Monica

McCarty - Stijena

Naslov izvornika

The Rock
Za Jami.

Kiša, led ili snijeg?

Poštanska služba ne može se mjeriti s tobom!

Hvala ti jer uvijek prva pročitaš svaku moju knjigu - čak i kad ti život to ne čini lakim.

Najbolja si.
ČUVARI VISOČJA
Tor "Poglavar" MacLeod: ratnički vođa i vješt mačevalac

Erik "Sokol" MacSorley: pomorac i plivač

Lachlan "Zmija" MacRuairi: prikradanje, infiltracija i izvlačenje

Arthur "Rendžer" Campbell: praćenje i izviđanje

Gregor "Strijela" MacGregor: strijelac

Magnus "Svetac" MacKay: vodič po planinama i kovač oružja

Kenneth "Led" Sutherland: eksplozivi i svestranost

Eoin "Napadač" MacLean: strateg u "gusarskom" načinu ratovanja

Ewen "Lovac" Lamont: tragač i lovac na ljude

Robert "Pljačkaš" Boyd: tjelesna snaga i borba prsa o prsa

Također:

Helen "Anđeo" MacKay (rođena Sutherland): iscjeliteljica

PREDGOVOR
Od 1306. godine kad je prvi put krenuo u borbu za prijestolje protiv naizgled nepobjedivog
neprijatelja, Robert Bruce priprema se za presudnu borbu s Engleskom koja će ozakoniti
njegovu vladavinu i zacementirati njegovo mjesto na škotskom prijestolju ili mu skinuti
krunu s glave i vratiti englesku kontrolu u Škotsku.

Do kasne jeseni 1313. godine kralj Robert dovoljno je siguran na prijestolju da prisili
neprijatelja da reagira. Proglasio je da će razbaštiniti sve škotske plemiće još uvijek odane
Englezima ako mu se ne podvrgnu u sljedećih godinu dana. Edward II. od Engleske ne može
zanemariti prijetnju. U prosincu 1313, godine i sam je objavio poziv na skup u Berwick-upon-
Tweedu u lipnju 1314. godine kako bi krenuli na Škotsku.

Englezi dolaze i Bruce ih namjerava dočekati spreman. U ključnim prvim mjesecima 1314.
godine kralj vodi preventivne borbe, nastavlja pljačke u Engleskoj kako bi financirao skup
rat i zauzeo preostale škotske dvorce još uvijek u rukama Engleske. Zauzimanje dvaju od tih
dvoraca, Roxburgha i Edinburgha, pokazat će vojnu vještinu koja će postati legenda i
osigurati herojski status Bruceove dvojice najpoznatijih poručnika, Jamesa Douglasa i
Thomasa Randolpha.

Ali neće to učiniti sami. Elitni ratnici Čuvara Visočja i čovjek mnogo skromnijeg podrijetla
pokazat će se ključnima u konačnom koraku prema najvažnijoj borbi koja ih čeka.
PROLOG
Dvorac Douglas, Južni Lanarkshire, Škotska, 1. lipnja 1296. godine

Thomas MacGowan - Mali Thom, kako su ga zvali svi u selu (otac mu je bio Veliki Thom) -
podigao je pogled prema vrhu tornja i zaboravio disati. Umalo je i zateturao što bi bila
katastrofa jer mu je otac povjerio vrlo važan zadatak nošenja lordova mača. S obzirom na to
koliko mu je sati otac proveo oštreći mač dok njime nije mogao "prepoloviti dlaku" i lašteči
ga dok se u njem nije mogla vidjeti "svaka čađava mrlja na dječakovu licu", da mu je pao u
blato stražnjica bi ga boljela tjednima!

Međutim, to mu ne bi previše smetalo. Veliki Thom bio je najbolji kovač u okolici i Thommy
(tako ga je zvala majka - mladič od gotovo devet godina vraški sigurno ne bi trebao imati
nadimak "Mali") silno se ponosio očevim radom. Veliki Thom MacGowan nije bio samo obični
seoski kovač nego osobni kovač lorda Williama "Neustrašivog" Douglasa.

Ali dok je Thommy zurio u zidine tornja, gotovo je mogao opravdati umalo nesretan slučaj.
Jer ono zbog čega je prestao disati, a udovi mu zaboravili čemu služe, bio je prizor nečeg
nevjerojatnog. Rijetka, savršena ljepota kakvu dječačič koji je večinu dana provodio okružen
vatrom i čađi očeve kovačnice nije mogao ni zamisliti. Osječao se kao da po prvi put
vidi blistav dragulj nakon što je cijeli život gledao samo grumenje rude. Nije morao znati tko
je to da bi znao da vidi nešto posebno. Način na koji joj je svjetlo obasjavalo bijelo-plavu kosu
na povjetarcu, snježno savršenstvo sičušnog lica, blještavu zlatnu haljinu. Zaslijepilo ga je.
Om ga je zaslijepila.

- Je li ona princeza? - Thommy upita tonom punim poštovanja kad se napokon sjetio kako
progovoriti.

Otac mu se srčano nasmije i nježno ga potapša po potiljku. - Za tebe bi mogla biti, momče. To
je lordova kči, milostiva Elizabeth. Ne sječaš li se...? - Odmahnuo je glavom. - Zacijelo si bio
premlad kad je obitelj prije četiri godine otišla u dvorac Berwick - tad je bila tek malo dijete.
Ali sad kad je lord pušten iz Edwardova zatvora - pljunuo je na tlo kao i svaki put kad bi se
spomenulo ime engleskoga kralja - ona i njezina brača vratili su se živjeti ovdje s lordom i
milostivom Eleanor.

Thommy je znao da je sir William bio čuvar dvorca Berwick kad je kralj Edward napao grad
i poklao tisuče Škota. Zbog njegova prkosnog držanja dvorca kralj Edward bacio je lorda u
tamnicu. Ali oslobođenje nakon potpisivanja kraljevih dokumenata kojima mu se obavezao
na vjernost na koje su svi škotski lordovi bili prisiljeni staviti svoja imena.

Thommyjeve su se oči zacijelo razrogačile od pomisli na tako predivno stvorenje u njihovoj

blizini.

Otac mu je možda bio največi čovjek u selu, s teškim mišićima tvrdima poput stijene od
mlaćenja čelika, čime je zarađivao za život, ali nije bio glup. Još je uvijek imao osmijeh na licu,
ali pogledao ga je ispod tamnoplavih očiju dovoljno strogo da Thommy shvati upozorenje. -
Kloni je se, momče. Djevojka nije za dečke poput tebe. Majka ti je možda bila kči viteza, ali ti
si sin kovača - daleko od plemića kao i krov tog tornja. Možda se ovdje voliš penjati po
stijenama, ali nikad se nećeš moći popeti toliko visoko.

Otac mu se nasmijao na vlastitu pošalicu i gurnuo Thommyja naprijed.

Ali Thommy nije bio tako siguran da mu je otac u pravu. Bio je poprilično dobar u penjanju.

★★★

- Zašto plačeš?

Glas djevojčice uplašio ga je. Thommy podigne pogled i trepne zaklonivši oči rukom kao da
se zraka sunca probila kroz tamne oblake.

Bila je to malena princeza iz tornja nekoliko tjedana ranije - milostiva Elizabeth,

- Ne plačem! - Bijesno je obrisao oči stražnjom stranom dlana i sram mu je preplavio lice u
rumenom valu.

Gledala ga je jedan dug otkucaj srca. Oči su joj bile velike, okrugle i iznenađujuće plave. Crte
su joj lica izbliza bile još savršenije nego što je mislio, malene i profinjene, urezane na
predivnom srcolikom licu. Dvije debele pletenice na sljepoočnicama bile su joj zamotane u
krunu oko glave i povezane dugačkom ružičastom trakom koja joj je odgovarala
haljini. Nikad prije nije vidio ružičastu haljinu. Materijal je također bio neobičan. Ne grub
poput vune, nego mek i svjetlucav. Želio je ispružiti ruku i dodirnuti ga, ali vjerojatno je na
rukama imao čađi i blata.

Više nije imao nikoga da ga podsjeti da ih opere.

Zbog nastalog vala tuge namrštio se pokušavajući ju otjerati. Zašto je uopće primijetio plave
oči i ružičastu haljinu? Majka mu je otišla i nikad se neće vratiti.

Morao je potisnuti nov nalet topline u očima. Nikad u životu nije bio toliko posramljen. Skoro
devetogodišnji dečki ne plaču, a kad ga je uhvatila djevojka - bilo koja djevojka, ali naročito
tako lijepa kao milostiva Elizabeth - poželio se zavući pod kamen i umrijeti.

Međutim, zanemarila je njegovo upozorenje i sjela pokraj njega.

Sjedio je na obali rijeke koja je prolazila kroz selo, daleko - i zakriveno, bar je mislio - od
ivanjskog slavlja. Ali mukli zvukovi veselja mogli su se čuti u daljini.

- Zašto je riba preplivala rijeku?

Ostao je toliko iznenađen pitanjem da mu je trebao trenutak da odgovori. - Ne znam.

Osmjehnula se otkrivši veliku prazninu na mjestu gdje su joj trebala biti dva prednja zuba. -
Da dođe na drugu stranu.

Jedva je uspjela izgovoriti posljednju riječ prije nego što se počela cerekati. Salu nije smatrao
previše smiješnom, ali nije si mogao pomoći da se ne osmjehne kad je vidio koliko se ona
zabavljala.

Kad se napokon prestala ceriti, nekoliko su minuta sjedili u iznenađujuće ugodnoj tišini. Nije
znao mnogo o djevojčicama, ali činilo se neobičnim da mogu biti toliko tihe. Nekoliko
njegovih prijatelja imalo je mlađe sestre i uvijek su ih gnjavile svojim brbljanjem.

Kako je bilo ljeto, Thommy nije nosio cipele i zabijao je petu u blato dok su promatrali brzu
rijeku. Stao je tek kad ga je počela oponašati i kad je shvatio da je zablatila kvalitetne kožne
papuče.

- Koliko imaš godina? - upita.

- Šest. A koliko ti imaš godina?

Isprsio se. - Skoro devet.

Nos joj se namršti. Bio je to sićušan nos pa su se pokazale samo jedna ili dvije bore, ali bile su
nekako slatke. - Kad ti je rođendan? - upita ga.

- Dvadeset trećeg studenog.

Nacerila se, a on se opet posramio. To je za punih pet mjeseci.

Opet je na trenutak zašutjela prije nego što ga je upitala: - Ne sviđa li ti se sajam?

Ukočio se prepoznavši blagu znatiželju u pitanju. Namrgođeno je stisnuo usta. Nije želio
razgovarati o tome. Namjeravao joj je reci da ode i ostavi ga na miru - bila ona milostiva ili
ne - kad ju je pogledao u oči i sva ga je ljutnja popustila. Nije željela zabadati nos; samo je
pokušavala biti ljubazna.

Podigao je malen, plosnat kamen sa zemlje i bacio ga u rijeku. Odskočio je dvaput prije nego
što je potonuo. - Majka mi je umrla prošlu nedjelju.

Mogao je osjetiti pogled na sebi, ali nije podigao glavu, ne želeći vidjeti njezino suosjećanje. -
Sigurno ti jako nedostaje.

Kimnuo je glavom i opet ga je stegnuto u grlu. Strašno mu je nedostajala - predivna,

nasmiješena žena koja je toliko žarko voljela svoga muža i sina. Ali to nije bilo opravdanje da
cmizdri poput bebe.
Zacijelo je pretpostavila o čem razmišlja. Osjetio je nježan dodir na ruci, kao da je na njega
sletio leptir i raširio krila. Osjećaj ga je omotao neobičnom toplinom. Na trenutak ga je
podsjetio na način kako se osjećao kad bi ga zagrlila majka.

- Ja nikad nisam upoznala svoju majku i svejedno mi nedostaje.

Namrštio se. - Nisi ju upoznala?

Odmahnula je glavom i lanena joj je kosa zalepršala po ramenima poput vela ispredenog od
srebra i zlata. - Umrla je dok me rađala.

-1 moja je majka umrla dok je rađala. - Zastane. - Moga malog brata.

Zacijelo mu je čula nešto u glasu. - Nije ju htio povrijediti - reče nježno.

Thommy je prestrašeno uzdahnuo. Užasnuto je zurio u nju shvativši što je rekao.

-1 moj je brat krivio mene dok sam bila mala. - Prikovala ga je velikim plavim očima. - Ali
oprostio mi je.

- Nema se što oprostiti, nisi ti kriva. - Odgovor se pojavio automatski, ali Thommy je shvatio
da to i misli dok ga je izgovarao. Ona nije ništa više kriva od njegova brata starog dva tjedna.

Netko joj je zazvao ime i ona napravi grimasu opet namrštivši nos i nadureno napućivši usta.
- To mi je dadilja. Bolje da krenem. Bilo mi je drago...

- Thom - nadopuni ju. - Ali svi me zovu Thommy. - Nekako mu je bilo vrlo važno da ga ova
djevojka nikad ne smatra "malim",

- Ja sam Elizabeth - reče. - Ali možeš me zvati Ella jer smo sad tako dobri prijatelji.

Kimnuo je glavom pokušavši prikriti osmijeh. Bila je slatka i sve, ali gotovo devetogodišnji
dečki nisu "prijatelji" sa šestogodišnjim djevojčicama - naročito onima koje izgledaju poput
princeza.

Tako je brzo skočila na noge da bi se okliznula u blatu da ju nije uhvatio za ruku primirivši
ju. - Polako - reče. - Past češ i povrijediti se.

Nasmijala se kao da je to najsmješnija stvar koju je ikad čula i otrčala pronači dadilju.

Thommy ju je promatrao kako odlazi i shvatio da se taman oblak koji ga je okruživao otkad
mu je tugujuči otac rekao vijesti o majčinoj smrti po prvi put možda samo malo podigao.

★★★

Mjesec dana kasnije

Thommy je upravo htio reči Joanni da se požuri - opet - jer se neće stiči pridružiti ostalima
kad joj je čuo glas. - Bok, Thommy.

Osvrnuo se i ugledao milostivu Elizabeth kako stoji uz njega. Primijetio je da je došla u crkvu
s ostatkom obitelji, uključujući crnokosog mladiča otprilike njegovih godina koji se, ne
previše sretno, užurbano probijao kroz gužvu prema njima.

- Bok - reče nesigurno svjestan da ih promatra nekolicina seljana koja se motala po dvorištu
crkve nakon nedjeljne mise - vjerojatno se pitajući zašto mlada dama priča sa sinom kovača.

- Ja sam Ella - reče Joanni koja je zurila u nju s izrazom lica sličnim onom koji je i on imao prvi
put kad ju je ugledao.

- J-J-o-anna Dicson - napokon uspije izgovoriti, a zatim se sjeti i užurbano doda: - Milostiva.

- Samo Ella, jesi li ti maršalova kći?

Joanna kimne glavom bez riječi.

Tamnokos mladić s mrgodnim izrazom stao je iza nje. - Što radiš, Ella? Ne možeš tako bježati.

Uzdahnula je napravivši kratak pokret očima za kojeg je Thommy pretpostavljao da će za par

godina biti pun preokret. - Ovo mi je brat, Jamie. - Okrenula se prema mladiću koji je možda
bio tri ili četiri centimetra viši od Thommyja (koji je več bio visok kao dečki dvije ili tri godine
stariji od njega). - Samo sam pozdravljala Thommyja i - okrenula je glavu - Joannu.

Thommy ovlaš pogleda Jo i namršti se. Što nije u redu s njom? Zuri u mladog lorda kao da je
jedan od onih vitezova iz blesavih priča o kojima nije prestajala pričati. Jače se namrštio
shvativši da i mlad lord zuri ravno u nju s blesavim izrazom na licu.

Thommy zaštitnički stane ispred nje. Joanna je ponekad znala biti naporna - kao danas kad
se trebao pridružiti ostalim dečkima na plivanju, a ona ga je pitala da im se pridruži pred
svojom majkom. Ali otkad mu je majka umrla, njezina je majka bila dobra prema njemu i nije
ju mogao odbiti.

Jamie mu uzvrati mrkim pogledom primijetivši da se pomaknuo. Okrenuo se natrag prema

sestri. - Kako ste se upoznali?

Thommy se napeo.

Ella se okrene prema njemu i osmjehne. - Prošli mjesec na sajmu. Thommy me spasio da ne
padnem u blato.

Thommy izdahne ni ne shvativši da je držao dah. Jedina stvar gora od toga da ga milostiva
Elizabeth vidi kako place mogla bi biti da to ispriča drugim ljudima. Pogledi im se susretnu s
razumijevanjem. Sačuvala je njegovu tajnu i sad su povezani.
Jamie odmahne glavom i nježno joj razbaruši kosu. - Tipična Ella! Moraš prestati cijelo
vrijeme biti u tolikoj žurbi; jednom neće biti nikoga da te uhvati i povrijedit ćeš se.

Thommy je sad shvaćao zašto se Ella smijala kad ju je upozorio. Očito nije bila neobična
pojava da se oklizne.

Zanemarivši brata, upita: - Kamo idete?

- Na slapove kod Arnesallocha plivati s drugim dečkima iz sela.

- Pitala sam ga hoće li me povesti - Joanna se javi.

- Jamie bi mi trebao pomoći naučiti jahati mog novog ponija - Ella uzvrati.

Dva dječaka razmijenili su poglede sažaljenja. Očito Thommy nije bio jedini koji mora čuvati
mlađu sestru - ili skoro sestru - u Joinu slučaju. Pozna je ju otkad zna za sebe, a s obzirom na
to da ga je većinu vremena gnjavila, pretpostavljao je da je tako imati sestru.

- Želite li s nama? - Ella upita. - Možete povesti svoje konje i svi možemo jahati zajedno.

Nastupila je neugodna tišina koju je naposljetku ispunila Jo. - Mi nemamo konje. Thommy i
ja ne znamo jahati.

Ella je izgledala zbunjeno. - Nemate? - Optužujuće je pogledala brata. - Mislila sam da si rekao
da svi vitezovi moraju znati jahati konja.

Jamie odmahne glavom. - Jesam. Thommy neće biti vitez. Bit će kovač kao njegov otac.

Thommy je ostao iznenađen jer mladi lord zna tko je.

- Hoćeš reći da ne moraš cijeli dan vježbati s drvenim mačem kao Jamie?

Thom odmahne glavom. - Ali nekad mogu gledati tatu kako ih pravi -one čelične - objasni.

- Ja ću uskoro dobiti čelični - Jamie se pohvali bacivši oko na Joannu.

- Možda ćeš ti napraviti mač za Jamieja? - Ella ga upita.

Thommy slegne ramenima ne želeći priznati da trenutno samo nosi ugljen i raspuhuje vatru.
- Možda. - Uhvatio je Joannu za ruku znajući da će ju morati odvući, - Hajde, Jo. Trebali bismo
krenuti.

Odupirala se i prije nego što ju je stigao zaustaviti upita dvoje Douglasa: - Želite li nam se
pridružiti?

- Naravno - Ella je rekla tako brzo da je znao kako je sigurno čekala poziv. Okrenula se prema
bratu koji nije izgledao tako sigurno, - Sutra možemo jahati. Tako je vruće. - Okrenula se
natrag prema Joanni. - Ja ne znam plivati, ali Jamie zna.
- Ne znam ni ja - Joanna reče.

- Jednom bih te mogao naučiti - Jamie ponudi.

Ella je pogledala brata kao da mu je upravo izrasla druga glava. - Kako to da meni kažeš da
djevojke ne moraju znati plivati uvijek kad te pitam da me naučiš?

Thommy se pokušao ne nasmijati na dječakov rumen izraz koji je govorio da će ju kasnije

zadaviti. Bilo mu je vraški drago što nema sestru.

Međutim, djevojke nisu primijetile Jamiejevu neugodu. Joanna, godinu dana starija od Elle,
več je usavršila okretanje očima, što mu je i pokazala. - Thommy kaže istu stvar kad ga pitam
da me nauči penjati se -Joanna reče Elli. - Penje se po stijenama kraj Sandforda s ostalim
dečkima iz sela. Ali on je jedini koji se penje uz Vražji spust.

- Zaista? - Ella razrogači oči gledajući ga kao da je nekakav heroj iz bajke.

Možda ne bi uvijek bilo lose imati sestru - ne ako će Jo tako pričati o njem.

Jo kimne glavom, a zatim pogleda Jamieja. - Znaš li se i ti penjati?

- Naravno - Jamie reče kao da je iznenađen što ga je uopće pitala.

Thommyja je iznenadilo što se Jamieju nije raspukla kvalitetna košulja s obzirom na to kako
se isprsio i raširio ramena.

Ella smiješno pogleda brata i otvori usta kao da će mu proturječiti kad ju je Jamie prekinuo.
- Želiš li ići ili ne, Ella?

Djevojčica uzbuđeno poskoči i uhvati Jo za ruku. Otrčale su naprijed kao da se poznaju

oduvijek ne pruživši Jamieju priliku da se predomisli.

Dva su se dječaka pogledala, odmahnula glavama u istom trenutku kao da žele reći "djevojke"
i pošla za njima.

★★★

Kako se ispostavilo, prije kraja dana dvije djevojčice nisu bile jedine koje su se brzo
sprijateljile.

Dečki su nekoliko sati plivali u potoku dok su Jo i Ella sjedile na obali s nogama u vodi kad je
jedan od ostalih dječaka iz sela - lain, sin pozornika - predložio da se igraju skrivača.

Gusta šuma s velikim, kupolastim hrastovima, paperjastim brezama i lijeskama, s gustom

paprati i šikarom obraslom mahovinom bila je idealna jer je pružala brojna mjesta za sakriti
se. Proljeće je bilo toplo, inače bi tlo bilo poput tepiha od šarenog cviječa. Plavkasto ljubičasti
cvjetovi u obliku zvona njegovoj su majci bili najdraži.
Thommy se igrao skrivača mnogo puta prije, ali objasnio je pravila Jamieju. Svi će se dečki
osim jednog sakriti. Onaj koji se ne sakrije - tragač - morat će prekriti oči i brojati do sto prije
nego što ili pokuša naći. Ostali dječaci nisu se smjeli micati nakon što nabroji do sto.

Jamie se, očito uvjeren u vlastite tragačke sposobnosti, javio da bude "tragač". Problemi su
počeli kad se Ella - koja očito nije navikla da ju isključuju - pobunila na pravilo da nema cura.
Iako to zapravo nije ni bilo pravilo jer im do sad nije trebalo: sve djevojčice iz sela znale su
da nisu uključene.

- Ali to nije pošteno - Ella reče s iznenađujuće tvrdoglavim izrazom na anđeoskom licu. -
Manja sam od svih vas, najbolje se mogu sakriti.

Dječaci su se pogledali kao da je poludjela. Svi su znali da djevojke ne mogu pobijediti

dječake. Nagonski su pogledali u Jamieja očekujući da će nešto učiniti. Obično bi pogledali u
Thommyja, ali s obzirom na okolnosti, bio je spreman drugomu prepustiti ulogu vođe.

Jamie ju je pokušao urazumiti, ali kad to nije upalilo, naživcirao se i jednostavno joj rekao da
je to pravilo i da će ići kući ako ga ne želi poštovati.

To ju je zaustavilo. Ella je začepila usta, napućila usne kao da siše limun i ljutito sjela na
kamen s malenim rukama prekriženim na prsima. Djevojčica je očito imala tvrdoglavu crtu.

Drugim je dječacima na očigled laknulo i Jamie se pokušao ponašati kao da je njezin pristanak
očekivan, ali Thommyju se učinilo kako je spazio tračak olakšanja.

Jo, za koju se inače moglo računati da će biti razumna, ali je sad bila iznenađujuće glasna u
potpori nove prijateljice, prostrijeli Jamieja razočaranim pogledom (njegova se zvijezda
očito ugasila) i sjela pokraj Elle čekajući ih.

Barem su to trebale raditi, ali kad su Thommy i Jamie došli po njih nakon završetka igre
(Jamie je bio u pravu u procjeni svojih tragačkih sposobnosti), djevojaka nije bilo. Očito
tvrdoglava i svojeglava, ispravio se.

Isprva su više bili frustrirani nego zabrinuti. Ostali su dječaci otišli kući pa su se on i Jamie
razdvojili i Jamie je izvikivao prijetnje sestri dok je Thommy prijetio Jo.

Thommy je pronašao Jo nakon nekoliko minuta. Odabrala je dobro mjesto za skrivanje ispod
srušenog drveta prekrivenog velom mahovine, ali zaboravila se pobrinuti da u potpunosti
sakrije haljinu od pogleda.

Mnogo im je više trebalo da pronađu Ellu. Zapravo, nisu ju pronašli. Jamie je napokon došao
na pametnu ideju da vikne kako je pobijedila i da sad može izaći i trenutak kasnije začuli su
tih plač.

Shvativši odakle dolazi, Thommy osjeti kako mu se srce spustilo u pete. Užas se brzo
probudio i zauzeo njegovo mjesto.
Mračak je već padao kad je podigao pogled u krošnju ogromnog, starog hrasta i ugledao
sićušnu djevojčicu smještenu na grani petnaestak metara iznad sebe. Bože, smiluj se, kako
se, pobogu, popela tako visoko?

Želudac mu se okrenuo kao da je upravo popio čašu pokvarenog mlijeka razmišljajući o tome
što bi se dogodilo da padne.

- Dragi Bože, Ella, što radiš tamo gore? - Jamie reče, - Siđi prije nego što slomiš vrat.

Thommyju se učinilo da čuje ridanje. - Ne mogu. Zapela sam.

- Kako to misliš da si zapela? - Jamie reče. - Jednostavno se spusti istim putom gdje si se i
popela.

- Ne sjećam se kako.

Počela je plakati i Thommy to više nije mogao podnijeti. - Ja ću otići po nju - reče.

Jamie odmahne glavom. - Ja ću ići. To je moja sestra. - Činjenica zbog koje trenutno nije
zvučao vrlo sretno.

Jo je izgledala prestravljeno. - Jesi li siguran? Pada mrak, a Thommy je najbolji penjač u selu.

Thommy ustukne. Bio je dovoljno star - i ponosan - da bi shvatio kako nema šanse da Jamie
sad odustane. Jo je nenamjerno upravo bacila rukavicu na tlo. Jamie je bio mladi lord; bilo je
nezamislivo da ga može nadmašiti dječak iz sela - naročito ispred djevojke koju želi zadiviti.

Jamie je skinuo baršunastu košulju i krenuo se penjati na drvo. Thommy i Jo šutjeli su dok su
promatrali momka kako se provlači kroz niži labirint grana, U krošnji je bilo toliko mračno
da je Thommy jedva mogao vidjeti kad je Jamie ovlaš pogledao dolje i zaustavio se na
otprilike pola puta,

- Što se dogodilo? - Joanna zabrinuto upita razrogačenih očiju. - Zašto je stao? Zašto se ne
miče?

- Ne znam - Thommy je lagao. Nije joj rekao da je Jamie vjerojatno pogledao dolje i uplašio
se. Dečki ne vole da cure znaju takve stvari. Skinuvši vlastitu košulju - od grube vune - krenuo
je na drvo za njima.

Prvo je stigao do Jamieja. Lice drugog dječaka bilo je blijedo, a usne bezbojne koliko ih je jako
stisnuo zubima. Činilo se kako se smrznuo. Neki ljudi ne vole biti visoko. Budući lord od
Douglasa zacijelo je jedan od njih.

Ella se nalazila dosta više od njega, ali zacijelo je vidjela da je Jamie stao i ispitivala ga je što
nije u redu i zašto se ne miče. Njegova ju je šutnja činila još više uzrujanom.

- Dobro je - Thommy joj dovikne. - Zapeo je, to je sve.

Jamie ga pogleda. Thommy je mogao vidjeti da mu strah ratuje s ponosom.

- Trebao sam ti reći da ne gledaš dolje - Thommy reče. - Kladim se da nikad prije nisi bio
ovako visoko?

Jamie uspije odmahnuti glavom.

- Idući ću te put sporije povesti gore da se možeš naviknuti.

Jamie se uspije podsmjehnuti i Thommy je pretpostavio da se neko vrijeme neće opet penjati
na drvo,

- Što se događa tamo gore? - Jo vikne od dolje.

Djevojčin je glas očito nešto učinio Jamieju. Tračak njegova straha nestao je i pogled koji je
uputio Thommyju bio je napet - gotovo kao da je očekivao da će ga Thommy pokušati
poniziti.

- Ništa - Thommy vikne. - Tunika mu je zapela za granu, to je sve.

Drugomu je dječaku na očigled laknulo. Zahvalno je kimnuo glavom i Thominy je znao da se

tog dana stvorila još jedna veza. Tajne to mogu učiniti.

Uspio je potaknuti Jamieja da se spusti prvih nekoliko grana uputivši ga da se prvo okrene
prema drvetu, a zatim se polako i oprezno spusti do iduće grane, a Thommy je bio tamo da
mu pomogne ako bude potrebno.

Kad je Jamie došao do mjesta dovoljno niskog da može skočiti, Thommy se uspeo po granama
do mjesta gdje je čekala Ella.

- Jesi li dobro? - upita.

Kimnula je glavom. Mogao je vidjeti da je uplašena, ali poput njezina brata, pokušavala je to
sakriti. Međutim, ono što ga je više brinulo bile su njezine blistave oci i drhtanje donje usne.
Ali, dovraga, bolje joj je da ne počne plakati!

- Koju si mi ono šalu ispričala prošli put? O ribi i rijeci?

Tračak osmijeha pojavio joj se na rubu usana. - Misliš o drugoj strani?

Kinine glavom. - Znaš li još koju?

Drhtanje je prestalo - hvala Bogu - i zamijenio ga je širok osmijeh. -Sličnu toj? Jamie mi vise
ne dopušta da ih pričam. Kaže da su to sve glupe "djetinjaste" šale.

Thommy se nagne bliže i šapne, iako nije bilo potrebe: - Možeš ih ispričati meni. Ne smetaju
mi. Ali prvo mi moraš prići malo bliže da ti pomognem sići s te grane.
Bez razmišljanja je učinila što je tražio, ali haljina joj je zapela za jednu od slomljenih grana.
Ispružila je ruku prebacivši svu težinu na tanku granu kako bi ju pokušala povući. Pokušao
ju je upozoriti, ali bilo je prekasno.

Grana nije pukla, ali zvuk pucanja i iznenadno pomicanje preplašili su ju. Izgubila je
ravnotežu.

Thommyjevo je srce skočilo u grlo i zastalo. Možda je vrisnuo, ali moglo se razumjeti samo
"ne“.

Dogodilo se tako brzo, a vidio je to kao da se vrijeme usporilo. Ona je pala, a on je skočio.
Nekako ju je uspio uhvatiti oko struka i u isto se vrijeme uhvatiti za granu iznad sebe. Ali sad
je imao vrišteču, prestravljenu djevojčicu stisnutu uz sebe koja ga je izbacivala iz
ravnoteže na nimalo stabilnoj grani na kojoj je nesigurno stajao.

Na jedan užasavajuč trenutak mislio je da će oboje pasti na tlo, ali zario je prste u koru drveta
dok mu ruka nije počela gorjeti i uspio ih oboje smiriti nakon nekoliko sekundi okretanja
želuca.

Mogao je osjetiti divljačko lupanje njezina srca na svome dok je na trenutak stajao tako
čekajući da se smiri.

Nije treptala dok je zurila u njega. Nikad prije nije bio tako blizu djevojci. Zar sve mirišu čisto
i svježe poput divljeg cvijeća nakon proljetne kiše?

Jo i Jamie zacijelo su vidjeli dovoljno od ispod jer je odjednom postao svjestan vikanja.

- Dobro smo - dovikne natrag mnogo mirnijim glasom nego što se osjećao. - Ella će se čvrsto
držati i sići ćemo za minutu. - Nju je upitao: -Možeš li to učiniti?

U tišini je kimnula glavom još uvijek previše zatečena da bi učinila išta drugo.

- Dobro. Želim da mi omotaš ruke oko vrata i držiš mi noge omotane oko struka kako bih
mogao koristiti ruke.

Na trenutak je izgledala nesigurno, ali onda se razvedrila. - Otac me nekad tako nosi na
leđima.

Thommy joj uzvrati osmijehom. Njegov je tata činio isto dok je bio mali. - Da, baš tako, samo
ćeš mi biti sprijeda, a ne na leđima.

Povukla je mačje kandže koje su mu se usjekle u kožu dovoljno dugo da joj pomogne
namjestiti se.

- Snažan si - reče. - Jamie kaže da sam sad prevelika da bi me nosio.

Mislio je na istu stvar - unatoč teškomu teretu ugljena koji je svako jutro nosio za kovačnicu,
ali divljenje u njezinim očima dalo mu je nalet snage. - Ali, tako mala djevojka poput tebe?
Nisi mnogo teža od čekiča moga oca. A sad, koje si mi ono šale željela ispričati?

Idučih nekoliko minuta dok se probijao natrag kroz labirint grana obraslih mahovinom do
tla, obasula ga je nizom blesavih šala iz naizgled nepresušnog izvora. Nisu sve bile tako
smiješne, ali pobrinuo se da se osmjehne u prikladno vrijeme.

Kad je napokon skočio dolje sa zadnje grane, svaki mu se mišič u tijelu tresao od iscrpljenosti.
Ali uspio je. Djevojka je na sigurnom.

- To je bilo zabavno! Možemo li to ponoviti?

Thommy je pokušao ne zastenjati kad je Jamie počeo vikati i psovati nešto prosto kako je
Thommyjev tata znao kad bi se opekao.

Stisnuo ju je u naručje u nehotičnu zagrljaju olakšanja prije nego što ju je predao Jamieju koji
je izgledao kao da ne zna bi li ju stresao ili izgrlio do smrti.

Ali zadržala se uz njega dovoljno dugo da ga kratko poljubi u obraz i šapne mu na ubo: - Jamie
se prevario, ti si vitez i udat ću se za tebe kad nar astern.

Bio je toliko iznenađen objavom da nije znao što bi rekao. Trebao se nasmijati - Jer je to bilo
jednako smiješno kao i neke od šala koje mu je ispričala. Čak i da on nema skoro devet godina,
a ona šest, ona je živjela u dvorcu i nosila zlatne ukosnice. On je živio u kolibi s dvije sobe od
pletera i žbuke sa slamnatim krovom koju su zbog topline dijelili sa stokom i nije imao dobar
par cipela za zimu.

Ali nije se nasmijao. Umjesto toga osjetio je kako ga je stegnulo u prsima. Nešto što se jako
činilo poput čežnje za nečime što zna da nikad ne može imati. Ali na jedan si je trenutak
dopustio da se pita je li tako što moguče.

Bila je to pogreška, što će mu otac u narednim godinama mnogo puta pokušati utuviti u glavu.
Ali Thommy nikad nije zaboravio te nemarne riječi koje je izgovorila malena princeza zbog
koje se osjećao poput najvećeg viteza u kršćanskom svijetu. Riječi zbog kojih je dječak koji
nije imao prava ipak sanjao.
JEDAN
Douglas, Južni Lanarkshire, veljača 1311. godine

Thom (više ga nitko nije zvao "mali") čekao je dovoljno dugo. Posljednji je put zamahnuo
čekićem prije nego što je užarenu oštricu ostavio sa strane.

Obrisavši znoj i prašinu s čela stražnjom stranom ruke, skinuo je zaštitnu kožnu pregaču
preko glave i objesio ju na vješalicu pokraj vrata.

- Kamo ideš? - otac ga upita podigavši pogled s vlastitog komada vrelog metala - u njegovu
slučaju jako udubljene kacige. Englez koji ju je nekoć nosio zacijelo ima strašnu glavobolju.
Ako je još uvijek živ, naravno.

- Oprati se na rijeku - Thom odgovori.

Otac mu se namršti, a njegove su se smrknute crte lica činile još mrkijima zbog sloja čađi od
teškog rada uz vatru cijeli dan. Svaki dan. Četrdeset godina.

Iako više nije bio najviši muškarac u selu (Thom je prerastao oca prije gotovo deset godina),
Veliki Thom još je uvijek bio najviše mišićav, iako bi za nekoliko godina mahanja čekićem
Thom mogao prisiliti oca da mu preda i tu titulu. Tjelesno su muškarci bili vrlo slični, ali na
svaki su drugi način bili potpuno različiti.

- Još uvijek ima dosta vremena prije večere - otac istakne. - Kapetan de Wilton što prije želi
svoj mač.

Thom proškrguće zubima. Iako seljani u Douglasu nisu imali izbora, nego su morali prihvatiti
englesku okupaciju svoga dvorca - dok je trenutni lord od Douglasa bio progonjen
"pobunjenik" - to nije značilo da mora skočiti svaki put kad nešto zatraže. - Kapetan može
čekati ako želi da posao bude odrađen kvalitetno.

- Ali njegovo srebro ne može. Oni se alati neće kupiti sami.

Iako u njegovu tonu nije bilo prigovora, Thom je znao što mu otac misli. Novac im ne bi trebao
toliko da Thom nije bio toliko tvrdoglav. Sjedio je - točnije, spavao - na dovoljno srebra da
zamijeni svaki alat u kovačnici i proširi se kako bi zaposlili šačicu šegrta kad bi to željeli. Ali
to je bio san njegova oca, a ne njegov. Majka mu je ostavila malo bogatstvo, a Thom ga se nije
bio spreman odreći - ni prilike koju mu može omogućiti.

Uopće im ne bi trebao novac da trenutni lord od Douglasa nije toliko zaposlen stvarajući si
ugled svim svojim "crnim" djelima umjesto da zapravo misli na one koje je ostavio iza sebe i
koji snose posljedice engleske odmazde. Thom je pokušao potisnuti val gorčine i
ljutnje proizašao iz pomisli na prijašnjeg prijatelja, ali postao je nagonski kao i udarci njegova
čekića.
Posljednji put kad je sir James "Crni" Douglas svoju svečanu dvoranu pokušao osloboditi od
Engleza - prije otprilike godinu dana kad je tadašnjeg čuvara, lorda Thirlwalla, prevario da
izađe iz sigurnosti dvorca i upadne u zamku, ali nije uspio zauzeti dvorac - preostali
garnizon osvetio se na seljanima koje su optužili za pomoć pobunjenicima.

- Rat je dobar za posao - otac mu je volio govoriti. Osim kad nije bio. Veliki Thom MacGowan
koji se nikad nije stidio odanosti lordovima Douglasa platio je tu odanost umalo uništenom
kovačnicom i gubitkom nekih od njegovih najskupljih alata. Alata koji su sad vjerojatno u
nekoj engleskoj kovačnici.

Srećom, garnizon i zapovjednik koji je zamijenio Thirlwalla, de Wilton, činio se mnogo

poštenijim. Nije krivio seljane za djela njihova pobunjeničkog lorda i on i njegovi ljudi često
su posjećivali seoskog kovača ili, kako je na drvenoj tabli nemaštovito pisalo, Kovačnicu.
Otac mu možda nije volio Engleze, ali drage im je volje uzimao srebro, naročito po svojim
posebnim engleskim cijenama.

- Završit ću ga na vrijeme - Thom reče. - A Johnny je skoro gotov s oklopom, zar ne, momče?

Njegov četrnaestogodišnji brat kimne glavom. - Još nekoliko zakovica i bit će kao nov. -
Nacerio se pokazavši bijele zube na čađavom licu. - Bolji od novog.

Thom mu se naceri natrag. - Ne sumnjam u to.

Iako više nalik ocu po pitanju stabilne, vesele čudi, Johnny je posjedovao istu nagonsku
vještinu sa željezom kao Thom. Veliki Thom volio je govoriti da su mu dečki rođeni za to, što
je Johnnyja neizmjerno veselilo, a Thomu je smetalo poput brusnog papira ispod
majice. Nagonske vještine kao što su znati pravi trenutak kad treba izvući metal, gdje ga
udariti čekićem i kako ga učiniti dovoljno jakim da posluži svrsi, a da nije toliko krut da se
razbije ili slomi, koje su njegova oca činile toliko ponosnim, Thomu su bile kao lanac oko
vrata.

Bilo bi mnogo lakše da nikad nije pokazao da ima dar za posao. Da je razbio previše oštrica
ohladivši metal prebrzo ili ga udarao po krivom mjestu dok očvršćuje. Da je bio manje
precizan po pitanju detalja, da nije mogao namjestiti dršku ni da mu život ovisi o tome, da
loše procjenjuje temperaturu, da nije dobar s proporcijama... bilo što.

Otac mu nije razumio kako netko s Thomovim "bogomdanim talentom" nije zadovoljan.
Vještina poput njihove treba se koristiti.

Što je bio dio problema s Johnnyjem. Johnny je bio predobar s čekićem da bi nosio ugljen i
radio s mjehovima i to su obično obavljali mladi šegrti. Kako je Veliki Thom. obavljao većinu
svakodnevnog kovačkog posla, od popravljanja posuda od lijevanog željeza do potkivanja
konja, a Thom je imao više posla oko mačeva nego što je stizao obaviti, već su
odbijali dovoljno narudžbi. Veliki Thom želio je Johnnyja u kovačnici, što je značilo da im
treba netko tko će obavljati posao šegrta. Ali Thom si nije mogao dopustiti da odustane od
jedine prilike da promijeni vlastitu sudbinu. Majka mu je željela dati izbor,
Thom je otvorio vrata i - ironično - zakašljao se udahnuvši svjež zrak. Pluća su mu se toliko
navikla na crn dim da se osjećao kao da im čistoća na neki način smeta. Dnevna svjetlost u
ovo vrijeme godine nije dugo trajala i već je padao mrak. Magla se, međutim, nije spuštala.
Zvijezde će noćas sjati punim sjajem. Računao je na to.

Uopće se nije iznenadio začuvši kako se vrata otvaraju iza njega. - Sine, pričekaj.

Thom se okrene vidjevši crte lica toliko nalik vlastitima i istrošene vremenom, teškim radom
i gubitkom. Znao je da mu otac ima ženu u gradu koju ponekad viđa, ali u srcu Thomova oca
nitko nikad nije zamijenio njegovu majku. Istovremeno, nikad ga se nije moglo čuti kako se
žali ili jadikuje zbog nepravde koju mu je sudbina nanijela. Kao i sve drugo, Veliki Thom
pomirio se sa ženinom smrću prihvativši ju bezuvjetno i stoički.

Thom nikad nije prihvatio ništa. Bila je to njegova kletva i izvor nezadovoljstva. Ponekad je
zavidio ocu i bratu. Život je bio jednostavniji ako ništa ne preispituješ. Kad ne želiš više od
onoga što ti je rođenje tako nemarno pružilo.

Susreo se s očevim zabrinutim pogledom.

- Sine, nemoj ići.

- Završit ću mač...

- Znam da se vratila.

Riječi su pale između njih težinom nakovnja. Thom se ukočio stisnuvši čeljust poput čeličnog
škripca implicitno ga upozoravajući da se igra vatrom. O toj temi nije želio razgovarati s ocem
- nikad. Bila je to tema o kojoj se nikad neće složiti.

Ali njegov zastrašujući otac nikad se nije povlačio pred mrkim pogledima - i vatrom. - Znam
da se milostiva Elizabeth vratila i da ćeš ju večeras pokušati vidjeti. Ali nemoj ići, Thommy.
Iz toga neće proizači ništa dobro. Ostavi djevojku na miru.

- Nemaš pojma o čem pričaš. - Otac nikad nije razumio njegov i Ellin odnos - zapravo ni Jamie
dok su još bili prijatelji. Od prvog puta kad je došao kući nakon što je spasio Ellu s onog
drveta, otac ga je pokušao spriječiti da se sprijatelji s Douglasima upozoravajući ga da im se
ne približava previše. Ali njih četvoro bili su nerazdvojni prije nego što je Ella poslana u
Francusku zbog vlastite sigurnosti kad je počeo rat - a Jamie je otkrio Thomovu tajnu. U
jednom je danu izgubio voljenu djevojku i najboljeg prijatelja.

Thom se pokušao okrenuti, ali otac ga uhvati za ruku. - Znam više nego što misliš. Znamda je
ovdje već skoro dvije nedjelje. Znam da ostaje u dvorcu Park s pomajkom i mlađom braćom.
Znam da te mogla doći vidjetida je željela, ali nije. Znam da ju voliš otkad je bila djevojčica,
ali sad više nije mala. Ona je dama. Plemkinja. Sestra našeg lorda. Nije za tebe. Nikad nije bila
za tebe i ne možeš učiniti ništa čime bi to promijenio. Volio bihda je drukčije, ali tako je.
- Znači li to da jednostavno trebam odustati? Prihvatiti to? - Thom odmahne rukom. - To
nisam ja, to si... - Ti.

Zaustavio se prije nego što mu je riječ izletjela, ali bilo je prekasno. Vidio je kako trzaj
odjekuje očevim velikim tijelom. Njegova oca, koji je bio jedan od najjačih ljudi u selu i koji je
razdvojio bezbroj tuča u pivnici jer nitko nije bio dovoljno glup da ga udari, mogle su
povrijediti sinove nepromišljene riječi.

- Žao mi je - Thom reče prstima prošavši kroz kosu natopljenu znojem. - Ne slušaj me. Nemam
prava istresati se na tebe jer sam loše raspoložen. Samo bih želio da pokušaš razumjeti.

- Razumijem, Thommy, više nego što misliš. Nekoć sam bio na tvom mjestu. Ali kći viteza
daleko je od kćeri jednog od vodećih škotskih plemića i sestre jednog od glavnih poručnika
Roberta Brucea. Djevojka je veći dio posljednjih pet godina provela u Francuskoj; možeš li ju
uistinu zamisliti sretnu s životom koji joj ti možeš pružiti?

Očeve su riječi pogađale previše precizno probudivši strahove kojima Thom nije želio dati
glas. - Elia nije takva. Znaš ju.

Otac ga je tmurno odmjerio. - Znao sam brbljavu desetogodišnju djevojčicu kojoj sam morao
zabraniti da dolazi u kovačnicu kako bi ti mogao raditi i znao sam slatku, mladu djevojku
zbog koje bi se noćima iskradao da ju posjetiš. - Zastao je na Thomov šokiran izraz lica. - Da,
znao sam za to. Baš kao što sam znao da ćeš jednostavno pronaći drugi način ako te pokušam
zaustaviti. Djevojka te gledala kao brata i nisam mislio da može naškoditi. Ali prevario sam
se. Douglasi su ti napunili glavu raznim idejama. Zbog njih misliš da ovo nije dovoljno dobro.
- Thom se počeo buniti, ali otac mu podigne ruku i zaustavi ga. - Možda ne riječima, ali su te
uveli u svoj svijet. Svijet kojemu ne pripadaš. Čak te ni majčin novac neće podiči dovoljno
visoko za Douglase - bez obzira što pokušao. Imaš bogomdan dar, sine. S tvojom vještinom
jednog bi dana mogao praviti mačeve za kralja, nemoj to upropastiti loveći blesav san.

Thom stisne čeljust. Nije blesav. Povezanost njega i Elle bila je posebna - drukčija.

Prihvaćanje. Sudbina. Nije to želio slušati. - Kako bih mogao ostati ovdje i umjesto toga loviti
tvoj san?

Thom je požalio riječi čim su mu izašle iz usta. Ali bilo je prekasno da ih povuče.

Otac mu se ukočio izraza napeta poput čelika koji se ukrutio do same točke pucanja. Nakon
bolne stanke zakorači unatrag. - Možda si u pravu. Nemam se pravo miješati. Sad si odrastao
čovjek. Dvadeset tri godine dovoljno je da donosiš vlastite odluke. Neću te pokušati
zadržavati ako želiš otići. Ali budi siguran da to činiš iz ispravnih razloga. Odi jer ne voliš biti
kovač, a ne zato što misliš da ćeš imati priliku kod milostive Elizabeth.

- Zastao je gledajući Thoma u oči. - Znam kako se osjećaš, ali ako se ona osjeća isto, zašto te
nije došla vidjeti?
Bilo je to dobro pitanje na koje će Thom večeras dobiti odgovor.

★★★

Na star kameni, utvrđen toranj dvorca Park nije se bilo lako popeti kao na dvorac Douglas.
Ih je možda Thom jednostavno bio izvan forme. Prošlo je skoro pet godina otkad se penjao
po zidinama tornja dvorca Douglas kako bi vidio Ellu.

Njihovi sastanci na krovu započeli su nedugo nakon što mu je otac zabranio Elli da dolazi u
kovačnicu gdje bi ponekad (često) "navratila" s nekom isprikom da ga gleda kako radi. Otac
mu je bio u pravu. Djevojka je mogla brbljati satima. Ali Thomu to nikad nije smetalo. Slušao
je njezine priče i blesave šale i čak je i čišćenje prošlo brže.

Znajuči koliko je razočarana i kako mu je nedostajalo njezino društvo više nego što je
očekivao, jedne ju je večeri odlučio iznenaditi. Spomenula je da se ponekad, kad ne može
spavati, popne na krov i sjedne na grudobran te promatra zvijezde. Morao se popeti na toranj
pet noći za redom, ali šeste je napokon izašla.

Bila je šokirana, uzbuđena, u čudu. Ne samo zbog njegove sposobnosti da se popne po utvrdi
nego i jer je to mogao učiniti skrivajući se od dvorskih straćara. Nije bilo tako teško - iako joj
to zasigurno nije rekao (čak je i tad želio da mu se divi) - ljudi ne gledaju tamo gdje ne
očekuju ništa. Morao je samo promatrati straćare u ophodnji, odgonetnuti im uzorak i držati
se sjene. Sam dvorac, iako utvrđen i okružen kamenim zidinama, imao je drvenu okvirnu
konstrukciju zbog čega se praktički penjao po ljestvama.

Idućih nekoliko godina nekoliko puta mjesečno, večerima kad je magla dopuštala zvijezdama
da zablistaju, Thom bi čekao u jednoj od sporednih građevina da u dvorcu zavlada tišina, a
zatim bi se popeo na toranj gdje bi ga čekala Ella. Razgovarali bi satima - zapravo, Ella
bi većinom razgovarala osim kad bi joj on pokazivao zviježđa i pričao joj stare priče koje mu
je majka prenijela prije nego što je umrla. Nije znao koliko je puta morao prepričati onu o
Perzeju i Andromedi, ali djevojci nikad nije dosadila.

Za vrijeme tih večeri na tornju prijateljstvo im se pretvorilo u nešto više - barem za njega.
Sastanci su bili njihova tajna dok ih Jamie nije otkrio netom prije nego što se otišao pridružiti
Bruceu. Barem je tako Thom mislio. Još uvijek nije mogao vjerovati da mu je otac cijelo
vrijeme znao, a nikad nije ništa rekao.

Thomovi su se mišići na rukama napeli dok je tražio pukotinu u kamenu dovoljno veliku da
ju zgrabi na gruboj površini kamenog zida. Pobrinuo se da mu je stisak čvrst prije nego što
je pomaknuo desnu nogu, a zatim i lijevu otprilike jedan metar iznad. Idućim je hvatom za
ruku napokon mogao dosegnuti rub nazubljenog parapeta i podići se preko i na grudobran.

Kriste, to je bilo teže nego što je očekivao. Ruke su mu gorjele dok je na trenutak zastao kako
bi se osvrnuo i došao do daha.
Nije izgledalo tako teško, ali oštre kamene zidine dvorca Park nisu imale mnogo mjesta za
ruke i noge kao drveni okvir dvorca Douglas. Iako je toranj bio malen i ne viši od deset
metara, možda se ne bi uopće mogao popeti da nije godinama zapušten pa je velik dio
vapnenog premaza -namijenjenog da izravna površinu i zaštiti kamen od vremena -
popucao i istrošio se.

Dvorac Park izgradila je Crkva prije mnogo godina kao stražarski toranj, ali ga je prije par
godina kupio engleski vitez za kojeg se milostiva Eleanor Douglas udala nakon smrti starog
lorda. Neustrašivi William umro je u Londonskom tornju otprilike dvije godine nakon
Thomove majke jer se opet pobunio protiv kralja Edwarda. Ella je tada također bila prisiljena
napustiti dvorac Douglas na nekoliko godina. Bilo je to teško vrijeme za nju o kojem nije
voljela razgovarati.

Kako su Englezi i sir Robert bili u posjedu stare Douglasove zemlje, dvorac Park sad je služio
kao dom milostivi Eleanor (odnedavno udovica po treći put), njezinoj pastorki, Elizabeth, i
Elizabethinoj dvojici polubraće, Archieju i Hughu.

Osvrnuo se oko sebe. Nagnut drveni krov i okolni grudobran bili su napušteni. Thom je
pokušao ne biti razočaran. Još je rano. Ella je obično čekala dok svi ne zaspu da se lakše
odšulja na tavan do malih vrata.

Unatoč čistoj večeri bilo je hladno i Thom je bio zahvalan na dodatnom pokrivaču koji je
ubacio u torbu dok je sjedio čekajući. Bio je u pravu. Zvijezde su noćas izašle. U paru s gotovo
punim mjesecom, nježan sjaj obasjao je tih krajolik. Činilo se tako mirno da je bilo teško
povjerovati da se nalaze usred dugog, nasilnog rata.

Selo Douglas vidjelo je i previše sukoba i dok god Englezi okupiraju njihov dvorac, Thom je
znao da će ih vidjeti još. Da James Douglas mora uništiti cijeli grad, učinio bi to da makne
Engleze iz Douglasdalea za Roberta Brucea. Thom je također želio da Englezi odu, ali
Jamiejeva je osveta otišla predaleko. Njegov se nekadašnji prijatelj promijenio.

A Ella?

Thom nije želio misliti da jest, ali zašto ga nije došla vidjeti? Kad je otišla, bio je siguran da se
počela osjećati kao on. - Hoćeš li nositi moju trnku oko ruke kad budeš vitez na turniru,
Thommy? - ili - Tnam da ga mrziš, ali kako ćemo otići u Francusku kad ostarimo ako ne naučiš
francuski jezik? - Razmišljala je o budućnosti s njim i čak je znala otići toliko daleko da mu u
rijetkim trenucima kad bi planuo kaže kako bi mu stavila tradeskanciju (poznatu po
probavnom učinku) u juhu da joj je muž i da će mu dati povoda za loše raspoloženje ako se
opet ikad tako istrese na nju. Bio je ukoren je i očaran. Njegova je mala princeza bila vatrena.

Da ju samo Jamie nije preselio, do vraga.

Vrijeme je prolazilo sporo dok je Thom čekao. Nakon nekoliko sati morao se pomiriti s tim
da ne dolazi. Ustao je i počeo spremati ogrtač natrag u torbu. Bio je budala. Otac mu je bio u
pravu. Pet je godina dugo vremena. Vjerojatno je zaboravila...
Vrata su se otvorila i srce mu je stalo.

Podigao je pogled kad je zakoračila preko praga, a mjesečina ju je primila u naručje. Oduzela
mu je dah.

Isuse.

Možda se trznuo. Kratak pogled kojim ju je uhvatio s pomajkom dok je jahala kroz selo prije
nekoliko tjedana nije ga pripremio na trenutni prizor ispred njega. Dugi, blistavi valovi
lanene kose preko ramena padali su joj u svilenkastom velu niz leđa. Crte lica bile su joj male
i proporcionalne, savršeno smještene na ovalnom, snježnobijelom plamu. Imala je crvena
usta, ružičaste obraze i blago zašiljenu bradicu. Tamne, oblikovane obrve i duge pernate
trepavice uokvirile su okrugle, širom otvorene oči neobično plave boje perja pauna. Bila je
odjevena u ledenoplav ogrtač podstavljen bijelim krznom, a debeo ispleten pojas boje zlata
oko struka naglašavao je njegovu finoću kao i blago zaobljene obline iznad i ispod. Grudi su
joj bile čvrste i pozamašne, bokovi uski, a noge duge.

Ella je oduvijek bila predivna, čak i kao dijete. Ali to mu je postalo toliko normalno da je
prestao razmišljati o tome. Posljednji put kad ju je vidio, kad je tek napunila šesnaest, još je
uvijek posjedovala tragove djevojke koja se posvuda skitala s njim i Jo. Ali žena koja je stajala
pred njim nije izgledala kao da se ikad igdje skitala - lebdjela je. Izgledala je nestvarno;
izgledala je poput maštarije iz bajke ili ledene princeze zemlje Sjevernjaka. Profinjena,
sofisticirana i potpuno nedodirljiva. Nije izgledala nimalo nalik djevojci koju je pamtio.

Thom nije često propitivao svoje odluke, ali sad jest.

Dio samopouzdanja vratio mu se tek kad joj je spustio pogled na zapešće i ugledao blag odsjaj
bronce. Još je uvijek nosila narukvicu koju joj je dao prije nego što je otišla. Nije ga zaboravila.
DVA
Thom je bio zahvalan što je ostao skriven u sjeni krova jer mu je to omogućilo trenutak da se
oporavi od šoka. Ali glas mu je još uvijek zvučao upitno kad je progovorio. - Ella?

Okrenula se čuvši ga. Ledena, savršena vanjština na trenutak je napukla i nakratko je uhvatio
izraz koji je pamtio, širok osmijeh i bljesak djevojačkog veselja koje bi joj uvijek obasjalo oči
kad bi ga ugledala.

- Thommy! - uzviknula je, svaku riječ izgovorivši poznatim slatkim glasom ispunjenim
srećom.

Osjetio je nalet olakšanja brzo ugašen kad je složila tužan izraz lica. Zagrizla je usnu. Nešto
što je vidio bezbroj puta prije, ali sad je prizor tih sićušnih bijelih zubi zarivenih u punu,
snuždenu donju usnu izazvao mnogo drukčiju reakciju u njem.

- Ne bi trebao biti ovdje.

Izašao je iz sjene. - Zašto ne?

Razrogačila je oči kad joj je prišao. - Dragi Bože, Thommy, što ti se dogodilo?

Namrštio se. - Kako to misliš?

Zakoračila je nekoliko koraka unatrag nervozno petljajući rukama. -Ti... ti - optužujuće je

promrmljala. - Ogroman si! Zacijelo si visok poput svoga oca.

- Viši - istaknuo je zaustavivši se ispred nje osjećajući se pomalo poput konja na tržnici dok
ga je odmjeravala od glave do pete.

- A tvoja ramena... - Zastala je kao da ne može pronaći pravu riječ. Podigla je pogled prema
njegovu. - Što si radio cijelo ovo vrijeme? Dizao svo ono kamenje po kojem se voliš penjati?

Thommy se namršti ne znajući kako bi reagirao. Što je očekivala? Da će biti isti nerazvijeni
mladić kojeg je ostavila iza sebe prije pet godina?

Odjednom mu je sinulo. Nije li on isto tako razmišljao o njoj prije nekoliko minuta?

Možda su se oboje promijenili. Ali u izgledu - ne u onome što je važno. Iznutra je bio isti. Je li
ona?

Jedna mu se strana usta podigne. - Odrastao sam, El. Više nisam osamnaestogodišnji mladić.

Želio je da to vidi, ali činilo se da se ne mora brinuti. Primijetila je. Iako trenutno nije izgledala
vrlo sretno zbog toga.
- Zasigurno nisi mislila da ću izgledati isto? - upita.

Zurila je u njega s onim istim mrkim izrazom lica kao kad je slučajno uništio božično
iznenađenje koje mu je pripremila jedne se noći pojavivši na krovu ranije. Bila je usred
priprema posebnog piknika s njegovim omiljenim slatkišima na pokrivaču te svijećom i
bijelim vinom. Slatkasto vino imalo je okus kao sirup, ali iskapio je čašu da ju zadovolji.

Napokon se prestala mrštiti i izgledala je kao da je došla k sebi -nervozno je petljanje

prestalo. - Zato ne bi trebao biti ovdje. Više nismo djeca.

Nešto ga je mučilo u njezinu tonu. Kao da se pokušava udaljiti od njega - kao da pokušava
zaboraviti.

- A ipak si i ti ovdje - reče.

Podigla je pogled ne mogavši zanemariti primjedbu.

- Zašto me nisi posjetila, El?

Ton mu je bio upitan, ne optužujuć, ali okrivljenički se zarumenjela kao da jest. Spustila je
pogled. - Namjeravala sam, naravno.

Željela sam vidjeti i tebe i Jo; samo smo imali toliko posla otkad smo stigli. Dvorac je u lošem
stanju, a znaš moju pomajku.

Znao je. Milostiva Eleanor većinu je života bila bogata nasljednica i voljela se okruživati samo
najboljim stvarima. To je postalo još izraženije tijekom godina nakon smrti starog lorda,
nakon što joj je većinu imovine oduzeo Edward jer je žena izdajnika. Međutim, za razliku od
Douglasa, milostiva Eleanor uspješno je zatražila njihov povratak nekoliko godina kasnije.
Upravo je oduzimanje imovine i nemogućnost da vrati zemlju natjerala Jamiga na put za
Scone pet godina ranije, gdje se pridružio Robertu Bruceu na putu do krunidbe.

Ali po načinu na koji je Ella izbjegavala njegov pogled, Thom je znao da se tu krije nešto više
od želje milostive Eleanor da dotjera dvorac kako bi udovoljio njezinim visokim
standardima. Ella je oduvijek strašno lose lagala.

- Mislio sam da si možda zaboravila svoje obećanje - on reče tiho i glas mu se stopi s noćnom
tamom.

Rumenilo koje joj se popelo na obraze reklo mu je da nije. Sjećanje na taj dan visjelo je između
njih. Pobjegla je iz dvorca tog jutra kad joj je Jamie rekao da ju šalje u Francusku i otišla ravno
k Thommyju u kovačnicu. Plakala je gotovo histerično kad mu se bacila u naručje i držala ga
na isti način kao na onom drvetu toliko godina ranije. Neće to učiniti, rekla mu je, neće otići.

Užas njezinih riječi bila je jedina stvar koja je spriječila Thoma da se osramoti. S osamnaest
godina njezino tijelo u naručju probudilo ga je na načine koje nije mogao kontrolirati. U
trenutku se ukrutio i uzbudio više nego ikad u kovačnici i postojala je opasnost da eksplodira
od samog pritiska njezina tijela uz njega. Ali "odlazak" ga je ohladio.

Između jecaja saznao je da Ellu šalju u Francusku zbog zaštite za vrijeme Bruceove pobune.
Nije željela opet napustiti dom i prijatelje. Nije željela napustiti njega. Ali Jamieju se - uz
pristanak milostive Eleanor - nije moglo proturječiti.

Nakon što se posvađao s Jamiejem noć ranije, Thom nije bio iznenađen. Ono što ga je šokiralo
bila je brzina Jamiejeve reakcije. Jamie nije želio riskirati i dopustiti da se, što god to bilo
između Thoma i Elle, razvije. To ga je na neobičan način ohrabrilo: Jamie je to također
primijetio.

Znajući da ne može učiniti ništa, Thom ju je držao u naručju gladeći joj kosu i pokušavajući
ju utješiti dok joj se srce raspadalo. Bio je to jedan od stotine puta kad se podsjetio na to da
ju ne treba dirati, prisloniti usne na njezine kad je stala gledajući ga s blistavim suzama na
trepavicama i natjerala ga da obeća kako ju nikad neće zaboraviti. Da će biti tu kad se vrati i
da se ništa neće promijeniti, Znala je za novac koji mu je majka ostavila i bojala se da će učiniti
nešto "glupo", primjerice pobjeći i "poginuti" u ratu.

Obećao je, a ona se zauzvrat zaklela da će se vratiti čim bude mogla. Odvest će nju i Jo do
Crags of Craigneith da vide pećinu baš kao što su planirali. U tom se trenutku dovoljno
oporavila da se našali kako će do tad možda pobijediti mržnju prema konjima pa će moći
jahati umjesto hodati. Dobronamjerno je zagunđao naviknut da ga podbada jer ne voli
"paklene zvijeri" - osjećaj koji je očito bio obostran.

Nikad nije zamišljao da će proći gotovo pet godina.

Ella odmahne glavom i sjetan joj osmijeh iskrivi meke, crvene usne. -Nisam zaboravila, ali
prošlo je mnogo vremena. Nisam bila sigurna da ćeš zapamtiti. - Pogledala ga je ukoso ispod
trepavica i podbola ga osmijehom. - Mislila sam da ćeš do sad možda već biti oženjen i imati
nekoliko djece.

Vedre riječi stegnule su ga u prsima. - Kako si to mogla pomisliti?

Njezine se savršeno oblikovane obrve namršte. - Imaš dvadeset tri godine. Prirodno je
pretpostaviti da bi te jedna od onih seoskih djevojaka koje su uvijek pokušavale pridobiti
tvoju pažnju do sad već mogla uhvatiti. - Nasmijala se i taj ga je zvuk zarezao poput mača
satima oštrenog na kamenu. Na isti ga je način podbadala kad su bili mladi, potpuno
nesvjesna da za njega postoji samo jedna žena za čijom pažnjom žudi.

Zar joj pomisao da ga "uhvati" druga žena još uvijek ništa ne znači? Zar ne osjeti ni najmanji
tračak ljubomore? Gotovo je pet godina živio u bolnom strahu da će čuti kako se zaručila ili
udala. Međutim, ista pomisao u njezinoj glavi očito nije izazvala ni trag boli.
Bio je tako siguran da se osjeća kao on. Da je samo bila premlada da razumije vlastite osjećaje.
Ali sad ima dvadeset godina - gotovo dvadeset jednu - i više nije šesnaestogodišnja djevojka.
Više nema izgovora. Ili osjeća ono što je oduvijek postojalo između njih kao i on ili ne.

Više nije mogao čekati. Zakoračio je prema njoj prikovavši ju pogledom. Glas mu je krio
nagovještaj frustracije koja je ključala u njem. -Ne zanima me nijedna seoska djevojka.

Ona zakorači unatrag - nesvjesno se izmaknuvši - i namršti se.

- Što ti je, Thommy? Zašto si toliko ljut na mene? Žao mi je što te nisam posjetila, ali zasigurno
shvaćaš da stvari ne mogu biti kao prije. Priča se da je Jamie...

Uhvatio ju je za ruku praktički režeći od frustracije, povrijeđenosti i ljutnje. - Dosta sam čuo
o tvom prokletom bratu.

Ona odmahne glavom. - Zvučiš baš kao on. Što se dogodilo između vas dvojice one noći? Bili
ste najbolji prijatelji.

- Bili - on ljutito ponovi. - Dok nisam prešao granicu.

- Previše si dopuštaš. Mi nismo prijatelji, ja sam ti lord.

Ona se namršti. - Ne razumijem.

Po prvi put u životu Thom ju je poželio stresti. Kao da bi ju mogao prisiliti da vidi što joj je
pred očima. On. Tu je oduvijek i bio. Odan prijatelj, čest spasilac i mogući ljubavnik - ostatak
njezina života kad bi ga primila.

- Uvijek si tu kad te trebam, Thommy. - Koliko je to puta izgovorila tijekom godina? Zar ne
zna zašto?

- Stvarno? - ljutito upita u nevjerici. - Zar ne vidiš što je Jamie učinio? Ne možeš li
pretpostaviti zašto nas je tvoj uzvišen brat tako odlučno želio razdvojiti?

Razrogačenih očiju trepnula je bez riječi. Nije imala pojma.

Thom nije mogao vjerovati. Petje godina čekao ovaj dan. Petje godina vjerno čekao ženu koja
još uvijek nije imala pojma kako se osjeća. Može li uistinu biti toliko slijepa? Kako ne vidi ono
sto joj je pred očima?

Pustio ju je jer mu se frustracija gomilala u svakom mišiću i veni u tijelu. Nije si vjerovao
dovoljno da ju nastavi dirati, a da ju ne povuče u naručje i točno joj pokaže na što misli. Bi li
ju to zaprepastilo? Što bi milostiva Elizabeth Douglas mislila kad bi ju prijatelj iz
djetinjstva povukao u naručje i pokazao joj mušku požudu?

Umjesto toga reče. - Jamie je vidio što osjećam prema tebi i shvatio što se događa između nas.
Upitno je nagnula glavu. - Što se događalo između nas? Bili smo prijatelji. Najbolji prijatelji.
Kao i uvijek.

Prijatelji. Nije imala pojma koliko je duboko upravo zabila oštricu.

- Je li to uistinu sve što sam ti bio? - zahtijevao je. - Zar nisi osjećala ništa drugo prema meni?
Nisi li zamišljala zajedničku budućnost?

Te velike, predivne oči zurile su u njega zbunjeno kao da ga ne razumije. Kad joj je nešto
napokon bljesnulo u očima, osjetio je prvi tračak nade. Nade koja je zgažena u idućem
trenutku.

- Misliš li na one igre kad smo se znali pretvarati dok smo bili djeca? -Osmjehnula se kao da
joj je to ostalo u ugodnom sjećanju. - Naravno, brak je između nas nemoguć... - Glas joj je
odlutao. Uzdahnula je i pogled joj se ispuni užasom kad je napokon shvatila. Rukom je
prekrila usta. - Oh, Bože, Thommy, nisi mislio da bismo ti i ja uistinu mogli... Bila je to
igra. Bila sam samo djevojčica i nisam znala za bolje.

Trznuo se, riječi su ga udarile u srce poput biča i razbile ga na komadiće. Nisam znala za bolje.
Znao je da ne razmišlja o tome što govori i da ga ne pokušava povrijediti, ali zato je bilo samo
još gore. Činjenica da između njih ne može postojati ništa bila je toliko očita da je on bio
jedini dovoljno glup da to ne vidi. Takvi osjećaji prema njemu nikad joj nisu pali na pamet jer
su bili van mogućnosti. On je bio van mogućnosti.

Osjećaji - prijateljstvo - između njih nisu promijenili ono što je znao svatko tko nije dijete ili
zaljubljena budala: sin kovača daleko je ispod kćeri lorda od Douglasa da nije bio vrijedan
razmatranja.

Ali naravno da on jest razmišljao o tome. Tu je ležao problem. Pet je godina mislio da nježni
pogledi, topli osmijesi i svi oni sati razgovora nešto znače. Mislio je da je veza između njih -
osjećaj kao da je ona drugi dio njegove duše - bila previše moćna da bi je se poreklo. Mislio
je da će zato što je on bio prvi komu je potrčala, zato što ga nitko nije razumio bolje od nje,
uvijek biti tako. Mislio je da je ono što oni imaju toliko posebno da se opire uobičajenim
pravilima i granicama kao što su rođenje i položaj. Mislio je da ona to sve može zanemariti i
vidjeti njega kakav jest.

I nikad se nije osjećao kao takva budala. Otac ga je pokušao spriječiti. Zašto ga nije poslušao?

Thom je stisnuo šake uz bokove boreći se protiv oluje emocija koja je bješnjela u njem. Ali
bila je previše za podnijeti, a bol previše sirova. Ispunila mu je prsa divljačkom toplinom,
omotala mu grlo i čvrsto ga stisnula. Proklinjao je pritisak u očima. Proklinjao je slabost
emocija koju bi muškarac trebao moči kontrolirati. Elizabeth Douglas vidjela ga je kako plače
jednom u životu. To je bilo više nego dovoljno.

Morao je otići. Nije mogao stajati tamo više ni trenutka gledajući ju, želeći ju i znajući da ju
nikad neće imati.
Činilo se da gleda u nebo od prvog dana kad ju je vidio; bilo je vrijeme da gleda naprijed.

Thom se okrenuo pokušavši sakriti poniženje, bol i tugu koja mu je prodirala u svaki kutak
duše.

- Thommy, čekaj! Oh, Bože, žao mi je. Nisam te željela povrijediti. Molim te, nemoj ovako otići.

Nije se okrenuo. Zgrabivši torbu, prebacio ju je preko ramena i kliznuo preko najbližeg dijela
ograde. Čuo je glas iznad sebe dok se spuštao dolje, ali nijednom nije podigao pogled.

Dobio je odgovor i sad je znao što mora učiniti.

★★★

Trebalo je tjedan više nego što je namjeravao, ali dvije nedjelje nakon što se Thom popeo na
toranj dvorca Park, nanosio je posljednji premaz ulja na svoj nov mač.

Upravo ga je namjeravao ubaciti u korice kad ga je Johnny zaustavio. - Mogu li ga vidjeti još
jednom?

Thomova su se usta iskrivila na jednoj strani kad je dodao blistavu oštricu bratu. Mladić je
bio neobično snažan poput Thoma i njihova oca i, unatoč njegovoj težini, lako ga je podigao
jednom rukom diveći mu se obasjanom zrakom sunca koja je prodirala kroz malen otvoren
prozor.

Bila je posljednja nedjelja prije Čiste srijede i braća su se vratila u kolibu nakon mise kako bi
Thom završio s pakiranjem. Otac im je rekao da ima posla u dvorcu.

- Prebivanje - Johnny reče skinuvši oči s duge oštrice dovoljno dugo da ga nakratko pogleda.
- Ovo je nešto najkvalitetnije što si ikad napravio. Tata je bio u pravu. Mogao bi praviti
mačeve za kraljeve.

Thom se nasmijao vjerojatno po prvi put u posljednjih nekoliko tjedana prije nego što je
promrsio bratovu kuštravu, predugačku kosu. -Sumnjam da bi kralj bio zadovoljan s tako
običnom drškom od roga bez dragulja ili malo vidljive pozlate, ali služit će običnom vojniku.

- Ne zadugo - Johnny odgovori energijom dječaka koji se ugledao na starijeg brata četrnaest
godina. - Znam da ćeš brzo napredovati. Možda bi išlo još brže da si ostavio dovoljno novca
da kupiš pristojnog konja.

Thom napravi grimasu. Iako nikad nije ozbiljno vježbao s mačem, jahanje bi se moglo
pokazati kao najveća zapreka na putu do njegova cilja. Želio je postati vitez, a kako su mu
Douglasi istaknuli prije toliko godina, vitezovi moraju znati jahati. - Da, ali znaš što mislim o
konjima.

Johnny se naceri - iznimno su ga zabavljali problemi starijeg brata s konjima (čak i dok bi ih
potkivao) - ali se potom uozbilji. - Tata je zahvalan, Thommy. Iako to ne pokazuje.
Thom kimne glavom. - Znam.

Ali otac mu je bio poput njega: tvrdoglav i ponosan. Mislio je da će zadržati Thoma kad shvati
da nema budućnost s milostivom Elizabeth; nije shvaćao da će ga to otjerati.

Thom odlazi. Uzeo je pola novca koji mu je ostavila majka i upotrijebio ga da kupi materijal
kako bi napravio mač i ostatak oklopa koji će mu trebati da se pridruži vojsci Edwarda
Brucea. Pod normalnim okolnostima ponudio bi svoj mač svomu lordu, ali kako bi prije
probio crno srce Jamesu Douglasu nakon onoga što je učinio Joanni - uzeo joj je nevinost
bez namjere da ju oženi i ostavio ju samu i žalosnu s nerođenim djetetom -Thom se nadao da
će pronaći mjesto u vojsci kraljeva brata. Nimalo iznenađujuće, Douglas mu je dopustio da
ode.

Drugu polovicu novca dao je ocu da proširi kovačnicu. Imao je dovoljno da zamijeni alate i
zaposli dva nova šegrta ako poželi. Veliki Thom isprva je odbio novac, ali Thom je također
mogao biti tvrdoglav. Usto, istaknuo je da bi polovica punopravno trebala pripadati
Johnnyju. Da je preživjela, majka bi mu željela ostaviti nešto.

- Moraš li ići sutra? - Johnny upita. - Zar ne možeš ostati na gozbi u dvorcu u utorak? - Dan
prije početka korizme bila je jedna od najvećih gozbi u godini.

Thom se ukoči. Ne samo zbog toga što je spomen dvorca neizbježno probudio misli o
Elizabeth, nego zato što ga je to također podsjetilo na to da sad postoji samo jedan dvorac u
Douglasu. Nedugo nakon Thomova sudbonosnog sastanka s Elizabeth na krovu, Jamie se
vratio u Douglas po treći put kako bi otjerao Engleze iz dvorca Douglas. Uspio je i u
procesu zaklao kapetana čiji je mač Thom upravo vratio i sravnio vlastiti dvorac sa zemljom.
Od nekoć iznimne utvrde ostao je samo pepeo i hrpa kamenja.

Thom snuždeno odmahne glavom. - Već sam ostao duže nego što sam namjeravao.

- Je li Jo bolje? - Johnny upita.

Thom kimne glavom. Joannina strašna nesreća nakon što je sir James Douglas otišao zadržala
je Thoma još jedan tjedan. Umalo je poginula sudarivši se s konjem nakon svađe s Jamiejem
o kojoj je odbijala razgovarati. Ali nije bio siguran da će se ikad oporaviti od gubitka djeteta.

- Van životne opasnosti je - Thom reče, iako je pretpostavljao da će proći mnogo vremena
prije nego što Joanna bude "bolje". Ali učinio je što je mogao i nakratko vidjevši Elizabeth kad
je otišao posjetiti Joannu u dvorac Park, znao je da je dovoljno odugovlačio.

- Razumijem - Johnny reče, iako je bilo jasno da, poput njihova oca, ne razumije. Iako mu je
brat bio uzbuđen zbog njega i želio je čuti sve o njegovoj avanturi, Thom je znao da Johnny
nikad neće poći njegovim stopama. Brat mu ima sve što želi upravo ovdje.

Na vratima se začulo kucanje. Nagnuvši se preko kreveta kako bi počeo spremati dodatnu
odjeću u ruksak, Thom reče Johnnyju da provjeri tko je.
Thom je čuo kako se vrata otvaraju, a zatim je zavladala tišina. Osvrnuo se preko ramena i
namrštio se. Što, do vraga, Johnny radi? Stajao je tamo otvorenih usta. Vrata su blokirala
Thomov pogled pa nije vidio tko je s druge strane.

Thom ustane i upravo ga je htio pitati tko je kad mu se od poznatoga glasa ukočila kralješnica
i nakostriješila svaka dlaka.

- Johnny? Jesi li to ti? - Uzdahnula je i zagrlila zatečenog mladića. - Moj Bože, toliko si narastao
da te ne bih prepoznala.

Johnny kimne glavom očito ne mogavši progovoriti.

Thom stisne čeljust. Što, dovraga, ona radi ovdje? Nije ni bio siguran da zna gdje živi. Svih tih
godina koliko ju je poznavao Elizabeth nijednom nije došla kod njega kući. Uvijek bi se našli
kod kovačnice. Nikad prije na to nije pomislio. Vidjeti ju ovdje bilo je... pogrešno. Ona ne
pripada na ovakvo mjesto. Nikad nije. To je shvaćao tek sad.

Obična koliba s dvije sobe nikad nije izgledala toliko skromno kao kad je milostiva Elizabeth
Douglas u svojoj bijeloj - tko, dovraga, nosi bijelo u kući kovača? - baršunastoj haljini prešla
prag. Soba se činila tamnijom, zidovi crnjim zbog dima od treseta, trska na krutom
zemljanom podu činila se kao da ju treba zamijeniti. Običan namještaj s jastucima
i pokrivačima koji nisu zamijenjeni otkad mu je majka umrla iznenada su izgledali izlizano i
otrcano. Nitko nikad muške MacGowane ne bi mogao optužiti da su uredni i suđe od večere
prošlog dana, kao i prljava odjeća, bili su razbacani po sobi.

- Što radiš ovdje, Elizabeth?

Glas mu je zvučao grublje i hladnije nego što je namjeravao. Glavu je trznula u smjeru njegova
glasa; nije ga vidjela do tog trenutka.

Pustivši Johnnyja, srdačno mu je promrsila kosu i okrenula se prema Thomu. - Moram

razgovarati s tobom.

- Sad nije dobro vrijeme.

Pogled joj je pao na kožnu torbu na krevetu, napola ispunjenu odjećom, prije nego što je
podigla te velike, plave oči prema njegovima. -Jo je rekla da odlaziš.

- Sutra ujutro - Johnny se ubaci napokon pronašavši glas.

Elizabeth se okrenula prema zapanjenu momku. - Bi li mi mogao dati par minuta nasamo s
tvojim bratom? Ima nešto o čem bih željela razgovarati s njim. Mislim da sam vidjela neke
dečke kako idu pecati na rijeku,

Johnny ga pogleda. Thom je došao u napast da odmahne, ali umjesto toga kimne glavom.
Nekoliko trenutaka kasnije vrata su se zatvorila iza njega i ostali su sami. Netko tko ju ne
poznaje možda bi pomislio da je hladna i samouvjerena kao što se činila, ali Thom je po
načinu na koji je prstima stiskala rubove ogrtača podstavljenog krznom omotanog oko
ramena i blago ubrzanom disanju mogao vidjeti da je nervozna.

Nije joj imao namjeru išta olakšati. Naslonio se leđima na zid i opušteno prekrižio ruke na
prsima čekajući.

Osvrnula se oko sebe. - Dakle, ovdje si se skrivao sve te godine? Kako to da me nikad nisi
pozvao?

Kao da nije bilo očito. Nije mu promaknulo kako je oprezno ušla u prostoriju kao da ne želi
slučajno ugaziti u blato ili svoju savršenu haljinu okrznuti o nešto prljavo. Nije joj bilo
ugodno i to se vidjelo.

Želudac mu se okrenuo. - Što želiš, Elizabeth? Reci što želiš i idi. Kako vidiš, imam posla.

Namrštila se. Nos joj nije bio mnogo veći nego prije toliko godina i imao je samo nekoliko
bora vise. Nikad joj se nije obratio tako oštro i činilo se da ne zna kako bi reagirala. - Moramo
razgovarati.

- Nemamo o čem razgovarati.

Pomaknula se prema njemu. - Zašto se ovako ponašaš? Zašto si toliko ljut na mene? Nisam
učinila ništa loše.

- Nisam ljut na tebe.

Ima li uopće prava ljutiti se na nju? Kako bi ju itko mogao kriviti jer ga nije razmotrila za
prosca? Nitko ne može. Bio je toliko ispod nje da njihova veza ne bi bila samo smiješna nego
i osuđena. Da, uopće nije imao prava.

Ali krivio ju je. Krivio ju je jer je bila toliko slatka i dobra i velikodušna i duhovita da si nije
mogao pomoći da se ne zaljubi u nju. Krivio ju je jer je toliko prokleto lijepa da je boljelo samo
ju gledati. Krivio ju je jer ga je obmanula i mislio je da je netko vrijedan ne samo prijateljstva
nego i ljubavi. Jer je pustila da povjeruje kako joj je jednak na svaki bitan način. Za sve godine
koje je potratio čekajući nešto što se nikad neće dogoditi.

Uopće nije bio ljut.

Stavila je ruke na bokove kao uvijek kad bi bila ljuta na njega. - Više sam nego upoznata s
tvojim lošim raspoloženjem, Thome MacGowane, stoga me ne pokušavaj zastrašiti svojim
mrštenjem. Znam kad si ljut zbog nečega.

Ustao je spustivši ruke uz bokove. - Kako si istaknula, mnogo se toga promijenilo u pet
godina. Možda me ne znaš koliko misliš. - Zakoračio je prema njoj nagnuvši se nad nju u
polutami. - Možda bi se trebala uplašiti. Više me ne mogu omesti blesave šale.
Duboka sugestivnost njegova glasa nagoviještala je sto bi ga točno sada moglo omesti.

Podigla je nos, ali treperenje pulsa ispod čeljusti govorilo mu je da nije nesvjesna onoga na
što je mislio koliko je željela biti. Osjetio je nalet istančano životinjskog zadovoljstva. - Nemoj
biti smiješan.

Bez sumnje to nije mislila kako je zvučalo, ali njezine su mu riječi samo rasplamsale narav
koja je, kao i ostatak njega, već bila na rubu. Blag, suptilan miris njezina parfema obavio ga
je u senzualnoj izmaglici zagrijavši - ili bi možda trebalo reći milujući - plamen požude od
kojeg mu se tijelo ukrutilo.

Zakoračio je unatrag. - Da, to je uistinu smiješno. I baš bi zato trebala otići odavde.

Trebao joj je trenutak da shvati što misli. - Nisam mislila... - Namrštila se. - Znaš što sam
mislila - da me nikad ne bi povrijedio - ali čini se kako si me odlučio krivo shvatiti. I nemoj
pričati kao prostak,

- Hočeš reči, kao sin kovača? Možda ne pričam francuski - ili koji god jezik sada koristiš - ali
savršeno te razumijem. I zato si nemamo što reći.

Napučila je usne očito pokušavajući pronaći strpljenje za njegovu nepristojnost. - Žao mi je

što sam te povrijedila, Thommy. - Povrijedila? Kad bi se mogla otvoriti rupa nasred poda i
progutati ga, pristao bi drage volje. Zar ono prije dva tjedna nije bilo dovoljno poniženje?
Uništila mu je snove, učinila da se osječa kao budala jer je mislio da bi joj mogao biti važan, a
ona se ponašala kao da je previše osjetljiv dječarac. - Ali uhvatio si me nespremnu. Nisam
imala pojma da se osjećaš... tako.

Sramila se uopće to izgovoriti. Pretpostavljao je da mu je lice crveno poput njezina i toliko je

stisnuo zube da ga je iznenadilo što može govoriti. - To je bilo očito. Ali ne moraš se brinuti
da ću te opet gnjaviti s tim osjećajima. Pogriješio sam.

U trenutku se razvedrila. - Možemo li onda zaboraviti na to i opet se ponašati normalno? -

Osmjehnula se. - Nedostajao si mi, Thommy. Toliko ti toga želim ispričati o Francuskoj.

Godinama ranije drage bi volje slušao njezine priče - zapravo i jest. Iako nije želio vidjeti
Francusku ili bilo koje drugo mjesto o kojima je pričala dok su bili mlađi, otputovao bi tamo,
živio tamo, gdje god ona željela, ako bi ju to učinilo sretnom.

Sad je u nevjerici zurio u nju. Zar misli da su mu osjećaji bili toliko plitki i nesigurni da ih
može upaliti i ugasiti poput fitilja uljne lampe?

- Kako predlažeš da se ponašamo normalno, Elizabeth? Pet sam godina čekao djevojku koju
sam volio otkad znam za sebe - za koju sam mislio da me voli - da se vrati kući. - Razrogačila
je oči na spomen riječi "ljubav", ali nije stao. - A kad se vratila kući, saznao sam da je sve što
sam mislio pogrešno. Ne samo da mi nije uzvratila te osjećaje nego ih smatra "nemogućima"
i "igrom". Možda sam budala, ali čak i ja vidim da se nikad ne možemo vratiti na staro.
Pogled joj je buknuo. Trebalo je mnogo da joj se narav rasplamsa, ali činilo se da je uspio
komentarom o budali. - Ništa se ne bi moralo promijeniti da nisi tako prokleto tvrdoglav.

Samo su ga godine prisjećanja toga tko je, prisiljavanja da zapamti da je ona kći lorda,
sprječavale daju povuče uz sebe. Umjesto toga se nagnuo i pogledao ju u oči. - Otvori te lijepe
plave oči već jednom, Elizabeth. Sve se jest promijenilo. Sad oboje vidimo da budućnost nije
moguća.

Buntovno je zurila u njega. Nije jedini koji može biti tvrdoglav. - To ne znači da i dalje ne
možemo biti prijatelji.

- Da, znači. - Stajali su ljutito se gledajući nekoliko trenutaka. Stiskao je šake uz bokove žudeći
da ju dotakne. Da vidi kako se ta ljutnja rasplamsava u strast za koju je znao da se krije ispod.
Ali nije bio dovoljno dobar da ju dotakne.

Probola ga je bol i okrenuo se. - A sad, ako ćeš me ispričati, moram završiti sa spremanjem.

Ona je bila ta koja je dotaknula njega. Osjećaj njezine ruke na svojoj rasplamsao je vatru
uzbuđenja koje mu se proširilo po cijelom tijelu. Bijes joj je nestao s lica i gledala ga je više s
nečim nalik panici u očima. Po prvi ju put nije poželio utješiti.

- Ali ne želim da odeš, Thommy. Neće biti isto bez tebe. - Oduvijek ga je mogla izvući iz lošeg
raspoloženja i opet je to učinila. - Usto, tko će biti tu da me uhvati kad padnem?

Thommy je zurio u nju. Zurio je u bolno predivnu ženu koja mu je toliko dugo dolazila u
snove. To mora prestati. Nije dječak koji ju je spasio da ne padne više puta nego što se mogao
sjetiti i vraški sigurno nije "vitez" koji ju je spasio da ne padne s drveta nakon čega je
nagrađen rukom princeze.

Ali jednog će dana biti. Jednog će dana Elizabeth Douglas požaliti što ga je pustila. Jednog će
dana vidjeti čovjeka koji je bio i željet će ga čeznutljivo i očajnički kako se on sad osjeća, ali
tad će biti prekasno.

Pogledi su im se sreli po posljednji put i on joj iskreno reče: - Znaš, Elizabeth, zaista me nije
briga.

Uzdahnula je i nakon trenutka šoka napokon učinila ono što je tražio.

Kad su se vrata zalupila iza nje, Thom je sjeo na rub kreveta i stavio glavu u ruke.
TRI
Toranj Blackhouse, granica Škotske, Pepelnica, 22. veljače 1314. godine

Elizabeth je zurila kroz prozor tornja motreći krajolik. Surovoj hladnoći zime svjedočile su
nepregledne nijanse smeđe i sive na obzoru. Činilo se kako na šumovitim brežuljcima
Gallowaya nije ostao nijedan zelen list ili šaren divlji cvijet. Jedino što se čulo bilo je hujanje
vjetra; osebujan pjev ptica neće se čuti još nekoliko mjeseci.

Toranj Blackhouse, dio očevine Douglasa koji je njezinu bratu vratio Robert Bruce, stajao je
na rubu potoka u srcu šume Ettrick, divlje, negostoljubive zemlje koja je služila kao omiljena
baza škotskih "pobunjenika", od Williama Wallacea do Brucea. Iza nje nalazili su se valoviti
brežuljci Peeblesa, Selkirk, Jedburgh, Roxburgh i ostali važni gradovi na škotskoj strani
granice.

Što bi sve dala da može biti u jednom od njih. Bože, koliko ne može dočekati da napusti ovo
turobno, pusto mjesto. Beskrajni sivi dani, monotonija u gledanju istih nekoliko lica svakog
dana, dosadna tišina. U gradu je uvijek postojalo nešto novo. Uvijek je bilo buke, zabave i
nečega čemu se može veseliti. Ovdje u njihovoj osamljenoj šumskoj utvrdi najuzbudljivija
stvar koja se u posljednje vrijeme dogodila bio je završetak nove tapiserije kojom će ukrasiti
zid iza podija. A vez joj se čak nije ni svidio!

Ali ne zadugo. Negdje tamo Jamie i njegovi ljudi uništavaju jedan od posljednjih engleskih
garnizona u Škotskoj u dvorcu Roxburgh, kao dio preventivnog rata Roberta Brucea protiv
Engleza. Krajem, listopada Bruce je objavio da će za godinu dana zaplijeniti zemlju svih
plemića koji se još uvijek nisu predali njegovoj kraljevskoj vlasti. Prijetnja plemićima
odanim Englezima napokon je natjerala Edwarda da reagira. Engleski je kralj odgovorio
pozivom na pohod na dvorac Berwick u lipnju.

Bruce je koristio mjesece između da se pripremi za nadolazeći rat. Uz pljačkanje i

osiguravanje danka od Engleza dovoljno nesretnih da žive blizu granice, kraljeva je vojska
postavljala opsadu u ključne utvrde Edinburgha i - uskoro - Stirlinga te slala manje skupine
ratnika (poput one koju je vodio njezin brat) kako bi spriječili opskrbu onih koji su još
uvijek u engleskoj vlasti, primjerice Roxburgh, Jedburgh, Bothwell i Dunbar. Bruce nije imao
ljude ni sredstva da ih sve stavi pod opsadu. Kad Edward II. krene na sjever, škotski dvorci
neće postati engleske utvrde.

Ali očekivalo se da će Jamie uskoro biti pozvan u Edinburgh da se pripremi za nadolazeću

bitku, a kad se to dogodi, obećao je da će ih povesti sa sobom. Nakon žestokih borbi kojima
je rat započeo, većinom je došlo do zatišja. Kako su tisuće Bruceovih ljudi okupirale grad, nije
bilo straha da će ih napasti opkoljen engleski garnizon od stotinjak ljudi. Barem će dvije
Bruceove sestre biti tamo kao i žene mnogih u njegovoj pratnji.

Elizabeth nije mogla dočekati. Edinburgh nije Pariz, ali zasigurno je bio znatno bolji od šume
Ettrick.
Promatrala je krajolik gotovo kao da bi mogla ugledati šaren barjak ih bljesak srebrnog
oklopa ispod ogrtača u daljini. Ali nije nesvjesno tražila Jamiejeve plave i bijele boje. Jesu li
Edward Bruce i njegovi ljudi također u blizini?

- Čekaš li nekoga, Ella?

Elizabeth se trgne i okrene u smjeru glasa, svoje rođakinje milostive Isabel Stewart, kćeri
heroja Johna Stewarta od Bonkyla koji je poginuo boreći se uz Wallacea kod Falkirka i
rođakinja trenutnog upravitelja Škotske - šestog - Waltera. Četvrti upravitelj bio je djed
objema djevojkama.

Isabel se naceri i nastavi. - Pokušavaš li dozvati sir Thomasa kroz tu gustu maglu? Edinburgh
je predaleko da bi se vidio.

Elizabetk se osmjehne. - Uskoro ću ga vidjeti, Izzie.

Iako je Isabel bilo lako smiriti, drugu osobu u sobi nije bilo. Joanna je predugo poznavala
Elizabeth. Više nisu bile samo prijateljice iz djetinjstva, Joanna joj je postala snaha prije dvije
i pol godine kad se napokon udala za Jamieja. Prošli su kroz teške trenutke nakon
Joannine nesreće. Elizabeth nije bila upoznata sa svim detaljima, ali znala je da je Jamie
učinio nešto strašno, što mu je Joanna naposljetku oprostila. Na sreću, ljubav im je naizgled
ojačala nakon što su gotovo izgubili jedno drugo. Imali su sreće.

Sestra po braku znalački ju je pogledala. - Od Jamesa čujem da Randolph drži Edinburgh pod
opsadom, a Edward Bruce uskoro će započeti s opsadom dvorca Stirling.

Elizabeth je složila ravnodušan izraz lica, iako je to dobro znala. - To je vrlo zanimljivo, ali
ništa mi ne znači.

Joanna podigne obrvu. - Stvarno? Hmm.

Elizabeth se nije svidio taj "hmm". Što god Joanna mislila da zna, vara se. Ako je Elizabeth
provodila previše vremena gledajući kroz prozor, to je bilo zato što joj je bilo nasmrt dosadno
i jer je bila nervozna. Ne zato što je tražila - ili čekala - nekoga, naročito ne Thommyja.

Zanimalo ju je što mu se dogodilo, to je sve. Osim što je čula da se bori uz Edwarda Brucea,
Elizabeth tri godine nije čula ništa o bivšem prijatelju.

- Muči li te svađa s Archiejem? - Isabel upita.

Elizabeth se htjela pobuniti da ju ništa ne muči, ali kako se činilo da joj ne namjeravaju
povjerovati, slegnula je ramenima. - Malo - prizna. - Teško je kad nema milostive Eleanor i
Jamieja. Ne sluša me.

- Ni mene - Joanna reče ironično se osmjehnuvši. - Ali mislim da to tako mora biti kad imaš
šesnaest godina i muški si Douglas koji misli da zna sve. Dobro se sjećam tog vremena.
Sjećala se i Elizabeth. Stegnulo ju je u srcu priznavši samoj sebi koliko joj nedostaje. Bilo je
to prije nego što se sve zakompliciralo. Zašto je Thommy morao sve uništiti pokušavajući
promijeniti stvari? Bilo je savršeno.

Cijenila je njihovu povezanost i duboko, trajno prijateljstvo koje je preživjelo rat, udaljenost
i vrijeme. Bio joj je prijatelj, netko u koga se može pouzdati, njezino sidro u oluji. Bio joj je
jedina nepromjenjiva stvar u životu i uz Joannu najbolji dio povratka kući. Thommy joj je bio
dom. Douglas nije isti otkad je otišao.

Mislila je da će uvijek biti tu. Bilo da ju je spašavao s drveta kad je imala šest godina (i od
brojnih modrica, oderanih koljena i iskrenutih gležnjeva nakon toga), bilo da joj je bio rame
za plakanje nakon očeve smrti s osam ili slušao tinejdžerske tirade protiv pomajke nakon
jedne od mnogih svađa, činilo se kako je uvijek točno znao što reći - ili ne reći - da bi se
osjećala bolje. Čak i nakon najgoreg razdoblja njezina života, kad je kralj Edward njezinoj
obitelji oduzeo sve nakon smrti oca i kad su bili prisiljeni moliti i tražiti rođake kod kojih
mogu ostati - naposljetku im je pomogla Isabelina obitelj, Thommy je bio jedini kojemu se
mogla povjeriti o strahu i sramu koje ni sad nije mogla u potpunosti zaboraviti.

Zato ju je toliko zaprepastilo Thommyjevo priznanje. Ako je itko znao koliko joj je važan
dobar brak, to je bio on.

On joj je bio najbolji prijatelj. Barem je mislila da jest. Još ju je uvijek ljutila sama pomisao na
to kako joj se posljednji put obratio. Kako se usuđuje ljutiti se na nju kad je on taj koji je sam
pokušao promijeniti pravila! Nikad ga nije gledala tako i nije imala pojma da su se
njegovi osjećaji prema njoj promijenili. Pobogu, tek je napunila šesnaest kad ga je vidjela
posljednji put. To baš i nije vrijeme u životu kad razumiješ sve.

Doduše, nije razumjela mnogo više s dvadeset i njezina reakcija na njegovu izjavu mogla je
biti obazrivija. Thommy je bio toliko prokleto ponosan i znala je koliko osjetljiv može biti na
svaki spomen položaja njegova oca. Ali priznanje ju je zaprepastilo i riječi su izletjele
bez razmišljanja.

Ali što je očekivao da će reći? Ono što je predložio bilo je nemoguće na svakoj razini. Ima
dužnost udati se kako bi povećala moć i ugled klana.

O Thommyju nikad prije nije razmišljala uzimajući u obzir status, ali prisilio ju je da spozna
ogromnu razliku između njih. Kćeri važnih, plemića ne udaju se za sinove kovača. Ne u
Škotskoj - ni nigdje drugdje u kršćanskom svijetu. Samo seljaci misle na stvari kao "želja" i
"ljubav" -iako, Bogu hvala, to joj nije izletjelo. Mogla je samo zamisliti kako bi reagirao na tu
nimalo osjetljivu primjedbu. Ljubav je, naravno, poželjna u plemićkim brakovima, ali očekuje
se da će se razviti, a ne biti njihov temelj.

Napućila je usta. Još ju je uvijek mučilo kako se hladno odnosio prema njoj i s kolikom je
lakoćom otišao i nikad se nije okrenuo. Toliko o prijateljstvu i ljubavi.
Ipak, mrzila je kako se sve završilo između njih. Nešto se činilo nedovršenim - nepotpunim.
Možda bi to objasnilo neobičan nemir kojeg se nije mogla riješiti. Željela ga je vidjeti - samo
da se uvjeri kako je dobro, naravno. Nije mogla podnijeti pomisao da ju mrzi.

Ostavivši misli o prijašnjem prijatelju po strani, vratila se na temu o kojoj su razgovarale. -

Želiš li reći da se tvrdoglavost Douglasa mijenja nakon šesnaeste? Reci to momu bratu, Jamie
još uvijek misli da zna sve. -Odmahnula je glavom. - Priznajem, razumijem Archiejevu
frustraciju. Da sam na njegovu mjestu, i ja bih se trudila pobjeći odavde.

Archie se želio pridružiti borbi, ali Jamie ga je odbio. Ne samo da je bio premlad, bilo je
previše opasno. Englezi ništa ne bi voljeli više nego da se dočepaju brata ili polubrata -
"Crnog Douglasa". Ali Jamiejevo "uskoro" dojadilo je njihovu šesnaestogodišnjemu, ali
spremnom na bitku, bratu i Joanna i Elizabeth ostavljene su s teškim zadatkom provođenja
Jamiejevih naredbi. Sinoć se posvađala s Archiejem oko toga.

- Hoćeš li reći da to ne želiš? - Joanna reče osmjehnuvši se. - Ne bih rekla da je Archie jedini
koji želi skočiti na konja i odjahati u Roxburgh -ili Edinburgh.

Elizabeth je pokušala pregristi osmijeh, ali to joj nije pošlo za rukom. Joanna je bila u pravu.
- Voljela bih da Jamie privede kraju što god točno radi u Roxburghu - Elizabeth reče. - Neću
postati nimalo mlađa. Idući ću mjesec imati dvadeset četiri. Sad kad je Jamie napokon
pronašao nekoga tko udovoljava njegovim kriterijima, želim se udati.

- Možda bi jednostavno mogao zauzeti dvorac za tebe? - Joanna reče sarkastično. - Tako ćeš
brzo otići u Edinburgh.

Obje su se žene pogledale i prasnule u smijeh. Jamiejev ugled zbog zauzimanja dvoraca na
prijevaru postao je legendaran, ali Roxburgh je bio jedan od najbolje branjenih dvoraca na
granici.

- Možda je rođaku Jamesu trebalo vremena da ti pronađe muža, ali pronašao je jednog od
najvažnijih ljudi u kraljevstvu - Isabel istakne. - Da ne spominjem da je nedavno postao grof.
Nadam se da će rođak Walter meni pronaći nekoga upola toliko dobrog.

Kako je Jamie bio Elizabethin skrbnik i imao pravo odluke za koga će se udati, tako je mlad
upravitelj Škotske bio Isabelin skrbnik.

Elizabeth se veselo zarumenjela ne trudeći se sakriti uzbuđenje pred prijateljicama. Jamie se

zaista potrudio za nju - nevjerojatno potrudio. - Ne mogu vjerovati da ću biti grofica od
Могауа - reče tihim glasom kao da će nešto uprskati ako to kaže glasnije.

Jamie je predložio zaruke s nećakom Roberta Brucea i Jamiejevim bliskim prijateljem i

rivalom, sir Thomasom Randolphom. Douglasi su također bili u rodu s Bruceom - preko
pradjeda trećeg upravitelja Škotske - ali Randolph je bio sin polusestre Bruceove majke.
- Treba napraviti toliko toga, ne mogu dočekati da krenem - Elizabeth nastavi. - Prošlo je
previše vremena otkad smo se mogle veseliti planiranju slavlja, a s obzirom na to da Jamie
misli kako će kralj inzistirati na tome da se svadbena gozba održi u jednom od njegovih
dvoraca, to će vjerojatno biti u onom najvećem jer je postao kralj. Glazba, ples, najbolje vino
i hrana... Bit će kao da sam opet u Parizu. Dat ću napraviti predivnu novu haljinu - točno znam
što želim - i odgovarajuće cipele i...

- Muža - Joanna se ubaci. - Nemoj zaboraviti da ćeš nakon tog nevjerojatnog vjenčanja i
predivne haljine imati muža.

Elizabeth se prijekorno namršti odbijajući dopustiti snahi da joj uništi uzbuđenje zbog
mogućeg braka.

Iako još ništa nije dogovoreno, putovanje u Edinburgh bila je čista formalnost. Nekoliko je
puta vidjela sir Thomasa i nije bilo razloga da pomisli kako si neće odgovarati. Bio je zgodan
i dovoljno šarmantan da svakoj mladoj ženi poskoči puls. Nos joj se naborao. Njezin puls još
nije poskočio, ali bila je sigurna da hoće kad se bolje upoznaju. Još važnije, kao omiljen kraljev
nećak i grof, imao je dovoljno zemlje da ju osigura za ostatak života. Ni ona ni njezina buduća
djeca nikad se neće ponovno morati oslanjati na milosrđe rođaka.

Uz Brucea možda nema važnijeg čovjeka u zemlji od Thomasa Randolpha. Iako se Jamie
možda ne bi složio s tim. - Teško ću pronaći nešto što se može prigovoriti sir Thomasu -
Elizabeth istakne.

- Da, vraški je zgodan - Joanna se složi. - Što dobro zna. Žene ga očito obožavaju, ali što je s
tobom?

Elizabeth ju neobično pogleda ostavši zbunjena. - Ima li to ikakve veze?

Jamiejeva je odluka za koga će se udati. Iako ju nikad ne bi prisilio, Elizabeth je znala što joj
je dužnost.

- To mnogo znači - Joanna reče tiho. - Znam da je James uzbuđen zbog mogućeg saveza, ali
nemoj mu dopustiti da te natjera na išta. Željet će da budeš sretna - čak i ako ga na to budeš
morala podsjetiti.

Elizabeth se osmjehne s razumijevanjem. Jamie i Jo sad su bili toliko sretni da je ponekad

znak zaboraviti da im nije uvijek bilo lako. Jamie je oženio djevojku "ispod" sebe "iz ljubavi",
ali njezin ambiciozan brat nije to mogao učiniti bez mnogo truda.

Za čovjeka na Jamesovu položaju brak je bio dužnost, a brak iz ljubavi dočekan je s osudom
naroda. To nije samo kršilo društveni red nego se smatralo predavanjem požudi umjesto
časti. Elizabeth se zarumenjela. Tko bi pomislio da će njezin žestok, snažan brat zanemariti
dužnost zbog niske požude?
Međutim, Jamie je dobro podnio skandal jer si je to mogao priuštiti s kraljevim nagradama, i
Elizabeth je znak što joj je dužnost. Za razliku od brata, ona nije imala priliku izboriti se za
slavu pomoću mača. Njezin jedini put do sigurne budućnosti bio je preko braka.

Naravno, nije zamjerala svomu bratu na sreći - i voljela je Jo poput sestre - ali taj put nije bio
za nju. - Ono što ti i Jamie imate vrlo je rijetko, Jo. Većini žena na našem položaju nije tako.
Niti je to nešto što mi je ikad bilo važno. Nisam romantična kao ti. Ali ne brini, sigurna sam
da ću dovoljno zavoljeti grofa. Zašto ga ne bih voljela?

Joanna ju je pogledala kao da joj želi proturječiti, ali odlučila ju je ne tiskati dalje. Umjesto
toga joj se podigne jedan ugao usta. - Iz mnogo razloga, ako slušaš Jamesa. Iako očekujem da
će ga hvaliti na sva zvona dok se ne vjenčaš.

Elizabeth se nasmije jer je više odjednom slušala tirade zastrašujućeg brata o "napuhanom"
vitezu kad bi ga Randolph pobijedio u nečem. Muškarci su bili žestoki rivali uvijek
pokušavajući nadmašiti jedan drugoga borbenim podvizima, ali, iznenađujuće, također su
bili dobri prijatelji.

- Ne mogu dočekati da upoznam tog savršenog muškarca - Isabel reče. - Ako je pola stvari
koje sam čula o njem istinito, zacijelo je dojmljiv.

Izzie će se želja ostvariti prije nego što su mislile. Točno na vrijeme, zvuk kopita od dolje
označio je dolazak jahača.

Nekoliko minuta kasnije Joanna je u rukama držala Jamiejevu poruku. Razrogačila je oči kad
ju je počela čitati i promrmljala nešto poput: "Dragi Bože!" Elizabeth je bila zabrinuta dok joj
se snaha nije počela smijati.

- Što je? - upita.

Na Joannine oči navrle su ponosne suze radosnice kad joj je predala pergament. - Pročitaj
sama, ali tvoj budući muž neće biti previše sretan kad ovo čuje.

Elizabeth ga je pročitala u zaprepaštenoj nevjerici. Pred kraj je vrisnula slično kao Joanna i
sretno ju zagrlila. Jo je bila u pravu. Randolph neće biti sretan. Držao je dvorac Edinburgh
pod opsadom gotovo dva mjeseca, a James je upravo zauzeo Roxburgh u jednoj večeri.

Smijale su se dok im suze nisu potekle niz obraze. Čudesan pothvat o kojem su se šalile
trenutak ranije ostvario se, Jamie je opet učinio nemoguće. Potezom koji nitko - čak ni Bruce
- nije očekivao, ugledao je priliku i na prijevaru zauzeo dvorac noć prije slavlja za pokladni
utorak.

I, gotovo jednako predivno za Elizabeth, nakon što uništi dvorac, brat će joj za manje od dva
tjedna stići u Blackhouse kako bi ih odveo u Edinburgh.

Oduševljena je Elizabeth otišla podijeliti vijesti s Archiejem i najmlađim bratom Hughom.

Pronašla je samo jednog od njih.

★★★

Kopile se poigrava s njim. Thom je napao s lijeve, a zatim s desne, ali kapetan je svaki put
odbio Thomov mač vješto izvijajući ruke, prvi put udarivši - snažno - plosnatim dijelom
oštrice u Thomovo rame, a zatim bedro. Dao mu je do znanja da bi ga oštrica posjekla da ne
vježbaju.

Thom nije morao pogledati protivnika u oči da bi znao da likuje. Kapetan mu je bio neprijatelj
otkad ga je spriječio da prošle godine priđe ženi Eoina MacLeana. Kopile bi mu trebalo
zahvaliti. Kapetan - sir John Kerr - dobio je batina od MacLeana umjesto da ga je polako ubio,
što bi se dogodilo da se Thom nije upleo prije nego što ju je uspio više ispipati.

Ali kapetan to nije gledao tako i tražio je svaku priliku da ocrni Thoma - naročito, kao sad,
kad ih je gledao lord.

Tijekom posljednjih triju godina Thom je stjecao ugled i Edward Bruce, grof od Carricka,
primijetio ga je. Kraljev jedini preostali brat osobno se zainteresirao za Thomov trening i dao
mu je do znanja da bi se Thom mogao uspeti visoko u njegovoj vojsci unatoč kasnomu
početku i skromnomu podrijetlu. To je uvrijedilo kapetanov osjećaj za red, a
grofova pristranost samo je povećala njegov prijezir.

Thom je patio zbog toga. I to ne samo zbog kapetana. Posljednjih triju godina podvrgnut je
raznim poniženjima, čuo je bezbroj okrutnih komentara o njegovu položaju i preživio
mukotrpan rad i tjelesne aktivnosti proračunate da ga slome - da dokažu kako se "seljak" ne
može natjecati s ljudima rođenima za bojište. Želio je odustati više puta nego što se mogao
sjetiti - obično kad su mu modri i umorni mišići gorjeli, kad mu se znoj slijevao iz svakog
otvora na tijelu i kad bi iznova pao u blato - ali pomisao da se poražen vrati kući uvijek ga je
sprječavala. Stoga je patio i trpio i naposljetku zaradio njihovo nevoljko poštovanje. Barem
većine njih.

- Možda bi se trebao držati čekića - kapetan ga je izazivao. - Mač je plemičko oružje vitezova.
Sirova snaga neće te dovesti daleko ako ne naučiš koristiti nagon. - Thom je navikao na
podrugljive komentare o njegovu rođenju i nije zagrizao mamac, što je samo smetalo
kapetanu. - Opet - Kerr (ili kako su ga muškarci prigodno zvali, "Cur" 1 ) zahtijevao je
podigavši mač ispred sebe u obrambenom položaju. Thom stisne čeljust i podigne ruke
desno u visinu sljepoočnice spreman za napad.

- Nemoj toliko razmišljati - jedan od ljudi koji su se okupili oko njih predloži.

1 Engl. pas. džukela.

Upravo je tu ležao Thomov problem. Nije mu manjkalo snage i vještine, ali čak i nakon triju
godina neprestanog vježbanja nisu mu se usadili nagonski pokreti koji su se činili urezanima
u mišiće ljudi koji su držali mač od djetinjstva.

Koliko god to Thom mrzio priznati, kapetan je bio u pravu: sirova snaga neće ga daleko
dovesti. Zbog toga se podvrgavao Kerrovu poniženju svakom prilikom. Kapetan je možda
kopile, ali znao je baratati mačem.

Thom nije samo želio biti dobar, želio je biti među najboljima. Ako to znači da mora zgurati
petnaest godina vježbe u samo par godina i slušati kapetanove uvrede i izazivanje, drage će
volje trpjeti. Učinit će što god je potrebno.

S mrgodnom odlučnošću Thom je poslušao savjet muškarca koji se oglasio i pokušao ne

razmišljati previše kad je zakoračio naprijed. Izvrnuo je ruke kao da namjerava poprečno
zamahnuti od dolje, ali u posljednjem je trenutku okrenuo zapešće i zamahnuo prema dolje.
Kapetan je bio previše dobar da bi ga prevario. Blokirao je udarac, ali kad je to učinio, Thom
je reagirao iskoristivši rub oštrice okrenuvši ju preko kapetanova mača i dotaknuvši mu
rebra označivši time da bi ga posjekao.

Thom nije pokazivao zadovoljstvo, ali ono se zrcalilo u Kerrovu bijesnom izrazu lica.

Nekoliko je muškaraca zapljeskalo i uzviknulo. Unatoč njegovu rangu, kapetan je bio

primitivan hvalisavac i nije bio previše popularan u kampu.

Najvažniji gledatelj zapljeskao je s njima. Kad je završio, Carrick pozove Thoma. - Nije loše,
MacGowan. Vidim da si se poboljšao s mačem.

Thom je prihvatio kompliment kimnuvši glavom. - Kapetan me mnogo naučio.

Carrick podigne tamnu obrvu. - Vidim da si naučio i ponešto o diplomaciji. Možda češ i postati
vitez. - Usta mu se veselo izvrnu. - Pod pretpostavkom da si naučio bolje jahati, naravno?

Thom se nije trudio sakriti grimasu. Nedostatak ljubavi prema konjima (i njihove prema
njemu) baš i nije bila tajna. Jahao je, ali čisto zbog ustrajnosti i odlučnosti. - Bojim se da nisam,
gospodine lorde.

Carrick prasne u smijeh i potapša ga po leđima. - Pronači čemo ti lijepu ždrebicu za ukrotiti.
Što me podsječa... - Znalački je pogledao Thoma. -Prije nekoliko si dana ostavio popriličan
utisak na našoj gazdarici.

Thom se malo trznuo na pokušaj Edwarda Brucea da se našali. Poput večine ljudi u kampu,
Carrick je mogao biti nepristojan kad su u pitanju žene. Veliki Thom oderao bi mu kožu da je
čuo Thoma kako govori pola -četvrtinu - stvari koje su se u kampu pričale o ženama. Thom
je možda skromnog podrijetla, ali odgojen je da se prema djevojkama - svim djevojkama -
odnosi s poštovanjem. Tog njihovog tobožnjeg viteškog koda, koliko je Thom vidio, nisu se
držali svi vitezovi.
Ali Carrick nije bio toliko loš. Thom je znao da brojni ljudi ne vole kraljeva zamjenika, ali on
nije bio jedan od njih. Edward Bruce znao je biti naprasit i impulzivan, ali također je bio
hrabar, vatren i agresivan na bojištu. Ako se nalazio u sjeni starijeg brata i ponekad bio
ljubomoran, Thom ga je možda razumio. Znao je kako je to uvijek se ugledati u nekoga.

- Ništa se nije dogodilo, gospodine lorde - Thom reče.

- Milostiva Marjorie ne bi se složila. Da sam te harem vidio. Jesi li se zaista popeo tamo gore?
- Grof je rukom pokazao na kos krov tornja.

Dvorac Rutherford imao je jednostavnu kamenu konstrukciju utvrđenog tornja učestalu na

tom području. Služio je kao baza grofu i njegovim ljudima dok su pustošili Englesku i
maltretirali garnizon kod Jedburgha kako bi spriječili opskrbu.

- Lakše je nego što izgleda, gospodine lorde.

Edward Bruce ovlaš ga je pogledao kao da je poludio. - Kako je, dovraga, mačka uopče
dospjela tamo gore?

Thom slegne ramenima. - Milostiva Marjorie rekla je da ju je jedno od djece lovilo po

zidinama i mačka je pokušavala pobjeći. Vjerojatno se previše uplašila da pokuša sići.

- Pitam se zašto - Carrick reče ironično. - Ja vraški sigurno ne bih riskirao živu glavu zbog
mačke, ali milostiva Marjorie je zahvalna. Vrlo zahvalna. Ljupka udovica zatražila je da budeš
među ljudima koji će ju otpratiti do posjeda u Yorkshireu. - Kad Thom nije odmah
odgovorio, doda: - Izričito me pitala na kojem si položaju u vojsci i jesi li oženjen. Rekao sam
joj da si jedan od najviše obećavajućih vojnika i da si trenutno neoženjen. Milostiva je
zasigurno zainteresirana. Povuci prave poteze i uhvatit ćeš svoju "kraljicu" i biti lord ovog
dvorca za nekoliko mjeseci.

S količinom pažnje koju mu je milostiva Marjorie pokazivala proteklih nekoliko dana - i

sugestivnim dodirima i riječima - Thoma grofove vijesti nisu u potpunosti iznenadile. - Hvala
vam, gospodine lorde. Dat ću sve od sebe. Kad krećem?

- Preksutra.

- Zar me ne trebate ovdje da sudjelujem u pljačkama?

Carrick odmahne glavom. - Do kraja tjedna krećemo za Stirling. Možemo se naći tamo. - Grof
zastane zamišljeno ga promatrajući. -Iznenađuješ me, MacGowan. Mislio sam da ćeš biti više
uzbuđen zbog moguće bogate žene. Ne tajiš svoje ambicije. Savez će ti podiči status među
muškarcima i učiniti tvoj put do viteštva mnogo lakšim. To je dobra prilika. Bolja nego što se
većina muškaraca na tvom položaju može nadati - iako pretpostavljam da tvoj izgled pomaže.
Primijetio sam koliko si popularan među djevojkama. - Thom se suzdržao od komentara jer
nije imao ništa reći. Carrick se namršti. - jesi li se nadao nekoj drugoj prilici?
Thom odmahne glavom. - Ne, gospodine lorde. Zadovoljan sam - vrlo zadovoljan - doda
bijesan zbog svoje reakcije. Carrick je bio u pravu: trebao bi vikati s krovova jer ima toliko
sreće.

Milostiva Marjorie Rutherford bila je udovica uglednog viteza s dosta zemlje koju je dobila
na dar s obiju strana granice, uključujući ovaj dvorac u blizini Peeblesa. Za čovjeka na
njegovu položaju, bila je to uistinu dobra - spektakularna - prilika.

Ako mu se milostiva hrabro nabacivala i podsjećala ga na mačku za koju je bila toliko vezana
(više nego za djecu, nije mogao ne primijetiti), bila je razumno mlada, privlačna i, koliko je
mogao reći, izvrsna gazdarica. Milostiva Marjorie bila je više nego što se mogao nadati.

Više nije bio zaljubljena budala. Slomljeno srce pokazalo se moćnim triježnjenjem i izliječilo
ga od svih iluzija. Točno je znao gdje mu je mjesto i što mora učiniti da napreduje. Dobar brak
- dobar savez - bio je dio toga.

Elizabeth ga je dobro naučila. Thom nije mnogo razmišljao o prošlosti. Nastavio je dalje. Ali
kad i jest mislio na nju, više to nije činio s ljutnjom i povrijeđenošću. Više nije imao svježu,
gnojnu ranu od koje bi mu na najmanji dodir utroba gorjela od agonije. Ne, ostao je vise tup
osjećaj gubitka i razočaranja. Praznina u srcu koju nikad neće ispuniti.

Nije da ju krivi. Zacijelo je bio lud kad je mislio da bi ga ikad smatrala potencijalnim proscem.
- čak i da jest osjećala isto. Elizabeth nije bila udovica manjeg baruna. Ona je Douglasica. U
svakom smislu te riječi.

Čvrsto je stisnuo usta. Nažalost, nije uspio cijelu prošlost i sve Douglase ostaviti iza sebe.
Činilo se kako je svaki put kad bi se okrenuo nailazio na prijašnjeg prijatelja, a sadašnjeg
smrtnog neprijatelja ili je morao slušati nekakvu priču o raznim nevjerojatnim pothvatima
Crnog Douglasa na bojištu. Bilo mu je prokleto dosta toga.

Joanna je možda oprostila "sir" Jamesu, ali Thom nije praštao tako lako.

Možda će se putovanje u Yorkshire pokazati korisnim na više načina. U Engleskoj su se Crnog

Douglasa bojali više nego što su ga obožavali te je više igrao ulogu sablasne prikaze nego
velikog heroja.

- Bit ću spreman, gospodine lorde, i veseli me biti u pratnji milostive Marjorie - Thom reče
ovaj put s mnogo više entuzijazma. - Budite sigurni da neću propustiti ovu priliku.

Carrick kimne glavom. - Dobro. Nastavi s vježbanjem.

Štitonoša je dotrčao i dodao pismo Carricku kad je Thom krenuo. Napravio je samo nekoliko
koraka prije nego što ga je Carrick pozvao natrag. - MacGowane, čekaj. - Završio je s čitanjem
pergamenta i spustio ga. - Bojim se da će tvoja lijepa udovica morati pričekati.

- Gospodine lorde?
- Čini se da je Douglas izveo još jedno čudo. - Ako je itko volio slušati o Douglasovim
pothvatima manje od Thoma, bio je to Edward Bruce - i možda Thomas Randolph. - Zauzeo
je dvorac Roxburgh i naređeno nam je da mu pomognemo srušiti ga.
ČETIRI
Archie je zasigurno imao štošta objasniti, Elizabeth je bila iscrpljena kad su ona i Joannin brat
Richard ujahali kroz vrata dvorca Roxburgh kasno idućeg jutra. Skočila je s konja prije nego
što joj je netko stigao pomoći i trznula se rukom se uhvativši za potiljak. Šesnaestogodišnji
nitkov uistinu će se morati iskupiti za mnogo toga. Ne samo za njezinu iscrpljenost, nego i za
grčeve u leđima nakon jedne od najstrašnijih besanih noći koje se mogla sjetiti. Tlo je bilo
toplo i udobno poput kocke leda. Da je znala što ju čeka, možda ne bi tako žurno pošla
za odbjeglim bratom u Roxburgh.

Usta joj se izvrnu. Koga pokušava zavarati? Duga vožnja, bol u leđima i nedostatak sna u
svakom su slučaju bili vrijedni malo mogućeg uzbuđenja. Naravno, željela je vratiti nestašnog
brata, ali da se dogodi da naiđu na gozbu ili dvije u čast Jamiejeva zauzimanja važnog dvorca
dok je tamo, ne bi bila prepiše razočarana.

Saznavši da je Archie odjahao netom prije nego što je stigao glasnik, Elizabeth je odmah
zatražila konja i krenula za njim. To nije bio prvi put da je morala loviti jednog od polubraće
i za uho ih dovući natrag (petnaestogodišnji Hugh pokazao se jednako tvrdoglavim i
neposlušnim poput ostalih muških Douglasa). Ovaj je put razlika bila u tome što je znala
kamo Archie ide.

Nije smatrala da je u opasnosti. Ono što je ostalo od engleske vlasti u Škotskoj smanjeno je
na nekoliko dvoraca: Bothwell, Berwick, Jedburgh, Dunbar, Stirling i Edinburgh. Bruceove i
Randolphove opsadne blokade oko posljednjih dvaju dvoraca koje su sprječavale da ih
garnizoni napuste rezultirale su time da se osjećaju sigurnije nego prijašnjih nekoliko
godina. Barem do lipnja kad je Edward II. zaprijetio da će opet krenuti na Škotsku.

Bez obzira na to, povela je pratnju, što je bila dobra stvar jer su vidjeli skupinu engleskih
vitezova u ophodnji istočno od Selkirka. Joannin najstariji brat (još jedan Thomas) borio se s
Jamiejem, ali dvadesetogodišnji Richard bio je jedan od šačice ratnika koje je Jamie ostavio
da brane dvorac.

Pratnja je uglavnom bila nepotrebna mjera opreza. Englezi su znali da nije pametno zalutati
u "ukletu" šumu Ettrick. Kružile su priče da je u njoj jazbina Bruceovih ozloglašenih
fantomskih ratnika. Ljudi nisu bili fantomi, naravno, nego nevjerojatni ratnici. Njihovi su
identiteti bili obavljeni velom tajni, ali kao sestra Jamesa Douglasa, imala je
jedinstven pristup informacijama. Prisluškivanje pred vratima definitivno je bilo ispod nje,
ali pokazalo se poučnim.

Drugi je vojnik bio s njom i Richardom, ali kad nisu sustigli Archieja dok su stigli do St.
Boswella i ceste Newtun, Elizabeth ga je poslala natrag u Blackhouse da obavijesti Joannu o
njihovu planu da odjašu do Roxburgha.

Namrštila se misleči kako je neobično što ih je Archie uspio izbječi. Brat joj je sa šesnaest
godina više bio strastven i impulzivan nego vješt i sklon varkama. Richard mu je s lakočom
ušao u trag, ali izgubio ga je kod Selkirka. Pretpostavivši da će Archie stati kad se smrači,
putovali su još nekoliko sati nakon što je pao mrak. Kad su bili na više od pola puta
do Roxburgha, odlučila je odspavati i ostatak puta priječi ujutro.

Dodavši uzde konjušaru, Elizabeth se okrenula prema Richardu koji je izgledao jednako
iscrpljeno. - Pronađi nešto hrane i odmori se. Sigurna sam da će nam Jamie dopustiti da
predahnemo nekoliko dana prije nego što krenemo natrag.

Govorila je s više samopouzdanja nego što se osjećala. Imat će sreće ako ju brat odmah ne
pošalje natrag. Jamie će bez sumnje biti bijesan jer je jahala - predviđa njegove riječi - "preko
pola Škotske" (što je preuveličavanje jer je to bila najviše četvrtina) s jednim čovjekom da
ju zaštiti. Ali, kako ga je namjeravala podsjetiti, sam je kriv za to. Upozorila je Jamieja da
Archie radi nešto blesavo i on je bio taj koji ju je ostavio da se brine o njihovoj braći dok je
milostiva Eleanor u posjetu rođacima u Engleskoj. Usto, Jamie ju je naučio jahati i nije jedini
Douglas koji zna kako iskoristiti krajolik u svoju korist.

Ona i Richard klonili su se glavnih cesta i osim skupine Engleza koje su vidjeli iz daljine, nisu
naišli ni na kog opasnijeg od trgovaca i hodočasnika. Potonji su se kretali ovim cestama jer
se u blizini nalaze važni samostani Melrose i Dryburgh.

Richard joj nije mnogo proturječio. - Jeste li sigurni da vam ne treba ništa drugo? Volio bih
pronači brata i čuti sve detalje o osvajanju. -Odmahnuo je glavom. - Ne mogu vjerovati da
nisam bio tamo.

Elizabeth se naceri. - Zvučiš kao Archie, ali dobro, idi pronači brata dok ja pronađem svoje -
obojicu.

Snuždeno joj se nacerio. Kao Joanna, Richard je imao plavu kosu i sličio je na Vikinge koji su
mu bez sumnje bili u krvi. - Moram priznati da me momak zadivio. Vještiji je u jahanju i
bježanju nego što sam mislio.

I nju također. Opet se namrštila kad je Richard požurio u smjeru gdje je pretpostavljala da se
nalaze barake. Slavlje sinoč zacijelo nije dugo potrajalo - ipak je bio sveti dan - jer je u
dvorištu več bila gužva.

Stražar koji ih je primio napokon se oporavio od šoka kad mu je obznanila tko je. Ponudio je
da ju otprati do brata koji se nalazio u Sjevernom tornju, ali odbila ga je. Što joj manje ljudi
vidi brata kako bjesni, to bolje.

Elizabeth je u svoje dvadeset tri godine vidjela brojne lijepe dvorce, ali čak i uz veličanstvene
palače u Francuskoj, Roxburgh je bio među najljepšima.

Smješten na brdu između rijeka Tweed i Teviot, s triju strana okružen jarkom, imao je veliku
tamnicu i osam - brojala je - tornjeva. Bedem oko dvorca zacijelo je bio visok deset metara i
debeo tri. Dvorac je bio pravi grad ograđen zidinama. Sama veličina bratova pothvata postala
joj je jasna dok se dvorištem kretala prema dojmljivomu Sjevernom tornju.
Dragi Bože, kako je to učinio? Nije mogla vjerovati da joj je brat zauzeo ovu ogromnu tvrđavu
sa šezdeset ljudi. Richard nije bio jedini koji jedva čeka čuti detalje.

Zvuk udaranja postao je glasniji kad se približila velikomu kružnomu tornju. Po oblacima
prašine koji su ju dočekali kad je ušla shvatila je da Jamie ne gubi vrijeme. Njegovi su ljudi
već počeli rušiti dvorac.

Iako je razumjela zašto to mora učiniti, bilo je tužno pomisliti da se takvo graditeljsko remek-
djelo mora srušiti. Još jedan grijeh za koji mogu okriviti Engleze. Još ju je uvijek boljelo dok
je razmišljala o vlastitu domu, dvorcu Douglas, koji je uništen iz istog razloga - a uništio ga je
njegov vlasnik.

Tri godine ranije Jamie je vratio dvorac od Engleza i uništio ga kako bi spriječio da u njega
opet uđu protivnički garnizoni. Izgubiti dom na takav način bilo je strašno. Ostala je
povrijeđena i bijesna na Jamieja tjednima, ali naposljetku je shvatila zašto mora biti tako -
iako joj se nije sviđalo.

Elizabeth u stražarnici nije vidjela ništa drugo osim muškaraca s lopatama, čekićima i
krampovima kako kopaju i ruše zidove.

Jamie se ovdje zasigurno ne sastaje sa svojim ljudima. Zacijelo je otišla u kriv toranj.

Krenula je van kad joj je nešto zapalo za oko. Bolje rečeno, netko joj je zapao za oko.

Dragi Bože! Krv joj je iscurila iz tijela, a zatim se vratila u neobičnom, nejasnom toplinskom
valu od kojeg joj se naježila koža. Jedan od radnika skinuo je majicu dok je radio. Bio je to
velik muškarac i vrlo - vrlo - mišićav. Bio joj je okrenut leđima i svaki put kad bi zamahnuo
alatom u ruci -čekićem, shvatila je, kad je mogla odlijepiti pogled dovoljno da pogleda -teški,
veliki mišići napeli bi mu se na cijelom trupu. Na širokim ramenima, uskom struku,
ogromnim rukama. Dah joj je zastao kad je zastala na njegovim rukama. Izgledale su snažno
poput udarnog ovna; pitala se treba li mu uopće čekić.

Nalet topline popeo joj se u obraze od iskonskog prikaza grube snage i sirove tjelesnosti.
Reakcija joj nije imala smisla. Nije imala razloga sramiti se. Viđala je druge mišićave
muškarce bez majica. Iako nijednog tako... tako.

Međutim, shvatila je da se ne srami, u pitanju je bilo nešto drugo. Sramota nije zagrijala
njezine druge dijelove i od nje joj se tijelo nije činilo

kao da je preteško za noge. Dah i puls nisu joj zastali od sramote. Nije zadrhtala od sramote.

Iznenada skrene pogled shvativši da zuri. Ali nešto na njegovoj ruci zapelo joj je za oko i
natjeralo ju da se osvrne. Bio je to crven ožiljak dugačak otprilike sedam centimetara i debeo
jedan centimetar na lijevoj podlaktici. Bio je to ožiljak koji bi nekomu mogao ostati da se
opeče na užaren komad željeza.
Namrštila se upijajući detalje koje prije nije primijetila. Bio je visok. Otprilike visok poput
njezina brata s otprilike sto devedeset pet centimetara, što je dovoljno rijetko da bude
upečatljivo. Tamna mu je kosa bila prekratko ošišana da bi otkrila je li valovita, ali imala je
pravu, gotovo crnu nijansu. Leptirići u trbuhu prošli su joj kralješnicom. Ne može biti...

Ali mogao je biti. Okrenuo se i bolno poznat par oštrih plavih očiju prikovao ju je za tlo.

Thommy! Moj Bože, to jest on! Osim što je izgledao toliko... drukčije. Zateturavši, osjetila je
kako gubi tlo pod nogama i ispružila ruku da se uhvati za najbliži stup.

To je bila pogreška.

★★★

Thom nije znao što je gore. Činjenica da je James Douglas dodao još jednu nevjerojatnu priču
u svoj neprestano rastući arsenal nevjerojatnih priča i što ga mora gledati kako se naslađuje
u slavi ili što je prisiljen obavljati sav mukotrpan rad da počisti iza njega.

Ispostavilo se da sirova snaga ipak nije beskorisna, naročito kad je u pitanju rušenje dvoraca.
Tijekom proteklih dviju godina kako je dvorac za dvorcem padao pred čovjekom kojeg su svi
zvali "Bruce", Thom je uistinu postao cijenjen.

Ako je mislio da će izbjeći čekić postavši vojnikom, prevario se. Dvostruko. Ne samo da je
mahao jednim rušeći zidove nego je povremeno preuzimao poslove popravljanja oružja kako
bi stigao zaraditi dovoljno novca za jednog četveronožnog prijatelja. Ratnog konja.

Zadrhtao je između udaraca.

Kao da jahanje jednog od tih vražjih demona nije bilo dovoljno, očekivalo se da se nauči boriti
na njima. Kriste, dovoljno mu je teško bilo ostati sjediti s objema rukama stiščuči uzde kao
da mu život ovisi o tome. Činilo se kako se čak i najposlušnije zvijeri pretvaraju u divlje,
neukrotive pastuhe kad je Thom bio u blizini. Čak ga je i malen irski Hobby na kojem je
dojahao ovdje pokušao ugristi.

Kad je stigao kasno sinoč, bio je loše raspoložen. To se raspoloženje nije ništa popravilo kad
se našao licem u lice s junakom dana. Do vraga, nakon onoga što je Douglas učinio, vjerojatno
je bio junak godine.

Desetljeća.

Stolječa, proklet bio.

Več su nastale dramatične priče o prevari i smicalicama Brucea i njegovih ljudi dok su
proteklih nekoliko godina zauzimali dvorce -uključujući i tri o Jamieju u dvorcu Douglas,
Randolphu (uz Jamesovu pomoć) u Linlithgowu i samom Bruceu u dvorcu Perth - ali ova je
bila najveća i do sad najvažnija. Možda tim više jer je sve iznenadila.
Čak i Brucea.

Napad na dvorac bio je podmukao zadatak. Douglas je promatrao garnizon, ugledao priliku i
iskoristio ju.

Kako je dvorac Edinburgh bio pod opsadom, garnizon u Roxburghu pretpostavio je da je

Bruceova pažnja usredotočena u tom smjeru. Bila je, ali Douglasova nije. Iskoristivši
"karneval" za pokladni utorak - opraštanje s mesom - Douglas i šezdesetak ljudi odjenuli su
se u tamne ogrtače, puzali na rukama i koljenima preko polja da bi se stopili s volovima
na ispaši i prešli zidine s nedavno izumljenim ljestvama od užeta. Iznenađena, većina se
garnizona predala. Šačica ljudi, uključujući gaskonskog čuvara dvorca, Guilleminea Fiennesa,
pokušala se skloniti ujedan od tornjeva, ali izniman Visočanin Gregor MacGregor
nevjerojatno je precizno pogodio zapovjednika ispod oka kad je pokušao proviriti kroz otvor
za strijelce. Predao se i garnizonu je dopušteno da poražen pobjegne natrag u Englesku.

Thom je podigao obrvu čuvši to. Obrvu koju je Douglas vidio i pitao ima li problem s tim. Na
što se Thom nije mogao zaustaviti da ga sarkastično ne pita jesu li sve ostave bile pune.
Aluzija na Jamiejevo najpoznatije "crno" djelo kad je bacio tijela engleskoga garnizona u
ostavu dvorca Douglas i zapalio ga.

Douglas je problijedio i Thom je na trenutak pomislio da će se opet potuči. Dovraga, nakon

što je cijeli život morao misli držati za sebe i dodvoravati se "lordu", dočekao bi to drage
volje. S mačem ne bi izdržao dvije minute protiv Douglasa, ali kad je u pitanju bila tuča,
mogao se mjeriti s bilo kim.

Sirova snaga.

Da, to je imao i upravo ga je zato zasmetalo kad ga je Douglas odlučio ignorirati i okrenuo se
prema Carricku da mu kaže gdje mu ljudi mogu pronači čekiće i ostale alate da se bace na
posao dok oni odu u svečanu dvoranu prihvatiti čestitke plemiča i ostalih zemljoposjednika
iz okolice.

Još je jednom močno zamahnuo prokletim čekičem udarivši komad zida i začuo pucanje.
Dobro, napokon popušta.

Cijelo su jutro radili na tom dijelu zida kopajuči duboku jamu ispod, a zatim čekičem i
krampovima rasklimavali kamenje. Gotovo su bili spremni zapaliti drvene potporne stupove.
Uz malo sreče, cijela će se građevina urušiti. Ali nisu mogli točno izračunati na koji način.
Samo se nadao da će biti dovoljno daleko kad se sve sruši.

- Oprezno - reče jednom od muškaraca. - Ne želiš taj dio udarati prejako. Već je oslabljen.

Čovjek je stao da ga pogleda i razrogačio oči na nešto preko Thomova ramena. - Ako je ta
djevojka prava, dao bih lijevo jaje da me gleda kako gleda tebe. Je li tvoja?
Thom pogleda preko ramena i smrzne se. Prizor koji je ugledao bio je toliko neočekivan da
se nije imao vremena pripremiti. Na trenutak je opet bio onaj dječak koji je gledao u toranj i
pomislio da je ugledao princezu. I sva čežnja, svo divljenje, svi osjećaji obuzeli su ga u
razornom valu.

Ella.

Ukočio se sjetivši se. Ne, ne Ella, Elizabeth. Milostiva Elizabeth za njega. Taj je dio njegova
života gotov. - Nije moja.

Nikad nije bila.

Ali što, dovraga, radi ovdje? Usred njegova radnog mjesta, pobogu! Svuda su nestabilni
zidovi; zar ne shvača koliko je to opasno?

I zašto ga, dovraga, gleda kao da je zvijer u zvjerinjaku?

Počela je teturati kao da joj se vrti u glavi. Nagonski - kao što je učinio mnogo puta prije -
skoči naprijed želeći ju uhvatiti. Ali bila je predaleko.

Zacijelo je shvatio što će učiniti jer je već trčao prema njoj kad je ispružila ruku da se nasloni
na gredu. Gredu koja je postavljena da pridrži nestabilan zid.

Viknuo je da se makne, ali bilo je prekasno. Vrijeme se usporilo dok je užasnuto promatrao
kako komad zida popušta.

Stajala je tamo smrznuta od užasa kad su prašina, kamenje i krhotine počele letjeti prema
njoj.

Oh, Bože, kamen će ju udariti u glavu. Sa srcem u grlu Thom je skočio naprijed grubo ju
gurnuvši s puta i bacivši ju na tlo.

Pali su grubo, njegovo tijelo na njezino zaštitnički se namjestivši da upije udarce padajućeg
kamenja. Bolno je zastenjao kad ga je poveći kamen udario u rame. Nešto manjeg kamenja
popadalo mu je po leđima, nogama i ruci kojom si je štitio glavu. Idući će put zapamtiti da ne
skida kacigu. Ali bilo je vruće i počeo se znojiti...

Znojiti...

Ah, dovraga. Iznenada je shvatio dvije stvari odjednom. Prašina se slegla, bila je na sigurnom,
a on je proživljavao jednu od svojih maštarija.

Imao ih je mnogo.

Ali jedna od njegovih najdražih, naročito u onih prvih nekoliko mjeseci nakon što je napustio
Douglas, bila je da ju opet vidi u toj bijeloj
haljini i cijelu ju ispipa prljavim rukama. Što to ima u besprijekornom savršenstvu da ju je
želio malo zaprljati? Da je želio velikim, žuljavim, kovačkim rukama klizati po svoj toj
besprijekornoj, kremastobijeloj koži?

Zamišljao je njezino meko, golo tijelo pod svojim, njihovu kožu vrelu i klizavu dok se zabijao
u nju iznova i iznova. Zamišljao je tu ledeno-hladnu vanjštinu uzavrelu i rumenu od užitka -
možda malo znojnu - dok ga preklinje da ju uzme jače, grublje. Zamišljao je kako mu zariva
prste u ramena dok se užurbano stenjanje raspada pred nasilnim vriskom. A nakon toga
zamišljao ju je ispruženu na sebi, golih, isprepletenih udova na plahtama s neurednim, dobro
potrošenim izrazom na licu.

Nije nosila bijelo, ali on je bio polugol, znojan i zarila mu je prste u ramena. S njom pod sobom
bilo je prokleto lako zamisliti sve ostalo. Bio je debeo i krut i na jedan užasavajuće savršen
trenutak zaglavio joj se između nogu. Krv je ključala i kolala mu žilama. Poriv da uđe - da
se nabije - umalo ga je nadjačao.

Podigao je prsa dovoljno da ju pogleda u oči. Bila je to pogreška. Njezine su bile ispunjene
šokom... i još nečim. Nečim zbog čega je pomislio - barem na trenutak - da se nije prevario.
Daje ono što osječa prema njemu više od prijateljstva. Da je jednako uzbuđena kao on.

I da ga napokon vidi.

Dodirnula mu je čeljust jednom od sićušnih ruku i osječao se kao da mu koža gori pod
dodirom. - Uvijek mi skočiš u pomoć, zar ne, Thommy? Kako da te ovaj put nagradim?

Bila je to igra koju su igrali kao djeca.

Igra, dovraga. Ništa se nije promijenilo. Osim što je prerastao igre godinama ranije.

Upravo joj je namjeravao reći kako ga točno može nagraditi - izričito -kad je čuo poznat glas:
- Skidaj mi se sa sestre, prljavo kopile!

Nije bilo dovoljno reći da je ostala zaprepaštena. Elizabeth je na trenutak zaboravila disati.
Zrak joj je zapeo u plućima negdje u blizini srca koje je također naizgled naglo zastalo. Očito
joj ni glava nije baš dobro radila jer prva pomisao koja joj je došla nije bilo olakšanje jer ne
leži zdrobljena pod hrpom kamenja, nego besmislena spoznaja da je zgodan.

Trepnula je nekoliko puta pokušavajući doći k sebi. Ali to nije bila iluzija. Oštre plave oči,
snažna čeljust, istaknute jagodice, nos slomljen preko nekoliko puta, guste obrve i ne
potpuno crna kosa činili su Thommyja neporecivo zgodnim.

Oduzimao je dah. I zaustavljao srce i zbunjivao također. Dragi Bože, kako se to dogodilo? Kad
se to dogodilo?

Ni na drugu misao nije pomislila kako je zahvalna što je živa. Ni na treću, iskreno. Misli koje
su uslijedile bile su okupirane sviješću o velikom, mrvicu znojnom, polugolom tijelu na njoj
koje je izgledalo čvrsto i kruto poput svog onog kamenja koje ju je umalo zatrpalo i koje bi ju
po svem sudeći zbog svoje veličine trebalo zdrobiti, ali nije. Zapravo joj je bilo ugodno. Vrlo
ugodno. Iako je bio težak i vreo. Vreo kao da je stajao preblizu kovačnici. Prsti su ju praktički
pekli kad ih je zarila - ili ih pokušala zariti - u čelične mišiće na nadlakticama.

Dragi Bože, koliko je samo jak! Znala je to, naravno. Kako ne bi s obzirom na to koliko ga je
puta gledala kako radi ili rješava obaveze? Ali jedna je stvar bila vidjeti to, a druga iskusiti to
strastveno svakim centimetrom vlastitog tijela.

Štoviše, sve što je upravo osjećala bilo je strastveno. Osjetila su joj se izoštrila, živčani su ju
završeci peckali, koža joj se napela i postala osjetljiva i vrela. Je li spomenula da je bila vrela?
Po cijelom tijelu. Nepodnošljivo vrela. Toplina joj je zalutala do neobičnih dijelova tijela.

Zaboga, što nije u redu s njom?

Osjetila je kako joj se osjećaj ravnoteže vraća tek kad ga je pogledala u oči. Poznat pogled bio
joj je sidro u oluji zbunjenosti,

Thommy.

Uzdahnula je s olakšanjem i našalila se. Po njegovu izrazu lica, šala mu nije dobro sjela.

Još je uvijek pokušavala odgonetnuti što je pogrešno rekla ovaj put kad joj se brat upleo.

Povukao je Thommyja s nje, a ona je ostavljena... ožalošćena. Povrh svega nepripremljena i

neobično razočarana.

- Što, dovraga, misliš da radiš? - Jamie vikne na Thommyja.

Malo se ljudi ne bi zbunilo dok Crni Douglas viče na njih, ali Thommy je bio jedan od njih. Čak
i kao mladić suprotstavljao se Jamieju na način na koji se nitko od ostalih dječaka u selu nije
usudio. Pogledao bi ga baš kao i sad, mirnim, bezizražajnim izrazom lica koji je izluđivao
Jamieja. Iako izvana nije pokazivao ništa izazovno ili prkosno, samom razinom samokontrole
upravo je to činio.

Bio je stijena. Čvrsta, mirna i nepokolebljiva. Bez obzira na to koliko ga Jamie poticao da mu
uzvrati - bez obzira na to što je Elizabeth mogla osjetiti koliko je Thommy ljut - nikad to nije
učinio. Barem je tako bilo u Douglasu i prije svađe kojom im je završilo prijateljstvo. Ali sad
se pitala je li se nešto promijenilo.

Ovaj je put Thommyjeva stoička vanjština napukla kad je podigao obrvu. - Kako je izgledalo?

U glasu mu se čulo suptilno podbadanje koje Elizabeth nije razumjela. Ali Jamie jest. Ispustio
je zvuk duboko u grlu sličan rezanju i krenuo na Thommyja. - Ubit ću te, nije me briga što
Carrick kaže.

Nakon što je ustala - dvojica muškaraca bili su previše zauzeti rigajući vatru da bi ju
primijetili - Elizabeth ga zaustavi. - Čekaj, Jamie! - Stala je ispred Thommyja koji je još uvijek
mirno stajao s lijeno prekriženim rukama na prsima kao da ga ne brine ništa na svijetu
(naročito ne činjenica da ga samo nekoliko sekundi dijeli od toga da mu Jamie nabije šaku
u čeljust). - Spašavao mi je život, to je činio - reče. Mahnula je rukom pokazujući kamenje
rasuto pod nogama. - Zar ti je promaklo da se zid upravo urušio? E pa urušio bi mi se ravno
na glavu da me Thommy nije gurnuo s puta. - Zagrizla je usnu okrenuvši se prema Thommyju.
Morala je nagnuti glavu da ga pogleda. - Jesi li dobro?

Gledao ju je jedan dug otkucaj srca. U pogledu mu se vidio intenzitet koji nije mogla
odgonetnuti. Dala bi gotovo sve na svijetu u tom trenutku da može znati o čem razmišlja.

- Jesam.

Nije bila sigurna treba li mu vjerovati, ali osjećala se pomalo neobično zbog načina na koji ju
je gledao - srce joj je čudno treperilo - pa se okrenula natrag prema Jamieju i prostrijelila ga
pogledom. - Trebao bi mu zahvaliti.

Ne mogavši poreći dokaze pred sobom, Jamie zakorači unatrag.

Čekala je. Za razliku od Thommyjeva, izraz njezina brata nije krio mnogo njegovih misli i
trenutno je "tvrdoglavost nadjačavala ono što je "ispravno".

Stavila je ruke na bokove. -I?

Po prvi put Elizabeth je postala svjesna da je s Jamiejem došlo još ljudi i da su zajedno s
ljudima koji su radili na zidu činili poprilično veliku publiku. Barem je desetak ljudi
svjedočilo rijetkom prizoru isprike Jamesa Douglasa. Možda je bio napet poput luka, možda
je stisnuo šake uz bokove i složio izraz lica kao da je upravo popio pokvareno mlijeko,
ali reče: - Čini se da ti dugujem ispriku. Nisam znao...

Odjednom je shvatio.

Okrenuo se prema njoj sa svim bijesom do tad usmjerenim na Thommyja. - Mogla si poginuti!
Dovraga, Elizabeth, zar ne znaš koliko je ovo opasno? Što, zaboga, uopće radiš ovdje?

Očito zaboravivši na ispriku, sumnjičavo je promatrao Thommyja i ona je osjetila kako se

ukočio iza nje.

Elizabeth se namršti gledajući zastrašujućeg brata. Znala je da se ne treba brinuti za njegov

bijes, ali pretpostavka mu je bila potpuno pogrešna. - Tražila sam tebe. Rečeno mi je da si u
Sjevernom tornju.

- Bio sam. Ovo je Stražarski toranj.

- Shvatila sam to prekasno. Na izlasku sam slučajno srušila zid.

Odlučila je da je mudrije ne objašnjavati da se uhvatila za zid kako bi došla k sebi nakon

zaprepaštenja kad je ugledala polugolog muškarca.
I to ne bilo kojeg polugolog muškarca.

Brat joj je pogledom prostrijelio Thommyja, a zatim opet nju. - Zašto si uopće u Roxburghu?
Ako se dobro sjećam, rekao sam ti da pričekaš i da ću doći po tebe u Blackhouse kad završim
ovdje. Ovo nije mjesto za damu.

Je li to umislila ili je naglasio posljednju riječ zbog Thommyja? Napetost između njih mogla
se rezati nožem.

Jamie se ponašao kao da je došla u Roxburgh pronaći Thommyja. Ali to nije imalo smisla.
Trebao je pretpostaviti zašto je ovdje. Namršti se. -Došla sam za Archiejem, naravno. Došla
sam ga vratiti kući.

Jamie više nije pogledavao Thommyja; nepokolebljivo se usredotočio na nju. - O čem pričaš?

Srce joj potone kad joj je prvi tračak panike ubrzao puls. - Archie je uzeo konja i jučer odjahao
kako bi ti se pridružio. Pratila sam ga da ga vratim natrag, ali nisam ga sustigla na vrijeme.
Mislila sam da ću ga pronaći ovdje s tobom.

Jamie odmakne glavom i po mrgodnom je izrazu unaprijed znala što će reći. - Archie nije
ovdje.
PET
Nakon Jamiejeve zloslutne izjave Elizabeth i njezin brat povukli su se u kraljev solar u
Sjevernom tornju - ovaj put pravom Sjevernom tornju koji je bio spojen sa Stražarskim
tornjem prigodno nazvanim Sjevernim prijelazom.

Jamie ju je odveo tako brzo da nije imala vremena razgovarati s Thommyjem - nije da je taj
prazan pogled pozivao na razgovor - ali potražit će ga kasnije.

Prvo se mora pobrinuti za Archieja. Pokušavala je ne reagirati burno, ali mogla je osjetiti da
je i Jamie nervozan. Pozvao je Richarda i zajedno s Joanninim drugim bratom, Thomasom,
okupili su se oko stola na klupama s još nekoliko Jamiejevih osobnih stražara.

Bratove oči naizgled su pocrnjele i osjećala se kao da ju je prikovao pogledom. - Projahala si

pola Škotske s jednim stražarom za zaštitu?

Zaista, bio je toliko predvidljiv. - Ja sad nisam bitna. Moramo pronaći Archieja. Kamo je još
mogao otići?

Nije sumnjala da će krvavo platiti, ali Jamiejeva je briga za brata koji je trenutno u opasnosti
pobijedila. - Jesi li sigurna da je išao ovamo?

Elizabeth zagrize usnu nervozno petljajući rukama. - Ne, ali pretpostavila sam da će nakon
naše svađe - obavijestila ga je o prepirki s Archiejem noć prije - doći ovdje. Zaprijetio je da će
to učiniti. - Pogledala je Richarda tražeći pomoć. - Krenuo je u ovom smjeru - barem do
Selkirka.

- Da, gospodine lorde - Richard se ubaci. - S lakoćom sam mu pratio trag, ali izgubio sam ga u
gradu.

Jamie opsuje prstima prošavši kroz kosu. Optužujuće ju je prostrijelio pogledom. - Trebala si
ga paziti.

Elizabeth mu uputi mučan pogled. Znala je da je uzrujan, ali neće mu dopustiti da sve svali
na nju. - Mogla sam ga jedino zaključati, ne znam što si drugo očekivao. On je tvrdoglav,
nepopustljiv, šesnaestogodišnji dječak koji se želi dokazati i misli da je neuništiv. Ti ne znaš
ništa o tome, zar ne? - Jamiejeva se usta izvrnu dok je pokušavao sakriti osmijeh. - Dao sam
naredbu da ne smije napuštati dvorac, ali on je ukrao konja dok je većina muškaraca bila u
lovu i nitko nije primijetio da ga nema dok ga nisam potražio. Nije bio više od par sati ispred
nas.

Jamie ustane i priđe kako bi ju privukao u naručje. Stisnuo ju je čvrsto. - Dovraga, žao mi je.
Znam da nisi ti kriva. Ne brini se, siguran sam da ćemo ga brzo pronaći.

Elizabeth osjeti kako joj suze naviru na oči dok je zurila u zgodno lice velikog brata. - Misliš
li to zaista?
Poljubio ju je u čelo. - Znam to. Osobno ću povesti skupinu za potragu.

Elizabeth je s olakšanjem stala sa strane i slušala dok je ljudima davao naredbe. Ako Jamie
kaže da će ga pronaći, pronaći će ga. Kad je u pitanju rat, nikomu nije vjerovala više.

Iako, s obzirom na okolnosti, možda ne bi škodilo da provjeri dvaput. Čekala je da završi i

povukla ga sa strane da popričaju nasamo. - Je li neki od fantoma ovdje?

Uspješno je složio potpuno prazan izraz lica. - O čem pričaš?

Ona preokrene očima. - Zaista, Jamie, nije tako teško shvatiti. Iako ne znam zašto im se ti nisi
pridružio s obzirom na to da se svejedno uvijek boriš uz njih. - Izrecitirala je imena ljudi
najčešćih u njegovu društvu: Gregor MacGregor, Kenneth. Sutherland,

Magnus MacKay, Ewen Laraont, Eoin MacLean i Robbie Boyd. Znala je da je i Alex Seton bio
član, ali nedavno je promijenio stranu kako bi se borio uz Engleze.

- Kako, dovraga...? - Pogledaju ispod oka. - Zaboga, Ella, prestara si da bi prisluškivala pred
vratima. - Ozbiljno ju je pogledao želeći ju zastrašiti. Iako je bio impresivan, mogla ga je u
potpunosti ignorirati.

Odjurio je bez potvrde ili opovrgavanja ičega, ali laknulo joj je vidjevši da su četvorica
muškaraca koje je spomenula odjahali s njim kad je napustio dvorac manje od sat vremena
kasnije.

Sve će biti u redu. Brat i Bruceovi fantomi - ili Čuvari Visočja, kako se sami nazivaju - pronači
će Archieja. Povukla se u sobu okupati se, nešto pojesti i odmoriti uvjerena da će, kad se
probudi, ukoriti mladog brata tako da to skoro neće zaboraviti jer ju je toliko uplašio.

★★★

Elizabeth se pokušala smiriti kad joj se brat i njegovi ljudi nisu vratili do večere. Nadala se da
će imati priliku pričati s Thommyjem, ali nije bio među dvjestotinjak ratnika koji su se okupili
u svečanoj dvorani na laganom objedu.

Nedostajao joj je proteklih godina, ali nije shvatila koliko strasno dok ga nije ugledala. U
životu je imala prazninu otkad je Thom otišao, ali sad, kad je dobila priliku, bila je odlučna
riješiti stvari. Ne mogu nastaviti ovako. Prijatelji su predugo.

Kad je pitala Edwarda Brucea gdje ga može pronači, rekao joj je da nije vidio MacGowana
otkad su dečki za danas završili s radom na tornju prije nekoliko sati. Ravnodušno je slegnuo
ramenima i natuknuo kako je moguče da je otišao do grada s ostatkom. Bio je popularan
čovjek u gradu. Po načinu na koji je to Carrick rekao, pretpostavila je da se radi o ženama.

U tom ih je trenutku muškarac posjednut u blizini prekinuo. - Nije u gradu, gospođine lorde.
- Okrenuo se prema njoj. - Milostiva, ako tražite MacGowana, čeka iscjeliteljicu.
- Koga? - Nije shvatila da je skočila na noge dok se svi nisu okrenuli prema njoj.

Čovjek - koji je uistinu više bio mladić od sedamnaest ili osamnaest godina - namršti se. -
Nisam vas mislio uplašiti, milostiva. Nije ništa ozbiljno. - Namrštio se. - MacGowan ne bi
mogao mahati čekićem cijeli dan da mu je rame slomljeno.

Elizabeth nije morala čuti više ništa. - Gdje? - zahtijevala je.

Mladić - Henry - pokaže u smjeru ljekarne za koju je rekao da se nalazi u blizini kuhinje s
druge strane vrta.

Bilo je mračno i hladno vani kad je napustila toplinu dvorane, ali nije imala vremena zgrabiti
ogrtač. Upute nije bilo lako slijediti kao što je mislila pa je bila prisiljena zastati i raspitati se
nekoliko puta, ali naposljetku je pronašla prava vrata i uletjela u malenu
građevinu propuhana, zadihana i promrzla.

Međutim, ništa od toga nije bilo bitno kad je ugledala muškarca posjednutog na stolicu
okrenutog leđima. Opet je skinuo majicu, ali ovaj put nije primijetila široka ramena, uzak
struk i nepregledno prostranstvo mišića. Ovaj je put mogla vidjeti samo komad strašno
natučene i natekle kože koja mu je prekrivala velik dio desnog ramena.

Oštar krik stegnuo ju je u grlu.

Okrenuo se na zvuk i pogledi im se sretnu.

- Povrijeđen si! - poviče optužujuće.

- Nije to ništa - on odgovori s tračkom frustracije koji je kvario previše pristojan ton. - Hvala
ti na brizi, milostiva, ali trebala bi se vratiti u dvoranu.

Nije čekao odgovor okrenuvši glavu i pustivši da ga gleda u leđa. Očito je trebala otići. E pa,
upravo će ga razočarati. Nimalo zastrašena hladnim glasom i neporecivom aurom
nedobrodošlice, zatvorila je vrata iza sebe i prehodala prostoriju.

Iako ju je Thommy ignorirao, iscjeliteljica nije. Mlada, vrlo lijepa iscjeliteljica, odjednom
shvati. Crvenokosa, zelenooka žena s licem vile gledala ju je s drskom znatiželjom.

- Elizabeth Douglas - reče i predstavi se. - Ja sam kriva za ozljedu. Je li slomljeno?

- Ah - iscjeliteljica odgovori s osmijehom. - Ti si Jamesova sestra. Učinilo mi se da izgledaš

poznato. Upoznale smo se davno na Visočkim igrama održanim u dvorcu tvog ujaka,
upravitelja, na otoku Bute. Moj je otac bio grof od Sutherlanda. Ja sam Helen MacKay.

MacKay. Elizabeth je trebao trenutak da poveze stvari. - And... -Krenula je reći Anđeo, ali
zastala shvativši da ne bi trebala znati da je milostiva Helen neslužbena liječnica fantoma.
Žena je razrogačila oči; omaška joj nije promakla. - Ti si žena Magnusa МасКауа - Elizabeth
reče umjesto toga. - Čula sam Jamesa kako priča o tebi.
Thommy je uistinu bio u dobrim rukama.

Helenina se usta izvrnu. - Čini se da jesi. Ali da ti odgovorim na pitanje, nije slomljeno. Iako,
kako sam upravo objašnjavala Thomu, pogoršao si je ozljedu radeći cijeli dan nakon što je
ozlijeđen. Sigurna samda je vraški boljelo mahati čekićem ili kopati s ovim. Ako nešto boli -
objasni mu kao da se obraća djetetu - to znači da to ne bi trebao raditi.

- Bilo mi je dobro - Thommy reče tvrdoglavo.

Obje su se žene ponašale kao da nije ni progovorio. Muškarci su tako smiješni kad je u pitanju
priznavanje da ih nešto boli. Elizabeth nije trebala liječnicu da joj to kaže. Imala je trojicu
braće.

- Morat će ga povezati barem na nekoliko dana dok oteklina ne splasne - milostiva Helen
nastavi. - Nanijela sam ublažavajući melem koji treba opet nanijeti ujutro i navečer prije
spavanja. Trebat će nekoga da mu pomogne s previjanjem.

- Ja mogu...

- Jedan od dečkiju u barakama pomoći će mi - Thommy reče prekinuvši ju oštrim pogledom.

- Trebala bi se vratiti u dvoranu, milostiva Elizabeth, ne pripadaš ovdje.

Ako je Helen iznenadila njegova nepristojnost, nije to pokazala.

- Kako sam ja kriva jer si ozlijeđen, zasigurno pripadam - Elizabeth odgovori.

- Sumnjam da bi ti se brat složio. Hoćemo li ga otići pitati?

Elizabeth se slatko osmjehne na prijetnju. - Slobodno možeš kad se vrati.

Helenina se glava pomicala lijevo-desno prateći razgovor i činilo se kako se iz petnih žila
trudi ne nasmijati kad je Elizabeth završila.

- Hoćeš li mi pokazati kako? - upita iscjeliteljicu. - Tako se mogu pobrinuti da je dobro

previjen.

- Do vraga, ne želim...

- Sigurna sam da milostiva Helen ima drugih pacijenata kojima treba pomoć - Elizabeth reče
prekinuvši njegovu pobunu. - Želiš li trošiti vrijeme na prepirku ili ćeš mi dopustiti da to
učinim? Zaboga, Thommy, nije da te nikad prije nisam dodirnula.

Helena naglo podigne pogled, a kad je shvatila kako je to zvučalo, Elizabetbini su se obrazi
zarumenjeli. Ali barem se činilo kako je Thommy shvatio da ju neće moći otjerati. Zatvorio je
usta, oštro ju pogledao i okrenuo se prema zidu. Po načinu na koji je stisnuo čeljust bila
je iznenađena što mu zubi nisu puknuli.
Da ga nije poznavala bolje, možda bi pomislila da nije samo tvrdoglav nego da ju zaista ne
želi ovdje. Ali poznaje ga... zar ne?

Morala je priznati da je ovaj stav ravnodušnog stranca pomalo zbunjujuč. Nije se samo
ponašao kao da ju ne zna, ponašao se kao da ju ne želi znati.

Milostiva Helen dodala joj je komad tkanine i pokazala joj kako da ga omota oko ramena, a
zatim oko rebara da ga učvrsti. Unatoč onomu što je rekla o dodirivanju prije, Thommy nije
jedini skočio kad mu je prislonila komad tkanine na kožu. Osjećala se kao da ju je udario
grom.

- Žao mi je - reče oporavljajući se od šoka. - Jesam li te povrijedila?

Promrmljao je da nije, nešto što je zvučalo poput psovke, i grubo joj rekao da požuri i završi.

E to je priličilo Thommyju. Promrmljala je natrag nešto o nepristojnim, mrzovoljnim,

odraslim malim dječacima previše ponosnim i tvrdoglavim da bi priznali da su povrijeđeni.

Uz Heleninu pomoć nije joj trebalo dugo da omota tkaninu oko ozlijeđenog ramena.
Zadovoljna, Helen reče Thommyju da može obuči majicu, što je mogao sam budući da je imala
dubok prorez - unatoč tomu što nije mogao podići ruku više od nekoliko centimetara.
Elizabeth je pretpostavljala da ga upravo zavoji sprječavaju da ju podigne. Oblačenje kožnog
kaputa bilo je malo teže, ali uspio je uz Heleninu pomoć.

Ne gledajući u Elizabeth, zahvalio se Helen, zgrabio ogrtač i oružja i krenuo van.

Elizabeth je razmijenila iznenađen pogled s Helen i krenula za njim. -Thommy, čekaj! Htjela
sam...

Razgovarati s tobom. Ali riječi je prekinuo zvuk zatvaranja vrata.

Elizabeth trepne gotovo kao da ne može vjerovati da joj je upravo zalupio vratima pred
nosom.

Nakon užurbane isprike Helen (iako nije imala pojma zašto se ispričava zbog njegove
nepristojnosti), krenula je za njim. Zapravo, kako je hodao toliko brzo, morala je potrčati za
njim.

- Thommy! - Poviče glasnije. - Thommy, čekaj!

Nekolicina ljudi koja se motala po dvorištu okrenula se i pogledala ju. Nažalost, Thommy nije
bio među njima. Nije se zaustavio dok nije dotrčala do njega, zgrabila ga za ruku i natjerala
da ju primijeti. Bili su udaljeni nekoliko koraka od zgrade za koju je pretpostavljala da su
barake i baklje na ulazu dovoljno su ih osvjetljavale da mu vidi lice. - Zaboga, Thommy, tražila
sam da me pričekaš. Zar me nisi čuo?
- Dobro sam te čuo - Englezi na drugoj strani granice vjerojatno su te dobro čuli - ali nisam
čuo pitanje.

Namrštila se. - Nisi mi pružio priliku. Namjeravala se te tražiti da razgovaramo.

- Ne, hvala - reče istim previše pristojnim, tonom kao ranije. Počeo se udaljavati. Udaljio bi
se da nije zakoračila oko njega da ga zaustavi. Ili da ga pokuša zaustaviti, ali čim su im se
tijela dodirnula, shvatila je koliko je to uzaludno. Kao da se nabila u kameni zid. Zapravo, kao
da se kameni zid zabio u nju, Bio je prisiljen uhvatiti ju da ne padne na stražnjicu.

Podigao ju je na noge i pustio brzo kao da je uhvatio užaren lonac. - K vragu, Elizabeth, gledaš
li ikad kamo ideš? Nikad nisam upoznao nekoga komu je toliko teško ostati na nogama.

To je zvučalo toliko poput nečega što bi rekao godinama ranije da mu se nacerila. - Povezala
sam čizme jednu za drugu, sječaš se?

Za to ju je uvijek u šali optuživao kako bi opravdao često padanje dok je bila mlađa. Više nije
toliko padala, iako po prvi put nije bio tamo da ju uhvati kad je pala prošli put. Završila je s
iskrenutim zglobom.

Oduvijek ga je mogla oraspoložiti blesavom šalom ili nježnim podbadanjem, ali postalo je
jasno da to više nije slučaj. Nije imao izraz lica kao da se zabavlja. Neodlučan, pomalo živčan
i nestrpljiv vjerojatno je bio točniji opis.

Taman, zavodljiv i nevjerojatno zgodan bio je drugi. Nije mogla prestati zuriti u poznate crte
lica i pitati se kako može izgledati toliko drukčije.

Ali u protekle tri godine nije mu se promijenio samo izgled, shvatila je. Promjene su bile
dublje - mnogo dublje. Mrgodan, šutljiv ratnik s nemilosrdnim ustima i očima hladnim i
oštrim poput čelika nije bio nimalo nalik zatvorenomu, ponekad čak i stoičkom, prijatelju
iz djetinjstva kojeg je pamtila. Da ga ne poznaje toliko dobro, možda bi pomislila da izgleda
zastrašujuće. Možda čak i divlje.

Ali bilo je jasno da mu proteklih nekoliko godina nije bilo lako i iznenada je željela čuti sve o
tome. Sve o njem. Bas kao kad su bili mladi.

- Što si trebala, Elizabeth? Reci što imaš reći. Umoran sam i želim se vratiti u barake.

Pogledala ga je na licu mu tražeći ostatke muškarca kojeg se sjećala i pitajući se kako će se

probiti kroz neprobojan oklop kojim se ogradio. Nije mogla dopustiti da nastave ovako.
Previše joj je važan. Uvijek je bio jedina osoba na koju može računati, jedina osoba koja je
uvijek bila uz nju - čak i kad nije. Pomisao da ga možda više nikad neće vidjeti - da vise nikad
neće razgovarati - bila je nezamisliva. Trebao joj je u životu. Samo do sad nije shvatila koliko.

Trudila se ne zvučati povrijeđeno. - Samo sam željela razgovarati s tobom.

- A ono što ja želim nije bitno?

Zakoračila je unatrag nesigurna za što ju točno optužuje. - Naravno da jest. Ali prošlo je tri
godine, Thommy. Mislila sam da i ti možda želiš razgovarati sa mnom. Nadala sam se da nisi
još uvijek ljut nakon onoga što se dogodilo prošli put. Nikad mi nisi pružio priliku da se
ispričam.

- Uopče se ne ljutim na tebe. Zašto bih se ljutio? Ja sam kriv. - Pričao je tako mirno - tako
ravnodušno - da je bilo teško povjerovati kako je to isti muškarac koji je gorio takvom
strašću. Gotovo je željela da je još uvijek ljut. Tada bi joj barem pokazao da mu je ipak stalo.
- Nemaš se razloga ispričavati. Žao mi je ako sam te uvrijedio. Ne moraš se bojati da će
se ponoviti. Sad mi je sve savršeno jasno.

Nije znala što joj pokušava reči. Hoče li reči da više ništa ne osječa prema njoj? Laknulo joj je.
Naravno da jest. To je značilo da se mogu vratiti na staro i biti prijatelji. - Nikad te nisam
namjeravala povrijediti, Thommy. Zasigurno to znaš?

Napeto je zurio u nju kao da to pokušava poreči, ali naposljetku je očito pokleknuo pred
njezinom iskrenošču. - Da.

Bila je to prva pukotina u čeličnoj fasadi i umjesto da je zakoračila natrag i bila strpljiva kao
što je trebala, ona ga je nastavila tiskati. - Znači li to da još uvijek možemo biti prijatelji? -
Ispružila je ruku i dlanom mu dodirnula obraz i bradu sada gušču i grublju nego prije. Iz
nekog se razloga cijela naježila kad je rekla: - Nedostajao si mi.

Trznuo se na dodir. Mogla je osjetiti tvrde žuljeve na njegovu dlanu kad ju je uhvatio za
zapešče i povukao joj ruku dolje. - Ne možeš me vise tako dirati, Elizabeth. Nismo djeca.
Netko bi nas mogao vidjeti i pogrešno protumačiti. Tvoj brat, za početak.

Namrštila se. - Jamie može iči k vragu. Nije me briga što misli.

- Volio bih da mogu reči isto, ali u ovom je slučaju u pravu. Ti i ja... Ti i ja ne postojimo. Ne
možemo se vratiti na staro. Nisam Thommy več dugo vremena - a ti nisi Ella. Imamo drukčije
živote. Ja sam vojnik, a ti sestra Crnog Douglasa. Živimo u dvama različitim svjetovima. Moraš
se vratiti u svoj i ostaviti me u mome. Krenuo sam dalje i vrijeme je da ti učiniš isto.

Rastvorila je usne kao da će uzdahnuti, ali to se nije dogodilo; uzdah joj se zaglavio u prsima
gdje je počeo peči.

Okrenuo se na peti i otišao. Ovaj ga je put pustila.

★★★

Elizabeth se uvjeravala da Thommy - Thom (kako ga je trebala zvati tako?) - to nije mislio.
Ne može ju željeti u potpunosti izbaciti iz života. Zauvijek. Preživjet će to. Moraju to
preživjeti.

Vrijeme... to je ono što mu treba. Zaklela se da će mu ga dati prije nego što ga opet potraži.
Međutim, nije joj trebalo dugo da požali zbog te zakletve.

Samo sat vremena kasnije stajala je zureći u brata. - Kako to misliš da mu nema traga? Mora
mu biti traga. Nije mogao jednostavno nestati. -Jamiejev je izraz lica bio tako staložen. Previše
bezizražajan. - Što je? Što mi ne govoriš?

- Ništa - reče.

Suze su joj navrle na oči. - Reci mi, Jamie, znam kad mi nešto kriješ.

Odmahnuo je glavom i uzdahnuo prošavši prstima kroz kosu. - Ne krijem. Ali bila si u pravu,
nismo mu mogli ući u trag nakon Selkirka. Archie obično nije toliko pažljivi to me muči.

Ona je pomislila istu stvar, - Možda bi mogao uzeti drugog tragača?

Jamie iskrivi usta u poluosmijeh. - Uzeo sam najboljeg. Vjeruj mi, ako mu Lamont ne može
ući u trag, nitko ne može.

- Što ćemo onda učiniti? - Počela je koračati ispred njega. - Ne možemo samo ostati ovdje i ne
činiti ništa.

- Nećemo. Poslao sam nekoliko ljudi natrag u Blackhouse da vide je li se vratio tamo, Lamont
i MacLean još uvijek traže tragove i nekoliko je prijatelja odjahalo u Edinburgh po nekoga
tko bi nam mogao pomoći da saznamo više informacija.

- Lachlan MacRuairi?

- Dovraga, Ella, koliko si često prisluškivala moje razgovore?

Odlučila je kako je mudro ne odgovoriti na to pitanje. - To baš i nije neka tajna. Već je
godinama poznato da je MacRuairi jedan od Bruceovih fantoma.

Nije mogla zavarati Jamieja. - Dobro, to je možda istina, ali ne znaju svi zašto bih poslao po
njega.

- Dakle, poslao si ih po njega?

On odmahne glavom. - Nepopravljiva si. Gotovo mi je žao Randolpha. - Međutim, njegov

pokvaren smiješak sugerirao je suprotno.

- Kad ćeš znati više?

- Do sutra, nadam se. - Osjetivši da je nervozna, povuče ju u naručje i utješno ju zagrli. - Znam
da je teško, ali pokušaj se ne brinuti previše, malena. Koliko znamo, Archie se možda odlučio
vratiti kući ili je krivo skrenuo i vrača se natrag.
Nitko od njih nije povjerovao u to. Nešto nije bilo u redu i oboje su to znali. Ali Jamie je bio u
pravu. Neče pomoći ako bude zamišljala sve strašne stvari koje su se mogle dogoditi. Morat
će čekati da mu se "prijatelji" vrate s informacijama.

Do tad... morala se oduprijeti nagonu da otrči ravno do Thommyja. Thoma.

Nije bilo lako. Iduća dvadeset četiri sata bili su najduži sati njezina života - naročito nakon
što su se MacKay i Sutherland vratili iz tornja Blackhouse iduće jutro i obavijestili ih da se
Archie nije vratio tamo. Sad su čekali Lachlana MacRuairija koji je napokon ujahao kroz
glavni ulaz sa šačicom ostalih fantoma tek nakon zvona za večernju misu.

Izgledali su kao da su satima u sedlu, a ako se moglo suditi po mrkim izrazima na njihovim
licima, nisu nosili dobre vijesti.

Muškarci su se odmah povukli u kraljev solar s Jamiejem - u istu prostoriju gdje se ona s njim
sastala jučer. Jamie je postavio čovjeka ispred vrata, ali dan ranije primijetila je da prostorija
također ima kamin s dimnjakom koji je dijelila sa sobom iznad. Prije nego što je dvorac
zauzet, u prostoriji na trećem katu nalazio bi se jedan od engleskih plemića - ili možda
plemkinja - u dvorcu, ali, na sreću za nju, bila je prazna. Nije imala namjeru čekati Jamiejevu
uređenu i skraćenu verziju onoga što mu muškarci imaju reći. Bilo je malo zagušljivo kako je
gotovo cijelu glavu gurnula u dimnjak, ali zbog kasnog sata i nedostatka buke u
dvorištu, mogla je čuti većinu razgovora.

Gotovo je željela da nije.

- Engleska patrola vojnika s De Beaumontovim grbom viđena je kako okuplja ljude pod
sumnjom da su pobunjenici u blizini Selkirka i Jedburgha u srijedu ujutro nakon što su
saznali za napad na Roxburgh.

Srce joj je potonulo kad je čula riječi čovjeka za kojeg je pretpostavljala da je MacRuairi.

Čula je brata kako koristi ružnu psovku koju nikad prije nije upotrijebio. - Je li Archie bio
među njima?

Drugi muškarac progovori. - Ne možemo biti sigurni, ali čini se da jest. Vrijeme odgovara i
dečkovi su tragovi nestali nedaleko od mjesta gdje je viđena patrola.

- Odveli bi ga u Jedburgh - Jamie reče. - To je jedan od rijetkih dvoraca na ovom području koji
nismo uspjeli zauzeti.

- Da - muškarac kojeg je identificirala kao MacRuairija reče.

To smo i mi pretpostavili. Ali ima još.

Elizabeth se pripremila čvrsto stisnuvši rub klupe na kojoj je sjedila dok joj prsti nisu
pobijeljeli osjetivši da ono što namjerava reči neće biti dobro.
Nije bilo.

MacRuairi je objasnio kako je uspio uči u dvorac sa skupinom seljana i trgovaca to jutro, ali
nije bilo traga zatvorenicima. Ne mogavši saznati nikakve informacije, morao je otići do
njihova kontakta u dvorac Carlisle kako bi saznao ostatak.

Elizabeth nije iznenadilo što imaju engleskog špijuna, ali iznenadila se kad ga je MacRuairi
spomenuo koristeći ženski rod.

- Uspjela je saznati da su muškarci odvedeni u dvorac Bamburgh u Northumberland u

zatočeništvo.

- Northumberland? - Jamie ponovi. - Dovraga, zašto su ih odveli tako daleko? Znaju li tko je
on? Znaju li da imaju Douglasa?

- Nije mislila da znaju. Pretpostavljala je da je to mjera opreza. S tvojim ljudima u Roxburghu,

engleska patrola nije se željela kockati jer je Jedburgh toliko blizu.

Elizabeth je osjetila kako joj krv nestaje iz lica. Jednom je kao dijete bila u dvorcu Bamburgh
dok joj je otac bio čuvar dvorca Berwick i pomisao na mjesto gdje su joj odveli brata ispunila
ju je očajanjem i užasom. Nije morala čuti kako muškarci ispod raspravljaju o težini
pokušaja spašavanja; razumjela je. Lokacija Bamburgba na vrhu strme, kamene litice činila
ga je praktički nedostupnim i savršenim mjestom za zatvor.

Ali to su fantomi; ako itko može osloboditi Archieja iz nedostupnog mjesta, to su zasigurno
oni?

- Možemo ga pokušati spasiti - MacRuairi reče. - Ali nikad prije nismo radili nešto takvo. Bez
duge opsade jedini način da uđemo unutra jest preko te litice. To nije isto kao penjanje preko
deset metara visokog zida pomoču kuka i ljestvi. To je više od pedeset metara čistog bazalta
bez užeta. Uspjeh je daleko od zajamčenog i mogli bismo pogoršati situaciju.

Jamie je izgovorio pitanje koje joj se motalo po glavi. - Kako može biti gore? Isto tako može
biti i u Londonskom tornju, dovraga.

- Pokušaj spašavanja mogao bi Englezima dati do znanja da je jedan od zatvorenika važan.

Ako ti počnu ispitivati brata, koliko će im trebati da otkriju njegov identitet? A ako otkriju...

Nije morao završiti. Svi su znali što bi to značilo. Kad bi Englezi saznali da imaju brata jednog
od najomraženijih ljudi u Engleskoj u posjedu, čovjeka okrivljenog za brojna "crna" djela i
omraženog poput samog vraga, objesili bi Archieja na najbliže drvo ili još gore.

Ali što ako več znaju? Što ako več ispituju zatvorenike? Muče ih? Koliko dugo vremena Archie
ima u tom slučaju? Tek mu je šesnaest godina!
Muškarci su se prepucavali, ali Elizabeth je znala da se ne mogu kockati i čekati. Moraju
pokušati. Naročito kad postoji netko tko bi im mogao pomoći. Čim je MacRuairi spomenuo
goli kamen, znala je. Jamie je također znao.

Uporno je čekala da joj brat progovori, ali kad je postalo jasno da neće, znala je da mora
djelovati.

Čovjeku na vratima nije dala priliku da ju zaustavi. Progurala se pokraj njega ignorirajući
njegova upozorenja i uletjela na sastanak.

Zanemarivši iznenađene muškarce, pogledala je ravno u brata. - Znaš nekoga tko može
pomoći. Moraš ga pitati.

Stražar je progovorio u isto vrijeme. - Žao mi je, gospodine lorde. Pokušao sam ju zaustaviti.

- Ne baš uspješno, čini se - James reče prvo se obrativši muškarcu. Pomirisao je zrak oko nje
i naglo skrenuo pogled prema kaminu. Dim ju je odao. - Razgovarat ćemo kasnije, Elizabeth.
Sad nije pravi trenutak.

Miran, tih glas nije ju zavarao. Znala je da je bijesan jer je prisluškivala - nije ga krivila - ali
ovo je bilo previše važno. - Ali Thom može pomoći.

- Ne, ne može. Ovo nema ništa s njim.

- Ali...

- Dovraga, nema "ali"! Ne trebamo njegovu pomoć. Penjanje po drveću i stijenama oko
Douglasa daleko je od pokušaja da se ušuljamo u jedan od najbolje zaštićenih dvoraca u
Engleskoj. MacGowan je ratnik tri godine. Nije spreman za nešto ovakvo. Ovo nisu obični
zadaci. Njegovo neiskustvo samo će otežati poslove ostalima i dovesti nas u opasnost.

Jamie je bio slijep kad je Thom bio u pitanju. Znala je da joj je brat previše ponosan da bi išta
tražio od Thoma nakon što su se posvađali. Počela mu je proturječiti, ali on ju zaustavi.

- Ovo bi trebala biti tajna i važno je da tako i ostane. Mnogo je života na kocki, uključujući
Archiejev. Razumiješ li me?

Kimnula je glavom razrogačenih očiju. Odjednom svjesna svih pogleda na njima, okrenula se
kako bi izašla. Nije namjeravala odustati, ali dovoljno je poznavala brata da zna kako ga
ovako neće uvjeriti.

Ali i on je nju znao dobro. Pratio ju je do vrata i tihim glasom kako nitko drugi ne bi čuo rekao:
- Kloni ga se, Ella, ozbiljan sam - ne želim te u blizini MacGowana. Tebe ću na prvom konju
ujutro poslati kući, a on će se naći na drugoj strani moga mača.

Elizabeth je oklijevala tridesetak sekundi dok joj je bratovo upozorenje odzvanjalo u ušima.
Nije sumnjala da Jamie misli što je rekao, ali drage će se volje vratiti u Blackhouse ako to
znači da je Archie siguran. I iako Jamie nije bio racionalan kad je u pitanju Thommy, neće ga
ubiti samo zato što je pričao s njom. Usto, bila je uvjerena da može spriječiti borbu
između dvojice muškaraca ako dođe do toga. Učinila je to već mnogo puta.

Bez obzira na to što Jamie kaže o Thommyjevu nedostatku iskustva, nimalo nije sumnjala da
im može pomoći. Mogao se popeti bilo gdje. Koliko ga je puta gledala kako se penje po
stijenama dok su bili mlađi? Da ne spominje tornjeve. Mogao bi pomoći fantomima, bila je
sigurna u to. Baš kao što je bila sigurna da bi htio pomoći.
ŠEST
Prokletstvo, hladno je. Podstavljena vunena verižnjača koja je prekrivala Thomovu glavu i
vrat ispod čelične kacige slabo ga je štitila od škotskog zimskog vjetra. Zaboga, nije mnogo
štitila ni protiv škotskog ljetnog vjetra koji je znao biti gotovo jednako oštar. Uši su mu
se smrznule.

Zašto, dovraga, nije ponio dodatan ogrtač? Koračao je zidinama da bi se ugrijao i da bi na oku
imao taman krajolik.

Stražarska dužnost po noči bila je posebna vrsta pakla. Dugi, usamljeni sati pokušaja da
ostane na oprezu i nasmrt se ne smrzne. Tko bi pomislio da će čeznuti za udaranjem
čekićem? Ali to mu je bila "nagrada" jer je spasio princezu. Ne mogavši pomoći u rušenju
zidova idućih dan ili dva dok je odmarao prokleto rame, privremeno je prebačen na
noćnu stražu. Ali za dan ili dva, čim još ljudi stigne iz Edinburgha, Carrick mu je dopustio da
se vrati u dvorac Rutherford milostivi Marjorie.

Usredotočen na kretanje izvan zidina dvorca, nije obraćao mnogo pozornosti na korake na
stubama stražarnice pretpostavivši da je to zacijelo časnik na dužnosti. Bio je, ali Carrickov
poručnik nije bio sam.

- MacGowan. Trebaju te dolje. Peter će te zamijeniti dok se ne vratiš.

Thom mu nije proturječio. Bilo mu je toliko drago što je otpušten da nije propitivao razlog.
Tek kad je odveden u malenu stražarsku sobu uzidanu u kameni zid - vjerojatno mjesto gdje
su Englezi privremeno držali zatvorenike - i vidio tko ga čeka, poželio je da se može vratiti
na ledenu dužnost.

Elizabeth.

Nije ga odmah pozdravila, nego se sa zahvalnim smiješkom okrenula prema poručniku. Bio
je to smiješak koji je muškarcima oduzimao tlo pod nogama, čak i namrgođenim starim
ratnicima kao što je sir Reginald Cunningham. - Hvala što ste ga pronašli. Obećavam da neće
dugo trajati. - Kad se učinilo kako muškarac namjerava ostati, doda: - Ono što trebam reći
Thomu pitanje je od najveće tajnosti. Bila bih vam iznimno zahvalna kad biste se mogli
pobrinuti da nas nitko ne ometa.

Starije ratnik izgledao nesigurno. - Zna li vaš brat da ste ovdje, milostiva?

Uputila mu je blistav osmijeh. Kako se našao s druge strane tog osmijeha više odjednom,
Thom je znao da slijedi laž - ili barem nejasna izjava.

- Točno je znao kamo idem.

Čime nije odgovorila ni na što.

Thom čvrsto stisne usta kad joj se sir Reginald, još uvijek pomalo ošamućen, nacerio i ostavio
ih same.

Istog se trena okrenula kako bi ga pogledala i potrčala mu u naručje.

Ostao je toliko zatečen da ju je nagonski obgrlio rukama. Rastopila mu se na prsima kad je

nježne, ženstvene obline pritisnula uz njega na svim pravim mjestima. Udahnuo je profinjen
miris njezina parfema i osjetio kako ga preplavljuju sjećanja. Uvijek je mirisala tako slatko i
svježe.

Na jedan je izdajnički otkucaj srca zaboravio sve. Gdje se nalazi. Da je prošlo tri godine. Koliko
ju je bilo teško preboljeti. Da ju više ne voli.

Na taj jedan izdajnički otkucaj srca pomislio je da se predomislila. Nalet emocija toliko ga je
preplavio da je, kad ga je pogledala i rekla: -Trebam te - čuo samo: - Želim te.

Izgubljen u hipnotizirajućem moru njezinih očiju, osjetio je kako pada. Spustio je usta i vratio
se u stvarnost tek kad je razrogačila oči u šoku zbog onoga što se spremao napraviti.

- Trebam tvoju pomoć - ono je što je rekla.

Nije se predomislila. Ne želi ga, želi nešto od njega.

Pustio ju je uz oštru psovku. Ali emocije - požuda - odzvanjale su u njem poput gorkog bubnja.

Jedan dug trenutak zurili su jedno u drugo. Elizabeth iznenađeno, a on ljutito - na sebe.
Krenuo je dalje. Više ju ne voli svakim djelićem svoga bića. Elizabeth Douglas bila je njegova
prošlost.

Vidjevši mu izraz lica, nagonski je zakoračila unatrag.

Silom je ugušio ljutnju. Izgubila je moć da ga povrijedi prije tri godine. - Što želiš, Elizabeth?
Kladio bih se u tjednu plaću kako Jamie ne samo da ne zna da si ovdje nego da ti je izričito
rekao da ne dolaziš.

Okrivljeno je zagrizla usnu i morao je na silu skrenuti pogled s tih sićušnih, bijelih zubi s tom
bujnom donjom usnom u čvrstom zagrizu. Poželio je primiti tu baršunastocrvenu mekoću
između vlastitih zubi. Poželio je kliznuti jezikom preko tragova ugriza, a zatim u njezina usta
i napokon ju okusiti.

Prošlost, podsjetio se.

Umjesto toga usredotočio se na pokušaj da kontrolira vlastitu narav koja je opet prijetila. -
Zar nisi čula ništa što sam rekao prije? Tražio sam te da me pustiš na miru, a sad me odvlačiš
od dužnosti. Vise ne možeš dotrčati do mene kad poželiš. Ovo mi je posao, Elizabeth.
Imam odgovornosti i ljude koji računaju na mene. Vise ne možeš upravljati mnome.
Trepnula je razrogačenih očiju i očito zaprepaštena. - Nikad nisam ni mislila da mogu. I ne
bih došla da nije hitno. Trebam - mi trebamo - tvoju pomoć. Radi se o Archieju.

Thom nije dobro poznavao njezinu mlađu polubraću, ali znao je koliko joj je stalo do njih. -
Jesu li ga pronašli?

- Ne... Da... Ne znam. - S blistavim suzama u očima i snažnim emocijama u grlu promrmljala
je šturo objašnjenje. Koliko je mogao razaznati, Archieja su ljudi Henryja de Beaumonta
odveli u dvorac Bamburgh i Jamie i malena skupina ratnika planiraju ga pokušati spasiti.

- Ali jedini je put do dvorca uz strmu liticu i mislila sam... - Pogledala ga je s iščekivanjem.

Točno je znao što je mislila. - Mislila si da bih sve mogao ostaviti po strani, odjahati ne samo
preko pola Škotske nego iza neprijateljskih linija, popeti se ne samo na opasnu liticu nego na
zid jednog od najbolje utvrđenih dvoraca u Engleskoj i onda nekako pronaći tvoga brata - i
to u zatvoru - osloboditi ga i dovesti ga na sigurno, a da me pritom ne otkrije cijeli garnizon
engleskih vojnika. Jesam li dobro razumio?

Velike, plave oči srne podigle su se prema njegovima s problijedjelim izrazom lica. Bez riječi
je zurila u njega i osjećao se kao da je udario prokleto štene.

Ali to nije njegov problem - ona nije njegov problem - i neće si dopustiti da ga opet zavede.
Bilo je dovoljno teško preboljeti ju prvi put.

Ali u pitanju nije bilo samo to. Mnogo je radio kako bi došao tu gdje jest i nije joj namjeravao
dopustiti da se upliće. Odvukla ga je s dužnosti, dovraga, i to bez razmišljanja. Što će učiniti
idući put kad ga bude "trebala"?

Napokon je pronašla glas. - Znam da tražim mnogo, ali Jamie će biti s tobom zajedno s... -
Zagrizla je donju usnu kao da razmišlja koliko da mu kaže. - Nekim vrlo dobrim ratnicima.
Najboljim. - Odjednom je uzdahnula i prekrila usta rukom kao da se upravo nečega sjetila. -
Naravno, tvoje rame! Zacijelo te boli.

- Rame mi nema ništa s tim. - Još je uvijek bilo natučeno, ali mogao se penjati da je želio. - Ja
nemam ništa s tim. Zašto si došla k meni, Elizabeth?

- Mislila sam da ćeš željeti pomoći.

Izazovno podigne obrvu. - Sumnjam da si uopće mislila na mene ili na ono što želim.
Jednostavno si pretpostavila da trebaš samo pitati, a ja ću dotrčati kao i uvijek. E pa, žao mi
je, ali ne mogu. Ne ovaj put. Morat ćeš pronaći nekoga drugog tko želi pomoći.

Pogledala ga je zatečeno. - Znači li to da odbijaš?

Izgledala je toliko skeptično da bi se možda nasmijao kad mu ne bi povrijedilo ponos. -

Vjerojatno ti nikad nije palo na pamet da bih mogao odbiti, zar ne?
Osjećaj krivnje i rumenilo koje joj je obojalo obraze pronašli su prvu pukotinu u njegovu
stavu. Uhvatio ju je za ramena prisilivši ju da ga pogleda i posluša što je rekao. - Više nisam
u ulozi ludo zaljubljenog sluge, a ti princeze. Niti moram držati jezik za zubima pred
"boljima" i skakati kad god me ti ili tvoj brat zatrebate. Neka James učini još jedno od
svojih čuda ili, još bolje, neka me sam pita. - Nasmijao se kao da zna da bi se pakao prije
smrznuo nego što bi ga njezin brat tražio za pomoč. - Imam drugih obaveza.

Pokušao se okrenuti, ali ona posegne i uhvati ga za ruku. Ozlijeđenu, ali nije mu se zbog toga
napeo svaki mišić u tijelu. - Nisam zato ovdje. Nisi pošten, nikad te nisam gledala tako.

- Nisi li? Nisam li ja netko na koga se možeš osloniti? Netko tko je uvijek bio tu za tebe.

- Da, zato sam došla. To prijatelji čine.

- Ne misliš li da je to ono što ja činim? Tvoja ideja prijateljstva zvuči poprilično jednostrano.

Trepnula je. - Ja... - Suze joj navru na oci. - Nisam znala... - Promuklo je udahnula od čega mu
je poskočilo srce. - Žao mi je, Thome, nisam ti željela biti takav teret.

Pustila ga je, a on je rukom prošao kroz kosu. Dovraga. Mrzio je ovo; mrzio ju je odbijati.
Osjećao se kao da mu pauci plaze po koži. - Nisi mi bila teret. Ali jednostavno moraš shvatiti
da vise ne mogu biti tu za tebe.

Nije ju želio povrijediti, ali nije si mogao dopustiti da ga smete ili skrene s puta. Milostiva
Marjorie čeka ga i ne namjerava propustiti tu priliku.

Poznavao je Elizabeth. Ako ju pusti unutra samo centimetar, učinit će nešto slatko kako bi
mu opet prokopala put do srca. Neće dopustiti da se to dogodi.

- Razumijem,

Ali nije. Okrenula se želeći otići, ali ovaj je put on zaustavio nju. Uhvatio ju je za ruku i okrenuo
ju natrag prema sebi. Morao ju je natjerati da shvati, inače će se vratiti čim se ukaže prilika.
- Moram učiniti nešto drugo. Netko me čeka.

-Tko?

- Žena koju želim oženiti.

Oženiti? Riječ joj je odzvanjala u glavi i Elizabeth se iznenada zavrtjelo.

Jedva se spriječila da ne zatetura i pogledala ga. Nešto ju je stegnulo u prsima. Osjećala se

kao da je upravo udahnula oblak oštrog, vrelog dima.

- Ženiš li se?
Podigao je obrvu. - Zvučiš tako iznenađeno. Zar si mislila da me nitko neće željeti samo zato
što me ti ne želiš?

Suptilna osuda u njegovu glasu bila je poput šamara. - Nikad to nisam pomislila. Zašto mi
stavljaš riječi u usta da izgledam kao da sam grozna? Šokirana sam, a ne iznenađena, iako si
u pravu - ne bih trebala biti. Svaka bi žena bila sretna da te ima.

Zapravo, više ju je iznenadilo što već nije vjenčan. Pogledaj ga samo. Bio je predivan. Jedan
od najljepših muškaraca koje je ikad vidjela. Zacijelo deseci žena žude za njegovom pažnjom.
Nešto što je pojela zacijelo se nije slagalo s njom jer joj je iznenada pozlilo.

- Ne bilo koja žena - reče ravnodušno. A zatim, kao da su ga razljutile vlastite riječi, napravi
pokret ramenima koji se nije mogao nazvati slijeganjem. - Još ništa nije službeno.

-Ali?

- Ali imam razloga vjerovati da će doći do zaruka. Nadam se da ću ju sutra ili preksutra otići
otpratiti do imanja u Yorkshireu.

Zašto joj je bilo toliko teško disati? Činilo se kako joj je zrak u plućima postao hladan i sledio
se. Imanju! - Shvaćam. Č-čestitam. Sretna sam zbog tebe. Ona je v-vrlo sretna žena.

Mislila je to, iako se činilo kako su joj riječi zapele u grlu.

- Prilika je dobra - reče hladnokrvno. - Ona je udovica manjeg baruna i ima dvorac u blizini
Peeblesa.

Dvorac? Udovica baruna? To jest bila dobra prilika - vrlo dobra prilika. Trebala bi biti
ponosna na njega zbog toliko korisnog saveza. Što nije objašnjavalo zašto joj se neobičan
osjećaj tereta spustio nisko u želudac.

Nabacila je smiješak i nadala se da ne izgleda drhtavo kao što se osjećala. - Sretna sam zbog
tebe. Zaslužuješ najbolje, Thommy - Thom -brzo se ispravila.

Gledali su se jedan dug otkucaj srca prije nego što je skrenuo pogled. -Tako će mi biti lakše
postati vitezom.

Osmjehnula se. Bio je najplemenitiji, najpošteniji čovjek kojeg je poznavala. Oduvijek je imao
dobar osjećaj za ono što je ispravno.

Njoj je već dugo vremena bio vitez, ali nije mislila da će mu biti drago slušati još njezinih,
priča o sjećanjima iz djetinjstva. Nastavio je sa životom baš kao što je i rekao.

Samo nije znala...

Vjenčanje.
Nije li se nadala da će i ona učiniti isto? Zar je zaboravila na Randolpha?

Sramila se priznati da jest.

Duboko je udahnula natjeravši zrak u suha pluća. Možda oboje moraju nastaviti. - Bio si u
pravu, nisam trebala doći.

Thom više nije dječak iz sela. Nije joj prijatelj iz djetinjstva i osoba kojoj se može povjeriti.
Već dugo nije. On je vojnik. Muškarac kojeg više ni ne poznaje.

Lice mu je bilo napeto, a izraz mrgodan. Činio se povrijeđenim kad je progovorio, kao da vodi
neku vrstu žestoke unutrašnje borbe. - Jamie će ti sigurno vratiti brata kući, Elizabeth. Dobar
je penjač.

Bila je to istina. Nakon gotovo katastrofalne nezgode na drvetu prije toliko godina Jamie je
odlučio postati jednako dobar penjač kao Thom. Gurao se preko granice straha za koji ona
nije trebala znati - nekoliko godina kasnije saznala je što ga je zaustavilo tog dana - i postao
vrlo dobar. Ali nitko nije bio dobar kao Thom. Vidjela ga je kako se uspinje uz glatke litice na
kojima bi i pauci oklijevali.

Bez obzira na to nabacila je širok osmijeh. Bio je u pravu, to nije njegova borba. - Sigurna sam
da si u pravu.

Zurili su jedno u drugo u polutami ne znajući što bi rekli, ali oboje su znalida je to posljednji
pozdrav.

Htjela je, željela je...

Duboko je udahnula i prekinula tišinu. - Zbogom, Thom.

- Zbogom, Elizabeth.

Uz jedan posljednji pogled za pamćenje otvorila je vrata i otišla.

★★★

Elizabeth je promatrala obzor želeći da se pojavi skupina jahača. Gledište iz prostorije

Istočnog tornja dvorca nudilo je širok pogled na Rooxburgh i okrutan, blago valovit krajolik
iza njega. Stotine su ljudi jurile niz uske ulice i ceste važnoga grada, ali nijedan od muškaraca
koje je tražila.

Bože na nebesima, koliko još mora izdržati? Činilo se kako u posljednje vrijeme samo
nervozno zuri kroz prozore tornjeva u iščekivanju.

Frustrirano uzdahne. Dva dana! James i Bruceovi poznati Čuvari otišli su prije dva duga dana
i od tada nije čula ni riječ. Je li im trebalo više nego što su očekivali da stignu do dvorca? Ili je
nešto pošlo po zlu?
Neznanje je bila čista agonija. Kako je mogla samo čekati, osjećala se poput lava u kavezu.

Ili princeze u tornju.

Srce ju je stegnulo svaki put kad bi pomislila na Thoma otkad su se razdvojili dvije noći ranije
- što je bilo često. Njegove su optužbe boljele. Nikad nije mislila da mu je tako. Nikad nije
uočila prijezir i gorčinu koji su zacijelo vrebali ispod stoičke vanjštine i kopala je kroz
sjećanja tražeći neki događaj - nešto što je mogla učiniti da to prouzroči.

Ali shvatila je da njegov prijezir možda ne proizlazi iz određenog događaja; bila je to

jednostavno prirodna reakcija na razdvojenost u statusu između njih. Nešto što joj nikad nije
bilo bitno jer nije morala

razmišljati o tome. Thom, s druge strane, nije bio te sreće. Uvijek je bio svjestan razlika u
statusu između njih i točnog značenja toga. Lordova kći i kovačev sin; lordov nasljednik i
kovačev sin - nije bilo upitno tko ima prednost i tko ima ovlasti.

Nisu bili jednaki. Čak i ako ona nikad nije o tome razmišljala na takav način, oduvijek je to
implicitno razumjela i možda im je veza izgrađena na tim neravnim temeljima - baš kao i
Thomova i Jamesova. Brat joj se nije morao razbacivati svojim ovlastima ili tjerati Thoma da
mu se nakloni; činjenicu da može bilo bi dovoljno teško progutati muškarcu kao što je Thom.
Snažnom, ponosnom muškarcu čiji ga urođen autoritet čini svojevrsnim vođom. Seoski
dječaci uvijek su ga smatrali vođom, osim ako Jamie nije bio u blizini. Onda bi se podvrgnuli
njezinu bratu.

Po prvi se put pitala kako bi im veza izgledala da su rođeni sa sličnim statusom. Pogled joj se
promijenio. Više nije bilo jasno da bi Jamie bio vođa baš kao što vise nije bilo jasno da Thoma
nikad ne bi smatrala potencijalnim proscem. Pretpostavljala je da bi o stvarima
razmišljala poprilično drukčije. Bila je to zbunjujuća spoznaja.

Osjećala se užasno jer je u Thomovim optužbama nesumnjivo bilo nešto istine. Uzimala ga je
zdravo za gotovo i pretpostavljala da će uvijek biti tu za nju. Mogla je to priznati.

Ali prevario se u svezi ostalog. Nikad ga nije smatrala slugom koji će skočiti na svaku njezinu
riječ i mrzila je što ju smatra takvom. Ali koliko joj god bilo važno da on to zna, također je
znala kako je jedini način da mu to dokaže da uvaži njegov zahtjev i ostavi ga na miru.

Treba razmišljati o vlastitim planovima za budućnost, zar ne?

Mora ga pustiti.

Međutim, stezalo ju je u prsima dok je zurila kroz prozor. Ovaj je put pogledom pretražila
dvorište ispod. Je li već otišao k svojoj udovici?

Nije ga vidjela od jučerašnjeg ručka, ali nije uspjela skupiti hrabrosti da danas pita Edwarda
Brucea za njega. Bojala se odgovora.
Tiho kucanje na vratima odvuklo joj je pogled s prozora. Očekujući služavku, iznenadila se
vidjevši ženu koja je ušla.

Srce joj je odmah poskočilo. - Jesi li nešto čula?

Milostiva Helen suhonjavo joj se osmjehnula i odmahnula glavom. -Ne još. - Njišuči vrckavu
bebu u rukama, doda: - Willie i ja mislili smo da bi ti dobro došlo društvo. - Zamišljeno je
skrenula pogled prema prozoru ispred kojeg je stajala Elizabeth. - Provela sam brojne sate
zureči kroz prozore.

Elizabeth je mogla zamisliti. Kako je to biti udana za jednog od Bruceovih fantoma? Za

čovjeka kojeg zovu na najteže, najopasnije zadatke? Naježila se. - Kako ti to uspijeva?

Lijepa se iscjeliteljica osmjehnula trudeči se smiriti dječačiča koji je uz vrpoljenje počeo

usmeno izražavati nezadovoljstvo jer ga drži. - Ovaj mi je mali bik pomogao. Također imam
posao koji mi oduzima više vremena nego što bih željela.

Elizabeth ju je razumjela. Helen se brinula za muškarce ozlijeđene na bojištu. Prehodavši

prostoriju, ispružila je ruke i osmjehnula se. -Presladak je. Mogu li ga primiti?

Helen je laknulo. - Molim te. Osječam se kao da će mi otpasti ruke. Več je toliko težak i
trenutno baš ne voli kad ga se nosi.

- Želi puzati?

Milostiva Helen kimne glavom. - Da, i ne voli kad ga odbiješ. Bojim se da je tvrdoglav poput
oca. - Nacerila se primijetivši kako su se Elizabethine ruke objesile od težine. - Također je i
građen poput oca. Moram priznati kako jedva čekam da prohoda.

- Ali pazi što želiš - Elizabeth reče nasmijavši se i stisnuvši slatko plavokoso dijete u naručju.
- Sječam se kako je bilo kad je Hugh počeo hodati. Činilo se kako ga vječito lovimo da ne bi
izazvao katastrofu.

Činilo se da se dječaku svidjela igra i prasnuo je u smijeh otkrivši šačicu biserno bijelih zubi.
Bio je slatki mali vražičak s anđeoskim, okruglim licem, velikim zelenim očima, dugim
trepavicama, baršunastomekom plavom kosom i snažnim malim udovima.

- Sviđaš mu se - milostiva Helen reče osmjehnuvši se. - Čini se da več ima oko za lijepe
djevojke.

Elizabeth se naceri i prasne u smijeh kad joj se počeo igrati s jednom od pletenica. - Koliko je
star? Deset mjeseci?

Milostiva Helen podigne obrve. - Da, idući tjedan. Zadivljena sam, Čovjek bi pomislio da bih
sa svim znanjem o liječenju trebala biti bolja u ovome. Ali Willie ima običaj otkriti koliko
mnogo ne znam. Čini mi se kako nikad ne znam što bih radila s njim. Ne mogu vjerovati da
sam uistinu mislila da će biti lako.
Čuvši vrlo majčinsku frustraciju u njezinu glasu, Elizabeth se morala osmjehnuti. Prisjetila se
Joanninih sličnih napora prije nego što je Uilleam napunio godinu dana. Nećak će joj imati
dvije godine u lipnju. - Je li ti to prvo dijete?

Helen kimne glavom. - Od nekih sam žena čula da postane lakše. S obzirom na to da ih
nekoliko ima više od jednog djeteta, morat ću im vjerovati.

Jo je zacijelo postalo, Elizabeth pomisli uz osmijeh, ako je novonastali sjaj njezine kože ujutro
nešto značio.

Elizabeth je pretpostavljala da priča o drugim ženama Bruceovih tajnih Čuvara. - Ne smeta li

ti mužu što ste ti i beba ovdje?

Usta milostive Helen iskrenu se. - Ne bih rekla. Mislim da bi više volio da smo Willie i ja u
dvorcu Varrich na samom sjeveru njegova posjeda u Sutherlandu, ali zna da ću možda biti
potrebna pa pokušavamo pronaći idealno rješenje. Willie i ja klonimo se opasnosti, ali čim
Magnus kažeda je sigurno, pridružimo mu se. S brojnim kraljevim pobjedama u
posljednje vrijeme nadam se da će uskoro cijela Škotska biti sigurna. - Užasnuto je škicnula
Elizabethino zapešće. - Willie, ne!

Dječačić je prestao pokušavati provući bucmaste prste kroz Elizabethinu pletenicu i počeo
joj žvakati narukvicu.

- U redu je - reče nasmijavši se. - Neće napraviti ništa loše.

- Jesi li sigurna? - Milostiva Helen upita nesigurno ju gledajući. - Vrlo je lijepa. - Pomnije je
promotrila tanak, urezan komad metala. -1 neobična. Primijetila sam da ju držiš kad sam ušla
u prostoriju. Zacijelo ti nešto posebno znači.

Elizabeth ju je sigurno opet vrtjela. Joanna je više odjednom istaknula - kao da time nešto želi
reći - da to često čini kad je zabrinuta ili nervozna zbog nečega.

- Znači - Elizabeth odgovori. Thommy joj je poklonio tu narukvicu za rođendan netom prije
nego što je morala otići u Francusku na početku Bruceova rata. Rijetko ju je skidala.

Mak je narukvica bila jednostavno dizajnirana, a sastojala se od dvaju brončanih

polukrugova (vjerojatno ostaci nakon pravljenja drške maca) spojenih šarkama sjedne
strane i osiguranih kopčom s druge. Kvaliteta izrade bila je nevjerojatna. Na njoj su bili
urezani drevni simboli poput onih na starom križu u St. Mary u Douglasu za koje se vjeruje
da su iz vremena kad su irski misionari St. Finian i St. Columba donijeli kršćanstvo. Thommy
je bio nadaren i zato nikad nije razumjela zašto želi biti vitez. Iako joj je sad možda postalo
jasnije.

- Mogu li ju vidjeti? - Helen upita.

- Naravno - odgovori pokušavši ju istrgnuti iz bebinih slinavih usta. Kad se počeo buniti kako
to inače bebe rade, skrenula mu je pozornost da ne plače spustivši ga na tlo. Odmah je počeo
istraživati. U sobi nije bilo mnogo namještaja - nije imao gdje pobjeći - ali držak je kamin na
oku.

S jednim okom na sinu, Helen se divila dizajnu.

- Jednom sam pročitala da su Rimljani za vojne uspjehe vojnicima davali narukvice -

Elizabeth reče. - Oduvijek me podsjećala na to.

Nešto je bljesnulo u Heleninu pogledu. - Istina! I ja sam čula za to. Mislim da se to zvalo
armilla. Hmm...

Elizabeth bi se nadovezala na taj hmm, ali Helen joj je vratila narukvicu u istom trenutku kad
je skočila da Willieju presječe put do -naravno - kamina.

- Zašto bebe uvijek vide opasnost i krenu ravno prema njoj? - Eli zabeth reče odmahujući
glavom dok je milostiva Helen nježno opominjala sina.

- Ne znam - milostiva Helen odgovori. - Ali neke to nikad ne prerastu. Moj muž, na primjer.

Milostiva Elizabeth se nasmije, ali se uozbilji kad se Helen okrenula od prozora gdje je otišla
kako bi Willieju pokazivala stvari u nadi da će mu skrenuti pozornost.

- Što je? - upita.

Olakšanje iscjeliteljice bilo je vidljivo. Elizabeth do tog trenutka nije shvaćala koliko je
nervozna. - Vratili su se.
SEDAM
Thom je predao mač sir Davidu Lindsayju. Važan vitez i jedan od Bruceovih najbližih
suradnika podigao je mač pred sobom kako bi ga proučio. Okretao ga je u ruci, nekoliko puta
zamahnuo i gledao svaki kut drške kao da nešto traži usput kratko uzvikujući.

- Dovraga, MacGowane, kako si to napravio tako brzo? Čini se kao potpuno nov mač.
Ravnoteža je nevjerojatna i ručka kao da je napravljena za moju ruku.

Thom slegne ramenima. - Da sam imao prave kovačke čekiče, mogao sam popraviti žlijeb za
krv. Još bi se mogao malo prepraviti blizu vrha kako bi bio lakši. Ali engleski oružar nije bio
tako dobar da nam ostavi sve alate.

Činilo se kako je kovačnica u dvorcu užurbano napuštena nakon što je Douglas zauzeo
Roxburgh. Thom ju je odlučio koristiti dok ne obavlja dužnosti za Carricka. Bog zna da nije
mogao spavati; barem je mogao zaraditi dodatan novac u tim budnim satima.

Nije se imao razloga osjećati krivim. Ali, dovraga, prizor Elizabethina blijeda, zabrinuta izraza
lica s druge strane dvorane ili dvorišta u proteklih nekoliko dana Izjedao ga je. Štoviše, danas
je preskočio ručak kako bi završio mač, ali i da bi ju izbjegao.

Nije da mu je to pomoglo. Još je uvijek mogao vidjeti te velike oči srne ispred sebe dok ga je
gledala i molila ga da joj pomogne.

Poriv daj oj priskoči u pomoć bio je toliko snažan da ga je fizički boljelo što to nije učinio. Već
ga je dva dana stezalo u prsima.

Opsovao je u sebi i vratio pozornost na Lindsayja koji mu je platio dogovorenu količinu novca
i zahvalio se. - Mogao bih ti poslati još par ljudi ako misliš da ćeš imati vremena. Znam da
nam je mnogima teško pronaći dobrog kovača s obzirom na to koliko vremena
provodimo spavajući na vrijesku. - Thom se ukoči. Ne primijetivši, Lindsay se nasmije. - Čini
se da smo u posljednje vrijeme u dvorcima jedino kad ih treba uništiti.

Mi, muškarci koji se bore, i vi, muškarci koji služe. Thom je znao da vitez time nije mislio
ništa, ali svejedno mu je odjekivalo u glavi. On nije jedan od njih i možda je budala jer to
pokušava promijeniti. Dovraga, što mora učiniti? Tri se godine ubijao da postane jedan od
njih i bilo je dovoljno samo podići čekić da bi opet postao jedan od ostalih.

Ali morao je priznati da se osjećao neobično sigurno vrativši se u kovačnicu. U toj se

nepoznatoj građevini osjećao više kao kod kuće nego na bilo kojem od mjesta gdje se nalazio
u protekle tri godine.

Bio je u Douglasu samo jednom otkad je otišao i bilo je užasno. Iako je bilo lijepo vidjeti
Johnnyja, kratko vrijeme koje je proveo s ocem bilo je neugodno, neprijatno i ispunjeno boli
s obje strane. Kao da nijedan nije znao što bi više rekao. Otac mu je mislio da se Thom srami
svojeg porijekla, a Thom nije znao kako objasniti što ga pokreće da pokuša postići više.
Dovraga, nije bio siguran ni da sebi može objasniti. Ali bila je to ista stvar koja ga je pokretala
dok se penjao. Volio je element opasnosti i gurati sebe do samih granica. Želio je vidjeti koliko
daleko može ići.

- Volio bih da mogu - reče iskreno. Trebao mu je novac. - Ali ujutro odlazim.

Ranije popodne stigli su dodatni ljudi i Edward Bruce dopustio mu je da se vrati u Rutherford
kako bi otpratio milostivu Marjorie u Yorkshire. Nažalost, pratnja će biti malena jer si je
Carrick mogao priuštiti da posudi samo nekoliko ljudi. Grof i ostatak vojske otići će krajem
tjedna kako bi započeli s opsadom dvorca Stirling.

Više iz navike nego iz potrebe, s obzirom na to da će kovačnica nesumnjivo biti uništena do

kraja tjedna, Thom je počistio pepeo i zamijenio alate nakon što je Lindsay otišao. Pao je
sumrak kad je zatvorio vrata kovačnice iza sebe i dvorištem prošetao do baraka. Bio je prljav
i unatoč hladnom zraku namjeravao je otići do rijeke i okupati se prije nego što pronađe
nešto za jelo i pokuša malo odspavati. Sutra ga čeka dug dan u sedlu.

Napravivši grimasu, krenuo je otvoriti vrata baraka kad mu je pozornost privukao zvuk
skupine jahača na ulazu u dvorac.

Prepoznao je Douglasa na čelu, kao i šačicu ljudi u pratnji. Thom se već susretao s Boydom,
MacKayem, Sutherlandom, MacRuairijem i MacLgodom nekoliko puta u protekle tri godine;
Elizabeth nije pretjerivala: ratnici u Douglasovoj pratnji bili su među najboljima u Bruceovoj
vojsci. Namrštio se kad mu je nešto palo na pamet. I Boyd i MacRuairi bili su na glasu kao
članovi kraljevih tajnih "fantoma". Ako u tome ima imalo istine, ne bi ga iznenadilo da su i ovi
ostali muškarci članovi.

Je li i Douglas?

Sama mu je pomisao na to, da mu je bivši prijatelj dio nečega tako slavnog, zasmetala. Ali
imalo je smisla. Previše prokletog smisla. Bez obzira na to kako se Thom osjećao, nije mogao
poreći Douglasove vojne vještine.

Namjeravao se okrenuti kad je pomnije promotrio jahaće. Naglas opsuje shvativši tko
nedostaje: Archie.

★★★

Jedan pogled u bratovo lice i Elizabeth je znala - čak i prije nego što je promotrila muškarce
koji su ušli u dvoranu iza njega tražeći visokog mladića kestenjaste kose.

- Archie?

Jamie mrgodno odmahne glavom.

Krajičkom oka primijetila je susret milostive Helene i njezina muža. Velik Visočanin uzeo je
sina iz ženinih ruku kao da je lak poput pera i zagrlio milostivu Helen primivši ju na prsa
odjevena u kožu. Velika ljubav između njih podsjećala je Elizabeth na njezina brata i Jo.
Mislila je da je njihova ljubav neobična, ali možda to nije bilo tako rijetko kao što je mislila.

- Što se dogodilo? - upita brata.

Odmahnuo je glavom dajući joj do znanja da ne želi pričati ovdje.

Jamie je nekoliko minuta vijećao s jednim od najstrašnijih, najimpozantnijih ratnika među

fantomima - koji je nešto pričao. Iako ga nikad nije upoznala, Elizabeth je znala tko je
vođa dojmljive skupine ratnika: Tor MacLeod. Svih deset članova Čuvara odgovorili su na
Jamiejev poziv da mu spase mladog brata; iz poštovanja prema Jamieju ostale su dužnosti
ostavili po strani. To je također govorilo mnogo o kraljevu poštovanju prema Jamieju kad ih
je pustio da idu, iako najveći ispit njegova kraljevanja dolazi za nekoliko mjeseci.
Dolazak engleskog vladara na ljeto bila je sablast koja ih je sve progonila.

- Poslat ću riječ kralju o našem kašnjenju i razgovarati s Carrickom -MacLeod reče na

materinskom jeziku Gall-Gaedhil Otočana.

Jamie kimne glavom. - Ponovno ćemo se sastati ujutro. Pronađite nešto za jelo i moj će vas
nadzornik uputiti u vaše odaje. Svima će nam dobro doći odmor.

Nakon što se pobrinuo za hranu, Jamie ju je poveo u kraljev solar. Vidjevši da je iscrpljen,
natjerala ga je da sjedne i donijela mu kalež vina prije nego što je sjela na klupu pokraj njega
da čuje što se dogodilo.

Objasnio joj je kako su stigli i proveli prvi dan promatrajući dvorac i pokušavajući prikupiti
informacije o zatvorenicima. Saznali su da Škote drže u stražarnici u tornju blizu ruba litice.
MacRuairi je pokušao ući u dvorac s nekima od seljana, ali vratar je provjeravao sve i morao
se okrenuti ne želeći se kockati da ga prepozna. MacRuairi je očito imao brojne neprijatelje
u pograničnom području. Koliko je čula, ozloglašen poglavar Zapadnog Otočja koji je postao
gusarski plaćenik imao je mnogo neprijatelja na svakom koraku.

Jamie je čekao do dugo u noć kako bi se pokušao popeti uz stijenu.

- Trebalo je biti lako - Jamie reče očito frustriran. - Ta je strana dvorca žalosno nezaštićena -
cijelu noć nisam vidio nijednog stražara u blizini.

Morali smo se samo popeti uz tu liticu, baciti ljestve od užeta preko zida i ušli bismo unutra
i izašli bez da nas itko primijeti. - Odmahnuo je glavom. - Litica čak nije ni izgledala loše kao
što smo mislili. Bila je strma, ali bilo je dovoljno hvatišta za noge i ruke. Prvih tridesetak
metara mislio sam da ćemo uspjeti.

- A onda? - upita.
Jamie čvrsto stisne usta. - Onda smo došli do deset metara gole stijene. Pokušao sam, ali
nisam mogao otići više od nekoliko metara. MacRuairi se uspio popeti skoro do vrha, ali
okliznuo se i samo ga je jedna ruka spriječila da ne padne niz liticu.

Elizabeth užasnuto razrogači oči.

- Usput, te informacije moraš čuvati za sebe. Sumnjam da bi mu žena cijenila što je umalo
ostala udovica.

Kimnula je glavom. MacRuairi je bio vjenčan s Bellom MacDuff. Bivša grofica od Buchana bila
je na glasu kao velik škotski domoljub i heroina.

- Mislimo da nitko u dvorcu nije ništa čuo, ali ne možemo biti sigurni. Šačica ljudi ostala je u
Bamburghu na straži, a ostatak se vratio u Roxburgh kako bi se reorganizirali za ponovni
pokušaj.

Hvala Bogu. Elizabeth nije mogla sakriti olakšanje. - Vraćate se nazad?

- Da, i ovaj ćemo put biti uspješni. Vjerojatno sam te odmah trebao poslušati.

Elizabeth je isprva ostala toliko šokirana da nije razumjela. - Trebao si slušati mene!

- Bila si u pravu. - Brat joj se nacerio vidjevši joj izraz lica i uštipnuo ju za nos kao kad je bila
djevojčica. - Da, znam kako izgovoriti te riječi. Mogao sam izbjeći dugo putovanje tamo i
nazad da sam ga odmah poveo.

Iznenada je shvatila što misli. - Thoma?

Jamie kimne glavom. - Da. Te bi stijene za njega bile mačji kašalj. Vidio sam ga kako se s
lakoćom penje na mnogo teže stijene.

Elizabeth tupo odmahne glavom. - Prekasno je. Morat ćeš smisliti drugi način.

- Nema drugog načina. - Namrštio se promatrajući ju. - Kako to misliš, prekasno je?

Elizabeth zagrize usnu i složi nevin izraz lica. - Već sam ga pitala.

Skočio je s klupe. - Što si učinila? - Ljutit ratnik viši od metar i devedeset zastrašujuće se
nagnuo nad nju. Uzvratila mu je sjedeći mirno s rukama sklopljenim u krilu. Thom ju je to
naučio. - Dovraga, Ella, rekao sam ti da ga se kloniš.

Pogledala ga je ispod oka. - Ti si mi brat, a ne otac. Thom mi je prijatelj i družit ću se s njim

ako želim.

- Dok se ne udaš, mogu ti biti poput oca. Dužnost ti je slušati me i činit ćeš što ja kažem. -
Nekoliko su minuta zurili jedno u drugo boreći se ljutitim izrazima lica kao mačevima i
pogledima vodeći tih rat. Jamie je bio u pravu, ali također je zacijelo shvatio tla će zauvijek
promijeniti njihov odnos ako bude tiskao s tim problemom. On je prvi odustao. - Sad bih te
trebao poslati natrag u Blackhouse kao što sam obećao.

Stegne ju u srcu. Ne može ju otjerati - ne dok Archie ne bude na sigurnom. - Ali nećeš - reče s
više sigurnosti nego što je imala.

Gledao ju je jedan dug trenutak prije nego što je popustio. - Dovraga, Ella. Ne razumiješ.

- Zašto mi onda ne objasniš? - reče tiho.

- MacGowan ti ne želi biti prijatelj. Ne želi to već dugo. Želi tebe.

Ona odmahne glavom. - Možda me nekoć želio, ali ne više.

Jamie se uozbilji. - Nemoj mi proturječiti u svezi toga, Elizabeth. Bez obzira na to što ti je
rekao, želi te i učinit će bilo što da bi te imao. Zaboga, što misliš, zašto je ovdje?

- Želi postati vitez. Želio je postati vitez otkad ga znam.

- Zbog tebe, dovraga. Živi u zabludi da će te biti vrijedan ako se uspne dovoljno visoko. Ali
nikad te neće biti vrijedan. Isprva nisam znao za njegove osjećaje, ali postalo je jasno one
noći kad sam vas pronašao na tornju. Bog zna što bi se dogodilo da vas nisam zaustavio.
Iskoristio nas je oboje, Ella. Mene zbog prijateljstva, a tebe zbog nevinosti. Mislio je da
se neću pobuniti što mi kovačev sin zavodi sestru jer smo prijatelji. - Oči su mu bljesnule od
bijesa. - Možeš li zamisliti? Kriste, oboje bi postali predmet sprdnje - a tebe bi usput uništio.

Elizabeth se trznula koliko je okrutno zvučalo, iako je znala da je to istina. - Nije me

iskorištavao, Jamie. Thom je jedan od najplemenitijih ljudi koje sam ikad upoznala. Poznaješ
ga. Znaš da nikad ne bi učinio ništa čime bi me obeščastio.

- Iz iskustva znam što strast može učiniti časnom čovjeku. - Elizabeth je shvatila da priča o
sebi i da ga to sjećanje muči. - Da, znam kakav je čovjek Thom bio - nevoljko prizna. - I
povjerio bih mu vlastiti život. Ali vjerovati mu da će se moći kontrolirati s mojom
šesnaestogodišnjom sestrom kad sam vidio kako te gleda? - Odmahne glavom. - Nema
šanse. Nisam se želio kockati. Još uvijek ne želim i zato želim da ga se kloniš. Ja ću se pobrinuti
za situaciju s Archiejem.

Odmahnula je glavom. - Ne razumiješ. Već sam ga pitala za pomoć i odbio je.

Uspjela ga je iznenaditi. - Odbio je tebe?

Ona kimne glavom.

Namrštio se. - Je li zbog ruke? Nisam mislio da je ozbiljno ozlijeđen.

Ona odmahne glavom. - Nije. Samo to nije želio učiniti. Rekao je da odlazi za dan ili dva -
nisam ni sigurna da je još uvijek ovdje. - Zastane duboko udahnuvši zrak u zategnuta pluća. -
Rekao je da ga čeka neka žena. Žena koju želi oženiti.

Ako ga je prije iznenadila, sad ga je uspjela u potpunosti zaprepastiti. - Oženiti? Jesi li

ozbiljna?

Kimnula je glavom.

- Koga će oženiti?

Slegnula je ramenima spustivši pogled na ruke. Shvatila je da toliko čvrsto stišće narukvicu
da će joj se vjerojatno urezati u kožu. - Nije rekao. Rekao je samo da je udovica baruna.

Jamie podigne obrvu očito zadivljen. - To mu je dobra prilika.

Zašto se samo osjećala gore čuvši brata kako to izgovara? Brak se za nju oduvijek vrtio samo
oko stvaranja saveza - zašto sad nije tako? - Da -složi se.

Jamie nije rekao ništa, ali mogla je osjetiti pogled na sebi. Nakon jednog trenutka reče: -
Udovica će morati pričekati, a ako je već otišao, možemo ga vratiti.

- Ne, ne razumiješ. Udovica je bila samo izgovor. Ne želi pomoći, Jamie.

- Nije važno što želi. Neću mu dati izbora. MacGowan je vojnik i učinit će što mu se kaže.

Elizabeth užasnuto razrogači oči razmišljajući o onome što je Thom rekao. Ako ga Jamie
pokuša natjerati, samo će učvrstiti svaku strašnu pomisao o tome kako im je bio "sluga".

- Ne! Ne možeš mu ništa narediti, Jamie. - Sjetila se razgovora s Thomom. - Možda ako ga
osobno pitaš i objasniš mu situaciju.

- Kako bi imao zadovoljstvo da me odbije? - Oštro se podsmjehne i reče: - Ne bih rekao. Ako
te odbio, vraški sigurno neće ništa učiniti za mene.

- Ali...

Podigao je ruku zaustavivši ju. - To nam je najbolji način - možda jedini način - da vratimo
Archieja. Što ti je važnije, brat ili MacGowanov povrijeđen ponos?

Oboje. Jamie nije rekao ništa krivo, ali Elizabeth je znala da Thom to neće tako gledati. Bit će
bijesan.

Ne može dopustiti da ima najgore moguće mišljenje o njima. Ono što želi njoj je uistinu važno.

Ukočila se. Možda postoji način. Možda mu Jamie ne bi morao narediti da im pomogne kad bi
ga pitala ponovno i uspjela ga nagovoriti. Samo se molila da je još tu.
- Javi se Douglasu s prvim zrakama sunca. Tijekom cijelog zadatka bit ćeš pod njegovim
zapovjedništvom.

Thom se iz petnih žila trudio izgledati ravnodušno dok je slušao Carricka, iako je ključao od
bijesa poput lonca s čvrsto zatvorenim poklopcem.

Nije mogao vjerovati. Tjeraju ga na isti zadatak zbog kojeg mu se Elizabeth obratila dvije noći
ranije. Njegov odgovor i ono što je želio nije bilo važno. Ona ili Jamie - ili možda oboje - otišli
su izravno Carricku.

Iako je to mirisalo na Jamiejeve metode, znao je koliko se očajno mora osjećati Elizabeth. Zar
mu ne da je priliku da opet odbije?

Nije bilo važno tko je. Imao je dovoljno ljutnje za oboje. Thom je bio prokleti pijun kojeg
Douglas može pomicati kako želi. Opet je dječak iz sela koji mora pregristi jezik kako se ne
bi suprotstavio svomu "lordu".

Činjenica da se namjeravao dobrovoljno javiti za zadatak koji su mu upravo dali samo je

dokazivala kolika je prokleta budala. Nije mogao vjerovati da ga je uistinu pekla savjest jer je
odbio pomoći.

Borio se da obuzda emocije kad je odgovorio Carricku. - Ne bih volio da me milostiva Marjorie
čeka, gospodine lorde. Mislio sam da će mi biti dopušteno otići ujutro.

Grof se namršti. - Ovaj je zadatak važniji. Milostiva će morati još malo čekati. - Svirepo se
nasmije. - Siguran sam da ćeš smisliti način da joj se odužiš.

Thom stisne čeljust. - A što ako odbijem?

Carrick ga pogleda ispod oka. - Ovo nije zahtjev. Kralj je naredio da se Douglasu pruži sve što
je potrebno da oslobodi brata. Čini se kako Douglas misli da bi mu mogao biti od pomoći - a
ja se slažem s obzirom na uslugu koju si izveo na krovu za milostivu Marjorie. - Carrick ga je
još malo promatrao možda pretpostavljajući da se Thom iz petnih žila trudi zadržati bijes. -
Znam da ti i Douglas niste u dobrim odnosima i on bi te odavno izbacio iz vojske. Nisam mu
dopustio da se miješa jer u tebi vidim velik potencijal. Uspješno obavi ovaj zadatak i obojici
nam možeš dokazati da sam vjerovao s razlogom.

Thom, ništa nije morao dokazivati "lordu" od Douglasa, ali kimne glavom savršeno svjestan
da nema drugog izbora. Douglas se pobrinuo za to.

- Dobro - Carrick reče. - Jedva čekam da čujem o tvojim pothvatima kad se vratite. Možeš se
vratiti u barake ili gdje god si se uputio kad te Henry pronašao.

- Išao sam do rijeke, gospodine lorde. - Još je uvijek bio čađav od rada u kovačnici ranije.

- Okupati se?
Thom kimne glavom.

- Vani je hladno kao u kusnici - Carrick reče i naježi se.

Thom mu je vjerovao na riječ.

Carrick odmahne rukom pokazavši Henryju da priđe bliže. - Pripremi MacGowanu kupku u
kuhinji. Ako ne mogu pronači kadu, reci im da uzmu moju.

Štitonoša razrogači oči, ali kimne glavom.

Carrickova velikodušnost iznenadila je i Thoma. Pretpostavljao je da je to trebalo ublažiti

ubod ne samo jer je natjeran na zadatak nego i jer će biti pod Douglasovim zapovjedništvom.

Nije, ali nije bio tolika budala da odbije rijetku priliku okupati se u toploj vodi. - Hvala vam,
gospodine lorde - Thom reče napustivši prostoriju.

Uzeo je ručnik, sapun i čistu odjeću koju je ostavio izvan Carrickove odaje u tamnici nakon
što ga je Henry pronašao i pošao za štitonošom u kuhinju.

Dok se voda zagrijavala u velikim željeznim loncima na vatri, on je pokušao pićem smiriti
oluju u sebi. S mnogo pića. Eksirao je čašu za časom iz vrča koji mu je donijela jedna od
služavki. Bio je to uisge beatha2 i po oštrom okusu od kojega ga je peklo grlo pretpostavio je
da će mu čaša planuti ako ju stavi previše blizu vatri.

Međutim, alkohol je učinio svoje i ohladio ga pa je pristao kad mu je služavka ponudila pomoć
pri skidanju odjeće - uz pogled koji je obećavao više. Djevojka je bila točno što mu je trebalo
da se ohladi u potpunosti.

Carrickov se štitonoša vratio svojim dužnostima i ostavio ih same u kutnoj prostorijici u

kuhinji gdje je pripremljena kupka.

Djevojka je vjerojatno bila nekoliko godina starija od njega, stasita, tamnokosa i dovoljno
lijepa sa širokim ustima koja su nagoviještala iskustvo i užitak. Okladio bi se da to nije prvi
put da je ponudila nešto tako muškarcu u ovom dvorcu.

Thom joj je dopustio da ga skine. Dopustio si je da utone u toplu vodu. Dopustio je da mu

rukama luta po cijelom tijelu sa sapunom perući prljavštinu i čađ s kože dok je ona ispuštala
tihe zvukove užitka i iščekivanja na ono što je pronašla.

Želio je da mu se svidi. Želio joj se ukrutiti u ruci. Želio je leći, zaklopiti oči i dopustiti da mu
milovanjem otjera požudu i ljutnju iz tijela.

2 Viski.
Vraški sigurno nije bio neiskusan mladić kao prije tri godine. Prestao je čekati Elizabeth u
trenutku kad je napustio Douglas. Međutim, ništa od toga nije objašnjavalo zašto je nježno
maknuo ruku služavke sa sebe i odmahnuo glavom. - Samo kupka, djevojko. Mislim da sam
popio previše.

Djevojka se nije predavala tako lako, ali kad je postalo jasno da se neće predomisliti, pomogla
mu je oprati kosu, a zatim mu dodala platneni ručnik kako bi se omotao oko struka kad izađe
iz kade.

Piću je pripomogla topla voda i morala ga je podržati obgrlivši ga rukama kad se umalo
okliznuo.

Isprva je mislio da je ona uzdahnula. Tek kad joj je odlijepio sada mokra prsa (i dojmljivo
krute bradavice) od svojih, podigao je pogled i shvatio da više nisu sami.

Elizabeth je stajala na ulazu blokirajući ostatak kuhinje i zureći u njega.

U najbolju ruku izgledala je zaprepašteno. Po ubrzanom disanju, ogrtaču s kapuljačom i

rumenim obrazima pretpostavio je da je upravo utrčala izvana, ali oči su joj bile širom
otvorene i blistave, a koža blijeda ispod rumenila.

Nije učinio ništa pogrešno, dovraga - iako se zbog tog jednog pogleda osjećao kao da jest.

Koliko je dugo stajala tamo? Je li ga vidjela kako izlazi iz kade? I zašto je od pomisli na njezin
pogled na tijelu dio njega koji je ostao toliko ravnodušan na pažnju služavke odjednom
postao vrlo težak i vrlo debeo?

Opasna oluja osjećaja koja je ključala u njem vratila se u punom zanosu. Bijes, prezir i još
nešto. Nešto sada mnogo opasnije. Požuda.

- Što želiš? - upita oštro. - Kao što vidiš, zauzet sam.

Ostavio je ruku oko služavke. Blokirala je većinu njegova golog tijela od Elizabethina pogleda.
Sada mokar ručnik nije skrivao mnogo. Jedan pogled tih velikih plavih očiju na njegovu kurcu
i ukrutio bi se poput stijene.

Ali bio je dovoljno ljut - potaknut pićem - da mu zapravo padne na pamet da odmakne ženu
od sebe. Želio ju je šokirati. Želio je da izgubi ravnotežu. Želio je da vidi mušku požudu -
mušku žudnju. Njegovu požudu, dovraga. Njegovu žudnju.

- Ja- Ja - zamucala je. - Trebam razgovarati s tobom. Važno je i ne može čekati. Molim te...

U tom ju je trenutku trebao otjerati. Trebao je shvatiti da se igra s vatrom.

Ali nije.
OSAM
Elizabeth je zateturala. Olakšanje koje je osjetila saznavši od Carrickova š titonoše gdje je
Thom nestalo je u trenutku kad je ušla u kuhinju i ugledala...

Sve. Usta su joj se osušila. Toplina joj je preplavila obraze i proširila joj se kožom u blagim
trncima. Bio je gol. Na jedan zatupljujuć trenutak od kojeg joj je proključala krv i zastao dah
vidjela mu je svaki centimetar tijela i bilo je nevjerojatno. Mišići na rukama i prsima čvrsti
poput stijene nastavljali su mu se niz uzak struk do bokova i nogu. Na tijelu mu naizgled nije
bilo viška kože; bio je vitak, isklesan, oštar poput britve i isijavao je muškom moći i snagom.

Bože dragi, kako joj je uspio skrivati sve to? Na trenutak je osjetila iskru ljutnje osjećajući se
kao da je prevarena.

A zatim je ugledala i drugi dio njegove muške snage i moći. Dug, debeo dokaz njegove
muškosti koji je uočila samo na sekundu prije nego što je omotao ručnik oko struka.

Osjetila je nešto neobično u trbuhu. Leptiriće uzbuđenja. Neprimjetan grč od kojega joj je
tijelo zadrhtalo.

S malo privatnosti u dvorcu vidjela je brojne stražnjice i muške dijelove, ali nikad nije
obraćala pozornost. Ali sad jest i nije mislila da će ikad zaboraviti taj prizor. Baš kao što nikad
neće zaboraviti bolno probadanje u prsima kad je ugledala ženu priljubljenu uz njegova prsa
i shvatila što je prekinula.

Jesu li se...?

Panika joj je ispunila pluća. Panika koja je posramila strah koji je osjećala razmišljajući da ga
neće uspjeti pronaći prije Jamieja.

Ali brat joj je još uvijek jeo u svečanoj dvorani; još je uvijek imala vremena uvjeriti Thoma da
pomogne prije nego što mu to narede. Pokušavajući ignorirati ruku koju je omotao oko
djevojčina struka, ponovi: - Molim te, Thom.

Zurila mu je u oči i osjetila kako joj neobični trnci prolaze tijelom. Nešto je drukčije bilo u
njem. Nešto opasno. Nešto uzavrelo i oštro što nije razumjela. Više nije bio miran i
ravnodušan.

Gledali su se i umalo se povukla. Nešto nije u redu. Između njih je pucketala neobična energija
za koju je nagonski znala da ju ne može podnijeti. Kao da pokušava smiriti oluju, uhvatiti
munju ili utišati grmljavinu.

- U redu - reče.

Primijetila mu je lagano otezanje u glasu i namrštila se. Je li pijan? Thom nikad nije pio
previše. Barem ne Thom kojega je poznavala, ali koliko zna o čovjeku ispred sebe?
Ako previše bude razmišljala o tom pitanju, mogla bi postati još nervoznija nego što već jest.
Bila je nervozna, shvati. Što je bilo smiješno. To je Thom, podsjeti se. Poznaje ga većinu života.
On joj je poput brata.

Otjerala je tu misao trenutno i nagonski. Uopće joj nije poput brata. Barem ne više - ako je
ikad bio.

Maknuo je ruku sa ženina struka. - Hvala ti, djevojko. Ali mislim da dalje mogu sam.

Služavka je izgledala kao da želi proturječiti, ali baci pogled u Elizabetbinu smjeru i očito se
opameti.

Elizabeth je zakoračila na stranu dopustivši ženi da prođe. Trenutak kasnije ona i Thom ostali
su sami. Ili skoro sami, kako je u kuhinji bilo još nekoliko ljudi. Ali ovaj je kutak bio prilično
osamljen. Nitko im neće smetati. Zašto je ta spoznaja odjednom još više rasplamsala zrak
između njih?

Okrenula se kako bi mu dala privatnosti dok se oblači, iako je znala da to jednako čini kako
bi se spriječila da ga opet pogleda.

Kad je odjenuo lanenu majicu i hlače, prehodala je prostoriju i stala pred njega. Toplina i
miris sapuna iz kupke obuzeli su joj osjetila. Barem si je to govorila. Ali znala je da je
vjerojatno više u pitanju njegova toplina i svjež miris sapuna kojim mu je koža zračila.
Mirisao je dobro. Uistinu dobro.

Još se uvijek nije mogla naviknuti na činjenicu da je toliko velik. Stojeći mu tako blizu pred
širokim, čeličnim prsima, poželjela je ispružiti ruku i...

Pročisti grlo pokušavši obuzdati zalutale misli. Mora se usredotočiti na razlog svoga dolaska.
- Jamie se vratio.

Gotovo je mogla osjetiti kako se ukočio kad mu se svaki mišić u tijelu napeo. Dragi Bože, zašto
je iznenada osjetila poriv da prstima prijeđe preko isklesanih linija i vidi jesu li čelične kao
što izglednu?

- Znam, vidio sam ga kako dolazi na konju.

- Onda si zacijelo vidio da Archie nije s njim? Nije upalilo, Thom. Jamie se nije uspio popeti uz
liticu. Blizu vrha postoji gladak dio i nije uspio. Ali ti bi mogao. Rekao je da bi tebi bilo lako.
Da si se znao penjati na mnogo teže stvari. Znam da tražim mnogo, znam da bi moglo biti
opasno, ali rekao je da nema stražara na tom dijelu, a ostali će ti se ratnici pridružiti... - Ništa
nije govorio. Štoviše, nije si mogla pomoći da ne primijeti koliko je jezivo tih dok ona blebeće.
Nešto nije u redu. Ali nije poslušala taj tih. glas u glavi i nastavi dalje. - Znam da si odbio.
Znam da nemaš razloga pomoći, ali molim te, preklinjem te da razmisliš.

Mora ga uvjeriti. Nakon što joj je rekao da se osjeća poput sluge i da je pod njihovim
"zapovjedništvom", ne može mu dopustiti da misli kako nema izbora. Toliko je naporno radio
da si stvori nov život i ako ga Jamie natjera da to učini, bit će mu to udarac na ponos koji
možda nikad neće moći oprostiti.

Nije shvatila da ga je dotaknula rukom dok je govorila, dok nije primijetila da zuri u nju.
Smeteno ju je pokušala maknuti, ali nije joj dopustio. Uhvatio ju je za zapešće i privukao bliže.

Tijela su im se gotovo dodirivala. Oh, moj Bože, osjećala se kao da je ušetala u kovačnicu.
Toplina ju je obuzimala, gubila je tlo pod nogama. Osjećala se neobično. Vrtjelo joj se u glavi
- kao da bi se mogla onesvijestiti.

Što joj se događa? To je Thommy.

- Koliko to jako želiš, Elizabeth? - Glas mu je bio dubok i promukao i toliko pun skrivenih
značenja da se pitala razgovaraju li još o Archieju. -Čime si se voljna cjenkati?

Cjenkati? Odjednom je shvatila. Novac! Zašto se toga nije sjetila prije? Ako se to činilo
neobično koristoljubivim od Thoma, podsjetila se da su se stvari promijenile. Da bi čovjek
postao vitez, potreban je novac. - Reci koliko želiš i dobit češ. Ja nemam mnogo novca, ali
sigurna sam da će ti Jamie platiti koliko god...

- Ne želim prokleti novac tvoga brata!

- Ali rekla sam ti, imam malo svoga novca koji nije dio miraza... -Zastane promatrajući ga u
šoku.

Je li to ono što predlaže? Brak?

Grubo se nasmijao. - Nemoj izgledati toliko užasnuto, neču te tražiti to. Kao što sam rekao,
imam druge planove.

Namrštila se, ne samo sjetivši se njegovih zaruka nego toga koliko je brzo pretpostavio da
zna o čem razmišlja. Ostala je iznenađena - ne užasnuta. - U tom slučaju ne razumijem.

- Stvarno? - Glas mu je opet postao promukao kad mu je pogled kliznuo niz njezino tijelo.
Polako. Napeto. Ostavljajući trag iza sebe. - Ne možeš li se sjetiti ničeg drugog čime bi se
cjenkala?

Uzdahnula je. Toplina njegova pogleda nije ostavljala mjesta sumnji na što misli.

Jamie je bio u pravu. Thom nije plemenit dječak s istančanim osjećajem za pravdu kojeg je
pamtila. Povremeno je bio sklon lošemu raspoloženju, ali ovo je bila mračna, ljutita strana
koju nije vidjela nikad prije. - Natjerao bi me da ti dam svoju nevinost?

Pogledom je pronašao njezin. Uzavreo bljesak plavetnila izazvao je val topline koji joj se
proširio sve do nožnih prstiju. Ali udovi su joj se počeli topiti od omamljujućeg osmijeha. -
Natjerao? - Privukao ju je čvrsto uz sebe. - Neću te morati ni na što tjerati.
Nakon vatrene senzacije koja joj je u drhtaju prošla tijelom zapitala se je li možda u pravu.

★★★

Kao muškarac koji je bio uz vatru cijeli život, Thom je znao bolje nego da se poigrava s njom.
Ali nije se samo igrao, rasplamsavao ju je, ložio, izazivao ju da ga opeče. Ali nije mogao
prestati. Napokon je imao milostivu Elizabeth Douglas gdje ju želi. Kad ga je vidjela - uistinu
vidjela - rastuće uzbuđenje koje joj je odjekivalo tijelom postalo je neodoljivo.

Želio se cjenkati samo poljupcem, ali kad je pretpostavila više... nije bas dovoljno bistro
razmišljao da bi ju ispravio.

Ali nije znao zašto ga je pretpostavka da želi novac razljutila više nego što misli da se želi
cjenkati njezinom nevinošću.

Nikad ju nije trebao dotaknuti, a naročito joj nije trebao privući tijelo uz svoje. Osjećaj grudi
priljubljenih uz prsa, njezine krute bradavice, požudno rumenilo na obrazima i sladak uzdah
i razdvojene usne izludjeli su ga od požude. Našao se na mračnom i dubokom mjestu iz kojeg
je bilo nemoguće izaći. Bilo je to mjesto erotičnih snova i maštarija. Mjesto gdje ju je napokon
okusio.

Napokon ju dotaknuo. Gdje se napokon zarumenjela od žudnje i gdje je oslabila želeći se

predati.

- Ne možeš biti ozbiljan - nervozno uspije izgovoriti. - Poznajem te, Thom. Ne misliš to.

Njezina sigurnost samo je rasplamsala vatru. Uopće ga ne poznaje. -Poznavala si dječaka koji
je znao gdje mu je mjesto. Dječaka koji ti je dopustio da vidiš samo ono što želiš vidjeti.
Mladića iz sela koji se ne bi usudio dotaknuti savršenu malu princezu iz straha da bi ju
mogao okaljati.

Razrogačila je oči i zatreptala naizgled osjećajući strah. Nije znao koga mrzi više u tom
trenutku. Pustio ju je i maknuo ju od sebe morajući ju udaljiti od svoga vrelog tijela. Stiskao
je šake uz bokove dok se borio za kontrolu. - Je li pomisao da te dodirujem toliko uvredljiva?

Trepnula je. - Ne! Mislim, da... Mislim, ne, naravno da nije! Zašto me pokušavaš zbuniti?

Čvrsto je i nepraštajuće stisnuo usta. - Je li to ono što radim? Mislio sam da se cjenkamo. Ali
s obzirom na to da ti se moji uvjeti ne sviđaju...

- Poljubac - reče prekinuvši ga.

Srce mu je možda prestalo kucati. Međutim, zasigurno je prestao disati. Mogao je samo zuriti
u nju i čekati objašnjenje.

- Dopustit ću ti da me poljubiš, a onda češ morati pristati pomoči da spasimo Archieja.

Dopustit ću ti. Stisnuo je čeljust. - Iznimno velikodušno od tebe, ali bojim se da to nije
dovoljno.

Zarumenjela se očito iznenađena odbijanjem njezinih uvjeta. Zar smatra da ju toliko očajnički
želi okusiti?

Pa što ako želi, dovraga!

- Što onda ti želiš? - zahtijevala je očito postavši agresivnija.

- Ja ću tebi dopustiti da me poljubiš - reče.

Namrštila se. - To sam ja rekla.

Nije ju ispravio. -1 vidjet čemo možeš li me uvjeriti da je vrijedno rizika.

Bore između obrva postale su još istaknutije. - Kako bih to trebala učiniti?

- Neka poljubac bude dobar. - Glas mu nije odavao ubrzano zagrijavanje krvi u tijelu, - Siguran
sam da si se več ljubila?

Pogledala ga je ispod oka kao da pretpostavlja da iza tog pitanja leži nešto više nego što se
čini. Bila je u pravu.

- Jednom ili dvaput.

Bijes koji se probudio u njem bio je tako brz i žestok da je postao krvoločan. Mišići su mu se
rasplamsali. Pomisao da ju dodiruje netko drugi dovodila ga je do samog ruba. Tko? Kada?
Ubij.

Nekako je uspio odgovoriti bez režanja. - Dobro. Onda ćeš znati što ti je činiti.

★★★

Elizabeth nije imala pojma što da učini. Thom - osoba za koju je mislila da je poznaje najbolje
na svijetu, a ispostavilo se da je ne poznaje uopće -stajao je tamo očito čekajući da krene.

Oprezno ga je promatrala osjećajući da se ispod tog razgovora krije mnogo više nego što ona
čuje.

Činilo se kao dobra ideja, ali sad kad ga je zapravo gledala, znajući što mora učiniti, činilo se...
većim. Mnogo većim. I zastrašujućim. I nekako važnim - kao da će učiniti nešto za što zna da
nikad neće moći povući.

Liznula je iznenada suhe usne i kratko zakoračila naprijed. Ali cijelo joj se tijelo naizgled
treslo. Koljena su joj klecala, noge su joj se pretvorile u puding i želudac joj se okretao i
poskakivao poput ribe na suhom.
Upravo je to i bila. Nije imala pojma što radi. Ljubila se prije dvaput, zapravo - ali nekako je
znala da poljubac poput kratkih pusa koje je ukrao posebno hrabar francuski udvarač neće
biti dovoljan.

Neka poljubac bude dobar.

Pogledala ga je osjećajući kako joj se srce podiže u grlo.

Da barem nije toliko impozantan.

Da samo nije toliko visok i tako drsko zgodan.

Da ga samo nije vidjela golog. Dragi Bože, to nije vrijeme da razmišlja o tome! Srce joj je
udaralo toliko glasno da se pitala može li ga čuti.

Prekrižio je ruke promatrajući je kako mu se približava beskrajno sporo. - Nemam cijelu noć.

Namrštila se. Nije joj lako, proklet bio. Ispravila je ramena, obrisala ruke o haljinu i zatvorila
udaljenost između njih.

Stala je otprilike korak od njega.

Usta su mu se izvila u osmijeh od kojeg se osjećala poput punašnog, sočnog janjeta. - Ne

grizem - reče, a zatim doda tako nježno da se pitak je li ga dobro čula: - Osim ako to ne želiš.

Pogled joj poleti prema njegovu. Međutim, iako se još uvijek smiješio tim pokvarenim
osmijehom kojim ju je izazivao da se približi ako se usudi, nije mu mogla pročitati misli.

Dragi Bože, koliko je vruće! Na obrvama su joj se skupile kapljice znoja i osjećala se kao da
ima temperaturu.

Napetost između njih bila je toliko gusta da nije mogla disati. Iako možda postoji drugo
objašnjenje. Možda se bojala udahnuti jer je strahovala da će ju preplaviti njegov miris i opet
joj obuzeti osjetila zbunjujući ju.

Zacijelo je shvatio koliko je nervozna, a ipak je samo stajao i gledao je tim tajanstvenim,
nepristupačnim i prokleto mirnim izrazom na licu. Osjetila je neobičan tračak simpatije
prema bratu prisjetivši se koliko je puta Thom upotrijebio isti izraz protiv njega. Tako je
uzvraćao udarac. Tako se opirao lordu ne čineći ništa izravno.

Je li to ono što radi? Uzvraća udarac ravnodušnošću? Nalet bijesa dao joj je upravo potrebnu
dozu hrabrosti.

Pravi slona od muhe, uvjeravala se. To je samo poljubac. Može to učiniti.

Prislonivši mu obje ruke na prsa kako bi se pripremila, podigne se na prste.

Ali još uvijek nije bila dovoljno visoka. Usta su mu još bila nekoliko centimetara od njezinih i
očito joj nije namjeravao olakšati situaciju spuštajući ih.

Podlac!

Napućivši usta sada hrabrija od bijesa, kliznula mu je rukama oko vrata, ispružila se uz njega
i privukla mu glavu prema svojoj.

Usne su im se srele u najmekšem, najnježnijem dodiru. Međutim, šok koji joj je prošao tijelom
nije bio ni sličan. Bio je nagao. Uzbuđujuć. Zaustavio joj je srce.

Gotovo je ustuknula. Ali tijelo mu je bilo toplo i, iako kruto, nevjerojatno udobno, a jak miris
viskija u njegovu dahu neobično ju je opijao i privlačio.

Rekao joj je da se pobrine da poljubac bude dobar.

DEVET
Osamnaest godina. Thom je morao čekati gotovo osamnaest prokletih godina da ga ponovno
poljubi i proklet bio ako se nije isplatilo.

Međutim, sladak dodir njezinih usana na obrazu koji mu je dala dok je bio dijete u znak
zahvalnosti jer ju je spasio s tog drveta nije bio ništa u usporedbi s osjećajem njezinih vrlo
odraslih, vrlo senzualnih usta na njegovima. Poljubac je i dalje bio sladak, ali njegov odgovor
- i čežnja koja ga je obuzela - nije. Bio je daleko od slatkog koliko je to moguće.
Sirov, primitivan i intenzivan i zaslijepio ga je užarenom munjom požude koja mu je
odjekivala tijelom poput oluje.

Oluje protiv koje se morao boriti. Ruke je čvrsto držao uz bokove, a svaki mišić u tijelu napeo
se i ukočio obuzdavajući se. To mu je obuzdavanje dolazilo nagonski nakon godina žudnje za
nečim što ne može imati.

Ne smiješ ju dodirnuti. Om nije za tebe.

Riječi su mu bile toliko usađene da čak i sad, čak i sad kad je čvršće pritisnula usta uz njega,
kad joj se tijelo trljalo o njegovo, nevino i pozivajući ga, kad je iz grla puštala tihe zvukove
koji su ga praktički preklinjali da odgovori, nije.

Dovraga, gotovo kao da se bojao dodirnuti ju. Bojao se da je možda ostatak svijeta u pravu -
možda nije dovoljno dobar. Bojao se da će te grube ruke pune žuljeva na njoj nekako uprljati
to kremasto savršenstvo. A najviše od svega bojao se da će biti nemoguće obuzdati strast kad
ju pusti nakon silnih godina suzdržavanja.

Vlastita ga je suzdržanost razbjesnila. Više se ne mora zaustavljati. Zašto ju ne bi poljubio,

dovraga? Nema ga tko zaustaviti. Nema mu tko reći da ju ne može imati.

Čekao je ovo previše prokleto dugo. Čekao da mu dođe, da prepozna što je oduvijek postojalo
između njih i da joj pokaže što je točno napustila.

Više nema suzdržavanja, dovraga. Počeo je polako kao da ispituje hoće li mu tijelo poslušati
naredbu uma. Stavi joj ruku na struk. Nježno, dovraga. Nemoj ju privući previše čvrsto. Drugu
ruku polako pomakni gore. Primi ju za glavu.

Ah, Kriste. Umalo je zastenjao kad mu je glatka, svilena kosa pala preko prstiju i izazvala nov
val senzacije na koži. Izazivala ga je. Dovodila ga u napast. Želio je prstima proći kroz nju,
zgrabiti ju rukom i grubo joj privući usta svojima.

Želio joj je jezikom kliznuti u usta i poljubiti ju žestoko i duboko. Želio ju je ljubiti dok joj se
okus ne stopi s njegovim, dok jezikom ne počne kružiti i divlje istraživati - strastveno - uz
njegov, dok ne osjeti istu nezasitnu glad koja gori u njem.
Krv mu je poput rastaljene rude kolala venama potičući ga da ju proždre, potičući ga da otvori
te bolno slatke usne pod svojima i okusi ju cijelu. Ali na silu je usporio puls, rukama ju nije
zgrabio, nego milovao i ustima ju je pomeo i zaveo, a ne obeščastio i poharao poput divljeg
kmeta.

Kao da je najkrhkiji komad porculana privlačio ju je bliže beskonačno sporo. Ruka na boku
kliznula joj je oko struka i ruka kojom joj je držao glavu privukla joj je usta čvršće uz njegova.

Nije se micao. Nije si vjerovao da učini išta drugo, osim da dopusti da ga senzacija preplavi u
vrelom, razornom valu. Ali medena slatkoća njezina daha, baršunasta mekoća njezinih
usana, ženstvene, bujne obline koje su se topile na njem povukli su ga ispod površine.

Bilo je to previše. Osjećao se previše dobro. Nagoni koji su gorjeli u njem bili su previše
moćni, porivi previše životinjski. Bilo mu je previše prokleto vruće. Ne može to učiniti. Mora
se povući.

Međutim, sav razum koji je možda posjedovao nestao je kad je zastenjala nisko iz grla. Taj je
jecaj iz njezinih usta prešao u njegova. Pokidao je sve uzde kojima se obuzdavao i otvorio
prokletu branu.

Priljubio ju je uz tijelo, zgrabio ju za glavu i odlučno joj privukao usta svojima. Više nije bilo
nježnih dodira i polaganog zavođenja; otvorio joj je usne svojima i utonuo u nju duboko i
užurbano. Ustima joj je uzimao nevinost hrabrim, zapovjedničkim pokretima jezika koji su
zahtijevali odgovor.

I odgovorila mu je. Kriste, kako mu je odgovorila. Njezin ga je odgovor ostavio zatečenog.

Isprva stidljiv i nevin - dokazujući da se nikad prije nije ovako ljubila - i hrabriji i strastveniji
kad ju je obuzela žudnja.

Žudnja za njim.

Da, želi ga i zadovoljstvo da je bio u pravu i da je povezanost između njih bila mnogo više od
prijateljstva nije bilo ništa u usporedbi s tim kad je osjetio kako to odzvanja u njoj, čuo je to
u tihom stenjanju i okusio to u pomahnitalim ustima i jeziku koji je klizao uz njegov.

Bilo je još bolje nego što je zamišljao - a ono što je zamišljao bilo je prokleto spektakularno.
Ali nije si mogao dočarati nevjerojatan osjećaj svih tih ženstvenih oblina priljubljenih uz
sebe, profinjenu slatkoću njezinih usta, svilenkastu kosu, svjež miris sapuna koji joj se upio
u kožu meku poput bebine. Vraški sigurno nije mogao znati kako će se osjećati kad mu zarije
ruke u leđa i ramena dok se poljubac pojačavao kao da se pokušava pridržati. I nije imao
pojma kako će se osjećati dok joj se tijelo trlja o njegovo pokušavajući se približiti. Kad joj
rukom klizne oko čvrste stražnjice da ju podigne uz sebe. Kako će biti osjetiti da mu je kurac
krut i smješten na jedinom mjestu gdje ga je želio, a zatim osjetiti kako se nevino, ali nagonski
njiše uz njega.
Gotovo se prokleto izgubio. Užitak je bio toliko oštar, pritisak toliko intenzivan da je mogao
svršiti u tom trenutku.

Nije znao koliko još može izdržati. Rukama više nije bio sposoban milovati; bile su previše
zauzete lutajući joj po cijelom tijelu. Preko nježno zaobljenih bokova, bujne stražnjice, teških,
velikih grudi.

Nije se mogao suzdržati da ne zastenje kad je napokon primio te savršene brežuljke u ruke.
Kriste, bile su spektakularne. Bujne i okrugle i izdašne. Izdašne toliko da nisu stale u jednu
ruku. Izdašne toliko da je želio uroniti licem između njih. Poigravale su mu se sa snovima.
Koliko je puta sanjao o tome? Sanjao da ju primi rukom. Da ju stisne. Da palcem kruži oko
krutog vrška dok mu se ona izvija u ruci. Sanjao da uzdiše i stenje.

Ako je ikad sumnjao u prirodu njihove veze, prestao je. Ovakva se strast ne može poreći.

Niti se može obuzdati.

★★★

Elizabeth nije razumjela što joj se događa. Dobro, u teoriji je razumjela da ju Thom ljubi - i da
mu uzvraća poljubac - ali senzacije koje su joj se okomile na tijelo, senzacije koje su joj
pretvorile mozak u kašu i noge u puding, njih uopće nije razumjela.

Nikad nije zamišljala da poljubac može biti toliko... neodoljiv - tako potpuno i dubinski
razoran. Da se može osjećati kao da nikad ne želi raditi išta drugo. Kao da joj je tijelo iznenada
oživjelo, a u isto se vrijeme osjećala kao da će umrijeti ako ju prestane dirati rukama i
milovati jezikom.

Poljubac je bio nevjerojatan. Činilo se kako točno zna što radi i radio je to savršeno - stručno.
Nikad nije zamišljala da može biti toliko pouzdan. Hrabar. Dominantan. Gdje je naučio...?

Nije željela znati.

Imao je tako dobar okus - mračan i ljutkast, začinjen viskijem. Osjetila su joj upijala opojnu
kombinaciju u vrelom, rastopljenom valu koji ju je opijao užitkom i toliko oslabio da bi se
srušila na tlo (unatoč tomu što mu se objeručke držala za stjenovita ramena) da nije osjetila
čvrst rub malenog stola iza sebe.

Dodatna potpora postala je još više dobrodošla kad joj je primio grudi u ruke i cijelo joj se
tijelo rastopilo. Topao nalet užitka koji ju je prožeo preduhitrio je sav lažni šok i djevičansku
čednost. Toplina njegova dodira ostavljala je trag senzacije. Gradi su joj dobile svrhu: da mu
budu u rukama, da ih stišće i miluje, da joj prstima štipa bradavice. Da ih ustima...

Oh, Bože. Ispustila je zvuk čistog, rastopljenog užitka kad je prekinuo poljubac i usta joj prinio
grudima.
Nekako joj je, dok je ona bila izgubljena u deliriju njihova poljupca, uspio razvezati haljinu i
dovoljno pomaknuti steznik u stranu da pogledu otkrije ružičaste vrbove njezinih grudi... i
ustima. Njegova vrela, vlažna usta sad su ju sisala žestoko i duboko dok je jezikom kružio oko
nateklog, pulsirajučeg vrška.

Sav otpor koji je možda osjetila, svaki tračak razuma koji bi se mogao probiti kroz izmaglicu
opojnog užitka izgubio se kad ju je prekrio ustima.

Nalet užitka prostrijelio ju je do nožnih prstiju i skupio joj se između nogu postajući vreliji,
vlažniji i postojaniji.

Tijelo joj je znalo što želi i dok mu se leđima izvijala dublje u ustima, bokovima se počela
pritiskati o njegovu muškost. Debela, mesnata motka bila je tako velika i kruta, a pritisak tako
uzbudljiv da bi mu dala bilo što -ili sve - da nastavi.

Upravo je to i učinila kad joj je rukom kliznuo ispod haljine i dodirnuo to toplo, vlažno mjesto
koje je drhtalo tako čeznutljivo.

★★★

Thom se izgubio u mračnom viru pohote i žudnje koji ga je vukao dublje i dublje do točke
odakle nema povratka. Nije znao može li se izvuci - ni želi li to.

Osjetio je točan trenutak kad mu se predala, točan trenutak kad je postala njegovom. Mogao
joj je to čuti u uzdasima i osjetiti u udovima kad je prstom kliznuo preko tog toplog,
osjetljivog mjesta između njezinih nogu. Sav otpor jednostavno se rastopio i tijelo joj je
podleglo sili požude između njih.

Toplina... vlažnost... Bila je toliko vlažna da to nije mogao podnijeti. Podigao je glavu s
njezinih grudi i pogledao ju u poluzaklopljene oči.

Željela ga je i topao dokaz sladak poput meda ovlažio mu je prste. Zario se u nju gledajući ju,
promatrajući kako joj se užitak i iznenađenje igraju na licu.

Učinit će da svrši. Već je bila bolno blizu. Disanje joj se počelo ubrzavati uz oštre, kratke
udahe, zamutilo joj se pred očima i nježno ružičasto rumenilo na obrazima potamnilo je dok
ju je milovao.

Njegov već pulsirajući kurac počeo je pulsirati jače dok je prstom ulazio i izlazio iz te uske,
tople rukavice. Bože, bila je tako slatka. Tako predivna. Odgovarala je tako nevino i slobodno
dok se prepuštala užitku koji joj donosi.

Gotovo je došla do vrhunca, tijelo joj se grčilo, frustracija je utišala uzdahe, zaklopila je oči i
pokušavala pronaći ono što traži. Sažalio se nad njezinom nevinošću i ostavio ju bez izbora
pritisnuvši ju dlanom našavši osjetljivu točku kojoj nije mogao odoljeti. Počela je drhtati i
stenjati.
Bila je to najdivnija stvar koju je ikad čuo.

Također i najbolnija. Poriv da i sam svrši nakupio mu se u kralješnici i pulsirao. Toliko je želio
ući u nju, osjetiti kako mu grčevi stežu bolan kurac umjesto prsta, osjetiti kako ga
preplavljuje sva ta topla vlažnost. Morao se oduprijeti nagonu zbog kojeg mu je iz vrha izašla
mliječna kapljica i grmljavini krvi koja mu je kolala venama i odzvanjala u ušima: uzmi
ju... dovrši to... može biti tvoja.

Ona je tvoja.

Možda bi upravo to učinio da nije podigla pogled prema njegovu, Oči su joj ispunili čuđenje,
nježnost... i povjerenje.

★★★

Elizabeth je trebao trenutak da shvati kako nešto nije u redu. Osjećala se kao da je upravo
lansirana do zvijezda. Kao da je poletjela nebom u Apolonovim plamenim kolima. Kao da je
na trenutak umrla i vidjela tračak raja.

Obuzeo ju je užitak Thomova dodira, a zatim ju je obavio stišćući ju jače i jače dok nije pukla
i razbila se na tisuću svjetlosnih komadića. Bio je to užitak i osjećaj nimalo nalik ičemu što je
ikad mogla zamisliti. I jahala je na veličanstvenim valovima dok joj i posljednji sladak titraj
nije napustio tijelo.

Otvorila je oči i pogledala u poznato lice muškarca koji ju je odveo u takve visine i osjetila
kako joj nešto neobično ispunjava prsa. Toplina emocija koje nikad prije nije osjetila.
Intimnost - blizina - trenutka naizgled ju je omotala i stegnula.

Osmjehnula bi se da se veo uzbuđenja nije podigao dovoljno da shvati kako slatku nježnost
emocija, toplinu u prsima i uzbuđenje ne dijeli muškarac nagnut nad njom. Zapravo, činio se
napetim poput luka, kao da se klacka na rubu neke mračne, strašne provalije u koju se trudio
ne upasti.

- Thommy? - upita nesigurno zaboravivši da ju je tražio da ga ne zove tako. Stavila mu je ruku

na lice primivši grube crte njegove čeljusti. Bradica joj je grebala dlan i mogla je osjetiti
ubrzano pulsiranje netom ispod njegova obraza. - Što nije u redu?

Pogled mu se uozbiljio do točke ledišta, ali ona je povukla ruku kao da ju je opekao. Dašak
hladnog zraka raširio joj se kožom i odjednom je postala svjesna svoga grešnog stanja.
Srušila se na stol, grudi su joj napola virile iz haljine, podsuknja joj je bila podignuta do struka
i držao joj je ruku između raširenih nogu dok mu se muškost nalazila samo
nekoliko centimetara dalje. Pogled joj klizne prema debeloj motki njegove erekcije i znala je
da mu samo treba odvezati hlače kako bi ušao u nju.

Ne bi se opirala. Bila je poprilično sigurna da bi ga spremno dočekala.

Činilo se kako i on to zna i na jedan trenutak od kojega joj je zastao puls pomislila je da će
upravo to učiniti. Srce joj se prilijepilo uz rebra od iščekivanja.

Ali onda se grubo povukao maknuvši tijelo i ruku s nje i osjećala se kao da je dobila hladan
šamar.

Hladan šamar popraćen bolnim riječima. - Zadržite nevinost, milostiva. To nije bio dio
dogovora, - Promatrao ju je. - Iako je poziv primamljiv, poljubac je bio dovoljan.

Elizabeth je uzdahnula kad joj je oštar ubod boli kliznuo između rebara. Sjela je i brzo
navukla haljinu kako bi prekrila golotinju. - Nisam...

Ali oboje su znali da jest. Ponudila mu je svoju nevinost, a on ju je odbio.

Gledao ju je nepopustljivo i usta mu se izviju u zategnut osmijeh. - Ne moraš se brinuti.

Poljubac je bio dovoljno dobar. Poštovat ću tvoj vatren zahtjev da pomognem tvomu bratu. -
Nije razumjela podrugljiv ton kojim je izgovorio riječ. - Ali ti ćeš zauzvrat poštovati moj.

- Koji?

- Da me prokleto ostaviš na miru.

Grube riječi izgovorene s tolikom žestinom oduzele su joj dah. U prsima ju je stegnula bol
oštrija i dublja nego što je osjećala prije. Kako ju je mogao tako dirati u jednom trenutku, a u
idućem se ponašati kao da ne želi imati posla s njom? Upravo je doživjela nešto nevjerojatno,
a činilo se kao da njemu nije značilo baš ništa. I zbog toga se osjećala neobično ranjivo,
zbunjeno i opasno blizu suza.

Očima mu je proučavala lice tražeći znakove slabosti, pukotinu na zastrašujućoj, zgodnoj

vanjštini. Ne pronašavši nijednu, zastala mu je na očima. - Ako si siguran da to želiš?

Pogledom mu je proturječila, molila ga i preklinjala da se predomisli. Ali neizgovorene riječi

nisu imale učinka.

Uz posljednji pogled oštro je kimnuo glavom i rekao: - Da, to je točno ono što želim.

Riječi su mu jedva izašle iz usta prije nego što je otišao.

DESET
Jahali su cijeli dan - i veći dio noći - ali manje od trideset šest sati nakon tog katastrofalnog
poljupca Thom je stajao u sjeni zastrašujućeg dvorca Bamburgh slušajući kako Douglas
ponavlja plan koji će poslati Thoma pedeset metara uz liticu i u jedan od najbolje utvrđenih
dvoraca u Engleskoj.

Iako ga je bivši prijatelj izbjegavao tijekom dugog, bolnog puta preko opasne granice, Thom
je osjetio da ga Douglas promatra više odjednom.

Douglas je bio sumnjičavo kopile. Thomov prešutan pristanak na naredbu da mu se pridruži

- umjesto ljutnje koju je Douglas bez sumnje očekivao - nije mu dobro sjeo. Douglas se
vjerojatno pitao ima li mu sestra išta s tim.

Kad bi samo znao.

Douglas bi ga ubio. I vjerojatno je to zaslužio. Thom je bio samo jedan pokret udaljen od toga
da joj uzme nevinost i uništi ih oboje.

Ponio se sramotno i znao je to. Thom se cijeli život ponosio jer je uvijek postupao ispravno.
U svijetu koji mari samo za to tko si, a ne što si, uvijek si je govorio da čovjeka plemenitim
čine njegova djela - ne krv.

A zbog čega? Da nešto dokaže? Da ju natjera da vidi što je između njih? Da ju natjera da shvati
od čega je odustala?

Uspio je. Dokazao je da između njih postoji vraški više od prijateljstva. Dokazao je koliko bi
im nevjerojatno moglo biti. Dokazao je da ga želi koliko i on nju.

Ali pod koju cijenu? Teško stečen mir koji je pronašao i nov život koji si je izgradio uništeni
su. Čut će jeca je njezina orgazma u snovima ostatak života. Zauvijek će čuvati sjećanje na
njezin poljubac, slatkoću njezinih usta, mekoću njezine kože i savršenstvo njezinih grudi.
Svaku ženu koju u budućnosti odvede u krevet uspoređivat će s njom.

Na nekoliko je dragocjenih minuta imao sve što je ikad želio i bilo je bolje nego što je
zamišljao.

Nikad ju nije trebao dodirnuti. Još uvijek nije mogao vjerovati da je tako izgubio razum. Ali
za vrijeme dugog putovanja imao je dovoljno sati da se do živopisnih detalja prisjeti koliko
je blizu došao da da Douglasu razlog da mu zabije mač u trbuh.

Ali Thoma nije bilo briga što Douglas misli ili na što sumnja. Ovdje je da obavi posao. Što prije,
to bolje, što je bio jedan od razloga zašto mu nije sjela Douglasova odluka da pričekaju iduću
večer prije početka uspona.
- Nema razloga da čekamo. Sad sam spreman - Thom je inzistirao. -Još ima tri ili četiri sata
do zore. - Već je proučio liticu ispod dvorca. - Neće mi trebati više od tri četvrtine sata da se
popnem. Čak i s dodatnim vremenom da osiguram uže, pomognem tebi i ostatku ljudi da se
popnu preko tog posljednjeg dijela i podignem ljestve od užeta kako biste se popeli preko
zida, izvući ćemo Archieja prije nego što svane. Usto, magla je noćas gusta i zaštitit će nas od
stražara ako budu prolazili.

Douglas ga pogleda ispod oka. Nije navikao da mu proturječe -naročito ne netko na Thomovu
položaju. Ali dovoljno je loše bilo to što je opet prisiljen biti pod zapovjedništvom bivšeg
prijatelja i proklet bio ako će držati jezik za zubima ako se ne slaže s nečim - naročito ako to
uključuje njegov život i područje stručnosti. On i Douglas nikad neće biti jednaki, ali obojica
su ratnici i u neku su si ruku mogli parirati na bojištu.

- Stijena je vlažna od kiše koja je pala nedavno - Douglas istakne.

- S obzirom na to da u ovo doba godina kiši skoro svaku noć, vjerojatno će biti mokra i sutra.
Danas je barem relativno toplo. Sutra će biti hladnije i vlaga bi se mogla smrznuti.

Bilo bi se nemoguće popeti uz posljednji dio stijene ako se zaledi - to je preopasno čak i za
njega.

- Mislio sam da ti treba vremena da se odmoriš nakon jahanja.

Thom stisne čeljust. - Dobro sam.

Morao se potruditi da može pratiti ostale muškarce, ali njegove muke s jahanjem - obično
izvor zabave - nisu bile nimalo zabavne kad ih je istaknuo Douglas.

- MacGowan je u pravu - MacLeod reče. Thoma je potpora usrečila više nego što je želio
pokazati. Protekli dan i pol impresionirali su ga - možda čak i zadivili - ratnici uz njega, ali
nitko više od čovjeka koji im je očigledno bio vođa. - Ako MacGowan kaže da to može, trebali
bismo mu dopustiti da pokuša. Mladič je unutra več šest dana.

Jamiejevo se lice smrknulo i unatoč mržnji između njih, Thom je osjetio tračak suosjećanja
prema bivšemu prijatelju. Mogao je zamisliti mračne misli koje mu se zacijelo motaju po
glavi. Kriste, da je Johnny na Archiejevu mjestu Thom bi izludio pitajući se kroz kakve muke
i nevolje prolazi. Zapravo, morao se diviti Doglasovu razumu i sposobnosti da spriječi osobne
demone da mu se upletu u donošenje odluka.

Thomov je ton izgubio dio borbenosti. - Dopusti da pokušam, Jamie. Ako izgleda kao da će
trajati duže ili se uvjeti pogoršaju, okrenut ću se. Znaš da to mogu učiniti.

Jamie ga je gledao i naposljetku kratko kimnuo glavom. - Nemoj se nepotrebno kockati. Ne

možemo dopustiti da išta pođe po zlu. Ako izgubimo element iznenađenja...
Nije morao završiti rečenicu. Svi su znali da bez iznenađenja nemaju nikakve šanse da ga
spase. Jedini način da izvuku Archieja bio bi izravan napad na dvorac ili opsada - a ništa se
od toga neće dogoditi. Bruce se usredotočio na zauzimanje škotskih dvoraca, a ne engleskih.

- Nećemo - Thom odgovori odlučnim glasom ulijevajući povjerenje. -Nestat ćemo mnogo prije
nego što Englezi shvate da smo uopće bili ovdje.

Douglasova se usta iskrive. To je vjerojatno bio prvi put da se u osam godina osmjehnuo
Thomu. - U redu, volio bih dijeliti tvoje samopouzdanje. Ali radim ovo predugo i naučio sam
da će nešto poći po zlu ako može. Samo pitaj MacGregora za psa u Berwicku -doda ironično.

Poznati strijelac načuo ga je i poslao Douglasa u rodni kraj.

Ostali su se muškarci nasmijali i Thom se već veselio priči na povratku u Roxburgh.

Uzeo je Douglasove riječi upozorenja k srcu. Bivši mu je prijatelj možda magarac, ali bio je
iskusan magarac iskovan u borbi koji je bio na Bog zna koliko opasnih zadataka. Ovo je bio
Thomov prvi i bez obzira kako ga je dobio, odlučio se dokazati među suputnicima. Ako je to
značilo da će se staviti u ulogu učenika komu je Douglas učitelj, učinit će to sa zadovoljstvom.
Bez obzira na osobne osjećaje, Douglas je bio jedan od najboljih vitezova u Škotskoj; Thom
bi bio budala da ne sluša njegove savjete.

Na sreću, Douglasove su se strepnje pokazale nepotrebnima. Plan je tekao bez problema - i

bez pasa, o čem će Thom čuti oko vatre iduće večeri.

Thom se popeo uz liticu i s lakoćom prešao posljednjih deset metara glatke stijene. Jamie i
Elizabeth bili su u pravu po pitanju procjene njegovih vještina. Uspon ne bi opisao kao lak,
ali nije mu bio težak. Da nije jahao gotovo bez prestanka proteklih dvadesetak sati i da ga nije
boljelo rame, popeo bi se za još manje vremena od četrdeset minuta koliko mu jc trebalo.

Ispostavilo se kako je najteži dio zadatka bio pronaći mjesto gdje će zavezati uže koje je bacio
Douglasu i šestorici drugih muškaraca koji su im se pridružili - MacRuairi (koji će navodno
moći otvoriti vrata), Sutherland (koji navodno posjeduje znanje o crnom prahu koje će
im omogućiti dodatno vrijeme ako se ukaže potreba), MacKay (koji poput Thoma nije volio
jahati i koji je, također poput Thoma, posjedovao određene vještine u obrađivanju željeza),
Boyd (koji mu nije morao reći zašto je tamo - njegova tjelesna snaga bila je očita), MacSorley
(čiji su opušten stav i gusarske vještine iskorištene da preko zida prebaci kuke posebno
napravljenih drvenih ljestvi kako bi se popeli) i MacLeod (čija će jedinstvena vještina s
mačem biti potrebna ako upadnu u nevolju). Campbell, MacGregor, Lamont i MacLean ostali
su izvan ulaza kako bi čuvali stražu i obavijestili ih od ispod ako nešto pođe naopako.

Thom je naposljetku odlučio osigurati uže omotavši ga oko velikog kamena i koristeći
vlastito tijelo za dodatan teret dok su se muškarci uspinjali uz posljednji glatki dio stijene.
MacSorley je prebacio kuke preko zida gotovo nečujno i, na Thomovo iznenađenje, nakon
Douglasa on je bio idući muškarac koji se trebao uspeti ljestvama. Bila je to neočekivana čast
i Thom je znao da mu je MacLeod na taj način dao do znanja da je dobro obavio posao.

Ušavši u dvorac, nisu naišli na otpor pri potrazi za Archiejem. Nalazio se točno tamo gdje je
trebao: u zatvorskom tornju na rubu litice. Dvojica vojnika u susjednoj stražarnici riješeni su
vrlo brzo i u nekoliko sekundi MacRuairi je otključao željeznu šipku na vratima.

U malenoj je prostoriji vladao potpun mrak i MacSorley je dohvatio baklju iz stražarnice. Tri
prljava, krvava lica zurila su u njih iz kuta sobe; jedno je pripadalo Archieju. Thomov se
želudac okrenuo i žuč mu se popela u grlo.

Douglas ništa nije rekao, ali Thom je točno znao što osjeća jer je i on osjećao isto: bijes. Archie
je imao samo šesnaest godina, dovraga, ali mladić je očito divljački pretučen. Bio je prekriven
modricama i posjekotinama, a oči koje su ih gledale ispunjavao je užas.

Ali ne imajući vremena detaljno provjeriti kakvu su mu sve nepravdu nanijeli bratu -
nepravdu za koju Thom nije sumnjao da će biti ispravljena u ne tako dalekoj budućnosti -
Douglas je jednostavno kratko zagrlio mladića i pomogao mu da izađe iz pakla u kojem je bio
zatočen. Poveli su i druga dva muškarca (ne mnogo starija od Archieja) sa sobom.

Iako u lošem stanju - slabi od gladi i batina - bivši zatvorenici pronašli su zadnje trunke snage
da im pomognu pri bijegu. Uspjeli su se popeti na ljestve i sami se spustiti, iako uz malu
pomoć i potporu užadi.

Kad se skupina počela udaljavati od dvorca, imali su još skoro sat vremena do zore. Lamont
i MacLean pronašli su dodatne konje, ali Archie i druga dvojica bili su preslabi da sami jašu.
Douglas je uzeo brata, a Campbell i MacGregor posjeli su drugu dvojicu iza sebe prvih
nekoliko sati napornog jahanja.

Kad su prešli granicu u blizini dvorca Berwick pod engleskom okupacijom, Douglas je
usporio. Nakon prve stanke kad su se zatvorenici oprali, jeli, otpili dobar gutljaj uisge-
beathae, a MacKay im se pobrinuo za ozljede, mogli su jahati sami.

Međutim, najviše im je trebao odmor i Douglas je stao prenoćiti rano poslijepodne. Za razliku
od puta dan ranije, nisu imali razloga žuriti. Uz kišu, mokro tlo i put kroz brda kad god je to
moguće da bi izbjegli glavne ceste i engleske patrole, put je u najmanju ruku bio spor i
opasan.

Zaustavili su se negdje u brdima Cheviot Hills u blizini nečega što je izgledalo poput stare
gradine, Archie i druga dva mladića spavali su na prostirkama među krošnjama drveća dok
se Thom pokraj vatre opuštao uz mijeh piva s nekima od ostalih ratnika. MacLean i Lamont
bili su na stražarskoj dužnosti, MacLeod i Douglas nekamo su otišli - vjerojatno u lov - ostali
muškarci uživali u pošteno zasluženom odmoru. Thom bi se zadovoljio samo slušanjem
razgovora (koji su se uglavnom sastojali od podbadanja i šala), ali nekoliko je puta ušao u
raspravu.
Već je čuo priču o tome kako je pas upropastio zauzimanje dvorca Berwick (kad je MacGregor
oklijevao ne želeći ga ubiti) i kako su poslije jedva izbjegli zarobljavanje jer je snalažljiva
mlada djevojka iz obitelji koja ih je skrivala odlučila ljudima prodavati karte da vide
"najzgodnijeg muškarca u Škotskoj" kad se razgovor prebacio na posljednji - i uspješniji -
zadatak.

MacSorley, čiji je pokvaren osmijeh odgovarao njegovu smislu za humor, očito je volio
podbadati ostale. Međutim, njegova trenutna meta bila je iznenađujuća. Sudeći po svem što
je Thom čuo o Lachlanu MacRuairiju, on nije čovjek kojega treba zafrkavati. Njegov ugled
kao pošasti crna srca i najstrašnijega gusara u kraljevstvu pirata na Zapadnom otočju bio je
nadaleko poznat. Thom je ostao zaprepašten kad se otkrilo da je MacRuairi jedan od
Bruceovib fantoma i pretpostavljao je da je za svoj mač dobio pozamašnu svotu novca.
Međutim, promatrajući ga proteklih nekoliko dana, Thom više nije bio siguran da je njegova
odanost kupljena. Svejedno, MacRuairi nije bio čovjek s kojim bi Thom poželio
ukrstiti mačeve u mračnoj uličici ili izbliza.

Međutim, činilo se kako MacSorleyja ne plaši ugled ozloglašenog plaćenika. - Rođače, mislim
da su te lijepa žena i sva ta djeca koju nisi namjeravao imati smekšali. - Oni su rođaci? Thom
nije mogao sakriti zaprepaštenje. Dvojica muškaraca nisu se mogli više razlikovati po izgledu
i naravi. - Mislio sam da si rekao kako se "nemoguće" popeti na tu stijenu. - Velik, svjetlokos
pomorac koji bi učinio svoje vikinške pretke ponosnima nacerio se. - Čini se da MacGowan
nije imao nikakvih problema.

- Nosi se, Sokole. Mislim da si pogriješio. Građen sam poput stijene, ali to ne znači da jesam
stijena.

MacSorley - Thom se pitao odakle je došlo ime Sokol - zahihoče se i pronicljivo okrene prema
Thomu. - Zanimljiva teorija. Stijena. Sviđa mi se. Pristaje.

Thom nije imao pojma o čem priča, ali ostali očito jesu jer je primijetio da ih se više
osmjehnulo.

MacRuairi nije završio. - Rođače, ako mi nekad poželiš pokazati kako se to radi, slobodno. Ali
nisam čuo da si se javio da vodiš.

MacSorley dramatično zadrhti. - Ni nećeš. Kriste, nije mi se sviđalo biti toliko visoko ni s
uzetom. Bilo to dobro staro čvrsto tlo ili daske na brodu, treba mi nešto pod nogama.

MacRuairi se nasloni, ispruži noge i prekriži ruke vragolasto odmjeravajući rođaka. - Nisam
mislio da se ičega bojiš, rođače - osim svoje žene.

Nekoliko muškaraca prasne u smijeh, a MacSorley se naceri. - A ljudi kažu da nemaš smisla
za humor. - Odmahne glavom. - Recimo samo da imam strahopoštovanja prema oboje. -
Okrenuo se prema Thomu. - I, Stijeno, kako si se, dovraga, naučio tako penjati? Nikad nisam
vidio nekoga da se penje po tako visokoj ili glatkoj stijeni.
Thom se osmjehne na ime - razumjevši što je ranije zabavilo ostale - i slegne ramenima. - Ne
znam. To je nešto u čem sam uživao pa sam vježbao. Pretpostavljam da volim izazov i
zadovoljstvo kad učinim nešto što nije učinio nitko prije.

Nekoliko muškaraca razmijenilo je poglede i Thom se pitao što je rekao.

- Blago rečeno. Kladim se da su Englezi podvili repove i pitaju se kako smo ušli.

Podviti rep značilo je da je netko kukavica i Thom se nacerio zajedno s ostalima.

Visočanin Magnus MacKay koji se naslonio na drvo pokraj Thoma dugo ga odmjeri. - Moram
priznati da dijelim Sokolovo strahopoštovanje prema visinama.

- A prema svojoj ženi? - Sutherland dobaci.

MacKay se naceri; njegova žena Helen bila je Sutherlandova sestra. -Da, i bolje mi je s obzirom
na to koliko zna o biljkama. - Okrenuo se natrag prema Thomu. - Kako se nosiš s tim?

- S visinom? - Thom upita.

MacKay kimne glavom.

Nije bio svjestan da se Jamie pojavio iza njih dok ga nije čuo kako odgovara. - Ne gleda dolje.

Iznenađen - zapravo vraški šokiran - zbog opuštene reference na dan kad su se upoznali i
događaj koji im je učvrstio prijateljstvo, Thom naglo okrene glavu.

Na Douglasovu licu vidjelo se nešto neobično. Thomu je trebao trenutak da odredi zašto: nije
ga gledao kao da smišlja način kako da mu zabije oštricu među rebra.

- Mogu li na trenutak razgovarati s tobom? - Douglas upita.

Thom kimne glavom i ustane s kamena na kojem je sjedio. To mu nije dobro sjelo. Udovi su
ga boljeli od brojnih sati na konju.

Bio je siguran da je Douglas primijetio, ali suzdržao se od komentara. Pomaknuli su se malo

dalje prema malenomu potoku gdje su napojili konje. Tišina baš i nije bila ugodna, ali čekao
je da ju Douglas prekine. Kad jest, rekao je posljednju stvar koju je Thom očekivao.

- Hvala ti - Douglas reče zastavši na rubu vode i okrenuvši se prema njemu. - Dugujem ti... -
Glas mu se prekinuo, a kad je opet progovorio, Thom je mogao čuti da su ga stisnuli osjećaji.
- Spasio si život momu bratu.

Možda je jednostavno trebao prihvatiti zahvalnost i napustiti razgovor. Međutim, previše se

toga dogodilo između njih i prošlost je probudila previše prezira. - Nisam baš imao nekog
izbora, zar ne?
Još je uvijek bilo dovoljno svjetla da vidi pulsiranje ispod Douglasove čeljusti, ali bilo je jasno
da se trudi da ne plane. - Nisam se mogao kockati.

- Mogao si me pokušati pitati.

- Odbio si mi sestru, nisam mislio da bi to učinio za mene.

- To je hrpa gluposti - Thom ljutito reče. - Nisi pitao jer nisi mogao podnijeti pomisao da se
spustiš dovoljno kako bi me išta zamolio.

Ljutnja i mržnja vratili su se ispunivši zrak između njih dok su se promatrali u polutami.

- Možda jer sam znao s kolikim bi me zadovoljstvom odbio - Jamie odbrusi.

Poznavali su se predobro - znali su slabosti jedan drugomu i ponos koji je bio izvor napetosti
između njih čak i dok su bili najbliži prijatelji. Douglas je bio u pravu. Thom bi ga odbio i
posramio se te spoznaje vidjevši u kakvom su stanju pronašli Archieja.

Bijes mu je izlazio na uši. Povukao se i prstima frustrirano prošao kroz kosu. - Bez obzira na
to kako je došlo do toga, drago mi je što sam mogao pomoči, ali nisam bio sam.

Douglas ga iskrivljeno pogleda očito smatrajući smiješnim što Thom pokušava podijeliti
zasluge. - Nisi, ali ne bismo to mogli učiniti bez tebe. -Izraz lica napukao mu je otkrivši patnju
ispod. - Kriste, da nisam bio toliko tvrdoglav - da sam slušao Ellu i odmah te poveo - mogli
smo mu skratiti patnju za dva ili tri dana. Ono kroz što je prošao...

Archie im je rekao da danima nisu ništa jeli i da su vodu pili jedino kad bi se kišnica skupila
u odvodu na podu. Smrzavali su se svaku noć, a jedino vrijeme kad bi vidjeli svjetlo bilo je
kad bi ih vojnici kojima je bilo dosadno izvukli van i tukli. Pretpostavljali su da su trojica
muškaraca s kojima su stigli ubijeni.

- MacKay je rekao da neće imati trajne posljedice. Ima sreće da mu ništa nije slomljeno.

Zašto ga je, dovraga, pokušavao utješiti?

- Možda mu nisu slomili kosti, ali duh se ne oporavlja takvom lakoćom. Kriste, Archie mi je
rekao da su ih namjeravali mučiti. Da smo čekali do sutra, Bog zna u kakvom bismo ga stanju
pronašli.

Obojica su muškaraca na trenutak zašutjela zureći u spor potok ispred sebe. Nije se imalo
mnogo toga reći. Douglas se naposljetku ispravi i okrene natrag prema njemu. - U svakom
slučaju, mislio sam ono što sam rekao. Danas si se dobro snašao i ne bismo uspjeli bez tebe.
Ako ti to nešto znaci, zahvalan sam ti.

Iznenađujuće, mnogo mu je značilo. Thom kimne glavom u znak razumijevanja osjećajući se

kao da su upravo sklopili uznemirujuće primirje.
- Ja bih vjerojatno trebao zahvaliti tebi - reče nakon minute.

Jamie nije sakrio zaprepaštenje. - Zbog čega?

- Jer si mi dao priliku da se borim uz najbolje ratnike u Škotskoj -dovraga, vjerojatno u

kršćanskom svijetu.

Samo netko tko ga je poznavao dobro kao Thom primijetio bi tračak opreza koji se vratio na
Jamiejevo lice. Ali nije se morao brinuti; Thom nije tražio potvrdu. Nije mu trebala. Ako ti
muškarci nisu Bruceovi čuveni fantomi (a barem su dvojica bili), onda bi trebali biti.

Možda shvativši isto, Douglas se opusti. - Da, to zasigurno jesu.

- Oni? - Ne i Douglas?

Jamie podigne obrvu. - Da te ne poznajem bolje, pomislio bih da je to kompliment.

- A da ja tebe ne poznajem bolje, pomislio bih da si skroman.

Jamie se nasmije i Thom se također počne smiješiti. Na trenutak se gotovo osjećao kao prije.
Opušten razgovor, šale, podbadanje - zaboravio je kako im je bilo. Vjerojatno je zato toliko
uživao posljednjih nekoliko dana unatoč opasnosti. Tisu muškarci imali odnos sličan onomu
koji je on imao s Jamiejem prije mnogo godina.

Nikad si nije dopustio da prizna koliko mu je to nedostajalo.

- Što češ sad? - Jamie upita kad su krenuli natrag.

- Ništa uzbudljivo poput ovog. Ali, na sreču, neču više rušiti zidove dvorca - barem neko
vrijeme. Iako ću u tjednima dosade koji nas čekaju kod Stirlinga za vrijeme opsade vjerojatno
poželjeti neku ispriku da zamahnem čekičem.

Jamie se namršti. - Mislio samda je Ella rekla da prvo moraš učiniti nešto drugo? Nešto u svezi
zaruka za udovicu?

Razlog za mrštenje postao je očit. Jamie je bez sumnje dočekao vijesti o njegovim zarukama
sa znatnim olakšanjem. - što bi moglo objasniti manjak napetosti između njih - i želio se
uvjeriti da je ono što Elizabeth govori istina.

Thom kimne glavom ublaživši mu strahove. - Milostiva Marjorie Rutherford.

Douglas podigne obje obrve očito impresioniran. - Upoznao sam ju -dobro si se snašao.

Thom slegne ramenima. - Još ništa nije službeno.

- Ali bit će?

Ako je to pitanje zvučalo intenzivnije nego što je situacija opravdavala, Thom se pretvarao
da ne primječuje. - Da.

Širok se osmijeh pojavio na Jamiejevu licu i opet se opustio. - U tom ti slučaju čestitam. Jo će
vrištati od sreče kad sazna da će slaviti dvoje zaruka.

Dvoje?

Jamie zastane, pogleda ga i na lice mu se vrati tračak opreza. - Ella ti nije rekla?

Thom mu je čuo razdraženost u glasu. - Što mi nije rekla?

Osjetivši da mu se neće svidjeti što će Douglas reči, Thom se pripremio.

- Sestra će mi se zaručiti za Randolpha.

Nikakve ga pripreme nisu mogle pripremiti na takav udarac. Na užarenu bolnu bombu koja
mu se zarila u prsa i eksplodirala.

Trznuo se - možda je čak i zateturao.

Zašto mu nije rekla?

Zato što nema veze s tim. Nikad ga nije smatrala potencijalnim kandidatom. Kriste, zašto bi?
Trebala se udati za jednog od najvažnijih ljudi u kraljevstvu. A on je samo mladić iz sela.

Dovraga, mislio je da je otporan. Mislio je da je izgubila moć da ga povrijedi.

Ukočio se ljuteći se na vlastitu slabost. Ponosno je sakrio osjećaje na licu ravnodušnom

maskom, ali znao je da je Douglas vidio danak koji su uzele njegove riječi.

Otjeravši gorčinu iz glasa, Thom reče: - Nije mi to spomenula. Ali kad ju vidiš, molim te,
čestitaj joj. Čestitam vam oboma - ispravi se. - Savez s novim grofom od Moray a... - Pustio je
da mu glas odluta. Čak ni Douglas sa svojim poznatim ambicijama nije mogao tražiti mnogo
vise. - Zacijelo si uzbuđen.

Douglas opsuje. - Jebem ti, Thome, ž...

Ali njegova isprika - ako se namjeravao ispričati - izgubila se kad se Thom okrenuo.

Zauvijek.
JEDANAEST
Razboljet ćeš se ako ne budeš jela - Joanna reče. Blag osmijeh izvrnuo joj je usne i stavila je
ruku na trbuh. - 1 to ti govori netko tko je proteklih nekoliko tjedana držao glavu u lavoru -
postoje mnogo ugodniji načini da provedeš dan.

Elizabeth razrogači oči. - Oh, Jo, nova beba? Tako sam sretna zbog tebe!

Bila je uzbuđena što joj je potvrdila sumnje, iako se ispod veselog osmijeha krio nov val užasa
od kojeg joj se okretao želudac i koji ju je stezao u prsima.

Trudna. Dragi Bože. Na dugom popisu strašnih posljedica koje su joj se motale po glavi
(neprestano) protekla dva i pol dana nije razmotrila trudnoću. Uz propast, sramotu i gubitak
nevinosti - koji je jedva izbjegla -mogla je ostati s mnogo trajnijim podsjetnikom na trenutni
gubitak razuma. Jer to je bila jedina stvar kojom bi objasnila potpuno nerazumno, nelogično,
blesavo ponašanje.

Ipak je osjetila oštru bol u prsima kad joj je slika sićušnog anđela rumenih obraza s
prodornim plavim očima i skoro crnom kosom bljesnula pred očima.

Da ne zna bolje, rekla bi da je u pitanju čežnja. Što je bilo blesavo. Željela je djecu, naravno.
To joj je dužnost. Ali, za razliku od Joanne, ne broji dane do trenutka kad će postati majka
otkad je napunila šesnaest.

Joanna je oduvijek bila djevojka koja mora držati svaku bebu u sobi. Ništa nije voljela više
nego biti kod kuće okružena svojom obitelji.

Elizabeth nikad nije bila takva. Voljela je djecu (neku više od drugih), ali nije morala uzeti
svako u naručje. Nikad se nije zamišljala u velikoj svečanoj dvorani okružena hrpom djece.
Vidjela se na dvoru okružena uzbuđenjem, zabavom i živahnim razgovorima.

Ali...

Ali ništa, odlučno si reče. Ništa se nije promijenilo zbog tog nepromišljenog poljupca. Osim
što je naučila važnu lekciju o primamljivim grijesima.

Trebala je slušati oca Francisa! Otkad je bila djevojčica do besvijesti su joj ponavljali da čuva
nevinost. Da bude čedna do braka. Da ne dopusti vragu da ju dovede u kušnju i učini
nemoralnom i bludnicom.

Mislila je da je poljubac ništa. Zato što dva poljupca koja je doživjela prije nisu bila ništa. Nije
znala koliko uvjerljiv vrag može biti - ili, bolje rečeno, koliko može biti vješt s jezikom!

Dragi Bože, kad pomisli na to, koljena joj počnu klecati.

Thomov poljubac nije bio nimalo nalik dvama ranijima. Nije bio jednostavan i nevin, bio je
pohotan i senzualan i neodoljiv. Tu njegovu stranu još nikad nije vidjela. Hrabru,
autoritativnu i nasrtljivo muževnu stranu. Njegovu dominantnu stranu.

Probudio je osjećaje - senzacije - u njoj koje prije nije mogla ni zamisliti, a naročito iskusiti.
Najviše od svega, učinio je da se osječa dobro. Previše dobro. Dobro kao da je izgubila razum..
Toliko dobro da bi mu u tom trenutku dala nevinost.

Još uvijek nije mogla vjerovati koliko se brzo poljubac oteo kontroli. Kako je jednu minutu
razmišljala o tome koliko su mu topla i meka usta i kako dobar okus ima, a u idučoj se
ispružila na stolu, polugola s njegovim ustima na grudima, rukom između nogu i praktički ga
preklinjuči da joj uzme nevinost.

Bilo joj je drago što ju je odbio - naravno da jest. Samo je željela da to nije učinio tako grubo
dok se osjećala tako ošamućeno i sretno. Ako ju je prije smatrao nedodirljivom "princezom"
(nije imala pojma odakle mu ta smiješna ideja), bilo je jasno da ju više ne gleda tako. Nije
imala pojma koliko joj je toga tajio i koliko se suzdržavao. Sva ta strast.

Osjetivši oči snahe na sebi, Elizabeth se natjera da pojede veliku žlicu goveđe juhu u kojoj su
uživali za ručkom. Žvakala je polako želeči se uvjeriti da ju Joanna vidi, a zatim upita: - Zna li
Jamie za bebu?

Joanna odmahne glavom. - Nisam bila sigurna kad je otišao i nisam željela da ga išta ometa.

Elizabeth ju je razumjela. Jamie je bio nepodnošljiv od brige dok je Joanna bila trudna s
Uilleamom jer je prije toga pobacila. Nijedan je bratov previše zaštitnički stav bio išta lakši
za podnijeti zbog toga.

Rođakinja koja je sjedila s Joannine druge strane ubaci se. - Možda će tvoje sretne vijesti
ublažiti udarac našeg "iznenađenja"?

Tri su se žene pogledale i prasnule u smijeh. Sve su znale da će Jamie rikati poput bijesnog
lava kad čuje da mu je žena - trudna žena, ni manje ni više - s "dragom" rođakinjom projahala
"pola Škotske" bez zaštite vojske.

Jo i Izzie stigle su jučer na Elizabethino olakšanje. Penjala se na zidine (na ono što je od njib
ostalo) čekajuči Jamieja i Thoma da se vrate s Archiejem. Strah za brata ispreplitao se sa
strahom za Thoma. Tek nakon što je Thom otišao, u potpunosti je razmotrila opasnost s
kojom će se suočiti. On nije Jamie. Nije navikao boriti se protiv hordi Engleza i hrabro prkositi
smrti na svakom koraku. Do prije nekoliko godina baratao je mačevima samo u kovačnici.

Što ako ga je tim poljupcem poslala u smrt?

Da mu se nešto dogodi...

Srce joj se okrenulo i osmijeh joj nestane s lica. Nikad si ne bi oprostila.

- James će se oporaviti - Joanna reče ozbiljno. - Morala sam doci. Čim sam primila pismo da
nema Archieja, počela sam se pripremati. Kad sam saznala da je Archie zarobljen...

Glas joj je odlutao i Elizabeth ju uhvati za ruku i utješno ju stisne. - Bit će dobro - reče odlučno.
Obojica će biti dobro.

- Naravno da hoće - Izzie reče s druge strane. - Kovačev će sin pomoči.

- Thom - Joanna se ubaci ukoso pogledavši Elizabeth.

Elizabeth je dramatično umočila komad kruha u juhu i pretvarala se da nije primijetila.

Joanni je bilo zanimljivo ne samo to što je Thom bio ovdje, nego i to što je pozvan da pomogne
sa spašavanjem. Elizabeth joj je pružila uređeno objašnjenje, ali znala je da Joanna osječa da
joj nešto krije.

Izzie se nabora nos. - Kako je kovačev sin iz Douglasa završio boreći se uz Edwarda Brucea?

- To je duga priča - Joanna reče.

U juhi je bilo mnogo repe i luka, Elizabeth primijeti pomno ju proučavajući.

- Svi ste bili prijatelji dok ste odrastali? - Izzie upita.

Joanna nije odgovorila pa je Elizabeth bila prisiljena podići pogled iz zdjelice. - Jesmo.

Bili, ali ne više. Thom je to učinio savršeno jasnim. A nakon onoga što se skoro dogodilo,
Elizabeth ga nije namjeravala izazivati.

Nije da ju je brinulo da će se to dogoditi opet. Bila je sigurna da je samo privremeno izgubila

razum. Sad kad ima iskustva i zna što očekivati, ne bi se predala tako lako. Uvjeravala se da
treba kriviti vlastitu nevinost. To se moglo dogoditi s bilo kime.

Naravno, bilo bi mnogo primjerenije da se dogodilo s Randolphom.

Zagrizla je usnu. Ali sad kad je okusila strast, bila je sigurna da hoće. Naravno da hoće.

Ipak, bilo bi mudro kretati se u Thomovoj blizini s dozom opreza. Neće nepotrebno izazivati
grijeh. Tako je prokleto zgodan i svi ti mišići bili su iznenađujuće dobri - predivni - na njezinu
tijelu.

Izzie se namrštila zbog nečega u njezinu glasu. - Je li se nešto loše dogodilo s kovačevim
sinom? Napneš se svaki put kad ga se spomene, a rođak Jamie podivlja od bijesa.

- Ništa se nije dogodilo - Elizabeth brzo odgovori. Možda prebrzo. I daleko previše naglo.
Obrazi su joj se zarumenjeli. - Ništa posebno. On i Jamie... udaljili su se. Svi smo.
Jo je izgledala kao da joj želi proturječiti, ali samo napuči usne i pogleda njezinu juhu koju je
jedva dotaknula.

Činilo se kako Izzie shvaća. - Pretpostavljam da je to prirodno. Prijatelji iz djetinjstva nisu

uvijek primjereni kad ostarimo.

Elizabeth se nakostriješi. - Thom je savršeno primjeren. On je predivan čovjek. Oduvijek je

bio najbolji među nama. Nisam ja prekinula naše prijateljstvo.

Izzie ju je gledala na trenutak. - Shvaćam.

Ali nije; samo je mislila da shvaća.

Elizabeth bi ju ispravila, ali u tom je trenutku na vratima dvorane nastao metež kad je uletio
jedan od stražara. Jedva je stigao najaviti da su se muškarci vratili kad je Jamie dugim
korakom ušao u prostoriju.

Tri žene posjednute na podiju istovremeno su ustale. Elizabeth se rukom uhvatila za vrat kao
da bi joj to moglo pomoći s disanjem, ali prsa su joj se smrznula dok je pogledom tražila
muškarce iza njega.

Koljena su joj klecala i morala se uhvatiti za rub stola da ne padne. Odmah iza brata, isprva
skriven od pogleda zbog povećeg ratnika koji je hodao pokraj njega, bio je Archie.

Upalilo je! Brat joj je na sigurnom i...

Vrisak koji joj je pobjegao s usana bio je više nalik jecaju. Čak i u skupini iznimno visokih,
mišićavih ratnika širokih ramena pronašla ga je s lakoćom.

Thom je dobro.

Unatoč držanju za stol, noge su ju izdale. Srušila se natrag na klupu. Olakšanje je bilo previše
za podnijeti i emocije koje su se skupljale proteklih nekoliko dana sustigle su ju istovremeno
kad je briznula u plač.

Shvativši da Archie zbog suza osjeća samo još više krivnje i žalosti, Elizabeth je užurbano
dovela osjećaje u red. Ali nakon nekoliko dana strahovanja da možda više nikad neće vidjeti
mlađeg brata nije željela skinuti pogled s njega ni dopustiti da ga itko odvuče od nje.

Međutim, dječak je bio iscrpljen i kad se uvjerila da je pojeo koliko je mogao - zaprepastila ju
je njegova pretučena, izgladnjela pojava - oduprla se porivu da pođe za njim u barake i
gledala ga kako izlazi iz dvorane s Joanninom braćom.

Suze su joj navrle na oči i u grlo, a metež emocija protezao se od olakšanja do žalosti.

Jamie koji se zalijepio za Archiejevu drugu stranu tijekom obroka (također ga očito ne želeći
ispustiti iz vida), stavi ruku na njezinu. - Bit će dobro, El.
Okrenula se i pogledala brata u oči. - Hoće li? - izazivala je i u njoj je gorio bijes. - Nisam toliko
sigurna. Više nije isti zločest, previše samouvjeren mlađi brat koji se išuljao iz Blackhousea
prije tjedan dana. Ostario je deset godina otkad sam ga vidjela posljednji put.

Znala je da nije pošteno iskaljivati bijes na Jamieju, ali činilo se da ju razumije. - Ne, nije -
priznao je. - Ali živ je i na sigurnom i na tome možemo biti zahvalni. Ostalo će se srediti s
vremenom..

Suze su joj napokon kliznule niz obraze. - Nije pošteno. Sve kroz što je prošao... - Shvatila je
osnove i nije bila sigurna da želi znati detalje. - On je samo dječak, Jamie.

- Da, i nije jedina mlada osoba koja ispašta zbog rata. Ali ima više sreće od većine i to zapamti.

- Pokušat ću.

Jamie kinine glavom. - Sutra ga šaljem natrag u Blackhouse s Richardom i Thomasom.

Elizabethino srce poskoči. - Ali mislila sam da će ići s nama u Edinburgh.

Kako je dvorac uglavnom srušen, Jamie se žarko želio vratiti kralju koji se trenutno nalazio
u Holyroodu s nećakom - njezinim budućim zaručnikom, Thomasom Randolphom, novim
grofom od Могауа.

- Može nam se pridružiti kad se oporavi, ali milostiva Eleanor vratit će se iz Engleske krajem
tjedna. Ona će znati što mu treba.

Elizabeth mu je željela proturječiti, ali znala je da je Jamie u pravu. Njihova zastrašujuća

pomajka prošla je kroz mnogo teških trenutaka u ratu s brojnim muževima, uključujući i
njezina oca kad se vratio iz zatvora. Znat će kako pomoći sinu.

Elizabeth kimne glavom i okrene se natrag prema jelu prstom po tanjuru gurajući komadiće
kruha i sira koje je otkinula, ali nije pojela. Ovlaš je pogledala Joannu nekoliko stolova dalje,
ali oštro bi skrenula pogled svaki put. Nije bila sigurna što je oštar, bodljikav osjećaj u
njezinim prsima, ali nije joj se sviđao. Da ne zna bolje, pomislila bi da je to ljubomora. Što je
bilo smiješno. Joanna i Thom bili su prijatelji još prije nego što ih je Elizabeth upoznala. Bili
su poput brata i sestre. Zašto bi ju trebalo biti briga što razgovaraju, smiju se i što su očito
sretni što se vide?

Što onda ako se Joanna rasplakala vidjevši ga i bacila mu se u naručje, a on se nasmijao,

zavrtio ju i čvrsto ju zagrlio? Što onda ako se Elizabeth svaki put kad bi se nasmijao, sjetila
kako je znalo biti i što se osjećala kao da joj se nož svaki put zabija dublje i dublje u srce? Što
onda ako ju nije pogledao - nijednom - i ponašao se kao da ni nije tamo? Kao da ju nije držao
u naručju tri večeri ranije, ljubio ju i učinio da osjeti nešto što nije osjetila nikad prije.

Koga ona pokušava zavarati? Njegova ravnodušnost, naročito u usporedbi s onim kako se
ponašao prema Joanni, boljela je. Jako je boljela.
Nije jedina koja je bacala pogled prema drugomu stolu. Jamie je također jedva skrivao
frustraciju. Ali bio je previše pametan da bi pokušao učiniti nešto povodom toga. Oni koji
nisu dobro poznavali Joannu vidjeli su samo nježnu i slatku vanjštinu, ali snaha joj je imala
čeličnu kralješnicu, jednako čvrstu i nepopustljivu kao Jamiejeva. Kad je u pitanju
Thom, branila bi ga vatreno kao i Uilleama. Jamie je znao da mu je bolje ne miješati se.

- Bila si u pravu - Jamie reče uhvativši joj posljednji pogled. - Ne bismo uspjeli osloboditi
Archieja bez njega. Nitko drugi ne bi se mogao popeti na tu liticu. Zaboravio sam koliko je
dobar.

Pretpostavljala je da je Jamie zaboravio podosta stvari kad mu je u pitanju stari prijatelj. -

Imamo sreće što je pristao pomoći. Trebala bih mu zahvaliti.

Iako je bila poprilično sigurna da je posljednja stvar koju Thom želi njezina zahvala. -
Prokleto me ostavi na miru.

Jasno joj je dao do znanja što želi.

- Već sam mu zahvalio - Jamie reče.

Nije mogla sakriti iznenađenje. - Jesi?

Jamie slegne ramenima. - Bilo je to najmanje što mogu učiniti nakon što mu nisam dao pravo
glasa. Već sam ti rekao da mu je naređeno da ide i, koliko je Carrick rekao, bio je bijesan.

- Ali mislila sam... - Čvrsto zatvori usta odjednom shvativši što se dogodilo.

Thom joj je lagao. Pustio ju je da misli da još uvijek ima izbora. Pustio ju je da ga pokuša
uvjeriti, pustio da se cjenka vlastitom čednošču i dopustio joj da ga poljubi, iako je znao da
mu je naređeno da ide.

Prevario ju je. Iskoristio je očaj zbog brata za neku vrstu pogrešnog oblika osvete zbog
tobožnjih zala koje mu je nanio Douglas. Ironija je naravno bila ta da je ona to učinila zbog
njega pokušavajući mu spasiti ponos.

I kako se iako predala. Koliko je zacijelo bio zadovoljan.

Bratovu oku sokolovom nije promakla njezina reakcija. - Što si mislila?

Nije rekla ništa čvrsto stisnuvši usne.

- Razgovarala si s njim, zar ne? - Opsuje. - Znao sam da se događa nešto neobično. Dovraga,
Ella, rekao sam ti da ga se kloniš.

Elizabeth ga prostrijeli pogledom. - Mislila sam da će mu biti lakše progutati moju molbu
nego tvoju naredbu.
-I ovaj je put pristao? - Sumnjičavo ju pogleda ispod oka. - Zašto?

Elizabeth se nije trznula. Nije namjeravala baciti kost bratu. - Ne znam zašto. Možda mu se
svidjelo slušati me kako ga preklinjem. Ima li uopće veze?

Jamie ju je promatrao još malo i zatim slegnuo ramenima očito zadovoljan. - Ne,
pretpostavljam da nema. Ali koliko sam mu god zahvalan jer je pomogao Archieju, ne mogu
reći da sam tužan što ću ga sutra ispratiti kad ode po svoju udovicu.

Sutra? Bacila je pogled tamo još jednom i poželjela da ju Thom pogleda. Kad nije, okrenula
se.

Tako je najbolje, uvjeravala se.

Zašto ju onda boli toliko strašno?

★★★

- Nedostajao si mi, Thommy. Svima si nam nedostajao.

Thom uputi Jo iznenađujuće sjetan, kratak osmijeh. -1 ti si nedostajala meni - reče. Bilo ju je
dobro vidjeti - uistinu dobro. Zastao je i napeto ju pogledao u oči. - Jesi li sretna? Poštuje li
te?

Joannina se usta rastvore u širok osmijeh. - Nepodnošljivo sam sretna i James me poštuje
poput kraljice.

Thom ju je promatrao još par trenutaka i, ne vidjevši ništa što bi proturječilo istinitosti
njezinih riječi, promrmlja: - I bolje mu je. To je ono što zaslužuješ. Nakon onoga što je učinio...

Stavila je ruku na njegovu kako bi ga zaustavila. - To je bilo davno, Thommy. James se

promijenio.

Thom ju je pogledao u oči prije nego što je kimnuo glavom. Ako se moglo suditi po Joanninu
blaženom stanju, Thom je bio spreman priznati da se Douglas promijenio - barem u neku
ruku. U druguje ostao potpuno isti. Po pitanju ambicija u svezi sestre, na primjer. Randolph.
Thom proskrguće zubima i pokuša - neuspješno - spriječiti da mu se napnu mišići na vratu.

Pogrešno protumačivši razlog njegove reakcije, Joanna mu stisne ruku i natjera ga da ju

pogleda. - Zaista, Thom. - Osmjehnula se. - Više mi ne treba "stariji brat" da me čuva, znam
sama voditi svoje bitke.

Pretpostavljao je da zna. Ali to ga nikad ne bi spriječilo da ju nastavi čuvati. - To je stvar kod

braće i sestara. Imaš ih željela to ili ne.

Nasmijala se, ali onda se odmah uozbilji. - Voljela bih da češće dođeš kući. Nedostaješ
Johnnyju - i ocu,
Thom nije rekao ništa. Što je mogao?

Opet osjetivši Elizabethin pogled na sebi, iz petnih se žila morao truditi da se ne okrene u
njezinu smjeru. Nije si vjerovao. Kad ga je vidjela kako ulazi u dvoranu malo ranije i briznula
u plač, umalo je sve zaboravio i krenuo prema njoj.

Bio je prokleta budala. Tri se godine morao truditi da ostavi prošlost iza sebe, a kad je
napokon uspio, izgubio je prokleti razum i poljubio ju.

Učinio si mnogo više od poljupca. Borio se da bolno ne zastenje kad su ga opet preplavila
sjećanja.

Možda se odupro iskušenju da ju pogleda, ali Joanni nije promakla Elizabethina jednostrana
razmjena. - I njoj nedostaješ. Više nego što želi priznati. - Thom čvrsto stisne usta; nije rekao
ništa. - Je li pomoglo? - upita. - Je li ti išta lakše sad kad je se kloniš?

Došao je u napast da se pretvara kako ne zna o čem priča. Da je to bio bilo tko drugi osim Jo,
učinio bi to. Ali poznavala ga je predobro. Bila je tamo. Vidjela mu je slomljeno srce i
razumjela ga jer ga je imala i ona. I to iz istog razloga: Douglasov ponos i ambicije. Njezina je
priča završila drukčije - i Thom nije zamjerao Jo sretni završetak - ali mora shvatiti da se ne
mogu ostvariti baš sve bajke. I, za razliku od Jamieja koji je volio jo gotovo od prvog dana kad
su se upoznali, Elizabeth njega nikad nije voljela. Nikad ga nije vidjela na takav način.

Ali sad ga je postala svjesna, pomisli uz pozamašan nalet zadovoljstva. Vrlo svjesna.

Neistražen teritorij... Otjerao je opasne misli.

- Da - reče. - Postalo je lakše. - Barem do nedavno.

- A jesi li sretan?

Osmijeh mu iskrivi usta. - Ja sam vojnik koji se bori u ratu; nemam mnogo razloga za sreću.
Ali volim ono što radim i sviđa mi se kako se stvari za sad odvijaju.

- Dobro si se snašao - Joanna reče. - Grof te jako hvali. - Zastala je i pogledala muža koji je
sjedio s Elizabeth i još par muškaraca, uključujući MacLeoda i Boyda, za visokim stolom s
Carrickom. - Jamie je rekao da si se dobro snašao na zadatku, a ove je dečke - reče kimnuvši
glavom u smjeru fantoma - teško zadiviti. - Osmjehnula se. - Ponosna sam na tebe. Sigurno se
nije bilo lako naviknuti kad si tek stigao.

Nije. Drugi su mu vojnici otežavali život koliko su mogli. Ali sin kovača izdržao je sve što su
imali i dokazao da je zaslužio mjesto među njima. Zaradio je pravo da bude tamo, iako su neki
smatrali da zbog krvi ne bi smio ni pomisliti na viteštvo.

Možda osjetivši da radije ne bi razgovarao o tome, Jo doda: - Što ćeš sada? Hoćeš li otputovati
s grofom na početak opsade Stirlinga ili ćeš s nama u Edinburgh? Mrzim se opraštati kad smo
se tek pozdravili. Sigurna sam da mogu nagovoriti Jamesa...
- Nijedno - reče prekinuvšiju prije nego što je uspjela dovršiti. Prije bi umro od dosade u
opsadi tisuću dvoraca nego se našao pod Douglasovim zapovjedništvom - bez obzira na jedan
uspješan zadatak. - Čeka me posao koji odgađam već predugo.

- Ah, da, tvoja udovica. Ella je spomenula da razmišljaš o braku.

Čvrsto je stisnuo usta. Da je barem Ella tako otvoreno razgovarala i o svojim bračnim
planovima. Proškrgutao je zubima. Randolph...

Dovraga.

- Je li ti stalo do nje? - Joanna upita.

Oštro ju je pogledao, ali onda shvati da misli na udovicu. - Jedva ju poznajem, ali ugodna je,
privlačna i bogata. Siguran sam da ćemo se dovoljno dobro slagati. To mi je dobra prilika.

- Sigurna sam da jest na papiru - Joanna reče. - Ali brak je više od miraza, saveza i
napredovanja. Ili može biti ako se zaljubiš.

- Nagonski se ukočio i ispred sebe postavio čelični zid. Ali Jo se nije obazirala i probila ga je
isti tren. - Jesi li siguran da ti i Ella...?

- U potpunosti siguran - reče glasom koji nije ostavljao mjesta raspravi. - Ella i ja ne postojimo
i nikada nismo postojali.

Pogriješio je pogledavši ju i na jedan opasan otkucaj srca pogledi su im se sreli. Rika topline
koja ga je udarila u prsa ostavila je rupu iza sebe. Osječaji koje nije želio, osječaji, kojih se
godinama rješavao, preplavili su ga u vrelom, razornom valu i prijetili da će ga obuzeti.

Oštro je skrenuo pogled prekinuvši vezu. Prekinuvši svaku vezu. Nema šanse da će dopustiti
da opet krene ispočetka. Bilo mu je dosta kad mu se želudac okrenuo prvi put kad ju je
pokušao zaboraviti.

Iznenada nije mogao dočekati da ode. Čekaju ga dvorac Rutherford i milostiva Marjorie.
Odgurnuo se od stola i ustao prije nego što je Jo stigla odgovoriti. - Carrick me zove.

Grof nije čak ni gledao u njegovu smjeru.

Joanna je znala da laže, ali kimne glavom i ustane kako bi se vratila mužu. - Nečeš otiči bez
pozdrava?

Odmahnuo je glavom i nagnuo se kako bi ju poljubio u obraz.

- Neću.

- Obećavaš?
Osmjehnuo se. - Da, obećavam. Iako se nadam da voliš kad te se probudi u zoru.

Uzvratila mu je osmijehom. - Ne smeta mi, iako James ne voli ustajati rano.

Poput svoje sestre, Thom nije mogao zaboraviti. Ella ga je uvijek žalilajer mora ustati toliko
rano kako bi zapalio vatru i donio ugljen dok je bio mladič. Nije mu smetalo, ali ona je mislila
kako je to prava muka.

Sječanja, dovraga. To mora prestati.

Ostavio je Jo s osmijehom uz obećanje da će doći što ranije i prišao podiju gdje je sjedio
Carrick. Uhvatio mu je pogled i ostao zadovoljan kad ga je grof odmah pozvao da priđe.

- Ah, MacGowane, upravo sam namjeravao poslati po tebe.

Iznenađeno je podigao obrvu, - jeste?

- Da, ti si popularan čovjek.

Thom se namršti nemajući pojma o čem priča. Ali po pogledu koji je Carrick uputio MacLeodu
koji je sjedio nekoliko mjesta od njega, Thom je pretpostavljao da je čuo za zadatak.

- Gospodine lorde? - upita tražeći objašnjenje.

Grof podigne preklopljen komad pergamenta. - Ni sat vremena nakon što sam primio poruku
od brata u kojoj traži da dođeš u Edinburgh, MacLeod mi je došao sa sličnim prijedlogom. -
Jedna mu se strana usta podigne. - Također sam ujutro primio poprilično ljutitu poruku
od milostive Marjorie. Milostivi očito ponestaje strpljenja. Dosta joj je čekanja pratnje i pita
se bi li trebala pronaći neko drugo rješenje.

Thom opsuje ispod daha.

Carrick ga je čuo i nasmijao se. - Da, milostiva nije nimalo suptilna, zar ne? Bojim se da ćeš joj
dugovati ispriku kad mi uspiješ nagovoriti brata da te pusti.

Thom je ostavio brigu za milostivu Marjorie po strani, još se uvijek oporavljajući od vijesti
da ga kralj želi vidjeti. - Znate li o čem se radi, gospodine lorde?

- Pretpostavljam da se radi o istoj stvari koja je privukla MacLeodovu pozornost, ali morat
ćeš ga pitati sam.

Thom kimne glavom ne znajući što bi rekao. Osjećao se počašćeno i, ako si je mogao priznati
istinu, nemalo nervozan. Bruce želi vidjeti njega? Kovačev sin uistinu se popeo visoko.

U trenutku kad su mu se prsa napuhala poput svinjećeg mjehura ispunjenog zrakom, Carrick
je izvadio iglu. - Čuo sam da si blizak s Douglasovom ženom i sestrom? Bit će ti drago čuti da
ćeš im se pridružiti na putu za Edinburgh.
Probušio ga je.
DVANAEST
Ako je Elizabeth potajno bila sretna jer Thom s njima putuje u Edinburgh (i nije na putu k
svojoj udovici), odbijala je to priznati -čak i sebi. Znala je kako joj je brat manje nego uzbuđen
- blago rečeno - ali nije se imao razloga brinuti. Između nje i Thoma nema ničega. Čak
ni prijateljstva.

U redu, to možda nije u cijelosti istina. Između njih ima nešto. Nešto od čega joj gori krv i
koža joj se topi kad god ga vidi. Odredivši to kao neugodu i sramotu, bila je sigurna da će
prestati kad se navikne na to da je opet u blizini.

Iako nije imala pojma kako bi se trebala naviknuti na njega kad se činilo kako uspijeva
primijetiti samo koliko je strašno privlačan.

I nije bila jedina. Nije razumjela. Nikad ju prije nije mučilo kad bi djevojke iz sela očijukale s
njim; zastoju sad muči to što svaka neudana žena u blizini baca oko - ili dva! - u njegovu
smjeru?

Možda jer se nije ni potrudio baciti oko ili dva u njezinu smjeru. Nijednom od noči kad se
vratio s Jamesom prije dva dana nije progovorio s njom ni pogledao ju. Međutim, kako ujutro
kreču za Edinburgh, znala je da mora učiniti nešto da ublaži neugodu između njih. Ne može
ga satima gledati - trebat će im najmanje dva dana, možda tri ako vrijeme bude loše, da dođu
u Edinburgh s velikom kolonom kola - i dopustiti da se ovo nastavi. Ljudi će primijetiti. Ljudi
kao Jo i Izzie koje su ju več gledale s previše podignutih obrva i znalačkih pogleda.

Njegove su joj se rijeci vratile dok je hodala hladnim dvorištem osvjetljenim bakljama. -
Prokleto me ostavi na miru. - Hoće. Ali kad stignu u Edinburgh i dobije priliku da kaže što
misli.

Pronašla ga je u štali. Činilo se kako razgovara s nekim - i to ne vrlo ugodnim tonom, - Slušaj.
Ovako ćemo.

Zastala je i podigla se na vrhove prstiju kako bi pokušala proviriti preko njega, ali njegova su
joj ramena blokirala pogled. Nije da joj je taj prizor previše smetao. Bila su to poprilično
dojmljiva ramena: uspravna, široka i prepuna zaobljenih, čvrstih mišića. Ili mu je to možda
već početak ruku? I one su bile uistinu dojmljive. Sjećala se koliko su se činile čvrstima kad
je pokušala zariti prste...

- Pokušaš li me zbaciti ili ugristi sutra, prodat ću te kožaru. Razumijemo li se?

Konj - s kojim je - razgovarao, shvatila je - glasno zafrkće očito ne previše zabrinut za svoju
kožu.

Elizabeth nije mogla zaustaviti smijeh. - Vidim da nisi izgubio šarm kad su u pitanju konji.
Mislim da ti ne vjeruje. Umjesto da mu prijetiš, mogao bi mu pokušati dati kocku šećera.
Thom joj se namršti, zbog prekida ili jer je jednostavno tamo, nije znala. Vjerojatno zbog
oboje. - Pokušao sam. Demonska mi je zvijer umalo odgrizla ruku.

Elizabeth zakorači naprijed i prođe pokraj njega pazeći da im se tijela ne dodirnu. Topao,
sparan zrak u štali nije pomogao da zaboravi što se dogodilo u kuhinji. Usredotoči se na
smrad, govorila si je. Ali opora, zemljana aroma životinja nije joj uspjela omesti živce na rubu.

- Vjerojatno osjeti da ga ne voliš - reče mu. - Što puta sam ti rekla da su konji osjetljiva
stvorenja.

Thom ispusti oštar zvuk. - Osjetljiva vrag... - Zastao je sjetivši se s kim je u društvu. - Ne i ovaj.
Tvrdoglav je, svojeglav, zao i prgav.

Elizabeth ga prostrijeli pogledom kao da želi reći da bi konj mogao imati nešto zajedničko s
nekim koga zna.

Počela je gugutati kao kad umiruje nećaka, ispružila ruku - s dlanom prema gore - i dopustila
konju da ju na trenutak ponjuši. Govorila mu je da je dobar dečko, milovala mu vrat i njušku.
Konj je pokazao da uživa u milovanju spustivši uši i tiho rzajući.

- Da, vidim na što misliš - reče raširivši usta u osmijeh. - Prava crna zvijer, zar ne?

Thom je stajao iza gledajući ju s vatrom u očima i rukama prekriženim na prsima. - Znaš li
šarmirati i zmije?

Naceri se. - Reći ću ti kad saznam.

Pogledao ju je ispod oka, a ona se opet nasmije. Bože, kako joj to nedostaje. Nedostaje joj on.

Elizabeth je konju pomoću povodca držala usta dolje i nastavila ga maziti dok je Thom
mrmljao (nešto o tome kako je konj izdajnik), dao mu svježe sijeno (pomiješano s nekoliko
mrkvi i jabuka, primijetila je) i provjerio sedlo i uzde za idući dan. Očito je jahanje smatrao
ozbiljnim.

Kad je završio, napokon se okrenuo prema njoj. - Jesi li nešto trebala, Elizabeth?

Nakostriješila se na prizvuk nestrpljenja u njegovu glasu; također se sjetila zašto je došla. -

Željela sam ti se zahvaliti za pomoć Archieju.

- Nema na čem. Ako je to sve...

Pokušao je proći pokraj nje, ali ona stane ispred njega i stavi mu ruku na prsa. Bila je to
pogreška. Osjetila mu je otkucaje srca ispod čvrstog, čeličnog štita. Opet ju je obuzeo onaj
vrtoglav, topao osjećaj.

Izmaknula je ruku i otjerala osjećaj omamljenosti. - Ne, to nije sve. Zašto si mi lagao? Zašto si
mi dopustio da mislim kako te mogu uvjeriti kad ti je već bilo naređeno da ideš?
Nije imao dostojanstva ni da izgleda posramljeno njezinim otkrićem. Zapravo, izgledalo je
kao da uživa. - Ako se dobro sjećam, nisam se ja cjenkao. Ti si. A ako ti se nisu sviđali uvjeti,
nisi ih trebala ponuditi.

Elizabethini su obrazi planuli. - Ali rekao si...

Zaprepašteno se zagledala u njega shvativši istinu. Ništa nije rekao.

- Jesam li? - upita odsutno. - Ili si samo pretpostavila mnogo toga?

Ono drugo. Ona je spomenula svoje tijelo, a zatim i poljubac tijekom pregovora. Ali svejedno
ju je prevario. - Mogao si mi reći da nije potrebno. Umjesto toga, dopustio si mi... - Previše se
sramila da bi izgovorila riječi pa je samo skrenula pogled.

- Da se spustiš? - ubaci se, iako nije namjeravala reći to. Da se ponašam poput grešnice. - Da,
nisam bas bio pri sebi. Bio sam bijesan. Pronašla si me u nezgodnom trenutku.

Točno se sjećala kako ga je pronašla i žene koja ga je dodirivala. - Hoćeš reći, prekinula sam
ti planove pa si odlučio iskoristiti drugu priliku?

Na trenutak je izgledao zbunjeno, ali onda mu se jedan ugao usta podigne. - Da, tako nešto.

Zurila je u njega osjećajući se kao da joj velik, težak grumen rude gori u prsima. - Promijenio
si se, Thom.

Razočaranje u njezinu glasu očito mu je rasplamsalo narav. - Zašto? Zato što nisam držao
ruke k sebi kao dobar mladić? Jer sam prihvatio tvoju ponudu? Ili jer sam učinio da savršena,
mala princeza osjeti nešto životinjsko kao što je požuda? - Uvrijeđeno je uzdahnula, ali on
nastavi: -Ono što sad vidiš oduvijek je tu; samo to nisi željela vidjeli.

- Varaš se. Dječak kojeg sam poznavala nikad me ne bi pokušao namjerno povrijediti. Znam
da si ljut, ali to nisi ti - bolji si od toga.

Stisnuta čeljust bila je jedini znak da ju je čuo. - Možda me nisi poznavala koliko misliš da jesi.

- Možda si u pravu - uzvrati mu ljutito. - Poznavala sam mladića koji je žalio za majkom, ali
čak je i s "gotovo devet" bio previše ponosan da bi ikomu pokazao kako je plakao za njom.
Poznavala sam mladića koji bi se satima smijao groznim šalama samo da bi djevojčicu učinio
sretnom. Poznavala sam mladića koji je tješio osmogodišnje dijete koje je izgubilo oca i bilo
ostavljeno bez novčića u okrutnom svijetu. Poznavala sam mladića koji bi mi očistio mjesto
pokraj kovačnice i dopustio mi da ga gledam kako radi, koji se penjao na tornjeve kako bi
sate provodio pričajući mi priče pod zvijezdama, koji je bio dobar sin, dobar brat i
dobar prijatelj - najbolji. Koji je bio pošten i drag i uvijek je postupao ispravno. To sam vidjela
u tebi, Thommy. Bože, nikad nisam primijetila koliko si nevjerojatno zgodan! Bila sam toliko
opijena osobom iznutra - osobom koju sam smatrala prijateljem - da sam mogla vidjeti samo
to.
Thom je ostao zaprepašten. Nije znao što bi rekao. Shvatio je da joj je nanio zlo kriveći ju jer
ga ne voli, a zapravo ga je voljela. Možda ne kako je on želio, ali svejedno ga je voljela.

Opsovao je i prstima prošao kroz kosu osjećajući se poput magarca. Nevjerojatno zgodnog -
što ga ne bi trebalo veseliti koliko jest.

Bila je u pravu. To nije on. Spriječio je njezine pokušaje da ponovno uspostavi prijateljstvo
između njih kako bi se zaštitio. Ali postoji razlika između samozaštite i načina na koji se
iskalio na njoj u kuhinji. Imao je pravo biti ljut - ali ne na nju.

Ali Elizabeth je obuzeo vlastiti bijes i nije mu dala priliku da se ispriča. - Možda si ti taj koji
mene ne poznaje kao što si mislio. Tvrdio si da me voliš, ali ono što si volio ne postoji - nikad
nije. Vidio si djevojčicu u dvorcu i počeo ju smatrati nekakvim nedostižnim predmetom.
Nečim izvan dohvata ruke i nedodirljivim, poput lijepog kipa od obojenog mramora. Ali
nikad nisam tražila da me dižeš na postolje, jednostavno si me tamo stavio. Ne sjedim na
prijestolju noseći pozlaćene ogrtače i ne šećem po vilinskom vrtu s leptirićima oko glave
uvijek se sretno smiješeći. I vraški sigurno nisam savršena. - Naježila se s gađenjem. -
Ponekad sam. tvrdoglava, nekad sam previše ponosna, nekad se naljutim i
govorim uvredljive stvari, a nekad donosim nepromišljene odluke - čega bi trebao biti
svjestan nakon onoga što se dogodilo prije par večeri. - Zastala je i duboko udahnula. - Mislim
da sam također dokazala da sam daleko od nedodirljive - zapravo, poprilično suprotno; dosta
mi se sviđa kad me diraju. - Jedva je čuo iduće riječi jer mu je glava upravo eksplodirala. -
I, tko koga poznaje bolje, Thorn?

Zanemario je suptilno podbadanje u tonu kojim mu je izgovorila ime, zgrabio ju za lakat i

privukao ju uz sebe. - Kako to misliš da voliš da te diraju?

Trznula se očito očajna. - Nakon svega što sam upravo rekla, usredotočio si se na to?

Naravno da jest. Možda je zarežao i naglim ju pokretom privukao malo bliže. - Voliš da te dira
tko?

Trepnula je.

- Randolph? - Thom je bijesno zahtijevao. - Ili da ga sad zovem Moray? "Voliš" li kad te dira
zaručnik?

Elizabeth mu se otme iz stiska. - Randolph? On me nije... - Ljutito je napućila usta. - Mislila

sam na tebe. - Thom se opustio - Jedva. - I nije mi zaručnik - istakne.

-Još.

- Još - ona se složi.

- Nisi mi se sjetila spomenuti taj detaljčić?

- Ništa nisam skrivala - reče očito pokušavajući ne zvučati obrambeno

- bezuspješno.

- Nisi li?

Stisnula je usta u tvrdoglavu crtu koju je predobro znao jer ju je gledao otkad je imala šest
godina. - Moje zaruke nemaju ništa s nama.

Mišići u vratu napeli su mu se toliko da je mogao osjetiti kako se trzaju.

- Mislim da se tvoj budući zaručnik možda ne bi složio. Pretpostavljam da bi ga zanimalo što

se dogodilo između "nas" u kuhinji.

Okrivljeno se zarumenjela, ali onda se uspravi. - To je bila pogreška. Neće se ponoviti.

Iako se slagao, to mu nije bilo ništa ugodnije čuti. Stisnuo je šake uz bokove kako ne bi došao
u napast da ju povuče natrag u naručje i obriše joj taj bahat izraz s usana.

- A činjenica da voliš kad te diram? Zar ni to nema ništa s njim?

Glas mu je zvučao hrapavije nego što je namjeravao. Proklet topao zrak u štali dopirao je do
njega - kao i nježan miris njezine kose. Uvijek je mirisala tako dobro.

Ali tople senzacije rasplamsane njezinom blizinom brzo su otjerane njezinim idućim
riječima. - Zašto bi imalo? Sigurna sam da će mi se svidjeti kad me i on bude dirao.

Thom nije mislio da se ikad kretao tako brzo. U sekundi ju je okrenuo i pribio uza zid. S
rukama sa svake strane njezine glave prijeteći se nagnuo. - Što, do vraga, time želiš reći?

Zurila je u njega i iz očiju su joj frcale plave iskre. Ako ju je pokušao zastrašiti, očito mu nije
pošlo za rukom. On je jedan od najvećih, najjačih muškaraca u kampu, a ona ga je odgurnula
jednim tanašnim prstom uprtim u prsa. Kriste.

- Zašto mi se ne bi sviđalo? Sad kad znam što mogu očekivati, pretpostavljam da će biti još
ugodnije. Koliko sam čula, ima dosta iskustva.

Može li glava dvaput eksplodirati? Njegova je zasigurno bila u opasnosti. Mogao je osjetiti
vreli pritisak u lubanji. - Tako je jednostavno, zar ne? Sad kad si iskusila strast, svejedno je,
zar ne? Nema veze tko te dodiruje?

- Ne, naravno da ne! - Namrštila se. - Zašto me uvijek pokušavaš zbuniti i staviti mi riječi u
usta? Samo sam željela reći da nema razloga da mislim kako neću uživati...

- Nemoj to izgovoriti - upozori ju mrgodno s ustima samo nekoliko centimetara od njezinih.

Ako čuje još jednu riječ o njoj i Randolphu, zaboravit će svaki zavjet, svako obećanje koje si
je dao da ju više neće dotaknuti.
Znao je da to progovara njezina nevinost - da se uvjerila kako ono što se dogodilo između
njih nije ništa posebno. Baš kao što je znao da je ono što je eksplodiralo između njih, od čega
se poljubac pretvorio u gotovo bezumnu strast u samo par minuta, rijedak dar. Ali znajući to,
nije mu bilo ništa lakše slušati ju.

Mudro je zatvorila usta. Zacijelo je shvatila koliko je blizu da ju poljubi jer ga je ovaj put
oprezno promatrala kad se izmaknula.

Nalet krvi u venama polako je prestao ključati i puls mu se vratio u normalno stanje. Zrak -
umjesto vatre - opet mu je ulazio i izlazio iz pluća.

- Ne želim da me mrziš, Thom - reče tihim glasom. - Nikad te nisam namjeravala povrijediti.

- Znam - i ne mrzim te. - Bilo bi mu beskonačno lakše da ju mrzi.

Razvedrila se i čist sjaj njezina osmijeha obasjao mu je prsa poput zrake sunca.

Led koji mu je zarobio srce na tri godine počeo se topiti i, Bože, pomozi, nije znao kako da to
zaustavi.
TRINAEST
Elizabeth nije trebalo dugo da shvati što Joanna smjera - snahu joj nikad ne bi opisali kao
suptilnu.

Uništeni zidovi nekad velikog dvorca Roxburgh još su bili vidljivi na obzoru iza njih kad je
Joanna ugledala Thoma kako prolazi s nekolicinom Bruceovih tajnih ratnika i pozvala ga
praveći se da ga želi upoznati s Izzie. Razmjena riječi bila bi kratka da Joanna nije nastavila
obasipati rođakinju s naizgled beskrajnim nizom priča iz mladosti. "Oh, Thome, moraš
joj ispričati o..." i: "Elizabeth, sjećaš li se kad...?" izgovoreni su toliko puta da je prestala
brojati.

Možda bi bila zahvalna - vrijeme koje su proveli prisiljeni jahati zajedno olakšalo je velik dio
neugode koja se zadržala između nje i Thoma - da nije primijetila reakciju rođakinje. Iako je
lijepu, pronicljivu rođakinju bilo teško zadiviti i iako je naizgled bila otporna na šarm kao
svaka mlada žena njezina statusa, ostala je potpuno očarana.

Thom se jedva udaljio da ih ne može čuti (nakon što ga je pozvao Tor MacLeod i Joanna mu
je napokon dopustila da ode - očito se čak ni Joanna nije željela protiviti zastrašujućem
otočkom poglavaru) kad se Izzie optužujuće okrenula prema njoj. - Dragi Bože! To je tvoj sin
kovača?

Elizabeth ju je frustrirano promatrala. - Nije moj...

- Nisi spomenula da je zgodan da ti pamet stane.

Elizabeth stisne usne ne baš sigurna zašto joj toliko smeta to opažanje. Je li to zato što joj je
toliko dugo trebalo da shvati istu stvar? - Nisam primijetila - promrmlja.

Izzie ju pogleda kao da je zacijelo slijepa - nešto što se Elizabeth i sama počela pitati.
Međutim, držala je oči otvorenima. Sirom otvorenima, dovraga.

Na sreću, rođakinja se prebacila na Joannu. - Moj Bože, te oči - te nevjerojatno plave oči - u
kontrastu s tom crnom., valovitom kosom. -Zamišljeno je uzdahnula.

- Nije crna - Elizabeth izgovori ne razmišljajući. Oba su se para očiju okrenula prema njoj i
mogla je osjetiti kako joj toplina ostavlja trag na obrazima. - Skoro je crna, ali kad je obasjana
suncem, možeš vidjeti da je više tamnosmeđa boje samurovine...

Izzie savršeno usklađeno podigne obje obrve; Joannin osmijeh bio je tako širok da bi trebala
pripaziti da ne proguta bubu.

Osjetivši da ju promatraju, izlane: - Randolph također ima tamnu kosu. I nevjerojatno je

zgodan.

- Je li tako? - Izzie reče zamišljeno.

Elizabeth kinine glavom. Zasigurno je bila tamna - iako bi teško odredila nijansu.

- A njegove oči? - Izzie upita radoznalo. - Jesu li tamne ili svijetle?

Elizabeth ga je pokušala zamisliti, ali slika nije bila vrlo oštra. Shvativši da Izzie nešto
pokušava dokazati, namršti se. - Svijetle.

- Plave poput očiju tvoga sina kovača?

Elizabeth proškrguće zubima odbijajući upasti u zamku. Nije njezin, dovraga. I zašto je uopće
bitno kakve oči Randolph ima? Ili što to nikad nije primijetila. - Da - reče nadajući se da je u
pravu.

- Hmm.

Rođakinja joj je očito išla na poduke iz "hmm" kod snahe.

Zanemarivši ih obje, Elizabeth je ostatak jutra jahala u neraspoloženoj tišini uglavnom

razgovarajući s Helen MacKay koja je imala poteškoća s nemirnim mladim sinom i na sreću
nije čula prijašnji razgovor. Elizabeth nije znala zašto je toliko živčana, samo je znala da jest.
Međutim, kad su stali napojiti konje, dobro joj se raspoloženje vratilo. Smijala se s Izzie
zbog Uilleamovih novih nepodopština - očito je zaključio da hrana ima bolji okus nakon što
ju baciš na pod - kad je čula Joannu kako viče: - Oh, ne. Učinilo mi se da nešto nije u redu.
Pogledajte - pokaže na zadnju lijevu nogu svoga konja - konju će mi ispasti potkova.

Joanna je mogla vidjeti tanak rub metala kako viri ispod kopita konja.

Okrenula se prema Elizabeth. - Budi draga i vidi možeš li pronaći Thommyja. On bi mogao
imati čekić.

- Jesi li ikad vidjela kako Thommy potkiva konja? - Prizor nije bio ugodan. - Sigurna sam da
jedan od Jamiejevih ljudi...

Joanna odmahne rukom - naizgled ne mareći. - Izzie će otići ako si previše umorna.

- Bilo bi mi drago... - Izzie počne izgovarati.

- Ja ću - Elizabeth ju nadglasa. Lukava lisica.

Stoga je otišla pitati Thoma može li pomoći. Znajući koliko prezire potkivanje, pristao je uz
iznenađujuć nedostatak oklijevanja. Naravno, za Jo.

Nakon što je popravio potkovu - dok je Elizabeth nesvjesno zauzela položaj skrećući
pozornost konju kao što je činila dok su bili mlađi kako ga ne bi udario - Joanna je inzistirala
na tome da uzme nekoliko ušećerenih kolačića koje joj je kuhar dao, što je popraćeno s još
sjećanja dok Jamie nije naletio na veseo prizor i užurbano poslao Thoma naprijed da izvidi
put.
Prvi je put možda bilo slučajno, drugi put spletom okolnosti, ali kad su naposljetku podigli
kamp kako bi prenoćili, a Joanna je nakon Jamiejeva prigovora inzistirala da Thom večera s
njima "nakon sve pomoći koju im je pružio", brat joj nije bio jedini koji je shvatio što
se događa. Ali Joanna je bila otporna na njegove mrke poglede i Elizabethino prijekorno
mrštenje.

Kako je istaknula, suptilnost nije bila jedna od vrlina njezine snalre.

Elizabeth se nije mogla pretvarati da joj smeta Joannin trud da ih spoji. Bilo je lijepo opet se
družiti s Thomom. - čak i ako nije bio opušten i jednostavan kao nekoć. Barem njoj. Bila je
previše svjesna onoga što se dogodilo između njih. Svaki put kad bi ga pogledala, sjetila se
osjećaja njegovih usana na svojima, okusa, topline njegova jezika u svojim ustima, osjećaja
njegovih ruku na svome tijelu - a onda su joj navrla grešnija sjećanja. Osjećaj njegove motke
između nogu, težina njegova tijela pripijenog uz njezino, intimno milovanje, pipajuć užitak i
razorna euforija koja je uslijedila. Kako se ponašati normalno pred muškarcem kad
su podijelili nešto takvo?

Nije imala pojma.

Ali kad je došlo vrijeme da ode po njega, Joanna ju nije morala pitati, Elizabeth se javila
dobrovoljno.

Pronašla ga je dolje na obali rijeke kako peca i sjela na kamen pokraj njega kao da je sinoć, a
ne prije osam godina, učinila isto. - Jesi li išta uhvatio?

Prostrijelio ju je kosim pogledom. Naravno da je nešto uhvatio. Bio je jedan od najboljih

ribolovaca u selu. Bože, kako je time izluđivao Jamieja.

- Koliko?

Slegnuo je ramenima i kimnuo glavom prema kanti nekoliko koraka dalje koju nije spazila
ranije. - Pet ili šest. - Zastane. - Je li vrijeme?

- Uskoro. Imat ćemo dovoljno vremena da ostavimo ribu kuharu prije nego što ju Jamie vidi.

Usta mu se izvrnu u osmijeh, za što je pretpostavila da je obećavajuć početak.

Povukao je udicu, ustao i ispružio ruku prema njoj. Kao da je to najprirodnija stvar na svijetu
- i na toliko je mnogo načina bila - stavila je dlan u njegov. Zaboravila je snagu njegova stiska
i krute žuljeve na dlanovima... i toplinu. Preplavila joj je osjetila kad je ustala pred njega.

Zurili su jedno u drugo jedan dug otkucaj srca, a koljena su joj počela klecati od siline njegova
pogleda.

Morao ju je uhvatiti za ruke da ju uhvati kad se umalo okliznula na nestabilnim nogama. -

Dovraga, Elizabeth, pazi. Uvjeravam te, ta je rijeka hladna koliko se i čini.
Nije mu rekla da u pitanju nije nespretnost nego on. - H-hvala ti -zamuca. Dragi Bože, što nije
u redu s njom? Zašto je toliko nervozna? Zašto je tako... lepršava? Zašto je toliko svjesna
blizine njegova tijela, oštrih crta njegova lica, sjaja njegovih očiju, mekoće usana udaljenih
toliko da je samo morala stati na prste? Zašto joj je bilo toliko toplo - kao da stoji preblizu
kovačnici i mogla bi se opeći?

Očito nije bila jedina pod utjecajem. Zurio je u nju. Njezine oci. Usta. -Elizabeth... - započeo je
napola ju upozoravajući, a napola ljutito.

Poljubit će ju. Osjetila je kako mu se mišiči u rukama napinju dok ju je polako privlačio bliže.
Osjetila mu je toplinu daha dok je spuštao usta. Osjetila je kako joj srce udara o rebra u
iščekivanju. A zatim je osjetila...

Ništa.

Povukao se, pažljivo ju udaljio od kliskog ruba blatnjave obale i pustio.

- Trebali bismo krenuti - reče mirno kao da ju upravo zamalo nije poljubio.

Kao da mu upravo nije zamalo dopustila.

Rumenilo joj je zagrijalo obraze, ali i ona se ponašala kao da se nije dogodilo ništa - ili umalo
dogodilo. Bilo je mnogo teže pretvarati se da nije razočarana jer nije. - Da, Joanna će se pitati
gdje smo.

Uputio joj je ironičan pogled koji je toliko predivno nalikovao Thommyju da joj se srce
ispunilo srećom. - Sumnjam da će se išta pitati jer pretpostavljam da je upravo to željela.

Očito je i on prokužio Joanninu igricu. Uputila mu je kratak osmijeh u znak razumijevanja i

zajedno krenuše natrag kroz kamp. Nisu razgovarali, ali hodali su sporije nego što su mogli.

★★★

Thom podigne pogled kad se nad njim nadvila sjena. Ali bio je svjestan od trenutka kad se
pojavila na mostu. Bila je poput prokletog svjetionika za njegova osjetila. Ili je možda bilo
obratno - osjetila bi mu se rasplamsala poput prokletog svjetionika kad god je bila u blizini.

Muškarci su podigli kamp preko mosta od samostana Newbattle Abbey na malom proplanku
uz obalu rijeke Esk. Ali Douglas je dogovorio da šačica žena koje su putovale s njima ostane
u samostanu. Iako je povorka do sad uspjela izbjeći kišu - a stoga i mokre, blatne ceste koje
bi im znatno usporile putovanje - temperatura je pala gotovo do točke smrzavanja u
proteklih nekoliko sati i ženama će biti mnogo udobnije s cistercitskim redovnicima.

Drugim riječima, Douglas se nije kockao.

Joannini pokušaji da u protekla dva dana spoji Thoma i Elizabeth nisu promakli njezinu mužu
- ustvari, ni ikomu drugomu. Međutim, Douglas se nije imao zašto brinuti. Koliko je god Thom
uživao provodeći vrijeme sa starim prijateljima - a uživao je, možda i više nego što je želio -
bez obzira na to koliko je poslova, večera i labavih potkova Joanna smislila, stvari se neće
promijeniti. Za njega i Elizabeth je prekasno. Oboje su nastavili dalje.

Elizabeth ga možda želi tjelesno, ali Thom se nije zavaravao da od njega želi nešto više od
užitka. Ne kad se može udati za jednog od najvažnijih muškaraca u kraljevstvu. Čovjek poput
Randolpha mogao joj je dati nešto što Thom nikada neće moći: položaj, bogatstvo i sigurnost.
A on je možda bolje od svih znao koliko joj te stvari znače.

Iako bi se poštedio vraški bolnog slomljenog srca da je to prepoznao ranije.

Elizabeth je bila previše praktična i s previše bratovih ambicija u sebi da bi se kockala udajom
za nekoga u Thomovu položaju. Nju i Jamieja oštetila je očeva smrt. Možda bi bilo drukčije da
se te teške godine nikad nisu dogodile. Ali kad joj je otac umro u zatvoru nakon što je
proglašen kukavicom, kralj Edward mu je oduzeo zemlju i bogatstvo, a udovica i djeca ostali
su bez ičega. Bilo im je "malo bolje nego prosjacima", Elizabeth je jednom rekla.

Edwardova mržnja prema sir Williamu "Neustrašivom" Douglasu sezala je do krajnjih

granica - čak i prema kraljevim ozloglašenim anžuvinskim normama. S Edwardovom
nepredvidljivom naravi nitko nije ni pomišljao da primi "izdajnikovu" udovicu i djecu i
riskira da gorčinu usmjeri na njih. Naposljetku ih je napola izgladnjele, s malo više
od "dronjaka na ramenima" i "korak od ubožnice" primila Isabelina obitelj. Situacija je
istovremeno bila "sramotna i ponizna".

Elizabeth se smijala kad mu je to ispričala, ali sad je shvaćao koliki je to utjecaj ostavilo.

Edward se naposljetku sažalio nad udovicom (ako ne i nad "izdajničkim izrodom") i dio
zemlje od miraza milostive Eleanor jest vraćen. Kad se obitelj nekoliko godina kasnije vratila
u Douglas, situacija nije bila ni izbliza toliko strasna. Ali to je iskustvo ostavilo trajan
ožiljak na Elizabeth. Od tog trenutka činilo se kako uvijek gleda dalje od malog sela Douglas
tražeći nešto veće.

Randolph je bio jedan od najvećih. Neće ga pustiti da joj promakne kroz prste. Bez obzira na
to koliko je žudjela za Thomom.

Joine spletke uspjele su samo dodatno otežati neizbježno opraštanje kad sutra stignu u
Edinburgh.

Na sreću, danas je uspio malo predahnuti. Nije sumnjao da bi Joanna smislila nebrojene laži
da ga uspije pronaći, ali fantomi joj nisu pružili priliku. MacLeod mu je naredio da sa
Sutherlandom i МасКаует odjaše provjeriti most ispred njih jer ga možda treba popraviti
nakon oluje od prije par tjedana (trebalo je), a zatim je jahao na čelu kolone u izvidnici
s Lamontom i MacLeanom. Naposljetku, čuvši koliko je vješt u pravljenju mačeva, MacRuairi
ga je tražio da mu pogleda jedan od mačeva - borio se s dva i nosio ih je prekrižene na leđima.
Sve ga je to držalo podalje od djevojaka većinu dana.
Ali čini se da je predah gotov.

Elizabeth mu se smiješila, tako predivna da je gotovo boljelo gledati ju. Zapravo, boljelo je,
dovraga. Debeo, plav vunen ogrtač koji je nosila bio je podstavljen krznom oko kapuljače
uokvirivši joj lice poput snježne kraljice...

Zaustavio se kad su mu se vratile njezine optužbe od ranije. Je li ju pretvorio u nešto što nije?
Je li ju smatrao nečim "savršenim" i nedostižnim? Lijepom porculanskom lutkom u izlogu?

Morao se pomiriti s tim da u njezinim optužbama možda ima više istine nego što želi priznati.
Uvijek ju je gledao kao onu malu djevojčicu koju je isprva zamijenio za princezu. Ona je bila
utjelovljenje svega što je želio, a mislio da ne može imati.

Bila je savršena - znao je to. Može biti tvrdoglava, svojeglava i obrambena - naročito kad joj
je u pitanju obitelj. Ponekad je govorila stvari bez razmišljanja i nije vidjela ono što joj je pred
nosom - on to zna bolje od svih. Ponekad se znala toliko usredotočiti na cilj da bi zanemarila
sve ostalo. I Bog zna da bi mogla malo češče pripaziti gdje hoda.

Ali istodobno je bila slatka i draga, velikodušna (nije posjećivala samo ubožnice nego i
karantenu), uvijek je vidjela dobro u ljudima oko sebe (ponekad naivno), imala je jaku volju,
bila je samouvjerena i bez obzira na to što je ponekad loše raspoložena, gotovo je uvijek bila
sretna i vesela. Uvijek ga je mogla nasmijati - čak i kad bi upao u jedno od svojih
"tmurnih raspoloženja", kako ih je zvala. Uistinu je marila za ljude oko sebe, uključujući
njega. Naročito njega.

Stoga je možda u pravu, ali također je u krivu. Uistinu ju je volio.

- Mislila sam da sad više ne praviš mačeve kad ih koristiš - zadirkivala ga je.

Zastao je spustivši turpiju koju je koristio kako bi joj odgovorio. - Da, čini se kako sam nekako
uspio završiti radeći oboje.

- Nisam iznenađena.

Namrštio se ne znajući kako bi protumačio njezin komentar.

- Nisi?

Ona odmahne glavom. - Previše si nadaren. Netko je to morao primijetiti u nekom trenutku.
- Njezin činjenični ton bio je neobično laskav. - Johnny je rekao da si se samo poboljšao nakon
što sam otišla i da si skupio obožavatelje ne samo u Douglasu nego i u ostatku
South Lanarkshirea.

Podigao je obrvu. - Raspituješ se o meni, El?

Lijepa nijansa ružičaste zaprašila joj je snježne obraze i brzo je promijenila temu. - Nešto nije
u redu s drskom?
Nije ga iznenadilo što je pogodila. Bog zna da ga je gledala kako radi nešto slično desetke
puta. - Malo se pomiče kod jakih udaraca.

Pogledala je što radi. - Jesu li štitnici previše ravni ili su nejednaki?

Osmjehnuo se i odmahnuo glavom. Pitao se koliko plemićkih dama zna toliko o mačevima.
Vrlo malo, kladio bi se. - Pomalo oboje. Ne sviđa mi se ni oblik spoja drške i oštrice.

- Ali to ne možeš popraviti bez kovačnice.

- Upravo tako.

- Čiji je to mač?

- MacRuairijev.

Ona podigne obrvu. - Zadivljena sam. On ima probrano društvo - u najmanju ruku. Poznavala
sam ga gotovo dvije godine prije nego što sam uspjela progutati strah i progovoriti s njim.
Pomoglo je to što sam mu upoznala ženu. - Odmahne glavom. - Tko bi ikad pomislio da bi
se najpoznatija škotska heroina udala za jednog od najozloglašenijih škotskih gusara?

I on se iznenadio saznavši da se Bella MacDuff udala za Lachlana MacRuairija, ozloglašeno

izvanbračno dijete i poglavara zapadnog Visočja. Thom slegne ramenima. - Čuo je da bih ga
možda mogao popraviti i pitao hoću li ga pogledati. Nismo baš kao rođena braća.

Ona ga neobično odmjeri kao da joj je nešto upravo palo na pamet. -Proveo si mnogo
vremena s njima danas.

- S kime?

- S MacLeodom i ostalima. Pitam se...

Rukomje odmahnula na što god je namjeravala reći, ali mogao je pretpostaviti. I on se pitao
istu stvar. Jesu li ga fantomi izdvojili iz nekog razloga? MacLeod mu je postavio nekoliko
pitanja o treningu i iskustvu u borbi, ali nije mu rekao zašto je tražio Carricka da ga pošalje
u Edinburgh. Međutim, promatrao ga je - pomno.

- Nema veze - ona reče. - Bojim se da moram obaviti jedan poslić za Joannu. - Vidjevši mu
izraz lica, prasne u smijeh. - Ne brini, nema veze s tobom. Jesi li vidio Jamieja?

- Nedavno. Mislim da je otišao loviti s nekima od svojih ljudi.

- Ah, u tom će slučaju Joannina omiljena plava haljina morati pričekati.

- Vidjevši da ju gleda zbunjeno, objasni. - Treba joj jedna od škrinja.

- Kako bi mogla zadiviti redovnike?

Zahihoće se. - Sumnjam. Mislim da ima veze s drugim putnicima koji su stigli. Milostiva Mary
od Strathearna - grofova kći. Joanna ju nikad nije voljela. Mislila je da je bacila oko na Jamesa
prije nego što se udala za sir Johna Могауа od Drumsagarda.

Thom odmahne glavom. Žene. - Ako ga vidim, reći ću mu.

- Hvala. - Stajala je tamo zureći u njega kao da želi reći još nešto, ali je nakon par trenutaka
otišla, a on je nastavio turpijati.

Postao je smeten i posao nije bio zadovoljavajuć kao prije.

U razgovoru s Elizabeth nije se dogodilo ništa posebno značajno, ali svaki put kad je bio s
njom, postajalo je teže i teže braniti srce od nje.

Kriste, umalo ju je poljubio neki dan uz rijeku, a sam Bog zna kako je to moglo završiti. Ako
bi bilo imalo nalik prošlom putu, postojala je dobra šansa da bi se ona našla naslonjena na
drvo, a on duboko u njoj.

Ponos i poštenje nekad su mu nešto značili. Bile su to kvalitete kojima se oduvijek dičio zbog
svojih djela, a ne zbog neke titule popust "sir" ili "lord" ispred imena. Elizabeth je već jednom
učinila da ih zaboravi, ali neće to ponoviti.

- Što se događa između tebe i Douglasove sestre?

Thom se okrenuo ne shvativši da mu se iza leđa prišuljao MacLeod. Kriste, nije ni čudo da su
poznati kao fantomi; čovjek se kretao poput duha. S njegovom snagom i građom to je bilo
posebno impresivno. - Ništa

- reče automatski.

Žestoki poglavar Otočja pomno ga je proučavao. Thoma nije bilo lako zastrašiti, ali morao je
priznati da se osjećao prokleto uznemireno.

- Nije mi tako izgledalo - MacLeod reče.

Očito ga je opet gledao. Thomov se izraz lica uozbilji. - Kako god izgledalo, nisam siguran
zašto te se to tiče.

MacLeod podigne obrvu kao da ga je Thomov hrabar odgovor iznenadio. Možda je trebao. S
obzirom na MacLeodov ugled, Thom je vjerojatno trebao odgovoriti s malo manje agresije u
glasu. Međutim, umjesto da se MacLeod uvrijedio, Thom je osjetio da ga je opet zadivio.

- Ovisno o tome što se dogodi u Edinburghu, moglo bi me se vraški ticati. Douglas je važan
čovjek u Bruceovoj vojsci - i netko koga poštujem. Često radimo zajedno. Prošle sam godine
izgubio čovjeka zbog neslaganja; neću izgubiti još jednog. A ta bi djevojka,
pretpostavljam, mogla izazvati dosta neslaganja.
Blago rečeno. Thom i Douglas postigli su privremeno primirje, ali Thom se nije zavaravao da
se to primirje neće opet pretvoriti u sveobuhvatan rat ako Douglas posumnja na išta između
Thoma i svoje sestre.

-Mi?

MacLeod ga je pogledao tako da se osjećao glupo što je uopće pitao.

- Elizabeth i ja stari smo prijatelji - Thom reče odgovorivši na MacLeodovo prvotno pitanje. -
Poznajemo se otkad smo bili djeca.

- Douglas je rekao da se treba udati za Randolpha.

- Da.

- Dobro - MacLeod reče. - Neka ostane tako i neće biti problema.

Čovjek za kojega je Thom sumnjao da je vođa skupine fantomskih ratnika - koji su utjerivali
strah u kosti neprijatelja i postali tema legendi -otišao je ostavivši Thoma sigurnog u dvije
stvari. Jedna, moguće je da će ga unovačiti najelitnija skupina vojnika u vojsci i druga, svaka
prilika da postane članom fantoma ovisi o tome da ne naljuti Douglasa.

Drugim riječima, ako Thom želi priliku borici se među najboljim ratnicima u kraljevstvu,
Elizabeth Douglas zabranjeno je voće.

Fantomi? Thom još uvijek nije mogao vjerovati. Čak i nakon duge noći razmišljanja o
maločem. drugome - dok je pokušavao suzbiti sve veće uzbuđenje - pitao se je li ga krivo
razumio.

Ali nije. MacLeod ga je razmatrao za fantome.

Kriste, ako je Thomu trebao dodatan poticaj da se kloni Elizabeth - a nije - imao ga je. Ne
mora ni reći koliko mu je prokleto drago što im je putovanje i prisilno druženje skoro gotovo.
Moćan poticaj ili ne, nije baš bio razuman kad je ona u pitanju.

Nažalost, ranojutarnji polazak odgođen je zbog pljuska koji je počeo u zoru i još je uvijek
pljuštao dva sata kasnije. Kad je otkriveno da jedan od putnika koji odmaraju u samostanu
također putuje u Edinburgh u kočiji -što je bila rijetkost zbog njihove nepraktičnosti na
škotskim cestama -Douglas je odlučio, unatoč ženinim prigovorima na predloženo
društvo, da pričekaju kako bi joj se ostale dame mogle pridružiti i izbjeći vrlo hladno i
neugodno jahanje.

Nakon još sat vremena čekanja milostive Mary i njezine kočije, proputovali su jedva dva
kilometra prije nego što se "cesta" suzila. Jedan od kotača kliznuo je na neravnom tlu i
prokleta se stvar zaglavila u blatu - dokazavši nepraktičnu narav kočija u Škotskoj. Na sreću,
kiša je do tad oslabila pa žene nisu bile mokre do kože dok su se muškarci trudili popraviti
kočiju. Kad su uspjeli, bilo je vrijeme za ručak i skupina se raspršila kako bi nešto pojeli.
Thom je izgubio djevojke iz vidokruga dok Joanna nije dotrčala do njega kad je pakirao
bisage.

- Jesi li vidio Ellu?

Izgledala je pomalo zabrinuto, ali sumnjajući na još jednu od njezinih spletki, nije obraćao
previše pozornosti. - Nisam već neko vrijeme.

Joanna se namršti. - Nisam ni ja. Odlutala je nakon jela i nije se vratila.

- Prije koliko vremena?

- Petnaest, možda dvadeset minuta.

Shvativši da to nije igra, Thom. se namršti. - Otišla je sama?

- Da, mislila sam... - Joanna se zarumeni. - Da joj možda treba privatnost.

- Malo je vjerojatno da će se ovdje izgubiti. Kojim je putom otišla?

Pokazala je u smjeru rijeke. - Malo nizvodno.

- Otići ću po nju - Thom reče.

Kad se Joanna osmjehnula, pitao se je li opet nasjeo.

Nije mu trebalo dugo da shvati da nije. Povikao joj je ime nekoliko puta dok se probijao kroz
gusto drveće i grmlje. Međutim, prošao je samo pedesetak metara kad je primijetio da red
drveća uz rijeku skriva rub dubokog klanca. Klanca u koji bi nekomu bilo vrlo lako kliznuti.

Ah, dovraga. Želudac mu se okrenuo, ali puls mu je skočio u suprotnom smjeru. Užas mu je
izvrtao utrobu dok se vraćao i hodao uz rub klanca vičući joj ime, gledajući u pošumljen
ponor sa srcem u grlu i strahujući što bi još mogao pronaći zapetljano među granjem i
puzavcima.

Napokon je čuo tih povik. - Ovdje. Ovdje sam.

Pogledao je dolje i kad je ugledao par velikih plavih očiju kako zure u njega, srce koje mu je
stajalo u grlu prestalo je kucati. Nalazila se oko pet metara ispod njega držeći se za maleno
drvo koje nije bilo vise od mladice na otprilike pola puta niz strm spust. Strmi, nestabilan
spust.

Dovraga. Po vidljivom korijenju i velikim komadima zemlje koji su nedostajali, mogao je

vidjeti da se dio padine već odlomio.
Pogledom je pratio put kojim je zacijelo pala niz brdo. Uz mokro kamenje, blato i suho lišće
klizila bi brzo. Ta tanka grančica vjerojatno je bila jedina stvar koja ju je zaustavila da ne
klizne skroz do kamenitog dna. I jedina stvar koja ju je spriječila da ne nastavi kliziti.

Mogla je ležati slomljena, u krvavoj lokvi... Bože, pomislio je da će povratiti.

Brzo ju je pregledao i, osim nekoliko ogrebotina, blata, izgubljenog vela koji je vidio još pet
metara niže te raščupane pletenice, nije izgledala ozbiljno ozlijeđeno.

Ali nije mu se svidjelo kako je izgledalo to drvo. Ne želeći ju uznemiravati, na silu je

progovorio s vedrinom u glasu koju nije osjećao. -Jesi li dobro?

Ona kim ne glavom i malo više razrogači oči. - Okliznula sam se.

Nije si mogao pomoči da se ne osmjehne. - To vidim.

- Pokušala sam se povuči gore, ali nisam se željela pustiti.

- Nemoj! - reče ne mogavši u potpunosti prikriti uznemirenost. Zatim, malo mirnije, doda: -
Pokušat ću se spustiti dolje po tebe.

- Ali ne bi li prvo trebao pronaći uže?

Da, ali nije bio siguran da ima dovoljno vremena. Korijenje tog drveta nije bilo vrlo duboko i
kiša je zajedno s njezinom težinom oslabila njegovu stabilnost na padini. Već je mogao vidjeti
kako se oko podnožja podiže zemlja.

- Bit ću oprezan - uvjeravao ju je krenuvši dolje.

Svaki put kad bi se lagano uhvatio tek toliko da se pridrži, napola se spuštao, a napola klizio
niz nasip držeći tijelo paralelno zemlji koliko je mogao i koristeći desnu ruku za ravnotežu, a
lijevu za potporu. S jednim okom na njoj i drugim na podnožju tog prokletog drveta spuštao
se prema njoj preciznošću i brzinom nastalima ne toliko iz vještine, nego iz odlučnosti. Nema
proklete šanse da će pasti - ne kad ga treba.

Kad je stigao do nje, znao je da se neće uspjeti popeti natrag. Morat će se spustiti. Prošlo je
tek nekoliko minuta otkad ju je počeo tražiti i znao je da će proći neko vrijeme prije nego što
Joanna pošalje nekoga za njima.

Smislio je plan, ali zahtijevat će malo vjere s njezine strane.

Na licu joj je mogao vidjeti blijed užas pomiješan s panikom kad se približio i to ga je izjedalo.
Poriv da ju utješi - zaštiti - obuzeo ga je.

Zastao je nekoliko koraka dalje ne želeći se previše približiti da ne bi posegnula za njim te da

ne bi opteretio drvo. Cijeli komad zemlje izgledao je kao da bi se mogao odlomiti.
- Bok - reče smiješeći se kao da su se našli u opuštenoj šetnji šumom.

- Bok - ona tiho odgovori. Oči su joj blistale na rubu suza. - Pronašao si me. Nisam mislila da
će itko doći na vrijeme.

- Joanna me poslala. Zabrinula se kad se nisi vratila.

- Bila sam na putu natrag, ali onda sam ugledala malog zeca. Mislila sam da ga je ozlijedila
zamka pa sam ga pokušala pratiti. Ali čini se da nije želio da ga prate jer me poveo niz ovaj
nasip.

- Pretpostavljam da nije - složi se. Zastao je i na trenutak promislio. -Zašto zec ima duge uši i
kratak rep?

Trebala joj je samo sekunda da shvati što radi. - Ne znam.

On se naceri. - Jer bi u suprotnom bio vjeverica.

Zahihotala se, a zatim naborala nos. Bože, volio je kad to učini. Oduvijek je to volio.

- Taj vic baš i nije smiješan.

- A ipak si se nasmijala - istakne. - Ali ako misliš da možeš bolje, slobodno.

- Pokušavaš mi skrenuti pozornost.

- Je li upalilo?

Jedna joj se strana usta podigne. - Malo.

- Trebam te da se sad pokušaš usredotočiti - i moraš mi vjerovati.

- U redu. - Složila se bez oklijevanja i njegova su se več stisnuta prsa stisnula još jače.

Na dnu klanca nalazilo se drvo s čvrstim granama koje su sezale do samo nekoliko koraka od
mjesta gdje su se oni nalazili na brdu. Rekao joj je što želi da učini, a ona je razrogačila oči u
savršene krugove.

- Ne mogu skočiti!

- Da, možeš. To je samo nekoliko koraka i ja ću ti pomoči. Učinit čemo to zajedno. Doči ću
prema tebi, ti pusti drvo, uhvati se za mene, a ja ću obaviti ostalo.

- Što će se dogoditi ako pukne?

- Predebelo je da pukne, ali ako se savije, spustit čemo se po njem skroz do dolje. U redu?

Nije rekla ništa, samo je bez riječi zurila u njega kao da je poludio.
- El? Moraš to učiniti. Tlo je previše klisko i ima previše kamenja. Previše je riskantno
pokušati se otklizati dolje.

Uputila mu je skeptičan pogled. - A skakanje na granu nije riskantno?

Usta mu se izvrnu. - Manje riskantno.

Imao je drvo za koje se držala na oku i primijetio kako se pomaklo još par centimetara. I ona
je to zacijelo osjetila jer joj je lice iznenada opet problijedjelo i kimnula je glavom. - Bolje da
požurimo.

Pogledao ju je u oči. - Nemoj razmišljati, samo me pogledaj. - Gledao ju je u oči. - Krećemo na

tri. Spremna? Jedan... dva... tri...

On se pomaknuo, ona se pustila, zgrabila ga i zajedno su poletjeli. Trebale su mu obje ruke

da uhvati gornju granu, ali čim je osjetio donju pod nogama, jednu je ruku pustio i privukao
ju čvrsto uz sebe dok se nisu smirile i grana na kojoj su stajali i ona za koju se držao. Ali
pomahnitalim udarcima njezina srca uz njegovo trebalo je malo duže.

Gledala ga je u oči cijelo vrijeme i čvor u prsima postajao mu je samo veći.

Znao je da je još uvijek uplašena, ali blag osmijeh počeo joj se pojavljivati na rubovima usta.
- Mislim da se sjećam kako sam već bila u sličnom položaju, ali tada nisi bio toliko visok.

Pravio se da se muči držeći ju. - A ti nisi bila toliko teška.

Obrve su joj uvrijeđeno skočile. - Teška! Možda sam skupila par dodatnih kilograma u
proteklih nekoliko godina - prostrijelila ga je ljutitim pogledom - ali i ti bi da si živio s
Joannom i svim njezinim poslasticama. Kunem se, svaki put kad se okrenem, čeka me nova
torta koju "moram probati."

Trudio se ne nasmijati, što ju je samo razbjesnilo još više. Djevojka se ponaša smiješno. Jedina
"teška" mjesta na njezinu tijelu nalazila su se na pravim mjestima. Posebno ova dva
priljubljena uz njegova prsa. Kad bi pogledao dolje...

Nije pogledao dolje.

Ljutito je uzdahnula i vjerojatno bi podigla nos damu se nije zalijepila za bok. - Očito nisi jak
koliko se činiš zbog svih tih mišića.

U glasu joj se čuo ton divljenja koji mu je zagrijao krv i otjerao šalu na stranu. Sviđalo joj se
njegovo tijelo.

Zacijelo je osjetila promjenu u njem jer joj je pogled prikovan na njem iznenada postao
nježan. Uzbuđen. Uzavreo.
Da se nije nalazio na drvetu s njom omotanom oko sebe, možda bi ju poljubio. Poljubio bi ju.
Ništa ga ne bi moglo zaustaviti.

Umjesto toga ju je pomaknuo oko sebe da bude s unutarnje strane bliže deblu. Tako ju je
mogao malo pustiti kako bi se uspjela uhvatiti za granu.

- Misliš li da se možeš spustiti do dolje odavde? - on upita.

Zagledala se u mrežu grana ispod nogu. Morala se spustiti samo niz nekoliko njih i bila bi
dovoljno blizu tla da skoči.

- Mislim da mogu.

- Ja ću ići prvi i navoditi te.

Kimnula je glavom. Nalazili su se na poznatom tlu i nije im trebalo dugo prije nego što su se
našli i na čvrstom tlu.

Uhvatio ju je kad je skočila i zatim ju pustio. Ili, bolje rečeno, namjeravao ju je pustiti, ali ona
ga je nastavila držati.

Nije znao tko je krenuo prvi, ali jedne joj je minute zurio u oči, a iduće su mu usta bila na
njezinima. Sva toplina, sva strast, sva požuda koja je ključala u zraku između njih od one noći
u kuhinji prelila se preko ruba.

Pritisnuo ju je uz drvo niz koje su se upravo spustili, jednom ju rukom uhvatio za potiljak
kako bi ju zaštitio od kore, a drugom joj kliznuo pod nogu kako bi ju omotao oko svoga struka.

To je bilo blizu raju koliko si je mogao dočarati. Jezici su im se borili, kružili, milovali se,
grublje i brže. Dublje. Kao da su oboje umirali od gladi jedno za drugim i sad su se gostili,
proždirali, konzumirali.

Nije mogao disati, ali nije ga bilo briga. Imala je tako topao i sladak okus da je želio samo nju.

I ona je željela njega.

Mogao je to osjetiti u žestini njezina odgovora, u pokretima njezina jezika, u načinu na koji
mu je ruke zarila u mišiće na rukama i leđima, na koji mu je čvrsto omotala nogu oko struka
primivši mu kurac u taj sladak mali prorez i bokovima se trljajući o njega.

Da, to je sasvim sigurno mogao osjetiti. Zastenjao je, ukrutio se i počeo pulsirati u iščekivanju.
Za čednu djevojku točno je znala kako ga izluditi. Nagon je bio moćno oružje, a ona je baratala
njime vještom preciznošću kako bi ga spustila na koljena.

Izmaknuo se kontroli. Usta su mu bila na njezinu vratu, rukom joj je dirao grudi, stiskao,
palcem trljao napet vršak. Erotični zvukovi njezinih uzdaha i uspuhanog jecanja poticali su
ga.
Prebrzo... ne dovoljno brzo.

Morao ju je dodirnuti, morao je osjetiti svu tu toplinu i vlažnost na vrhovima prstiju. Rukom
joj je kliznuo pod haljinu i zastenjao od čistog, užarenog užitka. Bila je tako topla i svilenkasta
i spremna na njega. Želio je učiniti da svrši. Želio je ući u nju.

Čast? Plemenitost? Trenutno nije mario ni zajedno. Mario je samo za to da učini djevojku koju
želi zauvijek svojom.

Vrisak ga je zaustavio. Ne njezin, nego njezina brata, - Elizabeth!

Čuo je i svoje ime. Učinilo mu se da je to bio MacLeodov glas.

Opsovao je i povukao se. Želio je da može reći kako mu je šok oprao osjetila poput kante
ledene vode, ali tijelo mu je još uvijek gorjelo, požuda mu je još uvijek pulsirala poput
užarene lopte u kralješnici i u glavi mu je još uvijek odzvanjao primitivan poriv za parenjem.

- Dolje - uspio je zategnuto odgovoriti izašavši iz krošnje drveća za koju se nadao da je bila
dovoljna da ih zaštiti od pogleda.

Po Jamiejevu izrazu lica činilo se da jest. Više je izgledao zabrinuto i sumnjičavo nego
spremno da ga ubije. - Gdje je Ella? je li dobro?

Elizabeth izađe iza njega. - Ovdje sam i dobro sam.

Jedan kratak pogled na njezinu razbarušenu pojavu i sad je Jamie izgledao kao da je spreman
da ga ubije. - Što, dovraga, radite tamo dolje?

- Pala sam, Jamie - ona reče ljutito pretpostavivši što misli. - Thommy me spasio da ne
razbijem glavu na ovo kamenje. - Nije mu promaknulo "zaboga" izgovoreno ispod daha.

- Nabavi uže - Thom reče svjestan MacLeodove prisutnosti. Nije želio da pomisli kako nije
poslušao upozorenje - a nije, dovraga. - Ispričat ću vam sve detalje kad se pobrinemo za
Elizabeth.
ČETRNAEST
Dobro sam - Elizabeth reče zanemarivši bratovu brigu. Nakon što su ju povukli uz brdo uz
pomoć užeta, Jamie je naredio da se brzo podigne šator kako bi ju pregledali. - Ponos mi je
povrijeđen više i od čeg drugog. Ne mogu vjerovati da sam bila toliko neoprezna.

- Mogla si poginuti - Jamie reče. Po običaju, kad je prijetnja opasnosti završila, briga je
otvorila put ljutnji. - Dovraga, Ella, previše si pametna da ne znaš kako ne smiješ tako lutati
sama.

Joanna joj je skočila u obranu kao i inače kad bi Jamie planuo na nju. Postavljanje između
tvrdoglavog brata i sestre koji su se često sukobljavali bilo je nešto što je činila otkad su se
upoznali. - Bila je to nesreća, James. Elizabeth se nije namjerno okliznula. I nije odlutala, samo
je tražila privatnost, što treba svakomu nekoliko puta dnevno.

Ako je Joanna oduvijek bila vjerna hraniteljica, onda je Izzie uvijek bila pametna
diplomatkinja. Skrenula je razgovor s Elizabethine uloge u događajima tog dana. - Imaš sreće
što te Thom pronašao u tom trenutku -Izzie reče. - Ne mogu zamisliti kako ti je bilo onako
skočiti. Zacijelo si bila prestravljena.

Bila je - isprva. Ali u trenutku kad ju je Thom zagrlio osjećala se sigurno. Obuzeo ju je spokoj
što je, s obzirom na situaciju, bilo apsurdno. - Jesam - reče. - Ali znala sam da Thom neće
dopustiti da padnem.

Zavladao je trenutak tišine dok su ju brat, snaha i rođakinja promatrah s različitim

stupnjevima zanimanja, od Izziene znatiželje, preko Joannina "Znala sam!" do Jamiejeva
orlovskog, sumnjičavog pogleda.

Samosvjesna pod njihovim pomnim pogledima, Elizabeth doda: -Samo hoću reći da je toliko
dobar u penjanju da u toj situaciji ne bih poželjela nikog drugog uza sebe.

- Činio je to i prije - Joanna istakne smiješeći se.

- Jest? - Izzie upita. - Nikad mi nisi ispričala - optužujuće se obrati Elizabeth.

Joanna je nastavila popravljati situaciju ispričavši priču o tome kako su se usprotivile zabrani
da igraju mušku igru i opasnim posljedicama.

Nažalost, priča joj nije omela brata. - Je li se dogodilo išta drugo, Ella?

Prizor nje priljubljene uz Thomovo veliko, kruto tijelo, njezina noga čvrsto omotana oko
njegova struka dok joj se muškošću trlja o drhtavo tijelo, dodir njegove ruke dok se proždiru
ustima i bičuju jezicima...

- Elizabeth?
Trgnula se čuvši bratov glas i trepnula u nevjerici. Dragi Bože, ne smije razmišljati o tome!
Nikad ne bi trebala razmišljati o tome. Što joj je bilo na pameti da ga je opet poljubila?

Bez obzira na to koliko nevjerojatno bilo.

Na lice je navukla masku mirnoće koju nije osjećala i nadala se da joj krivnja nije očita na
izrazu. - Što želiš reći, Jamie?

Ozbiljno ju pogleda. - Točno znaš što želim reći.

Joanna se opet uplela. - To te se zaista ne tiče, James.

- Naravno da me se tiče! Ona mi je sestra i moja je odgovornost. I udaje se za Randolpha.

- Ništa nije konačno odlučeno - Joanna reče.

- Jest - Elizabeth je inzistirala. - Idemo u Edinburgh naći se s mojim zaručnikom i moj pad niz
brdo ništa nije promijenio. Ali Thom mi je prijatelj, Jamie, i to se također neće promijeniti.

Osim što se promijenilo. Elizabeth je počela shvaćati da je prvi poljubac - i onaj koji je
uslijedio nakon njega - promijenio sve. Ono što nije znala jest kako se vratiti natrag.

Unatoč kasnomu polasku, kad se pobrinuo da je Elizabeth neozlijeđena, umjesto da provede

još jednu noć na cesti Jamie je odlučio nastaviti prema Edinburghu. Imali su još samo
nekoliko kilometara, a kako je kiša privremeno stala, nadao se da će stići do samostana
Holyrood Abbey - gdje je kralj uspostavio privremen dvor - prije večernje mise. Elizabeth je
pretpostavljala da je odluku velikim dijelom donio kako bi spriječio da ona i Thom imaju još
"slučajnih" susreta na putu - uz Joanninu pomoć ili bez nje.

Elizabeth ga nije mogla kriviti zbog načina na koji razmišlja - ili zbog potrebe za time. Koliko
je god voljela provoditi vrijeme s Thomom i povratak tragova prijašnjeg prijateljstva, znala
je da je vjerojatno najbolje ne pružiti si priliku da se dovede u iskušenje.

A on je bio oličenje iskušenja.

Zašto ju je poljubio, proklet bio? Zašto je učinio da osjeća... nije znala što osjeća, ali što god to
bilo, nije joj se svidjelo. Osjećala se nervozno. Uznemireno. Zbunjeno. Srce bi joj poskakivalo
svaki put kad bi ga ugledala. Žudjela je da završe ono što su započeli.

Što nije u redu s njom? Jedva je dvaput izbjegla katastrofu, a sad traži iduću priliku? Zacijelo
je potpuno poludjela.

S klupe u kočiji Elizabeth je zurila kroz jedan od malih proreza. Kiša je prestala i unatoč
hladnoći skinula je kožnu kapuljaču kako bi osjetila zrak na licu. Kočija se tresla i poskakivala
po neravnom terenu pa je osjećala blagu mučninu.
Na sreću, Joanna, čiji želudac nije trebao dodatan povod za mučninu, zaspala je - kao i ostali
- na jastucima pobacanim po klupama i podu kočije kako bi joj bilo udobnije, što je s obzirom
na neprestano poskakivanje i udaranje u svakom slučaju bilo relativno.

Elizabeth uzdahne promatrajući kako joj se neravni prizori mračnog krajolika izmjenjuju
pred očima. Tu i tamo mogla bi razaznati djeliće razgovora muškaraca koji su jahali ispred i
iza, ali zveket kočije spriječio ju je da prisluškuje i time si ubije dosadu.

Radije bi jahala, ali kako su prihvatili ponudu da se voze u kočiji, osjećali su se dužnima
praviti društvo milostivi Mary ostatak putovanja.

Hvala Bogu da uskoro stižu u Edinburgh. To je ono što želi, zar ne? Brojala je dane kad će se
vratiti u velik grad, daleko od monotonije sela. Jedva je čekala da počne s pripremama za
vjenčanje zbog kojeg je bila toliko uzbuđena.

Vjenčanje na koje je jedva pomislila otkad je napustila toranj Blackhouse.

Bilo je toliko drugih stvari za razmišljanje, uvjeravala se. Archie, za početak. Bila je sigurna
da će joj se uzbuđenje vratiti kad stignu i ona i Randolph se dogovore.

Želudac joj se okrenuo, što je pripisala poskakivanju kočije. Čežnju u srcu, međutim, mogao
je objasniti samo čovjek koji je upravo projahao pokraj. Stegnulo ju je u prsima vidjevši
poznatu figuru, široka ramena udobno odjevena u tamnu kožu i natovarena s više oružja, par
centimetara valovite tamne kose vidljive ispod čeličnog ruba kacige, moćne noge koje su
čvrsto stisnule konja - možda prečvrsto, pomisli uz osmijeh. Hoće li se ikad osjećati ugodno
na konju?

Bio je tako bolno poznat, a ipak tako različit. Dječak iz sela koji joj je bio najbliži prijatelj sad
je bio moćan ratnik i tako je izgledao. Bilo se teško naviknuti na promjenu.

- Sjećam vas se, znate li?

Elizabeth se trgnula čuvši glas domaćice. Milostiva Mary se probudila, a ako se moglo
zaključiti prema njezinu zamišljenom izrazu, promatrala ju je.

- Oprostite? - Elizabeth reče zbunjeno. - Jesmo li se već upoznale?

Milostiva Mary se osmjehne. Bila je vrlo lijepa, čime se možda mogla objasniti Joannina
nerazumna ljubomora, i prema njima je bila samo ljubazna i velikodušna. Iako je to u
Joanninu slučaju vjerojatno više bila pristojnost nego velikodušnost. Suptilna razlika u
načinu kojim se milostiva Mary obraćala Joanni ne bi bila primjetna da je Elizabeth
nije tražila. Ali postojala je. Kao i s većinom dama plemićkog podrijetla. Bila je to razina
suzdržanosti. Nevidljivo podizanje ruke da bi ostale na distanci. Joanna nije jedna od njih i
nikad neće biti - bez obzira na to za koga se udala.

- Jesmo, iako me ne iznenađuje što se ne sjećate. Obje smo bile djeca. Ja sam bila u posjeti kod
ujne i ujaka, grofa od Angusa, kad ga je vaša pomajka pitala za pomoć nakon smrti vašeg oca.
Elizabeth je problijedjela, ali milostiva Mary pravila se da nije primijetila.

- Bila sam samo nekoliko godina starija od vas u to vrijeme, ali ostavili ste velik utisak na
mene. Bili ste tako predivno dijete i sjećam se da sam razmišljala kako bih se i ja mogla naći
u tako teškoj situaciji ako se to može dogoditi nekomu tko izgleda poput vas. - Nasmijala se.
- Nije li to blesavo? Djeca su tako plitka i sklona gledanju svijeta samo u odnosu na njih,
zar ne? Sjećam se da mi vas je bilo žao. Bilo je to tako strašno vrijeme i svi su se bojali učiniti
išta čime bi mogli razljutiti kralja Edwarda. Načula sam ujaka i ujnu kako se svađaju o tome.
Ujna je htjela pomoći vašoj pomajci, ali ujak mi se bojao da će ga Edward napasti. Pitao ju je
želi li se i ona naći u istom položaju. - Milostiva Mary odmahne glavom. - Znam da su
oboje duboko požalili što su odbili vas i vašu braću - James je bio na obuci, zar ne?

Elizabeth kimne glavom. Kod Williama Lambertona, ali bojala se progovoriti kako poniženje
koje je osjećala ne bi postalo očito.

Milostiva Mary se osmjehne. - I mislila sam. Sreća za njega, pretpostavljam. S deset ili
jedanaest godina ne bi mogao mnogo pomoći. U svakom slučaju, sigurna sam da bi se ispričali
da mogu. Nadam se da ih ne krivite.

- Naravno da ne - Elizabeth reče iskreno. Nisu bili jedini i reakcija im je bila razumljiva. Kralj
Edward mogao je kazniti ikoga tko im je pomogao.

- Žao mi je. - Elizabeth je čula glas grofa od Angusa dok se obraćao njezinoj pomajci u lordovu
solani dok su ona i njezina mala braća čekali na klupi pred ognjištem u svečanoj dvorani. -
Ali morate me razumjeti... ne možemo se kockati.

Zašto im nitko ne želi pomoći? Suze su joj navrle na oči, iako je već čula te riječi. Bila je to ista
stvar koju su rekli ostali. Ovo im je bio treći dvorac. Treći prijatelj 'koji ih ne može odbiti". Ali
jest. Imala je samo osam godina, ali znala je da im ponestaje mjesta na koja mogu otići - i
novac da tamo stignu. Bila je umorna i gladna i nije željela spavati u još jednoj crkvi.

Sjećanja su joj se vratila. Strah. Bespomoćnost. Tama i glad. Osjećaj kao da su gubavci. Bože,
mrzila je razmišljati o tome. Još je više mrzila razgovarati o tome. Više nije osmogodišnja
djevojčica vreću novčića udaljena od ubožnice. Da se velikodušna časna majka nije sažalila
nad njima i dala im vreću srebrnjaka namijenjenu za samostan, završili bi upravo tamo.
Pomisao da se opet može naći u takvom položaju...

Suzbila je drhtaj.

Nesvjesno je stavila ruku na torbicu novčića oko struka. Bila je gotovo puna, a kad se napuni,
počet će ponovno. - Bilo je to davno - reče milostivi Mary. - Jedva se sjećam.

- I daleko ste dogurali od tada, zar ne? Čula sam glasine da ćete se udati za novog grofa od
Могауа? Usudila bih se reći da ne postoji cjenjeniji neženja u cijeloj Škotskoj.
Elizabeth se usiljeno osmjehne. Dragi Bože, zvučala je kao da je Elizabeth dobila na nagradnoj
igri, ulovila najveću ribu ili uhvatila najviše fazana. To nije igra!

Ili je? Ne vrti li se igra braka oko toga tko će "osvojiti" najbolji savez?

Milostivi Mary očito nije smetala Elizabethina šutnja. Nastavila je dodavši tihim glasom: -
Barem će netko iz obitelji Douglas uhvatiti dobru priliku.

Elizabeth se ukočila; osjećala se kao dajoj se duž kralješnice zabio čelični štap. - Bojim se da
ne znam o čem pričate.

Milostiva Mary se prijekorno namršti. - Dajte, milostiva Elizabeth, vaša je odanost snahi
dojmljiva, ali sigurno i sami znate da kći nepoznatog lokalnog viteza nije odgovarajuća žena
za jednog od najmoćnijih lordova u Škotskoj?

Naravno da jest u teoriji, ali to je zvučalo tako grozno kad se izgovori. Iako milostiva Mary
nije rekla ništa što nije prihvaćeno vjerovanje i nešto što je vjerojatno gotovo svaka osoba
njihova statusa mislila, Elizabeth je poželjela skočiti i vrisnuti zbog nepoštenja. Joanna je
savršena za Jamesa, zašto to ne može vidjeti nitko drugi? Zašto društvo mora stavljati
statusne prepreke između njih? To je tako blesavo. Ali bilo je tako. Ljudi su tako razmišljati.

I to ništa nije moglo promijeniti.

Jamie je znao što će se pričati o njegovu braku i svejedno se vjenčao. Jer je volio Joannu. Ali
svijet se nije promijenio s njim. Niti će se promijeniti za njihova života.

- Dicsoni su godinama bili vrlo važni vazali Douglasima. Joannin djed dao je život za borbu
moga brata. Snaha mi je iznimno odgovarajuća. Štoviše, ne mogu pomisliti ni na koga tko bi
više odgovarao momu bratu.

Milostiva Mary podigne ruku. Uz ironičan osmijeh reče: - Vidim da sam vas uvrijedila. To mi
nije bila namjera. Očito je da ste vrlo odani svojoj snahi. Sretnica je jer vas ima.

Elizabeth odmahne glavom. Tu se strašno prevarila. - Mi smo sretni jer imamo nju.

★★★

Nakon neugodnog razgovora s milostivom Mary, Elizabeth je s olakšanjem dočekala trenutak

kad je malo kasnije puštena iz kočije koja joj se činila kao zatvor - iako bi voljela da ju sloboda
nije koštala Joannina želuca.

- Jesi li sigurno dobro? - upita snahu koja je jahala uz nju izgledajući znatno manje blijedo
nego kad je izletjela iz kočije izgledajući kao da bi mogla povratiti ručak.

- Dobro sam - Joanna ju je uvjeravala. - Svjež zrak čini čuda. - Pogledala je preko ramena kako
bi se pobrinula da ih Jamie ne sluša - nije - i spustila glas. - Istini za volju, ništa mi nije sa
želucem. Ali morala sam smisliti nešto na što se James ne može pobuniti kako bih izašla iz
kočije.

Elizabeth se usta izvrnu u osmijeh. - Da sam se barem toga sjetila ranije. - Zatim malo
ozbiljnije doda: - Ali ti se nemaš razloga brinuti, Jo. Mislim da mi brat nije ni pogledao drugu
ženu otkad je imao devet godina.

Joanna se tiho zahihota, ali onda odmahne glavom. - Nešto mi kod te žene jednostavno diže
živce. Možda je stvar u tome što znam da je James mogao oženiti nju i bila bi mu savršena
žena.

- Ti si jedina savršena žena za njega. To zna svatko tko vas vidi zajedno.

Bio bi jadan sa ženom poput milostive Mary.

Joanna se osmjehne. - Hvala ti što to misliš. Bez obzira na to koliko neugodnih vožnji u kočiji
morala izdržati, nikad se nije dogodio dan - ni sat - da sam požalila jer sam se udala za tvoga
brata. Nikad - ponovi beskompromisno kao da želi uvjeriti Elizabeth.

Razlog je odmah postao jasan. Joanna zastane i pogled joj odmah poleti prema Thomu koji je
jahao blizu čela skupine s nekoliko fantoma. Elizabeth se morala prisiliti da se ne okrene u
smjeru snahina pogleda. Njezin je več previše puta odlutao naprijed. Iz petnih se žila trudila
ne gledati ga s obzirom na to da joj je to prouzročilo toliko problema. Ali otkrila je da ne mora
gledati u njega. Osječala se neobično samo znajuči da je tamo.

Joanna pogleda natrag u nju. - Samo želim da i ti budeš toliko sretna.

- Bit ću - Elizabeth reče odlučno. - Sir Thomas učinit će me vrlo sretnom. Samo zato što nismo
počeli ludo zaljubljeni kao ti i Jamie ne znači da se to neće dogoditi.

Joanna je zurila u nju očito joj želeći vjerovati. - Nadam se. Samo ne želim da požališ...

- Neću.

Nije bilo isto. Elizabeth ne voli Thoma. Dobro, možda ga voli, ali ne na način na koji Jo voli
Jamieja. Mučio ju je drugi dio. Požudni dio.

Očito shvativši da je rekla dovoljno o toj temi, Joanna ju je pustila na miru.

Elizabeth je osjetila veće olakšanje nego što je željela priznati. Nije željela s Joannom
razgovarati o Thommyju. Nije željela razgovarati o Thommyju ni s kime. Željela je samo stići
u Edinburgh gdje će, bila je sigurna, sve doći na svoje.

Opet će se vratiti u grad i uživati u svoj zabavi i uzbuđenju koje ima ponuditi. Grad će čak i
usred opsade biti poput košnice. Bit će tržnica, trgovina, glazbe, buke i toliko toga što će ju
zaokupiti zbog planiranja vjenčanja da neće imati vremena razmišljati ni o čem i ni o kom
drugome.
Nestat će neprestano uzbuđenje - požuda, što god to bilo - koju je osjećala svaki put kad
pomisli na Thoma.

Bit će savršeno.

I kad su se svjetla grada pojavila na obzoru ispred njih, sve se činilo istinitim. Puls joj je
poskočio od uzbuđenja. Bilo je tako predivno. Dojmljiv dvorac smješten visoko na stijeni
iznad treperećih svjetla najvećeg i najvažnijeg škotskoga grada (barem otkad su Englezi
zauzeli Berwick-upon-Tweed). Izgledao je čarobno - poput nekog začaranog kraljevstva
iz dječje bajke.

Kad su stigli do poznatog samostana koji je izgradio kralj David I. nakon što se križ čudesno
pojavio s neba i spriječio da ga jelen raskomada, Elizabeth je jedva mogla sjediti uspravno u
sedlu od uzbuđenja. Ili barem uglavnom od uzbuđenja. Tračak strepnje bio je očekivan, nije
li?

Ako je smrad grada možda umanjio dozu čarolije trenutka, brzo je nadomještena kad je
manje od minute nakon što je kralj izašao iz samostana kako bi ih pozdravio, čovjek izašao
kroz vrata kao da je dojahao ravno iz neke bajke. Blistao je od glave do pete u
veličanstvenom oklopu koji je zacijelo koštao cijelo bogatstvo. Skupocjen baršunast
ogrtač zlatne i žute boje s grbom Moraya također je ukrašavao najimpresivnijeg ratnog konja
kojeg je Elizabeth ikad vidjela. Bila je to velika, bijesna zvijer koja je izgledala kao da bi
trebala vući vražju kočiju umjesto Apolonove. Ali tamna se boja nekako uklapala uz svo to
blještavilo.

Kad je čovjek sjahao i skinuo kacigu otkrivši razbarušene tamne valove guste kose i lice tako
lijepo oblikovano i klasično lijepo, Elizabeth je sa svakim pravom trebala uzdahnuti.

Njezina rođakinja jest. - Dragi Bože - Izzie šapne. - Je li stvaran?

U rođakinjinu glasu čuo se ton ironične zabave koji je nasmijao Elizabeth. Bio je gotovo
previše savršen i kao iz bajke da bi bio stvaran. Lancelot Bruceovu Arthuru bez Guinevere
koja bi to zakomplicirala.

Kralj je zacijelo stajao bliže nego što su mislile. - Nećak mi uistinu zna kako se predstaviti -
doda ironično. - Nikad ga neće optužiti da je skroman i ponizan.

Elizabeth se osmjehnula muškarcu koji je usprkos lošim izgledima istrgnuo škotsko

prijestolje iz čeličnog stiska najmoćnijeg kralja u kršćanskom svijetu, Edwarda od Engleske.
- Možda neće, gospodine, ali možda nema ni razloga za to.

Kralj se nasmije. - Moguće da ste u pravu. - James je krenuo naprijed kako bi ga pozdravio.
Rukovali su se uhvativši jedan drugoga za podlakticu i Randolph reče nešto poput: - Gdje je
ona?
James pokaže u njezinu smjeru i Randolphov je pogled kroz gomilu pronašao njezin. Pogledi
su im se sreli. Bio je to značajan trenutak - i neporecivo romantičan - i natjerala se da nešto
osjeti. Ali srce joj nije stalo, nije joj oduzeo dah i nije ju stegnulo u prsima. Uspjela se tek
oprezno nasmiješiti.

Uzvratio joj je širokim osmijehom i prehodao udaljenost između njih, a ostali su mu se

muškarci micali stvorivši put kao kad je Mojsije razdvojio more.

Svi osim jednog. Bio joj je okrenut leđima, ali nije mu morala vidjeti lice. Bilo joj je urezano u
svaki centimetar pamćenja.

Sad su se dogodile sve stvari: srce joj je stalo, oduzeo joj je dah i stegnulo ju je u prsima;
uplašila se da se uopće neće pomaknuti.

Da će stajati tamo poput mrkog stražara i Randolphu blokirati put do nje. Da će se

suprotstaviti ili izazvati čovjeka s kojim se trebala vjenčati. Jednog od najmoćnijih ljudi u
zemlji.

Oh, Bože, Thome, nemoj...

U posljednji se trenutak sklonio s puta promišljeno zakoračivši unatrag.

Elizabeth je izdahnula napokon ispustivši zrak koji je nesvjesno zadržavala. Nadala se da

nitko drugi nije primijetio, ali po zabrinutom izrazu na Joanninu licu znala je da je i ona sve
vidjela.

Osmijeh je nestao s Randolphova lica dovoljno dugo da se namršti u Thomovu smjeru, ali
brzo se vratio njoj opet se smiješeći.

Ono što je zatim učinio bila je gesta o kojoj su mlade djevojke sanjale -gesta koju će
prepričavati unucima kad bude udana već godinama. Umjesto da ju je primio za ruku ili se
naklonio, zaustavio se pred njom i kleknuo.

Izzie je promrmljala nešto što je izričito zvučalo poput: - Mili Bože.

Elizabeth je gotovo mogla čuti kako je preokrenula očima. Prostrijelila bi ju pogledom, ali
Randolph je to učinio za nju. Rođakinja je njegovu mrštenju jednostavno uzvratila nevinim
osmijehom. Namrštivši se više, okrenuo se natrag prema Elizabeth i ispružio ruku.

Shvativši da je zaboravila na svoju ulogu, Elizabeth stavi ruku u njegovu. Naklonio se i rekao:
- Milostiva. Nadao sam se da ću biti ovdje kad stignete. - Ustavši, nije joj odmah pustio ruku
kad ju je pogledao u oči. - Nadam se da ste imali mirno putovanje?

Elizabeth je pomislila na klanac i pogledom nesvjesno potražila Thoma. Pogledi su im se

zaključah samo na djelić sekunde; bljesak topline bio je toliko intenzivan da se osjećala kao
da se opekla.
Iznenada se okrenuo i otišao ne rekavši ni riječ. Nije trebao. Bolan izraz na licu rekao joj je
sve. Lagao je. Thomu je još uvijek stalo do nje i opet ga je nenamjerno povrijedila.

- Milostiva? - Randolph reče.

Elizabeth poskoči iznenada vraćena u stvarnost. Mirno. - Da, gospodine lorde, savršeno
mirno. Iako smo zapali u blato s kočijom i uspjela sam pasti niz klanac.

Na trenutak je iznenađeno podigao obrve prije nego što je prasnuo u smijeh i odmahnuo
glavom. - Ne želim ni pomisliti što bi značilo da ste imali živahno putovanje. Ali dođite, želim
čuti sve o tome.

Kralj ih je nakon toga sve poveo u svečanu dvoranu. Međutim, Elizabeth je bila bolno svjesna
odsutnog čovjeka. Čovjeka čiji će joj mučan izraz opsjedati snove brojnim noćima koje slijede.
PETNAEST
A što ti misliš?

Thomu je trebao trenutak da odgovori. U pitanju nije bila očaranost identitetom osobe koja
mu je postavila pitanje (kralj Škotske traži

njegovo mišljenje?) ni činjenica da je bio okružen s pet najmoćnijih ljudi u zemlji (kraljev
najstariji i najodaniji savjetnik, Neil Campbell, Randolph,

Douglas, MacLeod i MacRuairi), nego i to što je pokušavao dokučiti šali li se kralj ili ne. Ali po
ozbiljnim izrazima lica muškaraca koji su ga promatrali, shvatio je da je kralj vrlo ozbiljan.

Isuse.

- Može li se to učiniti? - kralj doda očito nestrpljivo čekajući odgovor.

Thomu je bilo drago što nije prasnuo u smijeh ili izlanuo: "Nema šanse", što mu je bila
prvotna reakcija. Umjesto toga je ozbiljno razmotrio pitanje iz poštovanja prema osobi koja
ga je postavila. Dovraga.

Gurkajući konja naprijed, a zatim naprijed-nazad, lijevo i desno, promatrao je ozloglašen

"Castle Rock" dvorca u Edinburghu iz svakog mogućeg kuta s mjesta gdje su se nalazili u
podnožju strme stijene. Zanemario je spoznaju da se nitko nikad nije popeo na Rock,
zanemario je riječi "nemoguće" i "samoubojstvo" i pokušao procijeniti objektivno. Ali skoro
devedeset metara gotovo glatke bazaltne stijene izgledalo je nemilosrdno.

Thom nikad nije ni pomislio o penjanju na nešto takvo. U usporedbi s tim, litica u Bamburghu
izgledala je kao dječja igra.

Pogledom je pratio pukotine i rascjepe u stijeni, ali svi bi završavali u slijepim ulicama
čvrstog, nepopustljivog, nepristupačnog kamena. Postojali su hvatovi za ruke i noge, ali bilo
ih je malo i bili su dosta međusobno udaljeni. Možda bi se uspio popeti na nešto kraće, ali
gotovo devedeset metara?

Odmahnuo je glavom. To je vjerojatno samoubojstvo. Ali može li se učiniti?

Okrenuo se natrag prema kralju. - Ne znam.

Bruceove su tamne oči zablistale. - Znači li to da je moguće da se netko može popeti?

- Nitko nije do sad, ali u ovom trenutku ne kažem da je nemoguće. Morao bih je pomnije
promotriti s različitih položaja da vidim postoji li put do gore.

Nešto što trenutno ne vidi.

- Imat ćeš što god ti bude trebalo - kralj užurbano reče. - Nećak će mi se pobrinuti za to.

Thom se refleksno ukočio. Možda jedina stvar gora od Douglasova zapovjedništva bila je
Randolphovo. Bol sinoćnjeg dolaska u Holyrood još je uvijek bila previše svježa. Osjećao se
kao da gleda nekakvu prokletu lakrdiju. Predstavu iskinutu iz stranica o Arthuru i njegovim
vitezovima sa savršenim vitezom u sjajnom oklopu i predivnom princezom kojoj se svi dive.

Osim što to nije bila predstava; bilo je previše prokleto stvarno. I predivna princeza bila je
njegova, dovraga.

Stajati sa strane u tišini dok Elizabeth pozdravlja muškarca s kojim se namjerava vjenčati za
Thoma je bilo poput šamara i previše ga je podsjećalo na mladost. Zapamti tko si. Nemoj
ciljati previsoko. Drži jezik za zubima.

Odstupiti je bila jedina pametna stvar koju je mogao učiniti. Ali zašto se učinivši to osjećao
kao da je predao nešto što ne želi predati?

Možda osjetivši smjer Thomovih misli, MacLeod reče: - Morat će se raditi noću. Pobrinut
ćemo se da nitko u dvorcu ne sazna.

Kralj podigne obrvu. - Želiš MacGowana s vama?

Poglavar Visočja kimne glavom. - Da.

Thom je umalo uzdahnuo od olakšanja.

Randolph je iznenađenim pogledom prostrijelio Douglasa na što mu je stari prijatelj samo

slegnuo ramenima. Svi su znali što znači MacLeodova naredba: fantomi će unovačiti Thoma.

- U redu - kralj pristane. Okrenuo se Thomu. - Mogao bi pomoći s još nekoliko zadataka koji
su mi na pameti.

Thom je kimnuo glavom. - Učinit ću što mogu, gospodine.

- Brat mi kaže da želiš postati vitez?

- Da, gospodine.

- Budi uspješan i osobno ću se pobrinuti za to - reče. Thom se još uvijek oporavljao od

kraljevih riječi kad je Bruce uz zagonetan osmijeh upućen MacLeodu rekao: - Iako ne uviđaju
svi vrijednost viteštva, ono je svejedno iznimno dobro iz više razloga. - Ovlaš je pogledao
Thomova konja - jadnu zvijer u usporedbi s kvalitetnim konjima koje su jahali drugi
muškarci. -Morat ćeš pronaći boljeg konja.

Thom je suzbio uzdah. - Radim na tome.

Više se muškaraca nasmijalo okrenuvši konje i krenuvši natrag kroz šumu prema samostanu.
Na sreću, ostat će kratko. Kako više nije pod Douglasovim privremenim zapovjedništvom,
Thom će napustiti samostan i otići u opsadni kamp u podnožju Castle Hilla - povišeno
područje na zapadnoj strani koje je pružalo jedini pristupačan ulaz u dvorac - otprilike
dva kilometra dalje. Bilo bi nepodnošljivo ostati u Holyroodu i biti prisiljen gledati
Randolpha kako zavodi svoju mladu.

Thom mora spustiti glavu i usredotočiti se na priliku koja mu je pružena s fantomima. Kriste,
kralj je ponudio da će ga učiniti vitezom ako se dokaže.

Jahao je na kraju skupine s MacRuairijem i MacLeodom prolazeći kroz plan da pokušaju

izbliza pogledati stijenu te iste večeri kad je iskoristio priliku da ih upita o kraljevoj opaski
od ranije. - Što je kralj mislio kad je rekao da ne cijeniš viteštvo?

Dvojica poglavara zapadnog Visočja razmijenili su poglede.

- Mi smo Visočani - MacLeod reče kao da je to dovoljno objašnjenje.

- Imamo vlastiti kodeks - MacRuairi doda. - Kavalirstvo je vitezova za romantične priče - reče
odmjerivši Randolpha. Thom očito nije bio jedini kojega Randolphova izvedba nije zadivila.
- Ali to nije stvarnost i ne pobjeđuje u ratovima. - Osmjehnuo mu se blago pokvareno. - Vidjet
ćeš.

Thom se namršti. - Među vama nema vitezova?

- Nekoliko - MacLeod odgovori. - Ali to je manje bitno od njihova mjesta među Čuvarima.

Čuvari. Thom je spremio podatak za kasnije.

- Nekoć je među nama postojao čovjek kojemu nije bilo manje bitno -MacRuairi doda sa
smrtonosnim izrazom lica. - Zaboravio je tko je i izdao nas je. Sad se bori za Engleze. -
Praktički je ispljunuo posljednji dio rečenice.

Tko god taj čovjek bio, Thom mu ne bi želio biti u koži ako se ikad suoči s Lachlanom
MacRuairijem licem u lice.

Thom je shvatio da je sir Neil Campbell, koji je uz to što je bio jedan od Bruceovih najstarijih
prijatelja također bio brat jednog od fantoma, zacijelo načuo dio razgovora kad je počeo
podbadati Randolpha. - Čujem da si sinoć ostavio popriličan dojam, Randolphe. Iznenađen
sam što nisi pozvao trubače.

Randolph je rekao nešto što Thom nije razumio, ali pretpostavljao je da je u pitanju bio
prijedlog da Campbell učini nešto fizički nemoguće.

Stariji okorjeli ratnik samo se nasmijao. - Douglasova sestra čini se previše razumnom da bi
ju šarmirale takve predstave. Ta rutina s blještavim vitezom na bijelom konju neće te dovesti
vrlo daleko. Nadam se da već kuješ nov plan.
Randolph je možda arogantan i pomalo napuhan - ako ne i sitničav -ali znao je uzvratiti istom
mjerom. - Ako ne upali, pretpostavljam da uvijek mogu pokušati s tvojom metodom
zavođenja.

- Preko mene mrtvog - Douglas reče očito ne cijeneći pošalicu - sir Neil nekoliko je godina
ranije oteo svoju mladu.

Randolph se osmjehne. Thom je vidio da uživa provocirajući prijatelja i rivala. - Neću morati.
Mislim da se tvoja sestra i ja razumijemo u svezi svega.

Thom je zbog nečega u Randolphovoj aroganciji - njegovu prevelikom samopouzdanju -

poželio šakom probiti taj blještav bijel osmijeh.

Međutim, žestok nalet posesivnosti koji ga je obuzeo govorio mu je da još uvijek nije prebolio
Elizabeth Douglas koliko je želio.

Pitanje je što će učiniti povodom toga?

Hoće li opet odstupiti? Predati se? Stati sa strane i raditi svoj posao? Ono što je činio cijeli
život?

Ili će se boriti za ono što želi?

Boriti se za ono što se sada činilo mogućim. Kao vitez i član Bruceove tajne vojske imat će joj
nešto za ponuditi. I možda, samo možda, zajednički život nije potpuna maštarija.

- Tražite li nekoga?

Uplašena, Elizabeth se okrenula prema muškarcu koji je sjedio pokraj nje za glavnim stolom.
Nabacila je osmijeh za koji se nadala da izgleda opušteno, iako je bila sve osim opuštena. -
Koga bih tražila kad se cijeli Edinburgh skupio u ovoj prostoriji?

Sir Thomas se naceri. - Da, tu ste u pravu. Ujak mi je pozvao većinu grada - to jest, svakoga
važnog, na današnji ručak. - Spustio je glas i zločest mu se osmijeh pojavi na licu. - Možda bih
to čak nazvao i slavljem da nismo usred korizme.

Elizabeth se nasmije. Bilo je teško ignorirati šarm hvaljenog viteza. Sir Thomas Randolph,
grof od Могауа, bio je dosjetljiv, profinjen, uživao je u istim stvarima kao ona, znao je iste
ljude i bio je dovoljno zločest da učini stvari zanimljivima. Uistinu je imala sreće. Zašto onda
i dalje zuri u vrata?

- Svakoga važnog.

Ne baš svakoga - barem ne njoj. Nije vidjela Thoma od noći kad su stigli prije dva dana. Od Jo
je saznala da je napustio samostan kako bi se pridružio muškarcima u kampu koji drže
dvorac pod opsadom.
Znala je da je tako najbolje. Ali zašto se nije tako osjećala? Zašto ju je stezalo u prsima svaki
put kad bi pomislila na njegovo lice te noći?

Je li to bila krivnja?

Što god bilo, utjecalo je na odnos sa sir Thomasom i znala je da mora prestati. Mogao bi početi
misliti da nije zainteresirana, a to si ne može dopustiti.

Vjerojatno je razgovarao s njezinom rođakinjom Isabel više nego s njom - što je njezina
krivica jer se trudila držati Izzie uz sebe kad god je bio u blizini. Međutim, rođakinja joj nije
izgledala vrlo impresionirano budućim zaručnikom, a Randolph je to, nažalost, osjetio.
Uistinu se trudio šarmiratiju, ali to je imalo potpuno suprotan učinak. Izzie ga je
promatrala zabavljajući se i držeći distancu između njih reakcijama između okretanja očima
i pristojne trpeljivosti. Naravno, Randolphu se to nije sviđalo i Elizabeth je osjetila kako ga
njezina rođakinja sve više frustrira. Zasigurno nije željela da se ta frustracija proširi na nju.

Usredotočivši se u potpunosti na muškarca pokraj sebe, Elizabeth je na njegovo

nepoštovanje odgovorila lažnim zaprepaštenjem. - Slavlje srijedom za vrijeme korizme?
Opat nikad ne bi odobrio nešto takvo.

Nedjelja je bila jedini odmor od posta za vrijeme korizme.

Oboje su bacili pogled niz stol gdje je opat sjedio uz kralja s ogromnim tanjurom hrane ispred
sebe i barem jednim velikim kaležom vina. Nije bilo mesa, ali uz paklare, kamenice i ribu,
teško da mu je nedostajalo.

Pogledavši se, oboje su prasnuli u smijeh. Kad se više ljudi zagledalo u njih - uključujući i
njezinu rođakinju koja se neodobravajuće namrštila jer se nisu ponašali pristojno - uspjeli su
se uozbiljiti.

Randolph je otpio velik gutljaj vina iz kaleža. - Korizma ili ne, sretan sam zbog malo razonode.
Umrijet ću od dosade. Koliko još taj prokleti garnizon može izdržati? Prošlo je više od dva
mjeseca.

Elizabeth si nije mogla pomoći da ga ne podbode. - Gospodine lorde, jesam li ja za vas ugodna
razbibriga od teške dosade opsade?

Ako ga je iznenadilo što očijuka s njim - učinila je to po prvi put - brzo je to prikrio. - Opsada
je neporecivo dosadna - bilo je nadaleko poznato da Bruce ne voli držati dvorce pod opsadom
jer neizbježno uključuju duga razdoblja čekanja i neaktivnosti, a nečak je očito dijelio taj stav
- ali vi ste mnogo više od ugodne razbibrige.

Njegov promukao glas i znalački pogled u očima - tamnim smećkastozelenim očima, dovraga
(što joj je rođakinja istaknula više od jednom) - trebali su joj ubrzati puls i naježiti ju. Umjesto
toga samo je požalila jer je promijenila prirodu njihova odnosa. Bilo joj je ugodno
s Randolphom dok god je odnos bio opušten i prijateljski. Ali na prvi tračak zavođenja
postalo joj je izričito neugodno.

Na sreču, nije osjećala nikakve prave emocije iza njegova sugestivnog tona. Zapravo, zvučalo
je pomalo uvježbano - kao da je to več učinio na stotine puta. S obzirom na njegov nestašan
ugled, nije sumnjala u to.

- Dakle, nema nikakvih promjena? - upita ozbiljno očito odustavši od svakog pokušaja
očijukanja. - Nema naznake da bi se Englezi mogli spremati na predaju?

Ako je primijetio promjenu u njezinu tonu, nije to pokazao i odmahne glavom. - Nakon što je
Lubaud zatočen, nije bilo nikakvih pregovora. -Elizabeth je znala da su pregovori bivšega
gaskonjskog zapovjednika s kraljem Robertom izazvali pobunu u garnizonu unutar dvorca,
što je dovelo do toga da ga zatoče vlastiti ljudi. Zamijenio ga je Englez. - Ali zalihe im moraju
biti opasno pri kraju - nastavio je. - Presreli smo svaku isporuku i pokušaj kralja Edwarda da
ih opskrbi.

-1 nema drugog načina da se zauzme dvorac?

Učinilo joj se da mu je u pogledu nešto bljesnulo, ali onda je shvatila da je to zacijelo bila
svjetlost svijeće. Čak i usred dana, refektorij samostana bio je mračan i kralj je naredio da
uljne svjetiljke i svijećnjaci osvjetljavaju svaki kutak inače dosadne i minimalno ukrašene
prostorije.

Odmahnuo je glavom i ironično rekao: - Ne, osim ako vaš brat može izvesti još jedno čudo. -
Randolph je očito nevjerojatno dobro primio vijesti o posljednjem podvigu njegova rivala -
znala je da bi dao ruku samo da može nadmašiti Jamesa tako da zauzme dvorac Edinburgh
na jednako dramatičan način. - Garnizon u Roxburghu uhvaćen je na prepad; nažalost, za
garnizon ovdje ne možemo reći isto. Nećemo ih iznenaditi ili ih prevariti da otvore vrata.

Zvučao je toliko frustrirano da je Elizabeth stavila ruku na njegovu. -Sigurna sam da ćete
nešto smisliti, gospodine lorde.

Prekrio joj je ruku svojom i toplo joj se osmjehnuo. - A do tad imam vas da mi odvučete
pozornost.

Uistinu je bio nevjerojatno zgodan, pomisli. Bilo je lako vidjeti zašto su žene na dvoru bile
toliko opijene njegovom pojavom. Bogatstvo, moć, veze, šarm i iznimno dobar izgled... bila je
to rijetka kombinacija.

Iako nije bio tjelesno nadmoćan kao Thom, grof je svejedno bio poprilično visok - barem
nekoliko centimetara preko metar i osamdeset -i vrlo mišićav. Bio je vitkije građen - više
čvrsto iskovan od godina rukovanja mačem nego s debelim, velikim, krutim mišićima
iskovanima tjelesnim radom i mahanjem čekićem zbog čega je Thom bio toliko
tjelesno nadmoćan.
Nikad to prije nije primijetila, ali dvojica su muškaraca zapravo izgledali poprilično slično.
Obojica su imali tamnu kosu, prodorne oči i klasično zgodne crte lica. Randolphove su možda
bile mrvicu profinjenije i arogantnije, ali nešto je postojalo u Thomovim gustim,
dugim trepavicama, tamnoj sjeni koja bi mu se pojavila na čeljusti samo par sati nakon
brijanja, sićušnoj jamici na lijevom obrazu, blagoj izbočini na mostu nosa od dječačke
tučnjave s Jamiejem, što mu je davalo ne tako uglađen izgled koji ju je privlačio.

Kad bi ju Thom pogledao tim zamagljenim, plavim očima... drhtaj uzbuđenja koji joj je prošao
tijelom probudio je druge osjećaje - druge senzacije koje nije iskusila nikad prije. Bradavice
su joj se ukrutile, grudi su joj postale teške i topli žmarci prolazili su joj međunožjem.

Usta su mu također bila savršeno široka i senzualna. Nije si mogla pomoći da se ne sjeti kako
su bila meka i topla na njezinima.

Randolphova su usta bila lijepa, ali kruta i možda malo hladna. Nisu ju tjerala da pomišlja na
uzavrele, strastvene poljupce...

Dragi Bože. Stala je shvativši što radi. Zurila je u Randolpha uspoređujući ga s Thomom, a
Randolph je pogrešno protumačio njezin interes - naročito kad joj je pogled pao na njegova
usta.

Pogled mu se nije uistinu zagrijao, ali uočila je bljesak i možda prvi pravi znak da možda
razmišlja da ju poljubi.

Obraza rumenih od sramote odlučno je skrenula pogled dalje od njegovih usta.

Ali toplina na njezinu licu nije dugo potrajala. Čim je skrenula pogled s Randolpha, našla se
oči u oči s nekim drugim. Ove su definitivno bile plave.

Oštro je i duboko uzdahnula i sva joj je toplina nestala s lica u užasu i nečem nalik krivnji,
iako nije učinila ništa pogrešno.

Thom je stajao na vratima s nekima od fantoma. Tek je stigao, ali očito je bio tamo dovoljno
dugo da posvjedoči barem dijelu onoga što se dogodilo na podiju između nje i Randolpha.

Dragi Bože, mislio je...

Željela je skočiti s klupe, pretrčati prostoriju i reći mu da je u krivu.

Možda i bi. Ali nije joj pružio priliku. Okrenuo se, rekao nešto jednom od Čuvara pokraj sebe
- činilo se Magnusu МасКауи - okrenuo se na peti i otišao.

Samo ju je Randolphov glas spriječio da ne pođe za njim. - Poznajete li MacGowana dobro,

milostiva?

Spustila se natrag centimetar na klupu, koliko je ranije ustala.

Očito je primijetio gdje zuri. Ali u tonu mu se naizgled nije čula nikakva sumnjičavost, samo
zanimanje.

Uozbiljila se i složila izraz za koji se nadala da izgleda ravnodušno. -Vrlo dobro. Prijatelji smo
od djetinjstva.

Bila je to istina, ali i tako malen dio onoga između njih da se činilo kao laž. - Zadivio je moga
ujaka onime što je učinio da pomogne osloboditi vašeg brata. Misli da bi mogao biti koristan.

Elizabeth se namršti. - Za što?

- Nekoliko zadataka tu i tamo - Randolph reče nejasno i nezainteresirano odmahne rukom. -

Što vi mislite o tom čovjeku? Može li se računati na njega? Nije plemičkog podrijetla, zar ne?

- Otac mu je seoski kovač, ali majka mu je bila kči viteza. Thom je jedan od najplemenitijih
ljudi koje znam i ni na koga ne bih mogla računati više. Kralj ima sreče što ga ima u vojsci.

Nije shvatila koliko se nakostriješila i koliko je energično progovorila dok se Randolph nije
ispričao. - Žao mi je, nisam vas mislio uvrijediti. Jednostavno sam bio znatiželjan, to je sve. -
Osmjehnuo se. - MacGowan je sretnik jer ima tako odvažnu zaštitnicu na svojoj strani. Znam
da ga vaš brat ne voli pa sam se samo pitao.

- On i Jamie bili su bliski poput brače.

Očito ga je iznenadila. - Jesu?

Kimne glavom. - Posvađali su se prije dosta godina.

Zbog čega?

Zbog mene. - Ne znam - lagala je nadajuči se da ju neće nastaviti ispitivati.

Na sreču, rođakinja joj se ubacila. - Pitam se hoće li kralj imati kakvu glazbu večeras,
gospodine lorde?

Randolphov se pogled izoštrio kad je pao na Izzie. - Sumnjam da će mi ujak večeras iskušavati
sreću s opatom.

Izziene su oči nestašno zasjale. - Kako razočaravajuće. Nadala sam se da ćete pjevati za nas.
Milostiva Mary kaže da imate glas poput trubadura. Uistinu, gospodine lorde, ima li kraja
vašim uspjesima?

U glasu joj se nije čuo ni tračak sarkazma, ali Randolph je znao da ga ismijava - i to mu se nije
svidjelo. Napeo se poput luka i stisnuo usta u tanku, bijelu liniju.

Da, definitivno mu se nije svidjelo - a njezina rođakinja, pretpostavljala je, još manje.
Elizabeth prostrijeli Izzie prijekornim pogledom jer ga podbada, ali ona se samo osmjehne
lijepim, nevinim i razrogačenim očima.

Randolph se na taj osmijeh smrknuo još više i Elizabeth je po prvi put pomislila da bi mogao
planuti, ali samo je zurio u Izzie u dugoj tišini prije nego što se okrenuo natrag prema njoj. -
Pjevate li vi, milostiva?

- Užasno. Malo sviram lutnju, ali Izzie je nadarena glazbenica u obitelji. Pjeva poput anđela.

Nije sakrio sumnjičavost okrenuvši se prema Izzie s obrvom tako oštro podignutom da je
izgledala gotovo zašiljeno. - Je li to istina? - rastegnuo je. - Milostiva Isabel dobro krije svoja
postignuća.

Izjavu se moglo protumačiti na dva načina, ali svi su točno znali što je želio reći. Isabel se
mrvicu ukočila, što je Elizabeth užurbano pokušala prikriti. - Dok smo bili u Parizu, pjevala
je samomu kralju Phillipu i gospodin de Vitry dopustio joj je da pjeva jednu od njegovih
šansona.

- Zaista? - Ako ga je iznenadilo što je čovjek koji je smatran najvećim glazbenikom svoga
vremena smatrao ženu vrijednu jedne od njegovih pjesama, nije to pokazao.

Elizabeth kimne glavom, a Izzieni su obrazi gorjeli. - Rasplakala je redovnice kad smo jučer
odnijele milostinju u bolnicu St. Mary's Wynd Hospital i pridružila im se u pjesmi. Pitale su
ju da se vrati i sutra. -Iznenada joj na pamet padne ideja. - Možda biste nam se mogli
pridružiti nakon jutarnje molitve i sami ju poslušati?

Ženama je bilo zabranjeno pjevati u crkvi jer se smatralo da su nečiste i prirođeno grešne,
iako je redovnicama bilo dopušteno pjevati kao dio njihovih dužnosti u samostanu.

- Veselim se tomu - reče s pristojnim entuzijazmom.

Čim se pružila prilika, Elizabeth se ispričala žaleći se na glavobolju. Kad joj se učinilo da bi
rođakinja mogla pokušati krenuti za njom, Elizabeth ju zaustavi. - Ne, uskoro će donijeti
poslastice i moraš ostati i čuti ostatak grofove priče. Pričao mi je o zauzimanju dvorca Perth
i moraš mi ispričati svaki detalj kad se vratiš u sobu.

Izzie joj uputi pogled koji je obećavao odmazdu, a Randolph je izgledao kao da mu se vino
upravo pretvorilo u ocat.

Elizabeth im se sladunjavo osmjehnula i pokušala ne prasnuti u smijeh. Očito su loše započeli,

ali natjerat će ih da se zavole željeli to oni ili ne.

Elizabeth je napokon uspjela pobjeći. Samo se nadala da nije prekasno.

ŠESNAEST
Čuvaj se - MacKay ga je upozorio dok su stajali na ulazu refektorija.

-Nije teško pročitati o čem razmišljaš, a mislim da Bruce ne bi bio previše zadovoljan kad bi
njegovu nećaku zabio bodež u trbuh.

Thom je skrenuo pogled s podija i otjerao ljutnju s lica bijesan jer ga je bilo toliko lako
pročitati. Vraški sigurno neće ostaviti utisak na Čuvarima ako se ne nauči kontrolirati.
Skrivanje vlastite reakcije obično mu nije bio problem. Barem dok nije opet naletio na
Elizabeth Douglas. Na sreću, MacKay je jedini primijetio.

Ali na kraljev poziv ili ne, Thomovo pridruživanje ostalima za ručkom u Holyroodu bila je
pogreška. Shvatio je to u trenutku kad je zakoračio kroz vrata i ugledao par na podiju. Po prvi
su put izgledali tako: poput para. Dovraga, činilo se kako Randolph razmišlja da ju poljubi
usred prokletog ručka.

Thom je morao otići. MacKay je ponudio da ode s njim, ali odbio je -želio je biti sam.
Razmišljao je o povratku u kamp, ali u trenutku kad je zakoračio na hladan, ali sunčan dan i
podigao pogled, predomislio se.

Nekoliko stotina metara od vrata samostana stajala je ogromna formacija koja je dominirala
krajolikom i činilo se kako nadgleda naselje poput kamenog stražara. Zapravo, oblik je više
podsjećao na crteže glomaznih egipatskih sfingi koji su doneseni iz Svete Zemlje
nakon križarskih ratova. Mještani su brdo zvali Arthurovo sjedište; navodno je kralj Arthur
nekoć odlazio tamo nadgledati grad. S vrha su se vjerojatno mogle vidjeti panorame koje su
se protezale kilometrima.

Thom se žarko želio popeti tamo otkad su stigli, ali uz noćne izviđačke uspone na Castle Rock
(do sad nisu uspjeli pronaći izvediv put) i dnevne dužnosti s fantomima (koje su se uglavnom
sastojale od toga da ga bacaju i prebijaju za vrijeme "vježbi"), nije imao vremena.

Nije se bilo teško popeti na to brdo. S istočne se strane uz travnatu strminu moglo prošetati
do vrha. Ali Thom je morao ispustiti nakupljenu energiju pa je krenuo težim putom po
kamenitim stijenama s južne strane.

Ostavio je većinu oklopa i oružja konjušaru, ali uspon je bio naporniji nego što je očekivao i
unatoč hladnom danu, kožni je cotun povezao oko struka dok se penjao preko posljednjeg
komada stijene.

Stao je na vrbu brda spreman uživati u plodovima svoga rada upijajući veličanstven pogled
oko sebe. Umjesto toga dočekao ga je jedan od najvećih šokova u životu.

Oko pet metara dalje na malom uzvišenju sjedilo je priviđenje. Priviđenje koje je vraški sličilo
Elizabeth - ili barem verziji Elizabeth rumenih obraza, blistave od znoja sa zgužvanom
haljinom prljavom po rubovima i blještavom, plavom kosom raspuštenom iz pletenica
i lepršavom na vjetru.

Bila je predivna. Ljepša nego ikad prije. Uopće nije izgledala poput princeze. Raščupana i
zagrijana od šetnje uzbrdo, prštala je od energije i života.

Bože, koliko ju je želio.

Zašto ga muči? Njegovi već umorni i zategnuti mišići napeli su se od poplave ljutnje. - Što
radiš ovdje? - zahtijevao je.

- Ja... - Pitanje ju je očito mučilo - kao da ne zna odgovor. - Nisi se pozdravio. - Zvučala je
zadovoljno jer je nešto smislila.

-Kad?

- One večeri kad smo stigli.

- Imala si posla.

Zagrize usnu. - Thome, ja... morala sam te vidjeti.

- Zašto?

Posramljeno je spustila pogled. - Izgledao si uzrujano.

Elizabeth ga je oduvijek mogla pročitati bolje i od koga, ali u ovom slučaju nije baš skrivao
osjećaje. Izgledao je kao da nekoga želi ubiti; kao muškarac kojeg vuku kroz četiri kuta pakla.
Stisnuo je šake uz bokove. -Pa si me slijedila?

- Ne baš. Već si izašao iz samostana kad sam se uspjela iskrasti. -Stisnuo je usta sjetivši se od
čega - ili koga - je bježala. - Kad sam izašla na dvorište i vidjela brdo - slegne ramenima - nije
bilo teško zaključiti gdje si vjerojatno otišao. Kockala sam se. Ali trebalo mi je duže da dođem
gore nego što sam očekivala i uplašila sam se da nisam stigla na vrijeme.

Osvrnuo se već znajući da neće vidjeti ništa. - Dakle, potpuno si sama došla ovdje gore? Kriste,
El, što ti je, pobogu, bilo na pameti? Mogla si se spotaknuti ili pasti.

Ustala je, protresla prašnjavu haljinu i došla do njega. - Zvučiš kao Jamie. Nije da se nikad
prije nisam popela na brdo - ti to znaš bolje i od koga - i bila sam oprezna.

Ispustio je oštar zvuk nevjerice, a ona ga je prostrijelila pogledom.

- Zaboravljaš - reče. - Vidio sam što se događa kad si "oprezna".

Nabusito je zafrktala i pogledala niz stijenu iza njega. - Je li uspon bio težak?
Uhvativši ju za ramena, na silu ju je odmaknuo nekoliko koraka od ruba. Kriste, pokušava li
ga ubiti? - Ne.

Otevši mu se iz stiska, stavila je ruke na bokove. - Neću pasti.

On prekriži ruke na ramenima. - Recimo samo da sam želio biti siguran. - Elizabeth i rubovi
stijena ne idu jedno uz drugo. Preokrenula je očima i on joj stavi ruku na jedan od savinutih
laktova. - Hajde, otpratit ću te dolje.

Okrenula se. - Nisam spremna vratiti se.

Stisnuo ju je jače i napučio usta. - Da, jesi. Ne bi ni trebala biti ovdje. Ako itko sazna da si me
slijedila... - Opsovao je shvativši što bi se dogodilo da MacLeod sazna. - Što bi ti zaručnik
mislio?

- Nije mi zaručnik i sumnjam da bi previše mario. Sir Thomas mi ne izgleda kao ljubomoran
tip.

Onda je budala. Jer da ima pojma o čem Thom upravo razmišlja, imao bi razloga da bude vrlo
ljubomoran.

- Možda ne - Thom se složi. - Ali Randolph mi se ne čini kao čovjek kojemu bi se svidjele
glasine i insinuacije koje bi uslijedile kad bi otkrili njegovu odabranicu samu s drugim
muškarcem.

Tvrdoglavo je podigla bradu, što mu je bilo dobro poznato. - Ne radimo ništa pogrešno.
Prijatelji smo.

To je bilo sve što je potrebno. Pukao je privukavši ju uz sebe. - To je sranje i ti to znaš. Između
nas postoji nešto vraški više od prijateljstva. Moram li te podsjećati koliko točno više?

Ona razrogači oči. - Ne.

- Izgovori to - praktički je zarežao. - Želim te čuti kako to izgovaraš.

Zurila je u njega razrogačenih očiju. - Između nas postoji nešto više od prijateljstva.

Pustio ju je shvativši koliko je blizu došao tome da izgubi kontrolu. Koliko je blizu došao tome
da ju zdrobi u zagrljaju i učini ju svojom na lakši način. Trebao je trenutak da mu se uspori
divljačko udaranje srca i da požuda koja mu se uvukla u udove počne slabjeti.

Izgovorila je. Dobio je priznanje. Što sad?

Prstima je prošao kroz kosu. - Zašto si uistinu ovdje, Elizabeth?

Proučavala mu je lice i pogledala ga ravno u oči dubokim i upitnim pogledom. - Još ti je uvijek
stalo do mene.
Thom se osjećao kao da ga opet vuku preko ugljena. Kao da ga bičuju dok mu se koža ne
odvoji od kostiju. Mjeseci - godine - patnje i ponovno se našao na samom početku.

- Volim te. Vjerojatno te nikad nisam prestao voljeti. Vjerojatno ću te uvijek voljeti. Je li to
ono što si trebala čuti? Je li ti sad bolje? Imaš li sad sve potrebne odgovore?

Izgledala je zaprepašteno. - Ne... Ja... Ne znam. - Suze su joj zablistale u očima. - Zašto me
pokušavaš zbuniti i učiniti ovo teškim?

Vidjevši muku i borbu koja se odvija u njoj, Thom je osjetio kako ga dio ljutnje i frustracije
napušta. Ni njoj nije lako. Priznanje da nešto osjeća prema njemu natjeralo biju da razmišlja
o stvarima koje su joj strašne. Ali udaja za muškarca kojeg ne voli prije nego što shvati da
voli nekog drugog bila bi mnogo gora.

U srcu je znao da ga voli. Samo ju je morao natjerati da to vidi. Morao ju je natjerati da shvati
da sve poteškoće pred kojima se nađu, sav prezir, kritike i osuda neće biti važni ako se vole.

Je li to ono što on misli? Shvatio je da jest. Vidjevši ju s Randolphom, shvatio je da ne može

odstupiti. Borit će se za nju - za njih. Bez obzira na rizik.

Thom nije Randolph, ali ako sve dobro prođe s fantomima i Bruce ga učini vitezom, ona će
moći visoko podići glavu. Možda je nikad neće biti "vrijedan" u očima društva, ali moći će ju
uzdržavati i pružiti joj sigurnost za kojom čezne. Samo mu mora pružiti priliku.

Preplavio ga je val nježnosti. Primio ju je prstima za bradu i nježno joj nagnuo lice prema
svomu. - Ako si zbunjena, to je samo zato što ne slušaš.

-Što?

Thom je donio odluku. Neće opet odstupiti. Borit će se i posegnuti za prokletim zvijezdama.
Pokazat će joj da je on pravi - jedini - čovjek za nju.

- Ovo. - Spustio je usta i poljubio ju.

★★★

Elizabeth nije željela čuti što joj pokušava reći, ali osjetila je u trenutku kad je usnama
dotaknuo njezine. Bolna nježnost. Iskrene emocije. Sladak, nevidljiv trzaj koji je posegnuo
unutra, zgrabio ju i nije ju puštao.

Bio je to posesivan poljubac, poljubac slobodne strasti, poljubac bezumnog odricanja. Nije se
radilo o ljutnji, gubitku kontrole ili požudi. Bio je kontroliran, nježan i namijenjen da joj točno
pokaže što osjeća prema njoj.

Svakim nježnim dodirom njegovih usana, svakim sporim pokretom jezika, osjetila je kako val
emocija u njoj postaje sve veći i veći. Omotao joj je prsa stežući ju jače i jače dok gotovo nije
počelo boljeti.
Boljelo je. Bilo je oštro, gorko i tako predivno i slatko da nije mogla podnijeti. Osjetila je stvari
koje nije željela osjetiti - suočila se s osjećajima kojima je željela pobjeći. Osjećajima koji su
ju preplavili.

On ju je preplavio. Mekoća njegovih usana, blag okus klinčića u njegovu dahu, toplina njegova
tijela koja je zračila kroz tkaninu tunike. Mirisao je na sunce i toplinu koja je u kombinaciji s
vrijeskom njegova sapuna bila opijajući spoj za njezina osjetila i vukla ju dublje i dublje
u njegov nježan zagrljaj. Privio ju je uz sebe kao da je najdragocjenija stvar na svijetu. Kao da
tako treba biti.

Ne slušaš...

Nije željela slušati. Nije željela osjetiti. Nije željela nježnost i emocije. Željela je da učini što je
učinio prije. Da joj pruži više užitka, a ne da ju dodatno zbuni.

Zgrabila ga je za ramena i zarila mu prste u velike mišiće kako bi ga privukla bliže.

Strašću se borila protiv nježnosti braneći se od njegovih usporenih pokreta jezika dubokim
ubodima i požudnim izvijanjem. Čula je kako stenje i osjetila da mu se ruke napinju oko nje
kao odgovor na njezinu senzualnu molbu.

Mislila je da je pobijedila.

Zastenjala je na intimniji dodir osjetivši kako joj se grudi ukrućuju kad ih je zdrobio čeličnom
toplinom svojih prsa. Voljela ga je osjetiti uza sebe. Voljela je osjetiti svu tu snagu omotanu
oko sebe.

Upravo je to željela.

Privila se još bliže dopustivši da joj se bokovi trljaju o njegove. Osjećaj njegove muškosti
visoko na trbuhu, tako krute i debele...

Željela je da se trlja o nju. Željela je pritisak - trenje - mahnitu energiju koja će pulsirati kroz
nju. Nije željela imati vremena za razmišljanje.

Ali nije joj to želio dati. Činio se otpornim na njezine pokušaje da zapali požudu koja je
ključala između njih spremna da plane na prvu iskru. Blokirao je pohotne ubode i izvijanje
jezika dugim, pažljivim pokretima.

Preuzeo je kontrolu i nije ju vraćao.

Umalo je vrisnula od frustracije kad njezin grešan napad nije dočekao brzinom i bezumljem
za kojim je žudjela, nego vještom kontrolom i nježnim milovanjem. Rukama ju nije zgrabio
za stražnjicu kako biju podigao uz sebe, nego ju je gladio po bokovima i struku kao da
oblikuje kvalitetan komad porculana.
Boljoj se vratila u prsima. Nježnost pomiješana sa strasti činila je još moćniju drogu. Onu koja
je pozivala i dovodila ju u iskušenje. Ali suzdržala se koristeći jedino oružje na raspolaganju.

Polako mu je rukom počela kliziti niz trbuh.

★★★

Thom je znao što pokušava učiniti. Bila je uplašena i odlučna da strašću porekne nježne
osjećaje koje je probudio u njoj.

Ali on je bio jednako odlučan u tome da pobijedi ovu senzualnu bitku koja je izbila između
njih; da dokaže da ih ne veže samo požuda nego nešto mnogo dublje. Neće joj dopustiti da
pobijedi. Ne može joj dopustiti da pobijedi.

Ali kad mu se rukom polako počela spuštati niz trbuh, počeo se znojiti. Morao je stisnuti zube
opirući se užitku za koji je znao da je udaljen samo nekoliko slatkih pokreta njezine ruke.
Sama pomisao da ga dodiruje, da mu omota te nježne, bijele prste oko debelog, pulsirajučeg
kurca...

Oh, Bože. Odzvanjanje u podnožju njegove kralješnice i napeto pulsiranje već pretvrde
erekcije pojačali su se.

Usredotočio se na poljupce. Usredotočio se na nježne pokrete jezika kojima joj je pažljivo

istraživao usta. Usredotočio se na tople dodire njihovih usana, na baršunastu mekoću glatkog
obraza pod svojom rukom.

Trudio se ne misliti o krutim bradavicama pozamašnih grudi koje su mu se žarile u prsa ili
bokovima nevino priljubljenim uz njega ili ruci...

Ruci koja mu se sad nalazila na struku, dovraga.

Prestao je disati osjetivši da oklijeva. Bila je nevina. Djevica. Ne pohotnica. Neće biti dovoljno
hrabra da ga dotakne. Kriste, barem se nadao da neće. Međutim, poznavajući Elizabeth...

Prigušeno je opsovao dok ga je iskušenje dozivalo. Bilo bi tako lako staviti ruku na njezinu,
kliznuti preko svoga tijela i pokazati joj što da učini. Pokazati joj kako da prste omota oko
njega, stisne ga čvrsto i miluje ga dok užitak ne eksplodira. Oslobođenje - olakšanje - bilo je
udaljeno samo nekoliko pokreta.

Ali ne može, dovraga. Osjećaj njezine ruke na njem... nije znao hoće li se i dalje moći
kontrolirati.

Uskoro će saznati. Uistinu je bila dovoljno hrabra - Bože, pomozi mu. Nije mogao prigušiti
stenjanje duboko iz pluća kad je rukom oprezno ovlaš dodirnula natečenu glavu. Nagonski -
jer što je drugo mogao učiniti? - nabio joj se u ruku i ona je prste i dlan omotala oko njega.
Ukočio se. Možda je na trenutak prestao disati dok se zahvaljivao svakomu bogu za kojeg je
čuo i pokušavao pronaći snagu da zaustavi moćne porive koji su mu odzvanjali tijelom.
Osjećaj je bio tako prokleto dobar, tako prokleto ispravan da je bilo dovoljno samo nekoliko
pokreta bokovima i užitak bi pulsirao kroz njega.

Ali olakšanje - bez obzira na to koliko nevjerojatno - bit će samo privremeno. I neće ju dovesti
ništa bliže tome da shvati i prihvati osjećaje prema njemu - sa svime što bi to moglo značiti.

Trenutak sada ili ostatak života? Nije bilo teško odlučiti.

Stoga joj je ostavio ruku tamo. Zanemario ju je (koliko god to bilo moguće) dok se usredotočio
na poljupce i ustima i jezikom joj pokazivao koliko ju voli. Čak i kad je zacviljela od frustracije
kad nije popustio ni nakon što ga je rukom slučajno povukla pokretom koji je, ako se ne
može nazvati milovanjem, bio prokleto dobra imitacija milovanja.

Ali u sekundi kad je bio siguran da je dokazao što želi, povukao se. Znao je da je samo pitanje
vremena - vjerojatno ne puno vremena - prije nego što činjenica da je topla i voljna uz njega
izazove kaos i nadjača čak i največu samokontrolu.

Ništa nije rekao, samo joj je zurio u oči držeči ju blizu i promatrajući kako joj se frustracija i
nemir igraju na bajkovitim, otmjenim crtama lica. Na velikim plavim očima uokvirenim
kovrčavim, dugim trepavicama, sićušnom, mrvicu prčastom nosu, visokim, ružičastim
jagodicama i nježnim, crvenim ustima.

- Zašto to radiš? - preklinjala ga je napola moleći, a napola jecajući od očaja.

Znao je zašto mu se toliko snažno opire. Uplašena je. Boji se što bi priznanje da ga voli moglo
značiti. Boji se od čega bi morala odustati. I opirala se osjećajima prema njemu svime što je
imala. - Ne moraš se bojati, El.

Povukla se kao da je izgovorio strašnu uvredu. - Ne bojim se!

- Zašto onda pokušavaš poreći ono što je između nas?

- Jesi li siguran da ti nisi taj koji to čini?

Shvativši na što misli, pustio ju je i zakoračio unatrag. - Između nas postoji nešto više od
požude, Elizabeth. Laži mi koliko želiš, ali nemoj lagati sebi.

Jedan poljubac to joj možda nije dokazao, ali ne namjerava odustati. Natjerat će ju da to vidi
željela ona to ili ne. Elizabeth Douglas ga voli. Voli ga već dugo i uskoro će to oboje znati.
SEDAMNAEST
Kladim se da je prošlo dosta vremena otkad su redovnice i stanovnici s amostana St. Mary
imali tako predivan koncert - Elizabeth reče dok je s Randolphom i rođakinjom izlazila iz
ubožnice. - Ne mogu reći da sam ikad toliko uživala u korizmenim crkvenim pjesmama. Ali
nisam znala koga slušati; činilo se da ste se vi ubacili istog trena čim bi Izzie zastala
da udahne, gospodine lorde. - Pokušala se ne nasmijati pretvarajući se da ne zna što su radili.
Ali nakon što ga je Izzie natjerala da pjeva nakon spomena koliko je dobar prema njihovoj
publici, bilo je očito da su vodili neku vrstu borbe. - Možda biste mogli razmisliti o tome da
zajedno otpjevate neku šansonu za vrijeme slavlja?

Izzie ju pogleda ispod oka svjesna da ju rođakinja podbada. - Kako predivna ideja, Elizabeth.
- Sladunjavo se osmjehnula Randolphu. - Ali nikad ne bih ni pomislila da se mogu mjeriti s
tako zapanjujućim darom kao što je grofov.

Uvijek ljubazan vitez kratko se naklonio glavom. - Meni bi trebala biti čast, milostiva Isabel.
Vaša rođakinja nije pretjerivala opisujući vaš talent, imate predivan glas.

Izjavio je to jednostavno bez svoje uobičajene uzvišenosti. Činilo se kako je Izzie

zaprepaštena, bilo zbog komplimenta ili iskrenosti kojom ga je dao, Elizabeth nije znala.

Istini za volju, Elizabeth je bila zahvalna jer su joj uspjeli skrenuti pozornost. Iako su joj
posjete ubožnicama i karantenama bile važne, ponekad joj je znalo biti teško jer su budile
sjećanja koja bi više voljela zaboraviti o tome koliko je blizu došla tome da se i sama nađe u
jednoj. Osjetila je hladnu sjenu sjećanja prije nego što ju je Randolphov i Izzien rat pjesmom
podsjetio gdje se nalazi.

Nastavili su hodati uličicom do glavne ulice koja vodi do samostana smještenog na drugom
kraju. Jutarnja magla još se nije podigla s brda istočno i, iako je dan počeo hladno (ona i Isabel
obje su nosile najtoplije ogrtače podstavljene krznom), osjetila je da ih čeka još jedan
predivan dan. U ovo doba godine sve što ne uključuje led, snijeg ili kišu bilo je razlog
za slavlje.

Prošavši kroz ulazna vrata, zastali su pred glomaznim pročeljem ulaza u samostan. Okrenula
se prema Randolphu. - Hoćete li nam se moći pridružiti u refektoriju na doručku, gospodine
lorde?

Prvi obrok u danu za vrijeme korizme preskakao se svim danima osim nedjeljom.

Odmahnuo je glavom. - Volio bih da mogu, ali moram se vratiti u dvorac vidjeti je li došlo do
ikakvog pomaka.

- Pomaka? - Izzie ponovi i namršti se. - Preko noći? Vole li Englezi pregovarati po noći,
gospodine lorde?
Randolphov se smiješak slomio. Detantu između njih očito je došao kraj. - Mislio sam
općenito - reče nezainteresirano. Ali Elizabeth je osjetila upravo suprotno. Jesu li nešto
isplanirali preko noći? Možda napad na dvorac? Ali s obzirom na ono što je rekao prije, nije
se činilo vjerojatnim. -Ujak će me čekati... - Zastao je iznenada se namrštivši. - Baš neobično.

- Što je neobično? - Elizabeth upita.

- Trebao bi biti u kampu. Ispričajte me na trenutak.

Obje su se žene okrenule kad je Randolph krenuo u smjeru vrata. Elizabeth je tada ugledala
muškarca koji mu je zapeo za oko: Thom.

Srce joj je poskočilo jer se očito još uvijek nije u potpunosti oporavilo od jučerašnjeg napora.

Nije mislila da će ga vidjeti tako brzo. Činilo se kako je se želi riješiti kad je požurio niz brdo
i stoički ju promatrao iz drveća dok sigurno nije prošla kroz vrata. Nije čak ni mahnuo;
pogledala je.

Nisu mnogo pričali na putu niz brdo. Thom je opet imao onaj ravnodušan izraz koji je
usavršio u mladosti kad bi se suočavao s ljutitim Jamiejem, a Elizabeth je bila, pa, ljuta. Na
sebe, na njega, možda nije bilo ni važno.

Kad se sjetila kako ga je dodirnula...

Nije razmišljala o tome - nije mogla razmišljati o tome - naročito dok je stajala pred
samostanom samo nekoliko koraka od budućeg zaručnika.

Nemoj si lagati...

Napućila je usne prisjetivši se izazova koji joj je bacio pod noge poput rukavice. Usudio se
misliti da ju zna bolje nego što se sama zna. Elizabeth je točno znala kako se osjeća. Marila je
za njega - duboko - i željela ga je -nerazumno - ali nije ga voljela. Barem ne kako je on mislio.

Ona nije Joanna. Ona ne razmišlja srcem. Previše je praktična da bi se zaljubila u nekoga za
koga se nikad ne može udati. Već je jednom prognana iz društva i odnosili su se prema njoj
kao prema gubavcu; neće opet prolaziti kroz to - barem ne svojevoljno. Imala je sigurnu
budućnost na dohvat ruke i nije ju namjeravala pustiti.

Što onda ako je sanjala o tome kako ju je poljubio i dirao i ako je željela da to učini opet? To
ništa ne mijenja. I ni po čem se nije moglo naslutiti da se neće isto osjećati u svezi Randolpha...
s vremenom.

Ali koliko će dugo trebati? Zar do sad ne bi trebala postojati barem i najmanja iskra?

- Pitam se o čem razgovaraju? - Izzie reče zamišljeno. - Što točno MacGowan radi u Bruceovoj
vojsci?
Elizabeth se pitala istu stvar promatrajući kako dvojica muškaraca usredotočeno
razgovaraju. - Jamie je rekao da kralj ima posebne zadatke za njega.

- I ti zadaci uključuju Randolpha? - Izzie napravi grimasu. - To stvari čini pomalo

neugodnima, zar ne?

Elizabeth je bezizražajno zurila u rođakinju. - Zašto bi bilo neugodno?

Implicitno upozorenje nije nimalo zastrašilo rođakinju. Izzie se nasmije i preokrene očima. -
Oh, ne znam, možda zato što se čovjek za kojeg tvrdiš da ga ne želiš pojavio da te vidi pod
nosom čovjeka za kojeg kažeš da ga želiš?

- Sigurna sam da Thom nije došao vidjeti mene - reče ukočeno, ali obrazi su joj gorjeli.

Što ako jest? Bi li bio toliko hrabar (i blesav!) da ju naganja - kao što je njezina rođakinja rekla
- točno pod Randolphovim nosom? Da ne spominje pred bratovim. Zasigurno je malo
oprezniji?

- Nemoj gledati - Izzie šapne ne pomičući usta. - Tvoj Thom i gospodin Predobar-da-bi-bio-
stvaran dolaze ovamo. Ali ne brini, sigurna sam da uopče neće biti neugodno.

Elizabeth se trenutno teško mogla sjetiti zašto je obično rođakinjin ironičan humor smatrala
toliko zabavnim.

Vidjevši muškarce kako hodaju prema njima, srce joj je počelo divljati. Unatoč hladnomu
zraku osjetila je izričitu toplinu znoja na čelu. Nije se imala razloga osjećati krivom - što nije
objasnilo mahnito pulsiranje.

Da barem Thom nije toliko zgodan. Činilo se kako ne može odvratiti pogled.

Pogledao ju je i kimnuo glavom. - Milostiva Elizabeth, milostiva Isabel.

Prije nego što je uspjela doći do zraka da mu odgovori, nastavio je dalje. Očito nije došao
vidjeti nju. Osjetila je olakšanje. Naravno da jest. Samo se činilo kao razočaranje.

- Je li sve u redu, gospodine lorde? - Izzie upita Randolpha prekinuvši uistinu neugodan
trenutak dok je Elizabeth stajala otvorenih usta.

- Dobro je. Mislio sam da je MacGowan možda došao zbog mene, ali čini se da je na osobnom
zadatku.

- Da? - Elizabeth upita želeći zvučati nezainteresirano, ali više je nalikovalo cviljenju.

Osobnom u smislu da traži neku ženu? Mnogo ih je ostajalo u gostinjskoj kući - većina su bile
žene muškaraca u Bruceovoj pratnji, ali postojala je šačica neudanih - poput milostive Mary
- također.
- Da - Randolph reče. - Došao je vidjeti Douglasovu ženu. - Joannu?-Ali imam dobre vijesti.
Čini se da nema razloga za žurbu pa ću vam se drage volje ipak pridružiti za obrokom. Pod
pretpostavkom da poziv još uvijek vrijedi?

Zločest smiješak i šarmantan bljesak u njegovim očima neporecivo su imali svrhu da joj
pometu tlo pod nogama. Ali koljena joj nisu klecala -nimalo.

Joanna?

- Milostiva? - on upita.

Elizabeth se trgne. - Naravno da poziv još uvijek vrijedi, gospodine lorde. Drago nam je. Zar
ne, Izzie?

- Uzbuđene smo - rođakinja joj reče tonom od kojeg je Randolph stisnuo usta.

Večinu obroka ignorirao je Isabel, što je bilo poprilično nezgodno jer je Elizabeth morala
pričati više nego što je željela.

Bilo je neobično. Satima je mogla razgovarati o Parizu s Thomom koji nikad nije bio tamo, ali
s Randolphom koji je tijekom godina tamo znao provoditi vrijeme mučila se održati razgovor.
Napokon je predahnula kad su se vratili na temu glazbe. Izzie se nije mogla oduprijeti da ne
ubaci svoje mišljenje i uslijedio je zanesen razgovor - što je zvučalo bolje nego svađa -između
nje i Randolpha iz kojeg je Elizabeth, na sreču, bila isključena.

Njezin je pogled, međutim, neprestano bježao prema vratima.

Kad je kratak obrok napokon završio, a Joanna se još uvijek nije pojavila, Elizabeth je
odustala od pretvaranja daju ne zanima zašto i otišla potražiti snahu.

★★★

Thomov plan upalio je bolje nego što je očekivao. Znao je da se Elizabeth neće moči oduprijeti
porivu da ga potraži, ali podcijenio je njezinu radoznalost.

Stoga, kad se pojavila u kampu manje od dva sata nakon što je ostavio Joannu u Holyroodu,
uhvačen je na prepad i Sutherland mu je zadao neugodan udarac čekićem u rebra.

Opsovao je i napravio bolnu grimasu, ali nije dopustio da ga to zaustavi. Ignorirajući

Elizabeth koja je stajala u blizini ruba vježbališta s Helen MacKay, užasno se loše praveći da
ga ne gleda, Thom se u potpunosti usredotočio na natjecanje sa Sutherlandom i uzvratio
mu vlastitim udarcem.

Sutherland je zastenjao od udarca i borba je postala intenzivnija. Razmjenjivali su i blokirah

udarac za udarcem, a napor i trud koji je to zahtijevalo istrošio je borce do točke iscrpljenosti.
Ali oba su muškarca bila previše tvrdoglava da bi se predali.
Čekić je bio daleko najbolje Thomovo oružje i s njim se osjećao najugodnije na vježbalištu.
Mogao se držati protiv elitnih ratnika - čak i protiv Sutherlanda i МасКауа koji su se borili za
titulu najboljeg.

Thom nije mogao reći da je razočaran što ga je uhvatila s čekićem u ruci umjesto s mačem. U
usporedbi s većinom vojnika, bio je dobar s mačem - možda čak i vrlo dobar - ali u usporedbi
s MacLeodom i elitnim ratnicima Čuvara Visočja imao je još mnogo toga naučiti.

Međutim, vježbanje s Čuvarima dalo mu je potpuno nov pogled. Čuvari su bili jaki s većinom
oružja, ali za razliku od treninga kod Edwarda Brucea da bi postao vitez, gdje se usredotočio
na vještinu baratanja mačem, ovi su se muškarci usredotočili na svoju posebnu vještinu i
zbog toga su bili cijenjeni. Svaki je ratnik odabran zbog onoga u čem je bio najbolji, bilo to
MacSorleyjevo moreplovstvo, streličarstvo MacGregora ili Campbellove izviđačke
sposobnosti. Thom nije unovačen zbog vještine s mačem (ili na konju, Bogu hvala), nego zbog
svoje sposobnosti da se penje. Ako zaradi mjesto među hvaljenim ratnicima, to će biti zato
što je najbolji.

Tko bi rekao da će mu to otvoriti put do slave dok se kao dječak penjao po stijenama, a majka
mu je vikala da siđe?

Nije sumnjao da ispunjava uvjete, ali, nažalost, još se nije imao priliku pokazati. Noćni izlasci
do Castle Rocka nisu uspjeli uroditi mogućim putom uz stijenu. Sinoć je mislio kako je možda
pronašao put, ali nakon što je proveo sate pokušavajući proći pet metara dugačak dio
bez upotrebljivih hvatova za ruke i noge, bio je prisiljen priznati poraz.

To nije nešto što je činio olako, čemu je svjedočila i trenutna borba protiv Sutherlanda. Znoj
je kapao sa svakog centimetra Thomova tijela, mišiči su mu bili poput pudinga, a čekič je
naizgled težio sto kilograma, ali spoznaja da ga Elizabeth promatra dala mu je dodatnu snagu
da se nastavi boriti i oštrinu potrebnu da pobijedi.

Sutherland je naposljetku podigao ruku u znak predaje nakon što ga je Thom bacio s nogu
udarcem i pokretom noge u pravom trenutku.

Thom je umalo pao pokraj njega, ali uspio je ispružiti ruku i pomoči drugomu muškarcu da
ustane.

- Dobar potez, Stijeno - Sutherland reče ustuknuvši dok si je trljao vrat. - Vidim da si obratio
pozornost na Pljačkaševe lekcije.

Thomova se usta izvrnu. - Možda malo.

Čovjek s ratnim imenom Led prasne u smijeh. - Rekao bih više nego malo, ali svaka čast. -
Potapšao ga je po leđima. - Naravno, sutra češ morati pobijediti МасКауа, inače će mi to
nabijati na nos.
Thom se naceri; žestoka natjecanja između dvojice braće po braku postala su legenda među
Čuvarima. - Dat ću sve od sebe.

- Da budem siguran, mislim da ću razgovarati s milostivom Elizabeth i pobrinuti se da se i

sutra nađe u kampu.

Thomov je osmijeh nestao. Bilo mu je drago što nitko od drugih muškaraca nije bio dovoljno
blizu da ih načuje.

- Ne brini - Sutherland reče. - Znam sve o dodatnom poticaju zahvalne publike. Da je moja
žena gledala, ja bih tebi pomagao da ustaneš. -Iznenada se namršti. - Dovraga.

- Što je?

- Svetac također zna - reče spomenuvši МасКауа po njegovu ratnom imenu. - Morat ću se
pobrinuti da Helen nije u kampu dok se budete borili.

Dvojica su se muškaraca pogledala i nasmijala.

Thom bi dao tromjesečnu plaču za toplu kupku uz vatru, ali umjesto toga otišao je do potoka
oprati se prije nego što potraži Elizabeth koja je s Helen otišla u bolnički šator.

Iako je Thomu bilo drago što ga je Elizabeth potražila tako brzo, volio bi da je to učinila na
oprezniji način. Njezin dolazak usred kampa dok je bio okružen ljudima koje bi iznimno
zanimalo zašto ga želi vidjeti -MacLeodom, Douglasom i Randolphom, da bude precizan - baš
i nije ono što je imao na umu kad je potražio Joannu.

Znajući da bez pomoći neće moći zavoditi Elizabeth u tajnosti, obratio se Joanni koja je
nestrpljivo pristala na njegov plan unatoč činjenici da se suprotstavlja muževim željama.
Činilo se kako misli da je Jamie - poput njegove sestre - namjerno tvrdoglav po tom pitanju i
da će se "predomisliti

Thom nije bio tako siguran.

Ali imao je razloga nadati se da bi MacLeod s vremenom mogao razumjeti i možda malo
popustiti. Iako je u to bilo teško povjerovati gledajući u žestokog, naizgled bezosjećajnog
ratnika, MacLeod se oženio iz ljubavi. Sokol - MacSorley - Thomu je ispričao priču o tajnom
zadatku koji je MacLeod poveo kako bi spasio ženu iz engleskih ruku - taj je čin označio prvi
napad u Bruceovu ratu osam godina ranije.

Thom svejedno nije podcjenjivao rizik onoga što radi. MacLeod mu je prokleto jasno dao do
znanja što je na kocki. Nije želio još jednog Alexa Setona. Thom je saznao za ratnika čije je
neslaganje s ostalima (posebno s Boydom) dovelo do toga da napusti Čuvare. Odlučivši se
boriti za Elizabeth, Thom je znao da ugrožava svoju budućnost kao vitez i mjesto među
Čuvarima. Također je ugrozio svaku šansu koju je mogao imati s udovicom Rutherford - ako
joj nije dojadilo čekati ga.
Ali nije opet mogao pustiti Elizabeth. Ono što imaju vrijedno je borbe. Shvatio je od čega traži
da se odrekne pristankom na udaju za njega. A nije ni podcijenio poteškoće s kojima će se
suočiti. Ali morao ju je natjerati da vidi kako je vrijedno toga - oni su vrijedni toga.

Međutim, također je znao da vodi izgubljenu bitku protiv vremena. Mogu najaviti zaruke
svakog trena.

Bijes mu je proključao u venama od same pomisli na to. Umalo je požalio jer joj jučer na brdu
nije pružio strast. To bi vraški sigurno ubrzalo stvari. Ali nije joj mogao dati izgovor znajući
da ga traži. Nije želio da se uda za njega jer joj je uzeo nevinost, želio je da se uda jer je shvatila
da ga voli.

Krećući se brzo, skinuo je odjeću i ušao u malen potok do koljena koji su muškarci koristili
za pranje. Ne mogavši u potpunosti zaroniti, rukama se zalio ledenom vodom i oprao što je
više prljavštine i vonja nakon borbe mogao. Bilo je vraški hladno i požurio se ušavši unutra i
izašavši van za samo nekoliko minuta. Na sreću jer je jedva stigao povezati hlače prije nego
što je Elizabeth izletjela iz drveća koje je pružalo privatnost od kampa.

- Ne možeš... - Zastala je naizgled ne mogavši pronaći riječi. Zurila je u njega razrogačivši oči
kako bi upila više njegovih prsa kojima se tako otvoreno divila.

Upravo je namjeravao obući majicu, ali umjesto toga podigne crn kožni oklop za noge koji je
nosio ranije.

- Što ne mogu? - upitaju mirno.

Trepnula je nekoliko puta odvojivši pogled s njegovih prsa dovoljno dugo da ga pogleda u oči
samo da bi joj opet pobjegao na prsa.

Otjerao je osmijeh. Djevojka je očito bila zbunjena.

Dobro. Volio ju je zbunjenu.

Napokon je odmahnula glavom i pogledom mu se vratila na oči. Sjetivši se što mu je toliko

jarko željela reći, podigne komad pergamenta koji je ostavio Joanni. - Ne možeš to napraviti.

Podigao je obrvu praveći se da ju ne razumije. - Jamie neće znati da je od mene.

- Ne zato.

- Jo je rekla da u blizini samostana ima kovačnica koju mogu upotrijebiti - tako nema šanse
da će Jamie otkriti što radim. Mač koji želi da napravim za njega bit će iznenađenje. Sve je
dogovoreno. Ranije sam razgovarao s kovačem i za malu mi je cijenu dopustio da koristim
njegov alat nakon što završi s poslom. Trebao bih moći raditi nekoliko sati nakon što obavim
sve dužnosti prije nego što legnem spavati. Morat ću očistiti kovačnicu, ali to nije nešto što
već nisam radio.
Pogledala ga je ispod oka kao da je posumnjala da ju namjerno podsjeća na sva ona kasna
popodneva dok je sjedila i gledala ga kako to radi.

Kriv je.

- Nije u pitanju kovačnica. - Oči su joj opet pale na njegova prsa, ali ovaj je put stisnula usta. -
Hoćeš li obući majicu?

Zabavljeno je prekrižio ruke na prsima i uputio joj iskrivljen osmijeh.

- Zašto? Nije da me nisi vidjela prije. Čak i više od toga.

Obrazi su joj se zarumenjeli kad su sjećanja navrla i pogled joj se spustio naizgled protiv
njezine volje.

Do vraga. Unatoč hladnoći počeo se ukrućivati i umalo je požalio što ju podbada - umalo.

Odlučnija ovaj put, stisnula je šake i prikovala plamteče plave oči na njegove. - Dizajn mača
potpuno je pogrešan. Previše je jednostavan. Zar se ne sjećaš svih onih razgovora o dizajnu i
ukrasima?

- Volim jednostavnost. Kakve veze ima kako izgleda ako mač služi svrsi?

Zastenjala je s umornom frustracijom naraštaja žena koje su pokušavale muškarcu ukazati

na nešto što im je tako očito. - Već smo razgovarali o tome. Za početak, možeš ga naplatiti
više, a ako napraviš nešto posebno - nešto jedinstveno - stvorit ćeš poželjan predmet i
povećati si ugled. Moraš napraviti mač vrijedan svoje vještine i Jamiejeva položaja. Mač na
kojem će mu ljudi zavidjeti.

Ponavljala mu je istu poruku godinama - upravo je zato ostavio grub crtež Joanni da joj
pokaže. Baš kao što je znao da se neće moči oduprijeti tomu da sazna zašto je došao vidjeti
Joannu, znao je da će ga morati pronaći i požaliti se na dizajn koji je smislio.

Prišla mu je i stala uz njega držeći crtež tako da ga oboje mogu vidjeti.

- Na drški i štitniku moraju biti rezbarije koje bi trebale biti ukrašene srebrom, a ovdje bi
možda mogao staviti velik rubin - pokazala je na vrh drške - na oštrici treba biti urezan
nekakav uzorak, a korice bi trebale biti ukrašene zlatom i dragim kamenjem.

Izgledala je toliko uvrijeđeno da se morao suzdržati da ne prasne u smijeh. Umjesto toga

pravio se da ju je jedva čuo i nastavio se oblačiti -napokon navukavši majicu.

- Sama nacrtaj nešto ako želiš - reče kao da mu je potpuno svejedno.

Ljutito je piljila u njega očito iziritirana njegovom ravnodušnošću. - I hoču!

Počela je marširati natrag prema kampu, ali on ju zaustavi. - Čekaj. Ja ću te otpratiti natrag.
Ne bi trebala sama hodati kampom.

Odmahnula je glavom. - Netko bi nas mogao vidjeti. Trebala sam samo otiči po... - Glas joj se
prekinuo i osvrnula se. - Eno je! Zacijelo mi je pala kad...

Zastala je i obrazi su joj se opet zarumenjeli. Brzo je potrčala natrag do ruba drveča odakle
ga je isprva vidjela i očito ispustila ispriku da se prošeće dolje do potoka. - Otišla sam po
kantu svježe vode za Helen. Ponudila sam da joj pomognem danas se brinuti za ranjenike.

Podigao je obrvu iznenađen njezinom snalažljivošču. Iako vjerojatno nije trebao, s obzirom
na to koliko su često smišljali načine da provode vrijeme zajedno dok su bili mlađi. Ona je
naizgled također razumjela rizik.

- Svejedno ću te gledati iz drveća.

Kimnula je glavom natrag do bolničkog šatora mašuči kantom u ruci.

Osmjehnuo se pitajući se koliko će joj trebati da se s crtežom pojavi u kovačnici.

OSAMNAEST
Evo ga!, Elizabeth zadovoljno pomisli nacrtavši posljednji detalj na papir. E to je mač!

Ne po prvi put ovo poslijepodne osjetila je kako ju netko gleda preko ramena. - Jesi li gotova?

Podigla je pogled prema Joanni koja se nadvila nad nju. - Da. Što misliš? - upita dodavši joj
papir.

Joanna ga je na trenutak proučavala prije nego što ju je zapanjeno pogledala. - Nevjerojatan

je. Misliš li da to Thom može napraviti?

- Ako uspije nabaviti materijal.

Joanna odmahne rukom. - Nabavit ću što god mu bude potrebno.

- Bit će skupo - Elizabeth ju upozori.

Joanna ju je samo pogledala. Jamie je u posljednjih nekoliko godina postao vrlo bogat čovjek.
Cijena neće biti problem, iako bi Jo moglo biti teško mužu objasniti zašto joj treba sav taj
novac.

Elizabethina se usta iskrive. Ili možda neće. Njezina slatka, jednostavna snaha koja vjerojatno
nije lagala nikad u životu pokazala se poprilično podmuklim suradnikom u zavjeri.

Već je pristala pokrivati Elizabeth kasnije kad ode pronaći Thoma u kovačnici i čak joj je
među Jamiejevim ljudima pronašla stražara - nekoga za koga je mislila da neće postavljati
previše pitanja. Do kovačnice se dolazilo glavnom ulicom od samostana, ali nije se željela
kockati.

- Još ti jednom hvala jer mi pomažeš, Elizabeth. James će biti toliko iznenađen.

Elizabeth se nije mogla oduprijeti veselom osmijehu. - Zaista hoće, naročito ako sazna tko ga
je napravio. Moram priznati da me iznenadilo što si uspjela nagovoriti Thoma da ga pristane
napraviti.

- Nije bilo tako teško - Joanna reče uz sveznajući osmijeh. - Mislim da ima razloga željeti
poboljšati odnos s Jamesom.

Elizabeth se pretvarala kao da nema pojma o čem Joanna priča i preklopila je papir prije nego
što ga je ugurala u torbicu pričvršćenu za pojas.

- Jesi li spremna? - upita ustavši. - Želim ovo vratiti bratu Richardu prije nego što krenem. -
Uzela je pero, tintu i malen nož kojim je odrezala vrh pera kako bi napravila manje izmjene
na crtežu.
Mladog su redovnika pronašle u skriptoriju i, nakon što su mu se zahvalile, uputile su se
prema stajama kako bi se sastale sa stražarom koji će otpratiti Elizabeth do kovačnice kad
su ugledale Izzie i Randolpha kako žure prema njima.

- Tu ste! - Izzie reče s očitim olakšanjem. - Grof te čekao u refektoriju kad sam se vratila iz
šetnje vrtom. Iz petnih sam se žila trudila zabaviti ga, ali odlučili smo da bi te bilo bolje
potražiti.

Drugim riječima, rođakinja je iscrpila svu ljubaznost i ponestalo joj je pristojnih stvari koje
bi rekla Randolphu. Iako, ako se moglo suditi po Randolphovu izrazu lica, možda je već bilo
prekasno.

- Niste zaboravili, zar ne? - Randolph ju upita.

Elizabeth ga zbunjeno pogleda. - Zaboravila?

- Trebali smo ići jahati ovo poslijepodne. Namjeravao sam vam pokazati stijenu Samson's
Ribs u parku.

Elizabeth opsuje u sebi zalijepivši osmijeh na lice. - Naravno, nisam zaboravila, samo...

Kako iskradanje da vidi drugog muškarca nije zvučalo kao sjajna isprika, pokušala je smisliti
drugo objašnjenje.

Joanna joj je priskočila u pomoć. - Bojim se da sam ja kriva, gospodine lorde. Nisam znala da
Elizabeth ima druge planove kad sam ju zamolila da mi pomogne s jednim poslićem. Ne
osjećam se baš dobro, a vidite... stvar je privatne prirode, nadam se da razumijete.

Randolph je izgledao potpuno zbunjeno i blago uspaničeno strahujući da bi mogla pokušati

objasniti. - Naravno. Ići ćemo neki drugi dan.

- Ali prešli ste sav taj put - Elizabeth reče iznenada - osjetivši zakašnjeli tračak grižnje
savjesti. Tračak koji se povećao kad je primijetila kožnu torbu koju je nosio, a koja je, po
mirisu svježe ispečenog kruha, pretpostavljala je, bila puna brane. - Zašto ne povedete Izzie?

Bilo je teško reći tko je izgledao užasnutije.

- Ali trebala bih poći s vama - Izzie se pobunila.

- Vratit ću se u kamp - Randolph reče u isto vrijeme.

- Najbolje je da ovo učinim sama - Elizabeth reče ozbiljno. Rođakinji je uputila pogled kojim
je preklinjala da se složi. Molim te.

Izzie joj je uzvratila pogledom koji je govorio da joj duguje - mnogo -ali bez sumnje je
pretpostavila izvor Elizabethine nedoumice. - Voljela bih vidjeti tu stijenu ako biste mi ju
pokazali, gospodine lorde.
Randolph nije mogao učiniti ništa osim složiti se. Na dug je trenutak odmjerio njezinu
rođakinju, a zatim kratko kimnuo glavom. - Ne bismo smjeli odgađati polazak; uskoro će
pasti mrak.

Elizabeth je polako izdahnula dok su odlazili. Bilo je teško reći tko je od njih dvoje izgledao
nesretnije.

- Hvala ti što činiš to za mene, Ella. Nisam ti željela prouzročiti probleme s Randolphom.

Međutim, zbog nečega u načinu na koji je to Joanna rekla, Elizabeth je pomislila da joj snahu
ta pomisao uopće ne muči i da će možda čak biti sretna ako ovaj projekt za Jamieja izazove
dovoljno problema s Randolphom i poguraju prema Thommyju.

Pogledala ju je ispod oka. Radi li se o tome? Je li mač još jedan od Joanninih pokušaja da ih
spoji?

Ako jest, morala je priznati da je upalilo. Elizabeth se potpuno posvetila; nije mogla dočekati
da vidi kako će mač izgledati.

- Ja sam kriva, zaboravila sam na jahanje danas - reče.

Na sreću, Joanna to nije odlučila prokomentirati - iako se moglo reći štošta. Umjesto toga se
zamišljeno namrštila promatrajući kako Randolph ukočenih leđa i napetih ramena odvodi
neobično mrzovoljnu Izzie. -Misliš li... - Glas joj je pukao i odmahne glavom. - Nema veze.

Elizabeth je bila previše smetena da bi ju razumjela. - Nadam se da Randolph neće ispitivati

čovjeka koji te čeka u stajama.

Joanna slegne ramenima. - Čak i ako bude, nema veze. Obavljaš posao za mene. Nisam lagala.

Ne, ali zasigurno je izostavila nekoliko sočnih detalja.

Na sreću, nije se imala razloga brinuti. Elizabethin "bijeg" iz samostana prošao je glatko i
nedugo zatim otvorila je vrata kovačnice.

Zaboravila je na nalet topline, dim i miris užarenog metala, ali sjećanja su ju obuzela u
trenutku kad je ušla.

Thommy je već naporno radio i nije ju odmah čuo dajući joj vremena da ga promatra dok je
izvlačio užarenu oštricu iz kovačnice i stavljao ju na nakovanj kako bi ju oblikovao čekićem.

Osjetila je kako ju val moćnih osjećaja vuče niz put gorkoslatke čežnje za vremenom kad je
život bio mnogo jednostavniji. Kad prijateljstvo između lordove kćeri i kovačeva sina nije
bilo važno.

Stegnulo ju je u srcu. Koliko je puta naišla na nešto ovakvo? Koliko je puta uletjela u
kovačnicu uzbuđeno mu želeći nešto ispričati? Uzbuđena što ga vidi?
Toliko se stvari promijenilo, ali u tom jednom temeljnom pogledu morala je priznati da nije.
Još je uvijek uzbuđeno željela razgovarati s njim i bila je uzbuđena što ga vidi. Daleko više
nego i s kim drugim i daleko više nego što bi trebala biti.

Ako išta, sjećanja iz djetinjstva izblijedjela su u usporedbi s onim što je sada osjećala. Jer sad
su joj osjećaje zakomplicirali drugi razlozi za uzbuđenje. Na primjer, kad je primijetila kako
mu se tkanina majice rastegnula preko širokih ramena i moćno građenih ruku dok je
čekićem udarao užaren metal ili kad je primijetila vlažne kovrče tamne kose na njegovoj
sljepoočnici ili kapljice znoja koje su mu tekle niz grube crte obraza i čeljusti. Ili kad je
primijetila kako su široka usta koja su ju ljubila bila tako nježno stisnuta u napetu crtu dok
je usredotočeno radio.

Kao djevojka nije bila svjesna primitivne privlačnosti visokog, zgodnog, močno građenog
muškarca dok znojan maše čekičem pred vatrom. Međutim, sad je bila svjesna - bolno,
mukotrpno, uzbuđujuće svjesna.

Zašto je ovdje? Zašto se stavlja na dohvat iskušenju?

Možda bi se okrenula da nije podigao pogled i primijetio ju. Dječački sretan osmijeh koji mu
je iskrivio usta spriječio ju je da učini išta drugo osim da ostane stajati i zuriti u njega kad joj
je dah čvrsto zastao u prsima.

Spustio je čekič, skinuo jednu od kožnih rukavica koje je nosio da zaštiti ruke od vatre i
nadlanicom obrisao čelo. - To je bilo brzo. Več si završila s crtežom?

Elizabethina se usta iskrive. - Da, željela sam ti ga dati prije nego sto pogriješiš.

Nasmijao se i prešao prostoriju te stao pokraj nje. Kovačnica nije bila velika građevina, a kad
je stao pokraj nje, odjednom se činila još manjom. Bio je tako prokleto velik! Vatra u peći kao
da je postala još vrelija. Mogla mu je osjetiti miris topline na tijelu, ali to nije bio neugodan
miris. Upravo suprotno. Blag trag mošusa davao je vrijesku iz njegova sapuna
senzualnu oštrinu.

- Da vidimo što si smislila - reče opušteno ne imajući pojma kakav joj je kaos napravio
osjetilima - ili pulsu, kad je kod toga. Činilo se kako joj je srce skočilo u grlo.

Izvukla je crtež i predala mu ga odjednom se osjećajući nerazumno nervoznom. Shvatila je

kako želi da mu se svidi.

Nije se morala brinuti. Izraz mu je lica iz zamišljenog postao skeptičan. - Ti si to nacrtala?

Ona kimne glavom.

- Zašto mi nikad nisi rekla da znaš crtati? - Namrštio se kao da mu je tajila nešto važno.

Slegnula je ramenima prekomjerno zadovoljna implicitnim komplimentom. - Ni sama nisam

znala. Ali bila sam nadahnuta.
Postao je neobično ozbiljan. - Ovo je vrlo dobro, Elizabeth. Vrlo dobro.

Obrazi su joj se zarumenjeli od užitka, ali nije se mogla oduprijeti da ga ne podbada. - Zvučiš
toliko iznenađeno da ne znam trebam li biti polaskana ili uvrijeđena.

Veselo se nacerio. - Polaskana. Zasigurno polaskana. - Pokazao je na gravuru na oštrici. - Što

je ovo?

Okrenula je pergament. - Taj sam dio detaljnije nacrtala ovdje. To su volovi i dvorac.

Nije mu trebalo dugo. - Roxburgh.

Nacerila se. - Da, mislila sam da će se Jamieju svidjeti da jedan od njegovih največih podviga
učinimo besmrtnim na maču.

- Uistinu hoće - Thom reče ironično.

Oboje su znali da James ništa nije želio više nego da se ime Douglas pamti naraštajima.

Idučih su pola sata proveli dogovarajući detalje dizajna. Thom je postavljao pitanja, a zatim
su raspravljali o drugim opcijama ako je smatrao da bi neki od elemenata njezina dizajna
mogao smetati funkcionalnosti.

Kad su oboje bili zadovoljni, Thom zakorači unatrag. - Trebao bih nastaviti raditi. Trebat će
mi dosta vremena da napravim taj tvoj mač, a Joanna ga želi iduči tjedan.

Elizabeth kimne glavom neobično nesretna što mora ići. Bilo je tako lijepo opet se ovako
družiti s njim. Nije bila spremna da taj trenutak završi. - Hoće li ti smetati ako ostanem još
malo?

★★★

Thom je zurio u to predivno podignuto lice i želio joj reći da može ostati zauvijek.

Kako više nisu bili zaokupljeni razgovorom o crtežu - vraški ga je iznenadila time - Thom je
počeo razmišljati o tome kako bi volio biti zaokupljen drugim stvarima. Primjerice njezinim
nogama oko njegovih bokova dok se nabija...

Dovraga.

- Nisam siguran da je to dobra ideja.

Izgledala je tako potišteno da se morao potruditi zadržati ruke uz tijelo kako ju ne bi povukao
u naručje. - Zašto? Samo želim još malo gledati, obećavam da ti neću smetati.

- Zato što ću te željeti dodirnuti ako ostaneš.

Nije izgledala iznenađeno njegovom izravnošću. - Bi li to bilo tako strašno?

Tih glas bio je poput pjeva sirene i privlačio ga bliže. Želio mu je odgovoriti. Zapravo, želio ju
je zgrabiti u naručje, gurnuti ju na stol i obeščastiti ju - ali uspio se maknuti s ruba litice.

- Da, bilo bi. Neću to učiniti dok dopuštaš da te drugi muškarac zavodi - čak i ako to radi
sramotno loše.

Izgledala je blago uvrijeđeno. - Kako to misliš?

Uputio joj je dug, prodoran pogled. - Da si moja, mogla bi biti prokleto sigurna da ne bi imala
vremena iskrasti se kako bi se sastala s drugim muškarcem.

Podigla je bradu. - Samo da znaš, Randolph i ja danas smo trebali ići jahati.

Thom je pokušao potisnuti nadu koja mu se probudila u prsima zbog onoga što je nesvjesno
otkrila. - Dakle, mogla si biti s Randolphom, ali umjesto toga ovdje si sa mnom? - Zakoračio
je bliže ne mareći što bi joj mogao zaprljati kvalitetan ogrtač s čađi, uhvatio ju za ruku i
privukao ju na svoja prsa prekrivena kožnom pregačom. - Ne govori li to nešto?

Izgledala je iznenađeno, a zatim možda malo zabrinuto. Pokušala se istrgnuti. - Željela sam
da dobiješ dizajn. - Uputio joj je pogled koji joj je govorio da zna kako to nije sve. - U pravu si.
Ne bih trebala biti ovdje.

Otela mu se i krenula prema vratima. Ali Thom ju nije namjeravao pustiti tako lako. - Ne
možeš se udati za njega. Ne voliš ga.

Zastane na trenutak. - Ne, ali sviđa mi se. A postoje i drugi razlozi za udaju - mnogo važniji.

- Kao što je strah? To nije razlog. Nemoj se zauvijek vezati za muškarca kojeg ne voliš zbog
stvari iz prošlosti.

Nakostriješila se kao što je znao da hoće. - Nemaš pojma o čem pričaš.

- Znam da misliš da će te Randolphova zemlja i novac zaštititi i da više nikad nećeš morati
biti siromašna. Da njegov položaj kao kraljev nećak i jedan od njegovih glavnih zapovjednika
znači da ti nitko nikad neće zatvoriti vrata pred nosom. Ali u životu ništa nije sigurno, El.

Nemir joj je malo ublažio ljutnju. - Hoćeš li reći da misliš kako će Bruce izgubiti rat?

- Nitko ne može predvidjeti budućnost. Mislim da ima priliku, što je vraški više nego što je
itko drugi imao, ali Engleska je najmoćnija zemlja u kršćanskom svijetu. Ono što želim reći
jest da bez obzira na to hoće li Bruce pobijediti ili izgubiti u ratu, to neće promijeniti ono kroz
što si prošla kao dijete ili izbrisati ta sjećanja.

Pokušala je ignorirati njegovu zabrinutost. - To je bilo davno. Da, bilo je strašno. Ali bila sam
dijete. I jedva da uopće razmišljam o tome. A ako nisi primijetio, nakon što mu je zemlja
vraćena i uz dodatne nagrade od kralja, Jamie je postao vrlo bogat u proteklih nekoliko
godina. Uopće nisam patila.

Thom je pomaknuo rub njezina ogrtača podstavljenog krznom kako bi otkrio vezenu torbicu
koju je povezala oko struka. Posegnuvši da ju podigne, izvagao ju je rukom. - To se čini kao
dosta novca za šetnju gradom.

- Mislila sam kasnije skrenuti do tržnice.

Zurio je u nju. - Dakle, ne štediš novac koji onda skrivaš u grmlju i pod kamenjem?

Lice joj je potpuno problijedjelo. - O čem pričaš?

- Zar si mislila da ne znam? Kriste, bila si samo djevojčica kad sam shvatio što radiš. Nisam
te želio pustiti da lutaš uokolo nezaštićena -naročito s tolikom količinom srebrnjaka. - Na
trenutak joj je primijetio bljesak panike u očima i shvatio. - Sve je tamo. Nikad nisam ništa
uzeo.

Posramljeno je skrenula pogled. - Nisam ni mislila da bi uzeo. - Oči joj zablistaju. - Zacijelo
misliš da sam budala...

Primio ju je za bradu podigavši joj pogled prema svomu. - Mislim da si bila uplašena
djevojčica koja je činila što može da bi se osjećala sigurno u svijetu razorenom u ratu. I još
uvijek mislim da si uplašena i da se pokušavaš zaštititi. Ali vjenčanje s Randolphom nije
odgovor.

-A s tobom jest?

Ukočio se na njezin ton. Nije se rugala, ali zauzela je prokleto sličan stav.

Proškrgutao je zubima, ali obuzdao je narav spustivši ruku. - Ne mogu ti obećati zemlju i
bogatstvo koje bi dobila udajom za Randolpha, ali nisam siromašan i bez budućnosti. Moći
ću se brinuti za tebe. Možda ne kako si naviknula, ali nećemo ni živjeti u šupi. I mogu ti
obećati jednu stvar -jednu stvar koju ti Randolph nikad neće moći dati. Mogu te
učiniti sretnom.

- Kako možeš biti siguran da on ne može kad imam svaki razlog vjerovati da si savršeno
odgovaramo?

- Zato što je bogat, zgodan i šarmantan? Zato što ima šačicu dvoraca, priča francuski i poznaje
iste ljude kao ti? Ništa od toga nije važno ako ne želiš spavati s njim, Ella.

Razljutio ju je. Lice joj se zacrvenjelo i iz očiju su joj frcale iskre. - A ti si tako siguran da ne
želim?

Znao je da pokušava u njem izazvati reakciju, ali neće to učiniti. Neće ju gurnuti na vrata i
dokazati joj. Nije da to nije zvučalo prokleto primamljivo.
Međutim, malo je ustuknula kad je stao samo za dlaku udaljen od nje. Mogao je praktički
osjetiti bijesno udaranje njezina srca na prsima. -Mislim da je jedini krevet u koji želiš uči
moj.

Pokušala ga je odgurnuti. - Ti arogantni...

- Zašto bi inače došla ovdje sama sa mnom kad dobro znaš što se događa kad god smo
zajedno? - Uhvatio ju je za zapešće i omotao ga oko svoga struka i tijela su im se sad
dodirivala. - Zašto si me slijedila na ono brdo? Želiš me, El, jednako koliko i ja želim tebe.

Kao da želi dokazati istinitost njegovih riječi, tijelo joj je zadrhtalo uz njegovo. Odzvanjalo je
kroz njega poput groma probudivši mu svaki životinjski nagon u tijelu. Uzmi ju. Učini ju
svojom.

Ali nije mogao popustiti. Mora mu doći sama - ne slijepo s očima zamagljenim požudom. Iako
je namjeravao iskoristiti strast između njih u svoju korist.

- Čini li ti on ovo, El? - Glas mu je zvučao tiho i promuklo. - Drhti li ti tijelo od njegova dodira?
Ubrza li ti se disanje i razdvojiš li usne čekajući njegov poljubac? - Vrhom palca prešao joj je
preko baršunasto meke donje usne želeći da su mu to usta. Želio ju je upiti. Želio je kliznuti
jezikom duboko i okusiti svaki njezin centimetar.

Nagnuo se bliže, prinio lice na stranu uz njezin vrat udišući nježan cvjetni miris sapuna kojim
je prala kosu i tiho joj šaptao na uho. Zastenjala je, otopila se, umalo se izgubila - umalo.

Jednom joj je rukom kliznuo ispod ruba ogrtača nježno joj primivši grudi u dlan i palcem
trljajući nabreklu bradavicu. Nakon što se toliko dugo suzdržavao, još se uvijek nije navikao
na to da ju može dirati točno kako želi. - Čini li te tvoje slatke male bradavice krutima? Želiš
li da ih sišu njegova usta? - Uzdahnula je na njegove proste riječi, a on joj je pomaknuo ruku
na struk i kliznuo joj između nogu. - Čini li te uzbuđenom i vlažnom? Želiš li da ti stavi ruku
točno tu - nastavio je - i prstom klizne u tu kremastu mekoću?

Uzdah joj se pretvorio u cviljenje, duboko cviljenje koje ga je poticalo. Bilo mu je tako
prokleto vruće; tijelo mu je gorjelo.

Jezikom joj je liznuo uho. - Želiš li da te poliže? Želiš li da te okusi dok ne doživiš vrhunac u
njegovim ustima? - Smrznuta se, a on se zacerekao. - Šokira li te to? To je samo jedna od stvari
koje bih ti učinio. Ima toliko mnogo stvari koje bih ti mogao pokazati o užitku. Želim da staneš
gola ispred mene kako bih vidio svaki centimetar tog predivnog tijela, želim da sjedneš na
mene, želim osjetiti tvoja usta na sebi.

Jecaji su joj sada postajali glasniji i ni on nije ostao ravnodušan. Sparna izmaglica koju je
stvorio omotala ih je oboje. Nikad nikomu u životu nije pričao tako. Ali želio je da zna sve što
bi joj dao - sve čega bi se odrekla. Međutim, bio je krut poput čekiča, krv mu je ključala, došao
je do samog ruba.
Rukama joj je prešao preko grudi prije nego što ju je okrenuo i privio uz krivulju svoga tijela.
- Ili bi možda voljela straga. - Izvila mu se u rukama, stražnjicu nagonski pritisnuvši na
njegovu krutost. - Da, sviđa li ti se to, draga? - Jednu joj je ruku držao na grudima dok joj je
drugom kliznuo naprijed između nogu pokazujući joj kako bi joj bilo. Kako bi ju mogao
zadovoljiti.

Na žalost, ona je također pokazivala njemu i jedva se suzdržao da ne pomakne bokove uz

njezine i dopusti da trenje te slatke stražnjice koja mu se stisnula uz bolan kurac oslobodi
pritisak koji je prijetio da će mu eksplodirati iz podnožja kralješnice.

Nikad nije trebao započeti s igrom koju ne može završiti. Ali, Kriste, bilo je tako dobro. A
spoznaja da joj se sviđa ono što joj je govorio...

Opsovao je i povukao se.

Bez riječi je zurila u njega, rumenih obraza, razdvojenih usana i kapaka teških od uzbuđenja.

- Udaj se za mene i imat ćeš sve to i još više. Provest ću svaki dan ostatka svog života brinući
se da to nikad ne požališ. - Primio ju je za ruku i stavio ju na svoja prsa iznad srca. - Srce mi
kuca za tebe, Elizabeth. Oduvijek je kucalo za tebe. A mislim da tvoje kuca za mene. Zato
nikad nećeš biti sretna s Randolphom.

- Varaš se! - Istrgnula je ruku kao da se opekla izgledajući kao da je na rubu suza.

Ali učinivši to, dala mu je njegov posljednji argument. - Jesi li sigurna? - Spustio joj je pogled
na zapešće gdje se ispod ruba rukava njezina ogrtača i baršunastog kaputa skrivao tanak sloj
bronce.

- Zašto onda još uvijek nosiš jeftin komad metala kad bi zapešće mogla prekriti zlatom i
rubinima?

Na trenutak je samo šutjela i zurila u narukvicu kao da ju nikad prije nije vidjela. Cijeli životni
vijek emocija prešao joj je preko ljupkih crta lica prije nego što je opet podigla pogled. - Ono
što ti želiš jest nemoguće, Thommy.

- Znam. Postoji svaki razlog da me odbiješ i samo jedan da pristaneš.

- Koji to?

- Kad budeš znala, imat ćeš svoj odgovor. - Odmaknuo se. - Trebala bi poći.

Ovaj mu put nije proturječila. Stavila je ruku na vrata prije nego što se preko ramena
okrenula prema njemu. - Vratit ću se sutra ili preksutra sa svime što trebaš. - Vidjevši mu
izraz lica, doda: - Ne brini, neću ostati.

- Nije stvar u tome. Neću biti tu.

Razrogačila je oči u panici koju nije mogla sakriti. - Odlaziš?

- Samo na dan ili dva. Bruce ima zadatak za mene.

Kralj je ostao razočaran, ali ne iznenađen kad mu je Thom rekao da, čak i ako se pokuša
popeti u Edinburgh - iako je rezultat gotovo sigurna smrt - nema sigurnog načina da ostale
podigne gore. Kako je iznenadni napad na garnizon u Edinburghu bio malo vjerojatan -
barem sa strane stijene - Bruce se odlučio usredotočiti na druge zadatke. Prvi je bio
pokušaj da oslobode šačicu ljudi zatvorenih u Dunbaru, još jednom navodno nedodirljivom
dvorcu smještenom na "nepristupačnoj" stijeni. Thom nije imao namjeru opet razočarati
kralja. Ako je fizički moguće, učinit će to.

Elizabethino olakšanje jer ne odlazi bilo je toliko uočljivo da si je rekao kako je samo pitanje
vremena prije nego što shvati što uistinu osjeća. - Nije li opasno?

- Ne - lagao je. - Ne moraš se brinuti, vratit ću se živ i zdrav prije nego što ti uopće stignem
nedostajati.

Pogledala ga je kao da mu ne vjeruje. - Budi oprezan.

- Uvijek.

Gledali su se i nešto je duboko i moćno prošlo između njih. - U tom slučaju, sretno, vidimo se
kad se vratiš.

Može prokleto računati na to.

DEVETNAEST
Elizabeth je imala dovoljno vremena da promisli tijekom idućih dvaju dana. Ali zaista nije
imala o čem razmišljati. Odgovor - jedini mogući odgovor - bio je jasan.

Thom je u krivu. Ne udaje se za Randolpha jer je uplašena, udat će se za njega jer joj je to
dužnost i jer je to pametna - i jedina razumna - odluka. Svaka žena na njezinu položaju željela
bi isto. Bio je profinjen, zgodan, šarmantan i uskoro će biti jedan od najbogatijih i najmoćnijih
ljudi u kraljevstvu. Donijet će slavu, dodatno bogatstvo i ugled Douglasima. On je kraljev
nećak, pobogu! Bila bi budala da ne prihvati njegovu prošnju kad dođe do toga. Udaj se za
mene...

Oštra bol u prsima nije tupjela bez obzira na to koliko su joj puta riječi odzvonile u glavi.
Zašto joj Thom to čini? Mora znati da je ono što traži nemoguće. Ne može se udati za njega.
Čak i da nema Randolpha, jaz je između njih prevelik. Zašto ju prisiljava da ga opet povrijedi?

Ah to nisu bile jedine riječi koje su joj odzvanjale u glavi. Obrazi bi joj se zarumenjeli svaki
put kad bi pomislila na način kojim joj se obraćao. Stvari koje je rekao. Stvari koje je učinio.

Još je uvijek mogla osjetiti topli pritisak njegova dlana između nogu dok je stražnjicom
pritiskala čeličnu motku njegove muškosti. Bi li zaista mogao...?

Da, znala je da bi. Baš kao što je znala da je u pravu: svidjelo bi joj se. Pretpostavljala je da bi
joj se svidjelo sve što bi joj učinio.

Proklet bio jer ju je zbunio! Jer ju je omeo. Jer ju je pokušao skrenuti s puta. Kako je trebala
misliti na išta drugo kad je mogla razmišljati samo o njegovim zločestim riječima i grešnim
obećanjima?

Željela ga je - to nije mogla poreći. Ali prevario se ako misli da je to dovoljno da ju učini
sretnom. Nikad ne bi bila sretna sa životom koji joj je predložio - gdje biju brojni drugi
plemići prognali. Gdje novac koji je sakrila ne bi bio dovoljan da ih drži podalje od prijetnje
siromaštva. Gdje bi se nalazila skrivena u nekoj malenoj kolibi u malenom selu ne imajući što
raditi. Poludjela bi.

Randolph i ona savršeno su si odgovarali. Dobro će se slagati. I Elizabeth je to odlučila

dokazati. Po prvi put otkad je stigla u Edinburgh u potpunosti se bacila na zadatak da ga
upozna bolje i uživa u gradu, što je uključivalo nedjeljni izlazak na tržnicu nakon mise.

Elizabeth je bila svjesna pogleda koji su pratili nju i Izzie dok su se probijale kroz krcate
štandove. To nije bilo iznenađujuće s obzirom na njihovu pratnju. Pretpostavljala je da se ne
događa često da potpuno oklopljen vitez s oružjem i svitom prolazi trgom u Edinburghu.
Činjenica da je u pitanju bio kraljev nećak učinila je situaciju još neobičnijom i uzbuđen šapat
zujao je kroz gomilu poput pčela. Ali Elizabeth nije obraćala pozornost; previše se zabavljala.
Jutro je bilo veličanstveno, uvelike zbog Randolpha. Do sad ih je napunio pitama i kolačima,
kupio im više traka nego što stignu nositi za života i nasmijavao ih jer se šalio više nego što
je pregovarao s trgovcima.

Iznenađujuće, čak se i Izzie naizgled zabavljala. Jedva je progovorila dvije riječi s Elizabeth
kad se vratila s jahanja u parku. Odlučivši da radije ne bi razgovarala o vlastitim aktivnostima
tog dana, Elizabeth nije pitala što je pošlo po zlu. Dovoljno je reći da Izzie i Randolph neće
biti prijatelji. Elizabeth je ostala iznenađena kad je Izzie pristala pridružiti joj se danas -kao i
Randolph kad ju je ugledao. Ali kako je dan odmicao, sunce i veseo ugođaj učinili su svoje i
sva napetost koju je osjetila između njih isparila je.

Skupina se zaustavila pogledati trgovca jabukama kako žonglira i baca voće visoko u zrak, a
žene su pljeskale svaki put kad bi ubacio još jedan komad. Kad je napokon promašio na
osmom, Randolph je inzistirao na tome da kupi cijelu košaru i dao je jednome od svojih ljudi
da je odnese natrag u kamp.

- Mislim da sam namirisao kolače od šljiva naprijed - reče dok su se polako udaljavali od
prodavača jabuka.

Obje su žene zastenjale. - Ne mogu više ni zinuti - Elizabeth reče.

- Ne mogu ni ja - Izzie doda stavivši ruku na trbuh. - Neču pojesti ništa slatko idučih tjedan
dana.

Randolph i Elizabeth razmijenili su poglede i osmjehnuli se. Oboje su znali koliko Izzie
obožava slatko. Vjerojatno će za nekoliko sati poharati kuhinje redovnika.

- U tom slučaju, ako ne želite više kolača, možda možemo pronači nešto drugo što će vam se
svidjeti?

Na licu je imao sveznajući osmijeh kad je stao ispred prodavača nakita. Kako je sir Thomas
došao ravno iz opsadnog kampa, pod rukom je nosio kacigu, ali spustio ju je na jedan od
stolova i uzeo jedan broš s kamejom. Rekao je trgovcu nešto što nije čula i čovjek je izgledao
vrlo uzbuđeno kad je kimnuo glavom i izvukao nešto iz torbice oko struka.

Bila je to narukvica. Predivna narukvica. Debelo zlatno uže bilo je izvezeno u zamršenom
uzorku. Otprilike na svakih centimetar nalazio se velik kamen - naizmjence rubini i granati.

Randolph ju je ispružio čekajući njezino odobrenje. - Što kažete na ovo?

Elizabethin se želudac okrenuo od nečega sumnjivo sličnog užasu. Srce joj je počelo snažno
udarati.- Ne mogu - reče.- Preskupa je.

- Glupost. To nije ništa.

Ono što njemu nije ništa moglo bi nahraniti cijelu obitelj godinu ili dvije - možda. Ali u pitanju
nije bila samo cijena nego i ono što narukvica predstavlja. Zlatna narukvica s dragim
kamenjem nije traka ili kolač. Samo je za jednu priliku bilo prihvatljivo pokloniti neudanoj
ženi takav nakit, a to je za zaruke ili vjenčanje. Štoviše, poklanjanjem nakita praktički se
stjecao status buduće mladenke.

Sir Thomas u suštini je javno objavio svoje namjere.

Ironija njegova odabira narukvice nije joj promakla.

Elizabeth je željela odbiti, ali znala je što bi to značilo. A željela se udati za njega. Naravno da
jest. Danas je dokazao da bi si poprilično dobro pristajali. Čak i ako ne želim spavati s njim...

Napučila je usta. Spavanje će doči kasnije.

Stoga mu je nakon pristojnog, ali polovičnog prigovora dopustila da joj stavi narukvicu na
zapešče. Bila je teška i strana. I na jedan smiješan trenutak čula je kako joj nešto nalik zveketu
okova odzvanja u ušima.

- Hvala - uspije izgovoriti. - Ne znam što bih rekla.

- To je samo sitnica. Bit će ih još - još mnogo - uskoro, nadam se - rekao je pristojno se
naklonivši.

Bilo je baš kao prije, prve večeri kad su stigli. Bio je to savršen trenutak - ili je trebao biti
savršen trenutak - ali gotovo kao da je bio namijenjen onima oko njih umjesto njima. Sir
Thomas znao je što se očekuje od njega kao jednog od najslavnijih, najplemenitijih vitezova
u kraljevstvu i ponašao se u skladu s tim.

To nije značilo da se na bilo koji način ponašao neiskreno ili varljivo; samo da iza njegovih
djela nema nikakvih pravih osječaja.

Jesu li osječaji ono što ona želi? Je li pošteno od njega očekivati ono što ona sama ne
ispunjava?

Posjetili su još nekoliko štandova, smijali se i nastavili uživati u komešanju ljudi oko sebe, ali
neobičan veo obavio je dan. Izzie je uistinu postala primjetno tiha.

Elizabeth se nije mogla pretvarati da je razočarana kad je jedan od Randolphovih ljudi došao
javiti da ga trebaju u kampu.

Čini se da je Edward Bruce, grof od Carricka, stigao u Roxburgh na sastanak s bratom kraljem
na putu prije početka opsade Stirlinga.

Ispričavši se, Randolph je otišao bez odgode obećavši da će ih kasnije pronači u samostanu.
- Ako poznajem ujaka Edwarda, očekivat će slavlje.

- Dobro da je nedjelja - ona odgovori zadirkujući ga osmijehom.

Uzvratio joj je smiješeći se i prisjetivši se njihova ranijeg razgovora. -Nadam se da ćemo imati
više razloga za slavlje za nekoliko dana?

Nije joj promaklo što misli. Službeno će predložiti zaruke. Oh, Bože. -Možda - uspije
odgovoriti glasom za koji se nadala da će pogrešno protumačiti kao sraman umjesto
neugodan.

Dvije su žene posjetile još nekoliko štandova - Elizabeth je kupila tkaninu za novi veo - prije
nego što su se odlučile vratiti u samostan. Uskoro će biti vrijeme za ručak.

- Je li sve u redu? - upita Izzie dok su hodale niz brdo s dvojicom Jamiejevih ljudi u diskretnoj
pratnji.

- Naravno da jest.

- Izgledaš uzrujano.

Rođakinja joj odmahne glavom. - Možda iznenađeno. Mislila sam da se možda premišljaš.

- Znam da ti nije drag.

- Dovoljno mi se sviđa gospodin Savršeni. Što mu se može zamjeriti? -zafrkavala ju je

ponavljajući Elizabethine riječi iz Blackhousea s dodatnim tonom ironije. Elizabeth se
pokušala ne nasmijati na gospodin Savršeni ne želeći poticati maštovite nadimke - bez obzira
na to koliko smiješni bili. -Samo sam mislila da bi te mogao zanimati netko drugi.

Elizabeth duboko uzdahne gotovo zastenjavši. - Je li tako očito?

Izziena su se usta ironično izokrenuta. - Možda meni i Joanni.

- Molim te, nemoj mi reći da ću sad morati slušati i tebe.

Izzie prasne u smijeh i odmahne glavom. - Ne. - Ali onda se uozbilji. -Voliš li ga?

Bilo je to pitanje koje se sama ne bi zapitala. Ne može ga voljeti; jednostavno je.

Izzie će shvatiti. Ona nije poput Joanne - praktična je kao Elizabeth. -To je neobično osjećajno
pitanje za tebe, rođakinjo.

- Možda sam neobično osjećajna.

Elizabeth ju izazovno pogleda. - Je li važno?

- Valjda nije - Izzie prizna. - Randolph je dobra prilika - izvrsna. Veza s kovačevim sinom ne
bi bila samo loša prilika nego strašan promašaj. Bilo bi posljedica. - Oštro se nasmijala kao
da joj je nešto upravo palo na pamet. - Odbiti Randolpha za kovačeva sina? Bože, gotovo bih
voljela da to možeš učiniti samo da vidim izraz lica gospodina Još-me-nitko-nije-odbio.
Ne mogu reći da ne bih uživala gledajući kako ga netko spušta na zemlju.

Prestale su pričati kad su došle do vrata primijetivši metež u dvorištu. Upravo je stigla
skupina jahača.

Elizabethino je srce poskočilo shvativši tko su. Pretpostavila je da je Thommy na zadatku s

Čuvarima, ali sumnje su joj potvrđene tek kad ga je ugledala kako stoji uz još nekoliko
muškaraca i smije se. Ali kratko preletjevši preko skupine i temeljitije proučivši Thoma
saznala je mnogo više. Bili su to samo članovi Čuvara - nitko drugi nije išao s njima.
Blisko prijateljstvo skupine koje ju je uvijek čudilo... proširilo se i na Thoma.

Uistinu će ga unovačiti, shvatila je. I morala je priznati da ju je ta spoznaja malo zadivila. Je li

Thom zaista toliko dobar da se bori uz neke od najboljih ratnika u kršćanskom svijetu?

Činilo se tako.

Bila je ponosna na njega. Neizmjerno ponosna na njega. Ali namrštila se odjednom shvativši
još nešto. Lagao joj je! Ako je bio na zadatku s Čuvarima, mogla je biti sigurna da je opasno.

Došla je u iskušenje da odmaršira tamo i ukori ga zbog laži - i možda bi učinila upravo to - da
ga se netko drugi nije dočepao prije.

Smrznula se kad je žena, vrlo lijepa tamnokosa žena, pojurila prema njemu. Zacijelo je izašla
iz refektorija.

Thom joj je bio okrenut leđima pa mu Elizabeth nije mogla vidjeti izraz lica, ali onaj na licu
žene bio je dovoljan da joj se srce smrzne.

Bio je to sramežljiv, zavodnički pogled ljubavnice - ili žene odlučne da ga učini svojim
ljubavnikom. Gledala je Thoma kao da joj pripada i da ne može dočekati da ga cijelog ispipa.

- Tko je to? - Izzie upita stojeći uz nju.

Elizabeth odmahne glavom. - Nemam pojma. - Ali stegnulo ju je u srcu; pretpostavljala je da

je to njegova udovica.

- Milostiva Marjorie Rutherford - Edward Bruce je potvrdio kasnije za ručkom. Elizabeth se

pretvarala da ne prisluškuje njegov razgovor s Jamiejem. - Dojadilo joj je čekati MacGowana
pa je odlučila uzeti stvari u svoje ruke, takoreči. Cijenim ženu koja se ne libi zasukati rukave.
-Nasmijao se na prostu šalu zanemarivši strog pogled opata nekoliko mjesta dalje i otpio još
jedan velik gutljaj piča iz kaleža koji je, po glasnoći njegova glasa - i njegovim šalama -
sadržavao nešto jače od vina, Elizabeth je pretpostavljala.

Šala je možda bila neprimjerena, ali bila je bolno istinita. Predivna udovica uistinu je zasukala
rukave. Svaki put kad bi Elizabeth ovlaš pogledala stol preko puta, "milostiva" je držala ruke
na njem. Ništa previše očito: očešala bi ga rukom, prešla mu preko prstiju ili
ga "nepromišljeno" uhvatila za rame kad bi rekao nešto što ju je zabavljalo, što je naizgled
bilo često, a jednom je rukom i kliznula ispod stola -Elizabeth se mogla zakleti - na njegovu
nogu.

Obuzelo ju je nešto nalik panici. Oblio ju je hladan znoj, puls joj je skočio i mučnina joj se
pojavila u želucu.

Nije znala želi li povratiti ili odmarširati tamo i baciti ženu s klupe -vjerojatno oboje. Upravo
je zbog ljutnje - u isto vrijeme nepravedne i nerazumne - Elizabeth shvatila da osječa
ljubomoru.

Da bar žena nije toliko lijepa. Ali s tamnom kosom, kosim očima i izrazito crvenim usnama
bila je senzualna i egzotično privlačna, s čim se Elizabeth nije mogla mjeriti.

Njezina reakcija - rastresenost - nije prošla neopaženo.

- Milostiva Elizabeth? - Randolph reče. - Je li nešto nije u redu?

Ona odmahne glavom. - Samo sam malo umorna. - Osmjehnula se. -1 možda mi svi oni kolači
dolaze na naplatu. - Izgledao je toliko zabrinuto da je požalila jer se našalila. - Samo sam se
šalila. Spominjali ste nešto o novim posjedima u Badenochu?

Uz grofoviju Moray, Randolph je dobio staro Bruceovo gospodstvo Annandale, Comynovo

gospodstvo Badenoch, gospodstvo Man i gospodstvo Lochaber. Samo je kraljev brat dobio
više. Ta biju spoznaja trebala zadovoljiti - uzbuditi. Ne može se nadati boljemu braku.

Mogu te učiniti sretnom...

- Da, dvorac Lochindorh poprilično je dojmljiva građevina - Comyn je možda legao u

pogrešan krevet, ali znao je kako izgraditi mjesto u koje će ga staviti - ali unutrašnjost će
trebati malo obnoviti. Potreban je ženski dodir, ako se smijem tako izraziti. Nadao sam se da
biste vi mogli pomoći?

Opet ju je preplavio osjećaj panike i ovaj put nije imao ništa s milostivom Marjorie i njezinim
znatiželjnim rukama. Znala je što traži i znala je što treba reći. Ali odgovor je bilo teže
oblikovati nego što je trebalo biti.

Ne mogavši ga pogledati u oči, spusti pogled. - Bila bi mi čast, gospodine lorde. - Glas joj je
zvučao mnogo nježnije nego što je namjeravala.

Ako je primijetio njezin oprez, nije to pokazao. Dobio je odgovor koji je želio. Praktički je
pristala udati se za njega. Napola je strahovala da bi mogao kleknuti na koljeno i zaprositi ju
na neki upadljiv način usred obroka. Užas ju je preplavio. Dragi Bože, bi li to mogao učiniti?

Joanna ju je spasila da ne sazna postavivši mu pitanje. - Jesam li dobro čula da su neki od

zatvorenika oslobođeni iz Dunbara, gospodine lorde?
- Da - Randolph reče. - Iako nisam siguran da biste vi to trebali znati. Ali čini se da je vaš
prijatelj MacGowan vrlo spretan penjač. Kladim se da Englezi misle kako su ti muškarci
odletjeli iz zatvorskog tornja. - Objasnio je kako su zatvorenike u Dunbaru držali u podnožju
tornja na stijeni odvojenoj od ostatka dvorca dostupnoj samo s jedne strane. Osim - to jest -
ako priđete s morske strane i popnete se na nju.

Elizabeth nije bila sigurna da želi čuti išta drugo. Dragi Bože, mogao je poginuti! Nije željela
ni pomisliti što točno Thom smatra opasnim.

- Šteta što se ne može popeti na Castle Rock - Randolph doda uz ironičan osmijeh - Možda
bismo napokon mogli ovu prokletu opsadu privesti kraju.

Elizabeth je osjetila kako joj krv nestaje iz lica na njegove riječi za koje se molila da su šala. -
Ali pokušaj da se popne na Castle Rock... to bi bilo jednako samoubojstvu, gospodine lorde.
Neosvojiv je.

Thom ne bi bio toliko blesav, zar ne? Molim te, reci mi da ga Čuvari ne novače zbog toga?

Ovlaš je pogledala u njegovu smjeru osjetivši ubod u prsima kad je ugledala dvije tamne glave
nagnute zajedno, očito zaokupljene razgovorom.

Randolph se odmah pokajao ponudivši joj utješan osmijeh. - Nisam vas mislio zabrinuti. Ne
želim toliko nadmašiti nedavne avanture vašeg brata u Roxburghu. Penjanje na tu stijenu
nije opcija. Morat čemo zauzeti dvorac na staromodan način - strpljenjem. Iako bih želio da
ga imam više.

Očito je krivo protumačio izvor njezine brige, ali svejedno ju je utješio.

Osmjehnula mu se. - To mi je drago čuti, gospodine lorde. - Mogla bi reči nešto o pronalasku
načina da ga zabavi, ali očijukanje s njim činilo se... pogrešnim. Umjesto toga reče: - Sigurna
sam da će se ubrzo predati. Ako se dobro sječam, rekli ste da ne mogu izdržati još dugo ako
ne dobiju novu opskrbu. A mislim da imate ljude koji će se pobrinuti da se to ne dogodi?

Randolph ju pogleda znajuči na koje muškarce misli. Muškarce za koje nitko nije trebao znati.
- Da, imam.

- Nakon proteklih nekoliko godina mislim da zaslužujete odmor od borbe. Možda biste
opsadu mogli smatrati odmorom za ono što tek dolazi?

Uputio joj je dug, zahvalan pogled. - To je uistinu dobar način razmišljanja. Pokušat ću to
zapamtiti kad budem psovao u blatu, beskrajnim rovovima i zurio u zatvorena vrata želeči
da se otvore.

- Pogledao je niz stol. - Gdje vam je rođakinja danas? Nadam se da joj nije loše nakon jutarnjeg
uživanja?
Elizabeth odmahne glavom. - Rekla je da mora napisati neka pisma i da će nam se pridružiti
kasnije. - Namrštila se shvativši da je obrok gotovo završio. - Valjda je imala više nego što je
mislila.

- Vaša rođakinja piše?

- Da, dobro kao pisar. Ujna mi je inzistirala. Imala sam sreću dijeliti učitelja s njom i njezinim
bratom jedno vrijeme, iako se bojim da nikad nisam učila dobro kao Izzie. Ujak je govorio da
je mogla ići u Oxford da je bila muško.

Nasmijao se na samu pomisao. Ženski učenjak? - Čudno, ali mogu to zamisliti. Vaša je
rođakinja poprilično neobična.

To je gotovo zvučalo kao kompliment.

I ona bi se složila da krajičkom oka nije spazila pokrete. Krajičkom oka koji je nesvjesno bio
prikovan za drugi stol.

Duboko je udahnula. Thom i njegova udovica odlaze. Zajedno. Sami.

Osjećala se kao da su joj se pluća ispunila topljenim olovom. Osjetila je lud nagon da pođe za
njima i znala je da su joj misli izložene pogledima kad joj je Joanna postavila blesavo pitanje
sa zabrinutim izrazom lica i brzo odmahnuvši glavom. Nemoj. - Imaš li ikakvih planova
poslijepodne, Elizabeth? - snaha ju upita.

-Ne.

- Dobro, nadala sam se da bi mi mogla pomoći s nečime.

Elizabeth je shvatila na što misli. Moći će pronaći Thoma kasnije - u kovačnici.

Međutim, bila je to mala utjeha jer ju je mučilo to što trenutno radi.

★★★

Bilo je teže nego što je očekivao. Thom je tražio da nasamo razgovara s milostivom Marjorie,
ali sad kad su izašli iz gostinjske kuće samostana -gdje su kralj i ostali odsjedali - nije znao
gdje bi počeo.

Reći da je ostao šokiran što ju vidi bio je ublažen izraz. Edward Bruce bez sumnje je mislio
da Thomu čini uslugu doprativši ju ovdje, ali samo je učinio situaciju neugodnijom.

Znao je da neće moči oženiti milostivu Marjorie - vjenčati se njome iz pogrešnih razloga bilo
bi jednako loše kao da se Elizabeth uda za Randolpha - ali radije joj to ne bi rekao nakon što
je prešla sav taj put da ga vidi očekujući prošnju.

Dovraga.
- Možda bismo trebali sjesti? - predloži.

Odveo ju je do klupe koja je gledala na sporedan vrt i oboje sjedoše. Ostavio je malo mjesta
između njih, ali ona se pomakla do njega i stavila mu dlan na ruku - djevojka ih je naizgled
imala desetak. Morao se prisiliti da joj se ne izmakne.

- Nema razloga da budeš nervozan - reče sramežljivo. - Mislim da oboje znamo zašto smo
ovdje.

Prigušio je još jednu psovku i potišteno stisnuo usta. Ovo postaje samo lošije. Mora tomu stati
na kraj prije nego što ona kaže nešto zbog čega će se sramiti.

Možda ju je uzbunilo nešto u njegovu izrazu lica. Ozbiljan bljesak pojavio joj se u očima. - Da
ne znam bolje, pomislila bih da niste sretni što me vidite.

- Iznenadio sam se - reče dvosmisleno. - Ali uvijek mi je drago vidjeti prijateljicu.

Nagnula se bliže prema njemu stavivši mu ruku na bedro. Visoko na bedro. - Mislila sam da
smo ipak nešto više od prijatelja.

Poziv je bio jasan. Ali neće ga prihvatiti. Umjesto toga joj makne ruku. - Bojim se da možemo
biti samo prijatelji.

Ustuknula je i pogledala ga ispod oka. Bila je predivna žena, ali sličnost s mačkama opet mu
je pala na pamet. Ne bi se iznenadio da je počela siktati i izvila leđa.

- Ne razumijem. Mislila sam da imamo dogovor.

- Nadao sam se da će nešto više biti moguće, ali bojim se da to više nije slučaj. Ispričavam se
ako sam te naveo da misliš drukčije.

- Ispričavaš se? - praktički je ispljunula lica uvrijeđeno napeta kad je skočila s klupe i napala
ga. - Ne mogu vjerovati da to čujem. Ti više ne misliš da je nešto više sa mnom moguće? Imaš
li pojma kakvu sam ti uslugu učinila uopće razmotrivši takav spoj? Ako bi itko trebao odbiti,
to bih trebala biti ja. Trebao bi biti na koljenima zahvaljujući Bogu na takvoj sreći.

Thom je osjetio kako mu se lice rumeni i stisnuo je čeljust, ali primio je njezino usmeno
bičevanje i nije se pokušao braniti. Ima pravo biti ljuta jer je, po svem sudeći, vjerojatno u
pravu.

Hladan, proračunat bljesak pojavio joj se u stisnutim očima. - Hoću li saznati razlog za ovo
iznenadno predomišljanje?

- Ne bi bilo pošteno prema tebi. Nije mi stalo do tebe na način koji zaslužuješ.

Pogledala ga je kao da čeka da dovrši šalu. Nakon duge stanke prasne u smijeh. - Zaboga, jesi
li ozbiljan? Od tebe nisam željela ljubav. - Očima mu je kliznula niz tijelo na način koji se nije
mogao pogrešno protumačiti. Željela ga je u krevetu. Opet se zarumenio od bijesa osjećajući
se poput pastuha na tržnici. - Uistinu si seljak, zar ne? Samo seljaci misle da je ljubav razlog
za brak.

Omalovažavanje ga je pogodilo poprilično žestoko. Thom ustane stisnuvši čeljust poput

kocke leda. - Još jednom, ispričavam se zbog problema koje sam ti možda prouzročio. Ali
mislim da je bolje da sad odem.

Prije nego što kaže nešto što će oboje požaliti.

Zakoračila je u stranu da ga blokira. - Ti si budala. Nikad se neće udati za tebe. - Prostrijeli je

pogledom. - Da, zar misliš da nisam primijetila kako zuriš u dragocjenu sestricu Jamesa
Douglasa svaki put kad bi se okrenula? Primijetila sam, ali nisam ni razmišljala o tome. Znaš
li zašto? Zato što nema razloga. Nema nikakve šanse da čuvena milostiva Elizabeth Douglas
uopće pomisli na brak s nekim ispod nje - a čak i da se želi spustiti, njezin ambiciozan brat
nikad to ne bi dopustio. Zaboga, kruže glasine da je već gotovo zaručena za grofa od Могауа.

Osjetio je kako mu se mišić ispod čeljusti počinje grčiti. - U krivu si.

Nije točno rekao u svezi čega nadajući se da će prihvatiti njegov odgovor i pustiti ga.

Međutim, to ju je naizgled samo još više zabavilo. - Gotovo mi te žao. Kad shvatiš od čega si
odustao... i to uzalud. - Odmahnula je glavom osmijehom mu govoreći da uživa razmišljajući
o tome. - Mogao si biti vitez, živjeti u dvorcu, upravljati važnim posjedima, a umjesto toga bit
ćeš sretan ako još uvijek budeš nosio taj mač kad sir James sazna za tvoje namjere. Vjerojatno
će se pobrinuti da te Bruce izbaci iz vojske i pošalje natrag odakle si došao.

Thom je želio da može reći kako je u krivu i u svezi toga. Ali nije. Nije razmotrio Douglasovu
reakciju - samo se nadao da će biti u boljem položaju s Čuvarima i imati pomoć Jo i Elizabeth
kad dođe vrijeme.

Naposljetku je odstupila i pustila ga da prođe. - Idi. Završili smo. I nemoj se truditi tražiti me
kad shvatiš da te neće željeti. Ne bih te primila ni da se vratiš gol na koljenima preklinjući me
- iako bih uživala u prizoru. - Opet ga je promotrila od glave do pete. - Kakva šteta.

Za dlaku.

Želeći ostaviti neugodan razgovor iza sebe, Thom je jedva dočekao da ju posluša. Ali njezine
su mu se riječi urezale mnogo dublje nego što je želio.
DVADESET
Bilo je kasno poslijepodne prije nego što se pružila prilika da se Elizabeth iskrade. Jamieju je
trebalo neuobičajeno dugo da ih ostavi i vrati se svojim dužnostima nakon ručka. Trebao se
pridružiti kralju u lovu i neko je vrijeme strahovala da bi to mogao otkazati kako bi ostao
u samostanu s njima.

- Idi - Joanna reče nekoliko minuta nakon što je napokon otišao. -Ponesi ovo. - Predala joj je
malenu, ali tešku torbu s kamenjem i zlatom koje će otopiti za mač. - Pokrivat ću te ako te ne
bude bilo kad se James vrati.

Elizabeth ju nesigurno pogleda. - Jesi li sigurna? Ne želim vam izazivati probleme.

Jamie je mnogo ispitivao o njihovim planovima za danas kasnije. Možda nije ništa, a možda
je posumnjao u nešto. Elizabeth nije željela dovoditi Joannu u neugodnu situaciju ili ju tjerati
da laže mužu.

- Pusti mene da se brinem za Jamesa. Znam da si nervozna jer želiš da Thom dobije sve što
mu je potrebno.

Obje su znale da to nije uzrok njezine nervoze, ali Elizabeth je bila zahvalna na pretvaranju.

Napustivši gostinjsku kuću, sastala se sa Simonom, istim mladim ratnikom koji ju je pratio
prošli put, u stajama i krenula u kratku šetnju do kovačnice.

Ovaj ju je put Thom čuo kad je ušla. Podigao je pogled, ali nije odmah prestao s poslom, nego
je dovršio s oblikovanjem metala čekićem dok je vreo prije nego što ga je stavio u bačvu
pijeska kako bi se ohladio. Već je radio na metalu ispod drške.

Zurio je u nju očito čekajući. Sjetivši se razloga posjeta, izvukla je torbu sa zlatom i draguljima
i predala mu ju. - Evo ga. Jo je uspjela kupiti sve što si tražio.

Nije se trudio zaviriti unutra, samo je kimnuo glavom i stavio torbu na radni stol. - Hvala. -
Nekoliko su trenutaka u tišini zurili jedno u drugo. -Ako je to sve, trebao bih se vratiti na
posao.

To je sve što ima reći? Neće joj objasniti... ništa? Stisnula je šake ispod vunene podstave
ogrtača. U uzrujanom je stanju izlanula: - Vidjela sam te s milostivom Marjorie.

Blago je iznenađeno podigao obrvu. - Da.

Elizabeth razjapi usta. - Da? To je sve što mi imaš reći?

- Što bih drugo trebao reći?

Prešla je prostoriju zaustavivši se samo nekoliko koraka od njega s rukama na bokovima. -
Ona je udovica koju si namjeravao oženiti.

- Je li to pitanje?

Proškrgutala je zubima osjetivši izrazitu potrebu da udari nogom o pod. Kako može biti tako
ravnodušan? Ponaša li se namjerno tako tupo? Glumi kao da se ništa nije dogodilo. Kao da
nije proveo nekoliko sati s drugom ženom praktički u krilu - kao da nije otišao s njom... sam.

- Ne, to nije pitanje. - Možda je čak i udarila nogom. - Da, to je pitanje. Hoćeš li ju oženiti?

Nije bio dovoljno ljubazan da otkrije misli izrazom lica. Bog zna da ju vjerojatno smatra
ludom - zasigurno se tako ponaša.

- Ima li razloga da ju ne oženim?

- Mislila sam... - Udaj se za mene. Zarumeni se. - Ne voliš ju.

Glas joj je zvučao više upitno nego što je namjeravala. Ovaj put je iznenađeno podigao obje
obrve. - Nisam znao da je to uvjet za brak. Štoviše, sjećam se da si mi ti rekla drukčije.

Izazov mu nikad nije napustio pogled. Popustio je tek kad je spustila pogled na pod. Stajala
je jadna želeći plakati, ali ne mogavši poreći njegove riječi.

Bio je u pravu i nije se imala pravo miješati. Milostiva Marjorie bit će mu dobra žena. Nije
željela da promijeni planove zbog nje, zar ne? Što je s Randolphom?

Vratile su joj se njegove optužbe iz Roxburgha. Smatra li ga još uvijek svojim? Zar još uvijek
pretpostavlja da će uvijek biti tu za nju?

Nije njezin i ne bi trebala biti ovdje.

Prešao je udaljenost između njih stražnjom joj stranom prsta podigavši bradu. Glas mu je bio
promukao i nježan. - Neću ju oženiti, Elizabeth.

Promatrala ga je boreći se protiv suza. - Nećeš?

Odmahnuo je glavom. - Rekao sam joj da su se okolnosti promijenile i da to više nije moguće.

-Oh.

- Da, oh.

Preplavio ju je osjećaj olakšanja koji nije imala pravo osjetiti. Zurila mu je u oči ne znajući što
bi rekla.

Rukom joj je još uvijek držao bradu, ali palcem joj je nježno prešao preko donje usne. - Želim
tebe, draga. Samo tebe. A vjenčanje s milostivom Marjorie iz krivih razloga dok volim nekoga
drugog bilo bi jednako pogrešno kao da se ti udaš za Randolpha. Usto, u slučaju da nisam
bio jasan neki dan, već sam zaprosio tebe.

- Thome, ja... - Ne mogu. Ali prije nego što je stigla izustiti riječi kojima bi ga odbila, usta su
mu bila na njezinima i mogla je razmišljati samo o tome kako se ništa nikad nije činilo
ispravmjim.

Prva dva poljupca bila su eksplozija strasti, treći nježan izraz ljubavi, a ovaj... ovaj je bio
lekcija iz zavođenja.

Zaveo ju je usnama i očarao ju jezikom i dugim, sporim pokretima duboko u njezinim ustima
nagoviještajući i obećavajući mnogo više.

Golicao ju je, dovodio u iskušenje, dao joj da okusi tjelesni užitak koji ju čeka ako se prepusti
prije nego što se polako povukao.

Bio je to majstorski ples proračunat da ju izludi od žudnje.

Upalilo je.

Nije ga se mogla zasititi. Njegove topline. Okusa. Željela je utonuti u toplinu njegova zagrljaja
i nikad ga ne pustiti.

Stisnula ga je jače kliznuvši mu rukama oko vrata kako bi tijelo privila bliže njegovu.

Uzdisala je.

Stenjao je.

Poljubac je eskalirao. Mogla je osjetiti kako mu samokontrola izmiče. Osjetiti kako nježno
zavođenje poprima grublju, odlučniju oštrinu.

Uhvatio ju je za stražnjicu podigavši ju uz sebe i osječaj njegove velike i krute erekcije kako
joj pulsira između nogu i uz trbuh zagrijao ju je i rastopio i ispunio ju grešnom čežnjom.
Čežnjom za još.

Da, to je željela. To je jedino što je željela.

Nikad neće znati bi li joj dao ono za čime žudi.

Vrata su se otvorila. - MacGowane, ja... ah, do vraga, oprosti.

Skočili su jedno od drugoga čuvši vrata, ali po izrazu Lachlana MacRuairija bilo je jasno da je
bilo prekasno. Vidio je više nego dovoljno da zna što je prekinuo.

Thom se nagonski pomaknuo ispred nje da ju zaštiti od pogleda drugog muškarca, ali nije se
mogao nadati da ju nije prepoznao.
- Vratit ću se - MacRuairi predloži.

- Daj mi samo par minuta - Thom reče.

Ali razotkrivanje je Elizabeth grubo vratilo u stvarnost poput posude ledene vode. Možda je
po prvi put shvatila što točno riskira druženjem s njim.

Sve.

Ako MacRuairi kaže ikomu...

Rumenilo u obrazima ugasili su ledeni naleti panike.

- Ne! - Elizabeth uzvikne, a zatim manje odlučno objasni: - Baš sam na odlasku. Joanna me
čeka. Obavljala sam posao za nju. To je tajna. Za Jamesa.

Shvatila je da lupeta i čvrsto zatvorila usta.

- Siguran sam da jest - MacRuairi reče ironično i usne mu se veselo izviju. Kad se opet
zarumenjela, doda: - Ne brini. Douglas neće čuti za vašu tajnu od mene.

Shvativši što misli, uzdahnula je s olakšanjem. Ništa neće reći.

Katastrofa je izbjegnuta... ali na koliko? Ne može nastaviti s ovim. Zašto ga se ne može kloniti?
Jesu li joj osjećaji dublji nego što je mislila? Gubi li zbog njih iz vida ono što je važno?

Osjetila je iznenadnu potrebu da pobjegne.

Thom ju je uhvatio za ruku prije nego što joj je to pošlo za rukom. -Nismo završili, El.

Pogledala ga je osjetivši kako ju srce steže od vatrene zbrke emocija -od kojih je najveća bila
čežnja. Čeznula je za njim iz dna duše. - Znam.

Pronaći će ju kasnije i riješit će to. Jednom za svagda.

Očito zadovoljan, spustio je ruku i pustio ju.

★★★

Thom je promrmljao psovku kad su se vrata zatvorila iza nje. To nije način na koji se nadao
da će poslijepodne završiti.

Gotovo ju je imao, dovraga. Bila je tako blizu da prizna što osjeća. K vragu, da je znao kako će
biti potrebno samo da ga vidi s drugom ženom, davno bi to pokušao.

Još uvijek nije mogao vjerovati: bila je ljubomorna. Zar ne shvaća da je ona jedina žena koju
je ikad želio?
Ali nije se mogao oduprijeti da ju ne podbada. Bog zna da ga je dovoljno mučila prošli tjedan
s Randolphom i dopustiti joj da misli kako razmišlja o vjenčanju s nekim drugim na nekoliko
minuta, činilo se bijednim u usporedbi - naročito jer ju je natjerao da se suoči s
vlastitim osjećajima. Nalazili su se na samom rubu. Samo ju je trebalo malo gurnuti.

Iako je morao priznati da se malo zanio s tim poljupcem. Možda bi mu trebalo biti drago što
ih je MacRuairi prekinuo.

- Ispričavam se zbog toga - MacRuairi reče. - Ali imam prijedlog. Kad iduči put pomisliš o
tome da staviš život i budučnost na kocku dirajuči Douglasovu sestru, razmisli o tome da
zaključaš vrata. Kriste, svatko je mogao uči.

Thom se trznuo znajuči da je u pravu. - Da, pokušat ću to zapamtiti.

MacRuairi ga ozbiljno pogleda, iako s MacRuairijem nikad nije bilo drukčije. - Neću pitati što
si, dovraga, radio.

- Dobro.

- Ne tiče me se - završio je kao da Thom nije progovorio. - Ali nadam se da shvaćaš što je na
kocki. Dobro si se uklopio - a Bog zna da nam to treba nakon Setona. Ali ako Douglas ili
MacLeod saznaju...

Thom stisne čeljust. - Ne moraš više ništa reći. Shvaćam.

- Shvaćaš li? Vraški se nadam da je vrijedna toga.

Bila je, ali to se MacRuairija ne tiče.

Iznenadilo ga je koliko mu je značilo od MacRuairija čuti da se dobro uklopio. Jest, shvatio je.
Bez obzira na to koliko se to nevjerojatnim činilo. On je jedini nižeg statusa među njima, ali
među Čuvarima je bilo važno ono što radiš, a ne tko si. Oni su bili poglavari, starješine - čak i
nasljednici grofovija - ali među njima nije postojao rang, nisu imali svitu i nisu se pretvarali.
Ako Poglavar od nekog zatraži da iskopa jamu za fekalije, učinit će to bez oklijevanja.

Thom je shvatio da je upravo to i tražio. Biti dijelom nečega bitnog. Nečega što može postići
sam. Mjesto među Čuvarima putom mu je nekako postalo najvažnija stvar - čak i važnija od
stjecanja statusa viteza.

- Pretpostavljam da si ovdje s razlogom? - upita.

- Dva, zapravo. Želio sam s tobom razgovarati o narukvici za koju je Helen spomenula da je
vidjela na ruci milostive Elizabeth. Vjerujem da si je ti napravio za nju.

Ne znajući na što cilja, Thom kimne glavom. - To sam joj davno poklonio.

- Helen je rekla da je dizajn jedinstven i nadao sam se da bi mi mogao napraviti nešto slično.
- Za ženu?

MacRuairi se osmjehne. - Ne baš. - Kad mu je opisao što želi, Thomu je palo na pamet za koga
bi mogla biti. Vidio je tetovaže na rukama Čuvara i čuo za Duha - špijuna na engleskom dvoru.
Ali nije imao pojma da je špijun žena.

- Možeš li to učiniti? - MacRuairi upita.

- Čim mi uspiješ nabaviti materijal. Ne bi trebalo dugo potrajati.

- Dobro, ali uzmi si koliko god vremena trebaš. Želim da bude... posebna.

Thom kimne glavom; razumio je. - Rekao si da postoje dva razloga?

- Da, čini se da ipak nećemo imati slobodnu noć. Kralj ima zadatak za nas.

Tek su se vratili s posljednjeg zadatka danas ranije, ali Thom se nije žalio. Svaki zadatak dao
mu je priliku da se dokaže i približio ga mjestu među Čuvarima. Činilo se kako mu je sve što
je ikad želio na dohvat ruke. Ali povremeno se osjećao kao da hoda po rubu litice - jedan
pogrešan korak i sve bi se moglo srušiti. - Kad krećemo?

- Imaš nekoliko sati, ali možda ćeš željeti spremiti dodatnu jabuku ili dvije za konja kojeg
namjeravaš koristiti - čeka nas dug put.

Thom promrmlja prostu psovku i MacRuairi odmahne glavom. -Nisam mislio da je itko lošiji
s konjima od Sveca. Ali ti si ga uspio posramiti.

Thom mu je rekao da se nosi i odmahnuo glavom. - Kako je, dovraga, Otočanin postao tako
dobar jahač? Ne putujete li vi inače brodovima?

Bijel bljesak MacRuairijevih zubi značio je da se zapravo ceri. - Dobar sam i s njima. Čekaj da
odemo na zapad gdje ćeš trenirati. Nadam se da znaš plivati.

Thom ga pogleda, shvati da je ozbiljan i opet opsuje.

MacRuairi se sad nije samo smiješio, smijao se na sav glas. - Čekaju te zabavna dva tjedna.
MacLeod to naziva Propast, ali za tebe će možda biti gore od samog pakla.

Thom ga ništa nije želio ni pitati. Bio je siguran da ne želi znati, ali da će uskoro saznati. Čuvari
su ga očito već prihvatili kao člana. Ali dok mu se MacLeod ne obrati, ništa neće uzimati
zdravo za gotovo.

Nakon što je MacRuairi otišao, Thom je završio s drškom mača i počistio. Nadao se da će
večeras dovršiti razgovor s Elizabeth, ali možda je ovako bolje. Dao joj je cijelu noć da
razmisli. Međutim, vrijeme je da svu tu nesigurnost između njih privedu kraju. Za dobro svih
njih, mora donijeti odluku.
★★★

Elizabeth je praktički otrčala natrag u samostan - Simon je morao požuriti da bi ju mogao

pratiti - ali nije mogla pobjeći od istine. Bila je to jedina stvar koja je objašnjavala njezinu
nemogućnost da pusti Thoma, činjenicu što ga je potražila, grešno ponašanje i ljubomoru i
paniku koju je osjetila zbog milostive Marjorie. Ljubav prema Thomu nije samo prijateljstvo.
Niti je samo požuda.

Ona ga voli.

Ali kako je ujutro rekla Izzie na povratku s tržnice, kakve veze ima? Je li njezino veliko
prosvjetljenje uistinu nešto promijenilo? Je li spoznaja da voli Thoma dovoljan razlog da
odbije Randolpha ili je samo cijelu situaciju učinila težom i bolnijom?

Udaj se za mene... mogu te učiniti sretnom.

Može li? Bi li uistinu bilo tako strašno? Dopušta li teškomu razdoblju u djetinjstvu i onomu
što bi se moglo dogoditi da previše utječu na njezinu odluku?

Oh, Bože, što će učiniti? Osjećala se kao da je opasno na rubu suza kad se zahvalila Simonu
jer ju je dopratio i počela se udaljavati od stražarnice.

Mora pronaći Joannu. U ovo doba dana - blizu sumraka - snaha joj vjerojatno šije s još
nekoliko žena s dvora u solaru milostive Margaret i Matilde Bruce. Kraljeve mlade sestre
dobile su najveću prostoriju i tamo su se okupljale kad su im dužnosti to dopuštale. Žene u
samostanu pravile su nov barjak za Brucea koji će nositi u borbu kad Englezi stignu u lipnju.

Ali prije nego što je uspjela pronaći snahu, nju je pronašao brat. Izletio je iz gostinjske kuće
u trenutku kad je htjela ući.

- Baš sam te krenuo potražiti - reče. - Gdje si, dovraga, bila?

- Obavljala sam posao za Jo.

Smrknuo se. - To je i ona rekla. Gdje?

- Ne mogu ti reći - branila se. K vragu, znala je da nešto sumnja! - To je tajna.

- To je također rekla. - Pogleda ju ispod oka. - Ali kladio bih se u najdraži mač da obje lažete.

- Ne lažemo - reče tvrdoglavo stisnuvši usta. Tehnički.

- Išla si posjetiti MacGowana, zar ne? - Nije ništa rekla, nego je samo svojeglavo nastavila
zuriti u njega. - Trebam li otići pitati Simona? -zaprijeti.

Elizabeth je znala da je uhvaćena; neće dopustiti Jamieju da zastraši jadnog Simona zbog nje.
- Ne miješaj ga u ovo. Samo je obavljao svoju dužnost.
- Znao sam! Dovraga, Ella. Što radiš? I zašto si, pobogu, uvukla Jo i natjerala ju da laže za tebe?

- Nismo lagale i nisam ju uvukla ni u što.

Strogo ju pogleda. - Da, ako znam svoju ženu, to je vjerojatno bila njezina ideja. Ne taji koliko
želi da ti i Thom završite zajedno. Bez obzira na to koliko sam joj puta rekao da je to
nemoguće.

- Je li uistinu toliko nemoguće? - Elizabeth ga tiho upita.

Izgledao je zaprepašteno njezinim pitanjem. Kad je uspio odgovoriti, većina mu je ljutnje

izblijedjela. - Zar me zaista to moraš pitati? Ranije sam razgovarao s Randolphom. Tražio je
dopuštenje da te zaprosi i dao sam mu ga. Sutra će te službeno zaprositi. - Zastao je. - To je
ono što si željela, El. Mislio sam da ćeš biti sretna.

- To jest ono što sam željela - reče. - Barem sam mislila da to želim.

- A sad više ne želiš?

Molećivo ga pogleda, velikog brata na kojeg se uvijek ugledala. - Ne znam.

Primio ju je u naručje i držao ju tješeći ju kao što je činio mnogo puta u njihovoj burnoj
mladosti poharanoj ratom - naročito nakon smrti njihova oca.

Pustio ju je nakon par trenutaka. - Ne moram ti govoriti koliko je dobar ovaj savez s
Randolphom - dovraga, očito je. Bit ćeš žena jednog od najbogatijih, najmoćnijih ljudi u
Škotskoj. Ali to nije jedini razlog zašto želim da se udaš za njega. Randolph je dobar čovjek,
Ella. Jedan od najboljih koje sam upoznao - nemoj mu reći da sam to rekao - usput ironično
doda. - Ne bih dopustio da se udaš za nekoga ako mislim da te ne može usrećiti. - Nije mu
promakao ironičan izbor njegovih riječi. - Ne sviđa li ti se?

Odmahnula je glavom. - Nije to. Vrlo mi se sviđa. - Što mu može zamjeriti. - Samo...

Stisnuo je usta. - MacGowan.

Ona kimne glavom.

Nešto mu se promijenilo u izrazu lica. Na trenutak je spazila Crnog Douglasa, čovjeka koji je
neprijateljima utjerivao strah u kosti i kojeg se spominjalo s istim strahom u glasu kao da se
priča o Sotoni. - Je li te dirao, El? Ako te to kopile na ikoji način ugrozilo...

Znajući da postoje neke stvari koje joj brat nikad neće razumjeti, brzo ga prekine: - Nije me
ugrozio. - To je bila istina. - Ili me dirao na bilo kakav neprikladan način. - To je možda bilo
malo manje istinito. Pogledaju ispod oka primijetivši pažljiv izbor riječi, a ona doda: -
Poznaješ ga, Jamie. Thom se prema meni nikad ne bi odnosio s nepoštovanjem.
Promatrao ju je prije nego što je popustio. Sjednuvši na klupu, osmjehne se. - Da, MacGowan
je oduvijek imao žestoku časnu i plemićku crtu u sebi. Dok smo bili mlađi, to je znalo biti
prokleto nezgodno. Trebala si ga vidjeti kad je saznao za Jo. - Protrlja čeljust. - Kriste, mislim
da me nitko nikad nije udario tako jako.

- Thommy te udario? - reče zadivljenim glasom. Naravno da su se kao djeca znali posvađati,
ali da Thom udari svoga lorda kao muškarac... James ga je mogao okrutno kazniti da je želio.
- Zašto?

Odjednom je izgledao kao da mu je neugodno - kao da je požalio jer je toliko otkrio. - Mislio
je da sam naudio Jo. Bio je u pravu.

Elizabeth ga je promatrala na trenutak. Oduvijek se pitala što se dogodilo između njezina

brata i Jo nekoliko godina ranije - otprilike u trenutku kad je Thom otišao - ali po sitnicama
koje je pohvatala tijekom godina, mogla je pretpostaviti.

Možda bi joj brat razumio više o ugrožavanju i diranju nego što je mislila. Nije da bi mu se
riskirala povjeriti. Thom ju možda nije ugrozio, ali sumnjala je da bi Jamie dovoljno promislio
o razlici i da bi ga to spriječilo da ga ubije.

- Svejedno bih ga trebao ubiti - Jamie reče kao da joj je pročitao misli. -Rekao sam mu da te
se kloni. Nema te razloga zbunjivati.

- Zaprosio me.

Thom je eksplodirao i skočio s klupe. - To je kopile prevršilo svaku mjeru. Nema prava! Rekao
sam mu da nikad ne bih odobrio vašu vezu.

Elizabeth ga zgrabi za zapešče spriječivši ga da vjerojatno ode po mač i krene za njim. - Čak i
da ga volim?

Ukočio se. - To nije dovoljno, El.

- Bilo je dovoljno za tebe i Jo.

- Ovo nije kao sa mnom i Jo. Thom je sin kovača. Bez obzira na to koliko se visoko popne u
Bruceovoj vojsci, to ne može promijeniti. Ništa ga nikad neće učiniti prikladnim za tebe.
Ništa. Kriste, Jo je u usporedbi s njim princeza, a vidjela si koliko je teško bilo. Vidjela si
ismijavanje, prezir i čula komentare. Kad se ljudi poput nas vjenčaju za nekoga ispod sebe...
to vrijeđa društveni osječaj pripadnosti. Osječaj za pravo i krivo. Za čast i dužnost.

-1 jesi li požalio?

Nije oklijevao ni sekunde. - Ni na trenutak. Ali da ne bude zabune: naše situacije nisu iste.
Joanna je bila kći baruna, a ja sam lord od Douglasa
- dovoljno sam moćan i sam, a imam mogućnost postati još moćniji s mjestom u kraljevoj
vojsci. Veza između tebe i Thoma neće se smatrati samo "nesretnom", smatrat će ju
sramotom - nečim ponižavajućim. Brojni ljudi koji su te primili u svoje domove više se neće
željeti družiti s tobom.

- Smekšao se vidjevši joj izraz lica. - Ne govorim ti to kako bih te povrijedio, pokušavam te
zaštititi. Ispravno ili pogrešno, želim se pobrinuti da točno znaš kako bi bilo, kakav bi ti život
bio da se udaš toliko ispod sebe. Ne mogu u dobroj vjeri odobriti takav brak. Kako ćete živjeti
bez miraza ili njegove zemlje? Kladim se da MacGowan trenutno nema više od tek nekoliko
funti. Hoćeš li se vratiti u Douglas i živjeti s njegovim ocem?

Elizabeth je željela da može reći kako nije problijedjela, ali jest. Sjetila se malene, tamne
kućice koju je posjećivala prije toliko godina. Čađavi zidovi od pletera i žbuke, podovi
prekriveni trskom, roba pobacana svuda, prljavo posuđe...

- Ne moram ti govoriti da u siromaštvu nema ništa romantično - i sama si ga iskusila. Sto

misliš, koliko će ti ljubav trajati kad umjesto vođenja dvorca - tuceta dvoraca - budeš kuhala,
čistila i brojala svaki peni? - Sjetila se svežnjeva novca koje je sakrila - prebrojanih penija - i
želudac joj se okrenuo. - Možda će MacGowan postati vitez i usput zaraditi nešto zemlje,
možda ćete si za nekoliko godina moći priuštiti nekoliko sluga. Ali neće biti lako.

To je znala. Već je to proživjela. Bila je siromašna, izopćena i... jadna.

Primio ju je za ruke i stisnuo ih nepokoleban njezinom šutnjom.

- Poznajem te, El. Ti voliš uzbuđenje dvora, voliš biti okružena školovanim, uspješnim
ljudima, buku gradova i velikih dvoraca te svu raskoš bogatstva jer znaš kako je biti
siromašan. Možeš li zamisliti MacGowana u salonu u Parizu ili kako sjedi za kraljevim stolom
za vrijeme gozbe u jednom od kraljevskih dvoraca? Čak ne priča ni isti jezik.

- Francuski je bio jezik plemstva. - Ako se zavučeš u neko seoce, to će te ubiti. Je li to ono što
želiš? - Pustio je da pitanje na trenutak visi u zraku. -Randolph će ti dati sve o čem si ikad
sanjala. Zar zaista to želiš riskirati zbog nesigurne budućnosti s MacGowanom?

Slika koju joj je naslikao probudila joj je najdublje strahove. Može li tako biti sretna? Hoće li
njegova ljubav biti dovoljna?

Mogla bi biti...

Možda osjetivši da oklijeva, Jamie odluči zadati posljednji udarac. Zamahnuo je oštricom koja
ju je vratila u surovu stvarnost.

- Što je s djecom, El? Kakav im život želiš?

Djeca? Elizabeth je užasnuto zurila u njega. Nije razmišljala o djeci.

Ili možda nije željela razmišljati o njima.

Odjednom joj je pozlilo. Jamiejevo je pitanje nesvjesno probudilo bolna sjećanja. Sjećanja na
one mračne dane kad im nitko nije želio pomoći.

Njezinoj je pomajci zacijelo bilo toliko teško s troje djece koje je morala zaštititi - dvoje od
njih bilo je tek malo veće od beba - a sakrila je to tako dobro. Zastrašujuća milostiva Eleanor
koja kroz sve njihove probleme nije pokazala ni trunku straha ili ranjivosti činila se
najsnažnijom osobom koju je Elizabeth poznavala.

Ali čak je i njezinu naizgled neuništivu pomajku slomio Hughov gladan plač. Elizabeth nikad
neće zaboraviti suze milostive Eleanor i, još gore, bespomoćnost i strah dok joj je dijete imalo
prazan trbuh. Odustala je i da nije bilo časne majke koja im je dala vreću novca s kojim
su otputovali do njezina ujaka u Bonkyl, završili bi u ubožnici.

Beba. Djeca. Kako bi ih Elizabeth mogla najbolje zaštititi? Kakvu dužnost ima prema njima?

Bez riječi je pogledala Jamieja osjećajući se kao da joj je srce stegnuto u škripcu. Suze su joj
navrle na oči, ali oduvijek je postojao samo jedan mogući odgovor.
DVADESETJEDAN
Idući dan kad ju je Randolph došao zaprositi, Elizabeth je pristala. Oštra suprotnost između
Thomove iskrene i Randolphove poslovne ponude možda joj je pomogla da lakše preživi. Nije
bilo zabune; točno je znala što radi. To nije romansa, nego dužnost, sigurnost i napredak.
Stvari koje je oduvijek željela.

Jamie je poslao po nju netom prije ručka. Nalazio se u opatovom privatnom solaru s
Randolpom, ali otišao je čim se pojavila.

Nakon što joj je ponudio da sjedne na klupu, Randolph je počeo pričati službenim, ozbiljnim
tonom koji od njega nije čula nikad prije. - Milostiva Elizabeth, siguran sam da vas ne
iznenađuje što smo vaš brat i ja razgovarali o mogućem savezu između naših obitelji. Kako
znate, ujak mi je nedavno darovao mnogo zemlje i već je vrijeme da pronađem ženu koja će
mi pomoći voditi ju i sjediti uz mene za glavnim stolom. - Kratko joj se osmjehne kao da bi ju
pravo na nadolazeći kraj njegova samačkog života trebalo zadovoljiti. - Vaš brat tvrdi da ste
dobro naučili obavljati sve svoje dužnosti, a sve što sam do sad vidio ide tomu u prilog.
Nesumnjivo ste najljepša žena na dvoru, šarmantni ste i dobro biste mi došli za karijeru
i budućnost. Ne mogu se sjetiti razloga zašto si ne bismo odgovarah. - Ona se namršti. Je li ga
tražio? - Kako vam je brat spreman voditi veći dio južne Škotske i uz moje posjede na sjeveru
i unutrašnjosti, veza između naših obitelji stvorila bi zastrašujuć savez. Vaš je brat ponudio
velikodušan miraz s kojim sam vrlo zadovoljan. Štoviše, svi su važni detalji u ugovoru o
zarukama dogovoreni.

Svi važni detalji osim jednog, pomisli ironično. Točnije, sitnica njezina pristanka. Ali zašto to
ne bi uzimao zdravo za gotovo? Samo bi ga budala odbila i znao je to.

- Ako ste voljni - nastavi - sutra možemo potpisati ugovor o zarukama.

Voljna? Randolphova je prošnja bila toliko galantna i emocionalna kao da je raspravljao o

prodaji stoke na tržnici. S obzirom na to da se radi o jednom od najslavnijih škotskih vitezova,
čovjeku poznatom po uglađenoj otmjenosti i kavalirstvu, prošnja je bila gotovo smiješno
neromantična. Ne bi li se trebao spustiti na koljeno i razbacivati se aluzijama o raju i
njezinoj ljepoti?

Ne mogavši se oduprijeti, upita: - A što ja dobivam ovom pogodbom, gospodine lorde?

Uglavnom ga je podbadala, ali odgovorio je ozbiljno očito cijeneči njezin poslovni stav. -
Postat čete jedna od najbogatijih žena u kraljevstvu i imati kraljevsku vezukao i vaša djeca.
Upravljat čete s pet dvoraca - toliko ih je trenutno - i zamjenjivati me dok sam odsutan. Dobit
čete petsto maraka prema bračnomu sporazumu i nakon moje smrti dobit čete
ostalo: trečinu našeg vlasništva u tom trenutku.

Elizabeth je bilo drago što sjedi jer bi se možda srušila na pod. Sve su joj neozbiljne misli
iščeznule. U šoku je zurila u Randolpha s blijedim izrazom lica. Petsto maraka je malo
bogatstvo, a tek jedna trečina njihova vlasništva? Bilo je to najviše što udovica može dobiti i
mnogo više nego što je mogla očekivati s obzirom na njegovo iznimno bogatstvo. Bez
obzira na to hoće li Randolph biti živ ili mrtav, bit će vrlo bogata žena.

Dobila je što želi: njezina budućnost i budućnost njezine djece bit će osigurana.

Vidjevši joj izraz lica, uputi joj ironičan osmijeh. - Da, brat vam je dobar pregovarač. Pobrinuo
se da ste dobro zbrinuti - bez obzira na to što se dogodi.

- Ne znam što bih rekla - reče još se uvijek oporavljajući.

- Pristanak se nekako čini prikladnim - reče uz još jedan poluosmijeh.

Zurila je u njega, ali jednostavna joj se riječ zaglavila u grlu. Pomislila je na Thoma kakvog ga
je zadnji put vidjela dok je radio u kovačnici, malo znojnog, čađavog lica, odjevenog u
jednostavnu kožnu pregaču i hlače i grešno privlačnijeg nego što je ikoji muškarac imao
pravo biti. Sjetila mu se izraza lica kad joj je rukom dotaknuo lice i kako su joj se prsa
napuhala toliko da joj se haljina činila preuskom. Sjetila se njegovih usana na njezinima kad
ju je poljubio i kako joj se tijelo otopilo uz njegovo kao da pripadaju jedno drugomu.

Volim te. Uvijek ću te voljeti.

Otjerala je sjećanja podsjetivši se kako je nedavno rekla Jo da ona nije romantična. Samo
ljubav nije dovoljan razlog za brak. Dužnost, sigurnost, obitelj, moć i savezi - oni su bili važni.
Oduvijek je vidjela širu sliku. Ljudi poput nje ne vjenčaju se s kime žele. Njezin brak mora
imati svrhu, a ona nije osobna sreća.

Duboko udahnuvši, pogleda u Randolpha. - Da. Što drugo mogu reći osim da.

Ako je primijetio kako je neobično sročila odgovor, nije to pokazao. Kimne glavom. -
Obavijestit ću vam brata. Bit će zadovoljan. Znam da što prije želi završiti s tim.

Elizabeth je bila sigurna da je tako. Ali što je s Randolphom, je li on zadovoljan?

Nije mu mogla zaključiti po izrazu lica - koji se činio neobično nečitljivim - ali mislila je da
mu je zacijelo nešto drugo na pameti. Možda opsada?

Kako je sve dogovoreno, nisu imali što drugo raditi nego proslaviti. Zaruke su objavljene za
ručkom i dočekane gromoglasnim pljeskom te morem čestitki gostiju koji su za vrijeme
obroka prolazili pokraj glavnog stola.

Ako se raspoloženje činilo mrvicu mirnim, Elizabeth je to pripisala dobu godine. Ipak je
postojala granica koliko se puta čaše mogu podići u zrak pred opatom za vrijeme korizme -
nije da su kralj i James dopuštali da ih to spriječi. Oni i mnoštvo ljudi iz Randolphove pratnje
činili su se spremnima otegnuti slavlje do dugo u noć.
Sjedeći za glavnim stolom između kralja i svoga budućeg muža, Elizabeth je nabacila širok
osmijeh na lice i iz petnih se žila trudila izgledati kao što je i trebala: sretno, uzbuđeno i
zadovoljno svojom sudbinom.

Bilo je teže nego što je trebalo biti. Bilo bi nemoguće da je Thom bio tamo. Od pomisli da ju
gleda - da gleda ovo - cijela se naježila.

Ali on i fantomi očito su opet negdje otišli. Željela ga je pronaći nakon što je prihvatila
Randolphovu prošnju kako bi mu obznanila svoju odluku osobno prije nego što to čuje od
nekog drugog - bez obzira na to koliko se užasavala opet ga povrijediti, duguje mu to - ali Jo
je rekla da je otišao noć prije.

On nije jedini bio odsutan za vrijeme slavlja. Rođakinja joj se također ispričala. Izzie je tvrdila
kako ju nešto hvata i da se želi odmoriti kako bi bila spremna za sutrašnje svečane zaruke.
Elizabeth se nadala da je dobro.

Barem je Joanna sjedila pokraj Jamieja. Ali nakon Joina usiljenog usklika, Elizabeth je gotovo
poželjela da nije tamo. Snahina reakcija nakon što joj je Elizabeth rekla vijesti bio je zagrljaj
u znak čestitanja koji je možda bio mrvicu prečvrst i iskrena želja da bude sretna u životu.
Očito je bila razočarana, ali ne i iznenađena. Elizabeth nije znala osjeća li se zbog toga bolje
ili gore.

Samo je jednom nešto pokušala reći, ali Elizabeth ju je brzo prekinula. - Molim te, Jo, ovo mi
nije lako. Nemoj mi otežavati ono što moram učiniti.

Joanna ju je pogledala bez sumnje joj u očima pročitavši da govori istinu i kimnula glavom.
Ali Elizabeth je mogla osjetiti njezinu tugu.

Kako je obrok odmicao, primijetila je da se Randolph čini neobično tihim. Prestali su čavrljati
nakon trećeg slijeda. Smiješio se, a čak i naglas smijao šalama na svoj račun od drugih
muškaraca za stolom - koje su postajale sve nepristojnije kako je poslijepodne odmicalo - i
podizao čašu s ostalima, ali nije mogla ne primijetiti da ne pije mnogo.

Pretpostavljala je da želi ovaj savez koliko i njezin brat. Kad je prvotno stigla u Edinburgh,
bila je sigurna da želi. Ali u posljednjem je tjednu došlo do suptilne promjene i po prvi joj je
put palo na pamet da ona možda nije jedina koju je trebalo uvjeravati.

Bila je to uznemirujuća misao.

Kad se napokon ispričala pretvarajući se da se mora pripremiti za zaruke sutra ujutro, znala
je da nije umislila njegov osjećaj olakšanja. Međutim, njegovo inzistiranje da ju otprati do
gostinjske kuće potaknulo je popriličan broj prostih komentara za koje se pretvarala da ih
ne čuje.

Ali srce joj je počelo nervozno udarati. Je li to ono što namjerava? Mislila je da i on samo traži
priliku za bijeg. Ali sad su praktički bili zaručeni i morao je učiniti još jednu stvar.
Zašto ju je pomisao na poljubac ispunjavala užasom?

Svjesna očiju na njima dok su napuštah refektorij, nije mogla spriječiti da joj rumenilo oboji
obraze.

Nalet hladnog zraka na izlasku činio se kao dobrodošlo olakšanje. Jelo se odužilo; već je bio
sumrak. Osim nekoliko redovnika koji su se motali uokolo i šačice stražara na vratima i u
dvorištu, samostan je bio tih - i miran.

U tišini su hodali do gostinjske kuće. Elizabeth se počela opuštati misleći da ju uistinu samo
namjerava otpratiti natrag kad je iznenada stao. - Ovo je smiješno.

- Je li? - ona upita.

- Da. Nema razloga za ovu neugodu između nas. Prijatelji smo i to se ne mora promijeniti zato
što ćemo se vjenčati.

Ne znajući što želi reći, reče: - Gospodine lorde?

Prstima je prošao kroz kosu. - Nisam vrlo dobar u ovome. Želim samo reći da mislim kako se
razumijemo. Znamo na čem smo. Ovaj je savez dobar za oboje; ne moramo se pretvarati samo
zato što ćemo dijeliti krevet.

Možda bi razrogačila oči na njegov izravan govor da joj nije palo na pamet kako je uzrujan. U
činjenici da je jedan od najnapuhanijih zavodnika u Škotskoj uznemiren postojalo je nešto
neobično šarmantno. I iako je to složio vrlo neugodno, razumjela je što želi reći. Zapravo joj
je laknulo jer je to rekao - ni s jedne strane nema očekivanja. - Slažem se, gospodine lorde.

- Uistinu? - Istog se trenutka razvedrio i uzdahnuo od olakšanja. - To mi je toliko drago čuti.

Brinuo sam se da ste jedna od onih djevojaka s glavom punom romanse i bajki.

Udat ću se za tebe kad odrastem.

Otjerala je sjećanje - imala je samo šest godina, pobogu. Nije znala za bolje. - Daleko od toga
- uvjeravala ga je.

- Znao sam da vi niste tip žene s nerazumnim zahtjevima. - Gotovo je zvučalo kao da nekoga
ima na umu. Osmjehnuo se. - Možda je najbolje da završimo s tim.

Sad je razrogačila oči. - Gospodine lorde?

Prasne u smijeh. - Nisam mislio na spavanje, nego na poljubac. -Posegnuo je i uhvatio ju za

bradu. Svaki joj je instinkt vikao da se izmakne. Da ga odbije. Da mu kaže kako to ne može
učiniti.

Ali morala je. Stajala je smrznuta dok je spuštao usta na njezina. Netom prije nego što su im
se usne dotaknule, reče: -1 ne misliš li da je vrijeme da me zoveš Thomas?
★★★

Svjetlost je već iščeznula kad su Thom i Čuvari Visočja ujahali u kamp. Nakon što su veći dio
posljednja dvadeset četiri sata proveli u sedlu, želio se samo oprati od blata u rijeci i zavući
pod deku kako bi uhvatio nekoliko sati sna.

- Gdje su svi? - MacLeod upita zaduženog kapetana - jednog od Randolphovih nižih osobnih
ljudi.

- Još uvijek slave u samostanu. Pretpostavljam da će se zadržati još neko vrijeme.

- Slave?

- Da. Grof je objavio zaruke.

Kako je Thom bio zauzet pokušavajući izbjeći zube svoga konja dok je silazio s njega i
odvezivao torbu sa sedla, isprva mu se učinilo kako ga nije dobro čuo. Tek kad je osjetio sve
oči na sebi, shvatio je što je rekao.

- Zaruke? - ponovi iznenadno ravnodušno za muškarca koji se osjećao kao da ga je netko

upravo raspolovio helebardom. Izraz lica nije mu odavao razaranje koje se odvijalo u njem.

- Da - mlad kapetan reče ne primijetivši iznenadnu napetost u zraku. -S Douglasovom

sestrom.

Thom se iz petnih žila morao suzdržati da ne dođe do njega, podigne čovjeka za vrat i nazove
ga lažljivcem. Da je uistinu povjerovao u ono što je rekao, možda bi upravo to i učinio.

Ali nije vjerovao. Nije znao da govori istinu dok nije stao pred ulaz refektorija gledajući more
slavljenika i susreo se s Joinim sažalijevajučim pogledom.

Zateturao je osječajuči se kao da se zemlja upravo pomaknula i kao da mu sve što je ikad znao
klizi iz ruku.

Mora postojati neko objašnjenje. Ne bi se udala za nekoga drugoga. Voli njega.

Mora ju pronaći. Ali po dva prazna sjedala uz kralja shvatio je da su i ona i Randolph već otišli.

To ništa nužno nije značilo, ali srce mu je svejedno počelo udarati poput mača o štit.

Krenuo je, ali Jo ga zaustavi. - Thome, čekaj!

Okrenuo se ukočene kralješnice poput čeličnog stupa i kroz stisnute zube rekao: - Reci mi da
to nije istina. Reci mi da se nije pristala udati za Randolpha.

Jo se zarumeni; bilo je jasno da to ne može učiniti. - Pokušala te pronaći, ali nije te bilo.
- Bi li mi zbog toga trebalo biti bolje?

Ona zagrize usnu i odmahne glavom.

- Gdje je?

Jo je oklijevala. - Bila je umorna i nedavno je otišla.

- Na vlastitoj zabavi?

- Želi obaviti neke stvari za sutra.

Činilo se kako ga priprema na nešto. - Sutra?

- Svečane zaruke.

Po drugi je put u nekoliko minuta zateturao. Kad izgovore zavjete, izgubit će ju. Nije znao
zašto je iznenađen, ali bio je. - Muž ti ne troši vrijeme, zar ne?

Joanna se trznula, ali nije se trudila pokušati poreći to; oboje su znali da je istina. Sad kad je
pristala, James Douglas neće se kockati i dopustiti sestri da se predomisli.

Thom opsuje i opet se okrene.

- Čekaj, kamo ideš?

Pogledao je u ruku za koju ga je uhvatila. - Pronaći Elizabeth da mi to sama kaže.

- Nisam sigurna da je to tako dobra ideja. Zašto malo ne pričekaš -možda da nešto popiješ?

Znao je da ga namjerno zadržava. - S Randolphom je, zar ne?

Ona kimne glavom, a on opet opsuje.

Joanna ga je pokušala zaustaviti, ali nije mogao slušati razum. Ostavio ju je na ulazu i odjurio
preko dvorišta prema gostinjskoj kući samostana.

Već je pao mrak kad je ugledao sjene u vrtu. Sakrio se iza stupa zasvođenog nogostupa i
promatrao ih iz sjene. Ali skrivanje nije bilo potrebno, profinjen lord i milostiva okrenuti
jedno prema drugomu i obasjani mjesečinom naizgled su imali oči samo jedno za drugo.

Ukočio se i svaki mu se mišić u tijelu napeo kao da se priprema za borbu. Osjetio je što će se
dogoditi prije nego što joj je Randolph stavio dlan na lice. Thomov se dlan pomaknuo na
dršku mača oko njegova struka. Nikad nije tako moćno osjetio poriv za ubijanjem.

Ali nešto mu je zaustavilo ruku. Potreba da se muči? Poriv da vidi hoće li to zaista učiniti?

Odgurni ga. Odbij ga.

Nije učinila nijedno. Dopustila je da joj Randolph podigne lice prema svomu i zatim su im se
usta dotaknula.

Thom se trznuo od uboda boli vrelog i oštrog poput oštrice izvađene ravno iz kovačnice. Ali
nije mogao skrenuti pogled. Prisilio se da gleda dok mu je bijes eksplodirao u tijelu i crvena
mu se izmaglica poput guste zavjese spuštala preko očiju. Ali najviše ga je boljela vatra u
prsima.

Nije bilo važno što nema ni trunke strasti u nevinom doticaju usana ili što je bilo gotovo i
prije nego što je počelo. Izdaja ga je posjekla duboko i jako.

Dopustila je da ju drugi muškarac dotakne - muškarac za koga se pristala udati - a Thom se

opet osječao kao da se raspada na komadiče. Osječao se poput dječaka koji gleda ono što ne
može imati.

Ne može dopustiti da se to dogodi, dovraga. Ne opet. Ovaj je put drukčije. Više nije slijepa i
nesvjesna osječaja prema njemu. Nije zbunjena djevojka. Ona voli njega - i dokazat će joj to.

★★★

Elizabeth je osjetila hladne žmarce na potiljku prije nego što ju je Randolph poljubio.

Ne, ne Randolph, Thomas. Užas njegova imena obuzeo ju je po prvi put. Dragi Bože, zvat će
svoga muža imenom čovjeka kojeg voli. Svaki put kad intimno izgovori Randolphovo ime,
mislit će na drugog.

Ako to nije bilo dovoljno da uništi trenutak, imala je izričit osjećaj da ju netko promatra.

To ju je dovoljno omelo da je jedva primijetila pritisak Randolphovih usta na svojima prije

nego što je prestao.

- Evo ga - reče kao da je napokon obavio neugodan zadatak. - To nije bilo tako loše, zar ne?

To nije bilo... ništa. Ništa nije osjetila. Da nije znala za poljupce koji joj oduzimaju tlo pod
nogama, možda bi ovaj smatrala dovoljno ugodnim. Ali kako naizgled nije postojao dobar
način da odgovori više retoričko pitanje, samo se oprezno osmjehnula.

Osvrnuvši se, vidjela je da su sami i dlake na potiljku prestale su joj se ježiti.

- Sad kad smo završili s tim, ne moramo se brinuti za sutra i opet možemo biti prijatelji. Kako
ti to zvuči?

Iskren joj je osmijeh ukrasio usne. - To zvuči predivno.

I jest. Bilo je tako savršeno razumno i civilizirano. Nije bilo potrebe za neugodom, za
pretvaranjem. Ne vole se i ne moraju imati uspješan brak. Međusobno poštovanje, iskrenost
i prijateljstvo - to je dovoljno da bude sretna.
Naravno da jest. Postupa ispravno. Kao i brojne plemkinje prije nje. Zašto bi ona bila išta
drukčija?
DVADESETDVA
Unatoč novostečenoj spoznaji, Elizabeth nije mogla zaspati. Možda od uzbuđenja zbog
sutrašnjeg dana? Ako su emocije koje su joj neobuzdano lepršale u prsima više sličile strahu
nego uzbuđenju, uvjeravala se kako je to prirodno. Potpisivanje ugovora o zarukama
i razmjena zavjeta bili su gotovo obvezujući kao brak. To ne bi bilo lako raskinuti i u najmanju
bi ruku zahtijevalo popriličnu svotu novca za odštetu.

Več je odavno prošla ponoč kad je priznala poraz i odustala od spavanja. Iskravši se iz sobe
pokraj uspavane Izzie i dvije naporne žene koje su im se pridružile, Elizabeth se zaputila niz
stubište.

Svjež će joj zrak pomoči. Kao djevojka popela bi se na krov, ali kako nagnut krov gostinjske
kuče nije bio pristupačan, otišla je van. Možda će joj krug po dvorištu pomoči da se smiri?

Večeras neće biti zvijezda za gledanje. Maglovit, hladan zrak udario ju je čim je otvorila vrata,
što je učinila oprezno kako nikomu ne bi obznanila svoj nočni izlet.

Bilo joj je drago jer se sjetila uzeti dodatan ogrtač iz kreveta da se ogrne preko spavačice i
debelog kučnog ogrtača podstavljenog krznom, ali svejedno joj je bilo dovoljno hladno da se
gotovo predomisli. Kamenčići su joj se utiskivali u stopala kroz potplate papuča dok je šetala
stazom. Vrlo tanak snježni pokrivač prekrio je kruto zimsko tlo i osjetila je kako joj ledena
vlaga prodire kroz tanku kožu oko nožnih prstiju.

Možda ovo nije bila tako dobra ideja. Ne želi se prehladiti.

Počela se okretati kad ju je netko zgrabio odzada. Isprva je ostala previše šokirana da vrisne,
a kad je došla k sebi, prepoznala je osobu.

Neobično, nije bila iznenađena što ju je Thom večeras pronašao. Dok su odrastali, uvijek je
naizgled osjetio kad ga treba. Ili kad je bila nemirna pa nije mogla spavati. Ne treba ga... zar
ne?

Omotao joj je ruku oko struka i privio ju uz krut - vrlo krut - štit svoga tijela. Isto ju je tako
držao kad joj je pričao o svim onim grešnim stvarima koje će joj učiniti od iza i taj će osječaj
njegova tijela uz svoje pamtiti zauvijek. Baš kao što će zapamtiti miris kože i sapuna i toplinu
njegova mirišljavog daha na uhu.

- Premišljaš se?

Ukočila se na prijeteći podsmijeh u njegovu glasu. - Da - reče pomalo nejednako dišući - od

hladnoće, naravno. - Noćas je prehladno da bih bila vani.

Tiho zareži i privuče ju još bliže. Zrak joj je pobjegao iz pluća uz težak uzdah.

- Nisam mislio na to i ti to znaš. Zar mi ne želiš nešto reći, milostiva?

Elizabeth je osjetila kako joj je puls poskočio kad joj je krv počela kolati venama. On zna.

Bilo joj je gotovo drago što ju drži od iza jer mu ne vidi povrijeđenost i ljutnju u očima dok ju
gleda.

- Nemaš ništa reći? - zahtijevao je.

Elizabeth je znala da je ljut - i ima pravo biti - ali neće mu dopustiti da ju zastraši. Istrgnula
mu se iz naručja i okrenula prema njemu.

Umalo je zakoračila unatrag. Dragi Bože, zaista je zastrašujuć. Svaki mišić u tijelu činio mu se
napetim i stisnutim, a izraz lica bio mu je jednako mračan i prijeteći kao i glas, ali ono što ju
je uzdrmalo bile su njegove oči. Prikovao ju je pogledom vatrenom žestinom koju nikad prije
nije doživjela. Osjećala se kao grešna nevjernica dovedena pred vijeće inkvizitora: krivo,
osuđeno i spremno na pokoru - ili da ju spale na lomači.

Duboko je uzdahnula i natjerala se da ga pogleda. Nije učinila ništa čega se može sramiti.
Iskreno mu je rekla svoje planove. - Što bi želio da kažem? Očito znaš da sam se pristala udati
za grofa. Žao mi je što si morao ovako saznati. Sama bih ti rekla, ali Jo mi je rekla da nisi ovdje.

- Zar nisi pomislila kako prvo duguješ odgovor meni? Nisam li zaslužio objašnjenje prije nego
što se pristaneš udati za nekoga drugoga? - Smrknut je izraz napukao otkrivši bljesak
patničkih osjećaja. - Dovraga, El, vidio sam kako ga ljubiš.

Boja joj je nestala s lica, a prsa su ju stegnula od užasa... i krivnje. - Oh, Bože, Thome, žao mi
je. To...

Što može reći? Da to nije značilo ništa? Ali jest. Značilo je sve. Udaje se za nekoga drugoga i
oboje to moraju prihvatiti.

Pribrala se i duboko udahnula. - Pokušala sam ti reći neki dan, ali nisi me želio slušati. -
Poljubio ju je prije nego što ga je stigla odbiti.

Bilo je očito daju još uvijek ne želi slušati. - Što da sam se vratio tek sutra? Moglo je biti
prekasno.

Već je bilo prekasno.

Zacijelo joj je vidio odlučnost u izrazu lica. - Ne možeš se udati za njega. Ne voliš ga. Voliš
mene.

Ništa nije rekla.

Izgledao je šokirano. - Nećeš to poreći?

Slegne ramenima. - Moji osjećaji ne znače ništa.

U nevjerici je piljio u nju. - Želiš li reći da me voliš, ali da to nema veze?

Naježila se od naleta vjetra. Čvršće stisne ogrtač oko ramena dok je zurila u njega ne znajući
što bi rekla.

Opsovao je i odveo ju do najbliže građevine - što su bile staje. Okružili su ju oštri mirisi i
sparan zrak. Možda će joj smrad odvući pozornost? Bog zna da joj nije odvukao pozornost
prošli put. Prošli put...

Nemoj razmišljati o tome.

Zatvorivši vrata iza njih, reče: - Ovdje će biti toplije. Moglo bi mirisati bolje, ali barem nisi na
vjetru.

- Trebala bih poći.

- Ne dok ne završimo.

- Završili smo. To ti pokušavam reći.

- Kako mi to možeš reći? - Posegnuo je i primio joj lice u veliku, žuljavu ruku koja ju je
naizgled progutala. - Kriste, draga, upravo si mi rekla da me voliš.

Prsa su joj se od nježnosti i sreće u njegovu pogledu nabila u rebra i gotovo je izgubila dah.

Skrenula je pogled. - To nije dovoljno.

Iako je žudjela za time iz dna duše.

Palac kojim joj je nježno milovao obraz stane. - U krivu si, to je sve. Nikakvo bogatstvo i
položaj na svijetu neće nadoknaditi ono što se nalazi ovdje. - Ruku joj je pomaknuo na srce i
prekrio ju svojom. - Znam da ti je teško. Znam čega tražim da se odrekneš.

Elizabeth osjeti iskru bijesa. - Znaš li? Mislim da nemaš pojma. - On živi u nekakvoj
romantičnoj maštariji gdje je ljubav jedina bitna stvar. Ali ljubav joj neće staviti hranu u
želudac ili joj pružiti krov nad glavom. Ljubav se neće pobrinuti za budućnost njezine djece.
Ljubav neće premostiti jaz koji ih dijeli u očima društva i učiniti ga prihvatljivim mužem. -
Moja dužnost prema obitelji - moju jedina dužnost - jest da se dobro udam. Uz to što to
zanemaruješ, tražiš me da se odreknem bogatstva, položaja i sigurnosti, a za kakav život? Jesi
li razmislio kako ćemo živjeti? Gdje ćemo živjeti? Jer te uvjeravam da bez mog miraza
one torbe s novcem koje sam spremila neće dugo potrajati.

Čvrsto je stisnuo usta u tanku, bijelu crtu. - Ne trebamo prokleti novac tvoga brata - iako me
ne iznenađuje što bi te kopile kaznilo jer se udaješ za mene. - To nije kazna; to je
neodobravanje. - Rekao sam ti da ću se moći brinuti za tebe. Uštedio sam nešto novca.

- Novca koji ćeš trebati ako želiš postati vitezom - ona istakne.
Mogla je vidjeti kako je čvršće stisnuo čeljust. Mišić ispod obraza počeo mu se trzati. Očito
nije cijenio dozu stvarnosti više nego ona kad je to sve čula od Jamieja. - I dovoljno da imamo
gdje živjeti. Možda bismo neko vrijeme morali živjeti jednostavno, ali neće uvijek biti tako.
Ne mogu vidjeti budućnost i dati ti sve odgovore koje želiš, ali mogu ti reći da ću učiniti sve
u svojoj moći kako bih se pobrinuo da imaš život koji želiš. Dovraga, ako to znači život u
Parizu, iz petnih ću se žila potruditi da te odvedem tamo.

Nije mogla spriječiti da joj se jedan ugao usta podigne. - Mrzio bi živjeti tamo. Svi pričaju
francuski.

Usta mu se iskrive na šalu. Ali brzo se uozbiljio. - Zar ne vidiš? Ništa od toga nije bitno. Da si
uz mene, ne bi me bilo briga ni da pričaju grčki. Pronašao bih način da nam bude dobro. -
Zastao je. - Sjećaš li se kad sam te tražio da skočiš na ono drvo?

Ona kimne glavom. Kako bi mogla zaboraviti? Bila je to jedna od najstrašnijih stvari koje je
učinila u životu.

- Tražim te da to učiniš opet. Tražim da vjeruješ u mene - da imaš malo vjere. Tražim te da
skočiš.

Željela je. Bože, koliko je željela. Dio nje želio je vjerovati da će uvijek biti tamo da ju uhvati.
Da će ljubav biti dovoljna. Ali veći dio - praktičniji dio - znao je da joj treba više. Treba joj
sigurnost. Thom je rekao da ništa nije sigurno. Možda nije, ali Randolph je bio blizu potpune
sigurnosti koliko se mogla nadati. - Ne mogu.

Izraz mu se smrknuo od ljutnje i frustracije. - Želiš reći da nećeš.

Nije mu proturječila.

- Svega bih se odrekao za tebe - reče žestoko.

Elizabeth se nakostriješi; to nije pošteno. - Što je lako reći kad se ne odričeš ničega.

Lice mu je problijedjelo. - Nikad te nisam namjeravao nazvati kukavicom, ali ako se budeš
držala ovoga - ako se pristaneš udati za muškarca kojeg ne voliš iz krivih razloga, jer je
pomisao da se udaš za mene toliko strašna - to je ono što ćeš biti i dobit ćeš ono što zaslužuješ.

Zarumenjela se. - Nemoj mi prijetiti.

Zgrabi ju za ruku i privuče k sebi. - Kad bih mislio da bi te to prisililo da prihvatiš istinu,
dobila bi vraški više od običnih prijetnji.

- Kakvu istinu?

- Da ćeš žaliti ostatak života ako se pristaneš udati za njega. Da ćeš svaki put kad te odvede u
krevet željeti da si sa mnom. Da se ni s jednim muškarcem nećeš osjećati kao sa mnom. Da si
moja i da si bila moja otkad si me prvi put poljubila.
Priljubio ju je malo bliže dopustivši joj da mu osjeti toplinu i tvrdoću tijela. Dopustivši joj da
osjeti koliko si savršeno pristaju. Kako je dodir dovoljan da joj zapali svaki živčani završetak
u tijelu i ispuni ju očajničkom čežnjom.

Pogled mu se smrknuo kad je spustio usta prema njezinima. Mučenički blizu. Bolno blizu.
Tako blizu da je mogla okusiti omamljujuć dah na jeziku i osjetiti toplinu njegovih usana kako
ju obuzima.

- Trebam li ti to dokazati? Trebam li ti skinuti odjeću, poleći te na onu slamu i voditi ljubav s
tobom dok je jedino što možeš ponavljati moje ime iznova i iznova dok vrištiš svršavajući? -
Rukom joj je prekrio grudi primivši ih nježno, ali posesivno. Kao da dokazuje ono što joj
govori, bradavica joj se ukrutila od dodira. Izvila mu se dublje u naručju ne mogavši pregristi
jezik i spriječiti tih jecaj užitka i nalet topline koji ju je obuzeo.

- Bi li me zaustavila? Bi li me odbila? - Izazivao ju je da odgovori. - A ako ti uzmem nevinost,

što onda, Elizabeth? Hoće li te Randolph još uvijek uzeti ili ćeš se biti prisiljena udati za
mene?

Duboko je udahnula zureći u njega razrogačenih očiju. Ne bi to učinio... zar ne? Thom je bio
previše plemenit da bi ju zaveo. Nije se morala pitati bi li mogao. Znala je odgovor. Nije mogla
zadržati svoju žudnju za njim ništa više nego što je mogla spriječiti da se valovi razbiju
o obalu.

Zacijelo joj je primijetio strah u očima i pusti ju. - Ne brini - reče uz ogorčen podsmijeh. -
Možda nemam zemlju ili titulu, ali nisam bez časti i mislim da sam vrjedniji od onoga kakvim
me vidi društvo. Dovoljno dobro za jebanje nije dovoljno dobro. Zaslužujem više.

Bio je u pravu. Jest. Zaslužio je više nego što mu ona može dati.

Nestao je bez ijedne riječi.

- Ja, Elizabeth, uzimam tebe, Thomasa, za muža...

Thom se trznuo u sebi čuvši to ime - ironija je bila okrutna i oštra. To sam trebao biti ja.

Iako mu izraz lica nije odavao ništa, MacKay je znao.

- Ne moraš biti ovdje - velik Visočanin došapne mu sa strane. Čuvari su se zajedno s naizgled
pola grada skupili u refektoriju kako bi svjedočili zarukama. Iako su Douglas i Randolph još
jutros nasamo potpisali ugovore - vjerojatno u kraljevoj prisutnosti zbog važnosti saveza -
zaruke će se održati javno pred opatom. Nije moralo biti tako, ali time je događaju dodana
važnost i svečanost. Douglas nije ostavljao mjesta sumnji u obvezujuću prirodu ugovora.

- Da, moram - Thom reče.

MacKay ga dugo odmjeri i kimne glavom. - Razumijem. Nalazio sam se u istom položaju. Neče
pomoči. Pomoči će samo jedna stvar, ali to će morati pričekati.
Ništa neće pomoči, ali Thom svejedno kimne glavom i na silu skrene pogled natrag prema
svečanosti koja se održavala pred njim.

Elizabeth nikad nije izgledala ljepše i ta ga ljepota nikad nije ostavila tako hladnim. Svakim
je centimetrom izgledala poput otmjene ledene princeze u finoj srebrnkastoj, svjetloplavoj
haljini (plavo je tradicionalna boja čistoče) s kosom prekrivenom svilenim velom iste boje i
pričvršćenom veličanstvenom krunom ukrašenom ogromnim dijamantima. To je bez sumnje
bio Randolphov zaručnički dar. Svaki put kad bi se pomaknula ili bi ju udarila zraka sunca,
zabljesnula je. Opet je bila onaj savršen, rijedak dragulj, a on je bio dječačić koji gleda u
zasljepljujuću raskoš koja nikad neće biti njegova.

U ono što sad pripada jednako zasljepljujuće raskošnom čovjeku uz nju. Randolph je također
bio kvalitetno odjeven - oklop mu je blistao, a kaput mu je bio sjajan i šaren - svakim je
centimetrom bio princ na bijelom

konju iz bajke. Da bi upotpunili veličanstven prizor, uz sretan se par na jednoj strani nalazio
kralj, a Douglas na drugoj.

Douglas se osvrne preko ramena i pogleda Thoma dugo se zaustavivši prije nego što se
okrenuo natrag.

I Douglas i Jo nesigurno su držali Thoma na oku otkad je ušetao u građevinu kao da očekuju
da učini nešto naglo. Nije se mogao susresti s Joinim pogledom - ne bi mogao podnijeti
sažaljenje - ali s Douglasovim... Douglasa je gledao ravno u oči. Thom je godinama držao jezik
za zubima i usavršio je kamenu ravnodušnost, a sad ju je koristio kako bi se pretvarao da mu
ništa od toga nije bitno. Pretvarao se da se svake minute koju je bio prisiljen stajati tamo ne
osječa kao da mu netko guli kožu i nabija čavle dublje i dublje u kosti.

Izgubio ju je. Borio se za nju i nije prokleto ništa promijenio.

Ali njihovi su strahovi bili uzaludni. Thom neće učiniti ništa naglo. Neče učiniti prokleto ništa
osim sjediti i gledati ih.

Sinoč je učinio sve što je mogao.

Koliko god povrijeđen i ljutit Thom bio nakon obračuna s Elizabeth usred noči, još je uvijek
postojao dio njega koji nije mislio da će se uistinu udati. Dio njega koji je govorio da će se
probuditi i iznenada shvatiti da ga voli dovoljno da se odupre svojim demonima i skoči
vjerujuči da će uvijek biti tu da ju uhvati. Da može imati povjerenja u njega. Da će učiniti što
god treba kako bi joj dao dobar život i učinio je sretnom bez obzira na to gdje je rođen ili
koliko ih rangova dijeli.

Ali stoječi tamo, slušajuči ju kako izgovara zavjete kojima će se obvezati za drugog muškarca,
gledajući ju kako mu da je ruku da joj stavi zaručnički prsten, Thom je znao da je budala u
zabludi, baš kao što mu je rekla milostiva Marjorie. Još gore, naivna budala u zabludi.
Mislio je da će se sve posložiti kad shvati da ga voli. Mislio je da će ljubav biti dovoljna. Da će
nadoknaditi nekoliko dvoraca, kvalitetne dragulje i neplemićko podrijetlo.

Ali prevario se. Strahovito se prevario. Svakom prokletom riječju, svakim mučnim trenutkom
ove lakrdije koji je prolazio, točno mu je pokazivala što joj je važno.

A to nije on.

Čuvao je tračak nade do posljednje minute. Ali kad je Randolph spustio glavu i svojim usnama
dotaknuo njezine u več drugom poljupcu kojemu je Thom bio prisiljen svjedočiti, poljupcu
koji je zapečatio pogodbu, bila je to posljednja izdaja - posljednji čin koji će ju
zauvijek izbrisati iz njegova srca.

Dao bi joj sve. Možda je to bilo lako reči kad se on nije kockao kao ona, ali to ne znači da je
manje istinito.

No to nije bilo dovoljno.

Vatra je ugašena po posljednji put. Srce mu je postalo hladno, mračno i prazno. Ništa nije
ostalo od ljubavi koju je nekoč osječao prema njoj. Više nije njegova; pripada drugomu
muškarcu.

Nije ju čak mogao ni mrziti. Razumio je zašto je učinila to što je učinila. Prema svima u ovoj
prostoriji donijela je ispravnu odluku. Odabrati njega bila je "pogrešna". Ali to mu ništa nije
olakšavalo.

Mislio je da ga voli dovoljno da se odupre propisima društva i željama svoga brata. Mislio je
da će se odreči obećanja silnog bogatstva za skromniju budučnost. Mislio je da će se boriti za
njega kao i on za nju. Mislio je da će se snažna, živahna djevojka u koju se zaljubio suočiti
s demonima prošlosti, a ne pobječi od njih.

Možda je tražio previše. Možda je bilo nerealno - naivno - očekivati da će se odreći svega kad
je sve što joj on ima za ponuditi on sam. Još čak nije ni vitez.

Ali u pepelu ostataka svoga srca napokon je pronašao smisao. K vragu i ona. Ako ga ne voli
dovoljno da se bori za njega, ako ne može vidjeti da vrijednost muškarca nije u vrećama zlata,
dvorcima ili titulama, ona je na gubitku.

MacKay i Sutherland pokušali su ga natjerati da ode, ali odbio je. Učinit će to, dovraga. Sve to.
Stoga, kad su se Čuvari napokon skupili pred glavnim stolom tijekom dugog obroka kako bi
čestitali sretnomu paru, Thom je bio među njima.

Nije ni trepnuo, nije se pripremao i nije izbjegavao njezin pogled. Naklonio se pred njom i
iskreno joj poželio sreću. - Nadam se da ćeš pronaći sve što si ikad željela.

Pogledala ga je, blijeda i zatečena, očito ne znajući što bi rekla ili učinila. Napokon zamuca: -
H-hvala ti.
Nastavio bi i ostao na tome da nije spustio pogled i ugledao joj tanak brončan rub pod
rukavom.

Mišići su mu se toliko ukočili da su se možda sledili. Na jedan razbješnjujuč trenutak želio je

posegnuti, otkinuti joj narukvicu sa zapešća i baciti ju u prokletu vatru iza njih.

Zacijelo je osjetila opasnost jer je duboko udahnula i rukom se primila za zapešće.

Ali ne mora biti uznemirena. Bljesak bijesa nestao je istom brzinom kojom se i pojavio. Izraz
lica bio mu je savršeno miran kad ju je pogledao u oči i rekao: - Mislim da bi sad to vjerojatno
trebala skinuti.

Prije nego što je stigla odgovoriti MacKay ga gurne naprijed.

Čim su se udaljili dovoljno da ih ne čuju, veliki Visočanin rukom pljesne Thoma po leđima i
mrgodno reče: - Mislim da je to dosta mučenja za jednu večer. Vrijeme je da nađemo onu
pomoć.

Ispostavilo se da je pomoć tekućina boje jantara koja je žarila poput vatre dok mu je klizila
niz grlo. Po prvi put u životu Thom se napio do besvijesti. MacKay i Sutherland - i možda još
nekoliko ljudi (sjećanje mu je mutno) - pošteno su ga napili.

Ali sjećao se jedne stvari. U pitanju je bilo nekakvo natjecanje - Čuvari su uvijek izazivali jedni
druge. Thom se sjeća kako je podigao pogled s vrča uisge beathae i ugledao kako mu oštrica
prolijeće iznad glave. Zabila se u zid od pletera i žbuke pivnice u koju su ga muškarci odveli.
Uslijedio je još jedan bodež... i još jedan. Očito su pokušavali pogoditi metu igrajući igru tko
će pogoditi bliže. Ali to nije bilo bitno jer mu je kroz pijanu izmaglicu na pamet pala ideja.

MacKay je bio u pravu. Piće je pomoglo - barem dok se Thom nije probudio. Ali tada je znao
što mora učiniti.
DVADESETTRI
Sve je bilo savršeno. Elizabeth je morala biti najsretnija žena u kršćanskom svijetu. Slavlje je
bilo nalik onima o kojima je oduvijek sanjala. Sjedila je uz kralja - koji će joj uskoro biti ujak
po braku - u predivnoj haljini, pila najfinije vino iz kraljevskog kaleža za gozbe
(pehar ukrašen dragu ima i napravljen od zlata!), jela je sa srebrnih tanjura, srebrnim
žlicama i kvalitetnim posuđem gdje god se okreneš. Iako je bila korizma, trbuh će joj biti pun.
Tko bi normalan odbio takav život? Je li tako pogrešno ne željeti se mučiti?

Elizabeth nije željela priznati da je pogriješila, čak ni kad joj je kožu oblio hladan znoj i kad
joj je srce počelo udarati toliko brzo da je mislila da će se onesvijestiti za vrijeme svečanosti
ni kad nije mogla pogledati Joannu u oči za vrijeme gozbe ni kad joj želudac od mučnine nije
dopustio da pojede više od nekoliko zalogaja hrane ili kad nikakva količina vina iz zlatnog
pehara ni toplina vatre nisu mogli ugrijati hladnoću u njoj, a naročito ne kad ju je srce
stegnulo u škripcu grla kad je Thom prišao da im čestita.

Što je očekivala? Razumijevanje? Oprost? Da će stvari ostati iste? Možda ne, ali nije očekivala
ni ovo. Pogled u njegovim očima duboko ju je povrijedio i prvi tračci istinske panike poskočili
su joj u prsima. Kao da je pogledala u hladne, ravnodušne oči stranca. Čovjek koji ju je držao
u naručju i dirao ju tako nježno i strastveno nestao je kao i ljubav koju je uvijek osjećala, a
ponekad možda uzimala zdravo za gotovo, i za koju je napokon priznala da mu je uzvraća.

Bio je to trenutak kad ju je u punom jeku udarila spoznaja onoga što je učinila. Kakve veze
ima što je čaša iz koje pije zlatna ako sve ima okus po pepelu? Željela ga je pozvati natrag. Ali
što mu može reći? Donijela je odluku.

Pogrešno. Kukavica. Željela je rukama prekriti uši da zaustavi uvredljiv glas u glavi koji nije
mogla stišati.

Umjesto toga na lice je navukla masku sreće i skinula narukvicu te ju spremila u torbicu oko
struka. Thom je bio u pravu: došlo je vrijeme da prošlost ostavi iza sebe.

Ovaj je brak ono što želi.

Osmijeh na licu bio joj je toliko blistav da se umalo uvjerila kako je sretna.

Jelo je jedva završilo prije nego što se bacila na planiranje vjenčanja. Nije bilo mnogo
vremena za trošenje. Vjenčanje će se održati u samostanu za tri tjedna - nekoliko dana nakon
Uskrsa i kraja korizme - a postoje brojni detalji za koje se željela pobrinuti. Tamo će biti svaki
važan plemić u zemlji, a Randolph i kralj namjeravali su pripremiti najveće slavlje koje je do
sad vidio za svoje kratke vladavine.

Nije li to predivno? Kolika je samo sretnica! Koja djevojčica nije sanjala o vjenčanju iz bajke
koje priliči...
Princezi.

Stegnulo ju je u prsima. Mora prestati s tim. Mora prestati razmišljati o njem. Točno je znala
što treba učiniti da si skrene pozornost.

Jamie joj je dao neograničen budžet za kupovinu nove odjeće i cipela -ono što je Jo nazivala
njegovim novcem iskupljenja - i Elizabeth nije trošila vrijeme čekajući da ga potroši. Odmah
iduće jutro odvukla je Joannu i rođakinju kod vjerojatno svakog postolara, krojača i trgovca
galanterijom u Edinburghu. Kad su se vratile u samostan, bile su iscrpljene, a trgovci
u glavnoj ulici imali su znatno više srebra u torbicama.

Elizabeth je morala razmišljati o čipkama i ukrašenim obrubima, trakama svih boja, velima,
torbicama, potkošuljama, skicama za nove cipele i hrpama šarene tkanine za nove haljine
koje su joj trenutno bile razbacane po krevetu.

- Što mislite o ovome? - upita približivši velik komad tkanine vratu. -Jeste li ikad vidjele tako
predivnu svilu? Trgovac je rekao da je

najkvalitetnija koju je ikad vidio. Dolazi s Dalekog istoka, a ne iz Španjolske ili sa Sicilije.

- Zasigurno košta kao da ju je sam Marco Polo donio natrag Putom svile - Izzie reče ironično.
Oporavila se od prehlade, iako se činila malo bljeđom nego inače. - Mislim da će rođak James
mrvicu požaliti kad se vrati.

Jamie je to jutro otišao na zadatak u obližnji Stirling, pomoči Edwardu Bruceu s opsadom.

- Mislim da je vrlo lijepa - Joanna reče. - Boja ti odgovara očima. I pretpostavljam da Jamie za
promjenu neće imati što reči za tvoje račune.

Elizabeth je zanemarila suptilnu aluziju na Jamiejevu navodnu krivnju - nije se imao razloga
osjećati krivim, nije ju prisilio ni na što, to je bila Elizabethina odluka - ali Joanna ju nije
željela slušati. - Mislite li da je dovoljno dobra za vjenčanicu? Možda ako krojač doda bisere
na korzet i dio podsuknje vidljiv ispod prednjeg proreza kaputa?

Raspravljanje o skicama za nove haljine bio im je najdraži način provođenja vremena. Obično
bi provodile sate odlučujući o savršenom postavljanju određenog ukrasa, veza ili perli.
Činjenica da se ovaj put radi o njezinu vjenčanju trebala bi to učiniti još zabavnijim.

Ali bez obzira na to koliko je ushićenja pokušavala smoći, nije joj polazilo za rukom. Nikakvi
ukrasi neće moći zamaskirati lažnu sreću i paniku koja ključa u njoj. Istina ne može ostati
zakopana ispod hrpe lijepe tkanine.

Pogrešno. Kukavica.

- Bože, zašto već ne zašutiš?

Elizabeth nije shvatila da je progovorila naglas dok i Joanna i rođakinja nisu uzdahnule i
šokirano ju pogledale.

Zacijelo gubim razum.

Elizabeth se užurbano ispričala. Bila je toliko iscrpljena da je razgovarala sama sa sobom,

tvrdila je uz usiljen osmijeh.

Ali nikoga nije zavarala - a najmanje sebe. Najspektakularnije vjenčanje, najljepša haljina,
najsjajniji par cipela... ništa od toga neće promijeniti ono što bi trebao biti najvažniji dio
vjenčanja: mladoženju.

Ipak nije sve savršeno.

Oprezno izgrađen zid lažne hrabrosti raspao se i Elizabeth više nije mogla poreći ono što je
znala od trenutka kad je stala pred opata i izrekla zavjete: strašno je pogriješila.

I, Bože, pomozi, bilo je prekasno da išta učini povodom toga.

★★★

- Jesi li siguran? - kralj upita.

Thom odmahne glavom. - Ne, ali vrijedi pokušati.

Okupili su se u Randolphovu šatoru - svih deset članova Čuvara Visočja, Thom, Randolph,
kralj i kraljev najbliži savjetnik, Neil Campbell. Douglas bi vjerojatno bio uključen da je bio
tamo, ali Thom je znao da nije jedini komu je drago što nije. Ako budu uspješni, Randolph
neće željeti podijeliti zasluge sa suparnikom. Jesu li ga zato na nekoliko dana poslali u
Stirling?

- Ako klinovi ne budu izdržali, past ćeš i poginuti - MacLeod reče.

- Izdržat će - Thom reče sigurnije nego što se osjećao.

- A što ako ne budu? - MacLeod ga izazove.

Thom ništa nije rekao. Nije morao. Svi su znali cijenu rizika; rizika koji je bio voljan prihvatiti.
Usredotočio se samo na svoju ulogu u Bruceovoj vojsci. Odlučio je zaraditi status viteza i
mjesto među Čuvarima.

Nadahnula ga je igra bacanja bodeža u zid, iako je tek kad se iduće jutro probudio s
mučninom u želucu i razornom glavoboljom shvatio kako se slično može primijeniti na
stijenu dvorca Edinburgh.

Isti je tren tog jutra otišao do kovačnice i umjesto rada na Douglasovu maču (koji je bio skoro
gotov, ali nije ga želio gledati), prilagodio je nekoliko malenih čeličnih šiljaka. Svaki je bio
dugačak oko petnaest centimetara, s jedne strane debljine od oko dva i pol centimetra, a s
druge zašiljen. Morali su biti dovoljno jaki da mu izdrže težinu, ali tanki i dovoljno oštri da ih
može nabiti u male pukotine u stijeni. Nekoliko njih na strateškim mjestima trebalo bi
pomoči Thomu da se popne preko glatkog dijela stijene gdje prije nije mogao proči. Kad
prođe taj dio, nadao se da će ostatku ljudi moči spustiti jedne od Bruceovih genijalnih
ljestvi od užeta s kukama i omogućiti im da se popnu za njim te - ako sreća bude na njihovoj
strani - zauzeti dvorac.

MacRuairi se želio popeti po klinovima za njim kako bi mu pomogao s ljestvama, ali Thom
mu je rekao kako bi to bio nepotreban rizik.

Kralj se složio. - Nemam želju tvojoj ženi reći da sam ti dopustio da padneš s litice.

Bruce se naježio, a ostatak je muškaraca prasnuo u smijeh, iako je Thom bio poprilično
siguran da se kralj nije šalio. Koliko je čuo,

Bella MacDuff bila je zastrašujuć protivnik. Pretpostavljao je da mora biti kad je uzela
Lachlana MacRuairija za muža.

- Hoćeš li moći učvrstiti klinove, a da ne uzbuniš garnizon? - Randolph upita.

Bilo je to dobro pitanje. Bez obzira na to što je Thom osobno osjećao prema čovjeku,
Randolph nije postao jedan od najdragocjenijih zapovjednika Roberta Brucea samo zbog
rodbinske veze. Možda je povremeno previše bahat magarac, ali bio je lukavac koji je znao
koristiti mač i nije se bojao malo zaprljati sav taj blještav oklop.

- Pokušat ću prigušiti zvuk koliko mogu komadom kože ili tkanine, ali najteži dio zadatka bit
će spriječiti da garnizon čuje udaranje čekića -Thom odgovori. Dobro, osim mogućnosti da
padne i pogine. - Ali mislio sam da biste im možda vi i vaši ljudi mogli nekako odvući
pozornost na vratima.

Muškarci su neko vrijeme raspravljali o tome i složili se da bi moglo upaliti.

Ali Randolph nije želio pristati na jedan dio. Inzistirao je na tome da bude dio skupine koja
će se popeti po stijeni. Ako ovo uđe u povijest, želio je zasluge. Thom nije želio razmišljati o
tome kako pomaže muškarcu, koji je osvojio ženu koju voli, u borbi za besmrtnost. On će ju
također zaraditi, iako nije sumnjao da će Randolph biti čovjek kojega će povijest pamtiti.

Odlučili su povesti trideset ljudi. Uz Čuvare, Thoma i Randolpha, dodali su osamnaest

Randolphovih Visočana iz Moraya od kojih su svi imali nešto penjačkog iskustva. Thom je
sam odabrao najbolje od njih ranije danas.

Kralj će voditi ostatak vojske zadužen za lažan napad na vratima. Nadali su se da će uspjeti
odvući većinu garnizona do južnog ulaza i podalje od muškaraca koji se pokušavaju popeti
uz sjeverni dio stijene.
Kako je nestrpljivo želio zauzeti dvorac i privesti kraju opsadu dugu gotovo dva i pol mjeseca,
kralj im je rekao da krenu čim budu spremni. Nakon večerašnjeg izviđačkog zadatka, sutra
će navečer pokušati zaraditi besmrtnost.

Ako ovo upali, Thom je znao da će si osigurati status viteza i mjesto među Čuvarima. To su
mu trenutno bile jedine bitne stvari.

★★★

Elizabethje polako ludjela. Čak i sa svom zabavom i aktivnostima koje Edinburgh može
ponuditi, nije se mogla opustiti. Sav nemir koji je doživjela u Blackhouseu i pripisala dosadi
zbog života na selu nikad se nije ni približio onomu što proživljava trenutno.

Barem nije bila prisiljena hiniti sreću s mladoženjom. Upadalo je u oči da su Randolph i kralj
odsutni za vrijeme jučerašnje večere i današnjeg ručka.

Jesu li napokon napredovali s opsadom? Nadala se da jesu zbog Randolpha, ali zbog sebe nije
bila tako sigurna. Bez opsade da mu odvuče pozornost, mogla bi ga vidjeti mnogo češće i
pitala se koliko će dugo moći skrivati svoje dotrajale i iscrpljene osjećaje.

U četvrtak, dva dana nakon zaruka, kad je milostiva Helen spomenula kako opet ide u kamp
pobrinuti se za vojnike, Elizabeth je praktički skočila na priliku da joj se pridruži. Upravo joj
je to trebalo da skrene misli sa... svega.

Pomisao da bi mogla sresti Thoma tek joj je kasnije pala na pamet. Mislila je da će to moći
podnijeti.

Prevarila se.

Suočila se licem u lice s njim čim su ona i milostiva Helen ušle u kamp. Štoviše, sudbina je
htjela da se zabije ravno u njega dok je izlazio iz šatora - kraljeva šatora, shvatila je po
barjacima vani.

Thom je nakon udarca nagonski posegnuo za njom. Međutim, u trenutku kad ju je prepoznao,
ukočio se i povukao ruku natrag. Pala bi da nije bilo milostive Helen da ju pridrži. Po prvi put
otkad ga poznaje, dopustio bi joj da padne.

Iznenađena od udarca - i još više iznenađena što je to bio on - samo je pogledala njegov leden
izraz lica i osjetila kako joj se osjećaji razbijaju. Povezanost je nestala. - Žao mi je - praktički
je zajecala.

Oboje su znali da se ne ispričava jer se zabila u njega. Ali kameni pogled u njegovim očima
nije ostavljao mjesta sumnji da njezina isprika nije dobrodošla. - Ja sam kriv - reče
nezainteresirano.

- Ako ćete me ispričati. Milostiva - reče pozdravivši milostivu Helen i zatim ode.
Bolno bičevanje bilo je tako snažno i duboko, gulilo joj je kožu, deralo ju, kidalo ju na
komadiće. Nikad se nije osjećala tako bespomoćno. Nije shvaćala koliko će strašno biti ne
imati ga. Još gore, mrzi ju.

Potpuno shrvana, Elizabeth mu je zurila u leđa dok nije nestao u labirintu šatora i drveća.
Prsa su joj gorjela. Stegnulo ju je u grlu. Željela se sklupčati u loptu i plakati. Briznula bi u plač
da Randolph nije izašao za njim. - Milostiva Elizabeth, kakvo ugodno iznenađenje!

Okrenula se prema njemu uz suzan osmijeh. - Gospodine lorde.

Namrštio se možda joj primijetivši sjaj u očima. - Je li sve u redu?

Milostiva Helen spasila ju je da ne mora izmisliti ispriku kad se umiješala umjesto nje. - Bojim
se da sam malo previše nasmijala milostivu Elizabeth s pričama o nepodopštinama mladog
Williama.

Bila je to istina - barem dok se nije glavom zabila u Thoma.

Objašnjenje je naizgled zadovoljilo Randolpha, iako se mrvicu namrštio kad je uzeo

Elizabethinu ruku u svoju. - Jesi li nešto trebala? Žao mi je što se nisam javio danas ili sinoč.
Bili smo... zaposleni.

- Milostiva Elizabeth velikodušno mi je ponudila pomoć pri brizi za ljude danas - milostiva
Helen reče.

- Ah - Randolph se osmjehne. - U tom slučaju nisi došla vidjeti mene. Bio bih razočaran da
nemate tako važan zadatak.

Elizabeth je napokon pronašla glas. - Događa li se nešto s opsadom, lorde?

Iako se osmjehnuo, Elizabeth mu je po držanju i izrazu lica pretpostavila da nešto skriva. -

Nažalost, ne. Opsada je potpuno ista.

Ispitala bi ga više da ju milostiva Helen nije uhvatila za ruku. - Trebale bismo krenuti - reče
znakovito. - Sigurna sam da je grof iznimno zaposlen.

Randolph se činio zahvalnim na prekidu - zbog čega je Elizabeth bila još sigurnija da nešto
smjera.

Međutim, iduća dva sata Elizabeth nije imala vremena razmišljati o Randolphu ili Thomu. U
potpunosti je bila zaokupljena vojnicima koji su posjećivah šator. Na sreću, nije bilo ozbiljnih
ozljeda. Bila je to zbrka upaljenih i istegnutih mišića, natučenih rebara, posjekotine koja
se zagnojila, još jedne koju je trebalo zašiti, "probavnih" problema i nekoliko vrućica od kojih
je samo jedna bila dovoljno ozbiljna da Helen naredi karantenu dok vojnik ne ozdravi.
Vrućica se, poput srdobolje, mogla proširiti kampom poput požara. Činjenica da se nije
razboljelo više ljudi tijekom oštre i nepraštajuće zimske opsade bila je blagoslov.
Elizabeth je osjetila da nešto muči Helen, ali napokon je progovorila tek na kraju dana, kad
su ostale same u šatoru.

- Vjerojatno ne bih trebala ništa reći - i ispričavam se ako prelazim granicu - ali ne mogu
mirno stajati i gledati kako činiš istu pogrešku kao ja, ako je to uistinu ono što radiš.

Elizabeth nije imala pojma o čem priča. - Bojim se da ne razumijem.

- To je zato što sam strašno loša u ovome. Inače se ne uplićem toliko. -Ljupka crvenokosa
iscjeliteljica duboko udahne. - Nisam mogla ne primijetiti kako gledaš Thoma MacGowana.
Ne samo danas nego i prije u Roxburghu.

Elizabeth užasnuto razrogači oči. Oh, Bože, je li toliko očito?

Milostiva Helen prisloni joj dlan na ruku kako bi ju utješila - ili ju je možda pridržala jer je
odjednom osjetila kako joj koljena klecaju. - Ne brini - uvjeravala ju je. - Sigurna sam da nitko
drugi nije primijetio. Ali pretpostavljam da se može reći kako ja znam što treba tražiti.
Nalazila sam se u istoj situaciji kao ti.

- Ali ti si udana za muškarca kojeg voliš. - Elizabeth nije shvatila koliko je otkrila svojim
riječima dok ih nije izgovorila. Rumenilo joj se popelo u obraze.

- Magnus mi nije prvi muž.

Elizabeth nije imala pojma. - Nije?

Milostiva Helen odmahne glavom. - Nakratko sam mu bila udana za najboljeg prijatelja -
zapravo, nekoliko dana. William je otišao na zadatak te noći kad smo se vjenčali i nedugo je
nakon toga poginuo u eksploziji.

William... kao tvoj sin?

Helen kimne glavom prepoznavši neizgovoreno pitanje. - Da, naš je sin dobio ime po njem.

Elizabeth se odmah sažalila nad njom. - Tako mi je žao.

- Bio je predivan čovjek i njegova smrt bila je velik gubitak za sve njegove poznanike -
Magnus i moj brat strašno su patili. Ali nisam ga voljela i nikad se nisam trebala udati za
njega. Nije bilo pošteno prema njemu i gotovo me koštalo ljubavi prema jedinomu muškarcu
kojeg sam ikad voljela. Muškarcu kojeg poznajem otkad sam bila djevojčica.

Baš kao ja.

- Zašto si se udala?

Milostiva Helen bespomoćno slegne ramenima kao da zna da objašnjenje neće biti dovoljno.
- Postojalo je tako mnogo razloga. Za početak, moja je obitelj to željela - William i moj brat
Kenneth zajedno su bili na obuci. - Nije joj promaknuta sličnost s Jamesovim i
Randolphovim bliskim prijateljstvom. - Kenneth i Magnus su se prezirali.

- Ali sad su tako dobri prijatelji.

Helen se nasmije. - Nemoj da te čuju kako to govoriš, bili bi užasnuti. Obitelji su nam bile u
dugoj zavadi. Odabrati Magnusa značilo je da neću odabrati obitelj. - Možda je Elizabeth
mogla razumjeti i to. - Kad sam se udala za Williama, mislila sam da sam izgubila Magnusa.
Povrijedila sam mu ponos odbivši ga. - Uputila joj je pogled kao da bi i to moglo
zvučati poznato. - Bio je tvrdoglav. Rekao mi je da me više ne voli. Tek sam nakon vjenčanja
shvatila da je lagao. Ali tada je bilo prekasno.

- Kao i za mene - Elizabeth reče ne mogavši sakriti razočaranje.

Milostiva Helen odmahne glavom. - Nije prekasno. Zaruke se mogu raskinuti. Bit će
neugodno, ali, vjeruj mi, bit će bolje nego druga opcija. Ali... - Glas joj je odlutao kao da nije
sigurna što bi rekla. - Bolje se požuri.

- Vjenčanje je za tri tjedna.

Milostiva Helen nije rekla ništa, nego samo zagrize usnu.

- Što je?

Milostiva Helen odmahne glavom. - Rekla sam previše, Magnus će biti bijesan jer sam išta
rekla. Ali nisam ništa odala.

Činilo se kako se pokušava opravdati samoj sebi.

Elizabeth je trebao trenutak da si sve posloži u glavi, a kad jest, znala je zašto se milostiva
Helen toliko suzdržava. - Nešto planiraju, zar ne? -Nije joj trebao odgovor. Randolph, Čuvari,
Thom...

Oh, Bože, Thom. Razrogači oči i uhvati se za jednu od greda u šatoru da dođe k sebi. Prisjetila
se ranijih strahova zbog toga zašto ga Čuvari vjerojatno novače. - Ne može... ne bi -
promrmljala si je, a zatim užasnuto pogledala Helen. - Pokušat će se popeti na Castle Rock,
zar ne?

Milostiva Helen izgledala je zatečeno jer je pogodila. Nije morala ništa potvrditi, Elizabeth je
već znala.

- To je samoubojstvo. Neću mu to dopustiti!

Ne može umrijeti... Oh, Bože. Suze su joj zastale u grlu. Ona će umrijeti bez njega.

Pogled koji se susreo s njezinim bio je suosjećajan i tužan. Bilo je jasno kako druga žena misli
da je za to prekasno. - Samo se pobrini da zna što osjećaš.
Elizabeth je već napola izašla iz šatora.

- Čekaj - Helen reče povukavši ju natrag. - Ne možeš samo doći u pola kampa i obratiti mu se
pred svima.

Elizabeth je ostala šokirana shvativši da je upravo to namjeravala učiniti. Van pameti od

panike, nije razmišljala ni o čem drugome osim o činjenici da ga mora zaustaviti.

- Bit će u društvu - iscjeliteljica reče gotovo sebi u bradu. - Moramo smisliti način da ostane
sam. - Prstom je lupkala po usnama.

- Daj mi nekoliko minuta.

Milostiva Helen očito je bila dobra u prijevarama poput Elizabeth. Za manje od toga vremena
poslala je papir s porukom da je Thom odmah potreban u području "staja" gdje se čuvaju
konji. To se nalazilo na udaljenoj strani kampa - zbog smrada životinja - i manje su šanse da
će im netko prisluškivati razgovor.

Dečku je naređeno da ne spominje tko mu je dao poruku. Ako ga pitaju, treba reći da nešto
nije u redu s konjem kojega je Thom jahao.

Poznavajući Thomovu ljubav prema konjima, Elizabeth nije bila sigurna da će to biti
dovoljno. Ali nedugo nakon što je došla na položaj -u šator korišten za spremanje slame -
vidjela je kako ide prema njoj.

Sa srcem u grlu izašla je i stala mu na put. Izraz lica bio mu je toliko smrknut od bijesa da je
umalo izgubila hrabrost. Ali onda se sjetila zašto ga je morala vidjeti. - Ne možeš to učiniti,
Thom. Neću ti dopustiti.

Osvrnuo se kao da se boji da ih netko promatra. Ali šator ih je sakrio od pogleda iz glavnog
kampa.

- Kakvu to, dovraga, igru igraš? Ne bi trebala biti ovdje i vraški mi sigurno ne bi trebala slati
lažne poruke.

- Morala sam razgovarati s tobom - reče. - Znam što namjeravaš i ne možeš to učiniti - umrijet
ćeš.

Uputio joj je ozbiljan pogled - tako ju je očito jedino bio sposoban trenutno gledati. Naježila
se od hladnoće u njegovim očima.

- Što god misliš da znaš, ne tiče te se.

- Znam da ćeš se večeras pokušati uspeti na Castle Rock i pokušati zauzeti dvorac. I znam da
se to smatra nemogućim usponom i umrijet ćeš ako pokušaš. Ne mogu ti to dopustiti.
Nije ni trepnuo - nijednom. Njezine očajničke molbe odbijale su se od njega poput kamenčića
od čelik. - Vjerujem da si mi savršeno jasno dala do znanja koliko povjerenja imaš u mene.
Ali ako se brineš, trebala bi se brinuti za svoga zaručnika.

Počeo je odlaziti, ali ona ga uhvati za ruku kako bi ga zaustavila. -Čekaj, Thome, molim te.
Moraš me poslušati. Pogriješila sam.

Potpuno se ukočio. Pogled koji joj je uputio bio je toliko oštar da je poželjela da se vrati čvrst
i nepokolebljiv izraz lica. - Što si?

- Pogriješila sam. Bio si u pravu. Nisam trebala pristati udati se za Randolpha. Volim te. Tako
mi je žao.

Na trenutak je zurio u nju kao da ne može vjerovati što čuje. Osjećala se poput crva koji se
usudio hodati po tanjuru.

- Nevjerojatna si. Čuvaj svoje isprike i što god još imaš reći za nekog drugog. Ja ih ne želim
slušati.

- Ali...

Ledena je mirnoća puknula. Uhvatio ju je za ruku i natjerao da ga pogleda. Glas mu je ključao

od mržnje i sirovog bijesa. - Ne želim čuti ni jebenu riječ, Elizabeth. Što god mi želiš reći,
prekasno je. Donijela si odluku i sad moraš živjeti s njom.

Odgurnuo ju je od sebe oštrim pokretom - kao da je stara lutka koje se zasitio - i otišao. Da se
okrenuo, vidio bi ju kako se srušila na pod.

Ali nije.

Oh, Bože, što je učinila? Što god su nekoć dijelili, što god je nekoć osjećao prema njoj, nestalo
je. I ništa što mu može reći neće ga natjerati da ju posluša.

Najgore od svega, uopće ga ne krivi.

Sad se može samo moliti.

DVADESETČETIRI
Klinovi su izdržali.

Thom je zario prste u pukotinu s nogom namještenom na klinu i povukao se uz posljednji

gladak dio stijene. Kad je stigao na

položaj na uskom zaravnjenom dijelu, uspio je pronaći mjesto gdje će osigurati ljestve od
užeta koje je nosio na ramenu kako bi ih bacio muškarcima ispod. Trznuo se na zvukove
udaranja daski o kamen, ali kad je podigao pogled prema zidu, nije vidio nikakvo pomicanje
u sjeni.

Lažni napad koji su kralj i ostatak vojske poveli na južnim vratima upalio je. Nitko nije čuo
zabijanje šiljka u pukotinu u stijeni ranije, a sad je spustio ljestve bez privlačenja pozornosti.

Kriste, uspio je.

Thom je uzeo trenutak da uživa u zadovoljstvu znajući da je učinio nešto što nije nitko prije
njega. Popeo se na Castle Rock. Dobro, na veći dio. Još je uvijek ostalo otprilike pet metara,
ali opasan dio uspona bio je iza njega.

Jedva je stigao razmisliti o tome prije nego što se dogodila katastrofa -doslovno.

Randolph, koji je inzistirao na tome da bude prvi čovjek koji će se uspeti ljestvama, upravo
se pojavio iz tame ispod kad je jedan od vojnika koji su držali stražu na zidinama iznad bacio
kamen. Je li nešto čuo ili primijetio kretanje i pokušavao shvatiti što je to ili mu je samo
bilo dosadno? Što god bio uzrok, kamen je udario u Randolphovu zatamnjenu kacigu i
izgubio je ravnotežu od siline udarca i šoka. Okliznuo se i pustio ljestve te počeo padati.

Thom nije razmišljao. Da jest, nije bio siguran da bi učinio ono što jest. Bio je to čist nagon.

Skočio je s malog travnatog ruba prema glatkoj stijeni na koju se upravo popeo. Bio je to skok
bez mjesta gdje bi se dočekao. Samo će ga malen komad čelika spriječiti da nestane u tami
iza Randolpha. Thom je jednom rukom posegnuo za šiljkom, a drugom za čovjeka u padu.

- Pogriješila sam.

Zašto, dovraga, trenutno razmišlja o Elizabethinoj zakašnjeloj molbi? I zasigurno ne bi trebao

razmišljati o tome dok leti kroz zrak čekajući sudar sa...

Tijelo mu se nabilo u stijenu, a rub čelične glave šiljka zario mu se u ruku dok se držao svom
snagom, a drugom rukom zahvatio jedva dovoljan komad debelog kožnog cotuna na
Randolphovu vratu kako bi spriječio da padne i pogine. Randolph je imao sreću što je odlučio
ostaviti blještav oklop i ponijeti nešto lakše - čeličnu oklopnu košulju možda ne bi bilo tako
lako uhvatiti.
Thom se osjećao kao da će mu se tijelo raspoloviti. Mišići su mu se napeli dok se borio da ne
pusti ni šiljak ni muškarca koji mu visi na vrhovima prstiju.

Nije ni bio siguran da je Randolph živ dok nije tiho opsovao.

- Jesi li dobro? - Thom napeto šapne još uvijek ne znajući sluša li ih vojnik tamo gore i stisne
zube pateći se s težinom drugog muškarca.

- Zvoni mi u glavi, ali mislim da jesam.

- Možeš h dosegnuti ljestve? Trebale bi ti biti odmah s desne strane. -Nije znao koliko će dugo
šiljak izdržati težinu dvojice ljudi.

- Da.

Nekoliko trenutaka kasnije Thom je osjetio nalet olakšanja kad mu je napetost nestala iz ruku
i ramena. Kriste, osjećao se kao da mu je rame iščašeno.

Kako je još uvijek jednom rukom visio na klinu, Thom je rekao Randolphu da mu da trenutak
prije nego što se počne penjati. Thom je nogama u tami napipao ljestve i nakon malo
namještanja uspio je pustiti ruku s klina i popeti se gore. Randolph se pojavio uz njega
nekoliko minuta kasnije.

Zid iznad njih bio je tih, a vojnik koji je bacio kamen očito je otišao ne znajući kako je zamalo
bezbrižno i slučajno naciljanim kamenom ubio jednog od Bruceovih najvažnijih
zapovjednika.

Čak i u tami bez mjesečine Thom je mogao vidjeti krvavo lice drugog muškarca. Čvrsto je
zgrabio Thomovu ruku. - Hvala ti. Dugujem ti svoj život.

Osjećajući se neugodno zbog zahvalnosti čovjeka kojeg može samo prezirati, Thom odmahne
rukom. - Nije to ništa.

Ali Randolph nije prestajao. - To je bilo nevjerojatno. Kladim se da ne postoji ni šaka ljudi u
kršćanskom svijetu koji bi mogli učiniti ono što si ti upravo uspio. Zacijelo imaš čelične ruke
i prste. Pobrinut ću se da za večerašnji pothvat budeš nagrađen.

- Kako noć još nije ni izbliza gotova, morat ćemo pričekati.

Randolph se glasno nasmije i rukom ga potapša po leđima. - To si u pravu.

Jedva izbjegnut Randolphov pad s litice bio je jedino što je pošlo po krivu te večeri. Ostatak
skupine uspio se popeti po ljestvama bez problema, a kad su ratnici preskočili četiri metra
visok zid, u potpunosti su iznenadili šačicu vojnika ostavljenih da stražare na ovom dijelu
koji nisu slutili ništa.
Oglašen je alarm, ali uz buku Bruceova lažnog napada na vratima, nedovoljno je vojnika
moglo odgovoriti na pravu prijetnju: ljude koji su se sad nalazili u dvorcu.

Borba je bila žestoka i krvava i teža za Bruceove ljude nego što je mogla biti da se nisu izmorili
od napornog penjanja na stijenu visoku gotovo devedeset metara. Nekoliko Randolphovih
Visočana iz Могауа pali su s Englezima, a sam se Randolph, drugi put izbjegavši smrt za dlaku
te večeri, jedva izmaknuo dobro naciljanom engleskom koplju.

Ali kad su stigli do južnih vrata da ih otvore ostatku vojske, bitka je dobivena. Englezi su se
borili neobičnom silinom, ali kad im je zapovjednik pao s prvim rojem ljudi koji su uletjeli u
dvorac, brzo su se predali.

Klicanje Bruceovih ljudi kad su shvatili da je dvorac njihov bio je nešto što Thom nikad neće
zaboraviti. Osjećaj ushićenja, uspjeha i veselja bio je neodoljiv.

Jedan od prvih ljudi koji su mu čestitali bio je sam kralj. Bruceje bacio ruke oko njega i možda
bi ga zavrtio da Thom nije bio tako moćno građen. - Tvoj će hrabar pothvat ove noći biti
nagrađen! Što kažeš, sir Thomase?

Thom se ukoči. - Sir?

Bruce se osmjehne i potapša ga po leđima. - Zaradio si svoj status viteza, mladiću. I - zastane
- kladim se i mjesto s ovim dečkima.

MacLeod se namršti kralju. Zastrašujući vođa Čuvara Visočja cijelo je vrijeme bio u žaru
borbe, ali ne bi to nikad rekao gledajući u njega. Izgledao je hladno, staloženo i netaknuto. -
Mislio sam da je moj posao da pitam.

Bruce nepokajnički slegne ramenima. - Kraljevska privilegija.

MacLeod nije izgledao kao da se slaže, ali se okrene prema Thomu. -Da, kralj je u pravu. Vidio
sam dovoljno nakon onoga što si učinio u Dunbaru, ali ono što si učinio danas samo mi je
učvrstilo stav. Zaradio si mjesto među nama ako ga želiš. - Usta muse izvrnu u nešto
nalik smiješku. - Pod pretpostavkom da možeš izdržati Propast, to jest.

Po načinu na koji je to MacLeod rekao, Thom je nagađao da je to veliko pitanje. Ali nije
sumnjao da može učiniti što god je potrebno. - Želim.

Zapanjujuće blago rečeno. Osjetio je zadovoljstvo koje je zasjenilo čak i osjećaj kad se popeo
na Castle Rock. Na mnogo načina, ovo je bio viši uspon. Uspio je. Zapravo, uspio je više nego
što je namjeravao. Ne samo da će biti vitez, zaradio je mjesto u najelitnijoj vojsci kršćanskog
svijeta.

Koliko su mu puta rekli da je to nemoguće, svi oni udarci, posjekotine i modrice, svi sati koje
je proveo dižući se iz blata, svo podbadanje o njegovu rođenju, koliko je puta želio odustati...
Kriste, bilo je slatko. Samo bi jedna stvar ovo mogla učiniti slađim. Proključao je od bijesa jer
je uopće pomislio na nju.

- Samo bih volio da smo se ranije sjetili penjača - kralj reče odmahnuvši glavom. - Čini se tako
očitim. Da smo te imali godinama ranije, mnogo bi nam lakše bilo vratiti neke od dvoraca. -
Nasmije se. - O tome možemo razgovarati sutra. Ali sada slavimo!

Kralj ga opet potapša po leđima i praktički ga u plesu povede preko dvorišta. Bio je to jedan
od najvećih trenutaka njegove vladavine i Bruce je odlučio uživati u svakoj sekundi. Svi osim
jednog od velikih škotskih dvoraca sad su istrgnuti iz engleskih ruku. Kad kralj Edward
povede vojsku u boj u lipnju, neće imati zaštitu moćnog dvorca Edinburgh. Bruceove su
šanse za pobjedu upravo postale mnogo veće.

Iako je bilo gluho doba noći, oglasilo se crkveno zvono. Ostatak smočnice u dvorcu poharan
je i sve je doneseno u svečanu dvoranu. Bačve piva i vina iznesene su iz podruma - više nego
što su očekivali - i unatoč blagdanskom odricanju, pijenje se nastavilo do ranih jutarnjih sati.

Kad se Thom uvukao u krevet, nije bio samo budući vitez i član Čuvara Visočja, također je bio
barun imanja u Roxburghshireu. Značaj onoga što je postigao zaprepastio ga je.

Međutim, imao je samo nekoliko sati sna prije nego što su ga opet probudili.

Činjenica da mu je to bio nov Poglavar nije ga spriječila da opsuje i okrene se na drugu stranu
navukavši vuneni pokrivač preko glave.

Divlji se Otočanin zacerekao - Thom taj zvuk nikad prije nije čuo od MacLeoda i ta ga je
novotarija čak uspjela trgnuti unatoč silnoj iscrpljenosti. Maknuo je pokrivač i jedva otvorio
jedno oko.

- Ave, Cezare. Vrijeme je da ustaneš i staviš lovorov vijenac. Rim te čeka. Ne želiš prespavati
vlastiti trijumf.

Bilo je daleko prerano za šale. - O čem, dovraga, pričaš?

- Morat ćeš vidjeti sam.

Nedugo kasnije i jest. Glavnom ulicom od dvorca do samostana Holyrood poredala se vesela
rulja - građani Edinburgha izašli su na ulice da pokažu potporu kralju i proslave još jedan
čudesan pothvat koji je možda ključno postignuće onoga što će postati gotovo mitska legenda
o Bruceu.

Randolpha su slavili kao osvajačkog heroja, a Thoma, zbog njegove uloge, kao muškarca koji
je sve to učinio mogućim. Njegova uloga kao ratnika koji se popeo na stijenu koju je
nemoguće osvojiti nije mogla ostati tajnom. Ime mu je odzvanjalo svuda i svi su željeli vidjeti
kovačeva sina iz Douglasa koji se popeo do najvišeg vrha i pokrenuo ovo najnovije čudo.
Kad su se on, Randolph i još nekoliko ljudi iz Могауа pojavili na vratima dvorca, klicanje je
odjekivalo toliko zaglušujuće da je Thom uistinu znao kako se Cezar zacijelo osjećao kad se
vraćao iz svojih pobjeda.

Poprilično prokleto dobro.

Thom je znao da Čuvari ne vjeruju u osobna priznanja i izdvajanje ljudi zbog postignuća te
da sutra će pasti natrag u zaborav. Ali danas će prokleto uživati.

Ali ako je postojalo jedno lice koje je želio vidjeti u gomili više i od kojeg drugog, govorio si
je da je to samo zato što želi osjetiti zadovoljstvo znajući da se prevarila ne vjerujući u njega.

Strahovito se prevarila.

- Pogriješila sam.

Usta mu se iskrive. Vraški je pogriješila.

★★★

Elizabeth se vratila iz kampa s milostivom Helen u tako rastresenom stanju da je bilo

nemoguće skrivati uzrok od Jo i Izzie. Pogriješila je, rekla im je. Voli Thoma i umrijet će prije
nego što ga uspije uvjeriti u tu činjenicu.

Elizabeth nije morala natjerati dvije žene da prisegnu na tajnost; znala je da će otići u grob
prije nego što ikomu kažu što su muškarci isplanirali. Obje su žene odmah razumjele težinu
situacije i iznimnu opasnost.

- Ne! - Jo reče. - Castle Rock? Ne može.

-1 Randolph? - Izzie upita.

Elizabeth kimne glavom.

Nije se iznenadila kad su suze navrle Jo na oči, ali iznenadilo ju je što je Izzie slično reagirala.
Isprva Elizabeth nije razumjela. Ali kad joj je objašnjenje napokon palo na pamet, znala je da
ima još jedan razlog da učini ono što namjerava.

Tijekom tih dugih, mučnih sati čekanja dok nije znala što se događa ni znala je li muškarac
kojeg voli živ ili mrtav, Elizabeth je odlučila dvije stvari: ne može se udati za Randolpha (bez
obzira na posljedice raskida zaruka) i nije prekasno za nju i Thoma. Učinit će što god je
potrebno da mu to dokaže.

Ali ako poznaje Thoma, to neće biti tako lako. Iznevjerila ga je i usput mu nenamjerno
povrijedila najslabiju točku - ponos. Sad to vidi, ali da je barem to vidjela ranije.
Nije bila dovoljno snažna da se odupre obitelji i društvu ni dovoljno hrabra da se suoči s
nesigurnom budućnošću - bez iznimna bogatstva i blagostanja. Dopustila si je da ju poljuljaju
misli o onome što bi se moglo dogoditi njezinoj djeci i izgubila iz vida činjenicu da su jedina
djeca koju želi Thomova.

Još gore, kad ga je odbila, Thom nije shvatio da odbija njegovu bračnu ponudu samo zbog
nekoga tko je toliko očito "bolji" nego je to također smatrao odbijanjem njega. Čovjeka koji
jest. Učinila je da se osjeća kao da nije dovoljno dobar - kao da nije vrijedan njezine ruke -
kad to ne može biti dalje od istine. Vratile su joj se njegove grube riječi na rastanku -"dovoljno
dobro zajebanje nije dovoljno dobro"- kako je strašno krivo razumio njezine motive. U
njezinoj glavi nije postojao nitko bolji ili vrjedniji. Samo to nije mogla vidjeti od straha.

Nije opet željela živjeti u siromaštvu, ali Thom je bio u pravu: ništa nije sigurno. S njim ili bez
njega, nije znala što ju čeka u budućnosti. Ali znala je da će bez njega biti jadna i vjerovala je
da će ju čuvati - i njihovu djecu -na sigurnom.

Ono što je do sad postigao trebalo ju je uvjeriti. Popeo se po ljestvama kojima se nemoguće
uspeti: kovačev je sin postao zastrašujući ratnik, dovoljno vješt da ga unovači najbolja
skupina ratnika koju je ova zemlja ikad vidjela. I učinio je to vještinom, odlučnošću i
napornim radom. Bila je toliko ponosna na njega, ali kad je dobila priliku da mu to
dokaže, posrnula je.

Čak i ako nikad ne postigne više od onoga što ima u ovom trenutku, nema veze. Za razliku od
većine muškaraca njegova statusa, Thom je imao vještine izvan bojišta na koje se može
osloniti.

Može postati jedan od najboljih kovača mačeva u Škotskoj ako to poželi.

Naravno, bilo bi mnogo lakše da je sve to razumjela prije nego što se pristala udati za
Randolpha. Ali da bi se natjerala da prihvati istinu, trebala joj je ta obveza, savjet milostive
Helen i, najviše od svega, strah da će ga izgubiti. Trebala je skočiti. Vrijedan je kocke. Svo
zlato, zemlja i sigurnost u kršćanskom svijetu neće ništa vrijediti bez njega. On je jedini bitan.
I zaklela se da će učiniti što god je potrebno da mu dokaže da će stajati uz njega što god se
dogodi ako joj Thom pruži još jednu priliku.

Samo mora preživjeti noć.

Tri su se žene stisnule jedna uz drugu do kasno u noć. Milostiva Helen ostala je još malo, ali
morala se vratiti sinu. I ona se brinula, ali rekla je Elizabeth da ima vjere.

Pokušala je.

Napokon su čule kako se zvuk zvona probija kroz noć. Probuđeni gosti u gostinjskoj kući,
uključujući milostivu Mary, šačicu drugih žena i Bruceove sestre, izletjeli su u dvorište
samostana.
- Što se dogodilo? - milostiva Margaret Bruce upita.

- Nešto se događa u dvorcu - jedna od drugih žena odgovori.

Elizabeth, Jo, Izzie i milostiva Helen razmijenile su poglede, ali nitko se nije usudio naglas
izgovoriti svoje nade.

Međutim, zvono je dobra stvar. Zasigurno mora biti dobro?

Uzbuđenje - nervozu - bilo je toliko teško podnijeti da su se osjećale kao da je brana pukla
kad su napokon stigle vijesti u poruci od samog kralja da je dvorac zauzela skupina ljudi koji
su se popeli na Rock.

Smijale su se, plakale, grlile i to sve istovremeno.

Elizabeth nije mogla vjerovati. Thom je uspio. Dragi Bože, uspio je!

Iako nije imala potvrdu da je preživio borbu, u dubini je srca znala da jest.

Kad je potvrda stigla od Magnusa koji je došao po Helen da se pobrine za ranjenike, Elizabeth
je bila presretna čuvši da Thom nije samo preživio nego da ga se slavi kao heroja. Željela je
poći s Helen, ali Joanna ju zadrži.

- Daj mu vremena da uživa u svom trenutku s ostalima - reče. - Sutra će biti dovoljno vremena
da raspravite o budućnosti.

Jo je bila u pravu. Elizabeth mu to nije željela oduzeti. Dopustit će mu da se zabavi s

muškarcima, ali kasnije će ga pronaći, želio on to ili ne.

Usto, prvo nešto mora učiniti. Iako neugodno, ali moralo se učiniti. Prije nego što je napokon
otišla u krevet, u skriptoriju je uzela pero i tintu. Mora napisati pismo.
DVADESETPET
Thom je sjedio za glavnim stolom. Nakon što ga je MacLeod digao iz

A kreveta, on i ostali izašli su na ulice pridružiti se slavlju koje je naposljetku završilo u

svečanoj dvorani dvorca Edinburgh. Za ručkom je bilo more ljudi, dvorana je bila krcata
odanim Škotima, zahvalnima kralju - i njegovim ljudima - jer su oslobodili dvorac od
neprijatelja.

A u središtu se nalazio Thom.

S počasnog položaja na podiju uz kralja mogao je upiti sve i u potpunosti uživati u trenutku.
To je njegov trenutak, dovraga. Kovačev sin uistinu se popeo visoko - dovoljno visoko da sjedi
pokraj princeze. Milostiva Margaret Bruce sjedila mu je s druge strane. Ali ona nije princeza
koja ga je mučila.

Tijekom dugog obroka Thom je bio bolno svjestan žene posjednute s Randolphove druge
strane koji je sjedio na počasnom mjestu uz kralja. Na sreću, zbog dvojice muškaraca između
njih, jedini razgovor s Elizabeth koji je morao izdržati bio je kad su ona i ostale žene stigle za
stol zauzeti mjesta, a ona mu je iskreno čestitala i rekla da osjeća "olakšanje" jer je
na sigurnom. Zanemarivši joj molbu u očima u jednom trenutku kad su im se pogledi sreli,
dao joj je više nego što je zaslužila: uljudnost i ništa više.

Međutim, nije bilo tako lako ostati iza čeličnog zida koji je podigao oko srca, naročito kad je
mogao vidjeti koliko ju njegova hladnoća boli. Ali to je ono što je ona željela, neprestano se
uvjeravao. Ne on. Što nije objasnilo zašto se osjećao kao da je upravo udario mače.

Pokušala ga je uključiti u razgovor još nekoliko puta, ali muškarci ispred njih pokazali su se
prikladnom zaprekom i sredstvom izbjegavanja. Da ne spominje da su također pričali
francuski jezik. Naravno da jesu. Svi su plemići pričali na francuskom. Možda ga je zato uvijek
mrzio. Podsjećalo ga je na podjelu između njih na način koji se ne može poreći. Nisu pričali
ni istim prokletim jezikom.

Nikad ne bi funkcioniralo. Sad to može vidjeti. Ona je imala učitelje, a on nije imao nikakvo
službeno obrazovanje; odrastao je s jednim parom čizama za zimu, a ona je imala škrinju
punu lijepih papuča; on je topio zlato i srebro da preživi, a ona ga je nosila u kosi ukrašenog
dragocjenim draguljima. Ona je bila profinjena i otmjena, a on neotesan seljak.

Mogao bi tako u nedogled. Ali čak ga je i sama činjenica da razmišlja o njoj činila ljutim.

Bio je bijesan na sebe. Ostvario je ciljeve koje si je postavio - dovraga, mnogo više od onoga
što si je postavio - promijenivši si sreću zaradivši status viteza, zemlju i mjesto među
najelitnijim ratnicima u kršćanskom svijetu. Učinio je nešto što nije učinio nijedan čovjek
prije njega popevši se na Castle Rock (utvrdivši svoje ratno ime Stijena u Čuvarima) i time
stekao ratnu besmrtnost.
Trebao bi uživati u slavi, naslađivati se u divljenju i veseliti se svemu što je postigao. Umjesto
toga, sve se činilo šupljim. Ništa od toga nije moglo ispuniti prazninu u njem i tupu bol gdje
mu se nekad nalazilo srce. Ništa od toga nije moglo nadoknaditi jedinu stvar koju je izgubio.

Prokleta bila.

Pobjegao je prvom prilikom.

- Već se vraćaš na posao, MacGowan? - kralj reče kad su ustali prije polaska.

- Da, gospodine. Dio ljudi već je počeo rušiti južna vrata.

Kralj kimne glavom. - To je nesretan, ali potreban zadatak. Ne možemo se kockati i dopustiti
Englezima da dvorac opet koriste kao utvrdu protiv nas, a nemam dovoljno ljudi da ga
obranim i suprotstavim im se na bojištu. - Stavio je ruku na Thomova leđa. - Ali barem ćemo
uživati nekoliko dana. Sutra nas čeka veliko slavlje - nadam se da si spreman.

Thom kimne glavom. - Naravno da jesam, gospodine.

Thoma će sutra sam kralj imenovati vitezom, na privatnom će obredu biti primljen među
Čuvare i službeno će dobiti posjed. Posjed koji je postao još bogatiji kad je kralj saznao kako
mu je spasio nećaka. Bit će bogat čovjek.

Odbivši ga, dala mu je sredstva da stekne ne samo slavu nego i bogatstvo.

Ironija je okrutno kopile.

★★★

Elizabeth je promatrala kako Thom odlazi sa srcem u grlu. Željela je poći za njim i možda bi
ostavila pristojnost po strani i upravo to učinila da Randolph nije razgovarao s njom.

Otkad je stigla u dvorac s drugim ženama iz samostana, borila se za priliku da se obrati

Thomu. Ali bio je okružen mnoštvom građana i svi su naizgled željeli biti u njegovoj blizini -
dodirnuti slavu.

Naročito žene. Srce ju je boljelo i želudac joj se okretao promatrajući ih kako mu se ulizuju i
očijukaju. Što je očekivala? Da će postati redovnik? Zgodan je da padneš u nesvijest, visok, s
tijelom krutim i dojmljivim poput slavne stijene na koju se upravo popeo. Samo zato što je
bila previše slijepa da bi to vidjela, ne znači da su i drugi.

Nije mu mogla prići dok nisu sjeli jesti, ali čak joj je i tad jedva uputio kratak pogled i prekinuo
svaki pokušaj razgovora s njim.

Znala je da neće biti lako, ali bilo je teško biti strpljiv kad se svakim trenutkom činilo kako
mu srce postaje sve tvrđe. Uskoro se ničim neće moći probiti.
A tu je bio i Randolph. Željela je razgovarati i s njim, ali bio je toliko sretan da nije mogla
podnijet pomisao da uništi ono što će mu zasigurno ostati kao jedan od najboljih dana u
životu.

Nesvjestan njezine muke, Randolph joj je prepričavao borbu do najsitnijih detalja. Njezin
užas kad je čula kako je pao - i kako ga je Thom ludo spasio - bio je iskren. Krivo procijenivši
uzrok njezine potresenosti, ispričao se jer ju je uplašio govoreći joj da je savršeno zdrav.
Završio je priču - uistinu nevjerojatnu priču - baš kad je Thom bio na odlasku.

Randolph naizgled nije mogao skinuti osmijeh s lica. - Volio bih ti vidjeti bratovo lice kad čuje
vijesti. Usuđujem se reći da neće biti sretan.

Jamie neće biti sretan, ali ne samo zbog dvorca. Je li već primio pismo? Jutros ga je poslala po
glasniku.

Ona se osmjehne. - Strah me što će učiniti iduće da te pokuša nadmašiti.

Randolph se nasmije. - Volio bih ga vidjeti. Mislim da će ovaj pothvat neko vrijeme ostati na
vrhu. Ideja tvoga prijatelja MacGowana za one klinove bila je genijalna. Dobra je stvar da se
nije rodio kao sin pekara. -Nasmije se, a zatim se iznenada uozbilji. - Bila si u pravu u svezi
njega; dugujem mu svoj život.

Činilo se to kao savršena prilika. Glas joj je mrvicu zatitrao. - Lorde, možemo li na trenutak
razgovarati nasamo?

Primio ju je za ruku kako bi joj pomogao ustati sa sjedala. - Ništa ne bih volio više, ali može li
pričekati? Ujak me zadužio za uništenje dvorca i ljudi me čekaju.

Slabunjavo se osmjehne. - Naravno.

- Pravi si dragulj. Znao sam da ćeš razumjeti.

Ali hoće li on? Elizabeth je morala priznati da se ne veseli Randolphovoj reakciji kad čuje da
želi raskinuti zaruke. Nije se zavaravala da ima ikakve stvarne osjećaje prema njoj, ali ugled
mu je važan i ponos će mu bez sumnje pretrpjeti udarac.

I Joanna i Izzie pogledale su ju u iščekivanju kad im se pridružila u šetnji natrag do samostana

- sjedile su za drugim stolom.

Kad je Elizabeth odmahnula glavom, nisu mogle sakriti razočaranje.

Izzie upita. - Što se dogodilo?

- Nijedan od njih nije želio razgovarati sa mnom. Thom me jedva pogledao, a Randolph je bio
presretan - i prezaposlen. Rekao je da možemo razgovarati kasnije.
- Možda bi bilo najbolje da pričekaš Jamesa prije nego što razgovaraš s Randolphom? - Joanna
reče.

- Ali rekla si da ne znaš kad će se Jamie vratiti.

- Ne znam. Iako pretpostavljam da mu neće trebati dugo kad primi tvoju poruku. Ako nije bio
odsutan kad je stigla, kladim se da ćemo ga vidjeti sutra oko ručka.

Što je bio još jedan razlog da sredi stvari s Thomom. Posljednja stvar koju želi jest da joj se
brat uplete. Kad se Jamie vrati, ona i Thom trebaju biti fait accompli 3.

Ali kako će to učiniti kad ne želi ni razgovarati s njom?

Frustrirano napući usta. On može biti tako prokleto tvrdoglav. Oduvijek je bilo teško izvući
ga iz jednog od njegovih loših raspoloženja, a ovo je bilo mnogo gore od lošeg raspoloženja.
Morat će smisliti nešto mnogo bolje od blesave šale ili dvije. Treba joj plan. Siguran način da
ga uhvati nasamo.

Mrzila je uvlačiti snahu, ali nije imala drugog izbora. Thom zasigurno neće odgovoriti na
njezine molbe, ali hoće na Joannine.

Međutim, kad ju je tražila za pomoć, Jo ju je iznenadila. - Mislim da to neće biti potrebno.

Mislim da znam gdje će biti. Trebala sam to odmah shvatiti. Rekao je da će kasnije večeras
završiti Jamesov mač za mene.

Elizabeth je pratila tok njezinih misli. - Što znači da će ga u nekom trenutku morati otići
dovršiti u kovačnicu.

Joanna uzbuđeno kimne glavom.

Elizabeth se osmjehne. - Jednostavno ću čekati tamo dok se ne pojavi.

- Dobra taktika, Bruce bi bio ponosan - Izzie reče ironično.

Elizabeth se naceri. - To je to. Ovaj je rat do sad vođen napadima iz zasjede.

Elizabeth je trebao trenutak da shvati kako se Joanna više ne smiješi. Štoviše, po načinu na
koji je grizla usnu, činilo se kako se premišlja.

- Što je, Jo?

- Thom može biti tvrdoglav. Što ako ne bude želio slušati?

3 Francuski - gotova stvar, svršen čin.

- Morat ću se pobrinuti da me posluša.

- To me i brine. Ne bi učinila ništa... nepromišljeno, zar ne? Ne želim da ostaneš povrijeđena.

Obje su znale što je mislila pod nepromišljeno. - Bit ću oprezna, Jo. Usto, poznaješ Thommyja.

Pošten je do srži.

Elizabeth, međutim, nije. Douglasi čine što god treba da pobjede. Međutim, Jo nije trebalo
podsjećati na to.

Snaha joj se istog trena razvedrila. - Poznajem.

Međutim, Izzie nije bilo tako lako smiriti. Ali, iznenađujuće, njezina izravna, ozbiljna
rođakinja činila se začuđenom - možda čak zadivljenom njezinim grešnim taktikama.
Povukla je Elizabeth sa strane kako ih Jo ne bi čula. - Ne brini za Randolpha. Učini što moraš.
Prepusti ga meni.

Elizabeth je primijetila odlučan pogled na Izzienu licu i više ga nije propitivala. Bila je u pravu
po pitanju svojih sumnji. Otišla je do stola na kojem se još nalazilo pero i napisala kratko
pismo isprike. - Daj mu to. I hvala ti.

Nešto nalik olakšanju bljesnulo je u Izzienim očima. - Ne, hvala tebi.

Ne želeći se kockati da joj Thom pobjegne, Elizabeth se odmah zaputila u kovačnicu - ovaj
put bez pratnje. Nije željela da netko stoji vani i Thomu da do znanja da je tamo, a zasigurno
nije željela nikoga unutra.

Kad je stigla, bilo je kasno poslijepodne. Na sreću, kovač je već završio s poslom, a mlad šegrt
koji ju je pustio unutra bio je previše očaran damom iz samostana koja toliko zna o kovanju
da bi postavio previše pitanja o tome zašto ovdje čeka starog "prijatelja".

Imao je jedanaest godina, obznanio je, a kovač mu je otac. Zabavljala ga je pričama iz prošlosti
dok je gledala Thoma kako obavlja svoje kućanske dužnosti. Kad je morao otići, bila je tužna
što se moraju rastati.

Kako je dječak otišao i više nije imala ništa čime bi si odvratila pozornost, postajala je
nervozna. Nije jela od ručka i želudac joj je počeo krčiti kad je vani počeo padati mrak.
Trebala je zgrabiti komad kruha i sira. I vino - dosta jakog vina. Ali nije razmišljala toliko
unaprijed.

Što će učiniti ako joj Thom ne bude želio oprostiti? Ne zna ništa o zavođenju - djevica je,
pobogu! Trebala je nekoga pitati.

Očito ne Joannu, ali možda milostivu Helen? Imala je osječaj da bi ona razumjela. Možda bi
joj ponudila neke savjete? Prijedloge? Taktike?
Elizabeth skine težak vuneni ogrtač podstavljen krznom - unatoč tomu što se vatra ugasila
prije nekog vremena, bilo joj je toplo - i baci ga na klupu. Vidjevši ga kako je pao, nečega se
dosjetila.

Ne. Ne može. Spusti pogled na ostatak svoje odječe - relativno jednostavan kaput koji je lako
skinuti i tunika. Može li?

Elizabeth se nervozno šetala po sobi kad je napokon čula kako se vrata otvaraju. Smrznula
se ovlaš pogledavši kad je ušao muškarac. Tek kad je ugledala visoku, poznatu figuru, u sebi
je uzdahnula s olakšanjem. Imao je vreču prebačenu preko ramena za koju je po veličini i
obliku pretpostavljala da je Jamiejev mač.

Stajala je sa strane pa ju nije trebao odmah primijetiti. Međutim, gotovo kao kad plijen osjeti
opasnost, odmah ju je prikovao pogledom.

Njegov potpun nedostatak reakcije izazvao joj je loš predosjećaj u srcu. Nije izgledao
iznenađeno, nije izgledao bijesno (što je očekivala), a zasigurno nije izgledao sretno (je li se
potajno nadala?). Nije izgledao nikako. U hladnom, plavookom pogledu s kojim se susrela
nije postojao ni tračak osjećaja.

Oh, Bože, je li prekasno? Je li u potpunosti uništila osjećaje koje je nekad gajio prema njoj?

- Kako si znala... - Zastao je i mrgodno stisnuo usta. - Joanna.

Elizabeth kimne glavom bez riječi. Izgledao je tako impozantno - tako distancirano - tako
nimalo nalik njezinu Thommyju da se nervoza koju je ranije osjećala udeseterostručila.
Samopouzdanje ju je napuštalo i prve ledene kapljice znoja iskočile su joj na čelu. Bila je
toliko sigurna da ga poznaje, ali što ako ga ne poznaje? Što ako ga ničime što učini ne
nagovori da joj oprosti? Što ako uspije jedino poniziti sebe?

Nema veze. Mora barem pokušati.

- Znam da ne bih trebala biti ovdje, ali morala sam razgovarati s tobom, a nisi mi ostavio
drugog izbora.

Ušao je u prostoriju spustivši mač na stol prije nego što se okrenuo prema njoj. -1 zašto bi
trebalo biti važno što ja želim?

- Nisam tako mislila...

Podigne ruku da ju zaustavi. - Hajde, reci što imaš reči, a zatim idi odavde. Moram raditi i
ljudi me čekaju.

Elizabeth je osjetila bljesak vatrene naravi, ali se podsjetila da ima svako pravo biti
neljubazan. Povrijedila ga je. Strašno. Ali taj nestrpljiv i ravnodušan stav zasigurno ju je
živcirao.
- Žao mi je. Pogriješila sam, Thom. Nikad se nisam trebala pristati udati za Randolpha.

- To si več rekla. Zašto bi mi to trebalo išta značiti?

Ništa nije moglo spriječiti da joj se narav ovaj put ne rasplamsa. Stisnula je usne moleči se za
strpljenje. - Jer me voliš.

- Volio sam te. Više i od čega na svijetu.

Srce joj je potonulo poput kamena. Zgrabio ju je strah. Još ju uvijek voli. Ne vjeruj mu. Sjetila
se kako joj je milostiva Helen ispričala da joj je Magnus rekao kako ju više ne voli - jer je bio
tvrdoglav. -1 ja volim tebe -prošapče.

- Očito ne dovoljno.

Primila je udarac koji je, iako zaslužen, svejedno zabolio. Podigne bradu i pogleda ga u oči. -
Dovoljno da raskinem zaruke s Randolphom.

Pojavila se prva pukotina na njegovu čeličnom štitu; iznenadila ga je. Ali onda ju pogleda
ispod oka. - Kad si to učinila? Upravo sam ti bio sa zaručnikom. Nije mi natuknuo da ste
raskinuli zaruke.

Zarumeni se. - Pokušala sam mu reći ranije, ali morao je otići. Napisala sam mu poruku i moja
će mu ju rođakinja dati, a već sam jednu poslala i Jamieju.

- Nisam stručnjak za zaruke, ali vjerujem da je potrebno više od nekoliko poruka da bi se

raskinule.

Oholost i sarkazam zasigurno joj nisu bili omiljena kombinacija. Pogled joj je bljesnuo i ona
eksplodira: - Znam to.

Thom je samo slegnuo ramenima. - Još uvijek ne razumijem zašto bi mi to trebalo išta značiti.

Gorjela je držeći ruke na bokovima. - Jer se želim udati za tebe. Iako se trenutno pokušavam
sjetiti zašto.

Bljesak njezine naravi na njem nije izazvao nikakvu reakciju, samo je podigao obrvu. -
Vjerujem da si već odbila moju prošnju, a ne sjećam se da sam te zaprosio dvaput.

Ako ju pokušava posramiti i učiniti da se osjeća blesavo, polazi mu za rukom. Molećivo ga

pogleda. - Bila sam uplašena i zbunjena, Thom. Ne možeš li pokušati razumjeti?

- Razumijem. Ono što ne razumijem jest što se promijenilo. - Zastao je kao da mu je nešto
upravo palo na pamet. - Naravno da razumijem. Moja se situacija dovoljno poboljšala za tebe,
zar ne? Sad kad sam stekao neku slavu, kad ću postati vitez i dobiti zemlju, vrijedan sam
kocke?
- Ništa od toga nije imalo veze s tim.

- Znači li to da je vrijeme tvog "velikog prosvjetljenja" samo slučajnost?

Nije ju trebalo iznenaditi što joj je preispitivao motive, ali boljelo je. -Znala sam da sam
pogriješila u trenutku kad sam stala uz Randolpha i izgovorila one zavjete, ali tek kad sam
saznala što ćeš učiniti i da ti je život u opasnosti, znala sam da bih učinila što god je potrebno
- bez obzira na cijenu ili neugodu - kako bih to raskinula. - Vidjevši da nije uvjeren, doda: - A
ako mi ne vjeruješ, pitaj Joannu. Pitaj milostivu Helen. Pitaj moju rođakinju. One će ti reći.
Sama sam ti pokušala reći, ali nisi želio slušati. -Duboko udahne gotovo jecajući. - Bože, mogla
sam te izgubiti, Thommy. Bila sam toliko uplašena. Kako si se mogao dovesti u takvu
opasnost?

Suze u očima i očito očajanje naizgled mu nisu značili ništa. - Izgubila si me u trenutku kad si
izgovorila one riječi kojima si se obvezala za drugog muškarca. Nije bitno jesi li to požalila
prije ili kasnije.

Zakorači prema njemu. - Ne misliš to.

Ali mislio je. Mogla je to vidjeti. Ne želi me, više me ne voli.

Ne, samo je tvrdoglav... nije li? Osječaji mu se ne mogu promijeniti tako brzo. Mora pronači
način da dopre do njega. - Što mogu reči osim da mi je žao. Pogriješila sam. Sve se dogodilo
tako brzo da nisam stigla razmisliti. Imala sam plan - mislila sam da znam što želim - a kad si
došao ti i sve pokušao promijeniti u posljednjem trenu, donijela sam pogrešnu odluku.
Učinila bih sve da mogu vratiti vrijeme, ali ne mogu. Mogu samo pokušati popraviti pogrešku
i moliti za oprost.

Ravnodušno je zurio u nju. Svojeglavo. Ne mareči ni trunke.

- Ne postoji li ništa što mogu učiniti ili reči da mi oprostiš? Je li ti srce toliko tvrdo? Hočeš li
dopustiti ponosu i tvrdoglavosti da te spriječe da uzmeš ono što nudim?

Vatren bijes u očima bio je prvi znak da možda nije ravnodušan kao što se čini. - Što točno
nudiš, Elizabeth? Nekako ne mogu zamisliti da će me tvoj brat toplo primiti u obitelj. Hočemo
li onda pobječi zajedno? Možeš biti prokleto sigurna da neču postati vitez i dobiti zemlju ako
to učinimo - niti ću dobiti išta drugo.

Popušta li? Po njegovu izrazu lica to je bilo upitno, ali barem se činilo kako razmatra tu opciju.
Osječala se dovoljno hrabrom da priđe naprijed i oprezno mu prisloni dlan na prsa. - Nema
veze.

Stisnuo je čeljust. - Meni ima.

Dragi Bože, uopče ne razumije logiku muškog ponosa. Prvo ju je želio povesti sa sobom ne
imajuči ništa, a sad kad ima nešto, ne želi ju uzeti bez toga? Molila se za strpljenje. - Pobrinut
ću se da Jamie shvati.
Oštro se podsmjehnuo u nevjerici. - Kako to namjeravaš učiniti?

- Tako što ću se pobrinuti da bude prekasno da išta učini.

Nije mu trebalo dugo da shvati što misli. - Dovraga, ne, Elizabeth. Neču to učiniti. Ne tako.

Dovoljan je bio jedan pogled da shvati kako to misli. Čast i plemenitost povremeno mogu biti
nevjerojatno nezgodni.

Uzdahnula je shvativši da nema drugog izbora. Međutim, malo je ustuknula na samu

pomisao. Dragi Bože, može li to uistinu učiniti? Teška vremena... teške odluke.

Maknuvši mu dlan s prsa, zakoračila je unatrag i počela odvezivati tuniku.

Da joj se ruke nisu tresle, uživala bi u nervoznom načinu na koji ju je promatrao.

- Što to radiš? - zahtijevao je.

Nikad ga nije vidjela tako šokiranog; očito ga je iznenadila. Blago rečeno. - Skidam odjeću -
reče izravno.

- Z-zašto?

Mucanje je dobra stvar, nije li? - Nadala sam se da će biti očito, ali pokušavam te zavesti. A
budući da si mi rekao da me želiš vidjeti kako stojim gola pred tobom, mislila sam da je ovo
dobar početak. - Na trenutak je zastala dopustivši očima da kliznu na veliku nabreklinu
između njegovih nogu. - Također si spomenuo nešto o mojim ustima na tebi, ali bojim se da
će mi za to trebati mala pomoć.

★★★

Dovraga. Što god je Thom namjeravao reći, pobjeglo mu je iz misli. Zamijenjeno je slikom
milostive Elizabeth Douglas na koljenima pred njim - gole - kako ga zadovoljava ustima. Nalet
požude bio je tako vreo i težak, čežnja tako intenzivna da je bilo teško otjerati tu sliku.

Ali učinio je to. Na silu. I možda mrvicu zastenjavši.

Čula ga je - dovraga - i to joj je ohrabrilo pokrete koji su bili nervozni i nespretni dajući im
novu svrhu. Kaput joj je pao u baršunastu hrpu pod nogama prije nego što ju je stigao rukom
uhvatiti za zapešće.

- Prestani - ljutito je zahtijevao. - Neće upaliti. Neću se predomisliti. Ne želim te. - Spustila je
pogled na dokaz u suprotno koji je bio previše prokleto velik i krut da bi ga sakrio. Stisnuo je
čeljust poput škripca. - Ne tako.

- Idući put možemo po tvome.

Doslovno je škrgutao zubima na slike koje su mu preplavile misli. - Ne mislim na to, dovraga.

- Neću čekati tuđe dopuštenje, Thom. Hoćeš li dopustiti da ti moj brat odlučuje o budućnosti?
- Ukočio se, što joj je bez sumnje bila namjera. Znala je koliko bi ga ta pomisao naživcirala.
Ne diraj. Ne poseži previsoko. Sjeti se tko si. - Želim provesti ostatak života s tobom, a kako
je ovo najbolji način da to zajamčim, neću dopustiti ničemu da mi stane na put. Tvoja će čast
ostati netaknuta. Ne zavodiš me, ja zavodim tebe.

- Nema nikakve razlike, Ella, i ti to prokleto znaš!

Istrgnula mu je zapešće iz stiska i nastavila sa zadatkom kao da nije ni progovorio.

Trebao bi ju zaustaviti, dovraga. Ne može joj dopustiti da ga tako izmanipulira. Više ju ne voli.
Povrijedila ga je po posljednji put. Ne želi...

Ah, dovraga. Tunika joj je pala na pod za kaputom i usta su mu se osušila. Također se osjećao
kao da mu je većina krvi iz tijela otišla u noge.

Požuda je sve što je osjećao.

Sagnula se da skine cipele i čarape i sad je stajala pred njim samo u potkošulji. Tanka tkanina
dragocjeno je malo prepuštala mašti.

Mogao je vidjeti krute ružičaste vrške njezinih grudi, poprilično teških i lijepo zaobljenih,
vitku liniju njezina struka i bokova, duge udove. Nekoliko puta povukavši ukosnice, raskošni,
dugi plavi uvojci pali su joj preko ramena u senzualnim valovima.

Izgledala je poput boginje. Poput biča iz njegovih snova. Poput svake seksualne maštarije
koju je ikad imao. Želio ju je podiči u naručje, poleći ju na stol, omotati joj noge oko svoga
struka i utonuti u nju centimetar po centimetar.

Ukočio je ruke uz bokove boreći se protiv poriva da ju dotakne. On je prokleta budala. Neće
to učiniti. Ne opet, dovraga. Možda je prvi put kad ga je odbila mogao reći da nije bila svjesna
što radi, ali ovaj put ne može reći isto.

Otrgnuo je pogled. - Odlazi odavde, Elizabeth. Samo se ponižavaš.

Na trenutak je pomislio kako ju je uvjerio. Dovraga, gotovo je uvjerio sebe.

Bila je previše tiha. Međutim, kad ju je opet ovlaš pogledao, odmahnula je glavom. - Ne. Još
me voliš, znam to. - Prkosno je zurila u njega - ali s dovoljno nesigurnosti i sramote da ga
podsjeti koliko je trenutno ranjiva. Da ga podsjeti da je nevina djevojka koja se
ponaša nagonski, a ne uvježbano i koliko joj je to zacijelo teško. Da ga podsjeti kako to čini
zbog njega.

- Pogriješila sam.
Je li u pravu? Je li mu srce toliko tvrdo da joj ne može oprostiti? Sprječava li ga ponos da ju
povuče u naručje?

Ne, dovraga. Bio je to prizor nje kako stoji pred prostorijom punom ljudi i veže se za drugog
muškarca.

Činjenica da još uvijek može doprijeti do njega, da misli kako ga tako lako može osvojiti golim
tijelom i grešnim prijedlogom - i da ga može natjerati da se pokoleba, barem na trenutak -
razbjesnila ga je. - Misli što god prokleto želiš. Jebe mi se.

- Ne vjerujem ti - reče uz dojmljivu količinu samopouzdanja u lice njegovu odbijanju. Možda

bi se divio njezinoj upornosti da mu ne stavlja same granice samokontrole na kušnju.

Prije nego što ju je stigao zaustaviti - bio je siguran da bi - prekrižila je ruke, uhvatila tkaninu
u šake i svukla potkošulju preko glave. Trenutak kasnije pala je na tlo pod njezinim nogama.
DVADESETŠEST
Sve je naizgled stalo: njegovo srce, pluća, pokreti, vrijeme.

Thom je na trenutak zaboravio na ljutnju, zaboravio na povrijeđenost, zaboravio na izdaju,

zaboravio da je više ne voli. Sve

što je mogao vidjeti, sve što je bilo bitno, bila je predivna žena koja je pred njim stajala gola.
Predivna žena za koju je mislio da nikad neće biti njegova. Predivna žena koja mu se sad nudi
poput žrtvene djevice jer se želi udati za njega.

Kriste, predivna je. Njegove maštarije nisu joj ni do koljena. Dimenzije je pogodio, ali
kremasto savršenstvo njezine kože, bradavice ružičaste poput malina, obujam i čvrstoća
njezinih grudi, tamnoplav trokut između njezinih nogu... sve ih je krivo zamišljao. Ali detalji
su mu se zauvijek urezali u pamćenje. Svaki njezin nevjerojatan centimetar.

Ružičasto rumenilo na njezinim obrazima postajalo je sve tamnije svakim trenutkom šutnje.
Počela se komešati i znao je da se iz petnih žila trudi ne pokriti se rukama dok je on samo
zurio.

Ali, Bože dragi, ne bi mogao skrenuti pogled ni da prvi Edward od Engleske ustane iz groba i
počne rušiti vrata. A vraški sigurno nije mogao smisliti ni što bi rekao, ne kad mu je um bio
ispunjen erotskim slikama onoga što je želio učiniti. Pogotovo ne kad mu je kurac pulsirao
tako snažno da se morao usredotočiti da se ne osramoti.

Trgnuo se i vratio u stvarnost tek kad je primijetio što joj je na ruci. Opet ju je nosila - njegovu
narukvicu - i prizor brončane narukvice nekako se činio kao sol koju mu trlja u ranu. Ona nije
njegova. Nikad nije bila njegova. Samo se zavaravao.

Otjerao je pogled od njezina nagog tijela i okrenuo se. Neće joj dopustiti da mu to učini. Neće
ga izmanipulirati požudom.

Krenuo je prema vratima.

- Thommy...? - Čuo joj je paniku u glasu kad je potrčala prema njemu.

- Čekaj! - Zgrabi ga za ruku kako bi ga zaustavila. - Ne možeš otići. - Nije ju mogao pogledati
u oči jer se bojao što bi mu to moglo učiniti. Bojao se da će njezin strah pronaći način da mu
probije led oko srca. - Hoćeš li išta reći?

Stisnuo je šake; trud da ne uzme ono što mu nudi skamenio mu je svaki mišić u tijelu. - Što
želiš da kažem? Da si nevjerojatna? Da nikad nisam vidio ništa ljepše ili poželjnije?

Snuždila se; očito nije željela čuti komplimente. - Nadala sam se da bi mogao reči da ćeš mi
oprostiti. Da me voliš i da se još uvijek želiš vjenčati.-
Čuvši riječi koje je toliko jako želio poreći kako joj tako lako klize s usana, popucale su mu i
posljednje trunke samokontrole. Privukao ju je uz sebe. - Što si mislila, Elizabeth? Da ću zbog
savršeno oblikovanih, bujnih grudi i predivnih, krutih bradavica zaboraviti kako si me
uništila iznutra kad si se obećala drugomu muškarcu? Da će čvrsta, obla stražnjica i duge
vitke noge popraviti srce koje si iskidala na komadiće kad sam te morao gledati kako ga
ljubiš? Da ću te opet zavoljeti ako skineš odjeću?

Razrogačila je oči na njegov izljev bijesa i obrazi su joj gorjeli od srama.

- Ne... Da. - Molećivo ga pogleda. - Nisam znala što bih drugo učinila. Nisi me slušao, a željela
sam ti dokazati koliko te volim. Dovoljno da se otkrijem. - Duboko udahne. - Znam da sam te
povrijedila kad sam odbila tvoju prosidbu i samo sam mislila da ako nekako...

Bespomoćno ga pogleda.

- Ako se nekako dovedeš u isti položaj da ćemo biti jednaki? - dovrši on. - Ali kladim se da ti
nikad nije palo na pamet da bih te mogao odbiti, zar ne? Mislila si da će me toliko preplaviti
požuda da ću zahvalno pasti na koljena.

Izgledala je istinski zaprepaštena i povrijeđena optužbom. - Uopće to nisam mislila. Mislila

sam da ćeš vidjeti koliko mi značiš i koliko želim biti s tobom.

Ignorirao ju je. - Žao mi je što te moram razočarati. Ali nije tako lako, Elizabeth. Neću
jednostavno zaboraviti sve što se dogodilo jer si se skinula gola i rekla da mi želiš popušiti
kurac.

Bez obzira na to koliko to nevjerojatno zvučalo ili koliko ga je prizor sve te baršunastomeke
gole kože dovodio u napast. Ali to joj vraški sigurno neće reći.

Nije znao jesu li u pitanju njegove grube riječi ili ton, ali nešto joj je rasplamsalo narav.
Ispravila se, podigla bradu i pogledala ga ravno u oči. - Zapravo, jesi tako lako. Nije li to ono
što si mi govorio cijelo vrijeme? Ako te volim, ništa drugo nije bitno, nisi li to rekao? Žao mi
je što mi osjećaji nisu bili dovoljno jasni da postupim ispravno točno u trenutku kad si ti
to želio. Ali ovo mi je novo. Nikad prije nisam bila zaljubljena. Ti već godinama znaš da me
voliš; ja sam tek prošli tjedan shvatila kako se osjećam. Bila sam zbunjena. Strašno sam
pogriješila. Iznevjerila sam te. Nisam skočila kad si me tražio, ali pokušavam skočiti sada. -
Duboko udahne, - jest jednostavno: ili me voliš i želiš budućnost sa mnom ili ne V 1 • V zehs.

Pogleda ju u oči. - Ne želim.

Riječi su ju udarile poput šamara. Trznula se i uzdahnula kao da je bol bila neočekivana i
oštra. Maknula mu je dlan s ruke.

Mogao je podnijeti samo jedan kratak pogled na njezino lice. Ako ju je želio zdrobiti -
povrijediti ju strašno koliko je ona povrijedila njega - uspio je. Izgledala je... skrhano.
Uništeno. Ranjivo.
Mora se maknuti odavde prije nego što učini nešto glupo, povuče ju u naručje i dokaže da je
lažljivac. Da joj pokaže kako ga je objašnjenjem i posljednjim trikom da ga zavede umalo
slomila. Koliko joj želi oprostiti. Pogriješila je, ali možda je to razumljivo s obzirom na
okolnosti. Uhvatile su je užurbane zaruke i pokušavala si je razjasniti osjećaje - osjećaje koji
su za razliku od njegovih bili novi i nesigurni.

Stigao je do vrata. Rukom je stisnuo metalnu kvaku. Otvori ih, govorio si je. Izađi van. Želio
je. Baš kao što ju je želio prestati voljeti.

Ali željeti, shvati, nije isto što i zapravo to učiniti. Može sakriti osjećaje iza ljutnje, ali oni su
još uvijek tamo.

Bila je u pravu: jednostavno je. Bio je bijesan na nju, nevjerojatno povrijeđen i ponos ga je
bolio, ali nije mogao pobjeći činjenici da ju voli. Uvijek će ju voljeti, udala se za nekoga
drugoga ili za njega. Ima dva izbora: može biti jadan i odan svojim uvjerenjima ili može
progutati ponos i možda - samo možda - pronaći sreću o kojoj je oduvijek sanjao.

Odluka nije bila teška. Zaključao je vrata.

Nije mogla vidjeti što je učinio - ni shvatiti važnost toga - ali dovoljno je došla k sebi da vikne
za njim. - Idi onda. Pobjegni baš kao prošli put.

Okrenuo se pogledavši ju ispod oka. - Što?

Ona podigne bradu. Pokušao je ne dopustiti pogledu da se spusti niže, ali bilo je prokleto
teško. U ljutnji je zaboravila da je gola i stajala je tamo hrabro i samouvjereno i bila je
spektakularna.

- Nisam se ponijela kako si želio na krovu prije tri godine pa si me izbacio iz života, odbio si
mi dopustiti da ti objasnim ili da sredim osjećaje, otišao si na tri godine i uvjerio se da me
mrziš. I nisam se ponijela kako si želio ni ovaj put pa ćeš me mrziti i opet me pokušati izbaciti
iz života. Ali baš kao i prošli put, ja ću čekati. Tri ili dvadeset godina, čekat ću da u svojem
tvrdoglavom, svojeglavom, previše ponosnom umu pronađeš način da mi oprostiš.

Thom se namršti shvativši da joj u optužbi postoji više istine nego što želi priznati. Ali očito
će morati poraditi na njezinim isprikama.

Nije završila. -1 na kraju, znaš što? Oprostit ćeš jer si takav. Ali do tad, Bog zna, djeca će nam
imati roditelje stare dovoljno da im budu djed i baka. - Nešto joj je puklo u glasu i suze joj
poteku niz obraze. - Stoga idi, ali nemoj me kriviti kad budem stara i naborana i kad ne budeš
želio spavati sa mnom jer ćeš sam biti kriv!

Podigao je obrvu pogledom joj prešavši preko glatke, kremaste i zasigurno nenaborane kože.
Namrštio se opet ju pogledavši. - Što misliš, koliko još godina imam?

Bila je toliko zauzeta pokušavajući obrisati suze da joj je trebao trenutak da shvati što je
rekao. Ustuknula je zaprepastivši se. - Što?
- Prije nego što ne budem želio spavati s tobom?

Ne namjerava joj reći da ne može pomisliti ni na što predivni je nego da ostari s njom - i bore
ga vraški sigurno neće zadržati van njezina kreveta.

Trepnula je i suze su joj se skupile na dugim trepavicama poput blještavih dijamanata na

suncu. - Na to mi odgovaraš? Otvorila sam ti srce, preklinjala te za oprost, ponizila se
propalim zavođenjem, a ti želiš znati koliko još godina imaš prije nego što dobijem nekoliko
bora?

Slegne ramenima. - Moglo bi potrajati da ti oprostim, ali mogu pokušati ubrzati stvari ako to
znači da neću spavati sa staricom.

Nakon zaprepaštenog uzdaha razrogači oči shvativši što želi reći.

-1 ne bih baš rekao da je pokušaj zavođenja propao - doda polako ju i uzbuđeno odmjerivši
od glave do pete.

Zadrhtala je, a on osjeti kako se ukrutio.

- Ne bi?

Odmahne glavom. - Stoga, koliko dugo?

Pogledi im se sretnu i nada koju joj je pročitao u očima ispuni mu prsa toplinom. Led oko srca
koji je pucao otkad je stigla počeo se lomiti na debele komade.

- Ne bih čekala ni do sutra - reče i tužno odmahne glavom. - Bojim se da starim svake minute.
Bore se već počinju pojavljivati.

- U tom je slučaju bolje da požurimo.

Oborila ga je blaga, oprezno suzdržana nada u njezinim očima. - Znači li to da mi opraštaš?

Prišao joj je i stražnjom joj stranom prsta kliznuo niz baršunastomeku golu kožu. Niz rame,
ruku, krutu bradavicu. Tamo je zastao trljajući - u lijenim krugovima - sladak ružičast vršak.

Nije mogao dočekati da ju stavi u usta. Da ju okruži jezikom. Da ju uzme između zubi i gricka
ju dok se ne počne grčiti i izvijati mu se u ustima.

Glas mu se smekšao kad ju je pogledao u oči. - Da, to znači da nikad nikoga u životu nisam
želio toliko. Mislim da sam u potpunosti zaveden.

Da ne bih mogao otići ni da mi život ovisi o tome. - A mogao bi. Negdje u pozadini - u samoj
pozadini - svoga uma bio je svjestan da ne riskira samo čast. - Da te volim i da ne mogu
dočekati da te učinim svojom.
Izraz veselja koji joj se probio na lice bio je nešto što neće zaboraviti nikad. Ushićenje
proteklih nekoliko dana u usporedbi s tim bilo je neznatno. - Oh, Thommy.

Bacila mu se u otvoreno naručje i on ju poljubi. Gladno. Strastveno. Možda malo očajno. Sad
kad je posljednja prepreka između njih srušena, pukla je brana i sve je izašlo žestoko i brzo.

Prokleto je predugo bio dobar. Kad će već zanemariti svoju čast, može se pobrinuti da vraški
uživa u tome.

Ljubio ju je dok to više nije mogao podnijeti. Prekine poljubac, da dođe do daha i pokuša
obuzdati požudu koja mu je ključala u tijelu, i da skine odjeću.

Dopustio joj je da uživa u pogledu, što nije bilo lako s obzirom na to koliko joj je lako bilo
pročitati misli. Bilo mu je drago što mu voli tijelo, ali, Kriste, ti mu požudni pogledi nisu
nimalo pomagali da se obuzda.

- Zaista imaš mnogo mišića.

Tu se nije imalo što reći. Imao je.

- Sviđa mi se.

Usta mu se tržnu. - Dobro.

Ona se odjednom namršti. - Hoće li nestati ako prestaneš koristiti čekić u kovačnici? Jer, ako
hoće, možda ću morati inzistirati da nastaviš...

- El. - Ubijala ga je. Dovoljno je čekao.

Podigne mu pogled s prsa. - Da.

- Dođi ovamo.

Poslušala ga je, a on joj je pomogao spustiti se na mjesto gdje je tlo prekrio svojim ogrtačima.
Nije baš romantično ljubavno gnijezdo i manje je nego idealno za prvi put, ali na neki se način
činilo ispravnim. Upravo su u kovačnici provodili toliko vremena zajedno u mladosti;
pomogla im je da dođu do ovog trenutka.

Činilo se kako joj ne smeta improviziran krevet, a kad ga je povukla na sebe, nije smetao ni
njemu. Prvi dodir kože bio je poput eksplozije užitka koji spaljuje sve na svom putu.

★★★

Elizabethino je srce udaralo toliko brzo da je mislila kako bi moglo eksplodirati. Osjetila joj
već jesu. Osjećaj Thommyja na sebi, vrele kože pritisnute uz svoju, čvrste težine i mišića
poput stijene.
Stenjala je, uzdisala i tijelom ga preklinjala za još dok je ustima prekrivao njezina u divljem,
vrtoglavom poljupcu.

Bilo je teško znati gdje prestaje ona, a počinje on. Činili su se stopljenima u jedno. Bilo je
čarobno. Savršeno. Tako je trebalo biti. Nikad ni u što u životu nije bila sigurnija.

Bilo joj je teško biti strpljiva. Nije se mogla zasititi njegovih usta, ruku. Plazile su joj tijelom
klizeći, milujući, stišćući. A željela je jače, brže, grublje. Zgrabi mu mišiće na ramenima i zarije
prste pokazujući mu što treba dok mu je privlačila tijelo k svojemu - pritisak, trenje,
trljanje, nevjerojatno.

Zastenjao je nisko u grlu odgovorivši joj na potrebu. Mogla je osjetiti grubu bradicu na čeljusti
na svojoj uzavreloj koži kad sumu se usta spustila niz njezino grlo, prsa...

Vrisne kad joj je primio bradavicu u usta toplo ju i nevjerojatno sišući. Sisao ju je duboko i
žestoko kružeći jezikom oko bolnog vrška kad joj je rukom kliznuo između nogu.

Uslijedio je nalet topline i vlažnosti. Sjetila se što je učinio. Kako se osjećala kad ju je
dodirnuo. Koliko je voljela osjećaj njegova prsta kako ju miluje i kako se osjećala kad ju je
doveo do vrhunca.

Opet je to učinio. S ustima na grudima, prstom između nogu, vrištala je dok su ju obuzimali
grčevi užitka.

Podigao je glavu s mučnim izrazom na licu. Bože, kako je umalo odustala od ovoga? Kako je
mogla biti toliko blesava da pomisli kako ljubav nije važna?

- Toliko si osjetljiva da mi je vrlo teško ići polako, draga.

- Onda nemoj ići polako - reče. - Želim te u sebi. - Stavi ruku na njega i pokaže mu na što misli.

Nije znala što je očekivala, ali to nije bila mekoća tanke, svilenkaste rukavice preko čelika.
Kako se to činilo najprirodnijom stvari, obujmila ga je.

Pustio je zvuk užitka tako dubok i intenzivan da je gotovo zvučao kao da ga boli.

- Radim li to dobro?

- Bože, da.

- Pokaži mi.

- Nisam siguran da mogu.

Ali jest. Pokazao joj je kako da ga miluje. Kako da mu pronađe ritam. Kako da ga stisne dok
ga muze.
Ali to još uvijek nije bilo dovoljno.

Zastala je. - Pokaži mi ostalo, Thommy. Želim te primiti u usta.

★★★

Ona je djevica. Ne možeš. Thom si je to neprestano ponavljao. Ali nije mu upalilo. Nije slušao.
Mogao je čuti samo zov sirene njezinih usta. Tih glas koji ga pita može li mu ispuniti
najgrešniju maštariju.

Bio bi potreban mnogo jači muškarac od njega da se odupre takvoj ponudi.

Stoga joj je rekao - ili pokazao. Nije znao što od toga. Ali nekako se našao na leđima, a ona mu
je kliznula niz tijelo i kurac mu je bio u njezinim ustima. Tople, ružičaste usne klizile su
centimetar po centimetar niz njegovu debelu, dugu motku i umalo je iskočio iz kože.

Umalo je svršio, a kad je kliznula jezikom okolo da ga poliže i duboko iz grla ispustila zvuk
kao da uživa, znao je da je u opasnosti da se prepusti do kraja.

Držao joj je glavu na sebi jedan mučan trenutak pokušavajući upamtiti svaki grešan osječaj,
toplinu, vlažnost i mekoću njezinih usana i jezika dok je sisala, a zatim ju odmakne. - Stani.

Ona ga šokirano pogleda. - Ali sviđa mi...

-1 meni - previše.

Iznenađeno uzdahne kad ju je prebacio na leđa, ali trenutak kasnije uzdisala je iz drugog
razloga, kad joj je kliznuo između nogu, omotao ih oko ramena i ustima pritisnuo medenu
slatkoću.

Ritnula se na dodir i pokušala se pobuniti, ali nije joj dopuštao. Zgrabivši ju za stražnjicu,
podigne ju prema svojim gladnim ustima.

Svršila je od prvog pokreta njegova jezika, a zatim je svršila još nekoliko puta. Trljao je i sisao,
palucao dok se nije počela tresti, a onda ju je na kraju dugo i polako liznuo i pružio joj pritisak
od kojeg je prešla preko ruba. Kad je završio, bila je bolno topla i spremna.

Kao i on. Prokleto je gorio i bio je krući nego ikad u životu.

Stavi ruke s obje strane njezinih ramena i namjesti joj se između nogu. Dat će joj još jednu
priliku. - Jesi li sigurna, draga?

Pogled joj je bio nježan od užitka kad se susreo s njegovim. - Nikad nisam bila sigurnija ni u
što drugo. Volim te.

Srce mu je skoro prokleto eksplodiralo. -1 ja tebe.

Polako počne ulaziti u nju. Gurajući nježno, bockajući ritmičkim kruženjem bokova. Bila je
meka i topla i spremna za njega - i uska. Vrlo, vrlo uska. Ali pokušao je ne razmišljati o tome
dok mu je znoj kapao s čela od truda koji je morao uložiti da ide polako kad je samo želio ići
brzo. Kad mu se od suzdržavanja svaki mišić u tijelu pretvorio u čelik. Kad je samo želio
uklizati u tu usku, vlažnu šaku i...

Ona se napne. Zastao je.

Pogled joj poleti prema njegovu. - Nisam sigurna da će ovo upaliti.

Izgledala je toliko zabrinuto da se jedva suzdržao od smijanja. Ali, dovraga, bila je slatka.
Nježno ju poljubi u usta. - Već je upalilo, draga. Tvomu tijelu samo treba vremena da se
prilagodi momu.

Očito mu nije povjerovala. - Prevelik si! - izlane i obrazi joj se preslatko zarumene.

Nije se mogao ne naceriti na to, ali nije mislio da će mu povjerovati ako joj kaže da će kasnije
biti zahvalna na tome. - Vjeruj mi, El, sve će biti dobro. - Odjednom se uozbilji. - Moglo bi
boljeti na trenutak - to znaš, zar ne?

Kimne glavom.

- Boli li sad?

Na trenutak je razmišljala, a zatim odmahne glavom. - Samo se osjećam... punom.

Kriste. Zastenjao je i utonuo malo dublje opet ju poljubivši. Odgovorila mu je i polako je

osjetio kako joj se tijelo opet otvara za njega. Ali došao je trenutak kad je pružilo otpor i znao
je da će ju morati povrijediti. Oklijevao je - mrzeći to, ali govoreći si da je tako samo ovaj put
- i nabio se.

Vrisnula je i cijelo joj se tijelo ukoči od boli.

Natjerao se da se ne miče, što nije bilo lako kad mu je svaki centimetar tijela vrištao od užitka.
Bila je tako vrela i uska i stiskala ga poput šake.

Bili su združeni - povezani - na najprimitivniji način. Napokon je njegova i želio je urlati od

zadovoljstva. Ali, najviše od svega, želio se pomaknuti.

Uz utješne riječi i nježne poljupce strpljivo je čekao - ili ne tako strpljivo, da se bol stiša. Tihoj
optužbi u njezinim očima uzvratio je šapćući isprike i obećanja između poljubaca da će
postati bolje.

Nije mu vjerovala. Ali hoće.

Kad je napokon osjetio kako joj se tijelo opušta, počeo se kretati. Isprva polako, nježnim,
kratim ubodima i kruženjem bokova proračunatim da ju golica. Da ju namami. Da joj tijelo
počne žudjeti za još.

Vodio je ljubav s njom kao što nikad prije nije vodio ljubav sa ženom. Jer nijedna nije bila ona.
Oduvijek postoji samo ona.

Nije joj trebalo dugo da počne puštati one polunestrpljive, poluiznenađene uzdahe koji su ga
izluđivali. Kad je počela podizati bokove dok joj je tijelo nesvjesno tražilo još, produžio je
ubode. Dublje, jače, brže, dok se oboje nisu izgubili u deliriju užitka.

Djevica.

To je bilo teško zapamtiti kad mu je odgovarala svakim pokretom. Kad joj je tijelo reagiralo
na svaki dodir zahtjevima koji su odgovarali njegovima.

Voljela je žestoko. Voljela je brzo. Voljela je sirovo i malo grubo.

Osjetila je istu divljačku potrebu i grešnu požudu. Nije se morao suzdržavati. Ne više. Nije
bilo važno što je lordova kči, a on kovačev sin. Strast je ogolila prepreke između njih. U
krevetu su bili jedno. Dao joj je sve. A ona mu je uzvratila.

Tijela su im se počela kretati sama, a kontrola i razum otvorili su put senzaciji i osjećajima.
Nije znao što radi, znao je samo da se osječa nevjerojatno i da joj se sviđa. Govorila mu je to
navodeći ga riječima, uzdasima i divljačkim udaranjem bokova o njegove.

- Oh, Bože... ovo je tako dobro... molim te, Thommy...

Bilo je to previše. Previše savršeno. I čekao je previše prokleto dugo.

Toliko ju voli.

Pritisak koji mu se uvijao u čvrstu loptu u podnožju kralješnice bio je previše intenzivan, a
poriv za svršavanjem gotovo neodoljiv. Ali mora pričekati. Još samo malo...

Počela je ubrzano uzdisati; stenjala je glasnije. Više ga nije mogla pogledati, a užitak ju je
obuzeo. Promatrao joj je lice kad je zabacila glavu, zaklopila oči, a obrazi su joj se zarumenjeli
i usne razdvojile.

Oh, Bože, da. Nabio se žestoko i duboko - duboko koliko je mogao - i kao da je aktivirao
eksploziju.

Prvi grč njezina orgazma stisnuo ga je snažno prekinuvši sve ostatke uzdi kojima se
suzdržavao. Svršili su zajedno i uzdasi užitka stopili su se u zagušljivom zraku kovačnice dok
su im tijela drhtala od orgazma.
Nikad nije doživio ništa slično. Osjetila su se činila pojačanima i intenzivnijima - nekako
važnijima - a emocije dublje. Osječao se kao da se uzdigao na drukčije mjesto - na drukčiju
razinu povezanosti - koje nije mogao ni zamisliti.

Bili su spojeni zajedno na način koji se ne može poništiti.

★★★

Elizabeth je trebao trenutak da dođe k svijesti - bolje rečeno, da joj se vrate osjetila. Osječaji,
senzacije i emocije koji su ju obuzeli bili su toliko neodoljivi da nisu popuštali lako - ni brzo.
Tek kad je posljednji tračak užitka nestao iz njezina tijela, vratila joj se određena razina
svijesti.

Osječala se tako sočno iscrpljena. Tijelo joj je bilo toplo i rastopljeno; nije mislila da se može
pomaknuti ni da mora. Ali bila je to drukčija vrsta iscrpljenosti - zadovoljavajuća. Spokojna.
Iako je spokoj teško obuhvaćao sreću koja je sjala u njoj i naizgled ju ispunila do točke
pucanja.

Ali tek kad se Thommy otkotrljao s nje - noseći svoju toplinu i težinu sa sobom - misli su joj
se dovoljno raščistile da može progovoriti.

- Thommy?

Čula je njegovo teško disanje prije nego što je odgovorio. - Da, ljubavi.

Privukao ju je uz sebe i ona mu se sklupčala u toplinu tijela kao da je to učinila već stotinu
puta prije. Prislonivši mu bradu na prsa, zurila je u njega. Bio je tako nevjerojatno zgodan da
joj je ponekad oduzimao dah. Kao sad.

- Bio si u pravu.

Činilo se kako se i on pati pokušavajući doći k sebi, ali uspije podići obrvu. - U svezi s čim?

- Upalilo je.

Oštro se nasmije, a osmijeh koji mu je izvio usta bio je tako dječački očaravajuć da joj se
omotao oko srca i stisnuo ga. - Mislim da je to ublažen izraz, El.

Kako nije imala prijašnjeg iskustva da procijeni, bila je iznimno zadovoljna što to čuje. -
Zaista?

Podigne joj bradu i pogleda ju u oči. - To je bilo... Ne znam ni kojim bih to riječima opisao.

Naceri mu se. - Bilo je poprilično spektakularno, zar ne?

- Vrlo spektakularno.
- Znači li to da želiš opet?

Zastenje. - Bože, draga, pokušavaš li me ubiti? Treba mi malo vremena da se oporavim. A

treba i tebi - boljet će te. Trebao sam biti... nježniji s tobom.

Zar se zarumenio? Nije se mogla sjetiti da ga je ikad prije vidjela kako se rumeni. Bilo je to
preslatko. Ako se muškarac tako tjelesno impozantan može opisati tom riječju. - Nemoj to
govoriti - bilo je savršeno. -1 vrijedno sve boli koju je možda osjećala. Počela mu je iscrtavati
kružiće na prsima i trbuhu, a njegovi su se mišići napeli poput čelika na njezin dodir. -
Koliko vremena?

Hrapavo se nasmije. - Više od pet minuta.

Ali ne mnogo više, ispostavilo se. Drugi put kad su vodili ljubav bio je sporiji i manje
pomahnitao, ali jednako moćan. Možda i moćniji. Ovaj put nije bilo boli, a kad ju je pogledao
dok su svršavali, sve se činilo još značajnijim - nekako dubljim. Emocije, senzacije, silina
grčeva koji su joj obuzimali tijelo, intenzitet ljubavi koju je osjećala prema njemu, povezanost
između njih... sve je bilo jače.

Kao i njezina iscrpljenost. Ovaj put uopće nije došla k sebi prije nego što je utonula u
zadovoljan i sretan - iznimno sretan - san.

Još se uvijek smiješila kad ju je Thom prodrmao da se probudi. Ali osmijeh nije dugo potrajao.

Opsovao je, a riječ koju je upotrijebio naglasila je ozbiljnost prije nego što je progovorio. -
Požuri - skoči na noge i baci joj haljinu kad je počeo oblačiti vlastitu odjeću - netko je na
vratima.
DVADESETSEDAM
Ne netko. Glas koji je probudio Thoma i gurnuo ga u pravu noćnu moru bio je previše poznat.
Opet opsuje proklinjući se jer je zaspao dok je žurno navlačio odjeću.

- MacGowane, istog trena otvori prokleta vrata ili se kunem da ću...

- Daj mi minutu - Thom reče jer nije morao čuti detalje. Lice mu je bilo mrgodno kad je ovlaš
zabrinuto pogledao Elizabeth.

Problijedjela je žureči se da obuče haljinu. Očito je i ona prepoznala glas.

To nije dobro, dovraga. To uopće nije dobro. Svaka strašna psovka koje se Thom mogao sjetiti
prošla mu je kroz glavu.

Samo je jedna stvar mogla još pogoršati situaciju. Da se nije sjetio zaključati vrata, bili bi goli
i omotani jedno drugomu u naručju umjesto poluodjeveni kad je James Douglas provalio u
kovačnicu.

Svejedno nisu mogli sakriti što su radili. James ih je samo pogledao, shvatio što je Thom
učinio i uputio mu pogled pun užasa, izdaje, oštre osude i mržnje da je Thom znao kako ne
postoji ništa što može reći jer nema objašnjenje kojim bi ovo ispravio.

U tom trenutku, kad je Thom ugledao prizor kroz Jamiejeve oči -prljava kovačnica, ogrtači
rašireni na kamenom podu punom čađi, različiti komadi odjeće još uvijek razbacani po podu,
Elizabeth poluodjevena s još uvijek odvezanim vrpcama na haljini, razvezane i raščupane
kose, nateklih usana, nježne kože na licu i vratu još uvijek ružičaste od grebanja njegove
brade - shvatio je težinu onoga što je učinio i osjetio se potpuno divljini i nečasnim kakvim
ga je stari prijatelj i smatrao.

Krivnja i sram okretali su mu želudac. Obeščastio ju je, dovraga. Uzeo joj je nevinost iako nije
imao pravo - dovraga, to je pravo vjerojatno još uvijek pripadalo nekomu drugomu. Kraljevu
nećaku, k tome.

Opet opsuje.

Bez obzira na to koliko se ispravnim činilo, nije bilo. Znao je to, ali dopustio si je da zaboravi.

Thom se pripremio čekajući što će se dogoditi, ali ničime to nije pokušao zaustaviti. Mnogo
se puta prije našao na drugoj strani šaka Jamesa Douglasa, ali svejedno ga ništa nije moglo
pripremiti na silinu udarca koji mu je doletio u čeljust poput ratnog čekića. Glava mu
se trznula unatrag uz nalet bola od kojeg je vidio zvijezde.

Elizabeth vrisne.
Thom je jedva stigao podići glavu prije nego što je uslijedio idući udarac, ovaj put u trbuh,
zbog čega je zastenjao i presavio se.

- Jebeno ću te ubiti! - Douglas ga podigne kako bi ga opet udario. - Ona mi je sestra. Kako si
mogao...

Thom nije znao što bi rekao - što je mogao reći? Nije se pokušao braniti od batina. Možda je
dio njega osjećao kako je to zaslužio.

- Jamie, ne! Stani, ubit ćeš ga.

- Izvrsno!

Elizabethin pokušaj da stane ispred njega dovoljno je razbudio Thoma da blokira idući
udarac i pokuša ju maknuti s puta. - Ne miješaj se, Ella.

- Ne! - uzvikne bijesno i suze joj poteku niz lice. - Ne!

Okrenula se prema bratu i vrisnula da prestane. James, međutim, nije čuo ništa i tek kad se
bacila između dvaju muškaraca, Douglas opsuje i prestane zamahivati. - Makni mi se s puta,
Ella, ovo je između mene i MacGowana.

- Ne, nije - zareži na njega jednako ljutito. - Ja sam ovo željela. Udat ću se za njega.

- Hoćeš vraga - Douglas reče smrtnim glasom koji nije ostavljao mjesta raspravi.

Elizabeth se moralo odati priznanje jer nije ustuknula pred muškarcem čiji je zastrašujući
"crni" bijes nadahnuo epitafe i noćne more s druge strane granice. - Kad se smiriš dovoljno
da poslušaš razum, shvatit ćeš da nema drugog izbora. Prekasno je.

Nije morala objasniti što time misli. Douglasovo se lice toliko smrknulo da je Thom pomislio
kako će ga opet napasti i pripremio se za udarac.

Douglasovo se cijelo tijelo naizgled treslo i ledeno se jasnim riječima obratio sestri: - Ako
misliš da ću ga nagraditi jer te zaveo i obeščastio, prokleto si poludjela. Nije me briga što se
ovdje dogodilo.

Samopouzdanje joj je samo mrvicu poljuljao. Blago je problijedjela prije nego što je
tvrdoglavo podignutu bradu podigla za dlaku više. - Nije me zaveo; ja sam zavela njega!

Unatoč bijesu, Douglas ju pogleda i nasmije se. - Što samo dokazuje koliko si naivna.
MacGowan je čekao priliku da te iskoristi otkad si imala šesnaest. Bez obzira na to što misliš,
ovo je oduvijek bio njegov prokleti plan. Želi te i ništa ga neće zaustaviti. Čak ni njegova
dragocjena čast.
Thom više nije mogao stajati u tišini. Douglas ima pravo biti ljut, ali Thom nije dječak s licem
uprljanim od čađi koji mora držati jezik za zubima i podvrgnuti se njegovim željama. On je
vješt ratnik - uskoro će biti među najboljima - s više nego dovoljno zemlje da se brine za nju.

- Što god mislio o meni ili ne, nisam planirao da se ovo dogodi. Pogriješio sam. Zaboravio sam
na čast. Ali možda nisam jedini?

Na promišljen podsjetnik na borbu između njih nekoliko godina ranije kad su se našli u
obrnutoj situaciji - kad je Thom branio Joanninu čast -Douglas se zacrvenio od bijesa. - Ovdje
se ne radi o meni, dovraga!

- Jesi li siguran? - Bijes i prezir koje je Thom godinama držao zakopanima izašli su na vidjelo.
- Nisi li ti onaj koji ju je poslao od kuće kad je imala šesnaest kako bi nas razdvojio? Nisi li ti
taj koji je oduvijek mislio kako nisam dovoljno dobar za nju? Nisi li ti taj koji ju je zaručio
za drugog čovjeka, iako si znao da ga ne voli?

Douglas stisne zube i divlje ga pogleda ispod oka. - Neću se ispričati jer sam učinio ono što
mislim da je najbolje kako bih zaštitio sestru.

- Niti bi trebao. Ali od čega ju pokušavaš zaštititi? Možda nemam Randolphovo bogatstvo, ali
više nisam ni običan dječak iz sela. Mogu je zaštititi i skrbiti se o njoj. Imat ću vlastitu zemlju
i boriti se s najboljim ratnicima...

Douglas mu se nasmije u lice. - Ne ako ja imam pravo glasa. Kad obznanim što se ovdje
dogodilo, imat ćeš sreće ako ti ostane čekić da se vratiš u kovačnicu. Zaveo si ženu zaručenu
za kraljeva nećaka.

- Koja je bila zaručena - Elizabeth se ubaci, iako su ju obojica ignorirali.

- Što misliš, kako će reagirati? - Jamie nastavi. - Imat ćeš sreće ako te Bruce ne objesi, a
Randolph te ne izazove na dvoboj. Gotov si, MacGowane, gotov.

Potpuno zaprepašten prijetnjom za koju je znao da nije prazna, Thom se osjećao kao da je
sve za što je radio proteklih triju godina, sva sreća, sva nada, sva obećanja prošlih nekoliko
sati, srušeno - sravnjeno sa zemljom -do temelja jednim okrutnim udarcem.

Thom nije sumnjao da će Douglas to učiniti; štoviše, znao je da hoće.

Zaboravivši svoju čast, uzevši joj nevinost, Thom je Douglasu predao mač kojim će ga uništiti.
Jedna riječ i sve za što se borio proteklih nekoliko godina, sve što je zaradio, nestat će.
Njegovo viteštvo, barunija i, najvažnije od svega, mjesto među najboljim ratnicima u
kršćanskom svijetu.

Ali tek kad je Thom ovlaš pogledao Elizabeth, pogodio ga je cijeli opseg uništenja. Po užasu
na njezinu licu, beskrvnom bljedilu njezine kože, žalosti njezina pogleda, Thom je znao da je
izgubio sve. Izgubio je nju.
Pomahnitala je. Bila je očajna. - Ne, Jamie! Ne možeš! Neću ti dopustiti da to učiniš. Molim te,
moraš poslušati...

Ali Jamie nije slušao ništa. Vukao ju je prema vratima.

- Ne, čekaj. Moram...

Što je god željela reći prekinuto je kad se Jamie nagnuo i zarežao joj na uho. Problijedjela je i
bespomoćno se okrenula natrag k Thomu.

- Žao mi je...

Riječi je naglasio udarac vrata.

Thom je utonuo na klupu gdje joj je još uvijek bio raširen kaput; Jamie se nije ni trudio
dopustiti joj da se obuče do kraja. Čarape i kaput zgužvani na podu naizgled su izazivali
Thoma svime što je imao - samo nekoliko sati - i izgubio.

S glavom u rukama pao je u crnu rupu očajanja. Kovačev je sin posegnuo previsoko. Posegnuo
je za zvijezdama i učinivši to, izgubio je sve: bogatstvo, mjesto u Bruceovoj tajnoj vojsci i,
najvažnije, svoje srce.

Stvar koje se Elizabeth najviše bojala postala je stvarnost. Ako se uda za njega, opet će biti
ona djevojčica bez ičega.

Ne bi joj to učinio. Čak i ako ga još uvijek voli, ne može ju oženiti. Douglas je bio u pravu. Imat
će sreće ako ga Bruce - ili Randolph - pusti da poživi dovoljno da se vrati kući.

Ali to je sve što mu je trenutno ostalo.

★★★

- Osim ako ne želiš da ga probodena oštricom u trbuh, odmah ćeš otići, Ella.

Bratove su ju riječi istog trena ušutkale. Elizabeth je znala da to nije prazna prijetnja. Jamie
se praktički tresao jedva zadržavajući bijes. Znala je da ga mora maknuti od Thommyja i dati
mu priliku da se ohladi.

Jamie bi ubio Thommyja ranije da se nije umiješala. Nervozno je napućila usta. I prokleti bi
mu Thommy to dopustio. Vidjela mu je izraz na licu kad je Jamie uletio i uhvatio ih i znala je
da se osjeća krivim i posramljenim zbog toga što su učinili. Što je smiješno. Upravo će mu to
i reći čim dovede brata u red. Muškarci i njihova prokleta čast!

Brat i sestra gorjeli su od bijesa u tišini žureći kratkim putom natrag do samostana.
Iznenadila se vidjevši da je još uvijek noć - po količini ljudi, vjerojatno je bilo oko ponoći -
ona i Thommy ipak nisu spavali tako dugo. Jamie je samo stigao mnogo ranije nego što su
očekivali. Zacijelo je jurio po noći čim je primio njezino pismo.
Upravo su stigli do gostinjske kuće kad ga je Elizabeth napala ne mogavši više zadržati bijes.
Međutim, to nije bio samo bijes. Morala je samo pomisliti na Thommyjev izraz lica kad je
Jamie zaprijetio da će ga uništiti i prsa su ju jednako stegnula od očajanja.

Znala je da joj brat ima srca - on misli da ju štiti - ali trenutno je to bilo teško zapamtiti. - Kako
si mogao, Jamie? Kako si mogao zaprijetiti Thommyju da ćeš ga tako uništiti? Sigurno znaš
koliko je teško učiniti ono što mu je pošlo za rukom i pomaći se s mjesta stečenog rođenjem,
koliko je naporno radio za sve što je postigao, a ti si mu zaprijetio da ćeš mu to sve oduzeti
zbog promašene potrebe za osvetom?

- Tu nema ništa promašeno i ne zaslužuje bolje nakon onoga što je učinio.

- Onoga što sam ja učinila. To sam Ja željela, ali ti to naizgled ne želiš čuti. Ali, kunem ti se,
Jamie, ako kažeš jednu riječ protiv Thommyja - ako ikomu kažeš što se dogodilo - nikad ti
neću oprostiti. - Pogledala ga je tako ozbiljno da je znao kako to misli. - Namjeravam se udati
za njega dao mi ti dopuštenje ili ne.

Tvrdoglavost im je obiteljska crta. Praktički je zarežao na nju rekavši: - Vraga hoćeš.

Ignorirala ga je. - Thom je najplemenitiji čovjek kojeg poznajem - što znaš kao i ja.

Ogorčeno prasne u smijeh. - Ispostavilo se kako ipak nije toliko plemenit. Kad pomislim na
sva vremena kad je... - Zastao je čvrsto stisnuvši usta. - Nema veze. Platit će za ovo.

- Što god učiniš njemu, činiš i meni.

- To sad kažeš.

- Uvijek ću to govoriti. Bez obzira na sve što. Volim ga, Jamie. Zar ne možeš razumjeti? -
Ljutnja je polako počela pucati, a Elizabeth nastavi: -Ti si mi brat i uvijek ću te voljeti - i znam
da radiš ono što misliš da je najbolje - ali ako me natjeraš da biram između vas, izabrat ću
Thoma.

Blago je problijedio.

Ona podigne pogled i shvati da se Joanna pojavila na vratima. Koliko je čula? Po izrazu lica,
vjerojatno dovoljno.

- Zabrinula sam se - reče pokušavši se opravdati. Izašla je van i došla do mjesta gdje su stajali
u malom dvorištu. Primijetila je Elizabethin razbarušen izgled. - Mislila sam da nećeš učiniti
ništa nepromišljeno. - Ne čekajući objašnjenje - nije ga bilo - okrene se prema mužu. - O čem
se zapravo radi, James? Zašto si toliko protiv toga? Znaš da ga voli. Pokušavaš li ispraviti
vlastitu pogrešku?

Kad je shvatio što misli, pogleda ju užasnuto - u potpunosti zaprepašten optužbom. - Kako to
možeš pomisliti? Znaš da nisam požalio zbog našeg braka ni na trenutak. Ali čula si
bezobzirne komentare o tvom "skandaloznom kršenju kodeksa" - vjerojatno i više nego ja.
Znam koliko te to povrijedilo i mrzim što te ne mogu zaštititi od toga, ali ne mogu. Elizabeth
mogu. Njoj će biti još gore. Mnogo gore. Vrata će joj se zatvoriti.

- A ona će otvoriti druga - Jo reče svojom jednostavnom logikom. - Bila sam povrijeđena, ali
nikad ne bih ništa mijenjala, zar to ne vidiš? A Elizabeth je po tom pitanju jača od mene. -
Zastane. - Ne umanjujem tvoje brige, ali ako ih razumije i voljna ih je prihvatiti, zašto ti nisi?

Skrene pogled. - Samo želim da bude sretna.

- Bit ću - Elizabeth reče tiho.

- A Thomu ide dosta dobro - Joanna reče. - Heroj je. Možda neće biti loše kao što misliš.

Elizabeth i Jamie razmijene poglede sjetivši se da je prijetnja ostala visjeti u zraku. Jamie se
ponio dovoljno pošteno da pokaže tračak srama. Oboje su znali kako bi Joanna reagirala kad
bi joj Elizabeth rekla čime joj je Jamie zaprijetio. Ali nije. Čak i ako to sad ne želi priznati,
znala je da Jamie neće reći ni riječ o tome što je otkrio.

- Dobro mu ide - Jamie prizna. - Ali uvijek će postojati netko tko ga smatra nedostojnim.

- Smatraš li ga ti? - Elizabeth upita.

Pitanje je visjelo u hladnom noćnom zraku. Godine prijateljstva, godine bijesa i mržnje spojile
su se u jednu važnu stanku.

- Ne - napokon prizna.

- Znam da ju želiš zaštititi, James - Joanna reče.

- Ali nema li jednako prava da bude sretna kao i mi?

Bio je to posljednji udarac. Oboje su znali da je Elizabeth pobijedila. Ali bratov je ponos
večeras povrijeđen i nije željela stavljati sol na ranu. Nije morala.

Joanna je to također shvatila. Uvijek posrednica između svojeglavog brata i sestre, reče: -
Uđite unutra. Idemo se odmoriti. Ujutro možemo raspraviti o tome što treba učiniti.

Nažalost, ujutro je već bilo prekasno. Kad je Joanna donijela mač pokriven tkaninom koji je
dostavljen u samostan nedugo prije zore, Elizabeth je znala da je Thom otišao.
DVADESETOSAM
Thomu nije trebalo dugo da shvati kako je pogriješio. Otac mu je to

A poprilično kratko sažeo čuvši priču nedugo nakon što je stigao u Douglas: - Jesi li dao
djevojci priliku? - Thom čvrsto zatvori usta. Obojica su znali da nije. - Ako ju voliš kao što
misliš da ju voliš, trebao si ostati i boriti se. Što, dovraga, radiš ovdje?

Je li to isti čovjek koji mu je godinama govorio kako je budućnost između njega i Elizabeth
nemoguća? - Mislio sam da će ti biti drago jer sam se vratio. Mislio sam da želiš moju pomoč
u kovačnici.

- Bio sam u krivu - otac mu jednostavno reče. - Ne pripadaš ovdje ništa više nego što Johnny
ili ja pripadamo bojištu. Ovdje nikad ne bi bio sretan. Tebi je suđeno nešto veče. Nije li te ono
što si učinio u Edinburgbu uvjerilo u to?

- Da, ali to više nije opcija. Stoga, ako me ne želiš, morat ću pronaći drugog kovača koji me
želi.

Otac ga dugo odmjeri, odmahne glavom kao da ne može vjerovati kako mu sin može biti
toliko blesav i ode.

Thom je učinio isto što i uvijek kad je trebao razmisliti. Spakirao je torbu i pola dana putovao
do Sandforda odmah izvan Strathavena gdje je proveo dvije noći penjući se po stijenama i
shvatio da mu je otac u pravu: zaista je blesav. Ako ga kraljevi ljudi ne budu čekali da ga uhite
kad se vrati kući, skočit će na ragu koja ga je dovela ovdje i vratiti se u Edinburgh. Čak i ako
ne bude mogao uvjeriti MacLeoda da mu dopusti da ostane s Čuvarima, čak i ako se bude
morao boriti protiv Randolpha i ako mu kralj oduzme sve, pronaći će način da se brine za
nju.

Zapravo, već je imao način. Mač koji je završio za Douglasa i dao dostaviti Jo jutro kad je
otišao ispostavio se boljim nego što je mislio.

Možda još važnije, shvatio je da je volio raditi na njem. Opuštalo ga je - rad je bio neobično
smirujuć - i dalo mu nešto na što će se usredotočiti između napornih i vrlo stresnih zadataka
Čuvara Visočja.

Kovanje je dio njega baš kao i ratovanje. Uvijek će biti dio njega i više nije osjećao potrebu da
to sakrije.

Otac i Elizabeth bili su u pravu, mogao bi se obogatiti kao kovač mačeva kad bi želio. Mogao
bi se brinuti za nju.

Ako ga još uvijek želi, to jest.

Blesav.
K vragu. Pružio je korak približavajući se kolibi pa je praktički trčao kad se napokon pokazala
na obzoru. A zatim, vidjevši kako dim izlazi kroz prozor, uistinu je trčao.

Dovraga, kuća se zapalila! Zgrabio je kantu, napunio ju vodom iz korita za životinje vani i
pojurio unutra.

Kanta mu je pala pod noge smočivši mu čizme, ali jedva je primijetio.

Otac mu je u naručju držao ženu prekrivenu čađi. Da nije nosila predivnu svjetloružičastu
haljinu - podsjećajući ga na prvi put kad ju je vidio na tornju prije toliko godina - možda bi
mu trebalo duže da ju prepozna.

Elizabeth. Stegnulo ga je u prsima negdje u blizini grla. Ovdje.

Ona i njegov otac oboje su se okrenuli čuvši vrata - ili možda udarac kante - i Elizabethin je
poražen izraz (njegov ju je otac očito pokušavao utješiti) izgledao kao da je opasno blizu
suza.

- Što se dogodilo? - upita kad je strah da je povrijeđena nadjačao olakšanje jer ju vidi.

- Djevojka je dobro - otac mu reče odgovorivši umjesto nje.

- Pravila nam je nešto za doručak. Kruh se samo... malo jače ispekao.

- Izgorio je! - Elizabeth reče. - Željela sam da bude iznenađenje, a sad je uništeno.

Thom nije imao pojma o čem priča. Otac mu objasni. - Spomenuo sam kako ti je majka znala
staviti maslac i šečer na kruh star jedan dan i zagrijati ga u krušnoj peči - i da ti je to bilo
omiljeno jelo.

Kriste, sudeći po svom dimu koji je izlazio iz peči, zacijelo je stavila kilu šečera!

- A ja sam zaboravila na njega - Elizabeth doda - jer se kaša počela lijepiti za lonac.

Thom baci pogled na pocrnjeli talog u loncu, zaključi da je to kaša i nije se morao pitati zašto.

Odvratno. Možda bi napravio grimasu da ga otac nije prostrijelio upozoravajučim pogledom.

Još ju nekoliko puta potapšavši po vitkim leđima, njegov joj otac reče: - Siguran sam da će
biti ukusno.

Ako je otac mislio da će Thom jesti tu katastrofu, on je taj koji je blesav. Dovraga, Thom tu
kašu vjerojatno ne bi dao ni ragi na kojoj je dojahao i koja ga je napala više od jednom.

- Zašto si ovdje, Elizabeth?

Mislio je pitati zašto kuha u kolibi njegova oca - što, koliko zna, nije radila nikad prije - ali ona
je to očito shvatila opčenitije.
- Zar si mislio da ću te pustiti da se izvučeš nakon što si se ponio tako nečasno? - Pogleda mu
oca kao da želi reči "vidite". - Ostavio si me. Napustio si me nakon što si me upropastio -
okrene se prema njegovu ocu - poprilično temeljito.

- I više odjednom, znam - otac mu doda uz prijekoran pogled u Thomovu smjeru primivši ju
u naručje i opet ju potapša po leđima.

Kriste, vjeruje li mu otac uistinu u te gluposti?

- Ne brini, djevojko. Pobrinut ću se da ti se iskupi. Čak i ako ga sam budem morao odvuči u
crkvu.

Očito.

Elizabeth ovlaš pogleda u Thomovu smjeru i mogao bi se zakleti da je vidio kako se cereka.

Stvarno se cerekala, shvati. - Ona je zavela mene!

Otac mu je izgledao zaprepašten objašnjenjem. - Nemoj me sramotiti, momče. Pogledaj to

lice. - Nagne Elizabethino lice uprljano čađi prema Thomu. - Malo nevino janje poput...

Thom se podsmjehne i oboje ga prostrijele pogledom - Elizabeth se više namrštila.

- Ne vjeruj toj glumi savršene malene princeze - Thom reče.

- Mene je neko vrijeme zavaravala. Ali sad sam pametniji. Uopče nije savršena. Jesi li vidio tu
kašu?

Elizabethin uvrijeđen uzdah nije mogao sakriti veselje. Razumjela je: voli nju - ne lijepu
lutkicu koju je vidio u dvorcu prije toliko godina.

Pogled u njezinim očima... Kao da sva ljubav koju osječa prema njemu zuri u njega. Posramio
se.

- Bojim se da je u pravu - reče šarmantno ovlaš pogledavši njegova oca. - Zavela sam ga. Ali
vrlo je nepristojno što je to istaknuo, ne mislite li?

Thom je primijetio da mu se otac bori da ne prasne u smijeh. Oči su mu blistale dok ju je

gledao. - Uistinu vrlo nepristojno, djevojko. - Poljubi ju u čelo i pusti. - Reci ako ti treba moja
pomoč - nije toliko velik da ga ne mogu odnijeti ako budem morao - ali mislim da se nečeš
mnogo mučiti da ga odvedeš u tu crkvu. Trenutak kasnije otac mu je otišao. Bez njega
činilo se kako je izgubila sigurnost i pogled koji se susreo s Thomovim bio je neodlučan i
ranjiv. - Sviđa mi se tvoj otac.

-I meni. - Zaboravio je koliko. Neugoda koja je postojala između njih naizgled je nestala.
Možda se sad međusobno bolje razumiju.
- Otišao si - reče tiho.

- Vračao sam se.

- Jesi?

On kimne glavom, a ona mu potrči u naručje. Trenutak kasnije ju je ljubio, a, šokantno,

nekoliko trenutaka nakon toga nosio ju je u krevet. Strah od proteklih nekoliko dana kad je
mislio da ju je izgubio naizgled ga je odjednom sustigao. Očito nije častan kao što voli misliti
jer nije ni oklijevao. Možda nisu vjenčani ni službeno zaručeni, ali ona mu pripada na svaki
bitan način. I trebala mu je ta povezanost, morao je osjetiti kako ulazi i izlazi iz njezina tijela,
morao je čuti kako joj se uzdasi užitka miješaju s njegovima dok su se zajedno uspinjali do
najvišeg vrha i vinuli se u zrak.

Kasnije - mnogo kasnije - napokon je pronašao glas. Sklupčala se uz njega, a haljina uprljana
čađom još joj je uvijek bila omotana oko nogu. Previše se žurio da bi joj skinuo odječu - nije
da joj je to smetalo. I ona se žurila.

- Bi li se zaista svega odrekla zbog mene, El? Dvoraca, kvalitetnih haljina, nakita, položaja u
društvu kako bi živjela u malenoj kolibi poput ove i naučila kuhati i čistiti?

Prestala mu je crtkarati prstom po prsima i pogledala ga. - Nisam sigurna da moram učiti
mnogo o čišćenju - nos joj se nabora kako je volio dok se osvrtala po krevetu koji se nije
trudio spremiti prije nego što je otišao i odječi koju je ostavio razbacanu okolo - a sigurna
sam da će mi se kuhanje popraviti.

Kako je sumnjao da može postati mnogo gore, vjerojatno je bila u pravu. - Morat čemo ti
kupiti neke crne haljine - reče ironično, čime je zaradio iznenađujuće snažan udarac u rebra.

- Au - vikne prekrivši područje rukom.

Ona preokrene očima. - Ne budi takvo dijete. Morat češ biti mnogo žilaviji ako namjeravaš
preživjeti... kako to zovu? Pakao? Propast? Nešto tako.

Namršti se. - O čem pričaš?

Ona zagrize usnu, pretpostavio je više zbog učinka nego zbog stvarne žalosti. - Možda nisam
bila potpuno iskrena o našoj budućnosti.

Podigne obrvu. - Zaista?

Ona odmahne glavom. - Svega bih se odrekla, ali ispostavilo se da neće biti potrebno. Jamie
je sve objasnio.

- Siguran sam da jest - reče ogorčeno.

Ona odmahne glavom. - Nije rekao ništa o onome na što je... uh, naletio. Hoću reći da je
objasnio kralju i Toru MacLeodu zašto si otišao tako iznenada i bez riječi - ne možeš to raditi,
znaš. - Znakovito ga pogleda, a zatim slegne ramenima. - Hitni slučaj kod kuće, vjerujem. -
Naceri se. - Ako netko pita, možemo reći da je bio požar.

Thom nije mogao vjerovati. Douglas nije rekao ništa? Nije ga uništio? Pokrio ga je?

Spusti pogled na nju. - Što si učinila?

Nakostriješi se slatko se uspuhavši. - Zaista, Thome, poprilično sam uvrijeđena. Nisam učinila
ništa, osim što sam ga urazumila.

Douglasa se nije moglo urazumiti. Thom ju je još malo promatrao. -Rekla si Jo.

Prasne u smijeh. - Nisam, ali bih. Ne, iskreno. Nisam učinila ništa. Samo sam mu rekla da te
volim i da ću se udati za tebe uništio te on ili ne i da ću izabrati tebe ako budem morala birati
između vas. - Nije mislio da ga srce može toliko stegnuti. - James te trenutno čeka u dvorcu
Park.

Svi su dobri osjećaji istog trena isparili. - Zašto, dovraga?

- Kako bi službeno zatražio moju ruku. - Pogleda ga. - Iz pouzdanog izvora znam da
namjerava prihvatiti.

- Randolph?

- Pobrinuli smo se za njega.

Thom napravi grimasu ne želeći ni pomisliti kako Douglasu duguje išta više nego što mu
duguje trenutno. Kriste, ako ovako nastavi, vjerojatno će prvorođenog sina morati nazvati
James. - Koliko?

Slegne ramenima. - Ne koliko bi pomislio. Imali smo pomoć. Ali vijesti o zarukama morat
ćemo malo odgoditi. Bit će dovoljno pričekati da završiš s vježbom idući mjesec.

- Čini se kako si sve isplanirala. Nemam li ja pravo na riječ?

- Ti si svoje rekao.

- Jesam?

- Rekla sam ti da ću se udati za tebe kad sam imala šest godina. Ako si se želio pobuniti, imao
si osamnaest godina da to učiniš.

Međutim, nije se imao namjeru buniti. Oženit će ju i obožavati ostatak života.

EPILOG
Dvorac Park, mjesec dana kasnije

Elizabeth je opet zurila kroz prozor tornja, ali ovaj je put točno znala što čeka - bolje rečeno,
koga.

Okrenula se prema Jo koja je sjedila uz vatru praveči kapu za bebu. -Jamie je rekao da bi do
sad več trebali stiči. Misliš li da se nešto dogodilo?

- Moraš se smiriti, Ella, to nije dobro za... - Iznenada zastane kao da se nečega sjetila. - Morat
češ se naučiti biti strpljiva ako namjeravaš biti udana za ratnika. Te stvari nikad ne teku po
planu.

Elizabeth se baci na stolicu ne skrivajući frustraciju. - Ali ja nisam strpljiva. Mrzim čekati u
neznanju. Nisam imala pojma koliko je tebi zacijelo teško. Kako preživljavaš?

- Pokušavam ne misliti na to. Shvatila sam da nijednome od nas ne činim uslugu nasmrt se
brinući. Uilleam mi pomaže skrenuti pozornost.

Znakovito pogleda Elizabeth kao da bi nešto trebala razumjeti. Elizabeth se namršti. - Da,
vidim zašto. Živahan je poput Hugha i Archieja. - Zadrhti. - Kad budem imala djecu, bit ću
mnogo stroža s njima.

Joanna ju pogleda kao da se nečime guši prije nego što je uspjela progovoriti: - Veselim se
tomu.

Elizabeth uzdahne. - Voljela bih da se Thom stigao vratiti s vježbanja na Skyeju prije nego što
su ga pozvali na zadatak s Jamesom. Sad ga nema več više od tri tjedna.

- Uskoro će se vratiti.

Jo je bila u pravu. Kad se nekoliko minuta kasnije zaorio uzvik iz dvorišta ispod, Elizabeth je
več bila na pola stubišta.

- Oprezno! - Jo vikne iza nje, ali Elizabeth nije slušala. Mogla je misliti samo na...

Ugledala ga je u trenutku kad je istrčala na dvorište. Učinak emocija koje su ju udarile bio je
poput fizičkog udarca. Doletio joj je u prsa silinom čekiča. Došao je. Prljav, umoran i mrvicu
prosijed. Kosa mu je bila duža nego što je ikad prije vidjela i čeljust mu je izgledala kao da se
nije obrijao barem tjedan dana, a ipak je bio još zgodniji nego što ga je pamtila. Ali ništa od
toga nije bilo bitno. Jedina bitna stvar jest da je na sigurnom - i u dobroj formi, sudeći po
njegovu izgledu. Vrlo dobroj formi. Ako je moguće, činio se još više tjelesno impozantnim.
Svakim je centimetrom izgledao poput elitnog ratnika Čuvara Visočja.

Olakšanje je toliko preplavilo da je umalo pala na koljena.

Ispustila je zvuk, a on se osvrne usred razgovora s Jamiejem -iznenađujuće nenapetim
razgovorom, primijetila je - i ugleda je. Kad se nacerio, noge su joj se napokon sjetile kako
hodati. Pretrčala je dvorište i bacila mu se u naručje.

U trenutku kad ju je obgrlio, osjećaji koje je pokušala zadržati eksplodirali su u bujici suza.

Držao ju je minutu stisnuvši je čvrsto i šapčući joj utješne riječi u kosu, ljubeći je u glavu.
Mirisao je na konja, kožu, vjetar i ništa nikad nije mirisalo tako dobro. Željela ga je držati
zauvijek.

Trebao joj je trenutak, ali naposljetku osjeti kako mu se prsa tresu i shvati da se smije.

Kad mu se namrštila, iskoristio je priliku da je prebrzo poljubi u usta, a ona se poželjela

rastopiti uz njega (bez sumnje je bio svjestan da joj prokleti brat stoji odmah pokraj njega).

- Nisi li sretna što me vidiš? - reče sa sjajem u očima.

Osjetila je neobičan poriv da mu skoči na nogu. - Jesam, budalo!

- Mislio sam da ti ne plačeš.

- Ne plačem. - Bijesno obriše oči. - Ne znam što nije u redu sa mnom. U posljednje vrijeme
stalno plačem.

- Uskoro ćeš biti dobro - Jo reče pojavivši se iza nje. - Zadatak s grofom od Carricka prošao je
dobro? - upita muža.

Sve su žene znale da se radi o pljački u Engleskoj.

- Dovoljno dobro - Jamie reče neobično pogledavši u Boydovu smjeru. - Malo nam je pomogao
Randolph i njegovi ljudi.

Elizabethin pogled poleti prema Thomu, ali on odmahne glavom govoreći joj da je prošlo
dobro. Navodno, prema Jamesu, između Randolpha i Thoma nije bilo ljutnje. Randolph je
navodno smatrao svoju dobrotu prema muškarcu koji mu sad ženi bivšu zaručnicu
naknadom jer mu je Thom spasio život.

- Sad sam ja spasio njegov - Randolph reče.

Thom se nije slagao da bi borba između njih bila toliko nepravedna, ali Elizabeth je samo
laknulo jer Randolph nije bacio rukavicu pod Thomove noge i zahtijevao borbu ili neku
drugu vitešku vrstu zadovoljstva i prisilio ju da sazna.

Pretpostavljala je da na tome može zahvaliti Izzie. Ako još uvijek nije ukrotila hvaljenog
viteza, uskoro će.
Elizabeth je bilo drago jer se ne mora brinuti za Randolpha; bilo je dovoljno teško spriječiti
Thoma i Jamieja da se potuku. Iako joj je laknulo jer se činilo kako više nije tako. Elizabeth
nije u potpunosti razumjela vezu koju muškarci naizgled stvore u ratu, ali pomogao je
djelomice vratiti bivše prijateljstvo između njih i na tome je bila zahvalna.

Jo je organizirala gozbu za muškarce kad se vrate i Elizabeth je prestala plakati i pustila

Thoma dovoljno dugo da pozdravi ostale dok su ulazili u svečanu dvoranu. Većina Čuvara
već je otišla u Dunstaffnage dati izvješće kralju prije nego što se na nekoliko dana vrate
svojim obiteljima, ali Boyd i Lamont pridružili su se Thomu do Douglasa i sutra će nastaviti
put k svojim obiteljima.

Elizabeth se veselila što će ih sve vidjeti na vjenčanju za nekoliko tjedana, koje će se održati
- prigodno - u Edinburghu u samostanu pod sjenom velikog dvorca koji je Thom pomogao
osvojiti za Škotsku.

Jamie bi to odgađao još duže kako bi izbjegao mrlju skandala nakon raskinutih zaruka, ali
kako su Englezi namjeravali krenuti sjeverno u lipnju, znao je da bi muškarci u svakom
trenutku mogli biti pozvani. Elizabeth nije marila što ljudi govore. Udala bi se za Thoma istog
dana kad ju je zaprosio da joj je Jamie dopustio.

Kad su sjeli, napokon je imala priliku razgovarati s njim. - Jesi li dobro? - upita tražeći znakove
ozljeda.

- Vrlo dobro - reče maknuvši joj pramen kose s obraza iza uha. Palcem joj usput pomiluje
obraz. - Ali nedostajala si mi.

Srce ju stegne od pogleda punog ljubavi u njegovim očima. Također ju je stegnulo zbog nečeg
drugog, ali, zahvaljujući Jamieju, to će morati pričekati. Natjerao je Thoma da obeća kako više
neće imati razloga uhvatiti ih na djelu prije vjenčanja i Thom se sad zbog časti morao
držati riječi.

Obojica su njezin argument da je već prošla baka s kolačima dočekali s mrštenjem.

Idućih će nekoliko tjedana biti mučni.

-1 ti si meni nedostajao. Trening nije bio pretežak? - upita.

Uputi joj ironičan pogled koji je govorio drukčije. - Preživio sam. -Zašto joj se učinilo kako je
izostavio "jedva" u toj rečenici? - Ali to nije ništa što žarko želim ponoviti.

- Plivanje? - Znala je da ga je to brinulo.

Nije se trudio sakriti grimasu. - Recimo samo da sam se poboljšao -brzo - ali uvijek ću više
voljeti planine od mora.

Znajući da joj ne može reći mnogo, nije ga više ispitivala, ali bez obzira na obećanje
namjeravala ga je vrlo temeljito pregledati kasnije.
Nije shvatila da gleda u vrata dok Thom nije upitao: - Čekaš li nekoga?

Slegne ramenima čime je samo naizgled povećala njegovu znatiželju.

- Nadam se da nemam razloga biti ljubomoran? - U pitanju se možda čula određena oštrina
skrivena iza lijenog tona.

Morala se ugristi za jezik kako ne bi prasnula u smijeh i nije se mogla oduprijeti da ga ne

zadirkuje. - Iznimno je zgodan i vješt i čini mi veliku uslugu.

Očito nije bio raspoložen za zafrkavanje. Prošlo je mnogo vremena za oboje. - Ella... - upozori
ju.

- Upravo dolazi.

Thomov pogled poleti prema vratima i trenutak kasnije vrati se na nju. - Koji?

- Obojica, ali u ovom sam slučaju mislila na mlađeg.

Njegov otac i Johnny upravo su ušli u prostoriju, a Johnny je nosio uslugu. Elizabeth ih odjuri
pozdraviti i pripremi im mjesto da sjednu na klupu pokraj nje i Thoma. Ako je itko smatrao
neobičnim što seoski kovač i njegov sin sjede za glavnim stolom, nitko nije rekao ništa.

- Je li spremno? - upita Johnnyja.

Thomov mlađi brat kimne glavom. - Da.

Dodao joj ga je, a ona ga preda Thomu.

- Što je to? - upita promatrajući dugačak paket umotan u tkaninu.

- Poklon. Nešto da ti pokažem koliko sam ponosna na tebe.

Uzeo ga je u ruke. Kako ih je napravio već dovoljno - uključujući i onaj koji James nije skidao
otkad ga je dobio (i na koji su svi bili ljubomorni kao što je Elizabeth pretpostavila) - Thom
je morao znati što je.

Upitno ju pogleda i odmota ga. Jamie i Jo znali su što je učinila, ali ostali su promatrali sa
zanimanjem kad je izvukao dug mač.

Bio je gotovo jednak onomu koji je Thom napravio za Jamieja po vještini i dizajnu. Oštrica je
bila jaka i savršeno simetrična i opterećena, drška oblikovana za njegovu ruku, a vrh drške i
korice ukrašene s dovoljno zlata i dragog kamenja da su bili dostojni kralja.
Štoviše, pretpostavljala je da će kralj, kad ugleda ovaj, zahtijevati da Thom završi mač koji
mu je obećao napraviti nakon što je vidio Jamiejev.
Jednog bi dana Johnny mogao postati čak i bolji od brata u pravljenju mačeva. Ali dizajn te
prizor i riječi urezani na oštrici - to je sve njezina ideja. Možda Thom neće jedini u obitelji
praviti mačeve za kraljeve.

Nije bila sigurna da je ikad vidjela Thoma bez riječi dok je upijao prizor poznatog dvorca na
Rocku urezanog na oštrici. - Ti si to učinila?

Zasjala je od užitka. Rad na maču odvratio joj je pozornost, ali također joj se sviđao. Iznimno.
Dovoljno da se nadala kako bi joj mogao odvraćati pozornost i u budućnosti. - Johnny i ja
dobro funkcioniramo zajedno - reče namignuvši Johnnyju.

Već su imali planove za još nekoliko. Thom će biti zaposlen u nadolazećim mjesecima
pripremajući se za rat, a bit će i ona.

Pronašla je lijek za svoj nemir - iako je pretpostavljala da to možda ima nešto i s muškarcem
uz nju.

- Nadam se da sam dobro napisao riječi - Johnny reče. - Milostiva Elizabeth - ona pročisti grlo,
a on se bojažljivo osmjehne - Ella je rekla da voliš francuski jezik.

Elizabeth se trudila ne prasnuti u smijeh.

Thommyju prostrijeli pogledom. - Je li tako?

- Piše "Penji se visoko kamo te vodi čast" - prevede mu. Pogledi im se sretnu. - Savršen je -
reče promuklim glasom.

- Hvala ti.

Kimne glavom. Vidjevši koliko je ganut, prsa su joj se napuhala skoro do točke pucanja. Ali
onda je prošla jedna od služavki s pladnjem janjetine i napuhao joj se želudac - i okrenuo. Val
mučnine udario ju je toliko snažno da se morala uhvatiti za rub stola kako bi se smirila.

Thom ju uhvati. - Što je? Što nije u redu?

- Miris - reče boreći se da zadrži sadržaj želuca.

Thom je zacijelo izgledao toliko zabrinuto da mu se Jo sažalila - njima oboje jer Elizabeth
naizgled nije bila svjesna što se događa kao ni Thom.

- Mislim da ćeš morati pomaknuti vjenčanje za tjedan ili dva - Jo reče mužu.

- Zašto? - Jamie upita.

Jo se osvrne i sve ih pogleda kao da ne može vjerovati koliko su tupi. Očito je samo Thomov
otac pretpostavio što se događa i problijedio je gotovo kao Elizabeth.
- Jer će ti prvi nećak ili nećakinja biti strašno velik za osam mjeseci.

Elizabeth je ostala zatečena, ali brzo se pribere. Međutim, njezin budući muž, budući djever i
brat nisu pokazali takav otpor.

Dragi Bože, nikad nije vidjela toliko velikih ljudi koji su umalo pali u nesvijest!

- Hoće li biti dobro? - zabrinuto upita Jo.

- Za otprilike osam mjeseci. Samo budi spremna na...

Nije imala priliku završiti prije nego što je počela galama. Thom zareži da joj netko donese
jastuk - deset jastuka, dovraga! - ne slušajući kad je rekla da joj ne treba; Jamie je tražio vino,
za sebe ili za nju, nije bila sigurna; a Johnny i Veliki Thom naizmjence su ju ispitivali treba li
joj išta i osjeća li se dobro - svakih pet minuta.

Bit će to dugih osam mjeseci.

Ali dobre su vijesti da je nekoliko dana kasnije s Thomom stala pred svećenika - s bratom i
snahom pokraj njih baš kao i svih ovih godina -ponavljajući zavjete koji će ju vezati za
plemenitog muškarca koji joj je osvojio srce spasivši ju s drveta.

Trebalo joj je neko vrijeme da to shvati, ali više to nikad neće zaboraviti. Thom je oduvijek
bio njezina stijena i čuvat će ga zauvijek.
AUTORIČINA BILJEŠKA
Zauzimanje dvorca Roxburgh sir Jamesa Douglasa na pokladni utorak 1314. godine i - ne
želeći ostati u sjeni - zauzimanje dvorca Edinburgh sir Thomasa Randolpha tri i pol tjedna
kasnije 14. ožujka 1314. godine dva su najpoznatija događaja u gotovo nevjerojatnom
Bruceovu putovanju do krune.

Douglasovo zauzimanje Roxburgha za vrijeme slavlja pokladnog utorka dogodilo se otprilike

kako sam ga opisala: on i šezdesetak ljudi iskoristili su nepažnju garnizona i prepuzali polje
puno stoke na sve četiri u crnim ogrtačima kako bi se prerušili. Koristeći genijalne ljestve od
užeta, prešli su zidine i zauzeli dvorac. Izmislila sam da zasluge pripadaju momu strijelcu
Gregoru MacGregoru, ali se incident sa stražarom dogodio. Guillemin Fiennes, gaskonjski
zapovjednik, stjeran je u kut u tornju, ali bio je primoran predati se nakon što je ranjen
(smrtno, ispostavilo se) strijelom u lice.

Povjesničar David Cornell pretpostavlja da Bruce nije naredio Douglasu da zauzme dvorac,
nego da je to bila Douglasova "skrivena akcija", koji ga je pokušao zauzeti sam nakon što je
neko vrijeme promatrao dvorac (David Cornell, Bannockburn: The Triumph of Robert
the Bruce [New Haven, CT: Yale University Press, 2009], 118). Napominjući "odvažnost
operacije", Cornell ju naziva "značajnim vojnim pothvatom" (ibid., 118,120), što je vjerojatno
blago rečeno.

Postoji sjajna priča sir Waltera Scotta o Douglasovu zauzimanju Roxburgha. Nakon što se
popeo preko zidina i spustio u dvorac, Douglas nailazi na ženu koja djetetu pjeva ozloglašenu
uspavanku o Crnom Douglasu: "Tiho, tiho, djetešce maleno, tiho, tiho, ne boj se, Crni Douglas
neće naći te," nakon čega joj Douglas stavlja ruku na rame i govori: - Ne budi tako sigurna u
to" (Ronald McNair Scott, Robert the Bruce King of Scots [New York: Barnes & Noble, 1982],
139). Nakon što ju je vjerojatno nasmrt preplašio, plemenito joj obećava da će ju zaštititi. Ima
li u tome istine, nemam pojma, ali kako smo vidjeli prije, sir Walter zasigurno zna
ispričati dobru priču i njegove se pripovijetke često nađu u povijesnim knjigama te se
smatraju istinitima.

Edwardu Bruceu, grofu od Carricka, već utvrđenom u opsadi dvorca Stirling ili na putu da
započne s njom, uistinu je kralj naredio da otputuje u Roxburgh kako bi mu se "podvrgnulo
lokalno stanovništvo" (Michael Brown, Bannockburn: the Scottish War and the British Isles,
1307-1323 [Edinburgh: Edinburgh University Press, 2008], 107) i kako bi
nadgledao uništenje dvorca, što je učinjeno otprilike kako sam i opisala, kopanjem "rupa"
ispod zidina, a zatim "paljenjem drvenih potpornih greda" kako bi se "tuneli urušili i velike
se zidine veličanstvenih građevina gromoglasno sravnile sa zemljom" (Cornell, 121).

Randolph koji je u tom trenutku bio u opsadi kod Edinburgha više od mjesec dana morao je
osjetiti pritisak da učini nešto jednako odvažno i "značajno" nakon suparnikova velikog
trijumfa kod Roxburgha. Dokazao se doraslim zadatku popevši se na nikad prije popet Castle
Rock kako bi na prepad zauzeo garnizon u Edinburghu.
Thom MacGowan moja je verzija lokalnog čovjeka za kojeg se vjeruje da je poveo Randolpha
uz stijenu: William Francis. Moguće nevjerodostojna priča jest da je mlad muškarac Francis
imao djevojku koja je živjela u dvorcu i ponekad bi se ušuljao da ju vidi. Bez obzira na to je
li romantični dio priče istinit ili nije, Francis je nagrađen zemljom u Spproustonu,
Roxburghshire za nevjerojatan trud [G. W. S. Barrow, Robert Bruce [Edinburgh: Edinburgh
University Press, 2005], 256).

Dvorac je također zauzet kako sam opisala (iznimka su improvizirani klinovi - vidi ispod)
pomoću skretanja pozornosti na južnim vratima, a zatim se tridesetak penjača "prije nego
što je umjetnost uopće izmišljena po mraku uspelo uz strmu i klisku liticu" (Barrow, 256).
Taj je put bio "toliko strm i opasan da se smatrao neosvojivim" (Cornell, 121). Neki od opisa
ovog pothvata predivni su: "oštri rubovi kamenja urezivali su im se u ruke" (Cornell, 122)
dok su se Visočani iz Могауа uspinjali po stijenama "s hvatovima za prste i noge u
pukotinama... priljubivši se uz stijenu" (Scott, 140).

John Barbour u svom pjesničkom prepričavanju priče u The Brus, vjerojatno napisanom
šezdeset godina kasnije, spominje kako je stražar od gore bacio kamen, ali Thomovo
spašavanje Randolpha dodala sam ja.

Važnost Randolphova pothvata još se uvijek vidi danas. Jedna od prvih stvari koju posjetitelji
vide kad stignu u dvorac Edinburgh ploča je posvečena Randolphu u sječanje na ovaj događaj
na vanjskom zidu pokraj glavnih vrata. Ako vas iznenadi 1313. godina kao i mene, to je
navodno rezultat promjene kalendara u godinu koju mi sad smatramo 1314.

Koliki su bili engleski garnizoni u dvorcima? Najvjerojatnije (Cornell, 114) oko 123 čovjeka
u Roxburghu i 194 u Edinburghu.

Vojno gledajući, važnost zauzimanja ovih dvaju dvoraca bila je iznimna - Englezima su
oduzeta ključna mjesta za utočište na pohodu na sjever nadolazeće ljeto te su uništena
mjesta za opskrbu vojske. Međutim, pretpostavljam da je moralna pobjeda, oduzevši te dvije
utvrde na tako dramatičan način tako blizu borbi, igrala jednaku ulogu. I prijateljima
i protivnicima zacijelo se činilo kako je Bog uistinu uz Brucea dajući škotskim "Davidima"
samouvjerenost dok se bližila borba s engleskim "Golijatom".

Unatoč tomu što je kasno postao član Čuvara Visočja, Thom "Stijena" MacGowan bila je jedna
od prvih priča koje sam smislila planirajući serijal. Znala sam da će mi trebati penjač za ovaj
dio priče i nisam si mogla pomoći da me ne nadahne romantična priča o Francisu koji se
penjao po stijenama kako bi se ušuljao unutra i vidio svoju djevojku.

I MacGowan i Elizabeth Douglas izmišljeni su likovi. Moguće je da je James Douglas imao

sestru, ali njegovo je obiteljsko stablo posebno sumnjivo (kako je spomenuto u The Knight),
iako se čini kako je imao dvojicu polubraće, Archibalda i Hugha.

Douglas je poslan u Francusku zbog sigurnosti nakon što mu je ubijen otac, što je nadahnulo
Elizabethino kasnije putovanje. Douglasima -uručujući njegovu englesku pomajku, Eleaonr
de Lovaine - zlobni je Edward oduzeo zemlju. Nemogućnost Jamesa Douglasa da vrati
zemlju naposljetku ga je odvela na put da se pridruži Bruceu 1306. godine. Međutim, Eleanor
je bila uspješnija i uspjela je vratiti zemlju otprilike tri godine nakon smrti Williama
"Neustrašivog" oko 1298. godine. Pitajući se što se dogodilo s udovicom i njezina dva mlada
sina u međuvremenu, smislila sam priču o teškom razdoblju s kojim se suočila Elizabeth.

Znala sam da moram pronaći način da pišem o rangu i položaju jer su bili toliko važni u
srednjem vijeku. Sestra moćnog lorda od Douglasa i kovačev sin činili su se savršenim
spojem za to. Već sam se odlučila za klan MacGowan (u Irskoj McGowan), što u svojem
gaelskom obliku (Mac Gobhann) znači sin kovača, ali u jednom od onih trenutaka
slučajnog otkrivanja za vrijeme istraživanja, kojih sam imala nekoliko pišući ovaj serijal, veza
se činila suđenom kad sam otkrila da je postojala grana klana u Nithsdaleu u četrnaestom
stoljeću, što je pukim slučajem bila lokacija starog dvorca Douglasa.

Kovači, proizvođači mačeva i proizvođači oružja bili su posebne struke u to vrijeme i u

gradićima i velikim gradovima vjerojatno bi bile odvojene i obavljali bi ih različiti ljudi.
Štoviše, za većinu različitih dijelova mača postojali bi posebni stručnjaci: od osobe koja topi
rudu preko kovača mačeva koji oblikuje oštricu do nožara koji pravi dršku i još jednog koji
bi možda napravio korice. Važan lord vjerojatno bi imao svog proizvođača oružja, ali u malim
selima kovač bi vjerojatno bio majstor za sve - od pravljenja svakodnevnih predmeta poput
potkova, poljoprivrednih alata i lonaca za kuhanje do popravljanja oklopa i pravljenja
mačeva.

Kombinirajući svoga kovačeva sina s penjanjem, nisam se mogla oduprijeti da odluči koristiti
šiljak kako bi se mogao popeti na Castle Rock, što bi prethodilo prvomu klinu koji je navodno
prvi upotrijebio penjač u Francuskoj stoljeće poslije (iste godine kad je Kolumbo
preplovio oceansko plavetnilo).

Jedna od najtežih stvari kod pisanja ovog romana bio je pokušaj da dočaram strogu
društvenu strukturu i stigmu vjenčanja s nekim nižeg statusa suvremenomu svijetu. Nije da
se to samo "nije činilo" nego se uistinu smatralo uvredljivim za društvenu organizaciju,
društveni red i u neku ruku mislim da se gledalo kao neobnašanje dužnosti (a time
i opravdanje) plemićkog statusa. Plemići su bili "drukčiji" od ostatka i za svoje mjesto u
društvu od njih se očekivalo da po strani ostave osobne želje za dobrobit obiteljskog
nasljeđa.

Društvo je bilo jasno slojevito i "staleži" su bili trajni. Tri staleža bili su svećenstvo, plemstvo
i pučanstvo (kasnije će postojati četvrti stalež za bogate trgovce, građane i slično). Ljudi se
nisu mnogo pomicali - bio si onakav kakvim si se rodio (osim u Crkvi, naravno) - i svi su imali
svoje mjesto i ulogu. Ideja o pomicanju gore vjerojatno ne pripada u to vrijeme, iako ste mogli
poboljšati status ulaskom u Crkvu, do određene mjere brakom ili ratovanjem.

Iako bi danas jednostavno rekli da se uda za njega ako ga voli, ljudi očito nisu mislili tako
prije sedam stotina godina. U kasnom srednjem vijeku postojao bi pravi pritisak protiv braka
poput Elizabethina i Thomova gdje je razlika u statusu toliko ekstremna. Kovači su u
ratno vrijeme zasigurno bili vrlo važni ljudi, ali imali su nizak status.
Bilo je vrlo teško odrediti koliko su učestali bili brakovi između plemstva i ljudi nižeg statusa,
ali po vrlo malo primjera koje sam uspjela pronaći, zaključila sam da su bili iznimno rijetki.
Primjeri na koje sam naišla bili su više poput Jamesa i Joanne - razlika u rangu bila je
manja. Nigdje nisam naišla na situaciju s razlikom kao između Elizabeth i Thoma, što ne znači
da se nije moglo dogoditi.

Ono što je jasno jest da su brakovi između nejednakih ljudi toliko vjerojatno izazivali
kontroverze i neslaganje da se smatralo kako bi trebali biti skriveni ili ostati u tajnosti, što se
izravno suprotstavljalo srednjovjekovnomu vjerovanju da brakovi trebaju biti javne stvari, s
obzirom na to da su se morali javno obznaniti. Značajno je da je jedan crkveni autor na tu
temu u to vrijeme - francuski svećenik po imenu Pierre de la Palude - kao jedan od šest
razloga za odricanje od javne objave braka naveo: "Brak između osobe plemićkog statusa i
osobe koja to nije, s obzirom da ti savezi izazivaju neslaganje i skandale" (James A. Brundage,
Law, Society, and Christian Society in Medieval Europe [Chicago: University of Chicago Press,
1987], 442-443). Još jedan od šest razloga bio je: "Brak bogate i siromašne osobe jer
uznemiruje društveni poredak" (ibid.).

Povjesničarka Alison Weir u svojoj knjizi The War of The Roses pišući o braku Owena Tudora
i kraljice Kathryn tvrdi: - Vjenčanje je vjerojatno moralo ostati u privatnosti jer je, udavši se
za muškarca toliko ispod njezina statusa, kraljica "više slijedila vlastite želje nego otvorenu
čast" (New York: Ballantine Books, 2011,80). Imajte na umu da je Owen "niskog statusa" bio
unuk velškog princa.

Elizabethin strah od siromaštva bio bi razuman; od bogataša postati siromašan u

srednjovjekovnom društvu bila bi drastična promjena u kvaliteti života. Nedavno
istraživanje o životnom standardu u Engleskoj u kasnom četrnaestom stoljeću prije izbijanja
kuge tvrdi da je seljanima zapravo bilo malo bolje nego što se izvorno mislilo, s prihodom od
tisuću dolara po glavi (umjesto četiri stotine, kako se vjerovalo). U odnosu na današnje
najsiromašnije zemlje, to je slično Afganistanu (osamsto šezdeset devet
dolara) (www2.warwick.ac.uk/ newsandevents/pressreleases/medieval_englan d_twice).

Stoga, ako pretpostavimo da su seljani (koji su mogli zaraditi do dvije funte godišnje) vodili
život sličan današnjim ljudima u Afganistanu, kovač, koji je možda zarađivao oko dvanaest
funti godišnje (Thomas Thomson, Earliest Times to Death of Robert Bruce 1329 [London:
Black & Son, 1896], 201), zasigurno bi živio bolje, ali ni blizu dobro kao baruni (više od
dvjesto do petsto funti) i grofovi (od četiristo do jedanaest tisuća i više funti). (Kenneth
Hodges, List of Price of Medieval Items, http://medieval.ucdavis.edu/120D/Monev.html).
Toliko o onih jedan posto!

Thom bi kao vojnik zarađivao malo više od kovača, ali kao običan vitez zarađivao bi trideset
šest funti, a kao bogatiji vitez (onaj koji je vodio ljude pod vlastitim barjakom) otprilike
sedamdeset dvije funte (ibid.). Da bismo to bolje dočarali, da bi Thom kupio ratnog konja,
možda bi mu trebalo i do osamdeset funti (ibid.). Drugi su konji bili znatno jeftiniji.
Upotrijebila sam termin marka, što je bila srednjovjekovna novčana jedinica (a kasnije
novčić); imala je vrijednost oko dvije trećine funte. Jedna je funta bila dvadeset šilinga, a
jedna marka trinaest šilinga i četiri penija (ibid).

Ako ste čitali moje knjige i autoričine bilješke prije, znate da je složena i komplicirana tema
srednjovjekovnog braka trn u oku koji mi se neprestano vrača. Bila sam vrlo sretna što čuju
izbječi u ovoj knjizi, ali onda sam shvatila da imam posla sa zarukama. Ugh. Pokušaj da
otkrijem koliko su se često zaruke raskidale imao je isti ishod kao i s mnogo problema u svezi
brakova s kojima sam se suočila: teško je reči.

Srednjovjekovne zaruke bile su poprilično drukčije od današnjih. Uz to što su bile mnogo

službeniji, ugovorni događaj koji obvezuje obitelj, raskid - naročito raskid plemičkih zaruka
- bio je vrlo ozbiljnija stvar. Iako, zanimljivo, problem je bio više svjetovne nego crkvene
prirode - Crkvu je mnogo više brinuo pristanak u braku (i da su javni). Kako Genevie Ribordy
tvrdi u Women and Gender in Medieval Europe: An Encyclopedia (New York: Routledge,
2006, 72): "U društvu gdje su čast i obećanje od največe važnosti, zaruke su bile ključne u
osiguravanju da će se vjenčanje održati. Iako prema kanonskom pravu nisu bile obavezne,
zaruke su u stvarnosti bile važan događaj koji se može poništiti samo iznimno i uz velike
poteškoće."

Kratka - vrlo kratka - riječ o korizmi. Obično dajem sve od sebe da zanemarim zasigurno
dominantnu silu u srednjovjekovnom životu: Crkvu. Činim to uglavnom jer se ne uklapa
dobro u seksi romansu (moji obično nevjenčani heroji i heroine dobili bi mnogo pokore!), ali
također mislim da je vrlo teško točno znati koliko su se pravila rigorozno primjenjivala u
svakodnevnom životu. Primjerice, očekivalo se da se vjenčani parovi odreknu seksa svake
nedjelje tijekom četrdeset sedam do šezdeset dva dana korizme, dvadeset dva do trideset
pet dana oko došašča, za blagdan Duhova, na neke druge blagdane, za vrijeme pokore, dok
su trudni, nakon trudnoće... jasno vam je (Brundage, 155-59). Postojalo je toliko dana kad ste
se morali "odreći" ne samo hrane nego i drugih užitaka, takoreći, da čovjek mora pomisliti
kako se ne bi rađalo tako mnogo djece.

Iako korizma zasigurno zvuči kao žalosno razdoblje - naročito za siromašne - i većina ga se
ljudi naizgled strogo držala jedući jedan velik obrok i možda jedan manji navečer, čak su i
vjerske kuće očito uspjele pronaći rješenje: "Korizma se održavala u službenom refektoriju,
ali ne i u bolnici gdje je starima i bolesnima trebalo meso kako bi ostali snažni. Brojni su
redovnici jednostavno odlazili u bolnicu na večeru" (Ruth A. Johnston, All Things Medieval:
An Encyclopedia of the Medieval Word [Santa Barbara, CA: ABC-CLIO, 2011], 232-33). Tako
sam otprilike i ja pristupila vjerskim problemima. Ljudi su bili vrlo svjesni pravila, ali nisu ih
uvijek slijedili.

Naposljetku, Bruceova lokacija za vrijeme zauzimanja dvoraca nije jasna, iako se nalazio s
Randolphom u Edinburghu za vrijeme početka opsade (vjerojatno u siječnju 1314. godine)
zbog pregovora s upraviteljem kojeg su kasnije zatočili sunarodnjaci Englezi jer je
pregovarao s neprijateljem. Također se nagađa gdje je Bruce ostao, ali postoje dokazi da je
Holyrood korišten kao kraljevsko prebivalište do 1329. godine i Bruce je tamo održao
zasjedanje parlamenta 1326. godine (John Gifford, et al., Edinburgh [New York: Penguin
Books, 1991], 125).

Bi li se žene nalazile u Edinburghu za vrijeme opsade? Ne čini se toliko nevjerojatnim. Bruce

je uz sebe imao ženu, kćer i sestre osam godina ranije pod mnogo opasnijim okolnostima
nakon Bitke kod Methvena. Slično, za vrijeme opsade dvorca Stirling deset godina prije
Bannockburna koji je držao Edward I., kraljica mu se pridružila iz Engleske. Mnogo se priča
o zabavnom čimbeniku promatranja Edwardove nove opsadne sprave "Warwolf" na djelu.
Navodno je izgrađen poseban prozor kako bi kraljica Margaret i ostale dame s dvora mogle
gledati (Cornell, 12).

MONICA McCARTY autorica je bestselera New York Timesa i USA Today, nagrađivane serije
Čuvari Visočja, kao i trilogija MacLeods of Skye i Campbell. Njezino zanimanje za škotski
klanovski sustav potaknuto je na najnevjerojatnijem mjestu: na predavanjima
iz komparativne pravne povijesti na Pravnom fakultetu na Stanfordu. Nakon kratke, ali
zanimljive odvjetničke karijere, shvatila je da će biti preteško uskladiti posao s nomadskim
životom svoga supruga koji je profesionalni igrač bejzbola. Zato je zamijenila pravne
spise škotskim povijesnim romanima čiji su junaci seksi alfa-mužjaci. Monica McCarty s
obitelji živi na širem području San Francisca. Posjetite www.monicamccarty.com.