anti-

KAPITALISTIČKA
KUHARICA
ANTIKAPITALISTIČKA
KUHARICA

Zagreb, 2016.
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

NAKLADNIK
Radnička fronta

ZA NAKLADNIKA
Draženka Kosić

UREDILA
Radnička fronta

REDAKTURA i KOREKTURA
Radnička fronta

PRIJELOM TEKSTA i DIZAJN PUBLIKACIJE

Miloš Popović

TISAK
Kerschoffset, Zagreb

NAKLADA
3000 primjeraka

Zagreb, 2016.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i
sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000925369.
ISBN 978-953-58912-0-8
O KAPITALIZMU
“Kada se govori o lopovima,
ljudima su često prva asocijacija
neki maskirani ili odrpani likovi.
Puno ispravnija asocijacija
bila bi na uglađene ljude
s kravatama koji se voze
otmjenim limuzinama."
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA
ŠTO NE VALJA S
KAPITALIZMOM?
Da bi se shvatilo što nije u redu s kapitalizmom ne
treba biti nikakav genijalac niti stručnjak – stvar je vrlo
jednostavna.
Što je socijalno pravednije i demokratičnije – da
sredstva za proizvodnju (tvornice i poduzeća) budu u
vlasništvu svih nas, čitavoga društva, ili u vlasništvu
nekolicine ljudi (kapitalističke klase)?
Je li logičnije da ekonomija funkcionira tako da se
proizvodi i radi ono što je svima potrebno, da ekonomija
funkcionira tako da svi imaju dovoljno i da svi imaju
posao ili da čitava ekonomija funkcionira u interesu
manjine (kapitalistā), bez obzira na to koliko će ljudi biti
nezaposleno, koliko će biti siromašnih i kakve će biti
posljedice po okoliš u kojem svi živimo?

ZA KOGA JE
KAPITALIZAM DOBAR?
Kapitalizam je relativno dobar sistem – za kapitalističku
i političku elitu uvijek, uglavnom za višu srednju klasu i,
kad nema krize, za koliko-toliko široke slojeve u možda
20-30 najrazvijenijih zemalja (zapadna Evropa, SAD &
Kanada, Australija, Japan i sl.) iako i tamo ima svega
O KAPITALIZMU 5
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

(bijede, beskućnika itd.). Ali za sve ostale – uključujući i

najveći broj ljudi u velikoj većini zemalja na svijetu – kao
i za samu planetu koju uništava, kapitalizam nije i ne
može biti dobar – osim utoliko što je razvio proizvodna
sredstva koja nam omogućuju da uspostavimo bolji
globalni ekonomski sistem.

KOGA MRZIMO?
Ne mrzimo bogataše, mrzimo kapitalistički sistem koji
stvara elitu od 1% društva na račun svih nas ostalih.

O LOPOVIMA
Kada se govori o lopovima, ljudima su često prva
asocijacija neki maskirani ili odrpani likovi. Puno
ispravnija asocijacija bila bi na uglađene ljude s
kravatama koji se voze otmjenim limuzinama.

OBRTANJE «TRANZICIJE»
Treba obrnuti “tranziciju” i u društveno vlasništvo vratiti
ono što je iz njega nelegitimno, a često i nelegalno
odstranjeno – pri čemu je, nažalost, mnogo poduzeća
nepovratno uništeno. Njihovim sadašnjim “vlasnicima”
ćemo “platiti” kako su i oni nama “platili”.
6
«POSTTRANZICIJSKO»
DRUŠTVO
Slika i prilika društva u kojem je urodila “tranzicija” –
odrpani čovjek kopa po kontejneru koji stoji odmah do
luksuznog džipa od kojih pola milijuna kuna.

O BOGATIMA
I SIROMAŠNIMA
Uvjeravaju nas da bogatima treba rezati poreze
i izdatke da bi više trošili i ulagali, a da siromašnima
treba smanjivati prava, minimalac i plaće da bi
bili marljiviji. Zanimljiva je ta “logika” da bogati
trebaju postati još bogatijima da bi više radili,
dok siromašni moraju postati još siromašnijima
iz istoga razloga...

KAPITALIZAM
KAO «SLOBODA»
Dok ljudi kopaju po smeću, djeca u školama gladuju,
a privatizacijski pobjednici se voze svojim Ferrarijima,
apologeti nejednakosti i tajkunobrani inzistiraju na
“slobodi” za kapital i bogate kao rješenju – kako bi nas
mogli još više i nesputanije izrabljivati.
7
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

ČEŽNJA U KAPITALIZMU
Najveći problem danas je što mnogi robovi ne čeznu
za slobodom nego (iluzorno) za time da postanu
robovlasnici.

ROBOVLASNICI, FEUDALCI,
KAPITALISTI
Ono što su u robovlasničkom sistemu bili robovlasnici, a
u feudalizmu feudalci, to su u kapitalizmu kapitalisti. Na
nama je zadaća da napravimo svijet bez robovlasnika,
feudalaca i kapitalista.

O SPOSOBNOSTI
I USPJEHU
Čak i ako zanemarimo da su se kod nas svi tajkuni
obogatili na čistoj otimačini i pljački i uzmemo kao
točnu pretpostavku da su bogati sposobniji (što
tvrde tržišni talibani), takvu je pretpostavku svejedno
nemoguće braniti.
Kako to što je netko sposobniji od nekog drugog
opravdava to da manjina živi u raskoši, a većina loše
ili u potpunoj bijedi? Kao prvo, priča o sposobnosti
i njezinoj korelaciji s bogatstvom je vrlo uvjetna –
8
npr. vrlo sposobna učiteljica u osnovnoj školi, koliko
god bila dobra u svom poslu, nikad neće biti bogata
iako se bavi iznimno bitnim poslom za čitavo društvo. S
druge strane, ako je netko sposoban predsjednik uprave
neke banke, on će imati brdo para, a za što? Za to što
uspješno deložira ljude koji ne mogu platiti lihvarske
kamate iz njihovih kuća? Je li to ta “sposobnost” koju
društvo nagrađuje?
Osim toga, kakva je to točno ideja da ako se rodiš
sposobniji za nešto (ili si, što je vjerojatnije, imao bolje
uvjete u životu – više sreće, rođen si u bogatijoj obitelji,
imao si prilike ići na faks i obrazovati se itd. itd.) da
zato imaš pravo na više i to na štetu drugih? Ako to što
je netko “pametniji” znači da on može živjeti u vili s
bazenom i imati 3 vikendice, helikopter i 4 limuzine, dok
drugi moraju kopati po smeću da bi preživjeli, onda se
tu mogu vrlo lako povući i druge sociopatske paralele –
npr. to što je netko rođen fizički jačim od drugoga bi mu,
istom “logikom”, davalo pravo da tuče sve slabije od
sebe na ulici.

KAPITALIZAM U SVIJETU
Apologeti kapitalizma neprestano nas pokušavaju
uvjeriti da je to što na svijetu postoji par desetaka
9
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

razvijenih kapitalističkih zemalja (u pravilu

zapadnoevropskih i ex-kolonijalističkih i još
nešto ostalih) ultimativni dokaz da je kapitalizam
najbolji mogući sistem? A što je s ostalih 170-180
zemalja na svijetu? Što je s činjenicom da ljudi i dalje
umiru od gladi iako se u svijetu proizvodi dovoljno
hrane? Što je s činjenicom da 85 najbogatijih ljudi
na svijetu ima jednaku imovinu kao i 3.5 milijarde
najsiromašnijih? Što je s činjenicom da se u krizi od
2008. bogati sve više bogate, dok je siromašnima
sve gore?

O «OTIMANJU»
Apologeti kapitalizma i slobodnotržišni sociopati
proklinju antikapitaliste jer potonji tobože žele
“oteti” kapitalistima njihovo vlasništvo (sredstva
za proizvodnju – poduzeća, hotele, banke...).
Koje “njihovo” vlasništvo? Ono koje su oteli
svima nama u privatizaciji? “Oteto – prokleto”?
Jesu li i dvorci i imanja “oteti” plemstvu prokleti?
Jesu li i robovi “oteti” robovlasnicima prokleti?
Nema tu nikakvog otimanja – mi jednostavno ne
priznajemo pravo manjini da si prisvoji većinu
imovine u društvu.
10
O KAPITALISTIMA
KOJI TAKOĐER RADE
Uvijek kada se govori o suprotstavljenim materijalnim
i klasnim interesima radnika i kapitalista, nađe se neki
tajkunobran koji krene objašnjavati da i kapitalisti rade
tako što organiziraju, nabavljaju poslove i sl.
Da, neki kapitalisti to rade, ali kakve to veze ima?
Da je riječ o zadruzi/kooperativi, a ne o kapitalistički
organiziranom poduzeću s vlasnikom i radnicima koji
rade za njega, na njihovom bi mjestu mogao raditi i
radnik koji bi bio za to zadužen i koji bi dobivao sličnu
plaću kao i ostali radnici (već ovisno o tome kako
bi se oni demokratski dogovorili o svojim plaćama),
umjesto da dobiva većinu profita u jednoj firmi.
Nitko ne spori to da poslovi organizacije itd.
moraju biti obavljani i plaćeni – ali problem s
kapitalistima je u tome što oni samo dio vrijednosti
koju su većinski stvorili radnici (a samo manjinski i
kapitalist koji usput i radi, iako ne u svim poduzećima,
na poslovima organiziranja i sl.) “daju” radnicima
(zapravo otimaju zaradu od radnika), dok ostalo
zadržavaju sebi – ne za svoje poslove organiziranja,
nego na temelju toga što su vlasnici poduzeća
(vrijednost koja se stvori unutar kapitalističke firme
11
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

pripada kapitalistu – koji samo dio nje koristi za isplatu

plaća radnicima).
Osim toga, i robovlasnici su često obavljali neke
poslove, a ne samo njihovi robovi – npr. robovlasnici su
isto često organizirali proizvodnju, kupovali i prodavali
robove itd. Znači li to da je robovlasništvo u redu zato
što su i robovlasnici nešto radili?

O HRVATSKOJ EKONOMSKOJ
«STRATEGIJI»
Kad ti se ekonomska “strategija” u turizmu temelji
na iščekivanju lijepog vremena, u poljoprivredi (gdje
se samo 1% polja navodnjava) na iščekivanju kiše, a
umjesto planiranog razvoja nestrpljivo ali uzaludno
iščekuješ dolazak “stranih ulaganja”, nije ni čudo da su
rezultati ovakvi kakve imamo.

O POTICAJIMA ZA
KAPITALISTE
U 2015. se u Hrvatskoj planiralo 4,37 milijardi kuna
u programu ‘’Poduzetničkog impulsa’’, pri čemu je
za izravne bespovratne potpore poduzetnicima i
obrtnicima predviđeno 3,93 milijarde kuna. Kakav je
to kapitalizam koji ne funkcionira bez poticaja? Ako
12
kapitalistima trebaju poticaji, koji će nam vrag onda ti
kapitalisti?

NE MOŽE SE BEZ
PRIVATNOG SEKTORA?
Danas nas uvjeravaju da ne možemo preživjeti bez
privatnog sektora, a tržišni talibani se izruguju onima
koji ne rade u privatnom sektoru (jer bi valjda nekome
trebalo biti na ponos što ga eksploatira kapitalist). A što
npr. s činjenicom da je 1990. čak 97,6% radnika radilo
u društvenim poduzećima? Kako li je to samo opstajalo
društvo s 97,6% čistih “uhljeba”?

ANTIKAPITALISTI O
KAPITALIZMU
Tržišni fundamentalisti misle da protivnici kapitalizma
misle da je kapitalizam jednostavno sam po sebi
neefikasan i da ne stvara bogatstvo te ih izazivaju na
“dvoboj” da dokažu kako bi to demokratski socijalizam
mogao biti bolji od kapitalizma u proizvodnji bogatstva.
Međutim, antikapitalisti uopće ne zamjeraju
kapitalizmu da ne proizvodi dovoljno bogatstva niti neku
apstraktnu neefikasnost. Kapitalizam je itekako efikasan
– ali za najbogatije. Također, kapitalizam proizvodi
13
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

ogromno bogatstvo, to nije sporno, no problem je u

tome što također proizvodi i ogromnu nejednakost
(iduće godine će 1% najbogatijih na svijetu prema
predviđanju Oxfama imati više nego 99% ostalih),
pritom uništavajući planetu i okoliš i bogateći jedne
na štetu drugih. Osim toga, proizvodnja za privatni
profit (a ne za društvene potrebe) dovodi do bizarnih
situacija – toga da postoje gomile beskućnika uz gomile
praznih stanova, toga da se milijarde tona hrane bacaju
dok stotine milijuna ljudi gladuju, toga da jedni žive u
dvorcima dok drugi spavaju pod mostovima ili se stišću
u straćarama...
Poanta nije u uspostavi ekonomsko-društvenog
sistema koji će uspješnije proizvoditi bogatstvo od
kapitalizma, nego u stvaranju sistema koji neće
uništavati svijet oko nas, a istodobno će svima
omogućiti da žive kao ljudi.

O «PODUZETNIČKOJ KLIMI»
Laž je da poduzetnici otvaraju radna mjesta i pokreću
gospodarstvo – radnih mjesta je bilo puno više i
gospodarstvo je puno bolje funkcioniralo prije 1990.
kada tih vrlih “poduzetnika” nije ni bilo. Upravo
okretanje “poduzetništvu” i “slobodnom tržištu”
14
donijelo je otkaze, smanjenje proizvodnje i rušenje
životnog standarda.
Mitovi o “poduzetničkoj klimi” su smiješni –
Makedonija, zemlja s kojom se Hrvatska može
uspoređivati, stvorila je najbolju “poduzetničku klimu”
tako što je postala radnički pakao – zemlja s najvećom
ekonomskom nejednakošću u Evropi. U njoj je do
kraja proveden taj “mokar san” naše “poduzetničke”
elite – privatizacija, liberalizacija i deregulacija.
Rezultati su vidljivi – najmanja radnička prava u
Evropi, nezaposlenost, siromaštvo, korupcija
i državna represija.

O RADU PRAZNICIMA
Do koje smo mjere svi indoktrinirani dominantnom
kapitalističkom ideologijom vidi se po nekim komentarima
o tome da radnici u kapitalističkim trgovačkim centrima
moraju raditi po cijeli dan, čak i praznicima.
Neki su komentatori, umjesto da kritiziraju
kapitalističke parazite koji eksploatiraju radnike, napali
kupce jer “da oni ne kupuju, ne bi ni ovi radili”. Tu se,
dakle, ne napada izravne krivce nego, zapravo, ostatak
(većinom) radničke klase koji si je tobože sam kriv što
nije solidaran.
15
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

Takav je pristup potpuno pogrešan i predstavlja

liberalan način gledanja na stvari, gdje se krivica
sa sistemske razine prebacuje na individualnu
odgovornost. Ne gleda se više sistemska eksploatacija
radnika nego se govori o “odgovornosti potrošača”.
Problem je u tome što kapital beskrupulozno i
nemilosrdno eksploatira radnike i u samom sistemu koji
se temelji na privatnom profitu, a ne općem dobru.
Na nama je da uspostavimo društvo u kojem to neće
biti slučaj, a ne da krivicu s kapitalističkih korporacija
prebacujemo na, recimo, desetogodišnjeg dječaka
koji se šeta s prijateljima gradom na Dan antifašističke
borbe pa, kad vidi da je dućan otvoren, uđe kupiti
sladoled. On nije kriv za to što radnici moraju i tada
raditi (uglavnom bez izbora) umjesto da su sa svojim
obiteljima ili prijateljima – isto kao što nije kriva ni
majka radnica koja, kada vidi da su dućani otvoreni,
ode kupiti kruh i mlijeko za svoju djecu.
Protivnik je samo jedan – onaj na vrhu. Dok to ne
shvatimo, nemamo ga nikakve šanse pobijediti.

O DUGOVIMA I «MORALU»
Vrhunac cinizma je kad se eksponenti financijskog
kapitala i njihovi apologeti i plaćenici pozivaju na
16
“moral” govoreći da se dugovi moraju vraćati. Isti oni
koji inače tumače da je u redu što 1% ljudi na svijetu ima
više od ostalih 99% jer su ovi prvi to “zaslužili”. Isti oni
kojima će, u nagodbi s državom – dugovi biti oprošteni.
Tko će drugi o moralu nego lihvari i moralne nakaze?

O KAPITALIZMU
I SOCIJALIZMU
U raspravama o kapitalizmu i socijalizmu apologeti
kapitalizma često posežu za argumentima poput
“e, ali u socijalizmu...”. Kao prvo, realno postojeći
socijalizmi 20. stoljeća nisu bili pravi socijalizmi
(pravi socijalizmi su demokratski), nego samo
pokušaji ostvarivanja socijalističkih društava – neki
bolji neki lošiji – koji su, unatoč tome, uza sve mane
imali i dobre strane: industrijalizaciju, besplatno
zdravstvo i školstvo, opismenjavanje itd. To pogotovo
vrijedi za SFRJ koja je tu, uza sve mane, bila jedno
od boljih iskustava. Od realsocijalizama 20. stoljeća
možemo učiti i koristiti njihova iskustva, ali
nitko se pametan danas ne želi vratiti u takve
autoritarne pokušaje socijalizma. Socijalisti se
danas mahom zalažu za novi, demokratski
socijalizam 21. stoljeća.
17
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

No, kako god bilo, argumenti poput “ali centralno

planiranje je bilo jako rastrošno, ulagalo se u gluposti,
tvornice su propadale” i sl. nikako ne stoje. Naravno
da je u planiranju bilo i grešaka, pogotovo zato što
tada nismo imali tako razvijenu kompjutersku
tehnologiju. No može li se doista reći da se više
društveno-ekonomskog potencijala rasipalo u
realsocijalizmima nego danas? Nije li 20%
nezaposlenih (što je normala u Hrvatskoj) – petina
svih radnika! – ogroman gubitak za društvo? Koliko
toga bi se moglo napraviti i izgraditi da imamo punu
zaposlenost (čak i ako ne govorimo o radničkim
pravima, standardu života radnika itd.)? Koliki
su se gubici dogodili s deindustrijalizacijom i
upropaštavanjem silnih poduzeća od 1990? Na temelju
našeg iskustva bi se prije moglo reći, s potpunim
opravdanjem, da je kapitalizam taj koji uništava,
a ne (real)socijalizam...
Osim toga, ako govorimo o kapitalizmu i čisto
apstraktno – zar u kapitalizmu firme stalno ne
propadaju? I velike i male? Firme se zatvaraju i
propadaju svaki dan. Po čemu je to točno drugačije
od propasti nekih projekata u realsocijalizmima 20.
stoljeća? Jer su to “privatni novci” a ono su društveni/
državni? Ne, nema razlike, osim u tome da u kapitalizmu
18
privatnici privatiziraju društvena sredstva pa onda s
njima propadaju ili ne.

O KRAJU SOCIJALIZMA I
KRAJU KAPITALIZMA
Zašto se krajem 1980-ih moglo krenuti prema kraju
realsocijalizma, dok je danas još uvijek jako teško
govoriti o kraju kapitalizma?
Zato što je kraj realsocijalizma odgovarao tadašnjoj
političko-ekonomskoj eliti (koja je svoje pozicije moći
u realsocijalizmu, takvom kakav je bio, htjela zamijeniti
konkretnim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju
u kapitalizmu i situacijom u kojoj će svoje bogatstvo
moći još povećati i neće ga morati skrivati), dok kraj
kapitalizma današnjoj političko-ekonomskoj eliti ne
odgovara jer bi njime izgubili sve što su u zadnjih 25
godina pokrali.

ZAŠTO SE HRVATSKA NE
MOŽE RAZVITI?
Hrvatska se, kao ni većina svijeta, u ovom ekonomskom
sistemu ne može nikako razviti. Zašto?
Neki od naših najvećih problema su deindustrijalizacija
u zadnjih 25 godina i upropaštena poljoprivreda. To se
19
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

na slobodnom tržištu EU, u situaciji izloženosti puno

jačim i subvencioniranijim zapadnim industrijama i
poljoprivredama, bez plana i društvene intervencije samo
od sebe sitnim privatnim inicijativama ne može popraviti.
Tome također treba pridodati izrazito nepovoljnu
činjenicu da nam je praktički čitav bankovni sustav u
privatnom stranom vlasništvu, što ga, osim što svake
godine iz zemlje izvlači goleme ekstraprofite, strukturno
čini usredotočenim uglavnom samo na kreditiranje osobne
potrošnje (za stanove, automobile i sl.) i to uglavnom
uvozne, umjesto da banke sudjeluju u kreditiranju
pokretanja proizvodnje i stvaranja radnih mjesta.
Više nego ikad, jedini izbor koji je pred nama jest:
barbarstvo u sjeni fašizma i na periferiji svjetskog
kapitalističkog sistema ili novi demokratski socijalizam
21. stoljeća!

O SITNICAMA UMJESTO
O GLAVNOM PROBLEMU
– KAPITALIZAM I
KAPITALISTIČKA
«DEMOKRACIJA»
Nevjerojatno je da su medijski analitičari, novinari,
politolozi, nevladine organizacije i političari u stanju
20
neprestano raspravljati o izbornom sustavu, od D’Hondt-
ovog modela do preferencijalnih glasova, a da nijednom
ne spomenu glavnu manu kapitalističke ‘’demokracije’’ –
utjecaj novca na izbore. Tako se diže frka ako neki političar
nešto napiše na dan predizborne šutnje na Facebooku, ali
to što izbori idu po načelu “kolko para, tolko muzike”, o
tome od naših vrlih intelektualaca nećete ništa čuti.

O ANTIKAPITALISTIMA
I MOBITELIMA
Među glupim “argumentima” za kapitalizam najgluplji
je onaj da antikapitalisti ne bi smjeli koristiti mobitele,
internet i kompjutere jer su to tobože izmislili kapitalisti.
Jedini je problem u toj tezi što je sve te stvari smislio
(američki) javni/državni sektor a ne kapital (a sve i
da jest, to ništa ne bi mijenjalo na stvari). Zar bi se
apologeti kapitalizma po toj “logici” svi morali ubiti jer
su se redom rodili u javnim bolnicama, štoviše čak i u
socijalističkim bolnicama?

O «STVARANJU
RADNIH MJESTA»
Kapitalisti “stvaraju radna mjesta”. Osim kad otpuštaju
radnike, uništavaju poduzeća radi profita, tjeraju
21
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

postojeće radnike da neplaćeno rade prekovremeno

ili da rade više umjesto da zaposle dodatne radnike,
zamjenjuju radnike strojevima...

RADNICI I KAPITALISTI
Stvari su vrlo jednostavne. Kapitalist bez radnika ne
može postojati jer kapitalist je po definiciji onaj koji
ima radnike koji za njega rade. Radnici bez kapitalista
itekako mogu postojati i funkcionirati, što pokazuju i
zadruge unutar kapitalizma kao i iskustva socijalizama
20. stoljeća.
Riječ “poslodavac” ultimativna je ideološka podvala.
Ne daju kapitalisti posao radnicima, nego su radnici
poslodavci kapitalistima.

DELEGITIMIZACIJA SISTEMA
Iako su antikapitalističke snage realno još jako slabe i
iako je svijest o tome da je krivnja u samom sistemu još
nerazvijena kod većine, stvari su danas potpuno različite
nego prije samo 10 godina.
Sama činjenica da se danas u medijima i na
društvenim mrežama i internetu raspravlja o kapitalizmu
na način “treba li nam?”, “može li postojati nešto
drugo?” i sl. i da ga njegovi apologeti imaju potrebu
22
posvuda braniti ukazuje na to da je došlo do duboke
delegitimizacije kapitalizma. Ljudi vide da nešto ne
štima, čak i kad to ne znaju dobro artikulirati. I branioci
sistema su se uzbunili.
Prije samo 10-ak godina, sama riječ “kapitalizam” se
skoro nikada nije spominjala, niti je itko imao potrebu
kapitalizam i od čega braniti, a još manje se o tome
govorilo na televiziji.

INGENIOZNOST
U RAZVOZU ROBE
Uzmimo primjer Branka Roglića, jednog od najbogatijih
ljudi u Hrvatskoj, kapitalističkog mogula koji se obogatio
na razvozu robe. Zanemarimo sad privatizaciju Croatia
baterija, ali kako se to može tako ingeniozno razvoziti
roba (!) da itko zaslužuje za to dobiti milijune?
To je klasičan primjer besmisla kapitalističke
ideologije i svijeta. Čovjek koji se bavi običnom
logistikom dobiva silne milijune kao da je u najmanju
ruku Einstein. Može, naravno, biti i gore – npr. sinovi
Luke Rajića i Željka Keruma su bogati samo zato što su
njihovi sinovi.
Što se nas tiče, teško da čovjek koji se bavi razvozom
robe zaslužuje milijune, dok učiteljice u osnovnoj školi
23
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

ili medicinske sestre u bolnicama, koje obavljaju daleko

bitniji posao, rade za crkavicu.
Stvari se ipak mijenjaju – prvo na razini javnog
diskursa i ideja, a onda, nadajmo se, i u odnosima
političkih snaga.

O DOBROTVORSTVU I
ANTISISTEMSKOJ BORBI
Apologeti kapitalizma često antikapitalistima upućuju
“vrlo ozbiljne” prigovore poput “a zašto, ako se borite
protiv siromaštva, ne prodate svoje mobitele, stanove
itd. i to sve ne date gladnoj djeci u Africi?”, pokušavajući
tako antikapitaliste uhvatiti u nekoj navodnoj
nedosljednosti i neiskrenosti.
Naravno, takvi prigovori su posve nesuvisli.
Antisistemska kritika/borba nisu isto što i skupljanje
dobrotvornih priloga. Naravno da je dobro i da
treba pomagati siromašnima, ali skupljanje
milostinje neće srušiti kapitalizam. Ne samo to,
neće ekonomski sistem koji sirotinju stvara čak ni
kritizirati, nego će ga dapače legitimizirati – tako što
će od krupnih kapitalista stvarati “dobrotvore”
(koji si tako peglaju imidž sitnišem koji su zaradili
eksploatacijom radnika), dok će se siromaštvo
24
promatrati ne kao nešto što je rezultat ekonomskog
sistema, nego kao prirodnu pojavu koja se milostinjom i
dobrotvorstvom ublažava.
Ukratko, siromaštvo u Africi ne nastaje zato što
netko u Hrvatskoj ima mobitel ili stan u kojem živi.
Niti će siromaštvo u Africi i svijetu nestati zato što
netko u Hrvatskoj neće imati mobitel. Siromaštvo u
Africi je rezultat djelovanja kapitalizma i zapadnog
imperijalizma, i može ga se riješiti samo tako da se
kapitalizam i imperijalizam poraze.
Humanitarna pomoć je hvalevrijedna i potreba
stvar, ali nikako ne može biti zamjena za antisistemsku
kritiku i borbu.

O JAVNOM SEKTORU
“Kritike”, koje se uvijek upućuju progresivnim
organizacijama i inicijativama (pa tako i RF-u), često
idu u smjeru da su tu sigurno “svi iz javnog sektora”.
Zašto liberali, libertarijanci, desničari i ostali reakcionari
misle da nama takve kritike smetaju? Mi nismo protiv
javnog sektora (pri čemu ne mislimo na HDZ/SDP-
ove politikantske namještenike na izmišljenim radnim
mjestima ni na “menadžere” i slične budžovane,
naravno). Dapače, mislimo da treba težiti tome da SVE
25
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

postane javni sektor, tj. da sve bude u društvenom

vlasništvu. Veličanje “privatnog sektora”, koji se svodi
većinom na tajkunsko novopečeno vlasništvo i otetu
društvenu imovinu, nas ni najmanje ne zanima. Vidimo
kuda nas je to dovelo – u skoro 8% niži realni BDP nego
prije 30 godina. Toliko o “efikasnosti” kapitalizma i
privatnog sektora.

O STRUČNOSTI
Zašto je pričanje o “stručnosti” budalaština? Zato što
je tehničko znanje kako nešto provesti (stručnost) u
politici manje bitno od politika koje se njime provode.
Nije isto zalaže li se netko za više kapitalizma ili za
manje kapitalizma, za besplatno školstvo i zdravstvo
ili za privatizaciju zdravstva, za radnička prava ili
protiv njih...
Ako se neki premijer zalaže za više kapitalizma
(otpuštanja, manje plaće, privatizacije, plaćanje
zdravstva i školstva...), što mi točno imamo od njegove
“stručnosti”? To da će te protunarodne mjere provesti
uspješnije od nekog manje “stručnog” koji bi zastupao
iste ideje kao on?
Kako je onda bolje da imamo “stručnijeg” premijera
– ne bi li bilo bolje da je premijer, kad već provodi
26
politiku protiv interesa većine, manje sposoban u
provođenju tako štetne politike?
Usporedimo to npr. s masovnim ubojicom – je li
bolje da je ubojica sposobniji ili manje sposoban u
tome što radi? Ta nećemo valjda i ubojicu hvaliti jer je
sposoban i stručan u onome što radi? Valjda je bitnije
što radi, a ne koliko dobro to radi.

O CINIZMU I 1990.
Kad god se nešto govori o nekim radničkim akcijama,
radničkim nevoljama, novim kapitalističkim nedaćama
i sl., uvijek se javi i pokoji rezignirano-cinični glas s
ljevice koji kaže “eh, pa ti isti radnici su 1990. glasali
za ovo danas”. Međutim, situacija je ipak malo
kompliciranija od toga.

1) Mnogi koji se danas bune protiv kapitalizma 1990.

nisu bili rođeni ili nisu tada uopće imali pravo glasa.
2) 1990. nije se glasalo za kapitalizam ili za socijalizam.
O tome referenduma nije bilo.
3) Na izborima 1990. HDZ nije odnio baš najuvjerljiviju
pobjedu – HDZ je dobio (u drugom krugu)
40,79% glasova, a SKH-SDP (zajedno s neovisnim
kandidatima s njihovom potporom) 33,86%.
27
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

4) Sve i da je SKH-SDP (ili KNS ili neko treći) pobijedio

na izborima 1990, iluzorno je misliti da oni ne
bi uveli kapitalizam. To bi možda izgledalo malo
drugačije, možda mrvicu manje mafijaški i uz manje
doktrine šoka, ali konačni rezultat bi bio više-manje
isti.
5) Na referendumu 1990. nije se moglo glasati za
“socijalističku Jugoslaviju, radničko samoupravljanje
i bratstvo i jedinstvo” ili za “kapitalističku Hrvatsku”.
U ponudi su bile “Miloševićeva Jugoslavija” i
“prijedlog SR Hrvatske i Slovenije”, a referendumska
pitanja bila su užasno komplicirana i čudna.1

Ukratko, nema nikakvog smisla vrlo složene političko-

ekonomske procese koji su 1989-90. doveli do propasti
realsocijalizma 20. st. svoditi na banalno “pa ljudi su

1.
1. „Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i
samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva
građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti
u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim
republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike
Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?”
2. „Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji
kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike
Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne
krize u SFRJ)?”

28
to izglasali”. Koliko god tada velik dio naroda bio sve
uspješnije planski s vrha indoktriniran nacionalističkom
ideologijom, teško da bi se drugačijim ishodom glasanja
1990. nešto bitno bilo promijenilo. Suvisle političke
opcije koja bi se tada zalagala za opstanak socijalizma
nije bilo, niti je takva mogla postojati u tadašnjem
globalnom okviru.
Uostalom, sjetimo se – prelazak na kapitalizam već
je polako bio počinjao još u Jugoslaviji, tržišnim i drugim
reformama od 1965. nadalje. Nikakav veliki klik zapravo
se nije dogodio 1990. – samo su se nastavile tendencije
koje su postojale već u Jugoslaviji. Čak su i prve
privatizacije bile počele još za Markovića 1989. – stoga
je potpuno izvjesno da bi se restauracija kapitalizma
dogodila sve i da nacionalisti nisu pobijedili na izborima
(u Hrvatskoj i drugdje) te da je Jugoslavija opstala.

29
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA
 O DRUŠTVU
NAKON
KAPITALIZMA
Najsmješnije je kad o “uhljebima”
pričaju navodni ljevičari, npr.
iz Laburista, SDP-a ili Oraha,
ne shvaćajući da je prava ljevica
za to da svi budu “uhljebi”,
tj. da svi rade za poduzeća u
društvenom vlasništvu svih nas
umjesto da moraju
prodavati radnu snagu
kapitalistima.
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA
ZAMECI NOVOGA U STAROM
Novi sistem neće se roditi ni iz čega, iz zraka. Zametke
novog sistema već možemo vidjeti u današnjem
sistemu, u onim dijelovima današnjeg društva koji su
već izuzeti (koliko-toliko) od tržišta, čak i kad su pod
njegovim sve većim pritiskom. Čak je i u zapadnoj
socijalnoj (kapitalističkoj) državi, ako se ne želimo
pozivati na iskustva “realno postojećeg” socijalizma 20.
st., često postignuto izuzimanje školstva, zdravstva,
odgoja djece, godišnjih odmora, stambene sigurnosti,
mirovina, javnog prijevoza itd. od tržišta. Osim toga,
u mnogim je slučajevima inovativnost dolazila iz
javnog sektora – npr. bez američke države ne bi bilo ni
kompjutera ni interneta ni mobitela, da ne govorimo o
slobodnom softveru, dijeljenju fajlova preko interneta ili
projektima poput Wikipedije, koji nastaju potpuno izvan
logike tržišta (npr. muzika, filmovi i knjige već danas u
velikoj mjeri nisu više roba). Također, danas već postoje
ogromne korporacije koje unutar sebe djeluju planski/
komandno i koje imaju svoje “petoljetke” (naravno,
fleksibilne). Što se tiče proizvodnje, mnoge od njih
obavljaju silno složene zadaće (i praktički proizvode sve
od igle do kompjutera i automobila), a imaju proračune
daleko veće od mnogih zemalja. Dakle, elementi i
O DRUŠTVU NAKON KAPITALIZMA 33
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

zameci post/ne-kapitalističkog društva i inspiracija

za njega već itekako postoji u sadašnjem sistemu –
pitanje je samo organizacije i stjecanja političke moći i
demokratskog legitimiteta (koji će, naravno, proistjecati
iz masa, a ne iz institucija buržoaske države) da se novo
društvo i ostvari. Tu će sigurno biti novih problema,
potrebe eksperimentiranja i pogrešnih koraka, ali
sigurno je da ovako kako je danas više ne možemo dalje
(tim više što smo, bar na našim prostorima, u zadnjih 30
godina išli unazad a ne unaprijed).

DRUŠTVO «UHLJEBA»
Najsmješnije je kad o “uhljebima” pričaju navodni
ljevičari, npr. iz Laburista, SDP-a ili ORaH-a, ne
shvaćajući da je prava ljevica za to da svi budu
“uhljebi”, tj. da svi rade za poduzeća u društvenom
vlasništvu svih nas umjesto da moraju prodavati
radnu snagu kapitalistima.

HOĆE LI POSTKAPITALISTIČKO
DRUŠTVO BITI SAVRŠENO?
Kada se govori o tome kako bi stvari u
(postkapitalističkom) društvu mogle izgledati bolje
ili npr. o pozitivnim iskustvima iz realsocijalističkih
34
društava 20. stoljeća (unatoč svim njihovim realnim
manama), apologeti kapitalizma će uvijek vrlo brzo
naći “manu” u tome što ni tada nije bilo/neće biti
savršeno (npr. ako postoje društveni stanovi, problem
je u tome što ih nije dobilo 100% ljudi i što su neki
manji od drugih).
To je dosta čudna logika – nekom drugačijem
(budućem ili prošlom) sistemu se zamjera što nije (ili
neće biti) savršen (a naravno da nijedan sistem nikada
neće biti savršen), kao da ovaj sadašnji jest savršen. Pa
bismo onda tobože, samo zato što se savršen sistem ne
može napraviti (a ne može – nekakvih će nedostataka i
problema uvijek biti), valjda trebali biti zadovoljni ovime
što imamo.
No stvar je u tome da se mi ne borimo za savršen
svijet – to je ideal za koji znamo da je u praksi zapravo
nedostižan iako savršenosti treba težiti. Mi se borimo
za svijet koji će biti što bolji i što pravedniji, a u svakom
slučaju će biti puno bolji od sistema danas. Pritom
konkurencija nije nikakva utopija, nego katastrofalan
sistem siromaštva, bijede, nejednakosti i uništavanja
planete u kojem živimo danas. Jasno nam je da nikada
ništa neće biti savršeno, ali sistem koji će biti bolji
od ovoga u kojem trenutno živimo stvarno nije
teško napraviti.
35
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

PO ČEMU SE DEMOKRATSKI
SOCIJALIZAM 21. STOLJEĆA
RAZLIKUJE OD ONOGA ŠTO
SMO IMALI U SFRJ?
Radnička fronta se, kao i mnoge druge suvremene
organizacije, zalaže za (direktno)demokratski socijalizam,
koji će nasljedovati pozitivna iskustva autoritarnih
realsocijalističkih režima 20. st., ali ne teži njihovoj
obnovi. Opravdano je pitanje po čemu bi se sistem za
koji se zalaže RF razlikovao od onoga što smo već imali
u Jugoslaviji. Ovdje ćemo nabrojiti najbitnije razlike.
Umjesto tržišta, koje je u SFRJ postajalo sve jače
i jače (čime se postupno događao prelazak prema
kapitalizmu), u demokratskom socijalizmu 21. stoljeća
(DS21) bi trebalo sve više jačati demokratsko planiranje
(kao “zamjena” za autoritarno centralno planiranje iz
drugih realsocijalizama 20. st.), pogonjeno modernim
kompjuterskim tehnologijama.
Samoupravljanje, koje je u Jugoslaviji postojalo
samo u sferi ekonomije (a i tu je s vremenom sve
više slabilo i bilo suzbijano od nastajućih i sve više
prokapitalističkih elita) trebalo bi postupno sve više
širiti i na sferu politike (modeli mogu biti slični, ali i ne
moraju biti isti).
36
 Društveno vlasništvo, osim što postoji kao formalno-
pravna činjenica, mora doista biti društveno (a ne često
pod prikrivenom upravom partijske elite) – ono je, kao
vlasništvo čitavog društva, neotuđivo, a njime upravljaju
radnici i zajednica o kojoj ovisi i unutar koje djeluje.
Kulta ličnosti (Titovog), koji je postojao u Jugoslaviji
(često i drugim realsocijalizmima), ne smije biti jer je
kult ličnosti po samoj svojoj definiciji nesocijalistički.
Za razliku od jednopartijskog režima u SFRJ,
postojala bi sloboda političkog organiziranja, kao
i sloboda govora i slobodni mediji (što pak a priori
isključuje medije, pogotovo one najveće, u vlasništvu
privatnog kapitala).

O «MONETARNOM
SUVERENITETU»
Kada se govori o financijskom sistemu i alternativnim
pogledima na nj, sve se češće širi ideologem “monetarni
suverenitet”. To je u osnovi desničarska floskula koja
naglašava konzervativnu vrijednost “suverenosti”,
naspram progresivnih vrijednosti internacionalizma i
međunarodne suradnje.
No RF jest za nacionalizaciju banaka (a što je i dio
“monetarnog suvereniteta”) i smatra da je bankarski
37
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

sektor u društvenom vlasništvu, koji služi narodu a ne

privatnom kapitalu, jedan od osnovnih preduvjeta za
stvaranje razvijenog i socijalno pravednijeg društva.
Pritom je ključno shvatiti da je bankarski sektor samo
“podmazivač” kapitalističkog sistema koji se ne može
gledati izdvojeno od njega. Ukratko – ideološki je
besmisleno govoriti o “zlim bankarima”, ali naivno
vjerovati u to da je kapitalizam OK. Problem je u
čitavom sistemu (kapitalizmu), čija je svrha ekonomska
djelatnost primarno u interesu stvaranja profita za
bogatu manjinu na vrhu a ne čitavog društva. Banke su
samo servis kapitala.
Sa suspektnim se pojmom “monetarnog
suvereniteta” veže i pitanje stvaranja novca. Iako ga
u današnjem kapitalističkom sistemu banke na neki
način, kroz stvaranje kredita, doista “stvaraju iz zraka”,
za količinu novca u sustavu, čak i kada kredite stvaraju
banke u društvenom vlasništvu, mora postojati pokriće
u realnoj ekonomiji (u proizvodnji) – štampanje novca
bez te podloge, čak i kada banke nisu privatne, dovest
će do inflacije (osim kada je riječ o manjim količinama
ili u posebnim slučajevima kao što je npr. SAD, čiji je
dolar svjetska rezervna valuta). Dakle, rješenje nikako
ne može biti štampanje novca, kao što predlažu neki
samozvani mesije.
38
 Uz pojam “monetarnog suvereniteta” i štampanje
novca veže se i pitanje posuđivanja novca (gdje neki
“proroci” opet misle da se novac jednostavno može
štampati pa ga se ne mora posuđivati). Što se tiče
posuđivanja, idealno bi bilo kada novac ne bismo
uopće morali posuđivati, ali to će u prvim fazama
morati biti potrebno – ako trebamo npr. kupiti strojeve
iz inozemstva za reindustrijalizaciju zemlje, ti će se
strojevi morati plaćati u nekoj “čvrstoj valuti” (dolarima,
eurima...). Nitko neće primati naštampane kune bez
realne podloge. No tu treba pokušati novac posuditi
uz što manje uvjeta i koristeći globalna imperijalistička
trvenja (npr. Ekvador je, nakon što je otkazao vraćanje
velikog dijela svog nelegitimnog duga, počeo posuđivati
od Kine kada su mu zapadne banke zatvorile svoja vrata
jer nije vratio sav dug).
Tu je, recimo, bez ulaženja u neku bespotrebnu
nostalgiju, dobar povijesni primjer do 1970-ih bila
SFRJ koja je vješto manevrirala između dva globalna
bloka i posuđivala novac koji joj je za obnovu zemlje i
industrijalizaciju nužno trebao – a što danas apologeti
kapitalizma nevješto koriste kao tobožnju manu
jugoslavenskog socijalizma jer smo tobože “živjeli na
dug”, ne shvaćajući da se ništa ne može izgraditi iz zraka
i da je za industrijalizaciju jednostavno nužno kupovati
39
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

strojeve itd. iz već razvijenih zemalja, a one sigurno neće

primati bezvrijedne naštampane dinare ili kune.

ELEMENTI
DIREKTNODEMOKRATSKOG
SOCIJALIZMA U SADAŠNJOSTI
Kako bi moglo izgledati društvo (direktno)demokratskog
socijalizma u budućnosti? To je teško reći i nemoguće je
dati konkretne nacrte (iako neki od njih postoje) jer će
se to nužno definirati u (direktnodemokratskoj) praksi,
tj. izrast će odozdo a ne nekim planskim nametanjem
odozgo.
Međutim, već u sadašnjosti možemo vidjeti
neke naznake. Recimo, i u kapitalističkim socijalnim
državama zdravstvo i školstvo djeluju (ili su djelovali
– sada su sve više pod neoliberalnim napadima) izvan
tržišta.
Već sada na internetu vidimo skoro potpunu
dekomodifi-kaciju2 npr. industrije zabave (filmovi,
serije, kompjuterske igre), znanja, znanosti i umjetnosti
(knjige, Wikipedija)...

2
od-rob-ljavanje – prestajanje bivanja robom za prodaju.

40
 Možda se to neće mnogima svidjeti – ali javno (i za
krajnjeg korisnika besplatno) obrazovanje i zdravstvo,
besplatno skidanje filmova i knjiga s interneta,
kolektivna produkcija najveće enciklopedije na svijetu
(Wikipedija), slobodni softver (od Linuxa nadalje)... to je
socijalizam u praksi. Preko takvih elemenata koji postoje
u sadašnjosti možemo nazreti kako će u budućnosti
izgledati čitava ekonomija i društvo.
Ako se za njega izborimo.

41
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

42
 SOLIDARNOST,
BORBA,
ORGANIZIRANJE,
ANTIFAŠIZAM
“Gledate li nepravdu i ne
osuđujete je glasno niti se
borite protiv nje, upitajte se
jeste li zaista dobri ljudi iako se
ponašate i djelujete ispravno.”

O KAPITALIZMU 43
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA
O SOLIDARNOSTI
Kada sam čuo da su otpustili stotine u drugom gradu,
ja sam šutio;
jer to se nije mene ticalo.
Kada su otpustili mog susjeda,
ja sam šutio;
jer nisam radio u toj firmi.
Kada su mi otpustili ženu,
ja se nisam pobunio;
jer sam ipak bar ja zadržao posao.
Kada su otpustili i mene,
bilo je prekasno.

O BORBI
Progresivna (klasna) društvena borba nije crno-bijela.
Ne postoji samo savršena radnička klasa i zli kapitalisti
s druge strane. Stoga, nema nimalo smisla bilo kome
tko se pokušava boriti odmah postavljati pitanje “a zašto
niste dosad ovo ili ono?” i tražiti dlaku u jajetu. Tko god
pita “a zašto nisu?” mora pitati također i “a zašto nisam
ja?”. Ostavimo se gorčine i cinizma, to nam sigurno neće
pomoći, to pomaže samo neprijatelju. Organizirajmo se i
pređimo konačno iz obrane u napad!
SOLIDARNOST, BORBA, ORGANIZIRANJE, ANTIFAŠIZAM 45
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

DO KONAČNE POBJEDE
Svi bismo htjeli da stvari idu brže – da nam se radnici
i borbeniji sindikati masovno pridružuju, da dobijemo
odmah 10 mjesta u Saboru, da dobivamo po 500
članova tjedno, da možemo svaki tjedan raditi masovne
proteste, okupirati tvornice...
Međutim, izgradnja ozbiljne antisistemske
organizacije je mukotrpan i dugotrajan posao, s puno
napornih sastanaka i teškim terenskim radom. Uspjeh
neće doći preko noći, toga trebamo biti svjesni. Počeci
su uvijek najteži – pomoći je malo čak i od onih od kojih
bi se to očekivalo.
Najlakše je pričati kako kod nas nema prave ljevice
i plakati da nam je potrebna – puno ju je teže u praksi
izgraditi. Ne možemo očekivati čuda u mjesec dana,
nećemo posustati pred zaprekama, problemima i
razočarenjima, niti ćemo razočarani odustati samo zato
što dobar dio društva još gaji iluzije o mogućem uspjehu
u kapitalističkom društvu.
No isto smo tako svjesni da netko ovo što mi radimo
mora raditi i sigurni smo da će naše vrijeme doći
jer periferijski kapitalizam neće moći većini društva
osigurati ni dobar život, a još manje pravedan sistem.
Okolnosti su na našoj strani i povijest je na našoj strani.
46
Pridružite nam se u borbi za pravednije društvo i
demokratski socijalizam 21. stoljeća!

O RAZRAĐENOM
PROGRAMU I BORBI
Često čujemo dobronamjerne savjete da, da bismo
uspjeli u politici (što se često izjednačava s uspjehom na
izborima), moramo imati “dobre i razrađene konkretne
programe” i sl. Takvi naivni savjeti su zapravo posljedica
internaliziranog liberalnog “zdravog razuma” po kojemu
na “slobodnim” izborima pobjeđuju oni s najboljim
programom.
Naravno da je potrebno da progresivna opcija ima
program, međutim potpuno je jasno da u kapitalističkim
“demokracijama” pobjeda na izborima uopće ne ovisi o
tome tko ima najbolji i najkoherentniji program. Da je
tako, kako bi onda HDZ bio glavni favorit izbora iako
nema nikakvog programa?
Da bi RF, koji je sada tek u nastajanju, jednom
uspio, mora se dobro organizirati na terenu,
omasoviti i dosljedno stajati na pozicijama borbe
za radništvo, siromašne, obespravljene i potlačene
a protiv kapitalističke i političke elite. Takva
dosljednost i reputacija se stječu u realnim borbama
47
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

u praksi na terenu, a ne pisanjem “dobrih programa” i

očekivanjem da će birači čitati sve programe redom i
da će onda zaključiti da RF ima najbolji program i to će
biti to. Politika tako jednostavno ne funkcionira.

KRONIČNA BOLJKA
LJEVICE
Kronična boljka ljevice, i kod nas i vani, osobne su
netrpeljivosti, taština, sitni narcizmi, podmetanja,
zavist i zatvorenost uskih grupa prijatelja/suradnika.
To je ono što trebamo nadvladati. Ne moramo svi biti
najbolji prijatelji niti se privatno družiti (iako ni to nije
isključeno), važno je da možemo zajednički surađivati
na političkim idejama oko kojih se svi slažemo.

O ŠUTNJI
Mislite li da današnji društveni odnosi nisu u redu, a to
ne kažete jasno ili šutite, upitajte se jeste li baš najbolji
roditelji i činite li sve da vaša djeca žive u boljem svijetu
ili im ostavljate da sama vode bitke za budućnost.
Gledate li nepravdu i ne osuđujete je glasno niti se
borite protiv nje, upitajte se jeste li zaista dobri ljudi
iako se ponašate i djelujete ispravno.
48
 Zamišljate li da je demokracija samo vaše pravo na
glasanje svakih četiri ili pet godina, a u međuvremenu
ništa ne poduzimate protiv onih koji to grubo
zloupotrebljavaju, preispitajte smisao takvog
poimanja demokracije.
Upitajte se jeste li suučesnik nepravde!

O PODJELI FOTELJA
Priče o foteljama, stručnjacima i novim ljudima su
gluposti. Poanta nije u tome kako će prokapitalističke/
sistemske/antiradničke stranke podijeliti fotelje i tko će
dobiti koju poziciju. Jedino što je tu relevantno je kakvu
će politiku provoditi. A to će biti politika protiv interesa
(radne) većine.
Kad bismo imali antikapitalističku/antisistemsku/
proradničku opciju na čelu, koja bi provodila politiku
u interesu (radne) većine (uključujući i postupno
predavanje upravljanja društvom toj većini), ništa od
svega toga ne bi bio problem. Naravno da bi “fotelje”
među sobom morali podijeliti ljudi koji će znati provesti
antikapitalistički program (međutim, oni bi se u
idealnim uvjetima morali povremeno rotirati kako bi
se osiguralo neudaljavanje od baze i da se ne osile) jer
to ne mogu napraviti nikakvi fantomski “stručnjaci”.
49
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

Ne postoje “neovisni stručnjaci” – netko može biti jako

stručan, ali provoditi prokapitalističku politiku, čime se
samo zadržava status quo.
Ukratko – bitan je sadržaj politike, a ne fantazma-
gorije o “stručnjacima”, “novim ljudima” i isprazno
moraliziranje od čega na kraju nema ničega jer je
potpuno jasno da smisao politike sistemskih stranaka,
uz obavljanje poslova za različite frakcije kapitala,
i jest podjela plijena.

O ANTIFAŠIZMU I
SAVRŠENOSTI
Konzervativci i drugi antikomunisti povijesni antifašizam
(a onda i antifašizam uopće) napadaju iz različitih
perspektiva (često lažnih, a koje služe tome da prikriju
svoje simpatije prema nacifašizmu). Ovdje ćemo
spomenuti dvije koje možemo sresti u javnosti.
Jedna je relativizacija putem toga da se spomene
da su prije 70 godina na našim prostorima uglavnom
bili nepismeni seljaci pa da su ljudi uglavnom slučajno
(tako što su regrutirani, ovisno o tome iz kojeg su kraja,
ovisno o tome koja je vojska prva prošla kroz selo itd.)
završili u nekoj od vojski, da tu nije bilo puno ideologije,
a da, osim toga, na početku i nije bilo jasno ni kakva je
50
prava narav NDH, nacističke Njemačke i sl. To i može biti
točno u nekim, čak i mnogim, slučajevima, ali to danas
više ne može biti isprika. 1941. možda nije bilo svim
nepismenim seljacima jasno tko su Pavelić ili Hitler, no
sada je to svima valjda jasno. Ako ne možemo možda
biti preoštri prema nekom nepismenom seljaku koji je
1941. unovačen u domobrane, postoji li sada ta isprika?
Sada nam je valjda jasno što je bila NDH i što su radili
(a što u početku 1941. nisu svi možda mogli znati zbog
nedostatka informacija). Ako nisu svi koji su slučajno
završili npr. u domobranima stvarno nacisti, to ne znači
da zato možemo sve vojske proglasiti jednakima. To što
je neki klinac ni kriv ni dužan unovačen u domobrane
ne znači da su se domobrani borili na pravoj strani, niti
opravdava veličanje endehazijskih kvislinških vojnih
snaga ili relativizaciju i povijesni revizionizam.
Druga kritika antifašističke borbe ide u pravcu
kritike naravi države (FNRJ pa SFRJ) koja je
uspostavljena nakon NOB-a. Logika je: ako dotična
država ne valja, ne valja ni borba za nju. Taj je argument
također lažan. Naravno, SFRJ nije bila savršena – od
nepostojanja potpune političke slobode preko Golog
otoka pa do nedostatka slobode govora. No koja je to
od antifašističkih sila bila savršena? Kolonijalistička
Velika Britanija, koja je tada i dalje pod sobom
51
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

imala praktički pola svijeta često u vrlo okrutnim

okolnostima? SAD? SAD koji je bez pravog razloga bacio
dvije atomske bombe (Japan bi se bio predao i bez njih,
a za demonstraciju se jedna bomba mogla baciti i na
neko nenaseljeno područje), koje su još 1941. američke
Japance pobacale u koncentracione logore, koje su
imale McCarthyjevu antikomunističku histeriju nešto
poslije rata, u kojima crnci do 1970. nisu imali pravo
glasa svuda, a i danas ih često nekažnjeno ubijaju, koje
su u 60-ima i 70-ima potpuno neopravdano ratovale
protiv Vijetnama, gdje je stradalo i do 3 milijuna ljudi
itd. itd.? Da, naravno da SFRJ nije bila savršena,
ali zar Amerika jest? Je li to onda opravdanje za
anti-antifašizam?
Kako vidimo, isprike su različite, ali suština je
uvijek ista – protivljenje progresivnoj politici, borbi za
socijalnu pravdu i više ili manje prikrivena i izražena
simpatija za nacifašizam, kao najekstremniji oblik desne
ideologije. No pasarán!

JESU LI RASPRAVE O
FAŠIZMU NEPOTREBNO
SKRETANJE S BITNIH TEMA?
Česta reakcija na rasprave o (anti)fašizmu (isto tako
npr. i o pravima homoseksualaca) je “prestanite
52
više o fašizmu i antifašizmu, bavite se onim što je
bitno (ekonomijom)”. Naravno da je ekonomija
bitna, međutim takav je nastup, iako može biti posve
dobronamjeran, zapravo jako opasan.
Reakcije tipa “dosta više i o fašizmu i o antifašizmu”
su zapravo oblik postpolitičkog light revizionizma,
gdje se jedna zločinačka ideologija i borba protiv
nje svode praktički na isto (nešto što je u osnovi
gnjavež, zbog kojeg tobože ne govorimo o
bitnim stvarima).
U Hrvatskoj smo u 2015. vidjeli, recimo, da ozbiljan
kandidat za premijera najavljuje “lustraciju” svih koji
su po njemu nepodobni, da zastupnice u evropskom
parlamentu govore o “čišćenju Hrvatske”, otvoreni
nacisti da su počasni gosti novoustoličene predsjednice
zemlje, a profašistički ratni veterani najavljuju svoje
obračune sa svima koji ne misle kao oni. U takvoj je
situacija potpuno smiješno govoriti da (neo)fašističkih
tendencija u nas nema.
Isto je tako besmisleno tvrditi da je borba protiv
takvih nazadnih i opasnih tendencija nepotrebna.
Priča o (anti)fašizmu nije samo priča o tome što se
dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Iako se sve često
kroz to prelama, neofašistički revizionizam nije opasan
samo zato što nam je stalo do povijesnih istina, nego i
53
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

zato što je ta povijest tu zapravo samo povod za opasne

poteze u sadašnjosti i budućnosti.
Od kakve će nam koristi biti priče o ekonomiji (iako
mi u RF-u i o ekonomiji puno govorimo) ako nam sutra
neki novi Freikorps počne kucati na vrata i odvoditi
“Jugoslavene”, “komuniste”, pedere, Srbe, one koji misle
drugačije...? Kako borba protiv takvih najnazadnijih
tendencija u društvu može biti nepotrebna? Kako
se bilo koja progresivna organizacija tome može ne
suprotstaviti?
Nema antikapitalizma bez antifašizma, nema
antifašizma bez antikapitalizma!

54
 O RF-u
“Nema povlaštenih i
nepovlaštenih i nema važnijih
i manje važnih, kao ni u
egalitarnom društvu koje
težimo izgraditi. Borbu iznosi
kolektiv zajednički i pobjeda će
na kraju, ako do nje dođemo,
biti zajednička. U njoj je svaki
kotačić, pa i onaj najmanji,
jako bitan.”
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA
ZAŠTO RF?
Mi u RF-u nismo naivni i ne mislimo da će kapitalizam
sutra pasti sam od sebe. Niti smo toliko slijepi da
ne vidimo da velik broj ljudi još nije spreman za
antikapitalizam (što donekle dokazuje npr. i glasanje za
Mostov “pošteni kapitalizam”) iako teško da kapitalizam
uživa veliku aktivnu potporu.
Također, jasno nam je da čak i na aktivističkoj
progresivnoj sceni još uvijek vlada popriličan otpor
prema stranačkom organiziranju i ulasku u ozbiljnu
politiku.
No, unatoč svemu, smatramo da je nužno da postoji
organizirana antikapitalistička politička opcija kao što
je RF pa makar nam trebalo nešto duže da ojačamo.
Zašto?
Zato što se naše društvo na (polu)periferiji svjetskog
kapitalizma ne može razviti (unatoč svim liberalno-
tehnokratskim utopističkim tlapnjama) i samo je
pitanje dana i mjeseca kada će doći do kaosa i/ili
otpora, a onda zasigurno i do reakcije u obliku
nekakvog neofašizma.
U takvom trenutku mi antikapitalisti moramo biti
spremni. Ako se mi ne organiziramo, protivnička strana
se sigurno hoće jer oligarhija neće tek tako odustati od
O RF-u 57
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

svojih privilegija. A nemojte računati da će nužno ostati

“tolerantna” kao što to donekle još sada jest. Budućnost
nam može svašta donijeti. Moramo biti spremni.

PO ČEMU SE RF RAZLIKUJE
OD DRUGIH STRANAKA
Po tome što se beskompromisno zalaže za radnike i sve
druge potlačene, po tome što ne glumi da je “stranka
za sve” (RF ne želi zastupati kapitaliste), po tome
što nije autokratska i birokratizirana stranka u kojoj
se sve radi kako šef stranke odredi, nego (direktno)
demokratska, kao i društvo za koje se borimo, i po tome
što nikada nećemo biti samo parlamentarna stranka,
nego organizacija koja će uvijek biti prisutna i na ulici i u
sindikatima i na radnim mjestima.
Sudjelovanje na izborima nam je samo jedna od
strategija u borbi za drugačiji svijet, a ne i cilj svega.
I u konačnici, sudjelovanje u parlamentarizmu i
liberalnoj “demokraciji” apsolutno ne znači da
priznajemo buržoasku demokraciju kao pravu
demokraciju – iako u njoj, iz taktičko-propagandnih
razloga, sudjelujemo, istovremeno je i kritiziramo
i zalažemo se za demokratičnije (stoga i
nekapitalističko) društvo.
58
JOŠ O RAZLIKAMA IZMEĐU
RF-A I OSTALIH STRANAKA
Sve ostale stranke polaze od, uglavnom neizrečenog,
načela “ko je jamio, jamio” i naivno nastavljaju pričati
o potrebi “stranih ulaganja”, “reformi javne uprave”,
“novim mladim ljudima” i ostalim liberalnim floskulama
(koje oni malo desnije usmjereno dodatno ukrase
floskulama o “domoljublju”), ne osvrćući se nijednom
riječju na realnost perifernog kapitalizma i nemogućnost
stvarnog razvoja u okviru istog.

KAKVA JE
ORGANIZACIJA RF?
Radnička fronta nije pokrenuta zato da bi bila još
samo jedna stranka, poput SDP-a ili ORaH-a. Iako će RF
izlaziti i na izbore, naša ideja nije stvoriti još jednu čisto
elektoralnu stranku koja će tražiti političke sinekure.
Izlazak na izbore RF smatra nužnim zlom, a ne smislom
svog postojanja, i pristankom na izlazak na izbore se ne
odriče svog prava da kritizira liberalnu “demokraciju”.
Dapače, RF će uz sudjelovanje na izborima istodobno
prokazivati kapitalistički parlamentarizam kao suštinski
nedemokratičan jer u njemu “demokracija” ovisi o novcu
(tj. o kapitalu).
59
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

Cilj RF-a je u svom djelovanju obuhvati sve

vidove progresivnih borbi, djelovanja i aktivizma – od
organizacije tribina i konferencija, preko sindikalnog
djelovanja i javnih kampanja, pa do direktne akcije.
Trenutno u Hrvatskoj postoji čitav niz manjih udruga,
organizacija i NGO-a koji se bave korisnim progresivnim
stvarima, ali vrlo ograničenog dosega i bez većih
ambicija. RF želi to promijeniti i dati svim takvim
manjim akcijama smisao u vidu pružanja širega i jasno
postavljenog okvira, bez obzira hoće li postojeće manje
organizacije postati i formalno dijelovima RF-a ili ćemo
s njima manje formalno surađivati i nadopunjavati se.
Naš je cilj koordinirati sve vidove progresivne borbe
(sindikalizam, borba za radnička i ženska prava,
borba za prava LGBTIQA osoba, ekološke borbe itd.)
u jedan ambiciozan i sveobuhvatan promišljeni cilj, a
to je radikalna promjena čitave ekonomije i društva u
progresivnom smjeru.
U okviru takvog šireg pokreta, kakvim RF teži
postati, onda svaka, pa i najmanja akcija, postaje
korisnom – bilo da je riječ o pisanju nekog teksta, sit-in
demonstracijama, lijepljenju plakata ili dijeljenju letaka,
organizaciji neke tribine ili protesta itd. U okviru takve
široke progresivne fronte, u konačnici, apsolutno svatko
može dati svoj obol u antisistemskoj borbi. Svaki, pa i
60
najmanji doprinos, tu će biti jako važan i svatko se može
uključiti i pomoći – netko će pisati tekstove, netko će
uređivati web, netko će se baviti koordinacijom, netko
će dizajnirati plakate, netko će dijeliti letke, netko će
nositi transparente na protestu, netko će pisati grafite
i lijepiti plakate, netko će raditi na izradi službenih
dokumenata, netko će voditi papire, netko će pisati
medijska priopćenja, netko će razgovarati s radnicima
po tvornicama, netko će raditi propagandne filmiće,
netko će sudjelovati u direktnim akcijama itd. itd. No
svako takvo djelovanje, ako se radi pod krovom RF-a,
će biti potrebno i dobrodošlo, i svako je iznimno bitno.
U takvom koordiniranom i planskom djelovanju nema
nepotrebnih ljudi, nema onoga tko ne može, ako je
voljan pomoći na neki način, i nema više i manje bitnih
članova. Jednako je bitan i onaj koji piše tekst za letak i
onaj koji dijeli taj letak i onaj koji objašnjava ljudima na
terenu što na tim lecima piše i onaj tko ide u tiskaru i
brine se da se leci dobro otisnu i onaj tko dizajnira letak
da dobro izgleda... I svaki taj član, bez obzira na to čime
se bavi i na koji način pridonosi organizaciji, ima jednako
pravo glasa u njoj.
Nema povlaštenih i nepovlaštenih i nema važnijih i
manje važnih, kao ni u egalitarnom društvu koje težimo
izgraditi. Borbu iznosi kolektiv zajednički i pobjeda će na
61
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

kraju, ako do nje dođemo, biti zajednička. U njoj je svaki

kotačić, pa i onaj najmanji, jako bitan.

O IZLASKU
NA IZBORE
Radnička fronta ne očekuje čuda od izbora. Od
početka govorimo da je to samo jedan od vidova borbe,
a, osim toga, u trenu dok smo tek na samim počecima
znamo da ne možemo očekivati puno.
Kako god bilo, prave promjene ionako ne mogu doći
na izborima u okviru kapitalističkog parlamentarizma.
To može biti samo jedan dio širih promjena, jedan od
načina na koji se možemo boriti za bolje društvo.
Ono što RF u budućnosti očekuje od izbora je
jednostavno – širu javnu pozornicu za prezentaciju
svojih ideja i financijska sredstva koja će nam pomoći da
se bolje organiziramo, prije svega u izvanparlamentarnoj
politici (npr. u pomaganju radničkih štrajkova,
organiziranju protesta, sindikalnom organiziranju,
pomoći radništvu i osiromašenima, organiziranju šire
društvene fronte itd.).
Potpuno smo svjesni toga da do pravih društvenih
promjena neće doći podnošenjem amandmančića i
prepucavanjem s lakejima kapitala u Saboru. Izlazak
62
na izbore nipošto ne znači da imamo ikakve iluzije o
kapitalističkom parlamentarizmu.

JOŠ O SUDJELOVANJU
NA IZBORIMA
Ako političku arenu prepustimo drugima, ne bojte se –
ona neće ostati prazna. Naši protivnici, prokapitalističke
stranke, od nje neće odustati i dalje će upravljati
situacijom na našu štetu.

O «FILOZOFIRANJU»
I DJELOVANJU
Česta floskula “Facebook-aktivista” je: dosta
filozofiranja, treba djelovati. Kao da je dovoljno
“lupiti šakom o stol” i to će biti to. Nema potrebe ni
za kakvim organiziranjem, potrebno je “samo krenuti”
i kapitalizam će se urušiti sam od sebe, a utopija je
odmah tu iza ugla.
Radnička fronta ne može nikome obećati ništa
takvog tipa. Mi smo svjesni da se ne može samo
“lupiti šakom o stol i reći dosta”. Ne može se samo
“prestati filozofirati i nešto učiniti”. Svaka ozbiljna
organizacija je mukotrpna, spora i teška. Korak nazad,
dva koraka naprijed.
63
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

Od “krupnih gesta” na Facebooku nema ništa.

Treba se pokrenuti, dolaziti na (često dugotrajne
i dosadne) sastanke, baviti se (uvijek dosadnom)
papirologijom i formalnostima, organizirati sitne akcije,
na tisuće puta objašnjavati ljudima opet iste stvari,
lijepiti plakate, pisati izjave, raznositi letke, govoriti
milijardu puta iste stvari u medijima, organizirati
štrajkove koji najčešće neće uspijevati, sto puta
izgubiti... I tek onda, nakon puno muke, možda na
kraju nešto i postići.
U svakom slučaju, ništa se neće postići samo
“djelovanjem” a bez “filozofiranja”. Ako u potpunosti
ne razumijemo realnu situaciju, onda je sasvim sigurno
nećemo znati ni popraviti. Sastavni dio svakog ozbiljnog
političkog projekta, a RF to teži biti, je i politička (samo)
edukacija – kako samog članstva RF-a, tako i naših
simpatizera i čitave javnosti. Moramo se boriti za svoje
ideje, a to se među ostalim radi i tako da o tim idejama
govorimo i da ih objašnjavamo.
RF teži biti otvorena i demokratična organizacija
otvorena svima kojima je srce na pravom mjestu –
onima koji su bar instinktivno uvijek na strani slabijega,
na strani radništva, kojima je stalo do socijalne pravde...
Svjesni smo da se nitko nije učen rodio, niti da se može
očekivati od ljudi koji crnče po čitave dane i imaju
64
djecu kojima treba staviti kruh na stol da navečer čitaju
teorijsku literaturu.
No ipak, ako mislimo nešto postići, to se bez političke
edukacije neće moći napraviti. To ne znači da će svatko
morati moći pisati ekonomsko-politološke studije,
ali to znači da ćemo svi zajedno morati raditi na svojoj
političkoj edukaciji. Ako ne budemo jako dobro razumjeli
što se oko nas događa (a slijepi bijes i nemušto ogorčenje
tu nisu dovoljni), nikada to nećemo moći ni popraviti.
Naravno da su potrebni i konkretno djelovanje i
konkretne akcije – od protesta do štrajkova i svih drugih
aktivnosti – ali isto tako je potrebno i “filozofiranje”.
Bez “filozofiranja” nema ni razumijevanja. A bez
razumijevanja nema ni smislenog djelovanja.
RF vam ne može obećati lak uspjeh. Može vam
obećati samo, da parafraziramo klasnog neprijatelja
Churchilla, krv, znoj i suze u borbi za pravednije društvo.
Neće biti lako i ne može biti lako. Niti uvijek može biti
zanimljivo i motivirajuće. Ali drugog načina nema. Iz
poraza u poraz do konačne pobjede!

A GDJE STE BILI 1990?

Ljudi često u najboljoj namjeri komentiraju nešto u
stilu “e jebiga, a zašto smo 1990. krenuli u tom smjeru,
65
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

sami smo si krivi” ili sl. Na stranu sad to što nije bilo
referenduma o kapitalizmu i što ljudi tada nisu imali
predodžbe što će kapitalizam točno značiti, treba ipak
reći jednu statistiku.
Naime, za velik dio nas (npr. članova ili simpatizera
RF-a) nema nikakvog smisla pitati gdje smo bili 1990,
što smo radili i o čemu smo razmišljali. Velik dio nas
tada, iz objektivnih razloga, nije mogao napraviti baš
ništa. Neki još nisu bili rođeni, neki su bili u vrtiću, neki
u osnovnoj ili srednjoj, a neki su bili jedva punoljetni...
Naravno, ima i starijih, ali oni nisu većina.
Od vraćanja u prošlost, zdvajanja, nostalgije i
udaranja glavom o zid jer smo nešto “dopustili” 1990.
nema baš previše koristi (čak i kad bi bilo točno da smo
mi svi nešto tad zgriješili). Što se dogodilo, dogodilo
se. Treba razmišljati o sadašnjosti i budućnosti. Ključ je
isključivo i samo u organizaciji. Ako se ne organiziramo,
možemo još desetljećima kukati po društvenim
mrežama, a od toga ništa.
Svatko od vas može nešto učiniti. Dođite na
sastanak lokalne organizacije RF-a ako je ima u vašem
gradu ili potaknite osnivanje lokalnih organizacija tamo
gdje ih nema. Uključite se zajedno s nama u borbu za
ostvarivanje drugačijeg društva. Mi nismo organizacija u
66
koju dolazite na gotovo i gdje ćete biti samo mali
vojnik koji će morati slušati velike glavešine. Mi smo,
kao i društvo kojemu težimo, organizacija jednakih,
gdje svatko ima pravo glasa i svatko može utjecati na
smjer u kojem će se organizacija kretati. Napravimo svi
zajedno organizaciju koja će se moći izboriti za prave
promjene. To nije lak posao i ne može se obaviti u tjedan
dana, ali drugog izbora nema. Iz poraza u poraz do
konačne pobjede!

ZA ČIJE SE INTERESE
BORI RF?
Mi smo Radnička fronta. Dakle, borimo se ponajprije
za interese radnika. Ali radnici (bili oni u javnom/
državnom, privatnom sektoru ili prekarno/povremeno
zaposleni) nisu samo ljudi koji trenutno rade (za plaću),
nego i nezaposleni (radnici koji trenutno nemaju posla),
studenti (budući radnici) i penzioneri (bivši radnici).
Osim toga, borimo se i općenito za sve potlačene
u društvu. Ali zato se ne borimo za kapitaliste niti za
sadašnju političku elitu. Sve druge stranke pretvaraju se
da zastupaju interese čitavog društva. Mi ne. Mi znamo
da ne postoje interesi “čitavog društva”. Interesi radnika
nisu istovjetni interesima tajkuna. Mi se za tajkune (i
67
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA

njihove suradnike u politici) ne borimo i ne želimo boriti.

I to jasno ističemo.

O ANTIKAPITALIZMU
RADNIČKE FRONTE U PRAKSI
Antikapitalizam RF-a nije samo neko isprazno i naivno
vjerovanje u to da ćemo već sutra srušiti kapitalizam.
Znamo da se to neće dogoditi sutra i znamo da se to ne
može dogoditi samo u Hrvatskoj. Također, ne mislimo
da RF, kao organizacija koja želi djelovati na terenu i
biti prisutna na radnim mjestima i u svim trenutnim
borbama s kapitalom i političkom oligarhijom,
može živjeti samo od priče o nekom apstraktnom
antikapitalizmu. Antikapitalizam se prije svega mora
ogledati kroz rad na terenu. Kako?
Upravo je to što je RF antikapitalistički orijentiran,
tj. time što u konačnici želi drugačije društvo a ne
kapitalističko, i svojevrsni jamac svima onima koji
sudjeluju u trenutnim borbama na terenu, u sadašnjosti,
da će RF beskompromisno biti na njihovoj strani. Za
razliku od klasičnih socijaldemokrata (ne ovih modernih
koji su samo neoliberali pod drugim imenom) koji
podupiru radnike, ali će u odsudnom trenutku uvijek
odustati jer nisu za ukidanje kapitalizma, RF s tim
68
nema problema i potpuno je isključeno da će, kao
antikapitalistička organizacija, ikada stati na stranu
kapitala.
Stoga je naša antikapitalistička orijentacija pozitivna
i poticajna ne samo za one koji su, kao i mi, protiv
kapitalizma, nego i npr. za one radnike ili sindikate
koji možda nisu toliko radikalni, ili jednostavno o tome
previše ne razmišljaju, ili su okupirani samo svojim
trenutnim ‘’malim’’ borbama na terenu. Bez obzira na
to dijele li s nama konačnu političku orijentaciju, u
jedno mogu biti sigurni – da će RF uvijek biti na strani
radništva, a nikada na strani kapitala.
Jedino što nekoj organizaciji može jamčiti tako nešto
upravo je njezina beskompromisna antikapitalistička
orijentacija. Upravo tako RF-ov antikapitalizam od
apstraktnog ‘’utopizma’’ zapravo postaje vrlo praktičan
osigurač za one s kojima se zajedno borimo na terenu za
radnička prava.

69
ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA
 SADRŽAJ
3. O KAPITALIZMU
23. O DRUŠTVU NAKON KAPITALIZMA
31. SOLIDARNOST, BORBA,
ORGANIZIRANJE, ANTIFAŠIZAM
41. O RADNIČKOJ FRONTI

71
 www.radnickafronta.hr
www.facebook.com/Radnicka.Fronta
 Osjećate duboko u sebi

ANTIKAPITALISTIČKA KUHARICA
da nešto nije u redu s društvom
u kojem živimo,
ali ne znate točno što?
Ne vjerujete političarima,
vidite siromaštvo
i apatiju oko sebe,
a ne znate što
i kako činiti?

Pročitajte Antikapitalističku kuharicu

i pridružite nam se –
drugačiji svijet jest moguć!

ISBN 978-953-58912-0-8
Antikapitalistička kuharica Zagreb, 2016