FAKULTET ZDRAVSTVENIH STUDIJA SVEUČILIŠTA U RIJECI

Stručni studij Fizioterapije

Tomislav Kovačev
Ana Pešić
Andrea Stojić

FIZIOTERAPIJSKI POSTUPCI KOD PROMJENA RASPOLOŽENJA

seminarski rad

Rijeka, veljača 2016.

 SAŽETAK

Poremećaji raspoloženja su psihički poremećaji čija su bitna obilježja utučenost,

pomanjkanje radosti, čuvstvena praznina, bezvoljnost, gubitak interesa i niz tjelesnih tegoba.
Osim kod depresija, promjene raspoloženja i emocionalnih doživljaja u središtu su
simptomatologije i kod manija, poremećaja ličnosti, anksioznih i fobičnih poremećaja i
tugovanja. Međutim, u seminarskom radu osvrnuli smo se na najčešće promjene raspoloženja
te rekli nešto više o njihovoj manifestaciji, simptomatologiji i liječenju kao i fizikalnoj
terapiji, kao neizostavnom dijelu u rehabilitaciji ovih bolesti.
Također, osim navedenog, u seminarskom radu nastojali smo upozoriti i na sve češći
problem 21. stoljeća koji vuku psihičke bolesti, a to je stigmatizacija psihičkih bolesnika. Zato
je važna sustavna psihoedukacija ne samo zdravstvenih djelatnika nego svakog pojedinca koji
može doći u izravnu ili neizravnu interakciju s psihičkim bolesnikom.

KLJUČNE RIJEČI: Unipolarna depresija; Bipolarni poremećaj; Fizioterapija;

Stigmatizacija; Psihoedukacija

2
SADRŽAJ

3
1. UVOD

Danas se psihijatrija često doima marginaliziranom, čak i unutar medicine. Ona je

zapravo polje susreta naizgled vrlo raznorodnih područja, od neurofiziologije, genetike,
neuroimunologije do sociologije, filozofije, unutar mreže koju čini psihološka struktura
čovjeka i dinamika njezinog stvaranja. (1) Da bi se područje pshijatrije moglo utvrditi barem
djelomice u potpunoj širini, potrebno je u načinu razmišljanja prerasti jaz od psihijatrije, što
za liječnike pa ni za ostale zdravstvene djelatnike nije jednostavan zadatak.
Raspoloženje je dugotrajno stanje emocija odnosno stanje „selfa“ u interakciji s okolicom. (1)
Pokušaji objašnjenja neurobiološke podloge emocija pokazuju da se biološke osnove emocija
razlikuju te da ne postoji jedinstvena biološka osnova za sve emocije. Manifestacija
poremećaja emocija i raspoloženja odvija se kroz promjene u vrsti, fluktuaciji i
kongruentnosti. Promjene u vrsti raspoloženja mogu se izraziti kao anksioznost, depresivno ili
manično raspoloženje. Mogu nastati kao reakcija na neko vanjsko zbivanje ili se pojaviti bez
jasnog razloga. (1)
Vrlo je važno obuhvatiti osnovna i potrebna zanja za razumijevanje svih psiholoških
procesa i duševnih mehanizama koji sudjeluju u poremećajima raspoloženja kao i pristup
osobi s depresijom odnosno manijom. Fizioterapija kao sveprisutna disciplina ima posebnu
zadaću i liječenju psihijatrijskih poremećaja te sve više ulazi u sredstvo menadžmenta mnogih
poremećaja.
Primarni cilj seminarskog rada je upoznati i educirati o poremećajima raspoloženja te
na koji način pristupiti učinkovitom liječenju. Nadalje, ističemo ulogu fizioterapeuta koja je
neizostavna u cijelom procesu kao i interdisciplinarni pristup bez kojeg poremećaji
raspoloženja ne mogu biti tretirani. Kao studenti fizioterapije nastojati ćemo proširiti gledište
o samoj pshijatriji, a posebno o depresiji i maniji, smanjiti predrasude te potaknuti na
razmišljanje i pobuditi interes za ovim područjem.

4
1. NORMALNE I PATOLOŠKE MANIFESTACIJE RASPOLOŽENJA
Uobičajeni normalni afekti (tuga, bol i radost) dio su naše svakodnevnice i trebaju se
razlikovati od patoloških stanja ili poremećaja raspoloženja. Tuga ili normalna depresija,
univerzalni je humani odgovor na razočaranje ili druge ozbiljne situacije. (1) Tiha,
neprimjetna depresivna razdoblja često se pojavljuju kao reakcija na određene praznike ili
značajne obljetnice, kao i tijekom predmenstrualne faze i prvoga tjedna nakon porođaja.
Takve „praznične tuge“ i postpartalne tuge same po sebi nisu psihopatološka stanja. Osobe s
predispozicijom za poremećaj raspoloženja mogu se, međutim u takvim uvjetima
kompenzirati. (1)
Žalovanje je možda manifestacija najsličnija kliničkoj slici reaktivnih depresija. Uz
dominaciju promijenjenog raspoloženja, pojavljuju se i simptomi anksioznosti, kao što su
početna nesanica, uznemirenost i prenadraženost autonomnog živčanog sustava. Takve
reakcije događaju se kao odgovor na značajne separacije i gubitke, kao što su smrt, rastava
braka, romantična razočarenja, preseljenja, prisilne emigracije. Žalovanje i gubitak ne
uzrokuju kliničku depresiju, osim u osoba koje imaju predispoziciju za razvoj poremećaja
raspoloženja. (1)
Radost, iako nije sustavnije proučena, popularno se povezuje s uspjehom i
postignućem. Nakon takvih pozitivnih događaja može uslijediti paradoksna depresivnost jer je
vjerojatno udružena s povećanom odgovornošću. (1)
Patološki poremećaji raspoloženja događaju se kada tuga ili radost imaju intezitet ili
vremensko trajanje iznad očekivanog i uobičajenoga. (1) U bolesnika s poremećajem
raspoloženja primarno je oštećenje emocija, što dovodi i do značajnih promjena ostalih
funkcija duševnoga zdravlja. Sindrome poremećaja raspoloženja označuje patološki povećano
ili smanjeno raspoloženje (povišeno ili sniženo). (1)

1.1. Etiologija i patogeneza

Uzrok nastanka afektivnih poremećaja još je nepoznat, ali se dovodi u vezu s
biološkim i psihosocijalnim čimbenicima.
Učestalost poremećaja raspoloženja među bliskim rođacima utjecala je na stvaranje
stava o njihovoj nasljednoj uvjetovanosti. Nasljedni čimbenik utvrđen je kao predisponirajući
čimbenik rizika, iako se pravovremeno pojavljuju neherditarne forme. (1) Unipolarna
depresija nasljeđuje se poligenski, a bipolarni poremećaji putem jednoga dominantnoga gena
(X-vezanog ili autosomnog).

5
 Poremećaji raspoloženja posljedica su disregulacije u limbičko-diencefaličkom
neurotransmiterskom sustavu. Posrednim dokazom za depresiju drži se i smanjena pohrana
serotonina u trombocitima. (1)
Odnos depresije i životnih događanja veoma je značajan. Stresni događaji dovode do
poremećaja homeostaze. Stresni događaji (separacije) često prethode unipolarnim
depresijama. Takvi događaji čime prodromalnu fazu depresivne epizode. (1) Gubitak roditelja
u djetinjstvu nužno ne povećava rizik za nastajanje poremećaja raspoloženja. Ipak, takve
osobe češće obolijevaju od depresije u mlađoj životnoj dobi, a češći su i pokušaji suicida.
Bilo koji tip osobnosti može razviti kliničku depresiju, no povratne unipolarne oblike
razvijaju osobe koje su introvertirane i pasivno ovisne. (1) Takve osobe nemaju odgovarajuće
socijalne vještine prilagodbe promjenama koje iskaču iz rutine svakodnevice pa ne mogu
prebroditi ni minimalne stresove. To su osobe niskoga samopoštovanja i nedostatka
povjerenja u druge.

2. VRSTE POREMEĆAJA RASPOLOŽENJA I METODE PSIHOTERAPIJE

Simptomi depresije i manije odraz su, kao i u ostalim medicinskim stanjima,
poremećaja različitih procesa u organizmu. Osnovni simptomi tih poremećaja su promjene
raspoloženja. Bazični su simptomi u svim stanjima depresije depresivno raspoloženje i
gubitak interesa za do tada važne aktivnosti i stvari. Te smetnje trebaju trajati barem 2 tjedna
da bi se moglo govoriti o depresivnoj epizodi. Uz te obvezne simptome, mogu biti prisutni
gubitak ekergije, apetita, poremećaji spavanja, osjećaj bezvrijednosti i/ili krivnje,
dekoncentracija, bespomoćnosti, neodlučnosti i sucidna razmišljanja do pokušaja suicida. (1)
Neki se bolesnici žale na razne boli i bolne sindrome, strahove od bijesa ili strahove od
duševne bolesti. Konačno, bolesnici s oštećenjem afekta ponekad su toliko ledirani da ne
mogu osjećati uobičajene emocije, kao što su žalost, veselje ili zadovoljstvno, ili osjećaju da
je svijet oko njih bez boja i života mrtav. (2) Pojava dvaju osnovnih simptopa i još jednog do
dvaju pridruženih upućuju na blagu depresiju. Suicidalna razmišljanja i pokušaji suicida, uz
navedene simptome, upućuju na tešku sliku depresije. Manična stanja karakteriziraju
povišeno raspoloženje, stvaranje svakojakih planova, ubrzanost, nekritičnost u trošenju,
osjećaj povišene energije i moći, redukacija spavanja. Sve to može varirati u stupnjevima
izraženosti od blagog koje se gotovo i ne prepoznaje kao patološki, do psihotične razine. (2)
Dijagnoza poremećaja raspoloženja proizlazi, dakle iz kliničke slike, tijeka bolesti i
poznavanja obiteljske anamneze. Klinički je korisno razlikovati unipolarne (samo depresivne)
i bipolarne (depresivne i povišene epizode) poremećaje raspoloženja, psihotičnu depresiju,

6
melankoliju, atipičnu depresiju, sezonsku depresiju te distimiju i poremećeno žalovanje. (1)
Najčešći je unipolarni poremećaj raspoloženja povratni depresivni poremećaj.

2.1. Povratni depresivni poremećaj i bipolarni afektivni poremećaj

Karakterizira ga ponavljanje epizoda depresije (slika 1.). Prva epizoda može se javiti u
svakoj životnoj dobi. Početak može biti akutan ili postupan i podmukao, trajanje od nekoliko
tjedana do mjeseci. Rizik pojave faze povišenoga raspoloženja nikada ne nestaje, ma koliko
bolesnik imao depresivnih epizoda. Ako se poajvi depresivna manična epizoda, tada se radi o
bipolarnom afektivnom poremećaju. (2) Unipolarni je poremećaj epizodnog tipa s fazama bez
simptoma između epizoda. Poneke su osobe u jesen i zimu neraspoložene, imaju gubitak
energije, teškoće sa spavanjem i apetitom te obavljanjem svakodnevnih poslova. Naprotiv,
tijekom proljeća i ljeta te osobe nemaju nikakve smetnje. No, to samo po sebi nema značenje
patologije, ali se događa učestalo samo tijekom zimskog razddoblja, govori se o sezonskom
afektivnom poremećaju. (1)
Bipolarni afektivni poremećaj karakteriziraju jasne izmjene epizoda smanjenog i
povišenog raspoloženja i stanja remisije. Simptomi su poremećaja povišeno raspoloženje,
povećanje energije i aktivnosti (hipomanija i manija) ili sniženo raspoloženje sa smanjenom
energijom i aktivnostima (depresija) (slika 2.). Pritom je značajno poremećena razina
raspoloženja i aktivnosti u bolesnika. Nema razlike u pojavnosti bipolarnog afekta između
muškaraca i žena. Manična faza zahtijeva hitno bolničnko liječenje. Edukacija bolesnika i
uspostava suradljivosti veoma je važna za daljnji tijek bolesti. Depresivne epizode
karakterizira snižen afekt, smanjenje energije, pad aktivnosti, prisutne ideje krivnje i
bezvrijednosti, psihomotorička retardacija i gubitak libida. Ovisno o broju simptoma, svaka
depresivna epizoda može se označiti kao blaga, umjerena i teška. (3)

7
SLIKA 1. Pitanja za depresiju. Preuzeto iz: Štrkalj-Ivezić S.
Psihoza, shizofrenija, shizoafektivni poremećaj, bipolarni
poremećaj: Psihoedukacija između inofmraije i psihoterapije.
Medicinska naklada. Zagreb, 2011.

8
 SLIKA 2. Pitanja za maničnu/hipomaničnu epizodu. Preuzeto iz:
Štrkalj-Ivezić S. Psihoza, shizofrenija, shizoafektivni poremećaj,
bipolarni poremećaj: Psihoedukacija između inofmraije i
psihoterapije. Medicnska naklada. Zagreb, 2011.

Bipolarni poremećaji nastaju u mlađoj dobi, kraće traje i uzrokuju prekide u

razvojnom i socijalnom funkcioniranju. Najčešće počinju depresijom te ih karakterizira bar
jedno povišeno razdoblje tijekom trajanja bolesti. (1)

2.2. Melankolija, atipična depresija i perzistirajući afektivni poremećaj

Melankolija je teški oblik depresije uobičajen u starijih bolesnika. Esencijalna slika
uključuje psihomotoričku usporenost ili agitaciju, gubitak interesa ili zadovoljstva, nedostatak
reakcije na uobičajene ugodne životne poticaje. Simptomi depresije teži su u jutarnjim satima,

9
nego pri kraju dana. Uobičajeno je jutarnje buđenje. Obvezno je liječenje antidepresivima, a u
slučajevima neuspjeha indicirana je primjena elektrostimulirajuće terapije. (1)
Atipična depresija se tako naziva zbog kontradikcije između simptoma koje pokazuje
bolesnika i liste simptoma za veliki depresivni poremećaj. Atipični simptomi uključuju
pretjerano hranjenje, dobivanje na tjelesnoj masi, pretjerano spavanje, dok raspoloženje još
reagira na događaje. Prisutna je ekstremna osjetljivost na interpesonalne reakcije. Česte su i
pritužbe na osjećaj težine u nogama i rukama. Te smetnje češće su u mladih bolesnika, a lječe
se antidepresivima. (1, 2)
Perzistirajući afektivni poremećaji su ciklotimija i distimija. Ciklotimiju
karakteriziraju kronični ili rekurentni poremećaj raspoloženja koji uključuje brojne epizode
hipomaničnog ponašanja i blage ili umjerene depresije, ali sa slabijim intezitetom simptoma
tako da se nikada ne može dijagnosticirati bipolarni afektivni poremećaj. U ciklotimičnih
bolesnika klinička slika je manično-depresivna bolest, no od nje se razlikuje po smanjenom
intezitetu. Obično, ciklusi su kratki i alterirajući. Često je ciklotimično ponašanje maskirano
ozbiljnim interpersonalnim i socijalnim problemima, kao što je ponovljeni neuspjeh u braku,
epizodno promiskuitetno ponašanje, česte promjene škole i posla, mjesta boravka, zlouporaba
alkohola i dr. (2)
Distimija je kronična ili povratna depresija koja se pogoršava ili se pojavljuje često
nakon životnog stresa. Bolesnici se žale na depresivno raspoloženje gotovo tijekom najmanje
2 godine. Nema hipomaničnih epizoda i razdoblje bez simptoma obično traje tek nekoliko
tjedana. Najčešći simptomi na koje se žale bolesnici su pad energije i aktivnosti, nesanina i
gubitak samopouzdanja, plačljivost, osjećaj beznadnosti i nesposobnosti za rutinski posao. (2)

2.3. Ostali oblici promjena raspoloženja

Za stanja kada su prisutni samo osnovni simptomi depresije, depresivno raspoloženje i
gubitak interesa često uz brojne somatizacije, govori se o tzv. minor depresiji. Ona se često
prepoznaje, sami bolesnici je zanemaruju, pripisuju je čimbenicima iz društvene sredine.
Važnost prepoznavanja je u smanjenju radne sposobnosti. (1)
Maskirana depresija je stanje koje podrazumijeva neurofiziološki poremećaj znakovit
za depresiju, ali ne izaziva nijedan ili samo jedan simptom depresije. Takvog bolesnika
dovode liječniku raznolike somatske pritužbe kao što su glavobolja, bolna leđa, opresije u
prsištu i druge smetnje. (1)

10
 Sve se češće prepoznaju stanja depresivnosti s pratećim simptomima koji se
ponavljaju, ali traju kraće od dva tjedna. To su tzv. male depresije. Istraživanja su pokazala da
epizode takve depresije traju najčešće 2-5 dana. (1)
Neurastenija je nozološki entitet koji pripada depresivnim poremećajima i nekad je
svrstavan u neurotična stanja. Radi se o stanjima sniženoga raspoloženja udruženog s
osjećajem opće slabosti, nemoći i nedostatka energije za svakodnevne aktivnosti. Bolesnik
ništa ne može i sve mu čini nepremostivu prepreku. Kliničko je značenje smanjena radna
spospobnost i često je uvod u depresivnu epizodu. (1)
Postpartalni poremećaji raspoloženja mogu se podijeliti u tri kategorije: postpartalna
tuga, depresija i psihoza. Postpartalna tuga je kratka epizoda od 1 do 4 dana. Postpartalna
depresija zadovoljava kriterije velikog depresivnog poremećaja. Pojavljuje se najčešće
mjesec dana nakon porođaja. Učestalost postpartalnih psihoza je niska. Simptomi se
pojavljuju 2 do 3 dana nakon porođaja. Simptomi su dezorijentacija, ekstremna agitacija,
emocinalna labilnost. Prognoza je obično dobra, rijetka je komplikacija suicid ili
čedomorstvo. (1)

2.4. Psihoterapijske metode liječenja promjena raspoloženja

U liječenju depresivnih poremećaja primjenjuju se različite psihoterapijske tehnike. Najčešće
su:
 Kognitivna terapija. temelji se na ispravljanju kroničnih smetnji mišljenja koje vode u
depresiju. Primjenjuje se za podizanje motiviranosti za uzimanje lijekova.
 Bihevioralna terapija. Temelji se na teoriji učenja i služi ispravljanju neželjenih
ponašanja
 Interpersonalna terapija. Primjenjuje se u liječenju blažih terapija. Bavi se
interpersonalnim problemima, a ne nesvjesnom intrapsihičkom dinamikom.
 Psihodinamski orijentirana terapija. Usmjerena je na razumijevanje nesvjesnih
konflikata i motiva koji mogu poticati i održavati depresiju.
 Suportivna terapija. Indicirana je u slučaju akutnih kriza i velikog depresivnog
poremećaja nakon bolničkog liječenja. Cilj joj je dati emocionalnu potporu.
 Grupne terapijske tehnike. Posebno su korisne u slučaju narušenih međuljudskih
interakcija. Nisu indicirane u akutno suicidnih bolesnika.
 Obiteljska terapija. Indicirana je kada su naruđeni obiteljski odnosti zbog bolesnikove
depresije.

11
  Fizikalna terapija. Poseban oblik psihoterapije koja obavlja liječenje promjena
raspoloženja kroz fizičku aktivnost. (1, 3)
Kombinirana terapija antidepresiva i psihoterapije daje najbolje učinke. Psihoterapija nije
indicirana u maničnoj epizodi. (1)
Cilj psihoterapije je umanjiti ili ukloniti simptome, uspostaviti radno i opće socijalno
funkcioniranje i smanjiti mogućnost relapsa ili recidiva bolesti.

3. FIZIOTERAPIJSKE METODE PSIHOTERAPIJE

U fizioterapijske postupke spada kineziterapija, hidrogimnastika, vježbe disanja,
masaže, talasoterapija i rekreativna terapija. Općenito vrijedi da ćemo osobe s depresijom
nastojati stimulirati više od osoba u maničnoj epizodi kako bi dobili što bolji učinak.

3.1. Kineziterapija, aerobni trening i masaža

Kineziterapija se sastoji od vježbi istezanja, vježbi oblikovanja i zagrijavanja,

dinamičkih vježbi, statičke vježbi, vježbe na lopti i vježbe s trakom. Vježbe istezanja, te
dinamičke i statičke vježbe je poželjno izvoditi u svim položajima. Također pacijenti mogu
raditi u grupi, u paru ili individualno. Često se u primjeni kineziterapije koriste razni dodaci u
vježbi npr. trake, lopte ili utezi. Takvi rekviziti vrlo su korisni za razbijanje monotonije kod
vježbanja kako što više stimulirali pacijente, pogotovo depresivne pacijente. Osim toga, takvo
snaženje tijela potiče ne samo fizički rad, nego i mentalnu stimulaciju što je od velike koristi
kod psihijatrijskih bolesnika.
Vrlo korisni oblik treninga kod osoba s promjenama raspoloženja je aerobni trening.
To je trening pri kojem se koriste velike mišićne grupe za izvođenje ritmičkih pokreta kojima
se do određenog nivoa podiže frekvencija srca i disanja u određenom vremenskom periodu.
Srčani puls je 55% do 90% od maksimalnog, a organizam postiže stabilno stanje između
unosa i potrebe za kisikom. Pri iskorištavanju sastojaka hrane, u ciklusu proizvodnje energije
za mišićni rad koristi se kisik. Tada kažemo da energija potječe iz aerobnih izvora. Primjeri
aerobnog treninga su: jogging, veslanje, vožnja bicikla, aerobik, plivanje, planinarenje itd.
Uostalom istraživanja pokazuju vrlo pozitivni učinak aerobnog treninga na pacijente s
depresijom. (4)
Masažu je moguće definirati kao primjenu sustavne manipulacije mekih tkiva u
terapijske svrhe. Premda danas postoje različiti aparati za masažu ručna masaža je zasigurno
najefikasnija metoda, jer uz terapijsku ima i dijagnostičku komponentu. K tomu psihološko

12
značenje fizičkog kontakta kao modaliteta liječenja nije upitno. Masaža je najstariji oblik
liječenja, a izvodi se ručno ili pomoću aparata. Preko kože djeluje na mišićni, živčani i limfni
sustav. Masaža može predstavljati osnovnu terapiju ili biti nadopuna drugim terapijama kod
određenih smetnji. Izuzetno je korisna za osobe dobroga zdravlja. Indicirana je kod bolova u
leđima, probavnih smetnji, glavobolje, depresije, stresa, anksioznosti. Sigurno je djelotvorna
kod kontraktura (ograničene gibljivosti zgloba), mišićnih atrofija, tendinitisa ( upale tetiva),
distorzija, mišićnih istegnuća, iščašenja. Blagotvorna je kod problema sa disanjem. Vrlo je
učinkovita kod glavobolja i migrena. Masaža opušta anksziozne, nervozne osobe, osobe
sklone stresu, pomaže osobi da bolje prihvati svoje vlastito tijelo, pomaže pri smanjenju
naslaga masnoća, te pomaže da se osjećamo jači i čvršći. Masaža se može kombinarati sa
termoterapijom, svjetlosnom terapijom, hidroterapijom, elektroterapijom i kinezioterapijom.
(5) Studija iz 2015. godine pokazuje učinak refleksne masaže stopala kod postpartalne
depresije u žena rodilja. (6)

3.2. Hidrokineziterapija i vježbe disanja

Hidrokineziterapija provodi se radi liječenja i rehabilitacije kao osnovni postupak kod

gotovo svih oštećenja funkcije, osobito lokomotornog sustava te centralnog i perifernog
živčanog sustava. Zbog uzgona vode tijelo je lakše, pa se spomoću malene snage mišića
(kojom nije moguće kretanje na suhu) u vodi mogu izvoditi pokreti, što motivira bolesnika.
Hidrokineziterapija se koristi kod težih i lakših funkcijskih ispada, ali osobito kod paraplegije,
hemiplegije, miopatija, vazopatija i dr. Ovaj oblik liječenja ima i fizičko i psihičko djelovanje.
Učinak povećava i toplina vode, jer smanjuje bol i spazam mišića, omekšava ožiljke, olakšava
istezanje kontraktura i time omogućuje povećavanje opsega pokreta u zglobovima. (7)
Također istraživanje provedeno 2015. godine u Španjolskoj ukazuje na veliku korist 12-
dnevnog tretmana balneoterapijom u liječenju problema promjene raspoloženja kod starijih
osoba. (8) Ostali oblici hidroterapije su vrtložne kupke i podvodna masaža. Također
istraživanje rađeno u SAD-u na Medicinskom fakultetu sveučilišta u Virginiji pokazuje i
predlaže novi način liječenja depresije uz pomoć prilagođenog hladnog tuša koji će stimulirati
i potaknuti simpatikus te povećati lučenje noradrenalina u mozgu. (9)
Vježbe disanja se godinama provode kao način suzbijanja nepotrebnog stresa, kao
vježbe opuštanja i kao sastavni dio svakog stress management programa. Međutim, različiti
oblici vježbi disanja mogu koristiti i u različite svrhe poput: rada na fokusu, povećavanju

13
razine pobuđenosti razbuđivanju, ili postizanju mira što je vrlo korisno kod liječenja
depresije. (10)

PRIMJERI VJEŽBI DISANJA:

VJEŽBA 1.

Usmjereno disanje

Svrha: opuštanje, meditacija

Većinu vremena dišemo, a da na to ne obraćamo pažnju. Osvještavanjem autonomne tjelesne

funkcije, te usmjeravanjem pažnje na disanje naše se tijelo opušta, postižemo nivo svjesnosti
našeg tijela, udaha/izdaha i trenutka. Ovakva vježba dobar je uvod u mindfulness meditaciju,
postizanje mirnog uma i opuštenog tijela.

Vježbu započinjemo usmjeravanjem na udah i izdah. Nekritično bez prosuđivanja ili pokušaja
kontrole pratimo naše disanje. Pratimo kojim dijelom tijela dišemo, miču li se neki drugi
dijelovi tijela osim trbuha i prsa. Pokušavamo osjetiti kojim putem prolazi zrak koji udišemo,
te kakva je razlika između udahnutog i izdahnutog zraka. Također pratimo opušta da li se naše
tijelo i kakav je osjećaj opuštenosti.

Vježba se provodi 5-10 min u sjedećem ili ležećem položaju.

VJEŽBA 2.

Trbušno disanje

Svrha: opuštanje, oporavak

Trbušno disanje se preporuča u svim oblicima vježbi plitkog i dubokog opuštanja. Ono
uključuje korištenje volumena trbuha, odnosno mišića ošita koji se diže i spušta kod udisaja i
izdisaja i omogućuje efikasnije disanje, bolju relaksaciju i brži oporavak od napora.

Vježba se izvodi tako da se jedan dlan stavi na trbuh dok se drugi dlan stavi na prsa. Klijent
pokušava disati tako da se dlan na trbuhu podiže dok se dlan na prsima ne miče. U početku se
na prsa vrši lagani pritisak kako se prsa i ramena ne bi podizala, dok se dlan na trbuhu samo

14
„promatra“. Kasnije se gornja ruka miče, te samo donja ruka koristi za kontrolu disanja
trbuhom.

Vježba se provodi 5-10 min. U početku se vježba provodi ležeći, kasnije sjedeći ili ležeći.

VJEŽBA 3.

Produljeni izdah

Svrha: opuštanje, oporavak, distrakcija

Nakon što je klijent usvojio prve 3 vježbe disanja pravilno izvođenje ove vježbe biti će lakše i
učinkovitije. Vježba se provodi tako da se zrak udiše kroz nos i izdiše kroz nos ili usta. Klijent
prati svoje disanje i pokušava svaki izdah učiniti nešto dužim od udaha. Istovremeno disanje
se odvija isključivo abdominalno. Kako bi efekt opuštanja bio potpuniji, klijentu se sugerira
da udahnuti i izdahnuti zrak „oboji“ različitim bojama, te da zamišlja kako udahnuti zrak (npr.
plave boje) prolazi kroz cijelo tijelo i opušta tijelo, dok izdahnuti zrak (npr. crvene boje)
odnosi napetost iz tijela. Na taj način se dodatnim informacijama i sugestijama postiže
distrakcija, te efekt opuštanja postaje još dublji.

Vježba se provodi 5 minuta, idealno u ležećem položaju, ali ne isključivo s obzirom na to da

se vježba primjenjuje u bilo kojoj „stresnoj“ situaciji.

VJEŽBA 4.

3, 0.5, 6, 0.5

Svrha: kontrola, brzina reakcije, kratkotrajni i dugotrajni fokus, zdravlje

Ovakav oblik vježbi disanja može osim opuštenosti imati značajan utjecaj na fokus, ali i
brzinu reakcije klijenta, što može posebno važno biti kod sportaša. Uvijek se predlaže da se
svi oblici vježbi disanja usvoje prije uvođenja ove vježbe kako bi klijent disao opušteno,
pravilno i s većom kontrolom. Disanje se u ovoj vježbi idealno izvodi abdominalno, diše se
kroz nos, zatvorenih ili otvorenih očiju (barem u početku). Osnova vježbe je precizna
usklađenost ritma disanja, odnosno omjera trajanja udaha i izdaha. Udah traje 3 sekunde, zrak
se zadržava 0.5 sekundi, izdah traje 6 sekundi, te se prije novog ciklusa, zrak zadržava
ponovno 0.5 sekundi. Na taj način 1 ciklus udaha i izdaha traje 10 sekundi, odnosno klijent

15
napravo 6 ciklusa u minuti, što je znatno manje nego uobičajeno, te pozitivno utječe na razinu
aktivacije središnjeg živčanog sustava, RSA (respiratory sinus arrhytmia), HRV (heart rate
variability), ali i opću fizičku i mentalnu opuštenost.

Vježba se provodi minimalno 10 minuta dnevno, idealno 2-3 puta dnevno, te se prvi rezultati
mogu očekivati nakon 4-5 tjedana redovitog vježbanja. Vježba se može provoditi u ležećem
ili sjedećem položaju. Svim klijentima preporučamo da kod provođenja vježbe koriste breath
pacer aplikacije koje se mogu instalirati na svakom smart mobitelu kako bi ritam disanja
doista bio precizan i kako bi postigli željeni učinak.

VJEŽBA 5.

Energično disanje

Svrha: podizanje nivoa pobuđenosti

Klijentu se vježba daje kao jedna od mogućnosti pobuđivanja, iako ju jedan dio klijenata ne
preferira. Vježba je zapravo oblik kratke hiperventilacije pa kod mnogih izaziva osjećaj
nelagode, a ukoliko se provodi duže (2-3 min) onda može izazvati osjećaj vrlo sličan
paničnom napadaju. Vježba je potpuno bezopasna, ali može biti neugodna. Provodi se vrlo
kratko, nekoliko sekundi do maksimalno 30 sekundi, kako ne bi došlo do neželjenog učinka,
odnosno prevelikog pobuđivanja i odlaska u drugu krajnost, odnosno van zone optimalnog
funkcioniranja. Za razliku od prethodnih vježbi disanja, ovdje se disanje provodi prsima, zrak
se udiše i izdiše kroz usta, vrlo brzo, po nekoliko ciklusa disanja u 1 sekundi dok se razina
aktivacije ne podigne. (10)

3.3. Fizioterapijski tretman u specifičnim vrstama depresija

Kod mnogih težih i lakših promjena raspoloženja, fizikalna terapija također pronalazi svoj put
u primjeni. Tako se primjerice kod sezonskih depresija, depresivnih epizoda i kod
premenstrualnih depresivnih poremećaja koristi terapija svjetlom (10 000 luksa), a metoda
„uskraćivanja sna“ je vrlo učinkovita kos depresija s očitim cirkadijurnim ritmom prilagodbe.
Elektrokonvulzivna terapija se korisi kod psihotičnih poremećaja, a sport/kretanje kod
distimija, lakših i umjerenih depresivnih epizoda i kod depresija kod tjelesnih bolesti.

16
3.3.1. Uskraćivanje sna (terapija budnošću)

Stacionarno liječenje depresije često se nadopunjava postupkom uskraćivanja sna.

Pokazalo se da taj postupak, osim ako se radi o djelomičnom uskraćivanju sna u prvoj
polovici noći, ima antidepresivno djelovanje. Najviše primjenjivana i natemeljitije istražena
metoda je potpunog uskraćivanja sna, koja bolesnicima uskraćuje spavanje cijelu noć i cijeli
sljedeći dan (36 do 40 sati). Kada se radi o djelomičnom uskraćivanju sna bolesnike se oko 2
sata u noći budi i nakon toga drži u budnome stanju. Djelotvornost je neposredno nakon
primjene postupka oko 60%. Čini se da ti učinci nisu izazvani antidepresivima koje su
bolesnici prije toga uzimali ili slabijom izraženošću depresije. Većina dosad učinjenih
istraživanja pokazala je da je uskraćivanje sna s istodobnom primjenom antidepresivnih
lijekova naročito djelotvorna kod bolesnika koje ne reagiraju na antidepresivne lijekove. (2)

3.3.2. Terapija svjetlom i elektrokonvulzivna terapija

Redovitim izlaganjem svjetlu (najmanje 2 500, bolje 10 000 luksa) mogu se liječiti
ponajprije sezonske depresije (tzv. zimske depresije), ali i mjesečne, tj. predmenstrualni
distimični poremećaj. U tu svrhu se preporuča kroz nekoliko dana do tjedan dana,
svakodnevno, najbolje tijekom prijepodneva, izlaganje svjetlu u trajanju od 30 do 40 minuta
(10 000 luksa). Pri tome je odlučujuće da osoba svako malo nekoliko sekundi gleda u izvor
svjetla, kako bi na taj način preko retine i vidnog živca potaknula centrale procese (među
ostalim serotonin, melatonin). Kod zimskih depresija nužno je ovaj oblik tretmana više puta
ponoviti. (2) Istraživanje pokazuje kako se terapija svjetlom pokazala učinkovita kao metoda
liječenja sezonskih depresija u kombinaciji s pilulama. (11)
Učinkovitost elektrokonvulzivne terapije u liječenju vrlo teških depresija koje ne
reagiraju na druge oblike liječenja, te za depresije s izrazito motoričkim simptomima (stupor)
potvrđena je u metodološki brižljivo provedenim evaluativnim istraživanjima. Uz
pridržavanje danas uobičajenih tehnika primjene (potpuna narkoza), unilateralan položaj
elektroda i stimulacija kratkotrajnim strujim impulsima, elektrokonvulzivna terapija je za ovu
skupinu bolesnika jedini mogući uspješni oblik terapije koji nije rizičan, nema mnogo
nepovoljnih popratnih pojava i ne dovodi do trajnih cerebralnih oštećenja. (2)

17
4. STIGMATIZACIJA I PSIHOEDUKACIJA

Stigma utječe na doživljaj osobe, zbog stigme se osoba osjeća kao gubitnik, kao da je
propala na socijalnoj ljestvici. Stigma potiče osjećaje srama, bespomoćnosti i krivnje. Mnogi
pacijenti upravo zbog stigme ne mogu napredovati jer su blokirani doživljajem sebe kao
gubitnika, bolesti kao katastrofe i očekivanjima ne fer ponašanja povezanih sa stigmom, s
kojima se neće moći nositi. Negativan utjecaj stigme na zdravlje osoba sa psihičkom bolesti je
rezultat stvarnih ili očekivanih ponašanja drugih ljudi prema oboljelima od psihičke bolesti,
stavova samih oboljelih i kapaciteta da se nose sa situacijom. (3)
Stoga je važno u grupi razmotriti sve aspekte koji pridonose stigmatizaciji i pomoći
članovima grupe da koriste strategije koje će im pomoći da smanje utjecaj stigme na njihov
oporavak. Također važno je članove grupe informirati da je diskriminacija zakonom
zabranjena i da postoje pravna rješenja. Pacijenti imaju velikih poteškoća razgovarati o
promjeni slike o sebi, mnogi negiraj ili ne prepoznaju utjecaj budući da je samostigmatizacija
u većini slučajeva nesvjestan proces.
Cilj psihoedukacije je postići da osobe prihvate da nije sramota imati psihičku bolesti
niti da su krive za svoje stanje nego je sramota ljude ponižavati zbog toga. Edukativni cilj je
prepoznavanje stigme, samostigmatizacije i zaštita od diskriminacije dok je psihoterapijski
cilj otkriti emocije povezane sa stigmom, odustati od izbjegavanja situacije, biti asertivniji i
povećati samopouzdanje. Ljudi obično nemaju puno znanja o psihijatriji općenito te je važno
provoditi sustavnu edukaciju kako bi se smanjila marginalizacija ove skupine ljudi. Treba
poticati na raspravu o tome koje su prednosti da čovjek otkrije ili prikrije informaciju da iam
psihozu, shizofreniju, bipolarni poremećaj i drugo. Važno je osloboditi bolesnika od stigme
jer je poznato da osobe koje nemaju problema sa stigmom se brže i lakše oporavljaju čak i
nakon duljeg trajanja bolesti. (3)
Dakle, destigmatizacija je prva crta u uspješnom liječenju psihičke bolesti nakon
farmakološkog i psihoterapijskog liječenja kako bi se pojedinac što lakše integrirao u
društvenu zbilju. Nakon destigmatizacije, druga crta u uspješnom liječenju je dobra
interakcija s ljudima u okolini, zdravim pojedincima koje okružuju bolesnog čovjeka. Ukoliko
nismo osvješteni svih mentalnih problema, koje neka osoba koja stoji kraj nas može imati,
možemo prouzročiti lanac nepovratnih promjena za takve osobe. Stoga je važna
psihoedukacija svakog od nas.

18
6. ZAKLJUČAK

Premda medicina puno zna o poremećajima raspoloženja i liječenju bolesti, još uvijek
je dosta toga nepoznato. Prema današnjem stanju znanosti, znamo kako postoji biološka
vulnerabilnost koja je utvrđena različitim istraživanjima u kojima su pronađene promjene u
nekim regijama mozga kod oboljelih osoba. Također znamo kako nepovoljni faktori okoline
koji uključuju faktore fizičke prirode, poput droge i alkohola, i faktore psihosocijalne prirode,
poput stresa svakodnevnog života, napete komunikacije u obitelji, nedostataka vještina,
smanjene sposobnosti nošenja sa stresom i mnogi drugi poznati i nepoznati faktori moraju biti
prisutni da dođe do pojave ove bolesti. Ovaj način gledanja na uzrok bolesti daje velike
mogućnosti u planiranju liječenja u kojem se planira smanjenje biološke vulnerabilnosti
lijekovima i djelovanje na nepovoljne faktore okoline različitim psihosocijalnim metodama.
Također, ne smijemo nikako zanemariti aktivnost tijela i duha koji nikako ne mogu i
ne smiju mirovati u depresivnim i/ili maničnim stanjima. Zato imamo fizioterapiju, kao
svestranu medicinsku disciplinu, koja nastoji u svakom čovjeku pokrenuti i stimulirati sve
esencijalne potrebe za njegov život. Upotrebom farmakološkog liječenja i psihoterapije i
fizikalne terapije možemo uvelike smanjiti ili potpuno prekinuti sve simptome depresije i
manije te ostalih poremećaja raspoloženja. Još jedan važan faktor u liječenju ovih poremećaja
je neizostavan holističan i interdisciplinaran prisutp te svakako destigmatizacija osoba s
psihičkim poteškoćama.
Dakle, edukacija i suvremen pristup ovoj problematici dati će psihičkim bolesnicima
priliku za novi početak.

19
 6. LITERATURA
4. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/26859236
5. http://www.massagetoday.com/mpacms/mt/article.php?id=13933
6. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/26364533
7. http://www.medicinski-leksikon.info/znacenje/hidrokineziterapija.html
8. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/25515521
9. http://www.medical-hypotheses.com/article/S0306-9877%2807%2900566-
X/abstract
10. http://www.mentalnitrening.com/2014/07/30/kratki-pregled-vjezbi-disanja/
11. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/26580307

20