Vakufska imovina

Islamska zajednica, prije uspostavljanja socijalističke vlasti raspolagala je značajnom

nepokretnom vakufskom imovnom. Vakuf je nastao namjenskim darovalaštvom muslimana za
vjerske, obrazovne, zdravstvene, kulturne i druge potrebe stanovništva. Mnogi
bosanskohercegovački gradovi su nastajali oko zadužbina vakifa. Svaka od vjerskih,
prosvjetnih, dobrotvornih i drugih općekorisnih vakufskih ustanova imala je u posjedu zemljište
ili dućane od čijih se prihoda izdržavala. Vakufi su imali i ekonomsku ulogu jer su bili osnova
za razvoj trgovine i zanata u Bosni i Hercegovini.

U toku Drugog svjetskog rata vakufska imovina je oštećena ili uništena, a manji njen dio je bio
u upotrebi. “U tom momentu vakufske blagajne zjapile su prazne, a nepokretna vakufska
imovina, usljed ratnog razaranja, bila je u dosta slučajeva upropaštena, a zemljišni posjedi
napušteni“.

Razorena vakufska imovina je bila predmet agrarne reforme. Zakon o agrarnoj reformi i
kolonizaciji od 23. avgusta 1945. godine, ekspropiracijom je obuhvatio zemljišni posjed crkava,
manastira, vjerskih ustanova i svih vrsta zadužbina, svjetovnih i vjerskih. Vjerskim ustanovama
oduzet je posjed veći od 10 hektara, a vjerskim ustanovama od većeg značaja ili historijske
vrijednosti ostavlja se posjed od 30 hektara obradive zemlje i do 30 hektara šume“. Islamska
zajednica  ovim zakonom je oštećena, ali ne i uništena. Započelo je uništavanja vakufa kao
institucije. Ukinuta je Vakufska uprava, a njeni članovi, na čelu sa direktorom dr. Hazimom
Muftićem proglašeni eksploatatorima radnika na imanjima vakufa i osuđeni na stroge
zatvorske kazne. Sve je rađeno s namjerom da se unište muslimanske institucije, kako bi se
lakše opljačakala vakufska imovina i nastavilo sa rušenjem objekata materijalne kulture
muslimana koji su nastali darodavalaštvom dobrotvora-vakifa.

Na razne načine, primjenom zakonskih propisa o agrarnoj reformi, ekspropiraciji,

nacionalizaciji i arondaciji, vakuf je izgubio 3.197 dunuma  zemljišta raznih vrsta.Vakufska
zemljišta su oduzimana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a socijalistička vlast je dovršila taj
posao. Prema izvještaju Saborskog odbora iz 1955. godine otuđenje vakufske imovine je teklo:

          * Po Zakonu o agraru                   17.507 dunuma

          * Po Zakonu o ekspropiraciji              815 dunuma
          * Ekspropiracija po Rezoluciji              91 dunuma

      Po zakonu o agraru bivše Jugoslavije 14.310 dunuma, a 3.197 otišlo je pod agrar poslije
oslobođenja. Otuđeno je po prijedlogu vakufskih povjerenstava i po saglasnosti Saborskog
odbora:
      a) uslovnom ekspropiracijom                                             268 
dunuma
      b) putem slobodnih građansko-pravnih ugovora                 6  dunuma

       

      Značajniji dio vakufske imovine je bio u stanbenim i poslovnim objektima. Ovi objekti su
bili temelj finansiranja Islamske zajednice. Vlast je raznim uredbama ograničila prihode od
ovih vakufa. Islamska zajednica je od stanarina i zakupnina  za  poslovne prostore i stanove
dobijala 5% do10 % ekonomske vrijednosti kirije. O nemilosrdnosti ovih zakona govori
uputstvo vakufskim povjerenstvima od strane Vakufske direkcije u Sarajevu: “Ekspropiracija
po osnovnom Zakonu o ekspropiraciji mogu se vršiti samo za gola zemljišta. Ukoliko pak na
takvom zemljištu postoji i zgrada, koja će se rušiti i čije će zemljište služiti u ekspropiracione
svrhe, Vakuf  kao vlasnik ima pravo na zgradu odnosno na njen materijal tako da može na
raspravi tražiti da se nakon što investitor pažljivo zgradu poruši, materijal iste zgrade preda u
posjed i raspolaganje vakufa koji će materijal upotrijebiti za eventualne popravke ostalih
vakufskih objekata ili će isti unovčiti”.

      Osim zakonskog oduzimanja vakufske imovine, ona je bila predmet protuzakonite
pljačke od strane nižih organa vlasti ili pojedinaca u toj vlasti. Vakuf se proglašava 
opštenarodnom imovinom, ne plaćaju se zakupnine i kirije, dodjeljuje osobama iz nove vlasti.
“Mjesne narodne vlasti u Brezovom Polju samovoljno oduzimaju jedno vakufsko zemljište
(šljivik) od 10 dunuma i predaju ga na korištenje Mehmedu Laliću za pašnjak zbog toga što je
Mehmedova žena Sabija predsjednica AFŽ-a”.

      Najveći udar na vakufsku imovinu izvršen je 1958. godine, donošenjem Zakona o
nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. “Ovim Zakonom i njegovim
izmjenama i dopunama koje su slijedile, trebalo je imovinski, a sljedstveno tome i
organizaciono i kadrovski dokrajčiti postojanje Islamske zajednice. Islamska zajednica je
takoreći preko noći ostala bez cjelokupne nepokretne imovine. Ostavljene su joj samo džamije
sa munarama. Nestalo je vakufa kao pogonske ekonomske potpore. I ne samo to. Nevolja
zakona o nacionalizaciji bila je za Islamsku zajednicu u tome što ovaj zakon nije atakovao
samo na prihod od vakufske imovine, nego izravno na samu supstancu vakufa. Ustavom iz
1959. ukinuti su svi organi vakufsko-mearifetske uprave, jer je nacionalizacijom kompletne
vakufske imovine, prestala svrha njihova postojanja”.

      Osim zemljišta, dućana i stanova, vlast je oduzimala i mektebe nakon odluke o njihovom
ukidanju. Samo u Tuzlanskom srezu 145 mektebskih zgrada uzeti su za potrebe škola, zadruga
i drugih društvenih organizacija. Okružne i niže medrese su preuređene u stanove, skladišta,
prodajne prostore i slično.

      Provođenjem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta,

dovedeno je u pitanje funkcionisanje Islamske zajednice. Islamska zajednica je ostala bez
poslovnih i stambenih vakufskih zgrada. Nije se gdje imala smjestiti uprava vakufskih
povjerenstava, a suočila se sa problemom stambenog zbrinjavanja svojih službenika.
Starješinstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini se obratilo  Komisiji za nacionalizaciju
i Izvršnom vijeću NR Bosne i Hercegovine da se izuzmu ispod nacionalizuje objekti koji su
neophodni za vršenje osnovnih djelatnosti organa Islamske vjerske zajednice, a to su njihove
poslovne prostorije i “stanovi za smještaj imama”.Tražena je Kuršumlija medresa za potrebe
muzeja Islamske zajednice i arhiva, ali odgovora nije bilo.

      Država je finansijski pomagala islamsku zajednicu. Pomaganje je bilo usmjereno na

pojedine institucije koje je trebalo držati pod kontrolom. “Vrhovni organi i ustanove Islamske
vjerske zajednice jugoslovenskoga značaja (Vrhovni vakufski sabor, Vrhovno islamsko
starješinstvo, i Gazi Husrev-begova medresa) izdržavali su se od pomoći Vlade FNRJ”. Država
je pomogla adaptaciju i opremanje rezidencije reisu-l-uleme, u vrijeme čestih posjeta državnika
iz islamskog svijeta. Ovo je trebao biti dokaz vjerskih prava muslimana u Jugoslaviji.

      Država je zakonskim aktima i odlukama Vlade oduzela skoro svu vakufsku imovinu, a
potom na kašikicu davala finansijsku potporu, radi održavanja Islamske zajednice kao
institucije, bez mogućnosti njenog razvoja u nedostatku materijalene osnove. Islamska
zajednica je preživjela. Pronađeni su novi izvori prihoda. Pokrenuta je akcija uvakufljavanja u
gotovu, sakupljanje zekata, sadekatu-l-fitra i kurbanskih kožica. Ovim prihodima je obnovljena
zgrada Gazi Husrev-begove medrese i Islamskog teološkog fakulteta, te obezbjeđeno njihovo
održavanje. Finansijsku potporu opstanku i razvoju Islamske zajednice obezbjedili su
muslimani Bosne i Hercegovine izdvajajući iz svog porodičnog budžeta potrebna sredstva.