Univerzitet u Sarajevu

Fakultet Političkih nauka

Odsjek Sigurnosni i mirovni studij

Istraživanje mira u djelima Johana Galtunga

Magistarki rad

Sarajevo, 2018. godina

 Univerzitet u Sarajevu
Fakultet Političkih nauka
Odsjek Sigurnosni i mirovni studij

Istraživanje mira u djelima Johana Galtunga

Magistarki rad

Mentor: Kandidat:

Nezruk Čurak Neven Križanac

Broj indexa: 432/II-SPS

Sarajevo, 2018. godina

2
SADRŽAJ:

1. UVOD....................................................................................................................................6
1.1. Koncept mira................................................................................................................8
1.2. Nivoi na kojima se istražuje mir....................................................................................8
1.3. Discipline koje učestvuju u istraživanju mira................................................................9
1.4. Pitanje identifikacije.....................................................................................................9
1.5. Metodologija..............................................................................................................10
1.6. Svrha istraživanja........................................................................................................10
2. JOHAN GALTUNG...............................................................................................................11
3. MIROVNI INSTITUT - PRIO..................................................................................................15
3.1. Galtungove teorije znanosti i epistemologij...............................................................16
3.2. Koncept izomorfije.....................................................................................................17
3.3. Johan Galtung otac mirovnih studija..........................................................................19
3.4. Johan Galtung-ova predviđanja za budućnost............................................................21
3.5. Priznanja i nagrade.....................................................................................................22
4. JOHAN GALTUNG - OBJAVLJENE KNJIGE.............................................................................23
4.1. Kritike Johan Galtung..................................................................................................27
5. MIR PREMA GALTUNGU.....................................................................................................28
5.1. Pozitivni mir................................................................................................................28
5.2. Simetrični i asimetrični sukob.....................................................................................29
5.3. Razvoj Galtunovog koncepta mira..............................................................................30
5.4. Mir kao odsutstvo direktnog i strukturalnog nasilja...................................................31
5.5. Trougao nasilja...........................................................................................................33
5.6. Povijest nasilja............................................................................................................35
6. DIREKTNO NASILJE.............................................................................................................35
7. STRUKTURALNO NASILJE....................................................................................................36
7.1. Socijalna struktura i stratifikacija................................................................................41
7.2. Mehanizmi strukturalnog nasilja................................................................................47
7.3. Tipologija strukturalnog nasilja...................................................................................47
8. KULTURNO NASILJE............................................................................................................50
8.1. Kulturno nasilje kroz šest dimenzija kulture...............................................................51
8.2. Primjeri kulturnog nasilja...........................................................................................53
8.3. Dvostruki koncept kulture..........................................................................................54
8.4. Teorija dubinske kulture.............................................................................................56
8.5. Galtungov prijedlog za smanjenje kulturnog nasilja...................................................57
3
 8.6. Potencijali i nedostatci teorije kulturnog nasilja.........................................................59
9. TROUGAO DIREKTNO, STRUKTURALNO I KULTURNO NASILJE...........................................60
9.1. Transcedent: filozofija mira........................................................................................61
9.2. Odnos između direknog nasilja, strukturalnog nasilja i kulturnog nasilja......................62
9.3. Kritika pojma strukturalnog nasilja.............................................................................67
9.4. Transcedencija - osnovni dijagram.............................................................................69
9.5. Pozitivna i negativna transcendencija........................................................................70
9.6. Trancedent - Kultura dijaloga.....................................................................................71
9.7. Trancedent - 4 faze.....................................................................................................71
9.8. Transcedent - područje djelovanja.............................................................................72
9.9. Kritike Transcend metode..........................................................................................74
10. JOHAN GALTUNGOV CGT I DMA SINDROM....................................................................74
11. GALTUNGOVA KULTURA MIRA.......................................................................................76
11.1. Johan Galtungova analiza kosmologije (svjetskih civilizacija) - Civilizacija - teoretska
razmatranja u radu Johan Galtunga.......................................................................................76
11.2. Budućnost istraživanja mira....................................................................................81
12. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................83
13. LITERATURA....................................................................................................................85

4
 SAŽETAK

Klasično istraživanje mira zastupalo je ideju da se istražuje samo na jednom

nivou, i to u okviru međunarodnih odnosa. Takav je pristup onemogućavao da se
sagleda sva kompleksnost u odnosima, unutar i između pojedinih nacija, a samim tim je
potencirao stvaranje jedne opće teorije o konfliktu i miru. U prvoj fazi istraživanja mira
bila je prihvaćena definicija koju je dao Johan Galtung, direktor Međunarodnog instituta
za istraživanje mira u Oslu. On je podijelio mir na dva aspekta koji se međusobno ne
mogu izolirati. To su pozitivni i negativni mir. Pod pojmom negativnog mira
razumijeva se nepostojanje nasilja, tj. nepostojanje rata. Pozitivan mir označava
integraciju ljudskog društva, postojanje pozitivnih i harmoničnih odnosa zasnovanih na
saradnji. Galtung je uvidio da naučna disciplina o istraživanju mira nije postojala, nakon
čega će svoj životni poziv posvetiti istraživanju mira. Donosio je izvorna istraživanja i
uvide na mnoga područja intelektualnog istraživanja. Zahvaljujući njegovim neumornim
naporima, danas postoje programi za studiranje mira diljem svijeta, a sve veći broj škola
poučava djecu kako konstruktivno rješavati sukobe.

SUMMARY
A classic peacekeeping study advocated the idea of exploring only one level, in
the context of international relations. Such an approach has made it impossible to
perceive all the complexity of relationships, within and between individual nations, and
therefore has emphasized the creation of a general theory of conflict and peace. In the
first phase of the peace research, the definition was given by Johan Galtung, director of
the International Peace Research Institute in Oslo. He divided peace into two aspects
that can not be isolated from one another. These are positive and negative peace. Under
the notion of negative peace, the lack of violence is understood. non-existence of war.
Positive peace signifies the integration of human society, the existence of positive and
harmonious relations based on cooperation. Galtung realized that there was no scientific
discipline on the study of peace, after which he would devote his life invitation to the
study of peace. He brought original research and insights into many areas of intellectual
research. Thanks to his tireless efforts, today there are peace-keeping programs around
the world, and an increasing number of schools teach children how to construct
conflicts constructively.

5
 1. UVOD
Dosadašnja povijest protkana je nizom unutardržavnih i međunarodnih
konflikata. Ne samo što rat nije eliminiran iz društvenog, političkog i naučno-tehničkog
i ekonomskog razvitka, već je čovječanstvo u različitim sukobima prošlo mnogo više
vremena nego u mirnom razvitku. Rat obično posmatramo kao društvenu pojavu kojom
su se razrješavale društvene suprotnosti, zasnovane prije svega na ekonomskim
interesima. U počerku su ratovi imali karakter borbe za biološki opstanak ili teritorij.
Tek je klasno društvo razvilo mogućnost međusobne eksploatacije i samim tim, učinilo
silu društvenim fenomenom, sredstvom kojim se postizala određena ekonomska svrha.
lpak, ratovi nisu bili samo sredstvo eksploatacije, već i oblik ekspanzije. Sve do prvog
svjetskog rata rezultirali su širenjem ekonomske i političke vlasti jednih država na račun
drugih.
Pogodovali su bržem razvitku pobjedničkih zemalja, a time i društva kao cjeline.
Ratovi su bili pozitivni činioci razvoja materijalne baze društva. Ali ubrzo se pokazala i
negativna strana. Ekspanzijom je, dosuše, dolazilo do bržeg razvoja pobjedničkih, ali i
do zaostajanja pokorenih zemalja. Stoljećima se stvarao nepremostiv jaz između
ekonomski razvijenih, moćnih metropola i potlačenih kolonija koje su bile uskraćene za
mogućnost da se društveno i ekonomski nezavisno razvijaju.
U prvoj fazi istraživanja mira bila je prihvaćena definicija koju je dao Johan
Galtung, direktor Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Oslu. On je podijelio
mir na dva aspekta koji se međusobno ne mogu izolirati. To su pozitivni i negativni mir.
Pod pojmom negativnog mira razumijeva se nepostojanje nasilja, tj. nepostojanje rata.
Pozitivan mir označava integraciju ljudskog društva, postojanje pozitivnih i
harmoničnih odnosa zasnovanih na saradnji. Podjela mira na njegov pozitivni i
negativni aspekt u početku je zadovoljavala istraživače mira, jer je pozitivni mir značio
odbijanje da se mir shvati samo kao način da se nešto postigne i ujedno tražio da bude
ispunjen vlastitim sadržajem, koji će pogodovati slobodnom toku društvenog razvoja u
svakoj zemlji.
Istraživanje mira, kao posebnu naučnu disciplinu, vezujemo za period poslije
drugoga svjetskog rata, kada svjetska javnost, u uvjetima hladnoratne konfrontacije,
aktivno angažirala u borbi za mir i prevladavanju stanja hladnog rata. Kao preteču
istraživača mira možemo navesti Amerikanca Harolda Guctzkova, koji u svom članku
''Long Range Research in International Relations'', objavljenom 1950. godine, zastupa
neke osnovne ideje istraživača mira, iako samo istraživanje mira još smješta u okvire
nauke o međunarodnim odnosima.
6
 Zbog toga o pravom početku istraživanja mira možemo govoriti tek krajem 50-ih
i početkom 60-ih godina. Do danas je istraživanje mira prošlo tri faze:
 fazu klasičnog istraživanja,
 istraživanja mira u ranijem periodu i
 savremeno istraživanje mira.
Prva faza, od 1959. do 1964. godine, jest period kristaliziranja prvih stavova i
ideja o istraživanju mira. Stvorena je organizacijska i institucionalna podloga za
djelovanje: 1959. godine osnovan je Centar za proučavanje problema za rješavanje
konflikata, na Univerzitetu Aiichigan. Iste godine je otvoren i Institut za istraživanje
mira u Oslu, a 1964. godine je organizirano Međunarodno udruženje za istraživanje
mira, i pod njegovim pokroviteljstvom pokrenut časopis ''Journal for Peace Researchu''.
Očito je da se ovom periodu pokušalo privući što više naučnika kako bi se angažirali na
problemu mira."
Za drugi je period karakteristično da već postoji izvjesna društvena i naučna
afirmacija istraživanja mira. U početku te faze naučnici su pokušali ubijediti vladajuće
slojeve da su potrebne hitne akcije u pravcu ostvarenja svjetskog mira. Polazili su od
pretposravke da je potrebno uticati na one koji vladaju, na kreatore vanjske politike,
kako bi se postigli određeni rezultati budući da takve akcije nisu dale rezultata,
istraživači mira okrenuli su se prema javnom mnijenju, pokušavajući ga pretvoriti u
grupu za vršenje pritiska, kako bi na taj način ostvarili svoje ciljeve. Taj plan se
pokazao neuspješnim, jer javno mnijenje, neupućeno u ideje istraživača mira, nije
moglo adekvatno reagirati.
Tek u novije vrijeme, u fazi savremenog istraživanja mira, istraživači mira vode
pravu poliliku. Ona se sastoji u pokušaju da se stvori gusta mreža istraživača,
raspoređenih po cijelom svijetu, i da se formiraju organizacije koje bi bile sposobne da
ostvare protutezu stvaraocima vanjskih politika pojedinih zemalja. Izgrađujući vlastite
stavove i vodeći nevladinu politiku, istraživači teže da prekinu monopol koji u vođenju i
kreiranju vanjske politike još imaju vlade.
Uz istraživanje mira, kao vid primijenjene nauke, vezan je i karakter istraživanja
mira kao pokreta kojemu je cilj sopstvena afirmacija i jačanje u interesu svjetskog mira.
To znači da se javlja svijest o potrebi neodgodive akcije u kojoj bi sudjelovali i sami
naučnici. Tako dolazimo do problema nepristrasnosti naučnika. Uobičajeno je da se
objektivnost svodi na akademsku udaljenost istraživača od neposrednih akcija, a
neobjektivnost na podređivanje vlastitog istraživačkog rada interesima zemlje iz koje
potiče. Istraživači mira smatraju da naučnik treba da bude objektivan s obzirom na
7
nacionalnu politiku, a pristrasan kada se radi o međunarodnom značenju mira. Prema
tome, pokret istraživanja mira ima dva važna obilježja: prvo, zadržava se u okviru
nauke, iako mu je cilj da posluži potrebama društvene akcije, a drugo, istraživanje mira
može i mora imati samo internacionalni karakter.
Istraživače mira posebno zanima naučna valjanost istraživačkog postupka i na
njoj naročito insistiraju. Istraživanje mira je spoj čistih i primijenjenih istraživanja s
istraživačkim procesom međunarodnog pokreta, što rezultira aktivnim odnosom prema
problemu mira. I, na kraju , istraživanje mira kao naučna djelatnost sastavni je dio
nauke o međunarodnim odnosima, njena problemski usmjerena i specijalizirana grana
koja u sebi ujedinjuje rezultate svih nauka koje se bave čovjekom, odnosima i
institucijama koje je on stvorio.

1.1. Koncept mira

Da bi se moglo započeti istraživanje, najprije je trebalo definirati mir. U fazi

klasičnog istraživanja mira naučnici su se sreli s velikim brojem različitih definicija, od
kojih nijedna nije odgovarala potrebama njihova istraživanja. Stoga je jedan od prvih
uspjeha rane faze istraživanja definicija mira kao stanja koje, s jedne strane, definira
nepostojanje nasilja (negativni mir), a s druge postojanje pozitivnih i harmoničnih
odnosa zasnovanih na saradnji (pozitivni mir).
Međutim, definicija mira kao nepostojanja direktnog nasilja, koja je u početku
mogla poslužiti, nije zadovoljila naučnike. Oni su došli do spoznaje o dva nova pojma -
direktno i strukturno nasilje - koji su bili svakodnevna pojava, a nisu bili uključeni u
definiciju. Pod direktnim nasiljem razumijevali su nasilje koje čine konkretni ljudi, gdje
se analizom može doći do krivaca nasilja.
Strukturno nasilje je nasilje ugrađeno u samu društvenu strukturu (nejednakost
između bogatih i siromašnih, razvijenih i nerazvijenih zemalja, kršenje osnovnih
ljudskih prava). Spoznaja o postojanju nasilja, koje je legalno ugrađeno u društvo,
primorala je istraživače mira da budu odlučniji u zahtjevu za rekonstrukcijom društva i
da eliminaciju strukturnog nasilja postave kao jedan od najvažnijih ciljeva istraživanja
mira.

1.2. Nivoi na kojima se istražuje mir

Klasično istraživanje mira zastupalo je ideju da se istražuje samo na jednom

nivou, i to u okviru međunarodnih odnosa. Takav je pristup onemogućavao da se

8
sagleda sva kompleksnost u odnosima, unutar i između pojedinih nacija, a samim tim je
potencirao stvaranje jedne opće teorije o konfliktu i miru.
U ranoj fazi istraživanje je prošireno s međunarodnih odnosa na druge velike
društvene grupe (klasne, etničke i rasne). Dakle, usvojen je pristup o istraživanju na više
nivoa, i to zbog dva razloga: prvo, zbog ideje da radi razumijevanja mira i konflikata na
jednom nivou nauke treba tražiti na drugom; i drugo, zbog shvaćanja da ono što vrijedi
na jednom nivou, za neku manju grupu, može na nekom drugom nivou biti primijenjena
na međunarodne odnose.
U savremenoj fazi istraživanja mira pristup na više nivoa je zadržan, ali je
produbljen time što je individua uzeta kao osnovna jedinica. Srž ispitivanja mira jest
nastojanje da se pronađu putevi oslobođenja čovjeka pojedinca. Istraživanje mira treba
da bude nauka o ispunjavanju ljudskog života humanošću, a ne u jačanju nacionalne
moći, niti čak o međunarodnoj arhitektonici.

1.3. Discipline koje učestvuju u istraživanju mira

U početku istraživanja mira glavnu su ulogu imale klasične društvene nauke,

pravo i filozofija. Međutim, istraživanje mira nije imalo funkciju samo da sakuplja i
sistematizira znanja o miru, već da miru da novu kvalitetu. Zbog toga su naučnici u
ranoj fazi istraživanja smatrali da se u istraživanje moraju uključiti sve modeme
društvene nauke o čovjeku, koje će, integrirane i uz razvitak novih naučnih i
metodoloških koncepata, ostvariti kompleksno istraživanje mira.
Savremena faza još teži integraciji društvenih nauka i stvaranju specifične
tehnologije mira, ali ne odbacuje ni učešće prirodnih i humanističkih znanosti. Upravo
zbog tih razloga uveden je koncept transdisciplinarnog istraživanja koji ne znači samo
međunarodnu saradnju pojedinih instituta za istraživanjc mira već i saradnju različitih
univerziteta. Najzastupljenije discipline u okviru istraživanja mira jesu: međunarodni
odnosi i političke nauke, socijalna psihologija, sociologija, ekonomija, povijest,
međunarodno pravo i neke prirodne nauke, kao što su matematika i statistika.

1.4. Pitanje identifikacije

U proučavanju međunarodnih odnosa, a samim tim mira i rata, u klasičnoj fazi

postojale su uglavnom, nacionalističke i regionalne tendencije, koje su davale
asimetričnu sliku svijeta. U ranoj fazi istraživanja, za razliku od klasične faze,
prevladavala je transnacionalnost i globalno promatranje procesa u međunarodnoj
zajednici.
9
 U vezi s transnacionalnošću pojavio se i koncept simetrije kao novo
metodološko sredstvo. Koncept simetrije ima dva aspekta:
 da bi se sukob razumio, treba promatrati obe sukobljene strane i omogućiti im da
objasne uzroke sukoba sa svojih pozicija,
 rješenje se uvijek pronalazi tako da bude prihvatljivo za obje strane.
U novije vrijeme, međutim, otkako je u istraživanje mira uveden pojam
strukturnog nasilja, istraživači smatraju da je jedini ispravan stav identifikacija sa
žrtvama strukturnog nasilja. Dakle, zalažu se za humanu identifikaciju s onima koji su
pod dominacijom, tako dugo dok se pod njom nalaze.

1.5. Metodologija

Kao reakcija na racionalizam i dogmatizam koji su bili karakteristika

istraživanja mira dok se još nalazilo u okvirima nauke o međunarodnim odnosima,
pojavila se, u ranoj fazi istraživanja, ideja da bi činjenice, analizirane i sistematizirane,
pomogle da se razumije priroda sukoba i mira. Međutim, današnji istraživači mira dali
su oštru kritiku empirizmu.
Osnovna je zamjerka u tome što prikupljanje činjenica odražava samo prošlost,
dok je za istraživače mira jednako važna sadašnjost i budućnost svijeta. To je značilo da
se istraživanje mira ne može vezati samo uz proučavanje prošlih političkih planova i
postupaka, već da mora davati konkretne prijedloge za budućnost. Takav zadatak nalaže
istraživačima mira upotrebu svih postojećih metoda, kako deduktivnih i induktivnih,
tako i spekulativnih i empirijskih.
Istraživanju mira potrebna su i egzaktna i neegzaktna istraživanja, i lična
iskustva državnika i diplomata, i teoretski radovi naučnika istraživača. Samo na taj
način mogu se, u tako novoj i specifičnoj naučnoj disciplini kao što je istraživanje mira,
ostvariti rezultati. Potrebna je krajnja otvorenost duha i institucija za sve nove pravce i
ideje koje bi mogle pomoći da se riješi jedno od egzistencijalnih pitanja čovječanstva.

1.6. Svrha istraživanja

U klasičnoj fazi istraživanja prevladavalo je mišljenje da je mir nemoguće

istraživati, te da stoga nije potrebno stvarati neku posebnu nauku o miru, izdvojenu iz
međunarodnih odnosa. I straživanja su se vršila uglavnom za nacionalne potrebe.
Kasnije, kad je prevladana takva nacionalistička tendencija i kad je empirizam
zamijenio dogmatizam, istraživanje se uglavnom svelo na ispitivanje uvjeta u kojima su
politike mira doživjele uspjeh ili neuspjeh.
10
 Nakon toga tražila se mogućnost da se takva politika primijeni na neku od
postojećih kritičnih situacija. Danas je situacija drugačija. Istraživanje mira je
problemski orijentirano, okrenuto budućnosti i interdisciplinarno. Istraživači se posebno
trude da istraživanje bude i multikulturno, to jest da se formira jak istraživački
kadar iz kapitalističkih, socijalističkih i zemalja u razvoju, koje su mahom nesvrstane.
Takav bi profil stručnjaka u budućnosti mogao predstavljali transnacionalne grupe za
vršenje pritiska i vođenje akcije u prilog ljudi koji se nalaze pod dominacijom, i to radi
što skorijeg ukidanja strukturalnog nasilja.

2. JOHAN GALTUNG

Galtung 2017-te godine slavi svoj 87. rođendan, iza sebe gleda na uzbudljiv i
sadržajan život. Za osobu iz vana bilo bi teško opisati ovakav život, iako je obično da
autobiografije poznatih ličnosti nastaju tek poslije njihove smrti, Galtung je prepustio
sam sebi da napiše autobiografiju koju on opisuje kao ,,autobiografija - obračun sa
samim sobom“. Norveški original je izašao 2000. godine pod naslovom ,,Johan uten
Land“ u prevodu ,,Johan bez zemlje“.

Galtungovi roditelji i preci većinom su bili zaposleni kao ljekari i medicinske

sestre. Prezime Galtung potiče iz Hordlanda gdje je njegov djed i rođen. Njegova majka
Helga Holmboe je rođena u centralnoj Norveškoj u Trondelagu, a otac u Ostfoldu na
jugu zemlje. Kada se Johan Galtung rodio 24.10.1930. godine u Oslu (Norveškoj),
njegov djed je čestitao roditeljima i rekao ‘‘imamo novog doktora“.Galtung sin jednog
doktora, tokom svog rada, svoje teorije je razvijao metodom dijagnoze, prognoze i
terapije koje je u više navrata čuo tokom večere sa svojim roditeljima.

Galtung je imao 9 godina, kada je Njemački ratni brod ,,Bluhe“ 14.04.1940

godine, sa dvije tisuće vojnika na brodu, ušao u fjordove Osla, kako bi osvojio Oslo i
okupirao Norvešku. Njemački ratni brod je potopljen, a mnogi vojnici, iako ozlijeđeni,
su se uspjeli na obalu. Johanov otac, po zanimanju plastični hirurg, cijelu noć je
operirao vojnike kako bi ih što više spasio. Johan je upitao svoga oca ,,Dolaziš li u
iskušenje da skreneš svojim skalpelom?“, a otac je odgovorio ,,Apsolutno ne!“. Dužnost
svakog ljekara jeste da spasi život bez ikakvih razlika, što je ostavilo duboki trag u
Johanovom životu. Početkom 1944. godine Johanov otac, zajedno sa drugim poznatim
norvežanima odveden je u nacistički koncentracioni logor u Norveškoj.

11
 Svaki dan se njegova obitelj plašila da čuje vijesti ,,Dr.Galtung je ubijen“, ali na
svu sreću, jedan mjesec prije kraja rata Johanov otac se vratio nepovrijeđen kući.
Dvanestogodišnju osnovnu školu Johan Galtung opisuje kao ,,dugu i dosadnu 1“. „Svaka
veza između onoga što sam želio raditi i onog što sam morao raditi bila je slučajna”
(Galtung, 2006).

1949. godine Johan je bio pozvan da oduži vojnu službu što je odbio, zbog ćega
je bio kažnjen sa 6 mjeseci zatvora, u zatvoru je napisao svoju prvu knjigu „Gandijeva
politička etika“.

1951. godine Johan Galtung je dobio stipendiju u Helsinkiju gdje je studirao

matematiku i sociologiju. Svoje vrijeme kao student Galtung opisuje kao čista sreća
‘‘Napokon sam smio da radim šta želim“. U Helsinkiju istraživao je načine kako doći
do mira mirnim putem. U biblioteci je tražio knjige na temi mirovnih studija ali mu je
bibliotekar rekao da ih nema, te da bi trebao potražiti u Centralnoj biblioteci Švedske
koja ima mnogo veću kolekciju knjiga.

U knjižari se nalazio veliki broj knjiga na temu rata i strategije ratovanja ali
nijedna knjiga o istraživanju mira. Galtung je uvidio da naučna disciplina o istraživanju
mira nije postojala, nakon čega će svoj životni poziv posvetiti istraživanju mira.
Donosio je izvorna istraživanja i uvide na mnoga područja intelektualnog istraživanja.
Do sada je objavio više od 160 knjiga i više od 1.600 poglavlja knjiga i članaka u
znanstvenim i popularnim časopisima. 40 njegovih knjiga prevedeno je na 34 jezika, sa
ukupno 134 prijevoda knjiga, čineći ga tako daleko najviše citiranim autorom na
području mirovnih studija.

Doktorirao je matematiku 1956. godine, a sociologiju 1957. godine u Oslu. Sa

23 godine bio je asistent norveškog filozofa Arnea Naessa. Zajedno sa Nesom istraživali
su političku etiku i filozofiju Hahatma Gandija, što će imati velikog uticaja u budućim
radovima Galtunga.

1
Galtung, Dietrich Fischer 2013 ,,Johan Galtung Pioneer of peace research, str: 4
12
 Slika 1: Johan Galtung

Od 1957. do 1960. godine predavao je na Institutu za sociologiju Sveučilišta

Kolumbia u New Yorku, zajedno sa profesorom Paul Felix Lazarsfeldomi
Robert King Mertonom. Zajedno sa Lazarsfeldom radio je na razvijanju sociološke
metodologije, a sa Mertonom na epistemiološkim osnovama društvenih teorija. 1968.
godine Galtung je radio u centru Gandijevih studija u Varanasiu (Indija). Jedne noći
sjedio je na balkonu i promatrao beskućnike kako spavaju na ulici, djecu koja plaču
zbog gladi i bolesne ljude o kojima nitko ne vodi brigu. Ljudi su umirali od gladi,
izliječivih bolesti i drugih agonija koji su prouzrokovani nebrigom, nejednakošću i
nepravednim socijalnim strukturama što uključuje nedostatak slobode i demokratije
koja omogućuje ljudima da oblikuju svoje živote. Što ga je dovelo do ideje da za nasilje
nisu potrebni ljudi koji hodaju po ulicama sa puškom u ruci. Za takav fenomen stvorio
je pojam ,,Strukturalno nasilje“ kao kontrast ,,diretknom nasilju“. 1990-te godine dodao
je i pojam „kulturno nasilje“ kao intelektualno odobravanje direktnog i strukturalnog
nasilja kroz nacionalizam, rasizam, sexsizam i druge oblike diskriminiacije i predrasuda
u edukaciji, literaturi, umjetnosti i religiji. Do 30-te godine govorio je 8 stranih jezika
(Norveški, Engleski, Njemački, Talijanski, Španski, Francuski, Danski, Švedski). Svoj
intelektualni razvoj Galtung je podjelio u ciklusu po 10 godina, pedesetih godina
izučavao je sociologiju, šezdesetih politologiju, teologiju, ekonomiju i pedagogiju u
sedamdesetim, osamdesetih povijest, antropologiju, filozofiju i pshihologiju u
devedesetim godinama. Zahvaljujući njegovim neumornim naporima, danas postoje
programi za studiranje mira diljem svijeta, a sve veći broj škola poučava djecu kako
13
konstruktivno rješavati sukobe. Samo u Sjedinjenim Državama postoji više od 500
programa istraživanja mira na koledžima i sveučilištima.

Slika 2: Johan Galtung na jednom od svojih predavanja

Johan Galtung ima dva sina iz prvog braka s Ingrid Eide iz Norveške: Harald,
rođen 1962. godine, po zanimanju komunikacijski inženjer, i Andreas, rođen 1958.
godine, po zanimanju pravnik, autor, glazbenik i slikar koji je ilustrirao Johanovu
Dječiju knjigu ,,Leteća narandža govori o svojoj priči“. Od svog drugog braka s
Fumikom Nishimura iz Japana, s kojom je oženjen od 1969. godine, ima kćer Irene
(grčki eiren, mir), koja je 2011. godine stekla doktorat znanosti s Europskog
sveučilišnog instituta u Firenci, s disertacijom o ljudskom pravu na hranu, i sin Fredrik
(norveški fredsriket, kraljevstvo mira), rođen 1970. godine, koji je magistrirao političku
znanost na Sveučilištu Hawai 1992. godine. Utemeljitelj i izvršni direktor TIRI-a,
antikorupcijske organizacije.

Slika 3: Johan Galtung na simpoziju u St. Galenu

14
 Anita Kemp (1985-te godine) provela je istraživanje među 133 istraživača mira,
od kojih su mnogi članovi Međunarodne udruge za istraživanje mira, koju je Johan
Galtung pomogao u njegovoj izgradnji 1964. godine. Johan Galtung je inspirirao
generaciju posvećenih mirovnih radnika širom svijeta (Dietrich Fischer, 2013. godine).

3. MIROVNI INSTITUT – PRIO

Mirovni institut u Oslu (PRIO) je neovisna znanstvena institucija za istraživanje

mira i sukoba, sa sjedištem u Oslu, Norveška. PRIO se smatra kao "najstariji i
najugledniji centar za istraživanje mira. 1. januara 1959-te godine Johan Galtung i
njegova supruga Ingrid Eide utemeljili su Međunarodni institut za istraživanje mira u
Oslu (PRIO), prvi institut na svijetu s riječju mir u svom imenu. Od tada, Galtung je
pomogao izgradnju brojnih mirovnih instituta širom svijeta koji su i danas uspješni. Bez
njegove inicijative i stalne intelektualne podrške i poticanja, mnogi od njih ne bi
postojali.

Institut se uglavnom financira od Ministarstva vanjskih poslova, a prima

sredstva i od Ministarstva odbrane, raznih međunarodnih organizacija poput Svjetske
banke i Europske unije, te privatnih zaklada. Institut ima oko 75 zaposlenika. Institut je
izvorno bio odjel norveškog Instituta za društvena istraživanja u Oslu i postao je
samostalan institut 1966. godine. PRIO je neovisna fondacija kojom upravlja odbor od
sedam članova. Odbor čine dva zaposlenika PRIA, dva člana imenuje istraživačko
vijeće Norveške, jedan član imenuje Institut za društvena istraživanja, jedan član se
imenuje na Sveučilištu u Oslu i jedan od strane Međunarodnog nordijskog insistuta
(Nordic International Studies Association). Svrha instituta, kako je formulisano u
statutima jeste, "da istražuje o uvjetima za miroljubive odnose između nacija, skupina i
pojedinaca". Namjerava stvoriti svijest, pokrenuti javnu raspravu i povećati
razumijevanje o uvjetima za mir u svijetu. Istraživači dolaze iz različitih društvenih
disciplina, uključujući iz politologije, sociologije, antropologije, psihologije, društvene
geografije, povijesti, povijesti religije i filozofije.

U institutu radi skupina od 40-50 istraživača i pomoćno osoblje. Osim toga, tu su

istraživači sa skraćenim radnim vremenom, gostujući profesor, pripravnici i studenti.
PRIO surađuje s Nacionalnim sveučilištem Australije i Sveučilištem u Stellenbosch
kojem predlažu master programe u međunarodnim studijama.

15
 Institut održava i centar u Nikoziji, Cipar, poznat kao Prio Cipar Centar PRIO
Cyprus Centre. Kroz svoje mreže, projekata i dijaloga PRIO Cipar Centar ima za cilj
poticati suradnju ciparskih Grka i Turaka i jačanje regionalne suradnje na području
istočnog Mediterana u cjelini.

Slika 4: Zgrada sjedišta PRIA u Oslu

Galtung i njegove kolege iz PRIO-a objavili su svoje rezultate istraživanja i niz

radova te ih poslali na oko 400 društvenih instituta širom svijeta, uključujući Institut za
svjetsku ekonomiju i međunarodne odnose (IMEMO) u Moskvi. Dobili su priznanja od
mnogih, ali nikad ništa nisu čuli od IMEMO-a. Godine 1982. kada je Galtung
prisustvovao konferenciji u IMEMO-u, knjižničar mu je pokazao zaključani ormarić u
podrumu knjižnice gdje su se nalazile cijele zbirke radova koje su on i njegovi kolege
slali tijekom godina. Iznenađujuće, činilo se da su radovi prolazili kroz mnoge ruke, s
brojnim bilješkama na marginama. 1991. godine Vladimir Petrovsky, tadašnji zamjenik
ministra vanjskih poslova Sovjetskog Saveza, posjetio je Johan Galtunga u Oslu,
zahvalivši mu na tome što je poslao te dokumente.

3.1. Galtungove teorije znanosti i epistemologij

Johan Galtungove znanstvene teorije nije lako razumjeti, budući da nisu statične,
već su u procesu stalne prilagodbe. U pozadini istraživanja temeljnih uvjeta mira,
Galtung neprestano traži odgovore na pitanja o značenju istine i spoznaje, potencijama
ljudskog uma i odnosa čovjeka prema svijetu. Ovaj pokret istraživanja prolazi kroz
različite faze, u kojima je proširenje koncepta mira i promjene epistemoloških i
znanstvenih teorema išao paralelno2. Neprekidno širenje svoje znanstveno-teorijske
osnove kroz integraciju novih istraživačkih perspektiva može se smatrati temeljnom
2
Poser (1992), S. 46.
16
karakteristikom njegovog rada. Polazišna tačka njegovog (samo) kritičkog proučavanja
filozofskih, epistemoloških i ontoloških pitanja odraz su pozitivnih znanstvenih
ideologija3. Osnovna ideja ovog razumijevanja znanosti jeste prenošenje logičke
strukture i metoda prirodne znanosti u humanističke znanosti, posebno ekonomske i
društvene znanosti. Glavni cilj metode znanstvenika je realizacija najbolje moguće
eksperimentalne postavke koja istražitelju omogućuje analizu objekata istraživanja
izvana sigurne udaljenosti u skladu s idealom neutralnog promatrača.

Razdvajanjem istraživača i predmeta istraživanja, izbjegava se iskrivljivanje i

manipulativna intervencija znanstvenika nad rezultatima. Isto tako, istraživač ostaje
neutralan prema mogućim političkim posljedicama njegova istraživanja. Galtung teži
prema jasnom razdvajanju znanosti i politike. Cilj pozitivističke znanstvene filozofije,
jest uspostavljanje objektivne znanosti. U početku, kao student matematike, Galtung je
preferirao snažno empiristički orijentirani pozitivizam. U središtu njegovog
pozitivističkog istraživanja jeste potraga za „istinom” ili potraga za posljednjim
nepromjenjivim temeljima i razlozima nasilnog djelovanja: ,,Vjerovao sam da postoje
takve Arhimedove fiksne tačke i da su to tačke prema kojima se trebaju usmjeriti sve
objektivne društvene znanosti“. Za mladog Galtunga, istraživanje mira bilo je pitanje
znanstvenog razumijevanja znanosti, a ne pitanje filozofskih špekulacija.

3.2. Koncept izomorfije

Tijekom tog vremena, Galtov pristup bio je mjeren prema pozitivističkoj

objektivnosti prirodnih znanosti, što se može vidjeti iz učestalog korištenja znanstvenih
analogija iz matematike, biologije i fizike. U tom kontekstu, Galtung je razvio svoju
metodu strukturalističke izomorfije koja još uvjek ima važnog začaja. Koncept
izomorfije pokušava uspostaviti "analize preko razine" i temelji se na matematičkom
konceptu strukture koju Galtung definira kao "skup elemenata skupom odnosa
definiranih na elementima".

U prijenosu koncepta izomorfizma na društvene znanosti, Galtung vidi

potencijal da pronađe sociološke i kulturne paralele i obrasce između mikro i makro
razina i da ih učini logičnim i opipljivim. ,,Izomorfija znači ponovno prepoznati isti
uzorak, čak i ako je na drugom mjestu". Čovjek pojedinac je beskrajno složen, a to se
posebno odnosi na ljudsko društvo, kako bi ih mogli razumjeti i promijeniti, trebamo

3
Knjiga "Teorije i metode društvenih istraživanja" iz 1967. predstavlja Galtungovu početnu sklonost
pozitivnim znanstvenim idealima.
17
pojednostavljeni način razmišljanja o društvu. Vraćajući se konceptu izomorfizma,
Galtung zaključuje da postoji blizak odnos između društvenih i znanstvenih struktura.
Izomorfizam se, međutim, ne opaža samo između društvenih i znanstvenih struktura,
nego se također prenosi i na strukture znanstvenog proizvoda.

Dakle, za Galtunga, znanost predstavlja "stvarnost koja mijenja" i "stvarnost

koja stvara". Galtung pokušava razviti takvo razumijevanje znanosti, koja procjenjuje
povezivost između podataka, teorija i vrijednosti. U pozadini pasivnog
samorazumijevanja znanosti ograničene na promatranju i popratnim nomotetskim
"neznanstvenim" normativnim pitanjima, Galtung se sve više distancira od nomotetskih
istraživanja, ograničenih empirijsko-analitičkim pitanjima.

Galtung smatra da ja empirizam zatvor koji nije pogodan za stvaranje budućih

promjena u stvarnosti. Prioritet znanstvenih radova sada se provodi strogo u skladu sa
normativnim (tj. Mirovno orijentiranim) standardima. Cilj navedene normativne
orijentacije jeste promicanje procesa društvenih promjena putem znanstvene prakse.
Znanost se više ne pokušava pozicionirati iznad društvenih stvarnosti, već je Galtung
namjerno definira kao dio socio-političke prakse.

U knjizi "Empirizam, kritika, konstruktivizam", objavljen 1972. godine, Galtug

razvija ideju "konstruktivizma", koju karakterizira kao kombinaciju analize podataka,
formiranja teorija i određivanja vrijednosti. Te od tada vrijednosti svjesno integriše u
znanstveni proces. Valjanost teorijskih tvrdnji ovdje ne ovisi samo o prikupljenim
empirijskim materijalom. U narednim godinama osniva ideju "znanstvenog teorijskog
trokuta", koji na uglovima kombinira tri osnovne dimenzije svakog procesa istraživanja
- podaci, teorije, vrijednosti - a na stranu tri temeljne metateorijske škole - empirizam,
kritika, konstruktivizam.

Na temelju svog "znanstvenog teorijskog trokuta", Galtung sada favorizira

trostruku podjelu nauka o miru.

„Studije mira se mogu lako i korisno podijeliti: u prošlosti orijentisane,

empirijske, šta je radilo i šta nije; prisutno orijentisano, kritično, procenjuje postojeće
politike te buduće orijentisane, konstruktivne, razrađivane buduće politike. Sva tri
pristupa su dio mirovnih studija, koji se vode na sva tri kriterija učenja. Svako
ograničenje samo na jedan od ovih pristupa je beznačajno u studijama mira, kao što je
to, recimo, zdravstvene studije. I - kada će budućnost postati prošlost, empirijski pristup

18
će naravno biti iskorišćen da bi se utvrdilo da li su radili novi i konstruktivni pristupi.”
Zanimljivo je da se Galtung ne odvaja od svojih postojećih strukturalističko-
funkcionalističkih metoda, već pokušava integrirati pozitivne aspekte "pozitivističkog"
pristupa u prošireni znanstveno-teorijski okvir.
U četvrtoj fazi se, strukturalistička metoda izomorfije, teorija znanstvenog
trokuta i društvena odgovornost znanstvenika ponovno povezuje kroz kulturno
teoretskog razmatranja. U tom kontekstu Galtung se pokušava distancirati od zapadnog
načina razumijevanja znanosti. Osnovna motivacija za Galtunga proizlazi iz kritičkog
stava prema proizvodnji nasilnih potencijala u zapadnom svijetu. Pri tome pretpostavlja
da zapadnjačka filozofska i znanstvena tradicija nema dovoljno instrumenata za
percepciju tih nasilnih odnosa.

Za ovaj nedostatak osjetljivosti prema vlastitim nasilnim potencijalima stvaraju

prema njegovom mišljenju duboko ukorijenjeno razumijevanje zapadnog društvo prema
sukobu i upravljanju sukobima koji proizvodi suboptimalne rezultate. ,,U temeljnim
modelima zapadne misli i zapadnjačkog načina života Galtung vidi uzroke i osnove za
opravdanje društvenog nasilja i eksploatacije“. Zbog toga se Galtung pokušava riješiti
zapadnog znanstveno-kulturnog konteksta i integrirati nove uticaje.

Posebno vrijedne pristupe pronalazi u azijskim ("orijentalnim") učenjima, koje

prema njemu čine alternativu za zapadnu epistemologiju. Kao važan aspekt orijentalnog
nadahnuća, Galtung, na primjer, identificira u razmišljanju ,,ying-yang". Sve u svemu,
oba načina, zapadni i istočni su za Galtunga usko isprepleteni. Zapadna filozofija
označava njegova nastojanja da ostane povezan sa zapadnjačkim znanjem i diskursom.
S druge strane, istočna učenja, a osobito budizam, tvore intelektualnu i duhovnu
polaznu tačku koja mu omogućuje da istražuje i oblikuje alternative zapadnom načinu
razmišljanja.

3.3. Johan Galtung otac mirovnih studija

Galtung je pomogao posredovati preko stotinu međunarodnih sukoba, često

uspješno i na taj način pomogao spriječiti ratove i spasio mnoge živote. Usredotočuje se
na pozitivne prijedloge, a ne samo na kritike o tome ko je u krivu. Također je bio čest
savjetnik raznim agencijama Ujedinjenih naroda. Galtung je održao brojne sveučilišne
posjete širom svijeta.

19
 Nikad ne čita svoja predavanja, slobodno govori iz sjećanja, u dobro
strukturiranom, logičkim i originalnim načinima koje je lako zapamtiti. Onda piše svoje
govore nakon što ih je dao.

Često je pozvan da održi glavna predavanja na međunarodnim

konferencijama. ,,Imao sam dobre vođe, vrhunske ljude, uvijek spremne sudjelovati u
dobrim dijalozima. Metoda je upravo onakva kad dođete u stranu zemlju, recite - što se
ovdje događa, kako vidite svijet, što ste vidjeli, gdje su pozitivne tačke, a gdje
negativne ? "(Galtung 2006: 172).

Iz svog bogatog iskustva o sukobu 2008. godine napisao je priručnik ,,50 godina,
100 studija slučaja i analiza sukoba i predloženih rješenja“. Dietrich Fischer u knjizi
,,Johan Galtung Pioneer of Peace Research“ navodi nekoliko primjera gdje je Johan
Galtung imao iskustva s dvadesetak sukoba, uključujući i sljedeće:

 Sjeverna Irska od 1970. godine, konkretni prijedlozi izneseni su u Dublinu 1997.

godine, i na sastanku odbora u britanskom domu u 1998. godini, prijedlog
predviđa samoupravu, bez vojske, sigurnost zajednički zajamčena Engleskom i
Irske, u suradnji s OESS-om i UN-om. Potrebno je poticati brojne dijaloge na
svim razinama. Rješenje sukoba koje utiče na milijune previše je važno da bi se
prepustilo nekolicini političara - diplomata i državnika. Povjerenstvo za istinu i
pomirenje kao u Južnoj Africi i druge kulture rješavanja sukoba i pomirenja
mogu pomoći u tom procesu.

 Kada je Galtung 1971. godine bio pozvan kao gostujući profesor u New Delhiju,
kćerka Šeik Abdullahavođa pokreta za neovisnost Kašmira pozvala je njega i
njegovu ženu na večeru, a Abdullah je bio u kućnom pritvoru. Galtung je
predložio veće autonomije za neke dijelove indijske federacije, kao što države
članice Europske unije imaju različite odnose s Bruxellesom. Veća fleksibilnost
će služiti svima. Kao prvi korak, trebalo bi poticati kulturnu suradnju i lokalne
gospodarske suradnje.

 Koreja od 1972. godine, za Galtunga je bila ispunjena dijalogom s korejanskim

stanovništvom na sjeveru i jugu te u Japanu, s prijedlozima o nacionalnom
ujedinjenju u dvostruku konfederaciju i nakon toga brojni vrlo konkretni
prijedlozi, kao što je vraćanje željezničke pruge između Sjevera i Juga, koja je
prekinuta od Korejskog rata. Galtung se sastao s Kim Dae Jungom 1975. godine

20
 dok je bio u kućnom pritvoru. Kasnije kao predsjednik, Kim je pokrenuo
"sunčevu politiku" poboljšanja odnosa sa Sjevernom Korejom.

 Za Jugoslaviju Galtung je napravio mnoge prijedloge od 1991. godine, ali svi su

bili u suprotnosti s američkom i njemačkom vanjskom politikom i zbog toga
nisu imali šanse. U januaru, 1997.godine dogodile su se dvije nenasilne
masovne demonstracije protiv Miloševića, jedna od njih provodila se iz senatne
sobe na Filozofskom fakultetu na Sveučilištu u Beogradu, gdje je Galtung bio
konzultant.

 Godine 2006., su objavljene karikature proroka Muhammeda u Danskoj i

drugim zapadnim zemljama što je dovelo do paljenja Danske zastave i
veleposlanstva u muslimanskim zemljama. 13. februara, 2006. godine Johan
Galtung se u Ženevi sastao s visokim predstavnicima Danske i islamske
zajednice, te je predložio da Danska podupre dijalog Islam- Zapada, nakon čega
su nasilni prosvjedi završili.

3.4. Johan Galtung-ova predviđanja za budućnost

Johan Galtung je donio mnoga precizna predviđanja, temeljena na oduševljenom

promatranju čimbenika koje su drugi skloni ignorirati. Na osnovu teorije usklađivanja i
uzajamnog jačanja proturječja, Galtung je 1980. godine predvidio kraj Sovjetskog
Carstva u roku od deset godina, počevši od najslabije tačke, s padom Berlinskog zida.

U Sovjetskom Savezu bilo je pet glavnih proturječja:

 radnička klasa koja želi sindikate,

 buržoazija koja želi nešto kupiti,

 intelektualci koji žele više slobode izraza,

 manjine u potrazi za autonomijom i

 seljaci koji žele više slobode kretanja.

Na temelju niza 14 rastućih proturječja, a glavni među njima su kontradikcije

između stvarnosti i američkog sna, on očekuje kraj Američke imperije do 2020-te
godine (Galtung 2009). Amerika sada raspolaže sa vojnim proračunom gotovo
jednakima ostalim dijelovima svijeta i sa 830 vojnih baza u 150 zemalja. Predvidio je
21
veliki teroristički napad na SAD poput 9/11. Smatra da su "neželjene posljedice" vrlo
predvidljive, s obzirom da posljednja dva stoljeća zapad oslobađa ogromno nasilje nad
muslimanima. ,,Kako je naivno vjerovati da će to nasilje biti apsorbirano i zaboravljeno,
kako naivno ne vidi mogućnost nenasilnih pobuna protiv sovjetske i američke represije
režima, kao što je Njemačka demokratska Republika i ostali u istočnoj Europi, arapsko
proljeće, na Bliskom istoku“ (Ditrich Fischer, 2013.).

Usporedbom realne ekonomije proizvoda za krajnju potrošnju i financijske

ekonomije proizvoda za kupnju i prodaju, predvidio je ekonomske krize kao što su one
iz 1987., 2008. i 2011 godine. Ako financijsko gospodarstvo ima rast Dow Jones
indeksa od 83% u dvije godine 2009-2010, a realno gospodarstvo rast BDP-a od 4-6%,
omjer je 83:5 navodi da postoji asinkronija, s padom kao očigledna prognoza. Galtung
je 1973 godine predvidio ,,naftnu krizu“. Taj je sistem 1960. godine politički puknuo sa
masovnom dekolonizacijom, a 1973. godine je ekonomski pukla na najslabijoj tački,
nafti.

Na temelju kontradikcije između uglavnom većine osiromašenih Šia i Šahovog

režima koji je utemeljen prema zapadnjačkim normama, kojeg je CIA-MI6 1953.
godine postavila pučem protiv popularno izabranog predsjednika Mossadegha,
predvidio je revoluciju u Iranu 1978. godine.

3.5. Priznanja i nagrade

Neumorno zalaganje za mir Johanu Galtungu donijelo je trinaest počasnih

nagrada, doktorata i profesorskih dužnosti, te brojne nagrade, uključujući
nagradu ,,pravo na život“ (alternativna Nobelova nagrada za mir) 1987. godine,
Međunarodna nagrada Bajaj za promicanje gandhijanskih vrijednosti, 1993., Norveška
književna nagrada Brage 2000., međunarodnu nagradu graditelja mira u Khanu Abdul
Ghaffaru Khanu 2011. godine i Nepalova cijena mira 2013-te godine.

Nositelj je brojnih počasnih dokotorata (Dr honoris causa) na: University of

Tampere, 1975, mirovne studije, University of Cluj, 1976, futurologija, Uppsala
University, 1987, Fakultet političkih nauka, Soka University, Tokyo, 1990,
mir/budizam, University of Osnabrück, 1995, mirovne studije, University of Torino,
1998, sociologija, University of Alicante, 2002, sociologija, Complutense University,
Madrid, 2017, politika i sociologija.

22
 Počasni je profesor na univerzitetima: University of Alicante, Alicante, 1981,
University of Berlin, 1984–1993, Sichuan University, Chengdu, 1986, Witten/Herdecke
University, Witten, 1993.

Galtung je prvi istraživač mira koji 1973. godine, na Sveučilištu u Bonnu bio
imenovan kao profesor za istraživanje mira i sukoba. Bio je rektor International Peace
University, koji je on osnovao 1992. godine. On je počasni predsjednik Galtung
Instituta za teoriju mira i prakse u Grenzach-Wyhlenu (Njemačka). Galtung se također
zalaže za demokratizaciju Ujedinjenih naroda (UN). On je jedan od početnih potpisnika
međunarodnog poziva za Parlamentarnu skupštinu Ujedinjenih naroda. Galtung je član
Savjetodavnog odbora za demokratsku UN, osnovan 2004. godine.

4. JOHAN GALTUNG - OBJAVLJENE KNJIGE

U razdoblju od 60 godina, od 1953. do 2012. godine, Johan Galtung je objavio

165 knjiga. Ukupno 134 knjige su prevedene, četrdeset od tih knjiga je prevedeno na 34
jezika. Kompletna bibliografija Johan Galtunga vodi se do 2012-te godine, a navodi
ukupno 1.785 publikacija. Na prostorima bivše Jugoslavije postoji samo jedan prijevod
knjige ,,Johan Galtung: Mirnim sredstvima do mira”.

Knjige objavljene kao solo autor

1. Zatvorsko društvo: pokušaj analize (Norveški, 1959., 247 str.)

2. Obrana bez vojske: Pacifistička filozofija života (Norveški, 1959, 111 str.)

3. Norveške mirovne inicijative: 20 prijedloga (u Norveškoj 1964, 48 str.)

4. Mirovna istraživanja (u Norveškoj, 1967., 109 str.)

5. Teorija i metode društvenih istraživanja (1967, 534 str.)

6. Ne-vojne strategije obrane (na finskom i drugim jezicima, 1970, 111 str.)

7. Slike svijeta u 2000. godini (1970, 64 str.)

8. Članovi dvaju svjetova: Studija razvoja triju sela u zapadnoj civilizaciji

9. Europska zajednica: Velika moć u stvaranju (1973., 194 str.)

10. Ekologija i klasna politika (na norveškom i drugim jezicima, 1972,62 str.)

23
11. Strukturalna teorija revolucija (1974, 78 str.)

12. Mir, nasilje i imperijalizam: 6 eseja o mirovnim istraživanjima (u Norveški,

1974.)

13.  Eseji o mirnovnim istraživanjima, kratko izdanje (1974)

14.  Je li moguć mir? Studije u miru i imperijalizmu (Švedski, 1975, 335 str.)

15.  Mir: Istraživanje - obrazovanje i djelovanje: Esej o mirovnim istraživanjima

16.  Strukturni nasilje: doprinosi istraživanju mira (Njemački, 1975, 156 str.)

17. Mir, rata i obrana. Esej u Mirovnom istraživanju II (1976, 471 str.)

18.  Što će se dogoditi Norveškoj? (Norveški, 1977., 251 str.)

19. Imperializam i revolucije: strukturna teorija (na talijanskom jeziku, 1977,129

str.)

20.  Metodologija i ideologija: Esej o metodologiji I (1977, 271 str.)

21. Mir i društvena struktura: Esej o Mirovnom istraživanju III (1978, 564 str.)

22. Prema samopouzdanju i globalnoj međuovisnosti (1978., str. 85)

23.  Razvoj, okoliš i tehnologija: Prema tehnologiji za samopouzdanje (1979, 51

str.)

24. Radovi metodologije: Esej u metodologiji II (1979, 251 str.)

25.  Mir i svjetska struktura: Esej u mirovnom istraživanju IV (1980, 736 str.)

26. Problemi o miru: Neke studije slučaja - Esej u mirovnim istraživanjima V (1980,
491 str.)

27. Istinski svjetovi: Transnacionalna perspektiva (1980., 469 str.)

28.  Treba prorokovati budućnost (Danski, 1980., 36 str.)

29.  Školovanje, obrazovanje i budućnost (1982 .: 91 str.)

30.  Procesi sukoba u svijetu 1980-ih (norveški, 1981.,79 str.)

24
31.  Okoliš, razvoj i vojna aktivnost: Prema alternativnim sigurnosnim doktrinama
(1982, 142 str.)

32. Borba za mir: The Bajaj Memorial Lectures (1984, 128 str.)

33. Postoje alternative! Četiri puta prema miru i sigurnosti (1984, 221 str.)

34. Hitlerizam, Staljinizam, Reaganizam - Tri varijacije na temu Orwella (na

norveškom, njemačkom i španjolskom, 1984, 162 str.)

35.  O miru (na španjolskom, 1985, 159 str.)

36.  Put je cilj: Gandhi Today (1992, 224 str.)

37. Američka vanjska politika kao teologija očitovanja (1987, 22 str.)

38.  Budizam: potraga za jedinstvom i mirom (1908. 161 str.)

39.  Metodologija i razvoj: Esej u metodologiji III (1988, 260 str.)

40. Transarmament i hladni rat: Esej u mirovnom istraživanju VI (1988,433 str.)

41.  Europa u stvaranju (1989, 190 str.)

42. Nenasilje i Izrael / Palestina (1989, 79 str.)

43.  Japan u Svjetskoj zajednici (japanski, 1989, 262 str.)

44. Rješavanje sukoba: Perspektiva mirovnih istraživanja (1989, 62 str.)

45.  Mir i razvoj u Tihom smislu (1989., 80 str.)

46.  60 Govora o miru i ratu (1990, 400 str.)

47. Što civilno društvo i lokalne vlasti mogu učiniti za mir (na japanskom,1991, 195
str.)

48. Strukturalno nasilje i mir (japanski, 1991, 262 str.)

49. Eurotopija: Budućnost kontinenta (njemački, 1993, 179 str.)

50. Nakon hladnog rata: Isus ili Baraba - Razgovor s Erwinom Kollerom(njemački,
1994.)

51.  Ljudska prava u drugom ključu (1994, 184 str.)

25
52.  Teorija mira (talijanski, 1995)

53.  Odaberite mir: dijalog između Johan Galtung i Daisaku Ikede (1995, 172 str.)

54. Teorijske istrage: Suvremeno društvo i kultura (na španjolskom, 1995, 464 str.)

55.  Mirnim sredstvima do mira: mir i sukob, razvoj i civilizacija (1996, 280 str.)

56.  Globalne projekcije duboko ukorijenjenih američkih patologija (1996, 52 str.)

57.  Cijena modernizacije: struktura i kultura u svjetskom sistemu (u Njemačkoj,

1997, 215 str.)

58. Što Japan može učiniti kako bi pridonio miru u Aziji (japanski, 1997, 97 str.)

59.  Konfliktna transformacija mirnim sredstvima - TRANSCEND metoda: Mini-

verzija (1998, 37 str.)

60. Put je cilj: Gandhi danas - Abridged Version (1992, 138 str.)

61. Johan Lackland. Na putu mira kroz svijet (u norveškoj i drugi jezici, 2000, 432
str.)

62.  Preispitivanje sukoba: Kulturni pristup (2002, 69 str.)

63. Transcend & Transform: Uvod u konfliktni rad (2004, prevedeno na 22 jezika)

64. Prva faza rata u Iraku (norveški: 2003, 47 str.)

65. Worlds for Peace (francuski, 2003, 48 str.)

66. Globalizacija i intelektualni stil (japanski, 2004, 292 str.)

67.  Pax Pacifica: Terorizam, Tihi hemisfera, globalizacija i mir studije (2005, 170
str.)

68. 50 godina: 100 perspektiva mira i sukoba (2008, 263 str.)

69. 50 godina: 25 Istražena intelektualna krajolika (2008, 250 str.)

70.  Norveška kao što se vidi izvana (norveški, 2008, 117 str.)

71.  Pad američkog carstva - A što onda? (2009, 268 str.)

72.  Teorija sukoba: Prevladavanje direktnog nasilja (2010, 320 str.)

26
 73. Teorija razvoja: Prevladavanje strukturalnog nasilja (2010, 283 str.)

74.  Razbijanje ciklusa nasilnih sukoba (2010, 81 str.)

75.  Pokretanje mirovnih studija: Prve PRIO godine (2010, 96 str.)

76.  Mirovno novinarstvo: 80 Galtung urednici o ratu i miru (2010, 176 str.)

77.  Teorija civilizacija: Prevladavanje nasilja u kulturi (2013, u tisku)

78.  Teorija mira: Izgradnja izravnog, strukturnog i kulturnog mira (2013, u tisku)

79.  Ekonomija mira: Od ubijanja do živog gospodarstva (2012).

4.1. Kritike Johan Galtung

Johan Galtung ,,persona no grande“

Naslov Galtungove autobiografije ,,Johan bez zemlje“ ukazuje da Johan Galtung
u Norveškoj i dalje nosi sjenu ,,persone no grande“. Prve posljedice za njega nastupile
su nakon odbijanja služenja vojnog roka zbog čega je bio i pritvoren.

Sukob s norveškim vlastima predstavlja prvu tačku kritike Johan Galtunga u

svojoj domovini. Još jedna tačka kritike je Norveška saradnja s NATO paktom i
vanjsko-političkom politikom Sjedinjenih Američkih Država, koju on naziva
eksploatacijskom.

Od dosad napomenutih tačaka postoji vrlo ambivalentan odnos između Johan

Galtunga i Norveške u kojoj je rođen, a posebice njene vanjske politike.

Iz tog razloga, službena politika Norveške samo djelomično pokazuje poštivanje

prema njegovim aktivnostima istraživanja i izgradnje mira. Pozivajući se na svjetskog
građanina Johan Galtung, koji će biti opisan kasnije, Hanne-Margret Birckenbach
navodi sljedeće: "Ovo nije Galtung, koji se slavi kao građanin svijeta.’’

Kritika SAD-a i Izraela i pozitivne izjave prema Sovjetskom Savezu, kao i

Kubom i Venezuelom, donijele su mu značajnu kritiku.

27
 5. MIR PREMA GALTUNGU

5.1. Pozitivni mir

U knjizi (,,Mirnim sredstvima do mira, Johan Galtug 2007“) mogu se naći dvije
definicije mira, prva se odnosi na pojam sukoba, dok se druga orijentiše prema pojmu
nasilja (Galtung 2007:33). Galtung polazi od stanovišta da je mir više od odsustva rata,
razlikuje dva koncepta mira:
 pozitivni mir i
 negativni mir.

Pozitivni mir izjednačava sa socijalnom jednakošću. Pod negativnim mirom

podrazumijeva izostanak organiziranog nasilja između većih grupa, kao npr. između
država ili etnički grupa. U ovom kontekstu izostanak rata ne podrazumijeva izostanak
konflikta. Konflikti mogu nastati ali se ne rješavaju nasilnim putem. Negativni mir jeste
izostanak direktnog nasilja.

Kroz razlikovanje između negativnog i pozitivnog mira, međudržavne odnose

dijeli u četiri kategorije:
1. Rat: organizirano grupno nasilje,
2. Negativni mir: stanje bez nasilja, ali i bez interakcije samo koegzistencija,
3. Pozitivni mir: saradnja sa povremenim slučajevima nasilja,
4. Unqualified Peace: poptuni mir, izostanak nasilja.

Upotreba pojmova negativni i pozitivni mir, Galtung objašnjava s tim da

izostanak direktnog nasilja ne vodi do pozitivno definiranog stanja. Dok se izostanak
strukturalnog nasilja odnosi na socijalnu pravdu i pozitivno definiranom stanju. Njegov
cilj pristupa miru, Galtung dijeli u dva dijela: pozitivni mir i socijalna pravda. Mir nije
samo pitanje kontrole i smanjenja upotrebe sile, nego je usko povezana s teorijom
sukoba i teorije razvoja.

28
 Slika broj 5: Pozitivni mir, negativni mir i rat

Sukobe definira Galtung kao ,, property of a system of action ". U sistemu

stranke mogu pratiti nespojive ciljeve (incompatible goal states) i na taj način
ograničavaju dostupnost ciljeva ili sprječavaju dostupnost ciljeva drugima. Važno je
razlikovati koji je tip aktera uključen u Sukob, npr. pojedince, grupe, organizacije,
članica ili regije.

5.2. Simetrični i asimetrični sukob

Još jedna važna razlika u tipologiji sukoba jeste Galtungova podjela na

simetrične i asimetrične sukobe. Ovo omogućuje vezu s njegovim konceptom
razlikovanja između direktnog nasilja i strukturalno-neizravnog nasilja. Strukturalno
nasilje je, na primjer, dominacija i eksploatacija jedne grupe nad drugom.

Simetrični sukob definira Galtung kao sukob između sličnih aktera. To znači da
strane u sukobu imaju otprilike isti rang, te da imaju slična sredstva na raspolaganju.
Asimetrični sukob Galtung razumije kao sukob između sudionika s različitog ranga i
koji imaju nejednak pristup resursima, na primjer, u borbi između robova protiv
robovlasnika.

Rang aktera i njihovih pristupa resursima Galtung dijeli u ,,TopDogs“, akteri s

visokog ranga, a aktere sa niskim rangom ,,Underdogs“. Rang aktera određuju
čimbenici kao što su vojne snage, moć, posjed sredstva proizvodnje, prihodi,
obrazovanje. S tim da navedeni čimbenici mogu biti izvori sukoba koji utiču na ishod
konflikta, od kojih se može razlikovati tri vrste sukoba:

 Simetrični sukobi između TopDogs (TT sukoba) ili između Underdogs (UU
sukobi),

 Asimetrični sukobi nastaju između TopDogs i

29
  Underdogs (TU sukobi).

Ipak prevladavajuće teorije usredotočuju se uglavnom na simetrične sukobe,

čime proizlazi iskrivljen pristup sukoba i mira. Za analizu sukoba Galtung sugerira na
trokut sukoba ili ABC trokut. Time je omogućeno tijekom analize i eskalacije da vidi
de-eskalacije procesa bez odvajanja pojedinih faktora, gledati jedno u drugo. S jedne
strane sukob kao sistem djelovanja (sukoba), drugo, stav igrača, prema sebi i prema
drugima (stav), a posljednji u kojem se kreće ponašanje glumca (ponašanje). Ta tri
faktora čine jedinice odvojene u analizi koje treba uzeti u obzir.

5.3. Razvoj Galtunovog koncepta mira

Sredinom šezdesetih godina u zbirci eseja na temu Međunarodni odnosi "Mir i

istraživanje mira" Galtung definira pojam mira. On pretpostavlja da problem definisanja
mira podrazumijeva tri međusobno povezana problematična područja. Prvo treba
promisliti šta podrazumijevamo pod pojmom mir, kao drugo, potrebno je istraživati
određena značenja koja pobliže objašnjavaju mir i kao treće potrebno je analizirati kako
postići stanje mira.

Galtung definiše rat kao "organizirana agresije između grupa". Pod agresijom,
podrazumijeva ciljano nanošenje ozlijeda drugoj osobi. Ozlijede se mogu nanijeti
instrumentima-oružjem ili tzv. psihološkim načinom vođenja rata, ekonomska
eksploatacija, rasna podijeljenost i td. On razlikuje blisku i širu definicija rata u smislu
agresivnog ponašanja. Negativan mir se uglavnom promatra kroz usku definiciju rata
kao oružane agresije ili kao izravnog, fizičkog nasilja među narodima. Ovaj način
razumijevanja rata znači da su građanski ratovi zanemareni i na taj način pojam mira
nije kompatibilan u takvim uvjetima. Dakle, on smatra da definiranje ne treba ograničiti
samo na narode, već se proširuje.

Dvije godine kasnije Galtung formulira mir na sljedeći način: "Mir je stanje u
sistemu veće skupine ljudi, posebno u zemljama u kojima nema organizirane,
zajedničke upotrebe ili prijetnje nasiljem ". Galtung govori o problematic i ograničenju
pojma mir na direktno nasilje i pita se da li mir preovladava čak i onda kada je feudalni
ili diktatorski državni sistem podtlačeni.

Prema Galtungu pozitivni mir je "teško objasniti." Sadašnji stavovi

međunarodne zajednice su pretežno usmjereni na negativan mir. Galtung polazi od
bivšeg stanja istoku-zapad sukoba i traži da se problemi u svijetu pojačano
30
"kooperativno i integrirano" rješavaju, te da se pojmovi negativni i pozitivni mir
istovremeno promoviraju. Galtung ističe da su njegova razmatranja mira samo jedan od
mnogih načina razmatranja. Međutim važnost negativnog mira ostaje dosljedan, dok
kako navodi postoji mnogo različitih tumačenja pozitivnog mira.

5.4. Mir kao odsutstvo direktnog i strukturalnog nasilja

Kada je Galtung proširio pojam sile, on je također pokušao istovremeno proširiti

i pojam mira. On dolazi do zaključka da se pojam mira temelji na načelu odsustva
nasilja te da takav pojam treba ostati na snazi. Dakle, iako izričito ne može utvrditi
definiciju mira, on želi pojmove "mir" i "nasilje", međusobno povezati, kako bi se
pojam "mira" mogao shvatiti kao "odsutnost nasilja".

Direktno nasilje je uglavnom direktno,a strukturalno nasilje je indirektno i akteri

nisu vidljivi kao kod direktnog nasilja. Stukturalno nasilje je ugrađeno u sistem, a
manifestira se u nejednakim odnosima moći i životnih šansi.

Između direktnog i strukturalnog nasilja kao pojma postoje temeljne razlike, jer
iako je direktno nasilje prepoznatljivo, ne znači da očigledno strukturalno nasilje nije
manje problematično. Galtung pretpostavlja da nasilje ima "dupli vid" zbog njegove
osnovne razlike između direktnog i strukturalnog nasilja. Mir definišemo kao odsutnost
direktnog nasilja i kao odsutnost strukturnog (neizravnog) nasilja. Odsutnost direktnog
nasilja ne sadrži pozitivno definirano stanje, dakle takvo stanje Galtung naziva
negativni mir. Za razliku od toga, nepostojanje strukturalnog nasilja koje Galtung
definira kao socijalnu pravdu predstavlja ,,pozitivno definirano stanje“. Pozitivni mir
predstavlja stanje socijalne pravde u smislu jednake moći i jednake distribucije resursa
unutar sistema.

31
 Slika broj 6: Prošireni pojmovi nasilja i mira

Galtung je bio svjestan proširenja i promjene svoje definicije rata i mira, te

navodi da negativni mir kao odsustvo nasilja ostaje konstantno te kroz dodavanja pojma
direktno nasilje postaje preciznije definisan. Dok je situacija sa pozitivnim mirom
drugačija. Do sad je Galtung pozitivni mir definisao kao intergraciju i saradnju, dok
sada pozitivni mir vidi kao socijalnu pravdu. Ako se pozitivni mir može izjednačiti sa
socijalnom pravdom ( izostanak strukturalnog nasilja), onda prema Galtungu to znači da
se nasilje može spriječiti onda kada realizacija ljudskih potencijala nije ograničena.

Koncept negativnog mira je nastao uslijed konfrotacije svjetskih sila te se

koncentriše na konflikt istok-zapad. Koncept negativnog mira koji prema Galtungu
predstavlja izostanak direktnog nasilja zanemaruje strukturalno nasilje koje je ugrađeno
u društevenim i međunarodnim sistemima. Što prije svega uključuje ekonomsku
eksploataciju i socijalnu nepravdu. Izostanak rata kao direktnog nasilja smatra se
netačnim, predstava da kroz izostanak direktnog nasilja, vlada jednakost u svijetu (mir u
sistem) važi samo za evropske i angloameričke predstave. Te predstave se teško mogu
prenijeti na zemlje Trećeg svijeta, koje se susreću i sa direktnim/strukturalnim nasiljem.
Definicija mira kao izostanak rata ne predstavlja dakle još uvijek mir, nego je potrebno
da se mir posmatra u kontekstu izostanka socijalne nepravde. Potrebno je spriječiti usko
razumijevanje pojma mir jer inače mir kao obično odsustvo direktnog nasilja odobrava
strukturalno nasilje, a time i nemirno stanje (pogotovo u trećem svijetu) postaje
,,normalno“.
32
 Proširenje pojma konflikta kroz dimenziju strukturalnog nasilja ukazuje na
,,negativne strane mira“ i na probleme kao što su socijalna nepravednost, nejednaka
raspodjela moći, ekploatacija i potiskivanje slobode. Ipak Galtung smatra da se napori
za promicanje mira ne bi trebali usmjeriti samo na izostanak direktnog i strukturalnog
nasilja nego također na prisustvo nenasilnog oblika egalitarne, neeksploatacione i
nerepresivne saradnje između entiteta, naroda i pojedinaca.

Također Galtung obrađuje odnos između direktnog i strukturalnog nasilja.

Najvažnija razlika između ova dva oblika nasilja jeste ta što je direktno nasilje vidljivo
te ukazuje na počinioca. Indirektno nasilje se odvija u represivnim oblicima. S tim da
Galtung smatra da razlike između nasilja nisu jasno odvojene, jer oba oblika nasilja
mogu da sadrže elemente drugog. Sa jedne strane, ljudi djeluju direktno i praktikuju
nasilje na bazi ‚‘individualnog razmatranja‘‘. S druge strane, ljudi mogu djelovati i na
osnovu "očekivanja uloge zasnovane na statusu". Direktno nasilje na taj način podržava
"ekspresivne" eksploatacione društvene strukture. Direktno nasilje pokreće strukture
(vlade i vojni komandanti) i time uključuje strukturalno nasilje u kojem se vojnici
uključuju u direktno nasilje zasnovano na komandi i poslušnosti.

Prva Galtungova definicija mira glasi: mir jeste sposobnost rješavanja sukoba na
kreativan, nenasilan način. Prema navedenoj definiciji mira, Wolfgang Dietrich smatra
da je Galtung prešao Rubikon postmoderne. Jer određuje mir kao ponašanje, a ne kao
proces. Galtung određuje: sukobe kao razarače i sukobe kao kreatore, sukobe kao
opasnost i sukobe kao priliku za promjenu, pa čak i napredak u smislu da se životi
mnogih ljudi poboljšavaju.

Kao primjer Galtung podsjeća na način na koji se ,,kriza“, pojam blizak

pojmu ,,sukob“, izražava u klasičnom kineskom, spajanjem karaktera za ,,opasnost i
mogućnost“. Galtung smatra da je istraživanje i proučavanje kulturalnog mira ili kulture
mira trebao biti glavni zadatak istraživanja mira, ali istovremeno upozorava na opasnost
instucioniziranja kulturnog mira, nametanje kulturnog mira bio bi jednak aktu direktnog
nasilja.

5.5. Trougao nasilja

Teorija nasilja je važna za studije razvoja isto koliko i za studije mira. Razvijati
znači stvarati. To važi i za mir, ali u slučaju mira postoji i naglasak na redukciju nasilja i
nenasilnoj transformaciji sukoba. Galtung definiše sukob kao ,,nespojivost ciljeva ili

33
vrijednosti sudionika u društvu“. S tim izražava da dvije osobe ili dva aktera, teže istom
cilju koji ne mogu obe ostvariti. Sukob često vodi pokušajima da se onaj drugi koji stoji
na putu ostvarenja cilja povrijedi ili da mu se nanese šteta (destrukcija drugoga).
Međutim on napominje da se ostvarenje ciljeva nužno ne mora odvijati istrovremeno.
Čak i u različitim vremenskim razinama postignuća može doći do sukoba. Akteri u
sukobu mogu biti osobe, grupe i nacije.

Dalje razlikuje različite vrste sukoba. Jedna vrsta sukoba može biti unutar samog
aktera (interpersonalna). Akter se nalazi u dilemi jedna osoba ili akter, teži dvjema
nespojivim ciljevima, a dilema može voditi pokušajima da se pokrene nešto u samom
sebi, drugim riječima samodestrukciji. Drugi tip konflikta jeste onaj između najmanje
dva aktera. Akteri teže ka istim ciljevima te jedni drugom stoje na putu ostvarenja cilja.
Galtung osim ove dvije vrste sukoba vidi još i daljnje mogućnosti diferencijacije kao što
su međunarodni sukobi ili čak globalni.

Galtung smatra da se svaki konflikt sasotoji od predpostavki (kognicije) i

stavova ( emocije), od sadržaja sukoba i ponašanja što je prikazano na slici ispod.

PONAŠANJE

STAVOVI PROTIVRIJEČNOST

Slika broj 7: Trougao nasilja

Drugim riječim, sukob = A+B+C. Sukob je trodjelna konstrukcija. Ukoliko se

fokusiramo samo na jedan od tri aspekta, vjerovatno će značaj tog jednog biti
nedovoljno shvaćen. Ovaj trougao se može koristiti u svih šest smjerova i sukobi mogu
početi u bilo kojoj tački ali mogu i prestati u svakoj. Ako su stavovi i protivrječnosti
svjesno percepirani onda se radi o sukobu među akterima, ako su nesvjesni onda se radi
o strukturnom sukobu. Traume, negativna iskustva i emocije, svjesni i nesvjesni razlozi
mogu smjer konflikta okrenuti u negativni smijer ili obrnuto.

34
 Dakle, protivriječnost može da se doživi kao frustracija ako je cilj nečim
blokiran, što vodi do agresivnosti kao stava ili agresije kao oblika ponašanja (koji se
prenose putem ideologije i tradicije). Agresivno ponašanje može biti nespojivo sa
predstavom o sreći druge strane, i to stvara novu protivrječnost, vjerovatno izazivajući
novu agresivnost i agresiju kod svih strana koje učestvuju u sukobu. Nastojanje da se
razina sukoba smanji ili usmjeri u pozitivan ishod Galtung naziva kontrolom konflikta.

5.6. Povijest nasilja

Pojam nasilja je kroz povijest prošao transformaciju od pojma koji isključivo

opisuje neki događaj do pojma nasilja koji je ugrađen u strukturu društva. Prve primjere
možemo pronaći još u 5-om stoljeću prije nove ere od kineskog filozofa Me-Ti. U
intepretacijama Bertolt Brehta iz djela Me-Ti ,,knjiga promjena“. ,, Postoji mnogo
načina da se ubije. Možete ubosti nož u stomak, uzeti mu kruh, uskratiti ljekarsku
pomoć, tjerati teškim radom do smrti, navesti na suicid ili tjerati u rat. Malo toga je
zabranjeno našoj državi“. Ideja da se nasilje rađa zbog socijalnih uvjeta možemo naći i
kod Karl Marxa. Njegova kritička teorija naglašava ovaj pristup. U knjizi ,,Čovjek jedne
dimenzije“ Herbert Markus, 1964-te godine, prikazuje pluralističke demokratije kao
represivne ,,totalitarne“, koje se temelje na manipulaciji, ekspolataciji i ratu. Kritika
ostaje neplodna, jer će se integrirati u „jednodimenzionalni” sistem politike, ekonomije,
kulture i industrije. Teorija iskorištavanja mora razotkrivati svakodnevno strukturno
nasilje kapitala nad radnicima, koji proizvode ovaj antagonizam, te obrnuto da
radnicima služi kao osnov kako bi se organizirali protiv kapitalističke kontrole.
Francuski filozof Mihael Foucault u svom djelu ,,Praćenje i kazna“, 1975-te godine,
razvija socijalkritičke misli koje su usmjerene na strukturno nasilje.

6. DIREKTNO NASILJE

Direktno nasilje obuhvaća sve one konvencionalne ideje koje su obično

povezane s nasilnim djelima.Važan kriterij direktnog nasilja je mogućnost jasnog
identificiranja subjekata i objekata nasilja. Direktno nasilje je vidljivo ukoliko jedna ili
više osoba pomoću fizičke snage ili korištenjem oružja nanosi štetu drugoj osobi.
Direktno nasilje pojačava strukturno i kulturno nasilje. Ovo ponašanje ne dolazi
niotkuda, svoje korijene ima u strukturalnom i kulturnom nasilju.

35
 Direktno nasilje može imati mnoge oblike. U svom klasičnom obliku, to
uključuje korištenje fizičke sile, poput ubijanja ili mučenja, silovanja i seksualno
zlostavljanje i premlaćivanje.

Raspon terminologije „direktno nasilje” proteže se od tjelesne ozljede do

kolektivnog nasilja u obliku rata. Nadalje, tu je i verbalno nasilje, kao poniženja ili
vrijeđanja, također je sve više prepoznato kao nasilje. Johan Galtung opisuje direktno
nasilje kao povredu osnovnih ljudskih potreba ili na život što ga čini teškim za živjeti ili
onemogućava zadovoljenje svoje potrebe. Direktno nasilje se također može naći
ugrađeno u hijerarhiji (npr. vojska) čije strukture omogućuju vršenje direktnog nasilja.
Ovdje je vidljiva veza između izravnog nasilja i struktura, što nas dovodi do
strukturalnog nasilja. Galtung smatra da je definicija nasilja kao upotrebe fizičkog
nasilja ograničena te zbog toga uvodi pojam strukturnog nasilja.

7. STRUKTURALNO NASILJE

Nasilje u kojem postoji akter koji uzrokuje nasilje možemo nazvati osobno ili
direktno nasilje, gdje nema aktera nazivamo strukturalno ili neizravno. U oba slučaja,
pojedinci mogu biti ubijeni ili ozlijeđeni, pogođeni ili ranjeni u oba smisla značenja tih
riječi, a na njih se može lako uticati strategijom mrkve i štapića. Ako možemo slijediti
posljedice prvog tipa nasilja prema osobi, to nije moguće u drugoj vrsti nasilja. Nasilje
je ugrađeno u strukturu i manifestira se kao neravnopravna raspodjela moći, a time i
nejednakih životnih šansi.

Izvor Galtungove analize je tvrdnja da je mir odsutnost nasilja. Oba pojma,

poput negativnog mira i pozitivnog mira, se odnose na odsutnost nasilja. Sve ovisi o
definiciji nasilja. Galtung smatra da je nasilje prisutno onda kada se utiče na ljudska
bića tako da su njihove stvarne fizičke i mentalne sposobnosti ispod razine potencijalnih
sposobnosti.

Ne možemo reći da postoji nasilje unatoč niskoj razini stvarne samospoznaje,

već možemo govoriti o postojanju određenih čimbenika koji mogu uticati na razinu
samospoznaje, stvarni nivo samospoznaje je neizbježan. Potencijalna razina
samopoznaje postiže se s određenom količinom informacija i resursa. Informacije su
one koje pomažu u donošenju odluka, a izvori su oni koji mogu podupirati odluku. Ako
se informacije i resursi distribuiraju nejednako, ako ih monopoliziraju određene grupe

36
ili klase, onda možemo govoriti o padu stvarne sposobnosti ispod razine potencijalnih
sposobnosti. U ovom slučaju postoji nasilje u sistemu.

Galtungova definicija strukturalnog nasilja 1970-te godine donijela je

prekretnicu u mirovnim studijama. Definicija strukturalnog nasilja je slijedeća: nasilje je
prisutno onda, kada se na ljude utiče tako da su njihova stvarna, tjelesna i mentalna
postignuća manja od potencijalnih. Na taj način je usko definisani pojam nasilja
proširen za dimezniju strukturalnog nasilja. Kod strukturalnog nasilja nema konkretnog
objekta/lica koji vrši nasilje. U odnosu na direktno nasilje, strukturalno nasilje je
nevidljivo jer žrtve direknog nasilja idu u medije, dok žrtve strukturalnog nasilja idu u
statistiku. Kao primjer za stukturalno nasilje Galtung navodi čovjeka koji umire od
turbekuloze u 21. stoljeću. U 18. stoljeću oboljenje od plućne bolesti turbekuloze
značilo je sigurnu smrt. Današnja postignuća u medicini omogućuju uspješno liječenje
ove bolesti, ali ukoliko se ovo opet desi onda se prema Galtungovoj definiciji radi o
nasilju. Poznat primjer strukturalnog nasilja navodi UN službenik Jean Ziegler: svakih 5
sekundi negdje u svijetu umre jedno djete od gladi ili posljedica gladi, što je prema
njemu ubistvo.

Kod strukturalnog nasilja ne postoji vidljiv akter, to je nevidljivo, statično nasilje

koji ima svoj specifični ritam prema kojem se reproducira i održaje. U odnosu na
direktno nasilja, strukturalno nasilja se događa nenametljivo, tiho, vrlo je stabilano u
dijelu, teško ga je otkriti i provjerljivi. Može se dogoditi namjerno ili nenamjerno,
manifestno ili latentno.

Nasilje je dio strukture, nejednake raspodjele moći, nejednakih životnih uvjeta,

nejednakih raspodjela resursa (obrazovanje, ekonomija, zdravstvo). Prema Galtungu
eksploatacija ne znači samo smanjene reproduktivnih kapaciteta (u smislu
razmnožavanja) nego ograničenje potencijala za razvoj svih kapaciteta ličnosti. Kada je
u pitanju takva eksploatacija ili čak uništenje, onda se radi o nejednakostima unutar
sistema. Socijalna nepravda (uglavnom na osnovi raspodjele moći ) je prema Galtungu
uvjet za strukturalno nasilje.

Prema Galtungu u nasilnoj strukturi središnje mjesto zauzima eksploatacija. Što

znači da neki nadređeni dobijaju mnogo više iz interakcije u takvoj strukturi nego ostali,
podređeni (neravnopravna razmjena). Podređeni mogu biti do te mjere ugroženi da i
umiru (od gladi, od bolesti). Ili mogu biti ostavljeni u trajnom stanju neželjene bijede,
što obično uključuje i pothranjenost i različite bolesti. Nasilna struktura ostavlja tragove
37
ne samo na ljudskom tijelo nego i na umu i duhu. Penetracija jeste usađivanje
nadređenog u podređenog, zajedno sa segmentacijom, u kojoj se podređenima daje smo
djelimična slika onoga što se dešava. A marginalizacija jeste držanje potčinjenih izvan,
zajedno sa fragmentacijom, držanje podčinjenih razdvojenim. Navedena četiri termina
mogu da se shvate kao dijelovi ekspoatacije ili komponente koji učvršćuju tu strukturu.

Galtung prepoznaje dva izvora strukturalnog nasilja. Nastoji napraviti razliku

između dvije društvene kozmologije, s jedne strane, teorije koje daju naglasak na
pojedincu i njihov rad, s druge strane, teorija, koja ima dominantan utjecaj na strukturu
učinka.

Galtung, zbog svoje sociološke povijesti, vjeruje da mirovne studije zahtijevaju

ili trebaju strukturne perspektive, fokus je trebao biti dan strukturama ili uzrokovane od
strane pojedinaca.

Budući da koncept strukturalnog nasilja nije usmjeren prema subjektu, jer se ne

može otkriti identitet počinitelja, njegova definicija je usklađen na objekt (to jest na
žrtve). Ključni pojmovi su ovdje "pravovremenost" i "potencijal". Pod pravovremenosti
Galtung razumije empirijsku stvarnost osobe ili skupine.

Stvaranje razlike između dvije društvene kozmologije, s jedne strane, teorije

koje stavljaju naglasak na pojedinca, a sa druge teorije u kojima dominantan uticaj ima
struktura. Galtung je primijetio kako postoji neko uvjerenje da je vanjska politika
pojedinih zemalja rezultat namjera i sposobnosti aktera na domaćoj sceni, što znači da
globalna politika ulazi u tu izluđujuću želju pojedinaca koji svojim politikama moći
mogu uticati ne samo na vanjsku politiku domaćih zemalja, već i na međunarodnom
nivou. Galtung, zbog svoje sociološke povijesti, vjeruje da mirovne studije trebaju
strukturalnu perspektivu, naglasak treba dati strukturama, a ne djelima počinjenih ili
uzrokovanih od strane pojedinaca. Prema Galtungu, u znanosti, bitan je naglasak na
stalnim, sporim promjenama karakteristika, umjesto popisa djela, djelovanja pojedinaca
ili zemalja. To bi trebalo dovesti do proturječnosti, budući da je nasilje, ako se shvaća
kao direktno nasilje, nešto dramatično, nešto što se brzo može pojaviti i brzo nestati.
Takva vrsta nasilja, međutim strogo govoreći, nije konstruktivni koncept.

Postoji potreba za pojmom nasilja koji bi predstavljao određenu održivost a koja

bi se mogla izravno povezati s nejednakostima. Postojala je želja za izgradnjom
intelektualnog mosta ne samo između teorije mira i teorije sukoba, nego i između teorije

38
mira i teorije razvoja. Ova Galtungova želja djelimično je posljedica njegovog iskustva
s latinskom Amerikom. Obično za ovaj kontinent, bilo je vrlo malo naglaska na
određeni tradicionalni konvencionalni rat, kao što to razumijemo u Europi. Međutim, ne
možemo govoriti o nedostatku nasilja na ovom području, ovdje je nasilje uvijek
povezano s određenom vrstom nejednakosti. Porijeklo tog nasilja često je obilježeno
apsolutnim pojmovima kao što su siromaštvo, glad, kao i relativni pojmovi kao što su
relativni nedostatak, nejednakosti i razlike. Upravo te nejednakosti stvaraju razlike
između rata i nasilja, pa stoga trebamo razvoj.

Razvoj, međutim, može značiti podizanje najniže razine ili smanjenje razlika što
ujedno smanjuje rizik od izbijanja nasilja. Galtung je uvjeren da su te nejednakosti u
biti nasilje, zato što mogu dovesti do drugih vrsta nasilja, posebno ono nasilje koje bi
moglo ugroziti položaj onih koji su na vrhu. Ako postoji takav pojam nasilja, koje
ujedno znači borbu za razvoj i borba protiv takvog nasilja, tada postoji most između
teorije mira i teorije razvoja.

Galtung je tu povezanost pronašao u Gandijinim izlaganjima i mislima. Galtung

ne nalazi drugog pojedinca i državnika osim Galtunga koji se jasno borio protiv
direktnog nasilja i nasilja ugrađenog u društvene strukture. S jedne strane imamo one
koji koriste strukturno nasilje kako bi spriječili direktno, a radi se o tradiciji prava i
reda. S druge strane, imamo one koji koriste direktno nasilje kako bi uklonili strukturno
nasilje. Galtung to naziva uobičajenom revolucionarnom tradicijom. No, postoje i oni
koji osuđuju obje vrste nasilja, te pokušavaju to popraviti sa simpatijama prema žrtvama
direktnog i strukturalnog nasilja. Gandhi je bio jednako suprotstavljen svima, bio je
duboko protiv nasilja.

Rezultat toga je pojam nasilja, koji se temeljio na razlici između potencijalnog i

stvarnog dostignuća ljudi. Tako možemo razlikovati između namjernog direktnog
nasilja aktera, i trajnog nasilja, koji je ugrađen u strukture. Također je moguća
operacionalizacija strukturalnog nasilja, brzu smrt na bojnom polju i sporu smrt u
zemljama Trećeg svijeta, možemo staviti pod zajednički nazivnik. To je kao što je
priznao Galtung, također svrha.

Galtung je objasnio razliku između direktnog i strukturalnog nasilja

odgovarajući na pitanje postoji li neki akter (osoba) koji se nasilno ponaša. Direktno
nasilje je vrsta nasilja, gdje postoji akter koji stvara nasilje, ukoliko nema počinioca
onda se radi o strukturalnom nasilju. Obe vrste nasilja mogu imati vrlo slične učinke,
39
ljudi su ozlijeđeni fizički, psihički pogođeni, mrtvi ili čak i oboje. Direktno nasilje je
čin, događaj, a strukturalno nasilje je proces. Praktično se sve generacije zemljine
populacije suočavaju s obe vrste nasilja, rijetko se susreću s ratom, oružanim nasiljem,
kao fenomenom u kojem neposredno nasilje zauzima mnogo različitih i intenzivnih
oblika, direktno nasilje se maksimalizira. Strukturno nasilje, međutim, može uticati na
sve ili barem mnoge generacije određenog područja, bilo da je riječ o cijelom trećem
svijetu, bilo da se radi o razvijenim zemljama.

Odnos između žrtava izravnog i strukturalnog nasilja ostaje vrlo sličan, žrtva
strukturalnog nasilja mnogo je više od žrtvi direktnog nasilja. Ipak, više se pozornosti
posvećuje direktnom nasilju. Galtung kaže da je to zato što se direktno nasilje
,,pokazuje, vidi“. Direktno nasilje se pojavljuje i nestaje, postoje razdoblja kada nema
oružanog sukoba, kada postoji stanje negativnog mira. Strukturno nasilje je uvijek
prisutno, to je konstanta, možda nismo ni svjesni ove prisutnosti, tihog nasilja, alata
profesionalaca. Izravno nasilje je sredstvo amatera.

Slika 8: Vir: Galtung

Direktno nasilje predstavlja neku promjenu, dinamičnost, čak i nemir, brzo se

pojavljuje i brzo nestaje. Strukturno nasilje manje je vidljivo, izražava neku statiku,
mirnu. U statičkom društvu, direktno nasilje će se primijetiti, dok strukturno nasilje
može biti prirodno koliko i zrak oko nas.

40
 Naprotiv, u dinamičnom društvu, direktno nasilje može značiti nešto loše i
štetno, ali ipak nekako odgovara općoj društvenoj situaciji. Međutim, opaženo je
strukturalno nasilje, jer se pojavljuje kao velika crna rijeka koja sprečava slobodan
protok i stvara obilje turbulencija. Slijedi da je naglasak na direktno nasilje bio dan u
"statičnim sistemima društva", dok je ideja strukturalnog nasilja, u marksističkoj
tradiciji, oblikovana u dinamičnim sjeverozapadnim europskim društvima.

Galtung-ovu teoriju nasilja karakterizira činjenica da je manje zainteresirana za

predmet nasilja, većina se pozornosti posvećuje objektu nasilja. Strukturno nasilje u
kojem se predmet nasilja ne može tačno identificirati, a predmet nasilja u svakom
slučaju postoji, nasilje je integrirano u strukturu, posljedice tog nasilja su vidljive kao i
učinci neposrednog nasilja.

Galtung razvija tri vrste neposrednog nasilja: prva se odnosi na korištena

sredstva, a druga na oblik organizacije. Još važniji je treći tip tipologije, koji se fokusira
na cilj, na ljudsko biće, ova tipologija je sistemnija. Slično tome, možemo također raditi
strukturno nasilje.

Ukoliko prihvatimo pretpostavku da je strukturalno nasilje, nejednakost,

posebno u raspodjeli moći, onda ovu nejednakost možemo mjeriti. Nejednakost je vrlo
uporna, pored prijetnje neposrednog nasilja i upotrebe tog nasilja, pitanje je šta održava
tu nejednakost. Da bismo razumjeli strukturalno nasilje prema Galtungovom mišljenju,
moramo shvatiti znanost o socijalnoj strukturi i znanosti stratifikacije.

7.1. Socijalna struktura i stratifikacija

Sukobi su ugrađeni u strukturu, a ne u ljude. Kolonijalizam je bio struktura, kasta je bila

struktura, a oba su sastavljena od pojedinaca koji obavljaju svoje zadaće prema
njihovim ulogama ili statusima.

Zlo je bilo u strukturama, a ne u osobi koja je izvršavala svoje zadaće. Iskorištavanje je

nasilje, ali je sasvim jasno da Gandhi vidi eksploataciju kao strukturni odnos, a ne
namjerno zlo koje su zli ljudi prouzročili nedužnim žrtvama.

41
Tabela 1: Tipologija osobnog direktnog nasilja

Usmjereno na anatomijo Usmjereno na fiziologiju

1. borba udarjanje 1. odbijanje dostupa do zraka (gušenje, vješanje)
pesnicama,
2. trganje (rezanje,rastezanje ) 2. odbijanje dostopa do vode (dehidracija)
3. ubadnaje (nož, strijele ) 3. odbijanje dostopa do hrane (sankcije, opsade )

4. gorenje (požar, plamen) 4.Uskračivanje mogućnosti kretanja

5. trovanje (hrana, voda, bojni plini)
a) ograničavanje tijela (lanci, plinovi)
6. razaranje (jaka eksplozija)
b) ograničavanje prostora (zatvaranje,
protjerivanje)

c) kontrola uma (živčani plin, ispiranje

mozga)

Lind razlikuje strukturalnu i društvenu biološku teoriju sukoba. Galtung se

smatra prvom grupom, koju karakterizira činjenica da se izvor sukoba prvenstveno vidi
u strukturama u kojima postoje akteri poput siromaštva, diskriminacije, ograničenog
pristupa socijalnim uslugama kao što su obrazovanje i zdravstvena zaštita. Te strukture
mogu biti ekonomske, socijalne, psihološke, pravne i vjerske, a strukturalno nasilje
proizlazi iz načina na koji se društvo upravlja. Mass Weigert tvrdi da Galtungovo
razumijevanje koncepta strukture podudara sa zajedničkim razumijevanjem tog pojma u
društvenim znanostima, što znači da koristi strukturu koja označava mrežu odnosa
između komponenti društvenog sistema.

Godine 1985. Galtung je napisao da su strukture "sistemi unutar kojih pojedinci

mogu učiniti mnogo štete drugim ljudskim bićima, a da čak i ne namjeravaju to učiniti,
već rade svoj posao kao što je definirano unutar određene strukture". Na drugom mjestu,
piše Galtung, "struktura je medij kroz koji se prenosi nasilje, slično gravitacijskom
polju, elektricitetu i magnetizmu u fizici". Takva definicija pretpostavlja da se struktura
shvaća kao društvena činjenica, kao nešto neovisno od pojedinaca koji čine određenu
strukturu.

Za detaljniju analizu, Galtung koristi sociološku tradiciju interakcije kao

razmjenu vrijednosti, a razmjena vrijednosti također uključuje promjenu unutar
određenog aktera, neke vrijednosti se internaliziraju i postaju dio vrijedonosnog
42
sistema. Razlika između količine razmjene vrijednosti i iznosa internalizacije vrijednosti
utiče na uključene u interakciju. Ako je ta razlika visoka, interakcija je nejednaka ili
vertikalna, ako je razlika mala ili ne, interakcija je jednaka ili horizontalna. U prvom
slučaju, govorimo o eksploatacijskom omjeru, a u drugoj, ravnopravan odnos. Galtung,
zbog svoje tipologije društvenih struktura, koristi dihotomijsku nejednakost - jednakost
i ujednačenost - različitost.

Tabela 2: Vrste društava prema odnosu između oblika interakcije i oblik pokretljivosti
prilagođen prema Galtungu

Model društva Konzervativa Liberalna Zajednica Pluralno

Oblik Potpuno Horizontalna sa
Vertikalna i
interakcije Samo vertikalna horizontalna odvajanjem
horizontalna

Oblik Ne postoji Vertikalna Ne postoji Horizontalna

pokretljivosti zamjena iz istog pokretljivos zamjena iz mobilnost,
položaja drugi istog položaja odabriraš sam
(načelostaža) odabiru (Automatski)
Opći oblik Uniformnost, Različnost, Uniformnost, Različnost,
Kolektivizam Individualizam KolektivizamJ Individualizm
Nejenakost Nejenakost ednakost Jednakost

Sada razmotrimo detaljnije bitne karakteristike svake vrste društva. Dakle, za

konzervativno društvo, struktura je statična, nema pokretljivosti, jer su pojedincima već
dodijeljeni položaji. U takvom društvu, cilj je služiti čitavom društvu, takvo društvo je
srednjovjekovno društvo. U liberalnom društvu struktura je preopterećena vertikalnom
mobilnošću. Pojedinci su klasificirani u određenu klasu na temelju načela atribucije, ali
pokretljivost nije ograničena, pojedinci se mogu kretati i gore i dolje. Kombinacija
vertikalne pokretljivosti i individualizma rezultira natjecanjem utemeljeno na
originalnosti. Primjer takvih društava su demokracije. Glavna obilježja zajednice,
komunalnog društva su da pokretljivost praktički ne postoji, ali to ne znači da je
struktura takvog društva statična. Cilj je solidarnost s drugima, a ne konkurencija ili
dominacija. Primjer takvih društava je, na primjer, LR Kina, DR Vijetnam, i uvjetno
također Kuba. Kao mogući oblik društvene strukture u budućnosti, Galtung spominje
pluralističko društvo u kojem horizontalna mobilnost postiže najveću moguću razinu.
Ne postoji iskorištavanje i nitko nije ograničen granicama solidarnosti i uniformnosti.
43
 To je prilično sličan model razvoja društva, kojeg su razvili Marx i Engels,
odnosno model feudalnih, kapitalističkih, socijalističkih i komunističkih društava, no
moramo spomenuti dvije važne razlike. Prva razlika je da u marksističkoj analizi
središte predstavlja jedan od posebnih aspekata društvene strukture, odnosno strukture
proizvodnje, a plan Galtung pokušava biti širi, pokušavajući u svojoj analizi pokriti što
je moguće više društvenih struktura, ne ograničavajući se samo na strukturu
proizvodnje.

Druga razlika je da marksistička shema razvoja tvrtke pretpostavlja ili ona sadrži
teoriju sukcesije, ona je dakle deterministička teorija, jedini red u kojem se društvo
razvija od feudalizma, kapitalističkog i socijalističkog do komunističkog društva, dok
Galtung nije prihvatio takvu stavku u svom modelu.

Galtung uvodi pojmove aktera, sistema, strukturalnog ranga i stupnja kao

temeljne ideje unutar znanosti društvene strukture. Akteri pokušavaju postići svoje
ciljeve, oni su organizirani u sistemima na takav način da stupaju interakciju u tim
sistemima. Ova interakcija između dva aktera ne odvija se samo u jednom sistemu, dva
čimbenika (država) surađuju na političkom polju (UN), kao i u gospodarskom i
kulturnom području. Zbir svih sistema gdje se odvija interakcija između pojedinih
aktera je struktura. U ovoj strukturi, međutim, jedan akter može imati visoki rang, opet
u drugoj strukturi nizak rang.

Socijalna stratifikacija je poseban oblik društvene nejednakosti i znači da su

društvene skupine rangirane na hijerarhijskoj razini, obično na temelju količine moći.
Socijalna nejednakost se odnosi na postojanje društveno generiranih nejednakosti,
stratifikacija je specifičan oblik nejednakosti. Položaj u slojevitom sistemu temelji se na
količini snage koju određeni akter posjeduje. Ako usporedimo ovo s Galtungovom
tezom "ako je nasilje ugrađeno u strukturu i čini da je moć nejednako rapoređena što
stvara nejednake životne mogućnosti... snaga odlučivanja o raspodjeli sredstava
neravnomjerno je raspoređena", vidimo da i u teoriji stratifikacije kao teorija
strukturalnog nasilja, pojam moći zauzima središnje mjesto.

Galtung shvaća moć kao odnos interakcije, kaže da postoje hiljade definicija
ovog koncepta, uključujući i Webrovu poznatu, naša definicija ni u kom slučaju nije
izvorna. Moć sistema je u njegovom potencijalu da utiče, u potencijalu da nametnete
svoju volju na drugom sistemu. S obzirom na to da se sistemi mogu međusobno
razlikovati, ovaj će se potencijal također razlikovati prema sistemu na kojem će htjeti
44
uticati. Snaga je više relacijski koncept od karaktera određenog sistema. Galtung
razlikuje četiri vrste moći, odnosno moć kulture koja uvjerava aktere, šta je ispravno i
šta nije u redu, ekonomsku moć koja koristi metodu mrkve, političku moć koja donosi
odluke i vojnu moć, silom s metodom štapa. Snaga koju glumac posjeduje koristi se u
interakciji s drugim glumcima. To nas dovodi do pojma stratifikacije.

Stratifikacija je nejednakost koja se temelji na razlici snage. Galtunov članak o

imperijalizmu započinje navođenjem dvije činjenice o svijetu, naime jedinstvenu
nejednakost unutar zemalja i među zemljama u gotovo svim životnim uvjetima,
uključujući i moć odlučivanja o tim životnim uvjetima, kao i otpornost tih nejednakosti
za promjenu.

Oblik stratifikacije i posebni oblik sistema dominacije jest imperijalizam.

Imperijalizam će se shvatiti kao odnos između dominacije među kolektivima, posebno
među zemljama. U sociologiji međunarodnih odnosa, društveno okruženje je
međunarodni sistem, a jedinice su države.

U međunarodnom sistemu, stratifikacija je rezultat dinamike nacionalnih

procesa, oblika interakcije između zemalja i dinamike samog međunarodnog sistema.
Međutim, imperijalizam je samo jedan od načina dominacije jedne države nad drugom.
To je relativno stabilan sistem. Zemlje su međusobno povezane u (trajnom) sistemu
zbog stabilizacijskih čimbenika ugrađenih u ovaj sistem kroz mehanizam feudalne
strukture interakcije.

Imperializam je odnos između države Centra i periferije:

1. postoji sklad interesa između centra u državi Centra i centra u Perifernoj državi,
2. neslaganje interesa u perifernoj državi je veće nego u državi Centra,
3. postoji neusklađenost interesa između periferije državne države i periferije u
perifernoj državi.

45
 Centar
Centar
Periferija

Centar

Periferija
Periferija

____________- Harmonija interesa

------------------ - Disharmonija interesa

Slika 9

Slika 9: Harmonija i disharmonija interesa

Temeljna ideja ovog modela imperijalizma je da središte ima most u državi

periferiji s državom, most povezuje oba središta, središte Periferije je povezano sa
središtem Centra. Oba središta povezana su s najboljom mogućom vezom, odnosno
skladom interesa. U zemlji Centra postoji manje nesklada od interesa nego u zemlji
Periferije, zbog čega je takav aranžman također u interesu periferije Centra. Najvažnije
je da je periferija Centra bliža središtu Centra nego periferiji Periferije. Ne možemo
govoriti o integraciji, pa ni savezništvu između dviju periferije, a posljedica tog
dogovora je da država u središtu postaje sve više, a država periferije je manje kohezivna
cjelina.

Oba središta međusobno su povezana, a periferija Centra sa središtem u svojoj

zemlji također je povezana. Prema Galtungovu, pogrešno je zaključiti kako postoji
neusklađenost interesa između države Centra kao cjeline i države Periferije kao cjeline,
jer dovodi do definicije imperijalizma kao čisto međunarodnog odnosa, a ne kao
kombinacije unutar nacionalnih i međunarodnih odnosa. Strukturno nasilje dio je čistog
tipa imperijalističkog odnosa.
46
 7.2. Mehanizmi strukturalnog nasilja

Galtung razlikuje šest čimbenika koji služe za održavanje neravnopravne

raspodjele, nazvani i mehanizmima strukturalnog nasilja. Ti su mehanizmi:

1. linearni poredak - poredak je završen, nema sumnje o tome koji akter prevladava
među većem broju aktera: nelinearni redoslijed piramidalnih poredaka
omogućuje veću fleksibilnost u sistemu,
2. pravilo acikličke interakcije - svi akteri su međusobno povezani, ali je
jednosmjerna komunikacija jedini ispravan način interakcije: snaga aktera će se
smanjiti, ako bi akterima nižih razina bila dopuštena izravna interakcija,
3. veza između ranga i centralnosti - što je viši rang aktera u sistemu, to je središnji
položaj u mreži interakcije: ako najviši rangirani akter slučajno nema središnje
mjesto u mreži interakcije, to bi smanjilo njegovu moć,
4. dosljednost između sistema - mreža interakcije je slična: ako sistemi nisu
kompatibilni, ili se razlikuju u strukturi, akteri neće moći tako lako generalizirati
obrasce interakcije, ali će zahtijevati više fleksibilnosti, manje specifičnih načina
ponašanja,
5. konsenzus - ako akter ima visok rang u jednom sistemu, on ima tendenciju da
bude visok u drugom sistemu u kojem sudjeluje: ako postoji neslaganje među
redovima, obrasci nejednakosti su manje uporni i jaki,
6. dupliciranje između razina - akteri na razini n-1 predstavljaju najviši rangirani
akter: zemlje na najvišim sastancima obično predstavlja predsjednik, rijetko na
primjer, ministar vanjskih poslova.

Društveni sistemi imaju tendenciju razvijanja svih šest mehanizama. Postoji

uzorak povećane nejednakosti, u nekim strukturama ta tendencija može biti toliko jaka
da su najniže rangirani akteri lišeni do takve mjere da je čak njihovo postojanje upitno.
Nejednakost u tom smislu ima oblik različitih stupnjeva morbiditeta i smrtnosti, bilo da
je to između pojedinaca unutar države ili između zemalja u međunarodnom sistemu.
Galtung opisuje takve strukture kao feudalnu strukturu, koja zapravo predstavlja samo
drugo ime za hijerarhijske strukture.

7.3. Tipologija strukturalnog nasilja

Možemo posmatrati nasilje iz perspektive primatelja i odašiljača. Ako postoji

odašiljač koji stvara nasilje ili nasilno djeluje, onda možemo govoriti o direktnom

47
nasilju, ali ako ne možemo identificirati ko je odašiljač, govorimo o strukturalnom ili
neizravnom nasilju. Strukturalno nasilje proizlazi iz društvene strukture, od strukture
pojedinaca, između država i skupina država. Postoji i strukturalno nasilje u
pojedinačnom, nenamjernom unutarnjem nasilju, koje proizlazi iz strukture ličnosti.
Dva su glavna oblika strukturalnog nasilja poznata iz politike i gospodarstva, odnosno
represija i eksploatacija. Strukturno ili neizravno nasilje može biti i nenamjerno
ugrađeno u individualne, društvene i globalne sisteme. Međutim, razlikujemo političko
strukturalno nasilje, represije, ekonomsko strukturalno nasilje, eksploatacije, kao
segmentacija, fragmentacija i marginalizacija, te horizontalno strukturno nasilje.
Odsutnost strukturalnog nasilja Galtung definira kao strukturalni mir, situaciju u kojoj
sloboda zamjenjuje represiju, iskorištavanje sa ravnopravnosti, integracijom umjesto
segmentacije, solidarnosti a ne fragmentiranjem i sudjelovanjem umjesto
marginaliziranosti".

Tipologija strukturalnog nasilja može se sažeti prema Galtung, koji je napravio

uz pomoć četiri klase osnovnih ljudskih potreba. Ove četiri klase su potreba za
preživljavanjem, te poricanje ove potrebe znači smrt, potreba za sigurnost, potrebe
vezane za identitet, poricanje tih potreba znači otuđenje i potrebu za slobodom,
poricanje ove potrebe je represija. To nas dovodi do osam vrsta nasiljaš što je prikazano
na slici ispod.

Tabela 3: Tipologija nasilja u vezi s ispunjavanjem osnovnih ljudskih potreba

Potreba za Potreba za Potreba za

Fiziološke
slobodom
Opstanakom potrebe identitetom
Direktno Sankcije, Desocializacija, Represija,
nasilje Ubijanje opsada, resocializacija, isključenost iz
Bijeda drugorazredni društva
Državljani
Strukturno Eksploatacija A Eksploatacija B Penetracija, Marginalizacija,

nasilje (jaka) (slaba) Segmentacija Fragmentacija

Sam Galtung kaže da je riječ o antropocentričnoj tipologiji, dodajući peti stup,

koji bi mogao biti povezan s prirodom. Ekološka ravnoteža odgovara zbiru sve četiri
klase ljudskih potreba, ako nema ekološke ravnoteže, govorimo o ekološkoj degradaciji,

48
to jest ljudskoj razgradnji. Eksplotacija je arhetipske nasilne strukture, ali to znači da
neki od procesa interakcije dobivaju puno više od drugih. Oni koji dobiju više Galtunga
naziva se ,,topdogs“, oni koji dobivaju manje nazivaju se ,,underdogs‘‘.

Ako zbog karaktera interakcije ljudi umiru, onda možemo govoriti o

eksploataciji tipa A, odnosno snažnoj eksplotaciji s teškim posljedicama. Eksplotacija
tipa B, se još naziva i slaba eksploatacija a ukazuje na stanje u kojem su ljudi gurnuti u
stanje trajne bijede, što obično uključuje i neuhranjenost i bolest. Razlozi zbog kojih
ljudi umiru su različiti. U trećem svijetu to je uglavnom zbog slabog imunološkog
sistema, u razvijenom svijetu, također izbjegnutim i prebrzim zbog kardiovaskularnih
bolesti, malignih tumora. Sve se to događa unutar složenih struktura, na kraju dugih
uzročnih krugova i lanaca. Nasilna struktura ostavlja tragove ne samo na ljudskom
tijelu, ona također utiče i na um i duh. Penetracija, segmentacija, marginalizacija i
fragmentacija mogu biti dio eksploatacije, ali mogu biti samostalni procesi koji jačaju
strukturalne komponente. Ova četiri postupka djeluju na takav način da ometaju
izgradnju zajedničke svijesti i sprečavaju mobilizaciju, tj. dva uvjeta koji su neophodni
za borbu protiv eksplatacije. Penetracija znači ugrađivanje nadređenih u podređene, u
kombinaciji s procesom segmentacije, što podređenom daje samo ograničen pogled na
stanje stvari i time sprečava izgradnju zajedničke svijesti. Marginalizacija, držanje
podčinjenih izvan, a fragmentacija je proces koji drži podčinjene razdvojenim što
spriječava ispunjenje drugog uslova. Na taj način centar periferne jedinice spriječava
mobilizaciju, što znači da se slabe zemlje bore s izolacijom, ovisnošću i poslušnošću.
Osnovna suprotnost u takvom sukobu jest vertikalna struktura, represija (sloboda) u
političkom smislu i eksploatacija u ekonomskom smislu. Takve represivne /
eksploatacijske strukture podržavaju i drugi oblici strukturalnog nasilja, poput
penetracije i segmentacije, koji sprečavaju izgradnju zajedničke svijesti i fragmentaciju
i marginalizaciju koja sprečava organizaciju onih koji su ispod njega.

Kako spriječiti formiranje ili kako riješiti sukob u kojem postoji strukturalno
nasilje? Galtung nalazi rješenje u Gandhinoj teoriji, njegov model rješavanja
strukturalnog sukoba ima četiri koraka.

Prvi korak je konfrontacija, što znači odabir problema koji utjelovljuje cijeli
sukob. Drugi korak je borba koja se mora voditi nenasilnim sredstvima, mir se mora
postići mirnim sredstvima. Sukob se može riješiti samo ako su sve stranke uvjerene da
ne mogu prisiliti ostale stranke. Treći korak je razdvajanje, prekid s represorom i / ili

49
eksplotacijom. To je u suštini Gandhijeva ne-suradnja. Osnovna svrha ove faze je
izgradnja autonomije i sposobnost samoodlučivanja onih koji su ispod njega. To ih čini
manje potlačenim i iskorištenim, a onima na vrhu se daje jasna poruka da ne mogu
prevladati. Galtung također kaže da je to osnažavanje. Posljednji korak je ponovno
ujedinjavanje, razdvajanje ne može i ne bi trebalo biti dugoročni cilj. Dugoročni cilj
može biti samo horizontalna struktura u kojoj se poštuje ljudska prava, a ne represije,
jednakost, a ne eksploatacija, autonomija umjesto penetracije, integracija umjesto
segmentacije, solidarnost, a ne fragmentacija i sudjelovanje umjesto marginalizacije.
Faza razdvajanja je faza u kojoj se grade pozitivne strukture odozdo i faza agregacije
služi za izgradnju novih, sveobuhvatnih i nenasilnih struktura.

8. KULTURNO NASILJE

Galtung je bio svjestan višestrukog značenja pojma ,,kultura“. Prema

Galtungu ,,kultura je simbolički oblik ljudskog postojanja. Kultura se reprezentuje
simbolima, najčešće vizualni ili zvučni“. Galtung se nije zadovoljio da reproduktivni
karakter strukturalnog nasilja prepiše nepoznatoj interlogici, on pokušava razotkriti ovu
logiku. Naknadno integriše faktor kulture u svoj koncept nasilja te smatra da je našao
prikladnu teorijsku osnovu. Uz pojam kulturnog nasilja Galtung dovršava (nakon
definisanja strukturnog nasilja) svoj pojam nasilja. Za njega je posebno važan odnos
između strukturnog i kulturnog nasilja te navodi: „Postoji koordinacija između
strukturalnih i kulturnih faza. Struktura zahtijeva kulturu legitimizacije, kultura je
strukturalni akt samog sebe.”

Uvođenjem pojma kulturnog nasilja nadograđen je i pojam mira. Mir obuhvaća

odsustvo direktnog, strukturnog i kulturnog nasilja: MIR = Direktan mir + strukturni
mir + kulturni mir. Kroz svoju legitimirajuću funkciju, koncept kulturnog nasilja dobija
istaknuto mjesto unutar tipologije nasilja i mira. Pod kulturnim nasiljem Galtung
podrazumijeva sve one aspekte kulture, simboličke sfere naše egzistencije, a tu spadaju
religija i ideologija, jezik i umjetnost, empirijske i formalne nauke koje mogu da se
koriste da se opravda ili legitimiše direktno i strukturno nasilje. Pojam kulturnog nasilja
istražava sve one mehanizme koji čine da se direktno i strukturno nasilje doživljava kao
legitimno. Kulturno nasilje je supstrat iz kojeg druga dva mogu izvući svoje hranjive
materije. Prema Galtungu kulturalno nasilje funkcioniše, tako što uspijeva da moralnu
obojenost nekog problematičnog događaja mijenja sa pogrešno na ispravno, to jest

50
prihvatljivo, tako da društvo taj događaj ne percepira kao nasilje. Kultura nas huška,
opominje, uči, zatupljuje tako da represiju i eksplotaciju vidimo kao normalne i
prirodne ili ih uopšte ne vidimo. Kulturno nasilje ulazi u kolektivnu svijest preko
religije, ideologije, jezika i umjetnosti, formalnih i empirijskih nauka. Preko navedenih
medija kulturno nasilje se dugoročno reproducira te postaje društveno prihvatljivo.

Nacionalizam je prema Galtungu najbolji prikaz ideologije. Konstruiše se oštra

razlika koja uvećava, čak uzdiže vrijednosti ‘’JA’’, a umanjuje, čak srozava, vrijednosti
drugoga što je polazna tačka za kulturno nasilje. U društvenu svijest nacionalizam se
usađuje preko snažnih simbola ,,zvijezde, križevi i polumjeseci, zastave himne i vojne
parade, svuda prisutni potreti vođa, vatreni govori i plakati. Iako postoji određena
simetrija između tri vrste nasilja postoje i suštinske razlike, koje se tiču njihove
vremenske dimenzije. Direktno nasilje je događaj, strukturno nasilje proces, sa
usponima i padovima. Kulturno nasilje je konstanta ,,trajno stanje“. Tri vrste nasilja se
različito prostiru kroz vrijeme, kao primjer Galtung upoređuje nasilje sa teorijom
zemljotresa kao događaja, kretanja tektonskih ploča kao proces i rascjepa kao trajno
stanje.

8.1. Kulturno nasilje kroz šest dimenzija kulture

Galtung dijeli kulturu na šest dimenzija: religija i ideologija, jezik i umjetnost,

emipirijske i formlane nauke.

1. Kulturna dimenzija religija

U svojoj analizi kulturne dimenzije religije Galtung se prvobitno osvrće na

monoteističke religije (judaizam, kršćanstvo i islam) te naglašava razliku između
transcedentnog boga, koji je izvan nas, i imanentnog boga koji je u nama. Kao
potencijal za nasilje u religijama prema Galtungu predstavlja ideja o ,,istočnom grijehu“
koja može biti izuzetno pogodna za kontrolisanje ljudi. Kao drugu nasilnu komponentu
Johan Galtung navodi podjelu između ,,dobrog“ ( Bog) i ,,lošeg“ ( Sotona). Od Boga
izabrani idu u Raj/Nebo, dok drugi neizabrani idu u Pakao/Prokletstvo. U tom slučaju
izabrani narod može različite životne uvjete, bijeda i bogatstvo, tumačiti kao božije
znakove. Tradicionalno izabrani su bili svećenstvo, aristokrati te ako su uspješni
kapitalisti, dok su niže klase i siromašni također bili izabrani ali nakon smrti.

2. Kulturna dimenzija ideologija

51
 Johan Galtung smatra da ideologija može biti potencijalni nasljednik religije,
nakon što je sekularizacija oslabila uticaj religije. Kao nasljednik religije tako postaje
politička ideologija, a kao nasljednik Boga moderna država, te da će ideologija ispoljiti
iste karakterne osobine kao njihovi predhodnici. Nacionalizam preuzima vjersku ideju
izabranog naroda i sam odlučuje tko pripada naciji, dok ostali mogu biti progonjeni
unutar nacionalne države (npr. romi u mnogim zemljama svijeta ) ili se vodi rat protiv
drugih država.

3. Kulturna dimenzija jezik

Jezici koji u svojoj osnovi imaju latinski vokabular, kao što su talijanski,
španski, francuski kao i moderni Engleski, ali ne i oni sa germanskom osnovom čine
žene nevidljivima korištenjem riječi za muški rod za cijelu ljudsko vrstu. U tom
kontekstu može biti važan zahtjev za izjednačavanje muškog načina pisanja sa ženskim.
U tom smjeru u posljednjih nekoliko godina, mnogo se toga dogodilo. Barem na nekim
Sveučilištima se traži i prakticira rodno neutralan pravopis.

4. Kulturna dimenzija umjetnost

Kao primjer kulturnog nasilja umjetnosti Johan Galtung navodi primjere iz

slikarstva. Slike Ežana Delakroa ( Eugene Delacroix) ,,Sardanaplava smrt“ i Henri
Regnaulta ( Anri Regnoa ) ,,Pogubljenje bez suđenja“ prema Galtungu predstavljaju
orijentalni despotizam u atmosferi sexa i nasilja. Slike poput ovih još uvijek oblikuju
maštu mnogih Europljana na ljude koji žive u „orijentalnim”, to jest arapskim, turskim i
drugim zemljama.

5. Kulturna dimenzija empirijske nauke

Primjer kulturnog nasilja u emprijskim naukama jeste ekonomija. Neoklasične

ekonomije, sa svojom teorijom ,,komparativne prednosti“ koju je postavio Dejvid
Rikardo (David Ricardo), navodi da se svaka zemlja mora specijalizirati u proizvodima
koji toj zemlji daju komparativnu prednost što se tiče faktora proizvodnje. U praksi to
znači da zemlje koje su bogatije sirovinama i imaju nekvalifikovanu radnu snagu treba
da izvoze sirovine, dok zemlje koje imaju kapital i tehnologiju, kvalifikovane radnike i
naučnike, treba da ih obrađuju. Galtung ukazuje na napravednu međunarodnu podjelu
rada, kulturno nasilje u obliku neoklasične teorije, koja je pod pritiskom zahtijevana od
međunarodnih zajednica, omogućava strukturno nasilje među zemljama i unutar

52
zemalja. Johan Glatung: ‘’Ukratko, ovaj zakon je dio kulturnog nasilja sadržan u samoj
srži ekonomije.’’

6. Kulturna dimenzija formalne nauke

Galtung naziva određene elemente matematike kao potencijalne izvore nasilnog

ponašanja. Ako se matematika posmatra kao formalna igra sa jednim osnovnim
pravilom: ,,ili – ili“ što znači da nas matematika disciplinuje u pravcu jednog posebnog
načina mišljenja koje je kompatibilan sa crnobijelim pogledom na svijet koji je daleko
od toga da bude adekvatan model za izuzetno dijalektičku ljudsku, društvenu i svjetsku
realnost. Ovdje dolazi do izražaja neoklasična ekonomska teorija, koja se temelji na
matematičkim formulama, i „eksternalijama” koja u svojim analizama troškova ignorira
faktore poput degradacije okoliša i negativnog uticaja na ljude.

8.2. Primjeri kulturnog nasilja

Kao primjer kulturnog nasilja u jeziku austrijski politolog i istraživač mira

Wofgang Ditrich navodi primjer država koje su u svojim počecima težili ka
standardizaciji jezika. Kao primjer Ditrich navodi Reconquista „Castellano“ kao
jedini ,,ispravni“ jezik koji koriste ljudi u Španiji, ovaj problem je posebno prisutan u
regijama Baskije i Katalonije.

Drugi primjeri kulturnog nasilja uključuju i druge znanstvene discipline.

Wolfgang Dietrich opisuje pokazatelje kulturnog nasilja u muzici.

Hans Saner navodi primjer kulturnog nasilja u nastavi biologije. Sanner opisuje
metode nastave kao potencijalno opasne, kako fizički tako i psihički, ipak se ovakva
vrsta nastave smatra kao ,,priznati interakcijski – sistem“. U nastavi biologije mogu se
pronaći primjeri koji ukazuju na nadmoćnost muškog spola, što može kod nekih učenika
dovesti do određenih pogleda na svijet.

Werner Wintersteiner identificira još jedno važno polje u kulturnom nasilju, ono
u spolnim odnosima. Dieter Kinkelbur spominje pozitivne uticaje Johan Galtungove
teze o ulozi ženskog pokret mira, ali je kritizirao nedostatak brige Johan Galtunga o
kategorijama rodnih i patrijarhalnih struktura. Jan Brousek identifikuje ,,kulturnu
dimenziju“ patrijahata kao izvor kulturnog nasilja. ,,Patrijahat je paradni primjer
kulturno legitimiranog, strukturno prihvatljivog, često prakticiranog direktnog nasilja.

53
Jan Brousek navodi i druge primjere oblika kulturnog nasilja u obliku patrijarhata, oni
su obično uzeti u kulturnoj sferi religije.

8.3. Dvostruki koncept kulture

Prije nego što opišem potencijale i nedostatke teorije kulturnog nasilja, potrebno
je da se pobliže pojasni Galtungovo shvaćanje kulture. Istraživanje Galtungovih
kulturno teoretskih razmatranja stvara temelje za daljnje argumente. Galtungova teorija
kulture temelji se na dvostrukom konceptu kulture. S jedne strane, Galtung definira
kulturu kao rezultat subjektivno-interpretativnih postignuća, a sa druge kao
konfiguraciju nad-subjektivnih simboličkih struktura. Kako bi bolje objasnio ovu
dvostruku kulturno-teorijsku orijentaciju, Galtung razlikuje između dubinske i
površinske kulture.

 "Mi ovdje bojimo sa uistinu širokim kistom, karakterističnim makro-kulturama

na najopsežnijoj razini, dubinske kulture. Međutim, tu je razina površinske
kulture, a kulturno nasilje se također nalazi na ovoj razini. Oboje bi nam trebali
pružiti široku osnovu za pokazivanje implikacija koje tražimo u smislu rata i
mira, sukoba i razvoja".

Kulturnim područjima se prepisuju različiti izvori te ih Galtung različito

teoretizira. Kako bih što bolje razjasnio teorijske osnove iz Galtungovih kulturnih
teorijskih razmatranja, čini mi se korisnim navesti Reckwitzovu konceptualnu
diferencijaciju. On razlikuje "tekstualne" i "mentalističke" teorije kulture. Glavna
razlika između ove dvije teorijske pozicije je prema Reckwitzu da „tekstualni” pristup
simboličnog poretka nastaje kao rezultat diskurzivnih praksi, a mentalni pristup se
odnosi na intelektualno-kognitivne strukture nekog kolektiva. Za razliku od
mentalističkih pristupa, tekstualni pristupi se ne dešavaju unutar ljudskog uma, već u
"vanjskom": u simbolima, diskursima, komunikaciji ili u tekstu. To rezultira
diferenciranim pozicioniranjem kultura. Prva teorijska perspektiva koja prema Clifford
Geertz obuhvaća sve one pristupe koji kulturu i društvene aktivnosti shvaća kao
„kultura kao tekst“ („culture as text“). Geertzov fokus je na analizi simbola, a središnji
interes je pitanje ,,kako simboli oblikuju percepciju, osjećaj, razmišljanje i daju
značenje društvenom životu“. Geertz ovdje razumije kulturu kao mrežu društveno
definiranih struktura značenja, koje ljudi proizvode samostalno i u kojima su inače
uključeni. Kultura nije sfera koja je odvojena od društvenog života: ”Kultura je javna“.
Ansambl kulturno simboličkih informacija pruža orijentaciju ljudima u svom
54
svakodnevnom djelovanju. Simbolički konstrukt stvarnosti ovisi o kontinuiranim
ažuriranjem simboličkih i diskurzivnih formacija. Budući da kultura ovisi o artikulaciji i
komunikaciji, kultura se može čitati kao tekst. Za Geertza ne postoje kulturni fenomeni
koji određuju ljudsko ponašanje izvan simboličkih oblika. Galtung slijedi, tekstualno-
kulturno razumijevanje kada govori o površinskoj kulturi. Za Galtunga, kultura je
simbolički aspekt ljudskog postojanja. Kultura je predstavljena simbolima, obično
optičkim ili akustičnim, koji su organizirani dijakronijski ili sinkrono. Ono što
podrazumijeva pod zastupanjem kroz simbole Galtung objašnjava: “Svi artefakti u
muzeju pripadaju površinskoj kulturi”. Dittrich i Hölscher naglašavaju da je za
Galtunga kultura predstavljena simbolima vidljiva. Što znači da se pojam kulture ovdje
odnosi na društvenim procjenama i značenjima znakova i simbola u svakodnevnim
interakcijama, prije svega jezikom, ali i neverbalnim ponašanjem i simboličkim
djelovanjem.

Karakteristike površinske kulture su podložne snažnim promjenama.

Pristupačnija je ljudskoj kreativnosti i postoji mogućnost njene preobrazbe i novog
stvaranja. Na razini površinske kulture, kulturni elementi su više izloženi društvenim
sukobima. Ovdje se bore različiti (znanstveni) sistemi za prevlast. Međutim, površinska
kultura ili "tekstualistički" pristup imaju samo podređenu ulogu u okviru teorije
kulturnog nasilja. Ipak, naglašava da društvenim znanostima uveliko pomaže tekstualna
analiza razvijena u književnim znanostima, podučavajući kako prikazati neizgovorene
podtekstove, subtekstove i kontekste u pokušaju razumijevanja bilo kojeg teksta.

Tokom svog rada Galtung je mnogo radio na makro-povijesti pojedinačne priče.

Kako bi pokazali stalnost kulturnog nasilja, moraju se razmotriti korijeni korijena, to
jest kulturno genetički kod koji proizvodi kulturne elemente i koji se reproducira kroz
njih. Površno ispitivanje diskursa ili simbola je važno, ali nikako dovoljno.

Galtung navodi :

 „ Zainteresirani smo više za podsvjesne aspekte, duboke tekstove, jer su ideje

postale neobuzdane navike, potisnute ili tako trivijalne, prirodne/normalne da
dublji tekstovi nisu vrijedni artikuliranja, previše očigledno“.

Činjenica da je kolektivna podsvijest tako očigledna i trivijalna da se čak i ne

artikuliše znači da se kulturni sadržaji ni na koji način ne artikuliše kako bi bili
društveno učinkoviti. Ovdje dolazi do izražaja Galtungovih kategorija duboke kulture

55
naspram jezično-diskurzivno vezanoj površinskoj kulturi. Kako bi izložio nasilne
potencijale kulture, Galtung predlaže alternativni kulturno-teorijski pristup. Međutim,
postoji još jedan pristup, a to je istražiti supstrat dubinske kulture, kojih može biti
nekoliko. Istraživanje kulturnog genetskog koda je središnji element njegovog
razmatranja teorija mira, mentalistički-strukturalistički pristup postaje još istaknutiji u
njegovom radu.

8.4. Teorija dubinske kulture

Galtungova teorija dubinske kulture nadahnuta je psihoanalitičkom teorijom

Sigmunda Freuda i socio-psihološkim pristupima Carl-Gustav Junga. Galtungov pristup
pokušava kombinirati Jungovski naglasak arhetipova (civilizacijski kod za privatni i
javni prostor) sa Freudovim naglaskom na ranu implantaciju superogona. Ono što
Galtunga posebno zanima je ideja pojedinca (Freud) ili kolektivne podsvijesti (Jung),
koju on uključuje u svoj kulturno-teorijski koncept. Sukladno tome, Galtung definira
pojam dubinske kulture kao "kolektivnu podsvjesnu ideju onoga što čini normalnu i
prirodnu stvarnost. Budući da su zajedničke i očigledne, one nisu nužno svjesne. Ovaj
kolektivni program se sastoji od kolektivno podijeljenih i podsvjesnih predrasuda koji
uključuje mrežu ideja o tome šta je istina, šta dobro ili loše, ispravo ili pogrešno, lijepo
ili ružno, sveto ili zlo.

Teorija duboke kulture opisuje dublje komponente kulture, koje su na društvenoj

razini institucionalizirane i koje internaliziraju pojedinci. Usađivanje kulturnih
elemenata u individualnu i kolektivnu podsvijest Galtung identificira kao socijal-
antropološku osnovnu konstantu:

 ,,Polazište je da u ljudskom organizmu postoji manjak instinkta, stalna potreba

za djelovanjem i nemogućnost odlučivanja o svakom trenutku kao da je to prvi
put. Mora postojati nešto poput programiranja, automatizma koji zaobilazi
individualnu svijest.

Koristeći se psihološkim teorijama, Galtung sada tvrdi da psihičke i društveno-

kolektivne razine utiču jedna na drugu. Priroda duboke kulture ima značajan uticaj na
formiranje ljudskog uma i obrnuto.

 ,,Društva su uspostavljena u okviru tih kodeksa, kao i svijet koji se sastoji od tih
društava, kao i naš odnos prema prirodi i transpersonalnom, a da ne spominjemo

56
 našu kognitivnu percepciju koja se projicira u našim mislima, jeziku i našim
postupcima”.

Duboki kulturni elementi nesvjesno kontroliraju ljudske postupke i oblikuju

njihovu osobnost.

8.5. Galtungov prijedlog za smanjenje kulturnog nasilja

Ukoliko pratimo Galtungove teorije kulture i civilizacije, mogao bi se steći

dojam da je ljudsko ponašanje preodređeno dubokim kulturnim kodom i da su ljudi
vječno robovi vlastitog kulturnog nasilja. Mnoge Galtungove izjave ga svrstaju kao
kasnog predstavnika kulturnog determinizma. I doista, kozmologije su izrazito otporne
na promjene, jer sadrže pretpostavke koje su toliko duboke u kolektivnoj podsvijesti a
koje je teško otkriti, a kamoli iskorijeniti. Sljedeća Galtungova izjava također pojačava
ovaj dojam:

 ,,Čini se da je promjena kulturnog genetskog koda jednako teška kao mijenjanje

biološkog genetskog koda. Ali ne samo to, kulturna tehnika koja je sposobna
promjeniti kulturne kodove, ako je to moguće, predstavljat će oblik nasilja koji
bi se mogao pokazati problematičnim kao i genetski inženjering.

Osim toga, duboke kulturološke nasilne dispozicije imaju različitu kvalitetu od

nasilnih funkcija površinske kulture. Jedno od najvažnijih pitanja u mirovnim
istraživanjima je da li se civilizacija može mijenjati. Ne u površnom smislu, već u
smislu mijenjanja njihovih kodova i transformacija njihovih kozmologija. Znamo da se
civilizacije mijenjaju, u smislu da možemo dublje aspekte, kozmologiju, smatrati kao
promijenjenu. No takve su promjene rezultat mnogobrojnih povijesnih okolnosti, a ne
namjernog planiranja.

Galtung jasno odbacuje aktivnu i kreativnu promjenu genetskog kulturnog koda

i namjernog planiranja društvenih aktera. Prema Galtungu kozmologije, kao i genetski
kodovi, imaju veliku otpornost na promjene, ali one ipak nisu statične ni monolitne.
Promjene u kozmologiji nisu isključene, ali nisu uzrokovane svjesnim aktivnostima
društvenih aktera. Prvi korak na putu ka smanjenju kulturnog nasilja jest analiza razine
kulturnog nasilja integriranog u kozmologiju. Cilj je obaviti arheologiju ,,duboke
kulture” ili ,,ekspedicije u kolektivnu podsvijest”. Ovdje bi se trebali otkriti ključni
kulturni čimbenici kulturnog nasilja. Uspjeh ovog napora ovisi o sposobnosti da se
podsvijest dovede na svjetlost dana.
57
  ,,Ako uspijemo postati svjesni podsvijesnog, moći ćemo se osloboditi
dugotrajnog strukturnog i direktnog nasilja. Možda ćemo tada jasnije vidjeti
kako suvremena zapadnjačka ekonomija djeluje. Isto vrijedi i za uobičajene
analize sukoba i sigurnosti: mnogo toga nije ništa više od razvoja kolektivnih i
podsvjesnih preduvjeta koji nikad nisu bili podvrgnuti ozbiljnoj istrazi”.

Središnje sredstvo za što intenzivnije poticanje svijesti o dubokim kulturnim

elementima kulture nasilja jeste među-civilizacijski dijalog. Pomoću interkulturalnih
dijaloga može se optimizirati proces samospoznaje.

 ,,Za mene, kozmologija civilizacije je ista kao i ljudska ličnost. Znači osobine
koje imaju neku nepromijenjenu, određenu trajnost, što ne znači da ne možemo
promijeniti osobnost ili kozmologiju. To je vrlo, vrlo teško. Ljudi nisu nužno
svjesni svoje ličnosti. Drugi je obično bolje vide. Isto važi i za civilizaciju.
Većinu onoga što znam o zapadnoj civilizaciji vidio sam izvana”.

Galtung je optimističan i smatra da se razina svijesti o nesvjesnim, nasilnim,

dubokim i kulturnim aspektima može podići duboka kultura nije deterministička, osim
ako ostane podsvijesna. Naš duh je u stanju da se reprogramira. U principu, za Galtunga
je dubinska kultura prepoznatljiva i odražava se u različitim razinama. Svaki čovjek ima
priliku da otkrije svoje kulturne odrednice. Mirovni stručnjaci mogu pomoći u tom
procesu.

 ,,Rad istraživača mira i mirovnih aktivista sada je usredotočen na pronalaženje

načina i sredstava za dešifriranje tih programa ili kodova i na taj način ih učiniti
dostupnim sukobljenim stranama uključenih u sukob. Ideologije, uvjerenja i
sistemi vjerovanja su oni mediji, preko kojih podsvjesni otisci dolaze na
površinu i stoga se mogu analizirati i mijenjati”.

Ipak, prepoznavanje potencijala kulturnog nasilja je samo pola puta. Krajnji cilj
svih napora je prevladavanje kulturnog nasilja. Nasilne kulture moraju biti zamijenjene
mirovnim kulturama koje bi delegitimirale nasilje. Ključna riječ u ovom kontekstu je
,,zamijenjena”. Budući da Galtung teorijski isključuje aktivnu i namjernu promjenu
kulturno genetskog koda, jedina održiva opcija za ostvarenje kulture mira je koristiti
,,mekše” sadržaje koji već postoje u civilizaciji.

58
 8.6. Potencijali i nedostatci teorije kulturnog nasilja

Nakon teorijskog razmatranja koncepta kulturnog nasilja treba se osvrnuti na

kritičku raspravu koncepta kulturnog nasilja. Galtungov pojam kulturnog nasilja je u
mirovno znanstvenim diskursima imao velikog odjeka, koji polazi od
bezkompromisnog prihvaćanja, pokušaja konstruktivnog rješavanja slabosti pojma te do
potpunog odbacivanja. Klaus Ottomeyer sugerira da se dvije dimenzije nasilja trebaju
shvatiti u „kritično-hermeneutičkom smislu” više kao apstraktne, koje se odvijaju u
svijetu iskustva. Švicarac Hans Saner prihvaća Johan Galtungov pojam kulturnog
nasilja te ga dalje razvija. Nadovezujući se na Johan Galtungovu dimenziju
strukturalnog nasilja Hans Saner razvija teoriju simboličkog nasilja. Galtungov pojam
kulturnog nasilja u dimenziji umjetnosti može se izjednačiti sa Sanerovim pojmom
,,estetski siboličkog nasilja“, iako Saner razlikuje između ,,čistog“ i ,,svrhovitog“
estetsko simboličkog nasilja. Također, Saner se osvrće i na kulturnu dimenziju
ideologija. On naglašava da ideologija ni u kom slučaju nije nenasilna, u njoj se nalaze
mehanizmi koji se baziraju na ,,ili - ili“ dogmi. O kulturnoj dimezniji religija, Saner,
kao i Galtung, zastupa mišljenje da se u njoj nalazi ,,gnijezdo“ direktnog, strukturnog i
simboličkog nasilja. Pokušaji da se sa jednim oblikom nasilja ograniče, druga dva su
osuđeni na propast, u konačnici, nasilje nasiljem se ne može spriječiti.

Mnoge teorije obično ne uspijevaju prikazati demokratsku sklonost nasilju kao

problem koji je inherentan demokratiji. Na ovom mjestu se Galtungova teorija
kulturnog nasilja pokazuje kao osobito produktivna. Teorija kulturnog nasilja otkriva ili
barem ukazuje na nasilne strane kulture. Tako je Galtung usmjerio pozornost istraživača
mira na prethodno zanemarene veze. Prikazujući kulturu kao faktor koji proizvodi
nasilje, Galtung može nadvladati središnji nedostatak liberalne teorijske formacije, koja
se očituje kao ,,genetsko sljepilo“ naspram kulturnih fenomena. Prema tome, Galtung
naglašava da bi ,,pacifizam mogao ovisiti o drugim varijablama, kao npr. od dubokih
kultura (ekspanzionizama, bsingularizama, univerzalizama) koji nadilaze
demokraciju/nedemokratsku analizu.

Sve u svemu, Galtungova teorija kulturnog nasilja je istraživačima mira

usmjerila pozornost na potpuno nove aspekte kao što su:

 Pomoću teorije kulturnog nasilja (kao i strukturalnog nasilja) moguće je

prikazati da postoji nasilje tamo gdje nema rata odnosno gdje postoji mir.

59
  Teorija kulturnog nasilja otkriva doprinos kulture prema nasilju i ratu. Dok su do
sada teorije civilizacije, kulturu smatrale kao suprotnost rata, Galtungova teorija
stvara sasvim novu perspektivu. Kultura nije dobra niti loša, ona sadrži oba
navedena aspekta.

 Studija kulture također omogućuje povećanu kritiku određenih kultura.

9. TROUGAO DIREKTNO, STRUKTURALNO I KULTURNO NASILJE

Kao što je već navedeno direktno, strukturno i kulturno nasilje su međusobno
ovisni. Za bolju ilustraciju nasilja Galtung koristi geometrijski oblik trokuta, ili kako ga
naziva model- sante leda prikazano na slici ispod.

Slika 10: Trokut nasilja Johan Galtung (Galtung 2004)

U ovoj slici trokuta samo vrh (direktno nasilje) je vidljivi dio. Nasilje može da
počne u bilo kom uglu trougla direktno-strukturno-kulturno nasilje i da se lako prenese
do drugih uglova. Kada su u osnovi trougla ugao „direktnog“ i ugao „strukturnog
nasilja“, kulturno nasilje se vidi kao legitimizator i jednog i drugog. Ako se trougao
postavi na ugao „direktnog nasilja“, dobija se slika strukturnog i kulturnog nasilja kao
izvora direktnog nasilja. Trougao uvijek ostaje trougao, ali slika koja se stvara može biti
različita i svih šest položaja trougla pokreću priče koje su donekle različite, ali ih sve
treba ispričati. Direktno nasilje je događaj, strukturno nasilje je proces, sa usponima i
padovima, kulturno nasilje je konstanta, trajno stanje.

60
 9.1. Transcedent: filozofija mira

Johan Galtung smatra da jezgru transcedent teorije čine nenasilje, kreativnost i

empatija, odnosno sposobnost da se ljudi postave u položaj drugih ljudi čak i onda kada
su u međusobnom sukobu. Galtung empatiju vidi u dvostrukom smislu: ,,kako bih se
osjećao da sam na njegovom mjestu” prema Galtungu predstavlja ,,jeftinu verziju”.
Empatija prema Galtungu glasi ,,kako se bi se oni osjećali da su na vašem mjestu”. To
uključuje negativne osjećaje kao što su frustracije, agresivnosti, koje mogu nastati zbog
neuspjeha ostvarenja postavljenog cilja. Isto tako mogu nastati znakovi nade i onda
kada se postigne mali napredak u procesu transformacije sukoba. Nenasilje je u procesu
transformacije sukoba važno, kako bi se dobro poznata paradigma „nasilje stvara više
nasilja” prevazišla. Ponašanje aktera se treba svesti na ,,nenasilne akcije”. Nenasilje se u
ljudima karakterizira uglavnom kao ,,osjećaj odbojnosti” prema nasilju. Treći preduvjet
za konstruktivnu transformaciju sukoba jeste kreativnost, odnosno altenativni način
prevladavanja postojećih proturječnosti u sukobu. Čini se da je kreativnost ključ za
uspješnu transformaciju konflikta. U jednoj fusnoti Galtung navodi klasični pedagoški
primjer svoje hipoteze: „Vi ste na Južnom polu, a naređeno vam je da krenete dalje, ali
vam je zabranjeno da idete na sjever. Mainstream razmišljanje vas ostavlja u spoznaji da
svaki korak vodi prema sjeveru, što bi vas dovelo do zastoja. Kreativna razmišljanja,
mogu pomoći da preskočite prepreke”.

Johan Galtung i Fumiko Nišimura osnovali su Transcedent (što znači ,,ide

dalje“) 1993. godine kao mrežu za izgradnju i razvoj mira, sa članovima koji su
znanstvenici i praktičari. Transcendent metodu odlikuje mogućnost primjene na
različitim nivoima sukoba: počevši od mirko-konflikata, uključujući intrapersonalne
sukobe, preko mezo sukoba unutar društva, makro sukobe, među kojima su sukobi
između država i nacija, sve do mega sukoba koji obuhvaćaju regije i kulture, te njihove
odnose jedni s drugima. Osim direktnog nasilja, Transcend metoda obuhvaća i dvije
preostale dimenzije strukturno i kulturno nasilje. Johan Galtung navodi da Transcent-
metoda svoje ideje crpi iz sljedećih izvora: „Transcend je liberalna, tako što ohrabruje
malim koracima, marksistička jer razvija transcendenciju i dijalektiku kontradikcije,
budistički tako što zadovoljavanje ljudskih potreba postavlja kao svoju osnovnu
smjernicu”. Nešto kraće rečeno transcendencija se još može nazvati i kreativna
transformacija sukoba.

61
 9.2. Odnos između direknog nasilja, strukturalnog nasilja i kulturnog nasilja

Studije nasilja rješavaju dva pitanja:

 upotrebu nasilja i
 legitimnost korištenja nasilja.

Direktno nasilje i strukturalno nasilje mogu biti povezani sa stvarnom

upotrebom nasilja, to su vrste nasilja koje koristimo za postizanje nekih ciljeva, a
kulturno nasilje je vrsta nasilja koje koristimo kako bismo legitimirali upotrebu
direknog i strukturalnog nasilja. S pojmom kulturnog nasilja razumijemo sve one
aspekte kulture, simboličke sfere našeg postojanja, koje predstavljaju religija i
ideologija, jezik i umjetnost, empirijska i formalna znanost koja se može koristiti za
opravdanje ili legitimiranje direktnog i strukturalnog nasilja. To su aspekti, fragmenti
kulture i cijelih kultura. Proučavanje kulturnog nasilja naglasilo je kako je djelovanje
strukturalnog nasilja legitimirano i tako prihvaćeno u društvu. Temeljna razlika između
tri vrste nasilja je vremenski karakter, direktno nasilje je događaj, strukturalno nasilje je
proces s usponima i padovima, a kulturno nasilje je konstanta, ostaje praktički
nepromijenjeno tijekom duljih vremenskih razdoblja što je razumljivo s obzirom na
sporu preobrazbu same kulture. Iz ovog proizilazi Galtungova teorija slojeva nasilja
koju on koristi kao paradigmu za stvaranje različitih hipoteza. Na dnu postoji kulturno
nasilje koje postojano teče kroz vrijeme, ono je supstrat iz koje druge vrste nasilja
izvlače hranjive tvari. Slijedeći sloj čini strukturno nasilje u svom ritmičkom kretanju.
Obrasci eksplotacije se grade, troše i ruše pod zaštitom penetracije i segmentacije koje
spriječavaju izgradnju svijesti, kao fragmentiranjem i marginalizacijom koje sprečavaju
organizaciju ugroženih protiv eksploatacije i represije. Na vrhu je sloj direktnog nasilja
s cijelim spektrom djelovanja pojedinaca protiv drugih pojedinaca i drugih oblika života
i prirode.

62
Tabela 4: Oblici strukturnoga nasilja i strukturnoga mira

Oblici strukturnoga nasilja Oblici strukturnog pozitivnpg miru

Politično strukturno nasilje – represija Sloboda
Ekonomsko strukturno nasilje – eksploatacija Jednakost
Strukturna penetracija Dialog
Strukturna segmentacija Integracija
Strukturna fragmentacija Solidarnost
Strukturna marginalizacija Participacija
Horizontalno strukturno nasilje Više beta struktura a manje alfa struktura
Nasilje počinje od kulturnog nasilja, zatim nastaje strukturalno nasilje i na kraju
imamo direktno nasilje. Galtung to naziva trougao nasilja. Nasilje može početi u bilo
kojem kutu trokuta i lako prolazi u druga dva kuta. Takav trougao nasilja ima svoju
suprotnost, tj. trougao mira, gdje je kulturni mir simbioza između strukturnog mira sa
pravednim odnosima između različitih partnera i direktnim mirom s djelima saradnje i
prijateljstva. Takav trokut mira može bit održan jedino sa istovremenim radom u sva tri
kuta, promjena u jednom kutu ne dovodi do automatske promjene u druga dva kuta.

KN

DN SN

KN – kulturno nasilje

SN – strukturno nasilje

DN – direktno nasilje

Trougao nasilja može započeti sa kulturnim nasiljem, kako je prikazano na slici

9. Kultura nas uči da shvaćamo eksploataciju i represiju kao nešto normalno i prirodno,
ili ih uopšte ne vidimo. Tada može doći do izbijanja direktnog nasilja od strane onih
koji su ispod da se riješe i izađu iz strukturnog kaveza.

63
 U većini slučajeva, uobičajena kriminalna aktivnost u izvjesnoj mjeri predstavlja
pokušaj podređenih da izađu, da preraspodjele bogatstvo, da se osvete ili nečiji pokušaj
da ostane ili postane nadređen izvlačeći iz strukture koliko god može. Obe vrste nasilja
direktno i strukturno nasilje, ugrožavaju ljudske potrebe. Ako se to dogodi brzo i
iznenada možemo govoriti o traumi, a ako se desi nekoj grupi ili kolektivu možemo
govoriti o (kolektivnoj) traumi. Jedna reakcija na ovo stanje je osjećaj bespomoćnosti,
moralna kapitulacija, a druga izbijanje direktnog nasilja. Povlašteni preferiraju prvu
reakciju, u njihovim očima to znači upravljanje, a ne drugo, što znači probleme,
anarhiju, a možda pad i zamjenu. Jedan od najvažnijih oblika kulturnog nasilja također
je tendencija elita da optužuju žrtve strukturnog i direktnog nasilja (koje bacaju prvi
kamen) kao agresora.

KN KN – uvjerava nas da eksplotacija i

represija nisu loše

SN – proces eksploatacije i represije

DN ST DN - revolucionarno nasilje
deprivilegiranih, kako bi se riješili
strukturnog nasilje i nasilje povlašteni
za održavanje njihovih položaja;
Slika 11: Trougao nasilja KN – SN – DN

Trougao nasilja također može započeti direktnim nasiljem (slika 10). Galtung
ovdje spominje primjer ropstva. Afrikance su zarobljavali, tjerali ih preko Atlantika da
rade kao robovi, milioni njih su ubijeni u tom procesu, u Africi, na brodovima, u
Amerikama. To masovno direktno nasilje se vjekovima gomila i taloži u opće
strukturno nasilje, u kojem su bijelci nadređeni gospodari, a crnci podređeni robovi,
stvarajući i reproducirajući masovno kulturno nasilje sveprisutnih rasističkih ideja. S
vremenom se zaboravlja na direktno nasilje i ropstvo, ali diskriminacija ostaje kao oblik
strukturalnog nasilja i predrasude kao kulturno nasilje.

Krug nasilja također može početi s strukturnim nasiljem (slika 11). Sistem
socijalne diferencijacije, uslijed neravnomjerne raspodjele resursa, polako poprima
vertikalne karakteristike, a te društvene činjenice će onda zahtijevati društvene akcije,
koje bi ih održavale, kao i kulturno nasilje, kako bi ih opravdalo - generalizacija
materijalističke (strukturne) marksističke teorije.

64
 SN –vertikalna struktura s nejednakom
razmjenom

DN – akcije koje pokušavaju očuvati

ovakvo stanje

KN - pokušaj opravdavanja struktura i

nasiljnih djelovanja

Slika 12: Trougao nasilja SN – DN – KN

Galtung smatra da postoji potencijal direktnog i strukturalnog nasilja u čovjeku,

a postoji i potencijal za direktni i strukturni mir. Najvažniji argument protiv biološkog
determinizma koji postulira instinkt ljudske prirode u agresivnosti i dominaciji je sličan
zahtjevu za hranom i seksualnošću, a velika je varijabilnost u stupnjevima agresije i
dominacije u različitim društvima. Ljudi traže hranu i seks u svim vanjskim uvjetima, a
agresija i dominacija pokazuju velike fluktuacije. Ove fluktuacije temelje se na
kontekstu situacije, koja, naravno, uključuje strukturne i kulturne uvjete. Početak
agresije i dominacije može biti prisutan, ovisi o vanjskim uvjetima hoće li se razviti i do
koje će se mjere razviti. Zadatak mirovnih studija je definirati te uvjete i pokušati ih
mijenjati ili ukloniti, a znanje o konceptima strukture i kulture može dati veliki doprinos
tome.

Također bih istaknuo Galtunovu sistematizaciju mirovnih studija i studija

sukoba.

65
Tabela 5: Sistematizacija mirovnih studija i studija sukoba: neki primjeri područja
obrazovanja,društva, kulture
N - priroda; P - pojedinac; D -društvo; S - svijet; K - kultura; Č - vrijeme

Direktno nasilje Pozitivni mir

N: opstanak najačih N: uzajamna pomoć suradnja

P: Nasilje prema sebi, samoubojstvo P: razvijanje osobnosti
D: nasilje u društvu D: nenasilno oslobođenje
S: geografija rata; genocid S: alternativna obrana
K: kulturocid K: kulturna osvještenost
Č: prošlost i budućnost nasilja, rat Č: prošlost i budućnost mira

Strukturalno nasilje Struktorni ( pozitivni ) mir

N: ekocid N: ekološki mir

P: Psihopatologija P: Međusobni mir
D: patriarhijat, rasizam, D: razvoj, jednakost, pravičnost
S: imperijalizam, trgovina S: mirovne regije;
K: kulturni imperijalizam K: kulturni suživot
Č: prošlost i budućnost eksploatacije Č: trajnost gore navedenih

Kulturno nasilje Kultura mira

Religija: transcendentalna Religija: ujedinjuje
Pravo: narušavanje ljudskih prava Pravo: demokracija, ljudska prava
Ideologija: univerzalistička, singularistička Ideologija: partikularni, pluralistička
Jezik: seksist, rasistički Jezik: humanistički
Umjetnost: patriotizam, patrijarhija Umjetnost: humanistička
Znanost I: Zapadna logika? Znanost I: Daoizam? Budizam?
Znanost II: Uništavanje života Znanost II: Razvoj života
Mediji: vojno izvješćivanje Mediji: izvješćivanje o miru

Već smo rekli da nasilje može započeti u bilo kojem kutu trokuta nasilja, a
potom se prebaciti na druge strane. Ako je nasilna struktura institucionalizirana, a
nasilna kultura internalizirana, tada izravno nasilje postaje institucionalizirano.

66
 Krajnji cilj, međutim, svakako je kultura mira i nenasilja. Boulding o kulturi
mira kaže da to nije samo odsutnost rata, već trajni proces nenasilnog rješavanja sukoba
i stvaranja institucija koje zadovoljavaju potrebe svih članova. UNESCO-ov projekat
izgradnje mira 1995. godine pod nazivom Kultura mira temelji se na šest sastavnica:

Vertikalni slučaj Horizontalni slučaj

Eksploatacija Pravičnost

Zavisnost Autonomija

   

Fragmentacija Solidarnost
 

   

Marginalizacija
Sudjelovanje

     

9.3. Kritika pojma strukturalnog nasilja

Proširenje pojma sukoba za dimneziju strukturnog nasilja dijelom je bilo

praćeno žestokom kritikom. U sljedećem odjeljku želim prikazati glavne kritke na
pojam strukturnog nasilja. Pojam strukturnog nasilja je na sliku nekih zemalja prvog
svijeta pokazao određene pukotine. Dok su do sada smatrane kao izvor bogatstva te

67
smatrane kao ,,razvijene“, od sad su prema Galtungovom pojmu strukturnog nasilja
prikazane nasilne i neprijateljske crte u vanjskoj politici.

Kada je Galtung govorio o strukturama iznenađujuće je malo spominjao rat. Iako

se Galtung smatra začetnikom mirovnih studija, njegov pojam ,,strukturnog nasilja“ je
malo doprinio pri educiranju o uzrocima rata. Kritičari navaode da upravo istraživači
mira nemaju znanja o ratu i kao razlog navode da su istraživači mira zbog terminoloških
definicija rano izgubili rat iz svog fokusa istraživanja. Dok se zapravo pojam
strukturnog nasilja prvobitni i ne odnosi na rat, ili na primjer, oružani sukob između
država ili sukob nedržavnih aktera, nego na nepravdu i nejednakost unutar sistema.

Nakon 1960-te godine pojavljuju se lijevo orijentisane grupe koje se počinju

suprostavljati konzervativnim stavovima, te se solidarišu prema njihovom mišljenju
izrabljenim ljudima trećeg svijeta i bore se protiv prevladajućeg kolonijalizma. Iako je
veći dio ove generacije bio ne-nasilan, bilo je i nekih, koji su kao njihovi idoli
Ernesto ,,Che“ Guevara i drugi, borci za oslobođenje, pokušavali svoje ciljeve ostvariti
nasilnim putem. Najpoznatiji primjer je sukob između RAF ( frakcija crvene armije) i
Njemačke državne vlasti. Članovi ,,RAF-a“ (većinom mladi ljudi) danas označeni
kao ,,teroristi“, borili su se protiv ,,ekspolotacije“ ljudi iz trećeg svijeta, tvrdili su da
odgovor protiv dominantnih vladajućih struktura može biti samo protu-nasilje. Kritika
uglavnom političara jeste da pojam ,,strukturno nasilje“ služi kao legitimizator nasilja
takvih grupa. Sam Johan Galtung postavlja pitanje da li (pogrešno) solidarisanje sa
žrtvama strukturnog nasilja dovodi do odobravanja direktnog nasilja, njegova prva teza
glasi: ,,direktno nasilje može biti dovoljno da se ukloni strukturno nasilje“. Navedena
teza je u negativu s obzirom na otklanjane strukture. Jer one osobe koje navodno
predstavljaju strukturu nakon eliminacije bile bi odmah zamijenjene drugom. ‘‘Direkno
nasilje je potrebno kako bi otklonili strukturno nasilje“ - glasi druga teza, koju Galtung
ponovo odbija. Galtung navodi da je kredo njegovih aktivnosti i istraživanja načelo
nenasilja.

Druga kritika strukturalnog nasilja je u vezi s njegovim nedostatkom

operacionalizacije, ili jednostavno izraženo, kako strukturalno nasilje mjeriti.
Matematičar Johan Galtung i istraživač PRIA Tord Höivik, razvijali su matematičke
formule kako bi bili u stanju da izmjere direktno i strukturno nasilje. Hans Saner smatra
da je Galtungov pojam strukturalnog nasilja nedovoljo opisan: ,,U stvarnosti on ima tek

68
analizu vertikalne, asimetrične moći – sistema, gdje su prikazane podvrste strukturalnog
nasilja, a koje bi se mogle nazvati deontološkim“.

9.4. Transcedencija - osnovni dijagram

Postići transcendenciju u sukoba, predstavlja samo jedan od pet mogućih

rješenja, a daleko je od toga da bude postignut u svakom sukobu. Johan Galtung se
prilikom rješavanja sukoba koristi (pojednostavljenim) osnovnim dijagramom. Na x i y–
osi se nalaze dva nespojiva cilja kao i pet mogućih ishoda koji su prikazani na sljedećoj
slici.

Slika 13: Galtungov osnovni dijagram (dva donekle pojednostavljena nekompatibilna

cilja „Obzir” i „Iskrenosti” Galtung 2007)

Dvije ekstremne pozicije sukobljenih strana se u uobičajenim znanstvenim

krugovima još nazivaju teza i antiteza. Rezultat [5] je željeni ishod u transcedenciji
sukoba. Rezultati [1] i [2] se odnose na potpuno ispunjene jednog cilja i potpunog
negiranja drugog cilja. Ova dva rezultata su prilikom rješavanja sukoba nepoželjna.
Rezultat [3] znači obostrano povlačenje i odgoda rješenja sukoba. Rezultat [4] Johan
Galtung naziva kao transcedencijom postignut kompromis: kompromis neće zadovoljiti
niti jednu od sukobljenih strana, a to nezadovoljstvo će još dovoljno često slaviti Johan
Galtung. Rezultat [5] je konačno „Transcedencija, ključ za transformaciju u
Transcedenc- Metodi”.

69
 Rezultati [1] i [2] su u procesu rješavanja sukoba nepoželjni. Takozvana
„dijagonala mira” sastoji se od ostalih mogućih ishoda [3], [4] i [5]. Ovisno o situaciji
sukoba, rezultat [5] se može pokazati kao nemoguć zadatak. Onda rezultati [3] i [4]
ostaju kao realni ishodi za transformaciju sukoba. Ovdje, međutim, pozornost treba
obratiti na oblik sukoba, na primjer, prilikom ukidanja ropstva ne može biti
kompromisa, ovdje rješenje mora biti „dramatična promjena u socijalnoj strukturi”.

9.5. Pozitivna i negativna transcendencija

Ovisno o situaciji, može se pokazati da je „negativna transcendencija” za daljni

razvoj transformacije sukoba bolja od „pozitivne transcendencije”. Razlika između
negativne i pozitivne transcedencije jeste da negativna transcendencija odbacuje
početne (legitimne) ciljeve sukobljenih strana, dok pozitivna transcendencija zadržava
ciljeve te ih pokušava na kreativan način spojiti. Zadatak istraživača mira jeste da
pronađu one strane koje su spremne na mirno rješenje sukoba: ,,Iza svake tačke na
mirovnoj dijagonali su više ili manje svjesni stavovi iza kojih stoje stranke, koje će se
mobilizirati ako im se da malo više uvjerenja da ono što napola kažu i napola misle
može donijeti trajno rješenje, te da bi nakon napornog rada mogli biti prihvaćeni od
strane većine sudionika. Prema Galtungu kreativnost koja je ključ u sukobu jeste
jednakost koja je ključna za mir.

Jednakost u svojim raznim oblicima (pred zakonom, i td.) ima lijepo svojstvo da
je već ugrađena i u ,,dijagonali mira” [3]+[4]+[5] a isključena iz [1] i [2]. Međutim,
rezultati dijagonale mira ne znače uvijek konstruktivna dugoročna rješenja, jer postoje
uvijek i drugi faktori u sukobu. Prilikom obrade ciljeva pojedinih strana u sukobu,
važno je razlikovati „nelegitimne” i „legitimne” ciljeve: važnu ulogu predstavljaju
osnovne potrebe preživljavanje, blagostanje, identitet i sloboda, te njihov međusobni
odnos između legitimnih i nelegitimnih ciljeva. Ukoliko su pojedini ciljevi stranke u
sukobu usmjereni protiv jednog ili više osnovnih potreba druge stranke u sukobu, onda
te ciljeve možemo smatrati nelegitimnim. Osnovni zadatak transcedent metode jeste
pretvaranje nelegitimnih ciljeva u legitimne ciljeve.

Krajnji cilj je ispunjenje Galtungovih osnovnih ljudskih potreba za sve strane

koje sudjeluju u sukobu. Prilikom transformacije sukoba, pozornost treba obratiti na
vremensku perspektivu sukoba jer transformacija tj. transcendencija sukoba u
sadašnjosti može biti na štetu budućnosti, što je aspekt koji igra važnu ulogu, posebice u
pogledu održivosti.
70
 9.6. Trancedent - Kultura dijaloga

Središnje mjesto u konceptu transcendenta zauzima dijalog ili bolje rečeno puno
dijaloga. Kultura dijaloga se razlikuje od kulture rasprave u smislu da je rasprava borba
- dvoboj sa verbalnim oružjem, gdje se pokušava sa riječima i dokazima naškoditi ili
diskreditirati argumente suprotne strane. Kulturu dijaloga se razlikuje od rasprave
utoliko što se strane u sukobu ne bore sa riječima jedni protiv drugih, nego rade zajedno
na rješavanju problema. U transcend - metodi dijalog nije samo između
glasnogovornika, već sa ljudima iz svih društvenih slojeva, između ljudi, koji imaju
različite koncepte prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jer prije svega mezo, makro i
mega sukobi utiču na mnoge ljude koji imaju različite ideje i uvjerenja o rukovanju sa
sukobima. Organiziacija malih dijalog-grupa, čiji se rezultati skupe u veliki „bazen
ideja”, koja koristi kreativni potencijal pogođenih osoba i daje im glas. Johan Galtung
napominje da kod praktičnog rada transcend - metode istraživač mira uvijek treba
formulirati svoje rečenice kao upitne rečenice, obratiti pozornost na govor tijela,
izbjegavati sve negativnosti i dijalog parovi bi trebali biti istog spola.

U početku, stranke bi se trebale odvojeno ispitati. Na početku svakog dijaloga, u

emocionalno nabijenom sukobu obično dominiraju ,,uskličnici” od strane sukobljenih
stranaka. Istraživač mira mora nastaviti sa svojim postavljanjem pitanja sve dok se ne
postignu prvi uspjesi, koji se manifestiraju tako što sukobljene strane prelaze sa
uskličnika na upitnike. Također na okruženje u kojem se odvija dijalog treba obratiti
pozornost. Stolove treba generalno izbjeći, a ako sa stolovima, onda na takav način da
su raspoređeni u polukrug, stolice ne treba postavljati frontalno već dijagonalno.

9.7. Trancedent - 4 faze

Transcend je strukturiran kao model od četiri faze:

1. Prva faza je razumijevanje ciljeva stranaka u sukobu.

2. Druga faza je prenošenje nelegitimnih ciljeva u legitimne ciljeve, sa
kriterijumima ispunjavanja osnovnih ljudskih potreba svih strana konflikta.

3. Treća faza se sastoji od izrade sveobuhvatne formule za održivo rješenje na

osnovu integracije ovih legitimnih ciljeva.
71
 4. Četvrta faza je proces (ponovnog) pomirenja.

Ako je došlo do nasilja u sukobu, proces transformacije je teži i mora se dopuniti

drugim elementima (četvrta faza). Proces pomirenja se mora pokrenuti, ovdje Johan
Galtung koristi modela Fredrik de Klerka i Nelson Mandele (Južna Afrika) na razini
makro – sukoba. Kako je već pomenuto tri su stuba svakog sukoba i to: stavovi,
ponašanje i protivrječnosti, tu još postoje i nesvjesni elementi. Pod uticajem podsvijesti
nije samo pojedinac, već cijeli kolektivi, društva, nacije su kroz određene povijesne
događaje pohranile u svoju kolektivnoj podsvijesti elemente koji mogu ometati
transformaciju sukoba. Johan Galtung definira kosmologiju kao kolektivne nesvjesne
ideje o tome šta čini normalnu i prirodnu stvarnost. Johan Galtung smatra da su u
mnogim sukobima na svakoj razini uključeni duboki kulturni aspekti što rješenju
sukoba stoji na putu. Svijest o postojanju duboke kulture, koja u proučavanju obično
dolazi sa bolnim nuspojavama, važan je preduvjet za konstruktivnu transformaciju
sukoba. Važan zadatak istraživača mira jeste ukazivanje na određene ,,duboke kulture”
sukobljenih strana. Ovdje dolaze do izražaja tri metode istraživanja kulturne i društvene
antropologije, naime promatranje, sudjelovanje i empatija. Kroz oprezne dijaloge
pokušavaju se razotkriti duboka kulturna pitanja. Proučavanje određenih himni, mitova,
legendi, imena ulica i drugih, odnosno simbola jednog naroda ili zajednica mogu
doprinijeti razumijevanju duboke kulture.

9.8. Transcedent - područje djelovanja

Transcend ima četiri glavna područja djelovanja: posredovanje u sukobima,

obrazovanje, informiranje i istraživanje.

1. Posredovanje uključuje posredovanje u sukobima, od osobnih do globalnih

razina, obavlja se preko odsjeka transcend službe za mir, koja je osnovana 2010.
godine, a koju Galtung prakticira već više od pet desetljeća.

2. Za obrazovanje i osposobljavanje, tu je sveučilište mira transcend (TPU) koji je

Galtung osnovao 2000-te godine, a koji nudi online tečaje na licu mjesta i na
mnogim mjestima širom svijeta. To je prvo globalno online sveučilište mira i
ima studenata na svim kontinentima. Sudionici su ne samo studenti, već i
stručnjaci koji žele unaprijediti svoje znanje i vještine. Galtung osobno predaje
online tečaje kao što su: tečaj mira i ekonomije, napredna prevencija sukoba i
napredne teorije mira, sa sudionicima iz cijelog svijeta. On je također čest gost
72
 profesor na mnogim sveučilištima širom svijeta. On fascinira svoju publiku sa
izvornim teorijama i sa mnogim konkretnim ilustracijama iz osobnog iskustva,
koje čine njegove teorije zanimljivim.

3. Za informisanje, tu je Transcend University Press (TUP), osnovan 2008. godine,

koji je do sada objavio 14 knjiga. Direktor koji priprema knjige za objavljivanje
je Dietrich Fischer. Transcend medijskih usluga (TMS), osnovana 2008. godine,
objavljuje svake sedmice nekoliko članaka koji se bave razvojem mira, uvodni
autor je Johan Galtung, urednik je Antonio Carlos de Silva Rosa. Članci su
primjeri "mirovnog novinarstva", a kojoj je naglasak na razumijevanju uzroka
sukoba i prijedlog rješenja, a ne tradicionalni „ratnog novinarstva“, koji je
ograničen na izvještavanje ,,koliko je ljudi ubijeno taj dan, i ko je 'pobjedio“.
Članci moraju zadovoljiti 5 kriterija, da budu: konstruktivni, jezgroviti,
konkretni, kreativni i suosjećajni.

4. Istraživanje je obavljeno od strane članova diljem svijeta, a koordiniran je

uglavnom na Galtungu institutu za teoriju mira u Grenzach (Njemačka), osnovan
je 2011. godine.

Prema Galtungu postoje četiri tradicionalna, ali nezadovoljavajuća načina

rješavanja sukoba između dvije strane:

1. A pobjeđuje, B gubi;
2. B pobjeđuje, A gubi;
3. rješenje je odgođeno jer ni A ni B ne osjećaju spremnost za prekid sukoba;
4. kompromis je postignut, koji ne zadovoljava ni A ni B.

Galtung pokušava prekinuti sa ova četiri nezadovoljavajuća načina rukovanja

sukoba u pronalaženju "petog načina", gdje A i B smatraju da su oni pobijedili. Metoda
također tvrdi kako se osnovne ljudske potrebe, kao što su preživljavanje, fizičko
blagostanje, sloboda i identitet moraju poštovati.

Johan Galtung i Fumiko Nišimura osnovali su Transcedent (što znači ide dalje)
1993. godine kao mrežu za izgradnju i razvoj mira, sa članovima koji su znanstvenici i
praktičari. Zahvaljujući Galtungovim naporima, postoji veliki broj programa
istraživanja mira na univerzitetima širom svijeta i rastući broj škola koji uče djecu kako
rješavati sukobe na konstruktivan način. Danas ima više od 500 članova u 70 zemalja

73
diljem svijeta. Samo u SAD postoji preko 500 programa istraživanja mira na školama i
univerzitetima. Galtung je uspješno posredovao između više od 150 sukoba širom
svijeta, njegov način posredovanja spriječio je mnoge sukobe i spasio ljudske živote.
Transcent je virtualna organizacija, komunikacija članova se uglavnom odvija putem e-
maila, prvi sastanak članova je bio 1999. godine u Engleskoj. 1996 godine Jon Ebersoke
tadašnji zaposlenik UN Disaster Management Training Program je naručio studij za
transformaciju sukoba. Galtung je napisao studij sa Transcend članovima. Sažetak od 44
stranice objavio je UN 1998. godine i do sada je preveden na dvanaest jezika, cijeli tekst
je objavljen 2000. godine i preveden je na sve jezika.

9.9. Kritike Transcend metode

O teoriji dubinske kulture može se reći da postoje prethodnici sličnih teorija,

npr. Jan Asmannova "kolektivna memorija" odnosno ,, kulturna memorija”, dok se i Jan
Assmann usmjeravo prema prethodnicima kao što je Aby Warburg ili Friedrich Niece.
Jan Brousek spominje Morton Germana kao predstavnika koji kritikuje Transcend
metodu. Kao što je Transcend metodologija usredotočena na duboko-kulturne aspekte u
sukobu, Morton smatra da bi bilo bolje baviti se vidljivim sukobima. Jan Brousek
primjećuje da ne bi imalo smisla zanemariti duboke kulturne aspekte sukoba. Na
području prevencije nasilja, npr. Günther Gugel vjeruje da kulturno nasilje sa svojim
pristupima i konceptima zanemaruje prevenciju nasilja. Najveća kritika Transcend
metode je usmjerena prema analizi određenih dubinskih kultura u sukobu. Kritika
Tobiasa Debiela je sljedeća: ,,Duboki kulturni pristup temelji se na spekulativnim
pretpostavkama i sklon je smanjiti društvenu složenost sukoba na samo jednog
,,nazivnika”.

10. JOHAN GALTUNGOV CGT I DMA SINDROM

Prije svega, prema Johan Galtungu, prilikom analize sukoba dolaze do izražaja
dva sindroma. Takozvani CGT - sindrom opisuje ideju da odabrani (Chosen) narod sa
slavnom (GLORIUS) prošlosti ili budućnosti u isto vrijeme pati od bezbroj trauma.
Johan Galtung smatra da se ovaj sindrom na individualnoj mikro razini očituje kao
duševna bolest narcisoidnosti ili paranoja. Na makro razini, ovaj sindrom može biti
svrstan jednostavano kao (pretjerani) patriotizam. Kao primjer za CGT sindrom jeste
politika države Izrael protiv arapskog okruženja unutar i izvan Izraela.

74
 Na primjeru Iraka, Galtung u povjesnoj analizi koja počinje od masakra u
Bagdadu 1258. godine, uzimajući u obzir beduinsku duboku kulturu, navodi sljedeće:
vojne pobjede u Iračkoj dubokoj kulturi su važan element. Dakle, očito je da je teorija
moći, u koju se SAD vojna strategija odvraćanja kroz masivnu vojnu (oružje)
superiornost, u suprotnosti sa iračkom dubokom kulturom za vojnom pobjedom.
Pokazati hrabrost u ratu, kako bi dobili čast i dostojanstvo, su u ovoj dubokoj kulturi
važni čimbenici, pa mnogi Iračani perspektivu destruktivnog asimetričnog rata
doživljavaju kao prihvatljivu.

Drugi sindrom DMA predstavlja dualizam, manihejizam i armagedon. Ovdje

kao primjer može koristiti fundamentalistički predstavnici (religije) koji zastupaju
apokaliptičnu verziju svoje vjere, koja se očituje u činjenici da oni sebe vide kao jedino
dobro, a sve strane u sukobu, kao čisto zlo. Suprotna strana je prikazana kao nečovječna
i odlučujuća bitka predstavlja jedini i posljednji korak za destruktivno rješavanje
sukoba. Ukoliko se nađu prestavnici istog sindroma u različitim međusobno
sukobljenim stranama, onda transformacija sukoba na tačkama [3], [4] i [5] dijagonale
mira nije moguća. Ciljevi druge strane u sukobu ne treba shvatiti jer su sami po sebi
smatrani kao zlo. Transcendencija nije moguća, jer odlučujuća bitka prema Johan
Galtungu predstavlja samu trascendenciju. Društvene podjele tj. pukotine u globalnom
društvu, prema Johan Galtungu obuhvataju kategorije spol, generacije, rase, klase,
nacija, teritorija (zemlju). Ekstremni oblici nasilne duboke strukture su, na primjer,
ropstvo i patrijarhat, i ti oblici nasilne duboke strukture krše osnovne potrebe, zbog toga
se mogu smatrati nezakonitim.

U svakom slučaju duboke strukture i duboke kulture mogu imatu dubokog

uticaja na ponašanja svakog čovjeka. Ovdje ponovo dolaze do izražaja četiri osnovne
potrebe: opstanak, blagostanje, identitet i sloboda. Niska ponašanja ponekad dolaze na
površinu kada osnovne potrebe nisu zadovoljne. Teorija sukoba Johana Galtunga
postavlja hipotezu da je veliki dio nasilja ukorijenjen u dubinama kulture, društva i
međuljudskog ponašanja, u kolektivnoj podsvijesti duboke kulture, dubinske strukture i
dubinske potrebe. Problem je ispitati jesu li, i u kojoj mjeri civilizacije, društva,
pojedinci - elite koje su uključene u sukob, u svom ponašanju, vrijednostima ili kulturi
sukoba oblikovani kolektivno podsvjesnim nasilnim obrascima. Čak ako se sukob s
najvećom transcedencijom transformiše tako da zadovoljava sve sukobljene strane,
Johan Galtung ipak ističe da je dobar sporazum samo onaj koji se može poništiti.

75
 11. GALTUNGOVA KULTURA MIRA

Elementi ,,empatija”, ,,nenasilje” i ,,kreativnost" su prema Johan Galtung

,,dobra” koja su za proces transformacije sukoba od temeljne važnosti. Za Johan
Galtunga se postavlja pitanje, gdje ova rijetka i važna ,,dobra” treba uzeti. Prema
Johanu Galtungu, ne postoji ,,savršena” kultura mira. Stvarnost svijeta određena je
sukobima, i ne rješavaju se svi konstruktivno i bez nasilja. Stoga razlikuje ,,potencijalnu
kulturu mira”, kulturu mira koja bi bila moguća u savršenom svijetu sa savršenim
ljudima i ,,savremenu / realnu kultura mira”, koja se provodi u stvarnosti. Ukoliko
nedostaje jedna od elemenata empatija, ne nasilje ili kreativnost prilikom rješavanja
sukoba onda konstruktivna transformacija više neće biti moguća. Kao primjer važnosti
interakcije sva tri elementa, jeste osoba Mohatma Gandhi i njegova uloga političkog
čelnika Indije prilikom podjele zemlje, Indije i Pakistana (i Bangladeša), nakon
britanske kolonijalne vlasti. Johan Galtung smatra Mohatmu Gandia kao svog učitelja
(iako ga nije poznavao osobno) i kao pionira politike ne nasilja, iz koje je Johan
Galtung donio svoje zaključke za svoj model transformacije sukoba i ,,ne nasilje” kao
jedno od tri elementa. Johan Galtung prepisuje politiku empatije i nenasilja Mohatme
Gandija, ali ta dva elementa nisu bila dovoljna da se pronađu kreativna rješenja za
separatizam Pakistana. Ekonomija (Indije) se urušila, europski načelo nacionalnosti kao
čistoće se provelo kroz etnička čišćenja na obe strane. Empatija + ne nasilje -
kreativnost = trajni granični sporovi i vojne intervencije/ratovi na obe strane (uglavnom
oko Kašmirske regije), sa Indijom kao drugom najmnogoljudnijom zemljom okrenutom
prema nestabilnom i nuklearno naoružanom Pakistanu.

11.1. Johan Galtungova analiza kosmologije (svjetskih civilizacija) -

Civilizacija - teoretska razmatranja u radu Johan Galtunga

Johan Galtung dijeli teoriju civilizacije na sukobe na makro i mega razini i

njihovim kosmologijama. Ovdje se “civilizacija” shvaća kao “makro-kultura”, proširena
u vremenu i prostoru koja dugo traje i koja obuhvata veliku teritoriju. Kulturu Galtung
opisuje kao simbolički aspekt položaja čovjeka, koji nam govori šta je istinito, a šta
neistinuto, šta je ispravno, a šta pogrešno, šta je lijepo a šta ružno. U fusnoti, Johan
Galtung također naglašava da pojam ”civilizacija” ne uključuje nikakve mjere procjene,
bez obzira na koji aspekt, npr. “bolje” ili “gore”. Pod kosmologijom se podrazumijevaju
kolektivne nesvjesne ideje o tome šta čini normalnu i prirodnu stvarnost. Budući da su
76
uobičajeni i očigledni, oni nisu nužno svjesni. Johan Galtung predstavlja šest civilizacija
za koje vjeruje da postoje:

1. Zapadna I, centrifugalna, u ekspanziji (grčko-rimska, moderna),

2. Zapadna II, Centripetalna, u kontrakciji (srednjovjekovna),

3. Indijska (Hindu),

4. Budička (budistička),

5. Sinitska (kineska),

6. Niponska (japanska).

Svaku od ovih šest predstavljenih civilizacija Johan Galtung ocjenjuje prema

šemi koja je podijeljena u šest dimenzija (prikazanu u tabeli broj 1). Te dimenzije su
sljedeći: Priroda, Ja, Društvo, Svijet, Vrijeme, Kultura. Svaku od navednih kulturnih
dimenzije Galtung zasebno razmata. Karakteristične značajke pojedine kozmologije u
odnosu na odgovarajuće prostore mogu se manifestirati u različitim oblicima.Ovdje se
ističe istaknuti položaj religije i uvjerenje da ,,organizacija vjere se ne može previše
razlikovati od organizacije društva“. Dakle, religija kao nositelj kozmologije je
središnja u prepoznavanju temeljnih među-civilizacijskih razlika. Stoga je civilizacija za
Galtunga obično sukladna vjerskoj zajednici. Galtung koristi termin ,,zapad“ pod kojim
podrazumjeva ,,područje obuhvaćeno semitsko-abrahamskim religijama (judaizam,
kršćanstvo, islam)“.Svaka kozmologija može imati različite karakteristike koje, ovisno
o kvaliteti, mogu biti opisane kao "tvrde" ili "meke". Na primjer, unutar kozmologije
,,Zapadna I“ postoje elementi ,,tvrdog“ individualizma koji je pod uticajem
protestantizma; istodobno, postoje uticajne struje ,,mekog“ kolektivizma koji se
manifestiraju u katoličanstvu i pravoslavlju.

Galtung objašnjava ovu činjenicu koristeći primjer zapadne civilizacije. U

zapadnom svijetu kontradiktorni duboki kulturni korijeni doveli su do pojave dviju
alternativnih kozmologija. Pod ,,Zapadna I“, Galtung podrazumijeva trenutno
dominantnu duboku kulturu, to jest modernu. Ona ima velike sličnosti sa grčko-
rimskom antičkom kozmologijom. Pod ,,Zapadnom II“, Galtung podrazumijeva
duboku kulturu koja je bila dominantna u srednjem vijeku. Vjerojatno najveća razlika
dubinske kulture ,,Zapadna II” naspram ,,Zapadne I” jeste ta što dubinsku kulturu
Zapadnu II karakterizira ,,mekša” i manje ekspanzivna osnovna orijentacija. Zanimljivo
77
je da, prema Galtungu Zapadna II, od kraja zapadnoga rimskog carstva pa do kraja
srednjeg vijeka, privremeno preuzima hegemonijski položaj nad Zapadnom I.

Na temelju normativnih razmatranja Galtung sumnja na tendenciju mira u

demokratskim oblicima vlasti. Za njega, je demokracija kompatibilna s korištenjem sile
u velikim razmjerima, što znači da ne samo (povremeno) vodi ratove, ona je i ratoborna.
Na temelju njegove kulturno-teoretske perspective, ovaj demokratski afinitet pripisuje
dubokim kulturnim kodeksima zapadne civilizacije. Dubinska kultura ove zapadne
kozmologije sadrži veliki potencijal za nasilje koji se izražava na manifestnoj razini
kulture i koji se koristi za opravdanje sve što je neopravdano. Općenito, Zapad
pokazuje toliko nasilnih značajki da cijela kultura počinje izgledati nasilno.

Najvažnija obilježja kosmologije Zapada I uključuju transcendentalizam,

monoteizam, univerzalizam, singularizam (valjanost monopola) i individualizam. Ove
ključne značajke se očituju u kozmologiji Zapada I kroz:

 Tri Abrahamske religije oblikovale su društvene subjekte ili regije s njihovim

transcendentnim monotetskim konceptima Boga i njihovim svjetovnim
nasljednicima, poput nacionalizma ili ideologije;

 S njihovim orijentiranim društvenim oblicima, koji nastoje formirati hijerarhiju,

na čijem vrhu stoji čovjek;

 S idejom izboranog u judaizmu, islamu, na Zapadu posebno u kršćanstvu o

univerzalnim vrijednostima, potencijalno stvara vrstizam, rasizam, klasnu
mržnu;

 s njihovom idejom dihotomije, koja percipira sebe kao dobro, a drugo kao zlo,
koji se nalaze u stalnoj borbi za odlučivanje.

Kao središnju komponentu kulturnog nasilja Galtung identificira u trajnom

suprotstavljanju Boga i Sotone, koja proizlazi iz Zapadnih vjerovanja.To je od velike
važnosti za Galtung jer ideja Boga i Sotone stvorila je pretpostavke za prijateljsko-
neprijateljske konstrukcije. Ideja Sotone stvara materijal za izgradnju neprijateljskih
slika. Međutim, potencijal zapadnog kulturnog nasilja ne proizilazi isključivo iz
dualističkih svjetonazora.

Drugi važan čimbenik je ,,ideja o izabranom narodu”. Svijest o odabranost se

temelji na monoteističkim strukturama vjerovanja koje u sebi nose pojam
78
ekskluzivnosti.Iz te kombinacije proizlazi uvjerenje da je ,,konkretna vjera ili konkretna
religija jedina istina (singularizam)” i da važi na svim mjestima i za sva vremena
(univerzalizam). Podržan temeljnim uvjerenjem u vlastitu nevinost i uvjerenjem u
principijelnu ispravnost vlastitih djela, nastaje duboko kulturni manifest koji ima za cilj
donijeti vlastitu superiornu ideju o redu u svijet. Drugim riječima, zapadnjačka
društvena kozmologija uključuje ideju mijenjanja drugih kozmologija.

U ideji izabranog, Galtung vidi bitnu osnovu kulturnog nasilja jer pruža (iako
nesvjesno) osnovu za legitimno korištenja sile kako bi se ispunila zadana Božja volja.
Općenito, težnja Zapada prema:

 ,,širenju, napredaku, izjednačavanje napretka sa ekspanzijom i na to gledati kao

normalno, okrutnost prema prirodi, željna za proširenju svoje periferije
osvajanjem drugih naroda, politički, vojno, gospodarski ili kulturalno potaknute
od strane zapadnih bogova kojima su odabrani narodi, ili svjetskim verzijama
kao što je nacionalizam”.

Analizom duboke kulturne zapadne civilizacije, Galtung prikazuje demokratski

afinitetet prema nasilju;

 ,,Najbrojnije ratne kulture na svijetu čini se da su judeo-kršćansko-islamski

nadahnute kulture, s vjerovanjem u izabranost, njihovu singularizmu (tvrdnju o
jednoj istini) i njihovu univerzalizmu. Također židovstvo-kršćanstvo potvrđuje i
kultura koja je nadahnuta demokracijom kroz kompetitivni individualizam.
Stoga dolazimo do zajedničkog kulturnog čimbenika koji povezuje demokraciju
sa nasiljem, a ne sa pacifizmom budističke civilizacije koja je manje
individualistična i stoga manje demokratizirana u zapadnom smislu“.

Galtung također navodi da :

 ,,Na demokratskoj strani, postoji spremnost slijediti poziv i pokušati usmjeriti

diktature na pravi put uz pomoć političkih i ekonomskih sankcija, a po potrebi i
vojnim sredstvima. Na takav rat se gleda kao dužnost a ne kao pravo. Nitko ga
ne vodi zbog sebičnih razloga, već da spasi druge zemlje od opasnih,
ekspanzionističkih diktatura. Drugi je razlog da žele pomoći ljudima koji pate od
takvih diktatura. Dakle, demokracije se bore protiv zlih diktatura i projiciraju na
njih svoju vlastitu represivnost i vlastiti ekspanzionizam“.

79
Zapadna Zapadna II Indska Budička Sintiska Niponska
I
PRIRODA
Ljudiizna Ljudi iznad Ljudi i osjetljiv Osjetlji život Ljudi nad Ljudi nad
d prirode, prirode, život iznad iznad neživog, prirodom, prirodom,
Mesožder Mesožderstvo neživog, Vegetarijasntvo Kombinacij Kombina
stvo Vegetarijanstv a cija
o
JA

Slab super Jak super-ego, Kombinovan Jak super- Kombinovan Jak super-
– ego, Slab ego super-ego, ego super-ego, ego
Jak ego Kombinovan Kombinova Kombinovan
Jak id id ego Slab ego ego Slab ego
Kombinovan Kombinovan
Kombinova
id id
Slab id n id
DRUŠTVO
Vertikalno Vertikalno Vertikalno Horizontalno Vertikalno Vertikalno
klasno i rodno kastinsko kombinov
klasno i sangh, ali kombinovan ano ali
indivdualističk irodno
rodno rodno o ali rodno rodno
o kolektivističko
kombinovan kolektivističk kombinovan kolektivist
Sklupovičvorov ičko
a o o o Mreža+sk
Čvorovi
Čvor+mreža Mreže Čvor+mreža upo
SVIJET
Tri djela: Mnogo Jedan dio: Mnogo Pet djelova: Tri djela:
Centar djelova: Jedinstvo- djelova: Zhong guo Nipon dai-
Periferija Svaki dio je ljudi Svaki dio je S,J,I,Z to-a
Zlo centar centar Resursija
Neograničen
Ograničeno Ograničen Ograničen Neograniče Neograniče
o
n n
VRIJEME

JA

Ograniče Ograničeno Neogranićen Neograničen Neograniče Neograničen

no o o no o
DRUŠTVO

80
 Ograničeno Ograničeno Ograničeno Neograničen Neograničeno Neograničen
o o
TRANSPERSONALNO
Transcedentno Trans.&iman Trans.& Imanentno Trans.& Trans.&
Jedan bog entno imanentno Nema Boga imanentno imanentno
Izabrani narod Jedan bog Više bogova Nema Sotone Nema Boga Jedan/ nema
Jedan sotona Izabrani Nema sotone Nema duše Nema sotone Boga
Jedna duša narod Mokša Nema duše Izabrani narod
Jedna duša
Vječni raj ili Jedan sotona Ponovno Spokoj Nema sotone
pakao jedna duša
Mokša rođenje Kombinovano Nema duše
Vječni raj ili Reinkanacija Spokoj
pako kombinovano
EPISTEMA
Atomistička Holistička Elektička Holistička Elektička Elektička
Deduktivna Deduktivna Elektička Dijalektička Elektička Elektička
bezprotivrječno bezprotivrječ Elektička Protivrječnosti Protivrječnosti Protivrječnosti
sti nosti

11.2. Budućnost istraživanja mira

U vrijeme prve faze istraživanja mira naučnici su bili opterećeni hladnoratnom

situacijom koja ih je prisiljavala da sve konflikte u međunarodnoj zajednici tumače
borbom između Istoka i Zapada. Zbog toga su zanemarili pojavu stvaranja velikog broja
socijalističkih zemalja, sve intenzivnije organiziranje i jačanje progresivnih snaga u
svijetu, formiranje novih nacionalnih jedinica koje ulažu veliki napor da postignu
savremeni nivo privrednog i kulturnog razvoja i da se ravnopravno uključe u svjetsku
zajednicu. Savremeni istraživači mira vide upravo u tim snagama šansu da istraživanje
mira dobije puno priznanje i ostvari postavljene ciljeve.
Većina istraživača mira smatra da bi bila potrebna odgovarajuća strategija koja
bi istraživanju mira omogućila da postane dio svakidašnjice. Takva bi se strategija
najbolje mogla ostvariti u procesu obrazovanja uz pomoć odgojitelja, učitelja i
nastavnika. Mir kao predmet nastave značio bi prenošenje rezultata proučavanja i
istraživanja mira na mlade generacije.
Proučavali bi se problemi i krizna područja današnjeg svijeta, da bi se shvatila
potreba za međunarodnim razumijevanjem i komuniciranjem putem knjiga i novina,
radioemisija i televizijskih emisija. Samo bi na takav način istraživanje mira moglo
pokazati konkretne rczultate u budućnosti.
Nije samo vrijeme nastanka nesvrtanosti i otpor hladnoratnoj situaciji ono što
politiku nesvrstanosti čini bliskom istraživanju mira. Djelujući u pravcu učvršćivanja
mira i međunarodne suradnje, nesvrstane zemlje odražavaju dvije vrste interesa, dva
najvažnija elementa pojma nesvrstanosti.

81
 Ako se podsjetimo definicije pozitivnog i negativnog mira, ustanovit ćemo da
postoji veza između dva osnovna elementa političke nesvrstanosti i pojmova pozitivan i
negativan mir. Negativni mir označava stanje bez rata i stoga se nesvrstanost u svojoj
antiblokovskoj komponenti poklapa s njim. S druge strane, nesvrstanost znači otvoren
poziv na otpor protiv kolonijalne dominacije i u toj se komponenti razilazi s definicijom
negativnog mira. ali se poklapa s idejom uništenja strukturnog nasilja u društvu.
Relacija između nesvrstanosti i pozitivnog mira očigledna je jer se nesvrstanost kao
preobražaj u odnosima među narodima, radi suradnje i integracije, slaže s definicijom
pozitivnog mira koja stavlja naglasak na harmonične i uravnotežene udnose u društvu.
Osim toga, tri osnovna cilja nesvrstanosti - mir, nezavisnost i razvitak društva -
predstavljaju i razrješenje najtežih svjetskih konflikata: sukoba između razvijenih i
zemalja u razvoju, između Istoka i Zapada, te između kolonijalizma i borbe za
nezavisnošću.

12. ZAKLJUČAK

Činjenica je da današnji međunarodni mir, iako predstavlja proklamirani cilj svih

državnika i vlada, nije rezultat statičnih snaga koje povezuju države, već posljedica
mrtve utrke i:nmeđu snaga koje ograničavaju rat i onih koje ga podstiču. lako kreatori
vanjske politike velikih sila, podcrtani vojno industrijskim kompleksom, i dalje drže
svijet u stanju straha od mogućeg sukoba, sve više dolazi do izražaja da je vanjska
politika briga svih ljudi, a ne vladajućih elita. Stvaranje novog, kvalitativno drugačijeg
mira treba da postane stvarni, a ne samo proklamirani zahtjev.
Čini nam se da nauka nikada nije imala tako značajan i konkretan zadatak u
rješavanju praktičnih i aktualnih problema svijeta kao što ga ima u stvaranju svjetskog

82
mira. Odmah na početku mora biti jasno da istraživanje mira, bez obzira na
sveobuhvatnost suvremene problematike, ima ograničeno djelovanje.
Kao prvo, još postoje mimoilaženja u stavu naučnika prema predmetu
istraživanja mira. Predmet istraživanja bitno se proširio u odnosu prema počecima
istraživanja mira. Najprije je to bilo samo proučavanje velikih vojno-političkih i
blokovskih problema, dok danas uključuje potpuno nova područja (glad, čovjekova
okolina, energija, obrazovanje u pravcu mira), što dokazuje da naučnici prate situaciju u
svijetu i reagiraju na vrijeme. Postoje jasno izražene tendencije da se pristupi
transdiciplinarnim istraživanjima koja bi trebala povezati istraživanja s raznih područja.
Aktivnosti bi se protezale od obrazovnih zadataka, preko stvaranja kadrova, a sve radi
realizacije mjera koje pridonose ostvarenju mira. S druge strane, ne možemo a da se ne
složimo s tvrdnjom da dolazi do preklapanja između predmeta istraživanja mira i nauke
o međunarodnim odnosima. Stoga smatramo da ne treba težiti strogom distanciranju
istraživanja mira od nauke o međunarodnim odnosima, jer nema mogućnosti da se tačno
ograniči predmet i područje islraživanja mira i zbog toga što svi navedeni svjetski
problemi spadaju u predmete proučavanja niza drugih društvenih nauka.
Drugo, istraživanje mira još je stvar izdvojenih grupa naučnika, pojam o kojem
se veoma malo zna i nauka koja se uglavnom svodi na međusobno uspoređivanje
radova. Sve ovo navodi na zaključak da je vjerovatno ispravno reći da se istraživanje
mira danas nalazi negdje između onog dijela društvene strukture u kojima je
koncentrisana moć naroda, s tim što je izgubila iluzije o saradnji s prvim, a nije naročito
sposobna da uspostavi kontakt s drugim. Zbog toga se mora potražiti dugotrajnije
rješenje, u vidu uvođenja nastave o miru, čime bi ideja mira postala svojina mladih
generacija, što bi u budućnosti ,možda moglo dati konkretne rezultate. Mišljenja smo da
akcije treba početi i prije uvođenja tako radikalne mjere kao što je uvođenje mira u
nastavu, i to putem publikacija, masovnih medija i organiziranih predavanja na
univerzitetima. Na taj bi se način veći broj ljudi mogao uključiti u donošenje
vanjskopolitičkih odluka.
Treće, ispunjavanje budućeg mira odgovarajućim sadržajem najteže je pitanje
pred kojim se nalaze istraživači mira. Tu postoje opasnosti ili da se mir poveže s
besmislinim parolama ili da se u njega projiciraju partikulističke vrijednosti, međusobno
u sukobu. Pravilno definiranje cilja, pravilne metode i akcije radi njegova postizanja
mogu svijet primaći ostvarljivom miru. Pri tome je jasno određeno mjesto naučnika u
ljudskom društvu kao stvaralaca duhovnih i materijalnih vrijednosli, što ujedno znači da

83
se istraživači mira moraju povezati preko nacionalnih granica i s vremenom postati
međunarodna grupa za vršenje pritiska.
Znači, istraživanje mira ima ograničeni domet ako ostane izolirana naučna
disciplina, ali ima i otvorene perspektive ako se svim snagama orijentira na rješavanje
gorućih svjetskih problema, ostvarujući tijesnu saradnju između teoretskih istraživanja
mira i konkretnih akcija progresivnih, miroljubivih snaga.

13. LITERATURA

1. Galtung, Dietrich Fischer 2013 ,,Johan Galtung Pioneer of peace research, str:
4

2. Poser (1992), S. 46.

3. Knjiga "Teorije i metode društvenih istraživanja" iz 1967. predstavlja

Galtungovu početnu sklonost pozitivnim znanstvenim idealima.

84
Popis slika

Slika 1 Johan Galtung 13

Slika 2 Johan G. na predavanju 14
Slika 3 Johan G. na simpoziju u St.Golenu 14
Slika 4 Zgrada sjedišta PRIA u Oslu 16
Slika 5 Pozitivni mir, negativni mir i rat 29
Slika 6 Prošireni pojmovi nasilja i mira 32
Slika 7 Trougao nasilja 34
Slika 8 Vir: Galtung 40
Slika 9 Harmonija i disharmonija interesa 46
Slika 10 Trokut nasilja Johan Galtunga 60
Slika 11 Trokut nasilja KN-SN-DN 64
Slika 12 Trokut nasilja SN-DN-KN 65
Slika 13 Galtungov osnovni dijagram 69

Popis tabela

Tabela 1 Tipologija osnovnog direktnog nasilja 42

Tabela 2 Vrste društava prilagođene prema Galtungu 43
Tabela 3 Tipologija nasilja 48
Tabela 4 Oblici strukturnog nasilja i mira 63
Tabela 5 Sistematizacija mirovnog studija i sukoba 66

85