SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

STROJARSKI FAKULTET U SLAVONSKOM BRODU

ZAVRŠNI RAD
sveučilišnog preddiplomskog studija

Matej Ćurić
12153940

Mentor završnog rada:

doc.dr.sc. Josip Cumin

Slavonski Brod, 2018.

 I. AUTOR
Ime i prezime: Matej Ćurić
Mjesto i datum rođenja: Slavonski Brod, 13.01.1997
Adresa: Vinogorska 4a, Brodsko Vinogorje

STROJARSKI FAKULTET U SLAVONSKOM BRODU

II. ZAVRŠNI RAD

Naslov: Postupci kovanja titanskih legura

Naslov na engleskom jeziku: Forging of titanium alloys

Ključne riječi: Kovanje, titan, primjena, legure

Ključne riječi na engleskom jeziku: Forging, titanium, application, alloys

Broj stranica : 28 slika: 31 tablica: 8 priloga: 0 bibliografskih izvora: 14

Ustanova i mjesto gdje je rad izrađen: STROJARSKI FAKULTET U SLAVONSKOM

BRODU

Stečen akademski naziv: Sveučilišni prvostupnik inženjer strojarstva

Mentor rada: doc.dr.sc. Josip Cumin

Obranjeno na Strojarskom fakultetu u Slavonskom Brodu

dana 7.9.2018.
 Oznaka i redni broj rada: 34/2018

IZJAVA

Izjavljujem da sam ovaj završni rad izradio samostalno koristeći se stečenim znanjem tijekom
studija i navedenom literaturom.
U radu mi je pomogao savjetima i uputama mentor završnog rada doc.dr.sc. Josip Cumin te mu
se iskreno zahvaljujem.
Veliko hvala mojoj obitelji na iskrenoj podršci i motivaciji, bez kojih ovo ne bi bilo moguće.
SAŽETAK

Kroz ovaj završni rad „Postupci kovanja titanskih legura“ prikazana je tehnologijom
kovanja, svojstva i specifičnosti titanskih legura, njihovoj primjeni te potrebnim alatima i
strojevima koji se koriste pri kovanju titanskih legura.
U prvom dijelu je opisana sama tehnologija kovanja kao i podjela postupaka kovanja. U
drugom poglavlju detaljnije je prikazano kovanje titana. Dana je kratka povijest titana i opis
njegovog otkrića, kao i njegova fizikalna i kemijska svojstva te primjena. Također navedene su
vrste titanskih legura kao i njihove specifičnosti. U trećem poglavlju dani su primjeri batova,
preša te horizontalnih kovačkih strojeva koji se koriste prilikom kovanja titanskih legura. Osim
strojeva dani su i primjeri ukovnja koji predstavlja kovački alat. U četvrtom poglavlju prikazan
je proizvodni proces kovanja počevši od samog dizajniranja potrebnog ukovnja do slanja
gotovih otkivaka u skladište. Na kraju je dan zaključak.
ABSTRACT

Through this final work "Forging of titanium alloys ", the forging technology is shown , the
properties and specifics of titanium alloys, their application and the tools and machines used for
forging of titanium alloys.
The first chapter describes the forging technology itself as well as the division of the forging
process. In the second chapter, we learn more about Titanium. A brief history of titanium is
described and the description of its discovery is given, as well as its physical and chemical
properties and its application. Titanium alloys as well as their specifics are also listed. In the
third chapter, examples of hammers, presses and horizontal forging machines used for titanium
alloy forging are given. In addition to the machines, there are also examples of dies which
presents forging tool. In the fourth chapter, the production process is shown starting from the
designing of the required dies to the delivery of finished products to the warehouse. At the end
of this paper the conclusion is given.
SADRŽAJ

PREGLED VELIČINA, OZNAKA I JEDINIC

A
1 UVOD......................................................................................................................................1
1.1 OPĆENITO O KOVANJU...............................................................................................1
1.2 PODJELA POSTUPAKA KOVANJA.............................................................................1
1.2.1 Slobodno kovanje......................................................................................................2
1.2.2 Kovanje u ukovnju.....................................................................................................3
2 SVOJSTVA I SPECIFIČNOSTI TITANSKIH LEGURA................................................4
2.1 TITAN U POVIJESTI......................................................................................................4
2.2 TEHNIČKI TITAN...........................................................................................................4
2.3 KEMIJSKA I FIZIKALNA SVOJSTVA TITANA.........................................................5
2.4 LEGURE TITANA I NJIHOVE SPECIFIČNOSTI.........................................................6
2.4.1 Alfa (α) i približno α legure.......................................................................................7
2.4.2 Alfa + beta (α+β) legure............................................................................................8
2.4.3 Beta (β) legure...........................................................................................................9
2.5 PRIMJENA TITANA I TITANSKIH LEGURA...........................................................10
3 STROJEVI I ALATI ZA OBLIKOVANJE DEFORMIRANJEM TITANSKIH
LEGURA......................................................................................................................................13
3.1 UVOD.............................................................................................................................13
3.2 STROJEVI I ALATI KOJI SE KORISTE PRI KOVANJU TITANSKI LEGURA......13
3.2.1 Batovi.......................................................................................................................15
3.2.2 Preše.........................................................................................................................19
3.2.3 Horizontalni kovački strojevi..................................................................................23
4 PRIKAZ PROIZVODNOG PROCESA KOVANJA.......................................................24
5 ZAKLJUČAK......................................................................................................................26
6 LITERATURA.....................................................................................................................27
PREGLED VELIČINA, OZNAKA I JEDINICA

T - temperatura / K ili C°
Ti - titan
σm - vlačna čvrstoća / N/mm2
ρ - gustoća / kg/m3
E - modul elastičnosti / N/mm2
α - toplinska rastezljivost / 10-6/K
ε - istezljivost / %
Pd - paladij
Mn - mangan
Ni - nikal
Fe - željezo
Al - aluminij
Sn - kositar
HRC - tvrdoća po Rockwellu
σ0,2 - granica razvlačenja / N/mm2
TiO2 - titanijev dioksid
m - masa / kg
v - brzina / m/s
1 UVOD

1.1 OPĆENITO O KOVANJU

“Tehnologija kovanja predstavlja jedan od najstarijih i najraširenijih postupaka plastične

obrade metala. Najčešće se provodi u toplom stanju, ali je za izratke manjih dimenzija moguća
obrada pri sobnoj temperaturi.” [1] Oblikovanje u toplom stanju zahtjeva manje deformacijske
sile i manji utrošak rada, ali i utrošak energije za zagrijavanje. Kod kovanja se do završnog
oblika proizvoda dolazi postepeno udarcima čekića na nakovnju ili udarcima bata ili malja.
Razlozi upotrebe kovanja su postizanje određenog oblika i kvalitete, kakvu je nemoguće
postići drugim tehnologijama što je iznimno važno za dinamički opterećene dijelove
(koljenasta vratila, zupčanici, ventili, lopatice turbina [1]
U proizvodnom procesu kovanja sudjeluju:
1. Materijal, koji od sirovca prelazi u fazi obrade u otkivak
2. Strojevi
Zadatak strojeva je da omoguće unos potrebne energije ili sile u materijal koji se obrađuje i
na taj način osiguraju deformabilnost materijala do oblika koji želimo postići. [1]

1.2 PODJELA POSTUPAKA KOVANJA

Danas se u tehnici kovanja i kovačkoj proizvodnji razlikuje i govori o dva parcijalna

različita načina rada:
a) Slobodno kovanje
b) Kovanje u kalupima, tzv. ukovnjima [1]

Slika 1.1 Podjela postupaka kovanja [1]

1
 Kod oba načina rada se od početnog oblika sirovca do zadanog završnog oblika gotovog
otkivka dolazi obično postepeno, kroz više faza. To znači da kod oba načina kovanja vrlo često
prethodi čitav niz predoperacija, pomoću kojih se nastoji dovoljno približiti oblik sirovca u
oblik pogodan za završno oblikovanje.

1.2.1 Slobodno kovanje

Kada je riječ o slobodnom kovanju materijal koji se obrađuje, pri djelovanju sile se
slobodno širi i izdužuje u horizontalnim smjerovima. Kako je ovo ručni način obrade
materijala koriste se vrlo jednostavni alati, kao što su kovački čekić, kliješta, nakovanj te
dlijeta. Njihova zajednička karakteristika je da ne moraju imati oblik koji odgovara obliku
obratka. Oblikovanje se najčešće obavlja uz upotrebu većeg broja udaraca. Ako je komad koji
se obrađuje manjih dimenzija, njegovo pridržavanje i manipuliranje izvodi radnik pomoću
odgovarajućeg ručnog alata dok se kod većih komada manipulacija izvodi pomoću specijalnih
manipulatora. Samim time što se ovaj postupak provodi ručno, točnost dobivenih dimenzija je
manja nego pri postupku kovanja u ukovnju i uvelike ovisi o znanju i vještini radnika. Zbog
svih navedenih karakteristika, ovaj postupak nalazi svoju primjenu najviše u maloserijskoj i
pojedinačnoj proizvodnji, i to pretežno kao pripremna operacija. [2]
Osnovne vrste slobodnog kovanja su:
1. Sabijanje
2. Iskivanje i raskivanje
3. Zasijecanje
4. Probijanje
5. Savijanje

Slika 1.2 Slobodno kovanje [2]

2
1.2.2 Kovanje u ukovnju

Ovaj postupak kovanja se izvodi u nekoliko koraka. Prvo je potrebno materijal koji se
obrađuje zagrijati na neku odgovarajuću temperaturu te potom ga postaviti u kalup tj. ukovanj.
Nakon toga djelovanjem sile koja se dobije udaranjem malja nekog od kovačkih strojeva,
materijal se deformira i ispunjava prostor u kovačkom alatu tj. ukovnju. Kovanje u ukovnjima
pogodno je za suvremenu masovnu i serijsku proizvodnju raznih otkivaka. Odlika postupak
kovanja u zatvorenom ukovnju su postizanje točnih i preciznih dimenzija i oblika otkivka,
bolja i jednolična kvaliteta materijala obratka, te niži proizvodni troškovi. Kod kovanja u
otvorenim ukovnjima, naročito u toplom stanju potrebne su dodatne obrade. Samo u
jednostavnim slučajevima izvedivo je formiranje završnog oblika otkivka u jednoj operaciji.
Polazeći od tzv. sirovca koji može biti okruglog, četvrtastog ili pločastog presjeka, do
završnog oblika dolazi se obično kroz dvije ili više operacija. Pritom se prve operacije često
izvode van ukovnja, pomoću slobodnog kovanja, a samo posljednja operacija u ukovnju. Često
se predoperacije u vidu sabijanja, zaobljivanja, lokalnog zadebljanja ili izduživanja, savijanja i
slično, izvode u istom ukovnju, u kojem je urezana i glavna završna gravura, što s gledišta
brzine rada ima svojih prednosti. [1]
Kovanje u ukovnjima se može podijeliti na:
1. Jednofazne ukovnje, koji se koriste za jednostavnije otkivke čiji se završni oblik
može dobiti iz jednog koraka.
2. Višefazne ukovnje, koji se koriste za složenije otkivke, koji moraju prolaziti kroz dva
ili više ukovnja kako bi se postigao njihov završni oblik. [1]
Na slici 1.3 prikazano je kovanje u ukovnju koji se sastoji od: 1-Gornji ukovanj 2- Donji
ukovanj 3- Malj kovačkog bata 4- Nakovanj kovačkog bata 5- Klin gornjeg ukovnja 6- Klin
donjeg ukovnja 7- Bočni centrirač gornjeg ukovnja 8- Bočni centrirač donjeg ukovnja 9-
Nosač donjeg ukovnja 10- Klin nosača 11-Otkivak nakon kovanja 12- Otkivak, gotov komad
13- Vijenac 14- Pločica

Slika 1.3 Kovanje u ukovnju [1]

3
2 SVOJSTVA I SPECIFIČNOSTI TITANSKIH LEGURA

2.1 TITAN U POVIJESTI

Prvi naziv titana je bio gregorit, prema svećeniku Williamu Gregoru koji ga je 1791. godine
otkrio na području jugozapadne Engleske. Gregor je pronašao crni, magnetski pijesak koji je
izgledom podsjećao na barut. Danas se taj pijesak zove ilmenti koji predstavlja smjesu oksida
željeza i titana. On ga je analizirao i otkrio da se uglavnom sastoji od željeznog oksida i
prilično nečistog oksida novog metala. Kako željezni oksid ima magnetska svojstva uspio ga
je odstraniti iz pijeska koristeći se magnetom, a ostatak smjese je ispitao pomoću sumporne
kiseline. Kako je smjesa poprimila žutu boju u reakciji sa sumpornom kiselinom i ljubičastu
kada je reducirana sa željezom, kositrom ili cinkom, shvatio je da se radi o novootkrivenom
metalu. Nakon što je otkrio novi metal William se vratio svojim svećeničkim dužnostima. Ipak
samo četiri godine kasnije njemački znanstvenik Martin Heinrich Klaproth, otkrio je isti
element i dao mu ime titan, koji se koristi i danas. Ni Gregor niti Klaproth nisu doživjeli da
vide čisti metal, jer titan nije moguće izdvojiti iz njegove oksidne rude zagrijavanjem s
ugljenom. Postupkom zagrijavanja ukloni se kisik, a titan daljnjim zagrijavanjem na sebe veže
ugljik pri čemu nastaje novi spoj pod nazivom titanova karbid. Početkom dvadesetog stoljeća
jedan djelatnik u tvrtki General Electric, SAD, je uspio dobiti čistit titan (99,8%). Sam
postupak kojim je dobiven čistit titan se provodio zagrijavanjem titanova tetraklorida i
metalnog natrija pod visokim tlakom u zatvorenoj posudi. Nakon toga što uspješno dobiven
čisti titan, u drugoj polovici 20 stoljeća je počela njegova intenzivnija uporaba u zrakoplovnoj
svemirskoj i vojnoj industriji. [3]

2.2 TEHNIČKI TITAN

Titan poput velikog broja drugih metala ima mogućnost transformacije svoje kristalne
rešetke pri određenoj temperaturi. Pri sobnoj temperaturu ima gusto slaganu heksagonsku
prostornu rešetku (α-titan), koja na temperaturi višoj od 885°C polako prelazi u kubično
prostornu rešetku (β-titan), koju zadržava do točke tališta. Ta transformacija kristalne rešetke
je od bitnog značaja zbog različitih svojstava koje se postižu kod titanskih legura. (Slika 2.1 i
Slika 2.2) [3]

Slika 2.1 Heksagonska prostorna rešetka [3]

4
 Slika 2.2 Prostorno centrirana kubična rešetka [3]

Tehnički čist titan sadrži između 98,9% i 99,5% titana, a ostatak čine nečistoće (kisik, željezo,
dušik i drugi). Ima vrlo visoku sklonost za spajanje s kisikom i dušikom i reakcija tih elemenata
čak i u malim količinama uzrokuje lomljivost metala. Također potrebno je paziti da pri
termičkoj obradi ili obradi deformiranjem na zraku, temperatura žarenja ne prijeđe 950°C, jer
se iznad temperature titan ponaša kao upijajući papir navedenih elemenata. Da bi se zaštitili od
tog utjecaja, površine materijala se namjerno oksidiraju tako da se ne prijeđe dopuštena mjera.
Za sitnije dijelove metala koji se moraju podvrgnuti toplinskoj obradi, može se koristit vakuum
ili zaštitna atmosfera nekog inertnog plina. [3]

2.3 KEMIJSKA I FIZIKALNA SVOJSTVA TITANA

Titan je sjajan, bijeli polimorfni tvrdi metal, ne magnetskih svojstava sa niskom vodljivošću
struje i topline. U uvjetima niske temperature je krhak i lako se može pretvoriti u prah, dok
ugrijan na određenu temperaturu je kovak i pogodan za izvlačenje u žice. Druga svojstva koja
posjeduju materijali na bazi titana su: visoka temperatura taljenja, mala gustoća, dobra
otpornost prema koroziji sve do 500°C te stabilna mehanička svojstva u temperaturnom
intervalu od 200°C do 600°C. U pogledu čvrstoće i krutosti titana je dosta sličan čeliku uz
40% manje gustoće od čelika. Uz sva dobra svojstva titanskih materijala, treba napomenuti
njihov glavni nedostatak, a to je nizak modul elastičnosti. On se kreće od 100 GPa do 120 GPa
i ovisi o sastavu i procesu preradbe. Zbog niskog modula elastičnosti ne može se postići veća
krutost konstrukcija, ali je ipak u većini slučajeva krutost zadovoljavajuća. Kada je riječ o
krutosti dijelovi načinjeni od titana pokazuju veću krutost od aluminijevih, ali su u usporedbi
sa čelikom elastičniji. Zbog svih navedenih svojstava materijala na bazi titana, posljednjih
nekoliko desetljeća nalaze veliku primjenu u različitim granama industrije, uključujući i
biomedicinsko inženjerstvo. Zbog svega navedenog materijali na bazi titana, posljednjih
nekoliko desetljeća nalaze veliku primjenu u različitim granama industrije, uključujući i
biomedicinsko inženjerstvo.[3]
Titan i njegove legure imaju vlačnu čvrstoću od 250 do 700 N/mm2. Već spomenuta visoka
temperatura taljenja je za oko 400°C iznad tališta čelika i iznosi 1670°C. Koeficijent linearnog
širenja kod titana je nizak. Ponašanje titanskih materijala u nepovoljnim uvjetima je vrlo dobro
zahvaljujući sloju oksida koji se stvara na površini i koji ga štiti. U početnoj fazi debljina
5
oksidnog sloja je 1 do 2 nm, ali nakon određenog vremena može porasti do 25 nm 10. Fizikalna
i mehanička svojstva titana prikazana su u tablici 2.1 [3]

Tablica 2.1 Fizikalna i mehanička svojstva titana [3]

Svojstvo Jedinica Vrijednost
Gustoća kg/m3 4500
Talište °C 1670
2
Modul elastičnosti N/mm 110000
Toplinska rastezljivost 10-6/K 9
2
Vlačna čvrstoća N/mm 250…700
Istezljivost % ˃10

Što se tiče kemijskog ponašanja titan se može usporediti sa silicijem i cirkonijem. Njegova
kemijska aktivnost znatno ovisi o temperaturi. Ako je temperatura veća, djelovanje samog
metala s drugim tvarima postaje lakše. Pri sobnoj temperaturi ne reagira sa kisikom, dok
prilikom grijanja uz prisutnost kisika se može zapaliti. Uz kisik titan može reagirati sa
dušikom, pri čemu se na njegovoj površini stvara žuto smeđi film. Osim plinova titan reagira i
sa kiselinama. Pri sobnim temperaturama ne reagira sa anorganskim kiselinama, dok se
zagrijan na veće temperature otapa u fluoridnoj, klorovodičnoj, sumpornoj i fosfornoj kiselini,
pri čemu najbrže reagira sa fluoridnom kiselinom. Djelovanje tih kiselina počinje već i pri
sobnim temperaturama, međutim mali unos topline znatno ubrzava reakciju. Jedna od
neželjenih pojava pri reakciji sa kiselinama je točkasta korozija koja se može javiti na površini
titana.[3]
Titan je zbog svojih dobrih mehaničkih i kemijskih svojstava često nazivan "metalom
budućnosti". U usporedbi sa ostalim konstrukcijskim materijalima cijena titana je dosta
visoka. Osim dobrih mehaničkih i kemijskih svojstava razlog tome je što ga rijetko nalazimo u
velikim koncentracijama i nikada u čistom stanju. Zbog toga je potrebno provoditi proces kako
bi se došlo do čistog stanja titana što iziskuje troškove. [3]

2.4 LEGURE TITANA I NJIHOVE SPECIFIČNOSTI

Legure titana su metalni materijali koji sadrže titan pomiješan s drugim metalima u manjoj
količini u cilju postizanja željenih svojstava. Metali s kojim se najčešće legira su: paladij (Pd),
vanadij (V), aluminij (Al), kositar (Sn), nikal (Ni), molibden (Mn) i željezo (Fe). Općenito,
titanske legure koje su razvijene zbog karakteristika visoke čvrstoće i dobrih svojstava pri
puzanju, imaju slabiju otpornost prema koroziji od komercijalno čistog titana, ali postoje
legirni elementi koji mogu poboljšati korozijsku postojanost. Ti legirni elementi održavaju
korozijsku postojanost i u različitim agresivnim medijima, zbog toga što tvore oksidnu
prevlaku na površini materijala. Ukoliko dođe do oštećenja oksidnog sloja, on se iznova
obnavlja. Također ovi metali čine titan lakšim za kovanje i obradu te stabilnijim i otpornijim
na visoke temperature. [3]
Titanske legure se mogu podijeliti prema sadržaju α i β faze u njihovoj mikrosrukturi na
sobnoj temperaturi. Tako razlikujemo α, približno α, α+β i β legure. Dodatkom legirnih
elemenata mijenjaju se udjeli α i β faze kao i temperature α/β prekristalizacije. Elementi koji
povisuju temperaturu α/β prekristalizacije kroz stabilizaciju α faze nazivaju se α
stabilizatorima. U α stabilizatore spadaju aluminij, kisik, dušik i ugljik pri čemu aluminij
zauzima mjesto najvažnijeg legirajućeg elementa titana. Elementi koji snižavaju temperaturu
α/β prekristalizacije i time stabiliziraju β fazu pri nižim temperaturama poznati su kao β
stabilizatori. β stabilizatori se dijele na β izomorfne elemente i β eutektoidne elemente.

6
 U β izomorfne elemente spadaju molibden, vanadij, niobij i tantal, koji predstavljaju
elemente sa visokom topljivosti u titanu, dok u β eutektoidne spadaju mangan, krom, silicij,
željezo, kobalt, nikal i bakar, ograničene topljivosti koji formiraju intermetalne spojeve.
Elementi koji niti povećavaju niti smanjuju temperaturu α/β prekristalizacije se nazivaju
neutralnim. Razlog njihove primjene kao legirajući elementi je taj što pridonose čvrstoći. [4]
Kako samo ime ukazuje α legure ne sadrže β fazu, dok približno α legure sadrže najvećim
djelom α fazu uz tek neznatnu količinu β faze. Dvofazne α+β legure predstavljaju kompromis
između monofaznih α i β legura. One su toplinski očvrstljive i oblikovljive deformiranjem, a
mogu se i zavarivati iako se pri zavarivanju mogu javiti određene poteškoće. β legure većinom
sadrže β fazu uz tek mali udio α faze. [4]

2.4.1 Alfa (α) i približno α legure

Alfa i približno alfa legure su osrednje čvrstoće s dobrom sklonosti prema zavarivanju i sa
dobrom lomnom žilavosti. Također imaju veliku otpornost na puzanje u području temperatura
315-590 °C. Nisu toplinski očvrstljive i otežano su hladno oblikovljive. Ova skupina titanskih
legura su uglavnom namijenjene uporabi pri povišenim temperaturama, iako se dobro ponašaju
i pri niskim temperaturama zahvaljujući heksagonskoj gusto slaganoj (HCP) strukturi koja
jamči žilavost i čvrstoću i pri sniženim temperaturama. [4]
Glavni legirni element ove skupine titanskih legura je aluminij, koji djeluje na povećanje
čvrstoće. Danko Ćorić je u svojim predavanjima istakao da “jedina prava dostupna α legura je
TiAl5Sn2,5. Glavna su joj obilježja: oksidacijska i korozijska postojanost i odlična svojstva pri
niskim temperaturama zahvaljujući HCP strukturi. Ostale dostupne legure ove skupine su
približno α legure koje sadrže 5-8%Al, uz dodatak cirkonija i kositra te nekih β stabilizatora
(molibden i silicij) koji uzrokuju pojavu male količine β faze u α matrici.” Zbog prisutnosti β
faze približno α legure se mogu toplinski obrađivati i kovati u vrućem stanju. Približno α
legure se odlikuju sa najvećom otpornošću na puzanje od svih titanskih legura. Osim toga
zadržavaju mehaničku otpornost pri povišenim temperaturama. Neke od približno α legura su
TiAl6Sn2Zr4Mo2 i TiAl5,5Sn3,5Zr3Nb1Si0,3 koje se primjenjuju do maksimalno 540 °C. [4]
U sljedećim tablicama prikazana su svojstva jedne α i jedne približno α legure.

Tablica 2.2 Svojstva TiAl5Sn2,5 legure

TiAl5Sn2,5
Kemijski sastav: O=0,2% max., Fe=0,5% max., Al=5%, Sn=2,5%
Svojstvo, jedinica Vrijednost
Gustoća, kg/m³ 4.48 *10³
Modul elastičnosti, GPa 117
Vlačna čvrstoća, MPa 862
Tvrdoća, HRC 34
Temperatura taljenja, °C 1600

Tablica 2.3 Svojstva TiAl6Sn2Zr4Mo2 legure

TiAl6Sn2Zr4Mo2
Kemijski sastav: O=0,25% max., Fe=0,25% max., Al=6%, Sn=2%,
Zr=4%, Mo=2%,Si=0,1% max
Svojstvo, jedinica Vrijednost
Gustoća, kg/m³ 4.54*10³
Modul elastičnosti, GPa 114

7
 Vlačna čvrstoća, MPa 965
Tvrdoća, HRC 34
Temperatura taljenja, °C 1704

2.4.2 Alfa + beta (α+β) legure

Ove legure se koriste za proizvodnju većinu proizvoda od titanskih materijala. Ove legure
imaju najbolju kombinaciju mehaničkih svojstava i mogu se primjenjivati pri temperaturama
315-400 °C. Poput α i približno α legura, i ove legure nemaju tako dobra svojstva pri
povišenim temperaturama, pa se zbog toga ne smiju dugotrajno izlagati visokim
temperaturama. α+β legure su općenito toplinski obradljive te se zbog toga žarenjem može
postići umjereno visoka čvrstoća. U usporedbi sa α i približno α legurama oblikovljivost im je
bolja . Najvažniji legirajući elementi ovi legura su molibden vanadij i aluminij, pri čemu
aluminij stabilizira α fazu, a vanadij i molibden duktilnu β fazu osiguravajući obradivost
legure u toplom stanju. [4]
Najvažnija α+β legura je TiAl6V4. Ova legura je razvijena prije pedesetak godina i
posjeduje iznimno dobra mehanička svojstva te dobru obradivost. Zbog svojih karakteristika
TiAl6V4 je standardna legura s kojom se uspoređuju ostale Ti-legure. Ova legura se koristi u
izradi diska i lopatica plinske turbine mlaznog motora te elemenata okvira zrakoplova.
“TiAl6V4 legura se može toplinski obraditi na jedan od sljedećih načina:
1. Meko žarenje; njime se postiže vlačna čvrstoća od približno 900 MPa, dobra
otpornost na umor, osrednja lomna žilavost i umjerena brzina rasta napuklina.
2. Rekristalizacijsko žarenje; koristi se za dijelove koji zahtijevaju povećanu otpornost
na pojavu oštećenja. Njime se neznatno snižava čvrstoća i dinamička izdržljivost, a
poboljšava žilavost i usporava brzina rasta napuklina.
3. Betatizacijsko žarenje; primjenjuje se u slučaju kada je potrebno maksimalno
povećati lomnu žilavost i usporiti rast napukline. Međutim njime se i značajno
snižava vrijednost dinamičke izdržljivosti.
4. Rastopno žarenje i dozrijevanje; njime se osigurava maksimalna čvrstoća tako da se
ova obrada koristi za dijelove koji zahtijevaju vlačnu čvrstoću 1100 MPa i veću.” [4]
TiAl6V4 ELI legura je vrlo slična komercijalnoj TiAl6V4 osim što TiAl6V4 ELI sadrži
smanjene količine kisika, dušika , ugljika i željeza. Kratica ELI predstavlja "izuzetno niski
međumolekularni prostor", pomoću čega se postiže bolja duktilnost i bolja
otpornost na lom materijala. Ove legure se stoga koriste za lomno kritične
elemente kao i u uvjetima niske temperature. ELI legure općenito posjeduju
oko 25 % veću lomnu žilavost, ali su manje čvrstoće od komercijalnih
titanskih legura. Kombinacija niske težine, velike izdržljivosti i otpornosti na
koroziju čine TiAl6V4 ELI leguru savršenom za medicinske uređaje i implantate. Ova
legura također nalazi primjenu i u zrakoplovnoj industriji. Usporedba svojstva komercijalne i
ELI TiAl6V4 legure se nalazi u idućoj tablici. [4]

Tablica 2.4 Mehanička Svojstva komercijalne i ELI TiAl6V4 legure

Svojstvo, jedinica TiAl6V4 TiAl6V4 ELI
Modul elastičnosti, Gpa 114 120
Vlačna čvrstoća, MPa 900 830
Tvrdoća, HRC 41 30-35
Granica razvlačenja, MPa 830 760
Izduženje, % 10 16

8
2.4.3 Beta (β) legure

U grupu β legura titana svrstavaju se legure kod kojih u mikrosrukturi prevladava čvrsti
rastvor na osnovi β modifikacije titana. Osnovni legirajući elementi β legura titana su vanadij,
molibden, volfram, krom i niobij, koji pripadaju grupi takozvanih β stabilizatora. U sastav ovih
legura skoro uvijek ulazi i aluminij koji utječe na značajno povećanje čvrstoće. Zahvaljujući
centriranoj kubnoj rešetki koja je karakteristična za β fazu, lakše se podvrgavaju hladnoj
deformaciji od α i α+β legura što im je i glavna prednost. Također im se time znatno povećava
njihova osjetljivost na toplinsku obradu te postiže bolja duktilnost i žilavost u žarenom stanju.
β legure su visoko prokaljive, dobro zavarljive, pokazuju visoku lomnu žilavost i dobru
otpornost rastu napuklina, ali su ograničeno primjenjive pri povišenim temperaturama (do 370
°C) zbog opasnosti od puzanja. Termičkom obradom tj. procesom kaljenja i starenja, čvrstoća
β legura se može povećati u velikoj mjeri, naročito u hladno očvrsnutom stanju. Glavni
nedostatak ovih legura je krhkost pri niskim temperaturama te povišena gustoća zbog sadržaja
Cr, Mo, V i Nb koji se dodaju radi stabilizacije β faze. [4]
Među β legurama se ističu TiV10Fe2Al3, TiV15Al3Cr3Sn3 i TiMo15Al3Nb2,7Si0,25.
“To su visokočvsrste legure sa čvrstoćom do 1380 MPa za toplinski očvrsnuto stanje. Unatoč
visokoj čvrstoći one su vrlo otporne na napetosnu koroziju. Legura TiV10Fe2Al3 pokazuje
odličnu dinamičku izdržljivost i visoku žilavost te umjerenu otpornost prema rastu napuklina.
TiMo15Al3Nb2,7Si0,25 legura je specijalno razvijena radi oksidacijske postojanosti na
temperaturama do 650 °C te je zbog toga namijenjena za izradu metalnih matrica kompozita
za visoke temperature. Iako je ovo β legura, ona ima prihvatljivu otpornost na puzanje, bolju
nego TiAl6V4 legura. Nadalje to je jedina Ti-legura otporna na hidraulična ulja koja se
primjerice rabe u komercijalnim zrakoplovima. Ovakva kombinacija svojstava omogućuje
primjene na ispušnom sustavu motora.” [4]
Također jedna od čestih β legura je i TiV13Cr11Al3 s čvrstoćom od 1820 MPa u rastopno
žarenom, hladno oblikovanom i dozrijevanom stanju. Ova legura posjeduje dobru duktilnost i
visoki omjer čvrstoće i gustoće, te je zavarljiva.
Razvijen je i niz drugih β legura specifičnih svojstava kao što je TiV8Fe5Al1 s povećanom
stabilnošću pri povišenim temperaturama te legura TiMo12Sn6 koja ima povećanu otpornost
prema napetosnoj koroziji. U sljedećim tablicama su prikazana svojstva nekih od β legura. [4]

Tablica 2.5 Svojstva TiV10Fe2Al3 legure

Svojstvo, jedinica TiV10Fe2Al3
Vlačna čvrstoća, MPa 1241-1310
Tvrdoća, HRC 41
Modul elastičnosti, GPa 103
Granica razvlačenja, MPa 1104-1128
Temperatura taljenja, °C 1649

Tablica 2.6 Svojstva TiV13Cr11Al3 legure

Svojstvo, jedinica TiV13Cr11Al3
Vlačna čvrstoća, MPa 1210-1280

9
 Tvrdoća, HRC 43
Modul elastičnosti, GPa ~100
Granica razvlačenja, MPa 1207
Temperatura taljenja, °C ~1600
2.5 PRIMJENA TITANA I TITANSKIH LEGURA

Zahvaljujući iznimnim svojstvima koja posjeduju, titanski materijali se danas rabe u izradi
primarnih konstrukcijskih elemenata. Glavna je prednost titana i njegovih legura što su vrlo
čvrste, imaju malu gustoću, otporne su na koroziju i kompatibilne s novim kompozitnim
materijalima. Nedostatak je njihova visoka cijena koja 10 do 20 puta viša u odnosu na
aluminij. Zbog svega navedenog većinom se koriste u zrakoplovnoj industriji (99 %),
svemirskoj i raketnoj tehnici, kemijskoj industriji, brodogradnji, medicini i arhitekturi.
Primjena titana i njegovih legura u zrakoplovstvu počiva na maloj masi i visokoj čvrstoći, čime
se učinkovito reducira masa naročito kada je riječ o visokoopterećenim dijelovima izloženim
visokim i niskim radnim temperaturama. Iako su ovi materijali većinom zastupljeni u vojnim
letjelicama, danas se uspješno rabe i u civilnom zrakoplovstvu. Tako je primjerice Boeing 747-
100 građen od samo 2,6 % titanovih legura, dok noviji Boeing 777 sadrži već oko 10 %
materijala na bazi titana (Slika 2.3) [4]

Slika 2.3 Konstrukcijski materijali zrakoplova Boeing 777 [4]

Titanske legure se masovno koriste u motorima komercijalnih putničkih zrakoplova, čineći

do 30 % njegove mase, naročito kada je riječ o niskotlačnom i visokotlačnom kompresoru
(Slika 2.4). Također od ovih legura se izrađuju lopatice kompresora i ventilatora (Slika 2.5-a),
mlaznice, glavine, kućišta (Slika 2.5-b), ali i drugi dinamički visokoopterećeni elementi,
proizvedeni tehnologijo preciznog lijevanja posebice kada je riječ o tankostijenim (Slika 2.5-
c), velikim i geometrijskim složenim dijelovima (Slika 2.5-d). [4]

10
 Slika 2.4 Mlazni motor [4]

a) b)

11
 c) d)
Slika 2.5 Primjeri primjene Ti-legura [4]
(a-lopatice ventilatora, b-precizno lijevani dijelovi helikoptera, c-precizno lijevana ispušna
cijev

pomoćnog sustava napajanja, d-precizno

lijevano kućište ventilatora plinske turbine)

Od titana se danas rade ne samo sekundarni već i primarni konstrukcijski elementi poput
trupa borbenih zrakoplova. Kod suvremenih vojnih zrakoplova kao što je primjerice F-22,
legure titana zastupljene su s približno 42 % mase. Slika 2.6 prikazuje Blackbird, prvi
zrakoplov gotovo u cijelosti (85 %) načinjen od titana. Krila i trup ovog zrakoplova u
potpunosti su prekriveni oplatom od lakih i čvrstih titanskih legura. [4]

Slika 2.6 Blackbird [4]

Osim prethodno navedenog titan i njegove legure se koriste kao biomaterijal za implantate u
medicini. “To je omogućila njihova dobra biološka inertnost u odnosu na živi organizam.
Biometalni materijali su definirani materijali koji se primjenjuju na mjestima kontakta sa

12
stanicama, tkivima ili tjelesnim tekućinama ljudskog organizma. Primjenjuju se kao
nadogradnja ili zamjena strukturnih dijelova ljudskog organizma. Zbog odgovarajućih
mehaničkih karakteristika i izvrsne elektroprovodnosti, biokompatibilni materijali primjenjuju
se za izradu medicinskih implantata poput umjetnih zglobova, umjetnog srca, spojnica,
fiksiranih pločica, žica i drugih potrebitih pomagala. Legure titana, kobalt-krom legure i
nehrđajući čelici su materijali najčešće rabljeni za te svrhe. Zbog njihove čvrstoće, otpornosti
na koroziju, netoksičnosti, izdržljivosti i žilavosti, ovi materijali imaju i neke nedostatke kao
što su krutost koja je veća od krutosti kojom se odlikuje ljudska kost, velika specifična težina
materijala i nepropusnost rendgenskih zraka. Činjenica je da se prije usađivanja titanskih
dijelova u tijelo isti stavljaju u luk plazme visoke temperature koji odstrani površinski sloj
atoma i oksidacijom metala istaloži novi sloj. Upravo taj novi sloj predstavlja mjesto vezivanja
tkiva.” [3]
Također titanski materijali su vrlo pogodni za izradu zubnih implantati, koji ne reagiraju sa
tjelesnim tekućinama i ne izazivaju alergijske reakcije. Osim u medicini titanski materijali se
sve više koriste za nakit, okvir za naočale, satove, sportsku opremu itd. [3]

a)

b) c)

Slika 2.7 Primjeri primjene u medicini [4]

(a-zubni implantati od titana, b-proteza, c-umjetni kuk)

3 STROJEVI I ALATI ZA OBLIKOVANJE DEFORMIRANJEM TITANSKIH LEGURA

13
 3.1 UVOD

U prošlosti titan je imao reputaciju materijala koji se teško oblikovao deformiranjem zbog
svoje visoke otpornosti na deformacije, niske duktilnosti, velike anizotropije i jake
mikrostrukturne osjetljivosti na obradu. Sve te karakteristike su ograničavale veličinu,
preciznost i kvalitetu titanskih proizvoda i time dovodile do povećanja troškova i trajanja
proizvodnje. Međutim, privatna istraživanja, iskustva i ulaganja u razvoj su znatno
promijenile situaciju. Danas postupci oblikovanja deformiranjem predstavlja glavnu
tehnologiju za proizvodnju titanskih komponenti, koji ne samo da smanjuju troškove
proizvodnje, nego također mogu poboljšati performanse proizvoda. Stoga, oblikovanje
deformiranjem u vrućem ili hladnom stanju je najprikladniji način oblikovanja. [7]
Vruće i hladno oblikovanje titanskih legura uključuje kovanje, valjanje, istiskivanje, duboko
vučenje, savijanje i druge operacije. Operacije poput kovanja i valjanja, u kojima se predmeti
obrađuju u standardne oblike poput ploča, šipki i žica, predstavljaju primarne postupke
oblikovanja. Savijanje, duboko vučenje, istiskivanje i drugi postupci u kojima se ti standardni
oblici dalje oblikuju, predstavljaju sekundarne postupke oblikovanja. Za primarne postupke
oblikovanja, konvencionalna oprema koja se koristi za čelik, našla je primjenu i pri
oblikovanju titanskih legura uz relativne male modifikacije tehnike oblikovanja. Te
modifikacije uključuju razmatranje vremena, temperature i pritiska. Isto tako, sekundarni
postupci oblikovanja zahtijevaju slične izmjene. [7]
Ipak jedan tehnološki postupak oblikovanja titanskih legure se izdvaja a to je kovanje.
Kovanje je najčešći tehnološki postupak prerade titanskih legura. Njime se postiže
kombinacija mehaničkih svojstava, koju nije moguće postići primarnom preradom,
oblikovanjem ingota u poluproizvode. [7]

3.2 STROJEVI I ALATI KOJI SE KORISTE PRI KOVANJU TITANSKI

LEGURA

Tijekom protekla dva desetljeća, tehnologija kovanja titanskih legura napredovala je

dramatično i to s obzirom na dva aspekta. Prvo se odnosi na poboljšanje sposobnosti postizanja
oblika koji je bliži onom željenom, a drugo na sposobnost manipulacije i kontroliranje
mikrostrukture, kako bi dobivena svojstva bila prihvaćena kao standard. Ta dva aspekta su
značajno smanjili troškove izrade i poboljšali performanse proizvoda. Zbog toga kovanje
danas predstavlja glavni postupak oblikovanja koji se koristi za izradu dijelova od titanskih
legura.
Temeljne dvije metode kovanja su kovanje u otvorenim i zatvorenim ukovnjima, pri čemu
ukovanj predstavlja osnovni kovački alat. Materijal prilikom udaraca malja kovačkog čekića,
ili pod pritiskom preše ispunjava prostor u kovačkom alatu. Gornji dio alata za kovanje se
sastoji iz gornjeg ukovnja koji je pomoću klina i završetka u obliku lastinog repa vezan sa
maljem. U donjem dijelu alata se nalazi donji ukovanj, koji se također spaja sa donjim
nosačem alata preko lastinog repa i klina. Centriranje alata u pravcu normalnom na pravac
kretanja malja se vrši bočnim gornjim i bočnim donjim centriračem. Donji nosač alata je
klinom učvršćen u nakovnju čekića. S obzirom da nakovanj prima udarce njegova težina je
kod normalnih čekića za kovanje u ukovnju oko 20 puta veća od težine malja. (Vidjeti sliku
1.2) [5]

14
 Ukovnji otvorenog tipa su puno češći i obično se koriste za grubo oblikovanje materijala, a
glavna je razlika u odnosu na one zatvorenog tipa da imaju kanal za vijenac. Kod njih se sila
postiže čekićem, pri čemu gravitacijska sila djeluje sama ili u kombinaciji s tlakom pare,
tlakom zraka ili nekom dodatnom silom. Na donjoj slici su prikazani tipovi otvorenog i
zatvorenog ukovnja za kovanje na batu, preši i horizontalnom kovačkom stroju. [5]

Slika 3.1 Tipovi ukovnja na batu, preši te horizontalnom kovačkom stroju, gdje prvi red
označava otvoreni tip, drugi zatvoreni tip ukovnja

Za kovanje titanskih legura koriste se svi tipovi kovačkih strojeva, kao i njihove izvedbe
koji se koriste i za kovanje čelika. Oni se mogu opisati na temelju tipa promjene oblika koji se
mogu postići i na stupnju deformacije koji se može dobiti. Stoga glavne tri skupine kovačkih
strojeva su:
1. Batovi
2. Preše
3. Horizontalni kovački strojevi [6]

Neke od karakteristika kovačkih strojeva su:

 Brzine malja kod batova kreću se u trenutku udara od 4 do 7 m/s, što znači da su i
brzine deformacije na batovima nekoliko puta veće nego na frikcijskim i koljenastim
prešama, a znatno veće nego na sporim hidrauličkim prešama.
 Prilikom kovanja u ukovnjima zadržavanje oblikovanog metala je kraće na batovima
nego na prešama, što povoljno utječe na vijek trajanja skupog ukovnja.
 Snažni udarci bata po ukovnju skraćuju vijek trajanja ukovnja.
 Miran rad preše rezultira boljom točnošću otkivka i duljim radnim vijekom ukovnja,
za razliku od batova koji udarcima izazivaju vibracije koje štetno djeluju na okolinu.
 Obrada na batu je brža i ekonomičnija.
 Batovi su jeftiniji od preša uz iste učinke. [6]

15
3.2.1 Batovi

Bat ili malj je mehanički čekić za strojno kovanje, pri čemu ga snaga stroja podiže na neku
visinu, da bi slobodnim padom udario u radni komad. U usporedbi s drugim obradnim
strojevima batovi su najjeftiniji obradni strojevi za oblikovanje metala. Oni u materijal unose
zagarantirani iznos energije, koji ovisi o brzini gibanja malja daju veće ili manje deformacijske
sile. Njihova konstrukcija treba biti takva da može podnijeti udarna opterećenja prilikom
obrade. Zbog toga su neke konstrukcijske izvedbe velike u odnosu na klasične obradne
strojeve. Ipak, uglavnom se radi o jednostavnoj konstrukciji kod koje se sile oblikovanja ne
prenose niti na pogon, a niti na tijelo obradnog stroja, kao što je slučaj kod hidrauličnih ili
mehaničkih preša. Pored sve navedenog batovi ne mogu biti preopterećeni, te su vrlo
prilagodljivi. Ako se pokaže potreba za većom energijom oblikovanja, uvijek je moguće
osigurati još jedan udarac. [6]
Batovi zauzimaju središnje mjesto na području kovanja u automobilskoj industriji, gdje i
titanske legure u posljednje vrijeme nalaze svoju primjenu u vidu ispušnih cijevi, prigušivača,
usisnih i ispušnih ventila te ventila motora. Područje primjene batova je prvenstveno kovanje u
toplom stanju i to u otvorenim i zatvorenim ukovnjima. Pri tome se titanske legure zagrijavaju
pomoću peći za ugrijavanje koje rade na ulje, prirodni plin ili na principu električnog otpora. U
slijedećoj tablici su prikazane temperature grijanja nekih od α , α+β i β legura. [7]

Tablica 3.1 Preporučena temperaturna područja za kovanje α, α+ β i β legura [7]

α i približno α legure °C
TiAl5Sn2,5 900-1010
TiAl6Sn2Zr4Mo2 900-975
(α+β) legure
TiAl6V4 900-980
TiAl6V4 ELI 870-950
β legure
TiV10Fe2Al3 705-980
TiV13Cr11Al3 650-955

“Sva tri tipa titanskih legura se uspješno oblikuju primjenom batova, no neke β legure kao
TiV13Cr11Al3 zahtijevaju temperaturu kovanja iznad 760 °C. Ako bi temperatura kovanja
bila ispod 760 °C tada bi legura bila osjetljiva na pucanje što bi dolazilo do izražaja pri
upotrebi gravitacijskog bata.” [7]

Općenito batove možemo podijeliti u nekoliko skupina:

1. Mehaničke
2. Pneumatske
3. Parne

Od mehaničkih batova najviše se koriste polužni batovi i gravitacijski batovi na dasku,

remen ili lanac. Na slijedećoj slici prikazana je konstrukcija polužnog bata, kod kojeg je radna
poluga izvedena od čeličnih lamela. Motka, također izvedena od čeličnih traka, povezuje
polugu s ekscentrom i vrši njezino zakretanje tako da djeluje opružno. Ovi se batovi izrađuju
za mase maljeva od 40 do 250 kg, te za više od 120 udaraca u minuti. Postolje, odnosno cijeli
alatni stroj se sidri na temelje temeljnim vijcima. Temelje čini naliveni beton u predviđenom
iskopu izoliran pijeskom ili nekim drugim materijalom zbog prigušenja vibracija. Stupanj
iskorištenja polužnog bata je 30-40 %. a brzina udaraca 4-7 m/s. [6]

16
 Slika 3.2 Polužni bat [6]

Gravitacijski batovi na dasku (Slika 3.3) se sastoje od bata spojenog na dasku koju podižu
dvije suprotno rotirajuće tarenice. Batovi imaju masu od 200 kg do 1,5 tona. Na visini od 1,5
do 2,5 m kočnica se otpušta te bat pada na nakovanj brzinom od 4 do 7 m/s. Može se ostvariti
do 60 udaraca u minuti pri nižim visinama bata (do 1m). Koristi se za kovanje u ukovnjima i
ima veliku točnost i preciznost izratka. Pogodan je za ukovnje sa više gravura. Regulacija je
vrlo jednostavna i precizno se određuje energija udaraca. Pogodan je za automatiziranje.
Jednostavne su konstrukcije, lagano se održavaju i dosta su jeftini. Nedostatak je ograničena
radna moć, utjecaj vibracija na okolinu udarcima, potrebno je veliko temeljenje te se daska
troši i treba ju često mijenjati. [6]

Slika 3.3 Bat na dasku [6]

17
 Slika 3.4 Razne izvedbe gravitacijskog bata. [6]
(Prva dva prikazuju bat s remenom, a treći s lancem)

Među pneumatski batove koji se koriste pri kovanju titanskih legura spadaju: jednoradni,
dvoradni i protuudarni. Jednoradni pneumatski bat spada u grupu gravitacijskih batova.
Sastoji se od jednoradnog cilindra u kojem se klip – bat podiže pomoću komprimiranog zraka.
Nakon toga se otvara ventil pri čemu taj komprimirani zrak izlazi van, a bat gravitacijskom
silom pada na nakovanj.

Slika 3.5 Jednoradni gravitacijskih bat [6]

Dvoradni batovi mogu biti izvedeni za slobodno i za kovanje u ukovnjima. Dvoradni batovi
za slobodno kovanje (Slika 3.6) se izrađuju u konzolnoj izvedbi i najčešće ima svoj kompresor
za komprimirani zrak. Hod bata je od 250 do 900 mm. Masa bata se kreće od 50 do 1000 kg.
Nakovanj može biti izveden u jednom dijelu ili posebno kod većih batova. Također prema
izvedbi bata potrebno je i temeljenje te postavljanje izolacijskog materijala za smanjenje
vibracija na okoliš. [6]
Dvoradni bat za kovanje u ukovnjima (Slika 3.6) ima konstrukciju koja je slična izvedbi
batova s razdvojenim tijelom. Kod njih brzina bata a time i energija udarca ne ovise o hodu
odnosno visini dizanja bata, nego o tlaku u cilindru čije su vrijednosti veće nego za slobodno
kovanje. Zbog toga je konstrukcija bata masivnija. [6]

18
 a) b)

Slika 3.6 Dvoradni batovi [6]

(a- za slobodno kovanje, b- za kovanje u ukovnjima)

Protuudrani batovi (Slika 3.7) su u osnovi identični pogonu dvoradnog bata, ali nemaju
mirujući nakovanj, već je on pokretan. Gibanje pokretnog protuudarnog malja je u suprotnom
pravcu od radnog malja. Razlika je u načinu upravljanja i gibanja radnog i protuudarnog malja.
On se može pokretati na različite načine kao što su pokretanje pomoću čelične trake,
hidrauličkog sustava ili komprimiranog zraka. Kod vertikalnih batova sa čeličnim trakama i
hidraulikom protuudarni malj ima nešto veću masu od radnog malja, a time i nešto manju brinu
gibanja. [6]

Slika 3.7 Protuudrani bat sa hidraulikom [6]

19
Parni batovi (Slika3.8) su masivni batovi koji se koriste za kovanje velikih otkivaka, koji
zahtjevaju mnogo prostora oko nakovnja. Obično je bat pričvršćen na klip koji klizi unutar
fiksnog cilindra, ali u nekim izvedbama bat je pričvršćen za cilindar koji klizi duž fiksnog
klipa. Parni batovi pokazali su se neprocijenjivim u mnogim industrijskim procesima. Tehnička
poboljšanja dala su veću kontrolu nad isporučenom silom, veću dugovječnost, veću
učinkovitost i veću snagu. Mogu se koristit kod slobodnog kovanja i za kovanje u ukovnjima.
[6]

Slika 3.8 Parni bat [6]

3.2.2 Preše

Preše su obradni strojevi koji koriste vrlo velike sile za obradu materijala. Izrađuju se u
rasponu od malih ručnih do velikih industrijskih postrojenja. Zahvaljujući činjenici da se
primijenjena sila može mjeriti i zabilježiti, preše osiguravaju odličnu ponovljivost proizvodnje
što je teže postići prilikom kovanja batovima. Osim toga odlikuje ih mirniji rad, te se zato
mogu koristiti većim silama. Zbog toga su preše već više od 30 godina glavna skupina strojeva
koja se koristi za kovanje gotovo svih legura u svim granama industrije. Preše se obično
koriste za kovanje većih otkivaka u hladnom ili vrućem stanju, jer nema ograničenja u veličini
stroja. One se obično klasificiraju na vretenaste, mehaničke i hidrauličke ovisno o sredstvu
koje se koristi za isporuku potrebne energije. [6]
Od vretenastih preša koje se koriste za kovanje titanskih legura, najviše se ističu tarna preša,
vretenasta hidraulična te vretenasta električna. Najčešći tip tarne preše ima dva vertikalna tarna
diska (Tarenica 1 i Tarenica 2) i jedan horizontalni gonjeni tarni disk( Tarenica 3). Tarenice su
kontinuirano pogonjene preko remenskog prijenosa. Uključivanje i isključivanje vretena vrši
se pomicanjem pogonske osovine sa zamašnjakom. Prijenos sile na dodirnoj površini vrši kroz
kožu ili neki drugi kompozitni materijal koji su relativno otporni na trošenje i imaju veliki
faktor trenja. U kombinaciji tarenice 1 i tarenice 2 navojno vreteno se spušta i bat preše se giba
sve većom brzinom. Najveću brzinu ima u trenutku udara malja u radni predmet, gdje se
kinetička energija pretvara u mehanički rad i toplinu. U povratnom hodu su u kontaktu tarenica
2 i tarenica 3 pri čemu se bat podiže i odvaja od radnog predmeta. Ove se preše mogu koristiti
za prešanje u kalupima u toplom i hladnom stanju. [6]
20
 Slika 3.9 Tarna preša [14]

Kod hidrauličkih vretenastih preša u odnosu na tarne okretni moment zamašnjaka se dobiva
iz rotacije hidromotora koji okreće zamašnjak tarenicom. Također postoje konstrukcije koje
okreću zamašnjak pomoću zubne letve. Električne vretenaste preše imaju elektromotorni
pogon koji direktno tarenicom ili remenom pogoni zamašnjak. Prednosti prethodno navedenih
vretenastih preša su: jednostavnost konstrukcije, nema djelovanja na okolinu, lako se određuje
ritam rada, nemaju specijalne zahtjeve za temeljenjem, duga trajnost i lako održavanja osim u
slučaju hidraulike. Osim prednosti imaju i nedostatke a
jedan od njih je da nisu pogodne za obradu malih predmeta u
toplom stanju jer su prespore, te da se tarne površine
jako troše. [6]

21
 a) b)
Slika 3.10 Vretenaste preše [6]
(a- hidraulička, b- električna)
Drugu skupinu preša predstavljaju mehaničke koje pripadaju klasi alatnih strojeva koji
obuhvaćaju širok raspon različitih tipova strojeva. Rade na principu da pretvaraju rotacijsko
gibanje elektromotora ili zamašnjaka u pravocrtno gibanje malja uz pomoć motornoga
mehanizma s ekscentarskim ili koljenastim vratilom. Stoga glavna dva tipa mehaničkih preša
su: mehaničke koljenaste i mehaničke ekscentar preše. [6]
Kod mehaničkih ekscentar preša vrtnjom koljenastog vratila gibanje se prenosi preko ojnice
na nosač alata. Koljenasto vratilo je spojeno preko sustava kočnica i kvačila na zamašnjak.
Koriste se za sve vrste obradaka, od najmanjih do najvećih i za sve obrade prešanjem u toplom
i hladnom stanju. Odlikuju se velikom točnošću i preciznošću, te imaju relativno jednostavne
konstrukcije i izvedbe. Trajnost im je duga, jednostavne su za održavanje i lako se
automatiziraju. Nedostatak im je visoka cijena
i stručno posluživanje. [6]
Mehanička koljenasta preša je vrlo slična
ekscentar preši. Osnovna razlika među njima
je ta što je koljenasto vratilo kruće izvedbe jer
je uležišteno s obje strane. Elektromotor
pokreće zamašnjak preko remenskog
prijenosa. Moment se kroz spojku prenosi na
pogonsko vratilo koje može biti zaustavljeno
sustavom kočnica. Vreteno pokreće zupčani
par koji rotacijsko gibanje prenosi na
koljenasto vratilo ojnicu i malj. Ova vrsta
preša se danas umjesto batova sve više koriste
u masovnoj proizvodnji. [6]

22
 a) b)

Slika 3.11 Mehaničke preše

(a- koljenasta [13], b- ekscentar [12])

Hidrauličke preše predstavljaju najmoćnije kovačke strojeve koji po svojoj veličini mogu
biti jednake kao neke zgrade. Koriste se za slobodno kovanje i kovanje u ukovnjima većih i
težih otkivaka. Unatoč tome da među hidrauličkim prešama postoje konstrukcijske razlike,
zajedničke karakteristike su im jednolike i male brzine gibanja alata, miran rad, nešto niža
produktivnost od batova te veća cijena. Ove vrsta preša svoju najveću primjenu nalaze kod
kovanja velikih otkivaka. Njima se želi izbjeći upotreba velikih batova koji ne samo da loše
utječu na okolinu nego i na materijale koji imaju lošiju plastičnost i koji ne podnose jake
udarce i nagle promijene oblika. Pri radu preše, pretvaranje mehaničke energije nekog
pogonskog stroja u energiju tlaka tekućine obavlja hidraulički motor. Oni se mogu podijeliti
prema konstrukciji i tlaku koji mogu ostvariti u samom hidrauličkom sustavu. Stoga najčešće
korištene pumpe su: zupčaste sa vanjskim i unutarnjim ozubljenjem, lamelne, klipne te vijčane
pumpe. [6]
Prednosti hidrauličkog prijenosa energije su:
 Laka promjena smjera kretanja izvršnog člana.
 Laka i kontinuirana promjena brzine pomoću prigušnica ili regulatora protoka.
 Lagan i brz prijelaz s malih na velike brzine, i obrnuto.
 Lagan prijelaz s rotacijskog u translacijsko gibanje.
 Kontinuirana regulacija i lako ograničenje pritiska.
 Tihi rad i jednostavna konstrukcija.
 U slučaju preopterećenja jednostavno isključivanje i zaustavljanje.

23
  Mogućnost automatizacije sustava.

Zbog navedenih prednosti hidraulike, korištenje hidrauličkih preša je više nego opravdano.
[6]

Slika 3.12 Hidraulička preša [11]

3.2.3 Horizontalni kovački strojevi

Da bi se izbjeglo različito ubrzanje i konačna brzina malja zbog djelovanja gravitacijske sile
u vertikalnom položaju, koriste se horizontalne preše. Rade na osnovi da dva klipa jednake
mase ubrzavaju jedan prema drugome pri istoj brzini. Kada se sudare, reakcijske sile su
jednake i suprotne jedna na drugu koncentrirajući potpunu apsorpciju energije unutar samih
klipova. Kada se predmet stavi između klipova, on se deformira udarnom energijom koja je
rezultat udarca klipova. Klipovi se pogone hidrauličkim ili pneumatskim putem. Sam princip
kovanja je prikazan na slici 3.13.

Prednosti horizontalnih kovačkih strojeva:

 Mogu se kovati dijelovi sa kompliciranim oblikom
 Postižu se bolje tolerancije
 Nema bljeskanja
 Moguće mijenjanje umetaka [8]

Nedostatci horizontalnih kovačkih strojeva:

 Veći zahtjevi za dimenzijsku točnost početnog poluproizvoda
 Rizik od smanjenja otkivka
 Smanjeni vijek trajanja kalupa [8]

24
 Slika 3.13 Princip kovanja horizontalnim kovačkim strojevima [8]

4 PRIKAZ PROIZVODNOG PROCESA KOVANJA

Prvi korak prilikom početka kovanja nekog novog dijela je dizajniranje i proizvodnja
potrebnog ukovnja, koji mogu biti otvorenog ili zatvorenog tipa. Inženjer na osnovu crteža
dijela koji će se kovati, radnih temperatura, svojstava materijala obrade te veličine radnih
pritisaka mora znati kako dizajnirati potreban ukovanj. Osim toga potrebno je proračunati
volumen krajnjeg oblika dijela koji se kuje da bi se izbjeglo ne potpuno popunjavanje ukovnja
ili višak punjenja. Također vrlo je važno pravilno odabrati razdjelnu liniju, pri čemu je najbolja
ona koja može osigurati da se protok materijala ravnomjerno podijeli. Još jedna važna točka za
proizvodnju ukovnja je izbor materijala ukovnja. Najčešće korišteni materijali su alatni čelici,
visoko ugljični čelici te čelici legirani kromom. Pri tome je potrebno imati na umu da veći
trošak materijala ukovnja u startu rezultira većim troškovima kovanja. Nakon što je ukovanj
napravljen izrađuje se nekoliko komada uzorka kako bi se provjerilo da li se izrađeni ukovanj
može koristiti u proizvodnji. Ako se pronađu deformacije na otkivcima potrebno je doraditi
ukovanj dok ne budu savršeni za proizvodnju. [9]

Projektiranje proizvodnog procesa kovanja obuhvaća:

1. Određivanje težine, oblika i dimenzija pripremka: Poluproizvod sa skladišta se
doprema na operaciju odsijecanja, ali se prije toga uzorak materijala dostavlja u
laboratoriji na utvrđivanje i kontrolu svojstava materijala.

25
 2. Zagrijavanje pripremka: Prilikom zagrijavanja materijala koriste se različite izvedbe
peći, uz korištenje različitih energetskih izvora.
3. Operacije pripremnog kovanja: Prilikom ove operacije koriste se gravure za
pripremno kovanje koje služe za ostvarivanje pogodnog rasporeda mase za daljnji
tok kovanja, tj. za početno približavanje njegovog polaznog oblika ka završnom
obliku otkivka.
4. Završno kovanje: Pri završnom kovanju koristi se završna gravura koja predstavlja
negativ finalnog oblika otkivka u toplom stanju.
5. Odsijecanje srha: Izvodi se na posebnom stroju sa mehaničkim pogonom uz
korištenje specijalnih alata.
6. Žarenje otkivka: Nakon kovanja otkivak se podvrgava termičkoj obradi radi
postizanja određenih mehaničkih i tehnoloških svojstava otkivka. Koji postupak
termičke obrade će se primijeniti zavisi od vrste materijala i namjene otkivka.
7. Čišćenje: Otkivak se izlaže jako mlazu pijeska u cilju skidanja oksidne kore s
površine
8. Kalibriranje: Operacija kalibriranja se vrši da bi se postigli točan oblik i dimenzije
otkivka. Moguće je vršiti kalibriranje u hladnom i toplom stanju, a također po cijeloj
površini ili po samo određenoj površini.
9. Alati za kovanje
10. Oprema za kovanje [10]

Na slici 4.1 dana je opća shema proizvodnog procesa kovanja.

26
Slika 4.1 Shema proizvodnog procesa kovanja [10]

27
5 ZAKLJUČAK

Kovanje je jedna od najstarijih tehnologija plastičnog deformiranja materijala koja se koristi

od prve upotrebe metala. Danas predstavlja veoma značajnu granu metalne industrije. Otkivci
se koriste u mnogim granama tehnike, počevši od jednostavnih elemenata za spajanje kao što
su vijci, do veoma kompleksnih dijelova automobila, aviona i slično. Raznolikost dijelova koji
se dobivaju kovanjem može se potvrditi činjenicom da je, prema procijeni stručnjaka, u svijetu
više od 600 000 različitih alata za kovanje. Isto tako težina otkivaka koji se mogu dobiti
kovanjem kreće se od jednog grama do preko jedne tone. Za sve je to zaslužan intenzivan
razvoj automobilske industrije, koja je dala nove impulse tehnologiji kovanja. Osim navedenih
razloga primjene kovanja, postoji niz drugih prednosti koje se postižu ovom tehnologijom, a
neke od njih su efikasnost, točnost postizanja dimenzija te dobra kvaliteta površine. Također
ova je tehnologija danas pogodna za gotovo sve materijale i njihove legure.
Ipak u prošlosti se titan teško oblikovao deformiranjem zbog svoje otpornosti na
deformacije, niske duktilnosti te velike anizotropije. Takve karakteristike materijala su
ograničavale preciznost i kvalitetu titanskih proizvoda i dovodile do povećanih troškova
proizvodnje. Istraživanja i razvoj titanskih legura i same tehnologije kovanja doveli su do toga
da je danas kovanje glavna tehnologija za proizvodnju titanskih proizvoda. Samim time
primjena titana izvan vojne industrije i svemirske tehnike tijekom zadnjih dva desetljeća se
znatno povećala. Zahvaljujući svojim dobrim svojstvima: visokoj čvrstoći, maloj masi te
visokoj otpornosti na koroziju, titanske legure predstavljaju glavni materijal u zrakoplovnoj
industriji. Osim navedenog, zbog svoje dobre korozijske postojanosti titanske legure se sve
više koriste u medicini u vidu proteza, umjetnog kuka, različitih implantata itd. Ipak najveći
nedostatak titanskih materijala je visoka cijena koja je 10 do 20 puta veća od cijene aluminija,
što je veliki problem u slučajevima strojne obrade jer se postižu veliki gubitci.
Ipak tehnologija kovanja je uz sve svoje prednosti i nedostatke, nezamjenjiva tehnologija
koja će se još dugo koristiti prilikom obrade titanskih legura jer je neke proizvode ne moguće
napraviti bez upotrebe kovanja.

28
6 LITERATURA

[1] Grizelj, Branko: Oblikovanje metala deformiranjem. Slavonski Brod; Strojarski fakultet u
Slavonskom Brodu, 2002, 157 str.

[2] Hrvatska enciklopedija: Leksikografski zavod Miroslav Krleža: Kovanje. Zagreb, 2016.
URL: http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33539

[3] Bišćan, Vlatka; Luetić, Viktorija: Svojstva titana i njegovih legura. Vuka zbornik, 2012,
9-19 str.

[4] Ćorić, Danko: Posebni metalni materijali. Zagreb; Fakultet strojarstva i brodogradnje,
2016, 40-59 str.

[5] Musafija, Binko: Obrada metala plastičnom deformacijom. Sarajevo; Svjetlost Sarajevo,
1979, 575 str.

[6] Slade, Ivo: Alatni strojevi 1. Zagreb, 2018.

[7] Donachie, Matthew: Titanium: A tehnical guide, 2nd edition. ASM International, 2000.

[8] Greger, Miroslav: Forging. Ostrava, 2014

URL:http://www.brooksforgings.co.uk/assets/js/tinymce/plugins/moxiemanager/data/files/
images/horizontal-counterblow-forging-process.jpg

[9] Ningbo Fly Drop Forge Co, LTD.

URL:http://www.dropforging.net/manufacturing-of-forging-dies.html

[10] Nikolić, Radovan: Kovanje. Trstenik, 2016.

URL: https://www.scribd.com/document/362768160/KovanJe

[11] JUNENG, Jinan forging institute.

URL:http://img.hisupplier.com/var/userImages/201108/27/131620118_Hot_die_hdraulic_
forging_press_240.jpg (1.6.2018)

[12] F.P.M., Mechanical c-frame press for cold stamping.

URL:http://www.fpmgroup.it/media/prodotti/zoom/PMCC025-BALCONI-MTRS-L-300-
Presse-Meccaniche-A-Collo-Di-Cigno-Mechanical-C-Frame-Presses-001.jpg (1.6.2018)

[13] Ellsen machinery facory, Power press machine.

URL:http://img.everychina.com/nimg/bf/51/38f8799ed6692cc6c9963822fd66-600x600-
0/horizontal_crank_press_machine_adjustable_mechanical_print_stamping_machine.jpg
(1.6.2018)

[14] F.P.M., Ficep PVM 400, Friction screw press for hot forging.
URL:http://www.fpmgroup.it/media/prodotti/zoom/ZZBI026-FICEP-PVM-400-
Bilancieri-Friction-Screw-Presses-001.jpg (1.6.2018)

29