zurila u nju. Bilo joj je tada, oh, osamnaest mjeseci ili tako nekako i
lice joj je izgledalo iznenađujuće odraslo. Nožice su joj bile izgubile dječju zaobljenost. Oči
su joj bile isto onako blijedoplave kao i Fionine i pomalo bezizražajne, prazne, kao da ne
zna tko je Maggie. – Ja sam tvoja baka, rekla je Maggie, ali se Leroy počela izvijati i
istezati vrat na sve strane. – Ba-ba? rekla je. Nije moglo biti nikakve zabune: gledala je
prema vratima iza kojih je bila nestala gospođa Stuckey. Maggie se uspravi i brzo ode.
osjećala je ovo odbacivanje kao tjelesnu bol, kao stvarnu ranu u grudima. Više nije išla u
izviđanja.
Kada se u proljeće vozila ovuda, šuma je bila poprskana svibovim cvijećem. Zbog toga
su se cvijeća zeleni brežuljci činili svjetlijima, onako kao što dječji dah čini svjetlijom
kiticu cvijeća. A jednom je vidjela i neku životinjicu koja joj se učinila nekako neobičnom
– nije to bio zec ili rakun, već nešto vitkije, sjajnije – pa je, prošavši mimo nje, naglo
zakočila i namjestila retrovizor da bi je promotrila. No životinjica je već bila šmugnula u
šipražje.
– Serena je uvijek u stanju zakomplicirati stvari, govorio je Ira. – Mogla nam je
telefonirati odmah čim je Max umro, ali ne, čekala je do zadnjeg časa. Umro je u srijedu, a
ona nas je nazvala u petak kasno uvečer. Prekasno da nazovem službu za obavijesti o
cestama i pitam za put. On se namršti na cestu ispred sebe.
– Ovaj, reče – neće valjda tražiti od mene da nosim kovčeg ili nešto slično? – Nije to
spominjala. – Ali rekla ti je da joj je potrebna naša pomoć. – Vjerujem da je mislila na
moralnu podršku, reče Maggie.
– Možda se nošenje kovčega smatra moralnom podrškom. – Ne bi li se to prije moglo
nazvati fizičkom podrškom? – Pa, možda, reče Ira.
Provezoše se kroz gradić u kojem su se skupine dućančića smjenjivale s pašnjacima.
Nekoliko je žena stajalo u razgovoru pored poštanskog sandučića.
Maggie okrenu glavu da ih pogleda. Imala je neki neodređen, pohlepan osjećaj, kao da
odnekuda poznaje te ljude.
– Ako bude od mene tražila da nosim kovčeg, nisam za to prikladno obučen, reče Ira.
– Ma prikladno si obučen. – Nisam obukao crno odijelo, reče on.
– Pa i nemaš crno odijelo. – Obučen sam u tamnoplavo. – Tamnoplavo je sasvim u
redu. – A imam i bolesnu kičmu. Ona zirnu prema njemu.
– A nisam mu bio ni baš jako blizak, reče on.
Maggie posegnu rukom prema upravljaču i položi je na njegovu.
 – Nije važno, reče mu. – Kladim se u što god hoćeš da ona od nas samo očekuje da
ondje sjedimo. On joj se žalosno osmjehnu, od čega mu se obraz tek malo nabra.
Kako se on neobično odnosi prema smrti! Ne može izaći na kraj ni s najmanjim
boljeticama i našao je na tisuće razloga da se drži podalje od bolnice kada je ona morala
operirati slijepo crijevo; tvrdio je da se prehladio pa bi je mogao zaraziti. Kad god bi se
neko od djece razboljelo, pretvarao se da se ništa ne događa. Govorio joj da izmišlja. Na
svaki bi mu se nagovještaj da neće vječno živjeti – kada bi, na primjer, morao zaključiti
policu životnog osiguranja lice ukočilo, počeo bi se tvrdoglaviti i vrijeđati. Maggie se, s
druge strane, za sebe nadala da neće vječno živjeti – možda zbog svega što je vidjela u
vlastitoj kući.
A ako ona prva umre, on će se vjerojatno pretvarati da se to nije ni dogodilo.
Vjerojatno će krenuti za svojim poslom, kao i obično zviždeći neku melodiju.
Koju li će melodiju zviždati?
Sada su prelazili rijeku po imenu Susquehanna i zdesna im se stade uzdizati čipkasta
nadgradnja Conowinga, postrojenja za proizvodnju električne energije, nalik na
viktorijansku. Maggie spusti prozor i nagnu se van. Mogla je čuti udaljeno hučanje vode;
gotovo je udisala vodu, vodenu maglicu koja se poput dima dizala daleko ispod mosta.
– Znaš čega sam se upravo sjetio? reče Ira podižući glas. – Ona umjetnica, kako li se
već zove, trebala je jutros donijeti gomilu slika u dućan. Maggie opet zatvori prozor pa
reče: – Nisi uključio sekretaricu? – Kakva korist od toga? Već smo se dogovorili da će doći.
– Možda se možemo negdje zaustaviti i telefonirati joj. – Nemam kod sebe njezin broj,
reče Ira. Onda dodade: – Možda bismo mogli nazvati Daisy i zamoliti je da ona to obavi. –
Daisy je sada već na poslu, objasni mu Maggie.
– Dovraga. Daisy zalebdje u Maggienim mislima, pristala i zgodna, s Irinom tamnom
puti i Maggienim sitnim kostima. – Oh, Bože, reče Maggie. – Teško mi je što nećemo biti s
njom posljednji dan koji će ona provesti kod kuće. – Sad si rekla da nije kod kuće. – Bit će
kasnije. – Sutra ćeš je se nagledati, istaknu Ira. – Dobrano ćeš je se nagledati.
Sutra su trebali odvesti Daisy u koledž – na početak prve godine studija, prve godine
što će je provesti daleko od kuće. Ira reče: – Kad cijeli dan provedeš zatvorena s njom u
kolima, bit će ti je preko glave. – Ne, neće! Nikada se ja tako neću osjećati prema Daisy! –
Sutra ćeš mi pričati o tome, reče Ira.
– Znaš što? reče Maggie. – Možemo izbjeći proslavu. – Kakvu proslavu? – Ma ono kad
ideš ljudima u kuću nakon pogreba. – Odlično što se mene tiče, reče Ira.
– Na taj način još uvijek možemo stići rano kući, čak i ako navratimo k Fioni. –
Gospode Bože, Maggie, još uvijek to sranje o Fioni? – Ako pogreb završi, recimo, do
podneva i mi ravno odande krenemo u Cartwheel... Ira naglo skrenu u desno, zanoseći se
po šljunku. Ona na trenutak pomisli da se razljutio. (Često joj se znalo učiniti da mu je
strpljenje na izmaku.) Ne, on krenu prema benzinskoj crpki, staromodnoj zgradi od bijelo
obojenih dasaka i s dvojicom ljudi u radnim odijelima što su sjedili na klupi ispred nje.
– Idem po kartu, reče on kratko, izlazeći iz kola.
Maggie spusti prozor i doviknu za njim: – Pogledaj imaju li nešto za prigristi. On
odmahnu i ode prema klupi.
Sada je, kada je auto stajao na mjestu, vrućina prodirala kroz krov kao rastopljeni
maslac. Osjećala je kako joj tjeme postaje vruće; zamišljala je kako joj kosa od smeđe
prelazi u neku metalnu boju, mjedenu ili bakrenu. Pusti prste da joj lijeno vise kroz
prozor.
Kad bi samo uspjela odvesti Iru do Fione, dalje bi sve bilo lako. Naposljetku, nije on
neosjetljiv. Svojevremeno je to dijete držao na koljenima. Na Leroyino je dječje gukanje
odgovarao istim tonom punim poštovanja koji je upotrebljavao u razgovoru s vlastitom
djecom dok su bila mala. – A tako. Ma nemoj. Pa, sad kad to kažeš, mislim da sam i ja čuo
nešto o tome. Sve dok Maggie (koju je uvijek bilo tako lako prevariti) ne bi zapitala: – Što?
Što je rekla? Onda bi joj on iskosa dobacio nekakav podsmješljiv pogled, a isto bi učinila i
beba, kako se Maggie ponekad činilo.
Ne, nije on neosjetljiv, pa će se, čim mu pogled padne na Leroy, sjetiti kako su njih
dvoje bili povezani. Ljude samo treba podsjetiti na neke stvari, to je sve.
U današnjem se svijetu te stvari tako lako zaboravljaju. Mora da je Fiona zaboravila
koliko je u početku bila zaljubljena, kako je posvuda slijedila Jessea i njegov rok sastav.
Mora da je to namjerno izbacila iz sjećanja jer ni ona nije bila ništa neosjetljivija od Ire.
Maggie je vidjela razočaran izraz na njezinu licu kada su otišli do nje za Leroyin prvi
rođendan, a Jesse nije došao s njima. Sada je na djelu bio ponos; povrijeđeni ponos. – Zar
si zaboravila? zapitat će je Maggie. – Zar si zaboravila one prve dane kada ti je bilo stalo
samo do toga da budeš s njim? Zar si zaboravila kako ste svuda išli zajedno, zavukavši
jedno drugome ruku u stražnji džep na trapericama?U ono joj se vrijeme to činilo nekako
neukusnim, ali joj sada zbog toga suze navriješe na oči.
Oh, cijeli je ovaj dan bio tako strahovito tužan, jedan od onih dana kada shvaćate da
na kraju svatko nekoga mora izgubiti. Više od godinu dana nije pisala Sereni ili joj barem
čula glas, sve dok Serena nije sinoć telefonirala, plačući tako jako da se pola njezinih
riječi nije razumjelo. U tom trenutku (puštajući da joj povjetarac struji između prstiju kao
topla voda), Maggie pomisli kako je cijela ta priča o vremenu koje protječe više no što ona
može podnijeti. Pomisli samo, Serena, htjela joj je reći: sve one stvari koje smo same sebi
obećavale da nikada, baš nikada nećemo raditi kad odrastemo. Obećavale smo da se
nećemo pretvarati da ne možemo dalje kad budemo hodale bosonoge.
Obećavale smo da nećemo ležati na plaži da dobijemo brončanu boju umjesto da se
odemo kupati i da nećemo plivati dižući glavu visoko iznad vode da ne bismo pokvarile
frizuru. Obećavale smo da nećemo prati suđe odmah poslije večere umjesto da to vrijeme
provedemo uz muža, Sjećaš li se toga? Koliko je već vremena prošlo otkad si posljednji
put ostavila pranje suđa za sutradan ujutro da bi bila s Maxom? Koliko je već vremena
prošlo otkad je Max posljednji put primijetio da to ne činiš?
Ira je išao prema njoj rastvarajući autokartu. Maggie skine naočale za sunce i otre oči
rukavom. – Jesi li našao što ti treba? doviknu ona, a on reče: – Oh, i nestade iza karte, i
dalje koračajući. Vanjska je strana autokarte bila prekrivena fotografijama prirodnih
ljepota. On stiže do svoje strane auta, sklopi kartu i uđe. – Da sam barem nazvao službu za
obavijesti o cestama, reče joj i upali auto.
– Ne moramo toliko brinuti, reče ona. – Imamo i više nego dovoljno vremena. –
Zapravo i nemamo, Maggie. Samo pogledaj kako se promet pojačava. Svaka se stara
bakica odlučila malo izvesti za vikend. Smiješna primjedba; putem su većinom susretali
kamione. Izađoše na cestu ispred kamiona za prijevoz namještaja, iza Buicka i još jedne
naftne cisterne, ili je to možda bila ona ista koju su malo ranije bili pretekli. Maggie
ponovno stavi naočale.
 POKUŠAJ S ISUSOM, NEĆEŠ POŽALITI, pisalo je na reklamnoj ploči. A onda BUBBA
MCDUFF – KOZMETOLOŠKA ŠKOLA. Ulazili su u Pennsylvaniju i cesta tokom nekoliko
stotina jarda postade glatka, poput dobre namjere, prije no što će se opet pretvoriti u istu
krastavu, točkama izrezbarenu površinu. Vidici su bili daleki, zaobljeni i zeleni – dječji
crtež seoskog imanja. Crne krave što su se jasno ocrtavale na livadi, pasle su po
obroncima. ISPITAJTE SVOJ BROJAČ KILOMETARA, pročita Maggie. Ona se uspravi na
sjedalu. Gotovo odmah sa strane bljesnu sićušni znak: 0,1 MI. Ona baci pogled na njihov
brojač kilometara. – Točno nula cijelih osam, reče ona Iri.
– Hmm? – Provjeravam naš brojač kilometara. Ira olabavi čvor na kravati.
Dvije desetine milje. Tri desetine. Na četiri desetine ona osjeti da ne prate miljokaze.
Možda izmišlja stvari, no činilo joj se da s povećanjem broja kilometara brojač nekako
zaostaje. Na pet je desetina već bila gotovo sigurna u to. – Kada si ga zadnji put dao
pregledati? zapita ona Iru.
– Pregledati...što? – Brojač kilometara. – Zapravo, nikad, reče on.
– Nikad! Nijednom? A mene optužuješ da se ne brinem za auto! – Ma vidi ovo, reče
Ira. – Ovu devedesetgodišnju bakicu koju je netko pustio na cestu. Ne vidi dalje od volana.
On zaobiđe Buick, što je značilo da je potpuno mimoišao jedan od miljokaza.
– Pih, reče Maggie. – Zbog tebe ga nisam vidjela.
On ne odgovori. Čak se nije ni činilo da mu je žao. Ona nepomično upre pogled daleko
prema naprijed, očekujući stupić koji će označiti sedmu desetinu milje.
Kada se znak pojavi, ona baci pogled na brojač koji je naprosto puzao. Zbog toga se
osjeti uznemirenom i razdražljivom. Sljedeća se brojka, međutim, za pravo čudo pojavi
nešto brže. Možda čak i prebrzo. Maggie reče: – Oh-oh. – Što je? – Ovo će mi sve živce
pojesti, reče ona. Vrebala je na cestovni znak i promatrala brojač kilometara, oboje
istovremeno. Šestica se pojavi nekoliko sekundi prije znaka, mogla se u to zakleti. Ona
uzviknu ccc. Ira pogleda prema njoj. – Uspori, reče mu ona.
– Ha? – Uspori! Nisam sigurna da ćemo uspjeti. Vidi, sedmica dolazi, stiže, stiže... a
gdje je stupić? Gdje je stupić? Hajde, stupiću! Gubimo! Otišli smo predaleko!
Otišli smo... Znak najednom iskrsnu. – Ah, reče ona. Sedmica dođe na svoje mjesto
točno u istom času, tako točno da je gotovo mogla čuti škljocaj.
– Uuuuh! reče ona. Zavali se u sjedište. – To je bilo tijesno. – Znaš, svi ovi mjerni
instrumenti su tvornički podešeni, reče Ira.
– O da, prije mnogo godina, objasni mu ona. – Ovo me iscrpilo. Ira reče: – Pitam se
koliko moramo ostati na Cesti broj jedan? – Osjećam se kao da me netko me netko
iscentrifugirao, reče Maggie.
Čupkala je prednji dio svoje haljine.
Sada su se na čistinama u pravilnim razmacima pojavljivale skupine parkiranih
kamiona i kućica za kampiranje – oko njih nije bilo ljudi, nije bilo vidljiva objašnjenja
zbog čega bi se itko zaustavio na tom mjestu. Maggie je to bila primijetila kada je ranije
prolazila ovuda i nikada to nije razumjela. Jesu li vozači bili otišli u ribolov ili u lov ili
nekamo drugamo? Imaju li ljudi na selu neki svoj tajni život?
– A osim toga i te njihove banke, reče ona Iri. – Jesi li primijetio da u svim tim
mjestima postoje banke koje izgledaju kao mucine-macine kućice od opeke? S dvorištem i
cvjetnim lijehama. Bi li se ti pouzdao u takvu banku? – Ne vidim zašto ne. – Ja se
jednostavno ne bih osjećala kao da mi je novac na sigurnom. – Misliš, tvoje silno
bogatstvo, zadirkivao ju je Ira.
– Hoću reći, ne izgledaju profesionalno. – Prema karti, reče on – mogli bismo ostati na
Cesti broj jedan popriličan komad puta nakon Oxforda. Serena nam je rekla da siđemo s
te ceste kod Oxforda, ali...
Pogledaj i reci mi, molim te. Maggie uze kartu sa sjedala između njih i stade je
otvarati četvorinu po četvorinu. Nadala se da je neće morati potpuno raširiti. Ira će je
kasnije proganjati da ju je krivo složila. – Oxford, reče ona. – Je li to u Marylandu ili u
Pennsylvaniji?
– U Pennsylvaniji, Maggie. Tamo gdje se Cesta broj deset odvaja i vodi prema sjeveru.
– Onda u redu! Točno se sjećam da nam je rekla da krenemo Cestom broj deset. – Da, ali
ako... Jesi li uopće slušala što ti govorim? Vidiš, ako ostanemo na Cesti broj jedan, brže
ćemo stići, a mislim da malo dalje postoji prečica koja će nas dovesti ravno do Deer Licka.
– Pa, Ira, sigurno je imala nekog razloga kad nam je rekla Cesta broj deset. – Razloga?
Serena? Serena Gill da je za nešto imala razloga? Ona bučno i naglo razmota kartu. Uvijek
je ovako govorio o njezinim prijateljicama. Ponašao se kao da je upravo ljubomoran na
njih. Pretpostavljala je da misli kako se žene potajno okupljaju i ogovaraju svoje muževe.
Tipično: uvijek je mislio da se sve okreće oko njega. Iako su, dakako, katkada i ogovarale.
– Jesi li vidio aparat sa sendvičima na benzinskoj crpki? zapita ga.
– Samo čokoladice. Ti to ne jedeš. – Umirem od gladi. – Mogao sam ti donijeti
čokoladicu, ali sam mislio da je nećeš htjeti pojesti. – Zar nisu imali ni čips ili nešto
slično? Užasno sam gladna. – Baby Ruth, Fifth Avenues... Ona iskrivi lice i vrati se karti.
– Pa, rekla bih da treba krenuti Cestom broj deset, objasni mu.
– Mogao bih se zakleti da sam vidio tu prečicu. – Zapravo i ne. – Zapravo i ne? Što to
znači? Prečica ili postoji ili ne postoji. – Pa, reče ona, – da ti pravo kažem, još nisam
pronašla Deer Lick. On upali žmigavac. – Naći ćemo neko mjesto gdje ćeš ti nešto pojesti,
a ja ću još jednom pogledati na kartu, reče.
– Pojesti? Ne želim ništa jesti! – Pa sad si rekla da skapavaš od gladi. – Da, ali ja sam
na dijeti! Treba mi samo nešto da prigrizem! – Dobro. Onda ćemo naći nešto da prigrizeš,
reče on.
– Zbilja, Ira, odvratan mi je način na koji uvijek pokušavaš upropastiti moju dijetu. –
Onda naruči šalicu kave ili nešto slično. Moram pogledati na kartu. Vozio je niz cestu
popločanu kamenim kockama uz čiji su rub bile sagrađene kućice u nizu, međusobno
istovjetne, a iza svake metalna spremnica za alat nalik na sićušnu crvenu sušu s bijelim
ukrasima. Maggie nikada ne bi pomislila da se u takvoj okolini može naći mjesto gdje bi
se moglo nešto pojesti, no iza sljedećeg zavoja naiđoše na drvenu zgradu, a ispred nje
nekoliko parkiranih automobila.
Prašnjavi je neonski znak bliještao u izlogu: NELLIN DUĆAN & KAFIĆ. Ira zaustavi
auto pored džipa na čijem se odbojniku kočila naljepnica sa slikom Judasa Priesta. Maggie
otvori vrata i izađe, potajice povlačeći nagore gaćice svojih hulahopki.
Dućan se vonjao na obični kruh i voštani papir. To je podsjeti na blagovaonicu u
osnovnoj školi. Tu i tamo stajale su žene piljeći u hranu u konzervama. Kafić je bio
smješten u stražnjem dijelu – dugački šank i zid iza njega prekriven izblijedjelim
fotografijama u boji koje su prikazivale narančastu kajganu i sivožućkaste vijence
kobasica. Maggie i Ira smjestiše se jedno pored drugoga na dva visoka stolca i Ira raširi
kartu na šanku. Maggie je promatrala poslužiteljicu koja je čistila ploču za pečenje. Nečim
ju je poprskala, lopaticom ostrugala debelu naslagu prljavštine i ponovno poprskala.
Gledana odostraga, izgledala je kao velik bijeli četverokut, a sivi joj je čvor kose bio
metalnim ukosnicama nisko pričvršćen na vratu. – Što ćete? napokon zapita ne osvrćući
se.
Ira reče: – Ja ću samo kavu, molim, i ne podigavši pogleda s karte. Maggie se bilo teže
odlučiti. Ona skide naočale za sunce i zapilji se u fotografije u boji. – Pa, mislim da ću i ja
kavu, reče, – a uz to, čekajte, rado bih pojela salatu ili nešto slično, ali... – Ne poslužujemo
salatu, reče poslužiteljica. Ona odloži u stranu raspršivač sa sredstvom za čišćenje i priđe
bliže k Maggie brišući ruke o pregaču. Oči su joj, obrubljene mrežom bora, bile
nadnaravno svijetlozelene, poput staklenih oblutaka na plaži. – Jedino što vam mogu
ponuditi jest zelena salata i rajčica iz sendviča. – Onda, možda samo vrećicu tako čipsa sa
stalka, reče sretno Maggie. – Premda znam da to ne bih smjela jesti. Promatrala je kako
poslužiteljica nalijeva kavu u dvije šalice. – Pokušavam izgubiti deset funti do Dana
zahvalnosti. Oduvijek sam se trudila oko tih istih deset funti, ali sam ovaj put čvrsto
odlučila. – Ma da! Vi uopće niste predebeli, reče žena stavljajući šalice pred njih. Na
džepiću na prsima crvenim joj je slovima bilo izvezeno Mabel, ime koje Maggie nije čula
još od djetinjstva. Što je bilo sa svima onima koje su se zvale Mabel?
Pokuša zamisliti kako bi bilo novorođenom djetetu nadjenuti takvo ime. U
međuvremenu joj je žena govorila: – Odvratno je kako se danas svi trude da izgledaju kao
čačkalice. – To mi i Ira kaže; njemu se sviđa kako sada izgledam, reče Maggie. Ona
pogleda prema Iri, ali je on bio uronio u proučavanje karte ili se samo pretvarao da je
proučava. Uvijek ga je smetalo kada bi se ona povjeravala strancima. – Ali, znate, onda
svaki put kad hoću kupiti haljinu, ona mi loše pristaje. Kao da se od mene očekuje da
nemam grudi. Problem je u tome što nemam dovoljno jaku volju.
Obožavam slane stvari. Kisele stvari. Jake začine. Ona uze vrećicu s tako čipsom i
podiže je uvis u znak potvrde.
– A što bih ja rekla? zapita Mabel. – Doktor mi kaže da sam predebela i da će mi od
toga otići noge.
– Oh, ma niste predebeli! Tko kaže da ste predebeli! – Kaže da to ne bi bilo tako
strašno kad bih radila neki drugi posao, a ne ovaj; to mi utječe na vene. – Naša kćerka
radi kao konobarica, reče Maggie. Otvorila je vrećicu i zagrizla u jedan tako čips. – Nekad
je na nogama i po osam sati bez prekida. U početku je nosila sandale, ali je ubrzo prešla
na cipele s ravnim džonom, iako se zaklinjala da tako nešto nikada neće nositi.
– Niste vi valjda tako stari da imate tako veliku kćerku, reče Mabel.
– Oh, nema ona još ni dvadeset godina; to je bio samo posao preko ljeta. Sutra odlazi u
koledž. – U koledž! Pametnica, reče Mabel.
– Oh, nije do mene da to kažem, reče Maggie. – Međutim, dobila je punu stipendiju,
ona pruži prema Mabel. – Uzmite malo. Mabel uze šaku čipsa. – Ja imam dečke, reče ona
Maggie. – Za njih je učenje bilo kao da moraju letjeti. – Da, i naš je dečko bio takav. – Zar
nemate ništa za domaću zadaću? pitala sam ih ja. Uvijek su imali sto i jednu ispriku.
Najčešće su tvrdili da im učitelj nije ništa dao za zadaću, što je, dakako, bila najčišća
izmišljotina. – Baš kao i Jesse, reče Maggie.
– A njihov tata! reče Mabel. – Uvijek bi stao na njihovu stranu. Kao da su međusobno
bili u dosluhu, a mene bi isključili. Ne mogu vam reći koliko sam puta poželjela da imam
kćer! – Pa i kćeri imaju svojih loših strana, reče Maggie. Vidjela je da Ira želi upasti s
pitanjem (bio je stavio prst na kartu i s iščekivanjem je gledao u Mabel), no kad jednom
dobije odgovor, htjet će odmah otići, pa ga ona ostavi da malo čeka. – Na primjer, kćerke
su tajanstvenije. Hoću reći, vi mislite da vam one sve kažu, ali su to nevažne stvari. Daisy,
na primjer: uvijek je bila tako mirna i poslušna. A onda je najednom izletjela s idejom da
će se školovati negdje drugdje. Pojma nisam imala da to smišlja! Rekla sam: Daisy? Zar
nisi sretna kod kuće? Hoću reći, dakako da sam znala da planira ići u koledž, ali sam
primijetila da je Marylandsko sveučilište dovoljno dobro za drugu djecu.
Što te smeta u tome da budeš bliže Baltimoreu? pitala sam je, a ona je rekla: Oh,
mama, pa cijelo si vrijeme znala da namjeravam otići na neko sveučilište koje spada u Ivy
League. Otkud bih ja to znala! Pojma o tome nisam imala! A kad je dobila stipendiju, onda,
ma nije ju se više moglo prepoznati. Je li, Ira? Ira kaže..., požuri se ona nastaviti (požalivši
što mu je pružila priliku da uskoči u razgovor), – Ira kaže da ona naprosto odrasta. Kaže
da je tako sitničava i kritična samo zato što teško odrasta i da bi samo budala to tako
uzela k srcu.
Ali tako je teško! Tako teško! Kao da je najednom sve, svaka stvarčica koju mi
napravimo postala pogrešna, kao da ona vreba na svaki razlog da joj, kad ode, ne bude
teško bez nas. Moja je kosa previše kovrčava, previše govorim i jedem previše pržene
hrane. A Irino je odijelo loše sašiveno i on ne zna kako se uspješno vode poslovi. Mabel je
kimala glavom s puno razumijevanja, ali je Ira, dakako, mislio da se Maggie previše
prepušta osjećajima. Nije ništa rekao, ali se meškoljio na stolcu pa je po tome znala što
misli. Ona ne obrati pažnju na njega. – Znate što mi je neki dan rekla? zapita ona Mabel. –
Htjela sam napraviti ono jelo od pirjane tunjevine. Skuhala sam to za večeru i rekla: Zar
nije izvrsno? Reci mi pošteno kako ti se čini. A Daisy je rekla... Kapci je zapekoše od suza.
Ona duboko udahnu. – Daisy je samo sjedila i dugo me proučavala, reče, – s nekakvim
fasciniranim izrazom na licu, a onda je rekla: Mama? Je li u tvom životu postojao neki
svjestan trenutak nakon kojega si se pomirila s time da budeš obična osoba? Namjeravala
je nastaviti, ali su joj usne podrhtavale. Ona odloži čips u stranu i stade prekapati po
torbici u potrazi za papirnatim maramicama. Mabel se pokuša pobuniti, a Ira reče: – Za
ljubav Božju, Maggie. – Žao mi je, reče ona Mabel. – Pogodilo me. – Pa jasno da vas je
pogodilo, reče Mabel sućutno. Ona primaknu Maggie njezinu šalicu s kavom. – Naravno
da vas je pogodilo! – Mislim, ja sebe ne vidim kao običnu osobu, reče Maggie.
– Jasno da ne, reče Mabel. – Morate joj to reći, dušo! Morate joj to reći. Morate joj reći
da prestane tako misliti. Znate što sam ja rekla Bobbyju, mom najstarijem sinu? I to je
bilo u vezi s jelom od tunjevine, zamislite kako se stvari podudaraju! Izavio je da mu se
dozlaboga gade jela koja se kuhaju u istom loncu. Rekla sam mu: Mladiću, rekla sam,
izvoli se odmah dignuti od stola.
Možeš otići i iz ove kuće, kad smo već kod toga. Izvoli živjeti sam, rekla sam, sam sebi
kuhaj svoja prokleta jela, vidi malo kako ćeš sebi svake večeri priuštiti pečena goveđa
rebarca. I ozbiljno sam to mislila. Mislio je da govorim u prazno, ali je brzo uvidio da
ozbiljno mislim; iznijela sam mu svu odjeću i stavila je sprijeda na auto. Sada živi s curom
na drugom kraju grada.
Nije vjerovao da ću ga zbilja izbaciti iz kuće. – Ali to je upravo to; ja ne želim da ona
ode, reče Maggie. – Drago mi je kad je kod kuće. Hoću reći, pogledajte Jessea: doveo je
ženu i dijete da žive s nama i ja sam u tome uživala! Ira misli da je Jesse propalitet. Kaže
da je cijeli Jesseov život uništilo to što je imao samo jednog prijatelja, ali to je besmislica.
Don Burham je Jesseu samo rekao da ima dara za pjevanje. Može li to uništiti nečiji život?
Ali ako uzmete dečka kao što je Jesse koji baš ne blista u školi, a otac ga stalno proganja
zbog nekakvih pogreškica, i kažete mu da je izuzetno uspješan na nekom posebnom
području – što možete očekivati? Mislite da će tome okrenuti leđa i sve zaboraviti? – Pa
dakako da neće! reče Mabel ozlojeđeno.
– Dakako da neće. Počeo je pjevati s nekim hard-rok sastavom. U srednjoj je školi
prestao ići na nastavu i skupio cijelu svitu djevojaka, a na kraju našao i jednu posebnu
djevojku i njome se oženio; što je u tome loše? Doveo ju je u našu kuću jer nije zarađivao
baš puno novaca. Bila sam ganuta. Dobili su krasnu djevojčicu. Onda su njegova žena i
djevojčica odselile nakon one užasne scene, samo su ustale i otišle. Zapravo je to bila
samo obična svađa, ali znate dokle te stvari mogu dovesti. Rekla sam: Ira, pođi za njom; ti
si kriv što je ona otišla. (Ira je upao točno u najgorem dijelu te scene i do danas mu to
nisam oprostila.) Ali je Ira rekao: ne, pusti je da radi što hoće. Rekao je: pusti ih da idu
svojim putem, ali ja sam se osjećala kao da je to dijete otrgnuto od moje vlastite krvi i
mesa i da je od toga u meni ostala velika rana. – Unuci, reče Mabel. – Mogla bih do sutra
pričati o tome. Ira reče: – Ne bih se htio miješati, ali... – Oh, Ira, reče mu Maggie, – ići
ćemo Cestom broj deset i prestani s tim..
On joj dobaci dugačak ledeni pogled. Ona zagnjuri nos u papirnatu maramicu, no
znala je što taj pogled znači. Onda on upita Mabel: – Jeste li ikada bili u Deer Licku? – Deer
Lick, reče Mabel. – Mislim da sam čula za to mjesto. – Pitam se da li ćemo prije stići
onamo ako siđemo s Ceste broj jedan.
– Pa sad, to ne znam, reče mu Mabel. Onda zapita Maggie: – Dušo, da vam natočim još
kave? – Oh, ne, hvala, reče Maggie. Zapravo nije bila ni taknula šalicu. Ona malo srknu da
bi pokazala kako joj kava prija.
Mabel otrgne račun iz bloka i pruži ga Iri. On plati kovanicama i ustade da bi ih
izvukao iz džepova. Maggie u međuvremenu ugura vlažnu papirnatu maramicu u praznu
vrećicu od čipsa i napravi od nje uredan paketić tako da ga može lako baciti. – Bilo je
lijepo razgovarati s vama, reče ona Mabel.
– – Pazite na sebe, srce, reče Mabel.
Maggie se činilo da bi se njih dvije trebale razmijeniti poljupce koji se šalju u zrak
pored obraza, kao dvije žene koju su zajedno ručale.
Nije više plakala, ali je osjećala Irino negodovanje dok je išao ispred nje prema
parkiralištu. Nalikovalo je to na nešto prozirno i glatko poput stakla zbog čega se osjećala
isključenom. Trebao se oženiti Annom Landers, pomisli ona.
Ona se uvuče u kola. Sjedište je bilo tako vrelo da ju je na leđima zapeklo kroz odjeću.
I Ira uđe u auto i zalupi vratima. Da se oženio Annom Landers, dobio bi upravo onakvu
trijeznu, razumnu ženu kakva mu i treba. Ponekad bi, slušajući njegovo gunđanje dok bi
čitao neki od Anninih oštrih odgovora, Maggie osjetila ubod prave ljubomore.
Još jednom prođoše pored kućica u nizu, dok je auto poskakivao po cestici popločanoj
kamenim kockama. Karta je ležala između njih, uredno složena. Nije ga pitala što je
odlučio o tome kojom će cestom krenuti. Gledala je kroz prozor, tu i tamo šmrcajući što je
tiše mogla.
– Šest i pol godina, reče Ira. – Ne, sada će biti i sedam, a ti još uvijek potežeš tu priču s
Fionom. I potpunim strancima govoriš da sam ja kriv što je ona otišla. Ti naprosto moraš
nekoga okriviti za to, Maggie. – Ako treba nekoga kriviti, da, moram., reče Maggie
okolnom krajoliku.
– Nikada ti nije palo na pamet da si možda ti kriva za to? – Hoćemo li još jednom
ponavljati cijelu tu blesavu raspravu? zapita ona okrenuvši se sučelice prema njemu.
– E pa, volio bih znati tko je ovo započeo. – Samo sam pokušavala utvrditi činjenice,
Ira. – Tko je od tebe tražio činjenice, Maggie? Zašto osjećaš potrebu da izlijevaš dušu pred
nekakvom konobaricom? – Nije nikakva sramota biti konobarica, objasni mu ona. – To je
posao kao i svaki drugi. Moram li te podsjetiti da je i naša vlastita kćerka radila kao
konobarica? – Oh, krasno, Maggie, još jedan od tvojih logičnih zaključaka. – Nešto kod
tebe zbilja ne mogu podnijeti, reče ona, – a to je da se ponašaš tako superiorno. Nas dvoje
ne možemo o nečemu civilizirano i ravnopravno raspravljati; oh, ne. Ne, ti moraš isticati
kako sam ja nelogična, kako sam prevrtljiva, kako si ti hladnokrvan i iznad svega toga. –
Barem ne pričam priču svojega života po zalogajnicama, reče joj on.
– Pusti me da izađem iz auta, reče ona. – Ne mogu te više ni sekunde podnositi. – Sa
zadovoljstvom, reče on, no nastavi voziti.
– Pusti me da izađem iz auta, kažem ti! On pogleda prema njoj i uspori. Ona dohvati
torbicu i pritisnu je na grudi.
– Hoćeš li ti zaustaviti taj auto, zapita, – ili ću morati iskakati iz vozila u pokretu? On
zaustavi auto.
Maggie izađe i zalupi vratima. Poče se vraćati prema kafiću. Na trenutak joj se učini
da Ira kani naprosto sjediti ondje, ali onda začu kako ubacuje mjenjač u brzinu i kreće.
Sunce je izlijevalo velik slap žute svjetlosti, a njoj su cipele sitno i zbunjeno škripale
po šljunku. Srce joj je udaralo nadzvučnom brzinom. Na neki se smiješan način osjećala
zadovoljnom. Osjećala se gotovo pijanom od bijesa i ushićenja.
Prođe pored prve od kućica u nizu gdje se rascvjetali korov njihao duž ruba
prednjega dvorišta, a na kolnom prilazu ležao tricikl. Tu je doista bilo mirno.
Sve što je mogla čuti bio je daleki ptičji cvrkut – ptičje cvrk! cvrk! cvrk! i vidio! vidio!
vidio! po drveću na drugoj strani polja. Shvati da je cijeloga života živjela uz brujanje
grada. Čovjek bi pomislio da Baltimoreom upravlja neki divovski, neumorni, podzemni
stroj. Kako je to mogla podnositi? I samo tako, ona odustade od bilo kakva plana za
povratak. Išla je prema kafiću s nekom nejasnom predodžbom o tome da bi mogla pitati
za najbliže Trailwaysovo stajalište ili autostopirati do kuće i odvesti se s nekim vozačem
kamiona koji bi izgledao tako da se u nj može imati povjerenja, no kakva smisla ima ići
kući?
Prođe pored sljedeće kućice u nizu pred kojom je stajao sandučić za pisma u obliku
zatvorenoga teretnog vagona. Imanje je bilo okruženo ogradom – bijelo okrečenim
trupcima povezanim bijelo okrečenim lancima naprosto obješenim između njih, kao čisti
ukras – pa ona zastade pored jednoga od trupaca i stavi torbicu na nj da pregleda što ima
u njoj. S otmjenim je torbicama nevolja u tome što su premalene. Ono što je držala u torbi
koju je nosila svaki dan, torbi za kupovinu od jedrenine, moglo joj je tjednima dostajati.
(Ti izreci Tko mi ukrade torbicu, neće se puno okoristiti daješ potpuno novo značenje,
primijetila je jednom njezina majka.) Ipak, imala je u njoj osnovne stvari: češalj, paketić
papirnatih maramica i rumenilo za usne, a u novčarci, trideset četiri dolara, nešto sitniša
i neispunjeni ček. I dvije kreditne kartice, ali je ček bio važan.
 Može otići u najbližu banku i otvoriti račun na najveću svotu koja se na ček može
podići – recimo tri stotine dolara. Hej, tristo bi joj dolara moglo dugo potrajati! Barem
dovoljno dugo dok ne nađe posao. Kreditne će kartice, pretpostavljala je, Ira ubrzo dati
poništiti. No, možda ih može koristiti barem tokom ovoga vikenda.
Ona pretraži ostale plastične pretince u novčarci, uzimajući redom u ruke vozačku
dozvolu, iskaznicu za knjižnicu, Daisynu fotografiju iz škole, presavinuti kupon za
šampon Affinity i Jesseovu fotografiju u boji, snimljenu džepnim foto-aparatom, na kojoj
je on stajao na prednjim stepenicama njihove kuće. Daisyna je slika bila dvostruko
eksponirana – prošle je godine to bilo u velikoj modi – pa se njezin inače oštro ocrtani,
cizelirani profil nejasno nazirao iza poluprozirne slike cijele glave s visokom uzdignutom
bradom. Jesse je na sebi imao onaj svoj ogromni crni ogrtač iz Value Villagea, a oko vrata
silno dugačak crveni šal s resama koje su mu dopirale do ispod koljena. Pogodi je – gotovo
pozlijedi – koliko je zgodan. Naslijedio je onu jednu kap Irine indijanske krvi i u njemu se
ona preobrazila u nešto bogato i divno: visoke sjajne jagodice, ravna crna kosa, duguljaste
crne oči bez sjaja. No pogled kojim ju je promatrao, kao da je bio zastrt koprenom i bez
osjećaja, jednako uznosit kao i Daisyn. Nijednome od njih dvoje više nije bila potrebna.
Ona sve vrati u torbicu i naglo je zatvori. Kada je opet počela koračati, cipele joj se
učiniše tvrdima i neudobnima, kao da su joj noge, dok je stajala, promijenile oblik. Možda
su natekle; bio je veoma vruć dan. No čak je i vrijeme odgovaralo njezinim namjerama.
Ovako će, ako baš bude morala, moći ostati i vani. Može spavati u plastu sijena. Pod
uvjetom da plastovi sijena još uvijek postoje.
Večeras će telefonirati Sereni i ispričatise zbog toga što nije došla na pogreb.
Nazvat će na njezin račun; sa Serenom može tako postupiti. Serena možda isprva
neće htjeti prihvatiti poziv zato što ju je Maggie ostavila na cjedilu – Serena se uvijek
brzo vrijeđala – ali će na kraju popustiti i Maggie će joj objasniti.
– Slušaj, reći će joj, – ovaj čas bih najradije otišla na Irin pogreb. Ili je to možda
netaktično, s obzirom na okolnosti.
Kafić je ležao ravno na njezinu putu, a iza njega se nalazila nekakva niska zgrada od
betonskih blokova, a iza toga se, naslućivala je, naziralo nešto što je izdaleka nalikovalo
na gradić. Bit će to jedan od onih na brzinu skalupljenih gradića na Cesti broj jedan u
kojima se velika pažnja posvećuje svemu što čovjeku može ustrebati kad nekamo putuje
automobilom. Odsjest će se u nekom skromnom motelu, u sobi koja će biti jedva malo
veća od kreveta, a zamišljala je, radujući se tome, da će krevet biti uleknut u sredini i
prekriven otrcanim prekrivačem s baršunastim rubom. U Nellinu će dućanu kupiti
gotova jela tako da ne mora kuhati. Većina ljudi ne shvaća da se razne vrste juhe u
konzervi mogu jesti hladne i ravno iz limenke te da mogu poslužiti kao vrlo uravnotežena
prehrana. (Otvarač za konzerve: ne smije zaboraviti i to kupiti u dućanu.) Što se tiče
zaposlenja, nije imala mnogo nade da će u takvu gradu naći starački dom. Onda, možda
neki činovnički posao. Znala je tipkati i voditi knjige, premda baš i nije bila naročita u
tome. Malo je iskustva u tom pogledu stekla u radionici okvira. Možda bi se mogla
zaposliti u nekoj prodavaonici automobilskih dijelova ili bi mogla postati jedna od onih
žena iza rešetkama zatvorenog prozorčića na benzinskoj crpki koje ispisuju obračunske
listiće na temelju kreditnih kartica i ljudima vraćaju ključeve. Dođe li do najgorega, može
kuckati po registarskoj blagajni. Može raditi kao konobarica. Može ribati podove, za
ljubav Božju. Samo joj je četrdeset i osam godina i savršena je zdravlja, a unatoč tome što
neki ljudi možda misle, sposobna je napraviti sve što zamisli.
Sagnu se da ubere cvijet vodopije. Zataknu ga iza lijevog uha među kovrčave uvojke.
Ira misli da je ona glupa kao bukva. Svi to misle. Nekako je uspjela postići da na nju
gledaju kao na klauna, a to je ponižavajuće. U staračkom se domu jednom začuo prasak i
zveckanje stakla pa je sestra koja je tada bila na dužnosti, rekla: – Maggie? Samo tako!
Čak nije najprije ni provjerila! A Maggie nije bila ni blizu; u pitanju je bio potpuno netko
drugi. No to je samo pokazivalo kako je ljudi vide.
Kada se udala za Iru, pretpostavljala je da će on uvijek gledati u nju onako kako ju je
gledao one prve noći kada je stajala pred njim u prozirnoj nevjestinskoj jutarnjoj kućnoj
haljini, a jedino je svjetlo u sobi dolazilo od svjetiljke s prozirnim sjenilom pored kreveta.
Ona je otkopčala najgornje dugme, a zatim i dugme ispod najgornjega, upravo koliko je
bilo dovoljno da joj jutarnja kućna haljina klizne s ramena, malo se pokoleba, a potom joj
padne oko gležnjeva. On ju je pogledao ravno u oči i činilo se da mu je zastao dah. Ona je
pak pretpostavila da će među njima tako zauvijek biti.
Na parkiralištu ispred Nellina dućana & kafića dvojica su ljudi stajala pored
kamioneta i razgovarala. Jedan je bio debeo i slaninasta lica, a drugi mršav i izmučen
bijelac. Raspravljali su o nekome po imenu Doug, tko se po omorini jako znojio. Maggie se
pitala što je to omorina. Zamišljala ju je kao kombinaciju između omorike i sparine. Znala
je da mora čudno djelovati dolazeći tako pješice niotkuda i odjevena tako velegradski. –
Bog! povika ona i to zazvuča jako majčinski. Muškarci prestadoše razgovarati i zapiljiše se
u nju. Mršavi naposljetku skide kapu s glave i zagleda se u njezinu unutrašnjost. Potom je
opet stavi na glavu.
Može ući u kafić i porazgovarati s Mabel, pitati je da li zna za neki posao i smještaj; ili
pak može krenuti ravno u grad i nešto sama pronaći. Na neki bi se način više voljela sama
snaći. Bit će pomalo nezgodno priznati da ju je muž napustio. S druge bi strane Mabel
možda mogla znati za neki sjajan posao. Možda će znati i za neko savršeno mjesto gdje
krajnje jeftino može naći hranu i smještaj, uz upotrebu kuhinje, prepuno susretljivih
ljudi. Maggie pretpostavi da se barem može raspitati.
Pusti da se vrata s mrežom protiv komaraca zalupe za njom. Dućan joj je sada bio
poznat i s lakoćom se kretala kroz njegove mirise. Za šankom, na dijelu na kojem se
posluživao ručak, pronađe Mabel naslonjenu na hrpu kuhinjskih krpa kako razgovara s
nekim čovjekom u radnom odijelu. Gotovo su šaputali. – E pa, ti tu ne možeš ništa učiniti,
govorila je Mabel. – Zašto misle da ti tu možeš nešto učiniti? Maggie se osjeti kao uljez.
Nije bila računala na to da će morati dijeliti Mabel s nekim drugim. Ona se povuče prije
no što ju je ijedno od njih dvoje moglo vidjeti; zavuče se u odio s keksima i kolačima,
nadajući se da će njezin suparnik uskoro otići.
– Mislio sam i mislio o tome, reče muškarac škriputavo. – I još uvijek ne vidim što sam
drugo mogao učiniti. – Ništa, blagi Bože. Maggie dohvati kutiju Ritzovih keksa. Postojao
je nekakav kolač od jabuka u koji se uopće nisu stavljale jabuke, nego samo Ritzovi keksi.
Kakva li je to okusa, zapita se ona. Činilo joj se kako tu nema ni najmanjeg izgleda da to
nalikuje na kolač od jabuka. Možda kekse treba najprije namočiti u jabučni sok. Potraži
recept na kutiji, ali ga ne nađe.
Ira sada vjerojatno već počinje shvaćati da je ona otišla. Primjećuje prazno strujanje
zraka koje nastaje kada osobe na koju se čovjek navikao više nema.
 Hoće li otići bez nje na pogreb? Na to nije bila pomislila. Ne, Serena je više Maggiena
nego Irina prijateljica. A Max je bio samo poznanik. Pravo govoreći, Ira i nema prijatelja.
To je bila jedna od onih stvari koje su Maggie brinule kod njega.
Vjerojatno usporava. Pokušava se odlučiti. Možda je već okrenuo auto i vraća se.
Sada, kada se najednom našao prepušten sam sebi, shvaća koliko je ona bila u pravu.
Maggie spusti Ritzove kekse i uputi se prema kolačićima od smokava.
Svojevremeno se, prije mnogo godina, Maggie na neki način bila zaljubila u jednoga
od pacijenata u staračkom domu. Dakako, već je i sama pomisao na to bila komična.
Zaljubila! U čovjeka koji je navršio sedamdesetu! Čovjeka koji se morao voziti u kolicima
ako bi uopće kamo odlazio! No bilo je tako. Bila je očarana njegovim strogim bijelim licem
i udvornim ponašanjem. Sviđao joj se kruti način na koji je govorio, zbog čega je imala
osjećaj da vlastite riječi drži podalje od sebe. Znala je koliko ga muke stoji da svakoga
jutra obuče odijelo, veličanstveno opuštena izraza lica dok bi artritične ruke nalik na
štapove nastojao ugurati u kaputić. Ime mu je bilo gospodin Gabriel. Za sve je druge bio –
Ben, ali je za Maggie on bio – gospodin Gabriel jer je naslućivala koliko ga prisnost
uznemiruje. Nikada mu nije sama od sebe pomagala, uvijek bi ga najprije pitala za
dozvolu. Pazila je da ga ne dotiče. Bilo je to, moglo bi se reći, nekakvo obrnuto udvaranje.
Dok su se drugi prema njemu odnosili s toplinom i pomalo snishodljivo, Maggie je stajala
u pozadini i poklanjala mu svoju suzdržanost.
U njegovu je dosjeu pročitala da posjeduje vodeću nacionalnu kompaniju za
proizvodnju električnog alata. Da, mogla ga je zamisliti na tom položaju. Imao je opori
autoritet poslovnoga čovjeka, ostavljao je dojam da kao poslovni čovjek zna što je što.
Pročitala je da je udovac i da nema djece, kao ni bilo kakvih bliskih rođaka osim neudate
sestre u New Hampshireu. Sve je donedavno živio sam, ali je, ubrzo pošto se njegovu
kuharu zapalila mast u kuhinji, podnio zahtjev za prijem u dom. Bio je zabrinut, napisao
je, zbog toga što postaje sve nemoćniji pa se neće moći na vrijeme spasiti ako mu se kuća
zapali. Zabrinut! Trebalo je poznavati tog čovjeka da bi se shvatilo što se krije iza te riječi:
morbidni, opsesivni strah od požara koji se začeo s onom malenom kuhinjskom vatricom
i toliko narastao da gospodina Gabriela čak ni prisutnost njegovatelja koji je stalno
boravio s njim u stanu, a na kraju čak ni bolničarka koja je brinula o njemu tokom
dvadeset i četiri sata, nisu mogli umiriti. (Maggie je promatrala njegov skamenjeni,
ukočeni pogled tokom protupožarnih vježbi – samo bi u takvim prilikama djelovao kao
pravi pacijent.) Oh, zašto li je pročitala njegov dosje? To joj nije ni bilo dozvoljeno. Strogo
uzevši, ne bi smjela čitati čak ni njegov medicinski karton. Bila je samo pomoćna
gerijatrijska njegovateljica, ovlaštena za kupanje pacijenata za koje je bila zadužena, za to
da ih hrani i vodi na zahod.
Čak i u mislima, uvijek je bila najvjernija žena na svijetu. Nikada nije bila ni blizu
iskušenju. No sada je izgarala razmišljajući o gospodinu Gabrielu i trošila je sate i sate na
to da pronađe neki novi način na koji će mu postati neophodna. Uvijek bi to primijetio i
uvijek joj je zahvaljivao. – Zamislite! rekao bi bolničarki. – Maggie mi je donijela rajčice iz
vlastitog vrta. Maggiene su rajčice bolovale od neke neobične boljke: bile su kvrgave,
nalik na skupinu malenih crvenih gumenih loptica koje su se sudarile i zalijepile jedna za
drugu.
Taj se problem javljao tokom nekoliko godina, unatoč upotrebi raznih vrsta hibrida.
Maggie je okrivljavala sićušni komadić gradskoga tla u koji ih je bila prisiljena zatvoriti
(ili je u pitanju bilo premalo sunca?), no često je osjećala, zbog podsmješljivih i
popustljivih pogleda što su ih te rajčice privlačile, kako drugi ljudi misle da to ima veze sa
samom Maggie – s kvrgavim, šeprtljavim načinom na koji se ona probijala kroz život.
Gospodin Gabriel nije ništa opažao. Izjavio je da njezine rajčice mirišu kao ljetni dan 1944.
godine.
Kada ih je narezala, nalikovale su na kačkane stolnjačiće – nazubljene na rubovima i
pune rupa između kriški – no on samo reče: – Ne mogu vam reći koliko mi ovo znači. Čak
joj nije htio dopustiti ni da ih posoli. Tvrdio je da imaju sjajan okus baš onakve kakve
jesu.
No, ona nije bila glupa. Shvaćala je da je ono što nju u svemu tome privlači, slika koju
on ima o njoj – slika koja bi Iru zapanjila. Zapanjila bi i svakoga drugog od njezinih
poznanika. Gospodin je Gabriel o njoj mislio kao o sposobnoj, spretnoj i uspješnoj osobi.
Vjerovao je da je savršeno sve što ona čini. To je u toliko navrata i rekao. A sve se to
dešavalo tokom vrlo nezahvalnoga vremena u njezinu životu kada je Jesse upravo ulazio
u mladalačku dob, a Maggie kao da je prolazila kroz začarano razdoblje svađa s Irom. No
gospodin Gabriel ništa od toga nikada nije ni naslutio. Gospodin je Gabriel vidio samo
sabranu ženu koja se vedro kretala unaokolo po sobi pospremajući njegove stvari.
Noću bi ona znala ležati budna i smišljati dijaloge u kojima bi gospodin Gabriel
priznavao da je lud za njom. Govorio bi da zna kako je prestar da bi je mogao tjelesno
privlačiti, ali bi ga ona prekidala i uvjeravala ga da griješi. Bila je to činjenica. Od puke je
pomisli na to da bi mogla glavu položiti na njegovo bijelo uškrobljeno rame osjećala
toplinu i sva se rastapala. Obećavala bi da će otići s njim kamo god on hoće, na bilo koje
mjesto na svijetu. Hoće li sa sobom povesti i Daisy? (Daisy je u to vrijeme bilo pet ili šest
godina.) Jessea, dakako, ne mogu povesti; Jesse više nije dijete. No, Jesse će onda pomisliti
da ona Daisy više voli, a ona to sigurno ne bi mogla prihvatiti. Odlutala bi tada na
sporedni kolosijek zamišljajući što bi se dogodilo kada bi sa sobom poveli i Jessea. Vukao
bi se nekoliko koraka iza njih, u onoj svojoj potpuno crnoj odjeći, svijajući se pod cijelom
stereo-linijom i hrpom ploča. Na to bi zahihotala. Ira bi se protegnuo u snu i rekao: –
Hmm? Ona bi se tada otrijeznila i obavila ruke oko sebe – kompetentna, pustolovna žena
pred kojom se pružaju beskrajne mogućnosti.
Zvijezde su bile protiv njih, to je bilo u pitanju; no ona kao da je pronašla način da
zvijezde budu protiv nje na drugačiji način nego protiv bilo koga drugog. Kako će se
brinuti za gospodina Gabriela i odlaziti na posao? On je odbijao da ostane sam. A kakav bi
posao i dobila? U cijelom je životu bila zaposlena samo u staračkom domu Silver Threads.
Slabi bi bili izgledi za to da od doma dobije preporuku nakon bijega s jednim od
pacijenata.
Još jedan sporedni kolosijek: a što ako ne pobjegne, nego Iru na civiliziran način
upozna sa svime i mirno se dogovori o novom načinu života? Mogla bi se useliti u sobu
gospodina Gabriela. Mogla bi svakog jutra ustajati iz njegova kreveta i odmah biti na
poslu; ne bi morala svakodnevno putovati na radno mjesto. Uvečer, kada bi bolničarka
ušla s tabletama, našla bi Maggie i gospodina Gabriela kako, ispruženi jedno pored
drugoga, zure u strop, a Abner Scopes koji s njima dijeli sobu, leži u krevetu uza suprotni
zid.
Maggie se opet prigušeno zasmija.
Sve je to postajalo nekako zamagljeno.
 Kao i svaka zaljubljena osoba, neprestano je nalazila razloge da spominje njegovo
ime. Ispričala je Iri sve o njemu – o njegovim odijelima i kravatama, o njegovoj
galantnosti, njegovu stoicizmu. – Ne znam zašto ne možeš tako ljubazno postupati s
mojim ocem; on ipak pripada obitelji, rekao bi Ira ne shvaćajući bit cijele stvari. Irin je
otac bio plačljivac, ovisnik o lijekovima. Gospodin Gabriel ni najmanje nije nalikovao na
njega.
Onda se jednoga jutra u domu održavala još jedna vježba za slučaj požara. Zvono je za
uzbunu neskladno zazvonilo i šifrirana je poruka zatreštala preko zvučnika: – Dr. Red u
sobu dvjesto dvadeset. To se događalo usred sata predviđenog za slobodne aktivnosti –
nezgodno vrijeme jer su pacijenti bili raspršeni na sve strane. Pacijentice s ostatkom
manualne sposobnosti, sjedile su u sobi za ručni rad kačkajući obojene svilene cvjetove.
Teži su invalidi – na primjer, gospodin Gabriel – bili na dodatnom satu tjelovježbe. A oni
koji su bili vezani za krevet, bili su, dakako, u svojim sobama. S njima je bilo lako.
Prema propisima je s hodnika trebalo ukloniti sve prepreke, odlutale pacijente
smjestiti u prvu slobodnu sobu i zavezati komad crvene tkanine na kvaku kao oznaku da
je ta soba zauzeta. Maggie obavi sobe 201 i 203 u kojima su ležali samo pacijenti vezani za
krevet. Pričvrsti na njih komade crvene tkanine iz ostave za metle. Potom jednu od
zalutalih starih gospođa Joelle Barrett nagovori da uđe u sobu 202. Blizu sobe 202 bila su i
prazna kolica za raznošenje pladnjeva s hranom pa ona i njih popremi unutra, a zatim
izleti odande da uhvati Lottie Stein koja je sa svojom hodalicom napredovala palac po
palac i nešto nesuvislo mumljala. Maggie je smjesti u sobu 201, zajedno s Hepzibah
Murray.
Tada stiže Joelle vozeći u kolicima Lawrencea Dunna i uzvikujući: – Oopa! Tillie je
zbrisala! Tillie je bila pacijentica koju je Maggie maločas bila strpala u sobu 202. U tome je
bila nevolja s ovakvim vježbama. Nju je sve to podsjećalo na one džepne igre u kojima
čovjek pokušava sve srebrne kuglice najednom ugurati u njihove rupe. Ona uhvati Tillie i
ubaci je u sobu 202 zalupivši vrata za njom.
Iz sobe su 201 dolazili uznemirujući zvukovi. Bit će da se radi o svađi između Lottie i
Hepzibah; Hepzibah nije podnosila da u njenoj sobi borave stranci.
Maggie se trebala pobrinuti za to, a isto je tako trebala priskočiti u pomoć Joelli koja
se u pravom smislu riječi borila s Lawrenceom, no nešto joj je važnije bilo na umu. Mislila
je, dakako, na gospodina Gabriela.
Do sada je od straha vjerojatno već sav obamro.
Ona ode iz svojega hodnika. (To se nikada nije smjelo učiniti.) Šmugnu pored
sestrinske sobe, pa niz stepenice, i skrenu pod pravim kutom. Dvorana je za tjelovježbu
ležala na samom kraju hodnika. Oboja su vrata na njoj bila zatvorena. Ona poleti prema
njima, zaobišavši najprije sklopivu stolicu, a potom i platnena kolica za rublje, što ni
jedno ni drugo nije trebalo biti ondje. No najednom začu korake, škripanje gumenih
potplata. Zastade i ogleda se. Gospođa Willis! To je gotovo sigurno gospođa Willis, njezina
šefica, a Maggie je bila ovdje, miljama daleko od svojega radnog mjesta.
Ona učini prvo što joj je palo na pamet. Uskoči u kolica za rublje.
Apsurdno, shvati istoga časa. Proklinjala je sebe dok je tonula u zgužvanu posteljinu.
Bila bi, međutim, izašla s time na kraj da se kolica nisu počela kotrljati. Netko ih pograbi i
zadrža. Neki glas zagunđa: – Za ime svega, što je ovo? Maggie otvori oči koje je bila
zatvorila onako kako to čine mala djeca u posljednjem očajničkom pokušaju da postanu
nevidljiva. Berha Washington koja je radila u kuhinji, stajala je razjapljenih usta zureći
nadolje u nju.
– Hej, to sam ja, reče Maggie.
– Dakle, ovo! reče Bertha. – Sateen, dođi da vidiš tko čeka da ga iznesu s prljavim
rubljem. Lice se Sateen Bishop pojavi pokraj Berthina i raširi se u osmijeh. – Maggie,
glupačo jedna! Što tebi sve neće pasti na pamet! Ljudi se obično naprosto okupaju, reče
ona.
– Bio je to krivi proračun, reče im Maggie. Ona ustade stresajući sa sebe ručnik što joj
je padao preko jednoga ramena. – Ah, mislim da bi bilo bolje... No Sateen reče: – Ajmo,
curo. – Sateen! Ne! kriknu Maggie.
Sateen i Bertha dograbiše kolica, hihoćući kao lude, i krenuše s njima niz hodnik.
Maggie se morala čvrsto držati da ne padne nauznak. Jurila je u kolicima, naginjući se u
stranu kad su se približile mjestu gdje je trebalo zaokrenuti, no žene su bile hitrije na
nogama no što su izgledale. Spretno zaokrenuše s njome i krenuše istim putem natrag.
Maggiene su se šiške od strujanja zraka podizale s čela. Osjećala se poput kipića na
pramcu lađe. Ona se grčevito uhvati za obje strane kolica i povika, napola u smijehu: –
Stanite!
Molim vas, stanite! Bertha je zbog svoje pretjerane debljine frktala je i dahtala pokraj
nje. Sateen ispusti kroza zube neki šššištav zvuk. Tandrkale su prema dvorani za
tjelovježbu baš kada je zvono označilo kraj vježbe – promuklo se zujanje oglasilo u
zvučniku. Istoga se časa vrata širom otvoriše i na njima se u kolicima pojavi gospodin
Gabriel, a vozila ga je gospođa Inman. Ne fizioterapeut, ne pomoćnica ili dobrovoljna
njegovateljica, već glavom gospođa Inman, voditeljica svih bolničarki u cijelom domu.
Satten i Bertha zastadoše kao ukopane. Gospodin Gabrielu otvori usta od iznenađenja.
Gospođa Inman reče: – Moje dame? Maggie se rukom osloni o Berthino rame i izvuče
se iz kolica. – Časna riječ, reče ona objema ženama. Onda poravna rub suknje.
– Moje dame, jeste li vi svjesne toga da smo sve do maločas imali vježbu za slučaj
požara? – Da, gospođo, reče Maggie. Uvijek se smrtno bojala strogih žena.
– Jeste li vi svjesne važnosti protupožarne vježbe u domu za starije osobe? Maggie
reče: – Ja sam samo... – Odvedite Bena u njegovu sobu, molim vas, Maggie. Razgovarat
ćemo kasnije u mom uredu.
– Da, gospođo, reče Maggie.
Ona odveze kolica s gospodinom Gabrielom prema dizalu. Kada se nagnula naprijed
da pritisne dugme, rukom mu okrzne rame i on se naglo odmaknu od nje. Ona reče: –
Oprostite. On ne odgovori.
U dizalu je šutio, premda je to moglo biti i zato što se s njima vozio i jedan od
liječnika. No, čak i kada su stigli do drugog kata i razišli se s liječnikom, gospodin Gabriel
ništa ne reče.
Hodnik je izgledao kao da je njime prošao uragan, kako je to uvijek bivalo nakon
vježbe. Sva su vrata bila širom otvorena, pacijenti su rastreseno tumarali unaokolo, a
osoblje je iz soba iznosilo predmete koji nisu onamo pripadali.
Maggie odgura kolica s gospodinom Gabrielom u sobu 206. On je još uvijek šutke
sjedio.
– Kopno na vidiku, reče ona sitno se nasmijavši.
Njegove oči polagano kliznuše prema njezinu licu.
 Možda je on nju doživljavao kao neku od osoba iz Volim Lucy – vratolomno
nastrojenu osobu, sklonu zabavi, punu nesuzdržive vatrenosti. To se moglo i tako gledati.
Zapravo, Maggie se Volim Lucy nikada nije sviđala. Mislila je da su zapleti odviše
zamršeni – a nezgode te smiješne žene naprosto umetnute u cijelu priču, naprosto
zajamčene. No možda je gospodin Gabriel mislio drugačije.
– Sišla sam u prizemlje da vidim gdje ste vi, reče ona.
On ju je promatrao.
– Zabrinula sam se, objasni mu ona.
Toliko si se zabrinula da si se zabavljala vozeći se u kolicima za rublje, jasno joj reče
njegov pogled.
Tada Maggie, dok se saginjala da namjesti kočnicu na njegovim kolicima, dođe na um
silno neobična misao. Misao koju su izazvale crte s obje strane njegovih usta – duboke
brazde zbog kojih su se kutovi tih usta svijali prema dolje. Takve je crte imao i Ira. Kod
Ire su one, dakako, bile slabije izražene. Pojavljivale su se samo kad se s nečim ne bi
slagao. (Obično je u pitanju bila Maggie.) A i Ira bi je gledao tim istim mračnim i trijeznim
pogledom punim osude.
Hej, pa gospodin je Gabriel samo drugi Ira, i to je sve. Imao je grubo Irino lice i Irinu
dostojanstvenost, njegovu uzdržanost koja je sve do današnjeg dana na nju tjelesno
djelovala. Čak je i uzdržavao onu neudatu sestru, mogla se u to okladiti, baš kao što je i
Ira uzdržavao svoje sestre i svojega dokonog oca: netko bi to možda nazvao znakom
plemenite naravi. Sve je u vezi s gospodinom Gabrielom zapravo bio Maggien pokušaj da
pronađe neku raniju Irinu verziju.
Priželjkivala je onu verziju koju je bila upoznala na početku njihova braka, prije no
što je ona za nj počela značiti razočaranje.
Nije ona nastojala osvojiti gospodina Gabriela; osvajala je Iru.
E pa, ona pomože gospodinu Gabrielu da ustane iz kolica i sjedne u naslonjač pored
kreveta, a onda ga ostavi i ode pogledati što je s ostalim pacijentima, pa se život nastavi
isto kao i ranije. Zapravo, gospodin je Gabriel i dalje živio u domu, premda njih dvoje nisu
više razgovarali onoliko kao prije. Činilo se da mu se sada više sviđa Joelle. Prema Maggie
se, međutim, ponašao savršeno prijateljski. Vjerojatno je bio i zaboravio cijelu priču o
njezinoj vožnji u kolicima za rublje.
No Maggie se toga sjećala pa bi se ponekad, osjećajući stakleni sloj Irina negodovanja,
ukočila, umorno sigurna da se na ovome svijetu ništa zbilja ne mijenja. Žena može
promijeniti muža, ali ne i svoj položaj. Može se promijeniti tko, ali ne i što. Mi se svi ovdje
samo vrtimo u krug, mislila je i zamišljala svijet kao malenu plavu šalicu za čaj što se
okreće poput vrtuljka u zabavištu na kojem je zbog centrifugalne sile svatko prikovan na
svoje mjesto.
Ona dohvati kutiju kolačića od smokava i pročita sastav na poleđini. – Svaki ima
šezdeset kalorija, reče ona naglas, a Ira reče: – Ah, baci se u trošak i priušti si to. –
Prestani upropaštavati moju dijetu, reče mu ona. Ne okrećući se, vrati kutiju na policu. –
Hej, mala, reče on, – mogu li te pozvati na jedan pogreb? Ona sleže ramenima i ne
odgovori, no kada je on obgrli rukom oko ramena, dopusti mu da je izvede iz dućana i
odvede do automobila.

2.
 Da bi se bilo što pronašlo u Deer Licku, trebalo se samo zaustaviti na jedinom
semaforu u mjestu i pogledati na sve četiri strane. Brijačnica, dvije benzinske crpke,
željezarija, trgovina mješovitom robom, tri crkve – sve se razotkrivalo na prvi pogled.
Zgrade su smjerno stajale uokolo kao na maketi nekakva sela uz prugu. Drveće nije bilo
posječeno, a pločnici su završavali nakon tri bloka zgrada. Da ste pogledali preko
raskršća, u dnu biste ulice vidjeli zelenilo i polja kukuruza pa čak, u jednom slučaju,
debela smeđeg konja kako zaranja njušku u travu.
Ira parkira auto pored Fenwayske memorialne crkve, sivkastobijele kocke od drvene
građe sa zdepastim tornjićem nalik na vještičji šešir. Na parkiralištu nije bilo drugih
automobila. Kako je na kraju ispalo, on je bio točno pogodio: bilo je brže nastaviti Cestom
broj jedan, što baš i nije bila sretna okolnost jer je to značilo da su u Deer Lick stigli
trideset minuta prerano. Maggie je ipak očekivala da će vidjeti barem još nekoga od
žalobnika.
– Možda smo pogriješili dan, reče ona.
– Nemoguće. Serena ti je rekla sutra. To barem nisi mogla pomiješati. – Misliš da
bismo trebali poći unutra? – Možemo, samo ako nije zaključano. Kada izađoše iz auta,
Maggie se haljina otraga zalijepi za noge. Osjećala se izmoždeno. Kosa joj je od vjetra bila
puna čvorova, a pojas joj se na hulahupkama bio prevrnuo i zasjekao joj se u trbuh.
Uspeše se nizom drvenih stepenica i pritisnuše kvaku na vratima. Uz kivan zvuk ona
se otvoriše. Ravno pred njima pružala se dugačka, polumračna prostorija, bez sagova po
tlu i s kosim gredama na stropu što se nadvijao nad tamnim klupama.
Dva su golema cvjetna aranžmana stajala sa svake strane propovjedaonice, što umiri
Maggie. Samo su se na svadbama i pogrebima mogli naći takvi buketi koji izgledaju kao
da su načinjeni od umjetnog cvijeća.
– Dobar dan? pokuša Ira.
Vrati mu se jeka vlastitog glasa.
Uz škripu podnih dasaka krenuše na prstima duž lađe. – Misliš da i tu
postoji...nekakva strana? prošapta Maggie.
– Strana? – Hoću reći, mladoženjina strana i mladenkina strana? Ili točnije..., zbog
vlastite je greške na čas spopade hihotanje. Pravo govoreći, nije imala baš puno iskustva s
pogrebima. Nije joj još bio umro nitko zbilja blizak, da kucnemo o drvo. – Hoću reći, reče
ona, – je li važno gdje ćemo sjediti? – Samo ne u prvi red, reče joj Ira.
– Dakako da ne, Ira. Nisam baš tako glupa. Na polovici lađe ona se spusti u klupu s
desne strane i kliznu malo dalje da napravi mjesta za njega. – Čovjek bi očekivao barem
nekakvu glazbu, reče.
Ira pogleda na sat.
Maggie reče: – Možda ćeš se sljedeći put držati Sereninih uputa. – Da, i lutati pola
jutra po nekoj kravljoj stazi! – Bolje i to nego stići ovamo prije drugih. – Ne smeta me što
smo prvi, reče Ira.
On segnu rukom u lijevi džep kaputića. Izvadi odande snop karata pričvršćenih
gumicom.
– Ira Moran! Pa nećeš se valjda zabavljati kartama u Božjoj kući! On posegnu u desni
džep i odande izvadi drugi snop.
– Što ako netko dođe? zapita Maggie.
– Ne brini; refleksi su mi kao munja, objasni joj on.
 On skide gumice i stade miješati jedan snop s drugim. Karte zapucketaše kao rafal iz
strojnice.
– Pa, reče Maggie, – pravit ću se da te ne poznajem. Ona skupi remene na torbici i
kliznu prema drugom kraju klupe.
Ira spusti karte na mjesto na kojem je ona do tada sjedila.
Ona odšeta do okna načinjena od komadića raznobojnog stakla.
U SPOMEN VIVIANU DEWEYU, VOLJENOM SUPRUGU I OCU, pisalo je na pločici ispod
njega. Muž koji se zove Vivian! Ona priguši smijeh. To je podsjeti na razmišljanje kojim se
često bavila još u davnim šezdesetim godinama kada su mladići nosili dugu kosu: bi li te
jeza prošla da provučeš prste kroz meke uvojke što tvojem dragom padaju po ramenima?
U crkvama su joj kroz glavu uvijek prolazile najnepriličnije misli.
Ona produži prema prednjem dijelu crkve, a potpetice su joj oštro udarale, kao da zna
kamo ide. Pred propovjedaonicom se podiže na prste da bi pomirisala cvijet bijel poput
voska za koji nije znala kako se zove. Nije imao nikakva mirisa i odisao je nekakvom
hladnoćom. Zapravo je i inače osjećala da joj je pomalo hladno. Ona se okrenu i niz
središnji se prolaz uputi natrag prema Iri.
Ira je karte bio raširio na više od polovice klupe. Premještao ih je zviždeći kroz zube.
– Kockar, tako se zvala pjesma. Razočaravajuće očigledno. Moraš znati kada ne treba
igrati, kada treba reći dalje... Oblik pasijansa koji je slagao bio je tako zamršen da je
slaganje moglo trajati satima, no početak je bio jednostavan i Ira je gotovo bez oklijevanja
raspoređivao karte. – Ovo je dosadni dio, reče on Maggie. – U tom bih dijelu trebao imati
pomoćnika, onako kako su stari majstori učenicima povjeravali oslikavanje pozadine na
svojim slikama. Ona ga letimično pogleda; nije znala da se to radilo. Njoj je to zvučalo kao
prijevara. – Zašto tu peticu ne staviš na šesticu? zapita.
– Ne petljaj se, Maggie. Ona odluta niz lađu, puštajući torbicu da joj se slobodno njiše
među prstima.
Kakva li je ovo crkva? Vani nije ništa pisalo. Maggie i Serena odrasle su kao
metodistkinje, ali je Max pripadao nekoj drugoj vjerskoj zajednici kojoj je nakon
vjenčanja pristupila i Serena. Udala se, međutim, kao metodistkinja.
Maggie je pjevala na njezinoj svadbi, i to u duetu s Irom. (Tada su se tek bili počeli
sastajati.) Vjenčanje je bilo jedna od Sereninih luđih izmišljotina, mišmaš popularnih
pjesama i i Kahlila Gibrana, i to u doba kada su se svi ostali još uvijek čvrsto držali pjesme
– Obećaj mi. E pa, Serena je uvijek bila ispred svoga vremena. Tko zna kakav li će samo
pogreb prirediti.
Maggie se na vratima okrenu oko sebe i odšeta natrag prema Iri. On je bio ustao iz
klupe u kojoj je ranije sjedio i prešao u klupu iza nje da bi mogao steći potpunu sliku o
tome kako su mu se karte složile. Mora da je do sada stigao do onoga zanimljivog dijela.
Čak mu je i zviždanje postalo sporije. Nikada nemoj brojati novac dok sjediš za stolom... S
njezina je mjesta izgledao kao poljsko strašilo: ramena nalik na vješalicu, crni pramen
raščupane kose, ruke ukrućene pod nekim čudnim kutom.
– Maggie! Došla si! doviknu Serena s vrata.
Maggie se osvrnu, no vidjela je samo siluetu što se nejasno ocrtavala na žutoj
svjetlosti. Ona reče: – Serena? Serena ispruženih ruku poleti prema njoj. Na sebi je imala
crni šal koji ju je potpuno obavijao i na čijem su se rubu njihale dugačke satenske rese, a i
kosa joj je bila crna, netaknuta sjedinama. Zagrlivši je, Maggie se zaplete u konjski rep što
je Sereni visio između lopatica. Morala je iščupati prste da ih oslobodi, lagano se
nasmijavši i malo ustuknuvši. Serena bi mogla biti španjolska seńora, uvijek je mislila
Maggie, s tijelom kakvo ima, sa svojim punim, ovalnim i tamnoputim licem.
– I Ira! govorila je Serena. – Kako si, Ira? Ira ustade (na neki tajanstven način
sklonivši karte) pa ga ona poljubi u obraz, a on to podnese. – Bilo mi je jako žao kada sam
čuo za Maxa, reče joj.
– Hvala, reče Serena. – Pojma nemate koliko sam vam zahvalna što ste doputovali.
Svi Maxovi rođaci su u našoj kući pa se ja osjećam prekobrojnom. Na kraju sam
zbrisala. Rekla sam im da moram provjeriti neke stvari u crkvi prije početka pogreba.
Jeste li vas dvoje doručkovali? – Oh, jesmo, reče Maggie. – Ali ne bih imala ništa protiv da
odem na zahod. – Odvest ću te. Ira? – Ne, hvala. – Vraćamo se za minutu, reče Serena. Ona
provuče ruku ispod Maggiene i povuče je niz crkvenu lađu. – Iz Virginije su došli Maxovi
bratići, reče, – i brat George, dakako, pa Georgeova žena i kćerka, a Linda je ovdje od
četvrtka zajedno s unucima... Dah joj je mirisao na breskve, ili je u pitanju bio njezin
parfem. Na nogama je imala sandale s kožnim remenčićima koji su joj do polovice
obavijali gole smeđe listove, haljina joj je (Maggie to uopće nije iznenadilo) bila od
žarkocrvenog šifona, a u sredini joj se V-izreza njihao privjesak u obliku sunca načinjen
od umjetnoga dragog kamenja. – Možda je to i dobro, govorila je. – Zbog cijelog tog kaosa
ne mislim na sve ovo. – Oh, Serena, zar sve to nije naprosto strašno? zapita Maggie.
– I da i ne, reče Serena. Ona povede Maggie kroz malena pokrajnja vrata s lijeve
strane ulaza, a potom niz uske stepenice. – Hoću reći, to je tako dugo trajalo, Maggie; na
neki užasan način najprije sam osjetila olakšanje. Znaš, razbolio se još u veljači. Samo što
tada još nismo ništa shvaćali. Veljača je u svakom slučaju mjesec kada su svi bolesni:
prehlade i gripa, pa krov koji prokišnjava i pokvarena peć za centralno grijanje. Tako da
u to vrijeme još nismo bili zbrojili dva i dva. Samo je rekao da se ne osjeća baš najbolje.
Malo jedno, malo drugo... Onda je sav požutio. Onda mu se gornja usnica nekako uvukla.
Hoću reći, ništa što možeš objasniti doktoru. Ne možeš telefonirati doktoru i reći mu... ali
jedno jutro sam ga pogledala i pomislila: Bože moj, kako je ostario! Cijelo mu je lice
drugačije. A u to vrijeme je već bio travanj, doba kada se normalni ljudi sjajno osjećaju.
Njih dvije prođoše kroz neosvijetljen podrum u kojem je pod bio prekriven linoleumom, a
sa stropa visjele raznorazne cijevi i cjevčice. Provukoše se između dugačkih metalnih
stolova i sklopivih stolica. Maggie se osjećala kao kod kuće. Koliko su puta ona i Serena
jedna drugoj povjeravale tajne u ovoj ili onoj učionici nedjeljne škole? Učini joj se da
osjeća miris sjajnoga papira na kojemu su bili tiskani listići s obavijestima o proučavanju
Biblije.
– Jednog dana sam se vratila iz dućana, reče Serena, – a Maxa nije bilo. Bila je subota i
kada sam odlazila od kuće, on je nešto radio u dvorištu. Nisam puno razmišljala o tome,
počela sam vaditi stvari koje sam kupila... Ona uvede Maggie u WC popločan bijelim
pločicama. Glas joj je sada odjekivao.
– Onda sam pogledala kroz prozor i vidjela neku potpuno nepoznatu ženu kako ga
vodi za ruku. Izgledalo je kao da oklijeva; kao da ga smatra hendikepiranim ili tako
nekako. Istrčala sam pred njih, a ona je rekla: Oh! Je li to vaš muž? – Prekriženih ruku
Serena se nasloni na umivaonik, dok je Maggie ulazila u kabinu.
– Je li to moj muž! reče Serena. – Kao kad ti netko od susjeda dovede psa kojem curi
smeće iz svake dlake i pita te: Je li to vaš pas? Rekla sam da jest.
 Pokazalo se da je ta žena naišla na njega dok je lutao Dunmorskom cestom držeći u
ruci škare za živicu, a činilo se da ne zna kamo je krenuo. Pitala ga je može li mu pomoći,
a on joj je samo rekao: Nisam siguran. Nisam siguran. Ipak, prepoznao me kad me vidio.
Lice mu je zasjalo i rekao joj je: To je Serena. Odvela sam ga unutra i posjela na stolicu.
Pitala sam ga što se dogodilo, a on mi je rekao da je to jako čudan osjećaj. Rekao je da se
samo tako, s neba pa u rebra, našao na Dunmorskoj cesti. Onda je, kada ga je žena povela
u onom smjeru iz kojeg je došao, vidio našu kuću i znao je da je naša, ali mu se u isto
vrijeme činilo kao da s njom nema nikakve veze. Rekao je da je to bilo kao da je na
minutu izašao iz vlastitog života. MARCY + DAVE bilo je napisano kredom iznad držača za
papir. SUE HARDY NOSI GRUDNJAK S UMECIMA. Maggie se pokuša prilagoditi ovoj novoj
Maxovoj verziji Max nesuvisao, potpuno zbunjen, klecavih koljena, nedvojbeno nalik na
nekoga od njezinih pacijenata u domu. No uspijevala se sjetiti samo Maxa kakva je
oduvijek poznavala: muškarca nalik na mišićava nogometnog igrača sa strnjikom blistave
plave kose i široka, dobroćudna lica prekrivena sunčanim pjegama; Maxa koji se gol baca
u valove na Carolina Beachu. Napokon, u proteklih ga je deset godina vidjela samo
nekoliko puta; nije baš bio svjetski šampion u zadržavanju posla i često je selio zajedno s
obitelji. No dojmio je se kao jedan od onih ljudi koji uvijek ostaju dječacima. Bilo je teško
zamisliti da on može ostarjeti.
Ona pusti vodu u školjku pa, izašavši iz zahoda, nađe Serenu kako promatra svoju
sandalu, mičući nogom amo-tamo. – Je li se tebi ikada tako nešto dogodilo? zapita je
Serena. – Da izađeš iz vlastitog života?
Maggie reče: – Nije, koliko se ja mogu sjetiti, pa otvori slavinu s toplom vodom.
– Pitam se kako to izgleda, reče Serena. – Jednoga dana naprosto pogledaš oko sebe i
zapanji te sve što vidiš – dokle si stigla, za koga si se udala, kakva si osoba postala. Recimo
da te to uhvati dok... oh, recimo, dok ideš s kćerkom po dućanima... ali tvoje
sedmogodišnje ili osmogodišnje ja promatra sve što radiš.
Hej! kažeš. Jesam li to ja? Vozim kola? Sve radim automatski? Prigovaram nekoj
mlađoj ženi kao da ja znam što radim? Ušla bi u kuću i rekla: Pa, mislim da mi se ovo sve
skupa baš naročito ne sviđa. Otišla bi do ogledala i rekla: Zaboga, počinjem držati bradu
nakrivo baš kao što je to radila moja majka. Hoću reći, promatrala bi stvari bez zavjese
koja ih zastire. Rekla bi: Muž mi baš i nije neki Einstein! Rekla bi: Mojoj kćerki ne bi
škodilo da malo smršavi. Maggie pročisti grlo. (Sve su ove opaske bile zbunjujuće istinite.
Sereninoj kćeri, na primjer, ne bi škodilo i da malo više smršavi.) Ona pruži ruku da
dohvati papirnati ručnik pa reče: – Preko telefona si mi rekla da je umro od raka. – Da,
reče Serena. – Ali mu se rak već bio proširio po cijelom tijelu prije nego smo doznali da od
toga boluje. Zahvatio mu je svaki dio tijela, čak i mozak. – Oh, Serena. – Jedan bi dan
otišao nuditi objavu oglasa na radiju kao i inače, a sljedećeg je dana samo ležao i nije se
mogao ni maknuti. Nije mogao uspravno hodati, nije dobro vidio, sve što bi napravio bilo
je napola dovršeno. Stalno je govorio da mu mirišu kolači. Znao bi reći: Serena, kad će
kolač biti gotov? A ja godinama nisam pekla kolače! Znao bi reći: Donesi mi komad
kolača, Serena, čim ga izvadiš iz pećnice. Onda bih ja zamijesila tijesto, a on bi se
iznenadio i rekao da nije gladan. – Da si me barem nazvala, reče Maggie.
– Što bi ti mogla učiniti? Pa, zbilja ništa, pomisli Maggie. Nije čak mogla pouzdano
reći ni da zna kako je Sereni. Svaku je fazu njihova života čini se, Serena prošla malo
ranije od Maggie i o svakoj je od njih izvještavala na svoj otvoren, zapanjujući, bezočan
način kao neki stranac koji se ne umije pristojno ponašati. I ona govori o uklanjanju
zavjese koja zastire stvari! Upravo je Serena rekla Maggie da brak ne nalikuje na film s
Rockom Hudsonom i Doris Day. Upravo je Serena rekla da je majčinstvo preteška stvar i
da, kada se jednom u to upustiš, možda i nije vrijedno tog truda. A sada i ovo: umro joj je
muž. To uznemiri Maggie, premda je znala da stvar nije zarazna.
Ona se namršti prema zrcalu i ugleda zgnječeni cvijet vodopije kako joj visi iznad
uha. Iščupa ga i baci u košaru za otpatke. Serena cvijet nije ni spomenula – siguran
pokazatelj koliko je rastresena.
– Isprva sam se pitala: Kako ćemo to riješiti? reče Serena. – Kako ćemo se nas dvoje u
tome snaći? Onda sam vidjela da se samo ja moram snalaziti. Max je jednostavno zdravo
za gotovo prihvaćao da ću ga ja provesti kroz sve to. Ako bi nam poreznici zaprijetili da
će nam pregledati račune, ako bi autu zatrebao novi mjenjač, to je bila moja stvar. Max je
sve to bio ostavio za sobom. Do vremena kad poreznici počnu s pregledavanjem računa
on će već biti mrtav, a njemu auto više nije ni trebao. Kad malo razmisliš, to je da pukneš
od smijeha. Postoji nekakva opomena u vezi s obistinjenjem želja. Pazi na što ćeš
usmjeriti svoje srce – ili neka slična opomena. Od djetinjstva sam se zaklinjala da nikada
neću ovisiti o nekom muškarcu. Nikada neki muškarac neće dočekati da se za mene sav
svijet okreće oko njega! Htjela sam muža koji će me obasipati ljubavlju i prilijepiti se uz
mene kao čičak, pa sam točno to i dobila. Točno to. Max me neprestano promatrao i
pratio me pogledom po sobi. Kad je na kraju morao otići u bolnicu, preklinjao me da ga
ne napuštam pa sam ondje provodila dane i noći. Ali sam se zbog toga počinjala ljutiti na
njega. Sjetila sam se kako sam ga uvijek proganjala da se bavi gimnastikom i više brine o
zdravlju, a on je govorio da je vježbanje samo hir koji je trenutačno u modi. Tvrdio je da
trčanje izaziva srčane bolesti. Prema njegovim su riječima po pločnicima naprosto ležali
nagomilani leševi ljudi koji se bave trčanjem. Pogledala sam ga dok je tako ležao u
krevetu i rekla: Što je bolje, Max: da te iznenadna smrt zatekne u zgodnoj crvenoj trenirci
ili da ležiš ovdje sav izboden iglama i cjevčicama? Rekla sam mu to, i to jasno i glasno!
Grozno sam postupila prema njemu. – Oh, reče Maggie nesretno, – sigurna sam da nisi
mislila ono... – Mislila sam svaku riječ koju sam rekla, reče Serena. – Zašto ti uvijek moraš
uljepšavati stvari, Maggie? Grozno sam postupila prema njemu. A onda je on umro. – Oh,
Bože, reče Maggie.
– Bilo je to noću, u srijedu. Osjećala sam se kao da mi je netko uklonio teret s grudi,
otišla sam kući i bez prekida spavala. U četvrtak je Linda došla iz New Jerseya i to je bilo
krasno; ona, zet i djeca. Ipak, stalno sam osjećala kao da bih morala nešto napraviti. Kao
da sam na nešto zaboravila. Trebala sam biti u bolnici, to je bilo u pitanju. Osjećala sam
takav nemir. Kao onaj štos koji smo radile dok smo bile male, sjećaš se? Kad bismo stale
uz vrata i nadlanice na obje ruke pritisnule o dovratak, a onda bi nam, kad bismo se
odmakle, ruke same od sebe poletjele uvis, kao da je sav onaj pritisak bio, oh, uskladišten
za buduću upotrebu, samo je ovo djelovalo unatrag. A onda su Lindini klinci počeli
gnjaviti mačku. Obukli su je u pidžamu za lutku, a Linda nije ništa ni primijetila. Nikada
ih nije držala na uzdi kako treba. Max i ja smo se znali ugristi za jezik samo da ništa ne
kažemo. Kad god bi oni došli, nikada ne bismo ni riječi rekli, ali smo se pogledavali preko
sobe: sporazumijevali smo se pogledom, znaš kako to izgleda? A sada najednom nisam
imala nikoga koga bih mogla tako pogledati. Tada sam prvi put shvatila da sam ga zbilja
izgubila. Ona preko jednog ramena povuče kosu skupljenu u rep i promotri je. Koža joj je
ispod očiju svjetlucala. Zapravo je plakala, ali se činilo da to ne primjećuje.
– Onda sam popila cijelu bocu vina, reče ona, – i telefonirala svima koje sam
poznavala, svim prijateljima s kojima smo se Max i ja družili dok smo hodali.
Tebi, Sissy Parton, Barleyevim blizankama... – Barleyevim blizankama! Zar će i njih
dvije doći? – Jasno, pa Jo Ann Dermott i Nat Abrams za koga se ona, tako da znaš, na kraju
udala... – Godinama nisam pomislila na Jo Ann! – Ona će pročitati odlomak iz Proroka. Ti i
Ira ćete pjevati. – Što ćemo mi? – Pjevat ćete Ljubav je tako divna stvar. – Oh, smiluj se,
Serena! Ne Ljubav je tako divna stvar. – Pa to ste nam pjevali na vjenčanju! – Da, ali... –
To je sviralo i onda kad mi je Max prvi put rekao što osjeća za mene, reče Serena. Ona
podiže krajičak šala i oprezno potapka svjetlucava mjesta ispod očiju. – Dvadeset drugog
listopada pedeset i pete. Sjećaš se? Onog plesa nakon svršetka žetve. Otišla sam na taj ples
s Terryjem Simpsonom, ali se Max umiješao između nas. – Ali ovo je pogreb! reče Maggie.
– Pa? – To nije... program po željama, reče Maggie.
Iznad njihovih glava podne daske počeše brujati od zvuka klavira. Brum, brum, brum
– triput odjeknuše žice kao tri pribora za jelo. Serena prebaci šal preko grudi i reče: –
Bolje da pođemo gore. – Serena, reče Maggie izlazeći za njom iz WC-a, – Ira i ja nismo
pjevali još od tvojeg vjenčanja! – To je u redu. I ne očekujem ništa profesionalno, reče
Serena. – Hoću samo da na neki način obnovimo taj događaj, kao što se to ponekad radi za
zlatni pir.
Mislila sam da će to svemu dati zgodan štih. – Zgodan štih! Pa ti znaš kako pjesme,
ovaj, zastarijevaju, reče Maggie, poput vjetra jureći za njom između stolova. – Zašto se
naprosto ne bi izvelo nekoliko utješnih duhovnih pjesama? Zar u ovoj crkvi ne postoji
zbor? Podno stepenica Serena se osvrte. – Gledaj, reče. – Ja samo tražim najmanju,
najjednostavniju moguću uslugu, i to od prijatelja koji su mi na ovom svijetu najbliži. Ti i
ja smo sve zajedno prolazile! Prvi razred kod gospođice Kimmel!
Gospođicu van Deeter! Dijeljenje s potpisivanjem ostatka! Udaju i djecu! Ti si mi
pomogla da majku smjestim u starački dom. Ja sam sjedila uz tebe onda kad su uhapsili
Jessea. – Da, ali... – Noćas sam počela razmišljati pa sam rekla sama sebi: Za koga
priređujem taj pogreb? Teško da će itko doći; nismo ovdje živjeli dovoljno dugo. Čak ga
nećemo ni položiti u zemlju; sljedećeg ljeta ću rasuti njegov pepeo nad Chesapeakeom.
Prilikom bogoslužja čak neće biti ni njegovog kovčega. Kakvog smisla ima da sjedimo
u crkvi, rekla sam sebi, i slušamo gospođicu Filbert kako po klaviru nabada nekakve
duhovne pjesme? Posrćući na putu pravednom i Smrt je kao blagi san. Gospođicu Filbert
čak i ne poznam! Radije ću pozvati Sissy Parton. Radije ću slušati Molitvu onako kako ju
je Sissy Parton svirala na našem vjenčanju. A onda sam pomislila: zašto ne i sve ostalo?
Kahlil Gibran? Ljubav je tako divna stvar? – Neće to svatko razumjeti, reče Maggie. – Na
primjer, ljudi koji nisu bili na tvom vjenčanju. Pa čak ni ljudi koji jesu bili ondje, pomisli
ona u sebi. Neki su od gostiju već i onda imali pomalo preneražen izraz lica.
– Onda neka se čude, reče Serena. – Ne radim to zbog njih. I sunuvši naprijed, ona
krenu uz stepenice.
– A što ćemo s Irom, dovikivala je Maggie idući za njom. Rese su je na Sereninu šalu
udarale po licu. – Jasno je da ću ja za tebe prevrnuti i nebo i zemlju, Serena, ali mislim da
se Ira neće ugodno osjećati ako bude pjevao tu pjesmu. – Ira ima krasan tenor, reče
Serena. Ona se osvrnu s vrha stepenica. – A tvoj glas je kao srebrno zvonce; jesi li
zaboravila koliko su ti puta to govorili?
Bilo je pravo vrijeme da ga prestaneš skrivati. Maggie uzdahnu i krenu za njom duž
lađe. Nikakve koristi, pretpostavljala je, od isticanja da je to zvonce sada staro već blizu
pola stoljeća.
U Maggienoj je odsutnosti stiglo još nekoliko uzvanika. Sjedili su raštrkani tu i tamo
po klupama. Serena se sagnu i obrati se vitkoj ženi sa šeširom na glavi i u crnom kostimu.
– Sugar? reče.
Maggie zastade u mjestu iza nje i reče: – Sugar Tilghman? Sugar se osvrnu. Nekoć je
bila razredna ljepotica i još je uvijek bila lijepa, pretpostavljala je Maggie, premda je to
bilo teško razaznati kroz težak crni veo što joj se spuštao sa šešira. Više je nalikovala na
udovicu od same udovice. Pa, ona je na odjeću uvijek gledala kao na kazališni kostim. – A
evo te! reče ona.
Ustade i prisloni obraz uz Serenin. – Tako, tako mi je žao zbog tvojeg muža, reče. –
Samo što me sada zovu Elizabeth. – Sugar, sjećaš se Maggie? reče Serena.
– Maggie Daley! Kakvo iznenađenje. Sugarin je obraz iza vela bio gladak i napet. Kao
glavica crvenog luka u mrežici iz trgovine mješovitom robom.
– Kako je to tužno, reče ona. – Robert je htio doći sa mnom, ali je imao sastanak u
Houstonu. Rekao mi je, međutim, da ti prenesem njegove izraze sućuti. Rekao je: Kao da
je to bilo jučer kad smo tražili put do mjesta gdje se održavala njihova svadba. – E da, baš
o tome hoću razgovarati s tobom, reče Serena. – Sjećaš li se kako je bilo na našem
vjenčanju? Kada si ti sama pjevala onu pjesmu nakon bračnog zavjeta? – Rođena da
budem s tobom, reče Sugar. Ona se nasmija. – Još vidim vas dvoje kako izlazite uz tu
pjesmu. Izlazak je trajao dulje od same pjesme pa smo na kraju još čuli samo tvoje visoke
potpetice. – E pa, reče Serena, – voljela bih da to danas opet otpjevaš. Od šoka se učini kao
da Sugarino lice izranja ispod mrežice. Izgledala je starije no što je Maggie to u prvi čas
zapazila. – Što da napravim? reče ona.
– Da otpjevaš tu pjesmu. Sugar podiže obrve prema Maggie. Maggie pogleda u stranu,
odbijajući da sudjeluje u uroti. Istina je da netko za klavirom svira – Moju molitvu. No, to
ne može biti Sissy Parton. Ta gojazna žena kojoj se salo iznad laktova objesilo kao
naglavce okrenuta srca što se poklanjaju za Valentinovo? Nalikovala je na bilo koju
običnu gospođu koja svira po crkvama.
– Već dvadeset godina ili dulje nisam pjevala, reče Sugar. – Ni onda nisam znala
pjevati! Samo sam se pravila važna. – Sugar, to je posljednja usluga za koju ću te ikad
moliti, reče Serena.
– Elizabeth. – Elizabeth, jednu pjesmu! Među prijateljima! I Magggie i Ira će pjevati. –
Ne, čekaj..., reče Maggie.
Sugar reče: – A osim toga baš Rođena da budem s tobom. – Voljela bih znati što nije u
redu s tom pjesmom, reče Serena.
– Jesi li razmišljala o riječima? Zadovoljna, zauvijek uz tebe? To hoćeš slušati na
pogrebu? – Na oproštaju od pokojnika reče Serena iako je sve do sada i sama to nazivala
pogrebom.
– U čemu je razlika? zapita Sugar.
– Pa, nije isto kao da je i kovčeg ovdje. – U čemu je razlika, Serena? – To neće značiti
da ja ležim kraj njega u kovčegu ili nešto takvo! To neće značiti da sam ja nekakva sablast
ili nešto slično! Samo da sam uz njega u duhovnom smislu. Sugar pogleda u Maggie.
Maggie se pokušavala sjetiti kako idu riječi – Moje molitve. U kontekstu pogreba, pomisli
ona (odnosno u kontekstu oproštaja od pokojnika), čak su i najbezazleniji stihovi mogli
drugačije djelovati.
– Svi će ti se na ovom skupu smijati, oštro reče Sugar.
– Baš me briga za to! Maggie ih ostavi i odšeta duž lađe. Sada je budno motrila ljude
pored kojih je prolazila; mogli bi to biti prijatelji iz starih vremena. No nitko joj se nije
činio poznatim. Ona se zaustavi kraj Irine klupe i lagano ga gurnu laktom. – Evo me, reče
mu. On se pomaknu. Proučavao je svoj džepni kalendar – dio u kojem se nabrajalo drago
kamenje vezano uz pojedine znakove zodijaka.
– Čini li se to meni, upita on kada se ona smjesti pored njega, – ili zbilja čujem Moju
molitvu?
– Čuješ Moju molitvu, reče Maggie. – I ne svira je neki stari pijanist, nego Sissy
Parton. – Tko je Sissy Parton? – Ma daj, Ira! Valjda se sjećaš Sissy. Svirala je i na Sereninoj
svadbi. – A, da. – Kada smo ti i ja pjevali Ljubav je tako divna stvar, reče Maggie.
– Kako sam to mogao zaboraviti, reče on.
– A Serena hoće da to i danas pjevamo. Irin se izraz lica nimalo ne promijeni. Reče: –
Šteta da joj ne možemo udovoljiti. – Ni Sugar Tilghman ne želi pjevati pa je Serena
upravo pokušava nagovoriti.
Mislim da nam neće dopustiti da se izvučemo, Ira. – Sugar Tilghman je ovdje? reče
Ira. On se osvrnu i pogleda preko ramena.
Momke je Sugar oduvijek očaravala.
– Otraga sa šeširom na glavi, objasni mu Maggie.
– Je li i Sugar pjevala na svadbi? – Pjevala je Rođena da budem s tobom. Ira se licem
opet okrenu prema naprijed i na trenutak razmisli. Mora da u sebi ponavlja riječi.
Konačno, on kratko puhnu kroz nos.
Maggie reče: – Sjećaš li se kako idu riječi u Ljubav je tako divna stvar? – Ne, a i ne
namjeravam ih se sjetiti, reče Ira.
Neki muškarac zastade u prolazu pored Maggie i reče: – Kako ste vas dvoje
Moranovih? – Oh, Durwood, reče Maggie, a onda se obrati Iri: – Pomakni se malo i pusti
Durwooda da sjedne. – Durwood. Evo i tebe, reče Ira i kliznu malo u stranu.
– Da sam znao da i vi dolazite, zamolio bih vas da me povezete, reče Durwood
smještajući se pored Maggie. – Peg je morala autobusom otići na posao. – Oh, žao mi je; da
smo se barem sjetili, reče Maggie. – Mora da je Serena telefonirala svima u Baltimoreu. –
Da, primijetio sam otraga i našu staru Sugar, reče Durwood. Iz džepića na prsima izvuče
kemijsku olovku. Bio je to navoran, tih muškarac, valovite sijede kose koja mu je bila tek
malo predugačka. Mrvicu mu je prelazila preko vrhova ušiju i u čupercima padala preko
stražnjega dijela ovratnika dajući mu izgled čovjeka koji u životu nije imao sreće. U
srednjoj se školi on Maggie nije naročito sviđao, no nakon toliko se godina nastanio u
susjedstvu, oženio se djevojkom iz obitelji Glena Burnieja i zasnovao vlastitu obitelj pa ga
je sada viđala češće no bilo koga drugog od ljudi s kojima je odrasla. Zar nije smiješno
kako se to zbiva, pomisli ona. Za početak se sada više nije mogla sjetiti ni zbog čega
nikada nisu bili bliski.
Durwood se pipkao po svim džepovima tragajući za nečim. – Imaš li možda
komadićak papira? reče.
 Imala je samo onaj šamponski kupon. Dade mu ga i on ga stavi na svoju pjesmaricu.
Škljocajući olovkom, mrštio se pogleda uprta u prazno. – Što to pišeš? zapita Maggie.
– Pokušavam se sjetiti kako idu riječi u Želim te, trebam te, volim te. Ira zastenja.
Crkva se sada polako punila. Neka se obitelj smjesti baš u klupu ispred njih, a djecu su
bili poredali po visini tako da se niz okruglih plavokosih glavica poput pitanja dizao uvis.
Serena je išla od jednoga do drugog uzvanika, bez sumnje moljakajući i umiljavajući se.
Resama je svojega šala negdje pokupila cijelu gomilu prašnjavih mucica. – Molitva je
svirala i svirala, postajući tvrdokorno dosadnom.
Sada kada je shvatila koliko ljudi iz njezine prošlosti ovdje sjedi, Maggie poželi da je
svojem izgledu posvetila malo više pažnje. Mogla je, na primjer, staviti pudera ili nekakvu
podlogu – nešto od čega će joj lice biti manje ružičasto. Možda je trebala pokušati nacrtati
smeđe sjenke na obrazima, onako kako to časopisi uvijek preporučuju. Trebala je isto
tako odabrati neku više mladenačku haljinu, neku haljinu koja upada u oči poput
Serenine. Samo što ona takvu haljinu nije ni imala. Serena je uvijek djelovala kićenije od
ostalih jedina djevojka u školi koja je imala probušene uši. Uvijek joj je prijetilo da
zapadne u čisti neukus, ali bi se uvijek nekako izvukla iz toga.
Kako je veličanstveno Serena prkosila teškim vremenima u kojima su njih dvije
odrastale! U trećem je razredu nosila balerinke, tanke kao papir, prekrasno poprskane
šljokicama po svakom nožnom prstu, a ostale su joj djevojke (u jednostavnim smeđim
oksfordicama i debelim vunenim dokoljenicama) gorko zavidjele na zanjihanom hodu
kojim je koračala i dražesti golih nogu kao u plesačice na kojima bi se pojavila guščja koža
i koje bi se prekrile grimiznim mrljama za vrijeme svakoga odmora za ručak. U kafeteriju
koja je zaudarala na gulaš, donosila je pustolovne užine: jednom su to bile sićušne
srebrne sardine još uvijek zatvorene u plosnatoj srebrnoj limenci. (Pojela bi i repove.
Pojela bi i sitne koščice. – Mm-mm! Krc-krc, rekla bi oblizujući sve prste.) Svake bi godine
na Roditeljski dan ponosno, službeno pratila svoju sablažnjivu majku Anitu koja je nosila
svijetlocrvene, uz kožu pripijene toreadorske hlače i radila u nekom baru. I uvijek bi bez
kolebanja priznavala da nema oca. Ili barem ne oca koji bi bio u braku. Ili barem ne u
braku s njezinom majkom.
U srednjoj je školi razvila vlastiti stil odijevanja – umjetna svila, strojni vez i mekane
bluzice s Filipina, dok su ostale djevojke nosile podsuknje. Ostale ste djevojke mogli
vidjeti po hodnicima u suknjama koje strše oko njih kao nabrana sjenila za svjetiljku, a
potom bi se među njima pojavila Serenina privlačna, izazovna haljina boje šljive i
pripijena uz tijelo koju je naslijedila od Anite.
No, zar nije čudno što dečki s kojima je izlazila nikada nisu bili neki privlačni tipovi?
Nikada to ne bi bio tamnoputi Lotharios, kako bi čovjek očekivao, već vedri i bezazleni
dečki poput Maxa. Momci u kariranim košuljama, momci u tenisicama: samo su takvi
gravitirali prema njoj. Možda je ona žudjela za svakodnevnošću više no što je to
pokazivala. Je li to moguće? Pa, jest, dakako, no u ono vrijeme Maggie to nije naslućivala.
Serena se toliko trudila da se razlikuje od drugih. Bila je tako nezgodna i osorna, tako bi
brzo puštala bodlje i zapovjedala vam da joj se zauvijek gubite ispred očiju. (Koliko li su
puta ona i Maggie prestajale razgovarati jedna s drugom – Serena bi tada znala prohujati
pokraj nje držeći se ponosno poput kakve vojvotkinje.) Čak je i sada, obavijajući nekoga
od uzvanika na pogrebu svojim dramatičnim šalom, blistala nekim bogatim, tamnim
sjajem zbog kojega su ljudi oko nje nekako blijedjeli.
 Maggie spusti pogled na svoje ruke. Kasnije, kada je uštipnula komadić kože na
nadlanici i potom je pustila, primijeti da joj koža još nekoliko časaka ostaje naborana.
Durwood je nešto mrmljao za sebe i črčkao rečenice po njezinu kuponu. Onda još
nešto promrmlja zureći u stalak za pjesmaricu ispred sebe. Maggie osjeti kako je hvata
tjeskoba. Sastavi vrške prstiju i prošapta: – Ljubav je tako divna stvar, travanjska ruža što
cvjeta tek... – Ja ne namjeravam pjevati tu pjesmu, kažem ti, reče Ira.
Ni Maggie to nije namjeravala, ali je osjećala da ju je nešto ponijelo. U cijeloj ovoj
crkvi, pomisli ona, sredovječni ljudi mumljaju sentimentalne rečenice iz pedesetih
godina. Gle čuda, ljubav vidjet može... i Više no pupoljci na stablu jabuke svibanjske...
Zašto se popularne pjesme uvijek usredotočuju na romantičnu ljubav? Čemu ta
zaokupljenost prvim susretima, tužnim rastancima, poljupcima slatkim kao med,
dubokom boli zbog slomljena srca, kada je život isto tako pun i rađanja djece, putovanja
na obalu i dugotrajnih pričanja viceva s prijateljima? Maggie je jednom na televiziji
gledala emisiju o arheolozima koji su iz zemlje upravo bili iskopali glazbeni fragment iz
tko zna kojeg stoljeća prije Krista, a na njemu je bila mladićeva tužaljka zbog djevojke
koja mu ne uzvraća ljubav. Pored pjesama tu su bile i ljubavne priče po časopisima,
romani i filmovi, pa čak i reklame za lak za kosu i hulahupke. Maggie se činilo da je to
pretjerano. Zapravo, da zavodi na krivi put.
Crna prilika, tanka poput oštrice, kleče kraj Durwoodova lakta. Bila je to Sugar
Tilghman koja je otpuhivala dio mrežice što joj se bio zalijepio za rumenilo za usne. – Da
sam znala da se od mene očekuje da zabavljam ljude, nikada ne bih došla, reče. – Oh, Ira.
Nisam te vidjela. – Kako si Sugar? reče Ira.
– Elizabeth. – Molim? – Barleyeve su blizanke ispravno postupile, reče Sugar. – Jasno
su i glasno odbile da se upuštaju u to. – To baš sliči na njih, reče Maggie. Barleyeve su se
blizanke uvijek ponašale snobovski, radije se okrećući jedna drugoj nego da se druže s
ostalima.
– A Nick Bourne neće ni doći na pogreb. – Nick Bourne? – Rekao je da mu je predaleko
toliko voziti. – Ne sjećam se da je Nick bio na svadbi, reče Maggie.
– Pa, bio je u zboru, zar nije tako? – Oh, da, pretpostavljam da jest. – A zbor je pjevao
Pravu ljubav, sjećate se? Ali ako se Barleyeve blizanke ne pridruže, a ne dođe ni Nick
Bourne, neće nas biti četvero pa će se morati preskočiti dio sa zborom. – Znate, reče
Durwood, – nikad nisam shvatio zašto se Prava ljubav tako visoko uspela na top-listama.
Bila je to zbilja dosadna melodija, kad čovjek malo bolje razmisli. – A i Rođena da budem s
tobom, reče Sugar. – Baš je to bilo smiješno u vezi sa Serenom. Ponekad bi znala zbilja
pretjerati. Uzela bi neku prosječnu popularnu pjesmu kao što je bila Rođena da budem s
tobom koja nam se svima prilično sviđala pa bi je toliko hvalila da bi nam se na kraju
svima počela činiti čudesnom. Počela bi nam se činiti neobičnom. Serena je uvijek u
svemu pretjerivala. – Kao što je to učinila i sa svojom svadbom, reče Durwood.
– Oh, njezina svadba! Goste su dočekivali samo njezina majka, neka debela
dvanaestogodišnja sestrična i Maxovi roditelji. – Maxovi su roditelji djelovali potišteno. –
Oni nju nikada nisu do kraja prihvatili. – Mislili su da je nekakva propalica. – Stalno su se
pitali iz kakve je ona obitelji. – Bolje je uopće ne pozivati goste, reče Durwood. – Dovraga,
bolje je jednostavno pobjeći i vjenčati se. Ne znam zašto se upuštala u toliku gnjavažu. –
Pa, u svakom slučaju, reče Sugar, – ja sam rekla Sereni da ću danas pjevati ako ona baš
navaljuje, ali da mora odabrati nešto drugo. Nešto primjerenije. Hoću reći, znam da
bismo trebali oraspoložiti ožalošćene, ali sve ima svoje granice.
Serena je rekla: dobro, u redu, samo ako je to nešto iz vremena kad su se njih dvoje
počeli sastajati. Iz pedeset i pete, pedeset i šeste godine; ništa poslije toga. – Veliki sanjar,
reče najednom Durwood. – Hej, to je bila pjesma. Sjećaš se, Ira? Sjećaš se Velikog sanjara?
Ira na lice navuče izraz koji je trebao odavati duboke osjećaje i zapjevuši: – Ooo-o-o-o-oh,
da... – Zašto ne bi to pjevala? Durwood zapita Sugar.
– Ma, budi ozbiljan, reče Sugar.
– Pjevaj Davyja Crocketta, predloži Ira.
On i Durwwod stadoše se natjecati: – Pjevaj Žutu ružu teksašku. – Pjevaj Lovačkog psa
– Pjevaj Tata voli mambo. – Dajte se malo uozbiljite! reče Sugar. – Izaći ću pred ljude i
otvoriti usta, a iz mene ništa neće izaći. – Kako bi bilo da pokušaš s Hotelom u kojem srce
izgubih? zapita Ira.
– Pst, budite tiho. Počinju, reče Maggie. Bila je ugledala obitelj kako se približava iz
zadnjeg dijela crkve. Sugar užurbano ustade i vrati se na svoje mjesto, dok se Serena koja
je stajala nadvijena nad dvjema ženama koje su mogle biti samo Barleyeve blizanke,
smjesti pored njih u klupu, iako ta klupa nipošto nije bila blizu prvoga reda, i nastavi
šaputati. Bez sumnje se još uvijek nadala da će ih nagovoriti da pjevaju. Objema je
blizankama kovrčasta kosa bila kratko, dječački odrezana sa šiškama na čelu, što je bila
frizura kojoj su bile sklone još u srednjoj školi, vidjela je Maggie, no potiljak im je bio
tanašan poput kokošjeg, a zbog pretjerano izraženih ružičastih bora nalikovale su na
Minnie Pearl.
Razvođač povede obitelj duž lađe: Sereninu kćer Lindu, debelu i pjegavu, Lindina
bradatog muža i dvojicu dječaka u odijelima sa zaplašenim i svečanim izrazom na licu. Iza
njih je išao svjetlokosi muškarac, najvjerojatnije brat, te razni drugi ljudi u strogoj,
tamnoj odjeći. Nekoliko ih je imalo Maxovo široko lice, zbog čega se Maggie trže. Kao da
je bila odlutala zaboravljajući razlog za ovaj obred pa se sada najednom sjetila: Maxa Gilla
zaista više nema i mrtav je. Ono što vas se kod smrti najviše doima, pomisli ona, jest
njezina veličanstvenost.
Smrt vas navodi na to da vidite kako vodite zbiljski život. Napokon zbiljski život!
moglo bi se reći. Je li zbog toga svakoga jutra čitala osmrtnice u novinama, u lovu na
poznata imena? Je li zbog toga prigušenim glasom vodila one razgovore pune
strahopoštovanja s ostalim ljudima koji su bili zaposleni u domu kada bi nekoga od
pacijenata odvezli u mrtvačkim kolima?
Obitelj se smjesti u klupu u prvom redu. Linda baci pogled otraga prema Sereni, no
Serena, odveć zaokupljena raspravom s Barleyevim blizankama, to i ne primijeti. Onda
klavir zamuknu, otvoriše se vrata pored oltara i pojavi se mršav ćelavi svećenik u
dugačkoj crnoj mantiji. On prijeđe preko crkve i pope se na propovijedaonicu, sjede u
stolicu od tamna drva s rukohvatima i sitničavo popravi donji dio svoje mantije koji mu je
padao preko hlača.
– To nije velečasni Connors, prošapta Ira.
– Velečasni Connors je umro, objasni mu Maggie.
Rekla je to glasnije no što je namjeravala. Red se plavokosih glava ispred nje okrenu
prema njoj.
Sada klavir zađe u – Pravu ljubav. Sissy je očevidno trebala nadomjestiti zbor.
 Serena je Barleyevima blizankama dobacivala oštre, optužujuće poglede, no njih su
dvije tvrdoglavo okretale lica prema naprijed i pravile se da ništa ne primjećuju.
Maggie se sjeti prizora iz filma u kojem Grace Kelly i Bing Crosby pjevaju – Pravu
ljubav stojeći na nekakvoj jahti ili jedrilici ili nečemu sličnom. Kad čovjek bolje razmisli, i
njih su dvoje sada već mrtvi.
Ako ga je glazba i iznenadila, svećenik to ne pokaza. Pričeka dok ne zamrije i
posljednja nota, a potom ustade i reče: – Poslušajmo riječ Gospodnju. Glas mu je bio visok
i ljigav. Maggie poželje da je na njegovu mjestu velečasni Connors.
Velečasni je Connors mogao potresti i krovne grede. A činilo joj se da na Sereninu
vjenčanju nije čitao nikakvu riječ Gospodnju, barem koliko se ona mogla sjetiti.
Ovaj čovjek stade čitati psalam, nešto o ljupkom boravištu, što Maggie doživje kao
olakšanje jer su, prema njezinu iskustvu, Psalmi većinom bili okrenuti paranoičnom
strahu od neprijatelja i zlih zavjera. Ona zamisli Maxa kako počiva na ležaju u nekom
ljupkom boravištu zajedno s Grace Kelly i Bingom Crosbyjem, a njegova na četku ošišana
kosa blista spram suncem obasjanih jedara. Vjerojatno im priča neki od onih svojih
viceva. Mogao je satima pričati viceve, jedan za drugim. Serena bi mu znala reći: – Sad je
već dosta, Gill. Njih su dvoje jedno drugo često oslovljavali prezimenom – pri čemu je
Max Serenu zvao djevojačkim imenom, čak i nakon sklapanja braka. – Gledaj ovamo,
Palermova. Maggie ga je i sada mogla čuti. Zbog toga se činilo da između njih dvoje vlada
veće drugarstvo nego između ostalih bračnih parova. Podsjećali su na dvoje frendova
kojima se nikamo ne žuri, koji ne poznaju onaj mračni, beznadni, ljutiti osjećaj skučenosti
u koji je Maggien vlastiti brak povremeno zapadao.
Zapravo, ako i jest vjerovala da brak nije film s Doris Day, Serena to zasigurno nikada
nije pokazivala u javnosti jer je njezin život nakon udaje izgledao kao najveselija bračna
komedija: popustljiva i ironična Serena i radosni, društveni Max. Činilo se da su
usredotočeni isključivo jedno na drugo, čak i kad su postali roditelji: Linda je među njima
manje-više djelovala kao strano tijelo.
Maggie im je na tome zavidjela. Pa što ako Max i nije bio naročito uspješan u svijetu
koji ih je okruživao? – Kad samo ne bih osjećala da ja moram njega vući za sobom; da
uvijek ja moram sve u kući vući na svojim leđima, jednom joj se povjerila Serena. No onda
se razvedrila i odmahnula rukom, zveckajući krutim narukvicama. – Oh, Bože! Ali on je
moje srce, ha? zapitala je i Maggie se složila. Bio je takvo srce da veće ne može biti.
(I sjećala se, ako je Serena i bila na to zaboravila, kako su njih dvije ljeto nakon petoga
razreda provele potajno promatrajući dražesnu kuću u Guilfordu što je pripadala čovjeku
koji je bio Serenin otac i kako su spretno slijedile njegove sinove koji su bili još tinejdžeri
i ženu koja je izgledala kao prava dama. – Mogla bih učiniti da se oko te žene sruši čitav
svijet, rekla je Serena.
– Mogla bih joj pokucati na vrata, a ona bi rekla: Zdravo, mila, čija si ti curica? i ja bih
joj onda sve objasnila. No, rekla je to dok su se skrivale iza jednoga od dva krasna kamena
lava što su čuvala prednji pristup kući i nije se ni pomaknula da ustane i pokaže se. A
onda je prošaptala; – Nikada neću biti kao ona, kažem ti. Netko sa strane pomislio bi da
ona time misli na očevu ženu, ali je Maggie znala o kome je riječ: mislila je na svoju
majku. Na – gospođu Palermo – žrtvu ljubavi. Ženu na kojoj je svaka crta – čak i činjenica
da je slap crnih kovrča nosila pričvršćen postrance, a ne u sredini – ukazivala na stalne
pozljede.) Svećenik sjedne, raspoređujući svoju mantiju. Sissy Parton odmjereno upade s
nekoliko prijetećih nota. Ona pogleda prema skupu i Durwood na sav glas reče: – Ja?
Plavokose se glave ponovno okrenuše. Durwood ustade i krenu duž lađe. Od vas se očito
očekivalo da se sami dosjetite kada vaša pjesma dolazi na red. Nema nikakve veze što ste
se u mislima morali prebaciti dvadeset devet godina unatrag.
Durwood zauze položaj pored klavira naslonivši se jednom nadlakticom o poklopac.
On kimnu Sissy, a onda njegov bas zabruja: – Privuci me k sebi. Privuci me čvrsto...
Mnogi su roditelji u svojoj kući bili zabranili slušanje te pjesme. Sve to želim te i trebam
te zbilja ne zvuči jako zgodno, rekli su. Stoga su Maggie i djevojke iz njezina razreda
morale odlaziti k Sereni ili u Oriole High Fidelity gdje se čovjek u ono vrijeme još uvijek
mogao zavući u kabinu i cijelo poslijepodne slušati ploče, a da pritom ništa ne kupi.
A sad se sjetila i zašto joj se Durwood nikad nije sviđao; njegov je operni tremolo sve
to ponovno prizvao. Nekoć su ga davno smatrali dobrom prilikom, s onom njegovom
teškom tamnom kosom i dubokim smeđim očima te navikom koju je imao da molećivo
podigne jednu obrvu. U velikoj je srednjoškolskoj dvorani u svakoj zamislivoj prilici
pjevao – Vjeruj mi da sve ove nježne mlade čari, uvijek istu pjesmu, uz iste teatralne
kretnje, isti pjevuckavi stil pedesetih godina pri kojem se glas lomi od osjećaja. Ponekad
bi se Durwoodov glas tako strahovito lomio da se prvi slog u stihu ne bi ni čuo, a čak bi i
drugi slog započeo mrvicu prekasno, dok je debeljuškasta nastavnica glazbe, sjedeći za
klavirom zamagljena pogleda, kroz naočale gledala u njega. – Momak o kojem se može
samo sanjati glasio je njegov opis u razrednom godišnjaku. U školskim je novinama bio
izabran za – muškarca s kojim bih se najradije našla na pustom otoku. Pozvao je Maggie
na sastanak, Maggie mu je rekla ne, pa su joj prijateljice rekle da je luda.
– Odbila si Durwooda? Durwooda Clegga? – Previše je mekan, rekla je ona, a one su
ponovile njezine riječi i prenosile ih jedna drugoj. – Mekan, nesigurno su mrmljale.
Previše je popustljiv, mislila je, previše molećiv. Nije u tome vidjela ništa privlačno.
Ako je Serena bila donijela neke odluke o tome tko ne želi biti, donijela ih je i Maggie, pa
da ne bi bila slična svojoj majci, planirala je izbjegavati svakog muškarca koji bi ma i
izdaleka bio sličan njezinu ocu – osobi koju je najviše na svijetu voljela. Maggie nije
trebao nitko blag i nezgrapan, hvala lijepo; nitko nespretan, dobronamjeran i
sentimentalan zbog koga će se ona naći u ulozi negativca. Nikada nju nećete zateći kako
sjedi ledeno ukočena dok joj muž, ponesen veseljem, za večerom pjeva besmislene
pjesmice.
Tako je Maggie odbila Durwooda Clegga i bez žaljenja gledala kako se on umjesto s
njom počinje sastajati s Lu Beth Parsons. U ovom je času vidjela Lu Beth jasno kao dan,
jasnije nego Peg kojom se on na kraju oženio. Vidjela je Durwoodove kaki hlače s kopčom
Ivy League okrenutom prema gore (što je značilo – vezan, – spreman da se smirim),
njegovu košulju s ovratnikom na kopčanje i zgodne smeđe mokasinke s kojih su kao
ukras visjele kožne kićanke. No, ovoga je jutra, dakako, nosio odijelo – široko kao vreća,
nemoderno i jeftino i u kojem je jako izgledao kao pravi suprug. Na trenutak on kao da se
zanjiha naprijed-natrag poput onih portreta koji mijenjaju izraz lica ovisno o tome
odakle ih promatrate: najprije se ukaza stari Durwood, poguban za žene, koji rasteže
svoje draga, ti si sve za što živim ja, ali se onda opet pojavi današnji, otrcani Durwwod
koji traži sljedeću kiticu na Maggienu šamponskom kuponu što ga drži u ispruženoj ruci,
dok se naborana čela trudi da raspozna riječi.
 Plavokosa su se djeca u redu ispred nje smijuckala. Njima se cijela stvar vjerojatno
činila zabavnom. Maggie osjeti neodoljivu želju da najbliže od njih pjesmaricom odalami
po glavi.
Kada Durwood završi s pjevanjem, netko se pomete i zapljeska – tek dva oštra udara
dlanom o dlan – a Durwood kimnu kao da mu je grozno odlanulo i vrati se na svoje
mjesto. S uzdahom se smjesti pored Maggie. Lice mu je bilo prekriveno tankim slojem
znoja i pokušavao se rashladiti mašući kuponom kao lepezom. Hoće li ispasti škrtica ako
zatraži da joj ga vrati? Popust od dvadeset pet centi, po cijeni uz dvostruki kupon...
Jo Ann Dermott stupi na propovjedaonicu držeći u rukama neku knjižicu uvezanu u
ukrašenu kožu. Nekada je to bila nezgrapna cura, no srednje su je godine nekako
izglačale. Sada je bila vitka kao breza i privlačna u fluidnoj, pastelnoj haljini i
nenametljivo našminkana. – Na Maxovu i Sereninu vjenčanju, najavi ona, – čitala sam
riječi Kahlila Gibrana koje govore o braku. Danas, u ovoj tužnoj prilici, pročitat ću vam
što Gibran kaže o smrti. Na vjenčanju je Gibran bila izgovorila sa G. Danas ga je izgovorila
sa DŽ.
Maggie pojma nije imala što je od toga dvoga ispravno.
Jo Ann stade čitati jednoličnim, učiteljskim glasom, a Maggie od toga smjesta preplavi
uzrujanost. Trebalo joj je malo vremena da shvati zašto: ona su i Ira bili sljedeći na
programu. Na to ju je podsjetila ritmičnost Proroka.
Na vjenčanju su njih dvoje sjedili na sklopivim stolicama iza oltara, a Jo Ann je sjedila
pred oltarom zajedno s velečasnim Connorsom. Kada je Jo Ann počela čitati, Maggie je
visoko u prsima osjetila ono lepršanje od kojega zastaje dah i koje najavljuje strah od
nastupa. Duboko je, drhtavo udahnula, a onda joj je Ira nenametljivo stavio ruku oko
struka. To ju je umirilo. Kada je na njih došao red da pjevaju, počeli su u istom djeliću
sekunde, točno od iste note, kao da su stvoreni jedno za drugo. Ili je barem Maggie to
tako vidjela u ono vrijeme.
Jo Ann zaklopi knjigu i vrati se na svoje mjesto. Sissy žurno prelista rasute notne
listove, a naduto joj se meso njihalo na valentinovskim laktovima. Ona se na čas
promeškolji na klavirskom stolcu, a potom zasvira uvodne taktove pjesme – Ljubav je
tako divna stvar.
Možda bi, da su Maggie i Ira ostali mirno sjediti, Sissy naprosto nastavila svirati.
Uskočila bi umjesto njih, baš kao što je bila uskočila i umjesto zbora.
No, zvuci klavira zamriješe i Sissy pogleda preko ramena prema skupu. Ruke joj
ostadoše ležati na tipkama. I Serena se okrenu pa, budući da je točno znala gdje će je
pronaći, uputi Maggie srdačan pogled pun iščekivanja u kojem nije bilo ni najmanje
sumnje u to da je ona neće iznevjeriti.
Maggie ustade. Ira je naprosto i dalje sjedio. Kao da nema veze s njom – potpuni
stranac, netko tko je naprosto slučajno sjeo u istu klupu.
Tako se Maggie koja nikada u životu nije pjevala sama, čvrsto uhvati za naslon klupe
ispred sebe i uzviknu: – Ljubav! Pomalo kreštavo.
Klavir joj se pridruži. Plavokosa se djeca okrenuše i zapiljiše joj se u lice.
– ... je tako divna stvar, zapjeva ona drhtavo.
Osjećala se kao neko osirotjelo, napušteno dijete, držeći se vrlo uspravno i odlučno
stisnuvši cipele zaobljenih vrhova jednu uz drugu.
 Tada se pokraj nje začu neki šušanj, ne s desne strane gdje je sjedio Ira, nego s lijeve
gdje je sjedio Durwood. Durwood se užurbano protegnu kao da se najednom nečega
sjetio. – To je travanjska ruža, zapjeva on, – što cvjeta tek... Ovako izbliza glas mu je jako
odjekivao. Ona pomisli na vibriranje metalnih limova.
– Ljubav je način na koji priroda daje..., pjevali su zajedno.
Znali su sve riječi od početka do kraja, što je za Maggie bilo pravo iznenađenje budući
da se ranije nije mogla sjetiti što čovjeka čini kraljem. – Zlatna kruna je to,
samopouzdano je zapjevala. Samo moraš zakoračiti u to, zaključi ona, i vjerovati da će
riječi same doći. Durwood je vodio melodiju i Maggie mu se morala samo pridružiti, sada
već manje drhtavo jer je mogla pjevati manje glasno. Istina je da su joj glas svojevremeno
uspoređivali sa zvonom. Godinama je pjevala u crkvenom zboru, barem dok nisu došla
djeca i stvari se zakomplicirale, i zbilja je uživala u tome da savršeno otpjeva neku notu
tako da bude nalik na biser ili komad voća što na tren zastane u zraku prije no što će
pasti. No, djelovanje je godina moglo biti samo nepovoljno. Je li još tkogod čuo lomljenje
njezina glasa što se javljalo u visokim notama? Teško je bilo reći; svi su prisutni bili
dolično okrenuti prema naprijed, osim one zbunjene plavokose dječice.
Ona pomisli kako se vrijeme sabilo u jedan od svojih dugačkih, polaganih odsječaka
nalik na karamelu. Bila je oštro svjesna svih pojedinosti oko sebe.
Osjećala je kako ju je tkanina na Durwoodovu rukavu okrznula po nadlaktici i čula je
kako Ira rastreseno čupka gumicu oko snopa karata u svom džepu. Vidjela je kako
slušateljstvo bez posebnog zanimanja dočekuje ovu pjesmu, uzimajući zdravo za gotovo
da će je, dakako, netko otpjevati, a poslije nje i neku drugu.
– Moje su šutljivo srce tvoji prsti dotakli tad, zapjeva i sjeti se kako su ona i Serena
hihotale dok su pjevale ovaj stih – oh, mnogo prije onoga sudbonosnog plesa nakon
svršetka žetve – ta gdje čovjekovo srce može biti nego u grudima?
Nije li to značilo da ih je dragi pomilovao po grudima? Serena je sjedila licem
okrenuta prema propovjedaonici, ali joj je glava odisala nepomičnošću usredotočenom na
slušanje. Konjski joj je rep bio skupljen jednom od onih elastičnih ukrasnih vrpci koji
završavaju dvjema crvenim plastičnim kuglicama, stvarčica kakvu nose veoma mlade
djevojke. I poput veoma je mlade djevojke oko sebe okupila sve prijatelje iz srednje škole
– nije pozvala nikoga iz kasnijih vremena, nikoga iz onih desetak gradića u koje ju je Max
bio odvukao tokom njihova braka, jer ni u jednome od tih mjesta nisu dovoljno dugo
ostali. Maggie zaključi da je u cijeloj priči upravo to najtužnija stvar.
Pjesma završi. Maggie i Durwood sjedoše.
Sissy Parton odmah prijeđe na – Prijateljsko uvjeravanje, no Barleyeve blizanke koje
su bile usklađene jedna s drugom jednako čvrsto kao i sestre Lennon, ne pomakoše se s
mjesta. Činilo se da se Serena do sada već pomirila sa sudbinom; nije ih čak ni pogledala.
Sissy odsvira tek jednu kiticu, a onda svećenik ustade i reče: – Okupili smo se danas ovdje
da zajedno tugujemo zbog jednoga bolnog gubitka. Maggie osjeti kao da se sva pretvara u
tekućinu. Bila je toliko iscrpljena da su joj se koljena tresla.
Svećenik je imao mnogo toga reći o Maxovu radu za Furnace Fund. Činilo se,
međutim, da ga nije osobno poznavao. Ili je možda to bilo sve što je Max na kraju uspio
steći: odijelo za šetnju i čvrst stisak ruke. Maggie svrnu pažnju na Iru. Pitala se kako može
tako nepokolebljivo sjediti ondje. Shvati da ju je pustio da se sama probija kroz cijelu
pjesmu. Mogla se pokolebati, zamucati i slomiti se; on bi je hladnokrvno promatrao kao
da ona s njim nema nikakve veze.
Zašto ne? rekao bi. Što je njega obavezivalo da na pogrebu čovjeka koji mu je bio
napola stranac pjeva nekakvu sladunjavu pjesmu iz pedesetih godina? I bio bi u pravu,
kao i obično. Kao i obično, natjerao bi Maggie na popuštanje.
Ona odluči da će nakon završetka pogreba otići svojim putem. Sasvim se sigurno neće
s njime voziti natrag do Baltimorea. Možda će zamoliti Durwooda da je poveze. Obuze je
zahvalnost kad je pomislila na Durwoodovu dobrotu. Nema mnogo ljudi koji bi učinili ono
što je on učinio. On je ljubazan, simpatičan čovjek nježna srca, kako je trebala shvatiti još
od samog početka.
Eh, da je onda bila prihvatila da izađe s Durwoodom, sada bi bila potpuno druga
osoba. Sve je to bila stvar usporedbe. U usporedbi se s Irom ona doima smiješnom i
emocionalnom; svatko bi tako izgledao. U usporedbi s Irom ona previše govori, previše se
smije i previše viče. Čak i previše jede! Previše pije! Ponaša se tako pretjerano i bolećivo
sentimentalno!
Toliko je pazila da ne postane nalik na majku da je na kraju počela nalikovati na oca.
Svećenik sjedne glasno zastenjavši. Nekoliko se redova iza Maggie začu šuštanje
tkanine i pred skup izađe Sugar Tilghman pažljivo noseći svoj crni slamnati šešir kao da
je riječ o prenatrpanom pladnju. Lupkajući potpeticama, ona dotapka naprijed do Sissy i
nadvi se nad nju da se dogovore. Nešto su zajedno mrmljale.
Onda se Sugar uspravi i zauze odgovarajući stav pored klavira držeći ruke baš onako
kako je svojevremeno od njih tražio njihov učitelj zborskog pjevanja ovlaš priljubljene
jednu uz drugu u visini struka, ne više od toga – i Sissy zasvira prvi takt pjesme koju
Maggie smjesta prepoznade. Jedan se razvođač približi Sereni pa se ona podiže, prihvati
njegovu ruku i spuštenih mu očiju dopusti da je povede duž lađe.
Sugar je pjevala: – Kad djevojčica sam bila tek... Drugi razvođač ponudi ruku
Sereninoj kćeri pa članovi obitelji jedan po jedan stadoše izlaziti. Sasvim naprijed, Sugar
prikupi hrabrost i naglo se zaleti u dio što ga pjeva zbor: Qué será, será, Što bude, to će
bit.
Budućnost je skrivena, Qué será, será.

3.

Kada su izašli iz crkve, bilo je to kao da izlaze s jutarnje kinopredstave onaj iznenadni
udar sunčane svjetlosti, ptičjeg cvrkuta i običnoga života koji se u međuvremenu odvijao
bez njih. Serena je grlila Lindu. Lindin je muž, zajedno s djecom, nespretno stajao kraj
njih doimajući se kao posjetilac koji se nada da će ga netko pozvati da se pridruži
ostalima. A po cijelom su prostoru oko crkve, bivši učenici naraštaja iz 56. godine
prepoznavali jedni druge. – Pa to si ti! uzvikivali su. I: – Davno je to bilo! I: – Pa to je da ne
povjeruješ! Barleyeve blizanke rekoše Maggie da se nije nimalo promijenila. Jo Ann
Dermott izjavi da su se svi promijenili, ali samo nabolje. Zar nije čudno, rekla je, koliko
svi izgledaju mlađe nego što su izgledali njihovi roditelji u istoj dobi?
 Onda se na vratima crkve pojavi Sugar Tilghman i stade ispitivati sve oko sebe koju je
drugu pjesmu mogla otpjevati. – Hoću reći, znam da nije bilo savršeno, reče ona, ali
pogledajte kakav je bio izbor! Zar je to bilo baš tako neprimjereno? Svi se zakleše da nije.
Maggie reče: – Durwwod, ne znam kako da ti zahvalim što si mi pritekao u pomoć. –
Bilo mi je drago, reče joj on. – Usput, evo i tvog kupona. Izgleda kao nov. To baš i nije bila
istina; kupon je bio iskrzan po rubovima i malo vlažan.
Maggie ga ubaci u torbicu.
Ira je s Natom Abramsom stajao u blizini parkirališta.On i Nat bili su nekoliko razreda
ispred drugih; nisu pripadali ovom društvu. No, činilo se da Iri to ništa ne znači. Zapravo
se činilo kao da se savršeno ugodno osjeća. Razgovarao je o cestama. Maggie naču djeliće
rečenica kao što su – služba za obavijesti o cestama i – Cesta broj deset. Taj je čovjek
stvarno opsjednut.
– Smiješno mjestašce, ha? reče Durwood ogledavajući se.
– Smiješno? – Čak ga ne možeš nazvati ni gradićem. – Pa, prilično je maleno, reče
Maggie.
– Pitam se namjerava li Serena i dalje ovdje živjeti. Oboje pogledaše prema Sereni
koja je, izgleda, pokušavala pomoći kćeri da se pribere. Lindino je lice bilo obliveno
suzama, a Serena ju je bila malo odmakla od sebe i popravljala razna mjesta na njezinoj
odjeći. – Ima li ona rođaka u Baltimoreu? zapita Durwood.
– Nikoga tko bi je pozvao k sebi, reče Maggie.
– Mislio sam da ima majku. – Majka joj je umrla prije nekoliko godina. – Au, zbilja?
reče Durwood.
– Imala je onu bolest, nešto u vezi s mišićima. – Mi dečki smo u ono vrijeme svi...
nekako... bili zacopani u nju. To zapanji Maggie, no prije nego je uspjela bilo što reći,
vidje kako Serena kreće prema njima. Šal je bila čvrsto ovila oko sebe. – Htjela bih vam
zahvaliti što ste pjevali, reče ona. – Puno mi je to značilo. – Ma, taj Ira je tako tvrdoglav
da bi čovjek s njim mogao pošiziti, reče Maggie, a Durwood će: – Krasno bogoslužje,
Serena. – Oh, budi pošten, mislili ste da je sve to ludo, reče Serena. – Ali je bilo lijepo od
vas što ste me podržali. Svi ste bili tako divni! Usne joj se najednom nekako zamagliše. Iz
V-izreza na haljini izvuče papirnatu maramicu zgužvanu u grudicu i pritisnu je najprije
na jedno, a potom na drugo oko. – Oprostite, reče. – Stalno mijenjam raspoloženje.
Osjećam se kao... ne znam... kao televizijski ekran u oluji. Tako sam ćudljiva. – To je
najprirodnija stvar na svijetu, uvjeravao ju je Durwood.
Serena obrisa nos, a onda opet ugura papirnatu maramicu u izrez. – U svakom
slučaju, reče, – jedna je susjeda kod kuće pripremila nešto da se okrijepimo.
Hoćete li svi doći? Upravo mi je sada potrebno da netko bude uz mene. – Ma, svakako,
reče joj Maggie, a Durwood će: – Ne bih to nipošto propustio, Serena, oboje u isto vrijeme.
– Idem samo po auto, reče Durwood.
– Oh, ne trudi se, idemo pješice. To je odmah iza onog drveća, a u svakom slučaju
nema dosta mjesta za parkiranje. Ona uhvati Maggie za lakat, lagano se naslanjajući na
nju. – Dobro je prošlo, je li? reče ona. Povede je prema ulici, a Durwood zaostade iza njih
sa Sugar Tilghman. – Tako mi je drago da sam se toga sjetila. Velečasnog Orbisona je
skoro udarila kap, ali sam mu ja rekla: Pa to je radi mene! Zar smisao oproštaja od
pokojnika nije u tome da pruži utjehu živima? Onda je rekao kako mu se čini da je to tako.
A to još i nije sve! Čekaj da vidiš iznenađenje koje sam pripremila kod kuće. –
Iznenađenje? Kakvo iznenađenje? zapita Maggie.
– E to ti neću reći, reče Serena.
Maggie stade grickati donju usnicu.
Skrenuše u jednu manju ulicu držeći se ruba kolnika jer ondje nije bilo pločnika. Kuće
ovdje djeluju zbilja pensilvanijski, pomisli Maggie. Većinom su to bili visoki kameni
pravokutnici, dosadna lika, smješteni blizu ceste, slabo snabdjeveni uskim prozorima.
Ona u njima zamisli oskudan drveni namještaj, bez jastučića, volana i ostalih suvremenih
vidova udobnosti, što je, dakako, bilo smiješno jer je kraj svakog dimnjaka na krovu
stajala televizijska antena.
Ostali su uzvanici bez žurbe išli za njima u povorci – žene nabadajući po šljunku u
visokim petama, a muškarci koračajući polako i s rukama u džepovima.
Ira se držao na začelju između Nata i Jo Ann. Ničim nije pokazivao da mu smeta ova
promjena plana odnosno, ako to i jest pokazao u nekom ranijem trenutku, Maggie je taj
trenutak srećom bila propustila.
– Durwood me pitao namjeravaš li i dalje živjeti ovdje, reče ona Sereni. – Ima li
kakvih izgleda da se vratiš u Baltimore? – Oh, reče Serena, – Baltimore mi se sada čini
tako dalekim. Tamo ne bih imala nikoga poznatog. – Kao prvo, imala bi mene i Iru, reče
Maggie. – Pa Durwooda Clegga. I Barleyeve blizanke. Barleyeve su blizanke išle odmah iza
njih, objesivši se jedna drugoj o ruku.
Obje su nosile sunčane štitnike za oči preko običnih naočala.
– Linda me nagovara da se preselim u New Jersey, reče Serena. – Da nađem stan u
njezinoj i Jeffovoj blizini. – To bi bilo krasno. – Pa, ja baš nisam tako sigurna u to, reče
Serena. – Svaki put kad zajedno provedemo nekoliko dana, počinjem shvaćati da među
nama nema baš ništa zajedničko. – Ako budete stanovali u blizini, nećete zajedno
provoditi dane i dane, reče Maggie. – Navraćat ćete tu i tamo jedni k drugima. Otići kada
razgovor zamre. A osim toga, češće ćeš viđati svoje unuke. – Oh, da, unuci. Nikad mi se
nije činilo da sve to ima mnogo veze sa mnom. – Ne bi tako govorila da ih netko nastoji
zadržati podalje od tebe, objasni joj Maggie.
– Kako je tvoja unuka., Maggie? – Pojma nemam, reče Maggie. – Nitko mi ništa ne
govori. A Fiona se ponovno udaje; to sam sasvim slučajno doznala. – Ma nemoj! Pa, za
Larue će biti dobro da im u kući bude i neki muškarac. – Leroy, reče Maggie. – Ali, vidiš,
Jesse je još uvijek Fionina prava ljubav. Baš je to rekla, i to upravo tim riječima. Među
njima je samo privremeno nešto krenulo krivo. Napravila bi strahovitu grešku da se uda
za nekog drugog! A jadna mala Leroy... oh, teško mi je kad samo pomislim što je to dijete
sve prošlo.
Život u toj ruševnoj kući, pa pušenje... – Pušenje! Sa šest godina? – Sedam. Puši
njezina baka. – A tako, reče Serena.
– Ali se Leroyina pluća pune katranom. – Oh, Maggie, pusti je na miru, reče Serena. –
Pusti sve to! Kažem ti. Jutros sam promatrala Lindine klince dok su se pentrali po
stražnjoj ogradi i najprije sam pomislila: Oh-oh, bolje da ih pozovem u kuću, inače bi
mogli poderati ta svoja slatka odijelca, a onda sam pomislila: Ne, zaboravi to. To nije tvoja
stvar, pomislila sam. Pusti ih. – Ali ja je ne želim zaboraviti, reče Maggie. – Što ti to
govoriš? – Nemaš drugog izbora, objasni joj Serena. Ona prekorači granu što im je ležala
na putu. – Na kraju se sve svodi na to, htjela ti to ili ne: naprosto odrežeš i baciš. Pa cijelo
vrijeme si upravo to i radila! Djece se počinješ rješavati od dana kad ih rodiš; u tome je
cijela priča. Veliki, veliki trenutak nastupa kad ih možeš pogledati i reći: Kad bih sada
umrla, oni bi se mogli snaći i bez mene. Slobodna sam da umrem, kažeš. Kakvo olakšanje!
Riješi se svega suvišnog, riješi se toga! Spremi igračke u podrum. Preseli se u manju kuću.
Menopauza je za mene bila prava radost. – Menopauza! reče Maggie. – Prošla si
menopauzu? – Sa zadovoljstvom, reče Serena.
– Oh, Serena! reče Maggie i naglo se zaustavi zbog čega se Barleyeve blizanke gotovo
zaletješe u nju.
– Pa, zaboga, reče Serena, – zašto to tebe brine? – Sjećam se naše prve menstruacije,
reče Maggie. – Sjećaš se kako smo sve na to čekale? Sjećate li se, reče ona okrenuvši se
prema Barleyevim blizankama, – kako smo tada samo o tome govorile? Koja je od nas
dobila, a koja nije? Kako to izgleda? Kako ćemo to zaboga sakriti od muža kada se jednom
udamo? Barleyeve blizanke kimnuše smiješeći se. Iza tamnih stakala oči im se nisu
vidjele.
– A sada je Serena prošla menopauzu i menstruacije su joj prestale, reče im Maggie.
– Nama nisu prestale, veselo zapjevucka Jeannie Barley.
– Ušla je u promjenu! reče Maggie.
– Prekrasno, hajde i razglasi to naokolo, reče Serena. Uhvati Maggie pod ruku i njih
dvije pođoše dalje. – Vjeruj mi, nisam puno mislila o tome. Pa, odlično, rekla sam sama
sebi. Još nešto čega sam se oslobodila. Maggie reče: – Ja se ne osjećam kao da se
oslobađam stvari; osjećam se kao da mi ih netko oduzima. Sin mi je odrastao, kćerka mi
uskoro odlazi u koledž, a u staračkom domu govore o tome da će otpustiti neke radnike.
To je nešto u vezi s novim državnim propisima – zaposlit će više profesionalnog osoblja, a
pootpuštati ljude kao što sam ja. – Pa? Taj je posao u svakom slučaju uvijek bio ispod
tvoje razine, reče Serena.
– Pa ti si bila najbolja učenica, nemoj to zaboraviti. Ili barem među najboljima.
– Taj posao nije ispod moje razine, Serena; ja ga volim. Govoriš isto kao i moja majka.
Ja taj posao volim. – Onda nastavi školovanje i radi ga profesionalno, reče Serena.
Maggie odustade. Najednom se osjećala preumornom za raspravu.
Kroz malena vrata u ogradi skrenuše na stazu načinjenu od kamenih ploča.
Serenina je kuća bila novija od ostalih – jednokatnica od nepečene opeke, moderna i
čvrsta. Neka je žena stajala uz prozor na prednjoj strani kuće, povukavši zavjesu da može
gledati kroz okno, no kada se uzvanici približiše, spusti zavjesu i nestade. Pojavi se
ponovno na vratima, stamena žena utegnuta u steznik i u krutoj mornarski plavoj haljini.
– Oh, jadna moja! doviknu ona Sereni. – Uđi unutra. Svi uđite! Ima dosta ića i pića. Želi li
se netko osvježiti? Maggie prihvati ponudu. Držeći se ženinih uputa, prođe kroz dnevni
boravak koji je bio ispunjen teškim pokućstvom ukrašeno motivom vagonskih kotača, pa
niz kratak hodnik stiže do kupaonice. Uređenje je, izgleda, u potpunosti bilo Maxovo
djelo: prekrivač za krevet s uzorkom registarskih tablica u raznim bojama i zbirka
keramičkih vrčeva za pivo nanizanih na polici za knjige. Na komodi je s ogledalom
fotografija što je prikazivala Lindu u suknji i s kapom na glavi, stajala pored brončane
kaubojske čizme pune olovaka i izgriženih plastičnih štapića za miješanje pića. No, u
kupaonicu je netko bio stavio ručnike za goste i pripremio posudu sa sapunićima u obliku
ružice. Maggie opra ruke upotrijebivši komadić Ivoryja koji je pronašla u ormariću ispod
umivaonika. Osuši ih sivkastim ručnikom za kupanje obješenom iza zavjese za tuširanje, a
potom se zagleda u zrcalo. Šetnja joj nije nimalo popravila izgled. Pokuša zagladiti šiške
prema dolje. Stade postrance u odnosu na zrcalo i uvuče trbuh. U međuvremenu su
Barleyeve blizanke razgovarale o Lindinoj fotografiji: – Baš šteta da nalikuje na Maxa, a
ne na Serenu. Nat Abrams reče: – Što to znači? Treba stajati u redu za pi-pi?, a Maggie
doviknu: – Sad ću. Ona izađe iz kupaonice i nađe Iru kako čeka zajedno s Natom; sada su
razgovarali o potrošnji goriva. Ona se vrati u dnevni boravak. Gosti su se bili okupili u
prostoru za jelo gdje je stajao stol prekriven pladnjevima punim hrane sendviča i kolača,
te pićem. Muž Sissy Parton izigravao je pipničara. Maggie ga prepoznade po jarko
rumenoj kosi, boje svježe posječena cedrova drveta. Nije bila ništa tamnija nego ranije.
Ona mu priđe i reče: – Bog, Michael. – Maggie Daley! Lijepo si pjevala, reče on. – Što je
bilo s Irom? – Ma, on..., reče ona neodređeno. – Mogu li dobiti džin s tonikom, molim te?
On joj pripremi piće nalijevajući džin kićenom kretnjom. – Ne volim ovakve stvari,
objasni joj. – Ovo mi je već drugi pogreb ovog tjedna.
– Tko je još umro? zapita Maggie.
– Oh, stari frend s kojim sam obično igrao poker. Prošli je mjesec umrla moja teta
Linette, a mjesec dana prije toga... Ma, kažem ti, najprije sam išao na sve školske
predstave u kojima su sudjelovala moja djeca i tek što sam s tim završio, počelo je ovo.
Netko koga Maggie nije poznavala, priđe i zatraži škotski viski. Maggie krenu u obilazak
po dnevnom boravku. Nije čula da se puno razgovara o Maxu. Ljudi su raspravljali o
bejzbolskom prvenstvu World Series, o porastu broja krivičnih djela, o pravoj dubini za
sadnju tulipanovih lukovica. Dvije su žene koje Maggie nikada ranije nije vidjela,
sastavljale zajednički portret nekoga para što su ga obje poznavale. – On je pomalo pio,
reče jedna.
– Da, ali je nju obožavao. – Oh, bez nje se nije znao ni okrenuti. – Jesi li bila na
uskršnjem doručku koji su njih dvoje priredili? – Nego što! S čokoladnim ukrasom u
sredini stola? – To je bio njegov poklon za nju, kako je ona rekla. Tog jutra joj je priredio
iznenađenje. – Šuplji zec od čokolade. I napunio ga je rumom. – Ona nije znala da je
napunjen rumom. – Objasnio je kako je htio da zec izgleda kao oni švicarski bonboni
punjeni likerom. – Rum je iscurio iz zeca. – Kroz rupice koje su nastale od toga što se
čokolada smekšala. – Najgora zbrka koju sam ikad vidjela, cijeli se stolnjak zaprljao. –
Sreća da je to bio jedan od onih prazničnih papirnatih stolnjaka iz Hallmarka. Otraga, u
prostoru za jelo, Barleyeve su blizanke razgovarale s Michaelom. Bile su podigle sunčane
štitnike pa su im oni sada stršali iznad naočala poput drskih ticala na nekakvim bistrim
stvorovima oštro izrezanih crta lica što su ovamo stigli iz dalekog svemira i obje su u isti
mah ozbiljno kimale glavom. Jo Ann i Sugar razgovarale su o neravnopravnim brakovima
– glavno pitanje koje je godinama izjedalo Jo Ann prije no što se udala za Nata, a očevidno
isto tako i poslije toga. – Reci mi istinu, govorila je Sugar. – Zar se tebi ne čini da je na
neki način svaki brak zapravo neravnopravan? A Serenina su dva unučića jedan drugoga
skrivećki gađali komadima kolača. Kolač je dobro izgledao: mekani bijeli biskvit. Maggie
je razmišljala o tome da uzme krišku, no onda se sjeti svoje dijete. Oćutje krepostan
osjećaj praznine u središtu prsnoga koša. Obilazila je oko stola motreći što se nudi,
odolijevajući čak i zdjeli s prženim krumpirićima. – Slatke bombice sam ja napravila, reče
Serenina susjeda pokraj njezina lakta.
– Slatke bombice? – Uzmete paketić želina s okusom naranče, konzervu zgnječenog
ananasa, kutiju Cool Whipa... Neka joj žena s natapiranom frizurom reče dobar dan pa se
susjeda okrenu da je pozdravi ostavljajući Maggie sa škripavim osjećajem želina u prahu
pod zubima.
Serena je stajala kraj stola sa zakuskom, ispod slike u ulju koja je prikazivala mrtvu
pticu pored košare pune maslinastozelenog voća. Linda su i njezin muž stajali pokraj nje.
– Mama, kada svi ovi ljudi odu, govorila je Linda, – vodimo te van na večeru, kamo god ti
srce poželi. Govorila je malo glasnije nego obično, kao da Serena slabo čuje. –
Namjeravamo te počastiti pravim obrokom, reče.
– Oh, pa, u kući ima toliko hrane, reče Serena. – A ja, časna riječ, više i nisam toliko
gladna. Njezin zet reče: – Majko Gill, samo recite koji vam je restoran najdraži. Jeff, tako
se zove. Maggie se nije mogla sjetiti njegova prezimena.
Serena reče: – Ovaj... Ona se ogleda oko sebe kao da se nada nekakvu prijedlogu.
Očima okrznu Maggie, a onda joj pogled prijeđe preko nje. Na kraju reče: – Pa, možda
Golden Chopsticks. To je zgodno mjesto. – Kakav je to restoran, kineski? – Pa, da, ali
imaju i... – Oh, ja naprosto ne podnosim kinesku kuhinju, reče Linda. – Ni kinesku ni
japansku. Žao mi je, ali moram ti to reći. – Ili bilo koju drugu istočnjačku kuhinju, istaknu
Jeff. – Ne sviđa ti se ni tajlandska kuhinja. – Istina. Kao ni filipinska ni burmanska. Serena
reče: – Ali... – A ne možeš jesti ni indijsku hranu; nemoj zaboraviti indijsku kuhinju, reče
Jeff.
– Ne, u indijskoj kuhinji se upotrebljava previše začina. – Začini joj utječu na probavu,
reče Jeff Sereni.
– Pretpostavljam da sam naprosto preosjetljiva ili tako nešto, reče Linda.
– Isto vrijedi i za meksičku kuhinju. – Ali ovdje i nema nikakvog meksičkog restorana,
reče Serena. – Ne postoji nijedno od svih tih mjesta. Linda reče: – Voljela bih znati kako i
sami Meksikanci mogu podnijeti sve one ljute začine. – Pa i ne mogu, objasni joj Jeff. – Svi
obolijevaju od te grozne boljetice zbog koje kao da im se unutrašnjost usta prekriva
nekakvim pločama. Serena žmirnu: – Pa, reče, – kakav ste vi restoran mislili predložiti? –
Mislili smo možda na onaj restoran koji je specijaliziran za odreske, izvan grada na Cesti
broj jedan, objasni joj Jeff.
– MacMannov restoran? Oh. – To jest ako se vi s time slažete. – Pa, MacMann je
malo... bučan, reče Serena.
– Meni se nikad nije činio bučnim, reče Linda.
– Hoću reći, tamo uvijek ima previše buke i previše ljudi. – Kako god hoćeš, mama,
reče joj Linda dižući bradu uvis. – Za Boga miloga, samo smo pokušavali biti ljubazni.
Maggie je, stojeći na samom rubu njihova malenog kruga, očekivala da će Serena
zakolutati očima i uputiti joj neki od onih svojih kiselih pogleda. No, Serena se i ne obazre
na nju. Činilo se kao da se nekako uvukla u sebe; bila je izgubila svu živahnost. Prinese
piće ustima i zamišljeno otpi iz čaše.
Tada Maxov brat doviknu: – Serena? Jesmo li spremni? Hoćemo li početi? Pokazivao
je prema crnom kovčežiću od umjetne kože izjedene vlagom što je stajao na stoliću za
kavu. Nešto je u tome Maggie bilo poznato, no nije se mogla sjetiti što. Serena zasja.
Okrenu se prema Maggie i reče: – Evo mog iznenađenja. – Što je to? zapita Maggie.
– Prikazat ćemo snimku s mojeg vjenčanja. Dakako: kinoprojektor. Maggie takvu
spravu već godinama nije vidjela. Promatrala je kako Maxov brat otkapča srebrne kopče.
U međuvremenu se Serena odmaknu od njih i krenu od prozora do prozora spuštajući
platnene rolete. – Najveću ćemo roletu upotrijebiti kao ekran, doviknu ona. – Oh, nadam
se da film nije uništen ili izblijedio ili da mu se nije desila neka od onih stvari koje se
događaju sa starim filmovima. – Hoćeš reći, tvojeg i Maxovog vjenčanja? zapita Maggie
idući za njom.
– Ovo je snimio njegov stric Oswald. – Ne sjećam se kamere na vjenčanju. – I ja sam se
sjetila tog filma tek kad sam noćas razmišljala o pjesmama. Ako još uvijek postoji, rekla
sam samoj sebi, zar ga ne bi bilo zgodno pogledati? Zgodno? Maggie nije baš bila jako
sigurna u to. No, svejedno, ne bi to nipošto bila propustila, pa nađe za sebe mjesto na
sagu. Spusti čašu na pod i savije noge postrance. Na stolici je pored nje sjedila neka
veoma stara gospođa, no Maggie je iz položaja u kojem se nalazila mogla vidjeti samo
svijetle žućkastosmeđe pamučne gležnjeve što su se stapali jedan s drugim iznad gornjega
ruba njezinih cipela.
Sada su i ostali gosti doznali što se sprema. Oni među njima koji su nekada išli sa
Serenom u razred, smjestiše se oko projektora, dok se ostali rastreseno raspršiše na sve
strane poput nekakvih tjelešaca pod mikroskopom. Nekoliko ih se uputi prema vratima
govoreći o djevojkama koje im čuvaju djecu i svakojakim dogovorima te obećavajući
Sereni da će joj se javiti. Neki se pak vratiše do bara pa, budući da je Michael bio napustio
svoje mjesto, počeše sami miješati pića. Michael je sada bio u dnevnom boravku, a isto
tako i Nat. Iru Maggie nigdje nije mogla vidjeti. Nat je upravo pitao Sugar: – Misliš da sam
i ja na tom filmu? – Jesi ako si pjevao na vjenčanju. – Nisam, reče on snuždeno.
Uz samo malo mašte, pomisli Maggie, ovo bi mogao biti sat o građanskim pravima i
dužnostima kod gospodina Aldena. (Trebalo je samo zanemariti staru gospođu koja je
zadovoljno sjedila zveckajući šalicom za čaj.) Ogleda se oko sebe i vidje polukrug
sastavljen od prosijedih muškaraca i žena, a u vezi je s njima bilo nešto toliko iscrpljeno,
toliko dobrodušno i nepreuzetno da u tom trenutku osjeti upravo obiteljsku bliskost s
njima. Pitala se kako to da nije ranije shvatila da su i oni tokom svih ovih godina starjeli
zajedno s njom, prolazeći kroz više-manje iste faze u životu – podižući djecu i opraštajući
se od njih, čudeći se borama koje su otkrivali u zrcalu, gledajući kako im roditelji postaju
sve krhkiji i nesuvisliji. Nekako ih je još uvijek zamišljala onakve kakvi su bili onda dok ih
je još mučila briga oko proslave mature.
Čak ju je i zvuk projektora podsjećao na sat kod gospodina Aldena – pucketanje koje
se začu kad se koluti s filmom stadoše vrtjeti, a kvadrat zamrljane, izgrebane svjetlosti
pade na platnenu roletu. Što bi rekao gospodin Alden da ih sada opet vidi ovako
okupljene? On je sada vjerojatno već umro. A u svakom slučaju, u ovom se filmu nije
prikazivalo funkcioniranje demokracije ili rađanje zakona, već...
Pa to je Sissy! Sissy Parton! Mlada, vitka i ukočena, s kosom čvrsto stisnutom u čvor i
umjetnim ivančicama oko glave, što je podsjećalo na kapicu mlade francuske sluškinje.
Svirala je na klaviru, a zapešća su joj bila svinuta u tako dražestan luk da se moglo
povjerovati kako se samo zbog tankoćutnosti njezina dodira u filmu ne čuje nikakav
zvuk. Iznad bijele se halje jedva nazirao petarpanovski ovratnik njezine bluzice,
blijedoružičaste boje kao lososovo meso (u stvarnome je životu to zapravo bilo
zagasitoružičasto, sjeti se Maggie). Ona podiže glavu i promišljeno se zagleda u jednu
točku, a kamera krenu za njezinim pogledom i ekran se najednom ispuni dvostrukim
redom smiješno dotjeranih mladih ljudi u nabranim haljama. Bezglasno su pjevali, a usta
im bila otvorena u savršen oval. Nalikovali su na pjevače božićnih pjesama s nekakve
čestitke.
 Serena pogodi o kojoj se pjesmi radi. – Prava ljubav, zapjeva ona, – prava... a onda se
prekide i reče: – Oh! Pogledajte! Mary Jean Bennett! Nju se nisam sjetila pozvati. Potpuno
sam na nju zaboravila. Zna li itko gdje je Mary Jean sada?
Nitko ne odgovori, premda je nekolicina prisutnih i dalje tiho, sanjivo mrmljala: – ...
jer nad tobom i nada mnom anđeo čuvar bdije... – Evo i Nicka Bournea, gada izdajničkog,
reče Serena. – Tvrdio je da mu je predaleko doći ovamo na pogreb. Sjedila je na naslonu
za ruke nečije stolice izvijajući vrat prema filmu koji se prikazivao na ekranu. Iz profila
izgleda zapovjednički, gotovo veličanstveno, pomisli Maggie, sa srebrnim obrubom što ga
stvara svjetlost dopirući s ekrana i spušta joj se niz krupni, ravni nos i prati zakrivljenu
crtu usana.
Maggie je pak u zboru stajala u prvom redu, pored Sugar Tilghman. Kosa joj se u
sitnim uvojcima kovrčala oko glave pa joj se zbog toga lice činilo prevelikim.
Oh, ovo je ponižavajuće. No, nedvojbeno su se i drugi isto tako osjećali. Jasno je čula
Sugarino gunđanje. A kada kamera prijeđe na Durwooda, s njegovom vlažnom, crnom,
nagore začešljanom kosom nalik na vrh sladolednog tuljca Dairy Queen, on se tako oštro
zasmija da to zazvuča kao lavež. Onaj mlađi Durwood pristupi klaviru dok je halja
lepršala oko njega. Zauze položaj i važno zastade.
Onda se dade na bezglasno pjevanje pjesme – Želim te, trebam te, volim te, češće
sklapajući nego otvarajući oči, a lijevom je rukom tako vatreno gestikulirao da je u
jednom trenutku pogodio ljiljan u vazi od papirmašea. Maggie se htjede nasmijati, ali se
suzdrža. I drugi tako postupiše, iako stara gospođa reče: – Zaboga, i zazvecka šalicom za
čaj. Nekoliko je ljudi pjevušilo i uz ovu pjesmu, a Maggie pomisli kako je to s njihove
strane silno obzirno.
Zatim kamera vrtoglavo kliznu na Jo Ann Dermott koja je stajala u prednjem dijelu
crkve. Držala se za rubove stalka za knjigu i čitala iz knjige koju prisutni nisu mogli
vidjeti. Budući da nije pjevala u zboru, jasno se vidjelo kakvu haljinu ima na sebi – haljinu
ukočena kroja, s podstavljenim ramenima i širokom suknjom, te je u njoj više izgledala
kao matrona negoli u bilo čemu što će ikada kasnije nositi. Spuštene su joj oči djelovale
golo. Nitko nije mogao pjevušiti uz Proroka pa se čitanje naprosto nastavljalo i
nastavljalo u potpunoj tišini. U prostoru su za jelo ostali gosti razgovarali, smijali se i
zveckali kockicama leda. – Dobri Bože, prevrtite to naprijed, reče Jo Ann. Maxov brat
očito nije znao kako bi to učinio (ako bi se sa starim filmovima uopće smjelo tako
postupati) te su morali i dalje sjediti, sve dok čitanje nije završilo.
Tada kamera opet poleti i za klavirom se pojavi Sissy s jednom vlažnom kovrčicom
koja joj se bila prilijepila za čelo. Maggie su i Ira stajali jedno pored drugog ozbiljno
promatrajući Sissy. (Ira je bio dječak, gotovo dijete.) Njih dvoje duboko udahnuše i
zapjevaše. Maggie je bila pomalo predebela za haljinu koju je nosila – još se i onda borila s
deset suvišnih funti – a Ira je izgledao poput očerupana ptića kojemu tek probija perje.
Zar je zbilja nosio tako kratku kosu?
U ono se vrijeme činilo da ga je teško prozreti. Činjenica da ga se ne može prozreti
bila je njegova najprivlačnija crta. Nju je podsjećao na one matematičke genije koji ne
moraju ispisivati postupak rješavanja zadatka, već naprosto znaju njegovo rješenje.
Bila mu je dvadeset i jedna kada je film snimljen. Maggie je bilo devetnaest.
Pojma nije imala gdje su se prvi put sreli jer u ono vrijeme to i nije bilo važno.
Vjerojatno negdje na hodniku u srednjoj, a možda čak i u osnovnoj školi.
 Možda je on dolazio u njezinu kuću i družio se s njezinom braćom. (On i njezin brat
Josh bili su po prilici istih godina.) Pjevao je s njom u crkvi; toga se sjećala. Njegova je
obitelj odlazila u tu crkvu, a gospodin Nichols koji je oskudijevao u muškim glasovima,
nekako je nagovorio Iru da se uključi u zbor. No nije tu dugo ostao. Otišao je nekako u
vrijeme kada je završio srednju školu.
Ili je to možda bilo godinu dana kasnije. Maggie nije zapamtila kada se točno prestao
pojavljivati.
Njezin je dečko u srednjoj školi bio momak koji je išao s njom u isti razred i zvao se
Boris Drumm. Bio je nizak i tamnoput, imao je grubu kožu, a gustu je kovrčastu crnu kosu
nosio kratko ošišanu – već je u toj dobi bio muževan i predstavljao sve što je ona tražila.
Upravo je Boris Maggie naučio voziti, pa se jedna od vježbi sastojala u tome da ona sama
jurne preko Searsa, Roebuckova parkirališta, a on bi iznenada skočio pred kola eda bi ona
mogla provjeriti koliko brzo može zakočiti. Najjasnija slika koja joj se o njemu do
današnjeg dana zadržala u sjećanju, bio je odlučan stav što bi ga zauzeo kad bi tako stao
pred nju: ispruženih ruku, široko raširenih nogu i čvrsto stisnutih vilica.
Činio se postojanim poput klisure. Neuništivim. Činilo joj se da bi ga mogla i
pregaziti, a on bi opet nedirnut skočio uvis, poput onih plastičnih čovječuljaka s okruglim
olovnim dnom.
On se nakon mature planirao upisati na neki koledž na Srednjem zapadu i
podrazumijevalo se da će se, čim diplomira, vjenčati s Maggie. U međuvremenu će
Maggie ostati kod kuće i ići na Goucher. Njoj samoj nije bilo baš puno stalo do toga; bila je
to majčina zamisao. Njezina je majka, koja je prije braka predavala engleski, ispunila
obrasce za upis te je čak umjesto Maggie napisala i ogled koji je trebalo priložiti uz molbu
za prijem. Za nju je bilo silno važno da joj djeca postignu istaknuto mjesto u društvu.
(Maggien se otac bavio postavljanjem vrata na garažama i nikada nije išao u koledž.)
Stoga se Maggie unaprijed pomirila s četiri godine na Goucheru. U međuvremenu se, da
bi zaradila nešto novaca za školarinu, preko ljeta prihvatila pranja prozora.
Bio je to posao u staračkom domu Silver Threads koji još nije bio službeno otvoren.
Bila je to nova novcata, moderna zgrada, malo podalje od Erdman Avenue, s tri dugačka
krila i stotinu osamdeset dva prozora. Svaki je od većih prozora imao dvanaest staklenih
okanaca, a manji su ih prozori imali po šest. A s lijeve je strane svakoga okna u kutu bila
bijela papirnata naljepnica na kojoj je pisalo KRYSTAL KLEER MFG. CO. Te su se naljepnice
držale stakla snagom kakvu Maggie nikada nije vidjela, ni prije ni poslije toga. Čime god
da su bile prilijepljene, znala je kasnije pomisliti, tu je tvar svakako mogla iskoristiti
NASA. Ako biste ogulili gornji sloj papira, na staklu bi ostao donji sloj nalik na mašak, a
ako biste njega namočili vrućom vodom i onda ga sastrugali britvicom za brijanje, još su
uvijek ostajali sivi tragovi gumastog ljepila, a kad biste i njih uklonili, cijelo je okno,
dakako, bilo prava svinjarija, prepuno otisaka prstiju i izbrazdano, pa ga je trebalo
poprskati Windexom i istrljati jelenjom kožom. Cijelo je jedno ljeto, od devet ujutro pa
sve do četiri sata poslijepodne, Maggie strugala, namakala i opet strugala te naljepnice.
Vrhovi su je prstiju neprestano boljeli. Osjećala se kao da su joj nokti do korijena
oguljeni. Nije imala nikoga s kim bi uz posao mogla malo popričati jer je bila jedina osoba
koju su bili zaposlili za pranje prozora. Jedino joj je društvo bio radio na kojem je svirao –
Mjesečev žar i – Gotovo razum izgubih.
 U kolovozu je u dom stiglo nekoliko pacijenata premda sav posao još nije bio dovršen.
Smješteni su, dakako, u sobe u kojima su prozori već bili potpuno izribani, no Maggie je
stekla običaj da od vremena do vremena napravi stanku i pođe ih obići. Zastala bi kraj
ovoga ili onoga kreveta da vidi kako su. – Možete li mi vrč s vodom primaknuti malo
bliže, lutko? zatražila bi neka žena ili bi zamolila: – Ne bilo vam teško, navucite tu
zavjesu. Dok bi obavljala takve stvari, Maggie se osjećala značajnom i sposobnom. Počela
je oko sebe okupljati pacijente koji su se mogli sami kretati. Netko bi od njih, vozeći se u
kolicima, otkrio u kojoj sobi ona radi i najednom bi se oko nje u međusobnom razgovoru
našlo troje ili četvero pacijenata. Njihov se način razgovora sastojao u tome da zanemare
njezinu prisutnost i vatreno raspravljaju jedni s drugima. (Da li se to i to desilo za vrijeme
sniježne mećave 88. ili 89. godine? I koja je brojka važnija pri očitavanju krvnoga tlaka?)
No pokazivali su da su izrazito svjesni njezine prisutnosti; znala je da je sve to
namijenjeno njoj. Smijala se u pravom trenutku ili na neki drugi način pokazivala da s
njima suosjeća, a staračka bi lica izražavala zadovoljstvo.
Nitko u njezinoj obitelji nije imao razumijevanja za nju kada je najavila da neće ići u
koledž, nego da će se umjesto toga zaposliti u staračkom domu kao pomoćna radna snaga.
Pa pomoćna radna snaga nije ništa bolje od sluškinje, isticala je njezina majka, ništa bolje
od sobarice. A Maggie ima tako sjajan um i na maturi je bila među najboljima u razredu.
Zar baš hoće biti obična osoba?
Njezina braća koja su i sama bila odabrala slične poslove (trojica su radila na
različitim poslovima u građevinarstvu, a četvrti je na ranžirnom kolodvoru Mount Clare
popravljao lokomotive), izjaviše kako su očekivali od nje da će napredovati u životu. Čak
joj se i otac na pola glasa pitao zna li ona uopće što radi. No Maggie je ostala
nepokolebljiva. Što će joj koledž? Što će joj oni besmisleni, precijenjeni komadići
podataka poput onih koje je učila u srednjoj školi – Ontogeneza je kratka rekapitulacija
filogeneze i Sinegdoha je uzimanje naziva za dio stvari kao imena za cijelu stvar?
Uključila se u program obuke Crvenog križa što joj je u ono vrijeme jedino i bilo potrebno
i zaposlila se u Silver Threadsu.
I eto je, osamnaest joj je i pol godina, na poslu se kreće među starim ljudima i živi s
dvoje starih roditelja i neoženjenim bratom koji je i sam, na neki način, bio malo
postariji. Boris Drumm morao je sam zarađivati za troškove školovanja pa se u Baltimore
vraćao samo o Božiću, a ostale je praznike provodio prodajući odjeću u nekom dućanu za
muškarce blizu koledža. Pisao je dugačka pisma u kojima je opisivao kako mu se u toku
studija promijenilo poimanje svega što postoji.
Svijet je tako pun nepravde! pisao je. Nikada to ranije nije shvaćao. Bilo je teško
odgovarati na njegova pisma jer je Maggie imala vrlo malo toga o čemu bi pisala. Većinu
njihovih zajedničkih prijatelja više nije susretala. Neki su bili otišli od kuće u koledž, a
kada su se vratili, bili su drugačiji. Neki su sada bili u braku, što je izazvalo još veće
promjene. Uskoro se počela redovito viđati samo sa Sugar i Barleyevim blizankama – a i
to samo zbog toga što su one još uvijek pjevale u crkvenom zboru – te, dakako, sa
Serenom, najboljom prijateljicom. No, Boris nije nikada imao naročito dobro mišljenje o
Sereni, pa ju je Maggie u svojim pismima rijetko spominjala.
Serena je radila u trgovini ženskoga donjeg rublja kao prodavačica. Donosila je kući
prozirno, čipkasto rublje u najnerazumnijim bojama. (Zar se svijetlocrveni grudnjak neće
vidjeti kroz gotovo svaki komad odjeće što ga netko posjeduje?) Šepureći se u crnoj
večernjoj haljini s prozirnim gornjim dijelom, saopćila joj je da se ona i Max u lipnju
namjeravaju vjenčati, čim on završi prvu godinu studija na Sjevernokarolinskom
sveučilištu. SKS je bio sporazum što ga je Max bio sklopio s roditeljima. Obećao je da će
godinu dana pokušati ići u koledž, a onda će mu oni, ako to doista, istinski bude mrzio,
dopustiti da se ispiše. Oni su se, dakako, nadali da će on ondje sresti neku zgodnu
djevojku s Juga i osloboditi se očaranosti Serenom. No, to nikada ne bi priznali.
Max kaže da će, kada se vjenčaju, ona moći prestati raditi u prodavaonici donjeg
rublja i uopće više neće morati raditi, rekla je Serena; a osim toga je, rekla je (čeznutljivo
smaknuvši crnu čipkastu naramenicu i diveći se vlastitom mliječnobijelom ramenu),
nagovara da, kad on sljedeći put dođe kući, ode s njim u motel Blue Hen. Ništa neće raditi,
kaže, samo će biti zajedno. Maggie se to dojmilo i zavidjela je Sereni. Njoj je to zvučalo
veoma romantično. – Pristat ćeš, je li? pitala je, ali je Serena rekla: – Misliš da sam luda?
Nije mi ni na kraj pameti. – Ali, Serena..., započela je Maggie. Spremala se reći kako to
nipošto ne nalikuje na Anitin slučaj, ni izdaleka, ali ju je zaustavio divlji izraz na Sereninu
licu.
– Nisam ja naivna, rekla je Serena.
Maggie se pitala što bi učinila kad bi Boris nju pozvao u motel Blu Hen. Mislila je,
međutim, da to njemu uopće neće ni pasti na pamet. Možda se to događalo zato što se, da
bi osjetila povezanost s njime, tih dana bila prisiljena oslanjati samo na njegova dugačka,
dosadna pisma, no u posljednje joj se vrijeme Boris počeo činiti manje... odrješitim, moglo
bi se reći, manje određenim. U svojim je pismima sada govorio o tome da će se nakon
koledža upisati na pravo i onda ući u politiku. Samo u politici, govorio je, čovjek ima moć
da ispravi ono što je na ovome svijetu pogrešno. No, to je bilo smiješno: Maggie na
političare nikada nije gledala kao na moćne ljude. Gledala je na njih kao na prosjake.
Uvijek su nešto moljakali očekujući glasove, prikazujući se drugačijima no što su bili eda
bi udovoljili javnosti, ponašajući se beskičmenjački i lažno u nastojanju da postanu
omiljeni. Bilo joj je odvratno i zamisliti Borisa da se ponaša na takav način.
Pitala se da li se i Serena predomišlja u vezi s Maxom. Ne, vjerojatno ne.
Serena su se i Max savršeno slagali. Serena je imala puno sreće.
Maggien je devetnaesti rođendan – Valentinovo 1957. godine – padao u četvrtak, a
četvrtkom je uvečer ona odlazila na vježbanje crkvenog zbora. Serena je donijela tortu pa
je nakon završetka vježbanja svima razdijelila po krišku, zajedno s papirnatom čašom
đumbirovca i svi su zapjevali – Sretan rođendan. Stara je gospođica Britt, koja je zbilja
već odavno trebala prestati s pjevanjem, ali joj nitko nije imao srca to reći, pogledala oko
sebe i uzdahnula. – Kako je to tužno, rekla je, – kako se mladi ljudi razilaze. Eto, Sissy
jedva da uopće i dolazi otkako se udala, Luisa se seli u okrug Montgomery, a čujem da je
sada i mladi Moran poginuo. – Poginuo? pitala je Serena. – Kako se to dogodilo? – Oh,
jedna od onih neobičnih nesreća na vojnim vježbama, rekla je gospođica Britt. – Ne znam
pojedinosti. Sugar čiji je zaručnik bio u logoru Lejeune reče: – Gospode Bože, samo želim
da se Robert vrati zdrav i u jednom komadu – kao da Robert s neprijateljem negdje vodi
borbe prsa u prsa, što, dakako, nije bio slučaj. (To je slučajno bio jedan od onih rijetkih
časaka u našoj povijesti kada zemlja nije bila upletena ni u kakve ozbiljne neprijateljske
sukobe.) Serena je potom pokušala ponuditi još malo rođendanske torte, ali su svi morali
poći kući.
Te je noći Maggie u krevetu iz nekog razloga počela misliti o mladom Moranu.
 Iako ga nije dobro poznavala, otkrila je da ga u mislima može sebi jasno predočiti:
nehajna držanja, visok i istaknutih jabučica, glatke i kao ulje sjajne crne kose. Mogla je
znati da mu je suđeno da umre mlad. Bio je jedini dečko u crkvenom zboru koji nije zbijao
neslane šale dok bi im se gospodin Nichols obraćao. Na njemu se vidjelo da umije vladati
sobom. Sjetila se i toga da je vozio auto koji je radio po sistemu – sam svoj majstor,
sklepan od dijelova s automobilskog otpada i izolacijske vrpce. Kada je bolje razmislila,
povjerovala je da može zamisliti njegove ruke na upravljaču. Bile su žilave i opaljene
suncem, neobično široke pri dnu palca, a u pore mu se na člancima prstiju bila duboko
upila kolomast. Vidjela ga je u vojničkoj uniformi s crtom izglačanom oštro kao nož na
prednjem dijelu hlača – naglavce srlja u smrt, a izraz mu se lica pri tome nimalo ne
mijenja.
Bila je to njezina prva slutnja o tome da je i njezin naraštaj dio toka vremena.
Baš kao i drugi prije njih, i oni će odrasti, ostarjeti i umrijeti. Novi je naraštaj već
nadolazio iza njih.
Boris je pisao i javio joj kako će sve pokušati da za proljetne praznike dođe kući.
Maggie bi voljela da to nije zvučalo tako kao da se jako trudi. U njemu nije bilo nimalo
mirne sigurnosti kakvu je pokazivao Ira Moran.
Serena je dobila zaručnički prsten s dijamantom u obliku srca koji je blještao na sve
strane. Počela je kovati i mijenjati planove za veliku složenu svadbenu svečanost
predviđenu za 8. lipnja, datum prema kojemu je ona veličanstveno plovila, poput neke
lađe, a sve su se njezine prijateljice zibale u brazdi što je ostajala za njom. Maggiena je
majka govorila kako je apsurdno dizati toliku galamu oko jedne svadbe. Govorila je da
ljudi koji žive samo radi svadbe, kasnije dožive razočaranje, a onda je, promijenivši ton,
rekla: – To jadno, siroto dijete ne preza ni pred čim; moram reći da je žalim. Maggie je
bila šokirana. (Da je žali! Njoj se pak činilo da Serena počinje živjeti, a da ona, Maggie,
čeka na sporednom kolosijeku.) U međuvremenu je Serena odabrala vjenčanicu od čipke
boje bjelokosti, a onda se predomislila i zaključila da će bijeli saten bolje odgovarati, te
najprije napravila izbor crkvene, a onda izbor svjetovne glazbe i sve prijatelje obavijestila
o tome da će njezina kuhinja biti presvučena tapetama ukrašenim jagodama.
Maggie se pokušavala sjetiti što zna o obitelji Ire Morana. Mora da su bili shrvani
zbog toga što su ga izgubili. Majka mu je, činilo joj se da se sjeća, bila mrtva. Otac mu je
bio rastresen, neuredno odjeven čovjek koji se držao pogrbljeno kao i Ira, a imao je i
nekoliko sestara – dvije ili možda čak i tri.
Mogla je točno odrediti u kojoj su klupi uvijek sjedili u crkvi, ali kada je to htjela
provjeriti, otkri da više ne dolaze u crkvu Pazila je neće li ih ugledati tokom cijele druge
polovice veljače i gotovo cijelog ožujka, no oni se nikada ne pojaviše.
Boris Drumm dođe kući za proljetne praznike i prve nedjelje pođe zajedno s njom u
crkvu. Maggie je stajala u prostoru predviđenom za članove zbora gledajući odozgor
prema mjestu gdje je on sjedio, između njezina oca i njezina brata Elmera, pa joj pade na
pamet kako se on uklapa među njih. I predobro. Kao i svim muškarcima u njezinoj
obitelji, i njemu je lice za vrijeme pjevanja pobožnih pjesama poprimalo nekakav
posramljen izraz i više je mrmljao riječi nego ih pjevao ili ih je možda samo oblikovao
ustima dok je sklanjao pogled u stranu kao da se nada da to nitko neće primijetiti. Samo
je Maggiena majka doista pjevala, isturivši bradu i jasno izgovarajući riječi.
Nakon nedjeljnoga ručka s njezinom obitelji, Maggie i Boris izađoše na trijem.
 Maggie je nogom lijeno odgurivala njihaljku na trijemu naprijed-nazad, a Boris
iznosio svoje političke aspiracije. Govorio je kako misli početi s malim, možda će tek ući u
školski odbor ili nešto slično. Onda će se probiti do senatora.
– Hmm, rekla je Maggie i progutala zijevanje.
Onda se Boris značajno nakašlja i zapita je je li ikada pomišljala na to da se školuje za
bolničarku. To bi mogao biti dobar plan, reče, ako je toliko zagrijana za brigu o starijim
ljudima. Možda je i to bilo u nekakvoj vezi s njegovom karijerom; senatorske se žene ne
bave pražnjenjem bolničkih gusaka. Ona reče: – Ne želim biti medicinska sestra. – Uvijek
si bila tako dobra u učenju, reče joj on.
– Ne želim sjediti na šalteru i ispunjavati obrasce; želim se baviti ljudima! rekla je
Maggie.
Glas joj je bio oštriji no što je namjeravala. On se odmaknu od nje.
– Oprosti, reče ona.
Osjećala se prevelikom. Kada bi sjeli, bila je viša od njega, posebno kad bi se on
zgrbio, kao sada.
On reče: – Što nije u redu, Maggie? Čudno se ponašaš za vrijeme cijelih ovih
proljetnih praznika. – Žao mi je zbog toga, rekla je, – ali nekoga sam... izgubila. Umro mi
je jako blizak prijatelj. Nije ni pomišljala na to da pretjeruje. Činilo joj se u tom trenutku
da su ona i Ira bili bliski. Samo im to nije bilo doprlo do svijesti.
– Pa zašto mi to nisi rekla? zapitao je Boris. – Tko je umro? – Ne poznaješ ga. – Otkud
znaš? Tko je umro? – Oh, rekla je, – zvao se Ira..
– Ira, rekao je Boris. – Hoćeš reći, Ira Moran? Ona kimnu držeći oči oborene.
– Onaj mršavi? Nekoliko razreda ispred nas? Ona kimnu.
– Nije li on bio djelomično Indijanac ili nešto slično? Ona to nije bila primijetila, no
zvučalo je dobro. Zvučalo je savršeno.
– Jasno da sam ga poznavao, rekao je Boris. – Hoću reći, samo smo se pozdravljali u
prolazu. Hoću reći, nije mi bio pravi priatelj ili nešto slično. Nisam ni znao da ti je on
prijatelj. Gdje li ona samo pronalazi te tipove, govorio je natmureni izraz na njegovu licu.
Najprije Serena Palermo, a sada i taj Indijanac.
– Bio je jedan od onih ljudi s kojima sam se rado družila, rekla je.
– Bio? Oh, tako. Pa, dopusti da ti izrazim sućut, Maggie, rekao je Boris. – Samo bih
volio da si mi to ranije rekla. Minutu je razmišljao o tome, a onda rekao: – Kako se to
zapravo desilo? – Stradao je na vojnim vježbama, rekla je Maggie.
– Vojnim vježbama? – U logoru za novake. – Nisam znao da su ga pozvali u vojsku,
rekao je Boris. – Mislio sam da radi u očevoj radionici okvira. Zar nisam upravo tamo dao
uokviriti našu fotografiju s proslave mature? Samova radionica okvira? Čini mi se da me
baš Ira poslužio. – Zbilja? rekla je Maggie i pomislila na Iru iza pulta, kao na još jednu
sliku koju će dodati svojoj malenoj zbirci. – Pa jest, rekla je. – Hoću reći, pozvali su ga u
vojsku. A onda se desila ta nesreća. – Žao mi je što to čujem, rekao je Boris.
Nekoliko mu je minuta kasnije rekla da bi do kraja dana radije ostala sama, pa Boris
reče da to, dakako, razumije.
Uvečer se u krevetu rasplakala. Razlog je tome bila činjenica što je s nekim na glas
razgovarala o Irinoj smrti. Nije to prije nikome spominjala, čak ni Sereni koja bi sigurno
rekla: – O čemu ti to pričaš? Jedva da si ga i poznavala. Ona i Serena odlaze svaka na svoju
stranu, shvati Maggie. Još jače zaplaka brišući suze krajičkom plahte.
 Sljedećeg se dana Boris vratio u koledž. Maggie je imala slobodno prijepodne pa ga je
odvezla na autobusni kolodvor. Kad se oprostila s njim, osjeti se osamljenom. Najednom
joj se učini silno tužnim što je on prešao sav taj put samo zato da nju vidi. Požali što nije
bila ljubaznija prema njemu.
Kod kuće se majka bila prihvatila proljetnog čišćenja. Već je bila smotala sagove i
prostrla prostirke od sisalova vlakna koje su ljeti koristili, a sada je s prozora skidala
zavjese uz glasan prasak. Gola je bijela svjetlost postupno ispunjavala kuću. Maggie se
uspne stepenicama u svoju sobu i baci se na krevet.
Do kraja je života vjerojatno osuđena na to da živi neudata u ovoj gnjavatorskoj i
predvidljivoj obitelji.
Nakon nekoliko minuta ustade i ode u spavaću sobu svojih roditelja. Ispod telefona
uze dio telefonskog imenika sa žutim stranicama. Okviri, ne. Okviri za slike, da, tu je.
Samova radionica okvira. Mislila je kako naprosto želi vidjeti taj naziv otisnut u
telefonskom imeniku, no na kraju načrčka adresu na bloku za bilješke i odnese je u svoju
sobu.
Nije imala crno obrubljenog papira za pisanje pa odabra papir s najjednostavnijim
uzorkom iz mape koju je bila dobila za maturu – bijeli sa samo jednom stabljikom zelene
paprati u kutu. Dragi gospodine Moran, napisala je.
Nekoć sam pjevala s vašim sinom u crkvenom zboru i želim Vam reći koliko mi je
teško palo kada sam čula za njegovu smrt. Ne pišem Vam ovo samo iz pristojnosti.
Mislim da je Ira bio najdivnija osoba koju sam ikada upoznala. U njemu je bilo nešto
posebno i uvjeravam Vas da ću ga se s ljubavlju sjećati dok sam živa.
Uz najdublju sućut, Margaret M. Daley Zalijepila je omotnicu i napisala adresu, a
onda, iz straha da se ne predomisli, požurila do ugla i ubacila pismo u poštanski sandučić.
Najprije nije ni pomišljala na to da bi joj gospodin Moran mogao odgovoriti, no
kasnije joj na poslu pade na pamet da možda i hoće. Dakako: ljudi obično odgovaraju na
pisamca s izrazima sućuti. Možda će joj napisati nešto o Iri što će moći pohraniti i čuvati
kao blago. Možda će joj reći da ju je Ira spominjao po imenu. To i nije bilo potpuno
nemoguće. Ili će joj, uvidjevši da je ona jedna od rijetkih osoba koje su ispravno
procijenile njegova sina, možda poslati neku malu uspomenu – možda neku staru
fotografiju. Voljela bi imati njegovu fotografiju. Sada joj je bilo žao što je nije zatražila.
Budući da ga je poslala u ponedjeljak, pismo će vjerojatno u utorak stići do Irina oca.
Njegov bi pak odgovor ona mogla primiti u četvrtak. U četvrtak je prijepodne sav posao
obavljala obuzeta nekom grozničavom nestrpljivošću. Za ručak je telefonirala kući, ali joj
majka reče da pošta još nije stigla. (Rekla je i: – Zašto? Nešto očekuješ?, što je bila jedna
od onih stvari zbog kojih je Maggie čeznula za tim da se uda i ode iz roditeljske kuće.) U
dva je opet nazvala, ali joj majka reče da za nju nije ništa stiglo.
Te je večeri, dok je išla na vježbanje zbora, još jedanput preračunala dane i shvatila
da gospodin Moran naposljetku možda i nije primio njezino pismo u utorak. Sjećala se da
je bilo skoro podne kad ga je ubacila u sandučić. Od toga se osjeti bolje. Stade žustrije
koračati i domahnu Sereni kad ju je ugledala na stepenicama što su vodile u crkvu.
Gospodin je Nichols kasnio pa su članovi zbora pričali viceve i ogovarali dok su ga
čekali. Svima im je proljeće bilo pomalo udarilo u glavu – čak i staroj gospođici Britt.
Crkveni su prozori bili otvoreni pa su mogli čuti djecu koja su se u susjedstvu igrala na
pločniku. Noćni je zrak mirisao po svježe pokošenoj travi. Gospodin je Nichols, kad je
stigao, u zapućku nosio grančicu despika.
Mora da ju je kupio od uličnoga prodavača koji se sa svojim kolicima upravo toga
jutra prvi put pojavio ove godine. – Ispričavam se, gospođe i gospodo, rekao je gospodin
Nichols. Spustio je kovčežić na klupu i počeo prekapati po njemu tražeći note.
Crkvena se vrata ponovno otvoriše i kroz njih uđe Ira Moran.
Učini joj se veoma visok i ozbiljan, u bijeloj košulji s zadignutim rukavima i uskim
crnim hlačama. Na licu mu je bio strog izraz od čega mu se brada činila duljom, kao da
ima nekakvu grudu u ustima. Maggie osjeti kako joj srce zastaje.
Najprije osjeti da se smrznula, a potom da joj je prevruće, ali je zurila kroz njega
suhih, široko otvorenih očiju označavajući palcem mjesto u pjesmarici. Čak je i u tom
prvom trenutku znala da se ne radi o duhu ili prikazi. Bio je isto toliko stvaran kao i
smolastim lakom premazane klupe, nije izgledao baš tako bez mane kako ga je ona bila
zamislila, no bio je mnogo zamršenije satkan – nekako tjelesniji, složeniji.
Gospodin Nichols reče: – Oh, Ira. Drago mi je što te vidim. – Hvala, reče Ira. Zatim se
između sklopivih stolica provuče otraga gdje su sjedili muški članovi zbora i zauze mjesto
među njima. No Maggie je vidjela kako je pogledom najprije preletio preko zboristica koje
su sjedile naprijed te se naposljetku zaustavio na njoj. Očito zna za njezino pismo. Osjeti
kako joj lice oblijeva rumenilo. Inače tako pristojna, i to iz čiste opreznosti, iz čiste
stidljivosti, sada se dala uhvatiti u tako nezgrapnoj grešci te nije vjerovala da će ikada
moći ma kome pogledati u oči.
Pjevala je ukočeno, ustajući i sjedajući kako je bilo određeno. Pjevala je – Svim
ljudima i narodima i – Kraj rijeke se okupimo. Onda je gospodin Nichols od muških
članova zbora zatražio da sami otpjevaju – Kraj rijeke se okupimo, a potom zamolio
svirača koji ih je pratio na klaviru da ponovi jedan odlomak. Za to se vrijeme Maggie
sagnu prema gospođici Britt i šapnu: – Zar to nije mladi Moran? Onaj koji je došao zadnji?
– Da, mislim da jest, reče ljubazno gospođica Britt.
– Niste li nam rekli da je poginuo? – Ja? zapita gospođica Britt. Djelovala je
iznenađeno pa se zavali u stolicu.
Trenutak kasnije ponovno se nagnu naprijed i reče: – Govorila sam o mladom Randu.
Montyju Randu. – Oh, reče Maggie.
Monty Rand je bio prava krpa, onako bljedunjav i s neugodno dubokim basom.
Maggie se nikada nije naročito sviđao.
Nakon pjevanja ona skupi svoje stvari što je brže mogla i prva izađe kroz vrata, hitro
koračajući pločnikom i stišćući torbicu uza se, no još nije stigla ni do ugla kad začu Iru iza
sebe.Maggie? zazva on.
Ona stade polaganije koračati i zaustavi se pod jednom uličnom svjetiljkom, ali se ne
ogleda. On joj priđe. Sjena što su je njegove noge bacale po pločniku, podsjećala je na
škare.
– Mogu li te otpratiti? reče.
– Kako hoćeš, ona će kratko. On krenu pored nje.
– Pa kako si? zapita.
– Dobro. – Gotova si sa školom? Ona kimnu. Prijeđoše preko ulice.
– Radiš negdje? zapita on.
 – U staračkom domu Silver Threads. – Oh. Pa, dobro. On stade zviždati posljednju
pjesmu koju su vježbali: – Koračajući uz Tebe.
Lijeno je išao uz nju s rukama u džepovima. Prođoše pored nekog para koji se ljubio
na autobusnoj stanici. Maggie pročisti grlo i reče: – Baš glupo!
Pomiješala sam te s mladim Random. – Random? – Monty Rand je poginuo u vojnom
logoru, a ja sam mislila da si ti u pitanju. Još uvijek ga nije gledala iako joj je bio dovoljno
blizu da može osjetiti miris njegove svježe izglačane košulje. Pitala se tko mu ju je
izglačao. Vjerojatno jedna od sestara. Kakve to veze ima s njom? Čvršće stisnu torbicu i
stade brže koračati, no Ira ju je pratio u stopu. Osjećala je njegovu tamnu, pognutu
prisutnost kraj svojega lakta.
– Hoćeš li sada pisati Montyjevom ocu? zapita je on.
Ona se odvaži na to da ga postrance pogleda pa vidje da mu se kut usta podrugljivo
nakrivio.
– Hajde, samo se smij, reče mu ona.
– Ne smijem se. – Hajde! Reci mi da sam napravila budalu od sebe. – Ne pada mi na
pamet da ti se smijem. Sada su već bili stigli do bloka zgrada u kojem je ona stanovala.
Vidjela je svoju kuću ravno naprijed pred sobom, dio niza jednakih zgrada, a trijem je
narančasto sjao pod svjetiljkom protiv komaraca. Kad je ovaj put zastala, pogledala ga je
ravno u lice, a on joj je uzvratio pogled bez tračka smiješka, držeći ruke zabijene u
džepove. Nije očekivala da će mu oči biti tako uske.
Gotovo kao da je Azijat, a ne Indijanac.
– Mora da ti je otac puknuo od smijeha, reče ona.
– Ne, samo je... samo me pitao što to znači. Ona se pokuša sjetiti koje je riječi
upotrijebila u pismu. Poseban, napisala je.
Oh, Gospode. Još i gore od toga: divan. Poželje da je nema.
– Sjećam te se sa zbora, reče Ira. – Ti si Joshova sestra, je li tako? Mislim da se zapravo
nikada nismo dobro upoznali. – Ne, nismo, reče ona. – Zaboga! Bili smo potpuni stranci.
Nastojala je da to zvuči grubo i razumno.
On ju je na trenutak proučavao. Onda reče: – Misliš da bismo se sada mogli bolje
upoznati? – Pa, reče ona, – ja izlazim s jednim dečkom. – Zbilja? S kim? – S Borisom
Drummom, reče ona.
– Oh, da. Ona pogleda prema kući i reče: – Vjerojatno ćemo se vjenčati. – Shvaćam,
reče on.
– Pa, zbogom, reče mu ona.
On šutke podiže ruku, na trenutak se zamisli, a onda se okrenu i ode.
Sljedeće se nedjelje, međutim, pridružio zboru na jutarnjem bogoslužju. Maggie osjeti
olakšanje, gotovo poleti uvis od olakšanja, kao da je dobila još jednu priliku, a onda joj
srce klonu kad se on nakon izlaska iz crkve naprosto izgubi u gomili. No, u četvrtak
uvečer ponovno dođe na pjevanje i nakon toga je otprati kući. Razgovarali su o nevažnim
stvarima – na primjer, o tome kako gospođica Britt ima hrapav glas. Maggie se opusti.
Kad stigoše do njezine kuće, vidje ispred nje susjedina psa kako mokri na jedan od
grmova Maggiene majke, dok susjeda stoji kraj njega i gleda, pa doviknu: – Hej, gospođo!
Maknite tog psa iz našeg dvorišta, čujete li me? Zezala se; bio je to grubi humor koji je
pobrala od svoje braće. No Ira to nije znao pa je izgledao smeteno. Onda se gospođa
Wright nasmija i reče: – Hoćeš li me ti potjerati, derište jedno? i Ira se opusti. No Maggie
osjeti da je i opet glupo postupila pa užurbano promrmlja laku noć i uđe u kuću.
To se uskoro pretvori u obrazac – četvrtkom uvečer i nedjeljom ujutro. Drugi to
stadoše primjećivati. Maggiena je majka rekla: – Maggie? Zna li Boris za to tvoje novo
prijateljstvo?, a Maggie je prasnula: – Dakako da zna – što je bila laž ili u najboljem
slučaju polovična istina. (Maggiena je majka mislila da je Boris dar Božji za svaku ženu.)
No Serena je rekla: – Pametno! Bilo je krajnje vrijeme da daš nogu gospodinu Velikom
Bogomoljcu. – Nisam mu dala nogu! – Zašto nisi? pitala je Serena. – Kad ga usporediš s
Irom! Ira je tako tajanstven. – Pa, dakako, on je djelomično Indijanac, rekla je Maggie.
– A moraš priznati i da je privlačan. Oh, nije samo Jesse pao pod utjecaj jednoga
jedinog prijatelja! Serena je zacijelo itekako bila odgovorna za sve što se dogodilo poslije
toga.
Na primjer, zamolila je Maggie i Iru da zajedno pjevaju na njezinu vjenčanju. S neba
pa u rebra (jer Ira nikada nije slovio kao osoba s izuzetnim glasom), zabila je sebi u glavu
da bi njih dvoje trebali pjevati – Ljubav je tako divna stvar prije bračnog zavjeta. Stoga su
njih dvoje, dakako, morali vježbati; stoga je on, dakako, morao dolaziti u njezinu kuću.
Suosjećali su međusobno i prigovarali zbog Serenina glazbenog ukusa, no nikada im nije
palo na pamet da joj bilo što odbiju. Maggiena je majka ulazila u dnevni boravak i izlazila
iz njega sa smotuljcima rublja kojemu ondje uopće nije bilo mjesto. – Jednom, pjevali su
njih dvoje, – na visokom vjetrovitom brežuljku pa je Maggie prasnula u smijeh, no Ira je
ostao ozbiljan. Maggie kao da se tih dana pretvorila u drugu osobu – neozbiljnu, nestalnu
i sklonu nezgodama. Kadšto je pomišljala da ju je ono pisamce s izrazima sućuti zauvijek
izbacilo iz ravnoteže.
Do tada je već bila shvatila da Ira zapravo sam vodi očevu radionicu okvira Sama je –
slabo srce svladalo dan nakon Irine mature – i da stanuje iznad dućana zajedno s ocem i
dvjema starijim sestrama od kojih je jedna bila pomalo tupa, a druga sramežljiva odnosno
povučena ili nešto slično. Htio je, međutim, ići u koledž, samo ako bi uspio skuckati
dovoljno novaca. Od malih se nogu nadao da će postati liječnik. Ispričao joj je to
bezličnim tonom; nije se činio obeshrabrenim zbog smjera u kojem se kretao njegov
život. Onda ju je zapitao da li bi možda jednom voljela doći k njemu i upoznati se s
njegovim sestrama; one nemaju mnogo prilike za druženje s ljudima. No Maggie reče: –
Ne!, a onda porumenje i doda: – Oh, mislim da je bolje da ne dolazim k tebi i pričini se da
ne primjećuje kako se on smijucka. Bojala se da će naletjeti na njegova oca.
Pitala se znaju li i njegove sestre za ono njezino pismo, ali se nije usuđivala pitati.
Nikada, ni jedanput tokom cijeloga tog vremena, on nije prešao granice blagoga
prijateljstva. Kada bi to bilo baš nužno, uhvatio bi je za nadlakticu – na primjer, da je
provede kroz kakvu gomilu – i njegova je ruka čvrsto ležala na njezinoj goloj koži, no
pustio bi je čim bi se provukli na drugu stranu. Nije bila sigurna što misli o njoj. Nije bila
sigurna ni u to što ona misli o njemu.
A naposljetku, morala je voditi računa i o Borisu. Nastavila je redovito pisati Borisu –
ako ništa drugo, barem malo češće nego obično.
Pokus je za Serenino vjenčanje bio zakazan za petak uvečer. Nije to bio jako formalan
pokus. Maxovi se roditelji, na primjer, nisu ni potrudili da dođu, dok se Serenina majka
pojavila s kosom nakovrčanom na milijun ružičastih uvijača. I ostali su se događaji
odvijali mimo svakog reda, jer je Maggie (koja je zamjenjivala nevjestu, što trebala biti
zaštita od uroka) krenula niz crkvenu lađu prije svih glazbenih brojeva zato što je Max za
pola sata morao na izlasku iz vlaka dočekati cijelu gomilu rođaka. Koračala je uz Anitu,
što je bila jedna od Sereninih najneobičnijih novotarija. – Tko bi me drugi mogao predati
mužu? pitala je Serena. – Valjda ne misliš da će to napraviti moj otac. Činilo se, međutim,
da Anita nije baš jako sretna zbog tog rješenja. Tapkala je i posrtala na potpeticama
šiljastim kao čavao i dugačke crvene nokte zabadala u Maggieno zapešće da ne bi izgubila
ravnotežu. Pred oltarom je Max obavio ruku oko Maggie i rekao da bi se, kvragu, možda
baš mogao odlučiti i za nju, na što je Serena koja je sjedila u srednjoj klupi, doviknula: –
Sada bi zbilja bilo dosta, Max Gill! Max je bio isti onaj pjegavi dečko, prijateljski nastrojen
i pretjerano izrastao, kakav je oduvijek i bio. Maggie ga je bilo teško zamisliti u braku.
Nakon pokusa s bračnim zavjetom Max krenu na Penn Station, a ostali se dadoše na
uvježbavanje glazbenog dijela. Sva ta izvedba djeluje poprilično amaterski, mislila je
Maggie, što je bilo dobro jer te večeri ona i Ira nisu baš najbolje pjevali. Neskladno su
počeli, a još je i Maggie zaboravila da su namjeravali preskočiti srednju kiticu. Zajedno je
s Irom ispravno svladala prva dva stiha, onda je zbunjeno zastala, a potom propustila dio
koji je ona trebala pjevati te ju je uhvatilo hihotanje. U tom je trenutku, a smijeh joj još
nije bio nestao s lica, u prvom redu vidjela Borisa Drumma. Iznenađeno se i zgužvano
mrštio, kao da ga je netko netom probudio.
Znala je da će se preko ljeta vratiti kući, no nije joj rekao točno kojega dana.
Pričini se da ga nije prepoznala. Ona i Ira završiše pjesmu, a onda ona opet preuze
Sereninu ulogu i otkorača duž lađe, bez Maxa, tako da Sugar može odmjeriti vrijeme koje
će joj biti potrebno za – Rođena da budem s tobom. Nakon toga Serena pljesnu rukama i
povika: – U redu, društvo! pa se pripremiše da pođu svi istovremeno nešto govoreći.
Razmišljali su o tome da odu nekamo na pizzu.
Svi pohrliše prema Maggie koja je čekala u stražnjem dijelu crkve, no Boris ostade
stajati na svom mjestu, licem okrenut prema naprijed. Očito je očekivao da Maggie priđe
k njemu. Ona je proučavala stražnji dio njegove uglate i nepomične glave. Serena joj pruži
torbicu i reče: – Vidim da imaš društvo. Odmah iza Serene stajao je Ira. On zastade ispred
Maggie i odozgo pogleda u nju. Reče: – Ideš li i ti na pizzu? Maggie reče: – Mislim da neću
ići. On kimnu, bezizražajna lica, i ode. No nije pošao u istom smjeru u kojem i ostali, kao
da je mislio da ga neće primiti u društvo bez Maggie. Što je, dakako, bila besmislica.
Maggie se vrati duž lađe, sjede pokraj Borisa i oni se poljubiše. U točno istom
trenutku rekoše – Kako si putovao? i – Tko je onaj momak s kojim si pjevala? Ona se
pričini da ga nije čula. – Kako si putovao? zapita ponovno, a on reče: – Je li to bio Ira
Moran? – Tko, onaj momak s kojim sam pjevala? zapita ona.
– To je bio Ira Moran! A rekla si mi da je poginuo! – Krivo smo se razumjeli, reče ona.
– Čuo sam te jasno i glasno, Maggie. – Hoću reći, ja sam krivo razumjela da je
poginuo. Bio je samo, ovaj, ranjen. – Ah, reče Boris. Premetao je to u glavi.
– Ništa naročito, samo rana u mekano tkivo, objasni mu Maggie. – Bio je ranjen u
glavu. Pitala se da li ova dva izraza jedan drugome proturječe. U mislima brzo preleti
razne filmove koje je gledala.
– I što s tim? Jednog dana je jednostavno ušetao ovamo? zapita Boris. – Hoću reći,
samo je iznebuha iskrsnuo, kao nekakav duh? Kako se to točno dogodilo? – Boris, reče
Maggie, – ne razumijem zašto se moramo time zamarati. – Oh, dobro. Oprosti., reče Boris.
 (Je li zbilja zvučala tako autoritativno? Gledajući unatrag, bilo joj je to teško
zamisliti.) Na sam dan svadbe, Maggie rano ujutro ustade i pođe do stana u kojem je
stanovala Serena – na drugom katu kućice u nizu izgrađene od kamenih blokova da joj
pomogne u odijevanju. Serena nije djelovala uznemireno, ali joj je majka bila sva
ustreptala od uzbuđenja. Anitin je običaj, kad je bila uzrujana, bio da govori veoma brzo i
praktično bez stanke, poput osobe u nametljivoj reklami.
– Zašto ne podigne kosu kao i svi drugi kad sam joj to još prošli tjedan objasnila rekla
sam dušo nitko više ne nosi spuštenu kosu morala bi otići u parfimeriju i nabaviti neki
zgodan ukras za kosu da ti se ističe ispod vela... U prljavom je ogrtaču za kupanje od
ružičastog satena jurcala okolo po neurednoj, loše opremljenoj kuhinji, a cigareta joj je
visjela iz usta. Dizala je veliku galamu, no od toga nije bilo velike koristi. Lijena i nehajna
u jednoj od Maxovih velikih košulja, Serena je govorila: – Smiri se, mama, molim te! Rekla
je Maggie: – Mama misli da bismo morali potpuno promijeniti cijeli obred. – Kako
promijeniti? pitala je Maggie.
– Serena nema nijedne djeveruše! reče Anita. – Nema ni prve djeveruše, a što je
najgore, nema nijedne muške osobe da je povede do oltara! – Uznemirena je zato što će
me ona voditi do oltara, reče Serena Maggie.
– Oh, kad bi barem tvoj ujak Maynard bio tu da to napravi umjesto mene! zaplaka
Anita. – Možda bismo vjenčanje mogli pomaknuti za tjedan dana i tako mu dati još jednu
priliku jer ovako kako to sada izgleda sve izvrnuto naglavce sve je tako čudno da mogu
jasno zamisliti kako će me oni uobraženi Gillovi odmjeravati i smješkati se između sebe a
osim toga vrhovi su mi kose izblijedjeli od zadnje trajne i ja jednostavno ne mogu proći
sredinom crkve. – Dođi mi pomoći da se obučem, rekla je Serena Maggie i odvela je sa
sobom.
U Sereninoj sobi, koja je zapravo bila tek polovica Anitine spavaće sobe odvojena
zavjesom načinjenom od mokre i zaprljane plahte za vodeni krevet, Serena sjede za
toaletni stolić. Reče: – Razmišljala sam o tome da joj dam prst viskija, ali sam se uplašila
da bi to moglo imati suprotan učinak. Maggie reče: – Serena, jesi li sigurna da je ispravno
što se udaješ za Maxa? Serena vrisnu i okrenu se da je pogleda. Reče: – Maggie Daley,
nemoj još i ti početi! Već mi je dosta glazure na svadbenoj torti. – Hoću reći, kako znaš?
Kako možeš biti sigurna da si izabrala pravu osobu? – Sigurna sam zato što sam došla do
kraja retka, reče Serena okrećući se opet prema zrcalu. Glas joj se sada bio opet spustio
na uobičajenu razinu. Ona stavi na lice malo tekuće podloge, vješto nanoseći točkice po
bradi, čelu i obrazima.
– Naprosto mi je vrijeme da se udam, to je sve, reče ona. – Tako sam umorna od
sastanaka s dečkima! Tako sam umorna od toga da na sve pravim lijepo lice! Želim sjediti
na kauču s običnim, normalnim mužem i gledati televiziju sljedećih tisuću godina. To će
biti kao kad skineš steznik; ja to točno tako zamišljam. – Što ti to govoriš? zapita Maggie.
Gotovo se bojala odgovora. – Hoćeš li mi reći da zapravo ne voliš Maxa? – Jasno da ga
volim, reče Serena. Ona utrlja podlogu u kožu. – Isto tako sam voljela i druge dečke.
Voljela sam Terryja Simpsona u drugom razredu – sjećaš ga se? Ali tada mi nije bilo
vrijeme za udaju, pa se tako ne udajem za Terryja. Maggie nije znala što bi mislila.
Osjećaju li svi ovako? Pričaju li odrasli uokolo bajke za malu djecu? – Čim sam vidio
Eleanor, rekao joj je jednom stariji brat, – rekao sam: Jednog ću se dana oženiti tom
curom. Maggie do sada nije padalo na pamet da je jednostavno bio spreman za brak pa su
mu oči lutale naokolo tražeći najpovoljniju priliku.
Tako je Serena i opet dala boju Maggienu načinu gledanja na stvari. – Na kraju
krajeva nismo u rukama sudbine, kao da je govorila. – Ili ako i jesmo, možemo se istrgnuti
kad god to poželimo. Maggie je sjela na krevet i gledala kako Serena nanosi rumenilo na
obraze. U Maxovoj je košulji Serena izgledala nehajno i sportski, poput bilo koje djevojke
iz susjedstva. – Kad sve ovo završi, reče ona Maggie, – dat ću vjenčanicu obojiti u
grimiznocrvenu boju. Barem će nečemu poslužiti. Maggie je zamišljeno zurila u nju.
Vjenčanje je trebalo početi u jedanaest sati, ali je Anita htjela da pođu u crkvu mnogo
ranije, rekla je, za slučaj da iskrsne nešto nepredviđeno. Maggie se poveze s njima u
starom Anitinu ševroletu. Vozila je Serena jer je Anita rekla da je previše nervozna, a
budući da je Serenina suknja u valovima padala preko prednjega sjedišta, Maggie i Anita
sjedoše otraga. Anita je neprestano govorila i stresala pepeo od cigarete u krilo svoje
sjajne haljine boje breskve, haljine koju je nosila kao nevjestina majka. – Kad bolje
razmislim Serena ne mogu shvatiti zašto će se svadba održati u zgradi Milosrdnih anđela
koja je tako prokleto daleko da svaki put kad je pokušam pronaći sva se zbunim i moram
pitati za smjer nepoznate ljude koji prolaze onuda... Stigoše do prodavaonice ZAMAMNO
DONJE RUBLJE pa Serena zaustavi auto usporedo s redom već parkiranih automobila i
iznese iz njega valove satena da bi se pred gospođom Knowlton, svojom poslodavkom,
podičila haljinom. Dok su čekale na nju, Anita reče: – Časna riječ čovjek bi pomislio da
ako možeš unajmiti čovjeka koji će posluživati za barom ili ti srediti zahod ili pogledati
zašto ti se vrata ne zatvaraju kako treba da uopće ne bi trebao biti nikakav problem da
unajmiš nekoga na pišljivih pet minuta koliko je potrebno da ti kćerku dovede do oltara
ne misliš li i ti tako? – Da, gospođo, reče Maggie pa odsutno stade kopati po rupici u
sjedištu presvučenom umjetnom kožom i izvuče odande grudicu pamučnog punjenja.
– Ponekad mislim da me ona pokušava poniziti, reče Anita.
Maggie nije znala što bi na to odgovorila.
Konačno se Serena vrati do kola noseći lijepo umotan poklon. – Gospođa Knowlton mi
je rekla da ga ne otvaram prije prve bračne noći, reče. Maggie pocrvenje i pogled joj
skrenu prema Aniti. Anita je samo gledala kroz prozor ispuštajući dva duga traka dima
kroz nos.
U crkvi velečasni Connors odvede Serenu i njezinu majku u jednu pokrajnju sobu, a
Maggie ostade čekati na ostale pjevače. Mary Jean je već bila ondje, a uskoro stiže i Sissy s
mužem i svekrvom. Međutim, Ire nije bilo. Pa, ima još dovoljno vremena. Maggie s
vješalice dohvati dugačku bijelu halju i prebaci je preko glave, gubeći se u njezinim
naborima, a potom, dakako, izroni sva raščupana pa je morala otići da se počešlja. No i
kad se vratila, Ire još nije bilo na vidiku.
Prvi su uzvanici bili stigli. Boris je sjedio u jednoj od klupa, neugodno blizu.
Slušao je što mu govori neka gospođa s velom ukrašenim točkicama te je kimao s
razumijevanjem i s puno poštovanja, no Maggie je osjećala neku napetost u načinu na koji
je držao glavu. Pogledala je prema ulazu. Sada su s ulice ulazili još neki ljudi, njezini
roditelji, Wrightovi koji su stanovali pokraj njih i Serenina stara učiteljica koja je Serenu
pripremala za nastup kao mažoretkinju.
Ni traga ni glasa dugačkom, tamnom liku Ire Morana.
Pošto ga je sinoć onako pustila da ode, mora da je odlučio da se zauvijek izgubi.
 – Odmah se vraćam, reče ona. Udarivši o red sklopivih stolica, pohita kroz predvorje.
Jedan joj se od širokih rukava zakvači za kvaku na otvorenim vratima i glupo je zaustavi,
no ona se oslobodi prije no što ju je itko primijetio, kako je mislila. Na prednjim
stepenicama zastade. – Hej, zdravo! reče joj neka cura što je ranije išla s njom u školu. –
Mmm..., promrmlja Maggie pa zakloni oči i pogleda lijevo i desno niz ulicu. Vidjela je
samo razne uzvanike. Na trenutak osjeti nestrpljenje prema njima; činili su joj se tako
bezvezni. Smješkali su se jedni drugima i uzajamno se pozdravljali na onaj dražestan
način koji su primjenjivali samo pred crkvom, a žene su, dok su koračale, nesnosno
izvrtale vrhove cipela u stranu i bijele su im rukavice blještale na suncu.
Boris s vrata reče: – Maggie? Ona se ne osvrnu. Potrča niz stepenice, a halja je
lepršala oko nje. Stepenice su bile široke i izuzetno niske, potpuno neprikladne za
normalan ljudski korak, pa je bila prisiljena poskakivati u nejednoličnom ritmu. –
Maggie! vikao je Boris te je, stigavši do pločnika, morala i dalje trčati. Prokrčila je sebi put
između uzvanika i ostavila ih iza sebe, klizeći niz ulicu, a bijela se tkanina njezine halje
nadimala poput jedra na vjetru.
Samova je radionica okvira bila samo dva bloka zgrada udaljena od crkve, ali su to bili
dugački blokovi i bilo je toplo lipanjsko jutro pa je, stigavši onamo, bila sva zadihana i
mokra od znoja. Gurnu staklena vrata i uđe u tijesan, neveseo prostor s podom
pokrivenim otrcanim linoleumom. Uzorci letvica za okvire u obliku slova L visjeli su s
kuka na požutjeloj dasci, a pult je bio obojen u masnu, hladnu sivu boju. Za pultom je
stajao pogrbljen starac sa štitnikom za oči na čelu i čupercima bijele kose što su stršali
svaki na svoju stranu. Irin otac.
Iznenadila se što ga je ovdje zatekla. Koliko je ona bila čula, već dugo nije nogom
zakoračio u dućan. Oklijevala je, a on reče: – Izvolite, gospođice? Uvijek je mislila da Ira
ima najtamnije oči koje je ikada vidjela, no oči su ovoga čovjeka bile još tamnije. Čak nije
mogla razaznati kamo gledaju; na čas joj se nejasno učini da je možda slijep.
– Tražim Iru, objasni mu ona.
– Ira danas ne radi. Ide na nekakvu proslavu. – Da, na vjenčanje; pjevat će na
vjenčanju, reče ona. – Još se nije pojavio pa sam ja došla po njega. – Oh? reče Sam.
Primaknu glavu bliže k njoj, povodeći se za nosom, što nimalo ne umanji njezin dojam da
je slijep. – Jeste li vi možda Margaret? zapita on.
– Jesam, reče ona.
On promisli o tome, a onda se naglo, sipljivo zasmijulji.
– Margaret M. Daley, reče.
Ona mu ne htjede dopustiti da je pokoleba.
– I tako, pretpostavili ste da je Ira umro, reče on.
– Je li on ovdje? zapita ona.
– Gore je, oblači se. – Možete li ga pozvati, molim vas? – Kako vam je palo na pamet da
je umro? zapita je on.
– Zamijenila sam ga s jednim drugim dečkom. Montyjem Random, reče ona nejasno
izgovarajući riječi. – Monty je poginuo u logoru za novake. – U logoru za novake! –
Možete li reći Iri da sam ja ovdje, molim vas? – Što bi Ira radio u logoru za novake?, reče
joj Sam. – Ira mora uzdržavati obitelj, baš kao da je oženjen. To ne znači da bi se mogao
oženiti s obzirom na našu situaciju. Mene srce muči već godinama, a jednoj od njegovih
sestara nije baš sve u redu s glavom. Ne vjerujem da bi ga vojska uzela čak i da se
dobrovoljno prijavi! Onda bismo ja i djevojke spali na socijalnu pomoć; bili bismo državi
na teret. Nosi se odavde, rekli bi mu u vojsci. Vrati se svojima jer te oni trebaju. Nama
ovdje nisi potreban. Maggie odnekud začu trčanje nečijih nogu niz stepenice – prigušeni
zvuk nalik na bubnjanje. Na zidu se s klinovima iza pulta otvoriše vrata i Ira reče: – Tata...
Zastade i zagleda se u nju. Na sebi je imao tamno odijelo koje mu je loše pristajalo i
uškrobljenu bijelu košulju s mornarski plavom kravatom koju još nije bio svezao u čvor
pa mu je visjela oko vrata.
– Zakasnit ćemo na vjenčanje, reče mu ona.
On zadiže orukvicu i pogleda na sat.
– Dođi! reče ona. Nije brinula samo zbog vjenčanja. Činilo joj se da na nju vreba neka
opasnost ako ostane u blizini Irina oca.
I Sam, dakako, reče: – Ja i tvoja mlada prijateljica razgovarali smo o tvom odlasku u
vojsku, – U vojsku? – Ira ne može ići u vojsku, rekao sam joj. Mora se brinuti za nas. Ira
reče: – U svakom slučaju, tata, vratit ću se za sat ili dva. – Zbilja moraš tako dugo ostati?
To je skoro cijelo jutro! Sam se okrete k Maggie i reče: – Subota nam je najbolji dan.
Maggie se pitala zašto u tom slučaju nitko ne ulazi u dućan. Reče: – Da, ali mi bismo... –
Zapravo, da Ira ode u vojsku, jednostavno bismo morali zatvoriti dućan, reče Sam.
Prodati sve do zadnje stvarčice, premda će u listopadu biti već četrdeset i dvije godine
otkako se obitelj bavi ovim poslom.
– O čemu ti to govoriš? zapita ga Ira. – Zašto bih ja otišao u vojsku? – Tvoja je
prijateljica mislila da si otišao u vojsku i poginuo, objasni mu Sam.
– Oh, reče Ira. Mora da je sada i njemu počelo svitati kakva im opasnost prijeti jer
ovaj put on reče: – Morali bismo krenuti. – Mislila je da si odletio u zrak u logoru za
novake, objasni mu Sam. I opet se onako sipljivo zasmijulji. Maggie se činilo da u načinu
na koji miče nosom ima nečega neumoljivog što podsjeća na krticu. – I opa, napiše mi
pismo da mi izrazi sućut, reče on. – Ha! Pa se obrati Maggie: – Bome me preplašilo. Na
časak sam pomislio: Čekaj malo. Je li Ira umro? Da jest, ja bih prvi za to znao. I onda sam
prvi put čuo za vas. Zapravo, nakon toliko godina prvi put sam čuo da se govori o nekoj
djevojci. Hoću reći, nije on bez prijatelja. Njegovi dečki iz škole, to su oni pametnjakovići
koji su se upisali u koledž, a sada su svi izgubili vezu s njim i on od svojih vršnjaka ne viđa
ni žive duše. Gledaj! rekao sam mu. Cura na vidiku! Kad sam došao k sebi od šoka. Bolje je
zgrabi dok imaš priliku za to, rekao sam mu. – Idemo, reče Ira Maggie.
Podiže preklopnu dasku na pultu i izađe kroz taj prolaz, no Sam ne prestade govoriti.
– Problem je u tome što sad znaš da se ona može dobro snaći i bez tebe, reče on.
Ira zastade još uvijek držeći preklopnu dasku podignutu uvis.
Napiše pisamce s izrazima sućuti, a onda nastavi mirno živjeti, kao da se ništa nije
dogodilo, objasni mu Sam.
– Što si očekivao da će učiniti, baciti se za mnom u grob? – Pa, moraš priznati da se
jako dobro nosila sa svojom boli. Napisala mi slatko pisamce, nalijepila na njega
poštansku marku, a onda nastavila s pripremama za prijateljičino vjenčanje. – Upravo
tako, reče Ira, spusti preklopnu dasku i priđe k Maggie. Zar je potpuno bešćutan? Oči su
mu bile bezizražajne, a ruka, kad ju je uhvatio za nadlakticu, savršeno mirna.
– Niste u pravu, reče Maggie Samu.
– Ha? – Nije mi bilo dobro bez njega, skoro sam umrla. – Nema potrebe da se toliko
uzbuđujemo oko toga, reče Sam.
 – A tek toliko da znate, ima puno djevojaka koje misle da je on naprosto divna osoba i
da je nisam jedina i smiješno je reći da se on ne može oženiti. Niste u pravu; svatko se
može oženiti ako to hoće. – Ne bi se usudio! objasni joj Sam. – Mora misliti na mene i na
svoje sestre.
Hoćete li da svi završimo u ubožnici? Ira? Ira, nećeš se valjda usuditi da se oženiš! –
Zašto ne? upita Ira mirno.
– Moraš misliti na mene i na svoje sestre! – Svejedno ću se njome oženiti, reče Ira.
Potom otvori vrata i stade u stranu da propusti Maggie.
Vani na pragu zastadoše pa on ovi ruke oko nje i privuče je k sebi. Osjećala je uske
kosti njegova prsnog koša na svojem obrazu i čula kako mu srce udara u njezinu uhu.
Mora da je njegov otac kroz staklena vrata sve to mogao vidjeti, no Ira svejedno sagnu
glavu i poljubi je u usta, dugim, toplim, ispitivačkim poljupcem od kojega joj koljena
zaklecaše.
Zatim krenuše prema crkvi, premda je i tu najprije došlo do manjeg zastoja jer je rub
njezine halje bio negdje zapeo. Ira je još jednom morao otvoriti vrata (čak i ne pogledavši
oca) da je oslobodi.
No, gledajući ovaj film kod Serene, tko bi pomislio da se išta dogodilo malo prije
njegova snimanja? Izgledali su kao običan par, možda malo neusklađeni s obzirom na
visinu. On je bio previsok i premršav, a ona preniska i previše bucmasta. Izraz im je lica
bio ozbiljan, no zasigurno nisu djelovali kao da im se nedavno dogodilo išta potresno.
Bezglasno su otvarali i zatvarali usta dok su prisutni pjevali umjesto njih, podrugujući se
bez zlobe i melodramatično naglašavajući. – Ljubav je način na koji priroda daje, to razlog
je da život nam traje... Samo je Maggie znala kako ju je Irina ruka bila obgrlila oko struka.
Onda se Barleyeve blizanke nasloniše jedna na drugu i zapjevaše pristupnu pjesmu,
visoko podižući glave kao ptičja mladunčad, a kamera brzo prijeđe s njih na Serenu svu
odjevenu u bijelo. Serena je klizila niz lađu s majkom koja se pridržavala za nju. Smiješno:
zbog toga se ni na jednoj od njih dvije ništa nije činilo posebno neuobičajenim. Serena je
pozorno gledala ravno naprijed. Anita je bila malo prejako našminkana, ali je to zapravo
mogla biti bilo čija majka zabrinuta izgleda i staromodna u preuskoj haljini. – To si ti!
kroz smijeh netko reče Sereni. U međuvremenu su prisutni pjevali: – Iako ne znam sve
one riječi koje se obično kažu... No, tada se kamera trže i naglo skrenu pa se pojavi Max
koji je zajedno s velečasnim Connorsom čekao ispred oltara. Jedan za drugim pjevači se
povukoše.
Dragi Max, napućenih, ispucalih usnica i napola sklopljenih plavih očiju u nastojanju
da djeluje dostojanstveno, kako i priliči, dok gleda Serenu kako dolazi prema njemu. Sve
je na njemu bilo izblijedjelo osim sunčanih pjegica koje su mu se poput metalnih šljokica
isticale na širokim obrazima.
Maggie osjeti kako joj naviru suze. Neki su šmrcali.
Nitko, pomisli ona, onda nije mislio da će sve ispasti tako ozbiljno.
No, dakako, raspoloženje se opet popravi jer je pjesma predugo trajala i par je morao
ukočeno stajati dok se velečasni Connors sav ozaren smiješio na njih, a Barleyeve
blizanke zamuknule. U času kada je par već bio položio bračni zavjet i Sugar ustala da
zapjeva završnu pjesmu, većina se ljudi u sobi u iščekivanju stade međusobno gurkati. Ta
tko bi mogao zaboraviti ono što je došlo nakon toga?
 Max je pratio Serenu niz prolaz previše polagano, koračajući odmjerenim, sporim
hodom koji mora da je držao primjerenim. Sugarina je pjesma bila odavno gotova prije no
što su oni završili s izlaskom. Serena povuče Maxa za lakat, stade mu nešto brzo govoriti
na uho, a posljednjih je nekoliko stopa prešla hodajući gotovo natraške da bi ga odvukla u
predvorje. A onda, kada se izgubiše ostalima iz vida, kakva je to galama izbila! Šaputanje
je preraslo u siktanje, a siktanje u viku! – Da si jučer ostao do kraja proklete probe, vikala
je Serena,umjesto što si zbrisao na Penn Station zbog svojih rođaka kojima nikada nema
kraja i ostavio me da sama vježbam tako da nemaš pojma kojom brzinom treba hodati...
Svatovi su ostali sjediti ne znajući kamo bi pogledali. Zbunjeno su se smijuckali gledajući
sebi u krilo te napokon prasnuli u smijeh.
– Serena, dušo, rekao je Max, – daj se ohladi. Za Boga miloga, Serena, svi će te čuti,
Serena, dušice... Naravno, ništa se od toga nije vidjelo na filmu koji je tu završavao, osim
još nekoliko izgrebanih brojeva koji samo preletješe preko ekrana. No svi su u sobi jedni
drugima osvježavali uspomene, ponovno oživljavajući taj prizor. – A onda je izjurila van...
– Zalupila vratima crkve... – Sjećaš se, cijela se zgrada zatresla. – A mi smo samo zurili
prema predvorju i pitali se kako da se ponašamo... Netko podiže platnenu roletu: Serena.
Soba se ispuni svjetlošću. Serena se smiješila, no obrazi su joj bili vlažni. Svi su govorili: –
A onda, Serena... i – Sjećaš li se, Serena?, a ona je kimala glavom, smješkala se i plakala.
Stara gospođa pokraj Maggie reče: – Dragi, dragi Maxwell i uzdahnu, možda čak i ne
primjećujući veselje oko sebe.
Maggie ustade i dohvati torbicu. Trebala je Iru; bez Ire se osjećala izgubljenom.
Ogleda se tražeći ga, no vidje samo druge ljude, beznačajne i nezanimljive. Provuče se do
prostora za jelo, no njega nije bilo ni među gostima koji su stajali unaokolo tamaneći
hranu s pladnjeva. Ona se otputi niz hodnik i zaviri u Sereninu spavaću sobu.
I tamo ga nađe. Sjedio je kraj komode s ogledalom, a bio je privukao stolicu i maknuo
Lindinu sliku nakon mature tako da na lakiranoj površini može slagati pasijans. Jedna mu
je smeđa koščata ruka stajala u zraku iznad dečka pripremajući se da ga podigne. Maggie
uđe u sobu i zatvori vrata. Odloži torbicu i s leđa ga zagrli. – Propustio si krasan film, reče
govoreći u njegovu kosu.
– Serena je prikazala film sa svojeg vjenčanja. – To je baš njoj slično, reče Ira. On stavi
dečka na damu. Kosa mu je mirisala na kokosov orah – što je bio njezin prirodni miris koji
bi se prije ili kasnije uvijek javio bez obzira na to koji je šampon upotrebljavao.
– Ti i ja smo pjevali u duetu, reče ona.
– Pretpostavljam da si se rasplakala i da te uhvatila nostalgija. – Da., reče mu ona.
– To je baš tebi slično, reče on.
– Da, reče ona i nasmiješi mu se u ogledalu koje im je stajalo sučelice. Činilo joj se da
se gotovo diči time, da daje svečanu izjavu. Ako se na nju može lako utjecati, pomisli,
barem je odabrala pod čijim će utjecajem biti. Ako je ograničena na određeni obrazac,
barem je odabrala kako će taj obrazac izgledati.
Osjeti se jakom, slobodnom i određenom. Promatrala je kako Ira skuplja cijeli niz
karata, od karo asa do karo desetke, i stavlja ih na dečka. – Izgledali smo kao djeca,
objasni mu ona. – Kao pravi maloljetnici. Zamisli samo, bili smo tek malo stariji nego što
je sada Daisy. I uopće nismo razmišljali o tome s kim ćemo provesti sljedećih šezdeset
godina. – Mmhmm, reče Ira.
Zamišljeno je promatrao jednog kralja, a Maggie mu je naslonila obraz na tjeme.
 Činilo joj se da se opet zaljubila. Zaljubila se u vlastitog muža! Svidje joj se praktična
strana toga – kao kad u vlastitoj smočnici nađeš sve sastojke koje trebaš za neki novi
recept.
– Sjećaš se prve godine nakon vjenčanja? zapita ga. – Bilo je užasno. Svaki čas smo se
svađali. – Najgora godina u mom životu, složi se on pa se, kada ga ona zaobiđe, malo
odmaknu da bi mu mogla sjesti u krilo. Njegova su bedra ispod nje bila dugačka i koščata
– kao dva komada drva. – Pazi mi na karte, reče joj, no osjećala je da ga ovo počinje
zanimati. Nasloni mu glavu na rame i prstom stade prelaziti po šavovima na džepiću na
košulji.
– Sjećaš se one nedjelje kada smo pozvali Maxa i Serenu na ručak? Naši prvi gosti.. Pet
puta smo premještali stvari prije njihovog dolaska, reče ona. – Ja sam otišla u kuhinju i
kad sam se vratila, otkrila sam da si ti sve stolice porazmještao po kutovima i rekla sam
ti: Što si to napravio? i počela sam ih drugačije raspoređivati pa je, kad su Gillovi stigli,
stolić za kavu stajao na kauču s nogama gore, a ti i ja smo se na sav glas derali jedno na
drugo. – Bili smo na smrt preplašeni, to je bilo zbog toga, reče Ira. Ruke je sada držao
ovijene oko nje; osjećala je kako mu grudi podrhtavaju od podsmješljivog, suhog glasa. –
Pokušavali smo se ponašati kao odrasle osobe, ali nismo znali možemo li u tome uspjeti. –
A naša prva godišnjica, reče Maggie. – Kakav je to bio fijasko! U maminoj knjizi za svaku
priliku pisalo je da se to zove papirnati pir ili pir sa satom, što ti je draže. Tako sam ja
došla na sjajnu zamisao da za tebe sama napravim dar, a oglas za pribor i dijelove vidjela
sam u nekom časopisu: sat koji je napravljen od papira, a radi. – Ne sjećam se tog sata. –
Pa kad ti ga nikad nisam ni dala, reče Maggie.
– Što se desilo? – Pa, mora da sam ga loše sastavila, reče Maggie. – Hoću reći, držala
sam se svih uputa, ali sat nikada nije radio kako valja. Kasnio je, zaustavljao se pa opet
počinjao ići, jedan mu se rub uvinuo, ispod brojke dvanaest je bila mala izbočina, na
mjestu gdje sam stavila previše ljepila. Bio je... vidjelo se da je izrađen u kućnoj radinosti.
Tako sam se zastidjela da sam ga bacila u smeće. Ama, zlato, reče on.
– Bojala sam se da je to nekakav simbol, hoću reći, simbol našeg braka. Bojala sam se
da i on djeluje kao da je izrađen u kućnoj radinosti. On reče: – Kvragu, onda smo tek učili
neke stvari. Nismo znali što ćemo jedno s drugim. – Sada znamo, šapnu ona. Pritisnu usta
na jedno od mjesta koja je posebno voljela, ono zgodno toplo mjestašce gdje se njegova
vilica sastajala s vratom.
Prsti joj u međuvremenu kliznuše do kopče na njegovu pojasu.
Ira reče: – Maggie?, ali ne učini ništa da bi je zaustavio. Ona se uspravi da bi mu
otkopčala pojas i otvorila patentni zatvarač na hlačama.
– Ostat ćemo sjediti ovdje, na ovoj stolici, šapnu. – Nitko neće ništa primijetiti. Ira
zastenja i privuče je k sebi. Kad ju je poljubio, usnice su mu bile glatke i čvrste. Njoj se
učini da čuje kolanje krvi u vlastitim žilama; šumjelo je kao što šumi morska školjka.
– Maggie Daley! reče Serena.
Ira se žestoko trže i Maggie skoči s njegova krila. Serena zastade kao ukopana, s
jednom rukom na kvaki. Zurila je u Iru, u njegov rastvoreni patentni zatvarač i krajeve
košulje koji su provirivali kroz rasporak.
Pa, ovo može krenuti u bilo kojem smjeru, pomisli Maggie. Sa Serenom se nikad ne
zna. Serena bi se svemu ovome mogla i samo nasmijati. No, možda je pogreb bio previše
za nju, ili pak film poslije toga, ili naprosto udovištvo općenito. U svakom slučaju, ona
reče: – Ne mogu vjerovati. Naprosto ne mogu vjerovati. Maggie reče: – Serena... – U mojoj
kući! U mojoj spavaćoj sobi! – Oprosti; molim te, oprosti nam..., reče Maggie, a Ira reče, na
brzinu dovodeći odjeću u red: – Da, časna riječ, nismo... – Uvijek si bila nemoguća, reče
Serena Maggie. – Pretpostavljam da si to smišljeno učinila. Nitko se ne može iz čistog
mira tako ponašati. Nisam zaboravila što se s mojom majkom dogodilo u staračkom
domu. A sad i ovo! Poslije pogreba! U sobi u kojoj sam ja spavala sa svojim mužem! – To se
slučajno dogodilo, Serena. Nismo namjeravali... – Slučajno! reče Serena. – Oh, molim te,
idi. – Što? – Odlazite odavde, reče ona, okrenu se oko sebe i ode.
Ne gledajući Iru, Maggie dohvati torbicu. Ira skupi karte. Ona prođe ispred njega kroz
vrata pa se hodnikom zajedno uputiše do dnevnog boravka. Ostali se malo razmaknuše
puštajući ih da prođu. Nije imala pojma o tome koliko su drugi čuli. Vjerojatno sve;
ponašali su se uzbuđeno i kao da nešto prikrivaju. Ona otvori ulazna vrata, a onda se
okrenu i reče: – E pa, doviđenja! – Doviđenja, promrmljaše ostali. – Bog, Maggie, bog, Ira...
Vani ih zaslijepi sunce. Ona požali što se od crkve nisu dovezli kolima. Ira joj ponudi ruku
i ona je prihvati pa krenu po šljunku uz cestu, upirući oči u svoje cipele na kojima se bio
nakupio tanak sloj prašine.
– Pa, reče Ira napokon, – ovo smo druženje bogami učinili malo živahnijim. – Osjećam
se naprosto strašno, reče Maggie.
– Oh, ona će to zaboraviti, reče joj Ira. – Znaš kakva je. Onda puhnu i reče: – Pogledaj
to s ljepše strane. Kad god se razred okupi... – To nije bilo razredno okupljanje, nego
pogreb, reče Maggie. – Oproštaj od pokojnika. Pokvarila sam joj oproštaj od pokojnika!
Ona sad vjerojatno misli da smo se pravili važni ili nešto slično, da joj se rugamo zato što
je sada udovica. Osjećam se strašno. – Oprostit će nam ona, reče joj on.
Pored njih prozuja auto pa njih dvoje zamijeniše mjesta tako da je on sada hodao
bliže cesti. Koračali su tek malo udaljeni jedno od drugog, no ne dotičući se.
Opet su postali osobe kakve su i prije bili. Ili gotovo kao prije. Ne potpuno.
Neka joj je svjetlosna ili toplotna varka zamaglila pogled pa se Maggie učini da je
stara kamena kuća pored koje su prolazili, na trenutak prigušeno zasvjetlucala. Rastočila
se u blagu, blistavu maglu, a potom joj se čestice drugačije razvrstaše i ponovno
zgusnuše.

Drugi dio

1.

Tokom je proteklih nekoliko mjeseci Ira sve više primjećivao rasipnost ljudskoga
roda. Po njegovu su mišljenju ljudi svoj život uludo tratili. Trošili su energiju na sitne
zavisti, isprazne ambicije ili dugotrajna, gorka predbacivanja. Ta je tema iskrsavala pred
njim na koju god bi se stranu okrenuo, kao da mu netko pokušava nešto reći. No njemu o
tome i nije trebalo posebno govoriti. Zar nije i predobro znao što je sve propustio?
Pedeset mu je godina i nikada ništa značajno nije postigao. Nekoć je sanjario o tome
da će pronaći lijek za neku tešku bolest, a sada umjesto toga izrađuje okvire za goblene.
 Njegov sin koji ne bi bio u stanju nijednu pjesmu otpjevati kako valja, ispisao se iz
srednje škole u nadi da će postati rok zvijezda. Kćerka mu je od onih ljudi koji sami sebe
izjedaju zbog nepotrebnih briga; prije ispitivanja u školi znala je izgristi nokte do mesa i
patiti od strahovitih glavobolja, a zbog ocjena se toliko živcirala da ih je doktor upozorio
na opasnost od čira na želucu.
A tek njegova žena! Voli je, ali ne podnosi način na koji ona odbija ozbiljno shvatiti
vlastiti život. Kao da vjeruje kako je to svojevrsno uvježbavanje života, nešto s čime ona
sebi može dopustiti da se igra, kao da će joj netko ponuditi drugu ili treću priliku da to
ispravno izvede. Uvijek nekamo bezglavo, nezaustavljivo srlja, no bez nekoga posebnog
cilja – sve su to samo zastranjivanja, nasumična skretanja.
Kao danas, na primjer: ta priča s Fionom. Fiona, po Irinu mišljenju, više nije s njima ni
u kakvu srodstvu, nije im snaha pa čak ni poznanica. No, Maggie sjedi ovdje kraj njega,
držeći ruku isturenu kroz prozor dok Cestom broj jedan jure prema kući, i opet se vraća (i
to baš kad se ponadao da je na to zaboravila) na svoju hirovitu zamisao o posjetu Fioni.
Kao da nije dovoljno što su subotu izgubili zbog odlaska na pogreb Maxa Gilla – a i to je
bilo svojevrsno zastranjivanje – nego se sada želi otputiti u potpuno novom smjeru. Hoće
da svrate do Cartwheela u Pennsylvaniji samo zato da bi Fioni mogla ponuditi da će
čuvati njezino dijete dok ona bude na svadbenom putovanju. Potpuno besmislen
prijedlog jer Fiona, hvala Bogu, ima majku koja se sve do sada brinula za Leroy pa se na
nju sigurno može računati za još neko kraće vrijeme. Ira je to i istaknuo. Rekao je: – Što je
s gospođom kako-se-ono-zove? Gospođom Stuckey? – Oh, gospođa Stuckey, reče Maggie
kao da je to samo po sebi dovoljan odgovor.
No uvuče ruku unutra i zatvori prozor. Lice joj je sjalo na suncu, okruglo, zgodno i
napregnuto. Kosa joj se bila raščupala od vjetra pa joj je sada sva zamršena stršala oko
glave. Zrak je bio vruć i zaudarao je na benzin pa Iri nije bilo nimalo krivo što više ne
ulazi u kola. No, to mu je neprestano otvaranje i zatvaranje prozora išlo na živce. Ona je
radila stvari iz sekunde u sekundu.
Nikada ne bi pogledala malo unaprijed. Grč razdraženosti oštro mu probode
sljepoočnice.
Ona je jednom prilikom zbog krivoga telefonskog spoja uspjela potratiti cijelu večer.
– Halo? javila se na telefon, a neki je čovjek rekao: – Laverne, bolje ti je da ostaneš kod
kuće. Sad sam razgovarao s Dennisom i on dolazi po tebe. Onda je spustio slušalicu, a
Maggie je povikala: – Čekajte! – govoreći u slušalicu iako se veza već bila prekinula;
tipično. Tko god da je to bio, rekao joj je Ira, zaslužuje ono što mu se desilo. Ako Dennis i
Laverne nikad nisu uspjeli uspostaviti vezu, to je njihov, a ne njezin problem. No, Maggie
je stalno iznova započinjala o tome. – Kod kuće, jadikovala je. – Bolje ti je da ostaneš kod
kuće, rekao mi je. Sam Bog zna što jadna Laverne sve proživljava. I cijelu je večer provela
okrećući sve moguće varijacije njihova telefonskog broja, svaku međusobnu zamjenu svih
znamenaka, nadajući se da će se namjeriti na Laverne. No, dakako, nije u tome uspjela.
Prema njezinim je riječima Cartwheel u Pennsylvaniji bio tako blizu da je gotovo bilo
moguće ispružiti ruku i dohvatiti ga. – To je na onoj prečici odmah iznad državne
granice. Zaboravila sam ime mjesta, govorila je. – Ali ga na ovoj karti koju si kupio na
pumpi nikako ne mogu pronaći. Nikakvo čudo što je od nje bilo tako malo koristi pri
snalaženju na cesti; neprestano je tragala za Cartwheelom.
 Promet je za subotu bio začudo rijedak. Većinom kamioni – maleni, zahrđali kamioni
koji su prevozili trupce i rabljene gume, a ne ona dotjerana čudovišta kakva su se viđala
na cesti I-95. U tom su trenutku putovali kroz predio poljoprivrednih imanja i na svom je
prolasku svaki kamion po izblijedjelim, isušenim, požutjelim poljima što su se nizala uz
cestu, ostavljao još jedan sloj prašine.
– Hajde da napravimo ovako, reče Maggie. – Zastat ćemo kod Fione samo na trenutak.
Mali, majucni trenutak. Čak nećemo popiti ni čašu ledenog čaja.
Iznijet ćemo joj svoju ponudu i otići: – To možeš obaviti i telefonom, reče Ira.
– Ne mogu! – Telefoniraj joj kad se vratimo u Baltimore kad si već toliko navalila da
čuvaš djecu. – Tom je djetetu samo sedam godina, objasni mu Maggie, – i sigurno nas se
jedva sjeća. Ne možemo je samo tako odvesti na tjedan dana! Moramo se najprije opet s
njom sprijateljiti. – Otkud znaš da je u pitanju tjedan dana? zapita Ira.
Ona je sada prekapala po torbici pa reče: – Hmm? – Otkud znaš da će njihovo
svadbeno putovanje trajati tjedan dana, Maggie? – Pa, ne znam. Možda će trajati dva
tjedna. Možda čak i mjesec dana, ne znam. On se najednom zapita nije li cijela ta priča s
udajom samo bajka – nešto što je ona izmislila iz nekih svojih čudnih razloga. Smatrao ju
je posve sposobnom za to.
– A osim toga, reče on, – ne možemo tako dugo izbivati od kuće. Moramo se vratiti na
posao. – Nećemo izbivati od kuće: bit ćemo u Baltimoreu. Povest ćemo je sa sobom u
Baltimore. – Onda će ona morati izostati iz škole, reče on.
– Oh, pa to nije problem. Upisat ćemo je u neku bližu školu, reče Maggie. – Drugi
razred uvijek je drugi razred, i tamo i ovdje. Ira je protiv toga mogao iznijeti toliko
različitih argumenata da ga to ostavi bez riječi.
Ona naglo spusti torbicu u krilo. – Oh, Bože, reče proučavajući novčanik, rumenilo za
usne, češalj i paketić papirnatih maramica. – Da sam barem ponijela od kuće našu kartu.
Još jedan vid rasipnosti, pomisli Ira, ovo ponovno čeprkanje po torbici čiji je sadržaj već i
na pamet znala. Čak je i Ira na pamet poznavao njezin sadržaj. A rasipna je i ova briga za
Fionu, kada Fiona prema njima očito ništa ne osjeća, kada im je jasno stavila do znanja da
samo želi živjeti vlastitim životom. Nije li to čak i ustvrdila? – Samo želim živjeti vlastitim
životom – to je nekako poznato zvučalo. Možda je to uzviknula za vrijeme one scene prije
no što je otišla od Jessea ili možda kasnije, tokom jednoga od onih patetičnih posjeta u
kakve su oni znali odlaziti nakon njezina i Jesseova razvoda, kada se Leroy ponašala
stidljivo i čudno, a jedno jedino oko gospođe Suckey optuživački i prodorno virkalo kroz
vrata sobe za dnevni boravak. Ira se trže. Rasipanje, rasipanje i samo rasipanje, a sve
nizašto. Dugačka vožnja i usiljeni razgovor, pa ponovno dugačka vožnja kući, a sve
apsolutno nizašto.
A rasipno je i svoje radno vrijeme posvećivati ljudima koji zaborave na tebe istog časa
kada se makneš od njihova bolesničkog kreveta, kako je Ira uvijek isticao. Oh,
pretpostavljao je da je to tako prekrasno i nesebično. No nije znao kako Maggie uspijeva
izdržati nestalnost, nedostatak stalnih rezultata – one slabašne, senilne pacijente koji je
zbunjuju govoreći joj o svojoj davno umrloj majci ili sestri s kojom su se posvađali još
davne 1928. godine.
Rasipno je i toliko drhtati nad djecom. (Koja više, uostalom, i nisu djeca – čak ni
Daisy.) Uzmimo, na primjer, onaj papir za cigarete što ga je Maggie proljetos našla na
Daisynoj komodi. Naišla je na nj dok je brisala prašinu i odmah dotrčala Iri. – Što ćemo
učiniti? Što da sada učinimo? jadikovala je. – Naša kći puši marihuanu; ovo je jedan od
onih pokazatelja koji se spominju u onoj brošuri što nam ju je škola poslala. Natjerala je
Iru da se zabrine i ražalosti, a to se događalo češće no što je on htio priznati. Sjedili su
zajedno do kasno u noć raspravljajući o tome na koji bi se sve način mogli postaviti
prema tom problemu. – U čemu smo pogriješili? plakala je Maggie, a Ira ju je zagrlio i
rekao: – Nemoj tako, srce moje. Obećajem ti da ćemo to riješiti. Kako je ispalo, i opet sve
nizašto. Ispalo je da se Daisy cigaretnim papirom služila pri sviranju flaute. Taj papir
treba podmetnuti ispod zalistaka kad god počnu zapinjati, otresito je objasnila Daisy. Čak
se nije potrudila ni da se uvrijedi.
Ira se osjećao smiješnim. Osjećao se kao da je potrošio nešto rijetko i stvarno – čvrstu
valutu.
Onda se sjeti kako je jednom neki lopov ukrao Maggienu torbicu: ušao je ravno u
kuhinju gdje je Maggie na police slagala netom kupljene namirnice i ukrao je sa stola,
drsko da drskije ne može biti, a ona je nagnula za njim. Mogla je i nastradati!
(Najdjelotvornije bi i najjednostavnije bilo da je slegnula ramenima i zaključila kako
može i bez te torbice – ionako joj nikada nije bilo stalo do nje, a sigurno je mogla
pregorjeti nekoliko pišljivih dolara u novčaniku.) Bila je veljača i pločnici su bili
prekriveni glatkim ledom pa je po njima bilo nemoguće trčati. Vraćajući se s posla, Ira se
zaprepastio videći nekog momka kako puževim korakom dolazi prema njemu, dok mu
Maggiena mu crvena torbica visi preko ramena, a za njim stiže Maggie trkom puzeći
palac po palac, dok joj jezik proviruje između zuba, toliko se bila usredotočila na vlastite
korake. Oboje su nalikovali na one pantomimičare koji, uopće se ne mičući s mjesta,
mogu na pozornici dočarati brzo koračanje. Zapravo je sve to izgledalo nekako komično,
razmišljao je Ira sada. Usnice mu se trznuše i on se nasmiješi.
– Reci, zapovijedi Maggie.
– Sjetio sam se kako si kao luda trčala za onim čovjekom koji ti je ukrao torbu, reče joj
on.
– Časna riječ, Ira. Na koji način tvoj mozak radi? Točno isto pitanje koje bi on njoj
mogao postaviti.
– U svakom slučaju, dobila sam je natrag, reče ona.
– Imala si sreće. Što da je bio naoružan? Ili malo jači? Što da se nije uspaničio kad je
mene vidio? – Znaš, kad malo bolje razmislim, mislim da sam baš prije neku noć sanjala o
tom momku, reče Maggie. – Sjedio je u našoj kuhinji, a to je istovremeno bila naša
kuhinja i nije bila naša kuhinja, ako razumiješ što hoću reći... Ira poželi da mu ona
prestane pričati svoje snove. Od toga se osjećao nekako nemirno i pun strepnje.
Možda se nije trebao oženiti. Ili barem nije trebao imati djecu. No, čak je i u svojim
najmračnijim raspoloženjima shvaćao da bi to bila prevelika cijena.
Trebao je sestru Dorrie smjestiti u neku ustanovu – neku državnu ustanovu koja ne bi
bila preskupa. I trebao je reći ocu: – Neću se više brinuti za to da te uzdržavam. Slabo srce
ili ne slabo srce, preuzmi odgovornost za taj svoj prokleti dućan i pusti me da se vratim
svojim prvobitnim planovima, samo ako se budem mogao sjetiti o čemu se radilo. A drugu
je sestru trebao natjerati da se suoči sa svijetom i negdje se zaposli. – Misliš da nismo svi
smrtno preplašeni? trebao ju je zapitati. – Ali svejedno izlazimo iz kuće i zarađujemo svoj
kruh, pa to možeš i ti. No, ona bi bila umrla od užasa.
 Dok je bio dječarac, znao je noću ležati u krevetu i zamišljati da pregledava pacijente.
Podignuta su mu koljena predstavljala pisaći stol pa bi pogledao preko njega i ljubazno
zapitao: – Što je s vama, gospođo Brown? Neko je vrijeme pomišljao da bi mogao postati
ortoped zato što se namještanje kostiju činilo tako brzim postupkom. Kao popravljanje
namještaja, mislio je. Zamišljao je da će kost škljocnuti kad je vrati na pravo mjesto i da
će pacijentov bol istoga časa u potpunosti nestati.
– Hoosegow, reče Maggie.
– Molim? Ona pokupi stvari i potrpa ih u torbicu. Spusti torbicu na pod do svojih
nogu.
– Prečica koja vodi prema Cartwheelu, objasni mu. – Nije li to bilo nešto kao
Hoosegow? – Bogami, nemam pojma. – Moose Cow. Moose Lump. – Ja onamo ne idem, pa
ma kako se to mjesto zvalo, objasni joj Ira.
– Goose Bump.4 – Samo bih te htio podsjetiti, reče on, – na sve one ostale posjete.
Sjećaš se kako su završili? Leroyin drugi rođendan, kada si ti čak i telefonirala Fioni da se
s njom dogovoriš, telefonirala, a ona je svejedno nekako zaboravila na tebe.
Njih su tri otišle do Hersheyskog parka, a mi smo cijelu vječnost morali čekati na
pragu, pa smo se okrenuli i vratili se kući. Prešutio je: zajedno s poklonom za Leroy. S
divovskom Raggedy Ann koja se prazno smješkala, od čega se njemu slomilo srce.
– A njezin treći rođendan, kad si joj bez upozorenja donijela onu mačkicu, premda
sam te ja bio upozorio da prije toga razgovaraš s Fionom, pa je Leroy počela kihati, a
Fiona joj je rekla da ne može zadržati macu. Leroy je plakala cijelo poslijepodne, to si
zaboravila? Plakala je još i kada smo odlazili. – Mogla je primati injekcije protiv alergije,
reče Maggie, tvrdoglavo odbijajući da razumije u čemu je stvar. – Mnogo djece prima
injekcije protiv alergije i imaju cijelo čudo kućnih ljubimaca. – Da, ali Fiona to nije htjela.
Nije htjela da se nas dvoje u to miješamo, a zapravo nije htjela ni da im dolazimo u
posjete, pa sam ti zbog toga i rekao kako bi bilo bolje da tamo više ne idemo. Maggie ga
ošinu brzim, ispitivačkim pogledom. Vjerojatno se pita zna li on za ostala njezina
putovanja, ona na koja je odlazila bez njega. No, da joj je bilo stalo do toga da ih zadrži u
tajnosti, bila bi nakon povratka napunila spremnik gorivom.
– Pokušavam ti reći..., reče on.
– Znam što mi pokušavaš reći! viknu ona. – Ne moraš stalno tupiti po tome! Šutke je
vozio neko vrijeme. Isprekidana se crta pružala kao šav duž ceste što se protezala pred
njim. Mnoštvo sićušnih ptičica uzletje iz nekog šumarka i nebo postade pepeljasto od
njih, a on ih je promatrao sve dok ne nestadoše.
– Moja je baka po tati imala jednu sliku u dnevnom boravku, reče Maggie. – Prizor
urezan u nečem žućkastom nalik na bjelokost ili prije na celuloid. Na njoj je bio prikazan
stari bračni par kako sjedi pored ognjišta, svako od njih u svojoj stolici za ljuljanje, a
naslov je bio urezan na donjem dijelu okvira: Dvoje starih ljudi u svojem domu. Žena je
plela, a muškarac čitao iz neke goleme knjige u kojoj si naprosto morao prepoznati
Bibliju. I znalo se da negdje izvan te kuće moraju postojati odrasla djeca; hoću reći, cijela
se zamisao i sastojala u tome da se kaže kako stari ljudi ostaju kod kuće, a djeca odlaze.
Ali to dvoje je bilo tako strahovito staro! Lica su im bila nalik na smežurane jabuke, a
tijela na vreće s krumpirom; dvoje ljudi koje bi čovjek u trenutku svrstao u određenu
kategoriju i isti čas ih zaboravio. Nikad nisam mislila da ću i ja spadati među takve stare
ljude u svojem domu. – Smišljaš planove kako bi to dijete dovela da živi s nama, reče Ira.
Ova ga pomisao pogodi naglo kao udarac, isto tako jasno kao da je ona to izgovorila te
riječi. – Cijelo vrijeme na to smjeraš. Sada kad Daisy odlazi, smišljaš kako bi dovela Leroy
da zauzme njezino mjesto. – Uopće nemam takvih namjera! reče Maggie – prebrzo, kako
se njemu činilo.
– Nemoj misliti da te ne prozirem, reče joj on. – Cijelo mi se vrijeme nešto činilo
sumnjivim u vezi s tom pričom o čuvanju djece. Računaš na to da će Fiona prihvatiti
prijedlog, sada kad je sva obuzeta novim novcatim mužem. – E baš to pokazuje kako ništa
ne znaš, jer ja nemam ni najmanje namjere zauvijek zadržati Leroy. Samo hoću danas
poslijepodne skočiti do njih i iznijeti im svoju ponudu, a Fiona će onda možda, samo
možda, ponovno razmisliti o Jesseu. – O Jesseu? – O našem sinu Jesseu, Ira. – Da, Maggie,
znam da je Jesse naš sin, ali ne shvaćam o čemu misliš da bi ona mogla ponovno
razmisliti. Među njima je gotovo. Ona ga je ostavila. Njezin odvjetnik mu je poslao one
papire na potpis, on ih je potpisao sve do posljednjega i vratio mu ih. – I odonda se silno
promijenio, reče Maggie. – I on i Fiona. Ali svaki put kad on učini neki pokušaj da se
pomiri s njom, ona se nalazi u takvoj fazi da ne želi s njim ni razgovarati, a onda, kada
ona nešto pokuša, on se nekamo sakrije jer je pozlijeđen u svojim osjećajima, pa i ne zna
da ona nešto pokušava. Kao neki užasan ples, neki loše sinkronizirani ples u kojemu svaki
korak predstavlja pogrešku. – I onda? reče Ira. – Čovjek bi pomislio da bi ti iz toga morala
izvući i neki zaključak. – Kakav zaključak? – Da su njih dvoje izgubljen slučaj, Maggie. –
Oh, Ira, ti jednostavno nemaš dovoljno povjerenja u sreću, reče Maggie. – Dobru ili zlu
sreću, svejedno. Pogledaj onaj auto ravno pred tobom. Mislila je na crveni ševrolet –
staromodni model, veličine teglenice, a lak mu je bio izblijedio do boje tamnocrvene
gumice za brisanje. Ira ga je već otprije promatrao. Nije mu se sviđao način na koji su ta
kola vrludala s jedne strane na drugu i vozila čas brže, čas sporije.
– Potrubi mu, poduči ga Maggie.
Ira reče: – Oh, samo ću... Samo ću ga preteći, htio je reći. Neki nesposobni idiot; takve
je najbolje ostaviti za sobom. Pritisnu papučicu gasa i pogleda u retrovizor, no u istom
trenu Maggie ispruži ruku da stisne trubu. Dugačko ga, uporno trubljenje preplaši. On
zgrabi Maggienu ruku i odlučno je vrati u njezino krilo. Tek tada spazi da je i vozač
ševroleta, bez sumnje isto se tako preplašivši, naglo zakočio, i to samo na stopu ispred
njega. Maggie se uhvati za policu ispred sebe. Ira nije imao izbora: naglo skrenu udesno
pa zaoravši kotačima, kliznu s ceste.
Prašina se podiže oko njih poput dima. Ševrolet naglo ubrza, zaokrenu iza zavoja i
nestade.
– Isuse, reče Ira.
Njihov se auto nekim čudom zaustavio, premda se on nije sjećao da je stisnuo
kočnicu. Zapravo mu se bio ugasio motor. Ira se još uvijek čvrsto držao za upravljač, a
ključevi su se još uvijek njihali u bravi, tiho zveckajući jedan o drugi.
– Ti se baš uvijek u sve moraš petljati, Maggie, reče Ira.
– Ja? Ti mene okrivljuješ za ovo? Što sam ja napravila? – Oh, ništa. Samo si stisnula
trubu dok sam ja vozio. Samo si isprepadala onog tipa tako da je vozio još lošije nego
prije. Maggie, barem bih jednom u životu volio da ne guraš nos u ono što te se ne tiče. – A
da ja nisam zatrubila, tko bi to učinio? zapita ga ona. – I kako možeš reći da se to mene ne
tiče kad ja sjedim na mjestu koje je nadaleko i naširoko poznato kao najopasnije za
vožnju? A osim toga, za ovu nesreću uopće nije krivo moje trubljenje, nego onaj ludi
vozač koji je usporio bez ikakvog vidljivog razloga. Ira uzdahnu: – Svejedno, reče. – Dobro
si? – Mogla bih ga zadaviti! reče ona.
On pretpostavi kako to znači da je s njom sve u redu.
Opet upali auto. Motor zakašlja nekoliko puta, a onda prihvati. On se ogleda da
provjeri ne nailazi li netko, a onda opet izađe na cestu. Nakon šljunkovitog tla pored
ceste činilo se da asfalt ne pruža nikakva otpora, kao da je previše gladak. Primijeti kako
mu se ruke tresu na upravljaču.
– Taj je čovjek manijak, reče Maggie.
– Sva sreća da smo bili vezani. – Trebali bismo ga prijaviti. – Ma dobro. Nitko nije
pozlijeđen. – Vozi malo brže, molim te, Ira On pogleda prema njoj.
– Hoću mu zapisati broj, reče ona. Zamršene su joj kovrče davale divlji izgled.
Ira reče: – Slušaj, Maggie. Kad malo bolje razmisliš, krivnja je isto toliko naša koliko i
njegova. – Kako to možeš reći? A to što je on malo vozio, malo zastajkivao, to si
zaboravio? Odakle joj samo tolika energija, pitao se on. Otkuda joj toliko toga čime se
može razbacivati? Njemu je bilo vruće i lijevo ga je rame boljelo tamo gdje mu se
sigurnosni pojas bio urezao u njega. Malo se pomaknu u stranu da smanji pritisak pojasa
na prsima.
Ne želiš valjda da taj tip izazove neku ozbiljnu nesreću? zapita Maggie.
– Pa, ne. – Vjerojatno je pijan. Sjećaš se one poruke Odjela za sigurnost na cestama
koja se prikazivala na televiziji? Naša je građanska dužnost da ga prijavimo. Brže, Ira. On
posluša, uglavnom zbog iscrpljenosti.
Prestigoše kombi nekoga električara koji je ranije bio njih prestigao, a onda, uspevši
se na vrh brežuljka, ravno pred sobom ugledaše ševrolet. Samo je šibao naprijed kao da se
ništa nije dogodilo. Iru iznenadi nalet bijesa koji ga je obuzeo. Prokleti luđak. A tko kaže
da je to muškarac? Vjerojatnije je u pitanju žena koja, ne obazirući se ni na što oko sebe,
sije kaos kamo god prođe. On jače pritisnu papučicu gasa. Maggie reče: – Izvrsno, pa
spusti prozor sa svoje strane.
– Što to radiš? zapita on.
– Vozi brže. – Zašto si otvorila prozor? – Požuri, Ira! Pobjeći će nam. – Bit će zgodno
ako zbog ovog platimo kaznu, reče Ira.
No, ipak dopusti brzinomjeru da se popne do šezdeset i pet, pa na šezdeset i osam
milja. Gotovo se sasvim približiše ševroletu. Stražnji mu je prozor bio tako prašnjav da je
Ira unutra jedva uspijevao nešto nazreti. Mogao je jedino razaznati da vozač na glavi ima
nešto nalik na šešir i da veoma nisko sjedi u sjedištu. Činilo se da ne vozi nikakve putnike.
I registarska mu je tablica bila prašnjava – pensilvanijska tablica, tamnoplava i žuta, a
žuto je bilo poprskano sivim točkicama nalik na plijesan.
– Y-dva-osam, pročita Ira na glas.
– Da, da, zapamtila sam, reče Maggie. (Ona je bila od onih ljudi koji se još uvijek mogu
sjetiti telefonskog broja što su ga imali u djetinjstvu.) – Sada ga preteci, reče ona Iri.
– Oh, pa... – Vidiš kakav je to vozač. Mislim da je bolje da ga preteknemo. Pa, to ima
smisla. Ira namota ulijevo.
Upravo dok su prolazili pored ševroleta, Maggie se nagnu kroz prozor i kažiprstom
pokaza nekamo prema dolje. – Kotač! viknu. – Kotač! Prednji kotač će vam otpasti! – No,
krasno, reče Ira.
 On pogleda u retrovizor. I dakako, ševrolet je usporio i sada je skretao prema rubu
ceste.
– Pa, uvjerila si ga, reče on.
Morao je priznati da je i to nekakva zadovoljština.
Maggie se obrnu na svom sjedištu nastojeći da nešto vidi kroz stražnji prozor.
Onda se okrenu prema Iri. Na licu joj je bio izbezumljen izraz koji nije mogao sebi
protumačiti. – Oh, Ira, reče ona.
– Što je sad? – Taj je čovjek tako star, Ira. Ira reče: – Ti vražji vozači u godinama... – I
ne samo star, reče ona. – To je crnac. – I? – Nisam ga dobro vidjela sve dok mu nisam
doviknula ono o kotaču, reče ona.
– Nije nas namjerno gurnuo s ceste! Kladim se da čak i ne zna da se to dogodilo.
Lice mu je tako naborano i dostojanstveno, a kad sam mu doviknula ono o kotaču,
otvorio je usta, ali ipak nije zaboravio dodirnuti šešir u znak pozdrava. Šešir!
Sivi filcani šešir kakav je nosio moj djed! Ira zastenja.
Maggie reče: – A sada misli da smo mu se narugali. Misli da smo rasisti ili nešto slično
i da smo ga prevarili u vezi s kotačem iz čiste okrutnosti. – Ma kakvi, ne razmišlja on o
tome, reče Ira. – Zapravo, on i ne može znati da li mu kotač možda ipak nije skoro otpao.
Kako bi to i mogao provjeriti? Morao bi ga promatrati u vožnji. – Hoćeš reći da još uvijek
sjedi ondje? – Ne, ne, reče Ira užurbano. – Hoću reći da se do sada vjerojatno već vratio na
cestu, ali da malo polaganije vozi, tek toliko da se uvjeri da je sve u redu. – Ja ne bih tako
postupila, reče Maggie.
– Ti nisi on. – Ni on ne bi tako postupio. Star je, zbunjen i sam pa sada sjedi ondje u
autu, previše uplašen da bi prešao još i jedan palac. – Gospode, reče Ira.
– Moramo se vratiti i sve mu objasniti. Nekako je znao da će se to desiti.
– Nećemo reći da smo mu namjerno slagali, reče Maggie. – Reći ćemo mu da nismo
sasvim sigurni. Zamolit ćemo ga da za pokus malo vozi dok mi gledamo, a onda ćemo reći:
Oops! Zabunili smo se. S kotačem je sve u redu; bit će da smo nešto krivo vidjeli. – Otkuda
sad izvlačiš to mi? zapita Ira. – Kao prvo, ja mu nisam ništa rekao o otpadanju kotača. –
Ira, na koljenima te preklinjem, molim te, vrati se da pomognemo tom čovjeku. – Sada je
pola dva, reče Ira. – Uz malo sreće mogli bismo stići kući do tri.
Možda čak i u pola tri. Mogao bih otvoriti dućan na par sati, što možda i nije puno, ali
bolje išta nego ništa. – Onaj jadni starac sad sjedi u svojim kolima, gleda ravno pred sebe i
ne zna što bi počeo, reče Maggie. – Još se uvijek čvrsto drži za volan. Kao da ga vidim pred
sobom. Vidio ga je i Ira.
Kad su došli do velikoga, naprednog poljoprivrednog imanja, on uspori. Travom
obrastao puteljak vodio je prema staji, pa on zaveze onamo ne upalivši prethodno
žmigavac kako bi skretanje izgledalo što naglije i ozlojeđenije. Maggiene naočale za sunce
kliznuše cijelom duljinom prednje police. Ira krenu unatrag, pričeka dok ne prođe val
vozila koja su odjednom odnekuda iskrsla, a onda se ponovno vrati na Cestu broj jedan,
ovaj put vozeći u smjeru sjevera.
Maggie reče: – Znala sam da i ti imaš srce. – Pomisli samo, reče joj Ira. – Po cijeloj ovoj
cesti, ispred i iza nas, drugi bračni parovi idu nekamo na vikend. Putuju od točke A do
točke B. Civilizirano razgovaraju... ne znam... o svakodnevnim stvarima. O razoružanju. O
apartheidu. – On vjerojatno misli da mi pripadamo Ku Klux Klanu, reče Maggie pa stade
grickati usnicu kako je to uvijek radila kada je zbog nečega bila zabrinuta.
 – Ne zaustavljaju se, nikamo ne skreću, reče Ira. – Ako uopće i zastanu, zastanu radi
ručka u nekom pristojnom svratištu. Na nekom mjestu gdje su već ranije bili, gdje su čak
rezervirali stol. Kad smo već kod toga, umirao je od gladi. Kod Serene nije ništa jeo.
– To je tu negdje, reče Maggie živnuvši. – Prepoznajem one silose. To je bilo baš prije
onih silosa koji podsjećaju na čeličnu mrežu. Eno ga. Da, bio je ondje. Nije baš sjedio u
kolima, već je nesigurno kružio oko njih pogrbljen čovjek čija je boja kože podsjećala na
stol s pomičnim rebrastim poklopcem, odjeven u jedno od onih starinskih odijela kod
kojih kaputić sprijeda izgleda dulji nego otraga. Proučavao je gume na ševroletu koje je
već prije mnogo godina trebalo baciti; djelovao je smireno, nekako pomiren sa sudbinom.
Ira dade znak žmigavcem i zaokrenu polukružno, zaustavljajući se odmah iza njegova
auta tako da su im se odbojnici gotovo dodirivali. Otvori vrata i izađe.
– Možemo li vam pomoći? doviknu.
I Maggie izađe iz auta, ali se ovaj put činilo da će radije pustiti Iru da govori.
– Otiša mi kotač, reče starac. – Neka mi je gospoja tamo na cesti viknila da će mi kotač
otpast. – To smo bili mi, objasni mu Ira. – Odnosno, barem moja žena. Ali znate, mislim da
se zabunila. Meni se kotač čini sasvim u redu. Starac sada pogleda ravno u njega. Lice mu
je bilo nalik na lubanju i duboko izbrazdano, a bjeloočnice tako žute da su se činile gotovo
smeđima. – Oh, pa, sigurno, izgleda da je u redu, reče on. – Kad auto ki sad stoji vako
sasman mirno. – Ma i prije, reče mu Ira. – Još na cesti. Starca nije bilo lako uvjeriti. On
bocnu gumu vrškom cipele. – Svejedno, reče.
– Strašno lipo od vas da ste ćeli stat. Maggie reče: – Ma to je najmanje što smo mogli
učiniti! Ona istupi naprijed. – Ja sam Maggie Moran, reče. – A ovo je moj muž, Ira. – Ja san
gospodin Daniel Otis, reče starac dotaknuvši obod svojeg šešira.
– Gospodine Otis, vidite, meni se to, kako bih rekla, prividjelo dok smo vas pretjecali,
reče Maggie. – Učinilo mi se da sam primijetila kako vam kotač pleše. A onda sam u
sljedećem trenutku pomislila: Ne, bit će da mi se to samo učinilo. Je li tako bilo, Ira?
Pitajte Iru. Mislim da sam natjerala onog vozača da se zaustavi bez ikakvog razloga, rekla
sam mu. – Na masu se načina more objasnit to šta ste ga vi more bit vidli da se klati, reče
gospodin Otis.
– Pa, svakako! uzviknu Maggie. – Možda vrući zrak koji leluja iznad asfalta. Ili
možda... ne znam... – Moga je to bit i nekaki znak, reče gospodin Otis.
– Znak? – More bit da me to Gospodin pokušava upozorit. – Upozoriti na što? – Na to
da mi se prednji livi kotač sprema otpast. Maggie reče: – Da, ali... – Gospodine Otis, reče
Ira. – Ja mislim da se moja žena jednostavno zabunila. – E pa sad, to ne morete znat. –
Njezina se zabuna može razumjeti, reče Ira, – ali se svejedno zabunila. Sad ćemo napraviti
ovako: Vi ćete sjesti u auto i voziti samo nekoliko jardi pored ceste, a Maggie i ja ćemo
gledati. Ako vam je kotač u redu, možete slobodno dalje. Ako nije, odvest ćemo vas do
nekog servisa. – Oh, bijo bi van zahvalan, reče gospodin Otis. – More bit do Buforda, ako
van to nije prevelka gnjavaža. – Molim? – Buford Texaco. To je zeru naprid. Tamo mi radi
netijak. – Svakako, kamo god hoćete, reče Ira, – ali okladio bih se... – Zapravo, ako van to
nije prevelka gnjavaža, morete me odma odvest onamo, reče gospodin Otis.
– Odmah? – Baš mi se ne da vozit auto na kojom bi svaki čas moga otpast kotač. –
Gospodine Otis, reče Ira. – Vidjet ćemo što je s vašim kotačem. Sad sam vam to objasnio. –
Ja ću voziti, reče Maggie.
 – Da, Maggie će voziti. Maggie? Zlato, možda bi bilo bolje da ja to napravim. – Đava ga
odnijo, da, za gospoju bi to moglo bit opasno, reče gospodin Otis.
Ira je bio pomislio na opasnost po ševrolet, ali reče: – Dobro. Ti i gospodin Otis
gledajte, a ja ću voziti. – Ne, gospodne, ne moren van to dopustit, reče gospodin Otis. –
Zahvalan san van na tom šta to oćete učinit, ali ne moren van to dopustit. Preopasno je.
Samo me vas dvoje odvezte do Texaca, molin vas, pa će moj netijak s dizalcom doć po
auto. Ira pogleda Maggie. Maggie mu bespomoćno uzvrati pogled.. Zvuci prometa što je
hučao pored njih, podsjetiše ga na one televizijske trilere u kojima se špijuni sastaju u
suvremenim pustošima, pored autocesta ili na rubu bučnih industrijskih kompleksa.
– Slušajte, reče Ira. – Otvoreno ću vam reći... – Onda me i ne morate nikamo odvest!
Nikamo, plačno će gospodin Otis. – Znam da san van već priredijo dovoljno nezgodacija. –
Činjenica je da se mi osjećamo odgovornima, objasni mu Ira. – Ono što smo vam doviknuli
u vezi s kotačem zapravo nije bila zabuna, nego jasno i glasno, ovaj, pretjerivanje. – Da,
sve smo izmislili, reče Maggie.
– Au, ne, reče gospodin Otis tresući glavom, – vi me samo pokušavate uvjerit da ne
moram ništo brinut. – Malo ranije vi ste nekako više-manje prenaglo usporili ravno
ispred nas, reče Maggie, – pa smo zbog toga morali sići s ceste. Niste to napravili
namjerno, shvaćam, ali... – Naglo san usporijo? – Niste namjerno, umirivala ga je Maggie.
– A osim toga, reče Ira, – vjerojatno ste usporili zato što smo vam mi nehotice
potrubili. Prema tome... – Uh, more bit. Florence, to mi je netijakinja, stalno me proganja
da vratim vozačku, al sigurno nikad nisan očekiva... – Svejedno, ja sam napravila nešto
jako nepromišljeno, objasni mu Maggie.
– Doviknula sam vam da će vam kotač otpasti, a s tim kotačem je zapravo bilo sve u
redu. – Pa, reka bi da ste postupili vrlo kršćanski, reče gospodin Otis. – A zbog mene ste
morali sić s ceste! To je zbiljam bilo strašno lipo od vas. – Ne, gledajte, kotač je zapravo...
– Mnogi bi me pustli da se odvezen dalje, u sigurnu smrt, reče gospodin Otis.
– S kotačem je bilo sve u redu! objasni mu Maggie. – Nije ni najmanje plesao.
Gospodin Otis zabaci glavu i stade je proučavati. Spušteni su mu kapci davali tako
uzvišen, zakukuljen izgled te se činilo da je možda naposljetku i shvatio što ona hoće reći,
no onda će: – Ne, ne more to bit tako. A, ne. Kazat ću van nešta: kad zeru bolje razmislin,
ta su se kola cilo vrime čudno ponašala. Zna san to, a istovremeno nisan zna, razumite? A
računan da je to i do vas doprlo nekako na isti način – ki da ste nešta zapazli krajičkom
oka pa vas je to potaknilo da kažete ono šta ste rekli, a da zapravo niste ni svaćali zašto to
činite. Time je sve bilo riješeno; Ira preuze stvar u svoje ruke. – Pa, onda, reče on, –
preostaje nam samo da vidimo kako vozi. Ključevi su u bravi? Pa naglo ode do ševroleta,
otvori vrata i uvuče se unutra.
– Au, ne! zavika gospodin Otis. – Nemojte riskirat glavu zbog mene, gospodne! – Bit će
s njim sve u redu, reče mu Maggie.
Ira domahnu gospodinu Otisu umirujući ga.
Iako je prozor bio otvoren, u ševroletu je ključalo od vrućine. Svijetla plastična
presvlaka na sjedištima kao da se djelomično otopila, a jako je zaudaralo na prezrele
banane. Nikakvo čudo: ostaci su suhog ručka ležali na suvozačevu sjedištu – zgužvana
papirnata vrećica, kora od banane i komad celofana.
Ira okrenu ključ. Kada motor zagrmi, on se nagnu kroz prozor prema Maggie i
gospodinu Otisu te reče: – Dobro gledajte. Oni ništa ne rekoše. Za dvoje ljudi među kojima
je bilo tako malo sličnosti, imali su čudno sličan izraz lica: oprezan i pozoran, spreman i
na najgore.
Ira ubaci mjenjač u brzinu i stade voziti pored ceste. Činilo mu se kao da vozi nešto
što se predaleko proteže na sve strane – na primjer, bračni krevet. Osim toga, iz ispušne
je cijevi dopiralo neko zveketanje.
Nakon nekoliko jarda, on zakoči i proturi glavu kroz prozor. Njih se dvoje nisu ni
pomakli s mjesta na kojem su stajali; samo su se licem okrenuli prema njemu.
– Pa? doviknu on.
Nastade stanka. Onda gospodin Otis reče: – Bome, gospodne, ki da san vidijo da se
zeru mrda amo-tamo. – Zaista? zapita Ira.
On upitno podiže obrvu prema Maggie.
– Ti nisi ništa vidjela, reče.
– Pa, nisam sigurna, reče mu Maggie.
– Molim? – Možda mi se samo učinilo, reče ona, – ali mislim da sam vidjela kako se
malo...nekako... ne znam... Ira opet ubaci u brzinu i poveze se unatrag natjeravši auto da
poskoči. Kada se opet našao pored njih dvoje, reče: – Sada vas oboje molim da vrlo, vrlo
pažljivo gledate. Ovaj se put odveze malo dalje, otprilike nekih desetak jarda. Bili su
prisiljeni da pođu za njim. On baci pogled u vanjski retrovizor i vidje Maggie kako trči
prekriživši ruke na grudima. On zaustavi auto i izađe da ih dočeka.
– Oh, to se kolo više ni zeru ne drži, doviknu mu gospodin Otis čim je stigao.
Ira reče: – Maggie? – Meni je izgledalo kao zvrk, čas prije nego što se prestane vrtjeti i
padne, reče Maggie.
– Ma slušaj, Maggie... – Znam! Znam! reče ona. – Pa što ja tu mogu, Ira; zbilja sam ga
vidjela kako pleše. A izgledalo je i kao da je guma malo mekana. – To je sasvim druga
stvar, reče Ira. – Možda guma nije dovoljno napuhana. Ali kunem se da se taj kotač drži
kao da je zalijepljen. Osjetio sam to u vožnji.
Nije mi jasno zašto se tako ponašaš, Maggie. – Oprosti, reče ona tvrdoglavo, – ali ne
mogu reći da nisam vidjela nešto što jesam vidjela, i to vlastitim očima. Mislim da ga
moramo odvesti do tog Texaca. Ira pogleda gospodina Otisa. – Imate li ključ za kotače?
zapita.
– Kaki ključ? – Ako imate ključ za kotače, mogu vam taj kotač i sam zategnuti. – Oh,
pa... Izgleda l ključ za kotače ki i svaki drugi ključ? – Vjerojatno vam je u prtljažniku,
objasni mu Ira, – tamo gdje držite i dizalicu. – Oh! I ne znan di mi je dizalca, reče
gospodin Otis.
– U prtljažniku, ustrajao je Ira, pa pruži ruku u auto, dohvati ključeve i pruži mu ih.
Nastojao je zadržati što mirniji izraz lica, ali se u sebi osjećao onako kako se osjećao svaki
put kad bi stao kod Maggiena staračkog doma: krajnje beznadno. Nije mu bilo jasno kako
gospodin Otis uopće preživljava od danas do sutra, ovako trapav kakav jest.
– Ključ za kotače, ključ za kotače, mrmljao je gospodin Otis. Otključa prtljažnik i
podiže poklopac. – A sada samo da... Na prvi je pogled prtljažnik izgledao kao jedinstvena
masa tkanine. Pokrivači, odjeća i jastuci bili su unutra tako čvrsto zbijeni da su se stopili
jedni s drugima. – Oh, jao, reče gospodin Otis i povuče za kraj jednoga prošivenog
prekrivača, no taj se i ne pomaknu.
 – Nema veze, reče mu Ira. – Idem po svoj ključ. On otkorača natrag do Dodgea. Taj mu
se auto iznenada učini silno uščuvanim, ako se zaboravi ono što je Maggie učinila s
prednjim lijevim blatobranom. Uze ključeve iz brave, otključa prtljažnik i otvori ga.
Ništa.
Tamo gdje se nekoć nalazio rezervni kotač, uglavljen u udubini ispod presvlake na
dnu prtljažnika, sada je bilo prazno mjesto. A nigdje ni traga ni glasa sivoj torbi od
umjetne kože u kojoj je držao alat.
On pozva: – Maggie? Ona se lijeno pomaknu iz svojeg položaja pokraj ševroleta i
nakrivi glavu prema njemu.
– Gdje je rezervna guma? zapita on.
– Na kolima je. – Na kolima? Ona odrješito zakima glavom.
– Hoćeš reći, u upotrebi? – Točno. – A gdje je onda guma koju si skinula s auta? – Kod
kuće, na krpanju kod Exxona. – Ama kako si...? Ne, nema veze; bolje da se ne upušta u
nevažne pojedinosti. – A gdje je onda alat? doviknu on.
– Kakav alat? On zalupi poklopcem i vrati se do ševroleta. Nema nikakva smisla
vikati; već je vidio da se ključa za kotače neće tako lako domoći. – Alat koji si upotrijebila
da promijeniš gumu, objasni joj.
– Oh, pa nisam ja mijenjala gumu. Neki se čovjek zaustavio i pomogao mi. – I poslužio
se alatom iz prtljažnika? – Mislim da jest. – Je li ga vratio natrag? – Pa, mora da jest, reče
Maggie i namršti se, očevidno se pokušavajući prisjetiti.
– Sada ga nema, Maggie. – Pa, sigurna sam da ga nije ukrao, ako to misliš. Bio je jako
ljubazan. Čak nije htio ni novac uzeti od mene; rekao je da i on ima ženu i da... – Ne
kažem da ga je ukrao; samo pitam gdje je alat. Maggie reče: – Možda na..., a onda još
nešto promrlja, ali to nije dobro čuo.
– Molim? – Rekla sam, možda je na uglu Charlesove ulice i Sjevernog prilaza! viknu
ona.
Ira se okrenu prema gospodinu Otisu. Stari ga je čovjek promatrao napola sklopljenih
očiju; činilo se da će stojeći svaki čas zaspati.
– Mislim da ćemo morati isprazniti vaš prtljažnik, objasni mu Ira.
Gospodin Otis nekoliko puta zakima glavom, ali se i ne pomaknu.
– Hoćemo li izvaditi stvari iz njega? zapita Ira.
– Pa, mogli bi, reče gospodin Otis neodlučno.
Nastade stanka.
Ira reče: – Pa, hoćemo li početi? – Moremo ako oćete, reče mu gospodin Otis, – al bi
me jako iznenadilo ako tu nađemo bilo kaki ključ za skidanje kotača. – Svaki auto ima
ključ za skidanje kotača. Ključ za kotače, reče Ira. – To ide uz auto. – Ja ga nikad nisan
vidijo. – Oh, Ira, reče Maggie. – Zar ga ne možemo naprosto odvesti do Texaca pa neka mu
nećak to pričvrsti kako treba? – A kako misliš da će on to napraviti, Maggie? Uzet će ključ
i zategnuti matice, premda to uopće i ne treba raditi. Gospodin je Otis u međuvremenu
uspio iz prtljažnika izvaditi jedan jedini komad odjeće: flanelske hlače od pidžame. Držao
ih je podignute uvis i promatrao ih.
Možda je u pitanju bio nesiguran izraz na njegovu licu ili pak sama pidžama
pogužvana i izblijedjela, s pohabanom vrpcom za vezivanje – no Ira se u svakom slučaju
najednom predade. – Oh, dobijesa, reče. – Idemo do tog Texaca. – Hvala ti, Ira, nježno mu
reče Maggie.
 A gospodin Otis reče: – Pa, ako mislite da van to nije prevelka gnjavaža... – Ne, ne...,
Ira prijeđe rukom preko čela. – Mislim da bi bilo bolje zaključati ševrolet, reče.
Maggie reče: – Kakav ševrolet? – Tako se zove ova marka auta, Maggie. – Nema ga
nikakog smisla zaključavat kad mu jedan kotač samo što nije otpa, reče gospodin Otis.
Na jedan se kratak trenutak Ira zapita nije li cijela ova situacija možda samo pasivni,
đavolski način na koji gospodin Otis pokušava ispasti smiren.
Okrenu se i ode do vlastitog auta. Iza sebe začu zatvaranje poklopca na ševroletovu
prtljažniku i zvuk njihovih nogu po šljunku, no ne htjede ih sačekati.
Sada je i Dodge bio jednako vruć kao i ševrolet pa opeče prste na kromiranoj ručici
mjenjača. Sjedio je ondje držeći motor u slobodnom hodu dok je Maggie pomagala
gospodinu Otisu da se smjesti na stražnjem sjedištu. Kao da je nagonski znala da će mu
zatrebati pomoć; trebalo ga je zapravo na neki zapetljan način presavinuti po sredini.
Posljednji njegov dio koji je ušao u auto, bile su noge koje je privukao tako što je oba
koljena rukama podigao uvis. Zatim je uzdahnuo i skinuo šešir. U ogledalu je Ira vidio
mršavu glavu koja je izgledala kao da je nečim presvučena, a dva su mu čuperka bijele
kose nalik na pamuk stršala iznad ušiju.
– Ne morem van reć kliko sam van zahvalan, reče gospodin Otis.
– Oh, nije to ništa! reče mu Maggie bacivši se na prednje sjedalo.
Lako je tebi govoriti, kiselo pomisli Ira.
Pričeka da prođe kolona motociklista (sve sami dečki, bez kacige, što proletješe kraj
njih u dugačkoj S-krivulji, slobodni kao ptice), a onda izađe na cestu. – Pa kamo ćemo
sada? zapita.
– Oh, samo vozte dok ne prođete mljekaru, a onda skrente desno, objasni mu
gospodin Otis. – Nema do tamon više od tri-četiri milje. Maggie istegnu vrat prema natrag
i reče: – Vi mora da tu negdje živite. – Tamo doli na Cesti mrtve vrane, objasni joj
gospodin Otis. – Odnosno, živijo san do prošle nedilje. U zadnje vrime stanujen kod moje
sestre Lurene. Potom stade pričati o svojoj sestri Lureni koja tu i tamo radi u K Martu,
kada je artritis previše ne gnjavi, a to, dakako, navede razgovor na artritis samoga
gospodina Otisa, na podmukao i polagan način na koji se ta bolest ušuljala u njega, na
druge stvari od kojih je isprva mislio da boluje i kako se doktor, kada je napokon odlučio
da ode na pregled, zadivio i pobrinuo se za njegovo zdravstveno stanje.
– Oh, da znate čega sam se ja sve nagledala, reče Maggie. – Ljudima u staračkom
domu gdje ja radim, zglobovi su se znali naprosto pretvoriti u čvorove; o, znam ja to.
Težila je k tome da oponaša ritam govora ljudi s kojima bi razgovarala.
Zatvorenih očiju, čovjek bi gotovo povjerovao da je i ona sama crnkinja, pomisli Ira.
– To je zla, nemilosrdna boljetca, nema u to nikake sumnje, reče gospodin Otis. – Ovo
je mljekara, gospodne. Na sljedećem skretanju odte desno. Ira uspori. Prođoše pored
malena stada krava koje su sanjivo pasle i zurile preda se, a potom skrenuše na cestu koja
je bila toliko uska da se na njoj ni dva automobila ne bi mogla mimoići. Asfalt je bio sav u
zakrpama, a na travom su se obraslom nasipu kraj ceste njihali rukom ispisani natpisi:
OPASNOST STOKA NA PUTU, pa USPORI OVO SE ODNOSI NA TEBE i PSI I KONJI NA CESTI.
Sada je gospodin Otis objašnjavao kako ga je artritis prisilio da ode u mirovinu. Ranije
je bio krovopokrivač, dolje u Sjevernoj Karolini. Ranije je spretno kao vjeverica skakutao
po sljemenim gredama, a sada ne uspijeva zakoračiti ni na najdonju prečku na ljestvama.
Maggie s negodovanjem uzdahnu.
 Ira se pitao zašto Maggie u njihov život uvijek uvlači druge ljude. Vjerojatno joj samo
muž nije dovoljan, predmnijevao je. Nju dvoje ne zadovoljava kao broj.
Sjećao se svih onih dolutalih beskućnika koje je tokom godina i godina dočekivala
raširenih ruku – svojega brata koji je zimu proveo na njihovu kauču kada mu se žena bila
zaljubila u vlastitog zubara, pa Serenu onom prilikom kada je Max bio u Virginiji u
potrazi za poslom te, dakako, Fionu zajedno s djetetom i brdima dječje opreme, s
kolicima, ogradicom i zipkom. U sadašnjem je raspoloženju Ira mislio da se u to isto tako
može uključiti i dvoje njihove djece, ta zar nisu i Jesse i Daisy zapravo bili autsajderi –
uništavajući njihove najprisnije trenutke, kao klin se zabijajući između njih? (Teško je
povjerovati kako neki ljudi rađaju djecu samo zato da bi brak učinili čvršćim.) A nijedno
od njih nije bilo planirano, barem ne tako brzo. U danima prije Jesseova rođenja Ira je još
uvijek gajio nadu u to da će nastaviti sa školovanjem. Pretpostavljalo se da će to biti
sljedeća stvar koja će doći na red pošto se plate svi računi za sestrino liječenje i otplati
očeva nova peć za centralno grijanje. Maggie je i dalje trebala raditi puno radno vrijeme.
No, onda je doznao da je trudna pa je morala prekinuti s poslom. Nakon toga se kod Irine
sestre pojavio neki potpuno nov simptom, nekakva uzetost, što je zahtijevalo odlazak u
bolnicu; pa se onda neki kamion za selidbu na jedan Badnjak zaletio u izlog njegova
dućana i oštetio zgradu. Onda je Maggie ostala trudna i došla je Daisy, još jedno
iznenađenje. (Možda je bilo nesmotreno brigu o kontracepciji prepustiti nekome tko je
tako sklon slučajnim nezgodama?) No to je bilo osam godina nakon Jessea, a Ira je do tada
ionako više-manje već bio napustio svoje planove.
Ponekad bi – u dane kao što je, recimo, bio ovaj danas, ovaj dugački, vrući dan u ovim
prašnjavim kolima – osjetio da ga satire nekakav silan umor. Osjećao je to kao stvaran
pritisak na glavi, kao da se strop najednom spustio. No pretpostavljao je da to svakome tu
i tamo tako dolazi.
Maggie je gospodinu Otisu objašnjavala razloge njihova putovanja. – Moja najstarija,
najprisnija prijateljica nedavno je izgubila muža, govorila je, – pa smo morali otići na
njegov pogreb. Bilo je jako tužno. – Oh, Bogo blagi. Nu, unda, dajte da van iskažen svoju
najdublju sućut, reče gospodin Otis.
Ira uspori iza pogrbljenoga, niskog auta iz četrdesetih godina koji je vozila neka stara
gospođa što se bila tako povila da joj se glava jedva vidjela iznad upravljača. Cesta broj
jedan, starački dom za vozače. Onda se sjeti da to više uopće nije Cesta broj jedan, da su
skrenuli u stranu, odnosno da su se možda čak i vratili unatrag, pa ga obuze neki sanjiv,
lelujav osjećaj. Nalikovalo je to na staru čaroliju koja vas obuzima pri smjeni godišnjih
doba kada na trenutak zaboravite koje je sada doba godine. Je li proljeće ili jesen? Da li
ljeto tek počinje ili se primiče kraju?
Prođoše pored moderne kuće građene u dvije razine i s dva sadrena kipa u dvorištu:
mladi Holanđanin i i Holanđanka što su se tako nježno naginjali jedno prema drugom da
su im se usne gotovo doticale. Potom se pojavi parkiralište na kojem su se nalazile sve
same prikolice te raznorazni natpisi koji su pokazivali kojim se putem stiže do crkava,
građanskih organizacija i Alove prodavaonice opreme za dvorišta i vrtove. Gospodin se
Otis uz nekakvo roktavo gunđanje nagnu naprijed, čvrsto se uhvativši za naslon prednjeg
sjedala: – Texaco je tu, ravno naprid, reče. – Vidite ga? Ira ga vidje: maleni bijeli
četverokut smješten odmah uz cestu. Poliesterski su baloni lebdjeli iznad crpaka – po tri
iznad svake crpke, crveni, srebrni i plavi, lijeno se oplićući jedan oko drugoga.
 On skrenu na betonsko zaustavljalište, brižljivo izbjegavajući vrpcu za označavanje
što je bila razapeta preko njega, zakoči i pogleda otraga prema gospodinu Otisu. No,
gospodin Otis ostade gdje je i bio, a Maggie izađe iz auta.
Ona otvori stražnja vrata i rukom pridrža starca za lakat dok se on nastojao ispetljati.
– A sada, gdje ćemo naći vašeg nećaka? zapita ona.
Gospodin Otis reče: – Mora bit tu negdi. – Sigurni ste u to? Što ako danas ne radi? Oh,
Gospode, njih dvoje namjeravaju i dalje nastaviti s tom pričom. Ira ugasi motor i stade ih
promatrati dok su prelazili preko zaustavljališta.
Na drugoj strani, kraj radionice u kojoj su se mogle dobiti razne vrste usluga, bijeli
momak s vlaknastim smeđim konjskim repom sasluša njihovo pitanje, a potom odmahnu
glavom. Reče im nešto, neodređeno mahnuvši jednom rukom prema istoku.
Ira zastenja i spusti se niže u sjedištu.
Zatim se Maggie vrati lupkajući potpeticama i Ira odahnu, no ona se, stigavši do kola,
samo nagnu kroz prozor sa suvozačeve strane. – Morat ćemo malo sačekati, objasni mu.
– Na što? – Njegov je nećak otišao zbog nečijeg poziva, ali očekuju da će se svaki čas
vratiti. – Zašto onda mi ne možemo krenuti? zapita Ira.
– Ne mogu mu to napraviti! Ne bih imala mira. Neću znati kako će to završiti. – Što
hoćeš time reći, kako će to završiti? S njegovim kotačem je sve u savršenom redu! –
Plesao je, Ira. Vidjela sam da pleše. On uzdahnu.
– A možda se njegov nećak iz nekog razloga ne vrati, reče ona, – pa će gospodin Otis
ovdje zaglaviti. Ili će mu možda trebati novaca. Htjela bih se uvjeriti da ima dovoljno
novaca. – Slušaj, Maggie... – Zašto ne natočiš benzin? Malo benzina nam sigurno neće biti
na odmet. – Nemamo Texacovu kreditnu karticu, objasni joj on.
– Plati gotovinom. Natoči gorivo i kladim se da će se, dok ti to obaviš, Lamont već
vratiti u stanicu. – Lamont, jako dobro! Sljedeće što će doznati bit će da je posvojila tog
momka.
Gunđajući, on opet upali motor, odveze se do otočića s crpkama sa
samoposluživanjem i izađe iz kola. Crpke su ovdje bile starinske, onakve kakve u
Baltimoreu više nisu bile u upotrebi – s brojkama koje su se okretale umjesto svijetlećih
dioda i jednostavnim uređajem s obrtaljkom koji ih je stavljao u pokret. Ira se morao
prilagoditi, vratiti se u mislima nekoliko godina unatrag kako bi pokrenuo spravu. Onda,
dok se benzin ulijevao u spremnik, stade promatrati kako Maggie smješta gospodina
Otisa na neki nizak, bijelo okrečen zidić koji je Texacovu stanicu razdvajao od nečijeg
povrtnjaka. Gospodin je Otis bio ponovno stavio šešir pa je izvirivao ispod njega kao
mačka ispod stola, zamišljeno zureći preda se, gutajući zrak kao da ga žvače, kako to
obično rade stari ljudi. Bio je star, no vjerojatno ne baš mnogo stariji od samoga Ire. To je
bilo nešto nad čime se trebalo zamisliti. Ira začu škljocaj kad se dotok benzina prekide, pa
se opet okrenu k autu. Iznad njegove su glave baloni šuškali dodirujući se međusobno, a
njega taj zvuk podsjeti na kišne ogrtače.
Dok je plaćao unutra u zgradi, primijeti aparat s hranom pa ode do njih dvoje da vidi
treba li im štogod. Oni su se bili zavezli u razgovor, a gospodin je Otis pričao i pričao o
nekome po imenu Duluth. – Maggie, ovdje imaju čips od krumpira, reče Ira. – Ona vrsta
koju ti voliš: sa začinima. Maggie odmahnu rukom. – Mislim da vam se tu ne može ništa
predbaciti, reče ona gospodinu Otisu.
 – I s okusom šunke! reče Ira. – Danas teško da ćeš igdje naći čips s okusom šunke. Ona
mu dobaci suzdržan, rastresen pogled i reče: – Zaboravio si da sam na dijeti? – A vi,
gospodine Otis? – Oh, pa, ne, vala van, gospodne, puno van vala, gospodne, reče gospodin
Otis. Okrenu se prema Maggie i nastavi: – I tako je ja svejednako pitan: Duluth, kako
moreš mene smatrat odgovornim za to, ženska glavo? – Žena se gospodina Otisa ljuti na
njega zbog nečeg što je sanjala da je učinio, objasni Maggie Iri.
Gospodin Otis reče: – I tako van ja nisan ima pojma o tome pa siđen u kujnu i pitan je:
Di je doručak? A ona meni kaže: Naprav si ga sam. A ja njojzi kažen: Ha? – To jednostavno
nije pošteno, reče mu Maggie.
Ira reče: – Pa, ja idem nešto pojesti i odšeće natrag prema zgradi, zabivši ruke u
džepove i osjećajući se zapostavljenim.
I ta dijeta, razmišljao je, dijeta je bila još jedan primjer Maggiene rasipnosti. Vodena
dijeta, dijeta s bjelančevinama pa dijeta s grejpfrutom.
Odricala se jela za jelom, a po Irinu je mišljenju izgledala baš kako treba čak je čovjek
ne bi mogao nazvati ni bucmastom; prava količina mekanih, svilenkastih dojki od kojih
su ti ruke pune i obla mliječna stražnjica. No, otkad je ona slušala što Ira kaže? On
snuždeno ubaci kovanice u aparat i pritisnu tipku ispod vrećice sa slanim štapićima.
Kada se vratio, Maggie je upravo govorila: – Hoću reći, pomislite što bi bilo kad bismo
svi tako postupali! Kad bismo snove shvaćali kao javu! Evo, na primjer, ja: dva ili tri puta
godišnje, ili tako nekako, sanjam o tome da se moj susjed i ja ljubimo. Taj potpuno
nezanimljivi susjed po imenu gospodin Simmons koji izgleda kao neki običan prodavač ili
nešto slično. Po danu i ne mislim na njega, ali noću sanjam da se ljubimo i čeznem za tim
da mi raskopča bluzu pa se ujutro na autobusnoj stanici tako zbunim da ga ne mogu ni
pogledati u oči, ali onda vidim da je on isti kao i inače, čovjek bezlična lica u ozbiljnom
odijelu. – Za ljubav Božju, Maggie, reče Ira. Pokušavao se sjetiti tog Simmonsa, ali nije
imao pojma o kome ona to govori.
– Hoću reći, zašto bi mene trebalo za to okrivljavati?, zapita Maggie. – Neki
tridesetgodišnji... mladić koji mene uopće ne zanima! Nisam ja smislila taj san! – Ne,
niste, reče gospodin Otis. – A u svakom slučaju, ovo je bijo Duluthin san.
Čak ga nisan ja ni sanja. Ona tvrdi da sam ja staja na njezinon vezenon stolcu, na
sjedalci koju je sto godna vezla, pa mi je ona rekla da siđen, al kad san siša, sta san na
njezin heklani šal i izvezenu nabranu podsuknju, a postolan san joj razdera čipku, nabore
i komade vrpce. To je baš tebi slično, kaže mi ona ujutro, a ja kažem: Šta san ja to
napravijo? Pokaži mi što san to napravijo. Pokaži mi bilo koju od tih stvari koju san
razdera. A ona kaže: Ti si baš taki čouk da uvik sve potrgaš, Daniel Otis, i da san znala da
ću te morat tako dugo podnosit, bome bi pazila kad san se udavala. Onda san ja reka: Pa,
ako ti tako misliš, ja iden, a ona je rekla: Nemoj zaboravit ponit svoje stvari i tako san van
ja otiša.
– Gospodin Otis je posljednjih nekoliko dana spavao u autu i selio se od jednog do
drugog rođaka, objasni Maggie Iri.
– Ma nije valjda, reče Ira.
– Zato mi je jako važno da ne ostanen bez onog kotača, dodade gospodin Otis.
Ira uzdahnu i sjede na zidić pored Maggie. Slani su štapići bili od one ljepljive vrste
koja se zavlači među zube, no bio je tako gladan da ih je svejedno jeo.
 Onaj se momak s konjskim repom sada uputi prema njima, tako čvrst i odlučan u
kožnim čizmama sa zakrpama na potplatima da Ira opet ustade pomislivši da je riječ o
nečem službenom. No momak samo smota cijev za zrak koja je cijelo to vrijeme siktala na
betonu, a da oni to nisu ni primijetili. Da ne bi ispao kolebljiv, Ira mu svejedno priđe: –
Pa! reče on. – Kakve su novosti od Lamonta? – Vani je, objasni mu momak.
– Možda biste i vi to mogli pogledati. Da pođete s nama u našem autu do tog mjesta
na cesti i pogledate kotač gospodina Otisa. – Ni slučajno, reče momak vješajući cijev o
kuku.
Ira reče: – Razumijem. On se vrati do zidića, a momak ode natrag u zgradu.
– Mislim bi to možda mogao biti Moose Run, objašnjavala je Maggie gospodinu Otisu.
– Jesam li dobro rekla? Ono mjesto od kojeg treba presjeći prema Cartwheelu. – Pa, sad,
ne znam van ja ništo o nekakom Moose Runu, reč gospodin Otis, – ali za Cartwheel san
čuja. Samo van ne moren točno reć kako bi tamo stignili.
Vidite, ovdi okolo ima tliko mista čija imena zvuče ki gradići, pa ih stanovnici i zovu
tako, ali zapravo u njizin imadete samo dućan i benzinsku pumpu. – Takav je i Cartwheel,
reče Maggie. – Jedna jedina velika ulica. Bez semafora.
Fiona živi u nekakvoj malenoj uličici u kojoj čak nema ni pločnika. Fiona je naša
snaha. Pretpostavljam da bih trebala reći bivša snaha. Bila je ranije udata za našeg sina
Jessea, ali su sada razvedeni. – Da, tako van je to danas, reče gospodin Otis. – I Lamont se
razveja, a isto tako i Sally, ćerka moje sestre Florence. Ne znan zašto su se i trudili s nekin
vinčat. Kao da je njegov vlastiti brak savršeno zdrav.
– Uzmite malo štapića, reče Ira. Gospodin Otis odsutno odmahnu glavom, ali Maggie
gurnu ruku duboko u vrećicu i izvuče odande pola tuceta štapića.
– Sve je to zapravo bio samo nesporazum, objasni ona gospodinu Otisu i zagrize u
štapić. – Savršeno su pristajali jedno uz drugo. Čak su savršeno i izgledali: Jesse tako
crnomanjast, a Fiona plavokosa. Stvar je samo u tome da je Jesse imao onakvo radno
vrijeme kakvo imaju i svi ostali glazbenici pa mu je život bio...ne znam... nekako nestalan.
A Fiona je bila tako mlada i sklona tome da lako padne u vatru. Oh, duša me boljela zbog
njih. Njezin je odlazak Jesseu slomio srce; povela je sa sobom njihovu kćerkicu i vratila se
kući, k majci. A znam da je i Fioni srce prepuklo, ali ne mislite valjda da bi ona to
priznala? I sada su razvedeni kao da nikada nisu ni bili u braku. Sve je to posve točno,
pomisli Ira, ali je tu bilo i mnogo toga što je izostavila. Odnosno, ne toliko izostavila
koliko na neki način prešla preko toga, kao što je prešla preko slike njihova sina –
glazbenika koji je tako predano obavljao svoj posao da je zbog toga zapostavio – ženu i –
kćer. Ira o Jesseu nikada nije razmišljao kao o glazbeniku; mislio je o njemu kao o dečku
koji se ispisao iz srednje škole i sada traži stalan posao. A o Fioni nikada nije razmišljao
kao o Jesseovoj ženi, nego kao o curi iz mladih dana – s velom blistave plave kose koju je
nosila nepristojno rasutu iznad pretijesne majice i uskih hlača – dok se jadna mala Leroy
doimala kao njihov kućni ljubimac, kao punjena životinjica osvojena na sajamskoj
streljani.
U njemu je bilo živo sjećanje na to kako je Jesse izgledao one noći kada je uhapšen, još
kad mu je bilo šesnaest godina. Bili su ga pokupili zbog opijanja na javnom mjestu
zajedno s još nekolicinom prijatelja – što se, kako se pokazalo, nikada više nije ponovilo,
no Ira je htio biti siguran u to pa je, u namjeri da bude strog s njim, inzistirao da Maggie
ostane kod kuće, a sam je otišao za njega položiti jamčevinu. Sjedio je čekajući na klupi
ispred sudske zgrade i Jesse je napokon stigao, presavinut na dvoje između dvojice
policajaca.
Zglobovi su mu očevidno bili na leđima sapeti lisicama pa se on, u nastojanju da šake
prebaci naprijed, u nekom trenutku pokušao provući kroz krug što su ga tvorile njegove
vlastite ruke. No, odustao je ili su ga u tome prekinuli pa je sada posrtao nagnut na jednu
stranu, kao cirkusko čudovište sa zapešćima uhvaćenim u zamku između vlastitih nogu.
Ugledavši ga, Ira je oćutio najsloženiju moguću mješavinu osjećaja: bijes prema vlastitom
sinu, kao i bijes prema predstavnicima vlasti zbog toga što tako javno ponizuju Jessea, a
istovremeno i divlji poriv da se nasmije, kao i bolan, sveobuhvatan osjećaj sažaljenja.
Jesse je rukave na kaputiću bio zasukao gotovo do lakta, kako je to tada bilo u modi (nešto
što dečki nikada nisu radili u Irino vrijeme) pa je zbog toga djelovao još ranjivije, a takav
mu je bio i izraz lica kad su mu otključali lisice i kada se uspravio, premda je to bio divlji i
izazivački izraz, a on sam nije htio prihvatiti Irinu prisutnost. Kad god bi mislio o Jesseu,
Ira ga je uvijek zamišljao onakva kakav je bio te noći, u istom onom spletu bijesa i
patetičnosti. Pitao se kako li ga Maggie zamišlja. Možda se ona vraća još dalje u prošlost.
Možda ga vidi u dobi od četitri ili šest godina, kao zgodno, neobično ljupko dijete s
uobičajenim dječjim problemima. U svakom ga slučaju ne vidi onakva kakav uistinu jest.
Ne, baš kao ni njihovu kćer, pomisli on. Maggie je na Daisy gledala kao na nekakvu
verziju svoje vlastite majke – kao na zaokruženu, djelotvornu osobu – pa je sva ustreptala
trčala oko nje, sama se doimajući nesposobnom. Ustreptalo je trčala oko nje još od
vremena kada je Daisy bila malena djevojčica koja je svoju sobu držala neobično
urednom, s cijelom zbirkom bilježnica za domaće zadaće označenih raznim bojama. No i
Daisy je na neki način trebalo žaliti. Ira je to jasno vidio, premda je s njom osjećao veću
bliskost nego s drugima. Kao da je propuštala vlastitu mladost – čak nikada nije imala ni
dečka, barem koliko je Ira znao. Kad god bi Jesse kao dijete izveo nekakvu nepodopštinu,
Daisyno bi se lice ukočilo od negodovanja, ali bi Ira gotovo više volio da se i sama bila
pridružila Jesseu. Nisu li se stvari trebale tako odvijati? Nisu li se stvari tako odvijale u
drugim obiteljima, onim veselim, bučnim obiteljima koje je Ira još kao dječačić
čeznutljivo promatrao? Sada je bila spakirala stvari za koledž – tjednima ih je pakirala – i
nije za sobom ostavila ni komadića odjeće, osim onoga što je ionako namjeravala baciti i
što nije namjeravala nositi sa sobom, pa je tumarala po kući, blijeda i nevesela, nalik na
opaticu u onim svojim ovješenim, otrcanim bluzama i izblijedjelim suknjama. No Maggie
je mislila da joj se treba diviti. – Ja u njezinoj dobi još nisam bila ni blizu tome da odlučim
što ću postati, rekla je. Daisy je bila odlučila da će postati kvantni fizičar.
– Naprosto sam impresionirana, rekla je Maggie, dok je Ira kazao: – Maggie, a čime se
kvantni fizičar zapravo bavi? – u najiskrenijoj želji da to dozna.
– Imaš li ti kakvu predodžbu o tome? zapitao je. Onda je Maggie to shvatila kao da je
on pokušava omalovažiti i rekla je: – Oh, priznajem da ne znam ništa o znanosti! Nikad
nisam ni tvrdila da znam! Ja samo radim kao pomoćna njegovateljica na gerijatriji,
priznajem!, a Ira je rekao: – Samo sam htio reći...Isuse! Samo sam htio reći... Onda je Daisy
provirila glavom kroz vrata i rekla: – Hoćete li, molim vas, prestati s tim svojim svađama
da ja mogu čitati. – Svađama! zavikala je Maggie. – Ako moja najjednostavnija
primjedbica... A Ira je rekao Daisy: – Slušaj ti, gospođice, ako te u ovoj kući sve smeta,
možeš otići u knjižnicu i tamo čitati. Onda se Daisy povukla, i opet ukočena lica, a Maggie
je zarila lice u ruke.
 – Uvijek ista stara pjesma – tako je Jesse jednom objasnio brak. Desilo se to jednog
jutra kada je Fiona usred doručka u suzama ustala od stola, a Ira zapitao Jessea što nije u
redu. – Znaš kako to ide, odgovorio mu je Jesse. – Uvijek jedna te ista stara pjesma. Tada
se Ira (koji to pitanje nije bio postavio iz puke radoznalosti, već je njime htio reći Ovo je
važno, sine; budi malo pažljiviji prema njoj) zapitao što je ono – znaš trebalo značiti. Je li
Jesse time htio reći da Irin i njegov brak imaju između sebe nešto zajedničko? Jer ako mu
je to bila namjera, potpuno je promašio. Njihovi su se brakovi zasnivali na potpuno
različitim osnovama. Irin je brak bio čvrst kao stablo, tako čvrst da on čak ne bi mogao ni
reći koliko široko i duboko seže njegovo korijenje.
Ipak, Jesseova mu se rečenica usjekla u pamćenje: jedna te ista stara pjesma.
Iste stare rasprave, iste optužbe. Iste šale i lozinke kojima se izražavaju osjećaji, da, i
vječna odanost, kretnje kojima se izriče podrška i utjeha koju vam nitko drugi ne može
pružiti, ali isto tako i ista stara kivnost što se vuče iz godine u godinu i zbog koje se
nikada ništa potpuno ne zaboravlja: trenutak kada Ira nije pokazao oduševljenje što je
Maggie u drugom stanju, prilika u kojoj Maggie nije branila Iru pred svojom majkom, dan
kada je Ira odbio da posjeti Maggie u bolnici, činjenica da je Maggie Irinu obitelj
zaboravila pozvati na božićni ručak.
I nikada se ništa ne mijenja – ah, Gospode, ta tko bi mogao zamjeriti Jesseu što se
protiv toga pobunio? Vjerojatno je dečko tokom cijeloga djetinjstva ispod oka promatrao
roditelje, zaklinjući se kako on neće dopustiti da i njegov život bude takav: rad, rad i
samo rad, Ira svakog jutra odlazi u dućan, a Maggie u starački dom. Vjerojatno su ona
poslijepodneva što ih je Jesse proveo pomažući u dućanu, poslužila kao svojevrsna zorna
nastava. Mora da se zgrozio – videći Iru kako do u beskraj sjedi na visokom drvenom
stolcu, zviždeći uz neku stanicu sa zabavnom glazbom dok mjeri paspartu ili pili letvicu
služeći se kutnom vodilicom. Žene su dolazile i zahtijevale od njega da im uokviri
križićima izvezene prizore iz Biblije, amaterske slikarije na kojima je bilo prikazano more
i fotografije s vjenčanja (dvoje ozbiljnih ljudi, uhvaćenih iz profila kako zure isključivo
jedno u drugo). Donosile su mu ilustracije koje bi istrgnule iz časopisa -štenad ili pačiće
kako leže u košarici. Poput krojača koji uzima mjeru napola odjevenoj mušteriji, Ira je
ostajao prividno obnevidio, ne iznoseći nikakav sud o slici ili tužnom mačetu koje se
zapetljalo u klupko pređe. – Njoj treba neki pastelni paspartu, što vi mislite? pitale su
žene. (O slikama su često govorile kao o živim bićima.) – Da, gospođo, odgovorio bi Ira.
– Možda nešto svijetloplavo što će istaknuti ovu plavu vrpcu. – Da, i to se može. I
najednom bi vidio samoga sebe gledana Jesseovim očima, kao vrstu pod nazivom Kramar:
sumoran i pokoran čovjek neodređene dobi.
Iznad dućana obično bi čuo škripanje, pa stanku, pa ponovno škripanje očeve stolice
za ljuljanje i nesigurne korake jedne od svojih sestara dok bi prolazila preko poda u
dnevnoj sobi. Njihovi se glasovi, dakako, nisu mogli čuti pa je zbog toga Ira stekao naviku
da zamišlja kako njegova obitelj cijeloga dana ništa ne govori – da su veoma tihi sve dok
Ira ne dođe. Znao je da predstavlja okosnicu njihova života. U potpunosti su ovisili o
njemu.
U djetinjstvu je u kući bio stranac – svojevrstan naknadni dodatak, upola mlađi od
svojih sestara. Bio je u toj mjeri mlađi od njih da je svakoga člana obitelji zvao – dušo, jer
su se tako njemu obraćale odrasle ili gotovo odrasle osobe oko njega pa je zaključio da se
svakoga može tako zvati. – Treba mi zavezati cipelice, dušo rekao bi ocu. Nije, međutim,
uživao uobičajene dječje povlastice; nikada nije bio u središtu pažnje. Ako se i za jedno od
njih moglo reći da zauzima takav položaj, to je bila njegova sestra Dorrie – mentalno
hendikepirana, krhka i priglupa, isturenih prednjih zuba i nespretna – iako je čak i Dorrie
djelovala zanemareno pa je sama od sebe težila k tome da u sobi sjedne u neki zakutak.
Njihova je majka bila oboljela od neke bolesti koja se kasnije jače razvila, te je od nje i
umrla kada je Iri bilo četrnaest godina, pa se kasnije zbog toga pred bolešću uvijek
osjećao nelagodno i uplašeno; a ona ionako nikada nije pokazivala mnogo dara za
materinstvo. Umjesto toga se bila posvetila vjeri, radijskim propovjednicima i pamfletima
nadahnutim Duhom Svetim što su joj ih ostavljali misionari koji su obilazili po kućama.
Njezina se predožba o jelu svodila na čaj i slane kekse, i to je vrijedilo za sve njih.
Sama nikada nije osjećala glad kao obični smrtnici i nikako nije shvaćala da bi drugi
možda mogli biti gladni, već je jednostavno u sebe stavljala nešto hranjivo kad bi je sat
podsjetio na to. Ako su htjeli pojesti nešto kuhano, to im je morao prirediti otac jer Dorrie
nije bila sposobna ni za kakav malo složeniji posao, a Junie je patila od svojevrsne fobije
koja se tokom godina pogoršavala tako da na kraju uopće nije htjela izlaziti iz kuće, čak
ni da kupi mlijeko. Kad bi završio s poslom, otac se morao i za to pobrinuti. S naporom bi
se uspeo uza stepenice da uzme popis onoga što treba kupiti u trgovini, opet bi se s
naporom spustio dolje, vratio se s nekoliko limenki i zajedno se s djevojkama užurbao po
kuhinji. Čak i kad je Ira dovoljno odrastao da bi im mogao pomagati, to se od njega nije
tražilo. On je bio uljez, jedina uočljiva mrlja boje na smeđežućkastoj fotografiji. Njegova
ga je obitelj držala pod staklenim zvonom obraćajući mu se suzdržano i ljubazno. – Jesi li
napisao zadaću, dušo? zapitali bi ga, a pitali su ga to i za vrijeme ljeta i tokom božićnih
praznika.
Onda je Ira maturirao – već je bio uplatio upisninu na Marylandskom sveučilištu
sanjajući o tome da će studirati medicinu – a otac mu je iznenada od svega odustao.
Naprosto je... implodirao, tako se to činilo Iri. Izjavio je da mu je srce slabo i da više ne
može. Sjeo je u svoju stolicu za ljuljanje uglavljenu u čvrsto podnožje i tamo ostao. Ira je
preuzeo posao, što baš i nije bilo lako jer do tada u njemu uopće nije imao udjela.
Najednom je on postao osoba prema kojoj se cijela obitelj okrenula. Njemu su se obraćali
u vezi s novcem, u vezi s obavljanjem poslova i radi savjeta, radi odlaska liječniku i
novosti iz vanskoga svijeta. Stalno je slušao: – Dušo, je li ova haljina izašla iz mode? i –
Dušo, možemo li si priuštiti novi tepih? Na neki se način Ira osjećao polaskanim, posebno
u početku, kada se još činilo da je to samo privremeno stanje stvari koje će potrajati samo
do kraja ljetnih praznika. Nije više sjedio na klupi kao rezervni igrač; našao se u središtu
zbivanja. Prekapao je po ladicama Dorriene komode u potrazi za drugom polovicom para
crvenih kratkih čarapa koje je sestra posebno voljela; šišao i češljao Junienu prosijedu
kosu; bacao mjesečni utržak ocu u krilo, stalno svjestan toga da je on, Ira, jedina osoba
kojoj se oni mogu obratiti.
No ljeto se pretvorilo u jesen, a njemu je sveučilište najprije odobrilo odgodu
studiranja za jedan semestar, te potom i za godinu dana, a onda se nakon nekog vremena
o tome više uopće nije mislilo.
E pa, treba se s time suočiti, ima i gorih zanimanja nego što je rezanje pozlaćenih
letvica pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva. A naposljetku ima i Maggie – koja mu je
pala u krilo poput nekoga čudesnog dara što se pojavio niotkuda. Ima i dvoje normalne,
zdrave djece. Možda mu život ne izgleda točno onako kako ga je zamišljao kada mu je bilo
osamnaest, no čiji život tako izgleda? Najčešće se stvari upravo ovako odvijaju.
Međutim, znao je da Jesse na to drugačije gleda.
Nema kompromisa za Jessea Morana, a to nikako. Nema za Jessea prilagođavanja,
nema snižavanja kriterija. – Ne želim vjerovati da ću umrijeti nepoznat, rekao je jednom
Iri, a Ira se, umjesto da se popustljivo nasmiješi kako je trebalo učiniti, osjetio kao da ga je
netko ošamario posred lica.
Nepoznat.
Maggie reče: – Ira, jesi li unutra slučajno vidio aparat s bezalkoholnim pićima? On je
pogleda.
– Ira? On se pribra i reče: – Pa, čini mi se da jesam. – S dijetnim bezalkoholnim
pićima? – Ovaj... – Idem pogledati, reče Maggie. – Ožednjela sam od ovih štapića.
Gospodine Otis?
Hoćete li vi nešto popiti? – Oh, ne, ništo meni ne triba, objasni joj gospodin Otis.
Ona se brzim korakom otputi prema zgradi, a suknja joj se njihala u hodu.
Obojica su muškaraca gledala za njom.
– Krasna, krasna gospoja, reče gospodin Otis.
Ira dopusti očima da mu se na čas sklope i protrlja bolno mjesto na čelu.
– Pravi milosrdni anđeo, reče gospodin Otis.
U prodavaonici bi Maggie ponekad znala pokazati blagajniku robu koju je odabrala i
reći: – Pretpostavljam da očekujete da ću ja to platiti, tobože grubim tonom kakav su
upotrebljavala njezina braća kada su se htjela s nekim našaliti. Ira bi uvijek zabrinuto
pomislio da je prešla sve granice, no blagajnik bi se nasmijao i rekao nešto poput: – Pa,
baš mi je nešto slično palo na pamet. Svijet očito nije bio onakav kakvim ga je Ira vidio.
Više je nalikovao na ono kako ga je vidjela Maggie. Ona se u svemu tome bolje snalazila
premda je oko sebe okupljala izgubljene lutalice koji su se kao čičak lijepili uz nju i s
potpunim se strancima upuštala u razgovore u kojima su jedni drugima uzajamno
otvarali srce.
Na primjer, s ovim gospodinom Otisom: lice mu je sjalo od oduševljenja, a oči se
stisnule u obrubljene trokute. – Podsića me na onu gospoju koja me zvala zbog dimljaka,
objašnjavao je on Iri. – Zna san da me na nekog podsića, samo se nisan moga sitit na koga.
– Zbog dimnjaka? – Jedna bila gospoja za koju se ne bi moglo reć da san je poznava još od
Adama, reče gospodin Otis. – Imala je nekake rupe oko dimljaka, rekla je i pozvala me da
dođen i vidin kliko bi to koštalo. Nekako san krivo sta pa san pa s krova dok san oda okolo
po njem. Samo san osta bez daha kad se to deslo, al, Bogo moj, na trenutak san pomislijo
da je sa mnom sve gotovo, leža san tamo na zemlju i nisan bijo u stanju doć do daha, a ta
je gospoja navalla da me vozi u bolncu. Dok smo išli onamo, meni se dah vratijo pa san joj
reka: Gospojo, bolje da ne idemo onamo, oni će meni uzet svu moju životnu ušteđevnu
samo zato da mi kažu da je sa mnon sve u redu, pa je ona rekla Dobro, al me onda častla
kavon i friganin krtolan kod McDonalda koji slučajno leži pored dućana s igračkan, pa me
pitala da l bi ima nešto protiv da poslin odemo onamo i kupimo crveni vagončić za
njezinog netijaka kojom je sutradan rođendan.
A ja san reka da ne bi pa je ona onda odma kupla dva vagončća, jedan za Elberta, to je
sin moje netijakinje, a tamo pored je i ona vrtlarja... – Da, takva je Maggie, točno takva,
reče Ira.
 – Nimalo jednosmjerna osoba. – Nimalo, reče Ira.
Činilo se da su iscrpli sve predmete za razgovor. Zašutješe i upraviše pogled na
Maggie koja se vraćala držeći limenku bezalkoholnog pića što dalje od sebe. – Ova me
prokletinja svu poprskala, doviknu veselo. – Ira? Hoćeš malo? – Ne, hvala. – Gospodine
Otis? – Oh, pa, ne, mislin da neću, vala van, ki da jesan. Ona se smjesti između njih dvojice
i zabaci glavu unatrag dugo i glasno gutajući.
Ira stade čeznuti za partijom pasijansa. Sve mu je ovo besposličenje teško padalo.
Sudeći, međutim, po tome kako je vjetar balone nosio amo-tamo, pretpostavljao je da će
otpuhnuti i njegove karte pa gurnu ruke ispod pazuha i još se više pognu na zidiću.
Takvi su se baloni prodavali kraj Harborplacea ili negdje blizu tog mjesta.
Osamljeni je, smrknuti čovjek stajao na uličnom uglu, a nad glavom mu lebdjeli
grozdovi poliesterskih rombova. Sjećao se kako je njegova sestra Junie bila očarana kada
ih je prvi put vidjela. Jadna Junie: na neki je način bila još i ozbiljnije hendikepirana nego
Dorrie, živeći ograničenije, u goroj tamnici.
Njezini su ih strahovi sve zbunjivali jer se njoj u svijetu izvan kuće nikada ništa loše
nije dogodilo, barem koliko su oni znali. U početku su joj pokušavali na to ukazati.
Govorili su beskorisne stvari kao: – Pa što bi ti se loše moglo dogoditi? i – Ja ću biti uz
tebe, a onda su postupno prestali. Digli su ruke od nje i ostavili je da živi na miru.
To jest, svi osim Maggie. Maggie je bila odveć tvrdoglava da bi odustala. Nakon
godina i godina bezuspješnih pokušaja jednog je dana došla na zamisao kako bi se Junie
moglo nagovoriti da izađe iz kuće ako se preruši. Kupila je za Junie svijetlocrvenu
vlasulju, usko pripijenu haljinu posutu makovima i cipele od lakirane kože, sa šiljatim
potpeticama i remenčićima oko zglobova. Premazala je Junieno lice teškom šminkom. Na
svačije zaprepaštenje, stvar je uspjela.
Hihoćući nekako ustrašeno i nesretno, Junie je Maggie i Iri dopustila da je dovedu do
kućnog praga. Sljedećeg dana, još malo dalje. I onda, napokon, do kraja njihova bloka
zgrada. Međutim, nikada nije htjela poći bez Ire. Ne bi to učinila samo s Maggie; Maggie
joj nije krvni rod. (Zapravo, ni Irin otac nikada nije Maggie zvao po imenu već je o njoj
govorio kao o – tvojoj gospođi. – Ide li i tvoja gospođa s nama, Ira? – naslov koji je bio
točan odraz podrugljiva, skeptična stava što ga je od samoga početka bio zauzeo prema
njoj.) – Vidiš što se ovdje događa, rekla je Maggie u vezi s Junie. – Kada se preodjene, iz
kuće ne izlazi ona, već netko drugi. Prava je Junie kod kuće na sigurnom. I očito je bila u
pravu. Objesivši se objema rukama o Irinu nadlakticu, Junie je otišla do drogerije i
zatražila primjerak Soap Opera Digesta. Otišla je do trgovine mješovitom robom i
naručila pileća jetrica tako zapovjednim, drskim tonom kao da je najednom postala
potpuno druga žena – pretjerano nakićena, možda čak i pomalo sklona tome da se povlači
okolo i nimalo ne mari što ljudi misle o njoj. Onda bi je opet uhvatilo hihotanje i zapitala
bi Iru kako joj ide. Pa, Iri je, dakako, bilo drago zbog njezina uspjeha, ali se nakon nekog
vremena cijela stvar pretvorila u gnjavažu. Junie je poželjela otići na ovo, pa na ono
mjesto i uvijek se ponavljala ista predstava – pripreme, haljina i šminka te uvjeravanja
koja su se od njega svakako očekivala. A zbog onih je smiješnih potpetica samo teže
hodala. Koračala je kao netko tko se kreće po svježe opranom podu. Zbilja bi bilo
jednostavnije da i dalje ostane kod kuće, razmišljao je. No, zastidio se zbog takvih misli.
Onda je ona osjetila nezadrživu želju da ode do Harborplacea. Gledala je na televiziji
njegovo otvaranje i nekako je došla do zaključka da je Harborplace jedno od svjetskih
čuda. Stoga ga je, pošto je stekla malo samopouzdanja, prirodno svakako morala i sama
vidjeti. Samo što je Ira nije htio onamo odvesti.
Najblaže rečeno, nije baš bio lud za Harborplaceom. Činio mu se nebaltimorskim
zapravo, mislio je da je to samo pretjerano hvaljeni trgovački centar. A za parkiranje će
im vjerojatno i kožu oderati. Ne bi li se mogla zadovoljiti nečim drugim? Ne, ne bi, rekla
je ona. Može li onda samo Maggie poći s njom? Ne, treba joj Ira. Zna da joj je potreban;
kako uopće može i predlagati nešto drugo? A onda je i otac poželio otići onamo, pa i
Dorrie koja se zbog toga toliko uzbudila da je za tu priliku već spakirala svoj – kovčeg
(Hutzlerovu kutiju za kapute). Ira je morao stisnuti zube i složiti se.
Dogovorili su se da će onamo poći u nedjelju – što je bio Irin jedini slobodan dan. Na
žalost je baš to prijepodne ispalo maglovito i mlačno, a za poslijepodne su se predviđali
pljuskovi. Ira je predlagao da odgode odlazak u Harborplace, no nitko nije htio ni čuti o
tome, čak ni Maggie koja se bila zagrijala jednako kao i ostali. I tako ih je sve odvezao do
poslovnog dijela grada gdje je nekim čudom na ulici pronašao mjesto za parkiranje pa su
svi izašli iz auta i krenuli. Bila je takva magluština da nisu mogli vidjeti ni zgrade na
udaljenosti od tek nekoliko jarda. Kada su stigli do ugla ulice Pratt i ulice Light i pogledali
prijeko prema Harborplaceu, jedva su mogli nazreti paviljone; izgledali su tek kao mrlje
malo gušćega sivila. Svjetlo na semaforu koje se upravo bilo promijenilo u zeleno, bilo je
jedina sićušna točkica boje. A na vidiku nije bilo nikoga osim usamljenog prodavača
balona koji se nekako nezemaljski uobličio na suprotnom uglu kad su mu se oni približili.
Junienu su pažnji privukli upravo ti baloni. Činilo joj se da su načinjeni od tekućeg
metala; bili su srebrnkasti i šuštavi, nabrani na rubovima poput ukrasnih jastučića. – Oh!
uzviknula je Junie. Zakoračila je na rub pločnika cijelo vrijeme piljeći u njih. – Što je to?
zavikala je.
– Ma, baloni, rekao je Ira. No kada ju je pokušao odvući dalje, iskrivila je vrat da bi
gledala u njih, a isto je učinila i Dorrie koja mu se bila objesila o drugu ruku.
Shvaćao je u čemu je problem. Televizija je Junie redovito obavještavala o velikim
svjetskim dostignućima, no ne i o sitnicama kao što je poliester; stoga je, vidjevši
poliesterske balone, na mjestu zastala. Bilo je to savršeno razumljivo. U tom se trenutku,
međutim, Iri nije dalo njome baviti. Uopće nije htio biti ovdje pa ih je stoga sve potjerao
dalje te su zamaknuli iza prvog paviljona. Juniena ga je ruka držala za nadlakticu poput
kandže. Dorrie čija je lijeva noga nakon posljednjeg napada bila djelomično uzeta,
objesila mu se o drugu ruku i groteskno šepala, a Hutzlerova ju je kutija za kapute pri
svakom koraku udarala po bedru. A iza njih je Maggie šaptom hrabrila njegova oca koji je
disao sve glasnije i sa sve većim naporom.
– Ali ja nikad nisam vidjela takve balone! rekla je Junie. – Od čega su napravljeni?
Kako se zove taj materijal? Do tada su već bili stigli do šetališta uz rub vode pa je Ira,
umjesto da joj odgovori, naglašeno usmjerio pogled na vidik što se pružao pred njima. –
Umirala si od želje da ovo vidiš, podsjetio ju je.
No vidik se sastojao samo od neprozirnih bijelih ploha i U. S. S. Constellationa koji je
plovio na oblaku, a Harborplace je bio krupna, šutljiva koncentracija pare.
E pa, cijeli je izlet, dakako, završio kao potpuni neuspjeh. Junie je rekla da je na
televiziji sve to bolje izgledalo, a Irin je otac rekao da mu srce leprša u grudima, pa se
onda Dorrie zbog nečega osjetila povrijeđenom te je stala plakati i morali su je odvesti
kući prije no što su nogom uopće i stupili u neki paviljon. Ira se sada nije mogao sjetiti što
ju je pozlijedilo, ali se sjećao, i to tako živo da je od toga potamnio čak i blještavim
suncem obasjani Texaco, osjećaja koji ga je obuzeo dok je tako stajao između svojih dviju
sestara.
Osjetio je kao da se guši. Magla ih je bila zatvorila u sićušnu prostorijicu, bez zraka i
punu pare poput onih na kakve čovjek nailazi na zatvorenim bazenima.
Od toga su svi ostali zvukovi osim bliskih, nesnosno poznatih glasova njegove obitelji,
postali prigušeni. Svi su zajedno bili time omotani, zaključani unutra, a ruke su ga
njegovih sestara vukle na dno onako kako utopljenici povlače na dno svakoga tko ih
pokuša spasiti. A Ira je pomislio: Ah, Bože, za cijeli sam život uhvaćen u klopku zajedno s
ovim ljudima i nikada se neću osloboditi. I shvatio je koliko je toga propustio u životu, još
od vremena kada je preuzeo očev posao.
Je li onda bilo neko čudo što je bio tako osjetljiv na rasipanje? Bio je odustao od
jedinoga ozbiljnog sna koji je ikada sanjao. Ne može se biti rasipniji od toga.
– Lamont! reče Maggie.
Gledala je prema žutom svjetlu što se okretalo s druge strane benzinske crpke prema
vozilu za vuču koje za sobom nije ništa vuklo. Vozilo se zaustavi uz bolnu škripu i motor
se ugasi. Iz kabine iskoči crnac u jakni od trapera.
– Bome, to je on, reče gospodin Otis nekoliko se palaca podigavši s mjesta gdje je
sjedio.
Lamont ode do stražnjeg dijela vozila i stade nešto proučavati. Udari nogom jednu od
guma i krenu natrag prema kabini. Nije bio onako mlad kako je Ira očekivao – nije to bio
nikakav momak, već čvrsto građen, namrgođen čovjek, kože crne poput šljive i teška
koraka.
– Eheeej! zazva gospodin Otis.
Lamont zastade i pogleda prema njemu. – Ujače Daniel? reče.
– Kako si, sinko? – Što ti ovdje radiš? zapita Lamont približavajući se.
Kada on stiže do zida, Maggie i Ira ustadoše, no Lamont i ne pogleda prema njima. –
Još se nisi vratio ujni Duluth? zapita on gospodina Otisa.
– Lamont, moga bi mi zatribat ovi tvoj kamijon, reče gospodin Otis.
– Za što? – Mislin da mi se prednje kolo ne drži kako triba. – Što? Gdje ti je auto? – Na
Cesti broj jedan. Ovi me čouk ljubazno doveza vamo. Lamont kratko preleti očima preko
Ire.
– Slučajno smo prolazili onuda, objasni mu Ira.
– Hmm, reče Lamont neprijateljskim glasom, a potom će okrenuvši se natrag prema
ujaku: – A sad da vidimo što ti to meni pričaš. Auto ti je negdje na cesti... – Ova gospoja
ovdi je to vidla, reče gospodin Otis i pokaza prema Maggie koja se ozareno i s puno
povjerenja osmjehnu Lamontu. Gotovo nevidljivi joj se trag pjene od bezalkoholnoga pića
ocrtavao na gornjoj usnici pa Ira zbog toga osjeti potrebu da je zaštiti.
– Neću vam pružiti ruku, reče ona Lamontu. – Maločas sam se sva poprskala
Pepsijem. Lamont ju je samo proučavao, a kutovi mu se usana bili spustili nadolje.
– Nagnila se kroz prozor i doviknila mi: Kolo! reče gospodin Otis. – Otpast će van
prednje kolo! – To je zapravo bila izmišljotina, objasni Maggie Lamontu. – Sve sam to
izmislila. Isuse slatki.
 Lamont reče: – Što? – Prevarila sam ga, reče Maggie nehajno. – To smo priznali i
vašem ujaku, ali...ne znam... njega baš nije lako uvjeriti. – Kažete da ste mu lagali? zapita
Lamont.
– Točno. Gospodin se Otis sramežljivo smješkao gledajući u svoje cipele. – Pa,
zapravo..., započe Ira.
– To se desilo kad se on pred nama onako na mjestu ukopao, reče Maggie. – Morali
smo skrenuti s ceste, a ja sam bila toliko ljuta da sam mu, čim smo ga dostigli, rekla to o
kotaču. Nisam znala da je star! Nisam znala da je bespomoćan! – Bespomoćan? zapita
gospodin Otis, a smiješak mu postade manje siguran.
– A osim toga, poslije se doista činilo da se njegov kotač nekako čudno ponaša, reče
Maggie Lamontu. – Zato smo ga dovezli ovamo do Texaca. Lamont više nije djelovao
toliko prijeteći kao maloprije, pa Iri odlanu. On zapravo potpuno zaboravi na njih dvoje,
nego se umjesto toga okrenu prema ujaku.
– Čuješ li ti ovo? zapita. – Vidiš li ti ovo? Sad si već počeo i bacat ljude s ceste. –
Lamont, po istini ću ti reć reče gospodin Otis. – Kad zeru bolje razmislin, zbiljam virujen
da se ti kotač već nekliko dana nije ponaša kako triba. – Zar ti nisam govorio da više ne
sjedaš za volan? Zar ti to nismo svi govorili?
Zar te Florence nije preklinjala da vratiš dozvolu? Drugi put možda nećeš imati toliko
sreće. Drugi put će ti neki ludi bijelac puškom raznijet glavu.
Gospodin Otis kao da se uvukao u sebe, stojeći mirno dok mu je obod šešira bacao
sjenu na lice.
– Da si ostao doma s ujnom Duluth, kamo i spadaš, ništa se od ovoga ne bi desilo, reče
mu Lamont. – Potucao si se okolo po cesti! Spavao kojekuda kao neki hipi! – Pa ja san
mislijo da zbiljam oprezno i pažljivo vozin, reče gospodin Otis.
Ira pročisti grlo. – U vezi s tim kotačem..., reče.
– Najbolje bi ti bilo da ideš kući i pomiriš se s njom, reče Lamont gospodinu Otisu. –
Prestani to natezat u beskonačnost, ispričaj se ujni Duluth i nemoj se s tom zahrđalom
krntijom petljat ljudima pod noge. – Neman se ja njojzi zbog čega ispričavat! Nisan ništa
napravijo zbog čega bi se triba ispričavat, reče gospodin Otis.
– Čovječe, kakve to ima veze? Svejedno joj se ispričaj. – Čuj, ja to nisan moga učinit; to
je Duluth vidla samo u snu. Uvatlo je tako pa je sanjala... – Već si pedeset i više godina
oženjen tom ženom, reče Lamont, – a polovicu ste tih godina vas dvoje proveli u
natezanju oko nečega. Ili ona nije htjela razgovarat s tobom ili ti nisi htio razgovarat s
njom, ili se ona odselila ili si se ti odselio. Kvragu, čovječe, jednom ste čak oboje
istovremeno otišli i ostavili kuću bez igdje ikoga. Puno bi ljudi dalo i svoju desnu ruku za
zgodnu kućicu ko što je vaša, a što ste vas dvoje napravili? Ostavili ste je bez igdje ikoga
dok si ti zujao okolo u ševroletu, a ujna Duluth spavala na Florencinom kauču i smetala
cijeloj obitelji. Osmijeh sjećanja prijeđe gospodinu Otisu preko lica. – Nu, da, reče. – Ti put
san ja mislijo da ću ja nju ostavit, a ona je mislila da će ona ostavit mene. – Ponašate se ko
dvoje svadljive djece, reče mu Lamont.
– Pa, ja san baren još uvik u braku, znaš! reče gospodin Otis. – Ja san baren još uvik u
braku, a ne ko neki o kojizin bi moga govorit! Ira reče: – Pa, u svakom slučaju... – Čak ste i
gori od djece, nastavi Lamont kao da ga nije čuo. – Djeca barem imaju dovoljno vremena
pred sobom, a vas dvoje ste stari i bliži vam se kraj života.
 Jako brzo će jedno od vas dvoje umrijet, a ono koje ostane će reć: Zašto sam tako
ružno postupao? Nema je više; živio sam s tom ženom, a eto, iz čistog inata smo odbacili
jedno drugo, reći ćeš.
– Pa, more bit da ću ja prvi umrit, reče gospodin Otis, – pa se oko tog i ne triban
brinut. – Ujače, ozbiljno ti govorim. – I ja san ozbiljan. More bit da je ono što bacaš, uprav
ono što je zbiljam važno; more bitda je baš u tom stvar, šta misliš? Prospi! Prospi sve to,
kažen ti! Nema načina da sve ne prospeš. A svejedno, pogledaj kako je nami lipo bilo.
More bit da ću na kraju baš tako mislit. E, baš nam je krasno bilo. Bili smo divlji i
šašav par, odani jedno drugome dušon i srcen, reć ću. Nešto o čem ću moć razmišljat u
staračkom domu. Lamont zakoluta očima prema nebu.
Ira reče: – Ne bih se htio miješati, ali je li ta priča o kotaču sada riješena? Njih ga
obojica pogledaše. – Oh, reče napokon gospodin Otis. – Računam da bi vas dvoje sad mogli
i krenit. – Samo ako ste sigurni da će sve biti u redu, reče mu Maggie.
– Sve će bit u redu s njim, reče Lamont. – Samo vi krenite. – E da, nemojte vi zbog
mene brinit, reče gospodin Otis. – Ispratit ću vas do auta. I krene koračajući između njih
dvoje. Lamont ostade stajati na mjestu kao da mu se sve to gadi.
– Ti dečko je tako čangrizav, reče Iri gospodin Otis. – Ne znan na kog se da. – Mislite
da će vam htjeti pomoći? – Oh, jasno. Samo prvo mora zeru zvrndat i zanovijetat. Stigoše
do Dodgea i gospodin Otis svakako htjede osobno otvoriti vrata na Maggienoj strani. To
potraja dulje nego da ih je sama otvorila jer je on morao stati na točno određeno mjesto i
uhvatiti ravnotežu. U međuvremenu je govorio Iri: – A baš on i nema prava kritizirat.
Razveden čouk! Baš će on meni savjete dilit! On zatvori vrata iza Maggie uz slab,
nedjelotvoran zamah tako da ih ona morade ponovno otvoriti i pošteno ih zalupiti. –
Čouk koji se kod prve sitne razmirce jednostavno razveja, reče gospodin Otis Iri. – Živi
sam ki prst, a suv je ki grana. Iz večeri u večer sam sjedi pred televizijun i ne želi upoznat
niku novu žensku iz straha da bi i ta mogla s njin postupit ki i njegva žena. – Ccc! reče
Maggie pogledavši kroz prozor prema njemu. – Tako je tužno vidjeti takve stvari. –
Mislite da on išto vidi? zapita gospodin Otis. – Ne. On oko kola pođe za Irom do vozačeve
strane. – Viruje da to baš tako i mora bit u životu, reče on Iri.
– Slušajte, reče Ira kliznuvši za upravljač. – Ako budete imali ikakvih troškova za
vučnu službu, svakako mi to javite, jasno? On zatvori vrata, nagnu se kroz prozor i reče: –
Dat ću vam našu adresu. – Neće bit nikakih troškova, reče gospodin Otis, – al vala van šta
ste se sitili. On malo zabaci šešir i počeša se po glavi. – Znate, jednom san ima kuju, reče. –
Najpametniji pas kojog san ikad vidijo. Bessie se zvala. Bila je luda za otin da vata gumenu
loptcu. Ja bi joj bacijo loptcu, a ona bi je vatala. Al svaki put kad bi loptca pala na kujnsku
stolcu, Bessie bi gurnila nos kroz one okomite prečke na naslonu stolce pa bi stala cvilit,
plakat i tulit, a ni zeru joj ne bi došlo u glavu da stolcu more zaobić i od naprid dovatit
loptcu. Ira reče: – Ovaj... – Lamont je isti ki ona, reče gospodin Otis.
– Lamont. – Na momente je slip za neke stvari. – Oh! Da, Lamont! reče Ira. Odlanu mu
što je shvatio vezu.
– Pa, neću vas dulje zadržavat, reče im gospodin Otis i pruži Iri ruku. Bila je silno
tanka i krhka, poput ptičje nožice. – Čuvajte se dok vozte, čujete? On se nagnu prema
Maggie i reče joj: – Pripazte na sebe! – I vi na sebe, reče mu ona. – I nadam se da će s
Duluth sve biti u redu. – Oh, oće, oće. Prije ili kasnije, zasmijucka se on i ustuknu kad Ira
upali motor. Poput domaćina koji ispraća goste, stajao je ondje gledajući za njima sve dok
nisu izašli na cestu, a on sam nestao iz Irina retrovizora.
– E sad! reče Maggie zauzimajući udobniji položaj na sjedalu. – U svakom slučaju...
Kao da je cijeli ovaj izlet bio samo kratak prekid u sredini neke dugačke priče koju je
pripovijedala.
Ira upali radio, no uspije pronaći samo lokalnu stanicu koja je emitirala vijesti –
cijene žitarica, požar u zgradi Knights of Columbus, pa ga ugasi.
Maggie je kopala po torbici. – Ma gdje su samo? reče.
– Što tražiš? – Naočale za sunce. – Na prednjoj polici. – Oh, točno. Ona posegnu za
naočalama i nataknu ih na vrh nosa. Potom okrenu lice lijevo i desno, zureći uokolo kao
da kuša njihovu djelotvornost. – Tebi sunce ne ide u oči? zapita ga napokon.
– Ne, nimalo. – Hoćeš li da ja vozim? – Ne, ne... – Cijeli dan nisam sjela za volan, reče
ona.
– Ne smeta. Svejedno ti hvala, srce. – Pa dobro, reci ako se predomisliš, reče mu ona
pa se zavali u sjedalo i stade promatrati okolicu.
Ira isturi lakat kroz prozor i stade zviždati neku melodiju.
Maggie ukočeno pogleda prema njemu.
– Ti misliš da sam ja obična kokoška koja nema pojma o vožnji, reče mu ona.
– Ha? reče on.
– Upravo se pitaš jesi li lud kad mi uopće dopuštaš da sjednem za volan. On žmirnu.
Bio je pretpostavio da je ovaj predmet razgovora zaključen. – Gospode, Maggie, reče, –
zašto uvijek sve shvaćaš kao da je upereno protiv tebe? – Naprosto tako, eto, objasni mu
ona, ali je govorila bez žara, kao da vlastite riječi ni nju samu ne zanimaju, a onda se opet
vrati proučavanju okolnog krajolika.
Kad su se opet našli na Cesti broj jedan, Ira poveća brzinu. Promet je sada bio gušći,
ali su automobili brzo vozili. Poljoprivredna imanja ustupiše mjesto komadićima raznih
stovarišta – s gomilom ćelavih guma, sa stepeničastom, uglatom klisurom od
lakobetonskih blokova, s poljem punim onih zatvorenih kutija s prozorima koje ljudi
stavljaju na stražnji dio kamioneta i tako ih pretvaraju u kućice za kampiranje. Ira nije
bio siguran kakav to ima naziv i to ga je smetalo; volio je znati imena stvarima,
specifičan, primjeren izraz kojim se neki predmet točno označava.
– Spruce Gum, reče Maggie.
– Molim? Gledajući ravno preda se, ona se promeškolji u sjedištu i reče: – Spruce
Gum! To je mjesto od kojeg vodi prečica prema Fioninoj kući! Maločas smo prošli pored
skretanja. – Oh, da, Spruce Gum, reče on. Zvučalo je poznato.
– Ira, reče Maggie.
– Hmm. – Nije nam to toliko daleko. On je pogleda. Ruke je držala sklopljene jednu uz
drugu, lice joj bilo okrenuto prema njemu, a usta malčice skupljena kao da od njega
očekuje neke riječi (onako kako je od Jessea očekivala točan odgovor kad bi s njime
vježbala tablicu množenja).
– Je li da nije? reče ona.
– Ne, reče on.
Ona ga krivo shvati pa je već bila duboko udahnula da se počne prepirati, ali on reče:
– Ne, mislim da nije. – Što? Hoćeš reći da ćeš me odvesti onamo? – Pa, reče on, a onda će:
– Oh, pa već smo upropastili dobar dio dana, ha? Pa uključi žmigavac i stade se ogledavati
za mjestom gdje će okrenuti kola i vratiti se u suprotnom smjeru.
– Hvala ti, Ira, reče mu ona i klizne bliže k njemu koliko god joj je sigurnosni pojas to
dopuštao te mu laganim poljupčićem očeša mjesto odmah ispod uha.
Ira reče: – Hmf, no zvučalo je mnogo mrzovoljnije no što se zbilja osjećao.
Pošto je okrenuo kola na nekom stovarištu drvene građe, krenu natrag Cestom broj
jedan, a onda skrenu nalijevo za Spruce Gum. Sada su se vozili ravno prema suncu.
Prašnjave se zrake svjetlosti razliše po vjetrobranskom staklu. Maggie podignu naočale
prema korijenu nosa, a Ira spusti štitnik protiv sunca.
Je li zbog raspršene svjetlosti na vjetrobranskom staklu ponovno pomislio na onaj
odlazak u Harborplace? U svakom se slučaju sada sjetio zašto se Dorrie onoga dana onako
rasplakala.
Stojeći uz rub vode, odasvud okružena maglom, najednom je osjetila želju da otvori
svoj kovčežić i pokaže mu njegov sadržaj. Ništa se od onoga što je bila ponijela sa sobom,
nije mnogo razlikovalo od stvari koje je inače u njemu držala. Obično bi tu bila dva-tri
stripa, sjećao se, a vjerojatno i nešto slatko da joj se nađe pri ruci – možda zgnječeni
kolačić Domaćica, kojemu se glazura bila razmazala po celofanu – te, dakako, vrpca za
šešir ukrašena umjetnim dragim kamenjem koja je nekoć pripadala njihovoj majci. I na
kraju, njezino najveće blago: časopis s Elvisom Presleyem na naslovnoj stranici. Kralj
roka, glasio je naslov. Dorrie je obožavala Elvisa Presleya. Ira joj je obično nastojao
udovoljiti, čak joj je kupovao i postere kad god bi naišao na koji od njih, no toga je jutra
osjećao da ga pritišće tako teško breme da naprosto nije imao strpljenja za nju. – Elvis,
rekla je Dorrie sretno, a Ira je rekao: – Za ljubav Božju, Dorrie, pa taj je frajer već odavno
mrtav i pokopan. Ona se tada prestala smiješiti i oči su joj se ispunile suzama, a Ira je
osjetio kao da ga je nešto probolo. Sve ga je u vezi s njom najednom rastužilo – i njezina
rijetka kosa i ispucale usnice i majušno lice koje je bilo tako neprivlačno i tako milo, samo
ako je to netko htio vidjeti. Ovio je ruku oko nje. Privukao je njezino koščato sitno tijelo k
sebi i preko njezine se glave zagledao u Constellation koji je lebdio u magli. Vrhovi su se
jarbola bili rasplinuli, a užad se i lanci rastočili pa se odjednom točno vidjelo koliko je
godina tom starom brodu, ovako ovijenom oblacima magle koju je čovjek mogao krivo
shvatiti kao patinu koju donosi vrijeme. A Junie se privila uz njega s druge strane, dok su
ga Maggie i Sam nepomično promatrali, čekajući da kaže što sada treba učiniti. Tada je
shvatio u čemu se sastoji prava rasipnost; o da, Gospode, u tome je rasipnost. Ne u
njegovoj obavezi da uzdržava ove ljude, već u njegovoj nesposobnosti da shvati koliko ih
voli. Volio je čak i svojega uništenog, dotučenog oca, čak i sjećanje na svoju jadnu majku
koja je uvijek bila zgodna, a nikada to nije shvatila jer bi joj se, svaki put kad bi se
približila zrcalu, usta od sramežljivosti iskrivila na jednu stranu.
No, onda je taj osjećaj izblijedio (vjerojatno odmah sljedećeg trena, kada je Junie stala
moliti da krenu odande) i on je zaboravio tu pouku. I bez sumnje će je i opet zaboraviti,
baš kao što je i Dorrie do trenutka kada su stigli kući već bila zaboravila da Elvis Presley
više nije kralj roka.

Treći dio
 1.

Jednu je pjesmu, kad god su putovali, Maggie rado pjevala zajedno s Irom. Pjesma se
zvala – Opet na cesti, no nije to bila ona otrcana izvedba Willieja Nelsona, već stvar koja
je zvukom podsjećala na bluz, s jednog od Jesseovih albuma Canned Heata, puna
bubnjanja i jako naglašenog ritma. Ira je oponašao bubanj: – Bum-dada, bum-da-da, bum-
da-da, bum! Bum!, a Maggie je pjevala melodiju. – Poslušaj me, mama, molim te! Ne plači
više! pjevala je. Telefonski su stupovi u ritmu promicali pored njih. Maggie se osjećala
slobodnom i hitrom. Ona nasloni glavu na naslon sjedišta i stade vrtjeti jednim gležnjem
prateći ritam.
U davnim se danima, kada se sama vozila ovom cestom, okolni krajolik činio
nepristupačnim – kao neprijateljski teritorij. Negdje su među ovim drvećem i krševitim
pašnjacima njezinu jedinu unuku držali kao taoca, a Maggie se (umotana u šalove ili
zakukuljena u bezoblični baloner ili pak napola zakrabuljena ispod Juniene jarko crvene
vlasulje) ovuda vozila kao da kroz nešto klizi. Činilo joj se kao da nastoji nekamo
šmugnuti, pobjeći. Um je bila usredotočila na djevojčicu i njezino je lice jasno lebdjelo
pred njom: vedro djetinje lice okruglo poput novčića i s očima koje bi se od oduševljenja
raširile kad god bi Maggie ušla u sobu, a naborane se šačice uzbuđeno dizale uvis kad bi je
ugledala. Stižem, Leroy! Nemoj me zaboraviti! No onda su se ti izleti jedan za drugim
pokazali bezuspješnima da bi na kraju sve završilo onim užasnim trenutkom kada se
Leroy stala okretati u kolicima i dozivati: – Ba-ba? – u potrazi za drugom bakom, onom
koja joj je bila u manjoj mjeri baka, koja je svojatala pravo da joj bude baka, pa je Maggie
napokon odustala i ubuduće se ograničila na rijetke službene posjete u koje je dolazila
zajedno s Irom. A čak su i ti posjeti ubrzo prestali. Leroy je bila počela blijediti i gubiti se,
sve dok se jednoga dana nije pretvorila u osobu na krivom kraju teleskopa – još uvijek
dragu, ali veoma daleku.
Maggie pomisli na prošlo ljeto kada je uginuo Tikvica, njezin stari mačak.
Njegova ju je odsutnost pogodila tako snažno da se pretvorila u prisutnost nedostatak
njegova krznom prekrivena tijela što joj se plelo između nogu svaki put kad bi otvorila
vrata hladnjaka, nedostatak njegova predenja koje je zvučalo kao vanbrodski motor u
njezinu krevetu kad god bi se noću probudila. Glupo, to ju je podsjetilo na Leroyin i
Fionin odlazak, premda se to, dakako, nije moglo uspoređivati. No bilo je tu i nešto još
gluplje: mjesec ili nešto više poslije toga, kada je zahladilo, Maggie je, kao i svake godine,
isključila uređaj za sušenje zraka u podrumu pa ju je čak i odsutnost tog zvuka
uznemirila. Kao da to nju osobno pogađa, tugovala je zbog činjenice da je utihnulo
postojano, vjerno zujanje od kojega su do tada brujale parketne daščice. Za ime svega,
pitala se, što nije u redu s njom? Hoće li se do kraja života podjednako žalostiti zbog
svakog gubitka – gubitka snahe, unuke, mačka, stroja za sušenje zraka?
Izgleda li starenje ovako?
Sada su polja bila brončane boje, krasna poput slike u kalendaru, no danas nisu za nju
imala neko posebno značenje. Možda joj pomaže što je Ira s njom – kao saveznik. A možda
naprosto čak i najoštrija bol prije ili kasnije postane blažom.
– No niz tu staru pustu cestu neću poći sama, pjevala je automatski, a Ira je priskakao:
– Bum-da-da, bum-da-da... Ako se Fiona ponovno uda, najvjerojatnije će imati i novu
svekrvu. Maggie to nije bila uzela u obzir. Zapita se hoće li se Fiona i ta druga žena
sprijateljiti. Hoće li njih dvije zajedno provoditi svaki slobodni trenutak kao prave
pravcate prijateljice?
– A ako bude imala još jedno dijete? reče Maggie Ira prekide svoje bum-da-da i zapita:
– Ha? – Ja sam se brinula za nju tokom svih tih devet mjeseci! Kako će ona bez mene? – O
kome ti to pričaš? – O Fioni, jasno. A što si ti mislio? – Pa, siguran sam da će se nekako
snaći, reče Ira.
Maggie reče: – Možda hoće, a možda i neće. Okrenu se od njega i opet stade
promatrati okolna polja. Djelovala su neprirodno lišena svake kakvoće. – Vozila sam je na
predavanja o bezbolnom porođaju, reče ona. – Pomagala sam joj u vježbanju. Bila sam
njezina službena podučavateljica. – Pa sada i sama zna sve o tome, reče Ira.
– Neke se stvari ponavljaju u svakoj trudnoći, objasni mu Maggie. – Na to se mora
paziti. Sjeti se kako je pazila na Fionu koja je zbog trudnoće bila postala bezvoljna i
odsutna duhom pa bi, da nije bilo Maggie, posljednja tri mjeseca bila provela na kauču
pred televizorom. Maggie bi oštro pljesnula rukama – – Idemo!– ugasila televizor na
kojem se i opet prikazivala Ljubav u čamcu te naglo razgrnula zavjese dopuštajući
sunčevoj svjetlosti da obasja zamračeni dnevni boravak, neuredno razbacane časopise o
roku i boce Fresce. – Vježbe za zdjelične zglobove! uzviknula bi, a Fiona bi se sva skupila i
podigla ruku da zaštiti oči od svjetlosti.
– Vježbe za zdjelične zglobove, zaboga, rekla bi. – Vježbe za jačanje trbušnih mišića.
Sve to tako odvratno zvuči. No uzdahnula bi i teškom se mukom podigla na noge. I u
trudnoći joj je tijelo bilo kao u mlade djevojke – vitko i gotovo gumeno, a Maggie je
podsjećalo na djevojke koje je viđala po plažama, djevojke koje nisu imale gotovo ništa na
sebi i koje su, izgleda, pripadale nekoj potpuno drugačijoj vrsti od njezine. Izbočina u
kojoj se krilo dijete, bila je zaseban teret, poput nekakva paketa što je stršao pred njom. –
Vježbe disanja – ma nemoj, rekla je ona padajući na pod s tupim zvukom. – Ne misle li oni
da sam do sada već naučila disati? – Oh, dušo, imaš puno sreće što ti na raspolaganju stoje
ovakve stvari, objasnila joj je Maggie. – Kad sam ja prvi put bila u drugom stanju, nije bilo
nikakvih tečajeva, a ja sam bila na smrt preplašena. Tako bih voljela da sam mogla ići na
vježbe! A kasnije – sjećam se da sam izašla iz bolnice s Jesseom i razmišljala: Čekaj. Pa
neće me valjda pustiti da samo tako odem s njim? Ništa pod Bogom ne znam o bebama!
Nisam ovlaštena za taj posao. Ira i ja smo amateri. Hoću reći, čovjek ide na poduku iz svih
tih nepotrebnih stvari – sviranje klavira, tipkanje. Godinama i godinama te uče kako da
rješavaš jednadžbe, a tko zna kad ćeš to znanje upotrijebiti u normalnom životu. A što je s
roditeljstvom?
Ili s brakom, kad smo već kod toga. Prije nego počneš voziti auto, moraš ići u
autoškolu, a voziti auto nije ništa, ništa u usporedbi s time kako izgleda živjeti s mužem iz
dana u dan i s podizanjem novoga ljudskog bića. To možda i nije bila pomisao koja bi
najviše umirila Fionu jer je rekla: – Oh, Bože i zabila lice u ruke.
– Međutim, sigurna sam da će s tobom sve biti u redu, Maggie se požurila dodati.
– A osim toga, i ja ću biti ovdje da ti pomognem. – Oh, Bože moj, rekla je Fiona.
Ira skrenu u pokrajnju uličicu po imenu Brijestov prolaz – dvostruki red ruševnih
jednokatnica s vozilima za kampiranje na većini kolnih prilaza, a poneke i s limenim
prikolicama. Maggie zapita: – Tko će se sada noću buditi i donositi joj dijete da ga
nahrani? – Njezin muž, nadajmo se, reče Ira. – Ili će možda ovaj put dijete spavati s njom
u sobi, kako je i prošli put trebalo učiniti. Potom lagano slegnu ramenima, kao da nešto
stresa sa sebe, pa reče: – Kakvo dijete? Fiona neće dobiti dijete; samo se udaje ili barem ti
tako tvrdiš. Pođimo redom. Pa, prošli put nisu baš išli po redu. Kada se udala za Jessea,
Fiona je već dva mjeseca bila u drugom stanju. No, Maggie nije htjela Iru na to podsjećati.
Osim toga, misli su joj sada bile usmjerene na nešto drugo. Bilo ju je obuzelo neočekivano
sjećanje od kojega je osjetila upravo tjelesno probadanje, sjećanje na trenutak kada je
Leroy još kao dojenče u dva sata ujutro nosila Fioni da je nahrani – sjećanje na onu nježnu
paperjem prekrivenu glavicu što se njiše na Maggienu ramenu, na ona ustašca nalik na
ptičji kljunić kako traže oblinu Maggiena vrata u izrezu njezina ogrtača za kupanje, a
potom na zatvorenu toplinu Jesseove i Fionine spavaće sobe što miriše po snu. – Oh, reče
ona i ne namjeravajući to reći, a onda joj se opet ote: – Oh! U dvorištu je gospođe Stuckey
(zapravo ne pravog dvorišta, već na komadiću čvrsto nabijene zemlje) stajala vižlasta
djevojčica svijetloplave kose oštro odrezane točno do linije čeljusti. Upravo je bila iz ruke
ispustila žuti frizbi koji skakutavo poleti prema njihovim kolima i uz mukli se udar spusti
na poklopac motora u času kad je Ira zaokrenuo na kolni prilaz.
– To nije..., reče Maggie. – Je li to...? – Mora da je to Leroy, reče joj Ira.
– Ma nije! No, dakako, to je bila ona. Maggie je, međutim, morala preskočiti velik
vremenski razmak – od dojenčeta na svom ramenu do ove nezgrapne djevojčice, sve u
dvije sekunde. To joj je bilo pomalo teško. Djevojčica spusti ruke uz tijelo i zagleda se u
njih. Od mrštenja joj se čelo bilo namreškalo. Na sebi je imala ružičastu majicu s
naramenicama koja je sprijeda bila zamrljana nečim crvenim, sokom od borovnica ili
Kool-Aidom, i široke kratke hlačice s blistavim havajskim uzorkom. Lice joj je bilo tako
sitno da je izgledalo trokutasto, mačje lice, a ruke su joj i noge bile nalik na tanke bijele
peteljke.
– Možda je to neka djevojčica iz susjedstva, reče Maggie Iri – u posljednjem
očajničkom pokušaju.
On se i ne potrudi da joj odgovori.
Čim je Ira ugasio motor, Maggie otvori vrata i izađe iz kola. Ona zazva: – Leroy? – Što
je? – Jesi li ti Leroy? Dijete se na trenutak zamisli, kao da nije sigurno u to, a onda kimnu.
– Eto, reče Maggie. – Pa zdravo, srce! zaviknu.
Leroy nastavi zuriti. Nije se činila ni mrvicu manje sumnjičavom.
Zapravo, razmišljala je Maggie (već se prilagođavajući novim okolnostima), ovo je
najzanimljivija životna dob. Sedam i pol godina – dovoljno je stara da umije razgovarati,
ali se još uvijek može diviti nekoj odrasloj osobi, pod uvjetom da ta odrasla osoba
ispravno odigra svoje karte. Oprezno, Maggie obiđe oko auta i približi se djetetu, objema
rukama čvrsto stišćući torbicu i odupirući se neodoljivoj želji da raširi ruke na zagrljaj. –
Pretpostavljam da me se više ne sjećaš, reče zaustavivši se na dovoljnoj udaljenosti.
Leroy zatrese glavom.
– Pa, srdašce, ja sam tvoja baka! – Što ste vi? reče Leroy. Podsjećala je Maggie na
nekoga tko zirka kroz koprenu.
– Tvoja druga baka. Baka Moran. Pravo je ludilo kad se moraš predstavljati vlastitoj
krvi i mesu. A još je luđe, pomisli Maggie, da bi i Jesse morao isto ovako postupiti. Nije
vidio kćerku od... otkada? Od vremena neposredno nakon raskida s Fionom – Leroy tada
još nije bila navršila ni godinu dana. Kakvim tužnim, rascjepkanim životom svi oni žive!
– Ja sam ti rod s očeve strane, reče ona Leroy, a Leroy reče: – Oh. Barem zna da ima
oca.
 – A ovo ti je djedica, reče Maggie.
Leroy prebaci pogled na Iru. Iz profila se vidjelo da joj je nos sićušan i na vrhu
izuzetno šiljast. Maggie ju je mogla voljeti već samo zbog tog nosa.
Ira je do tada već bio izašao iz auta, ali ne priđe odmah k Leroy. Umjesto toga dohvati
frizbi koji je ležao na poklopcu motora.. Onda prijeđe dvorište i pristupi im, usput
proučavajući frizbi i okrećući ga u rukama na sve strane kao da takvo što nikada ranije
nije vidio. (To je baš njemu slično! Dopušta Maggie da se zaleti dok on suzdržano ostaje u
pozadini, no primjećuje se da sve pažljivo prati pa će sudjelovati u svemu što ona
postigne.) Kada se našao pred Leroy, lagano baci frizbi prema njoj i obje se djetetove
ruke, nalik na dva mršava pauka, podigoše da ga dohvate.
– Hvala, reče ona.
Maggie požali što se ona nije sjetila frizbija.
– Uopće ti ne izgledamo poznato? zapita ona Leroy.
Leroy zatrese glavom.
– Pa, moram ti reći da sam stajala pored tvoje majke dok te rađala. Čekala sam u
bolnici da se rodiš. Živjela si s nama tokom prvih osam ili devet mjeseci svoga života. –
Živjela sam s vama? – Ne sjećaš se da si živjela s nama? – Maggie, pa kako bi se i mogla
toga sjećati? zapita Ira.
– Pa, možda se sjeća, reče Maggie jer se ona sama vrlo jasno sjećala haljinice s
ovratnikom koji ju je grebao i toga kako je mrzila kad bi je, još kao dojenče, u nju
odjenuli. A osim toga, čovjek bi pomislio da je sva ona briga puna ljubavi ostavila nekakva
traga. Ona reče: – Ili joj je možda Fiona o tome pričala. – Rekla mi je da sam živjela u
Baltimoreu, reče Leroy.
– S nama, reče Maggie. – Tvoji su roditelji živjeli s nama u Baltimoreu, u sobi koja je
pripadala tvojem tatici dok je bio dječak. – Oh. – Onda ste se ti i tvoja majka odselile.
Leroy svod bosoga stopala protrlja o list na nozi. Stajala je veoma uspravno, vojnički
uspravno, ostavljajući dojam da je ovdje zadržava samo osjećaj dužnosti.
– Sjećaš li se kako smo ti kasnije dolazili u posjet za rođendan? – Ne. – Bila je tako
malena, Maggie, reče Ira.
– Došli smo na tvoja prva tri rođendana, ustraja Maggie. (Kadšto možete upecati
sjećanje i izvući ga ni iz čega, samo ako se poslužite pravom udicom.) – Za tvoj drugi
rođendan ste bile u Hersheyskom parku pa te nismo uspjeli vidjeti. – Ja sam šest puta bila
u Hersheyskom parku, reče Leroy, – a Mindy Brant samo dvaput. – Za treći rođendan smo
ti donijeli mačkicu. Leroy nakrivi glavu. Kosa joj pade na jednu stranu – kukuruzna svila,
lakša od zraka. – Tigrastu mačkicu, reče.
– Točno. – Bila je cijela prugasta, čak i po trbuhu. – Sjećaš se toga! – I tu mačkicu ste
mi donijeli vas dvoje? – Nas dvoje, reče Maggie.
Leroy pogleda jedno, pa drugo. Koža joj je tu i tamo bila poprskana pjegicama od
sunca, kao da je zaprašena onim šećernim posipom koji ljudi stavljaju na kolače.
To mora da dolazi sa strane Stuckeyevih. U Maggienoj obitelji nitko nije imao
sunčane pjege, a sigurno ni u Irinoj, s obzirom na njegovu vezu s Indijancima.
– I što je onda bilo? zapita Leroy.
– Kada? – Što je bilo s mačkicom? Mora da ste je odnijeli natrag. – Oh, ne, dušo, nismo
je odnijeli natrag. Odnosno, jesmo, ali samo zato što je ispalo da si ti alergična. Počela si
kihati i oči su ti počele suziti. – I što je bilo poslije toga? zapita Leroy.
 – Pa, ja sam htjela opet doći, reče Maggie, – ali je tvoj djedica rekao da je bolje da ne
dolazimo. Ja sam svim srcem željela doći, ali mi je djedica rekao... – Ma ne, što ste
napravili s mačkicom?, reče Leroy.
– Oh. S mačkicom. Pa, dali smo je sestrama tvog djedice, tvojim... pratetkama; zaboga,
mislim da se to tako kaže. – I ona je još uvijek kod njih? – Zapravo i ne. Zgazio ju je auto,
reče Maggie.
– Oh. – Nije bila navikla na promet i nekako je pobjegla van kad je netko ostavio
otvorena vrata. Leroy je ukočeno zurila preda se. Maggie se nadala da je nije ražalostila
pa reče: – Reci, je li ti majka kod kuće? – Majka? Da, doma je. – Možeš li je pozvati? Ira
reče: – Možda ima posla. – Ne, nema nikakvog posla, reče Leroy pa se okrenu i pođe
prema kući. Maggie nije znala da li da i njih dvoje pođu za njom ili ne. Pogleda prema Iri.
Ira je naprosto stajao pogrbivši se i gurnuvši ruke u džepove na hlačama, pa se i ona
ugleda na njega i ostade gdje je i bila.
– Mama! zazva Leroy uspinjući se dvjema stepenicama na ulazu u kuću. Glas joj je
imao neki tanašan prizvuk koji se slagao s njezinim sićušnim licem. – Mama? Jesi li tu?
Ona otvori vrata s mrežom protiv komaraca. – Gdje si, mama? Onda se najednom,
naslonjena na vrata, pojavi Fiona, pružajući jednu ruku da zadrži vrata kako se ne bi opet
zalupila. Na sebi je imala kratke hlačice načinjene od traperica na kojima je bila odrezala
nogavice i pamučnu majicu na kojoj je nešto pisalo. – Ne moraš vikati, reče. U tom
trenutku ugleda Maggie i Iru i uspravi se.
Maggie se primaknu čvrsto stišćući torbicu pa reče: – Kako si, Fiona? – Pa... dobro,
reče Fiona.
A onda pogleda iza njih. Oh, taj se pogled nije mogao krivo shvatiti. Oči joj kradomice
prijeđoše preko dvorišta i sijevnuše preko kola samo na kratak čas.
Pitala se je li i Jesse došao s njima. Još uvijek joj je bilo dovoljno stalo da se to zapita.
Ponovno svrnu oči na Maggie.
– Nadam se da ti ne smetamo, reče Maggie.
– Oh, ovaj, ne... – Prolazili smo ovuda pa smo pomislili kako bismo mogli stati da te
pozdravimo. Fiona podiže slobodnu ruku i nadlanicom ukloni kosu s čela – kretnja kojom
je pogledu izložila bijelu unutrašnju površinu zapešća, zbog čega je na tren djelovala
rastreseno, izgubljeno. Svijetla joj je kosa još uvijek bila jednako dugačka, no bila je nešto
učinila s njom tako da je sada izgledala punija; više joj nije visjela u rezancima. A dobila je
i na težini. Lice joj se u obrazima malko popunilo, udubina je iznad ključne kosti bila
manje izražena, a mora da se, iako je, kao i uvijek, bila prozirno blijeda, počela služiti
šminkom jer Maggie na oba očna kapka uoči sjenilo naneseno u obliku polumjeseca –
ružičasto sjenilo koje je u zadnje vrijeme, izgleda, bilo u širokoj upotrebi i zbog kojega su
žene izgledale kao da su ozbiljno prehlađene.
Maggie se uspe stepenicama i stade pokraj Leroy, i dalje stišćući torbicu i time
pokazujući kako ne očekuje da će se itko s njome rukovati. Sada je mogla pročitati što
piše na Fioninoj majici: LIPOVI PAUCI, pisalo je na njoj – ma što to značilo. – Čula sam te
jutros na radiju, objasni joj ona.
– Na radiju, reče Fiona, još uvijek rastreseno.
– Na AM Baltimoreu. – Baltimoreu?; reče Fiona.
Leroy se u međuvremenu bila zavukla ispod majčine ruke i okrenula se tako da je
sada gledala Maggie licem u lice, stojeći pokraj Fione i zureći u nju istim nezemaljskim
očima svijetloplavim kao voda. U liku ovoga djeteta Jesse nije ostavio nikakva traga.
Čovjek bi pomislio da će kod nje biti vidljiva barem boja njegove puti.
– Rekla sam Iri: Zašto da naprosto malo ne stanemo i vidimo kako su?, reče Maggie. –
Ionako smo ovuda prolazili zbog pogreba Maxa Gilla. Sjećaš se Maxa Gilla? Muža moje
prijateljice Serene? Umro je od raka. I tako sam mu rekla: Zašto da ne stanemo i skočimo
do Fione. Zadržat ćemo se samo minutu. – Čudno vas je vidjeti, reče Fiona.
– Čudno? – Hoću reći... Uđite. – Oh, mora da imaš posla, reče Maggie.
– Ne, nemam nikakvog posla. Samo uđite. Fiona se okrenu i prva uđe u kuću. Leroy
krenu za majkom, a Maggie u stopu za njom. Iri je trebalo malo više vremena. Kada se
Maggie osvrnula preko ramena, otkri da on čuči nasred dvorišta i zavezuje cipelu, a
pramen mu kose nakoso pada preko čela. – Dođi unutra, Ira, reče mu ona.
On se šutke uspravi i uputi se prema njoj. Njezina se zlovolja prometnu u nekakv
nježniji osjećaj. Ira ponekad djeluje nespretno, pomisli ona, poput stidljiva dječarca koji
se još uvijek ne osjeća ugodno pred stranim ljudima.
Kroz ulazna se vrata ulazilo ravno u dnevni boravak u kojem je sunce, prodirući kroz
rebrenice, prugama išaralo grubo tkani zeleni vuneni sag. Sa stolića su se za kavu rušile
gomile časopisa i stripova, a u sredini je stajala zelena keramička pepeljara u obliku
čamca na vesla. Maggie se sjećala te pepeljare iz ranijih posjeta. Sjećala se da je piljila u nj
tokom groznih stanki i pitala se bi li mogao plutati na vodi jer bi u tom slučaju bio
savršena igračka s kojom bi se Leroy mogla igrati u kadi. Sada joj se to vratilo u sjećanje –
nakon što je svih tih godina očevidno bilo skriveno u nekom zakutku njezina mozga.
– Sjednite, reče Fiona popravljajući jastučić, pa zapita Iru: – A kako ste vi? kad je
pomolio glavu kroz vrata.
– Oh, prilično, reče joj on.
Maggie odabra kauč u nadi da će i Leroy tamo sjesti. No Leroy se spusti na sag, a noge
tanke poput stapki ispruži ravno preda se. Fiona se smjesti u naslonjač, a Ira ostade na
nogama. Obilazio je po sobi zastavši pred slikom na kojoj su bila prikazana dva mlada
jazavčara kako se zajedno gnijezde u kutiji za šešire.
Vrhom prsta on prijeđe po pozlaćenom okviru.
– Mogu li vas ponuditi nečim hladnim? zapita Fiona.
Maggie reče: – Ne, hvala? – Možda nekakav sok ili nešto slično? – Nismo žedni, časna
riječ. Leroy reče: – Ja bih soka. – To se nije odnosilo na tebe, objasni joj Fiona.
Maggie požali što nije donijela nekakav poklon za Leroy. Imaju tako malo vremena da
uspostave vezu; osjećala se zabrinutom i kao da je pod nekim pritiskom.
– Leroy, reče napadno vedro, – često se igraš frizbijem? – Ne baš, reče Leroy
obraćajući se svojim bosim stopalima.
– Oh. – Tek učim, reče Leroy. – Još ga ne mogu natjerati da leti kamo ja hoću. – Da, to
je zbilja nezgodno, reče Maggie.
Na žalost, ni sama nije imala nikakva iskustva s bacanjem frizbija. S nadom pogleda
prema Iri, no on se bio primaknuo nekakvoj spravi od smeđe obojenog metala što je
stajala u jednom kutu – možda rashladnom uređaju ili grijalici.
Ona se opet okrenu prema Leroy. – Svijetli li u mraku? zapita nakon stanke.
Leroy reče: – Ha? – Molim, ispravi je Fiona.
– Molim? – Svijetli li tvoj frizbi u mraku? Neki frizbiji svijetle u mraku, čini mi se. –
Moj ne, reče Leroy.
 – Ah! povika Maggie. – Onda ti možda mi možemo kupiti frizbi koji svijetli u mraku.
Leroy razmisli o tome. Napokon zapita: – Zašto bih ja uopće bacala frizbi kad padne
mrak? – Dobro pitanje, reče Maggie.
Iscrpljeno, ona se zavali na kauč, pitajući se što će sada. Opet pogleda u Iru.
On se sada bio nagnuo nad onu napravu i potpuno se udubio u proučavanje načina na
koji se ona pokreće.
Pa, neke stvari nema smisla zauvijek odgađati. Maggie se prisili na smiješak. S
razumijevanjem nakrivi glavu i reče: – Fiona, iznenadilo nas je kad smo čuli da se
namjeravaš udati. – Da se... što? – Da se namjeravaš udati. – Je li to nekakva šala? – Šala?
zapita Maggie. Ona se pokoleba. – Zar se ti ne udaješ? – Ne, barem koliko ja znam. – Ali
čula sam te na radiju! Fiona reče: – Kakva je to priča o radiju? Ne razumijem o čemu
govorite. – Na WNTK-u, reče Maggie. – Nazvala si i rekla... – Ja slušam samo WXLR,
objasni joj Fiona.
– Ne, ovo je bila... – Izvrsni rok od nula do dvadeset četiri sata. Brittstownska stanica.
– Ovo je bilo na WNTK-u, reče Maggie.
– I netko je tvrdio da se ja udajem? – Ti si to tvrdila. Nazvala si i rekla da se u subotu
udaješ. – Nikako, reče Fiona.
Ritam se u prostoriji nekako promijeni.
Maggie osjeti da je preplavljuje olakšanje, a za tim uslijedi jaka smetenost.
Kako je mogla biti toliko uvjerena? Što je, za ime svega, bilo ušlo u nju pa se čak nije
ni zapitala je li glas što ga je čula, uopće Fionin? I to na takvu lošem radiju punom
statičkog šuma; savršeno je dobro znala koliko se na njemu sve slabo čuje, s onim malim,
sićušnim zvučnicima koji nemaju ni najblaže veze s dobrim zvukom.
Ona se pripremi za Irino rekao sam ti. On je, međutim, izgleda, još uvijek bio
zadubljen u proučavanje onog uređaja, što je bilo baš lijepo od njega.
– Pa, izgleda da sam pogriješila reče Maggie napokon.
– Izgleda da jeste, reče Fiona.
A Leroy reče: – Mama se udaje!, pa psiknu u znak da je to zabavlja i stade brzo micati
nožnim prstima. Na svakom joj je noktiću, vidje Maggie, bila sićušna točkica crvenoga
laka koji se već bio gotovo sav izlizao.
– I tko bi trebao biti taj sretnik? zapita Fiona.
– To nisi rekla, objasni joj Maggie.
– Što? Samo sam se pojavila u eteru i najavila da se udajem? – Bila je to emisija u koju
se ljudi javljaju telefonom, reče Maggie. Govorila je polagano nastojeći ponovno dovesti
misli u red. Fiona se najednom ne udaje.
Onda još uvijek ima izgleda! Stvari se još uvijek mogu srediti! A na neki je nelogičan
način ona i dalje vjerovala da se Fiona zbilja namjeravala udati i čudila se djevojčinoj
prevrtljivosti. – Slušaoci su zvali i razgovarali s voditeljem o braku, reče ona.
Fiona skupi svijetle obrve, kao da razmatra mogućnost da je možda i ona bila među
njima.
Tako je lijepa, a Leroy je tako privlačno štrkljasta i neobična; Maggie osjeti koliko su
joj oči žedne od želje da upiju što više toga. Ovo je nalikovalo na prve dane s njezinom
vlastitom djecom, kada je zapadala u sanjarenje zbog svakoga naborića na vratu, svake
borice na prstićima. Ma vidi Fioninu kosu koja blista poput svilenih niti, poput krajeva
šuštave vrpce za zamatanje poklona! Ma vidi te krasne zlatne okrugle naušnice u
Leroyinim ušima!
Ira reče okrenut prema rešetki na onom uređaju: – Ova stvar dobro radi? Glas mu je
limeno odzvanjao.
– Da, koliko ja znam, reče Fiona.
– Kolika joj je iskoristivost energije? Ona podiže obje ruke uvis, s dlanovima
okrenutim nagore. – Nemam pojma. – Koliko daje kalorija? – Ma to samo mama pali za
vrijeme zime da malo zgrije noge, reče Fiona. – Da vam pravo kažem, ja nikad nisam na to
previše obraćala pažnju. Ira se još jače nagnu naprijed kako bi pročitao podatke na
poleđini uređaja.
Maggie uluči priliku da promijeni predmet razgovora pa reče: – Kako ti je majka,
Fiona? – Oh, dobro je. Otišla je u dućan. – Prekrasno, reče Maggie. Prekrasno da je dobro,
htjela je time reći. No isto je tako bilo prekrasno i što je nema kod kuće. Ona reče: – I ti
dobro izgledaš. Kosa ti je postala nekako punija. – Kovrčam je, reče Fiona. –
Upotrebljavam posebne škare za kosu. Znate, s punijom frizurom čovjek izgleda mršaviji.
– Mršaviji! Pa barem ti nisi predebela. – O još kako. Od prošlog ljeta sam se udebljala
sedam funti. – Oh, ma nisi. Nemoguće da si se toliko udebljala! Pa izgledaš kao... Kao
trska, htjela je reći; ili pak kao motka. No zbuni se i spoji obje riječi u jednu: – Izgledaš
kao troska! Fiona se oštro zagleda u nju, što nije bilo nikakvo čudo: ovo je zazvučalo
nekako uvredljivo. – Hoću reći, sama kost i koža, reče Maggie gušeći hihot.
Sjeti se koliko je veza između njih dvije bila krhka, koliko se često Fiona činila
razdražljivom i spremnom da zauzme obrambeni stav. Ona sklopi ruke i brižljivo sastavi
stopala na zelenom sagu od grube vune.
I tako se Fiona naposljetku ipak ne udaje.
– Kako je Daisy? zapita Fiona.
– Dobro je. Leroy reče: – Koja Daisy? – Daisy Moran, reče Fiona pa se bez daljnjeg
objašnjavanja opet okrenu prema Maggie: – Kladim se da je sad već potpuno odrasla. –
Daisy je tvoja teta. Mlađa sestra tvojeg tatice, objasni Maggie Leroy. – Da, sutra odlazi u
koledž, reče ona Fioni.
– Koledž! Pa, uvijek je bila pametna glava. – Oh, ne... ali istina je da je dobila punu
stipendiju. – Naša mala Daisy, reče Fiona. – Tko bi to mislio! Ira je napokon bio završio s
onom spravom pa se primaknu stoliću za kavu. Frizbi je ležao na hrpi stripova te ga on
podiže i ponovno stade proučavati. Maggie mu kradomice dobaci letimičan pogled. Još
uvijek nije bio rekao: – Govorio sam ti, no ona pomisli da u načinu na koji se drži, nazire
nešto dostojanstveno i suzdržano.
– Znate, i ja sam odlučila da se školujem, reče Fiona.
– Oh? Što učiš? – Učim elektrolizu. – Pa, to je dražesno, Fiona, reče Maggie.
Poželi da se može osloboditi ovoga prenaglašenog tona u glasu. Kao da pripada nekoj
posve drugoj osobi – nekoj postarijoj udatoj ženi, slatkoj kao med, koja se svemu
beskrajno divi i uzvikuje od čuđenja.
– Tečaj mi plaća salon u kojem sada mušterijama perem kosu, reče Fiona. – Hoće
vlastitog stručnjaka. Kažu da ću sigurno zgrnuti gomile novca. – To je baš krasno! reče
Maggie. – Onda ćeš se možda moći odseliti odavde i naći vlastiti stan. I otići od ove
tobožnje bake, zapravo je mislila. No Fiona je bezizražajno pogleda.
 Leroy reče: – Pokaži im pribor za vježbanje, mama. – Da, pokaži nam svoj pribor, reče
Maggie.
– Oh, bolje da ga ne vidite, reče Fiona.
– Ali nas to doista zanima. Zar ne, Ira? Ira reče: – Hmm? Oh, svakako. Držao je frizbi
vodoravno u zraku, kao pladanj s čajem, i zamišljeno ga vrtio.
– Pa, dobro, pričekajte malo, reče Fiona pa ustade i izađe iz sobe. Sandale su joj ljupko
udarale po drvenom podu hodnika.
– Objesit će obavijest u izlog salona, reče Leroy Maggie. – Dat će posebno izraditi
natpis s maminim imenom. – Ma, nemoj mi reći! – Mama kaže da je to prava znanost.
Samo kod vrsnog stručnjaka možete naučiti kako se to radi. Na Leroyinu su se lice
odražavali umišljenost i likovanje. Maggie se odupre porivu da ispruži ruku i njome
prekrije složeni sklop sitnih koščica na njezinu koljenu.
Fiona se vrati noseći pravokutnu žutu kuhinjsku spužvu i kratak metalni štapić
dugačak kao kemijska olovka. – Najprije vježbamo s lažnim instrumentom, reče ona.
Spusti se na kauč pored Maggie. – Treba raditi tako da se instrument drži pod točnim
kutom, pod savršeno pravim kutom. Ona položi spužvu u krilo i prstima čvrsto stisnu
štapić. Na njegovu je vrhu, vidje Maggie, bila igla. Iz nekog je razloga o elektrolizi uvijek
mislila, ah, kao o nečemu što nije pristojno spominjati u društvu, no Fiona tako smireno i
umješno nacilja jednu od rupica u spužvi i uvede iglu u nju pod brižljivo odmjerenim
kutom da to i protiv njezine volje ostavi dojam na Maggie. Ovo je područje visoke
tehnologije, shvati ona – možda nešto kao zubna higijena. Fiona reče: – Ulazimo u folikul,
vidite, polako, polako..., a potom reče: – Oops! i za palac ili dva podiže donji dio dlana. –
Da je ovo živa osoba, sada bih joj prignječila očnu jabučicu, reče. – Oprostite, gospođo,
reče obraćajući se spužvi. – Slučajno sam vas prignječila. Crna su slova, poprskana
šarenim mrljicama, bila otisnuta preko površine spužve:

STABLEROVO CRNO PIVO.

PROIZVEDENO S GORSKOM IZVORSKOM VODOM.

Ira je sada stajao iznad njih, a frizbi mu se njihao među prstima. On zapita: – Spužvu
dobivate na tečaju? – Da, to je uključeno u cijenu, reče Fiona.
– Mora da je dobivaju besplatno, razmišljao je on. – Od Stablera. Zanimljivo. – Od
Stablera? U svakom slučaju, najprije vježbamo sa spužvom, a onda prelazimo na žive
osobe. Sve radimo jedna s drugom: obrve, brkove i ostalo. Hilary, cura kojoj sam ja
dodijeljena, hoće da joj sredim liniju bikinija.
Ira se na trenutak duboko zamisli nad tim, a potom žurno odustade od daljnjeg
razgovora.
– Znate kako se u ovim današnjim jako izrezanim kupaćim kostimima vidi svaki
nedostatak, reče Fiona Maggie.
– Oh, to je već postalo nesnošljivo! zaviknu Maggie. – Ja ću naprosto nositi svoje stare
kupaće kostime sve dok se moda ne promijeni. Ira pročisti grlo i reče: – Leroy, što kažeš
na partiju frizbija. Leroy podiže oči prema njemu.
– Pokazat ću ti kako ga treba baciti da odleti onamo kamo ti hoćeš, objasni joj on.
Tako joj je dugo trebalo da se odluči da Maggie osjeti sažaljenje prema Iri, no Leroy
napokon reče: – Pa, dobro i podiže se s poda. – Ispričaj im o natpisu koji će dati izraditi,
reče Fioni. Zatim za Irom izađe iz sobe. Vrata s mrežom protiv komaraca zazujaše poput
akorda na nekom glazbalu, a zatim se zalupiše.
Eto.
Ovo je bilo prvi put da se Maggie našla nasamo s Fionom nakon onoga užasnog jutra.
Napokon ih više nije sputavao Irin utjecaj koji im je samo smetao, kao ni neprijateljska,
sumnjičava prisutnost gospođe Stuckey. Maggie se na kauču oprezno pomaknu malo
prema naprijed. Čvrsto stisnu ruke jednu uz drugu i prisno okrenu koljena prema Fioni.
– Na natpisu će stajati: FIONA MORAN, govorila je Fiona. – OVLAŠTENI STRUČNJAK ZA
ELEKTROLIZU. BEZBOLNO UKLANJANJE SUVIŠNIH DLAKA. – Jedva čekam da to vidim,
reče Maggie.
Razmišljala je o prezimenu: Moran. Da zaista mrzi Jessea, zar bi Fiona sve ove godine
zadržala njegovo prezime?
– Na radiju si, reče ona, – rekla da se za tog čovjeka udaješ radi sigurnosti. – Maggie,
kunem vam se, ja slušam... – WXLR, reče Maggie. – Da, znam. Ja sam si naprosto zabila u
glavu da si to bila ti i zato... Promatrala je Fionu kako spužvu i iglu odlaže u pepeljaru u
obliku čamca na vesla.
– Svejedno, reče. – Tko god bila ta žena koja je nazvala, rekla je da se prvi put udala iz
ljubavi i da to nije išlo. Zato je ovaj put odabrala sigurnost. – Pa, baš je blesava, reče
Fiona. – Ako joj je brak ispao tako loše kad je bila zaljubljena u frajera kojeg je sama
odabrala, na što će to sličiti ako ga ne bude voljela? – Točno, reče Maggie. – Oh, Fiona,
tako mi je drago da to nisi bila ti! – Kvragu, pa ja čak nemam ni stalnog dečka, reče Fiona.
– Nemaš dečka? No Maggie se učini da način na koji je Fiona oblikovala tu rečenicu
ostavlja razloga za brigu pa reče: – Znači li to... da imaš nekoga tko nije stalan? – Jedva da
i izlazim, reče Fiona.
– Je li! Kakva šteta, reče Maggie. Ona na lice navuče izraz pun razumijevanja.
– Bio je jedan tip. Mark Derby. Izlazila sam s njim otprilike tri mjeseca, ali smo se
onda posvađali. Razlog je bilo to što mi je posudio auto, a ja sam ga slupala. Ali ja zbilja
nisam bila ništa kriva. Baš sam htjela skrenuti nalijevo, kada su iza mene naišli nekakvi
balavci i pretekli me slijeva pa sam, jasno, ja udarila u njih. Onda su još bili toliko
bezobrazni pa su tvrdili da je sve moja greška; tvrdili su da sam dala žmigavac da skrećem
udesno umjesto ulijevo. – E sad, s nekim tko se zbog toga razljuti, zbilja nema smisla
izlaziti, objasni joj Maggie.
– Rekla sam mu: Dala sam lijevi žmigavac. Što ti misliš, da ne znam gdje je lijevo, a
gdje desno? – Jasno da znaš, reče Maggie umirujući je. Ona podiže lijevu ruku i uključi
nekakav zamišljeni žmigavac da vidi kako je to: – Da, lijevo je dolje, a desno je... ali to
možda nije isto u svakom modelu automobila. – Svugdje je točno isto, objasni joj Fiona. –
Barem mislim da jest. – Možda si uključila brisače stakla, reče Maggie. – Meni se puno
puta desilo da upalim brisače umjesto žmigavca.
Fiona razmisli. Onda reče: – Ne, budući da nešto jest gorjelo. Inače klinci ne bi rekli da
sam dala znak da skrećem nadesno.
– Ja sam jednom bila nekako rastresena i htjela sam uključiti žmigavac, pa sam
umjesto toga promijenila brzinu, reče Maggie. Stade se smijati. – Vozila sam otprilike
šezdeset milja na sat i ubacila u rikverc. Oh, Gospode. Pribravši se, ona opusti kutove
usta. – Pa, reče Fioni, – rekla bih da ti je i bolje bez muškarca. – Kakvog muškarca? Oh,
bez Marka, reče Fiona. – Da, nas dvoje nismo zaljubljeni jedno u drugo ili nešto slično.
Samo sam izašla s njim jer me pozvao. Osim toga moja mama je prijateljica njegove
mame. Ima jako ljubaznu majku; ta žena zbilja ima zgodno lice i pomalo muca. Uvijek mi
se činilo da mucanje ukazuje na iskrenost osjećaja, a vi?
Maggie reče: – Pa, svvvakako. Fioni je trebala sekunda da shvati štos. Onda se
nasmija. – Oh, vi se tako volite zezati, reče i potapša Maggie po zapešću. – Zaboravila sam
koliko se volite zezati. – I tako je to gotovo? zapita Maggie.
– Što je gotovo? – To... ta stvar s Markom Derbyjem. Hoću reći, što ako te opet pozove
da izađete? – Ni govora, reče Fiona. – On i njegov ljubljeni Subaru; nema ni govora o tome
da izađem s njim. – To je veoma mudro od tebe, objasni joj Maggie.
– Kvragu! Pa valjda nisam toliki idiot. – On je postupio kao idiot jer te nije znao
dovoljno cijeniti, reče Maggie.
Fiona reče: – Hej, što kažete na jedno pivo? – Oh, rado! Fiona skoči na noge
popravljajući kratke hlačice i izađe iz sobe. Maggie se zavali na kauču i stade slušati
zvukove što su dopirali kroz prozor – auto koji je prozujao negdje u blizini i Leroyino
grleno hihotanje. Da je ovo njezina kuća, pomisli, riješila bi se ovog nereda. Površina se
stolića za kavu uopće nije mogla vidjeti, a slojevi su ukrasnih jastučića čovjeka neugodno
pritiskali pod križima.
– Imamo samo lagani Bud – može? zapita Fiona kad se vratila. Nosila je dvije limenke
i vrećicu čipsa.
– Savršeno; ja sam na dijeti, reče Maggie.
Uze jednu limenku i iščupa zaklopac, a Fiona se smjesti do nje na kauču. – I ja bih
morala na dijetu, reče Fiona. Otvori celofansku vrećicu. – Najviše me upropaštava ovo
grickanje. – Oh, i mene, reče Maggie. Srknu gutljaj piva. Bilo je oštra okusa i gorko pa je
zbog njega preplaviše sjećanja isto onako kako bi se to desilo zbog mirisa nekog parfema.
Kada je zadnji put popila pivo? Možda onda dok je Leroy još bila mala.
U to je vrijeme (sjeti se dok je odmahivala rukom u znak da neće čipsa) kadšto znala
popiti i dvije-tri limenke dnevno praveći društvo Fioni zato što je pivo bilo dobro za
njezino mlijeko, kako su čule. Sada bi se na to vjerojatno svi namrštili, no u ono su
vrijeme njih dvije osjećale da obavljaju svoju dužnost i ćutjele se pune vrline pijuckajući
Miller High Life dok je beba dremljivo sisala. Fiona je znala govoriti kako osjeća da joj
pivo teče ravno u prsa. Ona i Maggie počele bi piti kad bi se Maggie s posla vratili kući –
polovicom poslijepodneva ili otprilike u to doba, njih dvije same. Ispunili bi ih toplina i
međusobno povjerenje. U času kada bi Maggie ustala da pripremi večeru, osjećala se, oh,
ne pijanom ili nešto slično, već punom optimizma, a kasnije bi za stolom bila možda malo
razgovorljivija nego obično. Nije to, međutim, bilo ništa što bi netko drugi primijetio.
Osim, možda, Daisy. – Zbilja, mama. Časna riječ, rekla bi Daisy. No, ona je to uvijek
govorila.
Kao i Maggiena majka, kad se bolje razmisli. – Časna riječ, Maggie. Navratila je kasno
jednog poslijepodneva i uhvatila Maggie kako se izležava na kauču nastojeći u ravnoteži
zadržati pivo koje joj je stajalo na trbuhu, dok je Fiona sjedila uz nju i djetetu pjevala –
Prašinu u vjetru. – Kako možeš dopustiti da budeš okružena tako prostim stvarima?
pitala je gospođa Daley, a Maggie se, ogledavši se oko sebe, najednom isto to zapitala
Posvuda razbacani jeftini, senzacionalistički časopisi, vlažne pelene, snaha koja živi
zajedno s njom – sve je to doista izgledalo prosto. Kako se to dogodilo?
 – Pitam se jesu li se Claudine i Peter ikad vjenčali, reče sada Maggie i otpi još jedan
gutljaj piva.
– Claudine i Peter? zapita Fiona.
– U onoj sapunici koju smo onda gledale. Sjećaš se? Njegova sestra Nataša stalno ih je
pokušavala razdvojiti. – Oh, Gospode, Nataša. Podmukla osoba, reče Fiona. Zavuče ruku
duboko u vrećicu s čipsom.
– Baš su se bili zaručili kad si ti otišla od nas, reče Maggie. – Planirali su prirediti
veliku zabavu, a onda je Nataša to otkrila – sjećaš se? – Ona je bila slična jednoj curici u
osnovnoj školi koju sam uvijek mrzila, reče Fiona.
– A onda si otišla od nas, reče Maggie.
Fiona reče: – Zapravo, sad kad ste to spomenuli, mora da ih ipak nije uspjela
razdvojiti jer su njih dvoje nekoliko godina kasnije dobili dijete, a to je dijete onda
kidnapirala neka luda stjuardesa. – Najprije nisam mogla vjerovati da si zbilja otišla, reče
Maggie. – Mjesecima sam dolazila kući, palila televizor i pratila što se događa s Claudine i
Peterom samo da bih ti to mogla ispričati kad se vratiš. – Svejedno, reče Fiona i odloži
pivo na stolić.
– Glupo od mene, je li? Kamo god da si otišla, sigurno si bila blizu nekog televizora.
Nisi otišla daleko od civilizacije. Ali ne znam... možda sam samo htjela i dalje pratiti priču
radi sebe same tako da, kad se ti vratiš, možemo nastaviti kao i ranije. Bila sam uvjerena
da ćeš se vratiti. – Pa, svejedno. Prošlost je prošlost, reče Fiona.
– Ne, nije! Ljudi uvijek tako govore, ali prošlost nikada nije prošlost; barem ne u
potpunosti, objasni joj Maggie. – Fiona, mi sada razgovaramo o braku. Vas ste dvoje bili
toliko uložili u to; uložili ste u to tako golemu količinu svega i svačega. A onda ste se
jednog dana porječkali ni oko čega, oko neke sitnice, kao i inače, i ti si otišla. Samo tako!
Slegla si ramenima i otišla! Kako si mogla? – Samo tako, eto! reče Fiona. – Gospode!
Moramo li baš sve to ponovno prežvakavati? Pa posegnu za limenkom u kojoj je bilo pivo
i otpi iz nje jako zabacivši glavu unatrag. Nosila je po jedan prsten na svakom prstu, vidje
Maggie – neki su bili samo od srebra, a neki i ukrašeni tirkizima. To je bilo nešto novo. No
nokte je još uvijek bojila u bisernoružičasto, što je bila njezina omiljena boja, boja koja je
Maggie uvijek podsjećala na Fionu kad god bi je negdje vidjela.
Maggie je zamišljeno okretala svoju limenku, bacajući usput postrance poglede na
Fionu.
– Pitam se kamo je Leroy nestala, reče Fiona.
I opet izbjegava razgovor. Bilo je očito kamo je nestala Leroy; bila je ravno ispod
prozora. – Malo ga jače zavrti, govorio joj je Ira, a Leroy je uzvikivala: – Pazi, stiže strah i
trepet našeg vrta! – Na radiju si rekla da si se prvi put udala zbog prave, istinske ljubavi,
reče Maggie Fioni.
– Čujte, koliko puta... – Da, da, brzo reče Maggie, – razumijem, to nisi bila ti. Ali ipak,
nešto u vezi s onim što je ta djevojka na radiju govorila... Hoću reći, kao da nije govorila
samo o sebi. Kao da je govorila o onome što se događa po cijelom svijetu.
Sljedeće subote udajem se radi sigurnosti, rekla je i meni se najednom naprosto
učinilo kao da svijet nekako presahnjuje, vene ili nešto slično, kao da se smanjuje, postaje
uži i skuplja se u sebe. Najednom sam se osjetila tako – ne znam – tako beznadno. Fiona,
možda to ne bih smjela spominjati, ali proljetos je Jesse doveo na večeru neku djevojku
koju je negdje upoznao – oh, ništa značajno!
 ništa ona njemu ne znači! – a ja sam u sebi pomislila: pa, ona jest zgodna i dobra,
pretpostavljam, ali nije ono pravo. Hoću reći, to je rješenje u nedostatku boljega. Ovdje se
svi samo nekako snalazimo. Pomislila sam: oh, zašto svi idu linijom slabijeg otpora? A isto
tako osjećam i u vezi s onim... kako mu je ime... Markom Derbyjem. Zašto se truditi i
sastajati se s nekim samo zato što te pozvao da izađeš s njim, kad se ti i Jesse toliko
volite? – Vi ljubavlju zovete to što je bez riječi potpisao papire koje mu je poslao moj
odvjetnik i vratio mu ih, a da nije pokazao ni najmanju želju da se tome suprotstavi?
zapita Fiona. – To što dva, tri, pa čak i četiri mjeseca kasni s alimentacijom, a onda
poštom pošalje ček bez ikakva pisma ili barem poruke, pa čak ne napiše ni puno ime na
omotnici, nego samo F. Moran? – To je čisti ponos, Fiona. Oboje ste previše... – I to što
vlastitu kćer nije vidio još od njezinog petog rođendana? Pokušajte to objasniti maloj. Oh,
on je samo malo previše ponosan, Leroy, dušo... – Vidio ju je za njezin peti rođendan?
zapita Maggie.
– Vidite li vi to! Čak se nije ni potrudio da vam to spomene. – Kako – samo tako se
pojavio? Ili kako? – Pojavio se kao da je pao iz vedra neba u autu do vrha nakrcanom
najneobičnijim poklonima koje ste ikada vidjeli, reče Fiona. – Krpene životinje i lutke, pa
plišani medvjed koji je bio toliko velik da ga je morao posjesti na prednje sjedalo kao da je
čovjek jer mu nije mogao proći kroz zadnja vrata. Bio je prevelik da bi ga bilo koje dijete
moglo nositi u rukama, čak da je Leroy i stalo do toga. Ona se ne voli puno maziti. Više je
nekako sportski tip. Mogao joj je donijeti odjeću za gimnastiku, mogao joj je donijeti... –
Ali, Fiona, pa otkud bi on to znao? zapita Maggie. Osjeti kako se u njoj začinje nekakva
bol; žalila je sina zbog tog automobila punog krivo odabranih poklona na koje mora da je
potrošio i zadnju paru, jer samo nebo zna da s novcem ne stoji baš najbolje, pa reče: – Na
kraju krajeva, napravio je najbolje što je mogao. Naprosto nije znao. – Jasno da nije znao!
Nije imao ni blagog pojma o njoj; zadnji put kad ju je vidio, bila je još beba. I onda je došao
s tom lutkom koja izgleda kao živa i koja viče Mama i kada je vidio Leroy u trapericama,
stao je kao ukopan; vidjelo se na njemu da nije zadovoljan. Rekao je: Tko je to? Rekao je:
Ali tako je... Prije toga sam morala ići po nju jer je bila kod susjede i brzo sam joj zagladila
kosu dok smo prolazile kroz dvorište. U dvorištu sam joj rekla: Uvuci košuljicu u hlače,
dušo. Čekaj, dat ću ti svoju kopču za kosu, pa je Leroy stajala mirno da joj ja namjestim
kopču, što inače, vjerujte mi, ne bi učinila. A kad sam joj pričvrstila kopču, rekla sam:
Odmakni se malo da te pogledam, a ona se odmaknula, prešla jezikom preko usnica i
rekla: Kako izgledam?, a ja sam rekla: Oh, dušo, krasno izgledaš, a onda je ušla u kuću i
Jesse je rekao: Ona je tako... – Iznenadio se kad je vidio koliko je narasla, to je sve, reče
Maggie.
– Najradije bih se bila rasplakala zbog nje, reče Fiona.
– Da, reče Maggie ljubazno. Znala je kakav je to osjećaj.
Fiona reče: – Što je ona, Jesse? pitala sam ga. Što znači to tako? Kako se usuđuješ
samo tako upasti ovamo i govoriti mi da je ona ovakva ili onakva kada smo zadnji ček od
tebe primile u prosincu? A umjesto toga si bacio novac na ovo smeće, ovu kramu, rekla
sam mu, na ovu lutkicu s podbuhlim licem, a jedina lutka s kojom bi se ona htjela igrati
jest američki vojnik. – Oh, Fiona, reče Maggie.
– Pa, što je drugo mogao očekivati? – Oh, zašto to između vas uvijek tako ispadne? On
te voli, Fiona. Voli vas obje.
 Samo je valjda najnesposobniji na svijetu da to i pokaže. Kad bi ti znala koliko je
njemu moralo biti teško da dođe ovamo! Ne mogu ti ni reći koliko sam ga puta pitala,
koliko sam mu puta rekla: Misliš li ti samo tako pustiti svoju kćerku da nestane iz tvog
života? Upravo bi se to moglo desiti, Jesse, upozoravam te, a on je rekao: Ne, ali ne
znam... ne mogu zamisliti kako da... Ne mogu podnijeti da budem jedan od onih očeva
koji se tako neprirodno ponašaju, rekao je, koji djecu na brzinu provedu kroz zoološki vrt
i neobavezno čavrljaju s njima uz zakusku kod McDonalda. A ja sam mu rekla: Pa bolje
išta nego ništa, a on je rekao: Ne, nije točno da je bolje išta nego ništa. Nipošto nije tako.
A u svakom slučaju, što ti znaš o tome? – tako se on ponaša, vidjela si kako se ponaša kad
se onako razljuti, ali ako ga pogledaš u oči, iznenada ćeš primijetiti tamne krugove kakvi
su mu se znali pojaviti ispod očiju kad se, iako je bio još posve malen, trudio da ne
zaplače. Fiona obori glavu. Jednim je prstom prelazila po rubu limenke s pivom.
– Za Leroyin prvi rođendan, reče Maggie, – bio se već spremio da s nama dođe ovamo,
to sam ti rekla. Rekla sam mu: Jesse, zbilja mi se čini da bi Fioni puno značilo da i ti dođeš,
a on je rekao: Pa, možda i hoću. Da, rekao je, mislim da bih baš i mogao poći, pa me nekih
pedeset puta pitao što bi bilo zgodno pokloniti jednogodišnjoj djevojčici. Onda je cijelu
subotu bio u kupovini i donio kući jednu od onih kutija s likovima za slaganje, ali ju je u
ponedjeljak nakon posla zamijenio za janje izrađeno od vune jer, kako je rekao, nije htio
da izgleda kako namjerava na nju intelektualno utjecati ili nešto slično. Ne želim biti kao
baka Daley koja se uvijek pojavi s nekakvom didaktičkom igračkom, rekao je, a onda me u
četvrtak – njezin je rođendan te godine padao u petak, sjećaš se? – pitao kako je točno
glasio tvoj poziv. Hoću reći, rekao je, je li tebi to zvučalo kao da očekuje da ću ja ostati
preko vikenda? Ako je tako, mogao bih posuditi kombi od Davea, a ne voziti se s tobom i
tatom. A ja sam rekla: Pa, mogao bi, Jesse. Da, to si se baš dobro sjetio. A on je rekao:
Pitam te koje je riječi upotrijebila, a ja sam rekla: Oh, zaboravila sam, a on je rekao:
Razmisli, a ja sam rekla: Pa, zapravo..., rekla sam, ovaj, zapravo, nije to zapravo izrekla
riječima, Jesse, ne izravno, a on je rekao: Čekaj.
Mislio sam da ti je rekla kako će njoj puno značiti ako ja dođem. Rekla sam: Ne, to
sam ja rekla, ali znam da je to istina. Znam da bi joj to puno značilo. A on je rekao: Čekaj
malo. Jasno i glasno si mi rekla da je Fiona to kazala. Rekla sam: Nikada ti tako nešto
nisam rekla! Odnosno, barem mislim da nisam.
Možda sam slučajno... A on je rekao: Misliš li time reći da me ona nije zvala? – Pa,
naprosto znam da bi to učinila, rekla sam mu, da vas dvoje ne vodite toliko računa o
svojem dostojanstvu. Naprosto znam da je to namjeravala učiniti, Jesse..., ali je on otišao.
Izjurio je iz kuće i nestao, nije se vratio kući cijele noći s četvrtka na petak, pa smo
sutradan morali krenuti bez njega. Tako sam se razočarala. – Vi ste se razočarali! reče
Fiona. – Obećali ste da ćete ga dovesti. Čekala sam vas, posebno sam se obukla, dala sam
napraviti frizuru i kompletan kozmetički tretman, a onda je auto zaokrenuo na kolni
prilaz i on nije bio s vama. – Pa, rekla sam mu to kad smo se vratili kući, reče Maggie, –
rekla sam mu: Napravili smo sve što smo mogli, Jesse, ali možeš biti siguran da se Fiona
nije onako obukla radi nas. Napravila je to radi tebe i trebao si joj vidjeti lice kad je
shvatila da ti nisi došao s nama. Fiona raširenim dlanom udari po ukrasnom jastučiću pa
reče: – Mogla sam znati da ćete to napraviti. – Kako? – Oh, prikazati me vrijednom
sažaljenja pred Jesseom. – Nisam te prikazala vrijednom sažaljenja! Samo sam rekla... – I
onda me on nazvao telefonom. Znala sam da me zbog toga zove. Rekao je: Fiona? Dušo?
Čula sam mu po glasu da me žali. Shvatila sam što ste mu rekli.
Rekla sam: Što hoćeš? Zoveš li me zbog nekog posebnog razloga? A on je rekao: Ne,
ovaj, nemam razloga... A ja sam njemu rekla: Pa, onda, badava trošiš novac i spustila sam
mu slušalicu. – Za ljubav Božju, Fiona, reče Maggie. – Zar ti nije palo na pamet da te
možda nazvao zato što si mu nedostajala? Fiona reče: – Ha! i otpi još jedan veliki gutljaj
piva.
– Voljela bih da si mogla vidjeti ono što sam vidjela, reče Maggie. – Hoću reći, kako je
izgledao nakon tvog odlaska. Propao čovjek! Ruševina. Najdraža mu je stvarčica bila tvoja
kutijica za sapun u obliku kornjačinog oklopa. – Moja... što? – Ne sjećaš se više one
kutijice za sapun s poklopcem u obliku kornjačinog oklopa? – Sjećam se. – Ponekad bi je
otvorio i udisao miris koji se širio iz nje, reče Maggie.
– Vidjela sam ga! Majke mi! Onaj dan kad si otišla, još iste večeri, našla sam Jessea u
spavaćoj sobi. Nos je bio zabio u tvoju kutijicu za sapun i sklopio oči. – Pa, što s tim? reče
Fiona.
– Mislim da je od mene naslijedio osjetljivost za miris, objasni joj Maggie.
– Govorite o plastičnoj kutijici? O kutijici u kojoj sam držala sapun za lice? – Čim me
ugledao, sakrio ju je iza leđa, reče Maggie. – Bilo mu je neugodno što sam ga uhvatila u
tome. Uvijek se volio ponašati u stilu baš me briga, znaš kako se ponašao. Ali kad je tvoja
sestra nekoliko dana kasnije došla po tvoje stvari, nigdje nisam mogla naći tu kutijicu za
sapun. Ona je pakirala tvoju torbicu s kozmetikom, tako sam se sjetila te kutijice, pa sam
joj rekla: Čekaj, mora biti tu negdje..., ali je kutijica naprosto bila nekamo nestala. A
Jessea nisam mogla pitati jer je izašao iz kuće čim je tvoja sestra ušla u nju, pa sam počela
otvarati ladice na njegovoj komodi i tamo sam je našla, u ladici u kojoj drži najdraže
uspomene, među stvarima koje nikada ne baca – ulaznice za bejzbolsku utakmicu iz
starih vremena i izreske iz novina u kojima se spominje njegov sastav. Nisam je dala
tvojoj sestri. Samo sam ponovno zatvorila ladicu.
Zapravo, Fiona, vjerujem da još dan-danas čuva tu kutijicu za sapun i ne možeš mi
reći da to radi samo zbog toga što te žali. On se tebe želi sjećati. Miris mu je važan, baš
kao i meni: miris mu najjasnije priziva neku osobu u sjećanje. Fiona spusti pogled na
limenku s pivom. Ovo je sjenilo za oči privlačno na neki čudan način, shvati Maggie.
Podsjećalo je na breskvu pa je na njezinim vjeđama stvaralo ružičasti mašak poput maška
na breskvi.
– Izgleda li još uvijek isto? napokon zapita Fiona.
– Isto? – Izgleda li još uvijek onako kako je onda izgledao? – Pa, da. Fiona oštro
uzdahnu.
Na časak zavlada zatišje za vrijeme kojeg se čulo kako Leroy kaže: – Prokletstvo!
Promašila sam. Prođe neki auto vukući za sobom niti country glazbe. Imao sam loših
trenutaka, proživio tužnih trenutaka...
– Znate, reče Fiona, – koji put se noću budim i razmišljam o tome kako se sve to
uspjelo toliko zapetljati. Počelo je savršeno jednostavno. On je naprosto bio momak za
kojim sam ja ludovala, išla sam za njim kamo god bi pošao sa svojom grupom i sve je
izgledalo tako lagano. U početku me nije primjećivao pa sam mu poslala brzojav, je li vam
ikada pričao o tome? Fiona Stuckey bi rado išla s tobom u Deep Creek Lake, stajalo je u
brzojavu, jer sam znala da se namjerava onamo odvesti zajedno s nekim prijateljima. On
me poveo sa sobom i tako je sve to počelo. Zar nije bilo lagano? Ali onda se... ne znam...
sve nekako spetljalo i postalo složeno, a čak nisam sigurna kako je do toga došlo. Koji put
mislim: kvragu, možda bih mu trebala naprosto poslati još jedan brzojav. Jesse, napisala
bih, volim te još uvijek i čini se da je to zauvijek. Čak ne bi trebao na njega ni odgovoriti,
samo hoću da to zna. A kad sam boravila kod sestre u Baltimoreu, znala sam pomisliti:
zašto da ne navratim do njega? Naprosto skočim do njega?
Samo da vidim kako je? – Oh, trebala si, reče Maggie.
– A on bi rekao: Što ti ovdje radiš? Ili nešto slično. Hoću reći, on je čvrsto odlučio ići
krivim putem. Cijeli bi začarani krug samo iznova započeo. – Oh, Fiona, zar nije vrijeme
da izađemo iz tog začaranog kruga? zapita Maggie.
– Recimo da ti to i kaže, premda ne mislim da bi tako postupio. Ne bi mu smjela
dopustiti da te zbuni, nego bi trebala reći: Došla sam jer te želim vidjeti, Jesse? Trebala bi
prestati s tim kolebanjem, povrijeđenim osjećajima i nerazumijevanjem. Trebala bi reći:
Došla sam jer mi nedostaješ. I to je sve! – Pa, možda bih i trebala tako postupiti, polako
reče Fiona.
– Jasno da bi. – Možda bih trebala poći s vama. – S nama? – Ili bolje ne. – Misliš...
danas? – Ne, ma što to pričam? Oh, Gospode, znala sam da je bolje da ne pijem u toku
dana; od toga mi se u glavi uvijek zamuti... – Pa to si se krasno sjetila! reče Maggie.
– Na primjer, kad bi Leroy pošla sa mnom pa da samo na kratko dođemo do vas. Hoću
reći u posjet vama dvoma, ne Jesseu. Na kraju krajeva, vi ste Leroyin djed i baka, je li
tako? Što bi moglo biti prirodnije od toga? Prespavale bismo kod moje sestre... – Ne
morate ići k tvojoj sestri. Zašto? Ima dovoljno mjesta i kod nas. Izvana se čulo škripanje
šljunka – neki je auto ulazio u dvorište. Maggie osjeti napetost, ali se činilo da Fiona ništa
ne čuje. – A sutra nakon ručka mogle bismo sjesti na Greyhoundov autobus, govorila je, –
ili, recimo, najkasnije oko tri sata. Ja radim, a Leroy mora u školu, jasno... Vrata se
automobila zalupiše. Visok, plačljiv glas zazva: – Leroy? Fiona se uspravi. – To je mama,
reče izgledajući kao da joj je nelagodno.
Glas reče: – Tko je to s tobom, Leroy?, a onda: – Oh, gospodine Moran. Maggie nije
imala pojma o tome što je Ira odgovorio. Kroz rebrenice je doprlo samo kratko
mumljanje.
– Bože, Bože, reče gospođa Stuckey. – Zar to nije..., nije se čulo što je rekla.
– To je mama, objasni Fiona Maggie.
– Oh, baš zgodno, tako se dugo nismo vidjele, nesretno reče Maggie.
– Kap će je udariti. – Kap? – Ubila bi me da krenem s vama. Maggie se ne svidje
nesiguran način koji je izražavala ovakva glagolska konstrukcija.
Vrata se s mrežom protiv komaraca otvoriše i u sobu polako uđe gospođa Stuckey
žena sive kose koja joj je stršala na sve strane i u zgužvanoj ljetnoj haljini.
Sa sobom je dovukla dvije plastične svijetlosmećkaste vrećice, a cigareta joj je visjela
s bezbojnih, ispucalih usana. Oh, Maggie nikada nije shvatila kako je takva žena mogla
roditi Fionu – tananu i nježnu Fionu. Gospođa Stuckey spusti vrećice na sredinu grubo
tkanoga vunenog saga. Čak ni tada ne podiže pogled.
– Tako mrzim, reče ona, – ove nove plastične vrećice s ručkama koje ti se usijeku u
prste. – Kako ste, gospođo Stuckey? zapita Maggie.
– I u prtljažniku se uvijek prevrnu i sve se iz njih raspe okolo, reč gospođa Stuckey. –
Valjda sam dobro. – Samo smo na sekundu navratili, reče Maggie. – Bili smo na jednom
pogrebu u Deer Licku. – Hmm, reče gospođa Stuckey i povuče dim iz cigarete. Držala je
cigaretu kako to čine stranci, između palca i kažiprsta. Da je to hotimično učinila, nije
mogla odabrati haljinu koja bi joj lošije pristajala. Potpuno joj je razotkrivala mlitave,
mrljama prekrivene nadlaktice.
Maggie je čekala da Fiona spomene odlazak u Baltimore, ali se Fiona zabavljala time
da oko prsta okreće najveći od prstenova ukrašenih tirkizom. Prevukla ga je preko prvog
članka, okrenula ga naopako i opet ga navukla na prst. Stoga je Maggie to morala
preuzeti na sebe pa reče: – Pokušavam nagovoriti Fionu da skoči s nama do Baltimorea. –
Malo sutra, reče gospođa Stuckey.
Maggie pogleda prema Fioni. Fiona se i dalje igrala s prstenom.
– Pa, razmišljala je o tome da možda ipak pođe, reče Maggie naposljetku.
Gospođa se Stuckey odvoji od svoje cigarete i zagleda se u dugački pepeo što se bio
stvorio na njezinu vrhu. Potom je ugasi u čamcu na vesla, opasno blizu žutoj spužvi. Trak
dima uzdiže se prema Maggie.
– Leroy i ja bismo mogle otići samo preko vikenda, reče Fiona jedva čujnim glasom.
– Preko čega? – Preko vikenda. Gospođa se Stuckey sagnu da dohvati vrećice s
namirnicama i krenu iz sobe, lagano povijenih koljena tako da su joj se ruke u odnosu na
cijelo tijelo činile predugačkima. Na vratima reče: – Radije bih te vidjela mrtvu. – Ali,
mama! Fiona je sada bila na nogama idući za njom niz hodnik. Reče: – Mama, vikend je
ionako već napola prošao. Radi se o jednoj jedinoj noći! Jednoj noći u kući Leroyinog
djeda i bake. – A Jesse Moran neće ni blizu primirisati, pretpostavljam, reče gospođa
Stuckey izdaleka. Začu se tresak – vjerojatno je vrećice s namirnicama naglo spustila na
radni stol.
– Oh, Jesse će možda biti tamo, ali... – Da, da, reče gospođa Stuckey glasno izdahnuvši.
– Osim toga, što ako i bude tamo? Ne misliš da bi Leroy trebala upoznati svog tatu?
Gospođa Stuckey nešto promrmlja, ali je Maggie jasno čula njezine riječi.
– Svakome kome je Jesse Moran otac, bolje bi bilo da ga nikad ne upozna. E, pa ovo!
Maggie osjeti kako joj se lice zažarilo. Već je bila napola odlučila da ode do kuhinje i kaže
gospođi Stuckey što misli o njoj. – Slušajte, reći će joj. – Mislite da nije bilo trenutaka
kada sam ja proklinjala vašu kćerku? Ranila je mog sina u srce. Bilo je trenutaka kada bih
joj najradije bila zavrnula vratom, ali jeste li me ikada čuli da sam rekla ijednu ružnu riječ
o njoj? Zapravo je čak bila i ustala, naglo, žestoko se uspravivši, zbog čega su opruge na
kauču zaškripale, ali onda zastade. Rukama zagladi haljinu. Ta joj kretnja posluži da
ujedno smiri i misli, pa umjesto da krene u kuhinju, dohvati torbicu i čvrsto stisnutih
usnica krene u potragu za kupaonicom. Molim te, Bože, daj da ne moram proći pored
kuhinje. Ne, kupaonica je bila ovdje – jedina otvorena vrata u dnu hodnika. Nazre
vodenozelenu boju zavjese za tuš.
Nakon što se poslužila zahodom, otvori slavinu iznad umivaonika i poprska obraze
hladnom vodom. Nagnu se bliže ogledalu. Da, stvarno se na njoj vidi da je izvan sebe.
Trebala se suzdržati. Nije bila do kraja popila ni ono jedno jedino pivo, no pomisli da
možda to utječe na nju. A upravo je sada bilo važno ispravno odigrati sve karte.
Na primjer, u vezi s Jesseom. Iako ona to nije spomenula Fioni, Jesse je sada stanovao
u vlastitom stanu u starom dijelu grada pa je bilo teško pretpostaviti da će navratiti do
njih baš dok Fiona bude tamo. Trebat će ga izričito pozvati.
 Maggie se nadala da za večeras nije već isplanirao nešto drugo. Subota: to bi moglo
biti nezgodno. Ona pogleda na sat. U subotu uvečer možda negdje svira sa sastavom ili
naprosto izlazi s dečkima. Ponekad bi odlazio i na sastanke s djevojkama – ništa značajno,
no ipak...
Ona pusti vodu u zahodsku školjku i pod okriljem toga zvuka šmugnu van iz
kupaonice i otvori vrata odmah pored nje. Ovo mora da je Leroyina soba. Posvuda
unaokolo leži prljava odjeća i stripovi. Ona opet zatvori vrata i okuša sreću s vratima na
suprotnoj strani. Ah, soba nekog odraslog. Doličan krevetni prekrivač od bijelog pamuka i
telefon na noćnom ormariću.
– Nakon svega što si učinila da ga se oslobodiš, sad se hoćeš vratiti tom tipu koji će te
smotati kao i uvijek, reče gospođa Stuckey lupajući limenkama.
– Zašto bih se ja dala smotati? Samo idem u posjet preko vikenda. – Natjerat će te da
trčiš oko njega kao i prije. – Mama, meni je dvadeset i pet godina. Više nisam onakva
glupača kakva sam ranije bila. Maggie nečujno zatvori vrata za sobom, priđe telefonu i
podiže slušalicu. Oh, Bože, brojčanik, a ne tipke. Trgnula bi se svaki put kad se telefonski
brojčanik bučno, škriputavo vraćao u početni položaj. Glasovi su se iz kuhinje, međutim, i
dalje čuli. Ona se opusti i prisloni slušalicu na uho.
Zazvonilo je jedanput. Dvaput.
Dobro je da Jesse danas radi. Nekoliko posljednjih tjedana telefon u njegovu stanu
uopće nije zvonio. On je mogao zvati druge, ali nikada nije znao da li njega netko zove. –
Zašto ga ne daš popraviti? Ili kupi drugi; danas su ti aparati tako jeftini, rekla mu je
Maggie, ali je on rekao: – Oh, ne znam... ovo je baš štos. Svaki put kad prođem pored
telefona, nasumce dignem slušalicu i kažem: Halo? Dva puta mi se čak netko javio na
drugom kraju žice. Dok se sada toga sjećala, Maggie se morala nasmiješiti. O Jesseu se
moglo reći da ima... oh, da ima sreće. Bio je takav srećković, tako zabavan i zbrkan.
– Chickova prodavaonica motocikla, reče neki muški glas.
– Mogu li dobiti Jessea, molim vas? Slušalica na drugom kraju žice neuljudno tresnu o
neku tvrdu površinu. – Jess! zazva onaj momak odmaknuvši se. Zavlada tišina u kojoj se
čuo samo piskutavi zvuk karakterističan za međugradske veze.
Ovo je, dakako, bila krađa ako čovjek baš hoće biti cjepidlaka – međugradski poziv s
tuđeg telefona. Možda bi trebala na noćnom ormariću ostaviti koji dolar.
Ili bi se to smatralo uvredom? S gospođom se Stuckey nikad ne zna.
Javi se Jesse: – Halo. – Jesse? – Mama.? Glas mu je bio poput Irina, prije mnogo godina.
– Jesse, ne mogu dugo razgovarati, prošapta ona.
– Što? Govori glasnije, jedva te čujem. – Ne mogu, reče ona.
– Što? Ona savi slobodnu ruku oko mikrofona. – Pitala sam se, reče, – imaš li vremena
doći danas k nama na večeru?. – Danas? Pa, baš sam mislio... – Važno je, reče ona.
– Kako to misliš? – Pa, važno je, reče ona nastojeći dobiti na vremenu.
Sada mora donijeti odluku. Može se pretvarati da je to u vezi s Daisy, zbog toga što
Daisy sutra odlazi od kuće. (To je bio prilično zgodan izgovor. Unatoč razmiricama u
djetinjstvu, on je volio Daisy i još ju je prošli tjedan pitao hoće li misliti na nj kad
otputuje.) Ili mu može reći istinu, a u tom bi slučaju mogla uslijediti jedna od onih
smiješnih scena.
No, nije li i maločas sama govorila da sve to treba presjeći?
 Ona duboko udahnu zrak i reče: – Fiona i Leroy dolaze na večeru. – Tko dolazi na
večeru? – Nemoj poklopiti slušalicu! Nemoj odbiti! Pa to je tvoja jedina kći! povika ona
grozničavo.
A onda zabrinuto zirnu prema vratima u strahu da je to preglasno uzviknula.
– Čuj, mama, uspori malo, reče Jesse.
– Mi smo sada u Pennsylvaniji, reče ona mirnije, – jer smo morali ići na jedan pogreb.
Umro je Max Gill – ne znam je li ti Daisy stigla reći. A kad smo već bili ovdje u blizini... a i
Fiona mi je izričito rekla da bi te jako rado vidjela. – Oh, mama. Hoće li to i ovaj put biti
kao i inače? – Kako kao i inače? – Kao onda kad si mi rekla da je ona telefonirala, a ja sam
ti povjerovao i nazvao je... – Telefonirala je! Kunem ti se! – Netko je telefonirao, ali ti nisi
znala tko je to bio. Nije se predstavio. Taj dio mi nisi ispričala, je li? Maggie reče: –
Telefon je zazvonio i ja sam podigla slušalicu. Rekla sam: Halo? Muk. Bilo je to tek
nekoliko mjeseci nakon njezinog odlaska; tko nas je drugi mogao zvati? Rekla sam: Fiona,
ti si?, ali je ona spustila slušalicu. Ako to nije bila Fiona, zašto je spustila slušalicu? – A
meni si samo rekla: Jesse, Fiona je danas zvala i ja sam skoro vrat slomio da nađem
nekakav telefon, a onda sam ispao potpuna budala. Rekao sam joj: Što si trebala, Fiona?, a
ona me pitala: Oprostite, tko je na telefonu? Ja sam njoj rekao: – Boga mu njegovog,
Fiona, pa znaš da sam to ja, Jesse, a ona mi je rekla: Nemoj upotrebljavati takve riječi kad
razgovaraš sa mnom, Jesse Moran, a ja sam rekao: Čuj, slušaj me malo. Mogu li te
upozoriti da nisam ja tebe zvao, a ona je rekla: Ali jesi, Jesse, upravo sad razgovaram s
tobom, a ja sam rekao: Boga mu njegovog... – Jesse, reče Maggie, – Fiona kaže kako
ponekad razmišlja o tome da ti pošalje još jedan brzojav. – Brzojav? – Kao i prvi put?
Sjećaš se prvog brzojava? – Da, reče Jesse. – Sjećam se. – Nikad mi nisi pričao o tome. Ali u
svakom slučaju, žurno nastavi ona, – brzojav bi trebao glasiti: Jesse, volim te još uvijek i
čini se da je to zauvijek. Prođe trenutak.
Onda on reče: – Ti naprosto ne želiš odustati? – Misliš da sam to izmislila? – Da ga je
zbilja htjela poslati, što ju je spriječilo? zapita on. – Zašto nikad nisam dobio takav
brzojav? Hmm? – Kako bih ja to mogla izmisliti kad nisam ništa znala ni o prvom
brzojavu, Jesse? Odgovori mi na to! I točno ti ponavljam njezine riječi; jednom ti mogu od
riječi do riječi ponoviti što je rekla. Točno se sjećam što je rekla zbog nehotične rime.
Znaš kako se riječi mogu rimovati kada to nećeš. To je takva ironija jer bi, kad bi htio da
se rimuju, morao danima razbijati glavu i tražiti po posebnim rječnicima... Blebetala je o
svemu što joj je padalo na pamet, samo zato da bi Jesseu dala vremena da se odluči na
neki odgovor. Je li se ikada itko toliko se bojao da će se osramotiti? Dakako, ako ne
računamo Fionu.
Onda joj se učini da čuje neku promjenu u načinu na koji je on šutio – prelazak od
jednostavnog nevjerovanja na nešto neizvjesnije. Ona pusti da joj glas zamre i pričeka.
– Ako možda ipak dođem, reče on naposljetku, – u koje će vrijeme biti večera? – Doći
ćeš? Hoćeš? Oh, Jesse, tako mi je drago! Recimo, u pola sedam, reče mu ona. – Bog! pa
spusti slušalicu prije no što on prijeđe na neku narednu, teže prevladivu fazu.
Na časak zastade kraj kreveta. U prednjem dvorištu Ira viknu: – Uaa, pazi! Ona
dohvati torbicu i izađe iz sobe.
Fiona je klečala u hodniku prekapajući po dnu nekog ormara. Izvuče odande par
kaljača i odloži ih na stranu. Ponovno posegnu u ormar i iz njega izvuče veliku torbu od
šatorskog platna.
 – Razgovarala sam s Jesseom, objasni joj Maggie.
Fiona se ukoči. Torba od šatorskog platna zastade u zraku.
– Drago mu je što dolaziš, reče Maggie.
– Je li to baš tako rekao? zapita Fiona.
– Sigurno da jest. – Hoću reći, baš tim riječima? Maggie proguta knedlu. – Ne, reče jer
je shvatila da, ako treba izaći iz začaranoga kruga, i ona u tome ima neku ulogu. Reče: –
Rekao mi je samo da će za večeru biti kod kuće. Ali po glasu mu se moglo čuti koliko mu
je drago. Fiona ju je sumnjičavo proučavala.
– Rekao je: Doći ću!, objasni joj Maggie.
Šutnja.
– Doći ću odmah nakon posla, mama! Možeš se pouzdati u mene!, reče Maggie.
– Boga mu njegovog! Ne bih to propustio ni za što na svijetu! – Pa, dobro, reče
napokon Fiona.
Onda otvori patentni zatvarač na torbi od šatorskog platna.
– Da sama idem na put, ponijela bih sa sobom samo četkicu za zube, objasni ona
Maggie. – Ali znate kako je kad imaš dijete. Pidžame, stripovi, knjiga s pričama, bojanke s
kojima će se zabavljati u autu... a svakako mora ponijeti i rukavicu za bejzbol, vječnu
rukavicu za bejzbol. Nikad ne znaš kad će ti se pružiti prilika za igru, kaže. – Da, istina je,
nikad ne znaš, reče Maggie i od čiste se sreće glasno nasmija.

2.

Kad god bi ga nešto istinski zaprepastilo, Irino bi se lice nekako zaustavilo u nekom
određenom položaju. Tako se i ovaj put Maggie brinula da će se on razljutiti, ali je on
samo za korak ustuknuo i zagledao se u nju, a onda mu se lice zamrzlo, bezizražajno i
prazno, kao da je iz drva izrezbareno.
On reče: – Što je s Fionom? – Poći će s nama, reče Maggie. – Zar to nije divno? Nikakve
reakcije.
– Obje će poći, i Fiona i Leroy, objasni mu Maggie.
Još uvijek nema reakcije.
Možda bi bilo bolje kad bi se razljutio.
Ona prođe pored njega i dalje se trudeći da zadrži osmijeh na licu. – Leroy, dušo,
mama te treba, pozva ona. – Treba joj pomoći da se spakira. Leroy je očevidno bilo teže
iznenaditi nego Iru. Ona reče: – Oh. Dobro, pa vješto uputi frizbi u Irinu smjeru prije no
što će šmugnuti prema kući. Frizbi udari u Irino lijevo koljeno, odbi se i pade u prašinu.
Ira je odsutno zurio u njega.
– Trebali smo očistiti auto, reče mu Maggie. – Da sam znala da ćemo danas imati
toliko putnika... Ona priđe Dodgeu kojemu je u međuvremenu bio zakrčio prolaz crveni
Maverick što mora da je pripadao gospođi Stuckey. Na Dodgeu se vidjelo da je nedavno
prešao dobar komad puta. Izgledao je izubijano i prašnjavo. Ona otvori stražnja vrata i
ispusti jedno cccc. Gomila je knjiga posuđenih iz knjižnice bila popadala po stražnjem
sjedištu, a kačkana je vesta za kojom je već danima tragala, ležala pokraj njih sva
zgnječena i pogužvana, bez sumnje zato što je gospodin Otis upravo na njoj sjedio. Pod je
bio prekriven neprozirnim plastičnim poklopcima s čaša od bezalkoholnih napitaka. Ona
posegnu unutra da pokupi knjige najpoznatije romane Dostojevskoga i Thomasa Manna,
njihove glavne romane. Bila ih je početkom ljeta posudila u naletu dobrih namjera, a sada
ih je namjeravala vratiti nepročitane i s velikim zakašnjenjem. – Otvori prtljažnik, zamoli
ona Iru.
Ne mijenjajući izraz lica, on polagano priđe prtljažniku i otvori ga. Ona ubaci knjige
unutra i vrati se po vestu.
– Kako je došlo do toga? zapita je Ira.
– Pa, znaš, razgovarale smo o njezinoj kutijici za sapun i... – O čemu ste razgovarale?
Hoću reći, sve se tako brzo dogodilo. Kao grom iz vedra neba. Ostavim vas nasamo i odem
malo bacati frizbi, a sljedeće što vidim jest da tebi dah zaudara po pivu i da si skupila
cijeli čopor neočekivanih gostiju koje vodimo sa sobom kući. – Pa, Ira, mislila sam da će
tebi to biti drago, objasni mu ona. Smota vestu i stavi je u prtljažnik.
– Vas dvije ste se bacile na posao vjerojatno iste sekunde kad sam ja zatvorio vrata za
sobom, reče on. – Kako tebi uspijevaju takve stvari? Maggie stade skupljati poklopce s
čaša od bezalkoholnih napitaka što su ležali na podu automobila. – Možeš zatvoriti
prtljažnik, reče Iri.
Odnese pregršt poklopaca iza kuće i baci ih u skvrčenu kantu za smeće. Poklopac je
na kanti bio čista simbolika, metalna izubijana beretka koju ona opet koso položi odozgo.
Po daskama od kojih su bili načinjeni kućni zidovi tu i tamo je probijala plijesan, a od
spremnika su za loživo ulje koji je ispod prozora bio pričvršćen za zid, vodili tragovi hrđe.
– Koliko će dugo njih dvije ostati kod nas? zapita je Ira kad se vratila.
– Samo do sutra. – Zaboravila si da sutra vozimo Daisy u koledž? – Ne, nisam
zaboravila. – Aha, reče on. – To je tvoj pakleni plan: ostaviti Jessea i Fionu da se snađu
kako znaju. Sve mi je jasno, Maggie Moran. – Ništa tebi nije jasno, reče mu ona.
Ako stvari večeras krenu onako kako se ona nada da će krenuti, za sutra joj neće biti
potrebni nikakvi planovi.
Ona otvori prednja vrata na svojoj strani Dodgea i utonu u sjedalo. U autu se nije dalo
disati. Ona rubom suknje obriše znoj iznad gornje usnice.
– I kako ćemo to prikazati Jesseu? zapita Ira. – Jesse, imamo iznenađenje za tebe!
Tvoju bivšu ženu i davno izgubljenu kćer. Nema veze što ste se vi prije puno godina
zakonski razišli; mi smo zaključili da sada opet trebate biti zajedno. – Pa, toliko da znaš,
reče ona, – već sam mu objasnila da njih dvije dolaze i on će doći k nama na večeru. Ira se
sagnu da je pogleda pa reče: – Rekla si mu? – Upravo tako. – Kako? zapita on.
– Telefonom, jasno. – Telefonirala si mu? Hoćeš reći, maločas? – Upravo tako. – I on
će doći na večeru? – Upravo tako. On se uspravi i nasloni na auto. – Ne shvaćam to, reče
napokon.
– Što tu treba shvatiti? – U svemu tome ima nečeg previše jednostavnog. Pred očima
joj je bio samo srednji dio njegova tijela – šupljikava bijela košulja koja mu se bila ovjesila
preko pojasa. Zar mu nije vruće? Iz toga metalnog krova mora da izbija vrućina kao iz
glačala na ugljen. Iako je istina da je zrak sada hladniji i da sunce udara nešto manje
izravno, već pomalo zapadajući za onaj udaljeni šumarak.
– Ne znam što ćemo s ovim Maverickom, reče ona obraćajući se kopči na Irinu pojasu.
– Hmm? – Kola gospođe Stuckey. Ne da mi ju se moliti da ih makne, a ne znam ima li
dovoljno mjesta da ih zaobiđemo. To ga zaokupi, kao što je ona i pretpostavljala da će se
desiti – bilo je to pitanje logistike. On se naglo odmakne od kola i ona osjeti kako su se
zanjihala. Stade obilaziti naokolo proučavajući položaj Mavericka, a Maggie nasloni glavu
na sjedalo i sklopi oči.
Zašto se Ira tako negativno odnosi prema Jesseu? Zašto mu se u glasu uvijek javlja taj
skeptični prizvuk kad god govori o njemu? Oh, Jesse nije savršen ne, samo nebo zna da
nije – ali ima raznorazne dobre osobine. Tako je plemenit i osjećajan. Pa ako i brzo izgubi
živce, isto se tako brzo i smiri i nikada se dugo ne ljuti na nekoga, što se za Iru baš ne bi
moglo reći.
Je li u pitanju najobičnija stara zavist – zavist opterećenoga, ograničenog muškarca
prema nekome kome je urođeno da bude bezbrižan?
Dok je Jesse još bio posve malen, Ira je neprestano govorio: – Nemoj ga uzimati na
ruke svaki put kad zaplače. Nemoj ga hraniti svaki put kad je gladan.
Razmazit ćeš ga. – Razmaziti? pitala je Maggie. – To što ga hranim kad je gladan,
znači da ću ga razmaziti? Besmislica. No nije se osjećala baš tako samopouzdano kako su
zvučale njezine riječi. Možda će ga zbilja razmaziti? To je bilo njezino prvo iskustvo s
malim djetetom. U svojoj je obitelji bila najmlađa, a nikada nije imala ni najpovršnijeg
doticaja s djecom svojih prijateljica. A Jesse je kao dijete čovjeka mogao tako zbuniti u
početku je bio čangrizav, što nimalo nije ukazivalo na to kakav će vedar dečko iz njega
kasnije ispasti. Usred noći su ga bez ikakva posebnog razloga znali uhvatiti sitni napadi
bijesa od kojih bi sav pocrvenio u licu. Maggie ga je do u beskraj morala nositi na rukama
utabavši oko stola u blagovaonici pravu pravcatu stazu u sagu. Je li moguće, pitala se, da
ovom djetetu ona jednostavno nije po ćudi? Gdje piše da djetetu njegovi roditelji moraju
odgovarati? Kada se čovjek nad tim malo zamisli, zapravo se treba diviti tome što se
tolike obitelji uopće međusobno slažu. Ljudi se, zapravo, oslanjaju na puku sreću – na to
da će se geni koji upravljaju ličnošću podudariti, kao kada bacite kocke. A u Jesseovu su
slučaju njih dvoje možda bili loše sreće. Činilo joj se da se on buni protiv vlastitih
roditelja. Bili su previše uskogrudni, previše staloženi, previše konzervativni.
Jednom se, dok se s uplakanim Jesseom na rukama probijala između sjedala u
gradskom autobusu, Maggie iznenadila osjetivši kako se on iznenada opustio u njezinu
naručju. Bio je prestao plakati i ona mu je pogledala lice. Zurio je u neku cifrasto
odjevenu plavušu koja je sjedila na jednom sjedalu. Nasmiješio joj se. Ispružio ruke prema
njoj. Napokon netko tko njemu odgovara! Na žalost je plavuša čitala nekakav časopis i
jedva da ga je i pogledala.
A kada je otkrio da postoje i druga djeca – među kojima je isti čas postao silno omiljen
– stalno se potucao po ulicama i rijetko su ga viđali kod kuće. No Ira je i tome prigovarao
jer Jesse nije dolazio kući na vrijeme, zaboravljao se pojaviti na večeri, zanemarivao
domaće zadaće za ljubav na brzu ruku dogovorene košarkaške utakmice koju bi odigrao u
prolazu iza kuće. Gospodin Trenutak-zaTrenutkom zvao ga je Ira, a Maggie je morala
priznati da je taj nadimak opravdan. Možda se neki ljudi jednostavno rađaju bez
sposobnosti da jedan trenutak povežu sa sljedećim? Ako je tomu tako, Jesse je bio jedan
od njih: nimalo nije vjerovao u posljedice, a potpuno ga je zbunjivala navika drugih ljudi
da mu predbacuju stvari koje su se dogodile, čekaj, prije nekoliko sati!
Prije nekoliko dana! Još prošli tjedan! Istinski ga je čudila činjenica da se netko još
uvijek može ljutiti zbog nečega što je on sam već zaboravio.
Jednom se, kada mu je bilo jedanaest ili dvanaest godina, motao po kuhinji oko
Maggie, udarajući stisnutom šakom po svojoj hvatačkoj rukavici za bejzbol dok ju je
zafrkavao zbog kuhanja, a onda je zazvonio telefon pa se on javio i rekao: – Ha? Gospodin
Bunch? Gospodin je Bunch bio njegov razrednik u šestom razredu te je Maggie
pretpostavila da je poziv upućen Jesseu i vratila se svom poslu. Jesse je rekao: – Ha?, a
onda: – Čekajte malo! Ne možete mene za to kriviti! Onda je zalupio slušalicom i Maggie
mu je, pogledavši u njega, vidjela one izdajničke tamne krugove ispod očiju. – Jesse?
Dušo? Što je? zapitala je. – Ništa, grubo joj je odgovorio i izašao iz kuće. Na stolu je
ostavio hvatačku rukavicu, otrcanu, jako rastegnutu i čudesno živu. Za njim je u kuhinji
ostao njegov odjek.
No, ni deset minuta poslije toga, ugledala ga je s Herbiejem Albrightom u prednjem
dvorištu, kako se bučno smije provlačeći se kroz nisku šimširovu živicu, što su mu već
stotinu puta bili zabranili.
Da, upravo je na njegov smijeh pomišljala kad god bi mislila o njemu – na njegove oči
što su sjale i poigravale, na blistavo bijele zube, na način na koji je zabacivao glavu
unazad pokazujući jasno izraženu smeđu crtu svojega grla.
(Zašto se Maggie sjećala smijeha, dok se Ira sjećao samo zlovoljnih ispada?) U obitelji
koja gotovo da i nije imala društvenog života, Jesse je bio silno, gotovo smiješno
druželjubiv, do grla uronjen u razna prijateljstva. Svakog je poslijepodneva, vraćajući se
kući iz škole, dovodio sa sobom i dečke iz razreda, a ponekad bi sedmorica-osmorica njih
ostala i preko vikenda, pri čemu bi im vreće za spavanje zauzele sav pod u njegovoj sobi,
a iznošeni kratki kaputići, revolveri sa šest metaka i dijelovi avionskih maketa bili rasuti
posvuda po hodniku. Ujutro, kada bi Maggie došla da ih probudi i pozove da siđu na
palačinke, mošusni bi je, divlji dječački miris dočekao na vratima poput zavjese pa bi ona
zatreptala, ustuknula i povukla se u sigurnost vlastite kuhinje gdje je mala Daisy,
umotana u Maggienu pregaču koja joj je dopirala sve do nožnih prstiju, stajala na stolici i
usrdno miješala tijesto za palačinke.
Jednog je proljeća počeo trčati i trčao je kao lud, predajući se tome na isti način kao
što je činio sa svime što ga je zanimalo, koliko god to kratko trajalo. U to mu je vrijeme
bilo petnaest godina i još nije imao vozačku dozvolu pa bi ponekad zamolio Maggie da ga
odveze do njegove omiljene staze, do ovalne staze pokrivene cedrovim iverjem u šumi
blizu Ralstonske škole u Baltimorskom okrugu. Maggie bi ga čekala u autu čitajući neku
knjigu posuđenu iz knjižnice i od vremena do vremena podižući pogled da bi vidjela
dokle je stigao. Uvijek bi ga uočila, čak i onda kada su se na stazi posvuda gurale
sredovječne žene u trenirkama i dečki iz Ralstona u odorama na kojima su bili ispisani
brojevi.
Jesse je nosio odrpane traperice i crnu pamučnu majicu s koje je bio otrgnuo rukave,
no nije ga se prepoznavalo samo po odjeći; u pitanju je bio njegov način trčanja po kojem
se razlikovao od ostalih. Korak mu je bio otvoren i slobodan, kao da ništa ne ostavlja za
sljedeći skok. Noge su mu letjele ustranu, a rukama je radio dugačke pokrete kao da
nastoji nešto doseći, punim šakama hvatajući zrak ispred sebe. Svaki put kad bi ga
otkrila, Maggie bi srce zaboljelo od ljubavi. Onda bi joj on na pošumljenom dijelu staze
nestao iz vida pa bi se vratila knjizi.
No jednoga se dana nije pojavio na izlazu iz šume. Čekala je, ali njega nije bilo. Svi su
se drugi trkači već bili pojavili, čak i najsporiji, čak i smiješni švedski hodači koji su
laktovima mahali gore-dolje, onako kao što pilići mašu krilima. Naposljetku je izašla iz
auta i prišla bliže stazi, rukom zaklanjajući oči. Nigdje Jessea. Krenula je krivinom ovalne
staze i zašla među drveće, a radne su joj cipele s mekanim potplatima upadale među
cedrovo iverje tako da su je od toga zaboljeli mišići na listovima. Ljudi su tutnjali pored
nje, na brzinu se ogledavajući za njom i ostavljajući na nju dojam da tako pretječu vlastito
lice. Među drvećem je s lijeve strane opazila blijesak nečega bijelog. Neka je djevojka u
bijeloj košulji i kratkim bijelim hlačicama nauznak ležala u lišću, a Jesse je ležao na njoj.
Bio je potpuno obučen, ali je, da, ležao na njoj, a djevojka mu je bijele ruke bila ovila oko
vrata. – Jesse, ja moram ići kući, doviknula je Maggie. Onda se okrenula i vratila se do
auta osjećajući se nekako obično i nezgrapno. Časak nakon toga cedrovo je iverje
zapucketalo iza nje, Jesse ju je dostigao i projurio pored nje, dok su mu se strahovito
dugačke tenisice spretno spuštale na tlo, plop-plop, a mišićave smeđe ruke mahale po
zraku.
I onda su došle djevojke, djevojke i djevojke – djevojke koje su se gusto nizale jedna za
drugom, sve svjetlokose, vitke i zgodne, s nježnim, još neuobličenim licem i jednostavnim
načinom odijevanja. Zvale su ga telefonom i slale mu pisma koja su jako mirisala na
parfem, a katkad bi se jednostavno pojavile na vratima, pri čemu bi se prema Maggie
odnosile s puno obzira, zbog čega se ona osjećala starom. Upućivale su joj vatrene
pohvale – – Oh, gospođo Moran, baš vam je krasna ta bluza! – gledajući neće li se iza nje
pojaviti Jesse. Maggie je morala u sebi suzbiti potrebu da se nakostriješi, da im zapriječi
ulazak. Ta tko bi bolje od nje mogao znati kako djevojke mogu zastraniti? Momak nema
nikakva izgleda da se izvuče iz toga! No, onda bi Jesse lijeno izašao, pa mu se čak ni izraz
lica ne bi promijenio kad bi ih ugledao, nimalo ne hajući, a pamučna bi mu majica odisala
vonjem svježega znoja i kosa mu padala na oči. Djevojke bi se naprosto pretrgnule od
šepirenja i Maggie bi shvatila da zapravo one nemaju nikakva izgleda da se izvuku.
Osjećala se istodobno punom sažaljenja i ponosnom. Zbog tog se osjećaja ponosa stidjela
same sebe pa bi, da im to nekako nadoknadi, posebno ljubazno postupala sa svakom od
tih djevojaka. Kadšto bi s njima bila toliko ljubazna da su djevojke još mjesecima dolazile
k njoj, čak i nakon što bi Jesse s njima raskinuo. Sjedile bi u kuhinji i povjeravale joj se, ne
samo u vezi s Jesseom, već su govorile i o drugim stvarima, kao o problemima s
roditeljima, na primjer. Maggie je uživala u tome. Obično je i Daisy sjedila ondje, sagnuvši
glavu nad domaćom zadaćom, pa se Maggie činilo da njih tri pripadaju nekoj toploj
zajednici koja se sastoji od samih žena, zajednici koja je njoj ranije toliko nedostajala jer
je imala samo braću.
Je li se nekako u to vrijeme javila i glazba? Glasna glazba, s ritmom što je nalikovao na
udaranje čekića. Jednoga je dana ta glazba naprosto preplavila kuću, kao da su se, zbog
toga što je Jesse zalazio u adolescentsku dob, otvorila neka vrata kroz koja su najednom
provalile električne gitare i bubnjevi. Ako bi navratio u kuhinju da sebi napravi sendvič,
iz radija-budilice zakmečala bi pjesma – Lažljive oči. Ako bi odjurio u svoju sobu po
bejzbolsku hvatačku rukavicu, s njegove bi se stereo-linije začuo – Poslijepodnevni
užitak. Dakako, nikada nije gasio nijedan aparat, pa bi nakon njegova odlaska iz kuće
glazba još dugo svirala. Možda je to činio i namjerno. Bio je to njegov potpis, otisak
njegove noge u njihovu životu. – Ja sad idem malo u svijet, ali me nemojte zaboraviti, kao
da je govorio, a oni bi ostali sjediti u kući, dvoje staromodnih odraslih ljudi i usiljena
djevojčica, dok je – Kad li će mene netko zavoljeti? bučno odjekivalo u praznini što ju je
on bio ostavio za sobom.
 Onda se njemu prestalo sviđati ono što se sviđalo ostalim dečkima iz razreda pa je
stao tvrditi da je glazba koja se svrstava među četrdeset najboljih pjesama, namijenjena
tome da se sluša kod zubara ili u dizalu. (Oh, rekla je žalosno Maggie, jer je ona uživala u
takvoj glazbi – ili barem u jednom njezinu dijelu.) Pjesme koje su ispunjavale kuću
zvučale su kao cviljenje, bile su nekako klizave i u potpunosti zlovoljne, a pjevali su ih
neki odrpani, bitnički sastavi odjeveni u krpe i dronjke i dijelove vojničke uniforme. (U
međuvremenu su se stari albumi malo-pomalo selili u prizemlje, na policu ispod stereo-
linije u dnevnom boravku, pa se pri svakoj novoj fazi u koju je Jesse ulazio povećavala
zbirka odbačenih ploča koje je Maggie tu i tamo potajno svirala kada bi ostala sama kod
kuće.) A onda je počeo pisati i vlastite pjesme dajući im čudnovate moderne naslove kao
što su bili – Kvartet za mikrovalnu pećnicu i – Kazetofonski bluz. Neke je od njih pjevao
pred Maggie kad Ire ne bi bilo u blizini. Pjevao je na nazalan, tobože ravnodušan način,
što je više nalikovalo na recitiranje. Maggie je to zvučalo jako profesionalno, silno nalik
na ono što se može čuti na radiju, ali ona mu je, dakako, bila majka. No, znala je da to
ostavlja dojam i na njegove prijatelje. Jedan od tih prijatelja, Don Burnham čiji je drugi
bratić bio dospio tako daleko da je kod sastava Ramones radio na postavljanju opreme,
rekao je Jesseu da je dovoljno dobar da sastavi vlastitu grupu i počne javno nastupati.
Taj je Don Burnham bio silno zgodan, dobro odgojen dečko koji je prešao u Jesseovu
školu početkom trećeg razreda srednje škole. Kad ga je Jesse prvi put doveo kući, Don je
pristojno razgovarao s Maggie (a to baš i nije nešto što bi čovjek uzeo zdravo za gotovo,
pogotovo kod momka u toj dobi) i uljudno sjedio dok mu je Daisy pokazivala svoju zbirku
razglednica na kojima su bili prikazani raznorazni glavni gradovi. – Kad sljedeći put
dođem, s neba pa u rebra je rekao Maggie, – donijet ću vam svoj album s izrescima iz
Doonesburyja.5 Maggie je rekla: – Oh, jedva čekam da ga vidim. No kada je sljedeći put
došao, donio je sa sobom akustičnu gitaru pa je Jesse za nj otpjevao jednu od svojih
pjesama dok je Don prstima prebirao po žicama. Kao da se ovaj stari svijet danas sve više
ufurava... Onda je Don rekao Jesseu da bi trebao početi javno nastupati i od tog je
trenutka nadalje (ili se, gledano ovako unazad, to tako činilo) Jesse krenuo svojim putem.
Osnovao je sastav pod imenom Mačka u centrifugi – on i skupina starijih momaka,
većinom takvih koji su ostavili srednju školu. Maggie pojma nije imala gdje ih je našao.
Počeo je nositi težu odjeću, kao da se odijeva za borbu; oblačio se u košulje od crnog
trapera, crne traperice i otrcane kožne motorističke čizme.
Kući je dolazio u razno doba dana i noći zaudarajući na pivo i cigarete, a možda, tko
zna, i na nešto gore od cigareta. Skupio je cijelu svitu posve drugačijih djevojaka, krhkijih
i blistavijih, koje se nisu trudile oko toga da se sprijatelje s Maggie ili da sjede u njezinoj
kuhinji. A u proljeće je izašlo na vidjelo da već neko vrijeme izostaje iz škole te da se neće
moći upisati u završni razred.
Sedamnaest mu je i pol godina, a već je prokockao svoju budućnost, rekao je Ira, i to
sve radi jednoga jedinog prijateljstva. Nije bilo važno što Don Burnham čak nije ni bio
član Jesseova sastava te što sam nije imao nikakvih problema s upisom u završni razred.
Prema Irinoj je verziji događaja Donovo mišljenje udarilo o zemlju s jednim glasnim ping!
i život nakon toga više nije bio isti.
Don je bio svojevrsno oruđe Providnosti, glasnik usuda. U Irinoj verziji događaja.
Dokaži se ili se gubi, rekao je Ira Jesseu. Propušteno gradivo nadoknadi u večernjoj
školi ili nađi sebi posao i idi iz kuće. Jesse je rekao da je njemu škole već pun kufer.Bit će
mu drago da nađe posao, rekao je, i jedva čeka da se preseli u vlastiti stan kamo će moći
dolaziti i odlaziti kako njemu bude odgovaralo, a ne da mu netko stalno sjedi za vratom.
Ira je rekao: – Prava sreća pa smo ga se riješili pa se, ne rekavši više ništa, popeo na kat.
Jesse je otišao iz kuće udarajući motorističkim čizmama dok je prelazio preko trijema, a
Maggie je zaplakala.
Kako bi Ira mogao zamisliti Jesseov život? Ira je bio od onih ljudi koji se rađaju s
malom maturom. Njemu je sve bilo lako. Nije bilo načina da on u potpunosti shvati kako
se Jesse osjeća vukući se svakoga jutra u školu – već unaprijed spustivši ramena da se
zaštiti od poraza, napola podignuta ovratnika na kaputiću i ruku duboko zabijenih u
džepove. Kako li izgleda biti Jesse! Imati mlađu sestru koja se ponaša kako valja i oca na
kojemu nema ni greške ni mane!
Jedino što ga može spasiti jest majka, lakoumna, šašava majka, govorila je Maggie
sama sebi. Podrugljivo se šalila sama sa sobom, ali je svejedno to mislila. I bilo joj je žao
što on nema više njezinih osobina. Na primjer, njezinu sklonost tome da u svemu vidi
samo najbolje strane. Sposobnost da prihvaća stvari, da se prilagođuje.
Ne. Stisnuvši oči i stalno na oprezu, izgubivši svu svoju staru bezbrižnost, Jesse je
obilazio gradom u potrazi za poslom. Nadao se da će dobiti posao u nekoj prodavaonici
ploča. Nije imao ni džeparca (u tom je času njegov sastav još uvijek nastupao besplatno –
da se – pokažu, tako su to nazivali) pa je od Maggie morao posuđivati novac za autobus.
Svakoga se dana vraćao pokunjeniji nego dan ranije pa bi se on i Ira svake večeri
posvađali. – Da si na razgovor o poslu otišao obučen kao pristojna osoba..., rekao bi mu
Ira.
– Ne bih ni htio raditi negdje gdje se toliko pažnje polaže na vanjštinu, rekao bi Jesse.
– Odlično, onda možeš odmah naučiti kako se kopaju jarci jer je to jedini posao gdje
nitko ne polaže pažnju na vanjštinu. Onda bi Jesse ponovno izletio iz kuće i stvari bi se
činile tako nezanimljivima kad bi on otišao! Tako plitke, tako bez duha! Maggie bi i Ira
preko dnevnog boravka beznadno gledali jedno u drugo. Maggie je za sve krivila Iru;
previše je krut. Ira je za sve krivio Maggie; previše je popustljiva.
Ponekad bi, duboko u svojoj nutrini, i Maggie krivila samu sebe. Vidjela je sada da se
kroz sve odluke što ih je bila donijela kao majka provlači jedna te ista misao vodilja: sama
ju je činjenica što su njezina djeca to što jesu, naime, djeca, osuđena na to da se godinama
osjećaju bespomoćnom, zbunjenom i skučenom, ispunjavala takvim sažaljenjem te nije
mogla ni zamisliti da unese još neko dodatno breme u njihov život. Za sve je kod njih
mogla naći ispriku, sve im oprostiti. Bila bi možda bolja majka da se nije tako jasno
sjećala kako izgleda biti dijete.
Sanjala je o tome da je Jesse mrtav – da je zapravo umro prije mnogo godina, još onda
kada je bio prijazan, zaigrani dječaćić, a njoj se nekako desilo da to ne primijeti. Sanjala je
da neobuzdano jeca, da nema načina na koji bi mogla preživjeti takav gubitak. Onda je u
gomili na palubi (tom je prilikom putovala brodom) ugledala dijete koje je nalikovalo
Jesseu, kako stoji kraj svojih roditelja koje ona nikada ranije nije vidjela. On je pogledao
prema njoj i brzo skrenuo pogled, no naslutila je da mu se čini poznatom. Nasmiješila mu
se. On je opet pogledao prema njoj i opet skrenuo pogled. Ona se primakla bliže nekoliko
palaca, pretvarajući se da tobože promatra obzor. On se ponovno rodio u nekoj drugoj
obitelji, tako je to sebi objašnjavala. Sada više ne pripada njoj, ali nema veze, ona će
početi od početka. Pridobit će ga za sebe. Još je jednom osjetila na sebi njegove blistave
oči i oćutjela koliko ga sve to smućuje jer je se jedna njegova polovica sjeća, a druga ne. I
shvatila je kako to znači da će duboko u sebi njih dvoje uvijek voljeti jedno drugo.
U to je vrijeme Daisy bilo devet godina ili je upravo navršavala devetu pomislilo bi se
kako je još uvijek u dovoljnoj mjeri dijete da briga o njoj potpuno zaokupi Maggie. No,
upravo je u tom trenutku i Daisy palo na pamet da bi mogla početi odrastati. Oduvijek se
doimala pomalo starmalom. U djetinjstvu ju je Ira nazivao Mala Dama jer je bila tako
zrela i suzdržana, a majušno joj lice nalikovalo na nekakvu grudicu koja ima vlastito
mišljenje. S trinaest je mjeseci sama prešla na uredno obavljanje nužde. U prvom je
razredu osnovne škole budilicu namjestila tako da se probudi sat ranije od ostalih
ukućana i šmugnula u prizemlje da među opranom odjećom nađe onu koja joj odgovara.
(Već je tada umjela glačati rublje bolje od Maggie, a voljela je izgledati čisto i uredno
posebno pazeći na sklad boja na svojoj odjeći.) A sada se činilo da je skočila naprijed i
uletjela u onu fazu u kojoj vanjski svijet postaje važniji od obitelji. Imala je četiri veoma
ozbiljne prijateljice sličnih nazora među kojima je bila i Lavinia Murphy, a Lavinia je
imala savršenu majku. Savršena je gospođa Murphy bila na čelu roditeljsko-nastavničkog
vijeća i vodila dobrotvornu prodaju domaćih kolača te je (budući da nije radila) bila
slobodna kad god je djevojčice trebalo odvesti na neku kulturnu priredbu, a upriličavala
je i čarobne zabave nakon kojih bi djecu ostavljala da kod nje i prespavaju, a na kojima se
uvijek organizirala i potraga za blagom. U proljeće je 1978. godine Daisy praktično živjela
kod Murphyjevih. Maggie je znala s posla doći kući i zazvati: – Daisy?, no naišla bi samo
na nijemu kuću i našla bilješku na polici za knjige u hodniku.
No, jednoga se poslijepodneva kuća više nije činila tihom, nego punom šapata i
zavjereništva, osjetila je to čim je ušla, a na katu su vrata Jesseove spavaće sobe bila
zatvorena. Pokucala je. Nakon zbunjene stanke, Jesse je doviknuo: – Samo malo. Čula je
šuškanje i šapat. Kad je izašao, za njim se pojavila i neka djevojka. Dugačka joj je plava
kosa bila zamršena, a usnice izgrižene od poljubaca. Oborenih je očiju kliznula pored
Maggie i spustila se stepenicama za Jesseom. Maggie je čula otvaranje ulaznih vrata, čula
je Jessea kako se tihim glasom oprašta od djevojke. Čim se vratio na kat (bestidno
koračajući ravno prema Maggie), rekla mu je da bi se majka te djevojke, ma tko ona bila,
sigurno užasnula kad bi čula da joj je kćerka bila nasamo s nekim momkom u njegovoj
spavaćoj sobi. Jesse je rekao: – Oh, ne, njezina mama živi negdje u Pennsylvaniji. Fiona
stanuje sa sestrom, a sestri je svejedno. – Pa, meni nije svejedno, rekla je Maggie.
Jesse se oko toga nije htio prepirati i djevojka više nije dolazila u njihovu kuću.
Odnosno, barem je nije bilo na vidiku kad se Maggie vraćala s posla. No Maggie je s tim u
vezi ipak nešto osjećala; uočila je neke znakove. Primjećivala je da se Jesse udaljio od njih
više no ikada, da se kući vraća odsutan duhom, a njegove su kratke boravke kod kuće
obilježavali dugački razgovori koje je nasamo vodio preko telefona na katu i uvijek bi se,
kad god bi se desilo da Maggie podigne slušalicu, iz nje začuo isti djevojački glas – tih i
pun pitanja.
Jesse je naposljetku našao posao u tvornici omotnica za pisma, nešto u vezi sa slanjem
poštanskih pošiljaka, i počeo se ogledavati za stanom. Jedina je nevolja bila u tome što su
stanarine bile visoke, a njegova plaća mala. Dobro, rekao je Ira. Sada će se možda morati
suočiti s nekim neumoljivim činjenicama. Maggie bi poželjela da Ira naprosto zašuti. – Ne
brini, rekla je Jesseu. – Nešto će već iskrsnuti. To je bilo negdje krajem lipnja. U srpnju je
on još uvijek stanovao s njima. A u kolovozu je jedne srijede uvečer uhvatio Maggie
nasamo u kuhinji i obavijestio je, veoma mirno i izravno, da se, kako izgleda, njemu i onoj
djevojci s kojom se viđa desila nezgoda.
Zrak je u prostoriji najednom postao čudnovato nepomičan. Maggie je obrisala ruke o
pregaču.
Rekla je: – Je li to ona Fiona? On je kimnuo.
– I što ćeš sad? zapitala je Maggie. Bila je jednako hladnokrvna kao i on; i sama se
tome iznenadila. Kao da se sve ovo događa nekom drugom. Ili je možda, i ne znajući,
upravo to i očekivala. Možda je to bilo nešto što je cijelo vrijeme bilo usmjereno prema
njima, poput ledenjaka koji juri ravno na njih.
– Pa, rekao je Jesse, – baš sam o tome htio s tobom razgovarati. Hoću reći, ona i ja ne
želimo istu stvar. – Što ti želiš? pitala je Maggie vjerujući da zna odgovor.
– Želim da ona zadrži to dijete. Na trenutak nije shvatila. Čak se i sama ta riječ – –
dijete – u Jesseovim ustima činila neprimjerenom. Na neki se užasan način činila gotovo
zgodnom.
Ona je rekla: – Da ga zadrži? – Mislio sam da bih mogao početi tražiti stan za nas
troje. – Misliš se oženiti? – Upravo tako. – Ali još nemaš ni osamnaest godina, reče
Maggie. – A kladim se da ih nema ni ta djevojka. Oboje ste premladi. – Meni je rođendan
za dva tjedna, mama, a ni Fiona nije puno mlađa. Ona u svakom slučaju ne voli školu;
polovicu nastave markira i skiće se okolo sa mnom. Osim toga, uvijek sam htio imati
dijete. Upravo to mi je cijelo vrijeme trebalo: nešto što će biti samo moje. – Nešto što će
biti samo tvoje? – Samo moram naći neki bolje plaćen posao, to je sve. – Jesse, pa imaš
nas, imaš cijelu obitelj! O čemu ti pričaš? – To nije isto, rekao je Jesse. – Nikad se nisam
osjećao... ne znam... U svakom slučaju, počeo sam tražiti posao koji će mi donijeti više
novaca. Vidiš, djetetu treba puno opreme i tako. Napravio sam popis prema onome što
piše u dr. Spocku. Magi je zurila u njega. Jedino pitanje koje je mogla sročiti, glasilo je: –
Gdje si, za ime svega, našao dr. Spocka? – U knjižari; gdje drugo? – Otišao si u knjižaru i
kupio knjigu o odgoju i njezi djeteta? – Jasno. Ovo joj se od svega učinilo najvećim
iznenađenjem. Nije to mogla zamisliti.
– Puno toga sam naučio, objasnio joj je on. – Mislim da bi Fiona morala dojiti dijete. –
Jesse... – U Vašem kućnom hobiju našao sam upute za izradu kolijevke. – Dušo, ti ne znaš
kako je to teško. Vas oboje ste još djeca! Ne možete preuzeti brigu o djetetu. – Napravi to
za mene, mama. Ozbiljno mislim, rekao je Jesse, a oko usta mu se pojavio onaj oštro
izrezan izraz kakav je uvijek imao kada je nešto jako želio.
– Što hoćeš od mene? pitala je Maggie.
– Da odeš i razgovaraš s Fionom. – O čemu? O čemu da razgovaram s njom? – Da joj
kažeš kako misliš da bi ga trebala zadržati. – Hoćeš reći da ga ona želi dati na usvajanje,
rekla je Maggie. – Ili da hoće...ovaj... prekinuti trudnoću. – Pa, tako ona kaže, ali... – Koje
od toga? pitala je Maggie.
– Ovo drugo. – Ah. – Ali ona to zapravo ne želi. Znam da ne želi, rekao je on. – Samo je
previše tvrdoglava. Kao da od mene očekuje sve najgore. Uzima zdravo za gotovo da ću ja
zbrisati od nje ili nešto slično. Za početak, uopće mi nije ništa rekla o tome možeš li ti to
vjerovati? Skrivala je to od mene! Tjednima se brinula zbog toga i nikad nije ni pisnula, a
viđala me svaki dan, ili skoro tako. I onda, kad je test ispao pozitivan, što je napravila?
Zatražila od mene novaca da se oslobodi djeteta. Rekao sam: Ha? Za što? Čekaj malo,
rekao sam joj. Nisi li preskočila nekoliko uobičajenih stvari? Što je s pitanjima kao Što ti
misliš, Jesse? i Što da radimo? Nećeš mi pružiti priliku? pitao sam je, a ona je rekla: Kakvu
priliku? – Pa, mogli bismo se vjenčati, rekao sam joj. I ja moram preuzeti svoj dio
odgovornosti, za ljubav Božju, a ona je rekla: Ne moraš ti meni činiti nikakvu uslugu,
Jesse Moran. Rekao sam: Uslugu? Govoriš o mojem sinu, a ona je rekla: Oh, ne zavaravam
se ja nimalo... tako ti ona govori kad se počne praviti važna. Nimalo se ne zavaravam,
rekla je. Znala sam kakav si od časa kad sam te prvi put vidjela. Slobodan i bez želje da se
vežeš, rekla je, glavni pjevač u hard-rok sastavu. Ne moraš ti meni ništa objašnjavati o
sebi. Osjećao sam se kao da sam žigosan ili nešto slično. Hoću reći, gdje je ona stekla
takvu sliku o meni? Sigurno ne na osnovu nečega što se događalo u stvarnom životu, to ti
mogu reći. Zato sam rekao: Ne, neću ti dati taj novac, to nipošto, a ona je rekla: To sam od
tebe mogla i očekivati – namjerno me nije htjela shvatiti. Mrzim kad ljudi to rade, kad se
namjerno ponašaju kao da im netko nanosi nepravdu ili izigravaju mučenike. Mogla sam
si misliti, rekla je, da se na tebe ne može računati ni da platiš jedan obični pobačaj.
Izrekla je tu riječ kao da njome šiba po zraku; časna riječ, na sekundu nisam mogao ni
progovoriti. Rekao sam: Boga mu njegovog, Fiona..., a ona je rekla: Oh, divno, prekrasno,
sad još samo počni i psovati povrh svega ostalog, a ja sam rekao... – Jesse. Dušo, rekla je
Maggie. Protrljala je lijevu sljepoočnicu. Imala je osjećaj da joj iz ruku izmiče neka važna
nit. – Zbilja mislim da, ako je Fiona tako odlučila..., rekla je.
– Dogovorila se da to obavi kao prvu stvar u ponedjeljak prijepodne, u onoj ambulanti
na aveniji Whitside. Ponedjeljkom joj sestra ne radi pa će je ona pratiti. Vidiš? Mene nije
pozvala da idem s njom. A govorio sam joj dok nisam sav pomodrio u licu. Ne znam što
bih joj još rekao. Zato od tebe tražim da to napraviš. Da odeš u ambulantu i i ne daš joj da
to učini. – Ja? – Uvijek si se dobro slagala s mojim djevojkama. Ti možeš u tome uspjeti,
znam da možeš. Ispričaj joj o mom poslu. Neću više raditi u tvornici koverata. Podnio sam
molbu za posao u prodavaonici kompjutera gdje će me naučiti slagati kompjutere i plaćat
će me dok budem učio. Kažu da imam dobre izglede da me zaposle za stalno. A Daveova
majka, to je jedan dečko iz sastava, ona u Waverlyju ima kuću blizu stadiona, a jedan stan
zauzima cijeli gornji kat i taj stan će u studenom biti prazan, jeftino da jeftinije ne može
biti, kaže Dave, s jednom manjom sobom za dijete. Bolje je ako dijete ne spava u istoj sobi
s roditeljima, to sam pročitao. Začudila bi se da znaš što sam sve naučio! Ja sam za
upotrebu dudica varalica. Neki ih ljudi ne vole ni vidjeti, ali ako djetetu, dok je malo, daš
dudicu, neće kasnije sisati palac. A uopće nije istina da zbog dudice djeci zubi krivo rastu.
Mjesecima nije toliko govorio, no u svemu je najtužnije bilo to da se, što je više govorio,
činio sve mlađim. Kosa mu se bila zamrsila na mjestu gdje je bio prstima prošao kroz nju,
a tijelom je stalno o nešto zapinjao dok je jurio amotamo po kuhinji. – Jesse, dušo, znam
da ćeš ti jednog dana biti divan otac, ali činjenica je da to zbilja mora biti njena odluka.
Ona mora izdržati tu trudnoću. – Neće biti sama. Ja ću joj pružati podršku. Pomagat ću
joj. Brinut ću se o njoj.
Sve ću raditi, mama. Nije znala što bi mu više rekla i Jesse mora da je to shvatio.
Prestao je koračati kuhinjom. Odlučno je stao pred nju. Rekao je: – Gledaj. Ti si mi jedina
nada. Od tebe tražim samo da joj objasniš kako se ja u svemu tome osjećam. Onda neka
odluči što god hoće. Pa to valjda ne može biti loše? – Zašto joj sam ne kažeš kako se
osjećaš? rekla je Maggie.
 – Misliš da nisam pokušao? Govorio sam joj dok nisam sav pomodrio u licu. Ali izgleda
da sve što ja kažem, ispada krivo. Ona se naduri, ja se nadurim; sve se nekako zapetlja.
Sada smo se iscrpili. Istrošili smo se do daske. Pa, barem je ona znala kako to izgleda.
– Možeš li barem razmisliti o tome? Ona je nakrivila glavu.
– Razmisliti barem o mogućnosti da to učiniš? – Oh, rekla je ona, – o mogućnosti,
možda... On je rekao: – Da! Samo to i tražim od tebe! Hvala ti, mama. Milijun puta ti hvala.
– Ali, Jesse... – I tati još nećeš ništa reći? – Pa, za sada neću, rekla je ona slabašnim glasom.
– Možeš zamisliti što bi on rekao, rekao je Jesse.
Onda ju je na brzinu zagrlio, kao što je i inače radio, i otišao.
Nekoliko se narednih dana osjećala zbunjenom, neodlučnom. Na um su joj padali
primjeri o Jesseovoj nepostojanosti – kako neprestano (poput većine momaka u njegovoj
dobi) ulazi u neke nove faze i zapada u nova oduševljenja, ostavljajući za sobom stare faze
i stara oduševljenja. Ženu i dijete čovjek ne može samo tako ostaviti za sobom! No, onda
su se stale javljati i druge slike: na primjer, ona godina kada su svi osim Jessea bili dobili
gripu pa ih je on morao njegovati.
Nejasno ga je vidjela kroz grozničavu izmaglicu; sjedio je na rubu kreveta i iz zdjelice
je hranio pilećom juhom, žlicu po žlicu, a kada bi između dva gutljaja zaspala, ne bi
prigovarao, nego bi pričekao dok se ona ne bi trgnula iza sna, a onda joj u usta ulio još
jednu žlicu.
– Nisi zaboravila? upitao bi je Jesse svaki put kad bi se s njome susreo. I dodao bi: –
Nećeš pogaziti obećanje? – Ne, ne..., rekla bi ona, a onda bi zapitala: – Kakvo obećanje? U
što se zapravo točno upušta? On joj je jedne večeri u ruku gurnuo komadić papira – s
adresom na aveniji Whitside. Ambulanta, pretpostavljala je. Spustila je papirić u džep na
suknji i rekla: – Tebi je svakako jasno da ja... No, Jesse je već bio nestao, spretno poput
provalnika koji se penje kroz prozor.
Ira je tih dana bio dobro raspoložen jer je doznao za posao s kompjuterima.
Ispalo je onako kako je Jesse bio predvidio i on je u rujnu trebao početi s učenjem o
radu s kompjuterima. – To već sliči na nešto, rekao je Ira Maggie. – To ima budućnost.
Osim toga, tko zna? Možda će nakon nekog vremena odlučiti da nastavi školovanje.
Siguran sam da će od njega tražiti da završi školu prije no što mu ponude neko bolje
mjesto. Maggie je zamišljeno šutjela.
U subotu je morala raditi pa je time zabavila misli, ali je u nedjelju dugo sjedila na
trijemu. Bio je zlatan topao dan i kao da su svi bili izašli s djecom u šetnju. Duboka kolica i
sportska kolica promicala su pored nje, a prošao je i neki čovjek noseći djecu u nosaču na
leđima. Maggie se pitala spada li, prema Jesseovu mišljenju, i takav nosač u osnovnu
opremu za dijete. Bila bi se okladila da spada. Nagnula je glavu prema kući i oslušnula. Ira
je na televiziji gledao bejzbolsku utakmicu, a Daisy je bila kod gospođe Savršene. Jesse je
još uvijek spavao jer je sinoć kasno došao kući sa sviranja na nekom plesu u okrugu
Howard. Čula ga je kako se malo nakon tri sata uspinje stepenicama, pjevušeći ispod
glasa. Curice, volio bih da te mogu odlediti...
– Glazba se danas promijenila, bila je jednom rekla Jesseu. – Prije smo pjevali Voli me
zauvijek, a danas se pjeva Pomozi mi da to obavimo noćas. – Au, mama, rekao je on, – zar
ne razumiješ? U stare dane se to samo bolje prikrivalo. Uvijek je u pitanju bilo Pomozi mi
da to noćas obavimo.
 U sjećanje joj je došao stih iz pjesme koja se rado slušala još dok je Jesse bio dječačić.
Moram smisliti način, taktično je, kolebljivo govorio taj stih, da ti se uvučem u srce...
Kad je bio dječačić, Jesse joj je volio pričati priče dok je ona radila po kuhinji; kao da
vjeruje da joj je potrebna nekakva zabava. – Bila jednom jedna gospođa koja je svoju
djecu hranila samo uštipcima, znao je započeti, ili pak: – Bio jednom jedan čovjek koji je
živio na vrhu kotača u zabavnom parku. Sve su mu priče bile hirovite i inventivne, a sada
je, razmišljajući o tome, uviđala da im je zajednička tema bila radost, pobjeda čiste zabave
nad praktičnošću. Jednu je priču tjednima razvlačio, nešto o retardiranom ocu koji je
kupio električne orguljice novcem namijenjenim za hranu. Dio o retardiranosti bio je u
vezi s tetkom Dorrie, pretpostavljala je. No, onako kako je on to pričao, očev je hendikep
predstavljao svojevrsnu vrlinu. – Što će nam hrana? Bolje da moja djeca slušaju lijepu
glazbu. Maggie se smijala pričajući Iri tu priču, no Ira u njoj nije vidio ništa smiješno.
Najprije se uvrijedio zbog Dorrie (nije mu se sviđala riječ – retardiran), a onda i zbog sebe
samog. Zašto je baš otac prikazan kao retardiran? Zašto ne majka, vjerojatno je mislio –
što je bilo u mnogo bližoj vezi sa stvarnošću, s obzirom na Maggiene mane. Ili možda
uopće nije tako mislio, ali se Maggie učinilo da jest, pa je njihov razgovor prerastao u
svađu.
Oko Jessea su se svađali još od dana kada se rodio, kako je sada izgledalo, zauzimajući
uvijek isti stav. Ira ga je kritizirao, a Maggie opravdavala. Ira je tvrdio da Jesse nije u
stanju uljudno razgovarati, da na licu uporno zadržava tvrdoglav izraz, da se svaki put
pokaže beznadno nesposobnim kad god mu pomaže u dućanu. On samo mora shvatiti što
se od njega traži, rekla je Maggie. Nekima za to treba malo dulje nego ostalima. – Koliko
dulje? Nekoliko desetljeća? pitao je Ira. Ona je rekla: – Budi strpljiv s njim, Ira. (Zamjena
teza. Od njih je dvoje strpljivost pokazivao upravo Ira, a Maggie je uvijek srljala naprijed.)
Kako to da, dok je bila mlada, nikada nije shvatila snagu mladosti? Sada je na to gledala
kao na propuštenu priliku. Dok je bila djevojčica, bilo ju je lako zaplašiti; nikada nije ni
sanjala da su djeca u stanju u obitelji izazvati takvu oluju.
Ona i Ira pokušavali su svoje svađe zadržati između sebe, no Jesse je bez sumnje čuo
barem nešto od toga. Ili je možda naprosto naslutio kako se njih dvoje osjećaju, jer je,
nakon svoje desete godine, u onim rijetkim prilikama kad bi s nekim razgovarao,
razgovarao s Maggie, a od Ire se ustrajno sve više udaljavao.
U vrijeme kad joj je Jesse rekao za dijete, i sama je Maggie osjećala da su se ona i Ira
jako udaljili. Već su se previše puta bili porječkali, na tisuće puta prežvakavajući sve što
se imalo reći o Jesseu, tako da Maggie nije samo obećanje odvratilo od toga da Iri kaže za
dijete, već i umor od borbe. Ira će skakati do stropa! Dakako, s punim pravom.
No, sjećala se kako joj je Jesse doticao usnice žlicom punom juhe, nutkajući je da jede.
Katkada bi se, kad je groznica dosizala vrhunac, probudila i čula tihanu, tužnu, daleku
glazbu koja je dopirala iz slušalica na njegovoj glavi i bila je uvjerena da je to zvuk
njegovih najskrivenijih misli što su se sada napokon otkrile pred njom.
U ponedjeljak je ujutro otišla na posao u sedam sati, kao i obično, no u četvrt je do
devet rekla da se ne osjeća dobro i odvezla se do avenije Whitside.
Ambulanta se nalazila u nekakvu preuređenom dućanu, s velikim staklenim izlogom
zastrtim zavjesama. Nije ju pronašla po uličnom broju, nego po skupini boraca protiv
pobačaja što su stajali pred njom. Među njima su bile tri žene, nekoliko djece i neki nizak,
živahan čovječuljak. OVDJE UBIJAJU NEDUŽNU DJEČICU, pisalo je na jednom
transparentu, a na drugom se kočila fotografija krasne nasmiješene djevojčice preko čijih
je gustih crnih kovrča bijelim slovima bilo ispisano DAJTE JOJ PRILIKU. Maggie je
zaustavila auto pred podružnicom osiguravajućeg zavoda odmah pored ambulante.
Aktivisti su na čas zirnuli prema njoj, a onda se opet vratili promatranju ambulante.
Dovezao se neki auto i iz njega je izašla djevojka u trapericama, a za njom mladić.
Djevojka se sagnula da nešto kaže vozaču, a nakon toga mu je domahnula i auto je otišao.
Par je žurnim korakom krenuo prema ambulanti, a aktivisti su se rojili oko njih. – Bog
vidi što namjeravaš učiniti! doviknula je jedna žena, a druga je djevojci prepriječila put,
no ona ju je zaobišla. – Gdje ti je savjest? viknuo je muškarac za njom. Ona i mladić
iščeznuše kroz vrata, a aktivisti se vratiše na svoje mjesto. Vatreno su raspravljali; činilo
se da se u nečemu ne slažu. Maggie je stekla dojam kako neki od njih misle da su trebali
biti uvjerljiviji.
Nekoliko je minuta kasnije stigla neka žena u taksiju. Bila je možda Maggienih
godina, veoma dobro odjevena i bez pratnje. Aktivisti kao da su se htjeli iskupiti za ranije
neuspjehe. Okružili su je; toliko su se trudili da joj nešto kažu da je do Maggienih ušiju to
doprlo kao nerazgovjetno pčelinje zujanje.
Gurali su joj pamflete u ruke. Najviša ju je žena rukom zagrlila oko ramena.
Pacijentica je, ako je ta žena uopće bila pacijentica, kriknula: – Mičite se od mene! i
laktom tresnula aktivistkinju u prsni koš. Onda je i ona otišla.
Aktivistkinja se sagnula – od bola, pomislila je Maggie isprva, no ona je samo htjela
podići jedno dijete. Aktivisti su se povukli na prvobitni položaj. U svojem su se žaru
kretali tako polagano da se njihovo zgražanje doimalo usiljenim i hinjenim.
Maggie je prekapala po torbici u potrazi za komadom papira kojim bi mogla mahati
kao lepezom da se rashladi. Rado bi izašla iz kola, ali gdje će onda stajati?
Zajedno s aktivistima?
Približavali su se neki koraci, dva para nogu, pa je podigla pogled i ugledala Fionu i
neku neznatno stariju djevojku koja mora da je bila njezina sestra.
Brinula se da neće prepoznati Fionu jer ju je svojevremeno bila samo jednom na
kratko vidjela. No, smjesta je znala da je to ona – duga svijetla kosa, blijedo lice na
kojemu još ništa nije bilo ispisano. Na sebi je imala traperice i svijetlu pamučnu majicu
ružičaste boje račjeg mesa. Maggie je slučajno imala nekih predrasuda prema ružičastoj
boji račjeg mesa. Povezivala ju je s nižom klasom. (Kako li se čudno sada sjetiti toga da je
na Fionu nekada gledala kao na pripadnicu niže klase! Mislila je da u njoj ima nečeg
jeftinog i nametljivog; nije imala povjerenja u blago bljedilo njezina lica, a pretpostavljala
je da se i iza sestrine odviše teške šminke krije ista nezdrava put. Čista uskogrudnost!
Maggie je sada to mogla priznati jer je u međuvremenu uspjela shvatiti Fionine dobre
strane.) Kako bilo da bilo, izašla je iz auta. Prišla je k njima dvjema i rekla: – Fiona? Sestra
je promrmljala: – Rekla sam ti da će ovi nešto pokušati. Mora da je mislila kako je i
Maggie jedna od aktivistkinja. Fiona je koračala dalje spuštenih očiju tako da su joj vjeđe
nalikovale na dva bijela polumjeseca.
– Fiona, ja sam Jesseova majka, rekla je Maggie.
Fiona je zastala i pogledala je. I sestra se morala zaustaviti.
– Neću se miješati ako si sigurna da znaš što radiš, rekla je Maggie, – ali, Fiona, jesi li
to pitanje razmotrila sa svih strana? – Nema se tu mnogo toga razmatrati, grubo je rekla
njezina sestra. – Tek joj je sedamnaest godina. Fiona joj je onda dopustila da je povede
dalje, ali se i dalje preko ramena osvrtala na Maggie.
– Jesi li o tome porazgovarala s Jesseom? pitala je Maggie. Potrčala je za njima. – Jesse
želi to dijete! To mi je rekao. Sestra joj je doviknula: – Hoće li ga on nositi u utrobi? Hoće
li ga on noću nositi na rukama i mijenjati mu pelene? – Da, hoće! rekla je Maggie. – Pa,
dobro, neće ga baš nositi u utrobi, jasno... Sada su već bile stigle do aktivista. Jedna im je
žena pružila nekakvu brošuru.
Na naslovnoj je stranici bila fotografija u boji, a na njoj je bilo prikazano nerođeno
dijete koje je već bilo dobrano prešlo stadij embrija, zapravo malo mu je nedostajalo do
porođaja. Fiona uzmaknu. – Ostavite je na miru, reče Maggie toj ženi, a onda nastavi: –
Fiona, Jesseu je zbilja stalo do tebe. Moraš mi vjerovati. – Nagledala sam se Jessea Morana
za cijeli život, rekla je Fionina sestra.
Progurala se pored neke debele žene s dvoje djece koja su tek bila prohodala i
dojenčetom na leđima.
– To kažete samo zato što ga povezujete s određenom ulogom, objasni joj Maggie, –
ulogom člana rok sastava koji je vašu sestru ostavio u drugom stanju. Ali to nije tako
jednostavno! Nije to samo tako i gotovo! Kupio je knjigu dr. Spocka je li ti to spomenuo,
Fiona? Već je proučio poglavlje o dudicama varalicama i misli da bi ti trebala sama dojiti
dijete. Debela je žena rekla Fioni: – Svi nebeski anđeli plaču nad tobom. – Slušajte, rekla je
Maggie ženi. – Samo zato što vi imate previše djece, ne morate nastojati da i druge ljude
uvalite u istu nevolju. – Anđeli to zovu ubojstvom, rekla je žena.
Fiona se izmakla, a Maggie je rekla: – Zar ne vidite da je mučite? Sada su bile stigle do
vrata ambulante no tu im je put prepriječio onaj živahni čovječuljak.
– Maknite se, rekla mu je Maggie. – Fiona! Samo o svemu dobro razmisli! Ništa drugo
ne tražim od tebe. Onaj se čovječuljak nije dao pokolebati, što je Fioni pružilo priliku da
se okrene prema Maggie. Izgledalo je kao da će se rasplakati. – Jesseu nije stalo do mene,
rekla je.
– Ali stalo mu je! – Rekao mi je: Ne brini, Fiona, neću te ostaviti na cjedilu. Kao da sam
mu na teret! Kao da to radi iz samilosti! – Nije on to tako mislio. Krivo si ga shvatila.
Časna riječ, on se zaista želi oženiti tobom. – A od čega će živjeti? pitala je sestra. Imala je
neugodan glas, nalik na magareće njakanje i mnogo dublji nego Fionin. – Čak nema ni
posao za koji bi primao pristojnu plaću. – Primat će pristojnu plaću! Radit će s
kompjuterima! Uz mogućnost napredovanja u poslu! rekla je Maggie. Bila se prisiljena
ovako telegrafski izražavati jer je Fionina sestra nekako uspjela raščistiti aktiviste i sada
je potezala vrata u nastojanju da ih otvori. Jedna je žena Fioni ispred lica držala
razglednicu: i opet ona djevojčica kovrčave kose. Maggie je razglednicu odgurnula u
stranu.
– Barem dođi k nama pa da ti i Jesse možete o svemu porazgovarati, rekla je Fioni. –
To te ni na što ne obavezuje. Fiona je oklijevala., a njezina je sestra rekla: – Za ljubav
Božju, Fiona, ali je Maggie ulučila priliku. Uhvatila je Fionu za zapešće i povela je natrag
kroz gomilu, uz neprestanu bujicu ohrabrujućih riječi. – Kaže da će napraviti i kolijevku;
već je nabavio nacrte za nju. To je dovoljno da čovjeku srce prepukne. Ostavite je na
miru, do bijesa! Hoćete li da pozovem policiju? Otkuda vam pravo da nas gnjavite? –
Otkuda njoj pravo da ubije svoje dijete? doviknu jedna žena.
 – Ona na to ima sva moguća prava! Fiona, razgovaramo o čovjeku koji je stvoren za to
da brine o drugima. Trebala si ga vidjeti za vrijeme honkonške gripe. – Za vrijeme čega? –
Ili iz Bangkoka ili Singsinga ili već nekakve gripe... Svejedno, to nema nikakve veze sa
samilošću. On to dijete želi više no išta na svijetu. Fiona ju je ispitivački promatrala, a
onda rekla: – Što namjerava napraviti...? – Kolijevku. Krasnu kolijevku, sa svodićem iznad
glave, rekla je Maggie. Ako na kraju ispadne da nema svodića, uvijek može reći da se
zabunila.
Fionina je sestra projurila pored njih, a potpetice su joj užurbano lupkale.
Rekla je: – Fiona, ako se isti čas ne vratiš unutra, ja perem ruke od cijele te stvari,
kažem ti. Fiona, pa imaš zakazan termin! A aktivistkinje su se nesigurno skupljale,
nekoliko stopa iza njihovih leđa. Fionino je zapešće bilo glatko i nevjerojatno tanko, nalik
na bambusovu stabljiku. Maggie ga je i protiv volje ispustila zato da može otvoriti vrata
automobila. – Uđi, rekla je.
– Odbijte, rekla je aktivistkinjama, a Fioninoj je sestri rekla: – Bilo mi je drago.
Aktivistkinje su se počele povlačiti. Jedna je rekla: – Gledajte, eh... – Naše je ustavno
pravo da to napravimo, tek toliko da znate, rekla je Maggie.
Žena je izgledala zbunjeno.
– Pronašla sam joj ambulantu, rekla je Fionina sestra. – Odvela sam je na pretrage.
Sredila sam joj termin, radi nje sam žrtvovala slobodni dan, a danas je tako krasno
vrijeme i mogla sam s dečkom otići do Ocean Cityja... – Još uvijek to možete učiniti, rekla
je Maggie pogledavši na ručni sat.
Žurno je zaobišla oko auta da bi stigla do vozačeve strane, u strahu da bi Fiona mogla
pobjeći, no kada je ušla u auto, Fiona je bezvoljno sjedila unutra zabačene glave i
sklopljenih očiju. Njezina se sestra nagnula kroz otvoreni prozor. – Fiona, samo mi nešto
objasni, rekla je. – Ako Jesse Moran tako žarko želi to dijete, kako to da on nije došao
ovamo po tebe? Fiona podiže vjeđe i pogleda prema Maggie. – Pa, pokušao je, objasnila joj
je Maggie. – Danima je pokušavao, znaš da jest, ali je među vama uvijek nekako dolazilo
do krivog spoja. Fiona je ponovno sklopila oči. Maggie je upalila auto i krenula.
Čudno je u svemu tome bilo što zbog ove pobjede – barem privremene – nije ni
najmanje likovala. Naprosto se osjećala istrošenom, a pravo govoreći, i ponešto
zbunjenom. Kako se dogodilo da je sve ovo ovako završilo, kad je ona cijelo vrijeme
objašnjavala Jesseu da nije dovoljno star za to? Oh, Gospode. Što je učinila? Krišom je
pogledala prema Fioni. Fionina je koža bila glatka i sjajna, gotovo staklasta. – Je li ti
slabo? zapitala ju je Maggie.
– Mislim da ću povraćati, rekla je Fiona jedva mičući usnicama.
– Hoćeš da stanemo? – Samo vozite. Maggie je vozila pažljivije, kao da u autu vozi
košaru s jajima.
Pred kućom je zaustavila auto, izašla iz njega i prešla na drugu stranu da Fioni
pomogne ustati sa stolice. Fiona je bila kao mrtvo tijelo. Teško se oslanjala na Maggie. No,
imala je mlad miris – po svježe izglačanoj pamučnoj odjeći i onoj slatkastoj kozmetici za
početnice kakvu čovjek nalazi u jeftinim dućanima – i to je Maggie ulilo nešto sigurnosti.
Oh, duboko u srcu, to nije loša djevojka!
Jedva je nešto starija od Daisy; tek dijete otvorena lica, preneraženo zbog onoga što
ga je zadesilo.
 Polagano su prešle preko pločnika i stepenicama se uspele na trijem. Daske su na
podu trijema šuplje odzvanjale pod njihovim cipelama. – Sjedni ovamo, rekla je Maggie i
pomogla Fioni da sjedne na stolicu na kojoj je ona sama bila prosjedila cijelo jučerašnje
poslijepodne. – Treba ti zraka, rekla je. – Duboko, duboko diši. Ja idem po Jessea. Fiona je
sklopila oči.
Prostorije su u kući bile hladne i mračne. Maggie se popela do Jesseove sobe i
zakucala na vrata. Provirila je unutra. – Jesse? rekla je.
– Mmm. Platnene su rolete na prozorima bile spuštene pa je jedva nazirala obrise
pokućstva. Krevet je bio gomila zgužvanih plahti. – Jesse, dovela sam Fionu, rekla je. –
Hoćeš li doći k nama na trijem? – Ha? – Hoćeš li doći na trijem i razgovarati s Fionom? On
se lagano protegnuo i podigao glavu pa je znala da se probudio. Vratila se u prizemlje i
otišla u kuhinju gdje je iz vrča u hladnjaku natočila čašu ledenog čaja. Stavila je čašu na
porculanski tanjur, poslagala oko nje slane kekse i sve odnijela Fioni. – Evo, rekla je. –
Pojedi par keksa. Popij malo čaja. Fiona je već bolje izgledala; sjela je uspravno u stolici i
rekla: – Hvala, kad joj je Maggie spustila tanjur u krilo. Odgrizla je vršak keksa. Maggie se
smjestila pored nje u stolicu za ljuljanje.
– Kad sam čekala Daisy, rekla je Maggie, – živjela sam cijela dva mjeseca na čaju i
keksima. Pravo je čudo da obje nismo umrle od neishranjenosti. S Daisy mi je bilo tako zlo
da sam mislila da ću umrijeti, ali s Jesseom mi ni na trenutak nije bilo teško. Smiješno, zar
ne? Čovjek bi pomislio da je trebalo biti upravo obratno. Fiona je odložila keks. – Trebala
sam ostati u ambulanti, rekla je.
– Oh, dušo, rekla je Maggie. Najednom se osjetila utučenom. U trenutku joj je, tako
jasno da je od toga zadrhtala, pred oči izašlo Irino lice i izraz koji će se na njemu pojaviti
kada dozna što je učinila. – Fiona, još nije kasno, rekla je. – Došla si ovamo samo zato da o
svemu porazgovaramo, je li tako? To te ni na što ne obavezuje. No, još dok je govorila,
vidjela je kako ambulanta uporno uzmiče u drugi plan.To je bilo nešto što je nalikovalo
preskakivanju konopca, mislila je. Propustiš li onaj djelić sekunde kada je skok još moguć,
sve si propustio. Ispružila je ruku i dotakla Fioninu nadlakticu. – A napokon, rekla je, –
vas dvoje se volite. Vas dvoje se volite, je li tako? – Da, ali ako se vjenčamo, možda će mi
to jednog dana zamjeriti, rekla je Fiona.
– Hoću reći, on je glavni pjevač u grupi! Vjerojatno želi otići u Englesku ili Australiju
ili neku takvu zemlju kad jednom postane slavan. A u međuvremenu, njegov sastav je tek
nedavno počeo zarađivati nekakav novac. Gdje ćemo živjeti?
Kako će on sve to srediti? – Mogli biste u početku stanovati s nama, rekla je Maggie. –
U studenom se možete preseliti u stan u Waverlyju za koji je Jesse čuo. Jesse je o svemu
već razmišljao. Fiona je zurila prema ulici. – Da sam ostala u ambulanti, sve bi sada već
bilo gotovo, rekla je minutu poslije toga.
– Oh, Fiona, molim te. Oh, reci mi da nisam pogriješila! rekla je Maggie.
Ogledavala se za Jesseom. Što ga je zadržalo? Ovo udvaranje ne bi trebalo biti njen
posao. – Pričekaj, rekla je. Ustala je i požurila u kuću. – Jesse! viknula je. No, on nije
odgovarao i čula je kako iz tuša teče voda. Taj bi se dečko navalio najprije istuširati čak i
kad bi kuća bila u plamenu, pomislila je.
Potrčala je na kat i stala udarati po vratima kupaonice. – Jesse, ideš li? doviknula je.
On je zatvorio vodu. – Što je? – Izlazi odande, čuješ! Nema odgovora. No čula je kako
zavjesa za tuš struže po šipci.
 Otišla je u Jesseovu sobu i naglo podigla rolete na oba prozora. Htjela je pronaći
knjigu dr. Spocka. Poslužit će joj kao reklamni mamac dok on ne siđe na trijem ili će joj
barem pružiti temu za razgovor. No, nije je našla – samo prljava odjeća, kartonske
kutijice od prženih krumpirića, ploče izvađene iz omotnica. Onda je potražila nacrte za
kolijevku. Kako bi to trebalo izgledati kao tehnički crtež? Ni traga ni glasa od njih. Pa,
dakako, odnio ih je u podrum gdje Ira drži alat. Strčala je niz stepenice u prolazu
doviknuvši u smjeru trijema: – Stiže! (Već je vidjela Fionu kako ustaje i odlazi.) Kroz
kuhinju, niz uske drvene stepenice, pa do Irina radnog stola. Ni tu nije bilo nacrta. Irin je
alat bio uredno povješan na dasku na zidu, svaki se komad poklapao sa svojim nacrtanim
obrisom – siguran znak da mu Jesse nije ni blizu prišao. Na samom su radnom stolu ležala
dva komada brusnog papira i snopić drvenih kolčića još uvijek povezanih gumenom
vrpcom, dio stalka za sušenje što ga je Ira bio obećao napraviti u jednom kutu na
stražnjem trijemu. Dohvatila je drvene kolčiće i poletjela uz podrumske stepenice. –
Pogledaj, rekla je Fioni zalupivši vratima s mrežom protiv komaraca. – Jesseova kolijevka.
Fiona je spustila čašu. Uzela je kolčiće u ruku i zurila u njih. – Kolijevka? rekla je
sumnjičavo.
– Sa strane će napraviti ukrasne prečke; tako će izgledati, rekla je Maggie.
– Antikno. Čovjek bi pomislio da se na tim kolčićima može nešto pročitati, s obzirom
na način na koji ih je Fiona proučavala.
Tada se pojavi Jesse donijevši sa sobom nježan miris šampona. Kosa mu je bila mokra
i raskuštrana, a koža blistava. Rekao je: – Fiona? Nisi ono napravila?, a ona je podigla lice
prema njemu, još uvijek držeći one kolčiće poput kakva žezla, i rekla: – Pa, dobro, Jesse,
ako tako hoćeš, mislim da se možemo vjenčati ako ti to želiš. Onda je Jesse ovio ruke oko
nje i spustio glavu na njezino rame, a nešto je u toj slici – njegova tamna glava uz njezinu
plavokosu – podsjetilo Maggie na sliku koju je imala o braku prije udaje. Dočaravala je
sebi brak kao nešto posve drugačije od onoga što on stvarno jest, kao veliku promjenu u
čovjekovu i ženinu životu – kao dvije suprotnosti koje se spajaju uz glasan i dramatičan
zvuk.
Pretpostavljala je da će, kad se jednom uda, svi njezini stari problemi iščeznuti, po
prilici kao kad čovjek ode na ljetovanje, a nekoliko zapetljanih stvari koje je trebalo
obaviti, ostavi nedovršene, kao da se nikada neće vratiti i s njima se ponovno suočiti.
Dakako, bila je u krivu. No, promatrajući Jessea i Fionu, gotovo je opet počela vjerovati da
je to prvobitno shvaćanje bilo ispravno. Nečujno se povukla u kuću, veoma tiho
zatvarajući za sobom vrata s mrežom protiv komaraca, zaključivši da će na kraju krajeva
sve dobro završiti.
Njih su se dvoje vjenčali u Cartwheelu, u dnevnom boravku gospođe Stuckey.
Prisutni su bili samo članovi obitelji. Ira je šutio pokazujući svima smrknuto lice,
Maggiena je majka ukočeno sjedila držeći se tako zbog sramotne uvrede, a Maggien se
otac činio jako zbunjenim. Samo je ponašanje gospođe Stuckey bilo svečano kako i priliči.
Odjevena u žarkogrimizno odijelo od prugaste pamučne tkanine, u ruci je kao ukras
nosila – buketić koji je bio velik kao njezina glava, a prije obreda je svima govorila kako
žali samo zbog toga što gospodin Stuckey nije doživio današnji dan. Iako možda, rekla je,
on u duhu možda i jest ovdje; a onda je razvezla neku svoju vlastitu teoriju o duhovima.
(Duhovi predstavljaju ispunjenje namjera naših pokojnika, njihovih neostvarenih nauma
što još uvijek vise u zraku – po prilici kao kad se ne možete sjetiti po što ste krenuli u
kuhinju pa ponovite prijašnji pokret, na primjer, možda svinete ruku u zapešću, i to vas
podsjeti da ste onamo pošli zato da biste zatvorili slavinu iz koje kaplje voda. Nije li stoga
vjerojatno da je i gospodin Stuckey upravo ovdje, u ovome dnevnom boravku, jer je
sanjario o tome kako će jednoga dana obje svoje predrage kćeri povesti do oltara?) Onda
je rekla da po njezinu mišljenju brak djeluje isto toliko odgojno kao i srednja škola, pa
možda i više od toga.
– Hoću reći, ja sam ostavila školu, rekla je, – i nikada nisam požalila zbog toga.
Fionina je sestra prevrtala očima. No, bilo je dobro što gospođa Stuckey ovako misli jer je
Fiona tek u siječnju trebala navršiti osamnaest godina pa je radi izdavanja dozvole za
sklapanje braka morala za to dobiti roditeljsku suglasnost.
Sama je Fiona bila u haljini boje pijeska, dovoljno širokoj u struku, koju su ona i
Maggie bile zajedno kupile, a Jesse je izgledao vrlo otmjeno u odijelu i s kravatom.
Izgledao je zapravo kao odrasla osoba. Daisy se pred bratom nekako plašljivo ponašala,
stalno se držala za Maggienu ruku i pogledavala prema njemu.
– Što ti je? Ravno se drži, rekla joj je Maggie. Iz nekoga se razloga osjećala jako
razdražljivom. Brinula se da će se Ira cijelu vječnost ljutiti na nju i isključivo nju držati
odgovornom za sve ovo.
Nakon svadbe Jesse i Fiona na tjedan su dana otišli u Ocean City, a onda se vratili kući
i uselili u Jesseovu sobu kamo je Maggie u međuvremenu bila smjestila još jednu komodu
i umjesto staroga Jesseova kreveta stavila u nju bračni krevet kupljen kod J. C. Penneya. U
kući je sada, dakako, bilo više ljudi, ali je to bila ugodna vrsta prenatrpanosti, radosna i
puna iščekivanja.
Fiona se u to dobro uklapala; bila je tako ugodna osoba, tako spremna da brigu o
svemu prepusti Maggie – više no što su to Maggiena vlastita djeca ikada činila.
Jesse je, sav sretan, svakog jutra odlazio na posao, među svoje kompjutere, i svake se
večeri vraćao s nekom novom sitnicom za dijete – paketićem sigurnosnih igala za
pridržavanje pelenica u obliku zečića ili čašom za odvikavanje od sisanja, dovitljivo
opskrbljenom kljunom. Čitao je o porođaju i prihvaćao raznorazne teorije, sve jednu
neobičniju od druge. (Na primjer, u jednom je trenutku predlagao da se porođaj obavi
pod vodom, no nije mogao naći liječnika koji bi na to pristao.) Daisy i njezine prijateljice
postupno su zaboravile gospođu Savršenu i utaborile se u Maggienu dnevnom boravku –
pet od čuđenja zanijemjelih, očaranih djevojčica koje su sa strahopoštovanjem zirkale na
Fionin trbuh. A Fiona im se nastojala umiliti pozivajući ih ponekad u svoju sobu gdje su se
mogle diviti opremi za bebu koja se stalno nadopunjavala, nakon čega bi ih jednu po
jednu posjela pred ogledalo i na njihovoj kosi iskušavala razne načine češljanja. (Sestra
joj je kozmetičarka i frizerka i naučila je Fionu svemu što i sama zna, objasnila im je
Fiona.) Onda bi uvečer, ako bi Jesseov sastav negdje imao nekakav nastup, on i Fiona
zajedno izašli i ne bi se vratili do dva ili tri ujutro, pa bi Maggie kroz polusan čula njihovo
došaptavanje na stepenicama. Ključ bi u bravi na vratima njihove spavaće sobe
zavjerenički škljocnuo i Maggie bi, zadovoljna, ponovno utonula u san.
Činilo se da se čak i Ira, pošto je prevladao prvi šok, pomirio sa sudbinom. Oh, isprva
je bio tako ogorčen da se Maggie bojala kako će zauvijek otići od kuće.
Danima nije ni riječ progovorio, a kada bi Jesse ušao u sobu, on bi odande izašao. No
postupno se primirio. On se najbolje osjeća, mislila je Maggie, kada se ima prilike
pokazivati tolerantnim i strpljivim, a za to mu se sada zacijelo ukazuje sjajna mogućnost.
Potvrdilo se sve pred čim je oduvijek strepio: neka je djevojka ostala s njegovim sinom u
drugom stanju, a žena mu se bila neoprostivo upetljala u nešto što je se ne tiče, pa sada ta
djevojka živi u Jesseovoj sobi među posterima Iggyja Popa. Uzdisao je i govorio: – Zar ti
nisam govorio? Zar te nisam stalno upozoravao? (Ili je barem ostavljao takav dojam; ne bi
on to glasno izrekao.) U kupaonici bi Fiona svakoga jutra promakla pored njega, u
pahuljastoj ružičastoj kućnoj haljini i s ružičastim papučama s velikim pahuljastim
obrubom na nogama, noseći u ruci kutijicu za sapun u obliku kornjačina oklopa, a Ira bi
se pripio uza zid kao da je ona dva puta veća nego što je zapravo bila. No, odnosio se
prema njoj s besprijekornom pristojnošću.
Čak ju je naučio i složenom načinu slaganja pasijansa kada joj je stalno sjedenje kod
kuće postalo previše dosadno i teško i posuđivao joj je svoje knjige o pomorcima – cijeli
niz uspomena što su ih redom napisali ljudi koji su sami plovili oko svijeta i tome slično.
Godinama je svoju djecu nastojao nagovoriti na to da ih pročitaju. (Koliko se meni čini,
rekla je Fiona Maggie, – te knjige nisu ništa bolje od Kako sam krenuo tom i tom cestom, a
muškarci to smatraju nečim čarobnim. No, ništa od toga nije pokazala pred Irom. A u
studenome, kada je stan u Waverlyju trebao biti useljiv, Ira nije pitao zašto se njih dvoje
još nisu tamo preselili.
Kao ni Maggie koja je brižljivo izbjegavala taj predmet razgovora. Zapravo, koliko je
ona znala, ta je stvar sa stanom bila otpala. Možda su sadašnji stanari bili promijenili svoj
raniji plan. U svakom slučaju, Jesse i Fiona nisu spominjali odlazak. Fiona je posvuda išla
za Maggie, isto onako kako su to činila i njezina vlastita djeca dok su bila mala. Vukla se
za njom iz prostorije u prostoriju uporno joj postavljajući uvijek jedna te ista pitanja. –
Zašto se osjećam tako klonulo? pitala je, a onda: – Hoće li mi gležnjevi ikada pristojno
izgledati? Počela je odlaziti na predavanja o bezbolnom porođaju i htjela je da Maggie
bude s njom u rađaonici. Jesse bi se, rekla je, mogao onesvijestiti ili nešto tome slično.
Maggie je rekla: – Pa, Jesse umire od želje da ide s tobom, ali je Fiona rekla: – Ne želim da
me gleda ovakvu! Čak mi nije ni rod. Ni ja ti nisam rod, mogla je reći Maggie. Premda se
činilo da na neki način to zapravo i jest.
U Jesseovu je društvu Fiona počela govoriti nekakvim tonom koji je bio pun
ogorčenosti i samosažaljenja. Žalila se zbog njegova ponašanja -Jesse svaki dan ide na
posao, dok ona sjedi doma i postaje sve deblja i deblja. Na kraju krajeva, nije se morala
ispisati iz škole, barem tokom prvog polugodišta, ali ne, ne, sve je moralo biti po
Jesseovoj volji: žena koja čuva kuću, supruga i majka. Kada bi tako govorila, u glasu joj je
bilo nešto majčinsko, a Jesseovi su odgovori zvučali zlovoljno. – Jesi li ti čuo ijednu riječ
od ovoga što ti ja govorim? pitala je Fiona, a Jesse bi rekao: – Jesam, čuo sam. Što li se u
tome Maggie činilo tako poznatim? Ton. Bio je to isti ton koji se čuo u raspravama što ih
je Jesse vodio sa svojim roditeljima; to je bilo u pitanju. Jesse su i Fiona više nalikovali na
sina i majku nego na muža i ženu.
No, Fiona se nije dobro osjećala; nikakvo čudo što je bila raspoložena za to da grize.
Pospanost koja je obilježje rane trudnoće, nikada nije prestala, čak ni u sedmom ili
osmom mjesecu, kada većina žena naprosto pršti od energije. Jesse bi, na primjer, rekao:
– Obuci se! Večeras nastupamo u Granite Tavern i za to nas dobro plaćaju, a ona bi rekla:
– Oh, ne znam... možda je bolje da ideš bez mene. – Bez tebe? zapitao bi on. – Hoćeš reći,
sam? Na licu bi mu se ukazala pozlijeđenost i iznenađenje. No, otišao bi. Jednom čak nije
ni dovršio večeru naprosto je otišao čim mu je rekla da ne namjerava poći s njim, premda
je bilo tek šest sati. Onda je i Fiona prestala jesti i samo je sjedila za stolom brljajući po
tanjuru, a od vremena do vremena niz obraz bi joj kliznula suza.
Kasnije je obukla vjetrovku s kapuljačom koju zbog trbuha više nije mogla zakopčati i
otišla na dugačku, dugačku šetnju. Ili je možda otišla k sestri; Maggie nije imala pojma. U
osam je sati, ili otprilike u to vrijeme, telefonirao Jesse i Maggie mu je rekla da je Fiona
nekamo izašla. – Kako to misliš, izašla? pitao je on.
– Pa izašla je, Jesse. Sigurna sam da će se brzo vratiti. – Rekla je da je preumorna za
izlazak. Sa mnom nije htjela ići u Granite Tavern jer je bila preumorna. – Oh, možda je...
No, on je već bio spustio slušalicu, što je ona u uhu osjetila kao metalni udarac.
Pa, takve se stvari događaju. (Maggie je itekako dobro znala da se događaju.) A
sljedećeg je jutra s Jesseom i Fionom bilo sve u redu – u nekom su se trenutku bili
pomirili i ponašali su se zaljubljenije nego ikada. Maggie se, kako je ispalo, bila bez
razloga zabrinula.

***

Dijete se trebalo roditi početkom ožujka, no prvoga veljače Fiona se probudila s

bolovima u križima. Maggie se oduševila čim je za to čula. – To je to, kladim se, rekla je
Fioni.
– Nemoguće! rekla je Fiona. – Još nije sve spremno. – Ma sve je spremno. Imaš
opremu za bebu, spakirala si stvari za bolnicu... – Jesse još nije dovršio kolijevku. To je
bilo točno. Jesse je nabavio svu silu drugih stvari, ali se kolijevka nikako nije pojavljivala.
Maggie je rekla: – Nije bitno, može je dovršiti dok ti budeš u bolnici. – U svakom slučaju,
ovo je obična bol u križima, rekla je Fiona. – Često me to znalo mučiti, čak i prije nego što
sam ostala u drugom stanju. U podne je, međutim, kada ju je Maggie nazvala s posla,
Fiona zvučala manje sigurno. – Osjećam nekakve grčeve u trbuhu, rekla je. – Možete li
doći kući ranije? – Doći ću, rekla joj je Maggie. – Jesi li zvala Jessea? – Jessea? Ne. – Zašto
ga ne nazoveš? – Hoću, ali obećajte da ćete doći kući. Dođite odmah. – Već krećem.
Stigavši kući, našla je Jessea kako broji Fionine trudove služeći se štopericom koja je vrlo
profesionalno izgledala i koju je bio kupio posebno za tu priliku.
Likovao je. – Krećemo! rekao je Maggie.
Fiona je izgledala prestrašeno. Stalno je potiho jaukala, ne za vrijeme trudova, nego
između njih. – Dušo, mislim da ne dišeš ispravno, objasnio joj je Jesse.
Fiona je rekla: – Pusti me na miru s tim disanjem! Disat ću onako kako ja hoću. –
Samo sam htio da ti bude lakše. Je li ti dobro? Da li se beba miče? – Ne znam. – Miče li se
ili ne miče, Fiona? Moraš nešto znati. – Kažem ti da ne znam. Ne. Ne miče se. – Beba se ne
miče, rekao je Jesse Maggie.
– Bez brige. Priprema se za izlazak, rekla je Maggie.
– Mora da nešto nije u redu. – Sve je u redu, Jesse. Vjeruj mi. No, on joj nije vjerovao,
pa su zbog toga naposljetku prerano krenuli u bolnicu.
Maggie je vozila. Jesse je rekao da će slupati auto ako on bude vozio, ali je za cijelo
vrijeme vožnje prigovarao svemu što bi Maggie napravila. – Što ti je bilo da kreneš za
autobusom? Prebaci se u drugu traku. Ne sada, za ime Božje!
 Pogledaj u retrovizor. Oh, Bože, svi ćemo poginuti pa će joj morati izvaditi bebu iz
trbuha usred Franklinove ulice. Fiona je na to kriknula, a Maggie se toliko uzrujala da je
naglo stisnula kočnicu pa je sve troje skoro izletjelo kroz vjetrobran. Jesse je rekao: –
Pusti nas van! Bolje da idemo pješice! Bolje da se porodi na pločniku! – Odlično, rekla je
Maggie. – Izađite iz auta. Fiona je rekla: – Što? – Hej, mama, ohladi malo, rekao je Jesse. –
Nema potrebe da budemo histerični. U mamu se možeš pouzdati da će se izbezumiti u
svakoj malo izuzetnijoj situaciji, objasnio je Fioni.
Ostatak su puta prešli u tišini pa ih je Maggie iskrcala pred ulazom u bolnicu i odvezla
se da nađe mjesto za parkiranje.
Kada ih je pronašla u prijemnom odjelu, Fiona je upravo sjedala u kolica. – Hoću da
moja svekrva pođe sa mnom, objasnila je bolničarki.
– Samo tata može biti prisutan, rekla je bolničarka. – Baka će morati ostati u
čekaonici. Baka?
– Neću tatu, hoću baku! zaplakala je Fiona kao da joj je tek šest godina.
– Idemo sada, rekla je bolničarka i odvezla je u kolicima. Jesse je krenuo za njima, a
na licu mu je bio onaj povrijeđeni, nemoćni izraz što ga je Maggie kasnije tako često
viđala.
Maggie je otišla u čekaonicu koja je bila prostrana poput nogometnog igrališta.
Velika je površina prekrivena svijetlim žućkastosmeđim tapisonom bila isprekidana
klupskim garniturama presvučenim svijetlom žućkastosmeđom umjetnom kožom.
Smjestila se na jednom praznom kauču i s niskoga drvenog stolića odabrala časopis s
iskrzanim rubovima. – Kako da vaš brak ostane uzbudljiv, bio je naslov prvoga članka.
Članak joj je savjetovao da se ponaša nepredvidljivo; da muža, kad se vraća s posla,
dočeka bez ičega na sebi, osim pregače od crne čipke. Ira bi pomislio da je potpuno
izgubila razum. A da ne spominjemo Jessea i Fionu i onih pet očaranih djevojčica. Požalila
je što se nije sjetila da sa sobom ponese pletivo. Nije baš ne znam kako dobro plela –
ispletene su očice izgledale kao da nekoliko palaca idu galopom, a onda bi se skvrčile u
malene stisnute kvržice, što je podsjećalo na auto koji poskakuje i postajkuje – no u
zadnje se vrijeme bila dala na posao da izradi grimizni nogometni dres za dječaka. (Bit će
dječak; svi su to pretpostavljali pa su se u obzir uzimala samo muška imena.) Odložila je
časopis u stranu i otišla do niza javnih telefona poredanih duž jednoga zida. Najprije je
okrenula broj kod kuće. Kada joj se nitko nije javio čak ni Daisy koja je obično oko tri sata
dolazila kući iz škole, pogledala je na sat i otkrila da su tek dva sata. Mislila je da je
mnogo kasnije. Okrenula je Irin broj na poslu. – Samova radionica okvira, javio se on.
– Ira? rekla je. – Pomisli samo– u bolnici sam. – U bolnici? Što se desilo? – Ništa se nije
desilo. Fiona upravo rađa. – Oh, rekao je on. – Mislio sam da si slupala auto ili nešto
slično. – Hoćeš li doći ovamo i čekati zajedno sa mnom? Ovo će malo potrajati. – Pa,
možda bi bilo bolje da odem kući i pobrinem se za Daisy, rekao je Ira.
Maggie je uzdahnula. – Daisy je u školi, objasnila mu je. – A osim toga, već je dovoljno
velika da ne treba paziti na nju. – Mogao bih pripremiti večeru. Odustala je od njega.
(Bože oslobodi, ako ona slučajno bude morala umrijeti u bolnici, on vjerojatno neće htjeti
prići ni blizu.) Rekla je: – Dobro, kako hoćeš, Ira, ali mislila sam da bi baš mogao vidjeti
svojeg jedinog unuka. – Dovoljno ću ga brzo vidjeti, rekao je Ira.
Na drugom je kraju čekaonice Maggie ugledala Jessea. – Moram ići, rekla je i spustila
slušalicu. – Jesse? rekla je hitajući prema njemu. – Što se događa? – Sve je u redu. Ili
barem oni tako tvrde. – Kako je Fiona? – Preplašena je, rekao je on, – i ja sam je pokušao
smiriti, ali me bolničko osoblje stalno izbacuje iz sobe. Svaki put kad netko od njih uđe
unutra, zatraži od mene da izađem. Toliko što se tiče suvremenih dostignuća, pomislila je
Maggie. Muškarce još uvijek nastojimo zaštititi od svega što je istinski važno.
Jesse se vrati k Fioni, ali je redovito o svemu obavještavao Maggie, pojavljujući se
svakih pola sata ili otprilike toliko da bi znalački govorio o fazama i centimetrima. – Sad
će to brzo ići, rekao je jednom, a drugi put: – Puno ljudi vjeruje da je porođaj s osam
mjeseci opasniji od porođaja sa sedam mjeseci, ali to su bapske priče. Obično
praznovjerje. Kosa mu je u debelim čupercima stršala na glavi, nalik na travu koju je
raskuštrao vjetar. Maggie se suzdržala od toga da pruži ruku i popravi mu kosu.
Neočekivano, Jesse ju je podsjetio na Iru. Koliko god u svemu drugome možda i jesu
različiti, obojica žive u uvjerenju kako će im čitanje kakva teksta kao priprema za nešto
pomoći da zadrže kontrolu nad situacijom.
Razmišljala je o tome da na kratko skoči do kuće (bilo je blizu pet sati), ali je znala da
će se ondje samo gristi i hodati amo-tamo pa je ostala gdje je i bila i svaki se čas
telefonom javljala kući. Daisy ju je izvijestila da Ira za večeru priprema palačinke. – Bez
zelenog povrća? pitala je Maggie. – Zašto nema zelenog povrća? Ira se javio na telefon i
pokušao je umiriti govoreći da će uz palačinke poslužiti i pečene jabukes cimetom. –
Pečene jabuke s cimetom nisu zeleno povrće, Ira, rekla je Maggie. Osjećala se cmizdravo.
Trebala je biti kod kuće i voditi brigu o tome što će njezina obitelj jesti za večeru; trebala
je upasti u rađaonicu i utješiti Fionu; trebala je Jessea uzeti u naručje i njihati ga jer je i
on tek dijete, premlad za ovo što se s njime događa. No, stoji ovdje, u telefonskoj
govornici, čvrsto stišćući u ruci telefonsku slušalicu koja zaudara na sol. Želudac joj je bio
sav zavezan u čvor i stisnut. Nema tome dugo i sama je ležala u rađaonici i njezini su se
mišići toga točno sjećali.
Pozdravila se s Irom i prošla kroz vrata kroz koja je Jesse do tada stalno nestajao.
Krenula je niz hodnik nadajući se, oh, barem prostoriji punoj novorođene djece, što bi je
malo oraspoložilo. Prošla je pored još jedne, manje čekaonice iz koje se možda ulazilo u
nekakav laboratorij ili privatni ured. Neki je stariji par sjedio ondje na dvjema stolicama
izlivenim od plastike, a nasuprot njima, krupan muškarac u radnom odijelu umrljanom
od boje. Kad je Maggie zastala da zaviri unutra, neka je bolničarka pozvala: – Gospodin
Plum? pa je stariji muškarac ustao i krenuo prema nekoj prostoriji u dnu čekaonice
ostavljajući za sobom novi novcati časopis. Maggie samopouzdano uđe unutra, kao da ima
svako pravo da bude ovdje, te pokupi časopis, istodobno nespretno izvodeći nekakav
polunaklon kako bi onoj starijoj ženi pokazala da se ne namjerava nametati. Smjestila se
pored muškarca u radnom odijelu. Nema veze što je to i opet samo ženski časopis; barem
mu stranice još uvijek mirišu po tiskarskoj boji i neotrcanosti, a filmske glumice koje
javno ispovijedaju svoje tajne, imaju moderne frizure. Preletjela je članak koji je govorio
o nekoj novoj dijeti. Trebalo je odabrati jelo koje najviše volite i jesti ga do mile volje tri
puta dnevno, ali ništa drugo osim toga. Maggie bi bila izabrala tortilju punjenu
govedinom i grahom iz Lexington Marketa.
U stražnjoj je prostoriji bolničarka rekla: – Evo, gospodine Plum, ovo vam je boca za
urin. – Za što? – Za urin. – Kako to mislite? – Ovo je boca za urin! – Govorite glasnije – ne
čujem vas. – Za urin, rekla sam! Uzet ćete ovu bocu! U nju ćete skupljati urin! Tokom
dvadeset četiri sata! Onda ćete mi tu bocu donijeti natrag! Žena na stolici nasuprot
Maggie zbunjeno se smijuckala. – Gluh je kao top, obratila se Maggie. – Moramo stalno
vikati da bi nas čuo. Maggie se nasmiješila i odmahnula glavom, ne znajući kako bi joj
drugačije odgovorila. Onda se muškarac u radnom odijelu protegnuo. Velike je, maljave
ruke položio na koljena i pročistio grlo. – Znate, rekao je, – to je baš smiješno.
Sasvim jasno čujem sestrin glas, ali ne razumijem ni jednu jedinu riječ od onoga što
ona kaže. Maggiene su se oči ispunile suzama. Ispustila je časopis i stala pipkati po torbici
u potrazi za papirnatom maramicom, a muškarac je rekao: Gospođo? Je li vam dobro?
Nije mu mogla reći da ju je potpuno zbunila njegova ljubaznost – takva osjećajnost kod
čovjeka koji nije izgledao kao da bi se to od njega moglo očekivati – pa je stoga rekla: –
Moj sin će dobiti bebu. Zapravo, rodit će je njegova žena. Muškarac su i stara žena čekali,
a lice im je bilo spremno na to da poprimi prikladan izraz šoka i sažaljenja čim na red
dođe ružniji dio priče, a ona im nije mogla reći: – Za sve sam ja kriva, sve sam pokrenula
zbrda-zdola, a pritom se nijednom nisam zamislila nad posljedicama, pa je umjesto toga
rekla: – Prerano je, nekoliko mjeseci prerano, ni blizu datumu kad je trebala roditi...
Muškarac coknu jezikom. Čelo mu se izbrazdalo poput tkanine. Stara žena reče: – Oh,
nebesa, mora da ste smrtno zabrinuti. Ali nemojte gubiti nadu. Angela, žena mojeg
nećaka Bradyja... I tako se dogodilo da je Jesse, kada je nekoliko minuta kasnije stigao
hodnikom dolazeći iz rađaonice, našao majku u malenom pokrajnjem sobičku okruženu
gomilom nepoznatih ljudi. Svi su je tapšali po ramenu i mrmljali utješne riječi – neka
starica, nekakav radnik, bolničarka s podlogom za pisanje i pogrbljeni starčić koji je
čvrsto držao nekakvu praznu divovsku staklenku. – Mama? rekao je Jesse ulazeći u
sobicu. – Beba je vani i sve je u redu. – Hvala Isusu! uzviknula je starica naglo podigavši
ruke prema stropu.
– Jedino je nezgodno, rekao je Jesse sumnjičavo pogledavajući staricu, – što smo
dobili djevojčicu. Nekako nisam očekivao djevojčicu. – Zar vam tako nešto uopće smije
smetati? rekla je stara žena. – U ovakvom trenutku? Pa to je dijete istrgnuto iz ralja
smrti! – Iz...čega? rekao je Jesse, a onda je dodao: – Ne, obična je praznovjerica da je
porođaj s osam mjeseci... – Idemo odavde, rekla je Maggie i probila se kroz gomilu, pa je
pograbila Jessea za ruku i odvukla ga.
Kako li je ta djevojčica ispunila cijelu kuću! Sve je bilo puno njezinih bijesnih povika,
izljeva bijesa i jutarnjeg gugutanja, njezina mirisa u kojemu su se miješali puder i
mokraća, njezinih ručica i nožica što su mahale na sve strane. Imala je Fioninu put, no
Jesseov duh i živahnost (ovaj put to nije bila Mala Dama). Sitne su joj, nježne crte lica bile
čvrsto stisnute pa je, kad bi joj Fiona ono malo kose što ju je imala, počešljala u čuperak
na vrh glave, nalikovala na lutkicu Kewpie; a kao lutkicu su je okolo vozale očarane
djevojčice koje bi, da su im to dopustili, rado bile izostale i iz škole samo da im se pruži
prilika da je podignu uvis uhvativši je ispod pazuha, da joj tresu zvečkom pred samim
očima i teško dišući naginju se nad nju dok je Maggie kupa.
Čak je i Ira pokazivao stanovito zanimanje, premda se pravio da nije tako. – Javi mi
kad dovoljno poraste da može igrati bejzbol, rekao je, ali ga je Maggie već sljedećeg
tjedna uhvatila kako postrance pogledava prema ladici komode u kojoj je Leroy spavala, a
do časa kad je ona naučila sjediti, njih su dvoje već bili duboko uronili u one svoje
razgovore iz kojih su svi drugi bili isključeni.
A Jesse? Pokazivao je odanost – uvijek se nudio da pomogne, ponekad je čak bio i
samo na smetnju, prema Fioninim riječima. Držao je Leroy na rukama u trenucima kad ju
je bilo teško umiriti i izvlačio bi se iz toplog kreveta da je podigne u zrak kako bi se
podrignula, a potom je, nakon dojenja u dva ujutro, nosio natrag u Maggienu sobu. A
jednom je, kad je Maggie odvela Fionu sa sobom u kupovinu, cijelu subotu prijepodne
proveo sam se brinući o Leroy, pri čemu ona nije bila ništa lošije odjevena no inače, iako
se Maggie zbog brižljiva načina na koji ju je obukao – naramenice su joj na hlačicama
zabunom bile zategnute preko ovratnika pa se od toga na njemu uništio dvostruki red
nabora – iz nekog razloga rastužila. On je tvrdio da nikada nije ni želio sina; ili ako jest,
da se ne može sjetiti zašto. – Djevojčice su divne, rekao je. – Leroy je divna. Samo, znaš... –
Samo? pitala je Maggie.
– Pa, stvar je u tome... kvragu, prije nego se ona rodila, bio sam pun nekakvog
iščekivanja. A sada nemam što iščekivati, razumiješ? – Oh, proći će to, rekla je Maggie. –
Ne brini. No kasnije je rekla Iri: – Nikada nisam čula da otac padne u postnatalnu
depresiju. Možda ta depresija, ako ne uhvati majku, hvata oca; odvijaju li se stvari na
takav način? Naime, Fiona je bila vedra i sklona tome da sve zaboravi. Često je, kad bi se
uzlepršala oko djeteta, više nalikovala na jednu od onih očaranih djevojčica negoli na
Leroyinu majku. Previše je pažnje posvećivala Leroyinu izgledu, činilo se Maggie –
njezinoj odjeći ukrašenoj vrpcama ili vrpci za onaj čuperak kose na glavi. Ili je to možda
samo tako izgledalo. Možda je Maggie bila ljubomorna. Bilo je istina da je njoj svakog
jutra, kad je odlazila na posao, bilo teško ostaviti to dijete. – Kako da je ostavim? tužila se
Iri. – Fiona ne zna ni najosnovnije stvari o njezi djeteta. – Pa, to može naučiti samo na
jedan način, rekao bi Ira. I tako bi Maggie otišla od kuće, u sebi se tome opirući, i nekoliko
bi puta u toku dana nazvala kući da vidi kako se stvari odvijaju. No uvijek je sve bilo u
redu.
Jednog je poslijepodneva u staračkom domu čula razgovor između nekoga
sredovječnog posjetioca i njegove majke – duhom odsutne žene kojoj se donja vilica bila
objesila i koju je trebalo voziti u kolicima. Sin joj je pričao o svojoj ženi, o svojoj djeci.
Njegova je majka gladila prekrivač koji joj je bio prebačen preko koljena. On joj je pričao
o svom poslu. Njegova je majka iščupala nit iz prekrivača i bacila je na pod. On joj je
pričao o dopisnici koja je za nju bila stigla na kućnu adresu. Crkva je za Uskrs pripremala
dobrotvornu prodaju i nudili su joj da se odluči u čemu će najradije pomagati. Njezinu se
sinu to činilo komičnim, s obzirom na stanje u kojem je bila njegova majka.
– Ponudili su ti na biranje dvije stvari, rekao je smijuckajući se. – Možeš pomagati pri
prodaji ručnog rada ili se brinuti za djecu. Majčine su se ruke umirile. Podigla je glavu, a
lice joj je zasjalo i procvalo. – Oh! tiho je uzviknula. – Brinut ću se za djecu! Maggie je
točno znala kako se ona osjeća.
Leroy je kao dojenče bila dugačka i tanka pa se Fiona brinula da će ubrzo prerasti
ladicu u kojoj je spavala. – Kada ćeš se prihvatiti te kolijevke? zapitala je Jessea, a Jesse je
rekao: – Jednog dana. Maggie je rekla: – Možda bismo trebali kupiti dječji krevetić.
Kolijevka je za novorođenčad; uskoro u njoj neće imati dovoljno mjesta. No, Fiona je
objasnila: – Ne, meni je ta kolijevka prirasla srcu. A Jesseu je rekla: – Obećao si. – Ne
sjećam se da sam išta obećao. – Pa, jesi, rekla je ona.
– U redu! Napravit ću je! Rekao sam ti da ću je napraviti! – Ne moraš se derati na
mene, rekla je ona.
– Ne derem se. – Dereš se. – Ne derem se. – Još kako se dereš. – Djeco! Djeco! rekla je
Maggie pretvarajući se da je to sve šala.
 No, samo se pretvarala.
Nakon jedne je svađe Fiona pograbila dijete i izjurila iz kuće pa je te noći spavala kod
sestre. Nije to baš bila ni svađa, nego mali nesporazum. Sastav je svirao u nekom klubu u
poslovnom dijelu Baltimorea i Fiona im se, kao i obično, namjeravala pridružiti, sve dok
Jesse nije glasno izrazio zabrinutost zbog Leroyine prehlade i rekao da je ne bi trebalo
ostavljati samu. Fiona je rekla da se i Maggie može pobrinuti za nju, a Jesse je rekao da je
djetetu koje je prehlađeno potrebna majka pa je onda Fiona rekla da je zapanjuje koliko
on puno obzira ima prema tom djetetu, a tako malo prema svojoj ženi pa je Jesse rekao...
I eto.
Fiona je otišla i do jutra se nije vratila kući; Maggie se uplašila da je otišla zauvijek,
dovodeći u opasnost siroto bolesno dijete kojemu je trebalo mnogo više mlijeka no što ga
je Fiona imala. Mora da je zapravo cijelo vrijeme planirala da će otići od njih. Pa, uzmimo
samo tu njezinu kutijicu za sapun! Nije li čudno što, sada će tome biti već gotovo godinu
dana, dva puta dnevno nosi u kupaonicu svoju kutijicu za sapun u obliku kornjačina
oklopa, pastu za zube Aim (ne upotrebljavajući istu vrstu kao i Moranovi) i četkicu za
zube u plastičnoj valjkastoj navlaci? A njezin toaletni pribor neprestano stoji na komodi u
toaletnoj torbici od svijetle umjetne kože? Kao da je gost. Nikada se nije mislila ovdje
trajno nastaniti.
– Idi po nju, rekla je Maggie Jesseu, ali je Jesse zapitao: – Zašto? Pa ona je otišla od
kuće. Bio je na poslu kada se Fiona sljedećeg dana vratila, bolesno blijeda i natečenih
očiju. Nepočešljana joj se kosa u rezancima miješala s opšivom od umjetnog krzna na
kapuljači njezine vjetrovke, a Leroy je bila nespretno umotana u kričavo šareni četvrtasti
pleteni prekrivač ukrašen ivančicama koji mora da je pripadao Fioninoj sestri.
Maggiena je majka točno rekla: u ovoj obitelji svako sljedeće pokoljenje pada na sve
niže grane. U svakom pogledu idu silaznom putanjom, ne samo u pogledu zvanja i
obrazovanja, već i s obzirom na način na koji podižu djecu i na koji vode domaćinstvo.
(Kako možeš dopustiti da budeš okružena tako prostim stvarima? čula ju je Maggie u
mislima.) Gospođa je Daley stajala iznad usnule Leroy i negodujući stiskala usta. – Dijete
stavljaju u ladicu na komodi? Ostavljaju je ovdje s tobom i Irom? Pa što im sve neće pasti
na pamet! Mora da je to Fionino maslo. Zbilja, Maggie, ta je Fiona tako... Pa, ona čak i nije
iz Baltimorea!
Osoba koja Wicomico izgovara kao Weeko-Meeko! A što to trešti? Maggie je,
osluškujući, nagnula glavu u stranu. – Canned Heat, zaključila je.
– Candide?6 Ne pitam te za naslov. Pitam zašto to svira? Kada ste vi bili mali, ja sam
vam svirala Beethovena i Brahmsa, puštala sam vam sve Wagnerove opere! Da, Maggie se
još uvijek sjećala kako ju je od dosade sve svrbjelo dok je Wagnerova grandiozna i teška
glazba grmjela kroz kuću. I svoje frustriranosti kada bi je, ako bi htjela ispričati nešto
važno pa bi započela riječima – Ja i Emma smo otišle u..., majka smjesta presjekla. (Kaže
se Emma i ja.) Bila se zaklela da ona sa svojom djecom nikada neće tako postupati, nego
da će ih radije pustiti da kažu što hoće, a gramatici prepustiti da se pobrine sama za sebe.
Premda to nije dalo ne znam kakve rezultate, barem ne u Jesseovu slučaju.
Možda je njezino padanje na sve niže grane bilo hotimično. Ako jest, Jesseu je
dugovala ispriku. Možda je on samo provodio u djelo njezin potajni plan za nazadovanje,
a inače bi – tko zna? – postao pravnik poput oca gospođe Daley.
Pa, sada je prekasno.
 Leroy je naučila puzati pa je ispuzala iz svoje ladice i sutradan se Ira vratio kući s
dječjim krevetićem. Bez riječi ga je sastavio u svojoj i Maggienoj spavaćoj sobi, a Fiona ga
je bez riječi promatrala stojeći na vratima. Koža joj je ispod očiju izgledala bolesno
žućkasta i umrljana.
Jedne su subote u rujnu proslavljali rođendan Irina oca. Maggie je bila uvela običaj da
njegov rođendan provode na konjskim trkama u Pimlicu – svi zajedno, iako je to značilo
da taj dan radionica okvira neće raditi. Ponijeli bi sa sobom obilan izletnički ručak i svaki
bi član obitelji dobio po deset dolara za klađenje. U ranijim se vremenima cijela obitelj
stiskala u Irinim kolima, ali sada je to, dakako, postalo nemoguće. Ove su godine s njima
bili Jesse i Fiona (koji su prošle godine u to doba bili na bračnom putovanju), kao i Leroy,
a čak je i Irina sestra Junie zaključila da bi se mogla odvažiti na taj izlet. Stoga je Jesse
posudio kombi u kojem je njegov sastav inače prevozio instrumente.
MAČKA U CENTRIGUFI pisalo je na boku kombija, a slova su M i C bila isprugana
poput tigrova repa. U stražnji su dio kombija utrpali izletničke košare i potrepštine za
dijete, a potom se odvezli do dućana po Irina oca i sestre. Junie je bila prerušena za
izlazak, kao i obično, sva je odjeća na njoj bila kosoga kroja, a sa sobom je ponijela i
suncobran koji se nije dao zatvoriti, što je izazvalo stanovite neprilike kada se penjala u
kombi. A Dorrie je sa sobom teglila Hutzlerovu kutiju za kapute, što je izazvalo još više
neprilika. No svi su se u vezi s time ponašali dobrohotno – čak i Irin otac koji je uvijek
govorio kako je prestar da bi se oko njegovih rođendana pravila tolika strka.
Bio je lijep dan, jedan od onih dana koji počinju hladnim jutrom i ta hladnoća traje
sve dok sunce nježno ne zagrije vanjske, a potom i nutarnje čovjekove slojeve. Daisy ih je
pokušavala natjerati na to da zapjevaju – Trke u Camptownu, a Irin se otac nevoljko,
stidljivo smješkao. Tako to i treba biti u obitelji, mislila je Maggie. A u autobusu koji ih je
vozio od parkirališta – autobusu koji su oni dopola ispunili, ako se tu uračunaju i
izletničke košare što su se ljuljale na praznim sjedištima te torba s pelenama i sklopljena
dječja kolica koja su bila zakrčila prolaz – žalila je druge putnike koji su sjedili sami ili u
parovima. Većinom su se ponašali onako kako su se ponašali i radnim danom.
Nosili su običnu odjeću, a izraz im je lica bio krut i odlučan, a na trke su odlazili zato
da dobiju na okladama. Moranovi su išli onamo da bi slavili.
Zauzeli su cijeli red sjedala, a Leroyina su kolica smjestili sa strane. Onda je gospodin
Moran koji se dičio svojim poznavanjem konja, otišao do konjušnica da procijeni stvari,
pa je i Ira radi društva pošao s njim. Jesse je pronašao dvoje ljudi koje je poznavao –
muškarca u motociklističkom odijelu i visoku, tanku djevojku u kratkim hlačicama od
jelenje kože koje su po rubu bile ukrašene resicama – i s njima nekamo nestao; nije on
imao smisla za klađenje. Žene su sjele da odaberu konje prema zvuku njihova imena, što
je bila metoda koja se činila jednako probitačnom kao i svaka druga. Maggie je bila sklona
konju koji se zvao Beskrajna Milost, no Junie se nije slagala s njom. Rekla je da njoj to ne
zvuči kao konj koji ima volje za natjecanje.
Zbog djeteta kojemu su izbijali zubi ili je pak bilo razdražljivo zbog nečeg drugog,
nisu sve zajedno otišle uplatiti oklade. Najprije je krenula Fiona s Irinim sestrama, dok je
Maggie, zajedno s Leroy i Daisy, ostala čekati. Onda su se njih tri vratile, a Maggie i Daisy
otišle uplatiti oklade, pri čemu je Daisy bila puna dobrih savjeta. – Najbolje ti je, rekla je,
– da staviš dva dolara na treće mjesto. To ti je najsigurnije. No Maggie je rekla: – Da sam
htjela igrati na sigurno, ostala bih kod kuće, pa je uložila svih deset dolara na pobjedu
Broja Četiri. (Ranije se protivila tome da obitelj sav novac uplati kao zajednički ulog i da
se svi upute ravno prema prozorčiću gdje je najmanji ulog iznosio pedeset dolara, prema
opasnu i uzbudljivu mjestu kojemu se ona nikada nije približavala, no sada je znala da je
bolje i ne pokušavati da ih se od toga odvrati.) Putem su naletjele na Iru i njegova oca koji
su raspravljali o statističkim podacima. O težini pojedinih jahača, o njihovim prijašnjim
uspjesima, o najboljem vremenu što ga je koji konj postigao i o tome na kakvu terenu koji
od njih postiže najbolji uspjeh – u obzir je trebalo uzeti puno stvari, samo ako vam je do
toga bilo stalo. Maggie je uplatila svojih deset dolara i otišla, dok se Daisy pridružila
muškarcima pa su njih troje, raspravljajući, ostali ondje stajati.
– Ovo me dijete iscrpljuje, rekla je Fiona kada se Maggie vratila. Leroy očito nije htjela
da je nose u naručju pa je stalno težila prema tlu koje je bilo prekriveno limenim
zaklopcima s limenki za pivo i cigaretnim opušcima. Dorrie za koju se očekivalo da će im
tu i tamo nešto i pomoći, umjesto toga je otvorila svoju kutiju za kapute i stala nizati
kolačiće u uredan red koji se protezao s jednoga na drugi kraj klupe. Maggie je rekla: –
Daj, ja ću je uzeti, zlato moje malo pa je odnijela Leroy do ograde da se zajedno dive
konjima koji su se upravo skupljali na startu prilazeći nemirnim, kićenim korakom. –
Kako kaže konj? pitala je Maggie i došaptavala: – Ihaha-ihaha-ihaha! Vratili su se Ira i
njegov otac, još uvijek raspravljajući. Predmet im je razgovora sada bio komad papira sa
sigurnim pogocima što ga je gospodin Moran bio otkupio od nekoga bezubog čovjeka. –
Za koje ste vi glasali? zapitala ih je Maggie.
– Maggie ovdje se ne glasa, objasnio joj je Ira. Konji su krenuli, djelujući nekako
čudnovato i nalikujući dječjim igračkama. Progalopirali su pokraj njih uz zvuk koji je nju
podsjetio na lepršanje zastave na vjetru. Onda je, iz čista mira, trka bila gotova. – Tako
brzo! požalila se Maggie. Nikada nije mogla shvatiti kako se brzo sve to odvija; jedva da je
išta stigla vidjeti. – U bejzbolu zbilja imaš više vremena, objašnjavala je djetetu.
Rezultati se pokazaše na semaforu: ni traga ni glasa od Broja Četiri. Maggie to na neki
način osjeti kao olakšanje. Više se neće morati odlučivati za druge konje.Zapravo je jedini
nešto dobio gospodin Moran. Dobio je šest dolara za ulog na Broj Osam, konja kojeg je
odabrao držeći se svog listića sa sigurnim pogocima. – Vidiš? pitao je Iru. Daisy se uopće
nije bila kladila; čekala je trku u koju je bila sigurnija.
Maggie je predala dijete Daisy i počela otvarati košare s hranom. – Imamo sendviče
od raženog kruha sa šunkom, od bijelog kruha s puretinom i od integralnog kruha s
govedinom, objavila je. – Imamo i salatu od piletine, sjeckana jaja sa začinima, salatu od
krumpira i salatu od svježeg kupusa s majonezom. Breskve, svježe jagode i kuglice od
dinje. Nemojte zaboraviti ostaviti mjesta za tortu. Ljudi koji su stajali oko njih, glasno su
grickali čips i čokoladice što su se mogli kupiti na samom trkalištu pa su radoznalo zurili
u njihove košare od kojih je Daisy svaku bila prekrila uškrobljenom kockastom tkaninom
i u sitnim je naborima ututkala sa svih strana. Maggie je dijelila ubruse. – Gdje je Jesse?
pitala je pogledom pretražujući gomilu.
– Nemam pojma, rekla je Fiona. Leroy je nekako opet završila na njezinim rukama.
Naslonivši je na rame, Fiona je oštro cupkala, a dijete je krivilo lice i uznemireno
skvičalo. Pa, to joj je i Maggie mogla reći da će se dogoditi. Dijete se ne smije tako brzo
njihati; nije li Fiona to do sada već trebala naučiti?
Nije li joj to trebao reći već i materinski nagon? Maggie u križima osjeti oštar ubod
razdražljivosti. Da budemo pošteni, nije joj toliko smetala Fiona koliko Leroyino skvičanje
– stalno djetetovo – eh, eh. Da Maggie nije stavljala jelo na papirnate tanjure, mogla je to
sama srediti, ali budući da je dijelila hranu, mogla je samo davati prijedloge. – Pokušaj je
staviti u kolica, Fiona. Možda će zaspati. – Neće zaspati; samo će opet ispuzati iz kolica,
rekla je Fiona. – Oh, gdje je Jesse? – Daisy, idi i pogledaj gdje ti je brat, naredila je Maggie.
– Ne mogu; jedem. – Samo ti idi. Za ljubav Božju, pa ne mogu sve sama napraviti. –
Nisam ja kriva što se on negdje izgubio s onim svojim blesavim prijateljima, rekla je
Daisy. – Baš sam počela jesti sendvič. – Slušaj ti, mlada damo... Ira? No, Ira su i njegov
otac bili opet otišli prema kladionici. Maggie je rekla: – Oh, za... Dorrie, možeš li ti, molim
te, umjesto mene otići i pronaći Jessea? – Pa, sad baš dijelim ove kolačiće, rekla je Dorrie.
Kolačići su se nizali u savršenom, neprekinutom redu duž njihove klupe, nalik na
točkastu crtu. Posljedica je toga bila da nitko tamo nije mogao sjesti. Ljudi bi zastali na
drugom kraju klupe, s namjerom da se smjeste, ali bi onda vidjeli kolačiće i pošli dalje.
Maggie je uzdahnula. Iza njezinih je leđa u jasnome, mirnom zraku zalebdio zvuk roga,
no Maggie je, licem okrenuta prema klupama, i dalje u gomili pogledom tražila Jessea.
Onda je Junie lagano pomaknula nekoliko Dorrienih kolačića poremetivši njihov
raspored, te naglo sjela objema rukama stišćući suncobran. – Maggie, promrmljala je, –
osjećam se nekako... ne znam...najednom... – Duboko udahni, rekla je Maggie oštro. Ovo
se povremeno događalo. – Sjeti se da ti ovdje nisi ti, nego netko drugi. – Mislim da ću se
onesvijestiti, rekla je Junie pa se bez upozorenja zanjihala na sandalama sa šiljastom
potpeticom i legla na klupu. Suncobran joj je ostao u rukama, uzdižući joj se iz grudi kao
da je tamo izrastao. Dorrie se rastreseno užurbala oko nje nastojeći spasiti što više
kolačića.
– Daisy, je li ono tamo s onim ljudima tvoj brat? pitala je Maggie.
Daisy je rekla: – Gdje?, ali je Fiona bila brža. Zamahala je rukama i rekla: – To je on.
Onda je dreknula: – Jesse Moran! Dovuci ovamo tu svoju guzicu! Glas joj je bio tako
kreštav i prodoran da su se svi zapiljili u nju. Maggie je rekla: – Oh, pa ja ne bih... – Čuješ?
drečala je Fiona, a Leroy je ozbiljno zaplakala.
– Fiona, nema potrebe... da vičeš, rekla je Maggie.
Fiona je rekla: – Što? Zurila je u Maggie ne obraćajući pažnju na dijete koje je vrištalo.
Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima bi se Maggie naprosto najradije vratila natrag i
počela sve iznova. (Pred ženskim se bijesom uvijek osjećala kao oduzeta.) U
međuvremenu se Jesse, koji vlastito ime ipak nije mogao prečuti, počeo probijati prema
njima. Maggie je rekla: – Oh, evo ga, dolazi! – Vi meni kažete da ne smijem vikati na svog
vlastitog muža! pitala je Fiona.
Čak je i sada vikala. I morala je, uz onakav djetetov plač. Leroyino je lice bilo crveno i
čuperci su joj se vlažne kose bili prilijepili na čelo. Izgledala je nekako odvratno, da
budemo iskreni. Maggie je osjetila želju da se odmakne što dalje od svih njih pretvarajući
se da oni s njom nemaju nikakve veze, no umjesto toga je rekla nastojeći da joj glas zvuči
vedro: – Ne, samo sam mislila reći da nije tako daleko od nas, znaš... – Niste vi to mislili,
rekla je Fiona odveć čvrsto stišćući dijete. – Pokušavate nama upravljati, kao i uvijek;
pokušavate upravljati našim životom. – Ne, zbilja, Fiona... – Što se zbiva? veselo je pitao
Jesse koji je upravo stigao.
– Mama i Fiona se svađaju, rekla je Daisy. Slasno je zagrizla u svoj sendvič.
 – Ne svađamo se! viknula je Maggie. – Ja sam samo predložila... – Svađaju se? rekao je
Ira. – Tko se svađa? On su se i gospodin Moran najednom pojavili u prolazu iza Jessea. –
Što se to ovdje događa? pitao je nadvikujući Leroyino plakanje.
Maggie mu je objasnila: – Ništa se ne događa! Za Boga miloga, ja sam samo rekla... –
Zar vas čovjek ni minutu ne može ostaviti nasamo? pitao je Ira. – I zašto Junie ovako leži?
Kako se sve te stvari dogode tako brzo? Nepošteno, nepošteno. Kad ga čovjek čuje,
pomislio bi da su kod njih ovakvi prizori svakodnevna pojava, a Ira samo što nije dobio
Nobelovu nagradu za mir.
– Tek toliko da znaš, objasnila mu je Maggie, – ja sam i stajala ovdje i gledala svoja
posla... – Nikada, sve ovo vrijeme što vas poznajem, nikada niste gledali svoja posla, rekla
je Fiona.
– Ohladi malo, Fiona, rekao je Jesse.
– A ti! vrisnula je Fiona okrenuvši se prema njemu. – Misliš da je ovo samo moje
dijete? Kako to da ona uvijek padne meni na teret dok ti ideš okolo sa svojim kompićima,
hajde, odgovori! – Oni nisu moji kompići, nego... – I pio je s njima, promrmljala je Daisy
očiju prikovanih za sendvič.
– Strašna stvar, rekao joj je Jesse.
– Pio je iz srebrne pljoske koju je donijela ona djevojka. – Pa što ako i jesam,
gospođice Sveznalice? – Slušajte me malo, rekao je Ira. – Dajte da sjednemo na minutu i
malo se smirimo. Drugi zbog nas ne mogu ništa vidjeti.
Sjeo je u namjeri da drugima posluži kao primjer. Onda je pogledao ispod sebe.
– Moji kolačići! zakriještala je Dorrie.
– Ne možeš ovdje ostavljati kolačiće, Dorrie. Ovdje se sjedi. – Zgnječio si mi kolačiće! –
Mislim da ću se razboljeti, rekla je Junie obraćajući se žbicama suncobrana koji je stršao
iznad nje.
Leroyino je kričanje bilo doseglo stupanj na kojem se morala boriti za svaki dah.
Ira je opet ustao otresajući mrvice sa stražnjeg dijela hlača, a onda je rekao – Slušajte
me malo, narode... – Možete li nas prestati zvati narode? zahtijevala je Fiona.
Ira je zastao doimajući se smeteno.
Maggie je osjetila kako je netko poteže za rukav i okrenula se. Bio je to gospodin
Moran koji se u nekom trenutku uspio probiti iza nje, a sada je mahao po zraku nekim
listićem. – Što je? zapitala je.
– Dobio sam. – Što ste dobili? – Dobio sam u zadnjoj trci! Moj konj je stigao prvi. – Oh,
trka, rekla je ona. – Pa, zar nije... No, pažnja joj se vrati na Fionu koja je redom nabrajala
sve što je, izgleda, tokom svih ovih mjeseci zamjerala Jesseu. – ... od početka sam znala da
sam luda ako se udam za tebe, a to sam ti i rekla! Ali ti si tako navaljivao, ti i tvoje dudice
varalice i tvoj dr. Spock... Ljudi na klupama iza njih namjerno su gledali u drugom smjeru,
ali su jedni drugima dobacivali značajne poglede i neprimjetne, potajne osmijehe.
Moranovi su bili u središtu pažnje, a Maggie to nije mogla podnijeti. Rekla je: – Molim
vas!
Dajte da sjednemo! – Ti i tvoja famozna kolijevka rekla je Fiona Jesseu, – u koju ni
čavao nisi zabio iako si mi obećao, zakleo si mi se... – Nikada se ja tebi ni na što nisam
zakleo! Otkuda uopće izvlačiš tu priču s kolijevkom? – Na Bibliju si se zakleo, objasnila
mu je Fiona.
 – Bože svemogući! Pa možda mi je u jednom trenutku i palo na pamet da bih mogao
napraviti kolijevku, ali bio bih lud da sam se toga zbilja primio. Već vidim kako bi to
izgledalo: tata bi stajao kraj mene i prigovarao i najsitnijem udarcu čekićem, samo da mi
stavi do znanja kakva sam ja nesposobna budala, a ti bi se, kladim se, kao i uvijek slagala s
njim sve dok me ne biste dokrajčili. U tako nešto se ne bih upustio ni u ludilu! – Pa već si
bio kupio materijal! – Kakav materijal? – Kupio si one dugačke drvene kolčiće. – Kolčiće?
Za kolijevku? Nikad nisam kupio nikakve kolčiće. – Tvoja mi je majka rekla... – Kakva ti je
to kolijevka od kolčića? – To su trebale biti prečke, tako mi je rekla. Oboje pogledaše
prema Maggie. Stjecajem okolnosti upravo je tada i dijete napravilo stanku, a onda
štucnulo i duboko udahnulo. Duboki je glas zagrmio iz zvučnika najavljujući da konj pod
imenom Podvala neće nastupiti.
Ira je pročistio grlo i rekao: – Govorite o onim drvenim kolčićima za spajanje?
Njih sam ja kupio. – Ne, Ira, zavapila je Maggie jer je još uvijek bilo nekog izgleda da
se stvari izglade, samo ako on ne bude navaljivao da razjasni svaku, pa i najmanju
dosadnu pojedinost. – To su bile ukrasne prečke za kolijevku, rekla je Jesseu. – Već si bio
nabavio i nacrte. Zaboravio si? – Kakve nacrte? Samo sam rekao da... – Ako se točno
sjećam, prekinuo ih je Ira na svoj uobičajeni mrzovoljni način, – te sam kolčiće kupio za
stalak za sušenje koji sada stoji na stražnjem trijemu.
Svi ste vidjeli taj stalak za sušenje. – Stalak za sušenje, rekla je Fiona. I dalje je gledala
u Maggie.
– Oh, rekla je Maggie, – pa ta je priča s kolijevkom naprosto smiješna. Hoću reći, to je
kao kad se rodbina nakon pogreba počne svađati oko neke jeftine ogrlice. Naprosto... A
osim toga, Leroy više i ne treba kolijevka! Ima zgodan krevetić koji joj je Ira kupio. Leroy
se bila smirila, premda je još uvijek štucala uporno promatrajući Maggie.
– Udala sam se za tebe zbog te kolijevke, objasnila je Fiona Jesseu.
– Pa to je jednostavno smiješno! rekla je Maggie. – Zbog kolijevke! Nikad nisam čula
takvu... – Dosta, Maggie, rekao je Ira.
Zastala je otvorenih usta.
– Ako si se za Jessea udala zbog kolijevke, objasnio je Ira Fioni, – onda si se gadno
zabunila. – Oh, Ira! povikala je Maggie.
– Zašuti, Maggie. Ona se nije trebala u to petljati, objasnio je Ira Fioni. – To je
Maggiena slabost: vjeruje da se smije miješati u život drugih ljudi. Misli da su ljudi koji su
njoj dragi, bolji nego što stvarno jesu pa zato mijenja stvari koje ih okružuju kako bi ih
prilagodila načinu na koji ona vidi te ljude. – To uopće nije točno, rekla je Maggie.
– Činjenica je, međutim, rekao je mirno Ira Fioni, – da Jesse ništa nije u stanju izvesti
do kraja, čak ni napraviti jednu običnu kolijevku. Njemu nešto nedostaje; znam da mi je
sin, ali njemu nešto nedostaje, a i tebi bi bilo bolje da se s time suočiš. On nije ustrajna
osoba. Prije mjesec dana je ostao bez posla i sada se po cijele dane s frendovima skiće
okolo umjesto da potraži novi posao. Maggie i Fiona zajedno rekoše: – Što? – Otkrili su da
nije završio srednju školu, objasnio im je Ira. A onda je dodao, kao da se toga naknadno
sjetio: – A viđa se i s nekom djevojkom. Jesse je rekao: – O čemu ti to pričaš? Ta cura mi je
samo prijateljica. – Ne znam kako se zove, rekao je Ira, – ali ona je članica grupe Curice u
nevolji. – Samo smo dobri prijatelji, kažem ti! Ona je Daveova cura! Fiona kao da je bila
načinjena od porculana. Lice joj je bilo samrtnički blijedo i nepomično, a zjenice nalik na
crne glavice pribadače.
 – Ako si to cijelo vrijeme znao, zapitala je Maggie Iru, – zašto nisi ništa rekao? –
Mislio sam da nemam pravo to učiniti. Ja se, kao prvo, ne bavim time da mijenjam svijet u
kojem žive ljudi oko mene, rekao je Ira. A onda mu (baš kada se Maggie spremala da ga
zamrzi) lice klonu i on se teško spusti na klupu.
– Nisam to ni sada smio učiniti, rekao je.
Bio je pomaknuo s mjesta popriličan broj kolačića, no Dorrie koja je umjela točno
osjetiti raspoloženje oko sebe, samo se šutke sagnula i stala ih skupljati.
Fiona je ispružila dlan. – Daj mi ključeve, rekla je Jesseu.
– Ha? – Ključeve od kombija. Daj mi ključeve. – Kamo ćeš? pitao ju je Jesse.
– Ne znam! Otkud da znam kamo ću? Samo hoću otići odavde. – Fiona, s tom curom
sam samo razgovarao, i to zato što me ona nije smatrala blesanom kakvim me, izgleda,
smatraju svi ostali na ovom svijetu. Moraš mi vjerovati, Fiona. – Ključeve, rekla je Fiona.
Ira je rekao: – Daj joj ključeve, Jesse. – Ali... – Vratit ćemo se autobusom. Jesse je
rukom posegnuo u stražnji džep na trapericama i odande izvukao snop ključeva na
privjesku u obliku minijaturne gumene tenisice. – Ideš li kući? Gdje ćeš biti? rekao je.
– Nemam pojma, objasnila mu je Fiona i istrgnula mu ključeve koje je on čvrsto držao
u ruci.
– Gdje ćeš onda biti? Kod sestre? – Negdje. Tebe se to ne tiče. Ne znam gdje. Samo
želim živjeti vlastitim životom, rekla je.
Zabacila je dijete na bok i odlučno otkoračala ostavljajući za sobom torbu s pelenama,
kolica i papirnati tanjur s ostacima salate od krumpira koja je bila počela poprimati
patetičnu boju bjelokosti.
– Smirit će se ona, objasnila je Maggie Jesseu. Onda je rekla: – Ovo ti nikad neću
oprostiti, Ira Moran. Opet je osjetila kako je netko povlači za rukav i osvrnula se. Irin je
otac još uvijek mahao onim listićem po zraku. – Bio sam u pravu kad sam kupio onu
kombinaciju, rekao je. – Što Ira zna o kombinacijama? – Ništa, bijesno je rekla Maggie i
počela ponovno zamatati Fionin sendvič.
Posvuda je oko sebe čula mrmljanje, nalik na krugove koji se šire po vodi u ribnjaku: –
Što je on rekao? – Kombinacija. – Što je ona rekla? – Ništa. – Nešto je rekla. Vidio sam da
joj se usne miču. – Ama ništa. – Ali mislim da sam vidio... Maggie se uspravila i okrenula
se licem prema redovima klupa. – Rekla sam: Ništa, eto, to sam rekla, glasno je viknula.
Netko je naglo uvukao zrak, a onda su svi pogledali na drugu stranu.
Naprosto zapanjuje, često je znao reći Ira, kako ljudi sami sebe zavaravaju vjerujući u
ono u što žele vjerovati. (Kako Maggie samu sebe zavarava, htio je reći.) Rekao je to kada
je Maggie zaprijetila da će tužiti sudu policijsku upravu onaj put kada su Jessea optužili
za pijanstvo i nećudoredno ponašanje.
Rekao je to i kada se ona zaklinjala da je Mačka u centrifugi bolja od Beatlesa.
A ponovno je to rekao i onda kada je odbijala prihvatiti da je Fiona zauvijek otišla.
One je večeri nakon konjskih trka Maggie dokasna sjedila s Jesseom pretvarajući se da
plete iako je jednako toliko pletiva oparala koliko ga je i isplela. Jesse je prstima lupkao
po naslonu za ruke na naslonjaču na kojem je sjedio. – Možeš li ti malo mirno sjediti?
pitala ga je Maggie, a onda je rekla: – Možda bi trebao opet pokušati nazvati njezinu
sestru. – Za ljubav Božju, već sam tri puta pokušao. Njih dvije vjerojatno ne žele dignuti
slušalicu. – Možda bi morao sam tamo otići. – To bi bilo još gore, rekao je Jesse. – Da
lupam na vrata dok njih dvije sjede unutra i slušaju. Kladim se da bi se smijale i
pogledavale se i značajno prevrtale očima. – Ma ne bi! – Idem Daveu vratiti kombi, rekao
je Jesse.
Ustao je. Maggie ga nije pokušavala zadržati jer je mislila da će naposljetku ipak
potajno otići do stana Fionine sestre.
Kad su se vratili iz Pimlica, kombi je bio parkiran pred kućom. U jednom su trenutku
olakšanja svi pretpostavili da je Fiona kod kuće. Ključevi su se nalazili na polici za knjige
odmah kraj ulaza, tamo gdje su članovi obitelji uvijek ostavljali ključeve, rasparene
rukavice i poruke o tome kada će se vratiti kući. No, od Fione nije bilo nikakve poruke. U
sobi koju je dijelila s Jesseom nepospremljeni je krevet djelovao zamrznuto. Svaka
izbočina na plahtama kao da se stvrdnula. Dječji je krevetić u Maggienoj i Irinoj sobi bio
prazan i pust. Ta odsutnost, međutim, nije mogla trajati zauvijek. Ništa nije bilo
spakirano; ništa nije nedostajalo. Čak je i Fionin toaletni pribor još uvijek ležao na
komodi u toaletnoj torbici. – Vidiš? rekla je Maggie Jesseu jer je vidjela da se i on brine,
pa je pokazala prstom na toaletnu torbicu. – Oh, vidim, rekao je on umiren. Ona je prešla
hodnik, ušla u kupaonicu i tamo našla uobičajeno jato gumenih patkica i flotu raznih
brodića. – Tu ste, rekla je sretno. Izašavši odande, još je jednom prošla kroz Jesseovu sobu
i našla ga kako stoji pred komodom napola sklopljenih očiju i nosa duboko zabijena u
Fioninu kutijicu za sapun. Savršeno ga je razumjela. Miris može neku osobu jasnije
prizvati u sjećanje nego slika; barem je ona to znala!
Kada se noć oduljila, a Jesse se nije vratio, rekla je sama sebi kako mora da je našao
Fionu. Mora da vode dugačke razgovore. Oparala je sve redove koje je bila krivo isplela,
ponovno namotala vunu u klupko i otišla u krevet. U mraku je Ira promumljao: – Je li se
Jesse vratio? – Ne, ni on ni Fiona, rekla je.
– Oh, Fiona, rekao je on. – Fiona je zauvijek otišla. U njegovu je glasu bilo neke
nenadane jasnoće. Bio je to glas čovjeka koji govori u snu zbog čega su mu riječi zvučale
proročanski i konačno. Maggie je osjetila navalu čistoga bijesa. Lako je njemu to govoriti!
On je u stanju bez razmišljanja odbacivati ljude.
Veoma joj se značajnim činilo to što se, prema Irinu poimanju, dobra zabava sastojala
u čitanju beskonačnih knjiga o ljudima koji su apsolutno sami preplovili Atlantik.
Ipak, on je bio u pravu: sutradan ujutro Fione još uvijek nije bilo. Jesse je sišao na
doručak s istim zapanjenim izrazom na licu. Maggie je bilo teško bilo što pitati, ali je
napokon rekla: – Dušo? Nisi je našao? – Ne, rekao je on kratko, a potom zatražio pekmez, i
to takvim glasom da je to presjeklo sva daljnja pitanja.
Ideja joj o nesreći nije pala na pamet sve do podneva. Kako im je to moglo
promaknuti? Dakako: nitko tko putuje s malim djetetom neće ostaviti sve ono što je Fiona
za sobom ostavila – torbu s pelenama, kolica, ružičastu plastičnu čašu iz koje je Leroy
voljela piti sok. Mora da ih je netko oteo ili još gore: pucao na njih prilikom nekoga
uličnog zločina. Smjesta treba obavijestiti policiju.
Rekla je to Iri koji je u dnevnom boravku čitao nedjeljne novine. Ira čak nije ni
podigao pogled. – Možeš si prištedjeti trud, Maggie, mirno je rekao.
– Trud? – Otišla je vlastitom voljom. Nemoj s tim gnjaviti policiju. – Ira, mlade majke
ne odlaze od kuće samo s torbicom. Moraju spakirati stvari!
Razmisli, rekla je. – Sjeti se što je sve ponijela sa sobom na običan izlet u Pimlico.
Znaš što ja mislim? Mislim da se vratila ovamo, parkirala kombi i zajedno s Leroy otišla u
dućan po kekse za rast zuba – čula sam je jučer ujutro kad je rekla da je potrošila gotovo
sve kekse – i našla se usred nekakve pljačke. Čitao si da pljačkaši za taoce uvijek uzimaju
žene i djecu! Tako je djelotvornije. Daje bolje rezultate. Ira ju je gotovo odsutno gledao
preko ruba novina, kao da je smatra jedva zanimljivom.
– Pa, ostavila je ovdje čak i svoj sapun! Četkicu za zube! rekla je Maggie Iri.
– Toaletnu torbicu, istaknuo je Ira.
– Da, a da je otišla svojom voljom... – Toaletnu torbicu koja bi joj trebala, recimo, u
hotelu. Ali sada se vratila... ne znam... u sestrinu ili majčinu kuću, gdje se nalaze sve
njezine stvari pa joj toaletna torbica više ne treba. – Oh, to je besmislica, rekla je Maggie.
– Pogledaj samo u njezin ormar. Pun je odjeće. – Sigurna si? – Jasno da jesam. To je prvo
što sam provjerila. – Sigurna si da je sve tamo? Njezina najdraža vesta? Ona jakna do koje
joj je toliko stalo? Maggie se nad tim za trenutak zamislila. Onda je ustala i otišla
hodnikom do Jesseove sobe.
Jesse je ležao na krevetu, potpuno obučen, a ruke je držao ispod glave. Kratko ju je
pogledao kad je ušla. – Moram ti malo smetati, objasnila mu je i otvorila vrata njegova
ormara.
Fionina je odjeća visjela unutra, no nije bilo njezine vjetrovke ni one široke prugaste
haljine koju je voljela nositi po kući. Samo dvije-tri suknje (suknje jedva da je ikada
nosila), nekoliko bluzica i nabrana haljina za koju je uvijek tvrdila da u njoj izgleda
predebela. Maggie se okrenu i ode do Fionine komode.
Jesse ju je promatrao s kreveta. Ona naglo izvuče jednu ladicu i nađe samo jedan par
traperica (umjetno izbijeljenih kiselinom, postupkom koji više nije bio u modi) i ispod
njih dvije vunene majice s visokim ovratnikom od prošle zime, a ispod njih pak trudničke
hlače s elastičnim umetkom na trbuhu. Sve je to nalikovalo na slojeve prilikom
arheološkog iskopavanja. Maggie kroz glavu proleti misao da će, bude li dalje kopala,
pronaći majice što ih je Fiona nosila kao navijačica, pa pregačice iz osnovne škole, a onda
i odjeću koju je nosila još kao beba. Ponovno je poravnala sve te slojeve i zatvorila ladicu.
– Pa gdje bi ona mogla biti? zapitala je Jessea.
Dugo se činilo da joj uopće neće odgovoriti. Napokon je ipak rekao: – Pretpostavljam
da je kod sestre. – Ali rekao si da je tamo nisi našao. – Nisam ni išao onamo. Promislila je
o tome, a onda rekla: – Oh, Jesse. – Neka me đavo odnese ako budem i dalje radio budalu
od sebe. – Jesse, dušo... – Ako je moram stalno za nešto moliti, bolje mi je bez nje, rekao je
on.
Okrenuo se licem prema zidu i završio razgovor.
Dva-tri dana kasnije nazvala je Fionina sestra. Rekla je: – Gospođo Moran? onim
glasom koji je nalikovao na magareće njakanje i koji je Maggie smjesta prepoznala. –
Ovdje je Crystal Stuckey, rekla je. – Fionina sestra. – A da! – Htjela sam vas pitati hoćete li
još neko vrijeme biti kod kuće tako da možemo doći po njezine stvari. – Da, jasno, samo
dođite, rekla je Maggie. Jesse je slučajno bio kod kuće izležavajući se na krevetu kao i
inače. Otišla je do njega čim je spustila slušalicu. – To je bila Fionina sestra, rekla je. –
Christina? On je svrnuo oči na nju. – Crystal, rekao je.
– Crystal. Njih dvije dolaze po Fionine stvari. On je polagano sjeo i prebacio čizme
preko ruba kreveta.
– Ja idem u dućan, objasnila mu je Maggie.
– Što? Ne, čekaj. – Bolje da vas ostavim nasamo. – Čekaj, ne idi. Kako ću... Možda ćeš
nam trebati. – Ja? Zašto? – Bojim se da ne kažem nešto pogrešno, rekao je on.
 – Dušo, sigurna sam da nećeš reći ništa pogrešno. – Mama, molim te, rekao je. I tako
je ona ostala, ali je otišla u svoju sobu da im se skloni s puta. Njezina je soba bila u
prednjem dijelu kuće pa je tako, kad su kola stigla, mogla odgrnuti zavjesu i pogledati
kroz prozor da vidi tko dolazi. Stigla je Cristal s nekim mišićavim mladićem, bez sumnje
onim glasovitim dečkom kojeg je Fiona uvijek spominjala. Na to je Crystal mislila kad je
rekla – mi; Fione nigdje nije bilo na vidiku. Maggie je spustila zavjesu. Čula je zvuk
zvonca, čula Jessea kako viče: – Evo me! i silazi preskačući po dvije stepenice odjednom
Onda je nakon stanke čula kratko mumljanje. Vrata su se opet zatvorila.
Nije ih valjda izbacio iz kuće? Još je jednom podigla zavjesu i provirila kroz prozor, no
nije vidjela posjetioce, nego Jessea – Jessea kako pločnikom odlazi niz ulicu, navlačeći u
hodu crni kožni kaputić. Iz predsoblja je u prizemlju Crystal zazvala: – Gospođo Moran? –
glas joj je sada manje nalikovao na njakanje i bio je nekako nesigurniji.
– Samo čas, rekla je Maggie.
Crystal i njezin dečko bili su iz prodavaonice alkoholnih pića donijeli kartonske kutije
i Maggie im je pomogla da stave stvari u njih. Odnosno pokušala im je pomoći. S vješalice
je skinula jednu bluzicu i polagano je, sa žaljenjem stala slagati, no Crystal je rekla: – Te
bluzice možete dati u Crveni križ. Nemoj se opterećivati ni s čim što je sintetičko, rekla
mi je Fiona. Sada je opet kod kuće i nema mnogo mjesta u ormarima. Maggie je rekla: –
Ah i odložila bluzicu na stranu. Osjetila je nenadani ubod zavisti. Kako bi bilo lijepo
zadržati samo prvoklasne stvari, stvari od prirodnog i čistog vlakna, i otarasiti se svega
ostalog! Kada su se Crystal i njezin dečko odvezli, za sobom su ostavili samo bezvrijedne
trice.
Onda je Jesse našao posao u prodavaonici ploča pa više nije toliko vremena provodio
izležavajući se na krevetu, a Daisy i očarane djevojčice vratile su se gospođi Savršenoj.
Maggie je opet bila prepuštena sama sebi. Naprosto, našla se lišena svih obavijesti o
tračevima i događajima, kao i o životu drugih obitelji, što ih djeca mogu pružiti. Tada je
počela odlaziti na izlete u Cartwheel, mada se oni nisu pokazali jako uspješnima, ili bi
ponekad nakon posla radije odšetala do radionice okvira nego da sama sjedi u praznoj
kući. No, onda bi se zapitala zašto je uopće došla jer je Ira imao previše posla da bi s njom
razgovarao, a ionako će, rekao bi, za par sati i on doći kući, pa nema potrebe da se ona
ovdje mota.
I tako bi se stepenicama uspela do stana njegove obitelji i provela neko vrijeme
slušajući kako njegove sestre prepričavaju sadržaj posljednjeg nastavka neke sapunice ili
kako njegov otac nabraja svoje boli i boljetice. Osim od takozvanoga slabog srca, gospodin
je Moran patio i od artritisa, a i vid mu se kvario. Napokon, bio je prešao osamdesetu. U
toj su obitelji muškarci tradicionalno postajali očevima u tako kasnoj životnoj dobi da je
gospodin Moran, kad bi spominjao svojeg pradjeda, zapravo govorio o čovjeku koji se
rodio početkom 18. stoljeća. Maggie to ranije nikada nije upalo u oči, ali ju je sada
pouzdano hvatala jeza. U kakvoj li staračkoj atmosferi propadanja ona živi!
Jutra u staračkom domu, poslijepodneva kod Moranovih, večeri uz Iru i njegov
pasijans... Skupila bi vestu čvršće oko sebe i suosjećajno odobravala slušajući o lošoj
probavi svojega svekra. – Ranije sam sve mogao jesti, objašnjavao joj je. – Što je to sa
mnom? Očima je bez sjaja piljio u nju, kao da očekuje odgovor. U posljednje su mu se
vrijeme pokraj gornje usnice pojavili teški, vrećasti nabori; naslijeđe što mu ga je ostavila
baka koja je potjecala od Cheerokeeja, iz godine je u godinu postajalo sve vidljivije. –
Rona tako nešto nije mogla ni izdaleka naslutiti, objašnjavao je Maggie. Rona je bila Irina
majka. – Umrla je prije nego što je morala sve ovo doživjeti, govorio je. – Bore, kvrgave
prste, škripave zglobove i žgaravicu – sve je to izbjegla. – Pa, bolovala je od drugih stvari,
podsjetila bi ga Maggie. – Možda još i gorih. – Kao da nije živjela stvarnim životom, rekao
bi on ne slušajući je. – Hoću reći, životom u punom smislu, uz cijeli ovaj cirkus koji dolazi
na kraju. Zvučao je zlovoljno; kao da misli kako se njegova žena od nečega izvukla.
Maggie je opet sućutno uzviknula i potapšala ga po ruci. Ruka mu je bila onakva kakav je
ona zamišljala da bi trebao biti orlov čaporak.
Na kraju bi ponovno sišla, nagovorila Iru da zatvori dućan nekoliko minuta ranije i da
je otprati kući. On bi se vukao uz nju uronjen u nekakvu mračnu zbunjenost, a u pogledu
mu je bilo nečega okrenutog prema vlastitoj nutrini.
Kada bi prošli pored kuće sestara Larkin, Maggie bi uvijek bacila pogled onamo, a
onda brzo pogledala na drugu stranu. U starim su danima, kada je išla kući vozeći Leroy u
kolicima, njih dvije nailazile na konjića za ljuljanje kako ih pun nade čeka na prednjem
trijemu gospođica Larkin. Nekom bi se čarolijom pojavio na vrhu stepenica gdje ranije
ničega nije bilo: sitna, slabašna drvena životinja stidljiva osmijeha i dugačkih, crnih
spuštenih trepavica. No sada mu nije bilo ni traga ni glasa; čak su i te dvije stare
gospođice nekako doznale da Moranovi nisu uspjeli održati obitelj na okupu.
Oh, hoće li Fiona biti u stanju neprestano pozorno motriti na to dijete, onoliko koliko
je toj djevojčici potrebno? Nije u pitanju samo vrijeme u koje je treba nahraniti i
promijeniti joj pelenice. Leroy je spadala među onu neustrašivu djecu koja se s vrha
stepenica i preko ruba stolice odvažno bacaju u prazno, uvjerena da će netko uvijek biti
tu da ih uhvati. Fiona nipošto nije za to dovoljno hitra. A osjetilo joj je mirisa gotovo
nikakvo, bila je primijetila Maggie. Maggie je takoreći mogla primijetiti požar još i prije
no što bi izbio.
Maggie je mogla proći kroz trgovački centar i nepogrešivo otkriti miris nepravilno
uskladištene hrane – vlažnu, eteričnu oštrinu pomalo nalik mirisu djeteta koje ima
vrućicu. Nitko drugi ne bi ništa primijetio, no Maggie bi povikala – Stanite!, podižući uvis
dlan dok su drugi žurili prema polici sa sendvičima. – To ne! Bilo što, samo ne to! Toliko
je toga mogla pružiti drugima, samo da su oni to htjeli od nje primiti.
Sada se činilo besmislenim za večeru nešto kuhati. Jesse je uvijek bio vani, a Daisy je
najčešće jela kod gospođe Savršene ili se, ako je već morala jesti kod kuće, durila tako da
je bilo bolje da i ne bude u blizini. Stoga bi Maggie naprosto podgrijala neko smrznuto
jelo ili limenku juhe. Ponekad čak ni to.
Jedne joj se večeri nije dalo otići do radionice, nego je umjesto toga dva sata provela
sjedeći za kuhinjskim stolom i zureći u prazno, a onda je u kuhinju ušao Ira i zapitao: –
Što je za večeru?, a ona je rekla: – Nisam u stanju napraviti večeru! Pogledaj ovo! i
mahnula rukom prema limenki juhe koja je stajala pred njom. – Dva obroka i tri četvrt,
pročitala je na glas. – Pa što oni misle? Da ću ja kuhati za dva čovjeka i tri četvrt? Ili za tri
osobe, a jednoj izvaditi u tanjur malo manje? Ili bih možda trebala ostatak spremiti za
sutra, a znaš li koliko bi mi vremena trebalo dok ne dobijem puni obrok? Najprije bi mi
ostalo tri četvrtine obroka, onda šest četvrtina, a onda devet. Morala bih otvoriti četiri
konzerve s juhom prije nego što dođem do ostatka hrane koji se ne izražava razlomcima.
Četiri konzerve, čuješ? Četiri konzerve jedne te iste vrste! Počela je plakati pustivši da joj
suze obilno klize niz obraze. Osjećala se onako kako se osjećala kad je bila dijete i znala da
se nerazumno ponaša, znala da time šokira odrasle i ponaša se apsolutno užasno, ali se
svejedno htjela nerazumno ponašati te je u tome čak nalazila i stanoviti užitak.
Ira se mogao okrenuti na peti i izaći; napola je to i očekivala. Umjesto toga, pao je na
stolicu nasuprot njoj. Naslonio se laktovima na stol i spustio glavu u ruke.
Maggie je prestala plakati i rekla: – Ira? On nije odgovarao.
– Ira, što ti je? pitala ga je.
Ustala je, nagnula se nad njega i zagrlila ga. Čučnula je kraj njega i pokušala mu
pogledati u lice. Je li se štogod dogodilo njegovu ocu? Jednoj od sestara? Je li mu Maggie
toliko dojadila da to više ne može izdržati? Što se događa?
Odgovor kao da je dopro iz njegove kralježnice – iz neravne crte čvornatih kralježaka
što se spuštala niz njegova topla, mršava leđa svinuta u obliku slova C. Njezini su prsti
prvi osjetili odgovor.
Bio je isto toliko tužan kao i Maggie, a i iz istog razloga. Bio je osamljen, umoran i bez
nade, sin mu se baš nije iskazao, a kći ne haje puno za nj, no još uvijek nije mogao shvatiti
što je to pošlo po krivu.
Pustio je da mu glava klone na njezino rame. Kosa mu je bila gusta i oštra, protkana
srebrnim nitima koje nikada ranije nije primijetila i od toga u srcu osjeti ubod kakav
nikada nije osjetila zbog onih nekoliko vlastitih sijedih vlasi. Čvrsto ga je zagrlila i
prislonila lice uz njegov obraz. Rekla je: – Sredit će se to. Sve će se srediti. Na kraju
krajeva, tako se i dogodilo. Nije znala zašto. Kao prvo, Jesseu se novi posao zbilja sviđao te
mu se, izgleda, malo-pomalo vraćalo staro raspoloženje.
Onda je i Daisy napokon izjavila da je gospođa Savršena – previše teniski raspoložena
pa je ponovno zauzela svoje mjesto u obitelji. A Maggie je odustala od svojih potajnih
odlazaka u Cartwheel, kao da Leroy i Fionu na neki način treba ostaviti da počivaju u
njezinu umu. No, nijedan od tih razloga nije bio najvažniji. Vjerovala je da to ima više
veze s Irom – s onim trenutkom štoga je s Irom doživjela u kuhinji. Premda to kasnije više
nikada nisu spominjali i Ira se nije ponašao ništa drugačije, a život se nastavio isto kao i
uvijek.
Ona se uspravi na sjedištu i virnu kroz vjetrobransko staklo ogledavajući se za
ostalima. Sada bi već trebali biti spremni za polazak. Da, evo Leroy, upravo natraške izlazi
iz kuće s kovčegom koji je veći od nje. Ira je bučno premetao stvari u prtljažniku i zviždao
neku vedru melodiju. – Kralj na cesti, to je zviždukao. Maggie izađe iz auta da otvori
stražnja vrata. Učini joj se da je od časa kada se tog jutra probudila nesvjesno stremila
prema jednom jedinom cilju: da Leroy i Fionu napokon dovede kući.

3.

S obzirom na to kako se gospođa Stuckey parkirala iza njih, imaju taman toliko
mjesta da oprezno zaobiđu njezin auto. Odnosno, tako je tvrdio Ira. Maggie je mislila da
on nije u pravu. – Mogao bi to izvesti da nema sandučića za pisma, reče ona, – ali će ti
sandučić smetati pa ćeš udariti u njega kad zaokreneš. – Samo da sam i gluh, i slijep, i
nijem, reče Ira.
Na stražnjem sjedištu Fiona tiho uzdahnu.
 – Hajde, rekao je Ira Maggie. – Stani pored sandučića i daj mi znak kad dođem do
njega. Onda ću samo morati par stopa ući u dvorište, oštro zaokrenuti natrag desno na
kolni prilaz... – Pa da ja budem odgovorna za sve! Udarit ćeš u sandučić i onda ćeš kriviti
mene. – Možda bi bilo najbolje zamoliti mamu da makne Maverick, predloži Fiona.
Nijedno od njih dvoje nije željelo da gospođa Stuckey izađe iz kuće jasno im
pokazujući da je gnjave.
– U redu, onda ti sjedni za volan, reče Ira Maggie, – a ja ću ti govoriti kako da voziš. –
Znači, hoćeš da ja udarim u sandučić pa da me i opet možeš kriviti. – Maggie, između
sandučića i Mavericka ima dobrih deset stopa. Kad jednom prođeš pored Mavericka,
samo naglo skreni na kolni prilaz i vani si. Ja ću ti reći kada. Maggie promisli o tome pa
reče: – Obećaj da nećeš vikati na mene ako udarim u sandučić. – Nećeš udariti u sandučić.
– Obećaj, Ira. – Bože na nebesima! Dobro, obećavam. – I nećeš dizati oči prema nebu ili
onako psikati kroz zube... – Možda bi bilo bolje da ja odem po mamu, reče Fiona.
– Ne, ne, ovo je jednostavna stvar, objasni joj Ira. – To bi svaka budala mogla izvesti.
Maggie se nije sviđalo kako to zvuči.
Ira izađe iz auta i ode do sandučića. Maggie se prebaci na njegovo sjedalo.
Objema rukama čvrsto uhvati upravljač i provjeri retrovizor. Krivo je stajao, jer je bio
namješten prema Irinoj, a ne prema njezinoj visini, pa ispruži ruku da ga popravi. Vrh
Leroyine glave bljesnu prema njoj, mutno blistajući poput poleđine ručnoga sata, a nakon
toga se pojavi Irin vitki lik s laktovima izbačenim u stranu i rukama zabijenim u stražnje
džepove na hlačama. Sandučić se za pisma, uobličen kao maleni hangar od valovitog lima,
nazirao iza njega.
I vozačevo je sjedište bilo namješteno prema Irinoj visini, gurnuto previše otraga, no
Maggie pomisli da za tako kratku udaljenost to neće biti važno. Ona prebaci mjenjač u
položaj za vožnju unatrag. Ira doviknu: – Dobro, sad potjeraj curu oštro ulijevo... Zašto on
u vezi sa svim teškim poslovima upotrebljava ženski rod? Auto nikada nije zvao – cura
sve dok s njim ne bi trebalo izvesti neku zamršenu radnju.
Jednako se ponašao i prema tvrdoglavim vijcima i čvrsto zategnutim poklopcima na
staklenkama, kao i većim komadima namještaja kada ih je trebalo nekamo pomaknuti.
Ona skrenu na prljavu nabijenu zemlju u dvorištu pa krenu oko Mavericka, vozeći
možda mrvicu prebrzo, no još uvijek držeći auto pod kontrolom. Onda ispruži nogu da
stisne kočnicu. Kočnice nije bilo. Odnosno, bila je tamo, ali na krivom mjestu, bliže no što
je očekivala, s obzirom na to koliko je sjedište bilo pomaknuto unatrag. Umjesto da stisne
papučicu, ona nogom udari o polugu i auto neometano poleti dalje. Ira povika: – Što
dov...? Maggie, pogleda još uvijek uprta u retrovizor, ugleda njegov nejasan obris kad je
jurnuo da se skloni. Tup! oglasi se sandučić za pisma kad ga je udarila. – Bogo mili, sa
strahopoštovanjem u glasu reče Leroy.
Maggie ubaci mjenjač u slobodan hod i povuče ručnu kočnicu, a onda pomoli glavu
kroz prozor. Ira se podizao iz prašine. Otrese ruke od prljavštine i reče: – Morala si pošto-
poto dokazati da si u pravu u vezi s tim sandučićem. – Ira, obećao si! – Zadnje lijevo
svjetlo je otišlo do sto đavola, reče on nagnuvši se da ga promotri. On nešto kvrcnu i začu
se neko zveckanje. Maggie uvuče glavu unutra i zagleda se ravno preda se.
– Obećao je da neće reći ni riječ, objasni ona Fioni i Leroy. – A vidi kako se toga drži.
Fiona odsutno potapša Leroyino golo koljeno.
– Otišlo u milijun komada, doviknu Ira.
 – Obećao si da nećeš galamiti! On zagunđa; vidjela je kako nastoji izravnati sandučić
za pisma. S njezina mjesta uopće nije izgledao ulubljen. – Mislim da tvojoj majci o ovome
ne moramo ništa posebno govoriti, reče Maggie Fioni.
– Već je sve vidjela, reče Leroy. – Gleda nas kroz prozor. Točno, među koso je
položenim letvicama na rebrenicama bila jedna sumnjiva pukotina. Maggie reče: – Oh,
današnji je dan izgledao tako... ne znam..., pa spuznu u sjedalu sve dok joj lopatice gotovo
ne dotaknuše sjedište.
Onda se Ira pojavi na prozoru. – Upali svjetla, reče joj.
– Hmm? – Svjetla. Da vidim je li s curom sve u redu. I opet joj dolazi s tom – curom.
Maggie jedva jedvice ispruži ruku, i ne trudeći se da se podigne u sjedištu, pa pritisnu
dugme.
– Baš kako sam i mislio, doviknu Ira odostraga. – Zadnje lijevo svjetlo ne radi. – Ne
želim ništa čuti o tome, reče Maggie obraćajući se presvlaci na krovu automobila.
Ira se opet pojavi na prozoru i rukom joj dade znak da se vrati na svoje mjesto.
– U što se kladiš da će nam zbog ovoga prilijepiti kaznu? reče otvarajući vrata i
ulazeći u auto.
– Ama baš me briga, reče ona.
– Već smo se prilično zadržali, reče on (još jedna zamjerka), – i prije nego što
stignemo na pola puta do kuće, bit će već mrak pa će nas državna policija sigurno
uhvatiti da vozimo bez zadnjeg svjetla. – Pa onda negdje stani da to sredimo, reče Maggie.
– Ma nemoj, pa znaš kakvi su ovi servisi uz cestu, objasni joj Ira. Ubaci mjenjač u
brzinu, krenu malo naprijed, a onda bez po muke unatraške izveze auto s kolnog prilaza
na cestu. Njemu to, izgleda, ne predstavlja nikakvu poteškoću.
– Nešto što kod Rudyja mogu dobiti gotovo zabadava, kod njih te košta ko svetog
Petra kajgana, reče on. – Pouzdat ćemo se u sreću. – Uvijek im možeš reći da je za to kriva
tvoja žena koja se ponaša kao zadnji idiot. On se ne usprotivi.
Kad krenuše niz ulicu, Maggie baci pogled na sandučić za pisma koji je sada bio
lagano naheren, ali je inače dobro izgledao. Ona se okrenu na sjedištu i zagleda se u Leroy
i Fionu– u njihova blijeda lica što su zurila prema naprijed, uznemirujuće nalik jedno na
drugo. – Vas dvije ste dobro? zapita ih.
– Jesmo, odgovori Leroy za njih obje. Na grudi je privijala bejzbolsku rukavicu.
Ira reče: – Kladim se da niste očekivale da ćemo nešto razbiti još i prije nego izađemo
s vašeg kolnog prilaza. – Nismo očekivale ni da ćete se truditi oko toga, objasni mu Fiona.
Ira dobaci Maggie kratak pogled i podiže obrve.
Sunce je sada već bilo nestalo s vidika, a nebo izgubilo boju. Na iznenadnom je
povjetarcu trava na pašnjacima okretala pogledu donju stranu svojih vlati. Leroy reče: –
Koliko ćemo dugo putovati? – Samo sat ili malo više, objasni joj Fiona. – Pa sjećaš se
koliko ima do Baltimorea. Maggie reče: – Zar se Leroy sjeća Baltimorea? – Pa odlazile smo
mojoj sestri u posjet. – Oh, jasno, reče Maggie.
Na čas je promatrala okolni krajolik. Nešto je u svjetlosti što je blijedjela kućama
davalo krotak, oronuo izgled. Napokon se prisili da zapita: – Kako ti je sestra, Fiona? – Pa,
dobro, uzevši sve u obzir, reče Fiona. – Znate da joj je muž umro. – Nisam znala ni da se
udala. – Da, pa otkud biste i znali, reče Fiona. – Udala se za svojeg dečka. Averyja.
Poginuo je samo šest mjeseci poslije toga u nesreći na gradilištu. – Oh, sirota Crystal,
reče Maggie. – Što se to događa? Svima muževi umiru. Jesam li ti rekla da mi upravo
dolazimo s pogreba Maxa Gilla? – Jeste, ali mislim da se ja s njim nisam nikad srela, reče
Fiona.
– Morala si ga poznavati! Bio je oženjen mojom prijateljicom Serenom s kojom sam ja
išla u školu. Gillovi. Ma sigurna sam da si ih upoznala. – Njih dvoje su ipak bili stari, reče
Fiona. – Ne baš stari, možda, ali znate što mislim reći. Crystal i Avery su se tek bili vratili
s bračnog putovanja. Kad ste u braku tek šest tjedana, sve još uvijek izgleda savršeno. A
kasnije više nije tako, moglo se naslutiti iz njezinih riječi, a tome se Maggie nije mogla
suprotstaviti. Ipak ju je rastužilo što svi takve stvari uzimaju kao zdravo za gotovo.
Znak obaveznog zaustavljanja iskrsnu ispred njih pa Ira uspori, a onda izađe na Cestu
broj jedan. Nakon sporednih cestica kojima su se do tada vozili, Cesta je broj jedan
ostavljala mnogo jači dojam nego ranije. Kamioni su jurili prema njima, a nekoliko ih je
već vozilo s upaljenim svjetlima. Netko je na trijemu malena kafića bio istaknuo rukom
ispisan natpis: POSLUŽUJEMO VEČERU. Dobra domaća kuhinja, bez sumnje – kuhani
kukuruz i kolači. Maggie reče: – Mislim da bismo usput morali negdje stati da kupimo
nešto za večeru. Leroy, jesi li gladna? Leroy oduševljeno kimnu.
– Ja od jutra nisam stavila ništa u usta, osim malo čipsa i slanih štapića, reče Maggie.
– A bome i pivo usred bijela dana, podsjeti je Ira.
Maggie se pravila da ga nečuje. – Leroy, reče, – reci mi što najviše voliš jesti. Leroy
reče: – Oh, svejedno mi je. – Sigurno nešto posebno voliš. Leroy stisnutom šakom udari o
dlan na bejzbolskoj rukavici.
– Hamburgere? Hot dog? pitala je Maggie. – Odreske na roštilju? Ili možda rakove?
Leroy reče: – Mislite rakove zajedno s ljuskama? Bljak! Maggie se najednom osjeti
izgubljenom.
– Leroy obožava pečenu piletinu, reče Fiona. – Cijelo vrijeme gnjavi mamu radi toga.
Je li tako, Leroy? – Pečenu piletinu! Izvrsno, reče Maggie. – Prije nego uđemo u grad,
kupit ćemo sve što nam treba. Baš dobro. Leroy je šutjela, što i nije bilo nikakvo čudo;
Maggie je bilo jasno koliko joj riječi zvuče cvrkutavo i izvještačeno. Kao starija osoba koja
se previše uporno trudi oko nečega. No, kad bi samo Leroy mogla vidjeti da je Maggie u
srcu još uvijek mlada, da naprosto proviruje iza krinke što je predstavlja ovo njezino
starije lice!
Tada najednom Ira pročisti grlo. Maggie osjeti napetost. Ira reče: – Ovaj, Fiona,
Leroy... čule ste da Daisy sutra ide u koledž. – Da, Maggie mi je rekla, reče Fiona. – Ne
mogu vjerovati: naša mala Daisy. – Hoću reći, nas dvoje ćemo je tamo odvesti. Krenut
ćemo rano ujutro. – Ne baš tako rano, reče brzo Maggie.
– Pa, Maggie, barem u osam ili u devet sati ujutro.
– Što zapravo hoćete reći? zapita Fiona Iru. – Mislite da je bolje da nas dvije ne idemo
u Baltimore? Maggie reče: – Ne, za Boga miloga! Nije on to tako mislio. – Pa, meni je
zvučalo kao da jest, reče Fiona.
Ira reče: – Samo me zanimalo da li ti sve to znaš. Hoću reći, to će biti vrlo kratak
posjet. – To nije nikakav problem, Ira, objasni mu Maggie. – Ako bude htjela, može ujutro
otići k sestri. – Pa, onda dobro, ali spušta se mrak, a mi nismo još ni na pola puta do kuće.
Mislim da... – Možda je najbolje da odmah stanemo i da se vratimo, reče Fiona.
– Oh, ne, Fiona! kriknu Maggie. – Pa sve smo se dogovorile! – Nemam pojma zašto sam
uopće predložila da pođemo s vama, reče Fiona. – Gospode!
 Kako mi je to uopće palo na pamet? Maggie otkopča sigurnosni pojas i potpuno se
okrenu tako da je sada gledala ravno u Fionu. – Fiona, molim te, reče. – To je samo na
kratko, a nas dvoje tako dugo nismo vidjeli Leroy. Ima toliko stvari koje bih joj htjela
pokazati. Hoću da se upozna s Daisy, a namjeravala sam je odvesti i do sestara Larkin.
Neće povjerovati koliko je narasla. – Tko su sestre Larkin? zapita Leroy.
– Dvije stare gospođice. Iznosile su na trijem konjića za ljuljanje na kojem si ti onda
jahala. Fiona reče: – Ja se toga ne sjećam. – Prošle bismo pored njihovog trijema i on je bio
prazan, a onda, kad smo se vraćale kući, konjić je stajao tamo i čekao. – Ma kakvi, ja se
toga uopće ne sjećam, reče Fiona.
Leroy reče: – Ni ja. – Pa, ti se toga i ne možeš sjećati, objasni joj Fiona. – Bila si još
beba.
Zapravo si ondje jako kratko živjela. Maggie se učini da je ta primjedba nepoštena te
reče: – Pa, zaboga, Fiona, imala je skoro godinu dana kad ste otišle. – Ni govora! Jedva ako
je imala i sedam mjeseci. – Nije istina; morala je imati, oh, barem osam mjeseci. Otišle ste
u rujnu... – Sedam ili osam mjeseci, zar to nije svejedno? zapita Ira. – Nećemo valjda od
toga praviti savezni slučaj? On u ogledalu vidje Leroyino lice i reče: – Kladim se da se ne
sjećaš ni kako te baka pokušavala naučiti da kažeš tata. – To sam pokušavala? zapita
Maggie.
– To mu je trebalo biti iznenađenje za rođendan, objasni Ira Leroy. – Ona je trebala
pljesnuti rukama, a ti si na taj znak trebala reći tata. Ali kad je baka pljesnula rukama, ti
si se samo smijala. Mislila si da je to nekakva igra. Maggie je pokušavala zamisliti taj
prizor. Zašto se njezina sjećanja nikada ne podudaraju s Irinima? Umjesto toga, kao da se
međusobno mimoilaze – u jednom je trenutku trebalo prizivati njegove, a u sljedećem
njezine uspomene, kao da su se njih dvoje dogovorili da svoj zajednički život podijele na
dva dijela između sebe. (Nelogično, uvijek se brinula oko toga da li se u onim trenucima
na koje je zaboravila ponašala kako treba.) – Pa, je li uspjelo ili nije? zapitkivala je Leroy
Iru.
– Uspjelo? – Jesam li naučila reći tata? – Pa, zapravo i nisi, reče Ira. – Još nisi mogla
govoriti jer si bila premalena. – Oh. Činilo se da Leroy to premeće po glavi. Onda se
pomaknu naprijed tako da se nosom gotovo dotakla Maggiena nosa. U očima su joj bile
neke tamnije plave mrljice, kao da su joj čak i oči posute pjegicama. – Hoću li ga vidjeti?
reče.
– Nema nekakav koncert ili nešto slično? – Tko? zapita Maggie iako je, jasno, znala o
kome je riječ.
– Moj... Jesse. – Pa, hoćeš, svakako. Vidjet ćeš ga kad nakon posla dođe kući na večeru.
I on voli pečenu piletinu, baš kao i ti. Mora da vam je to urođeno. – Stvar je tu tome...,
započe Ira.
Maggie reče: – Što bi voljela za desert, Leroy? – Stvar je u tome, reče Ira, – da je sad
subota navečer. Što ako Jesse ima neke druge planove i ne može doći na večeru? – Ali
može doći na večeru, Ira; već sam ti to rekla. – Ili možda namjerava otići odmah nakon
večere. Hoću reći, što ćemo onda, Maggie?
Nemamo više nikakvih igračaka ni sportske opreme, a televizor nam je na izdisaju.
Nemamo doma ništa s čime bi se dijete moglo zabavljati. I hoćeš li se, molim te, okrenuti
prema naprijed i zakopčati pojas? Neviraš me. – Samo pokušavam smisliti što ćemo jesti
za desert, reče Maggie. No, okrenu se i dohvati sigurnosni pojas. – Tvoj tata za desert
najradije jede sladoled od čokolade s dodatkom metvice, objasni ona Leroy.
– Oh, i ja isto, reče Leroy.
Fiona reče: – O čemu ti to pričaš? Ne možeš smisliti čokoladu s dodatkom metvice. –
Obožavam je, objasni joj Leroy.
– Ma ni govora! – Ma obožavam je, mama. Nisam je voljela samo kad sam bila mala. –
Pa, onda mora da si od prošlog tjedna jako narasla, gospođice. Maggie žurno reče: –
Kakav još sladoled voliš, Leroy? – Pa, na primjer, od karamela, reče Leroy.
– Oh, kakva slučajnost! Jesse luduje za karamelom. Fiona zakoluta očima, a Leroy
reče: – Zbilja? Mislim da je karamel naprosto izvrsna stvar. – Već sam doživjela da ti
potpuno preskočiš desert ako je jedino što se moglo birati bio sladoled od čokolade s
dodatkom metvice, reče Fiona Leroy.
– Nemaš ti pojma o tome što ja volim! zaplaka Leroy.
Fiona reče: – Isuse slatki, Leroy, pa se duboko zavali u sjedalo čvrsto prekriživši ruke
na prsima.
Bili su prešli u Maryland i Maggie se učini da kraj ovdje izgleda drugačije raskošnije.
Obronci brda na kojima nije bilo nikakve stoke, poprimili su zagasitu, savršeno zelenu
boju, a u sve su slabijoj svjetlosti dugačke bijele ograde srebrnkasto svjetlucale. Ira je
zviždukao – Kad ideš spavati, djevojčice.
Maggie se na čas nije mogla dosjetiti zašto. Znači li to da je umoran ili nešto drugo?
No, onda shvati kako on vjerojatno još uvijek misli na dane dok je Leroy bila posve mala.
Tu su joj pjesmu njih dvoje pjevali kao uspavanku – on i Maggie zajedno. Maggie nasloni
glavu na naslon pa se u sebi prisjećala riječi dok je on zviždao.
Kad najradije ostaješ kod kuće, najradije se kod kuće igraš, a u osam ideš spavati,
djevojčice...
Ona najednom pogleda svoje zapešće i vidje na njemu dva ručna sata. Jedan je bio
njezin obični sat, mali Timex, a drugi velik i star, muški kvrgavi sat na širokom kožnom
remenu. Taj je sat zapravo pripadao njezinu ocu, ali se prije mnogo godina bio izgubio ili
razbio. Brojčanik je bio četvrtast i neodređeno ružičaste boje, a brojke su bile
blijedoplave i svijetlile su u mraku. Ona skupi šaku iznad zapešća i nagnu se bliže,
zatvarajući tako malen i taman prostor u kojem je mogla vidjeti svjetlucanje brojki. Prsti
su joj mirisali na gumu za žvakanje, a iza sebe je čula Serenin glas: – Još samo pet minuta,
ne više. Ako se do tada ništa ne dogodi, idemo. Maggie je podigla glavu i kroz lišće se
zagledala u dva kamena lava na drugoj strani ulice. Između njih je prolazila bijela staza
što je krivudala preko neoskvrnutoga travnjaka i napokon stizala do veličanstvene
kolonijalne kuće od opeka, a u toj je kući živio jedan čovjek i taj je čovjek bio Serenin
otac.
Gornji dio ulaznih vrata nije bio ostakljen, na njima čak nije bilo ni onih sićušnih
staklenih okanaca koja uglavnom stoje previsoko da bi mogla nečemu služiti. Maggie se
pitala kako Serena može tako pažljivo zuriti u nešto toliko bezizražajno i nepristupačno.
Njih su dvije čučale u neudobnom položaju među svinutim granama rododendronova
grma. Maggie je rekla: – To si mi rekla i prije pola sata. Nitko se neće pojaviti. Serena joj
spusti ruku na nadlakticu dajući joj time znak da šuti. Gospodin se Barrett pojavi na
vratima, a onda se okrenu da nekome nešto kaže. Na vrata izađe i njegova žena, navlačeći
rukavice. Na sebi je imala smeđu haljinu s dugačkim rukavima i pripijenu uz tijelo, a
odijelo je gospodina Barretta bilo obojeno gotovo istom nijansom smeđe boje. I Maggie i
Serena do sada su ga uvijek viđale samo u odijelu, pa čak i vikendom. On je nalik na lutku
iz kućice s lutkama, mislila je Maggie – jedna od onih plastičnih lutkica kojima se ruke i
noge mogu svijati, odjeća je na njima samo naslikana i ne može se skidati, a crte su im lica
pravilne i bezlične. Zatvorio je vrata i uhvatio ženu za lakat pa su njih dvoje krenuli
stazom, a potpetice im škripale po šljunku. Dok su prolazili između kamenih lavova,
činilo se da gledaju ravno u Maggie i Serenu; Maggie je vidjela srebrne niti u kratko
ošišanoj kosi gospodina Barretta. No, izraz joj na njegovu licu nije ništa govorio, baš kao
ni izraz na licu njegove žene. Njih su dvoje oštro skrenuli nalijevo i uputili se prema
dugačkom plavom kadilaku što je bio parkiran uz rub pločnika. Serena glasno izdahnu
zrak. Maggie se gotovo ugušila od osjećaja frustriranosti. Kako li su samo ti ljudi
zatvoreni! Čovjek bi ih mogao čitav dan promatrati, a da ih uopće ne upozna. (Vjerojatno,
kao i svaki drugi bračni par.) Bilo je trenutaka – recimo, prvi put kad su vodili ljubav ili,
na primjer, razgovor koji su jednom vodili kada se jedno od njih usred noći u strahu
probudilo – o kojima nitko drugi na svijetu ništa ne može ni naslutiti.
Maggie se okrenula prema Sereni i rekla: – Oh, Serena, tako mi je žao zbog tvojeg
muža. Serena je na sebi imala crvenu haljinu koju je nosila na pogrebu i brisala je suze
resama na svojem crnom šalu. – Srce moje, tako mi je žao, reče Maggie pa zaplače i
probudi se. Pomisli da je kod kuće u krevetu i da Ira spava pokraj nje, dah mu je postojan
poput šuštanja guma po asfaltu, a topla mu ruka pridržava njezinu glavu, no to je bio
samo naslon na automobilskom sjedištu. Ona se uspravi i prstima protrlja oči.
Svjetlost je bila skliznula za još jedan korak prema sumraku, a oni su stigli do
dugačkoga niza gusto zbijenih poslovnih zgrada, neposredno prije Baltimorea.
Bljeskanje je reklama promicalo pored njih: KVALITETNE VODOINSTALATERSKE
USLUGE pa CECILOV ROŠTILJ i OVDJE SE DOBRO JEDE. Ira se bio pretvorio u sivi profil, a
kada se Maggie okrenu da pogleda Leroy i Fionu, otkri da je sva boja iz njih isprana, osim
odbljesaka neonske rasvjete što bi im povremeno preletjeli preko lica. – Mora da sam
zaspala, objasni im i one kimnuše. Ona zapita Iru: – Koliko još imamo do kuće? – Oh, još
nekih petnaest minuta ili malo više. Već smo prošli obilaznicu.
– Nemoj zaboraviti da moramo stati kod dućana. Ljutila se na samu sebe što je
propustila jedan dio razgovora. (Ili možda i nije bilo nikakva razgovora? To bi bilo još
gore.) Osjećala je da joj glava kao od pamuka i ništa joj se nije činilo potpuno stvarnim.
Prođoše pored kuće s osvijetljenim ostakljenim trijemom na kojem su bili izloženi
bubnjevi, manji bubnjevi povrh velikih, neki od njih ukrašeni zlatnim obručima nalik na
žensku večernju haljinu od lamea, a svi blistavi od kroma pa se ona zapita da li to možda
opet ne sanja. Okrenu se da bi pogledom ispratila kuću. Bubnjevi su postajali sve manji,
no i dalje su nezemaljski blistali, poput ribica u akvariju.
– Sanjala sam jako čudan san, reče ona nakon nekog vremena.
– O meni? htjela je znati Leroy.
– Ne sjećam se. Možda i o tebi. – Prošlog tjedna je moja prijateljica Valerie sanjala da
sam ja umrla, reče Leroy.
– Ooh, nemoj ni govoriti takve stvari! – Sanjala je da me pregazio traktor s
prikolicom, sa zadovoljstvom reče Leroy.
 Maggie se osvrnu da uhvati Fionin pogled. Htjela ju je uvjeriti da takav san ništa ne
znači ili je možda htjela sebi pribaviti takvu sigurnost. No, Fiona ih nije slušala. Zurila je u
skupinu pizzerija i raznoraznih dućana koji su bili do kasna otvoreni.
– Supermarket PRAVI POGODAK, reče Ira i uključi lijevi žmigavac.
Maggie reče: – Pravi... kako? Nikad nisam čula za to. – Sve ti je pri ruci, a to je važno,
objasni joj Ira. Smetala mu je struja vozila što su im dolazila u susret, no napokon
pronađe rupu pa sunu preko ulice i uleti na parkiralište po kojemu su posvuda bila
ostavljena kolica za kupovinu.
Zaustavi auto iza nekog kombija i ugasi motor.
Leroy reče da i ona ide s njima. Maggie reče: – Pa, jasno, te se onda Ira, koji se upravo
htio opustiti za volanom, uspravi i otvori vrata sa svoje strane, baš kao da je cijelo
vrijeme namjeravao ići s njima. Maggie se nasmiješi na taj njegov postupak. (Samo neka
njoj nitko ne govori da Iri nije stalo do njegove unučice!) Fiona reče: – Pa, meni se ne da
samoj ovdje sjediti, te i ona izađe iz auta i pođe za njima. Nikad nije bila luda za odlaskom
u kupovinu, koliko se Maggie sjećala.
Pokazalo se da je PRAVI POGODAK jedno od onih prostranih, hladnih, bijelih i
blistavih mjesta s bezbrojnim tezgama na kojima su se odabrani proizvodi odmah plaćali,
a koje su većinom bile zatvorene. Iz zvučnika je dopirala nekakva sirupasto slatka
ljubavna pjesma. Maggie i nehotice uspori, držeći ritam s glazbom. Prolazila je pored
voća i povrća sanjarski mašući torbicom, dok su ostali išli ispred nje. Leroy je dohvatila
jedna prazna kolica, zaletjela se s njima, a onda skočila na stražnju prečku i vozila se na
njima sve dok nije dostigla Iru koji je već bio stigao do odjela s peradi. On se okrenu i
osmjehnu joj se. Iz Maggiena je kuta njegov profil izgledao oštro i vučje – zbilja gladno. U
pitanju je bilo nešto u načinu na koji se licem okrenuo prema Leroy.
Maggie prođe pokraj Fione i približi mu se. Provuče ruku ispod njegove i lagano mu
obrazom okrznu rame.
– Tamno ili bijelo meso? pitao je Ira Leroy.
– Tamno, reče spremno Leroy. – Ja i mama volimo batke. – I mi, objasni joj Ira pa
dohvati paket i spusti ga u njezina kolica.
– A mama i ja koji put jedemo i zabatke, ali mislimo da krilca nisu ne znam što, reče
Leroy.
– Ja i mama ovo, – ja i mama ono – kako dugo Maggie nije bila u središtu nečijega
svijeta? A ta je – mama bila samo Fiona, lomna Fiona koja je nehajno koračala prema njoj
prolazom između polica, u svojim hlačicama načinjenim od traperica na kojima je bila
odrezala nogavice.
Pjevušeći uz glazbu iz zvučnika, Ira povrh bataka stavi u kolica još i paket zabataka. –
A sad da vidimo koji ćemo sladoled, reče. Leroy otklizi dalje na kolicima, a Maggie i Ira
krenuše za njom. Maggie je još uvijek držala Iru ispod ruke. Fiona se vukla za njima.
Na odjelu zamrznute hrane bez po muke se odlučiše za sladoled od karamela, no
mogli su birati između toliko različitih vrsta: bila je tu ponuda kuće PRAVI POGODAK, kao
i ostale, već poznate vrste, a osim toga i skupe vrste sa stranim imenima koje je Ira
nazivao – dizajnerski deserti. On je iz principa bio protiv tih dizajnerskih deserta i htio je
da uzmu PRAVI POGODAK. Od Fione koja je bila otkrila odio proizvoda za njegu kose, nije
se moglo dobiti nikakvo mišljenje, no Leroy je rekla da se njoj i mami uvijek najviše
sviđao Breyerov karamel. A Maggie je navijala za to da se odluče za nešto uvozno. Mogli
su o tome raspravljati cijelu vječnost, s tom razlikom što se sada iz zvučnika čulo – Noćas
pripadaš meni pa je negdje na polovici pjesme i Ira počeo mrmljati uz glazbu.
– Tamo kraj rijeke..., brundao je odsutno pa onda ni Maggie nije mogla odoljeti te se i
ona uključi u onom kratkom živahnom dijelu što ga izvodi sopran: – Slatko će nam bit...
Počelo je kao šala, no pretvorilo se u pravu izvedbu. – Još samo jednom mjesec nek gleda!
Glasovi im se isprepletoše, a onda se razdvojiše, no samo zato da bi se još jednom sjedinili
i opleli jedan oko drugoga. Fiona je zaboravila na kutiju s bojom za kosu koju je
proučavala, a neka starija žena zastade u prolazu između polica i nasmiješi im se. Upravo
je ova starica vratila Maggie na zemlju.
Najednom joj pred oči izađe sva prijetvornost ovoga prizora, laž u kojoj ona i Ira
sudjeluju s ovom svojom podatnom usklađenošću i romantičnim pogledom što ga
upućuju jedno drugome. Prekide se na polovici jednoga stiha što ga je trebala sama
otpjevati. – Patience i Prudence, ona kratko obavijesti Leroy. – Tisuću devetsto pedeset i
sedme. – Pedeset i šeste, reče Ira.
Maggie reče: – Svejedno. Ponovno se pozabaviše sladoledom.
Na kraju se odlučiše za Breyerov karamel, uz čokoladni preljev iz police iznad
zamrzivača. – Hersheyev ili Nestléov čokoladni preljev? zapita Ira.
– Prepustit ću to vama. – A ima i vrsta koja se zove PRAVI POGODAK. Što kažeš da se
odlučimo za nju? – Samo ne Brown Cow, reče mu Leroy. – Ne mogu smisliti Brown Cow. –
Nikako ne Brown Cow, reče Ira.
– Brown Cow smrdi po voštanim svijećama, objasni Leroy Maggie.
Maggie reče: – Ah. Pogleda nadolje na Leroyino sićušno lišce i nasmiješi se.
Fiona zapita Maggie; – Jeste li ikad razmišljali o tome da počnete koristiti pjenu? –
Što? – Pjenu za kosu. Da napravite frizuru. – Oh, za frizuru, reče Maggie. Bila je pomislila
da se radi o nekakvoj novoj vrsti preljeva za sladoled. – Pa, ne, mislim da nisam. – Puno
frizera to preporučuje. Preporučuje li i Fiona njoj tu pjenu? Ili možda govori samo
općenito. – Čemu to zapravo služi? zapita Maggie.
– Pa, u vašem slučaju dala bi kosi malo više... ne znam... kosa bi vam bila malo bolje
oblikovana. To bi je učinilo nekako organiziranijom. – Kupit ću je, odluči Maggie.
Ona dohvati srebrnkasti sprej, zajedno s bocom šampona Affinity budući da je još
uvijek imala onaj kupon. (Vraća punoću koju je vrijeme odnijelo sa sobom, glasilo je
obećanje na etiketi.) Onda svi stadoše u red za ekspresnu blagajnu, uz neprestano
Maggieno požurivanje, jer je već bilo prošlo šest, a ona se s Jesseom bila dogovorila za
pola sedam. Ira reče: – Imaš dosta novaca? Onda ja idem po auto dok ti budeš plaćala. Ona
potvrdno kimnu i on ode. Leroy uredno složi na tezgu sve što su odabrali.
Kupac koji je stajao pred njima u redu, kupovao je samo kruh i slične proizvode.
Raženi kruh, bijeli kruh, kekse, integralne ploške. Možda pokušava udebljati ženu. On
je možda ljubomoran čovjek, a žena mu je jako vitka i zgodna. Kupac ode i odnese sa
sobom svoj kruh i kekse. Leroy reče: – Dvostruku vrećicu, molim, i to nekim zapovjednim,
izvježbanim glasom. I ne pogledavši je, momak za registarskom blagajnom potvrdno
zagunđa. Bio je mišićav i pristao, jako preplanuo od sunca, a na lančiću što mu se vidio u
otvorenom ovratniku košulje, nosio je zlatnu britvicu. Što bi to, za ime svega, moglo
značiti? Hitro je na blagajni otkucavao cijene za robu koju su bili odabrali, udarajući
prstima po tipkama. Na kraju na red dođe šampon. Maggie u torbici potraži kupon i pruži
mu ga. – Evo, reče, – izvolite i ovo. On uze kupon i stade ga prevrtati sa svih strana.
Pažljivo ga pročita, slabašno mičući usnama. Onda joj ga vrati i reče: – Pa, ovaj, hvala, a
onda dodade: – Šezdeset četrdeset tri. Maggie se osjećala zbunjenom, no izbroji novac i
uze vrećicu. Kad su se udaljile od blagajne, ona zapita Fionu: – Možda PRAVI POGODAK ne
prima kupone? – Kupone? Nemam pojma, reče Fiona.
– Možda mu je istekao rok, reče Maggie. Ona prebaci vrećicu s namirnicama u drugu
ruku kako bi provjerila datum na kuponu. No preko tiskanih se slova pod pravim kutom
protezao teški plavi rukopis Durwooda Clegga: Privuci me k sebi, privuci me čvrsto, daj
da od slasti zadršćem...
Maggieno se lice zažari i ona reče: – E pa, što si je taj morao uobraziti! – Ne
razumijem? pitala je Fiona, no Maggie ne odgovori. Zgužva kupon i spusti ga u vrećicu s
namirnicama.
Vani je sada bilo mnogo tamnije. Zrak je bio zagasito, prozirno modar, a noćne su
leptirice kružile oko svjetala visoko iznad parkirališta. Ira je pored rubnika stajao
naslonjen na auto. – Hoćeš li staviti stvari u prtljažnik? upita on Maggie, no ona reče: –
Ne, držat ću ih u krilu. Najednom se poče osjećati starom i iscrpljenom. Činilo joj se da
nikada neće stići kući. Uđe u auto i teško se spusti na sjedalo, a vrećicu s namirnicama
nemarno strpa u krilo.
Sv. Mihajlo Arhanđeo, Charliejeva prodavaonica finih pića. Prodavači rabljenih
automobila, jedan za drugim. Gatchevska memorijalna crkva. Mrtvačevi prsti, restoran u
kojem se poslužuju jela od rakova. SVAKU NOĆ ZABAVA, s crvenim i plavim neonskim
mjehurićima što su prskali iznad neonske čaše za koktel.
Groblja, oronule drvene kućice, zalogajnice i prazna igrališta. Skrenuše nadesno na
cestu Belair – napokon, napokon silaze s Ceste broj jedan – i uputiše se prema svojoj ulici.
Drvene su kuće postajale sve brojnije. Prozori su im izgledali kao četverokuti žute
svjetlosti, neki neprozirni zbog zavjesa, a neki potpuno razgolićeni, a na njima se
razotkrivale bogato urešene ukrasne svjetiljke ili porculanske figurice sitničavo
smještene u samu sredinu prozorskog podboja. Bez ikakva razloga Maggie to podsjeti na
vožnje na koje je odlazila s Irom u vrijeme njihova hodanja, vozeći se mimo kuća u kojima
je svaki drugi par na ovome svijetu, izgleda, imao vlastiti prostor u kojem može imati
mira. Što bi u to doba dala za najmanju od tih kućica, pa čak i samo za četiri zida i krevet!
Sjećajući se davnašnje čežnje, sada je u grudima osjećala slatku, tužnu puninu.
Prođoše pored salona VAŠA BUDUĆNOST I ČITANJE IZ DLANA, zapravo tek privatne
kuće sa znakom istaknutim na prozoru sobe za dnevni boravak. Vani je na stepenicama
sjedila neka djevojka, vjerojatno čekajući da dođe na red; lice joj je bilo sitno i srcoliko, a
bila je sva odjevena u crno, osim grimiznih antilopskih cipela koje su se jasno isticale na
svjetlosti s trijema. Neki je čovjek teškim korakom dolazio pločnikom noseći na
ramenima djevojčicu koja se svakom rukom držala za jedan čuperak njegove kose. Kao da
je okolica postala prisnija, specifičnija. Maggie se okrenu prema Leroy i reče: – Vjerojatno
ništa od ovoga ne prepoznaješ. – Oh, vidjela sam ja to već više puta, reče Leroy.
– Već više puta? – Samo u prolazu, brzo je ispravi Fiona.
– Kad je to bilo? Leroy pogleda Fionu, a ona reče: – Možda smo jednom ili dvaput
kolima prošle ovuda. Maggie reče: – Ah, tako. Ira zaustavi auto pred kućom. Njihova je
kuća bila jedna od onih kuća koje kao da se uglavnom sastoje samo od prednjeg trijema,
barem je tako izgledalo s ulice – šćućurena i zgurena, teško da bi se ikoga dojmila, što je
Maggie prva bila spremna priznati. Ona požali što u kući barem ne gore svjetla. Tako bi
ipak djelovala prijaznije. No, svi su prozori bili mračni. – Evo nas! reče ona s
prenaglašenom srdačnošću. Otvori vrata i izađe iz auta čvrsto držeći vrećicu s
namirnicama. – Hajdemo unutra! Bilo je neke zbunjenosti u načinu na koji su se motali
okolo po pločniku.
Putovanje je za sve njih predugo trajalo. Kada je Ira krenuo uza stepenice, slučajno je
Fioninim kovčegom udario o ogradu stepeništa, a neko se vrijeme mučio i s ključem prije
no što je uspio otvoriti ulazna vrata.
Uđoše u vlažnu, tijesnu tamu što je vladala u glavnom hodniku. Ira upali svjetlo, a
Maggie pozva: – Daisy?, no bez nade da će se Daisy odazvati. U kući očito nije bilo nikoga.
Ona nasloni vrećicu s namirnicama na lijevo bedro i dohvati notes za bilješke koji je ležao
na vrhu niske police za knjige. Otišla do Lavinije da se oprostim, pisalo je Daisynim
urednim, iskošenim rukopisom.
– Ona je kod gospođe Savršene, reče Maggie Iri. – Pa, brzo će se vratiti! Koliko
vremena treba da se čovjek s nekim oprosti? Začas će ona! Sve je ovo bilo namijenjeno
Leroy, namijenjeno tome da joj pokaže kako Daisy zbilja postoji – da u ovoj kući ima još
nekoga osim ovo dvoje starih ljudi.
Leroy je obilazila hodnikom, zataknuvši bejzbolsku rukavicu ispod pazuha. Kroz
napola je sklopljene kapke zirkala naviše, prema fotografijama što su prekrivale zidove. –
Tko je ovo? pitala je pokazujući na jednu od njih.
Ira je, kao mlad otac, stajao na mrljavoj sunčevoj svjetlosti, nespretno držeći dijete u
naručju. – To je djedica s tvojim taticom na rukama, objasni joj Maggie.
Leroy reče: – Oh, i smjesta produži. Vjerojatno se nadala da je to Jesse s njom na
rukama. Maggie preleti očima po prostoriji da vidi može li se pronaći i takva slika. Uzorak
se na tapetama jedva nazirao ispod svih fotografija koje su tu visjele, profesionalno
uokvirene Irinom rukom, svaka u drugačijem paspartuu i obrubljena drugačijom
letvicom, kao nekakav uzorak. Bio je tu Jesse u dobi kad je prohodao, pa kao mali dečko
na skuteru, kao lice veličine glavice tehničkog čavlića među nizovima ostalih lica u petom
razredu. No, nije bilo Jesseove slike u odrasloj dobi, shvati Maggie; čak ni Jessea kao
tinejdžera. a sasvim sigurno ne kao oca. Do tog su vremena već bili ispunili sve zidove.
Osim toga, Maggiena je majka uvijek govorila da je neukusno izlagati obiteljske
fotografije bilo gdje drugo osim u spavaćoj sobi.
Fiona je vukla kovčeg prema stepenicama ostavljajući za sobom po podu dvije
dugačke tanke ogrebotine. – Oh, nemoj se s time mučiti, reče joj Maggie. – Ira će ti kasnije
odnijeti kovčeg gore. Kako li se Fiona osjeća sada, kada se nakon toliko vremena vratila
ovamo – dok ide preko trijema na kojem je svojevremeno bila odlučila da neće pobaciti,
dok prolazi kroz ulazna vrata koja je toliko puta u bijesu zalupila za sobom?
Izgledala je napeto i obeshrabreno. Koža joj se oko očiju naborala na iznenadnome
svjetlu. Ona ostavi kovčeg i pokaza prema jednoj slici visoko na zidu. – A možeš tu i mene
naći, reče ona Leroy. – Za slučaj da te to zanima. Mislila je na fotografiju s vjenčanja. Tu je
fotografiju Maggie bila potpuno zaboravila. Svadbeni dar što ga je Fiona za vjenčanje bila
dobila od Crystal koja je sa sobom bila ponijela fotografski aparat, a slika je prikazivala
vragolastu mladu djevojku u pogužvanoj haljini. Okvir je bio crni plastični okvir u kakve
se uokviruju diplome i mora da je bio kupljen kod Woolwortha.
Leroy je bezizražajna lica proučavala fotografiju. Onda prijeđe u dnevnu sobu gdje je
Ira palio svjetiljke.
 Maggie odnese namirnice u kuhinju, a Fiona ju je u stopu slijedila. – Onda gdje je on?
tihim glasom zapita Fiona.
– Pa, vjerojatno je..., reče Maggie. Upali svjetlo na stropu i baci pogled na zidni sat. –
Rekla sam mu da ćemo večerati u pola sedam, ali još nije toliko, a ti znaš da on nema
osjećaja za vrijeme, zato nemoj brinuti... Fiona reče: – Ja ne brinem! Zašto bih brinula?
Fućka mi se hoće li doći ili ne. – Ne, jasno da ne brineš, reče Maggie pomirljivo.
– Samo sam dovela Leroy da malo vidi vas dvoje. Baš me briga za njega. – Pa, jasno da
te nije briga. Fiona se teško spusti na kuhinjsku stolicu i baci torbicu na stol. Kao
najobičniji gost, nosila je tu torbicu sa sobom iz prostorije u prostoriju; neke se stvari
nikad ne mijenjaju. Maggie uzdahnu i poče vaditi stvari iz vrećice.
Stavi sladoled u zamrzivač, a onda otvori oba paketa piletine i ubaci meso u zdjelu. –
Kakvo povrće Leroy voli? zapita ona.
Fiona reče: – Hmm? Povrće? Kao da se nije mogla usredotočiti na to pitanje.
Zurila je u zidni kalendar koji je ostao otvoren na mjesecu kolovozu. Oh, ovo nije kuća
u kojoj bi sve stvari bile na svom mjestu, premda se Fiona nije imala nikakva prava tužiti
zbog toga. Na radnim su se plohama, izgleda, bile stvorile zbirke raznih stvari koje su
ovamo bile odnekuda zabasale. Ormarići su za suđe bili puni prašnjavih bočica sa
začinima, kutija s pahuljicama i posuda za kuhanje s pogrešnim poklopcima. Ladice su
visjele napola izvučene, izlažući pogledu stvari koje su neuredno nabacane ležale u njima.
Jedna ladica privuče Maggien pogled i ona joj priđe pa stade prekapati po naslagama
papira naguranih unutra. – Tu je negdje, reče, – mogla bih se zakleti... Naiđe na poziv za
roditeljski sastanak. Recept istrgnut iz časopisa za nešto što se zvalo čudesni kolač s
grožđicama. Zapakirani snop karata sa željama za skori oporavak za kojima je tragala od
dana kada ih je kupila. – Aha, reče zatim, podigavši u zrak list papira.
– Što je to? – Jesseova fotografija u odrasloj dobi. Za Leroy. Ona odnese papir Fioni:
tamna, fotokopirana slika Jesseova sastava. Lorimer je sjedio sprijeda za bubnjevima, a
Jesse je stajao otraga, ovlaš spustivši ruke oko vrata preostaloj dvojici, Daveu i onome
četvrtom... kako li se već zvao. Svi su bili u crnom. Jesseove su obrve bile namjerno
namrštene. MAČKA U CENTRIFUGI bilo je ispod slike otisnuto slovima koja su svojim
izgledom oponašala krzno i pruge na tigrovu repu, a na dnu je bio prazan prostor
ostavljen da se tu rukom upiše dogovoreno vrijeme i mjesto.
– Jasno, fotografija baš nije sasvim vjerna, reče Maggie. – Te rok grupe uvijek nastoje
izgledati tako... ne znam... tako osorno, jesi li primijetila? Možda bi bilo bolje da joj
pokažem fotografiju snimljenu blesićem koju nosim u novčarci.
Ne smiješi se ni na toj slici, ali se barem i ne mršti. Fiona uze papir da ga pomnije
prouči. – Smiješno, reče. – Uvijek isto. – Isto? – Hoću reći, uvijek su namjeravali nekamo
stići; zar se nije i vama uvijek tako činilo? Uvijek su imali strašno velike planove. A i
stalno su se mijenjali, mijenjali su svoje poglede na glazbu. Jednom me Leroy pitala kakvu
vrstu glazbe svira njen tata, new wave, punk ili heavy metal ili što točno – mislim da je
htjela impresionirati svoje prijateljice – a ja sam rekla: Gospode, sad bi već mogao svirati
bilo što, nemam ni najblažeg pojma. Ali samo ih pogledajte. – Pa što? reče Maggie. – Što bi
tu trebalo gledati? – Lorimer još uvijek nosi onako smiješno stepenasto ošišanu kosu i rep
koji mu se spušta po vratu. Uvijek sam umirala od želje da mu ga odrežem, reče Fiona. –
Čak još uvijek imaju isti stil oblačenja. Isti staromodni način paklenih anđela.
– Staromodni način? zapita Maggie.
 – Tako će izgledati i kad im bude četrdeset i još će uvijek vikendom zajedno svirati,
kad im to žene dopuste, svirat će prilikom okupljanja u Rotary klubu i na sličnim
skupovima. Maggie se nije sviđalo to što je čula, no ničim to ne pokaza. Okrenu se opet
svojoj zdjeli s piletinom.
Fiona reče: – Koga je on to doveo na večeru? – Ne razumijem? – Rekli ste da je jednom
ovamo na večeru doveo neku curu. Maggie zirnu prema njoj. Fiona je još uvijek u rukama
držala fotografiju, zureći u nju zbunjena izraza na licu. – Nije to bilo ništa važno, reče
Maggie.
– Dobro. Koga je doveo? – Ma neku djevojku koju je negdje upoznao; bilo je toga još.
Nitko za dulje vrijeme. Fiona spusti fotografiju na stol, ali ju je i dalje promatrala.
U dnevnom boravku sa stereo-linije zagrmi neki ragtime. Leroy je očito bila pronašla
jednu od Jesseovih starih ploča. Maggie je čula Hej, hej i Svaki dan, kao i poznato
prebiranje po žicama, premda nije umjela reći tko to izvodi. Iz hladnjaka izvadi kiselo
mlijeko i poli ga preko piletine. Koža joj se na čelu napinjala od glavobolje. Kad smo već
kod toga, shvati da je glavobolja muči već neko vrijeme.
– Idem nazvati Jessea, reče ona najednom Fioni.
Priđe telefonu koji je visio na zidu i podiže slušalicu. Nije bilo znaka koji pokazuje da
je linija slobodna. Umjesto toga začu zvonjavu na drugom kraju žice.
– Mora da Ira zove s telefona na katu, reče i vrati slušalicu na mjesto. – Ma, svejedno.
Daj da se dogovorimo oko povrća. Koje povrće jede Leroy? – Voli salatu s preljevom, reče
Fiona.
– Oh, Bože, trebala sam kupiti zelenu salatu. – Maggie, reče Ira ulazeći u kuhinju, –
jesi li ti nešto petljala s mojom telefonskom sekretaricom? – Ja? Ne. – A tko bi se drugi u
to upuštao? – Ja nisam! Već sam ti ispričala o onom što mi se desilo neku večer, ali sam
onda snimila novu poruku. On je prstom pozove da priđe k telefonu. – Pokušaj sama, reče
joj.
– Što da pokušam? – Pokušaj nazvati dućan. Ona sleže ramenima i priđe telefonu.
Pošto je okrenula broj, telefon na drugom kraju triput zazvoni. Nešto škljocnu. – Pa, da
počnemo, začu Maggie vlastiti glas, dalek i zveketav. – Da vidimo: pritisnite tipku A,
pričekajte da se pojavi crveni... oh, kvragu. Maggie zatrepta.
– Mora da sam nešto krivo stisnula, nastavi njezin glas. Onda, visokim glasom kojim
se često služila kada se zafrkavala s djecom, reče: – Tko, je l ja? Ja da sam nešto krivo
stisnula? Nemoguće, pa ja sam uvijek u pravu! Kako tako nešto ikome može pasti na
pamet? Onda se začu nekakvo gumeno cviljenje, kao prilikom brzoga premotavanja vrpce
naprijed, a za njim zvučni znak. Maggie vrati slušalicu na mjesto i reče: – Pa...ovaj... – Bog
sveti zna što su moje mušterije mislile, reče joj Ira.
– Možda nitko nije zvao, reče ona puna nade.
– Uopće mi nije jasno kako ti je to uspjelo! Ta bi sprava trebala imati zaštitu od
pogrešnog rukovanja. – Pa, to samo znači da se danas ne možeš pouzdati ni u najobičniji
proizvod, objasni mu ona. Ponovno podiže slušalicu i poče okretati Jesseov broj. Njegov je
telefon zvonio i zvonio, a ona je uzrujano svijala žicu među prstima. Bila je svjesna toga
da ih Fiona promatra sjedeći za stolom, dok joj brada počiva na stisnutoj šaci.
– Koga sad zoveš? zapita Ira.
Pretvarala se da ga ne čuje.
– Koga to ona zove, Fiona? – Pa, Jessea, mislim, objasni mu Fiona.
 – Zaboravila si da mu je telefon pokvaren pa se ne čuje kad zvoni? Maggie ga pogleda
pa reče: – Oh! Vrati slušalicu na mjesto, a onda se sa žaljenjem zagleda u nju.
– No, dobro, reče Fiona. – Možda je već krenuo kući. Na kraju krajeva, subota je
navečer. Kada on zapravo završava s poslom? – Ne jako kasno, objasni joj Ira.
– A gdje zapravo radi, kad smo već kod toga? – U Chickovoj prodavaonici. Prodaje
motore. – Pa zar oni do sada nisu već zatvorili? – Jasno da jesu. Zatvaraju u pet. – Zašto ga
onda Maggie uopće pokušava tamo nazvati? – Ne, ne, naziva njegov stan, reče Ira.
Fiona reče: – Njegov... Maggie se vrati svojoj zdjeli s piletinom i promiješa komade
koji su se namakali u kiselom mlijeku. Iz jedne ladice uze spljoštenu vrećicu od smeđeg
papira i nasu u nju malo brašna.
– Jesse ima svoj stan? pitala je Fiona Iru.
– Pa, da. Maggie u brašno dodade prašak za pecivo, sol i papar.
– Negdje daleko odavde? – Gore u Calvertovoj ulici. Fiona se zamisli.
Maggie reče: – Fiona, nešto sam te uvijek htjela pitati! Glas joj opet poprimi onaj
cvrkutavi ton. – Sjećaš se kad si otišla, odnosno par mjeseci iza toga? zapita ona. – Kad ti
je Jesse telefonirao i rekao da si ti njemu prva telefonirala, a ti si mu rekla da nisi? Pa, jesi
li ili nisi? Jesi li ti nazvala nas pa si onda spustila slušalicu kad sam ja rekla: Fiona, ti si? –
Oh, zaboga..., reče Fiona neodređeno.
– Hoću reći, to si morala biti ti jer zašto bi netko spustio slušalicu kad je čuo tvoje
ime? – Zbilja se ne sjećam, reče Fiona, pa dohvati torbicu i ustade. Koračajući nekako
lagano, besciljno, kao da i ne zapaža da izlazi iz kuhinje, ona izluta iz nje dozivajući: –
Leroy? Kamo si nestala? – Vidiš? reče Maggie Iri.
– Hmm? – To je bila ona. Cijelo vrijeme sam to znala. – Nije rekla da je ona nazvala. –
Oh, Ira, ti ponekad ništa ne shvaćaš. Ona zatvori smeđu papirnatu vrećicu i stade je tresti
da izmiješa sastojke. Ne možeš sjediti na dvije stolice, trebala je reći Fioni. Ne možeš ga
ismijavati zato što je ostao isti kao i prije i u isto mu vrijeme zamjerati što se mijenja.
Pa, jasno da se odselio! Zar Fiona zamišlja da je sve ove godine sjedio ovdje i čekao
nju?
A ipak, Maggie je naslućivala kako se Fiona osjeća. Kad čovjek sebi stvori sliku o nekoj
osobi, ona u njegovu umu zauvijek ostaje zaustavljena u tom čvrsto određenom položaju.
Ona opet pogleda fotografiju na stolu. Nekoć su svi bili tako puni poleta, pomisli.
Ulagali su u to tako puno energije. Sjeti se onih prvih pokusa u garaži Lorimerovih
roditelja, pa svih onih mjeseci tokom kojih su se oduševljavali mogućnošću da nastupaju,
pa makar i besplatno, a onda i one večeri kada se Jesse likujući vratio kući mašući
novčanicom od deset dolara – svojim udjelom u njihovoj prvoj zaradi.
– Je li to Daisy? zapita Ira.
– Što? – Učinilo mi se da sam čuo ulazna vrata. – Oh! reče Maggie. – Možda je Jesse. –
Ne računaj s tim, reče joj on.
No samo Jesse tako udara vratima o policu za knjige. Maggie otrese ruke od brašna. –
Jesse? zazva ona.
– Ja sam. Ona požuri u hodnik, a Ira nešto polaganije za njom. Jesse je stajao na
vratima.
Gledao je prema dnevnom boravku u kojem je Leroy bila zastala poput neke
uznemirene životinjice te, u nastojanju da zadrži ravnotežu, na prsima stisnula ruke
jednu uz drugu, a jednu nogu držala iza sebe u zraku. Jesse reče: – Pa, bog. – Bog, reče
Leroy.
– Kako si? – Dobro. On pogleda prema Maggie, a Maggie reče: – Jesi li vidio kako je
narasla? Njegove se dugačke crne oči opet okrenuše prema Leroy.
Maggie krenu prema njemu želeći da on uđe u kuću. (Uvijek je izgledalo kao da će
svaki čas otići.) Uhvati ga za nadlakticu i reče: – Baš pečem piletinu; bit će gotovo za par
minuta. Vas dvoje možete sjesti i družiti se. No, njega nikada nije bilo lako na bilo što
navesti. Na sebi je imao pletenu vestu i ispod tankog pletiva ona osjeti njegov otpor –
čelično stezanje mišića iznad lakta. Čizme mu ostadoše prikovane za pod. Namjeravao je
ovo izvesti onako kako njemu bude odgovaralo.
– Što to slušaš? zapita on Leroy.
– Oh, nekakvu ploču. – Voliš Deadovce? – Deadovce? Ovaj, da. – Onda ti treba neka
bolja ploča, reče on. – Ova je napravljena za mase. – O, da, tako je, reče ona. – I meni se
tako učinilo.
On opet pogleda Maggie. Pri ovakvu mu se položaju lica brada činila izduljenom, baš
kao i Iri kada bi pokušavao prikriti osmijeh.
– Leroy se bavi i sportom, objasni mu Maggie. – Ponijela je sa sobom svoju rukavicu za
bejzbol. – Je li? zapita on Leroy.
Ona kimnu. Vrh je njezina podignutog stopala bio dražesno usmjeren prema dolje,
kao da pleše balet.
Onda nešto zaštropota na katu i Fiona doviknu: – Maggie, gdje...? Onda se pojavi na
vrhu stepenica. Svi pogledaše u nju.
– Oh, reče ona.
I poče silaziti niz stepenice veoma polako i mirno, klizeći jednom rukom po
rukohvatu. Jedini je zvuk bilo udaranje potplata njezinih sandala o bosa stopala.
– Jesse reče: – Drago mi je što te vidim, Fiona. Ona stiže do hodnika i pogleda ga. – I
meni je drago što tebe vidim, reče.
– Napravila si nešto novo u vezi s kosom? Ona podiže ruku, očiju još uvijek uprtih u
njegovo lice, pa dotače krajeve kose.
– Oh! Vjerojatno, reče mu.
Maggie reče: – Pa, najbolje da ja nastavim... A Ira reče: – Treba li ti pomoći oko
večere, Maggie? – Da, molim te! zapjevuši ona sva sretna.
Fiona objasni Jesseu: – Bila sam gore i tražila svoju kutijicu za sapun. Maggie zastade.
– Kutijicu za sapun? zapita Jesse.
– Pogledala sam u tvoju komodu, ali su ladice prazne. Našla sam samo naftalin protiv
moljaca. Jesi li ti tu kutijicu možda ponio sa sobom kad si selio u svoj stan?. – O kakvoj ti
to kutijici govoriš? – O svojoj kutijici za sapun u obliku kornjače! O kutijici koju si ti
sačuvao. Jesse pogleda prema Maggie, a Maggie reče: – Pa sjećaš se njezine kutijice za
sapun. – Pa, ne baš, reče Jesse i uhvati se za pramen kose koji mu je padao na čelo, što je
radio uvijek kada bi se zbog nečega zbunio.
– Sačuvao si je kad je ona otišla, objasni mu Maggie. – Vidjela sam te s tom kutijicom
u ruci. Unutra je bio komad sapuna, sjećaš se? Onog prozirnog sapuna kroz koji se sve
vidi. – Oh, da, reče Jesse pustivši pramen.
 – Sjećaš se? – Svakako. Maggie se opusti. Kratko se, ali ohrabrujuće osmjehnu prema
Leroy koja je sad bila spustila nogu na pod pa se činilo kao da ne zna što bi počela sa
sobom.
– Pa gdje je ta kutijica? zapita Fiona. – Gdje je moja kutijica za sapun, Jesse? – Pa, ovaj,
zar je nije odnijela tvoja sestra? – Ne. – Mislio sam da ju je spakirala zajedno sa svim
drugim stvarima. – Ne, reče Fiona. – Ti si je držao u svojoj komodi. Jesse reče: – Zaboga,
Fiona. U tom slučaju mora da sam je do sada već bacio. Ali ako tebi ta kutijica toliko znači,
bit će mi drago da ti... – Ali ti si je sačuvao zato što te podsjećala na mene, objasni mu
Fiona.
– Mirisala je na mene! Zatvorio bi oči i stavio moju kutijicu za sapun pod nos. Jesseov
se pogled vrati k Maggie. On reče: – Mama? To si joj nabajala? – Hoćeš reći da to nije
točno? zapita ga Fiona.
– Mama, nabajala si joj da ja hodam okolo i njuškam po kutijicama za sapun? – Pa to si
i radio! reče Maggie premda joj je bilo teško ponoviti to njemu u lice. Nikada ga nije
voljela dovoditi u neugodan položaj. Ona se okrenu prema Iri (na čijem je licu bio točno
onakav šokirani izraz pun predbacivanja kakav je i očekivala) pa reče: – Držao je tu
kutijicu u najgornjoj ladici. – U ladici u kojoj držiš najdraže uspomene, objasni Fiona
Jesseu. – Misliš da bih prešla cijeli taj put do Baltimorea kao neka obična... balava
obožavateljica da mi tvoja majka to nije rekla? Nisam morala doći! Bilo mi je sasvim
dobro bez tebe! Ali je tvoja majka rekla da je tebi bilo strašno stalo do moje kutijice za
sapun i da nisi htio Crystal dopustiti da je odnese, da zatvaraš oči i duboko udišeš iz nje,
da si je sačuvao sve do dana današnjega, rekla je, nikad je ne ispuštaš iz ruke, a noću je
držiš pod jastukom. Maggie kriknu: – Nikad nisam rekla..! – Što ti misliš o meni? Da sam
ja neki bezveznjak? zapita Jesse Fionu.
– Čekajte malo, reče Ira.
Svima kao da je bilo drago što se mogu okrenuti prema njemu.
– Dajte da nešto raščistimo, reče on. – Vi govorite o nekakvoj plastičnoj kutijici za
sapun. – O mojoj plastičnoj kutijici za sapun, objasni mu Fiona, – s kojom Jesse uvečer
odlazi u krevet. – Pa, to mora da je neka zabuna, reče Ira. – Otkuda bi Maggie to mogla
znati?
Jesse sad ima vlastiti stan. A što se tiče toga s čim ili s kim on odlazi u krevet, čuo sam
samo za onu osobu koja u prodavaonici automobila dočekuje kupce na vratima. – Za
kakvu osobu? – Oh, nije važno. – Kakve to ima veze s prodavaonicom automobila i
dočekivanjem na vratima? Nastade stanka, a potom Ira reče: – Pa znaš: kad hoćeš ući u
dućan da kupiš auto, na vratima te uvijek dočeka neka zgodna cura. Zapiše tvoje ime i
adresu, a onda pozove prodavača. – Cura? Mislite na žensku osobu? – Upravo tako. – Jesse
spava s nekom ženom? – Upravo tako. Maggie reče: – E, Ira, ti baš moraš uprskati stvari. –
Ne, objasni joj Ira, – stvari je uprskala samo istina, Maggie, a istina je da Jesse sad ima
novu vezu. – Ali ta žena njemu nije važna! Hoću reći, nisu zaručeni ili vjenčani ni bilo što
drugo! Njemu do nje nije zbilja stalo! Ona pogleda prema Jesseu u nadi da će je on
podržati, no on je pomno proučavao vrh svoje lijeve čizme.
– Oh, Maggie, pomiri se s činjenicama, reče Ira. – Stvari tako stoje. On će uvijek biti
takav. On nije stvoren za muža! Stalno mijenja djevojke i na istom poslu ne može ostati
dulje od nekoliko mjeseci, a svaki put kad dobije otkaz, za to je netko drugi kriv. Gazda je
nesposobni blesan, mušterije su blesave ili su drugi namještenici nes... – Prestani, poče
Jesse, a Maggie reče: – Oh, Ira, ti uvijek, ama baš uvijek pretjeruješ! Radio je punih godinu
dana u onoj prodavaonici ploča, to si zaboravio? – Svatko iz Jesseove okoline, dovrši
mirno Ira, – nekim čarobnim stjecajem okolnosti na kraju ispadne nesposobni blesan.
Jesse se okrenu i izađe iz kuće.
Nekako je izazivalo samo još veći nemir to što nije zalupio vrata, nego ih pustio da
veoma blago škljocnu za njim.
Maggie reče: – Doći će on natrag. Obraćala se Fioni, no kad joj Fiona ne odgovori (lice
joj je bilo gotovo kao od drva i zurila je za Jesseom), umjesto toga se okrenu prema Leroy.
– Vidjela si kako mu je bilo drago što te vidi? Leroy samo zinu od čuda.
– Uzrujao se zbog onoga što je Ira rekao o njemu, to je sve, objasni joj Maggie, a onda
reče: – Ira, nikad ti ovo neću oprostiti. – Meni! reče Ira.
Fiona reče: – Prestanite. Oni se okrenuše prema njoj.
– Oboje prestanite s tim, reče ona. – Već sam umorna od toga. Umorna sam od Jessea
Morana i umorna sam od vas dvoje, od vašeg neprestanog ponavljanja jednih te istih
besmislenih argumenata, od vašeg predbacivanja i natezanja, od Ire koji je vječno u pravu
i Maggie koja uvijek pristaje na to da bude u krivu. – Pa... Fiona? reče Maggie. Ovo ju je
ozbiljno pozlijedilo. Možda je to smiješno, no ona je uvijek potajno vjerovala da drugi
ljudi sa zavišću gledaju na njezin brak. – Ne natežemo se, samo razgovaramo., reče ona. –
Uspoređujemo svoje poglede na neke stvari. Fiona reče: – Oh, nije bitno. Ne znam zašto
sam pomislila da bi se ovdje bilo što moglo promijeniti. Pa uđe u dnevni boravak i zagrli
Leroy čije su oči bile širom razrogačene i prestrašene te joj reče: – No, no, dušo, i zagnjuri
lice u udubinu na Leroyinu vratu. Očito je zapravo Fioni bila potrebna utjeha.
Maggie baci pogled na Iru. Gledala je na sve strane.
– Kutijica za sapun? zapita Ira. – Kako si uspjela izmisliti takvu priču? Ona ne
odgovori. (Što god da kaže, moglo bi izgledati kao natezanje.) Umjesto toga, udalji se od
njega. Uputi se prema kuhinji zaklanjajući se iza nečega za što se nadala da je
dostojanstvena šutnja, no Ira pođe za njom govoreći: – Slušaj, Maggie, ne možeš stalno
preuređivati život drugih ljudi. Suoči se s činjenicama! Probudi se, kava je skuhana! Ann
Landers i njezina omiljena izreka: probudi se, kava je skuhana. Mrzila je kad bi on
navodio riječi Ann Landers. Priđe radnoj plohi i stade ubacivati komade piletine u
papirnatu vrećicu.
– Kutijica za sapun! divio se Ira za sebe.
– Hoćeš li da uz piletinu napravim grašak? zapita ona. – Ili mahune? No Ira reče: –
Idem se umiti. I izađe.
I tako je ostala sama. Pa dobro! Ukloni suzu s trepavica. U ovoj se kući svi ljute na nju,
a to je i zaslužila; nametala se i navaljivala, kao i obično. A ipak, dok je to radila, nije
izgledalo kao nametanje. Naprosto je osjećala da se svijet za mrvičicu pomaknuo iz
žarišta, boje se nisu baš sasvim točno poklapale s nacrtanim obrisima – otprilike kao na
loše otisnut oglas u novinama – pa bi, da ona samo malo popravi neke stvari, sve savršeno
došlo na svoje mjesto.
– Glupačo! reče sama sebi tresući vrećicom u koju je bila stavila komade piletine. –
Glupa stara radoznala kravo! Tresnu tavu na štednjak i uli u nju previše ulja. Divljački
okrenu dugme, a onda se odmaknu i pričeka da plamenik počne gorjeti. Ma pogledaj ovo:
kapljice su je od ulja poprskale po prednjem dijelu njezine najbolje haljine, i to upravo po
zaobljenom trbuhu. Nespretna je i ima debeo trbuh, a nije čak imala ni dovoljno pameti
da, prije nego što počne kuhati, na sebe stavi nekakvu pregaču. A i previše je platila za tu
haljinu, šezdeset i četiri dolara kod Hetcha, zbog čega bi se Ira zgrozio da to dozna.
Kako je mogla biti tako lakoma? Otre nos nadlanicom. Duboko udahnu. Pa dobro.
Nema veze.
Ulje se još nije bilo dovoljno zagrijalo, no ona poče stavljati piletinu u tavu.
Na nesreću, toga je bila cijela gomila. Previše, kako sada ispada. (Osim ako Jessea ne
uspiju nagovoriti da se vrati na večeru.) Morala je nagurati komade jedne uz druge kako
bi unutra stalo i nekoliko posljednjih bataka.
Grašak ili mahune? To još nije riješeno. Ona obrisa ruke krpom za suđe i pođe u
dnevni boravak da to ispita. – Leroy, reče, – što bi ti...? No, dnevni je boravak bio prazan.
Leroyina je ploča sada zvučala umorno, kao da svira već po drugi ili treći put. – Vozeći se
kamionom, naplatio sam svoj ulog..., pjevao je uporno neki muški sastav. Nitko nije sjedio
na kauču ni na nekoj od stolica.
Maggie prijeđe hodnik i izađe na prednji trijem te pozva: – Leroy? Fiona? Nema
odgovora. Četiri su prazne stolice za ljuljanje bile okrenute prema svjetlima na ulici.
– Ira? – Gore sam, doviknu on, a glas mu zazvuča prigušeno.
Ona se okrenu od vrata. Fionin je kovčeg, Bogu hvala, još uvijek stajao podno
stepenica pa, prema tome, ona nije mogla daleko otići. – Ira, je li Leroy s tobom? doviknu
Maggie.
On se pojavi na odmorištu s ručnikom prebačenim oko vrata. Još uvijek brišući lice,
pogleda nadolje prema njoj.
– Ne mogu je naći, objasni mu ona. – Ne mogu naći ni nju ni Fionu. – Jesi li pogledala
na trijem? – Jesam. On siđe ponijevši ručnik sa sobom. – Pa, možda su otišle kući, reče.
Ona izađe za njim kroz ulazna vrata pa zajedno obiđoše oko kuće. Noćni je zrak bio
topao i vlažan. Neka mušica ili komarac zazuja joj pored uha i ona ga otjera. Ta tko bi htio
biti izvan kuće u ovo doba? Leroy ili Fiona očito ne.
Stražnje je dvorište, kada stigoše do njega, bilo malen, prazan i taman četverokut.
– Otišle su, objasni joj Ira.
– Otišle? Hoćeš reći, ozbiljno otišle? – Mora da je tako. – Ali kovčeg im je još uvijek u
hodniku. – Pa, prilično je težak, reče on pa je uze za ruku i povede uza stepenice na
stražnji trijem. – Ako su krenule pješice, najvjerojatnije im ga se baš i ne da nositi. –
Pješice, reče ona.
U kuhinji je piletina glasno cvrčala. Maggie na to ne obrati pažnju, no Ira ugasi plin.
– Ako su krenule pješice, možemo ih dostići, reče Maggie.
– Maggie, čekaj... Prekasno; već je bila vani. Opet projuri kroz hodnik, pa kroz vrata i
niz stepenice na ulicu. Fionina sestra stanuje negdje zapadno odavde, blizu Broadwaya.
Morale su, prema tome, skrenuti lijevo. Zaklanjajući oči od sjaja uličnih svjetiljaka,
Maggie je pogledom pretraživala traku pustoga pločnika.
Vidje bijelu mačku kako sama korača na onaj suzdržani, kolebljivi način na koji se
mačke kreću u nepoznatoj okolini. Čas kasnije djevojka duge crne kose izleti iz nekoga
prolaza između kuća i dohvati je vičući: – Purice! Pa gdje si bila! Onda nestade, a za njom i
volani njezine suknje. Prođe neki auto ostavljajući za sobom djelić bejzbolske utakmice:
– ... nema izlijetanja pred protivnika, a pretrčavanje baza je završeno, dragi slušaoci,
noćas je vruće na Trideset i trećoj ulici... S neba je iznad tvorničkog parkirališta dopirao
sivkastoružičasti odsjaj.
 Ira joj priđe i stavi joj ruku na rame. – Maggie, dušo, reče.
No ona strese njegovu ruku i krenu natrag prema kući.
Kad god bi se uzrujala, izgubila bi svaki smisao za smjer, pa se sada usredotoči na
svoje korake poput slijepca, nesigurno pružajući ruku da dotakne nisku šimširovu živicu
pored pločnika, dvaput posrnuvši dok se stepenicama uspinjala na trijem. – Mila, reče Ira
iza nje. Ona prođe hodnikom stade podno stepenica.
Položi Fionin kovčeg na pod i kleknu da bi otkopčala remenje.
U kovčegu nađe ružičastu pamučnu spavaćicu, dječju pidžamu i nekoliko pari
sićušnih čipkastih gaćica – ništa od toga nije bilo složeno, nego su sve stvari bile
zgužvane kao iscijeđena kuhinjska krpa. A ispod toga, torbica za kozmetiku što se
zatvarala patentnim zatvaračem, dvije hrpe otrcanih stripova, pola tuceta ženskih
časopisa, kutija domina i divovska, pužutjela knjiga s pričama o konjima. Sve predmeti
bez kojih će se Fiona i Leroy lako snaći. Ono bez čega se ne bi mogle snaći – Fionina
torbica i Leroyina rukavica za bejzbol – bilo je otišlo s njima.
Prebirući po slojevima tih stvari u kovčegu, dok je Ira nijemo stajao iza nje, Maggie
najednom vlastiti život sagleda kao kružni tok. Uvijek se ponavlja i u njemu nema nimalo
nade.

4.

U Maggienu je staračkom domu bio neki starac koji je vjerovao da će mu, kad jednog
dana dođe u nebo, biti vraćeno sve što je izgubio tokom svojega životnog vijeka. – Oh, da,
to je sjajno! rekla je Maggie kad joj je on to objasnio.
Pretpostavila je da je mislio na neopipljive stvari – mladenačku energiju, na primjer,
ili onu sposobnost koju imaju mladi ljudi da ih nešto ponese i da se za nešto strastveno
zagriju. No, iz njegovih je daljnjih riječi razabrala da on na umu ima nešto konkretnije.
Na nebeskim dverima, rekao je, sveti će mu Petar pružiti jutenu vreću u kojoj će sve biti
pospremljeno: crvena vestica koju mu je majka isplela baš prije no što će umrijeti, a on ju
je u četvrtom razredu zaboravio u autobusu i sve od tada svim srcem žudi za njom.
Posebni džepni nožić što mu ga je njegov stariji brat iz čiste zlobe oteo i bacio u polje
kukuruza.
Dijamantski prsten što mu ga njegova prva dragana nije vratila kada je raskinula
njihove zaruke i pobjegla sa svećenikovim sinom.
Onda je Maggie stala razmišljati o tome što bi ona mogla naći u svojoj vreći
zametnuta sjenila i kamene pudere, rasparene naušnice i kišobrane, a za neke od tih
stvari nije ni primijetila da ih je izgubila u vrijeme kad se to desilo, nego bi ih se sjetila
tjednima ili mjesecima nakon toga. (Zar nisam ranije imala...? i – Kamo je nestao moj...?)
Čak i predmete kojih se odrekla po svojoj slobodnoj volji, a kasnije opet poželjela da joj se
vrate – na primjer, one suknje iz pedesetih godina koje je poklonila u dobrotvorne svrhe,
jer dugačke suknje i opet više nisu bile u modi. Ponovila je: – Oh, da, no za nijansu manje
sigurno jer joj se činilo da ona sama nije pretrpjela tako gorke gubitke kao taj starac.
Sada je, međutim (pospremajući preostalu piletinu u plastične kutije u kojima je Ira
nosio ručak na posao), ponovno razmotrila pitanje te jutene vreće i ovaj joj se put ona
učini mnogo punijom. Sjeti se zelene haljine kojoj se Natalie, žena njezina brata Josha,
jednog dana divila. Maggie je rekla: – Uzmi je, pristajat će ti uz boju očiju, jer joj je zbilja
pristajala, a njoj je bilo drago da je Natalie uzme; voljela ju je kao sestru. No, onda su se
Josh i Natalie razveli, Natalie je otišla i nikada se više nije javila, kao da se bila razvela i od
Maggie pa sada Maggie poželi da opet ima tu haljinu. Tako se mekano talasala pri svakom
koraku! Bila je to jedna od onih haljina koje se mogu svugdje nositi, u kojima se čovjek u
svakoj prilici dobro osjeća.
A voljela bi da joj se vrati i ona smiješna mačkica, Čičkova Glavica, koja je bila prvi
poklon što ga je dobila od Ire u vrijeme dok su hodali. Bila je vragolast, jogunast stvor koji
se vječno borio s nekim izmišljenim neprijateljima, služeći se pritom zubima oštrim kao
iglice i mekanim sivim šapicama, a Maggie su se i Ira znali satima igrati s njom. No onda
je Maggie nenamjerno usmrtila to jadno stvorenjce uključivši majčinu sušilicu za rublje, a
da prije toga nije pogledala unutra, pa je, kad je kasnije htjela izvaditi rublje iz stroja,
našla Čičkovu Glavicu, mlitavu, svu izlomljenu i raščupanu poput istoimene biljke.
Maggie je plakala i plakala. Nakon Čičkove Glavice imala je cijeli niz drugih mačaka –
Luciju, Sirka i Tikvicu – no Maggie je sada najednom poželjela baš Čičkovu Glavicu. Sveti
Petar sigurno dopušta i životinjama da uđu u tu vreću. Hoće li u nju pustiti i sve one
mršave, nikakve pse iz Mulraneyeve ulice, one mješance čiji su je udaljeni glasovi u
djetinjstvu svake noći uspavljivali svojim lajanjem? Hoće li u nju pustiti i hrčka koji je
pripadao njezinoj djeci i godinama u krletki neumorno trčkarao po svom žičanom
vrtuljku, sve dok ga Maggie iz čistog sažaljenja nije pustila van pa ga je Tikvica uhvatio i
pojeo?
I onaj ganutljivi privjesak za ključeve koji je nekoć imala, metalna okrugla pločica
koja se okretala oko osovine i na kojoj je s jedne strane pisalo VOLI ME, a na drugoj NE
VOLI ME. Poklonio joj ga je Boris Drumm, a kad je Jesse dobio vozačku dozvolu, iz
sentimentalnosti ga je dala njemu. Spustila mu ga je na dlan pošto ga je dovezla kući
nakon vozačkog ispita, no na nesreću su kola bila ostala u brzini pa su sama krenula dalje
kad je ona izašla iz njih. – Oh, krasno si to izvela, mama, rekao je Jesse dohvativši ručnu
kočnicu, a zbog nečega u njegovoj umišljenoj podsmješljivosti prvi ga je put sagledala kao
muškarca. No, on je sada ključeve nosio u malenom kožnom etuiju – od zmijske kože,
kako je vjerovala. Voljela bi dobiti natrag svoj privjesak. Mogla ga je gotovo osjetiti među
prstima – lagan, jeftin metal i izbočena slova, tu je pločicu znala odsutno vrtjeti oko
njezine osi dok bi stajala razgovarajući s Borisom: VOLI ME, NE VOLI ME. I opet je vidjela
Borisa kako iskrsava pred njezinim kolima dok je vježbala kočenje. Hej, zapravo joj je
samo pokušavao reći: Evo me! Primijeti me!
I njezina ogrlica od smeđih kuglica koje su izgledale kao da su od tamnog jantara.
Antikna plastika, tako ju je nazvala ona prodavačica u dućanu jeftine, rabljene robe.
Čovjek bi pomislio da je taj izraz sam u sebi proturječan, no Maggie je voljela tu ogrlicu. A
isto tako i Daisy, koja ju je često posuđivala dok je bila mala, zajedno s parom Maggienih
cipela s visokom petom, te je napokon i izgubila u prolazu iza kuće. Jedne ju je ljetne
večeri imala na sebi prilikom preskakivanja konopca i vratila se kući sva u suzama jer je
ogrlica bila nestala. Ogrlica će pouzdano biti u jutenoj vreći. a isto tako i ta ljetna večer,
ta zašto ne? – djevojčice koje mirišu po znoju i krijesnicama, tople daske na podu trijema
što lagano prianjaju uz stolice za ljuljanje, zvonki glasovi što dopiru izvana: – Ovo vi
zovete skokom? i – Tike tike tačke, tramvaj vozi mačke... Kutije s piletinom stavi u
prednji dio hladnjaka gdje će ih Ira sigurno primijetiti, pa zamisli kako će se sveti Petar
zapanjiti dok bude promatrao što sve ispada iz njezine vreće: boca puna vjetra, kutija
svježeg snijega, kao i druga, ispunjena onim zamagljenim, mjesečinom obasjanim
oblacima što su poput dirižabla lebdjeli na nebu dok ju je Ira pratio kući nakon zborskog
pjevanja.
Suđe se na rešetki za sušenje sada već bilo osušilo pa ga ona skinu i pospremi u
ormarić za suđe. Zatim jednu zdjelicu do vrha natrpa sladoledom. Požali što nisu kupili
čokoladni sladoled s dodatkom metvice. Karamel je tako bezukusan. Uspe se stepenicama,
usput zabadajući žlicu u sladoled. Na vratima Daisyne sobe zastade.
Daisy je klečala na podu, slažući knjige u kartonsku kutiju. – Hoćeš li sladoleda?
zapita je Maggie.
Daisy pogleda prema njoj i reče: – Hvala, ne. – Za večeru si pojela samo jedan batak. –
Nisam gladna, reče Daisy i ukloni uvojak kose s čela. Na sebi je imala odjeću koju nije
namjeravala ponijeti sa sobom – široke traperice i bluzu s poderanom rupicom za dugme.
Soba joj je već izgledala kao da u njoj nitko ne živi, a raznorazne ukrasne sitnice koje su
inače stajale po policama, bile su već tjednima spakirane.
– Gdje su tvoje plišane životinje? reče Maggie.
– U putnoj torbi. – Mislila sam da ćeš ih ostaviti ovdje. – Predomislila sam se, reče
Daisy.
Tokom je cijele večere bila tiha. Maggie je razabrala da jedva čeka sutrašnji dan.
Međutim, od nje se moglo i očekivati da o tome neće govoriti. Trebalo je čitati znakove –
gubitak teka i odluku da sa sobom ipak ponese plišane životinje. Maggie reče: – Pa, dušo,
ako ti nešto zatreba, samo me zovi. – Hvala, mama. Maggie ode hodnikom do svoje i Irine
zajedničke spavaće sobe. Ira je prekriženih nogu sjedio na krevetu slažući pasijans. Bio je
skinuo cipele i zavrnuo rukave.
– Hoćeš malo sladoleda? zapita ga Maggie.
– Ne, hvala. – Ni ja ga ne bih smjela jesti, reče ona. – Ali putovati je tako naporno.
Osjećam se kao da sam potrošila milijun kalorija samo zato što sam sjedila u kolima. U
ogledalu se iznad komode, međutim, neosporno činila predebelom. Odloži sladoled na
rubac kojim se ogrtala prilikom češljanja i nagnu se naprijed da prouči vlastito lice,
uvlačeći pri tome obraze da bi izgledala mršavije. Ne pomaže. Ona uzdahnu i odmaknu se.
Ode u kupaonicu da uzme spavaćicu. – Ira, doviknu, a glas joj je odzvanjao među
pločicama, – misliš da se Serena još uvijek ljuti na nas? Morala je proviriti kroz vrata da
dozna njegov odgovor: slegnuo je ramenima.
– Razmišljam o tome da joj telefoniram i vidim kako je s njom, objasni mu ona, – ali
ću se grozno osjećati ako mi zalupi slušalicu. Otkopča haljinu, povuče je preko glave i baci
na poklopac zahodske školjke. Onda izuje i cipele. – Sjećaš se kad sam joj pomogla da
odvede majku u starački dom? zapita. – Poslije toga mjesecima nije razgovarala sa mnom
i kad god sam je pokušala nazvati, zalupila bi mi slušalicu. Bilo mi je strašno kad bi to
napravila. Onaj tupi udarac na drugom kraju žice. Od toga sam se osjećala tako malenom.
Osjećala sam se kao da smo obje opet u trećem razredu osnovne škole. – To je bilo zato
što se ona i ponašala kao da ide u treći razred osnovne, reče Ira.
Maggie u kombineu izađe iz kupaonice po još jednu žlicu sladoleda. – A čak i ne znam
zašto se onako uzrujala, reče obraćajući se Irinu odrazu u zrcalu. – To je bila potpuno
nenamjerna zabuna! Ja sam to napravila u najboljoj namjeri! Rekla sam njezinoj majci:
Čujte, rekla sam, hoćete li ostaviti dobar dojam na ostale pacijente u domu? Hoćete li
osoblju od samog početka pokazati da niste samo još jedna smušena stara gospođa? Pa to
je bila Anita, zaboga! Anita koja je ranije nosila crvene toreadorske hlače! Nisam mogla
dopustiti da njezina vrijednost ne dođe dovoljno do izražaja. Zato sam rekla Sereni da je
ne bi trebalo odvesti u starački dom sve do nedjelje navečer, dan uoči Svih svetih, i zato
sam sama, na vlastitom šivaćem stroju, sašila onaj klaunovski kostim i otišla čak do
Istočne avenije u onu... onu...? Kako se to zvalo? – Prodavaonica kazališnih potrepština,
reče Ira slažući karte u novi red.
– U prodavaonicu kazališnih potrepština, po masnu bijelu podlogu za lice. Otkuda
sam ja mogla znati da će se te godine kostimirana zabava održati u subotu? Ona ponese
sladoled sa sobom do kreveta i smjesti se, podbočivši jastuk o gornju ploču. Ira se mrštio
zbog načina na koji su se karte bile rasporedile. – Čovjek bi pomislio da sam sve to
namjerno smislila da nju učinim smiješnom, objasni mu Maggie, – s obzirom na ono kako
se Serena ponašala. U mislima, međutim, nije vidjela Serenu kako je u onom trenutku
izgledala, nego Anitu: njezino lice namazano bojom, crvenu slamnatu kosu, trokute što
joj ih je Maggie rumenilom za usta bila iscrtala ispod očiju pa se zbog njih činila
neprirodno čilom, a istodobno i uplakanom, baš kao pravi cirkuski klaun. I njezinu bradu
koja podrhtava i uvlači se, dok ona sjedi u kolicima promatrajući Maggien odlazak.
– Pokazala sam se kao kukavica, reče Maggie najednom spuštajući zdjelicu.
– Trebala sam ostati i pomoći Sereni da je presvuče, ali sam se osjećala tako bedasto;
osjećala sam da sam opet sve zabrljala. Samo sam rekla: Bog! i otišla, a kad sam je zadnji
put pogledala, vidjela sam je kako sjedi ondje s onom groznom perikom kao netko... tko
se nalazi na krivom mjestu, izgledala je tako senilno i patetično kraj svih onih ljudi
obučenih u običnu odjeću. – Oh, dušo, na kraju se dobro snašla na tom mjestu, reče Ira. –
Zašto toliko priče oko toga? – Ira, ti nisi vidio kako je ona izgledala. Na sebi je imala i onu
Poseyevu stvarčicu, znaš? Jedan od onih Poseyevih steznika koji ti pomažu da se izravnaš
jer sama više nije mogla uspravno sjediti. Klaunovski kostim i Poseyev steznik!
Bedasto sam postupila, kažem ti. Nadala se da će joj Ira i dalje proturječiti, no on
samo stavi trefova dečka na damu.
– Ne znam zašto se uopće zavaravam time da ću otići u raj, reče mu Maggie.
Šutnja.
– Onda, da je nazovem ili ne? – Koga da nazoveš? – Pa Serenu, Ira. O kome
razgovaramo zaboga? – Nazovi je ako hoćeš, reče on.
– Ali što ako mi spusti slušalicu? – Onda pomisli na to koliko će nam telefonski račun
biti manji. Ona mu isplazi jezik.
Dohvati telefon s noćnog ormarića i stavi ga u krilo. Na tren ga je ozbiljno
promatrala, a onda podiže slušalicu. Ira se taktično nagnu nad svoje karte i stade zviždati.
(Bio je previše uljudan da bi slušao tuđi razgovor, iako, kako je Maggie znala iz vlastitog
iskustva, čovjek može prilično toga čuti pretvarajući se da je zadubljen u pjesmu koju
pjevuši.) Ona polako i odlučno otipka Serenin broj, kao da će to njihov razgovor učiniti
lakšim.
Serenin telefon zazvoni dvaput kratko, umjesto jedanput dugo. Maggie se to učini
seljačkim i pomalo zaostalim. Piip-piip, čulo se. Piip-piip.
Serena reče: – Halo? – Serena? – Da? – To sam ja. – Oh, bog. Možda nije shvatila tko se
krije iza onoga – ja. Maggie pročisti grlo i reče: – Maggie na telefonu. – Bog, Maggie.
Maggie se nasloni na jastuk i ispruži noge pa reče: – Nazvala sam te da vidim kako si. –
Izvrsno! reče Serena. – Odnosno, pa, ne znam... Ne baš naročito, da ti pravo kažem. Stalno
hodam gore-dolje, idem iz jedne sobe u drugu. Kao da se ne mogu skrasiti na jednom
mjestu. – Zar Linda nije tamo? – Poslala sam je kući. – Zašto? – Išla mi je na živce. – Išla ti
je na živce! Kako to? – Oh, na sve moguće načine. Zaboravila sam. Odveli su me
navečeru... Priznajem da sam dijelom i ja kriva. Nikako se nisam htjela složiti ni s jednim
njihovim prijedlogom. Nije mi se sviđao restoran i nisam mogla podnijeti ljude koji tamo
jedu. Stalno sam razmišljala o tome kako bi bilo lijepo da sam sama, da imam cijelu kuću
za sebe. A sad sam tu i sve je tako tiho. Kao da sam zamotana u vatu ili tako nešto. Stresla
sam se kad sam čula telefon. – Šteta što stanuješ tako daleko, reče Maggie.
Serena reče: – Nemam nikoga s kim bih mogla razgovarati o svakodnevnim sitnicama,
o tome da mi se začepila cijev i da su mi se u kuhinji opet pojavili crveni mravi. – Možeš
razgovarati sa mnom, reče Maggie.
– Ali ti nemaš crvene mrave u kuhinji, zar ne shvaćaš? Hoću reći, to nije naš
zajednički problem. – Oh, reče Maggie.
Nastade stanka.
Što to Ira zviždi? Nešto s one ploče koju je Leroy večeras svirala; riječi su Maggie bile
na vrhu jezika. On pokupi cijeli niz karata, počevši od karo dame, i premjesti ih na kralja.
– Znaš, reče Serena, – kad god bi Max otišao na neko poslovno putovanje, imali smo
toliko toga ispričati jedno drugome kad bi se vratio kući. On bi govorio i govorio, ja bih
govorila i govorila, a onda, znaš što bi se desilo? – Što? – Strahovito bismo se posvađali.?
Maggie se nasmija.
– A onda bismo se pomirili i otišli zajedno u krevet, reče Serena. – Ludo, je l da? A sad
stalno razmišljam: da Max ovaj čas uskrsne, zdrav i čio, bismo li se i opet onako
strahovito posvađali? – Pa, meni se čini da da, reče Maggie.
Pitala se kako bi se osjećala da zna kako Iru vidi posljednji put na ovom svijetu.
Nekoliko bi mjeseci, možda, napola očekivala da nehajno ušeće u kuću, baš kao što se one
prve proljetne večeri pojavio na zborskom pjevanju prije trideset godina.
– Ovaj, Serena, osim toga, reče ona, – moram ti se ispričati za ono što se dogodilo
nakon pogreba. – Oh, nije bitno. – Ne, zbilja, oboje se naprosto grozno osjećamo. Nadala
se da Serena neće u pozadini čuti Irino zviždanje; onda bi njezina isprika zvučala
neiskreno. U zadnje mi vrijeme pada na pamet, raspoloženo je zviždao, kako je dugačko,
čudno putovanje bilo to...
– Nije bitno; bez veze sam se razbjesnila, objasni joj Serena. – Udovicama živci lako
popuste ili tako nešto. Čista glupost. Nisam više u godinama kad bih se smjela bez
razmišljanja odricati starih prijatelja; ne mogu to sebi dopustiti. – Oh, nemoj tako! – Što,
ti bi htjela da se tebe odreknem? – Ne, ne,... – Samo se šalim, objasni joj Serena. – Hvala ti
što si me nazvala, Maggie. Ne kažem to samo tako. Baš je bilo dobro čuti tvoj glas. – Nema
na čemu, reče Maggie.
– Bog. – Bog. Serena spusti slušalicu. Časak kasnije i Maggie učini isto.
Ovaj se sladoled više ne može jesti. Pustila ga je da se pretvori u kašicu. Osim toga,
osjećala je kao da se guši. Ona pogleda svoje tijelo – gornji dio kombinea koji ju je zatezao
preko grudi. – Debela sam kao slon, objasni ona Iri.
On reče: – Nemoj opet počinjati. – Ozbiljno. On kažiprstom stade tapkati po gornjoj
usnici proučavajući karte.
 Pa, dobro. Ona ustade i ode u kupaonicu, u hodu skidajući sa sebe donje rublje, pa
dohvati spavaćicu s vješalice. Kad ju je prebacila preko glave, spavaćica se obavi oko nje,
široka, hladna i lagana. – Uf! reče ona. Umi lice i opra zube.
Trag što ga je načinilo njezino donje rublje, vodio je iz spavaće sobe u kupaonicu; ona
pokupi sve komade i nagura ih u košaru za prljavo rublje.
Ponekad bi, nakon nekoga dana koji bi je posebno iscrpio, osjetila silnu želju da spali
sve što bi skinula sa sebe.
Onda joj, dok je stavljala haljinu na vješalicu, na um najednom dođe jedna misao. Ona
pogleda prema Iri. Pogleda na drugu stranu. Objesi haljinu u ormar, pored svoje jedine
svilene bluzice.
– Zaboga, reče ponovno se okrenuvši prema njemu. – Taj Cartwheel je tako malo i
otrcano mjesto. – Mm. – Zaboravila sam kako je malen i otrcan, reče ona.
– Mmhmm. – Kladim se da im je i škola malena i otrcana. Nema odgovora.
– Misliš da dijete u tamošnjoj školi može dobiti dobro obrazovanje? – To zbilja ne
znam, reče Ira.
Ona čvrsto zatvori vrata ormara. – Pa, ja znam, objasni mu. – Mora da je cijelu godinu
u zaostatku za školama u Baltimoreu. Možda i dvije. – A baltimorske škole su, naravno,
izvanredne, reče Ira.
– Pa, barem su bolje nego u Catwheelu. On podiže jednu obrvu prema njoj.
– Hoću reći, najvjerojatnije, reče Maggie.
On podiže kartu i premjesti je na drugu, a onda se predomisli i vrati je na staro
mjesto.
– Evo što možemo napraviti, reče Maggie. – Možemo pisati Fioni i pitati je da li je
razmišljala o Leroyinom školovanju. Možemo joj ponuditi da ćemo upisati Leroy u školu
ovdje u Baltimoreu, a ona neka joj dopusti da bude kod nas devet mjeseci godišnje. – Ne,
reče Ira.
– Onda svih dvanaest mjeseci, ako bude trebalo. Znaš kako se djeca vezuju uz kolege
iz razreda i sve ostalo. Možda ne bude htjela otići odavde. – Maggie, pogledaj me. Ona se
okrenu prema njemu držeći ruke na bokovima.
– Ne, reče on.
Bilo je mnogo argumenata koje je mogla iznijeti. Raznoraznih argumenata!
No, iz nekog razloga, ona to ne učini. Spusti ruke i odšeta do prozora.
Bila je topla, duboka, tiha noć, s taman toliko strujanja zraka da zanjiše vrpcu za
potezanje platnene rolete. Ona podiže roletu i nagnu se van, pritišćući čelo o prašnjavu
mrežu protiv komaraca.. Zrak je mirisao na automobilske gume i travu. Nasumični su
komadići glazbe izvirali iz televizora kod Lockeovih, njihovih prvih susjeda. Preko puta
ulice Simmonsovi su se upravo uspinjali prednjim stepenicama, a muž je zveckao
ključevima. Oni još ne namjeravaju poći u krevet; ni slučajno. Oni pripadaju među one
sretne mlade bračne parove bez djece, gledaju samo jedno drugo, a sada se bez sumnje
vraćaju iz restorana gdje su večerali i sada će... što će sada? Možda staviti neku
romantičnu stvar, nešto s violinama, pa sjesti i ljupko razgovarati na svojoj besprijekorno
čistoj počivaljci za dvije osobe, a oboje će dignuti uvis čašu s vinom načinjenu od onoga
tankog, izuzetno lomljivog kristalnog stakla na kojoj čak nema ni pojačanja oko ruba. Ili
će možda plesati. Jednom ih je bila vidjela kako plešu na prednjem trijemu – žena je bila u
visokim potpeticama, kose podignute u frizuru nalik na eskimski iglu, a muž ju je, na neki
služben način pun divljenja, držao lagano udaljenu od sebe.
Maggie se okrenu oko sebe i opet priđe krevetu. – Oh, Ira, reče spustivši se pored
njega, – radi čega ćemo nas dvoje sada živjeti do kraja svojega života? Poremetila mu je
karte, no on se nježno suzdrža od toga da ih popravi, nego umjesto toga ispruži ruku i
uvuče je u krevet. – Hajde, hajde, mila, reče i privuče je sasvim blizu. Još uvijek je čvrsto
držeći uza se, premjesti pikovu četvorku na peticu, a Maggie mu nasloni glavu na prsa i
stade promatrati. Vidje da je sada već dospio do zanimljivoga dijela igre. Onaj je početni,
površni dio, kada se svaki potez čini mogućim, već bio za njim, pa mu je sada mogućnost
izbora bila sužena te je morao pokazati što umije i koliko dobro prosuđuje. Ona u sebi
osjeti maleni drhtaj koji je obuze poput navale osjećaja, poput nekakve unutrašnje
bodrosti, pa podiže lice i poljubi toplu oštrinu njegove jagodične kosti. Onda kliznu iz
njegova zagrljaja i premjesti se na svoju stranu kreveta jer je znala da ih sutradan čeka
dugačka vožnja autom pa će joj, prije nego što krenu na put, biti potrebno da se noćas
dobro ispava.
 1. U izvorniku car pool – dogovor između nekoliko vlasnika automobila da će na
smjenu voziti jedni druge na posao ili djecu u školu itd. (nap. prev.).
2. Engl. dog-doo – pseći izmet (nap. prev.).
3. Ann Landers, pravim imenom Eppie Lederer, u raznim časopisima već više od 40
godina odgovara na pitanja čitalaca savjetujući im kako da riješe svoje probleme (nap.
prev.).
4. Ovim toponimima doista ne manjka maštovitosti: Hoosegow bi u prijevodu značilo
Ćuza ili Bajbok, Moose Cow – Losova Ženka, Moose Lump – Losova Gruda, a Goose Bump –
Guščja Kvrga, što je, kao i kasnije iznašašće Moose Run odnosno Losov Trk, prilično teško
dovesti u vezu s pravim imenom traženog mjesta, tj.
Spruce Gum ili Omorikina Smola (nap. prev.).
5. Sofisticirani satirični strip s temama iz američkoga društvenog i političkog života
(nap. prev.).
6. Candide, naslov poznatoga Voltaireova filozofskog romana (nap. prev.).
1 U izvorniku car pool – dogovor između nekoliko vlasnika automobila da će na
smjenu voziti jedni druge na posao ili djecu u školu itd. (nap. prev.).
2 Engl. dog-doo – pseći izmet (nap. prev.).
3 Ann Landers, pravim imenom Eppie Lederer, u raznim časopisima već više od 40
godina odgovara na pitanja čitalaca savjetujući im kako da riješe svoje probleme (nap.
prev.).
4 Ovim toponimima doista ne manjka maštovitosti: Hoosegow bi u prijevodu značilo
Ćuza ili Bajbok, Moose Cow – Losova Ženka, Moose Lump – Losova Gruda, a Goose Bump –
Guščja Kvrga, što je, kao i kasnije iznašašće Moose Run odnosno Losov Trk, prilično teško
dovesti u vezu s pravim imenom traženog mjesta, tj. Spruce Gum ili Omorikina Smola
(nap. prev.).
5 Sofisticirani satirični strip s temama iz američkoga društvenog i političkog života
(nap. prev.).
6 Candide, naslov poznatoga Voltaireova filozofskog romana (nap. prev.).