Professional Documents
Culture Documents
Kriticko Misljenje Prirucnik Kritickog M PDF
Kriticko Misljenje Prirucnik Kritickog M PDF
mišljenje
kritičko
P r i r u č n i k k r i t i čk o g mi šl je n j a , slu š a n j a , č i ta n j a i pi s a n j a
P r i r u č n i k k r i t i čk o g m i šl j e n j a , slu š a n j a , č i ta n j a i pi s a n j a
Iva Buchberger
mišljenje
kritičko
P r i r u č n i k k r i t i čk o g m i šl j e n j a , slu š a n j a , č i ta n j a i pi s a n j a
Iva Buchberger
mišljenje
kritičko
Izdavač:
Udruga za razvoj visokoga školstva Universitas, Sveučilišna avenija 6, HR – 51000 Rijeka
T: ++ 385 51 26 57 13, F: ++ 385 51 26 57 99
universitas@universitas.hr , www.universitas.hr
Za izdavača:
prof. dr. sc. Jasminka Ledić, predsjednica Udruge
Autorica:
Iva Buchberger
Urednici:
dr. sc. Bojana Ćulum, doc.
Marko Turk
Recenzenti:
dr. sc. Vlatka Domović, red. prof.
dr. sc. Majda Trobok, izv. prof.
Lektura:
Božena Bašić Mikulić
Grafičko oblikovanje:
Luka Buchberger
Tisak:
Sagita d.o.o., Opatija
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 121218069
ISBN 978-953-56300-1-2
Priručnik je izdan kao jedna od aktivnosti projekta Mislim kritički! Projekt osposobljavanja studenata za kritičko
mišljenje, slušanje, čitanje i pisanje, kojeg provodi Udruga za razvoj visokoga školstva Universitas uz financijsku pot-
poru Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH. Mišljenja izražena u ovoj Publikaciji su mišljenja autorice i
urednika te nužno ne izražavaju stajalište Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH.
Sadržaj
Riječ autorice 6
1. Kritičko mišljenje 11
2. Argument 21
3. Pogreške u zaključivanju 67
4.2.2. Metodološki okvir za analizu i kritiku za pisanje osvrta na rad rasprave 158
Rješenja 174
Literatura 184
Riječ autorice
Razvoj vještina kritičkog mišljenja sve se češće postavlja kao jedan od ciljeva u području odgoja i
obrazovanja. Nažalost, zalaganje za razvoj kritičkog mišljenja još je uvijek prisutniji u teoriji, nego
u praksi. U kontekstu nesklada teorije i prakse, priručnikom nastojim pružiti potporu razvoju kri-
tičkog mišljenja, kojeg držim iznimno vrijednim.
Priručnik Kritičko mišljenje: priručnik kritičkog mišljenja, slušanja, čitanja i pisanja razmatra složen
koncept kritičkog mišljenja te izravno, uz brojne primjere i zadatke, poučava vještinama kritič-
kog mišljenja. Stoga je osnovna namjera priručnika da čitatelje pouči tim vještinama. Priručnikom
nastojim pružiti potporu kolegama i kolegicama u procesu razvoja njihova kritičkog mišljenja, za
njihovu dobrobit, ali i za dobrobit čitave zajednice. Priručnik je posebno namijenjen srednjoškol-
skoj i studentskoj populaciji, no ne isključuje sve one pojedince koji žele razvijati i unaprjeđivati
svoje mišljenje. Upravo iz tog razloga jezik, način izlaganja, korišteni primjeri i razmatrani radovi
nastojali su se prilagoditi širem čitateljstvu. Pritom želim naglasiti da u proces razvoja vještina
kritičkog mišljenja treba uložiti vrijeme, trud i strpljenje. Pozivam vas da sadržaju koji je pred vama
pristupite sa strpljenjem te da sebi i razvoju vlastita kritičkog mišljenja posvetite vrijeme i u to
uložite trud. Kritičko mišljenje je slojevito i izazovno, njime se propituje, njime pojedinci grade
sebe i svoje stavove te ono zahtijeva visoke razine apstraktnog mišljenja. Prema tome, proces ra-
zvoja vještina kritičkog mišljenja nije brz ni lagan. U ovom vremenu ‘instant’ rješenja, površnosti
i izvrnutih vrijednosti, svjesna sam da takva nastojanja riskiraju biti odbačena. Usprkos tome,
vjerujem da postoji nemali broj pojedinaca koji su, svjesni vrijednosti kritičkoga mišljenja, spremni
uložiti vrijeme i trud u njegov razvoj. Dugoročna dobrobit koju kritičko mišljenje pruža u različitim
područjima je neminovna.
Priručnik je podijeljen na pet poglavlja, koji redom razmatraju sljedeće: Prvo poglavlje Kritičko mi-
šljenje nastoji odrediti koncept kritičkog mišljenja, usporediti ga s oprečnim mišljenjem – repro-
duktivnim mišljenjem, te konačno utvrditi odnos filozofije i kritičkoga mišljenja. Drugo poglav-
lje Argument razmatra jedan od temeljnih pojmova kritičkog mišljenja – argument, na način da
određuje što argument jest, uspoređuje i navodi razliku između argumenta i sličnog skupa tvrdnji
– objašnjenja, razmatra valjanost kao važnu karakteristiku argumenta te donosi pravila prirodne
dedukcije kao primjer formaliziranog prirodnog zaključivanja. Sljedeće poglavlje Pogreške u zaključi-
Kritika dolazi od grčke riječi krino što znači lučiti, birati, suditi. Kritika je analiza, prosuđivanje i
vrednovanje nekoga predmeta1, postupka, djela, itd. (Klaić, 2007). Pritom, analiza, prosuđivanje i
vrednovanje ne moraju nužno imati za posljedicu negativan sud o predmetu u smislu Ovaj predmet
nije ispravan / lijep / pametan (ili Ovaj predmet je neispravan / ružan / glup.) Nerijetko u svakodnevnoj
uporabi riječ kritika ima upravo negativno značenje i odnosi se na isticanje negativnih elemenata
nekog predmeta, što dovodi do neprihvaćanja ili zaziranja od kritike.
Međutim, kritika2 u kontekstu suvremenog odgoja i obrazovanja ima svoju pozitivnu konotaciju.
Koncept nastave koji je njegovala tzv. stara škola3, u kojoj se od učenika zahtijevalo da mehanički
pamte propisani sadržaj bez sustavnog promišljanja o njemu, suvremena škola nastoji preva-
zići. Često se u suvremenom odgoju i obrazovanju susrećemo sa zahtjevima da se kod učenika
razvijaju vještine kritičkog mišljenja. Naime, kritičko mišljenje postaje imperativom suvremenog
svijeta (Pešić, 2003). Najmanje su dva razloga za navedeno: (i) suvremeno demokratsko društvo
pretpostavlja aktivne građane koji promišljaju, preispituju, vrednuju i donose odluke pa će u tom
smislu samo građani s razvijenim vještinama kritičkog mišljenja moći odgovarati zahtjevima su-
vremenog demokratskog svijeta; (ii) odlike su suvremenog svijeta izniman tehnološki napredak,
vrijeme brzih i stalnih promjena, izloženost pojedinca velikoj količini informacija i značajno po-
većanoj razini dostupnosti informacija koje nameću potrebu za aktivnim, promišljenim i preispi-
tujućim, kritičkim pristupom.
Kritičko mišljenje, iako se često vezuje uz potrebe suvremenog svijeta, koncepte suvremenog od-
goja i obrazovanja i slično, ima svoje utemeljenje u početcima razvoja društva. Sokrat (469-399
pr.n.e.) je razvio metodu poučavanja koja uključuje elemente kritičkog mišljenja. Prvi stupanj So-
kratove metode poučavanja - ironija, uključuje dijalog putem kojeg ‘učenik’ biva suočen s vlastitim
neznanjem na način da se pokazuje kako je njegovo dosadašnje znanje nerijetko utemeljeno na
predrasudama i nepreispitanim tvrdnjama. Drugi stupanj - majeutika, uključuje dijalog u kojem
‘učenik’ pomoću ‘učiteljevih’ pitanja sam dolazi do spoznaje.4 Upravo su analiza tvrdnji, pronalaže-
nje opravdanja za tvrdnje, uočavanje nedostataka pojedinih tvrdnji te aktivan odnos učenika prema
spoznaji elementi kritičkog mišljenja koje se razabiru u Sokratovoj metodi poučavanja.
1 Ovdje riječ predmet stoji za onaj entitet na koji je usmjeren neki proces (u ovom slučaju proces analize, prosuđivanja i vredno-
vanja). Dakle, ne samo na 'materijalne predmete'. Analiziramo, prosuđujemo, vrednujemo osobu, stvar ili događaj – to su, dakle,
predmeti. Uporaba riječi predmet u daljnjem je tekstu istovjetna.
2 Termini kritika i kritičko mišljenje koristit će se kao sinonimi.
3 'Stara škola' u pedagogiji označava pristup odgoju i obrazovanju kojeg obilježava didaktički materijalizam, formalizam, pa-
sivnost učenika, mehaničko pamćenje i reproduktivno iznošenje sadržaja, a najpoznatijim predstavnikom smatra se njemački
filozof i pedagog Johann Friedrich Herbart (1776-1841). Staroj školi suprotstavlja se tzv. 'nova škola', koju obilježava novi pri-
stup odgojno-obrazovnom procesu u kojem se, osim materijalnog zadatka nastave, nastoje razviti i funkcionalni i odgojni te se
učenika smatra aktivnim subjektom nastave koji promišlja, vrednuje i iznosi vlastite stavove. Neki od predstavnika nove škole
su John Dewey, Georg Kershensteiner, Edouard Claparede, Anton Makarenko i Wolfgang Brezinka.
4 Vidi više u: Zorić, V. (2008). Sokratova dijaloška metoda. Život i škola, 20, 56, 27-40.
5 Vidi više u: Ficher, A. (2001). Critical Thinking. Cambridge: Cambridge University Press.
6 Vidi više u: Miliša, Z., Ćurko, B. (2010). Odgoj za kritičko mišljenje i medijska manipulacija. Medianali - znanstveni časopis za
medije, novinarstvo, masovno komuniciranje, odnose s javnostima i kulturu društva, 4, 7, 57-72.
7 Ibid.
8 Vidi više u: Bošnjak, Z. (2009). Primjena konstruktivističkog poučavanja i kritičkog mišljenja u srednjoškolskoj nastavi socio-
logije: pilot istraživanje. Revija za sociologiju. 40, 257-277.
9 Vidi više u: Pritchard, M. (2009). Philosophy for Children. Preuzeto 1. svibnja 2011. s The Stanford Encyclopedia of Philosophy
http://plato.stanford.edu/archives/sum2009/entries/children/
Kritičko mišljenje je složeni proces i rezultat (i) analize i vrednovanja tvrdnji10, (ii) pronalaženja
opravdanja za tvrdnje, (iii) usporedbe s drugim i/ili suprotnim tvrdnjama i generiranje prigovo-
ra tvrdnjama te konačno (iv) zauzimanja stava.
Uz navođenje definicije kritičkog mišljenja važno je odrediti koje intelektualne sposobnosti uklju-
čuje te koje intelektualne vrijednosti njeguje i razvija.
U razmatranju koncepta kritičkog mišljenja valja uočiti njegove tri dimenzije: (i) učenje isprav-
nog rasuđivanja; (ii) aktivno usvajanje sadržaja; (iii) refleksivni pristup životu. Prve dvije di-
menzije objašnjene su u prijašnjim razmatranjima. Pod dimenzijom refleksivnog pristupa životu
podrazumijeva se to da pojedinac razvijenih vještina kritičkog mišljenja obrazac analiziranja,
propitivanja i vrednovanja koristi i u svakodnevnom životu. Drugim riječima, razvoj vještina
kritičkog mišljenja omogućava to da će pojedinac koji posjeduje navedene vještine istu strukturu
rezoniranja koristiti i u svakodnevnom životu jer će razvojem tih vještina naprosto naučiti tako
misliti. U skladu s navedenim, izvjesno je da će pojedinac razvijenih vještina kritičkog mišljenja
živjeti refleksivni život.
Poučavanje vještinama kritičkog mišljenja najefikasnije je i najprirodnije posredno kroz poučavanje
određenog sadržaja u procesu obrazovanja. Poželjno je da poučavanje kritičkog mišljenja bude pri-
sutno kroz cjelokupno obrazovanje. Prema tome, ono ne bi trebalo biti isključivo sadržajno zasebno
područje. Međutim, u fazi nedovoljne razvijenosti i prisutnosti kritičkog mišljenja od iznimne je
važnosti učiti kritičkom mišljenju izravno, aktivno i glasno.
13 Skup propozicija je konzistentan ako propozicije koje čine taj skup mogu biti istovremeno istinite. (Blackburn, 2005., str. 75.)
14 Skup propozicija je koherentan ako su propozicije koje čine taj skup međusobno povezane, podupiru se i nisu kontradiktorne.
15 Valja napomenuti da ne treba težiti tomu da se reproduktivno mišljenje u potpunosti i u svim područjima prevaziđe. Problem
je, i to je ono što se ovim priručnikom nastoji razmotriti i prevazići, redukcija pojedinčeva mišljenja na isključivo reproduktivno
mišljenje i to u svim područjima.
Istaknuti suvremeni analitički filozof Bertrand Russell (1872-1970) u svojem radu Vrijednost filo-
zofije ističe kako su mnogi skloni promatrati filozofiju kao beskorisnu igru, isprazno cjepidlačenje
ili njegovim riječima:
(...) mnogi su ljudi pod utjecajem znanosti i potreba praktičnog života, skloni
dvojiti o tome je li filozofija imalo bolja od nevine ali nekorisne igre, cjepidlačkih
distinkcija i kontroverzija u pitanjima glede kojih je spoznaja nemoguća. (Russell,
1982, str. 243.)
Ovdje se ne misli detaljno razmatrati pitanje važnosti filozofije jer to prelazi nastojanja ovoga pri-
ručnika. U nastavku, nastojat će se ukratko pokazati koja je važnost filozofije uz isticanje njene
uske povezanosti s kritičkim mišljenjem. Uska povezanost filozofije i kritičkog mišljenja ukazuje
na važnost filozofije u životu svakog pojedinca, a ne samo (profesionalnog) filozofa. Budući da je
refleksivnost, koja je suštinska čovjeku, bitna odrednica kritičkog mišljenja i filozofije.
Još i danas postoje različita određenja filozofije – filozofija kao proces traganja za istinom, kao zna-
nost, kao povijest filozofije, kao pojmovna analiza, kao proces stvaranja jedinstvene i sveobuhvatne
slike svijeta, kao refleksija.16 Iako se o jednoznačnom određenju filozofije još raspravlja, ono što nije
predmet rasprave jesu neke njene karakteristike. Filozofiju karakteriziraju procesi preispitivanja,
16 Povodom proslave Svjetskog dana filozofije na Odsjeku filozofije Sveučilišta u Rijeci, Boran Berčić održao je predavanje na
temu Što je filozofija?, na kojem je izložio navedena određenja filozofije. Preuzeto 21. travnja 2012. s hrcak.srce.hr/file/65008.
Predavanje možete pogledati na web stranici http://avc.uniri.hr/hr/node/13
Potonje određenje je usko povezano s kritičkim mišljenjem. Warburton (1999) ističe kako filozofija
omogućava dobar način učenja kako jasnije misliti o različitim pitanjima o svijetu te osposobljava
vještinama koji se mogu prenijeti na sva područja života. Metoda spoznavanja u filozofiji je mišlje-
nje (Reškovac, 2008), ali ne bilo kakvo mišljenje – već kritičko mišljenje. Drugim riječima, filozofija
uči kako (kritički) misliti koristeći kao metodu spoznavanja kritičko mišljenje. Prema tome, kritičko
mišljenje je filozofsko. Posljedično, razvoj vještina kritičkog mišljenja nerazdvojiv je od filozofi-
je. Kritičko mišljenje teži izbjegavanju pukog verbalizma, formalizma i reproduktivnog znanja, a
usmjerava se na procese analiziranja, istraživanja i preispitivanja. Sve je navedeno temeljna odlika
filozofije. Prema tome, težiti ostvarenju karakteristika kritičkog mišljenja znači priznati i pridati
važnost filozofiji i njenom pristupu svijetu.
Filozofska disciplina čiji je zadatak učenje pravilnog mišljenja je logika. Logika se, između ostalog,
bavi metodama i principima koji se koriste da bi se (i) razlikovalo pravilno od nepravilnog zaklju-
čivanja; (ii) identificirale prirodne pogreške zaključivanja; (iii) pronašle, usvojile i koristile tehnike
provjeravanja valjanih zaključaka. Razvoj pravilnog zaključivanja, kao temelja kritičkog mišljenja,
nerazdvojiv je od logike. Dobro i kvalitetno obrazovanje17 podrazumijeva posjedovanje sposob-
nosti pravilnoga zaključivanja i istinitih uvjerenja. Budući da je logika filozofska disciplina koja
razvija sposobnost pravilnog zaključivanja, ona predstavlja jedan od temelja dobrog i kvalitetnog
obrazovanja. Iako jest slučaj da pojedinci spontano i neosviješteno u svakodnevnom razmišljanju
i komuniciranju koriste oblike valjane misli, logika pojedincu omogućava učenje boljeg mišljenja,
uočavanje određenih logičkih pogrešaka i načina ispravljanja pogrešaka.
Značaj je logike u tome što razvija sposobnost mišljenja, razvija kvalitetu mišljenja i na taj način po-
većava mogućnost da zaključci temeljeni na tom mišljenju budu valjani. Logika je usustavila određe-
na pravila i time omogućava pojedincima da, znajući ta pravila, postanu sigurni u valjanost svojega
mišljenja. Učiti misliti predstavlja temelj i prožima sve pore čovjekovog života jer čovjek jest prije
svega intelektualno, misleće biće. Na taj je način logika, kao temelj i nositelj sustava valjane misli,
temelj i sastavnica svakog intelektualnog područja čovjekovog života. Ukoliko logika postane i u sva-
kodnevnoj praksi temelj intelektualnih područja, svaki će pojedinac postati stvaralac koji, unoseći
vlastitost i jedinstvenost, prestaje biti puki oponašatelj već gotovog i oblikovanog sadržaja. Nastoja-
nja ostvarivanja ciljeva razvoja kritičkog mišljenja s pozivanjem na logiku izglednija su u kontekstu
sve većeg prodora i protoka informacija gdje načelo ‘Usvoji što više informacija!’ više nema smisla.
18 Vidi više u: Bowel, T., Kemp, G. (2010). Critical Thinking: A Concise Guide. London, New York: Routledge.
19 Argument se još naziva zaključkom.
20 Prema Blackburnu (2005) argument je, osim skupa tvrdnji, odnosno rezultata procesa pronalaženja opravdanja za određenu tvrd-
nju, i proces pronalaženja opravdanja za određenu tvrdnju.
21 Konkluzija se još naziva zaključni sud ili zaglavak.
22 Još se može reći – tvrdnja čija se istinitost nastoji dokazati ili za koju se nastoje iznaći razlozi.
23 Još se može reći – tvrdnja ili tvrdnje kojima se konkluzija nastoji dokazati ili koje čine razloge za konkluziju.
24 P označava premisu, K označava konkluziju.
P1: Stresne situacije u trudnoći, osim što štete majci, štete i djetetu.
P2: Trudnice bi trebale izbjegavati ono što šteti njima i djetetu.
K: Trudnice bi trebale izbjegavati stresne situacije.
Zapis argumenta:
P1: Leptiri su životinje.
P2: Životinje nisu biljke.
K: Leptiri nisu biljke.
Argument kao skup tvrdnji ima jednu konkluziju i jednu (kao u primjeru 1) ili više (kao u primjeru
2 i 3) premisa.
Zapis argumenta:
P1: Obavljanjem kućanskih poslova, uz ostalo, brinemo za svoju obitelj i iskazujemo poštovanje
prema njoj.
P2: Svaki ravnopravni član obitelji sposoban za rad treba brinuti za svoju obitelj i iskazivati
poštovanje prema njoj u skladu sa svojim resursima (vremenskim, zdravstvenim, ...).
P3: Gottlob je ravnopravni član obitelji sposoban za rad.
K: Gottlob treba obavljati kućanske poslove.
Isto tako, u Karlinu slučaju argument čini (i) tvrdnju koja se nastoji opravdati – Gottlob ne treba
obavljati kućanske poslove; i (ii) razloge ili opravdanje za tvrdnju – a to su tvrdnje (1) U prirodi je žene,
a ne muškarca, da je usredotočena na obitelj i dom; (2) Uloga je i dužnost žene da obavlja kućanske poslove;
(3) Gottlob je muškarac.
Zapis argumenta:
P1: U prirodi je žene, a ne muškarca, da je usredotočena na obitelj i dom.
P2: Uloga je i dužnost žene da obavlja kućanske poslove.
P3: Gottlob je muškarac.
K: Gottlob ne treba obavljati kućanske poslove.
Kod traženja opravdanja određene tvrdnje ne postoji jednoznačno rješenje. Kao što je ranije nave-
deno, kritičko mišljenje je divergentno. Opravdanje određene tvrdnje može biti skup tvrdnji x i/ili
skup tvrdnji y i/ili skup tvrdnji z. U potonjem slučaju tvrdnja je, budući da sadrži više od jednog
opravdanja, uvjerljivija. U tom smislu, tim bolje ukoliko imate više od jednog opravdanja za svoju
tvrdnju. Ilustrirajmo navedeno sljedećim primjerom:
Primjer 5. Sergej u razgovoru sa svojom prijateljicom Hanom raspravlja o volontiranju i tvrdi sljedeće:
Svaki pojedinac sposoban za rad trebao bi volontirati u svojoj zajednici zato što vo-
lontiranje razvija empatiju, solidarnost i brigu za zajednicu, a povećana empatija,
solidarnost i briga za drugoga doprinosi boljitku zajednice. Ono što doprinosi boljit-
ku zajednice svaki pojedinac sposoban za rad treba činiti, pa time i volontirati. Uz to,
volontiranjem u svojoj zajednici svaki pojedinac postaje bolji čovjek, a one aktivnosti
u zajednici koje vode k tome da njeni članovi postanu bolji, naprosto treba činiti.
Opravdanje 1 Opravdanje 2
Konkluzija
Pritom, Sergej nema dva argumenta, već ima dva opravdanja za jednu te istu tvrdnju (konkluziju).
Ono što određuje broj argumenata je broj konkluzija u određenoj ‘jezičnoj cjelini’. Budući da Sergej
opravdava jednu tvrdnju u jednoj ‘jezičnoj cjelini’, on ima dva opravdanja, ali jedan argument.
Argument je iznimno važan u području kritičkog mišljenja. Može se nazvati centralnim elemen-
tom kritičkog mišljenja zato što pred mislioca postavlja zahtjev za jasnim formuliranjem određene
tvrdnje koja treba biti opravdana, a ne bez razmatranja ‘preuzeta’, što je odlika reproduktivnog
mišljenja. Povrh toga, prije iznesena definicija kritičkog mišljenja uključuje elemente koji u temelju
sadrže argument:
• Analiza i vrednovanje tvrdnje uključuje analizu konkluzije;
• Pronalaženje opravdanja za tvrdnju i generiranje prigovora tvrdnji predstavlja proces kon-
strukcije argumenta;
• Zauzimanje stava podrazumijeva zastupanje određene teze koja treba biti opravdana, što i jest
argument.
Zadaci priručnika sastavljeni su tako da ispituju vaše sposobnosti logičkoga zaključivanja koje
predstavljaju značajnu kariku u razvoju kritičkoga mišljenja. Neki zadaci imaju jedno točno
rješenje, dok drugi imaju više točnih rješenja. Rješenja ćete pronaći na kraju priručnika. Ako
uočite da je vaš odgovor pogrešan, vratite se na zadatak i posvetite se njegovu rješavanju sve
dok ga ne shvatite i riješite. Budite ustrajni i strpljivi, vaša će se ustrajnost i strpljivost isplatiti.
1. Djecu i njihova mišljenja treba više uzimati u obzir zato što su ona iskrenija
od nas odraslih.
2. Ako nisam u Rijeci, nisam u Hrvatskoj. Nisam u Rijeci. Prema tome, nisam
u Hrvatskoj.
3. Bartolov sin ima sina. Prema tome, Bartol je djed.
4. Bartol je djed.
5. Zašto treba zabraniti rad nedjeljom?
6. Svaki se pojedinac treba baviti nekom tjelesnom aktivnošću zato što ona
povećava pojedinčevo duhovno i tjelesno zdravlje, a jasno je da treba raditi
ono što povećava duhovno i tjelesno zdravlje.
7. Ako budem ustrajan i strpljiv u rješavanju zadataka, moja će se ustrajnost i
strpljivost isplatiti.
8. Zatvori prozor!
9. Kasnit ću zato što sam zaspao.
10. Nije li pušenje loše zato što ugrožava zdravlje?
Prije daljnje razrade argumenta valja (ukratko) razmotriti dva temeljna elementa – pojam i sud koji
tvore svaki argument. Prema tradicionalnom određenju pojma, pojam je misao o bitnim karakteri-
stikama onoga što mislimo. Primjerice, pojam stabla je misao o bitnim karakteristikama stabla ili
drugim riječima, misao o onim svojstvima stabla prema kojima je stablo stablo (Petrović, 1994).
Prema novijim određenjima (npr. Blackburn, 2005), pojam je ono što razumijemo pod određenim
terminom. Pojam je dakle ‘u glavi’ i treba ga razlikovati od riječi (skupa glasova jednog jezika kojemu
je pridruženo neko značenje25) ili termina (znanstveni ili stručni naziv ili ime za određeni pojam26)
za koje se može reći da su ‘označitelji pojma’.27 U svrhu boljeg razumijevanja pojma, riječi i termina
25 Anić, V. (2000). Rječnik hrvatskog jezika. Zagreb: Novi liber, str. 1007.
26 Ibid., str. 1190.
27 Određenje pojma nije općeprihvaćeno niti neprijeporno. Kao što smo prije naveli pojam je složeni pojam i predmet je brojnih
filozofskih rasprava. Prema Petroviću (1994) postoji nekoliko logičkih teorija pojma, a to su redom: (i) formalistička teorija
pojma prema kojoj je pojam element suda; (ii) psihologistička teorija pojma prema kojoj je pojam opća predodžba – predodžba
o onome što je zajedničko većem broju predmeta, (iii) nominalistička teorija pojma prema kojoj je pojam riječ; (iv) realistična
teorija pojma prema kojoj je pojam odraz bitnih svojstava materijalnih stvari. Za daljnju raspravu o složenom pojmu pojma
preporučujemo sljedeću literaturu: Devitt, M.; Sterelny, K. (2002). Jezik i stvarnost. Zagreb: KruZak.; Frege, G. (1995). Osnove
aritmetike i drugi spisi. Zagreb: KruZak.; Quine, W. O. (1999). Riječ i predmet. Zagreb: KruZak.
Sud (ili propozicija, tvrdnja) je smisleni iskaz kojim se nešto tvrdi ili poriče. U argumentu, konklu-
zija i premise su sudovi. Sud sadrži pojmove. Za razliku od pojmova, sud ima istinitosnu vrijednost.
Dakle, sud može biti istinit ili neistinit. Pojam nije istinit ili neistinit. Sud treba razlikovati od reče-
nice na isti način na koji treba razlikovati pojam od riječi. Isti se sud, dakle, može iskazati različitim
rečenicama. Razmotrimo sljedeću tablicu koja će približiti rečeno:
Sud Rečenica
‘Ja sam živa’ Ja sam živa.
I am alive.
Io sono viva.
Je suis vivante.
Ich bin am Leben.
Я живa.
Kao što je prije navedeno, ‘imati argument’ znači imati sud (tvrdnju) i opravdanje (razloge) za taj sud.
Opravdana tvrdnja je konkluzija, a razlozi su premise. Postavlja se pitanje kako u određenom tekstu
razaznati argument i njegove elemente – premisu/e i konkluziju. Kao pomoć u identificiranju premisa
u skupu tvrdnji služe indikatori premisa koji ‘najavljuju’ premise, a kao pomoć u identificiranju konklu-
zija služe indikatori konkluzije koji ‘najavljuju’ konkluziju. Riječi koje ‘najavljuju’ premise ili konkluziju
zapravo su riječi koje se koriste u svakodnevnoj komunikaciji i čine svakodnevni jezik rasuđivanja.
1. Budući da nijedan leptir nije ptica, a neke su životinje leptiri, slijedi da neke
životinje nisu ptice. Rješenje: P1: Nijedan leptir nije ptica. P2: Neke životi-
nje su leptiri. K: Neke životinje nisu ptice.
2. Aljoša ne leti zato što je čovjek, a ljudi ne lete.
3. Ispravno je ono što Bog hoće. Bog hoće da budemo milostivi. Dakle, isprav-
no je da budemo milostivi.
4. Ako sam sam, onda sam sretan. Budući da sam sam, mogu zaključiti da sam
sretan.
5. Prijatelji su jako važni u životu pojedinca. Ono što je jako važno u životu
pojedinca treba njegovati. Prema tome, prijateljstvo treba njegovati.
6. Budući da postoji samo ono što mogu zahvatiti svojim osjetilima, a Boga ne
mogu zahvatiti svojim osjetilima, Bog ne postoji.
7. Majid Majidi je redatelj ili fizičar. Majid Majidi nije fizičar. Prema tome, Maj-
id Majidi je redatelj.
8. Melem od lavande na prirodan način ublažava tegobe glavobolje. Kupujem
ono što na prirodan način ublažava tegobe glavobolje. Dakle, kupujem me-
lem od lavande.
9. Jabuka je zdrava s obzirom na to da je voće, a voće je zdravo.
10. Ako je Swordfishtrombones prvi album Toma Waitsa, onda je Rain Dogs drugi
album Toma Waitsa. Budući da Rain Dogs nije drugi album Toma Waitsa
slijedi da Swordfishtrombones nije prvi album Toma Waitsa.
Ne može se isključivo i samo na temelju određene riječi (indikatora premisa ili indikatora konkluzije),
zaključiti da se radi o premisi ili konkluziji. Naime, indikatori predstavljaju naznaku mogućeg argu-
menta koja zahtijeva daljnje razmatranje. Može biti primjera u kojima (i) se za određeni skup tvrdnji
koji sadrži tzv. indikatore premisa ili indikatore konkluzije uopće ne može govoriti o argumentu28 ili
28 Za daljnje objašnjenje vidi u daljnjem tekstu, posebice u potpoglavlju Argument ili objašnjenje?
Navedeni tekst ne sadrži indikatore premisa ili indikatore konkluzije, stoga se u svrhu što boljeg
razumijevanja teksta može iskoristiti metoda uvođenja indikatora premisa i indikatora konkluzije.
Postupak uključuje sljedeće korake:
1. Pročitati tekst s razumijevanjem.
2. Interpretirati, parafrazirati tekst uvođenjem indikatora premisa i indikatora konkluzije slijede-
ći smisao teksta i prirodno zaključivanje. Koristite se pomoćnim pitanjima:
• Što je pitanje rasprave? Što autor zaključuje? Odgovor na pitanje rasprave (ili autorov zaklju-
čak) je konkluzija argumenta. Prije rečenice za koju smatrate da označava autorov zaključak
dodajte riječi poput dakle, stoga, zaključujem da...
• Na koji način autor nastoji dokazati ono što zaključuje? Koji su razlozi njegova zaključka? Zašto x
(autorov zaključak)? Prije rečenica za koje smatrate da označavaju razloge za autorov zaklju-
čak dodajte riječi poput jer, budući da ...
3. Identificirati konkluziju (ono što se tvrdi) i premisu/e (razloge, opravdanje).
4. Konstruirati argument – odrediti premise i konkluziju. U konstrukciji argumenta ne moraju se
koristiti doslovne strukture rečenica iz teksta – važno je interpretirati, objasniti, sumirati tekst.
Rad na tekstu:
1. Nedvojbeno je istina da ljudi u različitim društvima imaju različite običaje i različite pojmove
o tome što je ispravno, a što je pogrešno. Ne postoji u svijetu slaganje o tome koji su postupci
ispravni, a koji pogrešni, mada se gledišta o tome prilično preklapaju. Ako razmotrimo koliko
su se moralna gledišta mijenjala od mjesta do mjesta i od stoljeća do stoljeća, bilo bi privlačno
pomisliti kako ne postoji nikakva apsolutna moralna činjenica, već kako je moralnost uvijek
relativna u odnosu na društvo u kojem ste odgojeni. (Warburton, 1999, str. 62.)
29 Uvođenje indikatora premisa i konkluzije je metoda razjašnjavanja nejasnog rasuđivanja nalik na dakle test (The 'therefore' test)
koji predlaže Alec Fisher u svojoj knjizi Critical Thinking: An Introduction (2001).
Nedvojbeno je istina da ljudi u različitim društvima imaju različite običaje i različite pojmove o
tome što je ispravno, a što je pogrešno. Ne postoji u svijetu slaganje o tome koji su postupci isprav-
ni, a koji pogrešni, mada se gledišta o tome prilično preklapaju. Ako razmotrimo koliko su se mo-
ralna gledišta mijenjala od mjesta do mjesta i od stoljeća do stoljeća, bilo bi privlačno pomisliti kako
ne postoji nikakva apsolutna moralna činjenica, već kako je moralnost uvijek relativna u odnosu na
društvo u kojem ste odgojeni. (Warburton, 1999, str. 62.)
• Na koji način autor nastoji dokazati ono što zaključuje? Koji su razlozi njegova zaključka?
Zašto je moralnost relativna?
• Moralnost je relativna zato što (indikator premise) ljudi u različitim društvima imaju različite
običaje i pojmove o tome što je ispravno, ne postoji univerzalno slaganje o tome što je mo-
ralno ispravno, a što pogrešno, te su moralna gledišta vremenski i prostorno promjenjiva.
Premise:
Ljudi u različitim društvima imaju različite običaje i pojmove o tome što je ispravno.
Ne postoji univerzalno slaganje o tome što je moralno ispravno, a što pogrešno.
Moralna gledišta su vremenski i prostorno promjenjiva.
Argument:
P1: Ljudi u različitim društvima imaju različite običaje i pojmove o tome što je ispravno.
P2: Ne postoji univerzalno slaganje o tome što je moralno ispravno, a što pogrešno.
P3: Moralna gledišta su vremenski i prostorno promjenjiva.
K: Moralnost je relativna.
Postoje argumenti u kojima se jedna ili više premisa eksplicitno ne tvrde ili konkluzija nije eksplicit-
no formulirana. Ta vrsta argumenta naziva se entimem. Razmotrimo sljedeće primjere:
U primjeru 1 jasno je da je konkluzija argumenta Protivnik sam pobačaja, a premisa (na što upućuje i
riječ zato što) Ne prihvaćam ubojstvo. Ono što se isto tako primjećuje jest da je navedeni primjer en-
timem, budući da je argument koji sadrži i jednu implicitnu premisu – Pobačaj je ubojstvo. Nadalje,
primjer 2 također je entimem budući da je konkluzija argumenta implicitna, odnosno nije ekspli-
citno formulirana. Konkluzija glasi: Ljubav ponekad nije dobra za pojedinca, tvrdnje Ono što je dobro
za pojedinca to ga ne čini nesretnim. i Ljubav ponekad pojedinca čini nesretnim. su premise argumenta.
Konačno, u primjeru 3 nastoji se dokazati tvrdnja da muzika oslobađa na način da se eksplicitno
navodi jedan razlog – Iznimne tvorevine oslobađaju, dok se drugi razlog (odnosno premisa) ne navodi
eksplicitno – Muzika je iznimna tvorevina. Dakle, primjer 3 također je primjer entimema.
Imajući u vidu sve navedeno, u konstrukciji argumenata valja voditi računa o tome jesu li nam
tvrdnje deskriptivne ili normativne jer postoji pravilo da ako je konkluzija normativna, onda
barem jedna od premisa mora biti normativna (ili Humeovim riječima: ‘ne možemo tvrditi
da nešto treba biti na osnovi onoga što jest’). Primjerice, sljedeći argument nije valjan, budu-
ći da su sve premise deskriptivne (u ovom slučaju jedna premisa), a konkluzija normativna:
30 Humeove rašlje je termin koji se odnosi, osim na distinkciju jest/treba i na (i) podjelu predmeta ljudskog uma na odnose ideja
i činjenice (Hume, 1988); (ii) determinističku dilemu (ako je sve determinirano, onda nismo slobodni, ako nije sve determini-
rano, onda je slučajno i opet nismo slobodni);
Treba li se, međutim, državi u potpunosti prepustiti financiranje visokog obrazovanja zbog ostva-
rivanja pravednosti, kao narednog kriterija za ocjenu javnih politika? (...) velika većina studenata
potječe iz bogatijih slojeva društva pa se onda pokazuje da se proračunskim novcem plaća obrazo-
vanje bogatijeg sloja društva. Stoga se priključujem policy stavu Instituta za razvoj obrazovanja da
školarine ne rješavaju problem. (Petak, 2009, str. 199.)
• Koristite indikatore premisa. Budući da velika većina studenata potječe iz bogatijih slojeva druš-
tva pa se proračunskim novcem plaća obrazovanje bogatijeg sloja društva, možemo zaključiti da
... Dakle, propozicije Velika većina studenata potječe iz bogatijih slojeva društva i Proračunskim
novcem plaća se obrazovanje bogatijeg sloja društva su premise argumenta. No, valja primijetiti
da navedene pretpostavke nisu dovoljne da se zaključi da državi ne treba prepustiti financi-
ranje visokog obrazovanja zbog ostvarivanja pravednosti. Autor dodatno pretpostavlja još i
to da pravednost, između ostalog, uključuje financijsku pomoć i podršku države siromašnim
građanima u svrhu postizanja jednake dostupnosti obrazovanja.
Argument:
P1: Velika većina studenata potječe iz bogatijih slojeva društva.
P2: Proračunskim novcem plaća se obrazovanje bogatijeg sloja društva.
P’: Pravednost uključuje financijsku pomoć i podršku države siromašnim građanima u svrhu
postizanja jednake dostupnosti obrazovanja. 31
K: Državi ne treba u potpunosti prepustiti financiranje visokog obrazovanja zbog ostvarivanja
pravednosti.
Isto tako u našem svakodnevnom zaključivanju i iznošenju argumenata nerijetko koristimo enti-
meme, argumente u kojima se jedna ili više premisa eksplicitno ne tvrde ili konkluzija nije ekspli-
citno formulirana.
Ponekad se argumenti iznose u obliku pitanja, iako to dakako nisu argumenti u tehničkom smislu
jer tvrdnje ne iskazuju eksplicitno. Argumenti iznošeni u obliku pitanja su tzv. retorička pitanja.
Katkada se, dakle, upućivanjem pitanja nešto tvrdi ili poriče posredno pa je u tom smislu važno
pri analizi i kritičkom razmatranju teksta iščitavati ono što autor nije eksplicitno izrekao, ono što
pretpostavlja i ono što misli, a što se iz teksta dade iščitati. Analizirajmo sljedeći primjer:
Primjer 5. Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne
posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za
moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac
sveti su u pamćenju i iskustvu mog naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenog
čovjeka. (indijanski poglavica Seattle, 1854)
Nakon čitanja cjelovitog teksta s razumijevanjem, valja se upitati što xy, u ovome slučaju indijanski
poglavica Seattle, tvrdi i kako to opravdava. Indijanski poglavica Seattle u pismu upućenom ame-
ričkom predsjedniku Georgeu Washingtonu, kada je ovaj poželio kupiti njegovu zemlju, tvrdi: Vi ne
možete kupiti ili prodati svježinu zraka i bistrinu vode, ili nebo, toplinu zemlje. Postavlja se pitanje na
koji način Seattle tu tvrdnju opravdava? Formalizacija33 njegova argumenta izgleda ovako:
P1: Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, onda vi to ne možete kupiti.
P2: Mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode.
K: Vi ne možete kupiti ili prodati svježinu zraka i bistrinu vode, ili nebo, toplinu zemlje.
32 Kao što je prije navedeno, niti konkluzija ne mora biti eksplicitno formulirana u argumentu.
33 Pod formalizacijom ne mislimo na proces prevođenja argumenata s prirodnog jezika na jezik simboličke logike, već termin
koristimo u puno širem, svakodnevnom značenju – formalizacija kao proces usmjerenosti na formu.
U svakodnevnoj komunikaciji često susrećemo skupove tvrdnji koji su nalik argumentima. Razmo-
trimo sljedeće:
Primjer 1. Ludwig se danas osjeća sretnim zato što je jučer gledao zanimljivu predstavu u kazalištu.
Ukoliko tvrdimo da se Ludwig danas osjeća sretnim zato što je jučer gledao zanimljivu predstavu u kaza-
lištu, izrekli smo nešto nalik argumentu. Izrekli smo – objašnjenje. Objašnjavanje, odnosno iznoše-
nje objašnjenja je nerijetko vrlo slično procesu rasuđivanja, odnosno iznošenju argumenata. Objaš-
njenje i argument imaju istu strukturu – i objašnjenje i argument možemo odrediti kao skup tvrdnji
kojeg čini (i) jedna ili više tvrdnji koje predstavljaju razloge za (ii) tvrdnju kojoj se nastoje pronaći
Primjer 3. Jednog poslijepodneva Branimir sreće srednjoškolskog prijatelja Davida te oni započnu
razgovor o upisivanju na fakultet. David će Branimiru: Zašto uopće upisivati fakultet kada, čini se, di-
ploma u ovoj zemlji malo vrijedi? Branimir odgovara: Dobro je upisati se na fakultet zato što obrazovanje
nikada ne može biti loša odluka.
U navedenim primjerima valja uočiti sljedeće. Iako su primjeri vrlo slični i moglo bi se zaključiti da oba
uključuju argumente, to nije slučaj. Upisao sam se na fakultet zato što obrazovanje nikada ne može biti
loša odluka. – primjer je objašnjenja. Dobro je upisati se na fakultet zato što obrazovanje nikada ne može
biti loša odluka. – primjer je argumenta. Zašto? Valja promotriti kontekst iznošenja tvrdnji. U primjeru
1, ne dovodi se u pitanje tvrdnja Branimir se upisao na fakultet pa se razlogom koji se navodi Obrazo-
vanje nikada ne može biti loša odluka navedena tvrdnja samo objašnjava. S druge strane, u primjeru 2,
dovodi se u pitanje tvrdnja Dobro je upisati se na fakultet pa se razlogom Obrazovanje nikada ne može biti
loša odluka tvrdnja nastoji opravdati s ciljem uvjeravanja sugovornika u njenu istinitost.
34 U prijašnjem potpoglavlju odredili smo argument kao opravdanje tvrdnje. No, kako smo naveli, i objašnjenje se može također
odrediti kao opravdanje tvrdnje. Sukladno tomu, opravdanje tvrdnje nije dovoljno određenje argumenta pa bi preciznije određe-
nje argumenta, da bismo ga mogli razlikovati od objašnjenja, bilo – opravdanje tvrdnje u kontekstu uvjeravanja.
Primjer 4. Ako je netko osoba onda posjeduje racionalnost, sposobnost zaključivanja, sposobnost
komunikacije i svjesnost. Fetus ne posjeduje navedene karakteristike, pa prema tome fetus nije osoba.
Iz potonjeg je primjera jasno da se za tvrdnju Fetus nije osoba nastoje iznaći razlozi, ali je isto tako
jasno da je istinitost tvrdnje Fetus nije osoba problematična i otvara raspravu pa se uz nastojanje
pronalaska razloga za navedenu tvrdnju i istinitost te tvrdnje nastoji dokazati. Prema tome, nave-
deni primjer je primjer argumenta.
Argument Objašnjenje
• ista struktura kao i kod objašnjenja – • ista struktura kao i kod argumenta –
može sadržavati indikatore premisa i može sadržavati indikatore premisa i
konkluzije konkluzije
• istinitost onoga što se tvrdi dovodi se u • istinitost onoga što se tvrdi ne dovodi se
pitanje u pitanje
• ono što se tvrdi čini raspravu • ono što se tvrdi ne čini raspravu
• sugovornika, čitatelja se želi uvjeriti u x • sugovorniku, čitatelju se objašnjava za-
što x
Razlika između argumenta i objašnjenja ponekad nije toliko jasna. Hoćemo li nešto smatrati argu-
mentom ili objašnjenjem, kao što je navedeno, zavisi o kontekstu. Razmotrimo primjerice sljedeći
primjer:
Primjer 5. Svemogući dobri Bog podario nam je slobodu volje. Istina je da sloboda volje ponekad
dovodi do zla koje postoji u svijetu. No, uloga slobode volje je ta što nam omogućava moralnu do-
brotu jer, da bismo se mogli zvati moralno dobrima, moramo imati mogućnost slobodna izbora.
Navedeni tekst možemo odrediti i kao objašnjenje i kao argument ukoliko o njemu nemamo do-
datnih informacija, ukoliko nam kontekst nije poznat. Ako, primjerice, navedeni tekst izgovara
vjeroučitelj svojim učenicima na satu vjeronauka, zaključit ćemo da se tu radi o objašnjenju jer se
u tom slučaju ništa od onoga što se tvrdi ne dovodi u pitanje budući da je riječ o dogmi – niti po-
stojanje svemogućeg dobrog Boga, niti kompatibilnost svemogućeg dobrog Boga s postojanjem zla
u svijetu, niti uloga slobode volje, itd. U slučaju sata vjeronauka vjeroučitelj uči učenike, odnosno
objašnjava učenicima ‘ono što je slučaj’. S druge strane ukoliko ovaj tekst izgovara učenica na satu
filozofije usred rasprave o postojanju Boga zaključit ćemo da se tu radi o argumentu kojim želi
uvjeriti sugovornike (suučenike) u primjerice kompatibilnost postojanja svemogućeg dobrog Boga
s postojanjem zla u svijetu i slobode volje.
2.3.Vrste argumenata
Razlikujemo dvije vrste argumenata: (i) deduktivan argument; (ii) induktivan argument. Deduk-
tivan argument je argument kojemu je cilj da konkluzija nužno slijedi iz premisa. Induktivan ar-
gument je argument kojemu je cilj da konkluzija slijedi iz premisa s određenom vjerojatnošću.35
Ilustrirajmo razliku deduktivnog i induktivnog argumenta na sljedećim primjerima.
35 Valja napomenuti da se nerijetko u literaturi spominje drugačije određenje deduktivnog, odnosno induktivnog argumenta
(vidi primjerice u Petrović, 1965). No, pogrešno je određenje deduktivnog argumenta kao argumenta u kojem zaključivanje
ide od općeg na posebno, a induktivnog kao argumenta u kojem zaključivanje ide od posebnog na opće. Razlog navedenog je
primjerice to što u području deduktivnog zaključivanja postoji zaključivanje od 'posebnog na opće', a to je zaključivanje prema
pravilima egzistencijalne i univerzalne generalizacije. Vidi više o navedenim pravilima u: Copi, I. M., Cohen, C. (2008). Introduction
to Logic. New Jersey: Prentice Hall.; Cauman, L. S. (2004). Uvod u logiku prvog reda. Zagreb: Jesenski i Turk.
Induktivni argument
Primjer 4. Tadija, Toma i Maša vole filozofiju. Tadija, Toma i Maša su studenti. Dakle, svi studenti
vole filozofiju.36
Primjer 5. Većina Portugalaca ima tamnu kosu. Eduardo je Portugalac. Dakle, Eduardo ima tamnu
kosu.
Primjer 6. U ponedjeljak je izašlo Sunce. U utorak je izašlo Sunce. U srijedu je izašlo Sunce. U četvr-
tak je izašlo Sunce. U petak je izašlo Sunce. U subotu je izašlo Sunce. Dakle, u nedjelju će izaći Sunce.
Primjer 7. Sat i oko imaju svojstvo sofisticiranosti i prilagođenosti funkciji koju izvode. Sat ima
stvoritelja.
Dakle, oko ima stvoritelja - Boga.37
U primjeru 1 iz suda da je mrkva zdrava i da zdravo trebamo jesti nužno i sa sigurnošću zaklju-
čujemo da onda mrkvu trebamo jesti. U tom slučaju, ako je istina da je mrkva zdrava i da zdravo
trebamo jesti, onda je sigurno istina i da mrkvu trebamo jesti. U primjeru 4 iz sudova da Tadija,
Toma i Maša vole filozofiju i da su studenti, ne možemo nužno i sa sigurnošću zaključiti da onda svi
studenti vole filozofiju, već samo s određenom vjerojatnošću. U tom slučaju, ako je istina da Tadija,
Toma i Maša vole filozofiju i da su studenti, onda nije nužno ili sigurno istina i da svi studenti vole
filozofiju, već je u određenom stupnju vjerojatno da svi studenti vole filozofiju.
Zadatak 5. Odredite koji je od ponuđenih argumenta deduktivni argument, a koji induktivni argument.
1. Jakovu, Lani, Dori i Luciji najdraži nastavni predmet je likovna kultura. Ja-
kov, Lana, Dora i Lucija su učenici petog razreda. Dakle, svim učenicima
petog razreda najdraži nastavni predmet je likovna kultura.
2. Sve životinje su živa bića. Neke životinje su mesojedi. Dakle, neka živa bića
su mesojedi.
3. Studirao sam 2009. godine, studirao sam 2010. godine, studirao sam 2011.
godine, studiram 2012. godine. Dakle, studirat ću 2013. godine.
4. S obzirom da je fizika znanost, a sve znanosti imaju svoj predmet istraživa-
nja, valja zaključiti da fizika ima svoj predmet istraživanja.
36 Ovu vrstu induktivnog argumenta Kovač (2009) naziva poopćavajući induktivan zaključak.
37 Ova vrsta induktivnog argumenta je argument po analogiji.
Nijedan S nije P. – kategorička propozicija ovog oblika je opće-niječna kategorička propozicija (E)
Neki S nije P. – kategorička propozicija ovog oblika je posebno-niječna kategorička propozicija (O40)
40 Oznake A, I, E, O za vrstu kategoričkih propozcija dolaze od latinskih riječi affirmo (potvrđujem) i nego (negiram). Za op-
će-potvrdnu kategoričku propoziciju uzima se oznaka A – prvi samoglasnik riječi affirmo, a za posebno-potvrdnu kategoričku
propozciju oznaka I – drugi samoglasnik riječi affirmo. Za opće-niječnu kategoričku propoziciju uzima se oznaka E – prvi samo-
glasnik riječi nego, a za posebno-niječnu kategoričku propoziciju O – drugi samoglasnik riječi nego.
Razmotrite vrstu zadataka koji od vas zahtijevaju da zaključite što slijedi iz ponuđenih premisa, a da
pritom ponuđene premise i pronađena konkluzija tvore kategorički silogizam. Takva vrsta zadataka po-
javljuje se i u brojnim testovima pri zapošljavanju, što je još jedna potvrda važnosti razvoja logičkih vje-
ština. Pri rješavanju takvih zadataka možete samo zamišljati postavljene situacije i zaključiti što slijedi iz
ponuđenih tvrdnji ili, budući da su ponekad primjeri složeni, možete grafički prikazati tvrdnje, odnosno
ponuđene premise, pa si na taj način olakšati zaključivanje. Analizirajmo sljedeći primjer:
Primjer 6. P1: Nijedan muzičar nije dosadan. P2: Svi violinisti su muzičari.
Što možete zaključiti na temelju ponuđenih premisa, a da ponuđene premise i pronađena konklu-
zija tvore kategorički silogizam? Što (nužno) slijedi iz tvrdnji da nijedan muzičar nije dosadan te da
su svi violinisti muzičari? Iz ponuđenih premisa slijedi41 konkluzija: Nijedan violinist nije dosadan.
Cjeloviti argument možemo zapisati na sljedeći način:
Zapis argumenta:
P1: Nijedan muzičar nije dosadan.
P2: Svi violinisti su muzičari.
K: Nijedan violinist nije dosadan.
Kao što smo ranije naveli, da biste si olakšali zaključivanje, ponuđene premise možete grafički pri-
kazati42 i to na sljedeći način:
1. Odredite skupove predmeta koji se pojavljuju u premisama. U našem pri-
mjeru to je (i) skup muzičara kojeg smo označili s M; (ii) skup dosadnih
predmeta kojeg smo označili s D; (iii) skup violinista kojeg smo označili s V.
41 Konkluzija Nijedan violinist nije dosadan nije jedino moguće rješenje. Iz ponuđenih premisa može slijediti i primjerice (i) Nitko
dosadan nije violinist (što je ekvivalentan sud sudu Nijedan violinist nije dosadan); (ii) Nijedan muzičar nije dosadan ili pada kiša, itd.
Takvih je primjera, odnosno mogućih rješenja, beskonačno mnogo što upućuje na divergentnost logičkoga, odnosno kritičkoga
mišljenja. No, budući da je vaš zadatak bio pronaći konkluziju koja će s ponuđenim premisama tvoriti kategorički silogizam,
propozicija Nijedan muzičar nije dosadan ili pada kiša nije ispravno rješenje.
42 Savjetujemo vam da pri grafičkom prikazivanju premisa krenete s općim kategoričkim propozicijama.
P S P
S
S P S P
M D Legenda:
M - skup muzičara
D - skup dosadnih predmeta
43 Prilikom grafičkog prikaza premisa, obično se koristi jedinstveni grafički prikaz, odnosno obje se premise grafički prikazuju
na istoj slici. U ovom ćemo slučaju zasebno prikazati prvu premisu i drugu premisu (vidi grafičke prikaze u daljnjem tekstu) u
svrhu vašeg boljeg razumijevanja načina grafičkog prikazivanja sudova. No, dovoljno je, dakle, grafički prikazati sve premise na
jednom grafičkom prikazu kako bismo odredili što iz prikazanih premisa slijedi.
44 U logici se ova vrsta grafičkog prikazivanja naziva – Venn-Eulerovi dijagrami, prema švicarskom matematičaru i fizičaru
Leonhardu Euleru (1707-1783) i britanskom logičaru i filozofu Johnu Vennu (1834-1923). (Neki autori spomenute dijagrame
nazivaju samo - Eulerovi dijagrami)
Legenda:
M - skup muzičara
V - skup violinista
Grafički prikaz premisa: Nijedan muzičar nije dosadan, Svi violinisti su muzičari:
Legenda:
M - skup muzičara
V - skup violinista
D - skup dosadnih predmeta
Nakon što ste grafički prikazali premise, iz toga grafičkog prikaza iščitavate konkluziju. Drugim
riječima, ako nešto slijedi iz ponuđenih premisa, onda je to grafički prikazano već samim prikazom
premisa i ne može se ponuditi takav grafički prikaz iz kojega se neće moći iščitati konkluzija. Dakle,
na gornjem grafičkom prikazu premisa dade se iščitati sud da nijedan violinist nije dosadan i ne mo-
žemo grafički prikazati premise Nijedan muzičar nije dosadan, Svi violinisti su muzičari na način da se
iz toga grafičkog prikaza konkluzija ne može iščitati. Prema tome možemo zaključiti da iz premisa
Nijedan muzičar nije dosadan i Svi violinisti su muzičari slijedi konkluzija Nijedan violinist nije dosadan.
Što možete zaključiti na temelju ponuđenih premisa, a da ponuđene premise i pronađena kon-
kluzija tvore kategorički silogizam? Što (nužno) slijedi iz tvrdnji da su neke životinje opasne i
da su sve zmije opasne? Iz ponuđenih premisa nužno ne slijedi niti jedna konkluzija45 koja bi s
ponuđenim premisama tvorila kategorički silogizam. Da biste si olakšali zaključivanje, može-
te si dakle pomoći grafičkim prikazom premisa. Pri grafičkom prikazivanju premisa iz primje-
ra 7 nailazimo na mogućnost grafičkog prikazivanja premisa na više načina. Ponuđene premise
mogu se grafički prikazati na način (a) iz kojeg iščitavamo tvrdnju Nijedna zmija nije životinja ili
na način (b) iz kojeg iščitavamo tvrdnju Neke zmije su životinje ili na način (c) iz kojeg iščitava-
mo tvrdnju Sve zmije su životinje. Prema tome, možemo zaključiti da iz ponuđenih premisa nuž-
no ne slijedi niti jedna konkluzija koja bi s njima tvorila kategorički silogizam. Ponavljamo, ako
45 Ukoliko isključimo mogućnost ponavljanja premisa i ponavljanja premisa uz dodatak nekog disjunkta. U ovom primjeru iz
ponuđenih premisa Neke životinje su opasne i Sve zmije su opasne možemo zaključiti (i) Dakle, neke životinje su opasne; (ii) Dakle,
sve zmije su opasne; (iii) Dakle, neke životinje su opasne ili pada kiša; (iv) Dakle, neke životinje su opasne ili volim šumu; (v) Dakle, neke
životinje su opasne i sve zmije su opasne, itd.
Legenda:
O- skup opasnih predmeta
Z - skup zmija
Ž - skup životinja
Primjer 8. P1: Svi leptiri imaju krila. P2: Neke životinje su leptiri.
Što možete zaključiti na temelju ponuđenih premisa, a da ponuđene premise i pronađena kon-
kluzija tvore kategorički silogizam? Što (nužno) slijedi iz tvrdnji da svi leptiri imaju krila i da su
neke životinje leptiri? Iz ponuđenih premisa slijedi konkluzija: Neke životinje imaju krila. Ako si pri
zaključivanju pomognemo grafičkim prikazom premisa, doznajemo da ponuđene premise možemo
prikazati na više načina:
Legenda:
L- skup leptira
K - skup predmeta koji imaju krila
Ž - skup životinja
Na temelju toga mogli bismo zaključiti da iz ponuđenih premisa ne slijedi niti jedna konkluzija koja
bi s njima tvorila kategorički silogizam, no budući da je premisa Neke životinje imaju krila čitljiva iz
svih prikaza - grafički prikaz (a), grafički prikaz (b), zaključujemo da je upravo potonja tvrdnja –
konkluzija koja nužno slijedi iz premisa i koja s njima tvori kategorički silogizam. Za vas prijeporan
može biti grafički prikaz (b) iz kojeg iščitavamo tvrdnju Sve životinje imaju krila. No, primijetite da
se iz toga grafičkog prikaza dade iščitati i tvrdnja Neke životinje imaju krila jer ako sve životinje
imaju krila, slijedi i da neke životinje imaju krila. Drugim riječima, tvrdnja Sve životinje imaju krila
u sebi sadržava tvrdnju Neke životinje imaju krila, pa je prema tome tvrdnja Neke životinje imaju krila
konkluzija koju tražimo jer se dade iščitati iz svih grafičkih prikaza ponuđenih premisa.
Zapis argumenta:
P1: Svi leptiri imaju krila.
P2: Neke životinje su leptiri.
K: Neke životinje imaju krila.
Zadatak 7. Odredite što slijedi iz ponuđenih premisa, a da ponuđene premise i pronađena kon-
kluzija tvore kategorički silogizam. Koristite grafičke prikaze na koje smo vas uputili kako biste
si olakšali zaključivanje. U nekim primjerima iz navedenih premisa ne slijedi niti jedna konkluzija
koja bi s ponuđenim premisama tvorila kategorički silogizam.
1. Svi pjesnici su osjećajni. Neki ljudi su pjesnici. Dakle, ... Rješenje: neki ljudi su osjećajni.
2. Neki gitaristi ne znaju pjevati. Svi gitaristi su muzičari. Dakle, ...
3. Neke životinje su heterotrofni organizmi. Sve gljive su heterotrofni organizmi. Dakle, ...
4. Svi kuhari znaju kuhati. Neki ljudi su kuhari. Dakle, ...
5. Nijedan majmun ne leti. Sve čimpanze su majmuni. Dakle, ...
6. Neka hrana nije ukusna. Sve voće je hrana. Dakle, ...
7. Nijedan nokat nije slomljen. Neke ruke su slomljene. Dakle, ...
8. Neki filmovi su zanimljivi. Svi filmovi su umjetnička djela. Dakle, ...
9. Sve knjige su poučne. Sve poučno je korisno. Dakle, ...
10. Neke pjesme su dosadne. Neke pjesme su uzvišene. Dakle, ...
11. Ne stoji da nijedna žaba nije zelena životinja. Sve zelene životinje su jestive. Dakle, ...
12. Sve čašice za rakiju su čaše. Ne stoji da su sve čašice za rakiju razbijene. Dakle, ...
13. Ne stoji da nijedna žena nije majka. Nije istina da sve majke vole svoju djecu. Dakle, ...
14. Nije istina da neka stabla nisu lijepa. Sve bukve su stabla. Dakle, ...
15. Nije istina da nije istina da su neki satovi plavi. Svi satovi su predmeti. Dakle, ...
2.4.Valjanost argumenata
Uvjet valjanosti: ako su sve premise istinite i konkluzija mora biti istinita.
Prema tome, možemo imati primjer valjanog argumenta kod kojeg su premise i konkluzija lažne ili su
premise lažne, ali je konkluzija istinita. Istinitost premisa, dakle, ne utječe na valjanost argumenta.
Za valjan argument vrijedi da ako pretpostavimo da su premise istinite i konkluzija mora biti istinita.
Tablica 3. Prikaz mogućih valjanih argumenata u odnosu na istinitost i lažnost premise/a i konkluzije.
Osim pojma valjanosti još je jedan važan pojam koji valja pripisati deduktivnom argumentu – pouzdanost.
Pouzdan argument (eng. Sound) je svaki onaj valjan argument kojemu su sve premise istinite.
Prema tome, valjanost argumenta je nužan, no ne i dovoljan uvjet ‘stabilnosti’ pozicije koja se za-
stupa. Gradeći određenu poziciju osim što treba težiti valjanom zaključivanju, treba zadovoljiti i
uvjet istinitosti.
Uvjeti ‘stabilnosti’ pozicije koja se zastupa:
• Ispravnost zaključivanja – zaključivanje temeljeno na valjanim deduktivnim (i/ili jakim in-
duktivnim) argumentima
• Istinitost – zaključivanje temeljeno na pouzdanim deduktivnim (i/ili uvjerljivim induktivnim)
argumentima
Ukoliko navedeni uvjeti stabilnosti određene pozicije koju zastupate nisu zadovoljeni, vaša pozicija
može biti ‘pobijena’ ili opovrgnuta.
46 Jaki induktivan argument kojemu su sve premise istinite naziva se uvjerljiv argument (eng. cogent).
47 Ukoliko poziciju gradimo na induktivnim argumentima, onda nastojimo da ti argumenti budu jaki i uvjerljivi.
51 Mogućnost se ovdje odnosi na logičku mogućnost, koja podrazumijeva zamišljanje svih onih situacija koje nisu kontradiktorne.
Primjerice, logički je moguće da ljudi lete, da sve životinje imaju dlaku, da na svijetu vlada mir, da na svijetu ne postoji niti jedan
neboder, itd., iako to možda nije praktički ili fizički moguće. S druge strane, logički nije moguće da ako pada kiša, onda ne pada
kiša, da pada snijeg i ne pada snijeg, itd. Sukladno tomu, svaki primjer u procesu pronalaženja protuprimjera koji uključuje
situaciju koja je možda praktički ili fizički nemoguća, ali nije kontradiktorna, jest dobar kandidat za protuprimjer određenom
argumentu.
52 Ovdje je konkluzija negirana, odnosno pretpostavilo se da je konkluzija lažna.
Ako je argument valjan, onda nije moguća situacija u kojoj se premise istinite, a konkluzija lažna.
Navedeni argument nije valjan zato što ako pretpostavimo da su premise istinite, konkluzija ne
mora nužno biti istinita jer može postojati moguća situacija u kojoj je istina da svi studenti prve
godine preddiplomskog studija moraju skupiti u jednoj akademskoj godini najmanje 3 ECTS boda
iz područja kritičkoga mišljenja, da Filip nije student prve godine preddiplomskog studija, ali nije
istina da Filip ne mora skupiti u jednoj akademskoj godini najmanje 3 ECTS boda iz područja kritič-
koga mišljenja jer vrijedi i da studenti druge godine preddiplomskog studija moraju skupiti u jednoj
akademskoj godini najmanje 3 ECTS boda iz područja kritičkoga mišljenja, a Filip je student druge
godine preddiplomskog studija. Primjer koji bi sadržavao premisu Svi i samo studenti prve godine
preddiplomskog studija moraju skupiti u jednoj akademskoj godini najmanje 3 ECTS boda iz područja kri-
tičkoga mišljenja. uz ostale navedene propozicije bio bi valjan jer tada ne bi mogla postojati situacija
u kojoj bi premise bile istinite, a konkluzija lažna.
Legenda:
C- skup cikli
P - skup povrća
U - skup ukusnih predmeta
Ono što vas u primjeru 2 može zbunjivati jest istinitost konkluzije – sve cikle jesu povrće. Kon-
kluzija Sve cikle su povrće je istinita propozicija, no istinitost propozicija ne određuje valjanost
argumenta. Kada se razmatra valjanost argumenta, onda se razmatra ispravnost zaključivanja
onoga što argument iznosi i pritom se ne ispituje istinitost onoga što se tvrdi, odnosno pritom se
ne ispituje odgovara li ono što se tvrdi zbilji.54 Prema tome, u određivanju valjanosti ne zanima
nas istinitost propozicija, već nas zanima može li postojati situacija u kojoj ako pretpostavimo
istinitost premisa, konkluzija ne mora nužno biti istinita. Ukoliko je takva situacija moguća,
argument kojeg razmatramo nije valjan. U primjeru 2 moguća je situacija u kojoj su sve cikle
ukusne i sve je povrće ukusno, ali naprosto cikla nije povrće. Treba razlikovati pojam valjanosti
i pojam istine. Valjanost se odnosi na ispravnost zaključivanja. Dakle, u primjerima gdje se od
vas očekuje da odredite valjanost određenog argumenta, ne trebate ispitivati istinitost premisa
i samo na temelju (ne)istinitosti premisa zaključiti da argument (ni)je valjan. Približimo rečeno
sljedećim primjerom:
Primjer 5. Sve knjige su filmovi. Svi filmovi jedu mrkve. Dakle, sve knjige jedu mrkve.
Navedeni je argument valjan, odnosno primjer je ispravnog zaključivanja jer ako pretpostavimo
da su sve knjige filmovi i da svi filmovi jedu mrkve, ispravno je zaključiti i nužno slijedi da, prema
tome što smo pretpostavili, sve knjige jedu mrkve. Odnosno, ne postoji moguća situacija u kojoj bi
sve knjige bile filmovi, svi filmovi jeli mrkve, a da pritom sve knjige ne jedu mrkve. U određivanju
valjanosti argumenata treba se distancirati od onoga što odgovara ‘našem realnom svijetu’, a foku-
sirati se na zamišljanje mogućih, ponekad i apsurdnih, situacija. Iako je navedeni argument valjan,
budući da sadrži neistinite tvrdnje, on nije pouzdan.
53 Savjetujemo vam da pri grafičkom prikazivanju premisa krenete s općim kategoričkim propozicijama.
54 U filozofiji postoji nekoliko teorija istine – (i) korespondencijska teorija istine; (ii) koherencijska teorija istine; (iii) pra-
gmatična teorija istine. Te teorije istinu shvaćaju na različite načine. Mi ćemo u priručniku, svjesni konceptualne rasprave o
istini i ne ulazeći u istu, prihvatiti korespondencijsku teoriju istine prema kojoj je istina ono što odgovara zbilji. Razlog je taj
što je takvo shvaćanje blisko zdravorazumskom shvaćanju istine. Filozofi koji ne prihvaćaju tu koncepciju istine ističu kako
je temeljni nedostatak te koncepcije taj što se korespondencijom podrazumijeva postojanje vanjskog svijeta i mogućnosti
naše spoznaje istog.
Legenda:
L- skup lijepih predmeta
H - skup pjesama PJ Harvey
T - skup pjesama Toma Waitsa
Možda vam je u ovom slučaju bilo lakše ‘zamisliti situaciju’ jer ponuđeni protuprimjer odgova-
ra ‘zbilji’, dok u primjeru 1 ne odgovara. No, ponavljamo, valja razlikovati pojmove valjanosti i
istinitosti.
Primjer 7. Svi ljudi imaju krila. Svi koji imaju krila su ptice. Dakle, svi ljudi su ptice.
Je li navedeni argument valjan? Ako jest, onda nije moguća situacija u kojoj su premise istinite, a
konkluzija lažna. Navedeni argument je valjan jer nije moguća situacija u kojoj svi ljudi imaju krila
i svi koji imaju krila su ptice, a da pritom nisu svi ljudi ptice.
Primjer 9. Ako slušam Chopina, lakše podnosim svijet. Slušam Chopina. Dakle, lakše podnosim svijet.
Je li navedeni argument valjan? Ako je, onda nije moguća situacija u kojoj su premise istinite, a
konkluzija lažna. Navedeni argument je valjan jer nije moguća situacija u kojoj je istina da ako
slušam Chopina, lakše podnosim svijet i pritom je istina da slušam Chopina, a nije istina da lakše
podnosim svijet. U ovom slučaju ne vrijedi protuprimjer nekog drugog razloga za lakše podnošenje
svijeta jer u ovom slučaju neki drugi razlog lakšeg podnošenja svijeta nije potreban budući da je
istinit razlog za lakše podnošenje svijeta - slušanje Chopina. Dakle, iz navedenih premisa nužno
slijedi konkluzija da lakše podnosim svijet.
Primjer 10. Oblačno je ili ne pijemo čaj. Pijemo čaj. Ako nije oblačno, onda nije jesen. Dakle, jesen je.
Je li navedeni argument valjan? Ako je, onda nije moguća situacija u kojoj su premise istinite, a kon-
kluzija lažna. Navedeni argument nije valjan jer je moguća situacija u kojoj su sve premise istinite, a
konkluzija je lažna. Kako to u ovom složenijem primjeru provjeriti? Prvo krećemo od jednostavnog
suda – Pijemo čaj. Ako pretpostavimo da je taj sud istinit, onda je istina da je oblačno. Preciznije,
istina je da je oblačno jer je istina da je oblačno ili ne pijemo čaj, a budući da mi pijemo čaj, vrijedi
da je oblačno. Konačno, iz suda Ako nije oblačno, onda nije jesen i iz izvedenog suda Oblačno je nužno
ne slijedi da je jesen. Prema tome, može vrijediti i da nije jesen. Dakle, moguća je situacija da su sve
premise istinite: Ako nije oblačno, onda nije jesen. Oblačno je ili ne pijemo čaj. Pijemo čaj., a da konklu-
zija nije istinita – Nije jesen.
Uvjet valjanosti u ovome slučaju nije zadovoljen pa možemo zaključiti da argument nije valjan.
Zadatak 9. Odredite jesu li navedeni argumenti valjani. Objasnite zašto je određeni argument va-
ljan ili nije.
1. Sve trešnje su biljke. Sve biljke su živa bića. Dakle, sve trešnje su živa bića.
2. Juraj nema kćer. Dakle, Juraj ima sina.
3. Neke trešnje su biljke. Sve biljke su živa bića. Dakle, sve trešnje su živa bića.
4. Ako jedem raznoliko, zdrava sam. Jedem raznoliko. Dakle, zdrava sam.
5. Nijedna ptica nije sisavac. Neke životinje su ptice. Dakle, neke životinje su
sisavci.
6. Ići ću u Španjolsku ili ću ostati kući. Neću ostati kući. Dakle, ići ću u
Španjolsku.
7. Ako živim u šumi, sretna sam. Ne živim u šumi. Dakle, nisam sretna.
8. Neki ljudi imaju smisla za humor. Svi ljudi su živa bića. Dakle, neka živa bića
imaju smisla za humor.
9. Ili je tako da nije dobro gledati televiziju ili nije istina da je dobro slušati
muziku. Nije dobro gledati televiziju. Dakle, dobro je slušati muziku.
Zadatak 10. Odredite jesu li navedeni argumenti samo valjani ili su ujedno i pouzdani55.
1. Sve mačke su sisavci. Neke mačke imaju crnu dlaku. Dakle, neki sisavci ima-
ju crnu dlaku.
2. Sva svemirska tijela su jestiva. Neke gljive nisu jestive. Dakle, neke gljive
nisu svemirska tijela.
3. Sve flaute su instrumenti. Svi instrumenti su predmeti. Sve flaute su
predmeti.
4. Nijedan pas nije riba. Svi kantari su ribe. Dakle, kantar nije pas.
5. Svi gradovi su prenapučeni. Sva sela su gradovi. Dakle, sva sela su
prenapučena.
Ispravno rasuđivanje temelj je kvalitetnog kritičkog mišljenja. Logika, kao filozofska disciplina koja
uči metodama ispravnog zaključivanja, može u mnogočemu pomoći u području kritičkog mišljenja
budući da sistematizira i formalizira pravila zaključivanja koja se mogu slijediti te detektira pogreš-
ke u zaključivanju koje se pritom mogu ispravljati.
Prirodna dedukcija je dio logike u kojem su određeni ispravni načini zaključivanja sistematizirani
i formalizirani u skup pravila. Ona predstavlja vrstu deduktivnog dokazivanja u kojemu je logičko
zaključivanje izraženo pomoću pravila bliskim prirodnom zaključivanju pa otuda naziv prirodna
dedukcija. Prirodna dedukcija, dakle, predstavlja formalizaciju prirodnog zaključivanja kojemu je
cilj da konkluzija nužno slijedi iz premisa.
Slijede neka pravila prirodne dedukcije s ciljem usmjeravanja vašeg prirodnog zaključivanja k
ispravnosti. Navedena pravila možete koristiti u konstruiranju argumenata i protuargumenata.
55 Svaki je pouzdani argument ujedno i valjan, no nije svaki valjan argument ujedno i pouzdan.
56 Umjesto p (ili q) može stajati bilo koja propozicija – jednostavna (primjerice, Sva stabla posjeduju iznimnu energiju) ili složena
(primjerice, Ako se penjem na Učku, onda je nedjelja). Svjesno smo reducirali korištenje simboličkog jezika logike na njegovo
uvodno korištenje (primjerice, uvođenje simbola p za bilo koju propoziciju) kako bismo sadržaj priručnika približili onima koji
se ne bave filozofijom, odnosno logikom.
Primjer 3. Ako sam na koncertu, slušam muziku. Ne slušam muziku. Dakle, nisam na koncertu.
Primjer 4. Ako je ječam ukusan, jest ću ga danas za ručak. Neću danas jesti ječam za ručak. Dakle,
ječam nije ukusan.
Uvođenje konjunkcije
P.
Q.
Dakle, p i q.
Eliminacija konjunkcije
P i q.
Dakle, p.
Ili
P i q.
Dakle, q.
Dvostruka negacija
Ne ne-q.
Dakle, q.
ili
Uvođenje disjunkcije
P.
Dakle, p ili q.
Primjer 11. Chinawoman je 2011. godine održala koncert u Zagrebu. Dakle, Chinawoman je 2011.
godine održala koncert u Zagrebu ili je Indija prenapučena.
Primjer 12. Redatelj filma ‘Annie Hall’ je Woody Allen. Dakle, redatelj filma ‘Annie Hall’ je Woody
Allen ili je redatelj filma ‘Čudnije od raja’ Jim Jarmusch.
Disjunktivni silogizam
P ili q.
Ne-p.
Dakle, q.
Primjer 13. Volim slušati Chopina ili letim svaki dan. Ne letim svaki dan. Dakle, volim slušati Chopina.
Primjer 14. ‘Gdje ti je kuća, prijatelju?’ je iranski film ili kokoši nesu jaja. Kokoši ne nesu jaja. Da-
kle, ‘Gdje ti je kuća, prijatelju?’ je iranski film.
Reductio ad absurdum
Ako pretpostavivši neku premisu – p, dođemo do kontradikcije59, možemo pretpostaviti suprot-
no – dakle, ne-p.
Primjer 15. Pretpostavimo da kršćanski Bog postoji. Dakle, naša je početna premisa (P1): Kršćan-
ski Bog postoji. Dalje, zaključujemo da, ako kršćanski Bog postoji, onda je Bog, prema određenju
kršćanskoga Boga - svemoguć, sveznajući i savršeno dobar. Isto tako vrijedi da zlo postoji u svijetu.
Dakle, Zlo postoji u svijetu je još jedna pretpostavka, odnosno premisa našeg argumenta. Nadalje,
isto tako vrijedi da je, prema kršćanskom određenju Boga, Bog stvorio sve pa dalje zaključujemo da
Ako je Bog stvorio sve, onda je Bog stvorio i zlo. Nadalje slijedi da Ako je Bog stvorio zlo, onda Bog nije
savršeno dobar. Primijetite da naš skup tvrdnji sadrži dvije tvrdnje koje su kontradiktorne - Bog je
59 Kontradikcija je vrsta propozicije koja je logički nemoguća. Navodimo primjere kontradikcije: (i) Oleg voli čitati i ne voli
čitati; (ii) Ako Bonnie Prince Billy ide u kino, onda Bonnie Prince Billy ne ide u kino; itd.
Zadatak 11. Odredite koje se pravilo prirodne dedukcije može iščitati iz ponuđenih argumenata.
1. Pas laje. Pas reži. Dakle, pas laje i reži. – iz ponuđenog argumenta možemo
iščitati pravilo uvođenje konjunkcije
2. Kiša pada ili sja sunce. Kiša ne pada. Dakle, sja sunce.
3. Ako Antun spava, idemo u kino. Antun spava. Dakle, idemo u kino.
4. Ako Antun spava, idemo u kino. Ne idemo u kino. Dakle, Antun ne spava.
5. Skuhao sam izvrstan ručak. Prema tome, skuhao sam izvrstan ručak ili sam
porezao prst na nož.
Zadatak 12. Odredite pravilo prirodne dedukcije koje možete primijeniti na ponuđenim premisa-
ma, uzimajući sve premise u obzir, da biste došli do konkluzije koju pritom i navedite. Ne postoji
jedno ispravno rješenje, a isto tako u nekim primjerima niti jedna konkluzija ne slijedi iz navedenih
premisa. Prema tome, niti jedno pravilo prirodne dedukcije ne možemo primijeniti na nekim pri-
mjerima, ako sve premise uzmemo u obzir.
1. Otto voli logiku. Otto voli matematiku. – Rješenje: koristeći pravilo uvođe-
nje konjunkcije možemo doći do konkluzije Otto voli logiku i matematiku.
2. Srce je ljudski organ koji pumpa krv.
3. Martin Heidegger napisao je knjigu ‘Bitak i vrijeme’ ili knjigu ‘Bitak i ništa’.
Martin Heidegger nije napisao knjigu ‘Bitak i ništa’.
4. Ako slušaš klasičnu muziku, mozak ti bolje radi. Mozak ti bolje radi.
5. Nije da se ljudi ne smiju.
6. Ako slušaš klasičnu muziku, mozak ti bolje radi. Slušaš klasičnu muziku.
7. Mare je učiteljica i doktorica.
8. Halber Mensch je treći studijski album benda Einstürzende Neubauten.
9. Ako brišeš prašinu, soba ti je čista. Soba ti nije čista.
10. Friedrich Chopin, poljski skladatelj i pijanist, nije napisao niti jednu operu
ili Robert Schumann nije predstavnik njemačkog romantizma. Robert Schu-
mann je predstavnik njemačkog romantizma.
Dakle, prema pravilu reductio ad absurdum, možemo negirati početnu pretpostavku Studentica Leda
uzela je knjigu iz knjižnice fakulteta ostavljenu na stolu pa iz toga slijedi tvrdnja Studentica Leda nije
uzela knjigu iz knjižnice fakulteta ostavljenu na stolu. Sukladno tome, iz potonje tvrdnje i tvrdnje Ako
knjigu nije uzela studentica Leda, onda ju je uzela druga knjižničarka i sakrila, ne bi li napravila zbrku u
knjižnici možemo zaključiti da je knjigu uzela druga knjižničarka ne bi li napravila zbrku u knjižnici.
Možda ćete reći da vi ovako ne zaključujete, da je ovakvo zaključivanje preformalno i kruto (navede-
ni primjer i jest svojevrsna formalizacija našeg prirodnog zaključivanja), no ovakvu ili sličnu vrstu
zaključivanja koristimo svakodnevno i to na nesvjesnoj razini – neki više, neki manje uspješno.
Budući da nam je cilj biti što uspješniji u tom za ljude neminovnom procesu, a logika nam pomaže
steći veću uspješnost u zaključivanju, jasno je zašto je logika važna i zašto bismo je trebali učiti.
Svakodnevno, prilikom donošenja različitih odluka u životu, zaključujemo. Uspješno donošenje od-
luka u pravilu ovisi o našoj sposobnosti ispravnog zaključivanja. Karakteristike poput postupnosti,
60 Zadatak je postavljen po uzoru na zadatke postavljene u knjizi Kovač, S., Žarnić, B. (2008). Logička pitanja i postupci: problem-
ski uvod u elementarnu logiku. Zagreb: KruZak.
Primjer 17. Ivan želi proći ispit iz logike. Ivan vjeruje da je najbolji način (najmoralniji, najjedno-
stavniji, najbezbolniji, najefikasniji ...) da prođe ispit iz logike da ide redovito na predavanja, da ak-
tivno sudjeluje na predavanjima, da redovito vježba kod kuće ono što su radili na predavanjima, da
ode na konzultacije ukoliko je to potrebno, da ponovi prije ispita što je redovito učio cijelo vrijeme
i potom izađe na ispit. Što bi Ivan trebao učiniti?
Pretpostavka je da Ivan želi proći ispit iz logike na najbolji način.
P1: Ako budem išao redovito na predavanja, aktivno sudjelovao na predavanjima, redo-
vito vježbao kod kuće ono što smo radili na predavanjima, išao na konzultacije ukoliko
to bude potrebno, ponovio prije ispita što sam redovito učio cijelo vrijeme i potom iza-
šao na ispit, proći ću ispit iz logike na najbolji mogući način.
P2: ?
K: Proći ću ispit iz logike.
Što Ivan mora učiniti da bi prošao ispit iz logike? Ivan će, ako je racionalan, ispravno zaključiti
(prema modus ponedo ponensu) da će redovito ići na predavanja, aktivno sudjelovati na predavanji-
ma, redovito vježbati kod kuće ono što su radili na predavanjima, ići na konzultacije ukoliko je to
potrebno, ponoviti prije ispita što je redovito učio cijelo vrijeme, izaći na ispit i pritom ostvariti
svoju želju – proći ispit iz logike.
Cjeloviti Ivanov argument izgleda ovako:
P1: Ako budem išao redovito na predavanja, aktivno sudjelovao na predavanjima, redovito vjež-
bao kod kuće ono što smo radili na predavanjima, išao na konzultacije ukoliko to bude potreb-
no, ponovio prije ispita što sam redovito učio cijelo vrijeme i potom izašao na ispit, proći ću
ispit iz logike na najbolji mogući način.
P2: Redovito ću ići na predavanja, aktivno sudjelovati na predavanjima, redovito vježbati kod
kuće ono što su radili na predavanjima, ići na konzultacije ukoliko je to potrebno, ponoviti prije
ispita što je redovito učio cijelo vrijeme i izaći na ispit.
K: Dakle, proći ću ispit iz logike.
61 Problem racionalnog djelovanja, odnosno stvaranja namjere za racionalno djelovanje koji se još naziva i praktična racional-
nost, puno je složeniji od načina na koji je prikazan i razmatran u ovome priručniku. U priručniku se uvodno dotiče navedeni
problem bez njegovog detaljnijeg i dubljeg razmatranja jer bi se u protivnom prevazišla namjera ovoga priručnika i prilično bi
se zakoračilo u područje filozofije uma.
U kojoj je situaciji Alvy ispravno zaključio? Alvy je ispravno zaključio u situaciji (1) i (3), zaklju-
čivši kako bi trebao ići na jutarnje trčanje. No, usprkos ispravnom62, racionalnom zaključivanju, u
situaciji (3) Alvy nije racionalno postupio. Što bi bilo racionalno da Alvy čini pod pretpostavkom da
Alvy vjeruje da je poželjno ostvarivati želje i činiti ono što dovodi do ostvarivanja želja? Iz navede-
nih postavki bilo bi racionalno da Alvy redovito ide na jutarnje trčanje. Dakle, usprkos Alvyevom
ispravom zaključivanju u situaciji (1) i (3), Alvy je u situaciji (1) racionalniji budući da je i teorijski
i praktično racionalan.
Jasno artikulirana želja i formirano vjerovanje o tome koji je najbolji način ostvarivanja želje do-
vodi do toga da stvorimo namjeru za djelovanje i time učinimo ono što je u našoj moći da želju i
ostvarimo.63 Kako je i prije navedeno, znanjem iz logike razvijamo karakteristike postupnosti,
62 U ovom razmatranju zanemaruje se pitanje moralne ispravnosti (dakako da ona ne smije biti zanemarena u životu!), budući
da je predmet zanimanja isključivo logička ispravnost zaključivanja i postupanje u skladu s njom. Primjerice, ubojica može biti
racionalan pa je u tom slučaju ispravan u pogledu zaključivanja i postupanja u skladu s njim, no dakako nije moralno ispravan.
U raspravu moralne ispravnosti neće se ulaziti. Međutim, valja istaknuti njenu važnost u smislu njenog utjecaja na formiranje
vjerovanja, izvođenje zaključaka i postupanje u skladu s njima.
63 Jasno je da su ljudi i životne situacije puno kompleksnije, zahtjevnije i bogatije – (i) postoji situacija sukoba želja u kojoj jed-
na od želja uvijek ostaje neostvarena (istovremeno istim intenzitetom želimo dvije stvari koje se međusobno isključuju, primje-
rice: Želim volontirati u Tanzaniji godinu dana; Želim zadržati posao u Rijeci); (ii) postoje drugi faktori koji utječu na ostvarivanje
naših želja, a koji ne ovise o nama (poput primjerice bolesti, nedostatka financijskih sredstava, itd.); (iii) čovjek nije samo racio-
nalno, već i emocionalno biće, itd. No, mnoge bi se životne situacije, sukobi i problemi riješili ukoliko bismo ispravno zaključivali
i bili racionalni jer mnoge životne situacije, sukobi i problemi mogu ovisiti samo o našem ispravnom zaključivanju i djelovanju
kada su svi drugi uvjeti za rješenje ispunjeni (poput primjerice zdravlja, financijskih sredstava, vremena itd., ovisno o situaciji).
1. Sofizam Rogati: - Što nisi izgubio imaš?; - Da!; - Rogove nisi izgubio?; - Ne!;
- Dakle, imaš rogove.
2. Sofizam Gomila: - Čini li jedno zrno gomilu?; - Ne.; - A dva zrna?; - Ne.; - A
tri zrna?; - Ne. (Nastavljamo s pitanjima dok sugovornik u jednom trenutku
odgovori da primjerice deset zrna čini gomilu); - Devet zrna ne čini gomilu,
a deset da. Dakle, gomila nastaje dodavanjem jednog zrna.
3. Sofizam Krokodil: Krokodil koji je uhvatio dijete obeća majci koja stoji na
obali da će joj ga vratiti ako pogodi što on namjerava učiniti s njim. Majka
promišlja: Ti namjeravaš ili pojesti dijete ili mi ga vratiti. Ako ga namjeravaš
vratiti, vratit ćeš mi ga zato što mi ga namjeravaš vratiti. Ako ga namjeravaš
pojesti, a ja to pogodim, vratit ćeš mi ga zato što sam pogodila. Prema tome, vra-
tit ćeš ga u svakom slučaju. Krokodil na to odgovara: Ako namjeravam pojesti
dijete, a ti to pogodiš, neću ti ga vratiti zato što ga namjeravam pojesti. Ako ne
namjeravam pojesti dijete, a ti to ne pogodiš, neću ti ga vratiti zato što nisi pogo-
dila. Dakle, neću ti ga vratiti ni u kojem slučaju.
Češće se, naravno, logičke pogreške u zaključivanju nastoje izbjeći. U svrhu izbjegavanja pogrešaka
u zaključivanju i usmjeravanja našega kritičkog mišljenja k ispravnosti, slijede neke od najčešćih
logičkih pogrešaka.
Primjer 1. Ne znamo da ne postoji život poslije smrti. Dakle, postoji život poslije smrti.
Primjer 2. Nema dokaza da vanzemaljci postoje. Dakle, vanzemaljci ne postoje.
Primjer 3. Petar Metličić, profesionalni rukometaš, reklamira određeni madrac tvrdeći kako je taj
madrac vrhunski. Reklama započinje prikazivanjem rukometne utakmice i najavom Petra Metličića
kao vrhunskog rukometaša. Primijetite da se u spomenutoj reklami apelira na autoritet iz jednog
područja (profesionalni rukometaš), dok se govori o nekom drugom području (anatomskim i orto-
pedskim madracima).
Primjer 4. Tomaž tvrdi da u odgoju djece treba biti dosljedan i strpljiv, ali što on zna o odgoju djece
kada nema vlastitu djecu.
Argument iz naroda
(a) umjesto racionalnih argumenata koriste se sredstva za buđenje entuzijazma, mržnje...; (b)
tvrdimo istinitost suda zato što većina ljudi smatra taj sud istinitim.
Primjer 6. Svaki Hrvat, ako je pravi Hrvat i ako mu je stalo do naše lijepe i jedine Hrvatske, neće
nikada prodati svoju djedovinu. Prema tome, vi ne biste trebali prodati svoju djedovinu. (a)
Primjer 7. Svi koji su gledali film Građanin Kane rekli su da je taj film dobar. Dakle, Građanin Kane
je dobar film. (b)
Primjer 8. Kosa je opasno oruđe. Češljala sam kosu. Dakle, češljala sam opasno oruđe.
Primjer 9. Pas laje. Pas je dio mojeg tijela. Dio mojeg tijela laje.
Kompozicija
Pogreška koja se javlja kada cjelini pripisujemo svojstva koju imaju dijelovi.
Primjer 10. Svaki dio ovog ormara je lagan. Dakle, ormar je lagan.
Primjer 11. Niti jedna stanica moga tijela ne vidi se prostim okom. Dakle, moje tijelo se ne vidi
prostim okom.
Pogreška opozicije
Pogreška koja se javlja kada naši protivnici tvrde x, a mi tvrdimo, samo zbog toga što su oni naši
protivnici, da je ono što tvrde pogrešno.
Primjer 12. Ja sam liberal, a konzervativci tvrde da su običaji važan dio čovjekova života, što je
naravno pogrešno.
Non sequitur
Pogreška koja se javlja kada se navodi konkluzija koja ne slijedi iz premisa. Drugim riječima, pre-
mise nisu opravdanje za konkluziju. Sve se navedene logičke pogreške mogu svrstati pod pogrešku
non sequitur jer u svim primjerima logičkih pogrešaka je slučaj da konkluzija ne slijedi iz premisa.
Afirmacija konsekvensa67
Logička pogreška koja se vezuje uz formulaciju Ako p, onda q i potvrđivanje q-a, iz čega se onda
zaključuje da vrijedi i p.
Primjer 14. Ako pada kiša, nosim kišobran. Nosim kišobran. Dakle, pada kiša.
Afirmacija konsekvensa je vrlo česta pogreška u prirodnom zaključivanju. Napravite test sa svojim
Negacija antecedensa
Logička pogreška koja se vezuje uz formulaciju Ako p, onda q i odbacivanje p-a, iz čega se onda za-
ključuje da ne vrijedi niti q.
Primjer 15. Ako pada kiša, nosim kišobran. Ne pada kiša. Dakle, ne nosim kišobran.
Negacija antecedensa, kao i afirmacija konsekvensa, je vrlo česta pogreška u prirodnom zaključiva-
nju. Kao i kod afirmacije konsekvensa, kod ove pogreške dolazi do isključivanja ostalih mogućnosti.
Iz sudova Ako pada kiša, nosim kišobran i Ne pada kiša ne mogu zaključiti da ne nosim kišobran, zato
što na taj način isključujem mogućnost da, primjerice, pada snijeg pa zato nosim kišobran.
Zadatak 13. Odredite logičke pogreške u tekstovima koji slijede. Moguće je da tekst ne sadrži
logičku pogrešku.
1. Ako me voliš, raduješ se mojem uspjehu. Raduješ se mojem uspjehu. Dakle,
voliš me.
2. Svaki sastojak kolača je ukusan, dakle kolač je ukusan.
3. Svi tvrde da je obrazovanje važno, dakle obrazovanje je važno.
4. Ako me voliš, raduješ se mojem uspjehu. Voliš me. Dakle, raduješ se mojem
uspjehu.
5. Biblija je od Boga. U Bibliji piše da Bog postoji. Prema tome, Bog postoji.
6. Većina ljudi smatra da je Zemlja okrugla. Dakle, Zemlja je okrugla.
7. Ja sam ateist i svi vjernici koji tvrde da treba pomagati drugima očito griješe.
8. Smatram da je homoseksualnost bolest jer nije odraz čovjekova zdravlja.
9. Ako čitam puno knjiga, razvijam rječnik. Ne čitam puno knjiga. Dakle, ne
razvijam rječnik.
10. Luk je indijansko oruđe. Luk je zdravo povrće. Indijansko oruđe je zdravo
povrće.
Preispitujete vlastito prirodno zaključivanje, osvijestite greške koje koristite u svakodnevnom ko-
municiranju s drugima i izgradnji vlastitih stavova te iskoristite logiku i njene spoznaje u postiza-
nju ispravnog zaključivanja na kojem će se temeljiti vaše (kritičko) mišljenje.
Kritičko slušanje, čitanje i pisanje kao podaktivnosti kritičkog mišljenja, ali i kao instrumenti nje-
gova razvijanja i primjene, prema odrednicama kritičkog mišljenja trebaju uključivati (i) analizu i
vrednovanje tvrdnji; (ii) pronalaženje opravdanja za tvrdnje koje se zastupaju; (iii) traženje manj-
kavosti postavljenim tvrdnjama i usporedbu s drugim i/ili suprotnim tvrdnjama; te naposljetku (iv)
iznošenje vlastita stava.
Kritičko slušanje, kao podaktivnost i instrument kritičkog mišljenja, jest aktivno68 auditivno usva-
janje, ali i analiza, prosuđivanje i vrednovanje informacija. Kritičko čitanje, kao podaktivnost i in-
strument kritičkog mišljenja, jest dubinsko69 usvajanje, ali i analiza, prosuđivanje i vrednovanje in-
formacija napisanog teksta. Naposljetku, kritičko pisanje, kao podaktivnost i instrument kritičkog
mišljenja, jest refleksivno pismeno izlaganje, ali i analiza, prosuđivanje i vrednovanje informacija.
Slušanje, čitanje i pisanje su isprepletene aktivnosti i vještine. Pojedinac koji nastoji kritički pisati,
pritom treba i kritički slušati i čitati. Prema tome, kritičko slušanje, čitanje i pisanje određuju se kao
povezane i komplementarne podaktivnosti kritičkog mišljenja.
U ovome priručniku izdvajaju se upravo podaktivnosti slušanja, čitanja i pisanja70 budući da one
predstavljaju temeljne studentske aktivnosti u području nastave tijekom studiranja. Veliki dio
studiranja zauzimaju upravo aktivnosti slušanja kroz prisustvovanje na predavanjima i slušanje
predavača-nastavnika; aktivnosti čitanja kroz istraživanje i čitanje obavezne i dodatne literature; te
aktivnosti pisanja kroz pisanje eseja, seminarskih i diplomskih radova.
U potpoglavljima koja slijede predstavljen je metodološki okvir za analizu71 i kritiku osmišljen kao
okvir ili instrument kojim se pokušava onome koji nastoji kritički slušati, čitati i pisati pomoći u
postizanju dobrih rezultata u navedenim aktivnostima na način da ga se tijekom tih aktivnosti vodi
istaknutim elementima, smjernicama i pomoćnim pitanjima. U području kritičkog slušanja i čitanja
razvijena su tri metodološka okvira za analizu i kritiku:
Metodološki okviri za analizu i kritiku su, kako i sam naziv govori, okviri ili može se reći vodiči
usmjeravanja kritičkog mišljenja, odnosno kritičkog čitanja, slušanja i pisanja. Oni predstavljaju
vodiče u procesu razvijanja vještina kritičkog mišljenja i koriste ste na sljedeći način. Svaki se meto-
dološki okvir sastoji od nekoliko elemenata (osnovne teze, argumenta, protuargumenta, itd.) koji
se u procesu kritičkog slušanja, čitanja i pisanja trebaju:
Okvir usmjerava pojedinca koji okvir da primjenjuje na one elemente koji čine dio kritičkog razma-
tranja. U fazi razvijanja vještina kritičkog mišljenja svaki od elemenata važno je zapisivati u obliku
bilježaka, kao što ćete vidjeti da se činilo u ovome priručniku. Možda vam kasnije zapisivanje na-
tuknica na taj način neće biti potrebno pa ćete elemente i njihovu primjenu ‘imati u glavi’. Pritom
je isto tako važno okvir prilagoditi određenom radu ovisno o njegovu sadržaju, formi i sl., a ne ga
mehanički primjenjivati i bez razmišljanja i uviđanja značenja pojedinog elementa koristiti. Isto
tako, neće se svaki rad moći, ili jednostavno neće biti potrebno, kritički razmatrati na osnovi sva-
kog istaknutog elementa. Budući da postoji opasnost od ‘reproduktivnog’ korištenja metodoloških
okvira, valja upozoriti na to da su okviri samo pomoćna sredstva kojih se ne treba slijepo držati, već
i o njima treba kritički promišljati. Iznimno je važno u procesu stjecanja vještina kritičkog mišljenja
odmah u početku razviti odmak od reproduktivnog mišljenja. Zadaća je okvira usmjeravati i voditi
kritičkog mislioca koji će pritom zadržati aktivnost i razvijati kreativnost.
U priručniku se, osim prikaza metodoloških okvira za analizu i kritiku, nalazi i objašnjenje svakog
elementa uz primjenu okvira na zadani primjer što će, dakako, povećati razumijevanje i olakšati
njihovu primjenu.
Metodološki okvir za analizu i kritiku za radove rasprave (MOZAK 1) predstavlja okvir koji se pri-
mjenjuje na radove rasprave prilikom njihove analize i kritike u aktivnostima slušanja i čitanja.72
Radovi rasprave su radovi (usmeni ili pismeni) u kojima autor dominantno raspravlja o nekom
pitanju te iznosi neku tezu kao odgovor na postavljeno pitanje rasprave nastojeći je opravdati.
Razmotrimo elemente okvira uz postavljanje pomoćnih pitanja primjenom okvira na zadani pri-
mjer – odlomak73 iz (pismenog74) rada rasprave.
(...) djeca nisu u položaju štititi svoje interese. Kao mala, posve ovise o odraslima.
Ova ovisnost s godinama se smanjuje, no ona su još dugo izložena opasnosti zane-
marivanja i zlostavljanja. Liberali tu vide presudnu ulogu države kao zaštitnika
– koliko je to u njezinoj moći – osnovnih interesa djece. (Barry, 2006, str. 240.)
Prije primjene metodološkog okvira za analizu i kritiku na određeni rad rasprave u okviru kritičkog
čitanja cjeloviti rad valja pročitati s razumijevanjem. Nakon čitanja cjelovitog teksta valja pristupiti
njegovoj analizi i kritičkom razmatranju. Kada (kritički) čitate radove, nemojte usmjeravati pažnju
samo na sadržaj, već i na formu rada.
72 Isti se okvir može primijeniti i za kritičko čitanje i za kritičko slušanje. Primjena okvira prilikom kritičkog slušanja, primje-
rice predavanja, nešto je zahtjevnija budući da 'slušatelji' ne određuju tempo izlaganja informacija i sl. S druge strane, tijekom
čitanja čitatelj može nekoliko puta pročitati dio teksta koji mu je zahtjevniji, može raditi pauze između dijelova teksta i sl.
73 Ukoliko vam primjena metodološkog okvira za analizu i raspravu za radove rasprave na jednom odlomku teksta nije dovoljna
za razumijevanje, postupak primjene ovog okvira uključen je i u primjeni metodološkog okvira za analizu i kritiku za pisanje osvr-
ta na rad rasprave koji donosimo u nastavku priručnika budući da pisanje kritičkog osvrta uključuje i predradnju kritičkog čitanja.
74 Kritički pristup usmenom radu je istovjetan. Razlika je samo u načinu kojim 'primatelj' informacija 'prima' informacije –
čitajući ili slušajući.
Osnovna teza:
Država treba štititi interese djece.
Kontekstualizacija teze:
Brian Barry (1936-2009) je jedan od vodećih suvremenih političkih filozofa. Predstavnik je ega-
litarnog liberalizma - filozofskog stajališta prema kojem valja štiti slobodu pojedinca, ali uz
poštivanje jednakosti.
Trasimah: - Čuj dakle, ja tvrdim da pravedno nije ništa drugo nego korist jačega. (...)
Sokrat: - Moram prije pojmiti – rekoh – što govoriš jer sad još ne znam. Veliš da
je pravedno korist jačega; time što misliš, Trasimaše? Ta jamačno ne ovo: ako je
rvač Polidamant od nas jači i ako njegovu tijelu koristi govedina, zar je ta hrana i
nama, koji smo od njega slabiji, ujedno korisna i pravedna?
Tasimah: - Užasan si, Sokrate; shvaćaš govor onako kako bi mu najviše naudio.
Sokrat: - Nipošto, izvrsniče, nego reci jasnije što misliš. (...)
Trasimah: - Svaka vlast postavlja zakone za svoju korist, pučka puku korisne,
pojedinac sebi, a tako i ostale; postavivši zakone proglase da je to tj. njihova ko-
rist, pravedno za podložnike; i koji to prestupi, kazne ga što krši zakone i krivo
čini. To je dakle ono, mudračino, što velim da se u svim tim državama isto smatra
pravednim, naime: korist vlasti koja postoji. Ona je jamačno jača u državi; zato je
za onoga koji pravo misli svuda ono, što rekoh, pravedno: korist jačega.
(Platon, 2004, str. 73-74)
Brojni su filozofi jezika, ističe Mišćević (2003), upravo jezik proglašavali izvorom pogrešaka i zablu-
da te su uočili da nepreciznosti i nejasnoće u jeziku mogu voditi do pogrešaka i zbrke u mišljenju.
Kao primjer najčešće pogreške u zaključivanju navodi se ona koja proizlazi iz višeznačnosti određe-
nih riječi i njihovu brkanju. Isto tako, navodi Mišćević (2003), ljudi koriste mnoge riječi, a da pritom
ne razmišljanju o njihovu značenju pa ih koriste mehanički – onako kako ih ‘se obično koristi’.
O razumijevanju značenja riječi za dobro rasuđivanje govore i Epstein i Kernberg (2010) te Gensler
(2010), koji navode kako prije kritičkog razmatranja treba razumjeti. Primjerice, ukoliko raspravljamo
(ili čitamo/slušamo raspravu) o postojanju Boga, prvo što nam mora biti jasno jest što označava riječ
Bog ili što mislimo pod riječju Bog, dakle, koji je naš pojam Boga – (i) priroda, (ii) svemogući, svezna-
jući, savršeno dobar stvoritelj, ili (iii) nadnaravna energija. Ukoliko nedostaje jasnoća u značenju riječi
ili odnosu između riječi i pojma (‘onoga što mislimo pod određenom riječju’) kojih u raspravi koristi-
mo, rasprava je isprazna i besmislena jer u zauzimanju stava o nekom pitanju rasprave (primjerice o
pitanju Postoji li Bog?) treba znati na što mislimo kada kažemo Bog da bismo afirmativno ili negacijski
odgovorili na postavljeno pitanje te dalje raspravljali s drugima o postavljenom pitanju. Zamislite
situaciju u kojoj dvojica raspravljaju o pitanju postojanja Boga, gdje jedan tvrdi da Bog postoji misleći
pritom na Boga kao prirodu, a drugi tvrdi da Bog ne postoji misleći pritom na Boga kao na svemogu-
ćeg, sveznajućeg, savršeno dobrog stvoritelja. Može se zaključiti da bi njihova rasprava bila besmisle-
Osnovni pojmovi:
Država
Djeca
(4) Argument
Sljedeći element metodološkog okvira za analizu i kritiku za radove rasprave je argument. O tome
što je argument detaljno se pisalo u zasebnom poglavlju ovoga priručnika. Sve znanje koje ste stekli
čitajući to poglavlje koristite kritički čitajući tekst referirajući se na element argument. Ono što do-
datno u ovome kontekstu valja navesti su pitanja koja pomažu u identificiranju argumenta, a to su
Koju tezu autor zastupa? Kako autor opravdava tezu koja se zastupa? Koje razloge zastupanja teze autor
navodi? Što pretpostavlja? Postoje li implicitne pretpostavke autorove pozicije?
Argument je u direktnoj vezi s osnovnom tezom. Naime, osnovna teza je konkluzija argumenta.
Kada postavite pitanje Koju tezu autor zastupa?, tražite osnovnu tezu rada. Ako ste već analizirali
tekst prema elementu osnovna teza – odgovor na to postavljeno pitanje već imate, odnosno već
imate konkluziju argumenta. Sada trebate pronaći premise koje pronalazite postavljajući pitanje
Kako autor opravdava tezu koja se zastupa? ili Koje razloge zastupanja teze autor navodi? Neki razlozi
su eksplicitno dani u tekstu, neki se podrazumijevaju ili su uključeni u eksplicitne premise. Tada
imamo primjer entimema76.
Argument:
P1: Djeca nisu u položaju štititi svoje interese.
P2: Država treba štititi interese onih koji ih nisu u stanju štititi sami.
K: Država treba štititi interese djece.
75 Dakako, rasprava bi bila smislena ukoliko bi oni raspravljali o pojmu Boga, no u ovom primjeru ne radi se o konceptualnoj
analizi Boga.
76 Vidi više str. x.
Tvrdi se X jer Y i Z.
Na temelju Y i Z zaključuje se da X.
X zato što Y i Z.
Y i Z, dakle X.
Budući da Y i Z, dakle X.78
Argument:
Budući da djeca nisu u položaju štititi svoje interese, a zadaća je i obveza države da štiti intere-
se onih koji ih nisu u stanju štititi sami, može se zaključiti da država treba/ima obvezu štititi
interese djece.
(5) Protuargument
Nadalje, peti element metodološkog okvira za analizu i kritiku za radove rasprave je protuargument.
Već se prije objasnilo u dijelu Za one koji žele znati više (str. 49.) da je termin protuargument usko
povezan s terminima prigovor i protuprimjer. Valja ponoviti ukratko, prigovor je najširi termin i
odnosi se na sve situacije opovrgavanja tvrdnje. Protuargument i protuprimjer se, s druge strane,
odnose na – prvi: opovrgavanje tvrdnje u obliku argumenta; potonji: opovrgavanje tvrdnje u obliku
navođenja primjera.
Kada kritički čitate rad rasprave od vas se zahtijeva da generirate prigovor autorovom argumentu
(odnosno poziciji) na način da taj prigovor iznesete u obliku argumenta. Generiranje protuargu-
menta od vas traži da, osim pronalaska prigovora, prigovor iznesete u obliku argumenta pa time
vježbate konstruiranje argumenata. Kada god je to moguće, prigovor iznesite u obliku argumenta.
Primjer 1. Autor xy razmatra problem opravdanja oduzimanja slobode pojedincu kao oblik kažnja-
vanja. Pitanje rasprave koje razmatra u svome radu je: Je li opravdano zatvorom kažnjavati pojedince
koji su počinili kazneno djelo? Autor xy zastupa poziciju prema kojoj je mogućnost kažnjavanja poje-
dinaca koji su počinili određeno kazneno djelo zatvorom opravdano. Tezu opravdava na sljedeći na-
čin: Opravdano je ono što smanjuje broj počinitelja kaznenih djela u društvu. Mogućnost odlaska u
zatvor pojedinaca koji su počinili određeno kazneno djelo smanjuje broj počinitelja kaznenih djela.
Dakle, mogućnost odlaska u zatvor je opravdana.
Zapis argumenta:
P1: Opravdano je ono što smanjuje broj počinitelja kaznenih djela u društvu.
P2: Mogućnost odlaska u zatvor pojedinaca koji su počinili određeno kazneno djelo smanjuje
broj počinitelja kaznenih djela.
K: Mogućnost odlaska u zatvor pojedinaca koji su počinili određeno kazneno djelo je opravdana.
Prigovor 1. Na koji se način navedenoj poziciji može prigovoriti? Nakon što ste identificirali te-
meljni argument pozicije, prvo što se razmatra je ispravnost zaključivanja. U ovom slučaju zaključi-
vanje je ispravno pa se ovoj poziciji može prigovoriti samo na sadržajnoj razini – (1) ukazivanjem da
određena pretpostavka nije istinita; (2) prezentiranjem novog argumenta koji će uključivati negaci-
ju konkluzije argumenta koji se dovodi u pitanje; (3) primjerom. U ovom slučaju možemo dovesti u
pitanje istinitost premise Mogućnost odlaska u zatvor pojedinaca koji su počinili određeno kazneno djelo
smanjuje broj počinitelja kaznenih djela. Da bi se istinitost premise dovela u pitanje, mogu se primje-
rice navesti empirijski podaci koji određuju odnos između tipa kažnjavanja i stope kaznenih djela i
prema kojima mogućnost odlaska u zatvor ne smanjuje broj kaznenih djela. Tim bi se empirijskim
podacima, dakle, dovela u pitanje istinitost navedene teze i pozicija bi bila opovrgnuta. U ovom pri-
mjeru iznijeli smo prigovor na sadržajnoj razni ukazivanjem da jedna od pretpostavki nije istinita.
Primjer 2. Autor xy razmatra problem odnosa seksa i ljubavi. Pitanje rasprave na koje u radu poku-
šava odgovoriti je: Je li seks bez ljubavi nemoralan i loš? Autor xy zastupa poziciju prema kojoj je seks
bez ljubavi nemoralan i loš, a tezu opravdava na sljedeći način: Seks bez ljubavi je nemoralan i loš
jer je seks koji je povezan s ljubavlju puniji, humaniji i bolji.
Prigovor 2. Na koji se način navedenoj poziciji može prigovoriti? Nakon što ste identificirali temeljni
argument pozicije, prvo što se razmatra je ispravnost zaključivanja. U ovom slučaju zaključivanje nije
ispravno pa se ovoj poziciji može prigovoriti na razini načina zaključivanja. Naime, ako je nešto punije,
humanije i bolje, ne znači da je ovo drugo nemoralno i loše. Ako je x bolji od y, ne znači da je y loš, već
samo da je gori od x-a ili ako je x veći od y, ne znači da je y malen, već samo da je manji od x-a, itd. Ovo
je primjer logičke pogreške – non sequitur – jer konkluzija ne slijedi iz premisa. Dakle, poziciju valja od-
baciti jer se temelji na logičkoj pogrešci. U ovom primjeru iznijeli smo prigovor na razini zaključivanja
ukazivanjem da argument koji je u temelju pozicije koju zastupa autor xy počiva na logičkoj pogrešci.
Primjer 3. Autor xy razmatra pitanje: Mogu li ribe patiti? Teza koju zastupa je da ribe ne mogu pa-
titi, a tezu opravdava na sljedeći način: Svatko tko ima živčani sustav kao čovjek može patiti. Riba
nema živčani sustav kao čovjek. Dakle, riba ne može patiti.
Zapis argumenta:
P1: Svatko tko ima živčani sustav kao čovjek može patiti.
P2: Riba nema živčani sustav kao čovjek.
K: Riba ne može patiti.
Prigovor 3. Na koji se način navedenoj poziciji može prigovoriti? Nakon što ste identificirali te-
meljni argument pozicije, prvo što se razmatra je ispravnost zaključivanja. U ovom slučaju zaključi-
vanje nije ispravno pa se ovoj poziciji može prigovoriti na razini načina zaključivanja. (Deduktivan)
argument koji se u radu iznosi nije valjan jer možemo zamisliti situaciju u kojoj je istina da svatko
tko ima živčani sustav kao čovjek može patiti i da riba nema živčani sustav kao čovjek, ali da nije
istina da riba ne može patiti. Drugim riječima, možemo zamisliti situaciju u kojoj postoji skup
‘predmeta’ koji pate koji sadrži skup riba i skup ‘predmeta’ koji imaju živčani sustav kao čovjek, a
koji nemaju zajedničke elemente. Grafički tu situaciju možemo prikazati na sljedeći način:
Legenda:
Ž- skup “predmeta” koji imaju živčani sustav kao i čovjek
R - skup riba
P - skup “predmeta” koji pate
Primjer 4. Autor xy razmatra pitanje: Postoji li Bog? Teza koju zastupa je da Bog postoji, a tezu
opravdava na sljedeći način: Bog je savršen, apsolutno dobar, svemoguć i sveznajući budući da je
najviše biće. Ako je Bog savršen, onda i postoji jer savršeno i najviše biće ne bi bilo savršeno i najviše
da ne postoji. Iz navedenih razloga, xy zaključuje da Bog postoji.
Zapis argumenta:
P1: Bog je savršen, apsolutno dobar, svemoguć i sveznajući.
P2: Ako je Bog savršen, onda on i postoji.
K: Bog postoji.
Prigovor 4. Na koji se način navedenoj poziciji može prigovoriti? Nakon što ste identificirali te-
meljni argument pozicije, prvo što se razmatra je ispravnost zaključivanja. U ovom slučaju zaključi-
vanje je ispravno – konkluzija slijedi iz premisa na temelju pravila prirodne dedukcije modus ponen-
do ponens80 – pa se ovoj poziciji ne može prigovoriti na razini načina zaključivanja, već možebitno na
sadržajnoj razini. Prezentirat ćemo novi argument koji će uključivati negaciju konkluzije; drugim
riječima, prezentirat ćemo protuargument: Pretpostavimo da Bog postoji. Ako Bog postoji, onda je
Bog svemoguć, sveznajući i savršeno dobar. Zlo postoji u svijetu. Bog je stvorio sve. Ako je Bog stvo-
rio sve, onda je Bog stvorio zlo. Ako je Bog stvorio zlo, onda Bog nije savršeno dobar. Bog je savrše-
no dobar i Bog nije savršeno dobar je kontradikcija na koju nailazimo u ovom skupu tvrdnji, dakle
prvotnu premisu – Bog postoji, temeljem pravila prirodne dedukcije reductio ad apsurdum81 možemo
odbaciti. Dakle, Bog ne postoji. U ovom primjeru iznijeli smo prigovor na sadržajnoj razini prezen-
tiranjem novog argumenta koji uključuje negaciju konkluzije argumenta koji se dovodi u pitanje.
Primjer 5. Autor xy razmatra pitanje: Postoji li svijet materijalnih predmeta – stabla, cvijeće, kuće,
knjige, ljudska tijela, šibice, mravi...? Teza koju zastupa je da svijet materijalnih predmeta postoji, a
tezu opravdava na sljedeći način: Naša osjetila su pouzdana i daju nam točnu predodžbu o onome
što je izvan nas. Ako vidimo, čujemo, mirišemo, kušamo, diramo materijalne predmete, onda oni
postoje. Vidimo, čujemo, mirišemo, kušamo, diramo predmete. Iz navedenih razloga, xy zaključuje
da svijet materijalnih predmeta postoji.82
Prigovor 5. Na koji se način navedenoj poziciji može prigovoriti? Nakon što smo identificirali te-
meljni argument pozicije, prvo što se razmatra je ispravnost zaključivanja. U ovom slučaju zaklju-
čivanje je ispravno – konkluzija slijedi iz premisa na temelju pravila prirodne dedukcije modus po-
nendo ponens – pa se ovoj poziciji ne može prigovoriti na razini načina zaključivanja, već možebitno
na sadržajnoj razini. U ovom slučaju možemo dovesti u pitanje istinitost premise Naša osjetila su
pouzdana i daju nam točnu prosudbu o onome što je izvan nas. Ako su osjetila pouzdana, onda nas ne
varaju. Ako su osjetila nepouzdana, onda nas varaju. Štap uronjen u vodu nije ravan, a izvan vode
je ravan. Dinja je gorka ako se jede nakon nečeg što je jako slatko, a ako se jede iza nečeg sličnog
okusa, onda je slatka. Ista košulja može u polumraku izgledati plavo, a na svjetlu zeleno. Okrugli
novčić iz određenog kuta izgleda eliptično, itd. Svi navedeni primjeri pokazuju da nas osjetila vara-
ju. Dakle, osjetila nisu pouzdana. Dovođenjem u pitanje istinitost premise opovrgnuli smo poziciju
koju xy zastupa. U ovom primjeru iznijeli smo prigovor na sadržajnoj razni ukazivanjem da jedna
od pretpostavki nije istinita.
Primjer 6. Wilhelm se pita koju boju kose imaju članovi peteročlane obitelji Rauher. Ukoliko pro-
motri koju boju kose imaju, moći će to i zaključiti. Matija ima crvenu kosu. Sara ima crvenu kosu.
Nikola ima crvenu kosu. Goran ima crvenu kosu. Wilhelm, zaključuje, no ne vidjevši petog člana, da
svi članovi peteročlane obitelji Rauher imaju crvenu kosu.
Zapis argumenta:
P1: Matija ima crvenu kosu.
P2: Sara ima crvenu kosu.
P3: Nikola ima crvenu kosu.
P4: Goran ima crvenu kosu.
P5: Matija, Sara, Nikola i Goran su članovi peteročlane obitelji Rauher.
K: Svi članovi obitelji Rauher imaju crvenu kosu.
Prigovor 6. Na koji se način navedenoj ‘poziciji’ može prigovoriti? Nakon što smo identificira-
li temeljni argument ‘pozicije’, prvo što se razmatra je ispravnost zaključivanja. U ovom slučaju
zaključivanje je ispravno – konkluzija slijedi iz premisa s velikom vjerojatnošću (primijetite da je
primjer 6. primjer induktivnog argumenta pa konkluzija ne slijedi nužno iz premisa, već s odre-
đenom vjerojatnošću) – pa se ovoj ‘poziciji’ ne može prigovoriti na razini načina zaključivanja, već
možebitno na sadržajnoj razini. U ovom slučaju navođenjem primjera upućujemo prigovor ‘poziciji’.
Kritički čitajući rad kroz perspektivu elementa protuargumenta, postavljate pitanje Što se tezi koja
se zastupa može prigovoriti? Protuargument je reakcija na argument i tezu koja se zastupa u tekstu.
On uključuje proces i rezultat traženja manjkavosti postavljane pozicije (osnovne teze i argumenta)
autorova teksta te razmatranje mogućih postavki koje se suprotstavljaju postavljenoj (osnovnoj)
tezi. Pritom je iznimno važno distancirati se od vlastita mišljenja. Naime, i u slučajevima kada se
slažete s autorovom tezom vaš je zadatak pronaći manjkavosti teze, koju u tom specifičnom slučaju
zastupate vi i autor. Drugim riječima, čak i kada se slažete s autorom, generirajte protuargument
budući da ti intelektualni procesi rezultiraju slobodom mišljenja i razvijanjem sposobnosti za sa-
gledavanje problema iz različitih perspektiva. Distanciranje od vlastita mišljenja ili preciznije reče-
no, osobnog gledišta na određeni problem, treba zadržati do elementa (6) metodološkog okvira za
analizu i kritiku koji i jest iznošenje vlastite pozicije. Do elementa (6) postavljen je zahtjev za što
objektivnijim pristupom tekstu.
Protuargument:
Trebamo poštovati slobodu pojedinca. Sloboda pojedinca uključuje i isključivo pravo roditelja
da odlučuju o tome što je dobro za njihovu djecu. U tom slučaju je uplitanje države u odlu-
čivanje o tome što je dobro za djecu kršenje slobode pojedinca. Prema tome, država ne treba
štititi interese djece.
Vlastita pozicija:
Teza: Država treba štititi interese djece.
Osnovni pojmovi: Država, djeca
Argument: Budući da su nezreli pojedinci, djeca ne mogu sama štititi svoje interese. Interese
djece treba štititi onaj tko najobjektivnije i najrazumnije može odlučiti što je dobro za djecu, a
to je država. Prema tome, možemo zaključiti da država treba štititi interese djece.
Vaš rad nakon kritičkog čitanja rada rasprave uz korištenje metodološkog okvira za analizu i kritiku
u cijelosti može83 izgledati ovako:
83 Govorimo u terminima mogućnosti zato što kritičko čitanje ne rezultira jednim ispravim rješenjem. Sjetite se da smo naveli u
prijašnjim poglavljima kako je kritičko mišljenje divergentno. Iznimno u segmentu određenja osnovne teze, osnovnih pojmova i
argumenta težimo jednom ispravnom rješenju, no ukoliko smatrate da je neka druga tvrdnja autorova osnovna teza, neki drugi
argument način opravdanja te teze i ako to opravdate, to je dovoljno da se vaše rješenje smatra ispravnim.
Metodološki okvir za analizu i kritiku za pregledne radove (MOZAK 2) predstavlja okvir koji se
primjenjuje na pregledne radove prilikom njihove analize i kritike. Pregledni radovi su radovi u
kojima autor dominantno izlaže određenu temu, a naglasak je na davanju informacija čitatelju o
određenoj temi.
(1) Tema
Prvi element metodološkog okvira za analizu i kritiku za pregledne radove je tema. Pitanje na koje
valja odgovoriti je Koja se tema u radu izlaže? O čemu se u radu govori? Element tema je iznimno važan
zato što se na taj način pokušava na jasan i sažet način iskazati što se u radu razmatra. Važno je,
prema tome, temu izložiti jasno i sažeto.
Tema:
Kognitivne strategije (ponavljanje, elaboracija, organizacija) kao oruđa olakšavanja učenja s po-
sebnim naglaskom na ponavljanje.
84 Kritički pristup usmenom radu je istovjetan. Razlika je samo u načinu kojim 'primatelj' informacija 'prima' informacije –
čitajući ili slušajući.
Prethodno znanje:
Iz iskustva vlastita učenja: (i) strategije koje pomažu u učenju su glasno čitanje, podcrtavanje
teksta, pravljenje bilježaka; (ii) učenje prema sistemu ponavljanje manjeg dijela gradiva – pauza –
ponavljanje gradiva je efikasnije od uzastopnog dugotrajnog ponavljanja gradiva.
Bitne informacije:
Kognitivne strategije su oruđa, instrumenti koji učenicima olakšavaju učenje.
Kognitivne strategije su: ponavljanje, elaboracija, organizacija.
Strategije ponavljanja za jednostavnije zadatke: tiho ili glasno ponavljanje informacija.
Strategije ponavljanja za složenije zadatke: glasno čitanje, doslovne bilješke, podcrtavanje,
označavanje.
Teško je odrediti precizan datum nastanka te kulture moći koja je povela rat pro-
tiv prirode, ali neki će početak tog nerazumijevanja i neprijateljstva potražiti već
u 16. i 17. stoljeću. Prvo, s baconovskim naputkom o potrebi kroćenja prirode i
‘oblikovanju prirode na nakovnju’ te kartezijanskim odvajanjem prirode od čovje-
ka, pri čemu bi čovjek trebao ‘vladati’ i ‘upravljati’ prirodom kao nečim Drugim.
(...) Kao vodeća paradigma ekonomskog rasta misao o prirodnim resursima kao
nepovezanim i izoliranim elementima koje se može nekontrolirano oblikovati
na nakovnju bez ugrožavanja cijelog sustava zadržavala se sve do 70-ih godina
prošlog stoljeća. Tada se sve više počinje upozoravati na preteški konzumerizam
građana zapadnih visokoindustrijaliziranih zemalja, kratkovidnu zaluđenost
progresom i materijalno-ekonomskim rastom, neizdrživ pritisak potrošačkog
društva na okoliš i Zemlju, što kasnije rezultira zagađenim i manje kvalitetnim
životnim prostorom, bolestima, siromaštvom i, kako kaže Reusswig (1993.), ‘sa-
mopropadanjem društva’. Počinju se spominjati ‘granice rasta’ (Meadows i sur.,
1973.), odnosno nagovješćuje se kriza resursa, razgolićuju se ‘mitovi napretka’
(Kalanj, 1994.) (...) Negdje u to vrijeme inauguriran je novi termin koji je trebao,
ne zaustaviti, već kvalitativno preusmjeriti zahuktalu mašinu postratnog gospo-
darskog rasta i razvoja. U Stockholmu 1972. godine, na prvoj UN-ovoj konferen-
ciji o okolišu i razvoju, zagovarala se nužnost etike koja bi pomirila gospodarski
rast i zaštitu okoliša, a kao rješenje za sve veće uništavanje prirode te siromaštvo
i ljudsku bijedu dobili smo koncept održivog razvoja. (Šimleša, 2003, str. 403.)
pročitajte tekst i nakon toga započnite parafraziranje sintagmom – drugim riječima, .... i krenite
izlagati ono što je autor napisao u tekstu, ali ‘svojim riječima’:
Drugim riječima, precizan datum nastanka kulture moći čovjeka nad prirodom
teško je odrediti. Počeci ‘rata protiv prirode’ vezuju se uz 16. i 17. stoljeće i to uz
mislioce Bacona i Descartesa. Bacon je govorio o potrebi kroćenja prirode i ‘obliko-
vanju prirode na nakovnju’, a Descartes o odvajanju prirode od čovjeka prilikom
kojeg čovjek vlada i upravlja. ‘Rat protiv prirode’ vodio se sve do 70-ih godina
prošlog stoljeća. Tada se počelo upozoravati na pretjerani konzumerizam građa-
na zapadnih visokoindustrijaliziranih zemalja, redukciju pojma razvoja samo na
materijalno-ekonomski rast i pritisak potrošačkog društva na okoliš i Zemlju jer
Razumijevanje:
Kognitivne strategije su metode pomoću kojih učenici lakše uče i povećavaju vjerojatnost za
uspjeh. Postoje tri kognitivne strategije: ponavljanje, elaboracija i organizacija. Kognitivna stra-
tegija ponavljanja uključuje (i) za jednostavne zadatke (primjerice85: učenje pjesmice napamet,
učenje tablice množenja, zapamćivanje godina važnih povijesnih događaja): tiho ili glasno po-
navljanje distribuirano u kraće periode; (ii) za složene zadatke (primjerice: učenje opsežnijeg
gradiva iz povijesti): glasno čitanje, pravljenje doslovnih bilježaka i podcrtavanje. Ova kognitiv-
na strategija zahtijeva razlikovanje bitnih od nebitnih informacija.
(5) Povezivanje
Peti element metodološkog okvira za analizu i kritiku za pregledne radove je povezivanje. Pitanje
na koje valja odgovoriti je Na koja se sve područja/discipline tema odnosi? Povezivanje uključuje, osim
interdisciplinarnosti, i element prethodnog znanja gdje se zahtijeva da se staro/prethodno zna-
nje poveže s novim. Povezivanje iz aspekta prethodnog znanja je objašnjeno u elementu prethodno
znanje metodološkog okvira. Povezivanje iz aspekta interdisciplinarnosti još valja objasniti. Ono je
iznimno važno jer se na taj način informacije iz jednog područja prenose i koriste i u nekom drugom
području. U tom kontekstu informacije se promatraju iz različitih gledišta/pozicija/područja/disci-
plina te se na taj način stvara kompleksna slika zbilje povezivanjem različitih disciplina. Poveziva-
njem informacija i njihovim sagledavanjem iz različitih perspektiva stvaraju se preduvjeti za lakše
zapamćivanje i teže zaboravljanje informacija.
Povezivanje:
Tema Kognitivne strategije (ponavljanje, elaboracija, organizacija) kao oruđa olakšavanja učenja s
posebnim naglaskom na ponavljanje odnosi se na područje edukacijske psihologije i didaktike.
(6) Primjena
Šesti element metodološkog okvira za analizu i kritiku za pregledne radove je primjena. Pitanja na
Primjena:
Znanje o kognitivnim strategijama trebaju primjenjivati nastavnici (učiti učenike kognitivnim
strategijama, poticati učenike da koriste kognitivne strategije prilikom učenja, itd.), ali i svaki
pojedinac prilikom učenja. Kao pedagogu, znanje iz kognitivnih strategija može mi pomoći na
način da u svojoj budućoj školi organiziram radionice za učenike na temu kognitivne strategije
te, naravno, prilikom mog vlastitog učenja.
(7) Rasprava
Konačno, sedmi element metodološkog okvira za analizu i kritiku za pregledne radove je rasprava.
Pitanja na koja valja odgovoriti su Koje su bitne informacije u tekstu i možemo li ih dovesti u pitanje? Koje
je pitanje rasprave (ukoliko ga u tekstu nema, postavite ga sami)? Koji je vaš stav? Koje je opravdanje vašeg
stava? Generiranjem pitanja rasprave, problematiziranjem o određenoj temi i postavljanjem problema
otvara se mogućnost za (i) donošenje rješenja; a time i (ii) poboljšanje i razvoj postojećeg stanja stvari.
Rasprava:
Pitanje rasprave: Uče li učenici u školi u zadovoljavajućoj mjeri kako učiti?
Moj stav: Smatram da učenici u školi ne uče kako učiti u zadovoljavajućoj mjeri zato što je uče-
nje u školama gotovo isključivo usredotočeno na učenje sadržaja. U prilog tome isto tako govori
neuspjeh učenika u školi, brojne teškoće učenika u učenju, veliki broj učenika koji odlaze na
privatne instrukcije jer ne znaju kako učiti, učenikov doživljaj učenja kao mučenja, a ne zado-
voljstva i istinske ljudske potrebe.
Tema
Kognitivne strategije (ponavljanje, elaboracija, organizacija) kao oruđa olakšavanja
učenja s posebnim naglaskom na ponavljanje.
Bitne informacije
Kognitivne strategije su oruđa, instrumenti koji učenicima olakšavaju učenje.
Kognitivne strategije su: ponavljanje, elaboracija, organizacija.
Strategije ponavljanja za jednostavnije zadatke: tiho ili glasno ponavljanje
informacija.
Strategije ponavljanja za složenije zadatke: glasno čitanje, doslovne bilješke, podcr-
tavanje, označavanje.
Razumijevanje
Kognitivne strategije su metode pomoću kojih učenici lakše uče i povećavaju vje-
rojatnost za uspjeh. Postoje tri kognitivne strategije: ponavljanje, elaboracija i or-
ganizacija. Kognitivna strategija ponavljanja uključuje (i) za jednostavne zadatke
(primjerice: učenje pjesmice napamet, učenje tablice množenja, zapamćivanje go-
dina važnih povijesnih događaja): tiho ili glasno ponavljanje distribuirano u kraće
periode; (ii) za složene zadatke (primjerice: učenje opsežnijeg gradiva iz povijesti):
glasno čitanje, pravljenje doslovnih bilježaka i podcrtavanje. Ova kognitivna strate-
gija zahtijeva razlikovanje bitnih od nebitnih informacija.
Povezivanje
Tema Kognitivne strategije (ponavljanje, elaboracija, organizacija) kao oruđa olakšava-
nja učenja s posebnim naglaskom na ponavljanje odnosi se na područje edukacijske
psihologije i didaktike.
Primjena
Znanje o kognitivnim strategijama trebaju primjenjivati nastavnici (učiti učenike
kognitivnim strategijama, poticati učenike da koriste kognitivne strategije prilikom
učenja, itd.), ali i svaki pojedinac prilikom učenja. Kao pedagogu, znanje iz kogni-
tivnih strategija može mi pomoći na način da u svojoj budućoj školi organiziram
radionice za učenike na temu kognitivne strategije te, naravno, prilikom mog vla-
stitog učenja.
Rasprava
Pitanje rasprave: Uče li učenici u školi u zadovoljavajućoj mjeri kako učiti?
Moj stav: Smatram da učenici u školi ne uče kako učiti u zadovoljavajućoj mjeri.
Razlozi za: Usredotočenost na učenje sadržaja, ne učenje učenja. U prilog tome
govori neuspjeh učenika u školi, teškoće u učenju, učenje kao mučenje, ne zado-
voljstvo i čovjekova potreba.
Razmotrimo elemente okvira uz postavljanje pomoćnih pitanja primjenom okvira na zadani pri-
mjer (odlomak iz (pismenog86) rada o rezultatima istraživanja).
86 Kritički pristup usmenom radu je istovjetan. Razlika je samo u načinu kojim 'primatelj' informacija 'prima' informacije –
čitajući ili slušajući.
Kritičko pisanje, kao podaktivnost i instrument kritičkog mišljenja, jest refleksivno pismeno izlaga-
nje, ali i analiza, prosuđivanje i vrednovanje informacija. Predstavit će se i analizirati dva oblika re-
fleksivnog pismenog izlaganja – pisanje rada rasprave i pisanje osvrta na rad rasprave. Rad rasprave
87 Istaknut je samo jedan rezultat istraživanja budući da primjer uključuje samo isječke članka o rezultatima istraživanja. Ko-
liko ćete rezultata istraživanja istaknuti ovisi o tekstu koji kritički razmatrate.
• Ispitivanje intuicija. Prije pisanja rada rasprave ili osvrta na rad rasprave razmotrite koji je vaš
intuitivni stav o temi o kojoj se raspravlja. Postavite pitanje: Koji je moj (intuitivni) stav o x-u?
Što bez detaljnog razmatranja i promišljanja mislim o x-u? Imam li i koje je moje opravdanje ili koji
su moji razlozi za tvrdnju x? Primjerice, ukoliko je pitanje rasprave Treba li legalizirati marihu-
anu?, ispitajte vaše intuicije i pitajte se Koji je moj (intuitivni) stav o legaliziranju marihuane i
na kojim razlozima temeljim svoj stav? Vaš ‘intuitivni stav’ je vaša početna pozicija. Početni in-
tuitivni stav u sebi nerijetko sadrži predrasude, pristranost, stereotipe koji se analiziranjem
i razmatranjem smanjuju.89 Ispitivanje intuicija je važan segment u procesu pisanja radova
zato što nam upravo ta (pred)radnja omogućava nadgledanje vlastitoga promišljanja o odre-
đenoj temi i njegove (moguće) promjene.
• Prikupljanje literature. Prije pisanja rada, a poslije ispitivanja intuicija o temi o kojoj se rasprav-
lja, pretražite i prikupite literaturu o temi. Dodatni podaci o određenoj temi su važni jer time
razvijamo bolje razumijevanje teme, pristupamo temi iz različitih perspektiva i prikupljamo
informacije koje su nam potrebne u konstruiranju vlastite pozicije. Količina pretražene i priku-
pljene literature ovisit će o količini vremena kojeg posjedujete za bavljenje određenom temom i
razinom zahtjevnosti postavljenog zadatka. Primjerice, predradnja prikupljanje literature zasi-
gurno će se razlikovati u situaciji pisanja diplomskog rada od situacije pisanja seminarskog rada.
• Kritičko čitanje. Dakako, svakom procesu kritičkog pisanja prethodi faza kritičkog čitanja, po-
sebice u procesu pisanja osvrta na rad rasprave.
Prilikom kritičkog pisanja radova, osim što valja pratiti elemente koji se javljaju u metodološkim
okvirima za analizu i kritiku za pisanje, valja voditi računa i o načinu strukturiranja radova.
88 Kritički osvrt Zelenika (2011) naziva kritički prikaz, kojeg definira kao posebnu vrstu pismenog rada u kojem se prosuđuje i
vrednuje tuđe djelo (knjiga, rasprava, članak). Sličan pojam kritičkom prikazu je pojam recenzije, kojeg Zelenika (2011) definira
kao posebnu vrstu kvalitetnog stručnog djela kojom recenzent treba prosuditi, ocijeniti i vrednovati rezultate tuđeg djela: udž-
benika, priručnika, članka ili drugog pisanog djela. Kritički prikaz i recenzija razlikuju se u tome što je recenzija, prema Zeleniki,
suptilnija, znanstvenija i na višoj razini analiza i ocjena nekog djela nego što je to kritički prikaz. Uz navedeno, recenzija se piše
prije objavljivanja nekog djela, a kritički prikaz nakon objavljivanja nekog djela.
89 Pritom se ne misli da se predrasude, pristranost i stereotipi analiziranjem i razmatranjem u potpunosti gube, već samo sma-
njuju. Naime, poznato je da čovjek ima tendenciju zadržavanja starih vjerovanja. Dakle, njegova su vjerovanja konzervativna,
nerijetko i bez obzira na racionalne razloge za njihovo odbacivanje.
Dio koji slijedi odnosi se na pisanje rada rasprave. Nastojat će se odgovoriti na pitanje Kako dobro
napisati rad rasprave? Rad rasprave je, kao što je rečeno u prijašnjem poglavlju, rad u kojem autor
dominantno raspravlja o nekom pitanju te iznosi neku tezu kao odgovor na postavljeno pitanje
rasprave nastojeći je opravdati.
Razmotrimo elemente okvira uz postavljanje pomoćnih pitanja i navođenje primjera dijelova ra-
zličitih radova rasprave. Obratite pažnju na sadržaj, ali i na strukturu navedenih primjera dijelova
radova rasprave. Oni elementi koji su se detaljno razmatrali u prijašnjim poglavljima priručnika
bilo bi suvišno detaljno razmatrati i na ovome mjestu pa to nije učinjeno.
Uvodni dio
Uvodni dio, kako i sam naziv kaže, uvodi čitatelja u određeno područje koje se razmatra. Uvodom
čitatelj treba biti upoznat s pitanjem, područjem te naposljetku ciljem rasprave.
90 Za postizanje veće objektivnosti u radu, preporuča se pisanje u neutralnoj trećoj osobi i izbjegavanje pisanja u prvoj osobi.
Međutim, kada u radu jasno iznosite vlastiti stav o postavljenom pitanju rasprave, opravdano je pisati u prvoj osobi.
Središnji dio
Središnji dio rada rasprave predstavlja izlaganje teme na način da se (i) izloži i dade osvrt na ono
što su o određenom pitanju rasprave pisali drugi (relevantni) autori; (ii) izloži vlastita pozicija kao
odgovor na postavljeno pitanje rasprave.
Isto tako, istaknite što biste prigovorili autorima koje ste naveli, istaknite što mislite da su manjka-
vosti njihovih pozicija i zašto. Poželjno je da pritom koristite i primjere.
Zaključni dio
Zaključnim dijelom rada ‘zaokružujete’ vašu raspravu u jednu cjelinu. Ovaj dio rada sadrži, uz ele-
mente protuargument i otvorena pitanja, i kratko navođenje pitanja rasprave i odgovora na njega
(osnovnu tezu i argument).
(7) Protuargument
Element protuargument uključuje, kao što je već rečeno, generiranje prigovora određenoj poziciji. Taj
posao je zasigurno lakši ukoliko upućujete prigovor poziciji koju ne zastupate, no uočavanje manjka-
Dodatno: Sažetak
Poželjno je da vaš rad uključuje i sažetak. Sažetak je jezgrovit prikaz cijeloga rada, a ne samo za-
ključka (Silobrčić, 2003). Sadrži otprilike 250 riječi. Sadržajno sažetak uključuje navođenje osnov-
nog cilja rada, pitanja rasprave, osnovne teze i njenog opravdanja. Obično se piše u trećem licu
(primjerice, Autori su istražili...) i u pasivu (primjerice, Istražena je primjenjivost...) ako se radovi pišu
na engleskom jeziku i u području prirodnih znanosti, dok za društvene i humanističke znanosti i
druge jezike nije obavezan navedeni zahtjev. Prema Zeleniki (2011), sažetak ima namjenu da (i)
omogući čitateljima brz i pregledan uvid u zanimljivost i relevantnost određenog rada za njihovo
istraživanje; (ii) posluži javnosti kao informacija o određenom radu. U radu se smješta ili na početku
ili na kraju rada. No, u procesu pisanja, poželjno ga je pisati pri kraju procesa pisanja, ne na početku,
budući da ukratko sadrži sve bitne elemente rada.
Konačno, važno je napomenuti da vaš rad rasprave ne treba nužno uključivati sve elemente okvi-
ra. To će, dakako, ovisiti o vašem stilu pisanja, području rasprave i sl. No ipak, element koji rad
rasprave treba uključivati je – argument, odnosno navođenje onoga što zastupamo i kako to oprav-
davamo, budući da on predstavlja srž rada rasprave. Odstupanja u navođenju drugih elemenata,
a posebice redoslijeda istih, su dopuštena. Valja podsjetiti, kritičko mišljenje je divergentno – ne
postoji jedno točno rješenje.
Zadatak 14. Kritički pročitajte dolje navedene radove rasprave vodeći računa o sadržaju i formi
rada te identificirajte elemente metodološkog okvira za analizu i kritiku za pisanje rada rasprave
(MOZAK 4). Važno je da prije no što prijeđete na sljedeći dio priručnika, samostalno kritički proči-
tate dolje navedene radove. Na taj ćete način, uz kasnije čitanje radova s ponuđenom analizom koja
slijedi u daljnjim dijelovima priručnika, izravno doprinijeti boljem razumijevanju elemenata okvira
i procesu razvoja nadgledanja vlastita učenja.
Zadatak 15. Nakon čitanja i analiziranja navedenih radova rasprave, usporedite i evaluirajte vlastito
kritičko čitanje s ponuđenom analizom, identifikacijom elemenata metodološkog okvira za analizu i
kritiku za pisanje radova rasprave i sugestijama koje slijede u nastavku, redom za svaki navedeni rad.
Sažetak
Nedostatak ljudskog kretanja u suvremenim uvjetima življenja je današnja stvarnost
i nepobitna činjenica. Budući da je tjelesna aktivnost biotička potreba čovjeka, potreban
je veći angažman društva u cjelini, isto kao i svakog pojedinca koji je dužan voditi brigu o
svom tjelesno zdravstvenom statusu. Tjelesna aktivnost ima nezamjenjivu instrumentalnu
vrijednost jer predstavlja najbolje sredstvo za postizanje i održanje zdravlja. Pored toga, tje-
lesna aktivnost ima i intrinzičnu vrijednost zato što omogućava realiziranje i usavršavanje
čovjekovih motoričkih znanja i dostignuća. Smatramo da zapostavljanje tjelesno-zdrav-
stvenog aspekta narušava cjelovitost ličnosti te da stoga svatko ima razloga za redovito
tjelesno vježbanje.
Ključne riječi
tjelesna aktivnost, sport, intrinzične i instrumentalne vrijednosti, razlozi, sposobnosti,
razvoj
Uvod i problem
U ovom radu predmet izučavanja i kritičkog razmatranja jest nedovoljna tjelesna aktivnost
većine stanovništva u današnjim uvjetima života.
Nastojat će se pokazati,
Poželjno je odmah na početku rada jasno istaknuti koji je cilj rada, a ujedno
i krajnji zaključak (osnovna teza, tvrdnja) koji se u radu želi opravdati i u
njega uvjeriti čitatelja.
Kao što se smatra da sportaš koji se paralelno i intelektualno ne obrazuje nije kompletna
osoba, tako i čovjek koji se treba intelektualno obrazovati tijekom cijelog života paralelno
mora voditi brigu i o svojoj tjelesnoj kondiciji i zdravlju, a sredstvo kojim će to postići jest
upravo tjelesna vježba.
Današnja saznanja nedvojbeno nam pokazuju da je stupanj zdravlja ljudi, osim nasljednih
faktora i utjecaja okoline, značajnim dijelom odraz različitih aspekata načina života pove-
zanih s obiteljskom tradicijom, kulturološkim i socioekonomskim okolišem. Niz spoznaja i
istraživanja povezuje kvalitetan način življenja sa stilom života koji podrazumijeva, pored
nepušenja, neovisnosti o alkoholu i drogama, zdravog načina prehrane, otpornosti prema
stresu i infekcijama, tjelesno vježbanje kao važan udio u stvaranju zdravog ljudskog or-
ganizma. Stoga se podrazumijeva da su navedeni faktori u današnjim uvjetima sastavni
dio kulture življenja svakog pojedinca. Da bi takva konstatacija imala uporište, trebamo se
vratiti u prošlost u kojoj su se ljudi više kretali jer su zbog podmirenja osnovnih potreba u
daleko većoj mjeri fizički radili te nisu morali dodatno upražnjavati tjelesnu aktivnost. Da-
našnji život nezamisliv je bez suvremenih tehničkih sredstava, čija je upotreba zamijenila
fizički rad iz prošlosti koji je služio za preživljavanje, što je dovelo do situacije nedostatne
tjelesne aktivnosti. Taj nedostatak moguće je u suvremenom društvu kompenzirati organi-
ziranim grupnim ili samostalnim tjelesnim vježbanjem, koje je postalo neizostavna potreba
i sastavni dio kvalitetnog i zdravog načina življenja svakog suvremenog čovjeka.
Analiza stanja
Ljudi se danas nedovoljno kreću. Šezdeset posto ljudi u svijetu nije dovoljno tjelesno aktiv-
no. Od nekretanja, kao čimbenika smrti, svake godine umire preko 2 milijuna ljudi (Svjet-
ska zdravstvena organizacija, WHO). U Hrvatskoj je situacija daleko složenija jer oko 83%
ljudi nije dovoljno tjelesno aktivno (Bartoluci i sur., 2008.).
Postotak u odnosu na
Područje Broj sudionika ukupan broj sudionika
Natjecateljski sport 280 000 6%
Rekreacija 520 000 11%
Ukupno aktivnih 800 000 17
91 Bartoluci, Škorić, 2008. Zbornik radova 17. ljetne škole kineziologa Republike Hrvatske, str. 468 (Izvor: Državni
zavod za statistiku Republike Hrvatske).
92 U Finskoj je 77% ljudi uključeno u barem jedan oblik rekreacije, a u Hrvatskoj se kontinuirano rekreacijom bavi
manje od 10% stanovništva, Ana Sršen, »Sport ne smije biti ekskluziva pojedinca« http://www.adventuresport.net/
index.php?option=com_sport&task=article&id=779&rid=8&catid=138&Itemid=0.
Rizični čimbenici najviše pridonose bolestima srca i krvnih žila, koje su glavni uzrok smrti u
svijetu.
Broj umrlih od krvožilnih bolesti i postotak u odnosu na ukupnu smrtnost (2005. g. WHO)94
Postotak od ukupne
Područje Broj umrlih u godini smrtnosti
Svijet 17 000 000 30%
Europa 5 000 000 49%
Hrvatska 26 000 50%
93 Kinkela, D., Đonlić, V., Moretti, V. (2008). Cjeloživotno tjelesno vježbanje za održivi razvoj, Zbornik radova Među-
narodne konferencije: Cjeloživotno učenje za održivi razvoj, Plitvice.
94 Ibid.
Na putu prema promijeni statičkog načina života, čovjek vrlo često, iako ima izgrađen po-
zitivan stav o tjelesnom vježbanju, ne uspijeva isto provesti u djelo. Tome svjedoči i istra-
živanje* koje je provedeno sa studentima 1. i 2. godine Filozofskog fakulteta u Rijeci u ak.
2006/07. god., a ono pokazuje da, iako velika većina ispitanih studenata smatra da tjelesno
vježbanje pozitivno djeluje na zdravlje (92%) te da ima niz pozitivnih efekata (73%), većina
se njih (59%) u slobodno vrijeme ne bavi nikakvom tjelesnom aktivnošću te smatraju da
nastava tjelesne i zdravstvene kulture ne bi trebala biti obvezna (60%). Razlog takvog stanja
vjerojatno leži u činjenici da, iako mnogi znaju koje posljedice nosi nekretanje, istovremeno
žele živjeti ležernim životom. Postizanje cilja traži određena odricanja, a kad je tjelesno
vježbanje u pitanju, podaci o nekretanju ukazuju da veliki dio pučanstva naprosto nije spre-
man na takav vid odricanja. Misli tog dijela ljudi vode smjerom da će radije povećavati stu-
panj dugovanja prema vlastitom zdravlju nego propustiti neke manje važne stvari koje si u
određenom trenutku žele priuštiti. Takva stajališta potvrđuje istraživanje njemačke savjet-
ničke tvrtke za marketing Brand-Trust,95 koje je ustanovilo da u novije vrijeme Europljani iz
istočnih zemalja te Azijci preferiraju materijalna dobra za zadovoljenje sreće, dok je onima
iz naprednih zapadnih zemalja ostvarivanje sreće usmjereno prema nematerijalnom luksu-
zu, što uglavnom podrazumijeva zdravlje, održavanje psihofizičke kondicije i obrazovanje.
96 Findak, V., Metikoš, D., Mraković, M. (1994.), str. 449: 'Kako drugačije tumačiti činjenicu da se čitav odgojno-
obrazovni sustav obraća mozgu, a ne čovjeku. Vrednuje se ono što je netko uspio zapamtiti za neku ocjenu, a ne npr.
i stupanj zdravlja (osnovni indikatori stupnja razvoja nekih osobina i sposobnosti: odstupanje u mišićnoj i balastnoj
masi, motoričkim i funkcionalnim sposobnostima). Porast broja tzv. dobrih učenika povezan je i s povećanjem bro-
ja aktualnih ili potencijalno nesposobnih i bolesnih. Zbog svih navedenih činjenica začuđuje stav prema tjelesnoj i
zdravstvenoj kulturi uopće, posebice u školstvu gdje se ponekad taj predmet smatra suvišnim.'
Ukupno gledano, Hrvatska je od 1992. godine, uključujući ljetne i zimske OI, po broju me-
dalja osvojenih po stanovniku, 23. zemlja. Uzimajući u obzir samo osvojene medalje, Hr-
vatska je na svim OI od osamostaljenja do posljednjih ZOI, 53. zemlja svih vremena. Na
posljednjoj ljetnoj Olimpijadi u Pekingu po broju osvojenih medalja Hrvatska je zauzela
57. mjesto. Obzirom na infrastrukturne i financijske uvjete u Ateni, gdje je Hrvatska imala
najuspješnije igre, po toj ljestvici (prema GDP-u) Hrvatska je bila 23. zemlja. Ispred nas
bile su zemlje poput Bahama, Australije, Kube, Estonije, Slovenije, Jamajke, Latvije, Ma-
đarske, Bugarske, Bjelorusije, Grčke, Danske, Armenije, Moldavije, Kazahstana i Namibije.
Navedene zemlje rijetko ćemo okarakterizirati kao »izrazito sportske«, a neke su i daleko
nerazvijenije od Hrvatske.97
Na osnovu iznijetih podataka, postavlja se pitanje za razmišljanje: je li dojam i rašireno mi-
šljenje u Hrvatskoj kao sportskoj zemlji u stvari kompenzacija za nedostatak bavljenja spor-
tom i sportskom rekreacijom većine stanovništva ili se smatra praćenje sportskih događanja
drugih, kroz medije, sportske kladionice i sl., sastavnim dijelom epiteta »sportske nacije«…?
U praktičnom kontekstu opravdanje X-a jest davanje razloga da se čini X. Stoga opravdanje
tjelesnog vježbanja jest davanje razloga za tjelesno vježbanje. Razlozi za bavljenje vrhunskim
sportom i razlozi za bavljenje rekreativnim sportom dijelom se podudaraju a dijelom razlikuju.
To mogu biti isti razlozi, ali drugačije rangirani. U ovom radu prvenstveno ćemo razmatrati ra-
zloge za bavljenje rekreativnim sportom, to jest redovitim tjelesnim vježbanjem velikog broja
ljudi. Razloge za bavljenje vrhunskim sportom razmotrit ćemo samo uzgredno. Nadalje, pr-
venstveno ćemo razmatrati razloge za tjelesno vježbanje, a motive ćemo razmotriti uzgredno.
Stoga se u ovom radu prvenstveno bavimo razlozima zbog kojih bi ljudi trebali biti tjelesno
aktivni, a tek sporedno motivima zbog kojih jesu tjelesno aktivni. U idealnom slučaju ra-
zlozi i motivi se podudaraju, no nažalost često dolazi do osjetnih odstupanja. Na primjer,
Primjeri nam služe da bismo ‘ilustrirali’ našu poziciju i time je približili čitate-
lju. Primjerima naša pozicija postaje jasnija, razumljivija, dostupnija i zanimlji-
vija. Koristite zanimljive primjere u radu jer će oni zadržati čitateljevu pažnju.
može se reći da postizanje dobrog izgleda predstavlja motiv za tjelesno vježbanje u daleko
većoj mjeri nego što bi trebalo biti. Isto tako, roditelji su često motivirani željom da im di-
jete bude vrhunski sportaš, no to ne bi trebao biti razlog da se dijete bavi sportom. Nadalje,
prihvaćamo plauzibilnu pretpostavku da vrijednost neke aktivnosti jest razlog za bavljenje
tom aktivnošću. Stoga razmatranje vrijednosti tjelesnog vježbanja naprosto jest razmatra-
nje razloga za tjelesno vježbanje.98
98 Ovdje nećemo ulaziti u takozvani buck passing account of value kojega su razvili Rawls i Scanlon. Dakle, nećemo
ulaziti u općenito pitanje o tome što dolazi prvo i što ovisi o čemu, vrijednosti o razlozima ili razlozi o vrijednostima.
Tjelesnim vježbanjem postiže se i održava zdravlje. To je najjači ili svakako vrlo jaki razlog
za bavljenje rekreacijom i sportom te za održavanje nastave tjelesne i zdravstvene kulture
u vrtićima, školama i fakultetima. Postizanje i održavanje zdravlja i tjelesne kondicije tre-
balo bi biti prioritet, kako za pojedinca tako i za rukovodstvo države ili lokalne zajednice
koje može poticati različite aktivnosti. U tom svom aspektu, rekreativni sport predstavlja
sredstvo za postizanje zdravlja. Dakle, njegova je vrijednost instrumentalna. Pored toga,
smatramo da je tjelesno vježbanje dobar način postizanja i održavanja zdravlja. To znači
da tjelesno vježbanje vrednujemo i kao dobro sredstvo za postizanje zadanog cilja. Dakle,
vrijednost tjelesnog vježbanja nije samo u vrijednosti cilja do kojeg dovodi već i u tome što
predstavlja dobro sredstvo za postizanje zadanog cilja.
Pored postizanja i održavanja zdravlja, bavljenje rekreacijom i sportom ima i neke druge
instrumentalne vrijednosti, na primjer, dovodi do dobrog izgleda. Smatramo da je posti-
zanje dobrog izgleda sasvim legitiman, ali ne posebno važan razlog za bavljenje navedenim
aktivnostima. Općenito je zanimljivo pitanje zašto se dobar izgled smatra nečim poželjnim.
Može imati intrinzičnu estetsku vrijednost, ali je vjerojatno u najvećoj mjeri poželjan kao
indikator ili simptom funkcionalne sposobnosti i zdravlja organizma.
Sport može dovesti do zarade, no to vrijedi samo za vrhunski profesionalni sport, a ta tema
nije prioritet u ovom radu. Sport može dovesti do promocije zemlje u svijetu. To je sasvim
legitiman razlog, no isto tako vrijedi samo za vrhunski sport.
Sport i sportska rekreacija omogućuju druženje. To je sigurno jedna od vrijednosti bavljenja
sportom i sportskom rekreacijom, a često može biti jedan od motiva za bavljenje istim. Ovo
prvenstveno vrijedi za ekipne sportove, ali i za individualne u mjeri u kojoj se odvijaju u klu-
bovima. Jasno, sport i sportska rekreacija nisu jedini načini okupljanja ljudi te u tom svom
aspektu predstavlja samo jedno od mogućih sredstava za postizanje cilja. Druženje sigurno
ima vrijednost po sebi, no vrijednost druženja ovisi i o vrijednosti aktivnosti oko koje su se
ljudi okupili. Postoje dobri i manje dobri razlozi za druženje. Stoga je sport, ne samo aktiv-
nost koja dovodi do okupljanja, nego i aktivnost koja je vrijedna okupljanja.
Iako postizanje i održavanje zdravlja jest najjači razlog za bavljenje rekreacijom i sportom, to nije
jedini razlog. I kada rekreativni sport ne bi dovodio do zdravlja i dalje bi imao vrijednost, ljudi bi
i dalje imali razloga da se njime bave; kada rekreativno bavljenje sportom ne bi ni poboljšavalo
ni pogoršavalo zdravstveno stanje, i dalje bismo imali razloga da se bavimo tom aktivnošću.99
99 Ovo je varijanta Mooreovog testa izolacije. Vrlo je zanimljivo pitanje je li uopće zamislivo da tjelesno vježbanje
ne dovodi do zdravlja. Naime, budući da tjelesno vježbanje po svojoj biti jest realizacija funkcija organizma i budući
da je realizacija funkcija bitni dio zdravlja, moglo bi se tvrditi da je tjelesno vježbanje nešto što po svojoj biti vodi do
zdravlja te da je zbog toga nezamislivo da tjelesno vježbanje ne dovodi do zdravlja.
100 Težnja k pobjedi konstitutivna je za svako natjecanje; natjecanje naprosto nije natjecanje ako natjecatelji ne
nastoje pobijediti.
Jasno, težnja za usavršavanjem treba biti relativna u odnosu na sposobnost, uvjete tre-
niranja, dob, itd. Stariji sportaši ponekad su frustrirani jer s vremenom postižu sve lošije
rezultate. No, njihova je frustracija neopravdana jer su zanemarili činjenicu da sposobnosti
s godinama slabe. Posjedovanje sposobnosti je nešto što je po sebi dobro, stoga svatko ima
razloga razvijati i usavršavati svoje sposobnosti.
101 John Rawls, A Theory of Justice, Harvard University Press, 1999. (1971), str. 374.
102 Kane, J. E. (1984.), Psihologija i sport, str. 67: 'Različiti tipovi razvoja – tjelesni, intelektualni, emocionalni i
društveni – nisu jednostavno ‘skup’ nezavisnih dijelova, već među njima postoji ‘organsko jedinstvo’… za njega vrijedi
tvrdnja da su organizirani tako da čine ‘cjelinu’ koja je više od zbroja dijelova koji je čine.' Starom izrekom 'U zdravom
tijelu zdrav duh!' ne tvrdi se samo postojanje korelacije između tjelesnog i duševnog zdravlja, već ju se može shvatiti i
u jačem smislu da u nezdravom tijelu zdrav duh naprosto nije moguć. Smatramo da izreku prvenstveno treba shvatiti
u smislu da se u cjelini u kojoj neki dio nije razvijen ne mogu razviti niti ostali dijelovi.
103 Aristotelijanski okvir izgleda posebno primjeren za opravdanje tjelesnog vježbanja prvenstveno zbog ideje telosa
– ideje da organi i sposobnosti imaju funkciju ili svrhu.
Što učiniti?
Uspješan stav prepoznat ćemo ako je njegova primjena prisutna u svakodnevnom životu
čovjeka, a u suprotnom on će ostati prazna fraza. Cjeloživotno tjelesno vježbanje imat će
svoju svrhu ukoliko bude sastavni dio cjeloživotnog učenja o potrebi za kretanjem u uvjeti-
ma hipokinezije. Razmišljanje da je tjelesna aktivnost namijenjena samo za nekog drugog,
u današnjim uvjetima življenja nema odgovarajuće uporište u filozofiji slobodnog vremena i
sporta. Promatranje sportskih događanja i ulaganje u sport i sportske objekte samo s ciljem
postizanja sportskog rezultata neće nadomjestiti biotičku potrebu većine stanovništva za
tjelesnom aktivnošću. Iskonska čovjekova potreba za kretanjem ne može i ne smije biti u
podređenom položaju u odnosu na bilo koju drugu ljudsku aktivnost.
Stoga je potrebno daleko više ulagati u izgradnju sportskih objekata za masovnu tjelesnu ak-
tivnost pučanstva, počevši od školskih dvorana, te omogućavanja svakodnevne tjelesne aktiv-
nosti djece i omladine. Navike redovitog tjelesnog vježbanja treba stvoriti u mladosti jer očito
dosadašnja dva sata tjedno nastave tjelesne i zdravstvene kulture nisu dovoljna za razvijanje
istih. Treba izgraditi dovoljan broj biciklističkih i trim staza, bazena za građanstvo, šetnica,
otvorenih igrališta, itd. Također je potrebno uvoditi u Nacionalne programe redovitu tjelesnu
aktivnost koja će biti prilagođena svim građanima različitih uzrasta i sposobnosti. To podra-
zumijeva da se i u program Cjeloživotnog učenja tjelesno vježbanje uvrsti kao njegov sastavni
dio. Propaganda putem medija treba biti učinkovitija i usmjerena na potrebu bavljenja tjele-
snim vježbanjem i zdravog načina života široke mase ljudi, a ne prvenstveno usmjerena na
postizanje sportskih rezultata, te stvaranjem krivog dojma o većem značaju natjecateljskog
sporta u odnosu na masovno tjelesno vježbanje većine stanovništva. Protivno tome, hvali-
sanje o vlastitoj velikoj sportskoj naciji u situaciji kad je ona pretežito nedovoljno tjelesno
aktivna bit će ništa drugo nego ‘paravan’ s kojim će se navedeni problem kompenzirati.
Redovita primjena tjelesnog vježbanja pojedinca može imati instrumentalnu ili intrinzičnu
vrijednost. Iako instrumentalna vrijednost može biti važnija, ne možemo zanemariti niti
intrinzičnu vrijednost ukoliko ona pokreće većinu stanovništva na tjelesno vježbanje, a da
se pri tom postižu pozitivne antropološke transformacije kod svakog pojedinca. Stoga, tre-
ba promicati te vrijednosti jer su one razlozi za masovno tjelesno vježbanje pod optimalnim
tjelesnim opterećenjem.
U zaključnom dijelu rada ukratko prikažite vašu poziciju i način kako ste je
opravdali.
Sažetak
Unatoč činjenici da se neki oblici afirmativne akcije (poglavito praksa kvota) primjenju-
ju u praksi zemalja tzv. razvijene demokracije već gotovo tri desetljeća, polemike o njihovoj
moralnoj i zakonskoj opravdanosti ne jenjavaju. Cilj je ovog ogleda višestruk: (i) konsta-
tirati postojanje različitih oblika spolne diskriminacije; (ii) razmotriti pitanje opravdava-
ju li spolne različitosti spolnu diskriminaciju; (iii) izložiti argumente pro et conra prakse
afirmativne akcije u domeni spolne diskriminacije, (iv) braneći sam koncept afirmativne
akcije, ukazati na mogući pravac izbjegavanja najtežih prigovora kroz prijedlog umjerene
afirmativne akcije. U članku se ukratko konstatira postojanje diskriminacijskih društve-
nih praksi u formi otvorene i prikrivene diskriminacije te razmatra povijesno-teorijska
pozadina spolne diskriminacije i razlozi zbog kojih je takva diskriminacija pogrešna. Na-
kon razmatranja dvije vrste argumenata u prilog afirmativne akcije - onih koji počivaju na
kompenzacijskim i utilitarističkim načelima pravednosti – detaljno se razmatraju ključni
prigovori praksi afirmativne akcije. Konačno, oslanjajući se na argumente za i protiv prakse
afirmativne akcije, predlaže se razlikovanje između tzv. stroge afirmativne akcije, kojoj od-
govara naziv obrnute diskriminacije, i programa umjerene afirmativne akcije, unutar koje
se napušta koncept pozitivne ili obrnute diskriminacije.
Sažetak kao kratki prikaz sadržaja rada pomoću kojeg se čitatelju omogućuje
brzi pregled rada može sadržavati prikaz (i) cilja ili ciljeva rada; u skladu s
postavljenim ciljem ili ciljevima (ii) rezultate rada, koja ujedno predstavljaju
strukturu rada. U ovom slučaju autorica jasno piše da se u radu (i) konstatira
Programi afirmativne akcije104 imaju svoje pobornike i kritičare. Unatoč činjenici da se neki oblici
afirmativne akcije primjenjuju u praksi zemalja tzv. razvijene demokracije već gotovo tri desetlje-
ća, polemike o njihovoj moralnoj i zakonskoj opravdanosti ne jenjavaju. Cilj je ovog članka izlo-
žiti argumente pro et conra prakse afirmativne akcije u domeni spolne diskriminacije te, braneći
sam koncept afirmativne akcije, ukazati na mogući pravac izbjegavanja najtežih prigovora. Argu-
mentacija koju navodim nije izvorno kreirana samo za slučaj spolne diskriminacije već i za druge
vrste (anti)diskriminacijskih praksi. Razmatrajući stavove za i protiv ograničit ću se , međutim,
samo na slučaj spolne diskriminacije referirajući pritom isključivo na zemlje koje u većoj ili manjoj
mjeri uvažavaju načela liberalne demokracije (jer je narav i rasprostranjenost spolne diskrimi-
nacije te potreba za primjenom određenih vrsta anti-diskriminacijskih praksi potpuno različita
u zemljama liberalne demokracije od onih u tzv. patrijarhalnim tradicionalističkim zemljama).
U prvom ću dijelu ukratko konstatirati postojanje diskriminacijskih društvenih praksi u
formi otvorene i prikrivene diskriminacije, povijesno-teorijsku pozadinu spolne diskrimi-
nacije te razloge zbog kojih je takva diskriminacija pogrešna. U drugom dijelu ću izložiti
dvije vrste argumenata u prilog afirmativne akcije: one koji počivaju na kompenzacijskim i
utilitarističkim načelima pravednosti. U trećem dijelu prikazat ću ključne prigovore praksi
afirmativne akcije. Konačno, oslanjajući se na argumente za i protiv prakse afirmativne ak-
cije, predložit ću razlikovanje između tzv. snažne afirmativne akcije (SAA), kojoj odgovara
naziv obrnute diskriminacije, i programa umjerene afirmativne akcije (UAA). Pokušat ću
argumentirati u prilog zakonske i moralne opravdanosti i djelotvornosti UAA.
U uvodom dijelu rada poželjno je napisati, kako i u sažetku, cilj ili ciljeve
rada; strukturu rada, odnosno ono što će pojedini dio rada sadržavati: U
prvom dijelu rada ukratko ću konstatirati ... U drugom dijelu rada izložit ću...Za
razliku od sažetka, u ovom uvodnom dijelu rada autorica je istaknula osnov-
nu tezu, iako u obliku nastojanja - Pokušat ću argumentirati u prilog zakonske
i moralne opravdanosti i djelotvornosti UAA – no osnovna se teza dade iščitati
i glasi: Umjerena afirmativna akcija je moralni i zakonski opravdan postupak
ukidanja postojeće zakinutosti žena i treba je provoditi.
1 Želim odmah na početku napomenuti da pod pojmom 'afirmativne akcije' ne mislim ništa više i ništa manje od
preferencijalnog tretmana određenih društvenih skupina – od žena do različitih manjinskih skupina.
Iznimno je važno razjasniti osnovne pojmove rada. Takvo će razjašnjenje smanjiti mogućnost
nerazumijevanja i moguće pogrešne interpretacije pozicije koja se na određenim osnovnim poj-
movima temelji.
Drugim riječima, koristim pojam u najopćenitijem smislu u kojem se neka skupina planski i organizirano preferira
prilikom zapošljavanja, upisivanja, napredovanja i sl. U praksi je uobičajena klasifikacija programa afirmativne akcije
na one koje uključuju kvote ili ciljane brojčane rezultate i one koje zahtijevaju kvalitativno povlašteni tretman jedna
skupine nad drugima. Međutim, u članku neću posebno diskutirati opravdanost niti kvantitativnog niti kvalitativnog
programa afirmativne akcije, već samo načelnu opravdanost programa.
da u pravilu žene zarađuju manje od muškaraca za istu vrstu posla, da češće od muškaraca
obavljaju slabije plaćene poslove, daleko su rjeđe zastupljene na važnijim, višim i odgovor-
nijim mjestima i da, konačno, žene s istim kvalifikacijama i relevantnim zaslugama dale-
ko sporije napreduju od svojih muških kolega.105 Statistike, međutim, ne otkrivaju da u
podlozi ovakvog društvenog položaja žena leže dva različita oblika spolne diskriminacije:
otvorena i prikrivena diskriminacija.106
1. OTVORENA DISKRIMINACIJA. Diskriminacija je otvorena u slučajevima u kojima je
žena diskriminirana zato jer je žena. Uzroci i razlozi takve diskriminacije mogu biti razno-
vrsni: od pukih predrasuda (odbojnost prema ženama u javnim djelatnostima, stav da muš-
karci moraju zarađivati više od žena ili da žena ne smije biti nadređena muškarcu i sl.) do
uvjerenja kako su žene manje sposobne i prilagođene djelovati u javnoj ili poslovnoj sferi,
manje kompetitivne, previše iracionalne i sl. Ovaj tip diskriminacije ilustriraju stereotipne
situacije u kojima poslodavci ne žele zaposliti upravo ženu vjerujući da je javna domena ili
određeni posao primjereniji muškarcima.
Uvjerenje o inferiornosti i nepoželjnosti žena u javnoj domeni ima svoju dugu povijest i
teorijski razrađeniji oblik u esencijalističkim stavovima istaknutih mislilaca poput
Dobro je dati povijesni pregled ideja značajnih autora koje su povezane s proble-
mom rasprave (element već rečeno). Ovdje je važno naći mjeru – valja odabrati
samo relevantne autore i navesti njihove ključne teze najznačajnije za raspravu.
105 Vidi, primjerice, Good for Business: Making Full Use of the Nation's Human Capital, A Fact-Finding Report of the
Federal Glass Ceiling Commission, March 1995; Neumark, D., Blank,R. and Van Nort, K., (1995), Sex Discrimination
in Restaurant Hiring: An Audit Study , National Bureau of Economic Opportunity Working Paper, No. 5024; The Status
of Equal Opportunity in the American Workforce, EEOC, Office of Communications, 1995. etc. Treba napomenuti da su
najdostupniji statistička istraživanja provedena u SAD-u. Međutim, nema razloga pretpostaviti da je situacija u većini
zemalja tzv. svijeta razvijene demokracije bitno drugačija.
106 Ova distinkcija odgovara distinkciji između primarne i sekundarne diskriminacije koju nalazimo kod M.A. Warren.
Vidi, Warren, M.A., (1977), "Secondary Sexism and Quota Hiring", Philosophy and Public Affairs, Vol. 6, No. 3. Preferiram,
međutim, pojmove otvorene i prikrivene diskriminacije kako bi se izbjegla konfuzija s pojmovima primarne diskrimina-
cije, koja referira na diskriminaciju žena, i sekundarne, koja referira na diskriminaciju muškaraca unutar programa AA.
112 Kohlberg, L., (1981), The Philosophy of Moral Development: Moral Stages and the Idea of Justice, San Francisco,
Harper & Raw
113 Vidi u Okin, S., (1990), "Thinking like a Woman", u D. Rode (ur.), Theoretical Perspectives on Sexual Difference, Yale
University Press.
114 Zapazimo da prikrivena diskriminacija nije skriveni oblik otvorene spolne diskriminacije. Dakako, da ono što mi
nazivamo otvorenom diskriminacijom može poprimiti prikrivenije forme zbog zakonske regulative koja zabranjuje
spolnu diskriminaciju. Međutim, ovdje se pod prikrivenom diskriminacijom ne referira na skrivanje ili prikrivanje
realno diskriminacijske prakse utemlejne na predrasudama i uvjerenjima o ženskoj inferiornosti u javnoj domeni, već
na posebnu vrstu diskriminacije koja je motivirana profitom.
Kada se u radu navodi što se nastoji postići u određenom dijelu teksta, čita-
telj biva upoznat s autoričinim namjerama i vođen kroz tekst, što olakšava
razumijevanje i zadržava čitateljevu pažnju.
Poželjno je navoditi primjere u radu jer se na taj način čitatelju teza približa-
va i ilustrira pa time postaje razumljivija i zanimljivija.
prosječna žena je manje fizički snažna i agresivna od prosječnog muškarca ili prosječna žena
pokazuje više brige, suosjećanja i više je sklona pomoći od prosječnog muškarca. Budući
da su u tim aspektima žene i muškarci nejednaki, prema standardom stajalištu slijedi da
***
115 Štoviše, upravo je i dominantna tendencija u kojoj se tvrdi da su muškarci i žene različiti. Vidi primjerice,
Giligan,C.,(1982), In a Different Voice, Cambridge, Mass., Harvard University Press; Kohlberg, L., et all, (1978), Asse-
sing Moral Stages: A Manual, Cambridge, Mass., HArvard University Press.
116 Miller, J.B., (1976), Toward new psychology of Women, Boston, Beacon
117 Broverman, I.K, and al.,(1972), "Sex-Role Stereotypes: A Current Appraisal", Journal of Social Issues, No. 28/2.
118 Elster, J., (1982), Sour Grapes u A. Sen i B. Williams (ur.). Utilitarsim and Beyond, Cambridge, Cambridge Uni-
versity Press.
119 Primjerice, Ferguson, A., (1977), "Androgyny as an Ideal for Human Development" u M. Vetterling-Braggin i dr.
(ur.), Feminism and Philosophy, Totowa, NJ: Littlefield, Adams.
***
Dakle, sada se možemo vratiti na pitanje postavljeno na početku ove rasprave o spolnim ra-
zličitostima: opravdava li postojeća različitost između žena i muškaraca nejednak tretman?
120 Wolgast, E., (1980), Equality and the Rights of the Women, Ithaca, NY: Cernall University Press.
121 Midgley, M. i Huges, J., (1983), Woman's Choices, London, Weidenfeld and Nicholson.
122 Vidi u Annas, J., (1993), "Woman and the Quality od Life: Two Normas or One", u M.C. Nussbaum i A. Sen, The
Quality of Life, Oxford, Oxford University Press.
Nedvojbeno je potrebno razjasniti što točno znači u standardnom stavu da jednaki trebaju
biti tretirani jednako, a nejednaki nejednako.
P. Singer, primjerice, smatra da nejasan i proizvoljan pojam jednakosti koji se koristi u stan-
dardnom stajalištu krši temeljni moralni princip - princip jednakog tretiranja svačijeg in-
teresa.123 Temeljna klauzula svih legislativa koje se tiču ljudskih prava jest da svaka osoba,
bez obzira na različitosti, ima pravo na jednak tretman, što znači da svaka osoba ima pravo
na iste mogućnosti u pogledu stjecanja ili pristupa društvenim dobrima i na istu zaštitu od
strane vlasti.124 Ako je, dakle, pravo na jednak tretman definirano kao pravo na jednakost u
dostupnosti neke mogućnosti, slijedi nedvosmisleno da je da spolna diskriminacija - kako
otvorenog tako i prikrivenog tipa - moralno i zakonski nedopustiva.
Pokušat ćemo u nastavku pokazati
Vodite čitatelja kroz rad i navedite koja je namjera dijela rada koji slijedi.
123 Singer, P., (1978), "Is Racial Discrimination Arbitrary?", Philosophia, Vol. 8, No. 2-3.
124 Treba istaknuti da ovdje slijedim definiciju R. Dworkina. Dworkin, R. (2000), Sovereign Virtue, Cambridge, Mass.,
Harvard University Press.
Vodite čitatelja kroz rad i navedite koja je namjera dijela rada koji slijedi.
ključne argumente u korist potrebe ustanovljavanja i primjene ovog tipa društvene prakse.
Argumente u korist programa AA možemo svrstati u dvije skupine: u prvu skupinu svrsta-
vaju se argumenti orijentirani na prošlost (backward looking), a u drugu oni orijentirani na
budućnost (forward looking).125 Prva linija argumentacije, orijentirana na prošlost, naglaša-
va potrebu kompenziranja šteta osobama ili skupinama koje su proistekle iz spolne diskri-
minacije u prošlosti, dok je druga argumentacijska linija, ona orijentirana na budućnost,
usredotočena na ustanovljavanje budućeg društva u kojem neće biti diskriminacije ili će ona
biti u znatnoj mjeri smanjena. Prva skupina argumenata, tako, temelji se na principu kom-
penzacijske pravde i pretpostavlja deontološki etički pristup, dok je druga skupina argume-
nata utemeljena na principu korisnosti te, posljedično, pretpostavlja konsekvencijalistički
ili čak utilitaristički etički pristup.
125 Ova se distinkcija uobičajila u literaturi o AA. Vidi. Nagel, T., (1977) "Introduction" u M. Cohen, T. Nagel, T.
Scanlon (ur.), Equality and Preferential Treatment, Princeton, Princeton University Press; Fullinwider, R.K., (1980),
The Reverse Discrimination Controversy, Totowa, N.J.: Rowman and Littlefield; Goldman, A., (1979), Justice and Reverse
Discrimination, Princeton: Princeton University Press.
126 Vidi debatu o ovom argumentu u M. Cohen, T. Nagel, T. Scanlon (ur.), Equality and Preferential Treatment, Prince-
ton, Princeton University Press; Fullinwider, R.K., (1980), The Reverse Discrimination Controversy, Totowa, N.J.: Row-
man and Littlefield; Goldman, A., (1979), Justice and Reverse Discrimination, Princeton: Princeton University Press;
Boxill, B.R., (1978), "The Morality of Preferential Hiring" Philosophy and Public Affairs 7, No.3; Mosley, A.G. i Capaldi,
N.,(1996), Affirmative Action: Social Justice or Unfair Preference?, Totowa, N.J.: Rowman and Littlefield.
PRISTUP ORIJENTIRAN NA BUDUĆNOST. Temeljni cilj programa AA, prema ovom pri-
stupu, nije kompenzacija zbog diskriminacije u prošlosti već stvaranje budućeg dobra - i to,
kako neposredno moralnih dobara (više jednakosti, više pravednosti), tako i prudencijalnih
dobara (više mogućnosti za sve i sl.) - koji će dokinuti podređeni društveni položaj žena.
Ovaj tip argumentacije općenito se temelji na pretpostavci da povlašteni tretman žena pred-
stavlja strategiju koja će društvo u cjelini učiniti boljim. Pretpostavlja se da programi AA
dosljednije štite prava jer stvaraju društvo u kojem će kršenje prava biti smanjeno, ako ne
već u potpunosti ukinuto. Osim ove općenite forme argumenta, dva specifičnija argumen-
ta navode konkretna buduća dobra koja slijede iz primjene AA programa: argument uzora
(role-model) i argument raznovrsnosti (diversity). Argument uzora polazi od pretpostavke
da svi imamo stanovitu potrebu za uzorima jer nas ohrabruje saznanje da drugi poput nas
mogu biti uspješni. Povlašteni tretman žena omogućuje ženama da u mjeri većoj nego do
sada zaposjednu poželjnije i bolje plaćene pozicije. Posljedično, privilegirani tretman žena
bi mladim ženama osigurao uzore i tako premostio postojeći problem samoispunjavajućih
predviđanja koji navode te iste mlade žene da odustanu ili ne uspiju.127
Nadalje, privilegirani ili povlašteni tretman žena, dolaskom žena na neke ključne društve-
ne pozicije, osigurao bi više raznovrsnosti nego do sada kada ključne položaje zauzimaju
muškarci što bi, posljedično, osiguralo širu osnovu za djelovanje. Primjerice, kada bi žene
zauzimale ključne javne položaje, predstavljanje ili zastupanje bilo bi daleko kompletnije.
Raznovrsnost je posebno nužna u politici, policiji ili socijalnim službama jer žene daleko
autoritativnije mogu zastupati interese žena, daleko lakše zadobiti povjerenje žena i da-
leko djelotvornije rješavati neke od njihovih problema.128 U tom smislu, smatra se da AA
programi promiču vrijednost raznovrsnosti i pluralnosti. Kako i ovaj pristup, poput kom-
penzacijskog, percipira spol kao moralno relevantan kriterij prilikom zapošljavanja, može-
mo zaključiti da prakse AA općenito pretpostavljaju da je spolna pripadnost bitan kriterij
prilikom zapošljavanja.
127 Vidi, Thomson, J.J. (1977), "A Preferential Hiring", u M. Cohen, T. Nagel i T. Scanlon (ur.) Equality and Preferential
Treatment, Princeton: Princeton University Press; Goldman, A., (1979), Justice and Reverse Discrimination, Princeton:
Princeton University Press; Koggel, C.M., (1997), "Expanding the Role of Role Modelling", u W. Cragg i C. Koggel (ur.),
Contemporary Moral Issues, Toronto: McGraw-Hill Ryerson.
128 Bergmann, B., (1996), In Defense of Affirmative Action, NewYork, Basic Books.
Jasno istaknite opravdanja određene tvrdnje i tvrdnju, koji zajedno čine ar-
gument. Dobro je to činiti jasno i razgovijetno.
Primjerice:
X se opravdava (ili može opravdati ili nastoji opravdati) na sljedeće načine:
Prvo, ...
Drugo, ...
Treće, ...
129 Thomson, J.J. (1977), "A Preferential Hiring", u M. Cohen, T. Nagel i T. Scanlon (ur.) Equality and Preferential
Treatment, Princeton: Princeton University Press.
130 Nagel, T. (1973), "Equal Treatment and Compensatory Justice", Philosophy and Public Affairs 2, No. 4.
131 Dworkin, R. (1986) A Matter of Principle, Cambridge. Mass., Harvard University Press; Dworkin, R., (2000), Sove-
reign Virtue, Cambridge, Mass., Harvard University Press.
132 Newton, L., (1973), "Reverse Discrimination as Unjustified", Ethics, Vol. 83.
133 Blackstone, W.T., (1975), "Reverse Discrimination and Compensatory Justice", Social Theory and Practice, Vol. 3,
No. 3; Newton, L., (1973), "Reverse Discrimination as Unjustified", Ethics, Vol. 83.
134 Newton, L., (1973), "Reverse Discrimination as Unjustified", Ethics, Vol. 83; Newton, L. (1978), "Bakke and Davis:
Justice, American Style", National Forum (The Phi Kappa Phi Journal), Vol. LVIII, No. 1.
135 Sher, G., (1975), "Justifying Reverse Discrimination in Employment", Philosophy and Public Affairs, Vol. 4, No. 2.
136 Pojman, L.P., (1992), "A Moral Status of Affirmative Action" Public Affairs Quarterly, Vol. 6, No.2. Blackstone, W.T.,
(1975), "Reverse Discrimination and Compensatory Justice", Social Theory and Practice, Vol. 3, No. 3.
137 Pojman, L.P., (1992), "A Moral Status of Affirmative Action" Public Affairs Quarterly, Vol. 6, No.2. Blackstone, W.T.,
(1975), "Reverse Discrimination and Compensatory Justice", Social Theory and Practice, Vol. 3, No. 3.
138 Sher, G., (1975), "Justifying Reverse Discrimination in Employment", Philosophy and Public Affairs, Vol. 4, No. 2;
Blackstone, W.T., (1975), "Reverse Discrimination and Compensatory Justice", Social Theory and Practice, Vol. 3, No.
3; Newton, L., (1973), "Reverse Discrimination as Unjustified", Ethics, Vol. 83.
139 Pojman, L.P., (1992), "A Moral Status of Affirmative Action" Public Affairs Quarterly, Vol. 6, No.2.
Vodite čitatelja kroz rad na način da ukažete na ono što ste do sada izložili i
razmotrili te navedite što ćete nastojati učiniti u dijelovima rada koji slijede.
Kako je i UAA vrsta afirmativna akcije, a budući da se radi o prijedlogu koji na neki način
oslabljuje izvorni oblik afirmativne akcije, predlažem da uobičajene programe afirmativne
akcije na koje se u kritikama referiralo nazivamo strogom afirmativnom akcijom (SAA).
Prije toga, podsjetimo se konteksta u kojem se uopće raspravlja o pravednosti progra-
ma stroge afirmativne akcije (SAA). Budući da otvorena i prikrivena diskriminacija po-
vređuju pravo žena na jednak tretman, žene kao građanke nemaju iste mogućnosti da
postignu željenu društvenu poziciju, posao i standard kojeg imaju muškarci. Statistike
potvrđuju da su muškarci u privilegiranom položaju, tj. da ostvaruju stanovita dobra
upravo zbog postojanja ove nepravednosti. Vlast svake zemlje ima obvezu jednako se
brinuti o sudbini svih svojih građana, što znači ispravljati ovakve nepravednosti na
najbolji mogući način. Treba reći da kritičarima SAA nije cilj braniti praksu primarne
diskriminacije nad ženama, već dokazati da praksa SAA nije primjereno sredstvo vlasti
za ispravljanje takvih nepravednosti. Preciznije, čini se da smatraju da SAA proizvodi
jednaku vrstu zla koju generira i primarna diskriminacija (u otvorenom ili prikrivenom
smislu) ili čak i veću.
U potpunosti bih se složila sa
svakim tko tvrdi da dva zla ne mogu proizvesti dobro. Međutim, možemo li u potpunosti
izjednačiti zlo primarne diskriminaciju i SAA? Ne bih rekla. R. Dworkin, primjerice, isprav-
no primjećuje da je primarna diskriminacija zloćudna vrsta diskriminacije, tj. zloćudnija u
odnosu na SAA jer odražava uvjerenja i predrasude usmjerene protiv žena. Naprotiv, prak-
sa SAA nije izraz bilo kakvih predrasuda i stereotipa, već praksa nastala sa željom da ih
se iskorijeni. Branitelji SAA, očito i s dozom osjećaja krivnje, često naglašavaju da je SAA
nužna, ali samo na kratki rok kako bismo izbrisali dugoročne nepravedne posljedice spolne
diskriminacije koje se ne mogu riješiti na drugi način. Što god mislili o SAA, valja naglasiti
da moralni status primarne diskriminacije i SAA ne može biti identičan.140
Tek sada je moguće napraviti korak dalje od Dworkinova stava. On je nedvojbeno u pravu
kada naglašava kako su uzroci ili motivacija za neko djelovanje ključni općeniti aspekti koji
140 Dworkin, R., (2000), Sovereign Virtue, Cambridge, Mass., Harvard University Press
(i) prigovore zakonskom statusu programa SAA; (ii) argumente protiv kompenzacijskog
opravdanja SAA, uključujući i opravdanje diskriminacije nad muškarcima; (iii) kritiku pre-
ma kojoj programi SAA zamjenjuju kriterij nagrađivanja prema zaslugama spolno obojenim
kriterijima. Međutim, ne smatram da su ovi progovori pogubni za praksu afirmativne ak-
cije. Naprotiv, smatram da je moguće izbjeći ove prigovore unutar programa umjerene afir-
mativne akcije, koje ću pokušati braniti. Strategija obrane UAA temeljit će se na stanovitim
oslabljenim verzijama kako kompenzacijskog tako i utilitarističkog pristupa.
***
141 Treba napomenuti da Dworkin povlači ovu distinkciju raspravljajući isključivo problem rasne diskriminacije.
Međutim, nema razloga ne pretpostaviti da bi u tom smislu pravio razliku između rasne i drugih vrsta diskriminacije.
Dworkin, R., (2000), Sovereign Virtue, Cambridge, Mass., Harvard University Press
1. zakonska opravdanost, tj. treba poštivati pravo svake osobe na jednake mogućnosti i
jednaku zaštitu vlasti;
2. moralna opravdanost, što znači da se ne smije nametati nevinim osobama obveze da
nadoknađuju prošle nepravde ili budu žrtve stvaranja boljeg društva;
3. poštivanje zasluga ili kvalifikacija kao prima facie razlog za nagrađivanje, tj. načelo pre-
ma kojem svatko treba biti nagrađivan sukladno njegovim individualnim zaslugama.
142 Rawls, J., (1971), A Theory of Justice, Harvard University Press; Dworkin, R. (2000), Sovereign Virtue, Cambridge,
Mass., Harvard University Press.; Wasserstorm, R, (1978), "A Defence of Programs of Preferential Treatment", Natio-
nal Forum (The Phi Kappa Phi Journal), Vol. LVIII, No.1.pp 15-18.
143 See, Ingram, D., (2000), Group Rights, Lawrence, University Press of Kansas.
144 Vidi u Goldman, A.I., (1987) , "Foundations of Social Epistemics", Sythese, br. 73; Goldman, A.I., (1991),"Episte-
mic Paternalism: Communication Control in Law and Society", The Journal of Philosophy, Vol. LXXXVIII, No. 3.
145 Unatoč važnosti i zanimljivosti ove rasprave, ona nadilazi ciljeve ovog rada.
146 Sistem slabih kvota M.A. Warren temelji se na sličnoj argumentaciji. Vidi u Warren, M.A. (1977), "Secondary
Sexism and Quota Hiring", Philosophy and Public Affairs, Vol. 6, No. 3,; Sher, G., (1975), "Justifying Reverse Discrimi-
nation in Employment", Philosophy and Public Affairs, Vol. 4, No. 2.
Diskriminacija i klasifikacija
Dva su prigovora koja je moguće uputiti prijedlogu UAA koje bih željela razmotriti:
jedan bi mogao biti upućen od strane protivnika praksi afirmativne akcije, a drugi od nje-
zinih zagovornika.
Prvi prigovor temelji se na pitanju zakonskog statusa UAA. Naime, obzirom na postavljene desi-
derate, može se reći da, čak i kad bi UAA uistinu uspio neutralizirati neravnopravnosti u natjeca-
njima i ostvariti bolje društvo izjednačenih šansi te čak i pod pretpostavkom uvažavanja objek-
tivnog kriterija načela zasluga - još uvijek ostaje prigovor da se krši pravo na jednake mogućnosti
i zahtjev za jednakom zaštitom svih građana. Može se primijetiti da UAA još uvijek diskriminira
muškarce jer će šanse muškaraca za dobivanje posla biti manje nego njegove jednako kvalifi-
cirane protukandidatkinje. Ili, može se reći da, iako je smanjivanje šansi muškaraca moralno
opravdano, još uvijek će biti riječi o zakonski nedopustivom kršenju klauzula o jednakim moguć-
nostima i jednakoj zaštiti koje su proklamirane u svim ustavima liberalno-demokratskog svijeta.
Da bismo pokazali kako ovaj prigovor nije opravdan, zamislimo nekoliko situacija.
Zamislimo
Autorica je kao opravdanje svoje tvrdnje da UAA ne krši pravo svake oso-
be na jednake mogućnosti i jednaku zaštitu vlasti upotrijebila tzv. misaoni
147 Ističe se da su zaključci istraživanja, iako je ono ciljano poglavito na ustanovljavanje rezultata primjene programa
afirmativne akcije na problem rasne diskriminacije, indikativni i za druge oblike primjene programa afirmativne akci-
je. Dworkin, R. (2000), Sovereign Virtue, Cambridge, Mass., Harvard University Press.
najprije situaciju u kojoj su svi kandidati za neki posao muškarci s jednakim kvalifikacijama.
Vrlo je vjerojatno da će u toj situaciji presuditi neke irelevantne osobine u smislu elegancije,
elokvencije, prvog dojma koji kandidat ostavlja, hobija, karakternih preferencija poslodav-
ca i sl. Rijetko tko bi se u takvoj situaciji pozivao na gore spomenuta ustavna prava ili oka-
rakterizirao situaciju kao diskriminirajuću. Naprosto, klasifikacija se morala obaviti, a svaka
selekcija nije zloćudna diskriminacija. Zamislimo sada situaciju u kojem su za isti posao
prijavljeni jednako obrazovani kandidati oba spola. Selekcija treba biti obavljena. Ukoliko
se primjeni UAA, pored kvalifikacija, drugi odlučan kriterij bit će spolna pripadnost. Prihva-
ćamo da spol nije i ne smije biti ključni relevantni kriterij zapošljavanja, jednako kao što to
ne smije biti izgled ili hobiji. Analogno, primjena UAA će biti neustavna samo ukoliko smo
spremni tvrditi da je svaki slučaj odabira između jednako kvalificiranih - po izgledu, elegan-
ciji, hobijima i sl. - slučaj kršenja ustavnih prava. Ukratko, izbor žene unutar UAA programa
nije ni približno maligno diskriminatoran prema muškarcima kao što je to bilo koji slučaj
primarne ili sekundarne (obrnute) diskriminacije koji krši jedino relevantan kriterij pri
zapošljavanju – kriterij zasluga i kvalifikacija.
Upravo radi razrješavanja ovog pitanja valja razdvojiti pojam diskriminacije koji se pojav-
ljuje unutar UAA od onoga na što se uobičajeno referira pod tim pojmom.
Diskriminacija u punom smislu riječi je ona kojom se krši zakon. Ona je nepravedna jer
krši pravo svakog građanina da mu u jednakoj mjeri budu dostupne sve mogućnosti kao
i drugim građanima. Ustavi i zakoni jamče jednaku zaštitu od diskriminacije za sve gra-
đane, što u našem slučaju znači zaštita svih građana da prilikom zapošljavanje ne budu
primijenjeni irelevantni umjesto relevantnih kriterija. Kako je svaki kriterij osim kriterija
zasluga i kvalifikacija irelevantan, prava diskriminacija je zapravo ona bazirana na primjeni
irelevantnih kriterija. Primarna diskriminacija - u otvorenom i prikrivenom obliku - ali i
148 D. Ingram, primjerice, raspravlja o interpretacijama ustava i zakona od strane zagovornika teorija prirodnog
zakona i "originalističkih" teorija. Prema njemu, protivnici afirmativne akcije općenito se pozivaju na jedan od ta dva
pristupa interpretaciji zakona koji reguliraju ljudska prava zabranjujući poslodavcima da primjenjuju kriterije rasne,
spolne ili nacionalne pripadnosti. On sam, sa pozicija "originalističkog" pristupa, tvrdi da antidiskriminacijska poli-
tika u zakonima nije zamišljena na način da eliminira svaku vrstu rasne, spolne ili etničke pripadnosti već samo one
koje šteti ženama ili manjinama. Ingram, D. (2000), Group Rights, Lawrence, University Press of Kansas.
149 Vidi u Dworkin, R. (2000), Sovereign Virtue, Cambridge, Mass., Harvard University Press.
Štoviše, može se tvrditi da je naš prijedlog stanovito ispuhivanje praksi afirmativne akcije
na način da se gubi njihov raison d’etre. Željela bih vjerovati da to nije slučaj i smatram da
imam za to neke dobre razloge.
Držim da rezultati UAA nisu nipošto zanemarivi. Usporedimo, primjerice, stanje primarne
diskriminacije kakvo je sada, rezultate primjene SAA ili obrnute diskriminacije i UAA. U slu-
čajevima kakvi su još uvijek predominantni, gdje se ne primjenjuju nikakvi oblici afirmativ-
ne akcije, još uvijek imamo na djelu primarnu diskriminaciju ili privilegiranje muškaraca pri
zapošljavanju pred ženama. U tom slučaju, vjerojatno je (slijedeći već spominjane statistike)
da će muškarac dobiti posao, kako u slučaju u kojem je bolje kvalificiran od žene, tako i u
slučajevima u kojima je jednako ili čak manje kvalificiran od žene. U slučajevima u kojima bi
se primjenjivala SAA, žena bi vjerojatno dobila posao u sve tri situacije: u kojoj je bolje kvali-
ficirana, ali i u onima u kojima je manje ili jednako kvalificirana kao i muški protukandidat.
U slučaju u kojem bi se primjenjivala UAA, muškarac bi dobio posao u slučajevima u kojima
je bolje kvalificiran, a žena u slučaju u kojem je ona bolje kvalificirana, ali i u onom u koje-
mu su jednako kvalificirani. Drugim riječima, primjena UAA povećava participaciju žena
na poželjnim pozicijama od nijedne na dvije u odnosu na situacija koje su dominantne pri
postojećem izostanku bilo kakve afirmativne akcije (ili bar od jedne na dvije ukoliko pret-
postavimo da i danas postoje optimističniji scenariji u kojima će kvalificiranija žena sigurno
dobiti posao pred manje kvalificiranim muškarcem). U odnosu na situaciju u kojoj bi bila
primijenjena praksa SAA, participacija žena je smanjena s tri na dvije. Prema tome, UAA
nesumnjivo poboljšava postojeću situaciju obzirom na problem diskriminacije žena. Čini mi
se da su rezultati koji se dobivaju UAA optimalni ukoliko pretpostavimo da se u potpunosti
izbjeglo prigovorima za nezakonitost ili neustavnost, unutrašnja proturječja te prigovor
diskriminacije muškaraca, a da je sačuvano načelo zasluga. Ostaje otvorenom mogućnost
da se primijeti kako primjenom UAA ritam promjena neće odgovarati potrebama društva.
Međutim, pravedno društvo se ne bazira samo na iskorjenjivanju spolne diskriminacije već
na poticanju vrijednosti izvrsnosti i poštivanja prava svih građana. Prema našem mišljenju,
Sažetak
U ovom izlaganju fenomeni obrazovanja i indoktrinacije tematiziraju se preko područja
poučavanja o politici jer se polazi od teze da se upravo analizom ovog segmenta može ukaza-
ti na kompleksnost odnosa obrazovanja i indoktrinacije. Objašnjavajući važnost političkoga
obrazovanja za funkcioniranje demokratskih političkih sustava autor naznačuje osnovnu,
klasičnu, razliku između političkoga obrazovanja i političke indoktrinacije. U osnovi ove
razlike jest distinkcija između prisilnog nametanja točno određenih vrijednosti i razvoja
sposobnosti za kritičko promišljanje različitih vrijednosti. Na ovu jednostavnu razliku „na-
slanja“ se kompleksniji odnos obrazovanja i indoktrinacije koji se može označiti kao para-
doks obrazovanja u liberalno-demokratskim društvima. Ovaj paradoks proizlazi iz činjenice
da obrazovanje ne može biti vrijednosno neutralno, to jest da se putem obrazovnog sustava
uvijek promovira određena vizija dobrog društva i dobrog građanstva. Autor zastupa tezu
da je svim demokratskim političkim sustavima, ukoliko žele opstati, imanentna određena
razina demokratske indoktrinacije. U suvremenim demokratskim društvima razlikovanje
obrazovanja i indoktrinacije ne ovisi toliko o sadržajima koji se nastoji prenijeti mlađim
naraštajima već više o načinu odlučivanja o obrazovnoj politici, to jest o ciljevima obrazova-
nja. Autor smatra kako formuliranje obrazovne politike mora biti produkt kooperativnoga
napora političara, obrazovnih eksperata i zainteresiranih građana.
Kao što je vidljivo iz samog naslova u ovom radu odnos obrazovanja i indoktrinacije proma-
tra se na jednom specifičnom području: području političkoga.
Ovaj dio teksta prikladan je iz dva razloga: (i) čitatelja se ‘vodi’ kroz tekst;
(ii) razjašnjavaju se osnovni pojmovi.
Političko obrazovanje, ili obrazovanje za politiku, razumijeva se kao zaseban segment obra-
zovnoga sustava koji kao svoju primarnu funkciju ima razvoj demokratske političke kultu-
re učenika. Ideja političkoga obrazovanja nije nova ideja jer nešto nalik pojmu političkoga
obrazovanja postoji otkako su ljudi počeli govoriti i pisati o politici. Ovaj interes proizlazi iz
činjenice da su se sva politički organizirana društva suočavala i još se suočavaju s pitanjem
pripreme ljudi za sudjelovanje u sferi politike. Pregled povijesti političke misli
svjedoči da je postojao čitav niz autora koji su tematizirali ulogu obrazovanja u pripremi
građana za sudjelovanje u javnom životu. Tako npr. Aristotel u svom radu Politika čitavo
jedno poglavlje, posljednju knjigu, posvećuje pitanju obrazovanja i mogućnostima da obra-
zovanje bude sredstvo očuvanja stabilnosti državnog uređenja. Jean-Jacques Rousseau u
radu iz 1765. piše: „Stvoriti vladavinu za narod svakako je korisna stvar, no znam još jed-
nu korisniju: odgojiti naciju za vladavinu“ (Rousseau, 1979.: 118). Rasprave o političkom
obrazovanju dobivaju na značenju s procesom širenja prava glasa, a naročito s uvođenjem
instituta općeg prava glasa. U situaciji u kojoj svi građani dobivaju mogućnost da, barem po-
sredno, sudjeluju u upravljanju političkom zajednicom čiji su članovi, vrlo važno postaje pi-
Klasično određenje političke indoktrinacije u okviru političke znanosti dao je Clive Harber,
koji političku indoktrinaciju definira kao ‘promoviranje jedne određene doktrine, ideolo-
gije, nazora ili pogleda na svijet kao apsolutne istine, pri čemu se ne respektira nikakva
kritička diskusija o valjanosti dokaza’ (Harber, 1991.:248). Ovaj proces vrlo često uključuje
ignoriranje određenih činjenica, prezentiranje činjenica na pristran i iskrivljen način te fal-
sificiranje činjenica, a sve u svrhu postizanja željenog cilja. Harber smatra da upravo moguć-
nost kritičke diskusije utemeljene na argumentima i dokazima jest ključna razlika između
političkoga obrazovanja i političke indoktrinacije, a političko obrazovanje, ukoliko se želi
razlikovati od političke indoktrinacije, mora poticati kritičko razmišljanje učenika o sadrža-
jima koje uče. Iz ovog Harberovog shvaćanja može se izvesti teza da političko obrazovanje
i politička indoktrinacija imaju nekoliko zajedničkih elemenata. U oba procesa nastoje se
prenijeti određena znanja, promovirati razvoj određenih stavova te potaknuti određeno
političko djelovanje. Pri tome se, naravno, može govoriti o različitim tipovima znanja, o
različitim vrstama stavova i o različitim oblicima političkoga djelovanja, no činjenica je da
su u elementima znanja, stavova i participacijskih sposobnosti političko obrazovanje i poli-
tička indoktrinacija vrlo slični. Ključna razlika jest u elementu intelektualnih sposobnosti,
to jest u razvoju sposobnosti kritičkoga razmišljanja o fenomenu političkoga. U procesima
političke indoktrinacije učenici nemaju priliku opisivati, objašnjavati i vrednovati političke
događaje jer su ti događaji već opisani, objašnjeni i vrednovani od strane vođa i njihovih
suradnika, pri čemu naravno ne postoji mogućnost da su vođe, s obzirom da su spoznali
apsolutnu istinu, napravili pogrešku. Stoga, učenici ne trebaju i ne smiju dovoditi u pitanje
te interpretacije, već usvojiti ponuđena znanja, razviti stavove koji su poželjni i djelovati u
smjeru koji se od njih očekuje.
Ovo razlikovanje političkoga obrazovanja i političke indoktrinacije moglo bi se nazvati
klasičnim i ono se na prvi pogled podudara s razlikom demokratskih i nedemokratskih
političkih sustava, gdje političko obrazovanje povezujemo s demokratskim, a političku in-
doktrinaciju s nedemokratskim sustavima. I zaista, teško je i zamisliti kako bi to političko
obrazovanje, u smislu opisanom u ovom radu, moglo postojati u nedemokratskim politič-
kim sustavima. Britanski politički teoretičar Bernard Crick iskazuje to na jednostavan način
u slijedećoj rečenici: ‘Ako živimo u društvu u kojemu relevantne činjenice o tome kako vlast
djeluje ili što to politika jest ne mogu biti izrečene javno, tada je političko obrazovanje ne-
moguće’ (Crick, 2000.: 162). Moglo bi se postaviti i dodatno pitanje: da li je u nedemokrat-
skim sustavima moguću postojanje politike shvaćene kao propitivanje vrijednosti u kojima
je utemeljena zajednica, odnosno politike kao propitivanje o tome što je zajedničko dobro?
formalni obrazovni sustav, odnosno sustav javnoga obrazovanja koji je pod nadzorom i
kontrolom državne vlasti. Pitanje je, dakle, sljedeće: da li se i u demokratskim državama u
okviru sustava javnoga obrazovanja pod krinkom političkoga obrazovanja zapravo događa
politička indoktrinacija?
Kod odgovora na ovo pitanje može se krenuti od sadržaja pojedinih programa političkoga
obrazovanja i onda na temelju analize sadržaja vrednovati te programe. Ako programi uz
prenošenje određenih znanja i stavova nastoje kod učenika potaknuti i razvoj sposobno-
sti kritičkoga promišljanja različitih vrijednosti, onda se zaista može govoriti o političkom
obrazovanju. Ukoliko se putem programa nameće samo jedan tip vrijednosti i učenicima
ne omogućava kritičko propitivanje tih vrijednosti, radi se o političkoj indoktrinaciji pod
krinkom političkoga obrazovanja.
Ukoliko se analiziraju postojeći, konkretni programi političkoga obrazovanja u etabliranim
demokratskim državama, može se reći kako su to zaista programi političkoga obrazovanja,
a ne političke indoktrinacije. Drugim riječima, učenike se zaista pokušava osposobiti za
samostalno opisivanje, objašnjavanje i vrednovanje fenomena političkoga i ne nameće im
se samo jedan tip vrijednosti, već im se prezentiraju različiti tipovi vrijednosti koji su kom-
patibilni s demokracijom (Šalaj, 2002.b: 110-119). Analiza sadržaja navodi na zaključak
Ovo se pitanje, osim u teorijskim raspravama, javlja i na empirijskoj razini, to jest u kon-
kretnoj obrazovnoj praksi. Dva najpoznatija slučaja u kojima je grupa građana jasno izrazila
stav da država koristi formalni obrazovni sustav kako bi učenicima nametnula vrijednost
kritičkog razmišljanja dogodila su se u Sjedinjenim Američkim Državama. Tamo su tijekom
sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća dvije vjerske skupine – amiši i radikalni
protestanti – u dva odvojena slučaja podigle sudske tužbe protiv obrazovnih vlasti kako bi
od suda ishodili dozvolu da njihova djeca ne moraju pohađati obrazovne programe za koje
su smatrali da ugrožavaju opstanak njihove kulture. Pritom su amiši, u slučaju Wisconsin
vs. Yoder, od suda zahtijevali dopuštenje da svoju djecu ‘povuku’ iz sustava javnoga školova-
nja prije nego što ona završe zakonom propisano obavezno obrazovanje, a radikalni prote-
stanti su u slučaju Mozert v. Hawkins Board of Education tražili odobrenje da njihova djeca
ne pohađaju predmete u kojima se koriste knjige čiji su sadržaji u suprotnosti s njihovim
vjerskim uvjerenjima (Stolzenberg, 1993.: 581-585). Osnovna zamjerka prema obrazov-
nom sustavu u oba slučaja bila je da škole djecu izlažu različitim vrijednostima i uvjerenji-
ma i potiču ih na kritičko razmišljanje te na taj način navode djecu da odbace način života
svojih roditelja. U temelju ovih sudskih sporova bilo je sljedeće pitanje: ima li država pravo
da, putem sustava javnog obrazovanja, djecu izlaže vrijednosnom sustavu koji je u suprot-
nosti s vrijednosnim sustavom njihovih roditelja pa makar to bio i vrijednosni sustav koji
je uvjet opstanka liberalno-demokratskih društava? Ove tužbe su dovele u pitanje klasično
razlikovanje između namjere i procesa indoktrinacije, na jednoj strani, i namjere i procesa
obrazovanja, na drugoj strani, jer su jasno ukazale da i sposobnost kritičkog razmišljanja i
tolerancija jesu vrijednosti koje pojedine grupe mogu smatrati upitnima i čije promoviranje
mogu označiti kao indoktrinaciju.
Očito je da se ovdje radi o paradoksu koji se u literaturi često označava i kao paradoks obra-
zovanja u liberalno-demokratskim društvima (Carrig, 2001: 41-76), a koji sastoji se od či-
njenice da liberalno-demokratska društva koja nastoje biti vrijednosno neutralna, moraju,
ukoliko žele opstati, putem svog obrazovnog sustava promovirati vrijednosti kao što su
kritičko razmišljanje, tolerancija, privrženost demokratskim načelima, itd. Iz ovoga proi-
zlazi da je liberalno-demokratskim društvima inherentan jedan poseban tip indoktrinacije,
jer se za razliku od klasičnog tipa indoktrinacije u ovom slučaju ne radi o nasilnom name-
tanju jedne apsolutne vrijednosti i istine već o promoviranju demokratske političke kulture
utemeljene u pluralističkom pogledu na život.
Pitanje koje se nameće jest: može li se ova demokratska indoktrinacija izbjeći, a da se pri
tome očuva demokracija kao oblik organiziranja političkoga života u zajednici?
Čini se da je odgovor negativan te da ćemo i dalje imati situaciju u kojoj će se ova demo-
kratska indoktrinacija koristiti kao vrlo važno sredstvo u očuvanju demokratskih političkih
sustava, a istodobno će se određene grupe tome protiviti i označavati te procese kao puku
indoktrinaciju.150 O tome koliko je ova demokratska indoktrinacija učinkovita može se, na-
ravno, raspravljati, no to je većim dijelom izvan teme ovoga rada.
Završno
treba istaknuti kako je moguć jedan drugačiji način razlikovanja obrazovanja i indoktri-
nacije pa onda i političkoga obrazovanja i političke indoktrinacije. Kod ovoga razlikovanja
ne polazi se, kao kod prethodnoga, od analize sadržaja već od analize procesa donošenja
odluka o obrazovnoj politici u nekoj zajednici. Kada se radi o sadržajima, vidjeli smo da se
i kod obrazovanja i kod indoktrinacije radi o tome da prenosimo određena znanja, sposob-
nosti i stavove koje smatramo vrijednima, odnosno prenosimo svoju viziju o tome kako bi
150 Može se postaviti pitanje koliko je opis situacije iz Sjedinjenih Američkih Država relevantan za hrvatsku situaciju,
to jest da li se i mi suočavamo sa sličnim problemima ili su oni ipak tipično američki te stoga neprikladni za raspravu o
obrazovanju i indoktrinaciji u hrvatskom kontekstu. Smatram da je problem demokratske indoktrinacije inherentan
svim liberalno-demokratskim sustavima pa stoga i našem u mjeri u kojoj se približavamo idealu. Jedno od pitanja
koje se pojavilo u Hrvatskoj, a koje je jednim dijelom slično opisanim situacijama, bio je zahtjev za moratorijem na
poučavanje hrvatske povijesti za djecu hrvatskih građana srpske nacionalnosti u Podunavlju. Čini se da je zbog po-
litičke korektnosti i smirivanja napetosti na tim prostorima ovaj zahtjev olako prihvaćen te je propuštena prilika da
ga se iskoristi kao povod za javnu raspravu o tome koje su to vrijednosti koje se putem obrazovnoga sustava prenose
mladim generacijama, kao i rasprava o tome tko određuje te vrijednosti.
Primjer 4: Buchberger, I. (2007). Smisao seksualne perverzije, seminarski rad napisan za potrebe
kolegija Filozofija seksualnosti na preddiplomskom studiju Filozofije.
Uvod
Što je seksualna perverzija? Je li razložno i opravdano određene seksualne sklonosti
nazivati perverznima i što to točno znači? Štoviše, imamo li opravdane razloge određene
pojedince nazivati pervertitima i na taj ih način negativno obilježavati? pitanja su koja se
razmatraju u ovom radu.
Rad Smisao seksualne perverzije nastoji prikazati i analizirati stajališta filozofa o seksualnoj
perverziji, točnije ono Thomasa Nagela i Grahama Priesta, te zaključno ponuditi mogući
odgovor na postavljena pitanja rasprave
koji se može sažeti u tezama (i) pojam seksualne perverzije ima smisla i odnosi se na svaku
onu seksualnu aktivnost koja izaziva istinsko, duboko gađenje kod određenog pojedinca;
(ii) imamo opravdane razloge određene pojedince nazivati pervertitima jer time izražavamo
naše osjećaje prema različitim (seksualnim) pojavama u svijetu.
Ovaj dio rada razrađuje element ‘već rečeno’. Element ‘već rečeno’ u ovom
radu fokusira se na dva filozofa koji su pisali o temi seksualne perverzije –
Thomas Nagel i Graham Priest. Dakle, nije nužno, a nerijetko je i suvišno,
da element ‘već rečeno’ obuhvaća cjelokupan (povijesni) pregled onoga što
su o temi koja se razmatra pisali drugi autori.
Thomas Nagel na početku članka Seksualna perverzija navodi da želi obraniti pojam seksu-
i (ii) na temelju društvenog (ne)odobravanja i navike. Nagel nudi psihološki prikaz sek-
sualne perverzije koji se temelji na lingvističkoj filozofiji seksualnosti. Njegova filozofija
seksualnosti, a pritom i određenje seksualne perverzije, određena je činjenicom da je:
(...) seksualna žudnja osjećaj prema drugim osobama. (Nagel, 2003, str.
94. )
Dakle, Nagel polazi od pretpostavke da je seks odnos između osoba koji uključuje interakciju,
komunikaciju, te da se seksualna perverzija može razumjeti samo analiziranjem tog odnosa.
Analiziranjem seksualnog odnosa kao interakcije, Nagel donosi sljedeće zaključke: (i) slože-
na psihološka razmjena tvori prirodni razvoj seksualne privlačnosti; (ii) uzajamna žudnja
uključuje sustav slojevitog uzajamnog opažanja; (iii) esencijalno za određenje seksualnog
odnosa je postojanje složenog sustava seksualnih opažanja i interakcija; (iv) seksualni odnos
pretpostavlja postojanje partnera koji je uzbuđen sviješću o uzbuđenosti svoga partnera.
Određenjem seksa kao višeslojnog interpersonalnog odnosa, Nagel otvara mogućnost da se
sve što jest seksualna aktivnost, ali ne predstavlja višeslojni interpersonalni odnos, odredi
kao seksualna perverzija (iako navodi da nije plauzibilno svaki otklon od višeslojnog inter-
personalnog seksualnog odnosa odrediti kao perverziju):
Imajući u vidu određenje seksa kao višeslojnog interpersonalnog odnosa, prema Nagelu
lista perverzija otprilike bi izgledala ovako:
1. NEKROFILIJA
2. PEDOFILIJA
3. ZOOFILIJA
4. SADIZAM
Linija kritike određenja seksualne perverzije kao otklona od potpunog višeslojnog interak-
cijskog odnosa može se postaviti na sljedeće načine.
Ukoliko se prihvati Nagelovo određenje seksualne perverzije, sam pojam perverzije po-
staje prestrog i neprimjeren dosadašnjem značenju istog. Mišljenja sam da se perverziju
ne može odrediti kao manjak višeslojne interakcije u seksualnom odnosu budući da takvo
određenje u potpunosti izjednačuje (ili čak na bolje mjesto stavlja) pedofiliju u odnosu na
masturbaciju. Ima nešto neprijeporno neprihvatljivo u teoriji koja naziva sebe liberalnom
te istodobno svrstava masturbaciju na listu seksualnih perverzija. U tom slučaju perverzija
postaje iznimno strog pojam koji gubi jednu svoju bitnu odrednicu – moralnu gadljivost.
No, ukoliko Nagel ipak zadržava određenje pojma seksualne perverzije na temelju odred-
nice moralne gadljivosti, onda mora preuzeti odgovornost za svoju tvrdnju i izreći da istu
količinu moralne gadljivosti valja osjećati prema pedofiliji i masturbaciji ili ukoliko količina
moralne gadljivosti prema navedenim pojavama nije ista, prihvatiti posljedicu da u određe-
nju masturbacije i pedofilije nema ničeg toliko različitog. Bi li Nagel prihvatio takvo izjedna-
čenje potonjih pojava prema njegovoj definiciji seksualnih perverzija?
Određenje smisla seksa kao višeslojnog interakcijskog odnosa među osobama, a pritom određe-
nja seksualnih aktivnosti koje to nisu kao perverziju, neprimjereno je iz više razloga. Iako Na-
gel napominje da se ne može svaki otklon od višeslojnog interakcijskog seksualnog odnosa
odrediti kao perverzija, on ne navodi koje su to odrednice manjkave seksualne interakcije koje
jednu skupinu otklona određuju kao perverziju, dok drugu ne. Budući da Nagel navodi isključivo
nepotpunost seksualne interakcije kao karakteristiku koja diferencira ‘normalne’ seksualne od-
nose od seksualnih perverzija, na temelju čega zaključuje da nisu svi seksualni odnosi za koje je
karakteristična nepotpunost seksualne interakcije, seksualne perverzije?
Seksualna perverzija je stoga još jedan pojam koji treba odložiti na hrpu
starog željeza u povijesti ideja. (Priest, 2003, str. 174.)
Ono što se Priestu može zamjeriti je to što zaboravlja preispitati drugu odrednicu seksual-
ne perverzije – moralnu gadljivost, razmatrajući pritom isključivo odrednicu neprirodnosti
koju veže uz nemoralnost kroz aristotelizam. Dakle, na osnovi nepotpunog razmatranja
problema, Priest dolazi do zaključka da je pojam seksualne perverzije besmislen.
Je li pojam seksualne perverzije zaista besmislen? Poručujemo li što svijetu kada odredimo
neku pojavu perverznom? Mišljenja sam da pojam seksualne perverzije nije besmislen budući
da određivanjem neke pojave perverznom dajemo novu, sadržajnu informaciju svijetu o toj po-
javi. Nameće se pitanje koja se nova sadržajna informacija poručuje svijetu i ima li ona smisla.
Mišljenja sam
B.
A. MORALNO
SEKSUALNA NEPRIHVATLJIVO
PERVERZIJA SEKSUALNO
PONAŠANJE
IRACIONALNOST RACIONALNOST
SUBJEKTIVNOST OBJEKTIVNOST
RELATIVNOST APSOLUTNOST
AMORALNOST MORALNOST
pojava koju nemali broj ljudi proglašava seksualnom perverzijom, no ona ujedno predstav-
lja i moralno neispravno seksualno ponašanje (zbog ugrožavanja života djeteta…). Upravo
zbog pojava (kao što je pedofilija) koje su istovremeno (kod većine pojedinaca) i seksualna
perverzija i moralno neispravno seksualno ponašanje dolazi do nerazumijevanja i nejasno-
ća u određivanju pojma seksualne perverzije. Pedofilija je pojava koja (kod većine) izaziva
osjećaj istinskog, dubokog gađenja, ali istodobno i osjećaj moralnog neprihvaćanja što poje-
dinca navodi da, obuzet dvojakim osjećajima koji izviru iz različitih dijelova uma, proglaša-
va istu seksualnom perverzijom iz pogrešnih – moralnih razloga. Iz navedenih se nejasnoća
razvija odrednica moralne gadljivosti koja na neprimjeren način spaja dvije različite kate-
gorije. Ono što, također, valja napomenuti jest sklonost ljudi da ono prema čemu osjećaju
nelagodu odmah proglašavaju (moralno) lošim, pritom neprimjereno stavljajući moral pod
okrilje iracionalnosti, što je nerijetki slučaj upravo sa seksualnim perverzijama. Primjerice,
nemali broj pojedinaca homoseksualno ponašanje proglašava seksualnom perverzijom. Ta-
kvo određenje je prihvatljivo, ali samo u slučaju ukoliko seksualnu perverziju definiramo
kao seksualnu aktivnost koja izaziva duboki osjećaj gađenja kod pojedinaca. Podsjećamo,
Takvo je određenje nužno subjektivno, relativno, ali i potrebito. Zašto odbaciti pojmove
koji slikovitije dočaravaju naš osjećaj prema pojavama u svijetu, naš osebujan duhovni od-
nos prema izvanjskome?
Zaključak
U razmatranju pojma seksualne perverzije (izokrenuto, izopačeno, naopako, ‘nenormal-
no’, neprirodno, gadljivo, bolesno zadovoljavanje spolnih nagona) istaknule su se tri njene
odrednice – neprirodnost, nemoralnost i gadljivost. Koju od navedenih odrednica označiti kao
onu koja uistinu bespredrasudno rasvjetljava kontroverznu pojavu seksualne perverzije?
Istinska, duboka gadljivost je odrednica koja u potpunosti rasvjetljava kontroverznu pojavu
Literatura
• Nagel, T. (1979). Seksualna perverzija. U: Primorac, I. (ur.) Suvremena filozofija seksu-
alnosti. Zagreb: Kruzak.
• Priest, G. (1997). Seksualna perverzija. U: Primorac, I. (ur.) Suvremena filozofija sek-
sualnosti. Zagreb: Kruzak.
Na kraju rada navedite koju ste literaturu u radu koristili. Pritom je važno
da budete dosljedni u provođenju forme citiranja, navođenja referenci, itd.
Primjerice, koristite APA stil.
Metodološki okvir za analizu i kritiku za pisanje osvrta na rad rasprave povezan je s metodološkim
okvirom za analizu i kritiku za radove rasprave u području čitanja i slušanja. Naime, sadržajno oba
okvira uglavnom prate iste elemente – osnovnu tezu, kontekstualizaciju teze, argument, protu-
argument i vlastitu poziciju. Metodološki okvir za analizu i kritiku za pisanje rada osvrta na rad
rasprave sadrži dodatne elemente – pitanje rasprave i strukturu rada, ali ne sadrži element osnovni
pojmovi. Navedeni se okviri razlikuju i u rezultatu primjene istih – rezultat korištenja metodološ-
kog okvira za analizu i kritiku za radove rasprave su ‘natuknice’ o sadržaju rada, dok je rezultat
metodološkog okvira za analizu i kritiku za pisanje osvrta na rad rasprave cjeloviti rad.
Prije razmatranja i objašnjavanja elemenata prikazanog okvira, valja napomenuti da kritički osvrt
ne sadrži dio o terminologiji, stilu i jeziku koje autor u radu koristi ili o literaturi, o aktualnosti sadr-
žaja, o naslovu djela (Zelenika, 2011), već se prilikom kritičkog osvrta valja usredotočiti na sadržaj
rada, odnosno na ono što se u radu tvrdi ili zastupa.
Budući da MOZAK 5 sadrži određene elemente MOZAK-a 1 i MOZAK-a 4, u ovom dijelu elaborirat
ćemo samo one razlikovne elemente i izložiti dodatne napomene za elemente koji se ponavljaju.
Dakako, sve ono što smo pisali za objašnjavanje MOZAK-a 1 i MOZAK-a 4 primijenite i za analizu
i kritiku za pisanje osvrta na rad rasprave budući da navedeni okviri sadržavaju neke istovjetne
elemente. Elementi ovoga metodološkog okvira objašnjavat će se ukratko kroz izlaganje standardne
strukture tekstova i konkretno na napisanom primjeru osvrta na rad rasprave Opravdanost progra-
ma afirmativne akcije koji slijedi u nastavku.
Uvodni dio
Uvodni dio osvrta na rad rasprave (ugrubo) sadrži sljedeće elemente metodološkog okvira – pita-
nje rasprave, osnovnu tezu i kontekstualizaciju teze. Uvodni dio uvodi čitatelja u rad pa uvodni
dio osvrta na rad rasprave treba započeti jasnim određenjem pitanja rasprave. Nakon postavljanja
pitanja rasprave, valja na jasan i precizan način dati odgovor na nj. Odgovor na postavljano pitanje
Središnji dio
Središnji dio osvrta na rad rasprave uključuje sljedeće elemente metodološkog okvira – struktura
rada, osnovna teza, argument, protuargument i vlastita pozicija. Središnji dio osvrta na rad ra-
sprave sadrži (i) sintetizirani pregled rada o kojem se piše; (ii) kritički osvrt u užem smislu151 (koji
uključuje protuargument i vlastitu poziciju). Sintetizirani pregled rada uključuje elemente struk-
tura rada, osnovna teza i argument. U sintetiziranom pregledu rada ukratko prikažemo strukturu
rada koristeći primjerice sljedeće strukture rečenica:
• Rad x podijeljen je na y poglavlja. U poglavlju a daje se kratki povijesni pregled b-a. Nadalje, u poglavlju c
nastoji se odgovoriti na d. U završnom poglavlju e razmatra se pitanje f te se na postavljeno pitanje daje
odgovor g ...
• Rad x strukturiran je na način da prvotno opisuje a, razmatra b te konačno nastoji ponuditi rješenje
na postavljeno pitanje...
• U prvom dijelu rada autor/ica daje kratak prikaz x-a, zatim razmatra pitanje y na način da a, b, c
te konačno predlaže z ...
Zatim, jasno istaknite autorovu osnovnu tezu i opravdanje koje autor predlaže za tezu koju zastu-
pa. Kritički dio osvrta uključuje elemente protuargument i vlastita pozicija. U ovom dijelu rada
pokušavamo pronaći manjkavosti autorove pozicije pokušavajući generirati prigovore. Koristite sve
dosadašnje upute povezane s razmatranim elementima. Konačno, ukratko izlažete vlastitu poziciju
na postavljeno pitanje rasprave. Element vlastita pozicija u pojedinim osvrtima na radove rasprave
izostaje, ona je zapravo i najzahtjevnija te je čest slučaj da ‘kritičari’ ne iznose vlastite pozicije, već
samo razmatraju tuđe. Ovo se obilježje, isticanjem elementa vlastita pozicija, nastoji prevladati.
Zaključni dio
Zaključni dio osvrta na rad rasprave sadrži kratki zaključni prikaz pitanja rasprave, osnovne teze i
protuargumenta uz navođenje vlastite pozicije. U ovom se dijelu isto tako ukratko rezimiraju pozi-
tivne i negativne točke rada koji se razmatra.
Primjena okvira na zadani primjer: kritički osvrt na rad Prijić-Samaržija, S. (2007). Spolne različito-
sti, spolna diskriminacija i programi afirmativne akcije
Prije pisanja kritičkog osvrta slijedi kritičko čitanje rada:
151 Kritički osvrt u užem smislu je dio kritičkoga osvrta koji predstavlja kritiku u punom smislu budući da uključuje iznošenje
protuargumenta i vlastite pozicije koji uključuju sve elemente kritičkoga mišljenja – analizu, opravdanje, usporedbu i vredno-
vanje teze te iznošenje vlastita stava.
Osnovna teza
Treba provoditi umjerenu afirmativnu akciju koja je moralni i zakonski opravdan
postupak ukidanja postojeće zakinutosti žena.
Kontekstualizacija teze
Snježana Prijić-Samaržija suvremena je filozofkinja koja se bavi pitanjima iz područ-
ja epistemologije, praktične etike i filozofije seksualnosti. Nerijetko se u radovima
posebice dotiče tzv. ‘ženskih pitanja’. U tom kontekstu i u radu Spolne različitosti,
spolna diskriminacija i programi afirmativne akcije razmatra ‘žensko pitanje’ – pitanje
nejednakog tretmana žena naspram muškaraca, pritom zastupajući feminističke
stavove u smislu da tvrdi da (i) žene i muškarci nemaju jednak društveni tretman;
(ii) žene i muškarci trebali bi imati jednak društveni tretman.
Osnovni pojmovi
Afirmativna akcija (u kontekstu spolne diskriminacije) – postupak diskriminacije
muškaraca u korist žena čiji je cilj izjednačavanje njihova položaja. (a) Snažna afir-
mativna akcija – postupak u kojem se žene preferencijalno tretiraju pred muškar-
cima neovisno o njihovim zaslugama; (b) Umjerena – postupak u kojem se žene
preferencijalno tretiraju pred muškarcima samo u situaciji jednakih kvalifikacija
muškaraca i žena.
Diskriminacija – nejednako postupanje prema pojedincu ili skupini ljudi u situaci-
jama koje moralno i zakonski zahtijevaju jednako postupanje. Kriterij za nejednako
postupanje su irelevantne karakteristike npr. spol, rasa, seksualna orijentacija...
Žene
Argument
Treba ukinuti postojeću zakinutost žena.
Treba poštivati pravo svake osobe na jednake mogućnosti i jednaku zaštitu vlasti.
(zakonska opravdanost)
Ne smiju se nametati obveze da se nadoknađuju prošle nepravde ili stvaraju žrtve
stvaranja boljeg društva. (moralna opravdanost)
Svatko treba biti nagrađivan sukladno svojim individualnim zaslugama. (načelo
zasluga)
Programi afirmativne akcije ukidaju postojeću zakinutost žena.
Snažna afirmativna akcija ukida postojeću zakinutost žena, ali ne poštuje moralno
i zakonsko načelo te načelo zasluga.
Umjerena afirmativna akcija ukida postojeću zakinutost žena i poštuje moralno i
zakonsko načelo te načelo zasluga.
Programe koji ukidaju postojeću zakinutost žena i poštuju moralno i zakonsko na-
U nastavku slijedi primjer osvrta na rad rasprave koji sadrži navedene elemente okvira. Ovo je
‘školski primjer’ osvrta na rad rasprave koji prati sve elemente MOZAK-a 5. Kao početni kritički
pisac dobro je da pratite navedene upute i na neki način ‘mehanički koristite’ ponuđene strukture.
No, u daljnjem procesu razvoja vaših vještina kritičkog pisanja razvijate vlastiti stil, ali pritom na-
stojite da su iz ponuđene nove strukture čitljive karakteristike kritičkog mišljenja.
152 Upućuje se prigovor na sadržajnoj razini ukazivanjem da premisa UAA poštuje zakonsko načelo nije istinita.
Prije izlaganja osnovnih točaka rada Spolne različitosti, spolna diskriminacija i programi afirma-
tivne akcije valja prikazati osnovne odrednice programa afirmativne akcije koji će doprinijeti
boljem razumijevanju pitanja rasprave. Naime, pobornici afirmativne akcije detektirajući
značajan nepovoljniji položaj žena spram muškaraca u društvu, postavljaju zahtjev za akci-
jom – ispravljanjem nepravde. Žene, prema statističkim podacima, u pravilu zarađuju manje
od muškaraca za istu vrstu posla, nerijetko obavljaju slabije plaćene poslove, znatno manje
su zastupljene na odgovornijim, višim i značajnijim poslovima te nerijetko sporije napredu-
ju u karijeri iako posjeduju iste kvalifikacije i zasluge kao i muškarci. Na osnovi dostupnih
statističkih podataka zaključuje se o postojanju diskriminacije i nejednakog društvenog
tretmana žena naspram muškaraca (Prijić, 2007). U takovoj situaciji pobornici afirmativne
akcije predlažu da se, s ciljem ukidanja društvene nepravde prema ženama, (i) u kontekstu
programa snažne afirmativne akcije žene preferencijalno tretiraju pred muškarcima neovi-
sno o njihovim zaslugama; ili (ii) u kontekstu programa umjerene afirmativne akcije žene
preferencijalno tretiraju pred muškarcima u slučajevima jednakih zasluga. Prijić-Samaržija
u svome radu, prihvaćajući nedostatke snažne afirmativne akcije i nemogućnost da takvi
programi izbjegnu upućenim im prigovorima, nastoji obraniti umjerenu afirmativnu akciju.
156 Ibid.
da treba provoditi umjerenu afirmativnu akciju koja je moralni i zakonski opravdan postu-
pak ukidanja postojeće zakinutosti žena. Tezu opravdava
prije svega krećući od konstatacije zakinutosti žena u društvu i naputka da istu valja uki-
nuti. Zatim, navodi sljedeću trijadu načela: (i) treba poštivati pravo svake osobe na jednake
mogućnosti i jednaku zaštitu vlasti; (ii) ne smiju se nametati obveze da se nadoknađuju
prošle nepravde ili stvaraju žrtve stvaranja boljeg društva; (iii) svatko treba biti nagrađivan
sukladno svojim individualnim zaslugama. Nadalje, uvodeći razliku između snažne i umje-
rene afirmativne akcije priznaje kako snažna afirmativna akcija ukida postojeću zakinu-
tost žena, ali ne poštuje postavljenu trijadu načela, ali da zato umjerena afirmativna akcija
postiže oboje – ukida zakinutost i poštuje načela. Naposljetku, smatra da programe koji
ukidaju postojeću zakinutost žena i poštuju moralno i zakonsko načelo te načelo zasluga
treba provoditi i zaključuje da je umjerena afirmativna akcija moralni i zakonski opravdan
postupak ukidanja postojeće zakinutosti žena i da ju treba provoditi.
Autoričin argument izgleda ovako:Treba ukinuti postojeću zakinutost žena.
1. Treba poštivati pravo svake osobe na jednake mogućnosti i jednaku zaštitu vlasti. (za-
konska opravdanost)
2. Ne smiju se nametati obveze da se nadoknađuju prošle nepravde ili stvaraju žrtve stva-
ranja boljeg društva. (moralna opravdanost)
3. Svatko treba biti nagrađivan sukladno svojim individualnim zaslugama. (načelo zasluga)
4. Snažna afirmativna akcija ukida postojeću zakinutost žena, ali ne poštuje moralno i
zakonsko načelo te načelo zasluga.
5. Umjerena afirmativna akcija ukida postojeću zakinutost žena i poštuje moralno i za-
konsko načelo te načelo zasluga.
6. Programe koji ukidaju postojeću zakinutost žena i poštuju moralno i zakonsko načelo
te načelo zasluga treba provoditi.
7. Treba provoditi umjerenu afirmativnu akciju koja je moralni i zakonski opravdan postu-
pak ukidanja postojeće zakinutosti žena.
Unutar navedenog argumenta tvrdnja Umjerena afirmativna akcija ukida postojeću zakinutost
Izlaganje protuargumenta.
navodim upitnost tvrdnje da umjerena afirmativna akcija poštuje zakonsko načelo jednakih
mogućnosti i jednake zaštite vlasti. Opravdanje za navedenu tvrdnju koje autorica nudi
jest sljedeće. Autorica čitatelja navodi da zamisli situaciju u kojoj su svi kandidati za neki
posao muškarci s jednakim kvalifikacijama. Ono što time želi pokazati jest da u toj situaciji
zapošljavanja presuđuju irelevantne karakteristike poput elegancije, elokvencije ili prvog
dojma. U tom slučaju situaciju, tvrdi autorica, nećemo smatrati diskriminirajućom. Ana-
logno, situaciju u kojoj su kandidati jednako kvalificirani muškarci i žene i u kojoj presu-
di (irelevantni) kriterij (ženskog) spola (za što se zalažu pobornici UAA) nećemo smatrati
diskriminirajućom. Autorica tvrdi da su to slučajevi puke selekcije, ne diskriminacije, te da
se u tim situacijama ne krši zakonsko načelo jednakih mogućnosti i jednake zaštite vlasti.
Smatram da opravdanje tvrdnje UAA poštuje zakonsko načelo koje navodi Prijić-Samaržija
ne stoji budući da ne možemo proglasiti analognom situaciju zapošljavanja jednako kvali-
ficiranih muškaraca (situacija 1) u kojoj je presudila neka irelevantna karakteristika poput
prvog dojma, sa situacijom zapošljavanja jednako kvalificiranog muškarca i žene (situacija
2) u kojoj je namjerno presudila irelevantna karakteristika – (ženski) spol. Situacije, dakle,
nisu analogne upravo zbog elementa namjere. Naime, u situaciji 1 osoba zadužena za oda-
bir zaposlenika nesvjesno odabire jednu osobu na osnovi irelevantne karakteristike, poput
primjerice prvog dojma, dok u situaciji 2 osoba zadužena za odabir zaposlenika svjesno i
planski odabire jednu osobu na osnovi irelevantne karakteristike – (ženskog) spola. Svjesni
i planski odabir na osnovi irelevantne karakteristike predstavlja osnovu za kršenje prava
na jednak tretman. Budući da situacija 1 ne uključuje svjesni i planski odabir na osnovi
irelevantne karakteristike, ona ne krši pravo na jednak tretman. S druge strane, situacija
2 uključuje svjesni i planski odabir na osnovi irelevantne karakteristike pa je, dakle, u tom
slučaju zakonsko načelo ugroženo.
Zauzimajući stav protiv afirmativne akcije
navodim razloge koji ga podupiru (i) afirmativna akcija je oblik diskriminacije; (ii) afirma-
tivna akcija ostaje djelovati u okviru prihvaćanja relevantnosti oštre dihotomije žena i muš-
karaca; (iii) afirmativna akcija ne priznaje manjkavosti statistike kao metode; (iv)
afirmativna akcija zanemaruje kompleksnost identiteta društvenih jedinica – pojedinaca.
Valja elaborirati svaki od navedenih razloga. Prvo, afirmativna akcija predstavlja oblik dis-
kriminacije i kao takva je moralno neispravna. Afirmativna akcija kao proces preferiranja
157 Vidi Letwin, W. (1983). How Much Inequality is There? U: Letwin, W. (ur). Against Equality. London: Macmillan.
Dakako, valja imati na umu da govorim o kontekstu praksi koje se temelje na načelima liberalne demokracije. Slučaj
diskriminacije žena u patrijarhalnim tradicionalističkim zemljama je očit i svaka je statistika u takovim kontekstima
suvišna.
158 Pojman, L.P. (2006). The Case Against Affirmative Action. U: Pojman, L.P. (2006). Philosophy: The Quest for Truth.
New York/Oxford: Oxford University Press.
rad Snježane Prijić-Samaržije Spolne različitosti, spolna diskriminacija i programi afirmativne ak-
cije razmatra važno pitanje nejednakog tretmana žena u društvu i načina kako da se navedeni
nejednaki tretman ukine predlažući program umjerene afirmativne akcije koji podrazumijeva
program u kojem se žene preferencijalno tretiraju pred muškarcima u slučajevima jednakih
zasluga. Detektirajući slabu točku autoričina argumenta – upitnost teze da UAA poštuje za-
konsko načelo – dovodim u pitanje autoričinu poziciju te dodatno navodim razloge za poziciju
protiv afirmativne akcije uopće. Pritom, priznajem važnost i uspješnost rada Spolne različito-
sti, spolna diskriminacija i programi afirmativne akcije u (i) jasnom i iscrpnom elaboriranju pro-
blema nejednakog tretmana žena u društvu i načina kako da se navedeni nejednaki tretman
ukine; (ii) smanjivanju očitih negativnosti programa snažne afirmativne akcije, predlažući
umjereniji program kojeg možemo priznati kao možebitnu privremenu alternativu u nekim
iznimnim slučajevima. No, kako i sama autorica navodi, u slučajevima provođenja programa
umjerene afirmativne akcije treba priznati da se određena cijena pritom plaća:
• Letwin, W. (1983). How Much Inequality is There? U: Letwin, W. (ur). Against Equality.
London: Macmillan.
• Pojman, L.P. (2006). The Case Against Affirmative Action. U: Pojman, L.P. (2006). Philo-
sophy: The Quest for Truth. New York/Oxford: Oxford University Press.
• Prijić-Samaržija, S. (2007). Spolne različitosti, spolna diskriminacija i programi afirma-
tivne akcije. U: Baccarini, E.; Prijić-Samaržija, S. (2007). Praktična etika-ogledi iz liberal-
noga pristupa nekim problemima praktične etike. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
Ove teze nisu samorazumljive i neprijeporno im možemo uputiti prigovore. Srž kritičkog mišljenja
nije davanje (točnog) odgovora, već proces propitivanja, aktivnost mišljenja i postupak vrednovanja.
Nadalje, metodološke okvire za analizu i kritiku predstavljene u ovome priručniku treba prilagoditi
sebi i određenom radu koji kritički analizirate ovisno o njegovu sadržaju i formi, a ne ga mehanički
primjenjivati i bez razmišljanja koristiti. Okviri su pomoćna sredstva kojih se ne treba ‘slijepo drža-
ti’, već i o njima treba kritički promišljati. Zadaća je okvira usmjeravati, voditi i potaknuti kritičkog
mislioca koji će pritom zadržati aktivnost, razvijati kreativnost i konačno izaći iz okvira.
Stavovi o kritičkom mišljenju i njegovoj važnosti izneseni u ovome priručniku su jasni. U priruč-
niku je iskazan stav da je kritičko mišljenje iznimno važno iz više razloga koji se jasno iznose u
brojnim recima. No, dovesti u pitanje može se i stav pro kritičko mišljenje. Šalaj, primjerice, u radu
koji je uzet kao primjer dobroga rada rasprave postavlja pitanje o ‘pozitivnosti’ kritičkog mišljenja,
odnosno postavlja pitanje o tome možemo li programe koji propagiraju kritičko mišljenje smatrati
oblikom političke indoktrinacije:
Valja razmotriti i tezu o obliku političke indoktrinacije u temeljima programa koji propagiraju ra-
zvoj kritičkog mišljenja te i o tome zauzeti stav.
Na kraju, pozvani ste na kritiku, oslobođeni njene negativne konotacije. Usudite se razmotriti, is-
pitati, pitati, vrednovati, istaknuti opravdano (ne)slaganje. Na taj ćete način zasigurno doprinijeti
tomu da se razvijete u autonomnog, samosvjesnog i cjelovitog pojedinca, ali i upućivanjem kritike
omogućiti napredak i razvoj onome kome je kritika upućena.
Zadatak 2.
1. Premise: Nijedan leptir nije ptica. Neke su životinje leptiri; Konkluzija: Neke životinje nisu
ptice.
2. Premise: Aljoša je čovjek. Ljudi ne lete; Konkluzija: Aljoša ne leti.
3. Premise: Ispravno je ono što Bog hoće. Bog hoće da budemo milostivi. Konkluzija: Ispravno je
da budemo milostivi.
4. Premise: Ako sam sam, onda sam sretan. Sam sam. Konkluzija: Sretan sam.
5. Premise: Prijatelji su jako važni u životu pojedinca. Ono što je jako važno u životu pojedinca
treba njegovati. Konkluzija: Prijateljstvo treba njegovati.
6. Premise: Postoji samo ono što mogu zahvatiti svojim osjetilima. Boga ne mogu zahvatiti svojim
osjetilima. Konkluzija: Bog ne postoji.
7. Premise: Majid Majidi je redatelj ili fizičar. Majid Majidi nije fizičar. Konkluzija: Majid Majidi
je redatelj.
Zadatak 3.
1. P1: Većina građana nema znanja, vještine i stručnost da prosude prikladnost i značaj političkih
programa i političkih kandidata koji bi te programe provodili. P2: Budući da većina građana
nema spomenuta znanja i vještine, oni prosuđuju na osnovi nevažnih karakteristika, poput lije-
pog izgleda političara, elokvencije, danih obećanja, itd. P3: Predstavnička demokracija podrazu-
mijeva to da u prosudbi političkih programa i političkih kandidata te donošenju političkih odlu-
ka mogu sudjelovati svi građani. K: Predstavnička demokracija nije prihvatljiv politički sustav.
2. P1: Svaki čovjek ima vlasništvo nad sobom i svojim proizvodima. P2: Posjedovanje samog sebe
odnosi se i na posjedovanje vlastitih funkcija, pa tako i reproduktivnih. K: Roditelji imaju vla-
sništvo nad svojom djecom.
3. P1: Sve što je dobro i loše nalazi se u osjećanju. P2: Smrt predstavlja kraj našeg osjećanja. K:
Smrt za nas ništa ne znači.
4. P1: Oduzimanjem slobode društvo se štiti od ljudi koji su skloni činiti kaznena djela. P2 (im-
plicitna pretpostavka): Opravdano je ono što štiti društvo. K: Oduzimanje slobode kao oblik
kažnjavanja za one pojedince koji su počinili neko kazneno djelo je opravdano.
5. P1: Ako Bog naređuje ili voli ono što netko čini zato što je to moralno dobro, onda to čini na neki
način moralnost neovisnu od Boga. P2 (implicitna pretpostavka): Bog naređuje ili voli ono što
netko čini zato što je to moralno dobro. K: Bog nije izvor morala. (Odnosno, moralnost je neo-
visna od Boga) – ovo je primjer enitimema jer argument sadrži jednu implicitnu pretpostavku.
6. P1: Prema nacrtu Zakona o sveučilištu, financiranje iz proračunskih sredstava uređuje se pro-
gramskim ugovorima koje će država sklapati s javnim sveučilištima za trogodišnja razdoblja
(čl. 23-26). P2: Premda se radi o ugovorima iznimno velike vrijednosti kojima Vlada raspolaže
sredstvima poreznih obveznika, rektor i Vlada o njima pregovaraju bez javne kontrole. P3: Na
strani države, nisu predviđeni mehanizmi koji bi mogli spriječiti da izvršna vlast iz političkih
razloga pogoduje pojedinim sveučilištima ili znanstvenim područjima. P4: Na strani sveučilišta,
ne postoje pravila koja bi omogućila članovima sveučilišne zajednice da sudjeluju u artikuliranju
stavova sveučilišta o tome kako se ono treba razvijati. P5: Senat, kao jedino predstavničko tijelo
sveučilišne zajednice, na sadržaj programskog ugovora nema nikakav utjecaj. P6: Na nacrt pre-
govaračkog ugovora suglasnost, međutim, daje sveučilišno vijeće, na čiji sastav utječe izvršna
vlast. K: Nema mehanizma koji bi jamčio da će programski ugovor biti izraz općeg interesa, a ne
osobnog dogovora izvršne vlasti i rektora.
7. P1: Bezrazložna smrt je ubojstvo. P2: Meso koje tako maštovito pržiš nije sočno, ukusno ili lije-
po, ono je bezrazložna smrt. K (nije eksplicitno formulirana): Meso je ubojstvo. - ovo je primjer
enitimema jer argument sadrži konkluziju koja nije eksplicitno formulirana.
Zadatak 4.
1. Ptice lete zato što imaju krila. – objašnjenje
2. Oštro se protivimo privatizaciji svih institucija i poduzeća koja upravljaju prirodnim resursima
jer se tim resursima treba održivo upravljati radi dugoročnog javnog interesa, a privatna podu-
zeća po prirodi stvari njima upravljaju radi uvećanja kratkoročnih profita. – argument
3. A ako patnje djece samo popunjavaju onu količinu patnje koja je bila potrebna da se otkupi
istina, onda unaprijed tvrdim da sva istina ne vrijedi toga. (...) previsoku su cijenu odredili toj
harmoniji, nije za naš džep tolika ulaznina. (...) Nije da Boga ja ne priznajem Aljoša, nego mu
samo najponiznije vraćam ulaznicu. – argument
4. Sokrat je umro zato što je popio otrovan sok kukute. – objašnjenje
5. Jednom su na svijetu živjele tri sestrice – počeo je Puh u velikoj žurbi – i zvale su se Zdravka,
Živka i Zdenka; jer su živjele na dnu zdenca, žive i zdrave. – objašnjenje
6. Osjećam da je život podijeljen na užasno i bijedno. To su dvije kategorije. Užasno bi bili krajnji sluča-
jevi: slijepi ljudi, osakaćeni. Ne znam kako oni prolaze kroz život. To smatram nevjerojatnim. Bijedni
su svi ostali. Tako da kada prolaziš kroz život, trebao bi biti zahvalan što si bijedan. – argument
7. Članstvo u Europskoj uniji je dobro za našu domovinu i sve nas. Europska unija je velika prilika za
napredak Hrvatske. Bit će jamstvo mira, sigurnosti i bolje budućnosti za nas i našu djecu. – argument
8. Tko, dakle, ne voli usamljenost, ne voli ni slobodu: jer slobodni smo samo kad smo sami.
– argument
9. Mila je zebra. Ona misli da je svaki doručak zelen, a ja mislim da je šaren. (...) Ja doručkujem
ujutro. Mila doručkuje onda kada mama kaže da treba pospremiti igračke. Jer onaj tko vodi
Milu na doručak, ne može pospremati igračke. - objašnjenje
10. Znam da je samoubojstvo jedan od smrtnih grijeha. Ali biti nesretnim je veliki grijeh, također. Kada
si nesretan ozljeđuješ druge ljude. Nije li to grijeh? Ozljeđivanje obitelji, prijatelja, sebe... Bog je mi-
losrdan i velik i ne želi vidjeti da njegova stvorenja pate. On je toliko velik da nas ne želi prisiliti da
živimo. Upravo je to razlog zbog kojeg je Bog obdario čovjeka tim rješenjem. – argument
11. U glavnoj stvari umjetnicima dajem više prava nego svim filozofima dosad: oni nisu izgubili trag
po kojim hoda život, voljeli su stvari ‘ovoga svijeta’, voljeli su svoja osjetila. – argument
Zadatak 5.
1. Jakovu, Lani, Dori i Luciji najdraži nastavni predmet je likovna kultura. Jakov, Lana, Dora i
Lucija su učenici petog razreda. Dakle, svim učenicima petog razreda najdraži nastavni predmet
je likovna kultura. – induktivni argument
2. Sve životinje su živa bića. Neke životinje su mesojedi. Dakle, neka živa bića su mesojedi. – de-
duktivni argument
3. Studirao sam 2009. godine, studirao sam 2010. godine, studirao sam 2011. godine, studiram
2012. godine. Dakle, studirat ću 2013. godine. – induktivni argument
4. S obzirom da je fizika znanost, a sve znanosti imaju svoj predmet istraživanja, valja zaključiti da
fizika ima svoj predmet istraživanja. – deduktivni argument
5. Zelena boja je lijepa. Crvena boja je lijepa. Žuta boja je lijepa. Plava boja je lijepa. Ne postoji niti
jedna druga boja osim zelene, crvene, žute i plave. Dakle, sve boje su lijepe. – iako je ponuđeni
argument strukturom nalik induktivnom argumentu, i u brojnoj literaturi naziva se potpu-
nim induktivnim argumentom jer se konkluzija izvodi na temelju premisa koje uključuju sve
predmete određenog skupa, budući da mu je cilj da konkluzija nužno slijedi iz premisa, ovo je
zapravo primjer deduktivnog argumenta.
Zadatak 6.
1. Svi pjesnici su osjećajni. – opće-potvrdna kategorička propozicija (A)
2. Neki gitaristi ne znaju pjevati. – posebno-niječna kategorička propozicija (O)
3. Neke životinje su opasne. – posebno-potvrdna kategorička propozicija (I)
4. Svi kuhari znaju kuhati. – opće-potvrdna kategorička propozicija (A)
5. Nijedan majmun ne leti. – opće-niječna kategorička propozicija (E)
6. Neka hrana nije ukusna. – posebno-niječna kategorička propozicija (O)
Zadatak 7.
1. Svi pjesnici su osjećajni. Neki ljudi su pjesnici. Dakle, neki ljudi su osjećajni.
2. Neki gitaristi ne znaju pjevati. Svi gitaristi su muzičari. Dakle, neki muzičari ne znaju pjevati.
3. Neke životinje su heterotrofni organizmi. Sve gljive su heterotrofni organizmi. – iz navedenih
kategoričkih propozicija nužno ne slijedi niti jedna konkluzija.
4. Svi kuhari znaju kuhati. Neki ljudi su kuhari. Dakle, neki ljudi znaju kuhati.
5. Nijedan majmun ne leti. Sve čimpanze su majmuni. Dakle, nijedna čimpanza ne leti.
6. Neka hrana nije ukusna. Sve voće je hrana. – iz navedenih kategoričkih propozicija nužno ne
slijedi niti jedna konkluzija. Možda ste zaključili iz navedenih premisa da neko voće nije uku-
sno, no to nije nužan zaključak jer možemo zamisliti situaciju u kojoj neka hrana nije ukusna
i sve je voće hrana, a da je pritom neko voće ukusno i to upravo ono voće koje je hrana, ali ona
hrana koja je ukusna. Primijetite, premisa kaže da neka hrana nije ukusna, što ne isključuje
mogućnost da je neka hrana ukusna – i to možda upravo voće.
7. Nijedan nokat nije slomljen. Neke ruke su slomljene. – iz navedenih kategoričkih propozicija
nužno ne slijedi niti jedna konkluzija.
8. Neki filmovi su zanimljivi. Svi filmovi su umjetnička djela. Dakle, neka umjetnička djela su
zanimljiva.
9. Sve knjige su poučne. Sve poučno je korisno. Dakle, sve knjige su korisne.
10. Neke pjesme su dosadne. Neke pjesme su uzvišene. – iz navedenih kategoričkih propozicija
nužno ne slijedi niti jedna konkluzija.
11. Ne stoji da nijedna žaba nije zelena životinja. Sve zelene životinje su jestive. Dakle, neke žabe
su jestive. (ili Ne stoji da nijedna žaba nije jestiva) – negacija suda (Ne stoji da .../ Nije istina da)
može zbunjivati. U ovome slučaju iz negacije suda da nijedna žaba nije zelena životinja slijedi da
su neke žabe zelene životinje. Iz sudova da su neke žabe zelene životinje i da su sve zelene živo-
tinje jestive nužno slijedi da su neke žabe jestive (što je negacija suda Nijedna žaba nije jestiva.)
Iz negacije suda x slijedi sud y:
x y
Svi S su P. Neki S nisu P.
Npr. Sve žabe su zelene. Npr. Neke žabe nisu zelene.
Nijedan S nije P. Neki S je P.
Npr. Nijedna žaba nije zelena. Npr. Neke žabe nisu zelene.
Neki S je P. Nijedan S nije P.
Npr. Neke žabe su zelene. Npr. Nijedna žaba nije zelena.
Neki S nije P. Svi S su P.
Npr. Neke žabe nisu zelene. Npr. Sve žabe su zelene.
Zadatak 8.
1. Argument je valjan akko su sve premise argumenta istinite. – neistina
2. Svaki argument je valjan. – neistina
3. Neki induktivni argumenti su valjani. – neistina. Termin valjanosti ne vezujemo uz induktivne,
već uz deduktivne argumente. Induktivan argument je jak ili slab.
4. Ne postoji valjan argument kod kojeg su premise istinite, a konkluzija lažna. – istina
5. Nije istina da ne postoji valjan argument kod kojeg su premise lažne, a konkluzija istinita. – istina
6. Neki deduktivni argumenti su istiniti. – neistina. Termin istinitosti vezujemo uz propozicije,
ne argumente.
7. Argument je valjan akko konkluzija argumenta nije neistinita kada je svaka premisa argumenta
istinita. – istina
8. Svaki argument ima samo jednu premisu. – neistina
9. Svaki argument ima samo jednu konkluziju. – istina. Konkluzija određuje broj argumenata,
dakle ako imamo više konkluzija, imamo i više argumenata, pa posljedično svaki argument ima
samo jednu konkluziju.
10. Termin ‘zaključak’ ima dva značenja: (i) argument; (ii) konkluzija. – neistina. Termin zaključak
odnosi se samo na argument, a termin zaključni sud odnosi se na konkluziju.
11. Svakom je entimemu barem jedna premisa implicitna. – neistina. Postoje entimemi koji imaju
sve eksplicitne premise, a implicitna im je konkluzija.
12. Valjan argument koji ima sve istinite premise i lažnu konkluziju ne postoji. – istina
13. Zato što, budući da, jer, posljedično, slijedi da su primjeri indikatora premisa. – neistina
14. Svaki pouzdan argument je valjan. – istina
15. Nije istina da je valjanom argumentu konkluzija istinita samo ako su i sve njegove premise
istinite. – istina
Zadatak 9.
1. Sve trešnje su biljke. Sve biljke su živa bića. Dakle, sve trešnje su živa bića. – ovaj argument je
valjan zato što ne možemo zamisliti situaciju u kojoj su premise istinite, a konkluzija lažna. Ne
Legenda:
Ž - skup životinja
P - skup ptica
S - skup sisavaca
Zadatak 10.
1. Sve mačke su sisavci. Neke mačke imaju crnu dlaku. Dakle, neki sisavci imaju crnu dlaku. – po-
uzdan argument (jer su premise i konkluzija istinite)
2. Sva svemirska tijela su jestiva. Neke gljive nisu jestive. Dakle, neke gljive nisu svemirska tijela.
– valjan argument
3. Sve flaute su instrumenti. Svi instrumenti su predmeti. Sve flaute su predmeti. – pouzdan
argument
4. Nijedan pas nije riba. Svi kantari su ribe. Dakle, kantar nije pas. – pouzdan argument
5. Svi gradovi su prenapučeni. Sva sela su gradovi. Dakle, sva sela su prenapučena. – valjan argument
Zadatak 12.
1. Otto voli logiku. Otto voli matematiku. – koristeći pravilo uvođenje konjunkcije možemo doći do
konkluzije Otto voli logiku i matematiku.
2. Srce je ljudski organ koji pumpa krv. – koristeći pravilo uvođenje disjunkcije možemo doći do
konkluzije Srce je ljudski organ koji pumpa krv ili su knjige korisne. (Drugi disjunkt može biti bilo
koja propozicija.)
3. Martin Heidegger napisao je knjigu ‘Bitak i vrijeme’ ili knjigu ‘Bitak i ništa’. Martin Heidegger
nije napisao knjigu ‘Bitak i ništa’. – koristeći pravilo disjunktivni silogizam možemo doći do kon-
kluzije Martin Heidegger napisao je knjigu ‘Bitak i vrijeme’.
4. Ako slušaš klasičnu muziku, mozak ti bolje radi. Mozak ti bolje radi. – u ovome primjeru niti
jedna konkluzija ne slijedi iz navedenih premisa. Prema tome, niti jedno pravilo prirodne
dedukcije ne možemo primijeniti na ovome primjeru. Možda su neki od vas pogrešno iz nave-
denih premisa izveli konkluziju Slušaš klasičnu muziku pogrešno primjenjujući pravilo modus
ponendo ponens. Naime, iz premisa Ako p, onda q (u ovom slučaju: Ako slušaš klasičnu muziku,
mozak ti bolje radi) i Q (u ovom slučaju: Mozak ti bolje radi), ne možemo izvesti konkluziju P (u
ovom slučaju: Slušaš klasičnu muziku), to bismo mogli učiniti kada bi umjesto druge premise
Q, stajala premisa P (vidi kako glasi pravilo modus ponendo ponens) Dodatno, zdravorazum-
ski razmatrajući primjer jasno je da iz premisa Ako slušaš klasičnu muziku, mozak ti bolje radi i
Mozak ti bolje radi nužno (podsjetite se da (prirodna) dedukcija počiva na nužnosti) ne slijedi
niti jedna konkluzija, pa niti ta da slušam muziku jer naprosto mozak mi može bolje raditi
iz nekog drugog razloga. Važno je napomenuti i sljedeće. Ukoliko ne uzmemo obje premise
u obzir, onda primjerice iz premise 2 koristeći pravilo uvođenje disjunkcije možemo doći do
konkluzije Mozak ti bolje radi ili u subotu idem u kazalište (Drugi disjunkt može biti bilo koja
propozicija.) No, budući da je zadatak od vas tražio da sve premise uzmete u obzir prilikom
određivanja pravila prirodne dedukcije kojeg možete iskoristiti da biste došli do određene
konkluzije, potonje ponuđeno rješenje nije dobro. Sukladno svemu navedenom, slijedi da,
kako smo i naveli ranije, niti jedna konkluzija ne slijedi iz navedenih premisa, pa niti jedno
pravilo prirodne dedukcije ne možemo primijeniti na ovome primjeru.
Zadatak 13.
1. Ako me voliš, raduješ se mojem uspjehu. Raduješ se mojem uspjehu. Dakle, voliš me. – afirma-
cija konsekvensa
2. Svaki sastojak iz ovog kolača je ukusan, dakle kolač je ukusan. – kompozicija
3. Svi tvrde da je obrazovanje važno, dakle obrazovanje je važno. – argument iz naroda
4. Ako me voliš, raduješ se mojem uspjehu. Voliš me. Dakle, raduješ se mojem uspjehu. – nema
logičke pogreške
5. Biblija je od Boga. U Bibliji piše da Bog postoji. Prema tome, Bog postoji. – cirkularnost
6. Većina ljudi smatra da je Zemlja okrugla. Dakle, Zemlja je okrugla. – argument iz naroda
7. Ja sam ateist i svi vjernici koji tvrde da treba pomagati drugima očito griješe. – pogreška
opozicije
8. Smatram da je homoseksualnost bolest jer nije odraz čovjekova zdravlja. – cirkularnost
9. Ako čitam puno knjiga, razvijam rječnik. Ne čitam puno knjiga. Dakle, ne razvijam rječnik. –
negacija antecedensa
10. Luk je indijansko oruđe. Luk je zdravo povrće. Indijansko oruđe je zdravo povrće. – ekvivokacija
• Akademska solidarnost (2011). Zašto štrajkamo? Preuzeto 14. srpnja 2011. s http://gss.srce.
hr/pithos/rest/njovanovic@ffzg.hr/files/akadsolid/as-zastostrajkamo-ocr.pdf
• Berčić, B. (2005). Zašto 2+2=4? Preuzeto 5. srpnja 2011. s http://hrcak.srce.hr/index.
php?show=clanak&id_clanak_jezik=3981
• Cifrić, I.; Marinović Jerolimov, D. (2008). Pobačaj kao bioetički izazov. Preuzeto 5. srpnja 2011.
s http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=32520
• Einstein, A. (1945). I do not consider ... U: Fairchild, M. (2007). Albert Einstein: Pacifism, the
bomb, and the social responsibility of scientists Preuzeto 14. srpnja s http://filebox.vt.edu/
users/mdfairc/portfolio/Assessments/Assessment8/AlbertEinstein.pdf
• Gandhi, M. (1942). The Quit India speech. Preuzeto 14. srpnja 2011. s http://www.famousqu-
otes.me.uk/speeches/Mahatma_Gandhi/
• Gelo, J., Smolić, Š., Strmota, M. (2011). Sociodemografske odrednice zaposle-
nosti žena u Hrvatskoj. Preuzeto 5. srpnja 2011. s http://hrcak.srce.hr/index.
php?show=clanak&id_clanak_jezik=97828
• Miliša, Z., Ćurko, B. (2010). Odgoj za kritičko mišljenje i medijska manipulacija. Medi-
anali - znanstveni časopis za medije, novinarstvo, masovno komuniciranje, odnose s javnosti-
ma i kulturu društva, 4, 7, 57-72. Preuzeto 1. svibnja 2011. s http://hrcak.srce.hr/index.
php?show=clanak&id_clanak_jezik=84138
• Petak, Z. (2009). Je li obrazovanje javno dobro? Revija za socijalnu politiku, 16, 2, 198-199
Preuzeto 2. svibnja 2011. s http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/877
• Pritchard, M. (2009). Philosophy for Children. Preuzeto 1. svibnja 2011. s The Stanford Encyc-
lopedia of Philosophy http://plato.stanford.edu/archives/sum2009/entries/children/
• Rodin, D. (2006). Demokracija nije ni vladavina naroda, niti vladanje
• narodom?Preuzeto 5. srpnja 2011. s http://hrcak.srce.hr/file/32121
• Russell, B. On induction. Preuzeto 6. srpnja 2011. s http://www.personal.kent.
edu/~rmuhamma/Philosophy/RBwritings/ProbPhiloBook/chap-VI.htm
• Seattle (1854). Pismo Georgu Washingtonu. Preuzeto 11. srpnja 2011. s http://www.kyphi-
lom.com/www/seattle.html
• Tomašević, et al. (2011). Što to činite s vodama? Preuzeto 17. srpnja 2011. s http://www.za-
mirzine.net/spip.php?article10491