Hrvatsko katoličko sveučilište

Ilica 242,
10 000 Zagreb
Odjel za povijest

Damir Kopljar

Mirovna konferencija o Jugoslaviji

Dr. sc. Ante Nazor

(nositelj kolegija)

Zagreb,
Siječanj, 2020.
Uvod
Tema ovog seminarskog rada je Mirovna konferencija o Jugoslaviji. Seminar ćemo nabrojati
najbitnije događaje koji su pridonijeli krizi u Jugoslaviji i osnivanju konferencije. Ovaj prvi
,bitan nam je jer bez njega ne možemo niti razumjeti logiku političkog djelovanja hrvatskog
političkog vodstva. Nakon toga u središnjem djelu svojega seminara pozabaviti ćemo se
Mirovnom konferencijom o Jugoslaviji. Navesti ćemo kada i zašto je ona pokrenuta, tko su bili
najbitniji politički subjekti koji su na konferenciji sudjelovali, te koji su zaključci na
konferenciji donijeti. Na posljetku u zaključku ćemo sumirati sve navedeno i pokušati
odgovoriti na pitanje kako je mirovna konferencija utjecala na političku sudbinu Republike
Hrvatske.
Događaji koji su prethodili Konferenciji.

Već je krajem 80-ih bilo vidljivo da se Jugoslavija polako raspada. Na Hrvatskom prostoru
upravo te 1989. godine dolazi do prvog eksplicitnog i organiziranog izražavanja velikosrpstva.
To velikosrpstvo demonstrirano je na dvjema mitinzima održanima u kninskom kraju, na
kojima su stanovnici srpske nacionalnosti izvikivali četničke parole i zazivali Miloševića.1

Do daljnje eskalacije u Hrvatskoj dolazi nakon prvih izbora na kojima pobjeđuje HDZ. Buduću
da su tada vidjeli kako se Jugoslaviji približava politički kraj, Srbi su odlučili snažno politički
djelovati. Nakon izmišljenog napada na Miroslava Mlinara, zahladili su svoje donose sa
Zagrebom, da bi nakon donošenja amandmana na ustav situacija dovedena do usijanja. Pismo
Kninskih policajaca saveznom MUP-u i njihovo odbijanje poslušnosti hrvatskim vlastima
kulminirati će pokretanjem balvan revolucije.2

Donošenje ustava u kojemu su Srbi svedeni i formalno na razinu nacionalne manjine, za srpsko
stanovništvo bilo je neprihvatljivo. Nakon što se iz saveznih organa početkom 1991. godine
tražilo razoružavanje Hrvatskih snaga, Srbi su u političkom smislu prekinuli sve svoje kontakte
sa Hrvatskom, i više se nisu pojavljivali u Saboru.3

Oružani sukobi mogli ubrzo su uslijedili. Napadi na Pakrac i Borovo Selo samo su pokazali
kako se rat neizbježno približava.

Nakon makinacija oko Mesićevog preuzimanja čelnog mjesta u Predsjedništvu, te raspisivanja

referenduma u Hrvatskoj, prijeđen je Rubikon, te povratka na staro više nije moglo biti. Ubrzo,
točnije 25.6.1991. godine islijedila je „Ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike
Hrvatske“. Nakon toga razbuktao se rat u Hrvatskoj, a Brijunskom deklaracijom, samostalnost
je prolongirana za tri mjeseca.4

Upravo u ovom došlo je do sazivanja Konferencije u Hagu koja je odlučila sudbinu Jugoslavije
i trasirala put hrvatske neovisnosti.

1
Nikica BARIĆ, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995.., Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, 2005., str
25
2
Isto., str 26
3
Isto., str 27
4
Isto., str 28
Mirovna konferencija

U kolovozu 1991. na inzistiranje njemačkog saveznog ministra vanjskih poslova Hansa

Dietricha Genschera, Vijeće ministara EZ-a osnovalo je Konferencije o Jugoslaviji. Cilj
navedene mirovne konferencije je rješenja krize, postizanja primirja i zaustavljanja
velikosrpske agresije. Mirovna konferencija trajale je između 7. rujna i 12. prosinca 1991.
godine. Na čelo Konferencije imenovan je nekadašnji ministar vanjskih poslova u vladi Velike
Britanije lord Peter Carrington5. Na njoj su sudjelovali predsjednici republika i predsjednici
predsjedništva republika, predsjednik Predsjedništva SFRJ, predsjednik SIV-a, te sekretar za
vanjske poslove.6 Konferencija je pokrenuta nakon što je svima postalo jasno kako se sukob u
Hrvatskoj sve više rasplamsava i kako ga bez međunarodnog posredovanja neće biti moguće
zaustaviti. Bitno je napomenuti kako se nakon Brijunske deklaracije, rat u hrvatskoj
rasplamsao, te je došlo do otvorene agresije JNA na Hrvatsku. Još tijekom ljeta 1991. godine,
točnije u kolovozu, Ministarsko vijeće EZ-a reklo je kako neće priznati politiku svršenog čina,
te je kritiziralo Miloševića zbog pokušaja prekrajanja granica putem sile. 7 Također traženo je
od Predsjedništva da se prestane JNA koristiti kao eksplicitno oruđe u rukama velikosrpskih
pobunjenika, te su tražili dozvolu za proširenje svoje promatračke misije sa Slovenija i na
Hrvatsku.8

Smirivanje ratnih sukoba bilo je potrebno kako bi se mogla sazvati mirovna konferencija.
Sporna pitanja koja se pojave na konferenciji dala bi se na razmatranje arbitrarnoj komisiji.
Komisija se sastoji od pet članova. Od kojih dva bira savezno Predsjedništvo, a tri člana zemlje
EZ-a. arbitrarna komisija imala bi rok od dva mjeseca da donese svoj pravorijek o postavljenom
pitanju. 1. rujna 1991. godine u Beogradu je postignut mirovni sporazum o prekidu sukoba.
Iako su Srbija i Crna Gora eksplicitno, a predstavnici BiH i Makedonije indirektno, bili protiv
miješanja Europe u sukob, pod političkim pritiskom ipak je na kraju došlo do sazivanja
konferencije.

Kako bi se osiguralo provođenje primirja u Hrvatsku je došla Promatračka misija EZ-a koja je
time službeno započela svoje djelovanje u Hrvatskoj. Potpisivanje mirivnig sporazuma nije
došlo do prestanka sukoba, ali Europa je zaključila da se on na određeno vrijeme odvija pod
manjim intenzitetom.

5
Davor MARIJAN, Hrvatska 1989.-1992. rađanje države., Hrvatski institut za povijest, Zagreb: 2017., str 452
6
Isto., str 542
7
Isto., str 543
8
Pod takvim okolnostima, započela je 7.9.1991. godine sa radom Mirovna konferencija o
Jugoslaviji. Konferencija je bila usmjerena na tri ključna mehanizma.

1)Nema jednostrane promjene granice uz pomoć upotrebe sile.

2) zaštita prava svih u Jugoslaviji

3) puno poštivanje svih legitimnih interesa i legitimnih težnji.

Osnivanje konferencije bila je velika pobjeda Hrvatske, jer je njome došlo do

internacionalizacije jugoslovenske krize. Hrvatska u tom kontekstu nije više bila sama i
ostavljena na milost JNA i srpskim pobunjenicima, već je smatrala kako u svojoj želji za
samostalnošću može računati i na potporu međunarodne zajednice. Ovo je također bio i veliki
izazov za EZ, jer je ona ovom konferencijom htjela pokazati da je sposobna rješavati složene
političke probleme na europskom kontinentu.

Na samom početku konferencije predsjednik Slovenije, Milan Kučan, izjavio je kako Slovenija
poslije isteka moratorija nastavlja sa svojim putem ka neovisnosti. Franjo Tuđman osudio je
Srbiju i JNA zbog prljavog i neobjavljenog rata koji vode u Hrvatskoj. Predsjednik Tuđman
prihvatio zajamčio je srpskoj manjini sva ljudska prava, te je samo uzgred spomenuo ideju o
očuvanju konfederacije. Konfederacija realno nije bila dio Tuđmanove političke vizije.

Za razliku od Hrvatske i Slovenije koje su težile samostalnosti, predstavnici BiH i Makedonije

nisu podržavali raspad Jugoslavije. Ono što je BiH posebno zabrinjavalo je mogućnost
prelijevanja rata iz Hrvatske u granice multietničke BiH. Zbog toga predstavnici BiH i
Makedonije zalagali su se za opstanak Jugoslavije, ali za njezin preustroj u konfederaciju. 9

Milošević je optužio Hrvatsku i Sloveniju za separatizam, te ponovio tezu o ugroženosti Srba

u Hrvatskoj.

Njemačka diplomacija uvjeravale je Hravstku i Sloveniju kako se Srbiji neće dozvoliti da se

„poigrava“ sa konferencijom, te je rečeno ukoliko dođe do prekida konferencije da če
Njemačka priznati Hrvatsku i Sloveniju, što će slijediti i druge zemlje EZ-a.10

Iz današnje perspektive treba napomenuti kako su ova uvjeravanja od strane Njemačke bila
previše optimistična. Upravo u vremenu održavanja konferencije uslijediti će najsnažniji napad

9
Isto., str 542
10
Isto., str 543
JNA na hrvatske položaje. U listopadu će biti napadnut Dubrovnik, dok će u studenom doći do
pada Vukovara.

Pregovori na konferenciji bili su dosta teški uz puno taktiziranja. Hrvatska je znala da

međunarodna zajednica nije njoj pretjerano naklonjena. Strah od nekontroliranog raspada
Jugoslavije koji bi se lagano moga prenijeti na čitavu istočni Europu još je uvijek bio jak. Zbog
toga je trebalo mudro taktizirati i tražiti zajednička riješenu u suradnji sa međunarodnom
zajednicom. Upravo se iz toga rakursa može sagledati informacija koja je sredinom rujna
dospjela sa konferencije. Rečeno je kako je postignut dogovor o zajedničkim ekonomskim
odnosima, a u vanjskoj politici i međunarodnim odnosima o mogućnosti zajedničkog
predstavljanja. Slovenija i Hrvatska odbile su u unutrašnjim poslovima djelati suverenitet sa
drugim republikama. Srbija i Crna Gora inzistirale su na zajedničkom sudstvu i saveznoj
policiji.11Iz ovoga vidimo kako Hrvatska predlaže oblik oblik labavije konfederacije, dok
Srbija želi snažnu federaciju.

Daljnje pogoršanje situacije uslijedilo je 25. rujna kada je UN uveo embargo na uvoz
naoružanja u Jugoslaviju. To je išlo isključivo Srbiji u korist, jer je JNA bila dobro naoružana
i spremna za ratovanje.

Za to vrijeme na Konferenciji, Carrington je 4. listopada, na sastanku sa Tuđmanom ,

Miloševićem i Kadijevićem, načelno dogovorio da se prizna suverenost zemljama koje to žele.
Taj je kompromis donesen na temelju tri pretpostavke

1. Formiranja labave asocijacije ili saveza suverenih ili neovisnih država

2. Zaštite prava nacionalnih manjina u svim njihovim ljudskim pravima
3. Posebnog statusa za određena područja, ali bez jednostrane promjene granica.

U praksi je to značilo da Hrvatska treba prestati sa blokadom vojarni i omogučiti vojsci da se

uz posredovanje promatrača premjesti prestrojiti.12

Ovaj sporazum iz hrvatske perspektive tumačene je kao potvrda da JNA pristaje na prestanak
rata u Hrvatskoj. No Srbi su ga tumačili drugačije. Za njih je to značilo da se Hrvatima kao
narodu dopušta izdvajanje iz Hrvatske, ali bez teritorija koji i dalje želji ostati u Jugoslaviji. 13

11
Isto., 544
12
Isto., 545
13
Isto., 547
Novi sporazum potpisan je 8. listopada u Zagrebu između Hrvatske, koja je tada već proglasila
neovisnost, i JNA kojim je prestala blokada vojarni i dopustilo se vojnicima JNA da napuste
vojarne sa punom vojnom opremom. Vojarna na Borongaju u Zagrebu, trebala je biti prva
ispražnjena. Na Konferenciji je odlučeno kako bi povlačenje vojske i okončanje sukoba trebalo
uslijediti do 10. prosinca. Nakon toga datuma EZ će odlučiti o priznanju Hrvatske i Slovenije
ukoliko ne dođe do ispunjena navedenih uvjeta.

Novi nacrt rješavanja Jugoslavenske krize Carrington je predstavio 18. listopada. Nacrt se
sastojao u slobodnom udruživanju republika koje su tražile suverenost, uz garantiranu zaštitu
ljudskih prava i posebne autonomije za određena područja. Najbitniji novitet odnosio se na
priznanje republika, koje to žele, i to unutar njihovih republičkih granica. Milošević je shvatio
da bi takav plan zapravo značio nestanak Jugosalvije, te mu se izuzetno snažno opirao.
Inzistirao je na tome da Arbitražna komisija da svoj pravorijek na pitanje o tome tko ima pravo
na suverenost, narodi ili republike?14 Ovaj prijedlog podržali su svi, pa čak i predstavnik Crne
Gore Momir Bulatović. Hrvatska je prijedlog podržala jer se u njemu više nije spominjala
Jugoslavija, te je govorio o slobodnom udruživanju država i nudio je međunarodno priznanje
za Hrvatsku. Hrvatska je ovaj tekst prihvatila kao polazišnu točku za pregovore, s time da se
snažno opirala ideji nastanka neke nove Jugoslavije na temelju ovoga sporazuma.15

Srbija se ovom planu protivila, a uz njezine pritiske plan je odbacila i Crna Gora. No Europa
više nije htjela čekati te je postavila rok do 5. studenog Srbiji da plan prihvati. U protivnom
Europa planira nastaviti razgovor sa zemljama koje su spremne na suradnju, a ta bi djelatnost
trebala završiti priznanjem. Zbog nemogućnosti postizanja zajedničkog rješenja konferencija
je nakratko prekinuta, a o sudbini Jugoslavije trebalo se razgovarati na sastanku NATO-a u
Rimu. U Rimu su na inicijativu SAD-a države EZ reterirale, te se više nije spominjalo priznanje
suverenosti za države Jugoslavije. Također je donesena odluka o prekidu „Sporazuma o
trgovini i suradnji sa Jugoslavijom“, te suspenzija povlastica iz okvira programa „Phare“16

Rat u Hrvatskoj je i dalje trajao, a međunarodna je javnost sve više senzibiliteta pokazala prema
Hrvatskoj, pogotovo nakon što su u svijet otišle slike iz Vukovara i Dubrovnika. Na temelju
toga Njemačka je odlučila poduzeti odlučujuće korake, te je kancelar Kohl, u Bundestagu
najavio 27.11. da je uvjet za priznanje novih zemalja poštivanje Pariške povelje, i helsinškog
završnog akta, te poštivanje ljudskih prava. Hrvatska je taj uvjet ispunila 4. prosinca

14
Isto., 548
15
Isto., 548
16
Isto., 549
donošenjem „Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i
nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. 17

U međuvremenu je arbitražna komisija donijela svoj pravorijek na tri različita pitanja. Datuma
10. prosinca komisija je ustvrdila da je Jugoslavija u procesu raspadanja, da republike trebaju
riješiti pitanja sukcesije u skladu sa načelima međunarodnog prava, te da države koje žele mogu
zajednički stvoriti novu državnu asocijaciju koja bi bila na demokratskim osnovama.18

Ovime je zapravo odlučeno da je Jugoslavija prestala postojati. Na temelju toga je 16.prosinca

ministri vanjskih poslova EZ donijeli odluku o priznanju Jugoslavenskih država kao neovisnih
subjekata. Zemlje koje žele priznaje moraju to obznaniti do 23. prosinca, a priznanje će
uslijediti 15. siječnja 1991. godine. Na temelju toga Njemačka je 19. prosinca donijela odluku
da 23.prosinca prizna Hrvatsku i Sloveniju, s time da bi diplomatske odnose uspostavila 15.
siječnja 1991. godine.19

17
Isto., 549
18
Branko SMERDEL., Ustavno uređenje europske Hrvatske,. Narodne novine, Zagreb: 2013., str 87
19
MARIJAN, str 550
Zaključak

Hrvatska je teškom mukom uspjela izboriti svoje pravo na međunarodno priznanje. Budući da
joj međunarodna pozicija nije bila naklonjena Hrvatska je morala kompromisnom i mudrom
politikom tražiti svoje priznaje. To je uspjela postići kada je međunarodna javnost shvatila kako
je nemoguće pronaći kompromisno rješenje za probleme u Jugoslaviji, te kada su u svijet otišle
užasavajuće slike iz Dubrovnika i Vukovara. Na našemu putu ka neovisnosti, od zemalja EZ-
a, jedino nam je Njemačka bila naklonjena, te je jedino ona podupirala Hrvatsku želju za
neovisnošću.
Literatura

BARIĆ, Nikica. Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995., Zagreb: Školska knjiga. 2005

MARIJA, Davor. Hrvatska 1989.-1992. Rađanje države., Zagreb : Hrvatski institut za

povijest. 2017

SMERDEL, Branko. Ustavno uređenje europske Hrvatske., Zagreb: Narodne novine. 2013