Srednja mješovita škola „Žepče“ u Žepču

Školska 2018/2019

Maturski rad iz hemije

TEMA: Ugljikovi spojevi

Mentor: Učenica:

Aida Herceg, prof. Hemije Emina Efendić

Žepče, 2019 god

1
 UVOD

Ugljik stvara vrlo veliki broj spojeva u kojima ima oksidacijski broj -4, +2 i +4. Ogromna
većina su organske molekule u kojima se pored atoma ugljika, prostorno različito smještenih,
nalaze i drugi elementi, prvenstveno vodik, kisik, dušik, fosfor i drugi. Postoji više tisuća
organskih spojeva koji su vitalni u svim živim organizmima, a spomenut ćemo samo neke
izuzetne kao što su: molekule deoksiribonukleinske kiseline (DNK, engl. DNA), bjelančevine,
masti i šećeri. Kemija organskih spojeva tvori zasebnu znanstvenu disciplinu - organsku
kemiju pa ovdje nećemo navoditi brojne organske spojeve s ugljikom.
Karbidi su spojevi ugljika s drugim elementima (izuzevši vodik) i svi su krutine. Općenito se
mogu podijeliti na ionske, intersticijske i kovalentne karbide. Ionski karbidi su spojevi ugljika
s elektropozitivnim metalima I., II., i III. skupine (alkalnim, zemnoalkalnim metalima i
aluminijem) u kojima se ugljikovi atomi ponašaju kao anioni C4- i Cl-. Primjeri su Na2C2,
CaC2 i Al4C3. Intersticijski karbidi su karbidi prijelaznih metala, a naziv dolazi zbog
činjenice što su atomi ugljika smješteni u tetraedarske šupljine guste slagaline kristalne
rešetke metala. Ovi karbidi u pravilu imaju vrlo veliku tvrdoću i visoko talište (posebno
karbidi težih elemenata), a električki su vodljivi. 
Volframov karbid (WC) jedna je od najtvrđih tvari i koriste se za izradu brzoreznih alata ili
kao kompozitni sastojak. Karbidi lakših prijelaznih metala (Cr, V, Ni, Mn, Fe, itd.) imaju
neke karakteristike ionskih karbida. Kovalentni karbidi kovalentni su spojevi ugljika s
polumetalima. Najvažniji su silicijev karbid (SiC) i borov karbid (B4C). To su također
izuzetno tvrde, netaljive i kemijski inertne krutine. SiC ima strukturu dijamanta gdje je atom
jednog elementa tetraedarski vezan sa četiri atoma drugog elementa. Koriste se kao abrazivi i
za specijalne visoko-temperaturne elemente otporne na agresivna kemijska djelovanja. Oksidi
ugljika su ugljikov(II)-oksid (CO, ugljični monoksid) i ugljikov(IV)-oksid (CO2, ugljični
dioksid). Ugljični monoksid je otrovan plin koji nastaje izgaranjem ugljika i njegovih
organskih spojeva bez dovoljne prisutnosti kisika. Vrelište mu je pri -191°C. U zraku je
zapaljiv, a s čistim kisikom reagira eksplozivno. Koristi se kao reducens u procesu dobivanja
nekih metala (prvenstveno željeza, nikla i olova). S prijelaznim metalima stvara karbonile, a s
klorom poznati bojni otrov fozgen (Cl2CO). U organskoj se kemiji koristi u sintezama kao
karbonilator (organski spoj s CO). Ugljični dioksid nastaje potpunim izgaranjem ugljika i
njegovih spojeva te disanjem živih organizama pa se kao takav nalazi u sastavu atmosfere.
Industrijski se dobiva izgaranjem fosilnih goriva (npr. koksa) kao dimni plin, te zagrijavanjem
karbonata. Sublimira pri temperaturi -78,5°C.

2
 Historija ugljika

René A. F. de Réaumur je 1772. pokazao da se željezo prevodi u čelik apsorpcijom

suspstance, za koju se danas zna da je ugljik. Godine 1772, Antoine Lavoisier je dokazao da
je dijamant forma ugljika, spaljivanjem uzorka ugljika i dijamanta, pri čemu je dokazao da ne
nastaje voda kao produkt i da i jedan i drugi oslobađaju istu količinu ugljik-dioksida po
gramu. Carl Wilhelm Scheele je dokazao da je grafit, za koji se mislilo da je oblik olova, u
stvari oblik ugljika. Godine 1786, francuski naučnici Claude Louis Berthollet, Gaspard
Monge i C. A. Vandermonde pokazali su da je ova supstanca ugljik.[10] Oni su predložili ime
karbon za ovaj element (latinski: carbonum). Antoine Lavoisier uveo je ugljik kao hemijski
element u svojoj knjizi iz 1789. Godine

3
 Osobine ugljika

Pri normalnom pritisku i temperaturama ispod 4000 K grafit je termodinamički stabilnija

modifikacija ugljika, što se vidi na faznom dijagramu. Zbog visoke energije aktiviranja i
dijamant je stabilan na sobnoj temperaturi, a tek na temperaturi iznad 500 °C uočljivo se
pretvara u grafit. Obrnuta transformacija iz grafita u dijamant je moguća uz pritisak od
najmanje 20.000 bara (2 GPa). Za dovoljno brzu reakciju, temperatura bi trebala biti iznad
1500 °C a pritisak oko 60.000 bara što odgovara faznom dijagramu.

Ugljik ima najveću otpornost na visoke temperature od svih poznatih materijala. Ne topi se pri
normalnom pritisku, nego sublimira pri temperaturi od 3915 K (3642 °C), bez prethodnog
gubljenja čvrstoće. Trojna tačka ugljika je na 10,8 ± 0,2 MPa i 4600 ± 300 K.

Ugljik je dijamagnetičan. Pirolitički izdvojen grafit ima visoku anizotropiju u magnetskom

susceptibilitetu (paralelno: = −85 · 10−6, vodoravno: = −450 · 10−6), nasuprot njemu

dijamant je izotropan (= −22 · 10−6).

4
 Oksidi ugljika

Unatoč tome što ugljik tvori golemi broj različitih spojeva, pri sobnoj je temperaturi slabo
kemijski reaktivan. S kisikom tvori dvije vrste spojeva: ugljikov(II) oksid (monoksid) i plin, u
smjesi sa vodikom, reakcijom generatorskog plina s vodenom parom. Ugljikov monoksid je
vrlo toksičan jer se veže s hemoglobinom na sličan način kao i kisik, ali mnogo snažnije i
stalnije.

Ugljikov dioksid (CO2) je bezbojni plin, bez mirisa. Dobiva se izgaranjem ugljika ili
ugljikovih spojeva, ili reakcijom kiselina s karbonatima. Ugljikov dioksid je inertni plin i
često se koristi kao inertna atmosfera u slučajevima gdje prisutnost kisika može biti štetna.

Ugljikov suboksid (C3O2) je plin neugodnog mirisa, koji se formira dehidriranjem malonske
kiseline fosforovim 5 oksidom u vakuumu pri 140 do 150 ºC. Ugljikov suboksid ima linearnu
molekulu: O=C=C=C=O. Stabilan je na temperaturi vrelišta dušika: –78 ºC, a na 25ºC
polimerizira.

Anhidrid melne kiseline(C12O9)

ugljikov(IV) oksid (ugljikov dioksid).

Ugljikov monoksid (CO) nastaje pri izgaranju ugljikovih spojeva uz ograničeni dotok kisika.
Industrijski se proizvodi kao generatorski plin, izgaranjem koksa u generatoru, ili kao vodeni

Ugljik formira i druge, nestabilne okside: C2O, C2O3, CO3.

5
 Alotrposke modifikacije

Ovaj četvorovalentninemetal ima nekoliko alotropskih modifikacija. Dijamant je najtvrđi

poznati mineral, kod kojeg atomi ugljika prave sp3-hibridizaciju sa tetraedarskim prostornim
rasporedom. Svaki atom ugljika u dijamantu je povezan s četiri druga ugljikova atoma sigma
vezom, te je čitav kristal jedna velika molekula.

Alotropske modifikacije ugljika: grafit i dijamant

6
 Grafit

(Jedna od najmekših supstanci) ima lisnatu strukturu. Svaki ugljikov atom je povezan s tri
druga ugljikova atoma. To znači da je prisutna sp2-hibridizacija i tri hibrida leže u jednoj
ravni. Preostali π-elektron pravi dvostruku vezu, te je prisutna rezonanca. Kod grafita je zbog
toga svaka od tri veze nešto pojačana, pa je on stabilniji od dijamanta za energiju rezonance.
Razlike u fizikalnim osobinama ove dvije modifikacije su ekstremne. Dijamant je jedan od
najtvrđih minerala, dok je grafit mehka supstanca. Dijamant je najbolji provodnik toplote, dok
je grafit izolator. Dijamant je izrazito transparentan, a grafit neproziran. Grafit je provodnik
električne struje, dok je dijamant izolator. Osim grafita i dijamanta poznate su još neke
alotropske modifikacije, kao npr. fulereni.

Dijamant

Grafit i dijamant izgrađeni su od atoma ugljika, ali se međusobno razlikuju

nađinom povezivanja tih atoma. u dijamantu atommi su povezani u
trodimanzionalnu strukturu te je cijeli kristal jedna golema molekula. U tom
kristalu atomi su povezani vrstim vezama stoga je dijamant najtvrđi od svih
minerala.
U grafitu atomi ugljika povezani su u slojeve. Atomi ugljika u pojedinim slojevima
vezani su vrstim vezama, dok su atomi susjednih slojeva povezani slabijim silama i
zato kada grafitom stružemo po papiru on ostavlja crni trag na papiru.

Zbog toga se grafit upotrebljava za izradu grafitnih mina u proizvodnji olovaka.

jedan pikometar (pm) je

milijarditi dio milimetra.
1 pm = 10-12 m

Kristalne strukture: lijevo grafit i desno dijamant. 

 

Dijamant i grafit raličiti su oblici elementarnog ugljika, a nazivaju se alotropske

modifikacije ugljika.

Alotropske modifikacije općenito definiramo kao različite jednostavne �iste

7
tvariizgrađene od atoma istog elementa.

 
a) b)
Prozirni dijamant (a) i crni grafit (b) su dvije alotropske
modifikacije ugljika
 

neka svojstva dijamanta i grafita

dijamant grafit
svojstvo
boja bezbojan tamnosiv
tvrdoća najtvr�i materijal mekan
gustoća (g/cm3) 3,5 2,2
tali�te/ oC 3500 sublimira iznad 3600
el. provodljivost slaba dobra
 

Svojstva i uporaba dijamanata

dijamant lako lomi svijetlost pa njegovi bru�eni kristali imaju vrlo lijep
sjaj i slu�e za izradu skupocjenog nakita. Zbog velike tbrdo�e kristali�e
se dijamanata upotrebljavaju u tehnici za izradu brusova, bu�ilica i sl. za
obradu tvrdih materijala

Svojstva i uporaba grafita

grafit je vrlo dobar vodi� elektriciteta i topline, a na zraku i pri povi�enim

temperaturama je postojan. Upotrebljava se za izradu lovaca u kojima se
tale metali visokog tali�ta. Od grafita se izra�uju elektrode, a slu�i i za
suho podmazivanje kada se zbog visoke temperature ne mogu upotrebljavati
masti i ulja.

Amorfni ugljik

8
Postoji više oblika elementarnog ugljika, pod zajedničkim nazivom amorfni ugljik.
Rentgenskom analizom je utvrđeno da čestice amorfnog ugljika sadrže grafitnu strukturu, pa
zbog toga amorfni ugljik nije posebna alotropska modifikacija. Glavne vrste amorfnog ugljika
su: aktivni ugalj, mineralni ugalj, koks, čađ

Istraživači na Univerzitetu Virginia Commonwealth i univerzitetima u Japanu i Kini sačinili

su u augustu 2014. novu strukturnu varijantu ugljika nazvanu pentagrafen. On se sastoji iz
veoma tankih slojeva čistog ugljika koji ima jedinstvenu strukturu, inspiriranu pentagonalnom
shemom koja podsjeća na popločane ulicu u Kairu. Ovaj novootkriveni materijal je dinamički,
termalno i mehanički stabilan. Istraživanja su pokazala da kada se pentagrafen umota u obliku
valjka, takve nanocijevi posjeduju poluprovodničke osobine, bez obzira na njihovu hiralnost.
Očekuje se da će ovaj materijal naći široku primjenu u nanoelektronici i nanomehanici

Koks

9
Koks je visokokalorično umjetno kruto gorivo, dobiveno suhom destilacijomkamenog ugljena
ili lignita, uz potpuni ili djelomični nedostatak zraka. Koks je tvrda, porozna (šupljikava) tvar,
proizvedena grijanjemugljena do visoke temperature bez pristupa zraka, a koristi se u
proizvodnji željeza i čelika u visokim pećima.

Postupnim zagrijavanjem usitnjenog kamenog ugljena ili lignita u koksarama, dolazi kod
temperatura viših od 200 ºC do razgradnje ugljena, uz stvaranje raznih plinova. Kod suhe
destilacije u koksarama, na visokim temperaturama (od 1000 ºC do 1200 ºC) ostaje
metalurški koks, a kod suhe destilacije na nižim temperaturama (od 450 ºC do 550 ºC) ostaje
polukoks. Ostaci kod proizvodnje koksa su sirovi katran i ugljeni plin, koji iznose oko 30%
vrijednosti proizvodnje jedne koksare. Ugljeni plin sadrži približno 50 % vodika, 35 %
metana i 8 % ugljikovog monoksida.

Izotopi ugljika

10
Ugljik ima dva stabilna izotopa: 12C i13C. Izotop 12C je daleko uobičajeniji u prirodi i čini
98,9 % prirodnog ugljika, dok na izotop 13C otpada 1,1%. Po definiciji izotop 12C je osnova za
jedinicu atomske mase. Izotop 13C se može detektirati u NMR spektroskopskim ispitivanjima,
jer ima drugačiji magnetski momenat od 12C.

Osim ova dva stabilna izotopa postoji još nekoliko nestabilnih. Najpoznatiji nestabilni izotop
ugljika je 14C koji ima vrijeme poluraspada od 5730 godina. On nastaje prirodnim
raspadanjem 14N u gornjim slojevima atmosfere.

Organski materijal, koji učestvuje u ugljikovom ciklusu u prirodi, ima isti udio 14C u odnosu
na stabilne izotope kao i ugljik u atmosferi. Nakon završetka razmjene materija, naprimjer pri
opadanju lišća sa drveta, ovaj odnos se postepeno smanjuje zbog radioaktivnog raspada.
Mjerenjem odnosa količina izotopa 14C i stabilnih izotopa moguće je tačno procijeniti starost
predmeta koji je nastao od organskog materijala, što je poznato kao metoda datiranja
ugljikom C-14 a našla je primjenu u arheologiji.

Stabilni izotopi

11
Većina kemijskih elemenata u prirodi smjese su prirodnih izotopa, koji su bilo stabilni bilo
radioaktivni (nestabilni). Stabilne izotope ima 81 kemijski element. To su redom svi elementi,
od vodika (Z = 1) do uključivo bizmuta (Z = 83), uz iznimku tehnecija (Z = 43) i prometija (Z
= 61). Mnogi elementi imaju više stabilnih izotopa, a to je razlogom što njihove relativne
atomske mase nisu cijeli brojevi. Vodik je, na primjer, smjesa stabilnih izotopa 1H i 2H, ugljik
sadrži stabilne izotope 12C i 13C, kisik izotope 16O, 17O i 18O i tako dalje. Najviše stabilnih
izotopa, njih 10, ima kositar. Ukupno se u prirodi nalazi oko 270 vrsta stabilnih i oko 70 vrsta
radioaktivnih nuklida.

Radioaktivni izotopi, radioizotopi (radionuklidi) pojedinih elemenata, podrijetlom su prirodni

ili umjetni. Prirodne radioizotope imaju mnogi elementi koji sadrže i stabilne izotope, a
također i svi prirodni radioaktivni elementi, to jest oni koji ne sadrže stabilne izotope. To su
elementi od polonija do uključivo plutonija (Z = 84 do 94) te element prometij. Nuklearnim
reakcijama mogu se proizvesti umjetni radioizotopi gotovo svih elemenata, pa je danas
poznato oko 2 500 vrsta nuklida, što prirodnih, što umjetnih. Svi se oni mogu svrstati u kartu
nuklida, u kojoj je svaki nuklid prikazan kvadratom s različitim, za njega karakterističnim
podatcima (izotopna obilnost, vrijeme poluraspada, vrsta i energija zračenja i tako dalje).
Izotopi pojedinih elemenata svrstani su u vodoravnim redovima prema rastućoj masi.

Nestabilni izotopi
12
Nestabilni izotopi, odnosno radioaktivni izotopi ili radionuklidi su atomi koji imamu omjer
protona i neutrona veći ili manji od omjera potrebnog za stabilnost. Nestabilni izotopi teže
stabilnosti, a to se postiže radioaktivnim raspadom (radioaktivnost). Posljedice radioaktivnog
raspada je mijenjanje mase i/ili kemijskih svojstava radionuklida uz istodobno emitiranje
ionizirajućeg zračenja. Svi elementi iznad rednog broja 82 (olovo) su nestabilni jer odbojnim
silama protona više nisu dovoljni neutroni kao ravnoteža. Naime, prevelika je koncentracija
protona na jednom mjestu.

Jezgra radionuklida se spontano raspada prelazeći pri tome u neku drugu jezgru. Prilikom
raspada jezgra radionuklida emitira čestice i /ili elektromagnetske zrake kratke valne duljine.
Emitirane čestice i elektromagnetske zrake se jednim imenom zovu ionizirajuće zračenje. To
je pojava radioaktivnosti, a sam proces je transmutacija, tj. spontani prijelaz jedne jezgre u
drugu, što se naziva radioaktivni raspad.

Nuklid je atom kemijskog elementa za koji je točno poznat ne samo redni ili atomski brojZ,
već i ukupan broj nukleona (protona i neutrona) u atomskoj jezgri. U prirodi postoji samo 92
kemijska elementa i još 12 umjetno proizvedenih, a poznato je oko 3 100 različitih nuklida, od
kojih je 350 prirodnih i 2 750 umjetnih. Većina nuklida je nestabilna (radioaktivna), oko
2800. Pogodna kombinacija protona i neutrona čini atomsku jezgru stabilnom, čim je
drugačije jezgra se nastoji izbacivanjem nukleona približiti stabilnoj konfiguraciji. Energijske
razine u jezgri se popunjavaju kako bi se dostigla konfiguracije minimalne energije, to jest
maksimalne stabilnosti.

Spojevi ugljika

13
Ugljik je element koji poslije vodika može graditi najveći broj poznatih spojeva među svim
elementima (vodik je na prvom mjestu, jer većina spojeva ugljika također sadrži i vodik).
Posebnost ugljika je da može praviti duge lance i prstenove molekula sa samim sobom kao i s
drugim elementima, a u molekulama može se spajati i dvostrukom i trostrukom vezom
koristeći π-orbitale. Prilikom stvaranja višestrukih veza ugljiku preostaje i jedan slobodan
elektron, koji može dalje reagirati, za razliku od takvih veza kod kisika i dušika. To znači da
se otvaraju mogućnosti za dalje reakcije i formiranje spojeva. Zbog svoje srednje snažne
elektronegativnosti ima izuzetno dobre mogućnosti spajanja bilo sa elektropozitivnim kao i sa
elektronegativnim elementima. U prirodnim organskim i neorganskim spojevima nalazi se u
oksidacijskim stanjima u cijelom rasponu od -IV do +IV.

Spojevi ugljika se tradicionalno ubrajaju u organsku hemiju, uz samo nekoliko izuzetaka. Ova
grana hemije ponekad se naziva i hemija ugljika. Organska hemija obuhvata, zbog posebnih
sposobnosti ugljika, da gradi duge molekulske lance i kovalentne veze sa drugim atomima,
više spojeva nego cijela neorganska hemija. I biohemija je također dio organske ugljikove
hemije. Među najjednostavnije organske spojeve ubrajaju se alkani metan i etan.

Samo relativno malehni broj spojeva ugljika se tradicionalno ubraja u neorganske spojeve,
među njima količinski najvažniji spojevi sa kisikom:

Poznatiji spojevi ugljika

14
 karbidi; spojevi ugljika tipa ExCy, u kojima je ugljik elektronegativniji dio molekule. Mnogi
metali mogu graditi karbide, a koji su djelimično izuzetno tvrdi i pogodni za izradu alata za
rezanje (naprimjer volfram-karbid)
 ugljik(II)-oksid (CO, ugljik-monoksid), vrlo otrovni plin, koji djeluje kao jako redukciono
sredstvo i igra značajnu ulogu u industrijskom topljenju metala (naprimjer željeza)
 ugljik-dioksid (CO2, ugljik(IV)-oksid) je staklenički plin koji se otpušta u velikim količinama
sagorijevanjem fosilnih goriva (uglja, nafte i zemnog plina). Otpuštaju ga i većina živih bića u
procesu disanja, a za biljke je neophodan za proces fotosinteze. Ugljik-dioksid čini oko
0,038% Zemljine atmosfere, a procjenjuje se da je prije industrijske ere njegova koncentracija
u atmosferi iznosila oko 0,028%.
 ugljična kiselina (H2CO3) je metastabilni proizvod sastavljen od vode i u vodi otopljenog CO 2;
srednje jaka kiselina, ali se zbog neprestanog prelaska između ugljične kiseline i otopljenog
CO2, najčešće se obuhvata zajedno sa ugljik-dioksidom.
 Suboksidi kao što su triugljik dioksid (C3O2), tetraugljik-dioksid (C4O2), pentaugljik-dioksid
(C5O2) i anhidrid oksalne kiseline (C4O6)[21].
 Hidrogenkarbonat ili bikarbonat E+ HCO3−, čiji je najpoznatiji predstavnik natrij hidrogen
karbonat, šire poznat i pod trgovačkim nazivom soda bikarbona.
 Karbonati E2+ CO32− su dvovalentne soli ugljične kiseline. Dva najpoznatija karbonata su natrij
karbonat (sa trivijalnim imenom soda), važna sirovina za proizvodnju stakla i kalcij-karbonat
koji se može izdvojiti iz školjki, oklopa puževa i slično, a gradi i kamene korale. Tokom
Zemljine geneze kalcij karbonat koji se taložio i drugim procesima sakupljao od školjki i sličnih
životinja te danas su od njega građene cijele planine. Kalcij karbonat je važan građevinski
materijal.
 Spojevi ugljika i sumpora, među kojima je najpoznatiji spoj ugljik-disulfid (CS2), koji je vrlo
otrovna tekućina.
 Spojevi ugljika i dušika, poput cijanida, čiji je najpoznatiji predstavnik kalij-cijanid, vrlo snažni
otrov koji blokira disanje čovjeka. Mnogi drugi cijanidi su također otrovni za čovjeka.

Rasprostranjenost ugljika

15
Ugljik je esencijalni element u biosferi, te po masenom udjelu drugi najrasprostranjeniji
element nakon kisika u živim organizmima. Sva živa tkiva su sastavljena iz organskih spojeva
ugljika. Međutim, geološki gledano on se ne ubraja u najrasprostranjenije elemente. Ugljik je
zastupljen u zemljinoj kori u količini od 0,087%. On se nalazi u neživoj prirodi pretežno u
obliku spojeva, ali i slobodan u obliku dijamanta i grafita. Glavna nalazišta dijamanata nalaze
se u Africi (Južnoafrička Republika i Kongo) i Rusiji. Oni se često mogu naći u vulkanskim
stijenama poput kimberlita. Grafit se javlja relativno rijetko u metamorfnim stijenama
bogatim ugljikom. Najznačajnija nalazišta su u Indiji i Kini.

Ugljik se u prirodi najčešće može naći u obliku neorganskih karbonatnih stijena (oko 2,8 ·
1016 t). Karbonatne stijene su veoma rasprostranjene na Zemlji i ponegdje formiraju i cijele
planine. Jedna od najpoznatijih primjera planina sastavljenih iz ovih stijena su Dolomiti u
Italiji. Najvažniji karbonatni minerali su kalcij-karbonat CaCO3 (sa brojnim modifikacijama:
krečnjak, kreda, mramor), kalcij magnezij-karbonat CaCO3 · MgCO3 (dolomit), željezo(II)-
karbonat FeCO3 i cink-karbonat ZnCO3.

Poznati spojevi ugljika su fosilna gorivaugalj, nafta i zemni plin. Oni nisu čisti ugljikovi
spojevi, nego mješavine mnogih različitih organskih spojeva. Oni nastaju pretvaranjem biljnih
(ugalj) i životinjskih (nafta i plin) ostataka pod velikim pritiskom. Najveća nalazišta uglja
nalaze se u SAD, Kini i Rusiji, a u Bosni i Hercegovini veća nalazišta uglja se nalaze u
okolini Banovića, Zenice, Kaknja, Sanskog Mosta, Breze, Živinica, Doboja (Stanari),
Ugljevika, Gacka i drugih mjesta. Najvažnije rezerve nafte se nalaze na Arapskom poluostrvu
(Irak, Saudijska Arabija, Kuvajt), Meksičkom zalivu i Sjevernom moru. Nešto manje poznata
su nalazišta čvrstog metan hidrata u velikim dubinama.

Ugljik se nalazi u atmosferi u obliku ugljik-dioksida (ugljik(IV) oksida). On je sastavni dio

zraka. U zraku ima prosječni udio od oko 0,04%. Ugljik-dioksid nastaje pri sagorijevanju
spojeva koji sadrže ugljik, prilikom disanja svih živih bića, vulkanskom aktivnošću i putem
fotosinteze biljaka. Čak i u morskoj vodi rastvoreno je oko 0,01% CO2 (po masenom udjelu).

U pogledu količine najveći dio ugljika nalazi se u sastavu stijena (litosfera). Svi ostali oblici
ugljika čine samo oko 0,1% ukupne količine ugljika na Zemlji.

16
Stvaranje jezgra atoma ugljika zahtijeva gotovo simultani trostruki sudar alfa čestica (jezgara
helija) unutar središta ogromne zvijezde giganta ili supergiganta, u procesu poznatim pod
nazivom trostruki alfa proces, kao proizvod daljnjih reakcija nuklearne fuzije helija sa
vodonikom ili drugom jezgrom helija stvara se izotop litija Li-5 i berilija Be-8, respektivno, a
oba su vrlo nestabilni i gotovo odmah se raspadaju nazad u manja jezgra. Ovo se dešava u
uslovima temperature iznad 100 megakelvina i koncentracije helija koja se brzo širi i hladi što
nije bilo slučaj u ranom svemiru, tako da ne postoje dokazi da su se značajne količine ugljika
kreirale tokom Velikog praska. Umjesto toga, u unutrašnjosti zvijezda u horizontalnoj ravni
H-R dijagrama transformiraju se tri jezgra atoma helija u ugljik pomoću ovog trostrukog alfa
procesa. Da bi ugljik bio dostupan za formiranje života kakvog danas znamo, ovaj ugljik mora
biti raširen u svemir kao prašina nakon eksplozije supernova, kao dio materijala od kojeg se
kasnije formira druga i treća generacija zvjezdanih sistema koje imaju prisutne planete
formirane od takve prašine. Sunčev sistem je jedan zvjezdani sistem treće generacije. Drugi
mehanizam fuzije kojeg pogone zvijezde je CNO ciklus, u kojem ugljik djeluje kao
katalizator omogućavajući odvijanje reakcije.

Rotacijska tranzicija različitih izotopskih oblika ugljik-monoksida (naprimjer 12CO, 13CO i

C18O) se može otkriti u submilimetarskom rasponu talasnih dužina i koristi se u proučavanju
formiranja novih zvijezda u molekularnim oblacima.

Upotreba ugljika

Eksploatacija ugljika (i ugljikovodika) za široku upotrebu obično ne zahtijeva kemijsku

obradu, nego samo vađenje iz nalazišta (kopanje ugljena, grafita ili dijamanata, vađenje

17
nafte i zemnog plina kroz bušotine). Međutim, iako se veći dio potreba za čistim ugljikom
(grafitom i osobito dijamantima) danas podmiruje iz prirodnih izvora, razvijeni su
postupci za njihovu proizvodnju.

Umjetni dijamanti se za industrijske potrebe proizvode iz grafita. Postoje dvije glavne

metode sintetiziranja umjetnog dijamanta: žarenjem grafita pri visokoj temperaturi
(2500°C) uz katalizator (npr. krom i mangan) pod vrlo visokim tlakom (1010 Pa) te
kemijskim taloženjem iz parovitog stanja, također uz prisutnost katalizatora, pri čemu se
dobiva ultračist dijamant procesom kristalnog rasta. Zadnjih godina sličnim se
postupcima dobivaju tanki dijamantni filmovi na odabranim podlogama.

Najveće količine grafita dobivaju se umjetnim putem, tzv. Achesonovim postupkom.

Smjesa petrolkoksa (ili granuliranog visokovrijednog kamenog ugljena antracita), katrana
i kvarcnog pijeska (SiO2) induktivno se zagrijava izmjeničnom strujom. Tijekom reakcije,
najprije se SiO2 pomoću ugljika iz katrana reducira u silicij:

SiO2(S) + 2C(s) -> Si(s) + 2CO(g)

Nastali silicij s ugljikom stvara karbid (SiC) koji se pri visokim temperaturama razlaže na
silicij i grafit. S oslobođenim silicijem ugljik opet stvara karbid pa se proces ponavlja dok
sav ugljik ne prijeđe u grafit. Proces traje prosječno pet dana.

Svojstva vi upotreba ugljika:

Ugljik je tvar bez mirisa i okusa i kemijski prilično stabilna. Tek kod razmjerno visokih
temperatura reagira s drugim elementima, npr. s vodikom se spaja tek u električnom
luku. U elementarnom stanju ugljik se javlja u više alotropskih modifikacija: kao amorfni
ugljik, dijamant i grafit, a utvrđeno je i postojanje četvrte modifikacije ugljika, tzv.
"bijeli" ugljik u kojoj se nalaze kuglaste molekule ugljika C60 (fulereni).

U prirodi postoje dva stabilna izotopa ugljika 12C (98,89%) i 13C (1,11%), pet prirodnih
radioaktivnih i nekoliko umjetno dobivenih, također radioaktivnih. U prirodi postoji slabo
radioaktivan izotop 14C s vremenom polu raspada t1/2 = 5730 g. u vrlo malim
koncentracijama (oko 10-8 ppm), ali je vrlo važan jer se pomoću sadržaja tog izotopa u
fosilnim ostacima određuje starost tih nalazišta (radioaktivno datiranje pomoću izotopa
14C).

Međunarodna udruga za čistu i primijenjenu kemiju (IUPAC) usvojila je masu izotopa 12C
kao alternativnu jedinice mase - unificirana jedinica mase u = 1,6605420 x 10^-27 kg,
odnosno 1 g = 1/12 (mol 12C), koja se primjenjuje u kemiji, atomskoj i nuklearnoj fizici.

Prirodni amorfni ugljik (razne vrste ugljena, nastale procesima pougljavanja organskih
materijala) obično sadrži i primjese drugih elemenata u različitim količinama (sumpor,
vodik, fosfor, uranij itd.). Iz raznih izvora (kao što su nafta i ugljen) dobiva se koks koji
se u velikim količinama upotrebljava u metalurgiji kao redukcijsko sredstvo za oksidne
rude i kao gorivo. Proizvodi se i čađa koja nastaje nepotpunim izgaranjem ugljena ili

18
ugljikovih spojeva, a upotrebljava se za proizvodnju crnog tuša i boja te kao punilo za
kaučuk.

Posebna vrsta amorfnog ugljika je aktivan ugljen. To je prah velike specifične površine s
velikom moći adsorpcije (laganog vezanja) raznih atoma, iona i molekula na površinu
praha pa se upotrebljava za uklanjanje neželjenih mirisa, adsorpciju plinova, itd.

Dijamant je metastabilna alotropska modifikacija ugljika koja je pri sobnoj temperaturi u

ravnoteži s grafitnom modifikacijom tek pri tlaku od 1,5 GPa (15000 atm), a
transformacija u stabilniji grafit izuzetno je spora pri toj temperaturi. U strukturi
dijamanta svaki atom ugljika tetraedarski povezan kovalentnom vezom sa četiri druga.
Ovakvim rasporedom atoma ugljika dobiva se beskonačna prostorna rešetka pa je svaki
kristal zapravo golema kovalentna molekula. Zahvaljujući takvoj strukturi dijamant je
izvanredno tvrd (najtvrđa poznata prirodna tvar) i ima izuzetno visoko talište (3600°C).
Upotrebljava se kao abraziv za brušenje najtvrđih materijala, za rezanje stakla, za izradu
alata za bušenje i rezanje tvrdog kamena, za izradu osovinskih ležajeva preciznih
instrumenata, ekstruzijskih elemenata za izvlačenje tankih žica tvrdih materijala i sl. Za
dobivanje ultravisokog tlaka do oko 5 Mbara izrađene su dijamantske 'glave', a takvi
visokotlačni članci koriste se za ispitivanje materijala pod uvjetima enormnog tlaka.
Pored tvrdoće velika je prednost i prozirnost dijamanta tako da se pojave u ispitivanoj
tvari mogu optički istraživati. Kako su u strukturi svi elektroni ugljikovih atoma spareni, u
dijamantu nema slobodnih elektrona pa je on gotovo savršen električni izolator. Naravno,
prisutnost malih količina primjesa donekle mu smanjuje izolacijska svojstva. Dijamant se 
odlikuje i visokim indeksom loma svjetlosti - iznosi 2,42.

Prirodni dijamant je bezbojan, poput vode proziran kristal iz kojeg se, brušenjem,
izrađuje skupocjeni dijamantni nakit. Primjese malih količina drugih elemenata daju boju
dijamantskim kristalima (žutu, crvenu, smeđu, modru, ljubičastu ili zelenu). Zagrijavan
na zraku dijamant na temperaturi iznad 800°C polagano izgara, a u čistom kisiku, uz
bijelu svjetlost, stvara ugljik(IV)-oksid. Zagrijavanjem na temperaturu iznad 1500°C bez
prisutnosti zraka dijamant ubrzano prelazi u stabilniji grafit uz oslobađanje topline. Na
njega ne djeluju neoksidativne kiseline i lužine.

Grafit je energetski stabilnija alotropska modifikacija ugljika koja se javlja u dva oblika:
alfa-grafit heksagonske strukture i beta-grafit romboedarske strukture istih svojstva. U
kristalnoj strukturi alfa-grafita atomi ugljika međusobno su povezani s tri susjedna atoma
u ravnini. Preostali nespareni (valentni) elektron može lagano prelaziti s jednog na drugi
atom u strukturi preko tzv. delokalizirane pi-veze. Ove veze su usmjerene okomito na
ravninu u kojoj se nalaze ugljikovi atomi pa slojevi mogu lagano kliziti jedan preko
drugog, odnosno provoditi struju samo u smjeru ravnine slojeva. Grafit se odlikuje i
visokom vatrostalnošću jer sublimira tek pri temperaturi 3670°C (ne tali se).

Grafit je mekan i masna opipa. Upotrebljava se kao mazivo otporno na visoke

temperature (tzv. grafitna mast), za izradu posuda za taljenje ili lijevanje metala visokog
tališta, a služi i za izradu grafitnih uložaka običnih olovaka. Novim grafitnim
tehnologijama iz grafita se izrađuju izuzetno čvrsta grafitna vlakna (pirolizom pri
temperaturama iznad 1500°C), organska polimerna vlakna usmjerenog rasta

19
(poliakrilonitrili, poliakrilatni esteri i celulozna vlakna). Grafitna vlakna koriste se za
izradu metalnih ili nemetalnih kompozitnih materijala male gustoće i izuzetno visoke
čvrstoće koji se koriste u zrakoplovnoj i svemirskoj tehnologiji, ali i u građevinarstvu.
Polimerna grafitna vlakna dodaju se u plastične mase te tvore grafitno-plastične
kompozite također visoke čvrstoće i povećane tvrdoće (tzv. poliakrilni kompoziti).

Na zraku i u kisiku grafit izgara pri temperaturi od 700°C. Reagira s fluorom i jakim
oksidacijskim sredstvima, npr. kalijev klorat u smjesi nitratne i sulfatne kiseline oksidira
grafit u tzv. grafitnu kiselinu. Bijeli ugljik nov je oblik ugljika koji se ne nalazi na Zemlji u
mjerljivim količinama. Njegova prisutnost je, međutim, registrirana spektroskopski u
međuzvjezdanom prostoru. Sastoji se od kuglastih molekula koje sadrže više od 40
atoma ugljika i nazivaju se fulerenima prema čuvenom američkom arhitektu Fulleru
Buckminsteru, otkrivaču geodetske kupole. Mogućnost postojanja ovih molekula ugljika
objavio je D. E. Jones 1966. g. u časopisu "New Scientist", a 1990. g. Kratschmer i
Huffman su u Heidelbergu odnosno Tucsonu proizveli prve znatnije količine fulerena (100
mg čistog C60 dnevno) tehnikom lučnog isparavanja grafita u vakuumu i njegovim
taloženjem u atmosferi helija pri tlaku 10 kPa. Istraživanja su pokazala da tanki slojevi
fulerena, nazvani fuleriti, ne provode električnu struju, ali da im se vodljivost povećava
izlaganjem djelovanju kalijevih para i da postaju supravodljivi ispod -255°C (48 K).
Fulereni zasad nemaju primjene, ali se intenzivno istražuju jer imaju vrlo specifična
svojstva.

Zaključak

20
Ugljik ili karbon (od latinski: carboneum) jeste hemijski element sa simbolom C i atomskim
brojem 6. U periodnom sistemu elemenata nalazi se u IV glavnoj grupi, nazvanoj po njemu, i
u 2. periodi. Spada u nemetale.

U prirodi se javlja u samorodnoj formi u obliku dijamanta i grafita, a mnogo više u obliku
brojnih hemijskih spojeva (karbonata, ugljik-dioksida, prirodne nafte i plina, uglja i drugih).
Zbog svoje posebne elektronske konfiguracije (polupopunjena L-ljuska), posjeduje
mogućnost stvaranja izuzetno kompleksnih molekula, i među svim hemijskim elementima
pokazuje najveću raznolikost u stvaranju brojnih hemijskih spojeva. Spojevi ugljika čine
molekularnu osnovu za cjelokupni živi svijet na Zemlji.

Ugljik stvara vrlo veliki broj spojeva u kojima ima oksidacijski broj -4, +2 i +4. Ogromna
većina su organske molekule u kojima se pored atoma ugljika, prostorno različito smještenih,
nalaze i drugi elementi, prvenstveno vodik, kisik, dušik, fosfor i drugi. Postoji više tisuća
organskih spojeva koji su vitalni u svim živim organizmima, a spomenut ćemo samo neke
izuzetne kao što su: molekule deoksiribonukleinske kiseline (DNK, engl. DNA), bjelančevine,
masti i šećeri. Kemija organskih spojeva tvori zasebnu znanstvenu disciplinu - organsku
kemiju pa ovdje nećemo navoditi brojne organske spojeve s ugljikom.
Karbidi su spojevi ugljika s drugim elementima (izuzevši vodik) i svi su krutine. Općenito se
mogu podijeliti na ionske, intersticijske i kovalentne karbide. Ionski karbidi su spojevi ugljika
s elektropozitivnim metalima I., II., i III. skupine (alkalnim, zemnoalkalnim metalima i
aluminijem) u kojima se ugljikovi atomi ponašaju kao anioni C4- i Cl-. Primjeri su Na2C2,
CaC2 i Al4C3. Intersticijski karbidi su karbidi prijelaznih metala, a naziv dolazi zbog
činjenice što su atomi ugljika smješteni u tetraedarske šupljine guste slagaline kristalne
rešetke metala. Ovi karbidi u pravilu imaju vrlo veliku tvrdoću i visoko talište (posebno
karbidi težih elemenata), a električki su vodljivi. 

Literatura

21
1. Knjiga: Organska Hemija
Autor: Vladimir Pavlović Rade Marković
Godina izdanja: 2004 Beograd
2. Knjiga: Sanitarna Hemija
Autor: Sava Stanimirovic
Godina izdanja: 2005 Srbija

Sadržaj

22
1. Početna stranica
2. Uvod
3. Historija ugljika
4. Osobine ugljika
5. Oksidi ugljika
6. Alotropske modifikacije
7. Grafit
7.1 Dijamnt
9. Amorfni ugljik
10. Koks
11. Izotopi ugljika
12. Stabilni izotopi
13. Nestabilni izotopi
14. Spojevi ugljika
15. Poznatiji spojevi ugljika
16. Rasprostranjenost
18. Upotreba ugljika
21. Zakljucak
22. Literatura
23. Sadržaj

23