Beg Kostadin i Kraljević Marko, Beg Kostadin besedio Marku, "Pobratime, Kraljeviću Marko, Da ti meni o jeseni dođeš, O jeseni, o Dmitrovu danku, A o mome krsnome imenu, Pa da vidiš časti i poštenja, A i lepa, brate, dočekanja, I gospodske đakonije redom." Al' besedi Kraljeviću Marko: "Ne hvali se, beže, s dočekanjem! Kad ja tražih brata Andrijaša, Ja se desih u dvoru tvojemu O jeseni, o Dmitrovu danku, A o tvome krsnome imenu: Vidio sam tvoje dočekanje, I vidih ti do tri nečoveštva." Al' besedi beže Kostadine: "Pobratime, Kraljeviću Marko, Ta kakva mi nečoveštva kažeš?" Veli njemu Kraljeviću Marko: "Prvo ti je, brate, nečoveštvo: Dođoše ti do dve sirotice, Da j' nahraniš hleba bijeloga I napojiš vina crvenoga; A ti veliš dema sirotama: - "Id't odatle, jedan ljudski gade! Ne gad'te mi pred gospodom vina!" A meni je žao, beše, bilo, Žao bilo dveju sirotica, Pa ja uzeh do dve sirotice, Odvedoh ih dole na čaršiju, Nahranih ih hleba bijeloga I napojih vina crvenoga, Pa pokrojih na njih čisti skerlet, Čisti skerlet i zelenu svilu, Pa ih onda poslah dvoru tvome; A ja, beže, gledam iz prikrajka Kako ćeš ih onda dočekati; A ti uze jedno siročadi, Uze njega u lijevu ruku, Drugo uze na desnicu ruku, Odnese ih udvore za stole: "Jed'te pijte, gospodski sinovi!" Drugo ti je, beže, nečovještvo: Što su bili stari gospodari, Ša su svoju haznu izgubili, I na njima stari skerlet beše, One mećeš u donju trpezu; A koji su novi gospodari I odskora haznu zametnuli, I na njima novi skerlet beše, One mećeš u gornju trpezu, Pred njih nosiš vino i rakiju I gospodsku đakoniju redom. Treće ti je, beže, nečoveštvo: Ti imadeš i oca i majku, - Ni jednoga u astalu nema, Da ti pije prvu čašu vina!"