Rizik je kombinacija vjerovatnoće realizacije nekog događaja i
njegovih posljedica.
Rizik se dijeli na:
1. Sistemski
2. Nesistemski
Sistemski rizik je nedjeljiv odnosno neizbježan rizik, jer je
posljedica kretanja ekonomije u cjelini. Moguće ga je reducirati
samo međunarodnom diverzifikacijom. Uzroci ovog rizika su:
- Promjena kamatne stope
- Promjena kupovne moći
- Tržišne fluktuacije
- Politička previranja
- Konjuktivne i strukturne promjene u privredi
Nesistemski rizik je djeljiv i veže se za subjekt, odnosno
kompanije. On se može uspješno reducirati diverzifikacijom ili
čak izbjeći. Uzroci ovog rizika su:
- Iskorištenost kapaciteta i tehnološke promjene
- Konstrukcija finansiranja
- Organizaciono upravljački faktori
Sistemski pristup upravljanju rizikom:
*plan izbornih strategija
Sistemski pristup upravljanju rizikom podrazumijeva: *izvještaj o monitoringu rizika
Kvantificiranje rizika
1. Planiranje rizika – osnovni elementi planiranja su:
Savremene tehnike za kvantificiranje rizika zasnovane su na
- Sumarni prikaz sistema
teoriji vjerovatnoće. Razlikujemo dvije vrste vjerovatnoće:
- Način razmatranja rizika
1. Vjerovatnoća a-posterieri – koja predstavlja omjer između
- Organizacija procesa menadžmenta
broja događaja i broj pokušaja kad broj pokuđaja teži
- Odgovornost za upravljanje rizikom beskonačnosti. Zove se još i statistička ili objektivna
2. Procjena rizika – sadrži: vjerovatnoća. Ne koristi se za analizu rizika u slučaju
- Identifikaciju rizika – risk menadžment na osnovu ulaganja, jer bi to značilo primjenjivati vjerovatnoću na
poznavanja strateških i operativnih ciljeva kompanije, događaje koji se nikada nisu dogodili a vjerovatno će se
kao i na osnovu poznavanja tržišta, društva i kulture u dogoditi samo jedanput.
zemlji u kojoj kompanija posluje, identificira rizik kojem 2. Vjerovatnoća a-priori (Baysovan definicija vjerovatnoće) –
je ta kompanija izložena. se zato koristi za mjerenje rizika u slučaju ulaganja, kao
- Opis rizika – kada risk menadžment identificira rizik, on stepena subjektivnog uvjerenja da će se ostvariti neki
ga tabelarno iskazuje u formi: događaj, pa se ova vjerovatnoća još naziva i subjektiva
*vrsta rizika vjerovatnoća.
*veličina rizika Postoje tri aksiomi (pravila) računa vjerovatnoće koja moraju
*priroda rizika biti zadovoljena kako bismo smatrali da tako određeni brojevi
*interesantne grupe izražavaju vjerovatnoću ostvarenja nekog događaja, a to su:
*kvantificiranje rizika a) Svakom od mogućih ishoda može se dodijeliti broj veći
*averzija/sklonost rizika ili jednak 0.
*način tretiranja rizika i kontrolni mehanizmi
*potencijalne aktivnosti za unapređenje b) Vjerovatnoća ostvarenja nekog događaja bilo kog od
*strategiju i politiku razvoja dva međusobna isključiva ishoda može se izraziti kao:
- Analiza rizika – podrazumijeva: 1 – vjerovatnoća ostvarenja drugog ishoda
*kvalitativnu ocjenu rizika c) Zbir vjerovatnoća svih međusobno isključivih ishoda
*kvantitativnu ocjenu rizika mora biti jednak 1.
*determinaciju rizika Karakteristike rasporeda vjerovatnoće:
- Evaluacija rizika – podrazumijeva upoređivanje
a) Srednja vrijednosti ili očekivani prinos
kvantificiranog rizika sa postavljenim kriterijima.
b) Varijansa i standardna devijacija
3. Mitigacija rizika – podrazumijeva određivanje najbolje
strategije za upravljanje rizikom. To podrazumijeva: c) Kovarijansa
- Kontrolu rizika d) Koeficijent korelacije
- Smanjenje rizika Očekivana vrijednost (prinos) predstavlja polazište za donošenje
- Zadržavanje rizika brojnih investicionih odluka, jer postupkom ponderisanja
- Transfer rizika mogućih rezultata ulaganja (vjerovatnoćom njihovog ostvarenja),
4. Monitoring rizika – nakon što smo poduzeli mjere za utvrđuje se očekivana vrijednost investicije. Drugim riječima,
upravljanje rizikom, potrebno je vršiti sistematsko praćenje ulažem toliko, očekivani prinos na osnovu tog ulaganja je toliko.
upravljanja tog rizika, znači da li se rizik tretira na utvrđeni Određivanjem očekivane vrijednosti ulaganja ne možemo
način i kakva je evaluacija primjenjenih strategija. procijeniti rizik tog ulaganja, jer različite promjenjive mogu imati
5. Informisanje i komunikacija kroz proces menadžmenta istu očekivanu vrijednost a različit rizik, pa stoga koristimo dvije
6. Dokumentovanje rizika, što podrazumijeva: metode mjere rizika ulaganja:
*plan risk menadžmenta - Varijansa
*izvještaj o procjeni rizika - standardna devijacija,
*lista prioritetnih rizika
koje izražavaju odstupanje pojedinačnih vrijednosti od očekivane
vrijednosti.
Kovarijansa se koristi u kombinacijama više promjenjivih. Ona
može biti pozitivna, negativna i jednaka 0. Može se kretati od -∞
do +∞, pa zbog toga nije dovoljno precizan pokazatelj veze u
kretanjima varijacija promjenjivih. Zato se kao alternativna
mjera između dvije slučajno promjenjive koristi koeficijent
korelacije.
Kao i kovarijansa, korelacija može biti pozitivna, negativna i
jednaka 0, s tim da se ne može kao kovarijansa kretati od od -∞
do +∞, već njena ekstremna pozitivnost je +1, a ekstremna
negativnost je -1.
Kada je korelacija +1 → onda kažemo da je korelacija savršeno
(perfektno) pozitivna, a to znači da većim vrijednostima jedne
promjenjive odgovaraju veće vrijednosti druge promjenjive i
obrnuto. Promjena vrijednosti promjenjivih kreću se u istom
smjeru.
Kada je korelacija = 0 → tada dvije promjenjive su nezavisne, tj.
ne postoji veza između njih.
Kada je korelacija -1 → kažemo da je negativna ili inverzna
korelacija, a to znači da promjena vrijednosti promjenjivih kreću
se u suprotnom smjeru, odnosno da većoj vrijednosti jedne
promjenjive odgovara manja vrijednost druge promjenjive i
obrnuto.
σ p = √W 2A⋅σ 2A +2⋅W A⋅W B⋅Cov (R A , R B )+W 2B⋅σ 2B
Odnos između veličine koeficijenta korelacije i mogućnost
redukcije rizika:
Portfolio rizik
Portfolio je kombinacija dvije ili više VP. Cilj kreiranja portfolia je
minimiziranje rizika kroz diverzifikaciju plasmana. Izbor
odgovarajućeg portfolia zavisi od:
- očekivane stope prinosa
- rizika pojedinačnog VP
- korelacija između pojedinačnih VP
- preferencije investitora sklonosti riziku
Kada imamo N VP u portfoliu, očekivana stopa prinosa
izračunava se:
N
¿ ¿
R p =∑ W i⋅Ri
i =1
¿
Gdje je:
Ri - očekivana stopa prinosa na i-ti VP Tradicionalna portfolio teorija je: da investitor preferira veći
prinos što znači da preuzima i veći rizik, a da diverzifikacijom
W i - vrijedonosni udio i-tog VP u portfoliju može reducirati rizik.
Savremena portfolio teorija je: da investitor donosi odluke u
N – broj VP u portfoliju
uslovima neizvjesnosti, pa je zainteresovan za istu očekivanu
stopu prinosa uz manju standardnu devijaciju.
Mjeru rizika portfolia izražavamo njegovom varijansom, odnosno Mogući portfolio je kombinacija različitih vrijedonosnih ulaganja
standardnom devijacijom. Da bismo odredili varijansu portfolia, u dva rizična VP u ukupnom portfoliu.
moramo imati matricu varijansi i kovarijansi:
Dominantan portfolio je kombinacija dva VP koja osiguravaju
Cov ( Ri , R j ) =Cor ( R i , R j ) σ i σ j najveći prinos uz bilo koji stepen rizika (dominantan portfolio u
odnosu na prinos) i najniži rizik uz bilo koji očekivani prinos
Pozitivna vrijednost kovarijanse znači da postoji (dominantan portfolio u odnosu na rizik).
povezanost između dva VP i to ukoliko jedan papir ima Efikasan portfolio je kombinacija dva VP koja obećava isti prinos
stopu prinosa iznad svoje očekivane vrijednosti imaće i uz najniži rizik ili kombinacija koja obećava isti rizik obećava
drugi. Da je kovarijansa negativna, drugi papir bi imao najviši prinos.
stopu prinosa ispod svoje očekivane vrijednosti. Skup efikasnih portfolia je skup portfolia sa profitabilnošću
Korelacija između VP portfolia izračunava se: jednakom ili većom od prinosa portfolia s najmanjim rizikom.
Cov ( Ri , R j ) Portfolio NIJE efikasan ako postoji bilo koji drugi portfolio koji
Cor ( R i , R j ) = ima:
σi σ j a) veću očekivanu stopu prinosa i manju standardnu
Standardna devijacija portfolia izračunava se: devijaciju
 b) veću očekivanu stopu prinosa i jednaku standardnu
devijaciju
c) istu očekivanu stopu prinosa i manju standardnu
devijaciju.
Mjerenje sistemskih rizika putem Bete:
Beta koeficijent opisuje funkcijsku vezu između
natprosječnog prinosa dionice i prinosa tržišnog portfolia.
Ta funkcijska veza predstavlja se karakterističnom linijom.
Tržišni portfolio predstavlja ponderisani portfolio koji
sadrži svu rizičnu aktivu u međunarodnoj ekonomiji.
Beta predstavlja količnik između odsječka na y-osi i
odsječka na x-osi.
Različite vrijednosti bete:
Beta = 1 – to znači da se dodatni prinos za dionicu mijenja
proporcionalno s dodatnim prinosom na tržišni portfolio.
Odnosno dionica ima jednak sistemski rizik kao i cijelo
tržište. Drugim riječima, ako tržišne cijene rastu tako da
osiguravaju prinos od 5% mjesečno možemo očekivati da
će i dodatni prinos za dionicu u prosjeku također biti 5%.
Takva vrsta dionice naziva se prosječnom investicijom.
B > 1 – znači da se dodatni prinos na dionicu mijenja brže
od dodatnog prinosa na tržišni portfolio. Odnosno da
dionica ima veći sistemski rizik nego cijelo tržište. Takva
vrsta dionice naziva se agresivnom investicijom.
B < 1 – znači da se dodatni prinos dionice mijenja sporije
od dodatnog prinos tržišnog portfolija. Takva vrsta dionice
zove se defanzivna investicija. U tom slučaju nadprosječni
prinos na tržišni portfolio veći je u odnosu na nadprosječni
prinos na dionicu. Takva dionica dobro amortizuje
promjene tržišta.
Iz ovog možemo zaključiti, što je nagib karakterističnog
smjera za dionicu veći (B > 1), sistemski rizik je veći.
Kada je B=1, ovaj rizik je jednak sistemskog riziku i on se
diverzificirati međunarodnom diverzifikacijom.
Što je veći broj VP u portfoliju, to je veća stabilnost B koja
pripada tom portfoliju u vremenu.
OBVEZNICE predstavljaju dužnički vrijedonosni papir s
kojima se trguje na tržištu kapitala, a omogućavaju svojim
emitentima da prikupe sredstva za finansiranje svojih
potreba na kreditnoj osnovi, a koje svojim vlasnicima
obezbjeđuju isplatu kamate i glavnice po unaprijed
utvrđenoj dinamici u određenom vremenskom periodu.
Postoji i tzv. dohodovna obveznica – plaćanje kamate
uslovljeno je ostvarenim poslovnim uspjehom preduzeća
dužnika. Osnovna prednost je da kamata na dug koji iza
njih stoji ne mora da bude plaćena ukoliko preduzeće ne
ostvari zadovoljavajuću dobit. Zadovoljavajuća dobit
mora biti precizno definisana ugovorom o emisiji.
DIONICE su vlasnički VP čiji vlasnici imaju pravo vlasništva
nad aktivom i budućim prihodima firme emitenta. Ta
prava su proporcionalna učešću u vlasništvu tj. broju
(procentu) dionica. Dionice se klasifikuju u dvije grupe:
- obične dionice
- preferencijalne dionice
Obične dionice predstavljaju učešće u vlasništvu
preduzeća i obezbjeđuju vlasnicima glasačka prava na
skupštini dioničara i učešće u likvidacionoj masi.
Investitori kroz dividende učestvuju u raspodjeli dobiti
preduzeća. Dividende se mogu dioničarima isplatiti tek po
izmirenju ostalih obaveza iz tekućih prihoda preduzeća.
Prednosti emisije običnih dionica:
- obična dionica ne obavezuje dd na isplatu dividende
dioničarima. Dok se npr. preferencijalna dionica,
odnosno kamata na obveznicu, mora obavezno
isplatiti bez obzira na rezultate poslovanja dd.
- Obična dionica je VP bez dospijeća, što znači da se
njena glavnica, osim u slučaju likvidacije, nikad ne
isplaćuje dioničarima.
- Obična dionica podrazumijeva i određenu sigurnost
za kreditora, pošto se emisijom običnih dionica
povećava udio vlastitog kapitala u ukupnim izvorima,
čime se povećava finansijska sigurnost i mogućnost
daljeg zaduživanja.
- U uslovima pozitivnog poslovanja dd, obična dionica
će biti vrlo atraktivna za investitore
Nedostaci emisije običnih dionica:
- Emisija novih dionica može dovesti do promjene
kontrole društva.
- Troškovi emisije običnih dionica su viši od troškova
emisije prioritetnih dionica i obveznica
- Emisijom običnih dionica dolazi do raspodjele neto
dobiti na veći broj dioničara
- Dividenda se ne izuzima iz poreske osnovice, što
povećava troškove finansiranja emisijom običnih
dionica
- Nova emisija dionica može predstavljati loš signal za
poslovanje društva u budućnosti. Naime, tempiranje
dodatne emisije dionica se vrši po pravilu u
momentu kada se dionice prodaju po najvišim
cijenama na tržištu. Stoga, dodatna emisija može
predstavljati signal za investitore i dioničare da su
dionice društva precijenjene i da je realno očekivati
njihov pad.
Preferencijalne dionice su nešto između obveznica i
dionica. U odnosu na obične dionice, imaju prioritet pri
raspodjeli poslovnog rezultata i prioritet pri raspodjeli
likvidacione mase. Manje su rizične od običnih dionica.
Njihovi vlasnici nemaju pravo glasa na skupštini dioničara.
Prinosi preferencijalnih dionica su unaprijed fiksni. Mogu
biti kumulativne i nekumulativne. Kumulativne nose
kumulativno pravo na neisplaćene dividende, drugim
riječima da se neisplaćene dividende tekućeg razdoblja
mogu biti kumulirane i isplaćene u kasnijim razdobljima.
Nekumulativne nemaju pravo na kumulaciju i prenos
isplate u kasnijim razdobljima
Investicija u povlaštene dionice predstavlja za investitora
odricanje od sadašnje potrošnje s ciljem njenog povećanja
u budućnosti. Pošto se uloženi kapital ne vraća, primici po
osnovu povlaštene dividende predstavljaju jedini povrat
koji investitori ostvaruju, pod pretpostavkom da se dionice
ne prodaju. Stoga dividenda predstavlja osnovicu za
vrednovanje dionica. Metodom diskontovanja dividendi
utvrđuje se zapravo glavnica preferencijalnog kapitala koja
će vječno generirati očekivane novčane tokove.
Opcijsko finansiranje
Osigurava viši stepen zaštite od rizika, pa samim tim
omogućavaju pribavljanje sredstava pod povoljnijim
uslovima.
Sticanje dionica kroz izvedene VP:
Mogućnost sticanja dionica u budućnosti može se
realizovati:
- Terminskim ugovorom
- Varanti – samostalni finansijski instrument
- Konvertibilni VP – dati u kombinaciji sa osnovnim
instrumentima.
Konvertibilni VP
- Konvertibilne obveznice
- Konvertibilne prioritetne dionice
- Vezano zamjenjivi konvertibilni VP
Konvertibilni VP su obveznice ili prioritetne dionice koje se
mogu zamijeniti za obične dionice prema opciji njihovog
vlasnika. Drugim riječima, opcija konverzije daje pravo
vlasniku obveznice ili preferirane dionice da je u bilo koje
vrijeme, tokom utvrđenog razdoblja (vrijeme konverzije)
zamijeni za obične dionice emitenta po unaprijed
utvrđenoj cijeni. Da bi došlo do konverzije, potrebno je da
na konvertibilnom VP bude naznačen odnos konverzije,
koji predstavlja broj običnih dionica koje će vlasnik
konvertibilnog VP imati u svom portfoliu ukoliko se odluči
da realizuje konverziju.
Cijena konverzije=nominalna vrijednosti konvertibilnog VP
Odnos konverzije
Npr. konvertibilna obveznica nominalne vrijednosti
1.000KM daje mogućnost zamjene za 10 običnih dionica.
Cijena konverzije će biti: 1000/10 = 100KM.
U momentu emisije fiksna cijena konverzije određuje se
nešto iznad tržišne vrijednosti dionica (15-20%). Zbog
toga će se opcija konverzije iskoristiti tek kada poraste
tržišna vrijednost običnih dionica iznad cijene konverzije.
Prednosti emisije konvertibilnog VP za emitenta:
- Omogućava se emisija duga na nižom kamatnom
stopom, odnosno preferencijalne dionice sa nižom
povlaštenom dividendom
- Njihova emisija ne ugrožava kredibilitet dioničkog
društva
- Ukoliko na tržištu ne postoji mogućnost prodaje
dionica po željenoj cijeni, a pretpostavlja se njen rast u
budućnosti, dioničko društvo će se opredijeliti za
emisiju konvertibilnih VP uz višu cijenu konverzije.
Realizacijom konverzije ostvariće se veći inicijalni
novčani priliv nego što bi se ostvario u uslovima da su
emitovane dionice.
Nedostaci emisije konvertibilnog VP za emitenta:
- Ukoliko dođe do neplaniranog rasta cijena dionica na
tržištu, dd bi trebalo opozvati konvertibilne VP i
emitovati obične dionice, čime će se opoziv
refundirati. S obzirom na to da se radi o dvije emisije,
troškovi koje će snositi dd će biti znatno viši.
- Ako ne dođe do planiranog rasta cijena dionica na
tržištu, konverzija se neće realizovati, što znači da će
učešće duga u ukupnoj strukturi kapitala ostati
nepromjenjena, što može ugroziti kredibilitet dd
- Niža kamatna stopa kod konvertibilnog VP predstavlja
prednost do trenutka realizacije konverzije.
Finansijski efekti:
Konverzija konvertibilnih obveznica utiče na finansijski
rezultat tako što kamata na obveznice povećava rashode,
što smanjuje poslovnu dobit, pa samim tim i manji je
porez na dobit. Konverzija preferencijalnih dionica neće
uticati na dobit, pa samim tim ni na porez na dobit, već će
uticati na iznos sredstava rasploloživih običnim
dioničarima u smislu njihovog smanjenja, što predstavlja
nedostatak.
Vezano zamjenjiva obveznica je konvertibilna obveznica,
odnosno zamjenjiva za obične dionice drugog dioničkog
društva pod uslovom da emitent ove obveznice ima u
svom portfoliu dionice nekog drugog dioničkog društva za
koje se mogu konvertovati ove obveznice. Drugim
riječima vlasnik ovog finansijskog instrumenta kupuje
konvertibilne obveznice jednog preduzeća koje može
konvertovati u obične dionice drugog preduzeća.
Vrijednost obveznice i običnih dionica na koje obveznica
glasi nisu direktno povezane, što znači da padom cijene
jednog od ta dva instrumenta ne pada i vrijednost drugog.
Finansijski efekti
Emisija vezano zamjenjivih obveznica utiče na finansijski
rezultat, strukturu kapitala i novčane tokove. Kao i kod
konvertibilnih obveznica, troškovi kamata vezano
zamjenjivih obveznica su niži zbog opcijske vrijednosti tog
instrumenta. Realizacijom konverzije prestaje obaveza
isplate kamata koa trošak finansiranja, što je smanjivalo
porez na dobit. Realizacijom konverzije, dug postavje
nepovratni izvor i prerasta u vlastiti. S druge strane
smanjuje se vrijednost aktive za iznos ustupljenih dionica.
Realizacijom konverzije kod ovog VP novčani tokovi
prestaju egzistirati. Sve do trenutka realizacije konverzije
oni su jednaki novčanim tokovima kod emisije obveznica.
Nakon toga, obaveza emitenta prestaje, te s toga nema
više ni odliva. S druge strane, prestaju postojati i novčani
prilivi po osnovu dividendi na dionice u koje se konvertuju
vezano zamnjenjive obveznice što svakako može uticati na
likvidnost i solventnost poslovanja.
Varanti su prava pridružena obveznicama i
preferencijalnim dionicama na kupovinu običnih dionica
preduzeća emitenta po unaprijed utvrđenoj fiksnoj cijeni u
unaprijed određeno vrijeme. Po pravilu se mogu odvojiti
od vrijedonosnih papira uz koje su emitovani, što znači da
mogu biti i predmet trgovine kao posebni VP.
Cijena po kojoj se mogu kupiti obične dionice na osnovu
varanta naziva se izvršna cijena, a vrijeme do kojeg se
može iskoristiti opcija u varantu – datum važenja. Broj
dionica koje se mogu kupiti na osnovu jednog varanta
naziva se odnos izvršenja. Izvršna vrijednost varanta
predstavlja proizvod izvšrne cijene i odnosa izvršenja.
Sličnosti varanta i konvertibilnih VP su:
- Oba VP omogućavaju kupovinu običnih dionica
emitenta po unaprijed utvrđenim cijenama
- Posljedice realizacije konverzije i realizacije prava po
osnovu varanta, sa aspekta zarada po dionici, su iste
- Oba instrumenta vode razrjeđivanju zarade po dionici
Razlike varanta i konvertibilnih VP su.
- Varanti se realizuju za gotovinu što povećava prilive
preduzeća (a time i likvidnost i solventnost), dok kod
realizacije konverzije naknadno se prekida obaveza
servisiranja duga, što znači da ne dolazi do trenutne
promjene gotovine.
- Varanti se mogu odvojiti od obveznice ili
preferencijalne dionice, što nije slučaj kod
konvertibilnih VP
- Emisija obveznica sa varantima i preferencijalne
dionice sa varantima je obično privatna, dok se
konvertibilne obveznice emituju javnom ponudom.
Finansijski efekti
Na finansijski rezultat, strukturu kapitala i novčane tokove.
Emisija obveznica s varantom utiče na finansijski rezultat
kroz rashode a na osnovu kamata na obveznice.
Realizacijom varanta struktura kapitala se mijenja u korist
vlastitih izvora finansiranja, što dovodi do promjene u
strukturi vlasništva. Realizacijom varanta zarada po
dionici ne zadržava proporcionalni rast u odnosu na neto
dobit, već dolazi do razrjeđivanja zarada po dionici.
Kad su u pitanju novčani tokovi kod emisije obveznica sa
varantom razlikujemo dvije grupe novčanih tokova:
- Novčani tokovi koji nastaju usljed emisije obveznica, a
sastoje se od priliva nominalne vrijednosti emisije i
odliva po osnovu kamata i glavnice po roku dospijeća
- Novčani tokovi koji nastaju realizacijom varanta, a
sastoji se od priliva (proizvod broja dionca i izvršne
cijene tih dionica=izvršna cijena) te odliva po osnovu
isplaćenih dividendi.
Opcije i varanti = sličnosti i razlike
Opcije su ugovoreni aranžmani koji daju pravo njihovim
vlasnicima, ali ne i obavezu, kupovine ili prodaje aktive
koja je predmet tih aranžmana po fiksnoj cijeni na
određeni dan ili za određeno vrijeme. Strana koja prodaje
pravo je emitent opcije, a strana koja kupuje pravo je
kupac opcije. Za kupca opcije kaže se da ima dugu zarada po dionici. Kad se vlasnik opcije odluči na
poziciju, a za prodavca opcije kratku poziciju. realizaciju, plaća izvršnu cijenu drugom investitoru koji
Call opcija – kupac ima pravo kupovine nekog VP po je izdao opciju, što nema efekata na gotovinske tokove
unaprijed utvrđenoj cijeni. ni broj dionica u prometu kompanije na čije dionice
glasi opcija.
Put opcija – prodavac ima obavezu prodati VP po
- Varanti se emituju u paketu sa drugim VP, dok opcije
ugovorenoj cijeni.
ne. Opcije mogu biti izdate čak i bez pokrića s tim da
Cijena po kojoj kupac može kupiti ili prodati VP nazvia se ukoliko se vlasnik opcije odluči na realizaciju, emitent
cijena realizcaije. Krajnji rok do kojeg vlasnik opcije može će pridruženi VP na koji se odnosi opcija kupiti na
realizovati kupljenu opciju je datum dospijeća opcije. berzi.
Opcija koja može biti iskorištena samo na dan dospijeća
predstavlja evropski tip opcije.
Opcija koja dozvoljava vlasniku iskorištavanje opcionog
prava bilo kog dana od momenta kupovine do roka
dospijeća je američki tip opcije.
Karakteristike opcija:
- Opcije garantuju minimalne ili maksimalne cijene,
ostavljajući tako šansu da se dođe do ekstra prihoda.
- Izvršenje opcije je izbor kupca
- Nepotpuni ugovor jer predstavlja obavezu za jednu
stranu, a pravo za drugu
- Kontroliše se rizik tako što će kupac realizovati ili call ili
put opciju zavisno od toga šta se događa sa temljnom
cijenom
- Opcije nude i mogućnost špekulacije, jer je moguće
prodavati nepokrivenu opciju, odnosno prodavac
opcije ne posjeduje osnovni finansijski instrument
opcije
- Opcije predstavljaju jedan od najznačajnijih
instrumenata hedžinga
Faktori od kojih zavisi cijena opcije su:
- Izvršna cijena
- Datum isteka
- Cijena dionice
- Varijabilnost cijene dionice
- Kamatna stopa bez rizika
Varant se razlikuje od opcije jer je:
- Dugoročnog karaktera
- Za jedan varant može se kupiti više ili manje od jedne
dionice.
- Kad se vlasnik varanta odluči za njegovo izvršenje,
preduzeće mora izdati dodatne dionice što znači da se
povećava dionička glavnica, što vodi do razrjeđivanju
Vrste finansijskih rizika: Upravljanje kreditnim rizikom Dva najpoznatija modela kreditnog odobravanja za
1. Kreditni rizik a) Krediti za nekretnine – odluka FI o prihvatanju ili ovu vrstu kredita su:
2. Rizik likvidnosti odbijanju molbe za hipotekarni kredit zasniva se na: - Altamno Z-scoring model
3. Rizik promjene kamatne stope - KMV – Credit Monitor model
*spremnosti i sposobnosti kandidata za
4. Rizik deviznih kurseva (valutni rizik)
pravovremenu isplatu kamate i glavnice
5. Tržišni rizik
6. Vanbilansni rizik *vrijednost kolaterala klijenta
7. Rizik zemlje Dvije stope za određivanje sposobnosti klijenta za
8. Tehnološki i operativni rizik održavanje hipotekarnih isplata su:
9. Rizik solventnosti - GDS omjer (bruto otplata kredita)
KREDITNI RIZIK - TDS omjer (ukupna otplata kredita)
Javlja se kada se krediti koje izdaje finansijska institucija
ne plaćaju. Ova vrsta rizika svodi se na finansijski rizik i
rizik neizvršenja novčanih obaveza.
Izračunavanje dobiti na kredit
Determinante kreditnog rizika su:
Dva pristupa izračunavanja dobiti na kredit su:
a) Opšte u koje ubrajamo: Opće je pravilo da GDS i TDS omjeri moraju biti niži od 1. Tradicionalni pristup dobiti na aktivu – ROA
*determinante čije dejstvo je povezano sa finansijskim prihvatljivog praga da bi FI razmatrala molbu kandidata.
tržištem Prag je obično za GDS 25% - 30%, a za TDS 35% - 40%.
*Determinante povezane sa samim finansijskim Sistem kreditnog bodovanja je kvantitativni model kojim
operacijama (struktura i kvalitet kredita, namjena se izračunava rezultat koji predstavlja vjerovatnoću da 2. Savremeni pristup dobiti na kapital prilagođen riziku
kredita) kandidat neće izvršiti plaćanje kredita. Bodovanje: – RAROC
b) Pojedinačne u koje ubrajamo: < 120 bodova → kreditni zahtjev se odbija
120 < 190 bodova → kreditni zahtjev se dodatno vrednuje
*determinante povezane sa poslovanjem određenog
> 190 bodova → kreditni zahtjev se odobrava
komitenta finansijske institucije
b) Srednjotržišni komercijalni i industrijski krediti – Fatkori koji utiču na dobit FI odobravanjem kredita su:
*determinante konkretnog finansijskog aranžmana,
odluka FI o prihvatanju ili odbijanju molbe za ovu 1. Osnovna kamatna stopa na kredit – L
kao što je visina kredita, dužina kreditnog perioda i
vrstu kredita zasniva se na: 2. Naknade povezane uz kredit – f
kreditna sposobnost dužnika. Kreditna sposobnost
*kreditnu sposobnost dužnika – character, capacity, 3. Premija kreditnog rizika – m
dužnika 5C:
cash, collateral, conditions, control 4. Zalog (kolateral) koji osigurava kredit
- karakteristike zajmotražioca *analiza novčanog toka – prikazuje primitke i izdatke 5. Ostali necjenovni uslovi:
- kapacitet zajmotražioca gotovine kao rezultat operativnih (poslovnih), *garantni depozit – b
- kapital investicionih i finansijskih aktivnosti preduzeća. *naknada za obavezne rezerve - R
*analiza omjera – podrazumijeva analizu omjera RIZIK ZEMLJE – rizik da će isplate stranih posuđivača biti
- uslovi i stepen obezbjeđenja kredita
likvidnosti, omjer upravljanja aktivom, omjer duga i prekinute zbog uplitanja strane vlade. Osnovne
- uslovi poslovanja zajmotražioca solventnosti i omjer profitabilnosti. determinante ovog rizika:
c) Veliki komercijalni i industrijski krediti – velike a) Političke
kompanije mogu na više načina pribavljati potrebna b) Ekonomske
finansijska sredstva: Osnovni oblici ispoljavanja rizika zemlje su:
*emisijom VP (dionice i obveznice) - Rizik neplaćanja
*zaduživanjem u više različitih kreditnih institucija - Rizik transfera
*učešćem na međunarodnim tržištima novca i - Rizik garancija
kapitala
RIZIK PROMJENE KAMATNE STOPE
Je rizik FI kod neusklađenosti dospijeća aktive i pasive uz
promjenjive kamatne stope. Ovoj vrsti rizika podložne su
sve FI koje se bave kreditnim poslovima.
Najvažniji faktori koji utiču na nivo rizika kamatne stope
su:
a) Ročna transformacija sredstava
b) Plasmani u VP
c) Preferencije komitenta – u uslovima gdje je
konkurencija u finansijskom poslovanju veoma
izražena
d) Inflaciona kretanja – koja direktno opredjeljuju visinu
kamatne stope
Upravljanje rizikom promjene kamatne stope
Dvije osnovne metode koje se koriste za mjerenje rizika
promjene KS FI su:
1. Model repricinga (model finansiranja jaza ili model
ponovnog određivanja cijene)
2. Model jaza durationa (model prosječnog vremena
vezivanja)
Model repricinga
Usmjeren je na uticaj promjene kamatne stope na neto
kamatni prihod (NII) FI. Ovaj model predstavlja novčani
tok knjižene vrijednosti kamatnog prihoda zarađen na
aktivi i kamatnog izdatka plaćenog na pasivi u
određenom razdoblju.
Jaz (gap) u svakoj kategoriji dospijeća računa se
procjenom razlike između aktive osjetljive na stope (RSA)
u bilansu stanja i pasive osjetljive na stope (RSL) u bilansu
stanja. Osjetljivost na kamatnu stopu može se izraziti kao
postotak aktive
Simbol ↑↓ kod promjene NNI znači da se promjena NII
ne može predvidjeti bez poznavanja veličine CGAP-a i
očekivane promjene raspona.
Nedostaci ovog modela:
- Zanemaruje efekte tržišne vrijednosti promjena KS
- Zanemaruje obrasce novčanog toka unutar kategorije
dospijeća
- Ne bavi se problemom aktive osjetljive na stope i
novčanim odlivom pasive i plaćanjem unaprijed
- Zanemaruje novčani tok vanbilansnih aktivnosti.
Model prosječnog vremena vezivanja
Jaz prosječnog vremena vezivanja FI služi kao mjera
cjelokupne izloženosti FI riziku promjene kamatne stope.
Za procjenu cjelokupnog jaza prosječnog vremena
vezivanja FI prvo moramo odrediti duration portfolia
aktive FI (DA) i duration njenog portfolia pasive (DL).
Efekt promjena kamatnih stopa na tržišnu vrijednost
kapitala ili neto vrijednost FI sastoji se od:
1. Jaza prosječnog vremena vezivanja prilagođen
finansijskoj poluzi = DA – kDL
2. Veličine finansijske institucije – A
3. Veličine promjene kamatne stope
Ako je jaz prosječnog vremena vezivanja (DGAP)
negativan, odnos između promjena KS i promjena tržišne
vrijednosti FI je pozitivan. To znači da povećavanjem
(smanjenjem) KS, tržišna vrijednost FI se povećava
(smanjuje).
Ako je jaz prosječnog vremena vezivanja (DGAP) pozitivan,
odmos između promjena KS i promjena tržišne vrijednosti
FI je negativan. To znači da smanjenjem (povećanjem) KS,
tržišna vrijednost FI se povećava (smanjuje).
Nedostaci ovog modela su:
1. Usklađivanje durationa može biti skupo
2. Zaštita je dinamičan problem
3. Velike promjene kamatnih stopa i konveksnost
RIZIK LIKVIDNOSTI
Naglo povlačenje pasive zahtijeva od FI likvidaciju aktive u
kratkom razdoblju po niskoj cijeni. Važno je znati razliku
između likvidnosti pojedinih oblika FI i ukupne (bilansne)
likvidnosti.
Likvidnost pojedinih oblika FI podrazumijeva konverziju
aktive u gotovinu u relativno kratkom vremenskom
periodu i predstavlja odnos između maksimalno očekivane
tržišne cijene i stvarne tržišne cijene. Osnovne
determinante ovog rizika su:
- Dužina vremenskog perioda
- Stabilnost sekundarnog tržišta aktive
- Obim transakcija
Bilansni pristup likvidnosti podrazumijeva usklađenog
između priliva i odliva novčanih sredstava, odnosno ročne
strukture aktive i pasive. Determinante ovog rizika su:
- Potraživanja
- Obaveze
Upravljanje rizikom likvidnosti
Rizik likvidnosti na strani Rizik likvidnosti na strani
aktive pasive
FI može odlivom depozita upravljati na dva načina:
1. Kupovinom rezervi likvidnosti
2. Korištenjem pohranjenih rezervi likvidnosti
FI može nabaviti likvidna sredstva na tri načina:
1. Prodajom likvidne aktive – npr. trezorski zapis
2. Posuđivanjem sredstava na tržištima novca ili
emisijom kratkoročnih VP npr. COD
3. Korištenje viška novčanih sredstava iznad
obaveznih rezervi
3. Indeks likvidnosti – mjeri potencijalne gubitke TEHNOLOŠKI RIZIK
banke od iznenadnih ili ispodtržišnih raspolaganja Rizik da tehnološka ulaganja neće stvoriti očekivane
aktivom u usporedbi s iznosom koji bi dobila po uštede troškova.
pravednoj tržišnoj vrijednosti uspostavljenoj pod
VANBILANSNI RIZIK
normalnim tržišnim uslovima. Što je veća razlika
između iznenadnih (Pi) i pravednih (Pi*) tržišnih Rizik FI kao rezultat aktivnosti povezanih s potencijalnom
aktivom i pasivom. Primjer vanbilansne aktivnosti je
cijena banka je manje likvidna.
izdavanje standby kreditnog pisma radi osiguranja
izdavanja vladinih obveznica. Naknada zarađena na
izdvanju garancija kreditnim pismom javlja se na računu
dobiti ili gubitka FI.
TTRŽIŠNI RIZIK
4. Finansijski gap i finansijske obaveze je razlika Javlja se kad FI aktivno trguje aktivom i pasivom usljed
između prosječnih bankovnih kredita i prosječnih promjena kamatnih stopa, deviznih kurseva i cijena ostale
depozita. Ukolik je finansijski jaz pozitivan, banka aktive.
ga mora finansirati novčanom i likvidnom
aktivom i/ili posudbom sredstava na tržištaima
novca. To vodi na finansijskoj obavezi koja
predstavlja zbir finansijskog jaza i likvidne aktive
banke.
Glavni problem likvidnosti je neočekivani odliv depozita
koji može nastati u sljedećim uslovima.
- Zabrinutost zbog solventnosti banke u odnosu na
druge banke
- Propast povezane (korespondentne) banke
VALUTNI RIZIK ILI RIZIK DEVIZNOG KURSA
- Iznenandne promjene preferenci investitora u
pogledu držanja nebankarske finansijske aktive u Kad promjene deviznog kursa utiču na vrijednost aktive i
pasive FI denomirane u stranim valutama. Negativne
odnosu na depozitne banke
kursne razlike predstavljaju gubitak FI i biće ostvaren kada
Dva glavna mehanizma zaštite od rizika likvidnosti su:
je otvorena pozicija pozitivna a dođe do pada vrijednosti
- Osiguranje depozita strane valute u odnosu na domaću valutu ili u situaciji
- Diskontni prozor negativne otvorene valutne pozicije vrijednost strane
RIZIK NESOLVENTNOSTI valute izražene u domaćoj poraste.

Mjerenje rizika likvidnosti Predstavlja rizik da FI neće imati dovoljno kapitala za

1. BIS pristup
2. Usporedba ključnih omjera (koeficijenata) iz
bilansa stanja - usporedba kredita i depozita –
visok omjer kredita prema depozitima znači da se
banka oslanja na kratkoročna tržišta novca
umjesto na osnovne depozite.
pokrivanje iznenadnog smanjenja vrijednosti svoje aktive
u odnosu na pasivu. Drugim riječima da banka ne može
svim svojim potraživanjima pokriti sve svoje obaveze. Osnovne determinante koje utiču na nivo valutnog rizika
OPERATIVNI RIZIK možemo podijeliti u tri osnovne grupe:
Rizik da postojeća tehnologija i sistemi podrške neće a) Ekonomska izloženost riziku
dobro funkcionisati što može dovesti do problema koji će b) Transakciona izloženost riziku
uticati na aktivnosti FI, i/ili rizik od pojave većih sila,
c) Bilansna (konverziona) izloženost riziku
poplave, uragani i sl.