DAVID BALDACCI

META

Prevela s engleskoga

Alica Bjeli Duduković

Treneru Ronu Axsellu

jer si tako dobar mentor i dobar prijatelj

 1. poglavlje

Ovdje je živjelo četiri stotine muškaraca, većina do kraja svog zemaljskog života.
A ostatak vječnosti provest će u paklu.
Zidovi su bili od debelog betona, a s unutrašnje strane prekriveni odvratnim grafitima koji
u svojoj kolektivnoj izopačenosti gotovo ništa nisu poštedjeli. I svake se godine sve više prljavih
grafita nakupljalo po zidovima, kao što se talog nakuplja u odvodnoj cijevi. Željezne šipke bile su
izgrebene i oštećene, ali još uvijek ih tukama nije bilo moguće slomiti. I prije su bježali odavde,
no nitko već više od trideset godina. Ljudi s vanjske strane zidova, koji su živjeli u okolici, nisu
bili ništa ljubazniji od onih s unutarnje strane.
A imali su više oružja.
Starac je imao još jedan žestoki napadaj kašlja i pljuvao je krv, što je bio jednak dokaz o
njegovom terminalnom stanju, kao i bilo kakva liječnička dijagnoza. Znao je da umire, jedino je
bilo pitanje kada. Međutim, morao je ustrajati. Ostalo mu je da nešto učini, a neće dobiti drugu
priliku za to.
Earl Fontaine bio je golem iako je nekad bio još krupniji. Tijelo mu se osušilo kad ga je
iznutra pojeo rak s metastazama. Lice mu je bilo jako naborano, uništeno vremenom, četirima
kutijama cigareta dnevno, lošom prehranom, ali prije svega gorkim osjećajem nepravde.
Koža mu je bila tanka i blijeda, od desetljeća provedenih na ovom mjestu do kojeg ne
dopire sunce.
Teško se pridignuo u svom krevetu, sjeo i pogledao ostale pripadnike ovog odjela. Bilo ih
je samo sedam i svi su bili u boljem stanju od njega. Možda će na nogama napustiti ovo mjesto.
On neće. No nasmiješio se unatoč svom strašnom stanju.
Još je jedan zatvorenik sa susjednog kreveta primijetio Earlov veseli izraz lica pa je
povikao: »Kojeg se ti vraga smiješ, Earle? Mogao bi podijeliti taj vic s nama.«
Earl je dopustio da se osmijeh lagano povuče s njegova širokog lica. To mu je uspjelo
iako su ga tako boljele kosti, kao da ih netko reže pilom s lomljivim oštricama. »Izlasku odavde,
Juniore«, rekao je Earl.
»Sranje«, odgovorio je drugi zatvorenik kojeg su među ovim zidovima zvali Junior, bez
ikakvog posebnog razloga. Silovao je i ubio pet žena u različitim okruzima, samo zato što su mu
se nesretnice našle na putu. Vlasti su se svojski trudile izliječiti njegovu trenutačnu bolest, samo
kako bi dočekao datum smaknuća za dva mjeseca.
Earl je kimnuo. »Odavde.«
»Kako?«
»U lijesu, Juniore, kao što će završiti i tvoja mršava guzica.« Earl se smijao dok je Junior
odmahnuo tresao glavom i okrenuo se kako bi mrzovoljno pogledao svoje cjevčice za infuziju.
Bile su slične onima kroz koje će teći smrtonosne kemikalije koje će okončati njegov život u
komori smrti u Alabami, Napokon je odvratio pogled, zatvorio oči i brzo zaspao kao da vježba za
najdublji od svih snova koji će uslijediti za dva mjeseca.
Earl je ponovno legao zveckajući lancem koji je bio pričvršćen za okov oko njegova
desnog zgloba, a ovaj je pak bio zakvačen za debelu, ali hrdavu željeznu alku pričvršćenu za zid.
»Ja odlazim«, urlao je. »Bolje pošaljite lovačke pse da me srede.« A onda je ponovno
dobio napadaj kašlja koji je trajao dok nije došao medicinski tehničar, dao mu vode, tabletu i
dobro ga potapšao po leđima. Zatim je pomogao Earlu da uspravnije sjedne.
On vjerojatno nije znao zašto je Earl završio u zatvoru, a vjerojatno ga ne bi bila briga i da
je znao. Svaki je zatvorenik u ovom golemom zatvoru počinio nešto toliko užasno i strašno da ni
jedan stražar niti radnik ovdje uopće nisu imali osjećaja za to.
»A sada se samo smiri, Earle«, rekao je tehničar. »Samo ćeš pogoršati stvar.«
Earl se smirio, naslonio na jastuk, a zatim je mirno promotrio tehničara. »Može li biti? Još
gore, mislim?«
Tehničar je slegnuo ramenima. »Pretpostavljam da sve može biti gore. A možda si trebao
o tome razmišljati prije nego što si završio na ovome mjestu.«
Fari je odlučno upitao: »Hej, mali, možeš li mi nabaviti dim? Samo stavi cigaretu među
moje prste i zapali. Neću nikome reći da si to napravio. Kunem se i sva ta sranja iako se ja Boga
ne bojim.«
Tehničar je problijedio pri samoj pomisli da učini tako nešto. »Ma da, možda da je 1970.
Pa priključen si na kisik, za ime Božje. To je eksplozivno, Earle, kao kad čuješ boom.«
Earl se nacerio pokazavši tako požutjele zube od kojih su mnogi poispadali. »Kvragu,
radije nek me raznese, nego da me ovo govno što raste u meni živa pojede.«
»A da? Ali mi ostali ne bismo na to pristali. Vidiš, to je problem kod većine ljudi, misle
samo na sebe.«
»Samo jednu cigaretu, mali. Volim Winston. Imaš Winston? To mi je posljednja želja.
Moraš to poštovati. Kao i moju posljednju večeru. Takav je prokleti zakon.« Zveckao je lancem.
»Zadnji dim. Moraš mi ga dat’.« Glasnije je zazveckao. »Daj mi.«
Tehničar je rekao: »Earle, umireš od karcinoma pluća. Pa, što misliš kako si ga dobio?
Evo ti mala pomoć. Zovu ih štapići za rak zbog prokleto dobrog razloga. Isuse, Marijo i Josipe! S
obzirom na to da si toliko glup, možeš zahvaliti dragom Bogu što si toliko dugo poživio.«
»Daj mi dim, ti mali gade!«
Tehničar je očito završio s Earlom. »Gledaj, moram se pobrinuti za puno pacijenata. Što
kažeš na to da nam ovo bude miran dan, ha starče? Ne želim biti primoran pozvati stražara.
Albert je trenutno na straži, a on nije poznat po svojoj nježnoj brizi. Dobit ćeš pendrekom po
glavi, bez obzira jesi li bolestan ili umireš, a on će zatim lagati u svom izvješću i nitko to neće
osporiti. Lik je strašan i boli ga don. Znaš to.«
Prije nego što se tehničar okrenuo, Earl je upitao: »Znaš li zašto sam ovdje?«
Tehničar se zlobno nasmiješio. »Da vidimo. Jer umireš, a savezna država Alabama ne želi
staviti nekoga poput tebe u sigurni hospicij iako za tvoje medicinske račune plaćaju hrpu
novaca?«
»Ne, ne govorim o ovom bolničkom odjelu. Govorim o zatvoru«, rekao je Earl dubokim,
promuklim glasom. »Daj mi još malo vode, hoćeš? Valjda mogu dobit’ vode na ovom vražjem
mjestu, zar ne?«
Tehničar mu je natočio čašu vode, a Earl ju je pohlepno iskapio, obrisao usta i rekao
poletno: »Završio sam iza rešetaka prije dvadeset godina. Prvo, samo na doživotnoj u federalnom
zatvoru. A onda su mi dali i smrtnu kaznu. Kurvini sinovi, odvjetnici. A država se domogla moje
guzice. FBI im je dopustio. Samo im je dopustio. Zar ja nemam prava? Kvragu, ništa ja nemam
ako oni to mogu napraviti. Kužiš o čemu ti govorim? Samo zato što sam je ubio. Imao sam dobar
krevet u federalnom zatvoru. A pogledaj me sada. Kladim se da sam dobio rak zbog ovog ovdje
mjesta. Znam da jesam. Od zraka. Srećom nikad nisam dobio ono sranje, AIDS.« Podignuo je
obrve i stišao glas. »Znaš da ovdje ima i takvih.«
»Uh, uh«, rekao je tehničar dok je na laptopu provjeravao povijest bolesti drugog
pacijenta. Laptop je bio na kolicima koja su imala zaključane ladice za čuvanje lijekova.
Earl je rekao: »To su dva desetljeća plus još gotovo dvije godine. Vraški puno vremena.«
»Da, dobra ti je matematika, Earle«, odsutno mu je odgovorio tehničar.
 »Prvi Bush je još uvijek bio na vlasti, ali ga je na izborima pobijedio onaj klinac iz
Arkansasa. Vidio sam na televiziji kad sam došao ovamo. Bilo je to 1992. Kako se ono zvao?
Kažu da je napola obojen.«
»Bili Clinton. I nije napola obojen. Samo je svirao saksofon i povremeno odlazio u
afro-američke crkve.«
»Tako je. On. Otada sam ovdje.«
»Meni je bilo sedam godina.«
»Molim?« zaurlao je Earl škiljeći ne bi li bolje vidio. Odsutno si je dodirivao trbuh koji ga
je bolio.
Tehničar je rekao: »Bilo mi je sedam kad je Clinton pobijedio na izborima. Mama i tata su
bili u sukobu. Oni su, naravno, bili republikanci, a on je bio klinac s juga. Mislim da su glasali za
njega, ali nisu htjeli priznati. Ionako nije bilo važno. Ipak je ovo Alabama. Kad ovdje pobijedi
liberal, tamo se pakao zamrzne. Jesam li u pravu?«
»Slatki dom, Alabama«, rekao je Earl potvrdno kimajući. »Živim ovdje već dugo. Imao
sam i obitelj ovdje. Ali ja sam iz Georgije, sinko. Ja sam breskva iz Georgije, kužiš? A ne
nikakav dečko iz Alabame.«
»OK.«
»Ali poslali su me u ovaj zatvor zbog onoga što sam napravio u Alabami.«
»Naravno da jesu. Makar tu nema neke razlike. Georgia, Alabama. Susjedi. Nije da su te
poslali gore u New York ili Massachusetts. Tamo je lošije, siguran sam sto posto.«
»Zbog toga što sam napravio«, rekao je Earl bez daha, još uvijek trljajući trbuh. »Ne
podnosim Zidove, obojene i katolike. A nije me baš briga ni za prezbiterijance.«
Tehničar ga je pogledao i šaljivim tonom rekao: »Prezbiterijance? Koji su ti vrag oni pak
učinili, Earle? To je kao da mrziš Amiše.«
»Skvičali su k’o svinje dok sam ih klao, kunem se Bogom da jesu. Uglavnom Zidovi i
obojeni.« Slegnuo je ramenima i plahtom obrisao znoj iznad obrva. »Pa, kvragu, istina je da
nikad nisam ubio ni jednog prezbiterijanca. Vidiš, oni se jednostavno ne ističu, ali da sam imao
priliku, ubio bih kojeg.« Osmijeh mu se produbio, sezao mu je do očiju. I u tom je pogledu bilo
vidljivo da je Earl Fontaine ubojica, unatoč starosti i bolesti. Još uvijek je bio ubojica. I bit će
ubojica dok ne umre, što se, prema mišljenju građana koji poštuju zakon, ne može dogoditi
dovoljno rano.
Tehničar je otključao ladicu na svojim kolicima i izvadio nekoliko lijekova. »Pa zašto bi
izašao i učinio tako nešto? Kladim se da tebi ti ljudi nisu napravili ništa nažao.«
Earl je iskašljao sekret i pljunuo ga u svoju šalicu. Smrknuto je rekao: »Oni su disali. A
meni je to dovoljno.«
»Vjerujem da si zato onda ovdje. Ali moraš to riješiti s Bogom, Earle. Svi su oni Božja
djeca. Moraš to riješiti. Uskoro ćeš ga vidjeti.«
Earl se smijao dok se nije počeo gušiti. Onda se smirio i njegove crte lica su se vratile u
uobičajeno stanje.
»Ljudi će mi doći u posjet.«
»Pa to je lijepo, Earle«, rekao je tehničar dok je zatvoreniku na susjednom krevetu davao
injekciju. »Obitelj?«
»Ne. Završio sam s ubijanjem obitelji.«
»Zašco si to napravio? Jesu li bili Židovi, prezbiterijanci ili obojeni?«
»Ljudi koji će mi doći u posjet«, rekao je Earl, »s njima još nisam završio, kužiš?«
»Uh, uh«, tehničar je provjerio monitor kod drugog pacijenta. »Dobro je što koristiš to
vrijeme koje ti je preostalo, starče. Sat otkucava svima nama, zapravo.«
 »Dolaze mi u posjet danas«, rekao je Earl. »Zabilježio sam si ovdje na zidu, vidi.«
Pokazao je prema betonskom zidu gdje je noktom otkinuo komadić boje. »Rekli su da će
me doći vidjeti za šest dana. Pa sam ovdje gore napravio šest crtica. Dobar sam s brojevima.
Mozak mi još radi.«
»Pa svakako ili pozdravi i od mene«, rekao je tehničar dok se udaljavao s kolicima.
Nešto kasnije, Earl je buljio u hodnik u kojem su se pojavila dva čovjeka. Na sebi su imali
crna odijela, bijele košulje i ulaštene cipele. Jedan je nosio naočale s crnim okvirima. Drugi je
izgledao kao da je tek maturirao. Obojica su držali Biblije, a lica su im imala nježan izraz, pun
poštovanja. Doimali su se ugledno, mirno i pošteno. A, zapravo, nisu bili ništa od toga.
Earl je uhvatio njihov pogled. »Dolaze me posjetiti«, promrmljao je, a osjeti su mu
odjednom postali oštriji no ikad. Još jednom je imao svrhu u životu. Bit će to netom prije smrti,
ali još uvijek je to bila svrha.
»Ubio sam svoju obitelj«, rekao je. Ali to nije bilo u potpunosti točno. Ubio je svoju ženu
i zakopao je u podrumu njihove kuće. Tijelo su pronašli tek nekoliko godina poslije. Zato je bio
ovdje i zato su ga osudili na smrt. Pretpostavljao je da je mogao pronaći bolje skrovište, ali to mu
nije bilo važno. Bio je zauzet ubijanjem drugih.
Federalna je vlada dopustila saveznoj državi Alabami da mu sudi, da ga osudi na smrt za
ubojstvo. Već je imao dogovoren posjet komori smrti u Alabami, u sklopu kazneno-popravne
ustanove Holman u Atmoru. Od 2002. u saveznoj državi Alabami službeno su ubijali
smrtonosnom injekcijom. Međutim, neki su predlagači smrtne kazne zagovarali povratak »stare
iskre« kojom bi se krajnja pravda nad osuđenicima na smrt izvršavala elektrošokovima.
Ništa od toga nije zabrinjavalo Earla. Njegova žalba je toliko dugo u postupku da ga sad
nikad i neće pogubiti. Razlog tome je njegov karcinom. Ironično je da zakon nalaže kako
zatvorenik mora biti dobrog zdravlja da bi ga se pogubilo. No oni su ga spasili od brze i bezbolne
smrti, samo zato da bi je priroda zamijenila duljom i daleko bolnijom, u obliku raka pluća koji
mu se proširio po cijelom tijelu. Neki bi to nazvali slatkom pravdom. A on je to zvao usranom
srećom.
Mahnuo je dvojici muškaraca u odijelima.
Sasvim sigurno ubio je svoju ženu. Ubio je on i puno drugih, ali se nije sjećao koliko
točno. Zidove, obojene, možda i pokojeg katolika. Možda je ubio i nekog prezbiterijanca.
Kvragu, nije znao. Nije da su nosili osobnu iskaznicu s napisanom vjeroispovijesti. Bilo tko, tko
mu se našao na putu, bio je onaj koga treba ubiti. A on je dopustio da mu se na putu nade koliko
god ih je u ljudskim okvirima bilo moguće.
Sada je bio privezan za zid i umirao je. Pa ipak, ostalo mu je da još nešto završi.
Točnije, morao je ubiti još jednu osobu.
 2. poglavlje

Muškarci nisu mogli izgledati napetije. Činilo se kao da težina cijelog svijeta leži na
ramenima svakog od njih. Zapravo je i ležala.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država sjedio je na kraju malog stola. Nalazili su se u
kompleksu prostorija za krizne situacije u podrumu zapadnog krila Bijele kuće. Nekada zvan
»Woodshed«, kompleks je prvi put izgrađen za mandata predsjednika Kennedyja, nakon sloma u
Zaljevu svinja. Kennedy više nije smatrao da može vjerovati vojsci te je želio svoje obavještajce
koji bi nadgledali i analizirali izvješća pristigla iz Pentagona. Žrtvovana je Trumanova kuglana
da bi se izgradio ovaj kompleks koji je poslije 2006. bio temeljito obnovljen.
Za vrijeme Kennedyjeve ere samo je jedan analitičar iz CIA-e vodio prostoriju za krizne
situacije u neprekidnoj smjeni od dvadeset i četiri sata, kada je ondje i spavao. Poslije je prostor
proširen kako bi uključio i Odjel za unutarnju sigurnost kao i Ured načelnika Glavnog stožera
Bijele kuće. Međutim, kompleksom je upravljalo osoblje Vijeća za nacionalnu sigurnost. Pet
»nadzornih timova« koji su se sastojali od tridesetak detaljno provjerenih zaposlenika vodili su
prostoriju za krizne situacije na dnevnoj bazi, svaki dan u tjednu. Prvenstveni je cilj bio da
Predsjednik bude svaki dan obaviješten o važnim pitanjima i da se omogući brza i sigurna
komunikacija s bilo kojim dijelom svijeta.
Prostorija je čak imala i direktnu vezu s vladinim zrakoplovom Air Force One kada je
Predsjednik putovao.
Sama prostorija za krizne situacije bila je golema, imala je dovoljno mjesta za trideset ili
više ljudi te veliki videoekran na zidu. Prije obnavljanja mahagonij je odabran za drvene
površine. Sada su zidovi bili izgrađeni uglavnom iz »šapćućih« materijala koji su štitili od
elektroničkog nadzora.
Ali večeras ljudi nisu bili u glavnoj prostoriji. Niti su bili u Predsjednikovoj sobi za
izvješća. Nalazili su se u maloj konferencijskoj dvorani s dva videozaslona na zidu i nizom
satova iznad njih koji su pokazivali vrijeme diljem svijeta. Bilo je dovoljno stolaca za šest osoba.
Samo su tri bila zauzeta.
Predsjednikovo mjesto omogućavalo mu je da gleda izravno prema videozaslonima.
Njemu zdesna sjedio je Josh Potter, savjetnik za nacionalnu sigurnost. S njegove lijeve strane
sjedio je Evan Tucker, ravnatelj CIA-e.
To je bilo to. Krug ljudi koji je trebao znati bio je malen. No za koji će im se trenutak
pridružiti i četvrta osoba putem videoveze. Zaposlenike koji su se obično nalazili u prostoriji za
krizna stanja maknuli su s ovog sastanka i isključili iz predstojećih razgovora. Samo se jedna
osoba bavila prijenosom informacija. A čak ni njoj neće biti dopušteno da sazna o čemu je riječ.
Potpredsjednik bi u uobičajenim okolnostima bio prisutan na ovakvom sastanku.
Međutim, ako se ono što su planirali, ne bude odvijalo po planu, možda će preuzeti čelnu poziciju
jer bi Predsjednik mogao biti optužen za zločin. Zato su ga morali držati po strani. Bilo bi strašno
za državu kada bi Predsjednik morao odstupiti. A bila bi prava katastrofa kada bi to morao učiniti
i potpredsjednik. Vođenje bi države tada, prema Ustavu, preuzeo predsjednik Zastupničkog
doma. A nitko nije želio da država odjednom bude u rukama najdisfunkcionalnije skupine u
Washingtonu.
Predsjednik je pročistio grlo i rekao: »Ovo bi moglo biti važno, a mogao bi biti i kraj
svijeta.«
I Potter i Tucker su kimnuli. Predsjednik je pogledao ravnatelja CIA-e.
 »Ovo je pouzdano, Evane?«
»Pouzdano, gospodine. Zapravo, da se ne bi činilo kao samohvala, ali ovo je nagrada za
gotovo tri godine špijunskog rada koji se obavljao u najtežim uvjetima. Iskreno, ovako nešto
nikada nije učinjeno.«
Predsjednik je kimnuo i pogledao prema satovima iznad video-ekrana. Provjerio je i svoj
sat i usporedio ga s njima pa ga namjestio. Činilo se kao da je ostario pet godina u posljednjih pet
minuta. Svi američki predsjednici morali su donositi odluke koje su mogle potresti svijet. Na
brojne su načine zahtjevi ovog posla jednostavno nadilazili sposobnosti običnog smrtnika. No
Ustav zahtijeva da ovaj posao obavlja samo jedna osoba.
Začuo se dugi uzdah, a zatim je rekao: »Bolje da ovo uspije.«
Potter je rekao: »Slažem se, gospodine.«
»Uspjet će«, uznastojao je Tucker. »A svijet će zbog toga biti puno bolji.« Nastavio je:
»Ja imam svoju vlastitu listu onoga što od posla želim napraviti prije smrti, a ovo je na drugome
mjestu, odmah poslije Irana. A na neki način, trebalo bi biti na prvome.«
Potter je rekao: »Zbog nuklearnog oružja.«
»Naravno«, odgovorio je Tucker. »Iran želi nuklearno oružje. Oni šupci ga već imaju. A
mogućnosti dostave sve se više i više približavaju našem kontinentu. E sad, ako nam ovo uspije,
Teheran će sjesti i poslušati. Možda jednim udarcem ubijemo dvije muhe.«
Predsjednik je podignuo ruku. »Evane, znam priču. Pročitao sam sva izvješća. Znam što
riskiramo.«
Ekran je zatreperio, a na razglasu pričvršćenom za zid začuo se glas.
»Gospodine Predsjedniče, prijenos je spreman.«
Predsjednik je skinuo čep s bočice s vodom koja se nalazila ispred njega, te otpio dugim
gutljajem. Spustio je bočicu.
»Učinite to«, kratko je rekao.
Ekran je još jednom zatreperio, a zatim je u potpunosti proradio.
Gledali su u niskog muškarca sedamdesetih godina s dubokim borama na preplanulom
licu. Bijeli obrub nazirao se uz Uniju kose, na mjestu gdje obično nosi kapu da ga štiti od sunca.
Ali sada nije bio u odori. Nosio je sivi sako s čvrstim, visokim ovratnikom.
Gledao je ravno u njih.
Čak je i Tucker rekao: »Hvala vam što ste pristali večeras razgovarati s nama, generale
Pak.«
Pak je kimnuo i rekao sporim, ali jasnim engleskim jezikom: »Drago mi je da smo se
susreli, gotovo uživo.« Nasmijao se pokazujući fino izbijeljene zube.
Predsjednik je pokušao uzvratiti osmijehom, ali njegovo srce to nije moglo. Znao je da bi
Pak, bude li izložen, mogao izgubiti život. Ali i Predsjednik je mogao mnogo toga izgubiti.
»Cijenimo vašu suradnju«, rekao je.
Pak je kimnuo. »Naši su ciljevi jednaki, gospodine Predsjedniče. Predugo smo bili
izolirani. Vrijeme je da zauzmemo svoje mjesto za svjetskim stolom. To dugujemo našem
narodu.«
Tucker je rekao ohrabrujućim tonom: »U potpunosti se slažemo s tom ocjenom, generale
Pak.«
»Pojedinosti lijepo napreduju«, rekao je Pak. »Sada možete započeti svojom ulogom u
ovome. Morate poslati svoje najbolje operativce. Čak i uz moju pomoć, meta je vrlo zahtjevna.«
Pak je podignuo jedan prst. »Ovo će biti broj prilika koje ćemo imati. Ni manje, ni više.«
Predsjednik je pogledao Tuckera, a zatim ponovno Paka. »Kad je riječ o ovakvim
razmjerima, ne bismo ni poslali nekoga tko nije najbolji.«
 Potter je rekao: »Sigurni smo i u obavještajce i u potporu?«
Pak je kimnuo: »Potpuno sigurni. Podijelili smo to s vašim ljudima i oni su potvrdili.«
Potter je pogledao Tuckera. Ovaj je kimnuo.
»Ako se otkrije«, rekao je Pak. Svi su prikovali pogled na njega.
»Ako se otkrije, ja ću sigurno izgubiti život. A tvoj će gubitak, Ameriko, biti mnogo
veći.«
Pogledao je Predsjednika ravno u oči i dao si nekoliko minuta kako bi oprezno sročio ono
što ima reći.
»Zbog toga sam tražio ovaj videosastanak , gospodine Predsjedniče. Ne samo da ću
žrtvovati svoj život, nego i živote članova svoje obitelji. Vidite, ovdje se to tako radi. Dakle,
trebam vaše puno i apsolutno jamstvo da, krenemo li naprijed, to činimo zajedno i ujedinjeni, bez
obzira na to što se dogodilo. Morate me pogledati u oči i reći da je to tako.«
Činilo se da je sva krv nestala s Predsjednikova lica. Tijekom ovog mandata donio je
mnogo važnih odluka, ali niti jedna nije bila toliko stresna ili važna kao ova.
Prije nego što je odgovorio, nije pogledao ni Pottera niti Tuckera. Svoj je pogled zadržao
na Paku. »Imate moju riječ«, rekao je glasno i jasno.
Pak se nasmiješio ponovno pokazujući svoje sjajne zube. »To je ono što sam trebao čuti.
Zajedno, dakle.« Salutirao je Predsjedniku, koji mu je brzo uzvratio.
Tucker je stisnuo tipku na konzoli ispred sebe i zaslon se ponovno zacrnio.
Predsjednik je glasno uzdahnuo i naslonio se na kožnom stolcu. Znojio se iako je u
prostoriji bilo prohladno. S čela je obrisao kapljice znoja. Ono što su namjeravali učiniti, očito je
bilo protuzakonito. Kazneno djelo za koje može biti optužen. A za razliku od ostalih optuženih
predsjednika prije njega, bio je siguran da bi ga Senat osudio.
»U proboj je odjahalo njih pet stotina«, rekao je Predsjednik jedva čujnim šaptom, ali su i
Potter i Tucker čuli te kimnuli odobravajući.
Predsjednik se nagnuo naprijed i pogledao izravno u Tuckera.
»Nema prostora za pogrešku. Nikakvog. Ako postoji samo i naznaka da bi se za ovo
moglo saznati...«
»Gospodine, to se neće dogoditi. Ovo je prvi put da smo obavještajca postavili tako
visoko ondje gore. Kao što znate, prošle su godine izveli pokušaj ubojstva vode dok se vozio
ulicom po glavnome gradu. No nije bio uspješno izveden. To su napravili izvori s nižih razina,
nije imalo veze s nama. Naš će udar biti brz i čist. I uspjet će.«
»Vaš je tim na mjestu?«
»Tim se okuplja, a zatim će biti detaljno provjeren.«
Predsjednik mu je uputio oštar pogled. »Detaljno provjeren? Pa kvragu, koga planirate
uzeti?«
»Willa Robieja i Jessicu Reel.«
Potter je prosiktao: »Robbieja i Jessicu?«
»Oni su apsolutno najbolje što imamo«, rekao je Tucker. »Pogledajte što su učinili s
Ahmadijem u Siriji.«
Potter je pažljivo pogledao Tuckera. Znao je svaku pojedinost te misije. Stoga je znao
kako nisu namjeravali da Will Robbie i Jessica Reel prežive.
Predsjednik je polako rekao: »A što je s prošlošću Jessice Reeel? Ono što tvrdite da je
učinila. Mogućnost da ona ode...«
Tucker ga je prekinuo, što bi u uobičajenim uvjetima bilo nečuveno. Predsjednika se pušta
da govori. Ali večeras se činilo da Evan Tucker čuje samo ono što on želi.
»Oni su najbolji, gospodine, a ovdje trebamo samo najbolje. Kao što sam rekao, bit će
pomno provjereni kako bi se osiguralo da njihova izvedba bude na najvišem nivou. Međutim, ako
ne zadovolje provjeru, u pripremi imam drugi tim, gotovo jednako dobar i u potpunosti na razini
zadatka. Ali ne postoji jasna sklonost prema timu B.«
Potter je upitao: »Ali zašto jednostavno ne uvedete i tim za potporu? Onda ovaj postupak
provjere postaje suvišan.«
Tucker je pogledao Predsjednika. »Ali mi ovo zaista moramo odraditi na ovaj način,
gospodine, iz nekoliko razloga. Razloga, koje sam siguran da vi već vidite.«
Tucker se tjednima pripremao upravo za ovaj trenutak. Proučio je Predsjednikovu
povijest, vrijeme koje je proveo na dužnosti vrhovnog zapovjednika, čak je dobio uvid i u njegov
stari psihološki profil napravljen prije mnogo godina kada se kandidirao za Kongres. Predsjednik
je bio pametan i vješt, ali ni dovoljno pametan, ni dovoljno vješt. To je značilo da je osjetljiv.
Stoga je nevoljko priznavao da nije uvijek najpametniji, niti da je najbolje obaviještena osoba.
Neki bi na ovu osobinu gledali kao na snagu. Tucker je znao da je riječ o ozbiljnoj ranjivosti koju
sada treba iskoristiti.
I upravo je sada to činio.
Predsjednik je kimnuo. »Da, da, vidim.«
Tuckerovo je lice ostalo mirno, ali je u sebi odahnuo s olakšanjem.
Predsjednik se nagnuo naprijed. »Poštujem i Willa Robbieja i Jessicu Reel. Ali
ponavljam, ovdje nema prostora za pogrešku, Evane. Zato ih pakleno dobro provjeri i budi
prokleto siguran da su potpuno spremni za ovo. Ili pošalji tim B. Jesam li jasan?«
»Kristalno«, odgovorio je Tucker.
 3. poglavlje

Will robie nije mogao spavati pa je buljio u strop svoje spavaće sobe dok je vani pljuštala
kiša. Glava ga je još više boljela i nikako da prestane, čak ni nakon što je kiša prestala. Napokon
je ustao iz kreveta, obukao se, navukao dugački baloner s kapuljačom te izišao iz svog stana u
četvrti Dupont Circle u Washingtonu D.C.
Gotovo je sat vremena hodao po mraku. Malo je ljudi bilo vani u ove jutarnje sate. Za
razliku od ostalih glavnih gradova, Washington je spavao. Barem dio koji se mogao vidjeti.
Vladin pogon, onaj koji se nalazio ispod zemlje i iza betonskih bunkera te u niskim zgradama
koje su izgledale bezopasno, nikada nije ni drijemao. Ti su ljudi i sada radili punom parom, kao
što su radili i tijekom dana.
Tri čovjeka su mu prilazila s druge strane ulice. Robie ih je već vidio, odmjerio i znao što
će od njega tražiti. Nije bilo policajaca u blizini. Niti svjedoka. Nije imao vremena za ovo. Nije
imao volje za ovo. Okrenuo se i krenuo ravno prema njima.
»Ako vam dam novac, hoćete li otići?« upitao je najvišega od trojice. Taj je bio njegove
visine, oko sto osamdeset i tri centimetra s oko devedeset kilograma mišića dobivenih na ulici.
Muškarac je raširio svoj šuškavac i otkrio da za pojasom nosi devetmilimetarski pištolj marke
Sig, koji mu je visio nisko preko bokova.
»Ovisi koliko.«
»Stotim?«
Muškarac je pogledao prema svojim drugovima. »Daj dvije i puštamo te, čovječe.«
»Nemam dvjesto.«
»To ti kažeš. Onda ćemo te prebiti sada i ovdje.«
Krenuo je da povuče pištolj, ali Robie mu ga je već izvukao i istodobno mu skinuo hlače.
Čovjek se spotaknuo preko vlastitih hlača.
Muškarac zdesna izvukao je nož, a zatim je u čudu gledao kako ga Robie razoružava i
nokautira s tri brza udarca, dvama u desni bubreg i jednim u čeljust. Robie je dodao i udarac u
glavu, nakon čega je čovjek tresnuo o do.
Treći se muškarac nije ni pomaknuo.
Visoki je čovjek uzviknuo: »Sranje, zar si ti nindža?«
Robie je pogledao pištolj koji je držao. »Nije dobro izbalansiran i zahrđao je. Trebao bi se
bolje brinuti o svom oružju inače ti neće poslužiti kad ga budeš trebao.« Usmjerio je pištolj
prema njima. »Koliko još pištolja?«
Treći je muškarac stavio ruku u džep.
»Skini jaknu«, naredio je Robie.
»Hladno je i puše«, pobunio se muškarac.
Robie je uperio pištolj posred muškarčeva čela. »Neću ponovno govoriti.«
Jakna je spala i završila u bari. Robie ju je podignuo i pronašao pištolj marke Glock.
»Vidim skrivene pištolje i na vašim gležnjevima«, rekao je. »Van s njima.«
Predali su mu i te pištolje. Robie ih je sve zamotao u jaknu. Pogledao je visokog
muškarca. »Vidiš kamo te dovede pohlepa? Trebao si uzeti stotku.«
»Trebaju nam naši pištolji!«
»Meni još i više.« Robie je vodom iz bare pošpricao onesviještenog muškarca koji se
prenuo, a zatim ustao na klimave noge. Činilo se da ne zna što se događa i da je vjerojatno
zaradio potres mozga.
 Robie je ponovno u njih uperio pištolj. »Idemo dolje ovim putem. Sva trojica. Skrenite
desno u uličicu.«
Visoki je muškarac iznenada postao živčan. »Gle, čovječe, žao nam je, OK? Ali ovo je
naše područje. Mi ovuda operiramo. To je naš život.«
»Hoćeš život? Nadi si pravi posao koji ne uključuje guranje pištolja ljudima u facu i
uzimanje onoga što ti ne pripada. A sad hodaj. Neću ponovno govoriti.«
Okrenuli su se i hodali niz ulicu. Kad se jedan od muškaraca okrenuo da pogleda iza sebe,
Robie ga je udario kundakom pištolja po glavi. »Gledaj naprijed. Okreneš li se još jednom,
napravit ću ti treće oko da možeš gledati i iza sebe.«
Robie je mogao čuti kako se muškarcima ubrzava dah. Noge su im se tresle. Vjerovali su
da hodaju prema svome pogubljenju.
»Hodajte brže«, povikao je Robie.
Ubrzali su korak.
Tri su muškarca izgledala kao idioti dok su pokušavali ubrzati korak, a još uvijek su
hodali sporo. »Sad trčite!«
Sva trojica su potrčala. Skrenuli su lijevo na sljedećem raskrižju i nestali.
Robie se okrenuo i uputio u suprotnom smjeru. Skrenuo je u uličicu, pronašao spremnik i
bacio u njega i jaknu i pištolje, nakon što je iz njih izvadio municiju. Metke je bacio u
kanalizaciju.
Nije dobivao puno prilika za mirne trenutke i nije mu se sviđalo kada su ih prekidali.
Robie je nastavio šetnjom i stigao do rijeke Potomac. Ovo nije bilo traćenje vremena.
Njegov dolazak ovamo imao je svrhu.
Izvukao je predmet iz džepa svog balonera i pogledao ga te prešao prstima po sjajnoj
površini.
Bila je to medalja. Najviše priznanje koje Središnja obavještajna agencija daje za hrabrost
na terenu. Robie ju je zaslužio, zajedno s još jednim agentom, na misiji u Siriji, unatoč golemom
osobnom riziku. Jedva su izvukli živu glavu.
Zapravo, bila je želja nekih ljudi u Agenciji da se ne vrate živi. Jedan od njih bio je i Evan
Tucker, a bilo bi nevjerojatno da on odstupi jer je, eto slučajno, vodio CIA-u.
Drugi agent koji je dobio nagradu bila je Jessica Reel. Ona je bila pravi razlog zašto ih
Evan Tucker nije želio natrag žive. Jessica je ubila članove svoje vlastite agencije. S jako dobrim
razlogom, ali neki ljudi za to nisu marili. Evan Tucker sigurno nije.
Robie se pitao gdje je Jessica sada. Rastali su se na nesigurnom terenu. Robie joj je pružio
ono za što je mislio da je njegova bezuvjetna potpora. No činilo se da Jessica nije sposobna
priznati takvu gestu. Odatle nedorečen rastanak.
Uhvatio je lanac kao da je praćka i vrtio i vrtio medalju. Promatrao je tamnu površinu
rijeke Potomac. Bilo je vjetrovito, pojavilo se i nekoliko malih valova. Pitao se koliko daleko
može baciti najvišu CIA-inu medalju u dubinu rijeke koja je dijelila glavni grad od savezne
države Virginije.
Lanac se nekoliko puta zavrtio u zraku. No na kraju Robie nije bacio medalju u rijeku.
Vratio ju je u džep. Nije bio siguran zašto.
Upravo je ktenuo natrag, kad mu je mobitel počeo vibrirati. Izvadio ga je, pogledao zaslon
i napravio grimasu.
»Robie«, kratko je rekao.
Bio je to glas koji nije prepoznao. »Molim vas, ostanite na liniji dok vas ne spojim s
Amandom Marks, ravnateljevom zamjenicom.«
Molim vas, ostanite na liniji? Otkada najelitnija svjetska tajna agencija ima osoblje koje
ti se obraća riječima »Molim vas, ostanite na liniji«?
»Robie?«
Glas je bio jasan, oštar poput nove oštrice, a između redaka Robie je mogao osjetiti i
golemo samopouzdanje i želju za dokazivanjem. Za njega je to bila potencijalno smrtonosna
kombinacija jer će Robie izvršavati naredbe ove žene na terenu, a ona će mirno promatrati na
zaslonu svog računala udaljena tisuće kilometara.
»Da?«
»Trebamo te ovdje HITNO!«
»Vi ste nova ravnateljeva zamjenica?«
»Tako mi piše na vratima.«
»Misija?«
»Razgovarat ćemo kad dođete ovamo, u Langley«, dodala je, što je bilo poprilično bitno,
s obzirom na to da CIA ima brojne objekte u okolici.
»Znate li što se dogodilo dvama posljednjim ravnateljevim zamjenicima?« upitao je
Robie.
»Samo dovucite svoju guzicu ovamo, Robie.«
 4. poglavlje

Jessica reel također nije mogla spavati. A vrijeme je i na Istočnoj obali bilo loše, kao i u
Washingtonu. Promatrala je mjesto gdje je nekada bio njezin dom, prije nego što je uništen.
Zapravo, sama je to učinila. Postavila je bombu, a Will Robbie ju je aktivirao i tako umalo
poginuo. Nevjerojatno je kako se iz tako ružnih okolnosti može roditi partnerstvo.
Zategnula je svoju kapuljaču zbog kiše i vjetra i nastavila lutati po blatnom tlu dok su
vode zaljeva Chesapeake na zapadnoj strani nastavljale udarati o taj mali rt.
Otišla je od Robieja izgubljena, ali i puna nade, s takvim zbunjujućim osjećajima da nije
bila sigurna kako krenuti dalje i kako s njima izići na kraj. Ako je uopće postojao način da to
učini. Tijekom većeg dijela njezina odraslog života, posao joj je bio cijeli svijet. No sada Jessica
nije bila sigurna ima li posao, odnosno ima li život. Njezina Agencija ju je prezirala.
Rukovodstvo Agencije nije samo željelo da im se makne s puta, nego ju je željelo mrtvu.
Ako napusti posao u Agenciji, osjećala je da bi im dala dopuštenje da je dokrajče na
daleko trajniji način. Ali ako ostane, kakva će joj biti budućnost? Koliko bi dugo mogla stvarno
preživjeti? Koja je njezina izlazna strategija?
Sve su to bila pitanja koja su je mučila, a bez jasnih odgovora.
Proteklih nekoliko mjeseci stajali su je svega što je imala. Tri najbliža prijatelja na svijetu.
Reputacije u Agenciji. Možda čak i njezina načina života.
Međutim, nešto je dobila. Ili nekoga.
Will Robie, u početku njezin neprijatelj, postao je njezin prijatelj, njezin saveznik, jedina
osoba na koju je mogla računati iako Jessica Reel to nikada nije činila lako i uvjerljivo.
No Robie je poznavao njezin način života jednako dobro kao i ona. Njezin je način bio i
njegov. I zauvijek će dijeliti to iskustvo. Ponudio joj je prijateljstvo i rame za plakanje, dođe li
ikada do toga.
Međutim, dio nje se i dalje želio povući iz te ponude i nastaviti samostalno. Još nije znala
svoj odgovor ni njemu ni na tu ponudu. Možda ga nikada neće niti znati.
Pogledala je prema nebu dok su joj velike kišne kapi udarale po licu. Sklopila je oči i
vidjela mnoštvo slika. Svaka je predstavljala osobu, a svaka ta osoba bila je mrtva. Neke su bile
nevine. Neke nisu. Dvije je ubio netko drugi. Sve ostale je ubila ona. Njezina mentorica i
prijateljica ležala je u besvjesnom stanju iz kojeg se nikada više neće probuditi.
Sve to nije imalo smisla. I sve je bilo istinito. A Jessica Reel je bila bespomoćna da išta
promijeni.
Iz džepa joj je skliznula medalja na lancu, pa je pogledala u nju. Bila je jednaka onoj
kojom je nagrađen i Robie. Ona ju je dobila za istu misiju. Ona je ispalila smrtonosni hitac -
naredba Agencije. Robie joj je pomogao da pobjegne od gotovo sigurne smrti. Uspjeli su se
vratiti u Ameriku, na razočaranje nekolicine moćnika.
Ova medalja bila je beznačajna gesta.
Ono što su stvarno željeli bilo je prosvirati joj glavu.
Prošetala se do ruba obale i gledala kako zaljevske vode preplavljuju blato.
Jessica Reel bacila je medalju u zaljev, što je dalje mogla. Okrenula se prije nego što je
medalja pala na vodenu površinu. Metal ne pluta. Nestat će za nekoliko trenutaka.
A onda se okrenula i pokazala srednji prst i medalji koja je tonula i CIA-i općenito, a
posebno Evanu Tuckeru.
To je bio glavni razlog zašto je došla - da baci medalju u zaljev. A ovo je mjesto bio
njezin dom, onoliko koliko je to bilo i svako drugo mjesto. Nije se namjeravala vraćati ovamo.
Došla je baciti posljednji pogled, možda dobiti neku spoznaju. Ali nije dobila ništa.
U sljedećem je trenutku izvukla pištolj i duboko se sagnula.
Među zvukovima vode pojavio se novi uljez.
Vozilo se zaustavljalo pored ostataka njezine kućice na obali.
Nije bilo razloga da itko dolazi ovamo u posjet. Jedini razlog zašto bi se netko ovdje
pojavio bio bi nasilne prirode.
Otrčala je do jedinog zaklona: hrpe trulog drveća pored ruba vode. Kleknula je,
upotrijebivši najvišu cjepanicu kao oslonac za pištolj. Ona nije ništa mogla jasno vidjeti, a oni su
možda imali noćnu optiku koja bi im otkrila sve, uključujući i njezin položaj.
Uspjela ih je slijediti, njihove tamne obrise u mraku. Usredotočila se na jedno mjesto i
čekala da njihovi pokreti prijeđu tu točku. Tako ih je izbrojila četvero. Pretpostavila je da su svi
naoružani, da su svi revni i da su ovdje zbog posebnog razloga: njezina uklanjanja.
Pokušat će je zaobići, ali to nije bilo moguće, osim ako nisu htjeli ući u hladne i olujne
zaljevske vode. Usredotočila se na druga mjesta i čekala da ih prijeđu. Ponavljala je taj postupak
dok nisu došli na dvadesetak metara od njezina položaja.
Upitala se zašto se drže zajedno. Razdvajanje tijekom napada bila je uobičajena taktika.
Nije mogla tako jednostavno pratiti više osoba koje joj prilaze s različitih strana. Ali dokle god su
se držali zajedno, nije trebala gledati naširoko.
Odlučivala je zapucati ili ne kad joj je zazvonio mobitel.
Nije bila sklona javiti se, pogotovo ne dok četiri strašila prilaze njezinoj nadjačanoj
guzici.
Ali mogao bi biti Robie. Koliko god sladunjavo zvučalo, ovo bi joj mogla biti prilika da
se oprosti onako kako to prije nije mogla. Možda bi on krenuo u potjeru za njezinim ubojicama i
ubio ih zbog nje.
»Da?« javila se na mobitel držeći ruku kojom puca na Glocku, a oči na prijetnji koja joj se
približavala.
»Molim vas ostanite na liniji da vas spojim s ravnateljevom zamjenicom Amandom
Marks«, rekao je uvježbani glas.
»Koji...«, počela je Jessica Reel.
»Agentice Reel, ovdje Amanda Marks, nova zamjenica ravnatelja Središnje obavještajne.
Trebamo vas da smjesta dođete u Langley.«
»Trenutno sam malo zauzeta, zamjenice Marks«, podrugljivo je odgovorila Jessica. »Ali
možda ste već upućeni u to«, dodala je grubim tonom.
»Na području gdje se nalazi vaša kuća na Istočnoj obali trenutno je četvero agenata.
Ispravak, gdje se nalazila vaša kuća. Oni su ondje samo kako bi vas dopratili u Langley. Molim
vas, ne pomišljajte da se sukobite s njima ili da im možda naudite.«
»A planiraju li oni meni nauditi?« ispalila je Jessica. »Zato što smo usred noći i nemam
pojma kako su uopće znali da sam ovdje, a kreću se poskrivećki.«
»Prati vas vaša reputacija. Zato su oprezni. Što se tiče vašeg položaja, utvrdili smo da
niste nigdje drugdje.«
»A zbog čega trebate da HITNO dođem?«
»To će vam objasniti kad stignete.«
»Je li riječ o novoj misiji?«
»Kad dođete, agentice Reel. Nemam povjerenja u sigurnost ove linije.«
»A ako odlučim ne doći?«
»Kao što sam rekla agentu Robieju...«
 »I Robieja ste pozvali?«
»Da. I on je dio svega ovoga, agentice Reel.«
»I vi ste zaista nova ravnateljeva zamjenica?«
»Jesam.«
»Znate li što se dogodilo dvojici posljednjih ravnateljevih zamjenika?«
»Isto pitanje postavio mi je i agent Robie.« Usprkos svemu, Jessica se nasmiješila. »A
kakav je bio vaš odgovor?«
»Isti kakav će biti i vama. Dovucite svoju guzicu ovamo.« Linija se prekinula.
 5. poglavlje

Nakon nekoliko sati Jessica Reel stigla je u Langley. Kiša je prestala, sunce je zasjalo, ali
njezino se raspoloženje nije popravilo.
Prošla je sigurnosnu provjeru i ušla u zgradu koju je dobro poznavala.
Na neke načine i predobro.
Otpratili su je u prostoriju u kojoj je već čekalo poznato lice.
»Robie«, kratko je rekla prije nego što je sjela pokraj njega.
»Jessica«, rekao je Robie, blago nagnuvši glavu. »Pretpostavljam da si primila jednak
poziv.«
»To nije bio poziv. To je bila naredba. Jesu li poslali gorile da te dovedu?«
Odmahnuo je glavom.
»Onda pretpostavljam da tebi vjeruju više nego meni.«
»Jednako vam vjerujemo«, rekao je glas dok su se otvarala vrata kroz koja je ušla žena u
ranim četrdesetima, smeđe kose do ramena, noseći tablet. Bila je sitna, oko sto šezdeset i dva
centimetra i pedeset i pet kilograma, ali čvrsta i u formi, tako da je njezina vretenasta pojava
upućivala na snagu koja je proturječila njezinoj visini.
Ravnateljeva zamjenica, Amanda Marks. Pružila im je ruku, a Robie i Jessica Reel
izmijenili su zamišljene poglede.
»Hvala vam što ste došli tako brzo.«
Jessica Reel je rekla: »Da sam znala da imam izbora, ja ne bih. Ona četiri lika koja ste
poslali za mnom nisu mi ostavili drugu mogućnost.«
»Bez obzira, na to cijenim vašu suradnju«, rekla je Amanda Marks brzo.
Robie je rekao: »Pomislio sam da ćemo nakon posljednje misije imati vremena da se malo
povučemo.«
»Imali ste, no sada je tome kraj.«
»Dakle, nova misija?« umorno je upitala Jessica Reel. »Ne još«, odgovorila je zamjnica
Marks. »Krenimo ispočetka.«
»Što to znači?« upitala je Jessica.
»To znači da treba ponovno provjeriti vaše sposobnosti kako bih ja to nazvala.«
Robie i Jessica su ponovno razmijenili poglede. On je dodao: »Instrumenti se
provjeravaju.«
»Vi jeste instrumenti. Ove Agencije.«
»A zbog čega nam je potrebno ponovno provjeravanje?« upitala je Jessica Reel.
Amanda Marks nije nastojala prije toga susresti se s njihovim pogledima, čak ni kad im je
pružala ruku. Ili je gledala u pod ili preko njihovih ramena. To je bilo uznemirujuće, ali takvu su
taktiku očekivali i Robie i Jessica.
Sada je Amanda Marks gledala ravno u njih. Robieju se činilo da ima pogled osobe koja
je u nekom trenutku svoje karijere provodila vrijeme iza dalekometnog nišana.
»Zaista želite gubiti i moje i svoje vrijeme postavljajući takva usrana pitanja?« rekla je
tihim i mirnim glasom.
Prije nego što je i jedno od njih moglo odgovoriti, Amanda Marks je rekla: »Oboje ste se
prema nama ponijeli izdajnički.« Zatim se okrenula da bi pogledala Jessicu i rekla: »Ti si ubila
jednog od naših analitičara i mog prethodnika.«
Nakon toga se okrenula i zagledala u Robieja. »A ti si joj pomogao i podupro je, nakon
što smo te poslali da je dokrajčiš. U razdoblju nakon te situacije mogli smo birati da vas ubijemo
ili da vas rehabilitiramo. Donesena je odluka da vas rehabilitiramo. Ne kažem da se slažem s
njom, ali ovdje sam da je provedem.«
»Toliko o tome da smo nagrađeni CIA-inom najvećom nagradom«, rekao je Robie.
»Čestitam«, rekla je Amanda Marks. »I ja imam jednu u ormaru. Ali to je povijest.
Brinem se samo za sadašnjost i budućnost. Vašu. Dobili ste nevjerojatnu ponudu. Postoje neki
ljudi koji se očajno nadaju da ćete zabrljati, pa da se pokrenu drugi planovi.«
»Mogu pogoditi tko je jedan od njih«, rekla je Jessica. »Vaš šef, Evan Tucker.«
»A postoje drugi koji se nadaju da ćete uspjeti i još jednom postati korisni članovi ove
organizacije.«
»A na kojoj ste vi strani?« upitao je Robie.
»Ni na jednoj. Ja sam neutralna. Ja ću voditi vašu tehabilitaciju, ali ishod ovisi u
potpunosti o vama dvoma. Mene, zapravo, nije briga kojim će smjerom krenuti. Gore, dolje ili
postrance. Mene to uopće ne dira.«
Reel je kimnula. »Utješno. Ali vi izravno odgovarate Evanu Tuckeru.«
»Na određeni način svi ovdje odgovaraju izravno njemu. No uvjeravam vas da ćete imati
potpunu i poštenu mogućnost za rehabilitaciju. Hoće li uspjeti ili ne, ovisi o vama.«
Robie je upitao: »A čija je to točno zamisao bila? Ako je Tuckerova, zaista ne vidim kako
bi ovaj postupak mogao biti pošten na bilo koji način.«
»Bez ulaženja u pojedinosti, mogu vam reći da je na najvišem nivou postignut sporazum.
Imate moćne prijatelje, gospodine Robie. Znate točno o kome govorim. No također postoje i
moćne sile koje su se udružile protiv vas oboje.« Pogledala je Jessicu. »Neke, koje ne žele vidjeti
ništa dtugo, nego da vas pogube zbog vaših prijašnjih postupaka. Ako nisam sasvim jasna, molim
vas da me zaustavite.«
Ni Robbie ni Jessica nisu progovorili.
Nastavila je: »Te su se sile sukobile i rezultat je ovaj sporazum. Rehabilitacija. Učini ili
umri. Ovisi o vama. Zapravo, prema mojem skromnom mišljenju, prilično velikodušno.«
»Mislim da nitko nije nadjačao Predsjednika«, rekao je Robie.
»Politika je prljav i nemoralan posao, agente Robie. U usporedbi s njom, obavještajno
područje izgleda relativno časno. Iako je istina da je Predsjednik gorila od petsto kila, postoji
puno velikih zvijeri na ovom igralištu. A Predsjednik ima program koji želi progurati, što znači
da mora činiti ustupke. U tom velikom planu ni vi ni agentica Reel niste toliko važni da biste bili
važniji od trgovanja računima kako bi se progurao njegov plan. Bez obzira na to jeste li dobili
medalju ili niste. Pratite li me?«
»Što točno u ovom slučaju znači rehabilitacija?« upitao je Robie.
»Počinjemo ispočetka. Vas dvoje treba ocijeniti na sve načine. Fizički, psihički i
intelektualno. Poprilično ćemo duboko zaviriti u vaše glave. Vidjet ćemo imate li ono što je
potrebno da budete najbolji na terenu.«
»Mislio sam da smo to dokazali u Siriji«, prekinuo ju je Robie.
»Ne onaj dio koji se tiče sporazuma. To se dogodilo samo jednom i niste poštovali
naredbe.«
»Pa, da smo poštovali naredbe, oboje bismo bili mrtvi«, istaknuo je Robie.
»Ponavljam, za to me nije briga. Ovaj dio nepoštivanja naredbi uzrokovao je ono što će se
sada dogoditi.«
Uključila je svoj tablet i dotaknula zaslon. Robie je primijetio da su joj nokti podrezani do
ispod visine jagodice i da na njima nema ni trunke boje. Još mu je jednom kroz glavu prošla
njezina slika kao snajperistice.
 Pogledala ga je. »Pretrpjeli ste ozbiljne opekline na nozi i ruci.« Pogledala je Jessicu.
»Ona je uzrok tome iako to nitko ne broji. Kako su te ozljede sada?«
»Bolje.«
»Ne dovoljno dobro«, rekla je Amanda Marks. »E sada, oboje ste skočili s vlaka koji se
kretao. Sigurna sam da je to bilo zabavno.«
»Zabavnije od druge mogućnosti«, odgovorila je Jessica.
Amanda Marks je nastavila: »Izgubili ste prijatelje u prošlosti, uh, pustolovina. Koliko
shvaćam, za to krivite Agenciju.«
»Pa, njezino je osoblje bilo djelomično odgovorno za to. Ne znam kako drukčije možete
to riješiti.«
»Da bi rehabilitacija bila učinkovita, morat ćete prijeći preko toga«, oštro je odgovorila
Amanda Marks.
Ponovno je pogledala Robieja. »Poslani ste da pronađete Jessicu Reel. Pronašli ste je, ali
ju niste priveli. Završili ste udruživši se s njom, protivno naredbama Agencije.«
»Postupio sam prema intuiciji i to se pokazalo točnim.«
»Ponavljam, tijekom rehabilitacije morat ćete odlučiti na čijoj je strani vaša krajnja
odanost, Robie. Idući put bi vaša intuicija mogla pogriješiti. I što onda preostaje i vama i
Agenciji?«
Nije čekala odgovor, nego je nastavila: »Rehabilitacija će za sve nas biti jako težak
proces. Ja ću biti s vama dvoma na svakom koraku vašeg puta. Možete odustati u bilo kojem
trenutku.«
»A što onda?« brzo je upitala Jessica.
»Onda će se protiv vas poduzeti sve primjerene mjere.«
»Dakle, dobit ćemo sudski poziv i pravo na pošteno suđenje?« zanimalo je Jessicu.
Zamjenica Marks ju je pogledala. »Nisam spomenula zakonske mjere, zar ne?«
»Znači ili ćemo ovo odraditi ili ćemo umrijeti?« upitao je Robie.
»Možete to nazvati kako god želite. No na kraju krajeva izbor u potpunosti ovisi o vama.
Dakle, Što će to biti?«Robie i Reel su ponovno izmijenili poglede. Zatim je Robie kimnuo.
Jessica također.
»Odličan izbor«, rekla je zamjenica Marks.
»Gdje će se provesti rehabilitacija?« upitala je Jessica.
»Oh, oprostite, zar to nisam spomenula?«
»Ne, niste«, rekla je Jessica kratko.
»Provest će se na lokaciji koju mislim da oboje dobro poznajete.« Zastala je i nekoliko
trenutaka gledala prvo agenta, pa agenticu. »U Plamenoj Kutiji«, rekla je s blagim smiješkom.
»Krećemo za dvadeset i četiri sata.«
 6. poglavlje

»Koliko te dugo neće biti?« upitala je Julie Getty.

Robie je gledao u svoj tanjur i nije odmah odgovorio.
Bili su u malom restoranu u Washingtonu, nedaleko od mjesta gdje je petnaestogodišnja
Juhe išla u školu. Robie je imao još oko osam sati prije nego što se on i Jessica upute u Plamenu
Kutiju. Julie je bila uzbuđena jer joj se javio. Njezino uzbuđenje je splasnulo kad je shvatila da je
to zato da se pozdrave, barem na neko vrijeme.
»Nisam siguran«, odgovorio je Robie dok je prebirao hranu po tanjuru. »Nije određeno«,
pojasnio je.
»I naravno, ne smiješ mi reći kamo ideš«, rekla je jadno.
»U... u kamp za trening.«
»Zašto trebaš trenirati? Mislim ono, već si izvrstan u tome što radiš, Will.«
»To je kao da ponovno ideš u školu, znaš, kao da nastavljaš s obrazovanjem. To se radi u
mnogim profesijama.« Oklijevao je. »Čak i u mojoj.«
Kritički ga je promatrala, a on je namjerno izbjegavao njezin pogled.
»Ideš li sam?« upitala je. »Ne.«
»Ide li ona žena s tobom? Jessica?«
Robie je oklijevao prije nego što je odgovorio: »Da.«
»Znači oboje ste u škripcu?«
Robie ju je oštro pogledao. Gledala ga je s izrazom lica koji je govorio da je njegov
iznenađeni pogled nepotreban.
»Provela sam puno vremena s tobom, Wille. Kada su nas ljudi pokušavali ubiti. Kada si
bio loše volje. Kada nisi imao mnogo mogućnosti, ali si svejedno smislio kako se izvući.«
»Što želiš reći?« upitao je s iskrenom znatiželjom.
»Činiš mi se kao netko tko ne vidi izlaz iz ove situacije. A to jednostavno nisi ti. Znači,
sigurno je jako loše.«
Robie nije ništa rekao, a Julie se igrala slamkom u svojoj čaši. Rekla je: »Čitala sam prije
nekog vremena da je Ferat Ahmadi, onaj ludi Sirijac koji je htio ondje preuzeti vlast, pronađen
mrtav. Nikada nisu otkrili tko ga je ubio.«
Robie je nastavio šutjeti.
»Neću pitati jeste li ti i Jessica imali veze s tim jer znam da ćeš me samo blijedo gledati.
Ali ako jeste, čini se da je vaša misija bila uspješna. Dakle, radi se o nečem drugom. Je li
povezano s Jessicom?«
»Zašto me to pitaš?« iznenada je upitao Robie.
»Zato što su se stvari u Agenciji dobro razvijale, što se tebe tiče. Dok se ona nije
pojavila.«
»Ne mogu o tome s tobom, Julie.«
»Vidiš, to je zato što mi se sviđala. Mislim da je dobra osoba.«
»I ja tako mislim«, rekao je Robie prije nego što se uspio svladati. Julie se nasmiješila.
»Super.«
»Molim?«
»Rušiš zidove oko sebe dok si u mom društvu. I sigurno ti je jako stalo do nje«, dodala je
ozbiljnijim tonom.
»Mogu je razumjeti, kao i ono kroz što prolazi«, diplomatski je odgovorio Robie.
 »Znači, ona ti je prijateljica?«
»Da.«
»Moraš se brinuti za svoje prijatelje, Wille.«
»Trudim se, Julie. Stvarno se trudim.«
»Hoćeš li se ikada riješiti ovog sranja?«
»Volio bih da ti mogu odgovoriti na to pitanje.«
Nakon što Su napustili restoran i Robie odvezao Julie kući, zazvonio mu je mobitel. Bila
je to Jessica.
»Mislim da motamo razgovarati.«
»U tedu.«
»Ali tebe slijede, a ja želim malo privatnosti.« Robie je pogledao u retrovizor. Uočio je
auto na cesti, dva automobila iza njegovog.
»OK. Da vidim što mogu učiniti.«
»Nema potrebe. Ja ću se pobrinuti za to.«
»Znači i ti si straga?«
»Zar si zaista morao pitati? Kako je Julie?«
»Zabrinuto. Gdje želiš da se nađemo?«
»U slučaju da nas netko prisluškuje, na našem mjestu na kiši.«
»Primljeno.«
»Skreni u sljedeću desno. Kad dođeš do uličice, pritisni gas.«
Robie je prekinuo i ubrzao. Prednji dio automobila visio je nadesno. Kao i njegov zadnji
kraj.
Vidio je uličicu, dodao još gasa i tako se odvojio od onih što su ga pratili. U retrovizoru je
gledao kako tegljač izlazi iz uličice i blokira cestu.
Čuo je škripu kotača i zvuk trube.
»Fino, Jessica«, rekao je u sebi.
Pritisnuo je gas, nekoliko se puta okrenuo, pa lagano otplovio niz ulicu Constitution,
prošao pored spomenika Washingtonu, koji više nije bio prekriven skelama nakon potresa, niti
osvijetljen poput Eiffelova tornja. Neki su smatrali da ga je tako trebalo ostaviti.
Nakon nekoliko minuta i još nekoliko skretanja, zaustavio se na pločniku, parkirao
automobil, ugasio ga i izišao. Odšetao je do automobila parkiranog ispred njegova i sjeo na
suvozačko sjedalo. Jessica Reel je upalila automobil i ubrzala.
»Kamo?« upitao je.
»Nikamo. Samo se želim kretati dok razgovaramo.«
»Razgovaramo o čemu?«
»O Plamenoj Kutiji.«
»Oboje smo bili ondje, Jessica.«
»I zaista se želiš vratiti?«
»Mislio sam da nemamo izbora.«
»Ti imaš izbora, Wille. Ja sam ta koju stvarno žele. Ja ću ići. Ti ne moraš.«
»Mislim da idemo u paketu.«
Maknula se s ceste, zaustavila automobil i naglo ga uparkirala.
»Gle, ako misliš da mi činiš uslugu time što ideš sa mnom, varaš se. To je samo još nešto
oko čega se moram brinuti.«
»Kad sam ja rekao da se ti moraš brinuti za mene?«
»Znaš o čemu govorim. Bolje da ja idem sama.«
»A što ako me ubiju zato što ne odem? Kako je to bolje za mene?«
 »Povukla sam okidač na onu dvojicu, Robie, ne na tebe. Možeš se dogovoriti. Idi svojima.
Dat će ti zaštitu. Predsjednik SAD-a je na tvojoj strani, za ime Boga.«
»A što ako ja želim ići u Plamenu Kutiju?«
»Zašto bi to, kvragu, želio? Nemoj reći zbog mene jer će me to samo još više raspizditi.«
»Onda to radim zbog sebe.«
»Sad pričaš gluposti.«
»Želim znati mogu li još uvijek to izdržati, Jessica. U Plamenoj ću saznati.«
»Plamena bi te mogla ubiti.«
»Pa, ako ne mogu izdržati ondje, definitivno ne mogu dati sve od sebe na terenu.«
»Čuo si Amandu Marks. Ciljat će na nas oboje. To neće biti poštena procjena, unatoč
tome što je rekla. Evan Tucker će se za to pobrinuti.«
»Zaista me nije briga.«
»Robie, kako te nije briga? Imaš samo jedan život.«
»Sad si ti ta koja govori gluposti. Svaki put kad izađem kroz vrata, riskiram taj jedan
život.«
»Evan Tucker je jednom krenuo za nama i nije uspio. Ovo je nastavak. Sumnjam da će
opet napraviti istu grešku. Za razliku od Sirije, može nadzirati svaki aspekt Plamene Kutije i
svega što se ondje događa. Vjeruj mi, dogodit će se nesreća u kojoj ćemo završiti tragično.«
»Pa, ako smo oboje ondje, morat će raditi dvostruko više da bi nas oboje dokrajčio.«
»Ali svejedno će nas dokrajčiti.«
»Moraš biti optimističnija.«
»A ti se motaš sabrati.«
»Hoću, Jessica.«
»Što je s Julie? Ostavit ćeš je?«
»Ne, dat ću sve od sebe da izađem živ iz ovoga i da je ponovno vidim. Ali moram obaviti
posao. I dobar sam u tome. I nastavit ću to raditi. I imat ću što je moguće normalniji život dok to
budem radio.«
»To je nemoguće i ti to vraški dobro znaš.«
Umorno je zatresao glavom. »Zaista moraš poraditi na razvijanju pozitivnog stava. A
jedino je što znam da sutra idem na put. Zato me vrati do mog auta. Moram spakirati torbu i malo
odspavati.«
Odvezla ga je do njegovog automobila. Dok je izlazio, prekinula je šutnju. »Ti si
najiritantnija osoba koju sam upoznala u životu.«
»Trebaš više izlaziti.«
Otpuhnula je, ali se unatoč očitoj ljutnji nasmiješila. »Stvarno, zašto ovo radiš?«
»Samo se sjeti kiše, Jessica. Ono što sam tada rekao, sada mislim.«
»Da ćeš uvijek imati mojih šest?«
»Samo da znaš, to nije besplatno. Isto očekujem zauzvrat. Pretpostavljam da je to jedini
način da ovo preživimo.« Zatim je otišao.
 7. poglavlje

Evan tucker ju je gledao s druge strane. Nalazili su se u UPI-u, u Langleyu. Tehnički,

Langley je bio veliki UPI ili Ustanova za povjerljive informacije, ali je Tucker bio uznemiren pa
je zatražio dodatnu zaštitu od radoznalih koji gledaju ili slušaju kroz ključanicu.
Tuckerov se struk povećao, a kosa mu je posijedjela tijekom prošlog mjeseca. Zapravo,
činilo se da je još više ostario od sastanka s Predsjednikom u prostoriji za krizna stanja.
Amanda Marks ga je pogledala.
»Znači, možemo početi?« upitao je Tucker. »Rekao sam Predsjedniku da možemo.«
»Oboje su se složili s tim, pa bih rekla da - možemo početi.«
»Kao da su imali izbora«, promrmljao je Tucker. »Pa, jesu. Ali nije bio baš neki.«
»Ali za svaki slučaj, sada pazi na njih. Vjeruj mi, zamjenice Marks, nisu pouzdani.
Govorim ti iz iskustva.«
»Vjerujem vam, gospodine. Da budem iskrena, večeras smo ih na trenutak izgubili. Čini
se da su htjeli jedno s drugim popričati u miru.«
Tucker se pridignuo sa stolca. »Izgubili ste ih?« uzviknuo je.
»Samo privremeno, ravnatelju. Svatko je otišao svojim putem, a onda smo ponovno
uspostavili nadzor. Robie je u svom stanu, a Jessica je odsjek u hotelu.«
»Ne smijete dopustiti da se to ponovi. Imate odriješene ruke što se sredstava tiče, koje
možete upotrijebiti, zamjenice Marks. Učinite ono što morate. Ali nemojte ih ponovno izgubiti.«
»Razumijem. A sada pitanje za vas, ravnatelju?«
»Slušam.«
»Koji ishod svega ovoga točno želite? »Oni idu u Plamenu Kutiju.«
Amanda Marks je kimnula, prekrižila noge i stavila ruke na krilo. »To mi je jasno. No
kako ovo na kraju treba završiti?«
»Dat ćete im njihove zadatke. Dat ćete im hrpu zadataka. Želim vidjeti imaju li još uvijek
ono nešto. Pritom ne govorim o gađanju u metu ili prebijanju nekoga. S obzirom na ono što su
upravo napravili, sumnjam da nisu potpuno spremni, ali ne želim da ova osobna procjena utječe
na to da im imalo progledate kroz prste, Amanda.«
»Sigurno neće. Bila sam trener u Paklenoj dvije godine. Ne popuštam nikome, osobito ne
sebi.«
»Ono što me najviše zabrinjava...«, započeo je Tucker, »... je ono što se događa ovdje
gore.« Potapšao se po glavi. »Znate li što je Jessica učinila?«
»Znam što se navodi u optužnici.«
»Nije to samo navedeno«, ispalio je. »To su činjenice. Priznala je.«
»Da, gospodine«, brzo je rekla.
»Robie je bio poslan za njom, ali se oglušio o naredbe i udružio s njom. U bilo kojoj
drugoj priči sada bi bili u zatvoru. Kvragu, Jessicu Reel bi trebalo pogubiti zbog izdaje.«
»Sigurno, gospodine. No ljudi koje je ubila, nisu li i oni bili izdajnici?«
»To nikada nije dokazano. To je lažna optužba, ali iz sasvim nepovjerljivog izvora.«
»Ispričavam se. Razgovarala sam sa savjetnikom za nacionalnu sigurnost Potterom i...«
»Potter je tek preuzeo dužnost i još uvijek ne zna ni gdje su prokleti zahodi u Bijeloj kući.
On je savjetnik za nacionalnu sigurnost, Marks. On radi za Predsjednika. Vi, vi radite za mene.«
»Neosporno«, odgovorila je. »Što me vraća na ono što želite ovdje postići.«
»Ako prođu Plamenu, bit će raspoređeni u misiju koja se upravo priprema. To je misija
kojom će završiti sve ostale misije i moram znati da su spremni za nju jer nema prostora za
pogrešku.«
Znatiželjno ga je pogledala. »Imamo puno timova koji mogu odraditi ovakve misije.«
»Rekao sam Predsjedniku da ćemo za ovu odabrati Robieja i Jessicu Reel. I to ćemo
učiniti.«
»I želite li da prođu Plamenu, gospodine?«
Tucker ju je oprezno pogledao. »To ne ovisi o meni. Ili će je proći ili neće. Ovisi o
njima.«
»Ako vi tako kažete, gospodine.«
Tucker je skinuo naočale, stavio ih na stol i protrljao oči. »Samo da bude što jasnije, vi ih
morate dovesti do njihovih krajnjih granica. I onda morate nastaviti. Ako ih možete slomiti,
slomite ih. Uspijete li u tome, ja od njih nemani nikakve koristi na terenu. Ja imam plan B u
pripravnosti, ako bude potrebno.«
»Nije pitanje mogu li. Ja mogu slomiti bilo koga, ravnatelju.«
»To je jedan od razloga zašto sam vas odabrao za ovaj zadatak.«
»I postavili me na mjesto svoje zamjenice?«
»To ide jedno s drugim.« Potapšao se po glavi, a onda mu se ruka spustila na prsa. »Ovo
se broji, Amanda, glava i srce. Ako nisu s nama, sa mnom, onda su protiv nas. Protiv mene. Ne
mogu imati agente koji rade po svom, fućka mi se koji su im razlozi i za čime žale. Agenti
odmetnici izazivaju međunarodne incidente. A međunarodni incidenti mogu ovu državu upedjati
u nepotrebne sukobe. To se neće dogoditi dok sam ja na dužnosti.«
»Ali čini se da su se tako ponijeli upravo da bi izbjegli jedan takav međunarodni
incident«, rekla je zamjenica Marks. »I uspjeli su. Mislim da zbog toga imaju tako moćne
saveznike, počevši od čovjeka u Ovalnom uredu.«
»Prilično sam svjestan toga, hvala. Ali tvoj prijatelj danas, može sutra postati tvoj
neprijatelj. Sve ovisi o tome što se dogodi na terenu.«
»I uvjeti na terenu se mogu diktirati, sigurna sam da vam je to poznato.«
»Vi samo obavite svoj posao, pa ćemo vidjeti kako će to ispasti.«
»Ne tražite prednost ni za koga?«
»Ako prođu, misija je njihova. To će biti nešto najteže što su ikada pokušali, pa bi pri
tome pokušaju mogli umrijeti. A ako ne prođu Plamenu, to je onda njihov problem.«
Amanda Marks je ustala. »Razumijem, gospodine.«
»Sigurno razumijete?«
Ovo ju je pitanje iznenadilo. »Na vašoj sam strani, ravnatelju.«
»Mislio sam da su i drugi na mojoj strani, ali čini se da nisu bili.«
»Nisam sigurna da znam o kome govorite. Tek sam došla ovamo i...«
»To je sve, zamjenice Marks. Želim izvješća svakoga sata o tome kako napreduju moji
štićenici. Potrudite se da ih i dobijem.«
»Gospodine, smatrajte to riješenim.« Okrenula se i izašla.
Čim su se zatvorila vrata, Tucker je ustao i natočio sebi piće iz malog bara u ormariću iza
stola. Bar iza stola u CIA-i izgledao je kao da je vrijeme Hladnog rata. Ali nije ga bila briga. Uz
ovaj posao čovjeku treba gutljaj alkohola svaki čas. Dobro, možda čak i češće.
Zamislio je da jedne večeri mora biti na sastanku anonimnih alkoholičara i reći: Ja sam
Evan Tucker. Moj posao je da Amerika bude sigurna. I ja sam okorjeli alkoholičar.
Sjeo je za stol.
Ovdje su postojale snage ujedinjene protiv njega, znao je to. Netko je dojavio Jessici Reel
i Robbieju informacije u vezi s misijom u Siriji. Prethodno upozoreni, iskoristili su priliku koju
su tim informacijama dobili i pobjegli su od sudbine, što nije bio cilj. Netko je ovdje to učinio.
Tucker je sumnjao tko bi to mogao biti. Ali trebalo mu je više od sumnje. I namjeravao je to
dobiti.
Zajedno s dvoje odmetnutih agenata.
Gledao je prema vratima kroz koja je prije nekoliko trenutaka izišla Amanda Marks.
Doveo ju je ovamo zbog njezine reputacije da je kučka, ali i predana timska igračica.
Nadao se da je dorasla toj reputaciji. Ne bude li, dodijelit će joj posao usred ničega, bez
mogućnosti da se ikada vrati.
No nije ga baš bilo briga za nju. Njega su jedino zanimali Robie i Reel. Jessica Reel mu je
bila na nišanu. Ubila je njegova prethodnog zamjenika, kao i analitičara kojeg je ustrijelila s leđa.
Nezakonito. Izdajnički. Neoprostivo.
Tuckera nisu zanimali njezini razlozi. Za to su postojali sudovi, porote i suci. I izvršitelji.
Reel je na sebe preuzela sve te ovlasti. A onda je uskočila ravno u ulogu izvršitelja. Zbog toga su
joj dopustili da slobodno odšeće, a čak je dobila i medalju.
Zbog takve je nepravde Tucker kipio.
Pa dobro, ni on nije bio bez utjecaja i izvora. Iskoristit će i jedno i drugo kako bi bio
siguran da će ona biti primjereno kažnjena. A i Robie, ako je dovoljno glup da ostane s njom.
Činjenica je da bi Tucker radije pribjegao aktivaciji tima B za predstojeću misiju.
Postojali su veliki izgledi da Robie i Jessica Reel neće uspjeti izaći iz Plamene Kutije. Stoga, ako
pravda već ne može pobijediti na sudu, trijumfirat će negdje u divljini Sjeverne Karoline.
Tucker je znao da je sve uložio u ovo. Misija u kojoj će sudjelovati s generalom Pakom
vrh je njegove karijere. Ili možda ubrzanje njegova pada. Jer ono što su predlagali bilo je
nezakonito, bez obzira što je Predsjednik to potpisao. Tucker nije vjerovao da sadašnji stanovnik
Ovalnog ureda ima petlje donijeti takvu odluku. No Predsjednik ga je iznenadio i to učinio. I sada
je kocka bačena. Povratka više nije bilo.
U savršenom svijetu misija bi uspjela, a Robie i Jessica Reel bili bi dio povijesti.
Savršeni svijet! Međutim, problem je što je njegov svijet bio sve samo ne savršen.
Promiješao je piće, otpio gutljaj i naslonio se. Još jedan dugi dan čuvanja sigurnosti. To
što je on radio, bio je prljav, odvratan posao. I svatko uključen u taj posao nije bio ništa drugo
nego prljav.
Uključujući i mene, pomislio je Evan Tucker. Prije svega, mene.
 8. poglavlje

Earl Fontaine naslonio se u krevetu te zadovoljno uzdahnuo.

Posjet je bio uspješan. Dva su muškarca bila upravo ono što su tvrdili da jesu kada su mu
se prvi put javili. Earla je malo iznenadilo što su mu sada dopustili posjete, ali možda čuvar nije
smatrao da je još opasan budući da je star i da umire u usranom odjelu zatvorske bolnice.
Pa, čovjek se nije mogao više prevariti. Earl možda više nije imao žalac za ubijanje, ali je
imao druge izvore, za početak dvojicu muškaraca u crnim odijelima koji su nosili Biblije. A oni
su imali druge, mnoge druge s kojima su radili.
Biblije su bile baš zgodne, pomislio je. Biblije opuštaju ljude u trenucima kada bi trebali
biti najoprezniji. Dobro za Earla. Loše za zakon. Zapravo, ono što nije bilo dobro za zakon,
uvijek je bilo dobro za Earla Fontainea.
Ljudi u crnom su odradili svoj dio. Svi su bili spremni. Sada je bdo vrijeme da Earl odradi
svoj dio.
Uhvatio se za trbuh i za ono što se činilo dijelom njegova lijevog plućnog krila. Zapravo
mu je to krilo jedino i preostalo. Većinu desnog su odrezali prije godinu dana u namjeri da
zaustave rak. To su učinili samo zato da ga pokušaju izliječiti kako bi ga mogli ubiti. Ali
pobijedio ih je u tome. Nije mu bilo bolje. Umirao je. Umirao je brzo, ali ne prebrzo.
Ironično, jedino što ga je tjeralo dalje bila je pomisao da bi, ako mu ova zadnja stvar u
životu uspije, mogao lagano umrijeti. To je bilo jedino o čemu je razmišljao. Bio je opsjednut
time. To je bilo jedino što je njegovo zdravo plućno krilo tjeralo da radi, njegovo bolesno srce da
kuca i prilično držalo bol pod nadzorom.
Uhvatio je dah, obrisao znoj s čela i jedva nekako sjeo. Bilo je vruće. Ovdje je uvijek bilo
vruće. Očito u Alabami nije bilo zime. Više od dvadeset godina znoj se slijevao po njemu iz dana
u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu - ali izdržao je, na kraju se šalio na račun vrućine, a šala se
prenosila iz jedne ćelije u drugu, po tome je Earl ovdje bio poznat.
Pogledao je prema cjevčici. Osnovne hranjive tvari dobivao je infuzijom izravno u
želudac. Iako je volio jesti čitav svoj život, sada mu hrana nije predstavljala baš ništa. A nisu ni
cigarete iako je medicinskom tehničaru njima ispirao mozak.
Skupio je snagu i pogledao ženu koja je obilazila pacijente. Bila je mlada i privlačna i prvi
put kad ju je pogledao, javile su mu se misli kakvih nije imao već neko vrijeme. Svojedobno, dok
je bio snažan, visok, zgodan, što je sve mogao napraviti s takvom ženom! Što je mogao napraviti
takvoj ženi! Sigurno bi znala tko je glavni, to je bilo prokleto sigurno. Ova je bila liječnica,
pametna, obrazovana i bez sumnje liberalna. Sigurno je imala hrpu ideja u toj zgodnoj glavici.
Kvragu, vjerojatno je išla i na glasovanje, ali nije glasovala za onoga kojeg joj je muž predložio.
Prezirao je takve žene. No to nije značilo da ih nije želio imati.
Gledao je preko u Juniora koji je živnuo kada je vidio mladu doktoricu u obilasku. Earl se
na to nacerio. Mogao je vidjeti Juniora kako pogledom upija njezinu kosu do ramena koja tako
dobro miriše, vitke bokove, lijepu, okruglu stražnjicu koja se nazire pod njezinom suknjom te
mekane grudi ispod bijele bluze. Stetoskop oko vrata. I uši su joj bile zgodne, zaključio je Earl.
Volio bi ih grickati. Volio bi je cijelu grickati.
Zamišljao ju je golu, a zatim u raznom oskudnom donjem rublju. Zamišljao je sebe kako
joj svašta radi. Disanje mu se ubrzalo, no to je bilo sve. Njegova oprema tamo dolje nije više
radila. Za to su se pobrinuli kemoterapija i zračenje.
Međutim, Junior nije imao takvih problema. Earl je mogao vidjeti njegovu desnu ruku
ispod plahte. Odvratno malo govno. Svijet bi bio bolje mjesto kad bi ga ubili. Ali jedan njegov
dio bio je ljubomoran što se ovaj, za razliku od njega, još uvijek može samozadovoljavati.
Iza doktorice je stajao Albert, najveći i najzlobniji od svih stražara. Uz njega se Earl
doimao malim. Svi su se uz njega činili malima. Njegove su mu odore uvijek bile pretijesne jer
zatvorski sustav Alabame nije imao niti jednu dovoljno veliku da bi mu pristajala. Pregledavao je
sobu, pogled mu je stalno kružio, a pendrek je držao sa strane. Čuvao je doktoricu zbog prijašnjih
incidenata, znao je Earl.
Zatvorenici su je pokušavali dotaknuti, osjetiti je, ukrasti joj poljubac. A sada je Albert
hodao uz nju dok ih je obilazila. Pokušaš li joj dotaknuti suknju, pendrek ti doleti posred grla.
Alberta nije bila briga koliko si bolestan niti koliko te boli. On bi se pobrinuo da te boli još više.
Earl je to znao jer je vidio kad je Junior jednom pokušao. I bilo kakva pomisao da učini isto
nestala je jer je Earl vidio što se dogodilo Junioru.
Albert mu je izbio tri zuba, a krv je šiknula toliko daleko da je došla do Earlova kreveta.
To se dogodilo prije dva mjeseca kada je Junior bio ovdje zbog druge bolesti. Činilo se da je
strašno bolestan. Iako se možda osjećao tako loše pri samoj pomisli da otrovna igla dolazi u
njegovom smjeru. Earl nije znao i nije ga bilo briga. Jednostavno je čekao trenutak kada će
doktorica doći do njega.
Stigla je nakon dvadesetak minuta.
Njezin miris dopro je do njega puno prije toga - kozja krv i đurđica. To su bili mirisi koje
je jako dobro poznavao s obzirom na to da je odrastao na selu u Georgiji. Ona je bila jedina osoba
u cijelom zatvoru koja je tako mirisala. Nije bilo ženskih stražara, a muški su stražari smrdjeli
gotovo jednako kao i zatvorenici. Ali doktorica je bila kozja krv. Ona je bila u redu. Earl se
veselio njezinim posjetima i kvarilo mu se raspoloženje kada bi je zamijenio drugi liječnik.
Uzela je njegovu povijest bolesti obješenu na dnu kreveta i pročitala je. Dosada bi je već
trebala dobro poznavati, pomislio je Earl, a sve je upućivalo na njegovu smrt. No smatrao je da
ona mora vidjeti jesu li mu pravilno dali sve lijekove i sve ostalo što je dobivao.
»Kako smo danas, gospodine Fontaine ?« upitala je. Nikada se nije ni smiješila ni mrštila.
Nikada nije izgledala ni sretno ni tužno. Ona je samo bila... ovdje. A za Earla je to bilo dovoljno,
pogotovo danas.
Pogledao je Alberta koji je stajao iza nje. Albert je pogledao prema Earlu, a usiljeni
smiješak na njegovu licu bilo je nešto što bi Earla natjeralo da tom stražaru ispali metak u čelo.
»Dobro, dobro. Ne žalim se. Možda bi moglo biti malo više morfija u ovome, doktorice.
Da preživim noć.«
»Vidjet ću možemo li učiniti nešto u vezi s tim«, rekla je dok su joj oči prelazile preko
njegove bolesničke liste. Provjerila mu je vitalne znakove na monitoru, a onda poslušala zvuk
njegova srca koje je pumpalo krv. Kad je njezina ruka dotaknula njegov vrat, osjetio je kako mu
koža gori od ugode. Ženska ga raka nije dotaknula više od... dobro, nije se točno mogao sjetiti
koliko dugo. Vjerojatno prije nego što je onaj klinac Clinton postao predsjednik.
Postavila mu je nekoliko pitanja i čak sjela na rub njegova kreveta dok ga je pregledavala.
Kad je prekrižila noge, suknja joj se podignula baš toliko da je Earl mogao vidjeti njezino
okruglo koljeno. Prošli su ga trnci. Ona na njegovom krevetu?
Pogledao je straga prema Albertu i uzvratio mu osmijeh, tom velikom šupku.
»Još nešto, gospodine Fontaine?« upitala je doktorica ustajući i gledajući dolje prema
njemu.
To je bio taj trenutak. To je Earl čekao sve ovo vrijeme. »Ima još nešto, doktorice.«
»Što to?« rekla je, ali njezine oči nisu pokazivale zanimanje. Zatvorenici su ovdje
vjerojatno imali puno posebnih zahtjeva prema njoj, većinom perverznih, bez obzira što je veliki
Albert stajao iza nje. Požuda bi obično nadjačala zdrav razum.
»Dovedite mi kćer.«
Sada su se njene oči usredotočile na njega. »Kćer?« Kimnuo je boreći se da se uspravi.
»Nisam je vidio sto godina. Sada je odrasla. Mora biti, da vidim, pa dobro je zakoračila u
tridesete.«
»Da?«
»Vidite, stvar je u tome, a kvragu i znate da ja umirem. Neću biti još dugo na ovom
svijetu, je l’ tako? Ona je sve što mi je preostalo. Volio bih je vidjeti kad bih mogao. Oprostiti se i
sve to. Razumijete?«
Kimnula je, »Svakako, razumijem. Gdje je ona?«
»Vidite, u tome je stvar. Ne znam. Kvragu, koliko znam, promijenila je ime. To znam
zasigurno.«
»Zašto bi to učinila?«
Earl sada nije mogao lagati iako je htio. Doktorica bi mogla provjeriti. A ako sazna da
laže, sigurno ne bi učinila ono što je očajnički želio.
»Završila je u programu za zaštitu svjedoka. Pravo joj je ime Sally, po mojoj majci, pokoj
joj duši. Prezime je Fontaine, naravno. Kao i moje. Ja sam joj otac. Nisam je vidio otkako se to
dogodilo.«
»Zašto je otišla u program za zaštitu svjedoka?«
»Nema veze sa mnom«, brzo je rekao. A to je bila istina. Otišla je u program za zaštitu
svjedoka iz drugog razloga koji nije imao veze s njezinim ocem ubojicom. »Zbog toga što su
drugi učinili, tamo u Georgiji. Nakon što joj je umrla majka, a ja završio u zatvoru, ona je otišla u
dom. Tamo se spedjala s lošim klincima i okrenula se protiv njih. Zato je Otišla.«
»Dobro, ali što želite da ja učinim?«
Earl je slegnuo ramenima i izvukao najpatetičniji mogući izraz lica. Čak je natjerao i suze
da mu krenu niz lice. Uvijek je to mogao napraviti nasilu. Taktika je upalila kod mnogih žena.
Njihov problem.
Jednostavno je rekao: »Ja umirem. Želim vidjeti svoje jedino dijete prije nego odapnem.«
»Ali ako je ona u programu...«
Prekinuo ju je postajući nestrpljiv. »Možete ih nazvati. Reći im za mene. Imat će njezin
dosje. Možda je još u programu, a možda i nije. Možda su šanse male. Kvragu, vjerojatno jesu.
Ali, ako joj mogu prenijeti poruku? Naravno, ovisit će o njoj želi li me doći posjetiti ili ne.«
»A hoće li joj dopustiti?«
»Sve se to dogodilo prije mnogo vremena. Ljudi koji su joj bili za petama, kvragu, svi su
sada mrtvi. Ili u zatvoru. Nema se čega plašiti. Ali ne mora doći. Ovisi o njoj, kao što sam
rekao.« Zastao je, pogledao izravno u doktoricu te napravio najiskreniji izraz lica u životu. »Moja
jedina prilika da se oprostim, doktorice. Nemam još puno vremena. Kvragu, vi to znate bolje od
ikoga. Čak bolje i od mene. Zato sam odlučio upitati vas. Mislim da stražare boli đon.« Zastao je.
»Imate li djece?«
Ovo ju je zbunilo. »Ne. Mislim ne još. Ali se nadam...«
»Najbolje što sam napravio u životu. Vrhunski sam uprskao ostatak života, da ne lažem,
ali moja mala djevojčica! Pa učinio sam dobro što sam je doveo na ovaj svijet, a to ću reći svima
koji me budu pitali.«
Earl je čuo kako je Albert otpuhnuo na ovo, ali on je zadržao svoj pogled na doktorici.
Oči su mu se urezale u njezine. Uvijek je znao odigrati na žensko suosjećanje. Nadao se da nije
izgubio ovu sposobnost.
»Moja mala djevojčica«, rekao je. »Posljednja prilika. Ako želi doći i vidjeti me, neka
tako bude. Ako ne, i to je u redu. Ali ja joj samo želim dati priliku da vidi svog oca posljednji put.
To je sve, doktorice. Ne mogu vas natjerati da to napravite. Vi to trebate htjeti. Sve što ja mogu je
da vas zamolim. Eto, to je sve što imam reći. Sada je na vama. Ako ne želite, razumjet ću. Recite
da se radi samo o mojim tmurnim razmišljanjima, valjda. Možda više i ne zaslužujem. Ne znam.
Jednostavno ne znam. Moja mala djevojčica. Moja mala...«
Naslonio je glavu na jastuk, bez daha, potpuno iscrpljen. Izgledao je jadno da jadnije nije
mogao.
Mogao je primijetiti sukob koji se odvijao u ženinoj glavi. Proveo je velik dio života
proučavajući ljude da vidi koliko ih dobro može iskoristiti. Oči su otkrivale unutarnju borbu kroz
koju je prolazila. Izgledala je nesigurno, zbunjeno, što je za njega bilo dobro.
Na kraju je rekla: »Ja ću... Vidjet ću što mogu učiniti, gospodine Fontaine.«
Pružio joj je ruku. Albert je brzo uskočio, ali mu je doktorica pokazala da se vrati. Pružila
je Earlu ruku. Njezina je ruka bila topla i nježna, za razliku od njegove hladne i koščate.
»Bog vas blagoslovio, doktorice. Blagoslov vam daje čovjek na samrti.«
Otišla je do sljedećeg pacijenta. Ali Earl je odradio svoj posao. Znao je da će učiniti
upravo ono što je tražio.
 9. poglavlje

Teretni zrakoplov prolazio je kroz blage turbulencije na visini od trideset tisuća

kilometara, dok su se spuštali u nešto što je nalikovalo na gustu šumu. Robie i Jessica sjedili su
jedno nasuprot drugome na sjedalima za iskakanje u spremištu tereta. Dok se zrakoplov tresao
prolazeći kroz zrak, Jessica se smiješila. »Što je?« upitao je Robie.
»Iz nekog sam razloga pomislila da bi Agencija mogla poslati neki od zaljevskih
mlažnjaka za nama.«
»Istina. Barem put nije dug.«
»Dobra stara Sjeverna Karolina. Usred ničega, Sjeverna Karolina«, dodala je.
»Agencija ne voli susjede«, odgovorio je Robie.
Nije bilo prozora kroz koje bi mogli pogledati, ali prema zujanju u ušima mogli su
zaključiti da se spuštaju. To su potvrdili i njihovi satovi.
»Što očekuješ kad dođemo tamo?« upitala je. Robie je slegnuo ramenima. »Rekli su da će
nas pritisnuti do krajnjih granica. Ne očekujem ništa manje od toga.«
»A nakon toga?«
»Ako dođe do ›nakon toga‹.«
»Ne mislim da to ovisi samo o nama, Robie.«
»Nikada nisam ni pomislio drukčije.«
Nakon pet minuta čuli su kako se izvlače kotači za slijetanje. Ubrzo je zrakoplov
dotaknuo do, malo je klizio uslijed djelovanja povratnog potiska i kočnica na kotačima, a zatim
se zaustavio gotovo na kraju piste.
Još su kratko radili motori, a zatim su i oni utihnuli. Otvorila su se vrata i jedan od osoblja
iz zrakoplova rekao im je da iziđu.
Sišli su niz prenosive stube koje su postavljene na otvorena vrata zrakoplova.
Kad su se spustili, vojno teretno vozilo, Humvee, zaustavilo se uz zvuk kočenja. Unutra su
bili vozač, a pored njega Amanda Marks odjevena u maskirno odijelo. Izašla je i pozdravila ih.
»Dobro došli u Plamen. Napravili smo neke promjene otkako ste zadnji put bili ovdje.«
»Koje vrste?« upitala je Jessica.
»Ne želim vam pokvariti raspoloženje«, odgovorila je zamjenica Marks. Oboje ih je
pogledala, a zatim usmjerila pogled prema nebu punom oblaka. Oko njih je šibao hladan vjetar.
»Skidajte se u donje rublje. Možete ostaviti cipele.«
»Oprostite?« rekla je Jessica.
»Skinite se u donje rublje«, ponovila je Amanda Marks. Njezin ton više nije bio ugodan.
»A čemu to?« upitao je Robie.
»Ili učinite to ili se vratite u zrakoplov i unajmite odvjetnike«, odgovorila je.
Robie i Jessica su se pogledali, a onda se počeli sporo skidati na asfaltu.
Robie je nosio hlače za trčanje i bijelu termo majicu s dugim rukavima. Reel je imala na
sebi biciklističke hlače i usku plavu majicu za vježbanje dugih rukava marke Under Armour.
Oboje su nosili teniske za trčanje.
Amandi Marks to nije promaknuto.
»Vidim da ste očekivali ovakvo nešto«, rekla je s razočaranjem u glasu.
Robie i Jessica su šutjeli.
Amanda Marks je pokazala nalijevo. »Kompleks se nalazi dolje. Samo nekoliko
kilometara iako na zadnjem kilometru postaje brdovito. Slijedit ćete Humwee. Držat ćemo se
tempa šest minuta za jedan kilometar. Ako zaostanete duže od pet sekundi, bit će problema.«
Popela se u Humwee i dala znak vozaču da krene. Okrenuo je vozilo i uputio se na istok.
Robie i Jessica izmijenili su još jedan pogled, a zatim krenuli trčati za vozilom brzim
tempom.
»Dobro da smo shvatili da će nas pritisnuti od samog početka«, rekao je Robie, »pa smo
se prikladno odjenuli.«
»Tempo od šest minuta nije ubojit. Ali zbog brda moglo bi izgledati kao da je riječ o pet
minuta, možda i manje.« Pogledala je prema Humveeju mjereći brzinu i udaljenost. Vjerujem da
će nas brzina od petnaest kilometara riješiti problema.«
»Točno.«
Udaljenost nije bila pet kilometara nego deset. I posljednji kilometar nije bio brdovit.
Posljednjih pet jest. Nakon točno trideset i pet minuta i pedeset i šest sekundi stigli su do
kompleksa koji se protezao preko visoravni okružene uglavnom crnogoričnom šumom. CIA je
obožavala smještati objekte usred ničega samo zato da bi s kilometarske udaljenosti mogli vidjeti
ako se netko približava.
Humvee se zaustavio, a Amanda Marks izišla je kad su Robie i Jessica Reel stigli do nje.
Nastavili su trčati u mjestu kako bi omogućili mišićima, plućima i srcu da se ohlade.
»Dakle, ovo nije bilo tako loše, zar ne?« rekla je zamjenica Marks.
»Nije. Sigurna sam da je vaša vožnja bila topla i udobna«, rekla je Jessica, »pa
pretpostavljam da ste mislili metaforički kad ste rekli da ćete biti s nama na svakom koraku?«
Amanda Marks se nasmiješila. »Vidat ćete me više nego što ste ikada željeli.«
»Kako nas promatrate s prozora? Ili pokraj nas?« upitala je Jessica. »Mislim, zašto da se
samo mi zabavljamo? Ali ako niste u stanju, nema veze. Birokrati jako brzo iziđu iz forme.«
Smiješak je iščeznuo s Amandina lica. »Viša oprema je u mom uredu. Ali još ne idemo
onamo. Nakon ovog laganog zagrijavanja, htjeli smo vam omogućiti pravo vježbanje.«
Po stubama je otrčala u kompleks. Bio je izgrađen od drveta, s metalnim krovom
prekrivenim kamuflažnom mrežom, sa senzorima s ugrađenim uređajima za otkrivanje pokreta.
Ovdje je bilo više nadzornih kamera nego u središtu Londona, a naoružani su stražari ophodili s
njemačkim ovčarima koji se nisu ponašali prijateljski ako nisi tu pripadao. Postojale su i
osmatračnice s kojih su snajperisti mogli ubijati s više od kilometra udaljenosti. Cijeli je posjed
bio okružen ogradom pod električnim naponom.
Na vanjskim rubovima kompleksa nalazila su se minska polja; nekoliko je jelena i mrkih
medvjeda otkrilo tu činjenicu u trenutku kad su stradali.
Postojala je samo jedna cesta puna zavoja. Ostatak područja pokrivala je gusta šuma, osim
zrakoplovne piste koja je izgrađena na najravnijem dijelu visoravni.
Amanda Marks postavila je oko ispred skenera mrežnice, pa su se čelična vrata iza
neprobojnog okvira klikom otvorila. Povukla ih je prema sebi i pokazala Robieju i Jessici da
požure.
»Raspored nam je gust. Pa hajdemo ubrzati.«
»Uvijek i samo brzina«, izgovorila je Jessica dok je pored Amande Marks ulazila u
kompleks.
Hodnici su bili prazni, a mirisali su kao da ih je netko pošpricao sredstvom za čišćenje.
Na stropu i zidovima nalazili su se nadzorni uređaji uglavnom nevidljivi golom oku.
Ovdje neće biti nikakve privatnosti. Jessica se na brzinu zapitala je li Agencija otkrila
kako čitati misli. Ne bi rekla da nisu.
Zamjenica Marks ih je povela niz glavni hodnik, a zatim skrenula lijevo niz drugi, uži
hodnik. Svjetla iznad njihovih glava bila su toliko jaka da je, zapravo, bilo bolno gledati oko
sebe. To se i htjelo postići, pa su i Robie i Jessica držali spuštene poglede prateći cipele Amandc
Marks dok je koračala prema njihovu odredištu.
Sljedeća četiri sata bila su izazovna i prema Robiejevim i prema Jessicinim standardima.
Plivanje protiv strojno proizvedene vodene struje, s utezima na nogama i rukama.
Penjanje po užetu do visine od šest katova bez pomoći mreže, a uz umjetno proizveden
vjetar koji je davao sve od sebe da ih otpuše s izbočina od pet centimetara.
Vojnički trening fizičke spreme izveden tri puta brže nego obično dok je s njih lijevao
znoj i dok im mišići i tetive nisu došli do ruba pucanja.
Zatim su uslijedili sklekovi, trbušnjaci i vježbe u sauni u kojoj je bilo vraški vruće.
Nakon toga su trčali uza stotinu stuba pod kutom od šezdeset stupnjeva. Oboje su to
ponavljali dok nisu ostali bez daha.
Kad su to završili, u ruke su im bacili pištolje i poslali ih u mračnu sobu, a zrake svjetlosti
su im se ukazivale iz svih kutova. Zatim su krenuli pucati. Vatru su proizvodili gumeni metci, što
je dokazao metak koji se odbio od zida i zamalo završio u Robiejevoj glavi.
Njihovi pokreti bili su nagonski. Zaboravivši na umor, počeli su napredovati koracima
koji su izgledali kao u nekoj scenskoj igri ubijajući metu po metu do samoga kraja.
Upalila su se svjetla, a oni su počeli brzo treptati ne bi li im se oči priviknule na svjetlost.
Dva kata iznad njih otvorio se nadzorni prozor od polikarbonatnog stakla s kojeg se
nagnula Amanda Marks.
»Izađite na ona vrata. Otpratit će vas do sobe. Ondje ćemo se sastati.«
Robie i Jessica su se pogledali.
»Zgodan prvi dan«, rekao je.
»Tko kaže da je gotov?« upitala je Jessica. »Sigurno ne ona kuja gore.«
Na vratima su im uzeli pištolje i muškarac u maskimom odijelu odveo ih je niz hodnik te
im pokazao sobu na kraju.
Robie je otvorio vrata i pogledao unutra. Jessica je gledala preko njegova ramena.
Bila je veličine kao obična ćelija za jednu osobu, a bila je tako i privlačna.
»Samo jedna soba?« upitala je Jessica.
Robie je slegnuo ramenima. »Pretpostavljam.«
»Pa, ovo će biti zabavno. Ugodno i udobno. Samo se nadam da ne hrčeš.«
»I ja to mislim o tebi.«
Ušli su i zatvorili vrata za sobom. Dva kreveta na kat imala su tanke madrace i na svakom
su bili tanki jastuci i po jedna plahta. U sobi je bio i umivaonik. Nije bilo nikakvog ormarića.
Ničega nije bilo na zidovima. Jedan metalni stol i jedan stolac bili su pričvršćeni za pod. Zidovi
su bih svijetlosmeđe boje.
Robie je sjeo na krevet.
Jessica se naslonila na zid.
Otvorila su se vrata i pojavila se zamjenica Marks.
»Oboje ste bili bolji nego što sam očekivala. No to je samo prvi dan. I, naravno, još nije
gotov. Ima još puno vremena.«
Jessica je pogledala Robieja prekoputa pa podignula obrve kao da kaže: Rekla sam ti.
Amanda Marks zatvorila je vrata iza sebe.
»Onda, kakav je dogovor?« upitala je Jessica. »Je li vam Tucker rekao da date sve od sebe
kako odavde ne bismo izišli živi? Hoćemo li završiti kao invalidi? Ih ćete nas drogirati do
besvijesti? Hoćemo li ostati bez udova?«
»Ili sve navedeno?« zanimalo je Robieja.
Amanda Marks se nasmiješila. »Što, zbog ovih sitnih vježbi proričete sebi takvu zlu
sudbinu? Obični novaci prolaze kroz puno gore.«
»Ne, nije točno«, odgovorila je Jessica Reel.
Amanda Marks se usredotočila na nju. »Zar zaista?«
»Da, zaista.«
»A odakle ti to znaš?«
»Tucker te nije dobro izvijestio. Bila sam instruktorica ovdje. Novake se nije ovoliko
opterećivalo ni posljednjeg dana. Ali ti vodiš program, ne mi. Pa onda ostavi ova sranja za
nekoga tko je uvukao glavu u šupak.«
Robie je kružio pogledom od Amande Marks prema Jessici, pa opet natrag. »Što sad?«
upitao je.
Zamjenica Marks napokon je skrenula pogled s Jessice i pogledala prema Robieju.
»Možete se malo odmoriti. Zatim ćete oboje na pregled. Skinite se goli i krenite za
mnom.«
»Ovdje da se skinemo?« upitala je Jessica.
»Reel, imaš li problem sa skidanjem pred ljudima?«
»Ne, ali ako me itko tko nije liječnik uhvati za sise ili guzicu, neće se probuditi tjedan
dana. Uključujući i tebe.«
Skinula je odjeću i stajala gola dok je Robie skidao svoju.
Jessica je rekla: »Marks, hoćeš li nam se pridružiti? Ili ćeš i ovo propustiti?«
»Ja ne moram na pregled«, odgovorila joj je. Ali kad je pogledala njezinu mršavu i
mišićavu figuru, bilo je jasno da je pod dojmom onoga što je vidjela.
Usmjerila je svoju pažnju na Robieja. Na tom čovjeku nije bilo ni grama sala. Bio je u
ranim četrdesetima, a bio je u formi poput olimpijca. No pažnju su joj privukle opekline na
njegovim rukama i nogama.
»Čujem da na ovome moraš zahvaliti Jessici«, rekla je Amanda Marks posprdnim tonom.
»Kad već nešto radiš, onda to dobro odradi«, odvratio joj je Robie ozbiljno. »Sad, ako si
završila s promatranjem, možemo li na pregled?«
 10. poglavlje

»Vjerojatno biste trebali presaditi kožu«, rekao je liječnik dok je pregledavao Robiejeve
opekline.
»Hvala. Stavit ću si to na listu stvari koje moram obaviti«, odgovorio je Robie.
Liječnik je bio pedesetih godina s nešto sijede kose na glavi. Bio je znojan i debeo, s
tankim brčićima iznad gornje usne. Robie nije znao je li ih namjerno ostavio ili su rezultat
nepažnje.
»Pa, bolje prije nego poslije. Agencija ima izvrsnu osobu za to.«
»A koliko bih dugo bio izvan posla?«
»Barem nekoliko tjedana.«
»O, da«, rekao je Robie,
»Imate li kakav odmor u planu?«
»Ne, možete li mi vi posuditi svoj?«
Liječnik se uspravio i spremio instrumente u ladicu pored stola.
»Pretpostavljam da nemate puno vremena za odmor.«
»Pa do sada je bilo dobro. Počeo sam s opuštajućim trčanjem. Zatim sam malo plivao i
proveo nešto vremena u sauni. A onda sam malo vježbao gađanje meta.«
»Vi ste bili meta?«
»Nisam mislio da su liječnici dovoljno upućeni u takve pojedinosti.«
»Agente Robie, dugo sam ja ovdje. Čudim se da nam se putovi prije nisu susreli.
Pretpostavljam da ste i prije bili u Platnenoj.«
»Jesam«, Robie je kratko odgovorio.
»Inače ste u izvrsnoj fizičkoj formi.«
»Hoćete li pregledati i agenticu Reel?«
»Ne, danas paralelno radimo preglede.«
»Znate li je? Nekada je ovdje bila instruktorica.«
»Znam je. Zapravo sam ponosan što mogu reći da mi je prijateljica. «
»To je dobro znati, doktore...?«
»Hallidav. Ali možete me zvati Frank.«
Robie je pogledao naokolo tražeći nadzorne uređaje ugrađene u zid. Hallidav je s
razumijevanjem pratio njegov pogled.
»Ne ovdje, agente Robie. Ovo je jedno od nekoliko mjesta na kojem nisu. Povjerenje
između liječnika i pacijenta vrijedi čak i za CIA-u. Soba u kojoj ćete biti smješteni nije tako
osmišljena.«
»Da, to znam.«
»Dat ću vam kremu za mazanje opeklina, ali trebali biste razmisliti o presađivanju kože i
nekim antibioticima. Ukoliko to ne budete njegovali, koža će se s vremenom toliko stvrdnuti da
će vam ograničavati pokrete. I naravno, uvijek postoji mogućnost infekcije.«
»Hvala, Frank. Svakako ću razmisliti o toj mogućnosti.«
»Možete obući onaj ogrtač s vješalice.«
»Dobro. Nije bila moja zamisao doći ovamo k’o od majke rođen.«
»Potpuno mi je jasno.«
Robie je sišao sa stola, prešao preko prostorije i obukao ogrtač. »A je li vam jasno i zašto
smo ovdje?«
 Halliday se malo ukočio. »Ne, zapravo, nije.«
»To su dva različita odgovora, Frank.«
»Ja sam samo liječnik. Kao što znate, moje su kompetencije ograničene.«
»Ali neke zasigurno imate ili ne biste bili ovdje. Što znate o Amandi Marks ?«
»Ona je ravnateljeva zamjenica, u tajnosti.«
»Znate li što se dogodilo njezinim prethodnicima?«
»Naravno. Kao da je riječ o obrani protiv učitelja mračnih sila. Događaju im se loše
stvari.«
»Obrana protiv mračnih sila.«
»Ma znate ono iz Harryja Pottera.«
»Čovjek se pita zašto bi Amanda Marks željela ovaj posao.«
»Ambiciozna je ona.«
»Je li bila ovdje nedavno?«
»Jest.«
»Da se pripremi za nas?«
»Ne znam zašto. Gledajte, prilično mi je neugodan ovaj razgovor.«
»I meni je neugodno što moram pitati, ali moram. Radim u obavještajnoj službi, to je dio
mene.«
Halliday je oprao ruke u umivaoniku. »Vidim to.«
»Znači, poznavali ste Jessicu kad je ovdje bila instruktorica? Rekli ste da ste prijatelji.«
»Pa jesmo, dobro, koliko čovjek može biti prijatelj na ovakvome mjestu.«
»I ja sam joj prijatelj.«
Halliday je obrisao ruke i okrenuo se Robieju. »Svjestan sam onoga što ste vas dvoje
nedavno prošli.«
»Samo pokušavamo preživjeti, Frank. Cijenit ćemo svaku pomoć koju nam možete pružiti
u vezi s tim.«
»Nisam siguran da mogu bilo što učiniti oko toga.«
»Mogli biste se iznenaditi. Reći ću vašoj prijateljici da ste je pozdravili.«
Robie je ostavio Hallidaya koji je stajao izgubljen u mislima.
Robieja su otpratili natrag u sobu. Jessica se još nije bila vratila.
U sobu su im donijeli torbe, pa se Robie na brzinu obukao. Nije imao pojma što slijedi, ali
draža mu je bila odjeća nego gola koža.
Gledao je po sobi i njegovo iskusno oko uočilo je četiri različita nadzorna uređaja, jedan
par s audiosnimcima, a drugi s videosnimcima. Videokamere su bile tako postavljene da nije bilo
niti jednog skrivenog kuta u toj maloj prostoriji.
Pitao se kako protječe Jessicin pregled.
Bilo mil je jasno da je Jessica, zapravo, obilježena u svemu ovome. A on joj samo pravi
društvo. Ubila je dva agenta CIA-c. Tucker ju je imao na nišanu. U najboljem slučaju, Robie je
bio kolateralna žrtva.
Ponovno je pregledao taj mali prostor. Možda je ovo posljednji prostor koji gleda. U
CIA-i su se događale nesreće na treninzima. No nikada nisu bile objavljene. Pametni, odani ljudi
cijelo su vrijeme gubili živote dok su vježbali kako bi bili najbolji i služili domovini.
Poznati bi slomili nokat i odmah na Twitteru objavili vijest o svojoj »ozljedi« koja bi
uzbunila milijune pristaša, što bi potaknulo tisuće poruka onih koji očigledno nisu imali dovoljno
posla u životu.
A tijekom cijelog tog vremena hrabri muškarci i žene umirali su u tišini, zaboravljeni od
svih, osim od svojih obitelji.
 Ja čak nemam ni obitelj da me se sjeća.
»Agente Robie?«
Robie je podignuo pogled i ugledao ženu tridesetih godina kako stoji na vratima. Nosila je
crnu suknju, bijelu košulju i visoke potpetice. Oko vrata joj je visjela identifikacijska iskaznica.
»Da?«
»Hoćete li, molim vas, poći sa mnom?«
Robie je ostao sjediti. »Kamo?«
Žena je izgledala uznemireno. »Na još neke testove.«
»Već sam završio s pregledom. I već su mi guzicu vukli po cijelom ovom mjestu. Pucali
su na mene, gotovo me utopili i otpuhali s ruba šest katova. Onda, o kakvim točno još testovima
govorimo?«
»Nisam ovlaštena reći vam.«
»Onda dovedite ovamo nekoga tko jest.«
Žena je pogledala prema jednom od nadzornih uređaja na zidu.
»Agente Robie, sada vas očekuju.«
»Pa mogu me očekivati i kasnije.«
»Bojim se da nemate tu slobodu.«
»Jeste li naoružani?«
Napravila je korak unatrag. »Nisam.«
»Onda imam tu slobodu dok ne pošalju naoružane ljude koji su me spremni ustrijeliti.«
Žena je još jednom uznemireno pogledala po sobi. Blagim je glasom rekla: »Radi se o
psihološkom testiranju.«
Robie je ustao. »Pa vodite me onda.«
 11. poglavlje

Liječnica je završila s pregledom. Pogledala je pacijenticu Jessicu Reel okrećući neke

papire.
»Prije koliko dugo se to dogodilo?« upitala je.
»Prije koliko dugo se dogodilo što?«
»Rođenje vašeg djeteta.«
Jessica nije ništa rekla.
Liječnica je pokazala na njezin ravni trbuh.
»Niski poprečni trbušni rez. Tehnički mu je naziv rez po Pfannenstielu. Također se zove i
bikini rez jer ide točno iznad linije stidnih dlačica. Slabo se vidi, ali uvježbano oko ne može
pogriješiti. Jeste li ga pokušali ukloniti Fraxer laserom? Rezultati su prilično dobri.«
Jessica je upitala: »Mogu li se obući?«
»Da, svakako. Uzmite onaj ogrtač s vješalice. I nisam htjela zabadati nos. Bilo je to samo
pitanje vezano uz struku.«
Robie je navukla ogrtač i čvrsto ga svezak. »Trebate li moj odgovor vezan za razloge
zašto sam ovdje?«
»Ne.«
»Dobro je znati«, kratko je rekla Jessica. »Nije da bih vam dala ijedan da ste potvrdno
odgovorili.«
»Oprostite. Nisam mislila...«
Jessica ju je prekinula. »Gledajte, sigurna sam da ste krasna osoba i vrlo stručna liječnica,
ali moje šanse da odem odavde živa prilično su male, pa sam se usredotočila na svoju budućnost
a ne na prošlost, OK?«
Liječnica se namrštila. »Nisam sigurna da razumijem što mislite pod tim da nećete otići
odavde živi. Ako mogu...«
Jessica Reel već je izišla iz sobe.
Pratnja u odori već je čekala Jessicu Reel i otpratila je do njezine sobe.
Robieja nije bilo. Otvorila je svoju torbu i brzo se obukla razmišljajući o očima koje je
promatraju s nadzornih uređaja na zidu.
Izvadila je flomaster iz torbe i na zidu napisala: Defa vu Orwellova
1984.
Zatim je sjela i čekala da se približe koraci. I da se otvore vrata. Uskoro će. Sumnjala je
da im je zamjenica Marks u raspored stavila odmor.
A onda se zapitala gdje je Robie nestao. Jesu li ih namjerno razdvojili ne bi li ih pokušali
okrenuti jedno protiv drugoga?
Nije prošlo ni pet minuta, a dogodile su se dvije stvari.
Približili su se koraci i otvorila su se vrata.
Pojavila se ista mlada žena koja je došla po Robieja.
»Agentice Reel, molim vas da me slije...«
Prije nego što je uspjela dovršiti, Jessica je ustala i prošla pored nje kroz vrata.
»Završimo s ovim«, rekla je preko ramena dok je iznenađena žena žurila da je sustigne.
Robie je sjedio nasuprot muškarcu u uredu punom polica s knjigama. Svjetlo je bilo
prigušeno. Nije bilo prozora. U pozadini je svirala tiha glazba.
Muškarac je bio ćelav, imao je bradu i igrao se lulom. Nosio je debele naočale koje je
pustio da mu padnu na vrh nosa. Vratio ih je na mjesto i podignuo lulu.
»Čak i ovdje vrijedi pravilo o nepušenju«, rekao je s namjerom da objasni. »Priznajem, ja
sam ovisan. Ispričavam se zbog ovakvog stanja stvari u ime psihologa. Pomažem drugima u
njihovim problemima, a vidim da ne mogu riješiti svoj.«
Ispružio je ruku preko stola. »Alfred Bitterman. Psiholog. Ovdje sam i kao psihijatar, ali
bez dozvole za liječenje. Ne smijem prepisivati jake lijekove.«
Robie mu je pružio tuku, a zatim sjeo. »Pretpostavljam da znate tko sam.« Pogledao je
debelu hrpu papira ispred Bittermana.
»Znam što piše u dosjeu. To nije isto kao i kad poznajete čovjeka.«
»Mudra izjava«, rekao je Robie.
»Vi ste veteran ove Agencije. Mnogo ste toga postigli. Neki bi rekli i nemoguće. Primili
ste najviše moguće priznanje koje Agencija daje ljudima iz svojih redova.« Bitterman se nagnuo
preko stola i lupio lulom o drvo. »Što pokreće pitanje zašto ste uopće ovdje.«
Robie je smjesta počeo razgledavati po sobi. Bitterman je odmahnuo glavom. »Nema
nadzora«, rekao je. »Nije dopušteno.«
»Tko kaže?« upitao je Robie.
»Najviši autoriteti u Agenciji.«
»I vi vjetujete u to?«
»Dugo sam već ovdje. I tijekom mojeg rada bilo mi je dopušteno znati za mnoge tajne, pa
i onih na visokim položajima u Agenciji.«
Robieja je ovo zainteresitalo. »I to vas štiti? Nešto vam se dogodi i tajne budu poslane
medijima?«
»Ah, pa nije to baš takva melodrama. I puno je sebičnije. Vidite, niti jedan od tih
›visokih‹ ne bi želio da se te tajne zapišu i poslije objave. Stoga su uloženi golemi napori i
nekoliko se očiju uvjerilo da je ured psihologa bez ikakve vrste nadzora. Smijete slobodno
govoriti.«
»Onda, zašto mislite da sam ovdje?«
»Bez sumnje ste raspizdili upravu. Osim ako nemate neko drugo objašnjenje.«
»Ne, mislim da ovo sve pokriva.«
»I Jessica Reel je ovdje.«
»Ona je bila instruktorica u Plamenoj.«
»Znam. I to vraški dobra. Ali ona je komplicirana osoba. Puno kompliciranija od mnogih
koji su ovuda prošli, a to nešto znači jer svi su oni komplicirani na svoj način.«
»Znam i nešto o njezinoj prošlosti.«
Bitterman je kimnuo. »Znate li da sam ja napravio njezin ulazni psihotest kada nam je
prvi put došla kao novakinja?«
»Ne, nisam to znao.«
»Nakon što sam pročitao spis o njezinoj prošlosti, a prije nego što sam je upoznao, bio
sam uvjeren da ne može proći psihološku evaluaciju. Nije bilo šanse. Bila je previše zajebana
životnim događanjima.«
»No prošla je. Očito.«
»Naravno da jest. Mene je doslovno oduševila prilikom prvog susreta. A nije imala više
od devetnaest godina. Nezapamćeno. Agenciji se ne isplati novačiti agente za teren koji nisu
diplomirali i to najbolje u generaciji. Ovo je doista bio presedan. Ne možeš biti glup i
nemotiviran i uspjeti u CIA-i. Posao je previše zahtjevan.«
»Sigurno ste vidjeli nešto posebno u njoj.«
»Možda jesam, možda nisam.«
 »Kako to mislite?«
»Unatoč mom bogatom iskustvu u razumijevanju ljudi, nisam uvjeren da sam ikada bio u
stanju vidjeti u njoj stvarnu osobu, agente Robie. Mislim da nitko nikada nije. Uključujući
vjerojatno i vas.«
»Janet DiCarlo rekla mi je ugrubo isto.«
Bitterman se naslonio u stolcu, lice mu je bilo prekriveno borama, »Tragedija. Shvaćam
da ste vi jedini razlog što nije umrla.«
»Ne, postojao je drugi razlog. Jessica Reel. Ona je također razlog što ja nisam umro.«
Bitterman je potapšao Robiejev podeblji dosje. »Pretpostavljam da vas dvoje činite dobar
tim.«
»Tako je.«
»Poštujete ju?«
»Da.«
»Učinila je dvojbene stvari u prošlosti. Neki su ih okarakterizirali kao izdajničke.«
»I sada dolazimo do toga kako uprava gleda na stvari?« upitao je Robie.
»Moram zaraditi plaću, agente Robie, Ja ne osuđujem. Ne držim strane. Ja samo
pokušavam... razumjeti.«
»Ali vi ste ovdje da bi ocijenili jesam li ja još uvijek psihički spreman za dužnost na
terenu. Ne da shvatite Jessicu Reel.«
»Mislim da bi ta područja istraživanja mogla biti međusobno povezana. Vi ste donijeli
odluku da joj pomognete. Suprotno naredbama. To je ozbiljno kršenje agencijskih pravila. I sami
to morate priznati. Dakle, ostaje pitanje zašto bi visoko profesionalni agent poput vas to učinio. E
to, agente Robie, to izravno odgovara na pitanje o vašoj spremnosti za akciju.«
»Dobro, ako to prosuđujete na temelju moje sposobnosti da poštujem naredbe, onda
pretpostavljam da sam več pao na testu.«
»Nikako. To je puno dublje. Agenti i prije nisu slušali naredbe. Neki zbog razloga koji su
se poslije pokazali neodrživima. Drugi zbog razloga koji su se poslije pokazali opravdanima. No
ni to nije konačno. Opravdano ili ne, nepoštivanje naredbi je ozbiljno kršenje dužnosti. Vojska
koju nadzire hir vojnika na najnižem položaju uopće nije vojska. To je anarhija.«
Robie se pomaknuo na stolcu. »Složio bih se s tim.«
»A to nije bilo prvi put da ste se tako ponijeli«, rekao je Bitterman.
Sada je otvorio njegov dosje i pažljivo pregledavao neke stranice. Zapravo, to je toliko
dugo trajalo da je Robie pomislio da je zaboravio na njegovu prisutnost.
Napokon ga je pogledao. »Niste povukli okidač.«
»Žena je ionako umrla. I njezin sinčić.«
»Ali ne od vaše ruke.«
»Bila je nevina. Podmetnuli su joj. Naredbu o njenoj smrti nije izdala Agencija. Bila je
izdana iz osobnih razloga od strane onih koji su se ubacili u Agenciju. Učinio sam pravu stvar što
nisam pucao u nju.«
»Na temelju čega?«
»Svoje intuicije. Uvjeta na terenu. Ono što sam vidio u njezinu stanu što se nije
poklapalo. Sve mi je to govorilo da nešto nije u redu. Nikada prije nije mi se dogodilo da ne
povučem okidač. Tada je to bilo opravdano.«
»I onda dolazimo do Jessice Reel. Ni na nju niste povukli okidač. Na temelju čega?
Ponovno svojeg instinkta? Uvjeta na terenu?«
»Pomalo i jednog i drugog. I pokazalo se da sam opet bio u pravu.«
»Neki u Agenciji ne vjeruju u to.«
 »I vjerujte mi da znam tko su oni.«
Bitterman je u njega uperio debeljuškasti prstić. »To i jest poanta svega, agente Robie, zar
ne? Može li vam se vjerovati; To je ono što oni žele znati.«
»Mislim da sam dokazao da mi se može vjerovati. Ali ako Agencija želi da budem robot i
da se ne koristim vlastitim mišljenjem, onda bismo se možda trebali razići.«
Činilo se da Bitterman razmatra tu mogućnost.
Robie je pogledao preko njegova ramena. »Žalite li što nemate prozore?«
Bitterman je pogledao iza sebe. »Ponekad, da.«
»Teško je vidjeti što se događa oko vas kad nemate prozora. Postajete osamljeni, izolirani
i vaša sposobnost donošenja odluka može oslabjeti.«
Bitterman se nasmijao. »Tko sad koga testira?«
»Samo sam otvoren, doktore.«
»A ja znam bolje od toga, zar ne?«
»Koliko dobro poznajete Amandu Marks?«
»Ne baš dobro. Naravno, ona je novi broj dva. Na tu poziciju ne dolaziš ako nisi jako
ambiciozan. Njezin je dosje briljantan. Izvrsna je na svim nivoima.«
»I može joj se vjerovati da će poštivati naredbe u svim okolnostima?« upitao je Robie.
Bitterman nije ništa rekao nekoliko dugih trenutaka, dok je sat na polici otkucavao
sekunde.
»Nisam radio njezinu psihološku evaluaciju.«
»Onda je vaša pretpostavka o njezinoj izvrsnosti utemeljena na dosadašnjem
promatranju.«
»Rekao bih da je dobra vojnikinja«, polako je izgovorio Bitterman.
»Onda ste odgovorili na moje pitanje.«
»Ali vi niste odgovorili na moje, agente Robie. Ni blizu.«
»Znači, pao sam evaluaciju.«
»Ova je samo preliminarna. Ponovno ćemo se sresti.«
»A koliko će me dugo držati ovdje?«
»To je daleko iznad mog platnog razreda.«
»A ako se pokaže da nisam na dovoljnoj razini?« Bitterman je čvrsto uhvatio držak svoje
ugašene lule. »Isti odgovor.«
 12. poglavlje

»Vaša je prošlost jedna od najneobičnijih s kojima sam se susrela.«

Jessica Reel sjedila je nasuprot drugom agencijskom psihologu, ženi pedesetih godina s
dugačkom smeđom kosom bez sjaja i sijedog izrasta, s naočalama na lančiću i strogim izrazom
lica. Njezino ime bilo je Linda Spitzet. Nosila je dugačku suknju, pamučni prsluk preko bijele
košulje i čizme. Sjedile su jedna nasuprot drugoj u njezinom uredu, a između njih nalazio se
stohć za kavu.
»I onda, dobivam li nagradu?« upitala je Jessica Reel.
Linda Spitzer zatvorila je fascikl koji je držala. »Zašto mislite da ste ovdje?«
»Ne mislim, znam. Ovdje sam da bih bila kažnjena.«
»Zbog čega?«
Jessica Reel je zatvorila oči i uzdahnula. Kada ih je ponovno otvorila, rekla je: »Zar zaista
moramo ovo raditi? Malo sam umorna i sigurna sam da zamjenica Marks ima danas u planu još
zabave za mene.«
Linda Spitzer slegnula je ramenima. »Imamo sat vremena. Na vama je kako ćemo ga
iskoristiti.«
»A zašto onda ne uzmete knjigu i ne čitate? A ja mogu malo odrijemati.«
»Znate, nisam sigurna da bih vas preporučila za dužnost na terenu, s obzirom na vašu
prošlost.«
»Možda nisam imala sreće pa nisam naletjela na vas davno prije. Mogla sam preskočiti
ovaj dio svog života.«
Linda Spitzer dobronamjerno se nasmiješila. »Znam da ste jako pametni i lukavi i da
možete bilo kome pričati i okolišati uključujući i mene. Ali to nas neće daleko odvesti, zar ne?«
»Zapravo, kod mene to djeluje.«
»Agentice Reel, mislim da možemo biti produktivnije od ovoga.«
Jessica se nagnula naprijed. »Znate li zašto sam ovdje? Mislim, stvarni razlog?«
»Moj posao nije vezan za to. Moj je posao procijeniti vas kako bih utvrdila jeste li
spremni za ponovno uključivanje na terenu.«
»Izgleda da nije bilo problema prilikom mojeg uključivanja na terenu tijekom prošle
misije. Dali su mi medalju.«
»Neovisno o tome, dobila sam takve upute«, odgovorila joj je Linda Spitzer.
»Pretpostavljam da vi uvijek poštujete naredbe?« rekla je Jessica prijezirno.
»Zaista?«
»OK, krenimo.« Jessica se naslonila. »Ja uglavnom uvijek poštujem naredbe.«
Linda Spitzer je upitala: »Znači li to u devet od deset slučajeva? I u kojim okolnostima ne
poštujete naredbe?«
»Zapravo i više nego u devet od deset slučajeva. A ne poštujem ih kada mi moj želudac
kaže da ih ne poštujem.«
»Vaš želudac? Možete li to objasniti?«
»Naravno. Moj želudac.« Pokazala je prema svom trbuhu. »Ova stvar ovdje. Šalje trnce
po mom tijelu ako nešto nije u redu. Dobar je i za zadržavanje i probavljanje hrane.«
»I onda uvijek poslušate taj instinkt?« upitala je Linda Spitzer.
»Da.«
»A što vam sada govori?«
 Činilo se da je ovo pitanje uhvatilo Jessicu nespremnom. No brzo se sabrala. »Da obje
trošimo vrijeme bez veze.«
»Zbog čega?« zanimalo je Lindu Spitzer.
»Zato što je moj botavak ovdje sranje. Ne ocjenjujete me da biste me ponovno integrirali.
Ja sam roba s greškom. Poslana sam ovamo iz drugog razloga.«
»Da vas se kazni, kako šte rekli.«
»Ili ubije. Nekima dođe na isto.«
Linda Spitzer joj je uputila sumnjičav pogled »Vi, zapravo, mislite da vas Agencija želi
ubiti. Da niste malo paranoični?«
»Nisam malo paranoična. Jako sam paranoična. Bila sam većinu života. Pamet me dobro
služi.«
Linda Spitzer pogledala je fascikl koji je držala. »Mislim da to mogu razumjeti s obzirom
na vaše podrijedo.«
»Dosta mi je ljudi koji me određuju prema onome odakle sam došla«, naglo je rekla
Jessica Reel.
Ustala je i koračala po maloj prostoriji, a druga ju je žena pozorno promatrala. »Mnogi
ljudi imaju usrano podrijedo, ali izrastu u normalne ljude i puno toga postignu. A mnogi rođeni sa
srebrnim žlicama pokažu se bezvrijednima i lošima.«
»Istina«, potvrdila je Linda Spitzer. »Svi smo mi posebni. Ne postoje pravila za sve. Vi
ste puno postigli, agentice Reel. Mislim da biste to napravili bez obzira na to jeste li rođeni sa
srebrnom žlicom ili niste. Vjerujem da je riječ samo o tome koliko ste sposobni.«
Jessica je sjela proučavajući je. »Tako je«, rekla je podrugljivo. »Zaista tako mislite?«
»Vi ste sami upravo rekli da vam je dosta ljudi koji vas određuju prema vašem odgoju. Ili
njegovu nedostatku.« S očekivanjem je promatrala Jessicu.
»Ako očekujete da istresem što mi je na duši, doktorice, razočarat ćete se.«
»Ne bih očekivala od agenta na terenu s vašim iskustvom da puno priča.«
»Pa što onda radim ovdje?«
Linda Spitzer rekla je: »Dobila sam upute da napravim vašu psihološku evaluaciju. Znam
da su ih već prije radili. Ništa više niti manje od toga.«
Jessica Reel se naslonila u stolcu. »OK.«
»Slažete li se da je poštivanje naredbi važno ako Agencija želi funkcionirati?«
»Da.«
»No vi ste odlučili ne poštovati ih.«
»Jesam. Jer Agencija, između ostalog, očekuje i da se koristim svojim mišljenjem.
Naredbe izvršavaju ljudi. Ljudi griješe. Oni izdaju naredbe iz sigurnih utočišta svojih ureda. A ja
sam na terenu gdje je sigurnost vrlo rijetka. Moram donositi odluke u trenutku. Moram izvršiti
zadatak na najbolji način koji smatram primjerenim.«
»Uključuje li to katkad neizvršavanje zadatka?« upitala je Spitzer.
»Može se dogoditi.«
»A što je sa stvaranjem vlastitih zadataka za vlastite potrebe?«
Jessica je procjenjivala ženu poluzatvorenim očima.
»Vidim da su vaše upute bile potpunije nego što dajete naslutiti.«
»Moja potreba da saznam istinu je vrlo izrazita. Uvijek sam smatrala da je to jedini način
da radim svoj posao. Ali ja sam ovdje više da slušam nego da govorim.«
»Dakle, znate što sam učinila.«
Linda Spitzer je kimnula. »Znam.«
»Je li vam rečeno i zašto sam to učinila?«
 »Jest. Iako se čini da su neke činjenice sporne.«
»Mislite istinite u odnosu na lažne?«
»Voljela bih čuti vašu stranu priče«, odgovorila je Spitzer.
»Zašto? Zašto je to uopće važno?«
»To je dio evaluacije. Ali ako ne želite ulaziti u to...«
Jessica je nestrpljivo odmahnula rukom. »Dovraga, zašto ne ? U slučaju da ne želim,
pretpostavljam da će to biti još jedan negativan bod, a nije da mi treba.« Nagnula se naprijed
naslonivši laktove na koljena i stavivši dlanove jedan u drugi. »Je li vam ikada ubijen bliski
prijatelj?«
Linda Spitzer zatresla je glavom. »Srećom, nije.«
»Šok koji pri tome proživite jednostavno vas obuzme. Prođete kroz sve faze tugovanja u
naizgled samo nekoliko sekundi. To nije isto kao nesreća, bolest ili starost. To je kao da je netko
osim vašeg prijatelja, ustrijelio i vas. Uzeli su nam oba života, tek tako.«
»Jasno mi je.«
»Zapravo vam ne može biti. Osim ako vam se nije dogodilo. Ali kada vam se dogodi,
jedino želite osvetu. Želite uzeti tu bol koju osjećate, tu rupu od kiseline u svojem želucu i hitnuti
je prema odgovornoj osobi. Ne želite im samo prouzročiti patnju. Želite da i oni umru. Želite im
oduzeti ono što su oni oduzeli vama.«
Linda Spitzer naslonila se u stolcu, nije joj bilo ugodno, ali je bila znatiželjna. »Jeste li se
tada tako osjećali?«
»Naravno da sam se tako osjećala«, tiho je odgovorila Jessica. »No za razliku od većine
ljudi u toj situaciji, ja sam mogla nešto učiniti. Uzela sam tu bol i bacila je upravo onamo kamo je
pripadala.«
»Ali umrlo je dvoje ljudi. Zapravo, dvoje članova ove Agencije.«
»Istina.«
»Dakle, odigrali ste ulogu suca, porote i izvršitelja?«
»Sudac, porota i izvršitelj«, ponovila je Jessica, ponovno poluzatvorenih očiju dok je
gledala u ženu. »Ali ulogu izvršitelja igram već godinama. A vi ovdje igrate uloge sudaca i
porotnika. Vi odlučujete tko će umrijeti, pa kažete meni. I ja to onda izvršim. Slično kao da se
igram Boga, zar ne? Tko će ostati na životu, a tko neće?« Prije nego što je Linda Spitzer mogla
bilo što reći, Jessica je dodala: »Znate li kako se zbog toga osjećam? Vi, psihići, uvijek to žehte
znati, je l’ tako? Kako se mi osjećamo u vezi sa svakom sitnicom?«
Linda Spitzer polako je kimnula. »Željela bih znati.«
»Zbog toga se osjećam izvrsno. Agencija radi teži dio posla. Oni odlučuju tko će dobiti
metak. Ja samo izvršavam naredbe. Što može biti bolje od toga?«
»Pa kako ste se osjećali igrajući sve tri uloge?«
Smiješak koji se pojavio na Jessicinom licu ubrzo je nestao.
Na trenutak je rukama pokrila oči. »Nije me bilo toliko briga za to.«
»Dakle, to nije uloga u kojoj se vidite u budućnosti?« upitala je Spitzer.
Jessica je podignula pogled. »A zašto ne prestanemo srati i suočimo se sa stvarnošću, za
promjenu? To nije uloga. Ovo nije teatar. Lik na podu s metkom u glavi neće ustati kada se
zavjesa spusti. Mojim metkom. Moje ubojstvo. On će ostati prilično mrtav.«
»Pretpostavljam da ne uživate u ubijanju.«
»Uživam u dobro obavljenom poslu. Ali nisam serijski ubojica. Serijski ubojice to
obožavaju. Oni su opsjednuti mogućnošću dominacije nad drugim ljudskim bićem. Ritualima,
pojedinostima. Lovom. Udarom. Ja nisam opsjednuta ni sa čim od toga. To je moj posao. Ja to
radim kao zanimanje. Za mene je to sredstvo kojim dolazim do cilja. Ja okružim metu, uništim je
i onda krenem dalje. Nije me briga o kome se radi. Ali mi je bitno da je to ta meta. To za mene
nije ljudsko biće. To je misija. I to je sve. Ne ulazim u to ništa dublje. Kada bih ulazila, ne bih to
mogla raditi.«
Prošao je trenutak tišine u kojem se čulo samo ubrzano disanje agentice Reel.
Napokon je Linda Spitzer rekla: »Agencija vas je unovačila dok ste bili još mladi i niste
završili fakultet. To je veoma neuobičajeno.«
»Tako mi govore. Ali pretpostavljam da vam ne treba diploma da biste povukli okidač.«
»Zašto ste odabrali ovaj put? Bili ste mlada žena, gotovo maloljetna. Mogli ste raditi puno
drugih stvari u životu.«
»Pa, zapravo, ja nisam vidjela druge mogućnosti.«
»To je teško povjerovati«, odvratila joj je Linda Spitzer.
»Dobro, vi ne trebate povjerovati, zar ne? Bio je to moj odabir«, grubo je rekla Jessica.
Linda Spitzer zatvorila je fascikl i stavila poklopac na nalivpero.
Jessica je to primijetila. »Mislim da nam još nije istekao sat.«
»Mislim da je dovoljno za danas, agentice Reel.«
Jessica je ustala. »Mislim da mi je dosta do kraja života.«
Izišla je i zalupila vratima.
 13. poglavlje

Mjesto je imalo nekoliko različitih imena: Bukchang, Pukchang, Pukch’ang.

Službeni mu je naziv bio Kwan-li-so broj 18. Na korejskom jeziku to je značilo Logor za
prisilni rad. Bio je to koncentracijski logor. Bio je to gulag. Zapravo je to bio pakao pored rijeke
Taedong u sjeverno-korejskoj pokrajini P’yongan-namdo.
Od pedesetih su se godina u Bukchangu, najstarijem radnom logoru u Sjevernoj Koreji,
nalazili disidenti i navodni neprijatelji države. Za razliku od ostalih radnih logora koje je vodio
Botvibu - poznat i kao Odjel za državnu sigurnost ili Tajna policija - Bukchang je vodio Inmin
pohan seong ili Ministarstvo unutarnjih poslova. Logor je imao dva dijela. Jedan dio služio je za
ponovno obrazovanje. Zatvorenike bi ovdje podučavali učenjima dvaju preminulih velikih voda,
pa bi ih možda pustili iako bi bili pod nadzorom do kraja života. U drugom su se dijelu nalazili
osuđenici na doživotnu kaznu koji nikada više neće proviriti izvan logora. Većina su bili takvi
zatvorenici.
Bukchang, gotovo jednake veličine kao i Los Angeles, imao je pedeset tisuća zatvorenika
koje je, osim drugih sredstava, osiguravala četiri metra visoka ograda. Ako te pošalju ovamo, s
tobom šalju i tvoju obitelj - klasična definicija udružene krivnje koja se odnosila na dojenčad,
djecu koja su tek prohodala, tinejdžere, braću i sestre, supružnike, djedove i bake. Vanbračna
djeca koja su se ovdje rodila bila su ubijena jer su spolni odnosi i trudnoća bili strogo regulirani.
Dob i osobna krivnja nisu značili ništa, pa su se tako i prema djetetu koje je tek prohodalo i
prema baki od sto godina jednako odnosili - brutalno.
U Bukchangu su svi radili gotovo neprekidno, u rudnicima ugljena, u tvornicama cementa
te u drugim zanimanjima. Svaki je posao bio opasan. Svi su radnici bili potpuno nezaštićeni.
Mnogi su umrli uslijed nesreća na poslu. Samo bolest crnih pluća pokosila je legije prisilnih
rudara ugljenokopa. Hrane uglavnom nije bilo. Očekivalo se da sam za sebe tražiš hranu, a
obitelji su se hranile smećem, kukcima, travom, a katkad i jedni drugima. Voda je dolazila od
kiše ili iz da. Bila je prljava, pa je dizenterija, uz druge bolesti, bila jako raširena. Ovakvi uvjeti
za život koristili su se u Bukchangu kao vrlo učinkovita kontrola stanovništva.
Nije se točno znalo koliko radnih logora postoji u Sjevernoj Koreji iako je međunarodna
zajednica utvrdila da ih je šest. Činjenica da su bili brojni i dosegnuli čak brojku od dvadeset i
dva, bila je pokazatelj njihove učestalosti. Najmanje dvjesto tisuća Sjevernih Korejaca, odnosno
gotovo jedan posto ukupnog stanovništva, nazivalo je ove radne logore svojim domom.
Postojale su naznake o korupciji unutar Bukchanga. Nije sve išlo glatko. Prije svega, u
posljednja dva mjeseca pobjeglo je deset zatvorenika. Sama ta činjenica bila je neoprostiva.
Logor su čuvala dva naoružana bataljuna. Četiri metra visoka ograda bila je pod naponom, a
posvuda su bile i nagazne mine. Osmatračnicc visoke pet metara bile su raspoređene oko ograde,
a stražari na du djelovali su i javno i tajno tražeći bilo kakve znakove koji bi ukazivali na
probleme. Stoga je bijeg trebao biti nemoguć. No, budući da se dogodio, moralo je postojati
objašnjenje. Sirile su se glasine da su bjegunci imali pomoć iznutra. To nije bilo samo
neoprostivo, nego i izdajnički.
Zatvorenica se sklupčala u kutu kamene prostorije. Došla je nedavno, nakon što je
uhvaćena u Kini i vraćena u domovinu. Nije joj bilo niti dvadeset i pet godina, ali je izgledala
starije. Bila je sitna, puna ožiljaka, ali također i snažna i žilava; bilo je snage u njezinim malim
stopalima. Otkrili su novac koji je bila sakrila u ustima. Stražari su ga stavili u džep prije nego što
su je pretukli.
 Sada je sjedila u kutu dršćući od straha. Odjeća joj je bila poderana i prljava od putovanja
u Kinu te prisilnog putovanja natrag. Krvarila je, a kosa joj je bila prljava i zapetljana. Teško je
disala, njezina su se mala prsa nadimala i uvlačila sa svakim preplašenim udahom.
Teška vrata su se otvorila i ušla su četiri muškarca: tri stražara i upravitelj Bukchanga u
sivoj tunici i izglačanim širokim hlačama. Vidjelo se da se dobro hrani, kosa mu je bila uredno
počešljana na razdjeljak, cipele ulaštene, a koža glatka i zdrava. Pogledao je prema uneredenoj
ženi ispred sebe. Izgledala je poput životinje pronađene na cesti. Tako će se i ponašati prema njoj,
tako se ponašalo prema svim zatvorenicima. Svaki stražar koji bi pokazao sažaljenje ili dobrotu, i
sam bi zauzvrat postao zatvorenik. Zato niti jedan stražar nije nikada pokazao suosjećanje. Prema
totalitarnom shvaćanju, to je bilo savršeno uređeno.
Upravitelj je izdao naredbe stražarima koji su je skinuli dogola. Zatim je zakoračio
naprijed, te ulaštenim vrhom cipele gurnuo njezinu izloženu stražnjicu.
Još se više sklupčala, kao da se želi stopiti sa zidom. Nasmijao se tome i prišao joj još
bliže. Čučnuo je pored nje.
Na korejskom jeziku je rekao: »Čini se da imaš novaca.«
Okrenula je lice prema njemu, a udovi su joj se tresli. Uspjela je kimnuti.
»To si zaradila dok si bila vani?« Ponovno je kimnula.
»Dovodeći kinesko smeće u svoj krevet?«
»Da.«
»Imaš li još novaca?«
Počela je tresti glavom, ali je onda zastala. Rekla je: »Mogu nabaviti još.«
Čovjek je zadovoljno kimnuo i pogledao stražare.
»Koliko je to?« upitao je.
»Više«, rekla je. »Puno više.«
»Ja želim više. Puno više«, odgovorio je. »Kada?«
»Morat ću poslati poruku.«
»Koliko još možeš nabaviti?«
»Deset tisuća vona.«
Nasmiješio se i zatresao glavom. »Nedovoljno. I ne želim vone.«
»Onda renminbe?«
»Zar ti ja izgieđam kao netko tko želi kineski toaletni papir?«
»Što onda?« uplašeno je upitala. »Eure, Želim eure.«
»Eure?« upitala je dršćući jer je u prostoriji bilo ledeno, a ona je bila gola. »Što će vam
euri ovdje?«
»Želim eure, kurvo«, viknuo je Upravitelj. »Nije te briga što ću s njima.«
»Koliko eura?« upitala je žena.
»Dvadeset tisuća. Unaprijed.«
Izgledala je šokirano. »Dvadeset tisuća eura?«
»To je moja cijena.«
»A mogu li vam vjerovati?«
»Ne možeš«, rekao je smijući se. »A imaš li izbora? Čeka te rudnik ugljena.« Zastao je.
»U tvom dosjeu piše da si iz Kaechona«, rekao je.
Taj je bio poznat kao Logor 14, a nalazio se s druge strane rijeke Taedong, u blizini
Bukchanga.
Nastavio je: »Ondje su pažljivi prema zatvorenicima. Iako ovdje postoji dio za ponovno
obrazovanje, a Kaechon je samo za beznadne kurvine sinove, mi zatvorenike u Bukchangu ne
mazimo. Nećeš odavde izići živa. Uhvatit će te dok budeš pokušavala pobjeći. Zavezat će te za
stup, napuniti ti usta kamenjem i svaki će stražar ispaliti pet metaka u tebe. A svaku minutu koju
provedeš ovdje živa, imat ćeš osjećaj da si umrla.«
Pogledao je prema svojim ljudima. »Kaechon«, rekao je smijući se. »Za usrane slabiće.«
I oni su se svi smijali cereći se jedan drugome i udarajući se po bedrima.
Ustao je. »Dvadeset tisuća eura.«
»Do kada?«
»Za pet dana?«
»Ali to je nemoguće.«
»Žao mi je onda.« Mahnuo je prema stražarima koji su joj se približili.
»Čekajte, čekajte!« vrištala je.
Muškarci su se zaustavili i pogledali prema njoj s očekivanjem.
Podignula se na nestabilne noge. »Nabavit ću novac. Ali moram poslati poruku.«
»Možda se i to može srediti.« Pogledao je njezino golo tijelo. »Nisi baš tako mršava. Kad
te operu, mislim da ćeš lijepo izgledati. Ili barem nećeš biti ovako odvratna.«
Ispružio je ruku i dotaknuo joj kosu. Ustuknula je, a on ju je toliko jako ošamario da joj je
potekla krv.
»Nikada to više nećeš napraviti«, naredio joj je. »Veselit ćeš se mom dodiru.«
Kimnula je trljajući mjesto koje je udario, osjećajući krv na usnama. »Oprat će te. A onda
će te dovesti k meni.« Pogledala ga je znajući što to znači. »A euri? Mislila sam da ću time
platiti.«
»Kao dodatak eurima. Dok čekamo ovih pet dana. Ili su ti od mog kreveta draži prljavi i
opasni rudnici?«
Nasmijao se i uhvatio je za bradu podižući njezin pogled prema sebi.
»Vidiš, nije tako teško. Hrana, čista voda, topli krevet. A ja ću te imati koliko god budem
htio.« Okrenuo se svojim ljudima. »Kao i oni. Kad god požele. je l’ ti jasno? Što god želimo, nije
bitno što je to. Ti nisi ništa drugo nego pas, je l’ ti jasno?«
Kimnula je sa suzama u očima. »Jasno mi je. Ali nećete me ozlijediti? Ja... Dovoljno su
me ozlijedili.«
Ponovno ju je ošamario. »Ti nemaš pravo na prohtjeve, smeće jedno. Ne govoriš ako te
nešto ne upitam.« Stavio joj je ruke na vrat i tresnuo je o zid. »Je l’ ti jasno?«
Kimnula je i rekla poraženim glasom: »Jasno mi je.«
»Zvat ćeš me seu seung«, dodao je koristeći korejsku riječ koja znači gospodar. »Tako ćeš
me’ zvati čak i kad odeš odavde. Ako odeš odavde. Ništa ne obećavam, čak ni ako mi doneseš
eure. Možda nećeš moći sigurno pobjeći. O tome odlučujem ja i samo ja. Je l’ jasno?«
Kimnula je. »Jasno mi je.«
Snažno ju je pretresao. »Reci to. Pokaži mi poštovanje.«
»Seu seung«, rekla je drhtavim glasom.
Nasmijao se i pustio je. »Vidiš, nije to bilo tako strašno.«
Samo trenutak kasnije uhvatio se za vrat gdje ga je udarila. Zateturao je unatrag sudarivši
se s jednim od svojih ljudi.
Kretala se tako brzo da se činilo kao da su svi usporili. Bacala se po prostoriji, zgrabila
pištolj iz navlake jednog od stražara i pucala mu u lice. Drugi je stražar nasrnuo na nju. Okrenula
se i podignula nogu toliko visoko da ga je udarila u oko. Njezini oštri nokti su mu razrezali
zjenicu i oslijepili ga. Vrisnuo je i pao, a treći je stražar zapucao. Ali nje više nije bilo. Odgurnula
se leđima od zida i napravila zvijezdu preko stražara uzevši mu nož iza pojasa. Mimoišla ga je i
zaustavila se tridesetak centimetara iza njega. Četiri puta je zamahnula nožem tako brzo da je
nikakvo oko nije moglo slijediti. Stražar se uhvatio za vrat na kojem mu je prerezala i vene i
arterije.
Nije se prestajala kretati. Iskoristila je za odraz stražarevo tijelo u padu, skočila preko
njega te oslijepljenom stražaru napravila nogama polugu oko glave. Izvila se u zraku i bacila ga
naprijed tako da mu je glava udarila o kameni zid takvom silinom da mu je pukla lubanja.
Podignula je pištolj koji joj je pao, stala nad svakim stražarom i pucala mu u glavu, dok ih
sve nije ubila.
Uvijek je prezirala stražare u logorima. Godinama je s njima živjela. Ostavili su ožiljke i
na njezinoj duši i na njezinom tijelu, koji nikada neće zarasti. Zbog njih nikada neće postati
majkom. Zbog njih nikada nije ni pomišljala da postane majka jer bi to značilo da je samu sebe
prihvatila kao ljudsko biće, što nikako nije mogla. Njezino ime u logoru bilo je »kurva«. Svaka
žena u logoru imala je to ime. »Kurva. Kurva,« To je bilo sve što je godinama slušala od jutra do
mraka. »Dođi, kurvo. Idi, kurvo. Crkni, kurvo.«
Okrenula se upravitelju koji je ležao na podu blizu vrata. Još nije bio mrtav. Još se uvijek
držao za vrat pokušavajući doći do zraka. Oči mu nisu bile usredotočene, ali su odavale paniku.
Tako je i planirala, udariti ga dovoljno jako da ga onesposobi, ali ne i da ga ubije. Znala je točno
u čemu je razlika.
Kleknula je pored njega. Pogledao ju je iskolačenih očiju, s rukama na vratu. Nije se
nasmijala u znak trijumfa. Nije izgledala tužno. Lice joj je bilo bezizražajno.
Kleknula je još bliže.
»Reci to«, šapnula je.
Plakao je stišćući razrezani vrat.
»Reci to«, ponovno je rekla, »Seu seung.«
Stavila je ruku pod njegovu bradu i stisnula ga. »Reci to.«
Cmizdrio je.
Svojim je koščatim koljenom pritisnula njegovo međunožje. »Reci to.«
Vrisnuo je kad je koljenom još jače stisnula njegove genitalije. »Reci to. Seu seung. I bol
će nestati.« Zabila je koljeno još dublje. Glasnije je vrisnuo. »Reci to.«
»S... seu...«
»Reci to. Sve reci.« Divljački je zarila koljeno u njega. Vrisnuo je toliko glasno koliko mu
je dopuštao ozlijeđeni dušnik. »Seu seung.«
Uspravila se. Nije se nasmijala u znak trijumfa. Nije izgledala tužno. Lice joj je bilo
bezizražajno. »Vidiš, nije bilo tako strašno«, rekla je ponavljajući njegove riječi.
Dok je bespomoćno gledao gore prema njoj, ona je skočila i završila na njemu. Njezin je
lakat toliko jako udario njegov nos da mu je gurnula hrskavicu ravno u mozak, poput ispaljenog
metka. To ga je smjesta ubilo iako bi duže trajalo da je umirao zbog ozljede dušnika.
Ustala je i pogledala četiri mrtva muškarca oko sebe.
»Seu seung«, rekla je. »Ja, a ne vi.«
Pretražila im je džepove i pronašla voki-toki. Izvadila ga je, promijenila frekvenciju i
jednostavno rekla: »Učinjeno je.«
Bacila je voki-toki, prešla preko mrtvih i izišla iz prostorije, još uvijek gola, prekrivena
njihovom krvlju.
Zvala se chung-cha. Ona i njezina obitelj bili su dugi niz godina zatvorenici u Logoru 15,
poznatom i kao Yodok. Imala je samo godinu dana kada je Bowibu usred noći došao po njih.
Uvijek su dolazili noću. Grabežljiva nisu lovili danju. Preživjela je Yodok. Njezina obitelj nije.
Ostali su stražari prolazili hodnikom pokraj nje žureći prema prostoriji u kojoj su ležali
ubijeni.
Nisu joj ništa rekli. Nisu je ni pogledali.
 Nakon što su stigli, dva su stražara povratila po kamenju vidjevši pokolj.
Kada je Chung-Cha došla do prethodno dogovorenog mjesta, dva su je muškarca, s
obilježjima generala sjevernokorejske vojske, pozdravila s poštovanjem. Jedan joj je pružio
mokri ručnik i sapun da se opere. A drugi je držao čistu odjeću. Oprala se i odjenula pred njima,
bez imalo osjećaja neugode što je gola. Oba su generala odvratila poglede dok je to činila iako je
njoj bilo svejedno. Bila je gola i mučena pred mnogim muškarcima. Nikada nije imala privatnosti
pa je nije niti očekivala. To joj jednostavno nije ništa značilo. Psi nisu trebali odjeću.
Još ih je jednom pogledala. Njoj nisu izgledali kao vojnici. Sa svojim napuhanim kapama
širokog ruba izgledali su više kao članovi neke glazbene skupine, spremni uzeti instrumente
radije nego oružje. Izgledali su smiješno, loše, neodgovorno iako je ona znala da su prepredeni i
opasni za svakoga, pa i za same sebe.
Jedan je rekao: »Yie Chung-Cha, bit ćeš pohvaljena. Vrhovni voda Kim Jong Un je
obaviješten i osobno ti zahvaljuje. Bit ćeš prikladno nagrađena.«
Vratila mu je prljavi ručnik i sapun.
»Što znači prikladno?«
Generali su se pogledali, a njihovi izrazi lica pokazali su da ih je ovo pitanje začudilo.
»To će odlučiti Vrhovni voda«, rekao je drugi. »A ti ćeš biti zahvalna na svemu što on
odluči.«
Njegov je kolega dodao: »Nema veće časti od služenja domovini.«
Gledala je u njih, a s lica joj se nije moglo ništa iščitati. Zatim se okrenula, odšetala niz
hodnik i izašla iz logora. Mnogi su je promatrali dok je prolazila. Nitko nije ni pokušao izravno je
pogledati. Čak niti najokrutniji od svih stražara. Logorom se već proširila priča o tome što je
učinila. Zbog toga nitko nije želio pogledati Yie Chung-Cha u oči jer bi to moglo biti zadnje što
će vidjeti.
Njezin pogled nikada nije vrludao. Uvijek je gledala ravno ispred sebe.
Izvan ograde visoke četiri metra, čekao ju je kamion. Otvorila su se vrata i ušla je.
Kamion je smjesta krenuo u smjeru juga, prema glavnom gradu Pjongjangu. Ondje je
imala stan. I automobil. I hranu. I čistu vodu. I nešto vona u lokalnoj banci. To je bilo sve što je
trebala. Bilo je to puno više od onoga što je ikada imala. Puno više nego što je ikada očekivala da
će imati. Bila je zahvalna na tome. Zahvalna što je živa.
Korupciju se nije moglo tolerirati.
Znala je to bolje od većine.
Danas je četvero ljudi umrlo od njene ruke.
Kamion je nastavio voziti.
Chung-Cha zaboravila je podmitljivog upravitelja koji je tražio i eure i seks u zamjenu za
njezin bijeg. Nije bio vrijedan da više o njemu razmišlja.
Vratit će se u svoj stan. I čekat će sljedeći poziv.
Bit će to brzo, pomislila je. Uvijek bude.
A ona će biti spremna. Bio je to jedini život koji je imala.
I na tome je također bila zahvalna.
Nema veće časti od služenja domovini?
U ustima joj se nakupila slina, pa ju je progutala.
Chung-Cha je pogledala kroz prozor, ali nije vidjela ništa dok su se približavali
Pjongjangu. Nije razgovarala ni s kim u vozilu.
Svoje je misli uvijek zadržavala za sebe. To je bilo jedino što joj nisu mogli oduzeti. A
pokušavali su. Snažno su pokušavali. Uzeli su joj sve ostalo. Ali to joj nisu mogli uzeti.
I nikada neće.
 14. poglavlje

Njezin stan. Dok joj ga ne oduzmu. Ima spavaću sobu, malu kuhinju, kupaonicu s tušem i
tri mala prozora. Oko devetnaest kvadratnih metara. Za nju je to veličanstveni dvorac.
Njezin automobil. Dok joj ga ne oduzmu. Ima troja vrata i izrađen je u tvornici Sungri
Motor. Ima četiri kotača, upravijač i motor te kočnice koje obično rade. Činjenica da posjeduje
automobil činila ju je jednom od rijetkih u državi.
Velika većina njezinih sugrađana putovala je biciklom, podzemnom željeznicom,
autobusom ili su jednostavno hodali. Za duža putovanja tu je bila željeznica. No vožnja je mogla
potrajati i do nekoliko sati jer su infrastruktura i oprema bile strahovito loše. Samo su za elitu
postojali komercijalni zrakoplovi. Kao i kod željeznice, bila je samo jedna zrakoplovna
kompanija - AirKoryo. A ona se koristila uglavnom starim zrakoplovima izrađenim u Rusiji. Nije
voljela letjeti na ruskim krilima. Nije voljela ništa rusko.
Međutim, Chung-Cha imala je svoj vlastiti stan i automobil Zasada. To je bio pravi dokaz
koliko je vrijedila Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji.
Ušla je u kuhinju i rukom prešla preko jedne od svojih najdragocjenijih stvari. Električno
kuhalo za rižu. To je bila nagrada koju je dobila od Velikog vode jer je ubila četvoricu muškaraca
u Bukchangu.
To i iPod pun domaće i strane glazbe. Dok je držala iPod, dobro je znala da je to uređaj za
koji većina njezinih sunarodnjaka niti ne zna da postoji. A dali su joj i tisuću vona. Nekima se to
možda ne čini puno, ali kad nemaš ništa, bilo što izgleda kao bogatstvo.
U Sjevernoj Koreji postojale su tri klase ljudi: temeljna klasa koju su činili lojalisti prema
državnom rukovodstvu i tzv. čistokrvni; zatim nestalna klasa, u čiju se lojalnost prema
vladajućima sumnjalo. Ta je klasa predstavljala većinu u državi, a za njih su probitačna
zanimanja i pozicije u vladi bili nedostižni. I na kraju, postojala je neprijateljska klasa koju su
činili neprijatelji vladajućih i njihovi potomci. Samo je najveća elita temeljne klase posjedovala
električno kuhalo za rižu. A elita je brojila otprilike stotinu i pedeset tisuća u državi koja je imala
dvadeset i tri milijuna stanovnika. Više je ljudi bilo u logorima.
Chung-Cha izvela je pravi podvig zato što je postigla sve to što je imala jer je njezina
obitelj pripadala neprijateljskoj klasi. Riža u nečijem želucu bila je oznaka bogatstva i visokog
položaja. Međutim, uz izuzetak vladajuće obitelji Kim koja je živjela poput kraljeva, u palačama
s vodenim parkovima i vlastitom željezničkom postajom - iz perspektive razvijenih država čak su
i vrlo bogati Korejci živjeli gotovo nadomak siromaštva. Nije bilo tople vode, u električnu se
energiju nije moglo pouzdati, u najboljem slučaju imali su je nekoliko sati na dan, a putovanje u
inozemstvo bilo je gotovo nemoguće. A kuhalo za rižu i nekoliko pjesama bila je nagrada
dobivena od nevjerojatno bogatog vodstva za trajno mučenje i patnju i za ubojstvo četvorice
muškaraca te za otkrivanje korupcije i izdaje.
No ipak, za Chung-Cha to je bilo puno više nego što je ikada očekivala da će imati. Krov
nad glavom, automobil u voznom stanju, kuhalo za rižu; činilo se kao da je sve bogatstvo ovog
svijeta njezino.
Otišla je do prozora svog stana i pogledala van. Njezin je stan gledao na središte
Pjongjanga, uz krasan pogled na rijeku Taedong. S gotovo tri i pol milijuna ljudi, glavni je grad
bio daleko najveći grad u državi. Hamhung, sljedeći grad po broju stanovnika, imao je jedva
petinu stanovnika Pjongjanga.
Voljela je gledati kroz prozor. Provela je dobar dio svog prijašnjeg života želeći prozor s
bilo kakvim pogledom. Više od desedjeća njezina se želja u radnom logoru nije ispunila. A onda
se mnogo toga promijenilo. Dramatično.
I pogledaj me sad, pomislila je.
Obukla je kaput i čizme s petom od deset centimetara, koje su je činile višom. Takvu
obuću nikada ne bi obukla na zadatku, ali žene u Pjongjangu su voljele visoke i tanke potpetice.
Nosile su ih čak i žene u vojsci, građevinskom sektoru i prometnoj policiji. To je bio jedan od
nekoliko načina da se osjećaju slobodno, ako je to ovdje uopće bilo moguće.
Završilo je monsunsko razdoblje koje traje od lipnja do kolovoza. Za otprilike mjesec
dana počet će suha i hladna zima. Ali sada je zrak bio nježan, povjetarac okrepljujući, a nebo
vedro. U takvim je danima Chung-Cha voljela šetati svojim gradom. Bili su to rijetki trenuci
budući da ju je njezin posao vodio na mnoga druga mjesta u domovini i izvan nje. A ondje nikada
nije bilo mogućnosti za opuštanje uz šetnju.
Na lijevoj strani njezine jakne nalazila se Kimova značka. Svi su Sjeverni Korejci nosili
ovaj ukras koji je prikazivao Kima Il-sunga samog ili sa sinom Kimom Jong-ilom. Obojica su bili
mrtvi, ali nije ih se smjelo zaboraviti. Chung-Cha nije željela uvijek nositi značku, ali ne bude li
je nosila, njezino će uhićenje biti neminovno. Čak ni ona nije bila toliko važna državi da bi se
mogla odreći takvog iskazivanja poštovanja.
Dok je šetala, upijala je davna zapažanja. Na mnoge je načine glavni grad bio spomenik
vladajućoj obitelji Kim od tri tisuće i stotinu kvadratnih kilometara na rijeci Taedong, koja je
svojim južnim tokom utjecala u Korejski zaljev. Na korejskom jeziku Pjongjang je značio
»ravnicu«, što mu je bilo prikladno ime. Nalazio se samo dvadeset i sedam metara iznad morske
razine i ravnomjerno se širio poput bindaetteoka ili korejske palačinke. Cestama su uglavnom
vozili tramvaji ili autobusi.
Grad nije izgledao kao da ima milijune stanovnika. Iako je na pločnicima bilo prilično
mnogo ljudi, Chung-Cha je posjetila gradove otprilike jednake veličine u stranim državama, na
čijim je ulicama bilo puno više ljudi. Možda su razlog tome bile nadzorne kamere i policija, zbog
kojih su se građani skrivali od njihovih pogleda.
Spustila se stubama u podzemnu. Pjongjang ima najdublji sustav podzemnih željeznica na
svijetu, više od stotinu metara ispod zemlje. Proteže se samo na zapadnoj strani rijeke Taedong,
dok se na istočnoj strani nalaze strane rezidencije. Nije znala je li to bilo namjerno ili ne. No,
budući da je ona Sjeverna Korejka, pretpostavila je da jest. Centralističko planiranje u
kombinaciji s paranojom ovdje je podignuto na visoku razinu.
Građani koji su čekali u redu na sljedeći vlak, činili su to u savršeno ravnim redovima.
Sjeverni Korejci izvježbani su od najranije dobi da formiraju zatvorsku liniju u manje od minute.
Ravni redovi ljudi nalazili su se po cijelom gradu. To je bio dio »jedinstva srca« po kojem je
država poznata.
Chung-Cha nije stala u red. Namjerno je stajala odmaknuta od reda dok vlak nije ušao u
postaju. Vlakom se odvezla do drugog dijela grada i ponovno izišla na površinu. Bilo je mnogo
velikih zelenih površina u Pjongjangu, ali nisu bile goleme kao spomenici.
Tu se nalazio Slavoluk pobjedi, replika onoga u Parizu, ali puno veća. Slavio je korejski
otpor protiv Japanaca u periodu od 1920-ih do 1940-ih. Bio je tu i stotinu i sedamdeset metara
visoki Toranj Juche, koji je sličio na spomenik Washingtonu, a slavio je korejsku filozofiju
oslanjanja na vlastite snage.
Dok je prolazila pored njega, Chung-Cha je neprimjetno kimnula. Ona se oslanjala samo
na sebe. Samo je sebi vjerovala. Nitko joj ovdje to nije morao reći. Nije joj trebao spomenik koji
ide nebu pod oblake da bi je uvjerio u to.
Slavoluk ujedinjenja, jedan od njih nekoliko, prikazivao je korejske žene. Odjevene u
tradicionalnu korejsku odjeću, držale su među sobom zemljovid ujedinjene Koreje. Slavoluk je
stajao na Autocesti ujedinjenja, koja se protezala od glavnoga grada pa sve do demilitarizirane
zone.
Znala je da je ponovno riječ o simbolu.
Chung-Cha je o ponovnom ujedinjenju razmišljala na dva načina. Prvi je bio da se ono
nikada neće dogoditi, a drugi da je ne zanima hoće li se dogoditi ili neće. Ona se ne bi ni s kim
ujedinila, ni sa sjeverom ni s jugom.
Poslije je prošla pored Velikog spomenika Mansudi, koji je odavao veličajnu počast
uspomeni na osnivača Sjeverne Koreje, Il-sungu i njegovom sinu Il-Jongu.
Chung-Cha je prošla pored monumentalnog spomenika a da ga nije ni pogledala. To je
bilo rizično s njezine strane. Svi su Sjeverni Korejci ovdje zastajali i zaljubljeno gledali u kipove
dvojice muškaraca odajući im počast. Svi su donosili cvijeće. Čak se i od stranih turista
zahtijevalo da ovdje polože cvijeće ili bi bili uhićeni i/ili deportirani.
No Chung-Cha je nastavila hodati izazivajući čak policajca u blizini da je zaustavi.
Njezina ljubav prema domovini imala je granice.
Nad gradom se nadvio bijeli slon Pjongjanga, hotel Ryugyong. Gradnja je započela 1987.
godine, alt je 1992. ponestalo sredstava. Iako je gradnja ponovno započeta 2008., nitko ne zna
hoće li ikada biti dovršen i hoće li barem jedan gost ikada odsjesti u njemu. Zasada je to
čudovište u obliku piramide visoko 330 metara i površine od gotovo više od 371 000 kvadratnih
metara.
Zanimljivo centralizirano planiranje, pomislila je.
S obzirom na to da joj se počeo javljati želudac, Chung-Cha je ušla u restoran. Sjeverni
Korejci obično nisu jeli vani jer im je to bio luksuz koji si većina nije mogla priuštiti. Ako se
skupno i izišlo van, radilo se o poslovima vezanim za državu, pa je vlada plaćala račune. U tim bi
slučajevima radnici jeli i pili u golemim količinama te bi išli kući pijani od sojua ili rižinog
likera.
Prolazila je pored restorana koji su nudili tipičnu kotejsku hranu kao što je kimchi -
začinjeno ukiseljeno povrće koje je znala napraviti svaka Korejka - kuhana piletina, riba ili
kuhane lignje kao i raskoš od bijele riže. Sve ih je prošla i ušla u Samtaesung Hamburger
restoran, u kojem su se posluživali hamburgeri, odresci i frapei. Chung-Cha je često sebi
pokušavala objasniti činjenicu kako restoran koji poslužuje hranu koju diljem svijeta smatraju
američkom, može ovdje opstati, kad u Pjongjangu nema čak niti veleposlanstva SAD-a, budući
da te dvije države nemaju diplomatske odnose. Američki građanin koji bi se našao u nevolji,
morao je puzati do veleposlanstva Kraljevine Švedske i to samo u hitnim medicinskim
slučajevima.
Ona je bila ovdje jedna od nekolicine domaćih, a sve ostalo bili su zapadnjaci.
Naručila je slabije pečeni hamburger, krumpiriće i frape od vanilije.
Konobar ju je strogo pogledao, kao da je tiho kori što jede ovo zapadnjačko smeće. Kada
mu je pokazala vladinu iskaznicu, iz dužnosti se naklonio te požutio predati narudžbu.
Odabrala je mjesto da joj leđa budu naslonjena na zid. Znala je gdje se nalaze ulazi i
izlazi. Mogla je uočiti svakoga tko bi ušao u restoran bez obzira na to je li išao prema njoj ili od
nje. Nije očekivala probleme, no bila je spremna na to da se svašta može dogoditi u bilo kojem
trenutku.
Polako je jela svoj obrok temeljito žvačući svaki zalogaj prije nego što ga proguta. Više
od deset godina trpjela je gladovanje. Taj prazni osjećaj u želucu te nikada ne napušta, čak i kad
imaš dovoljno hrane do kraja života. Njezina se prehrana u Yodoku sastojala od bilo čega što je
mogla pronaći, ali uglavnom od kukuruza, kupusa, soli i štakora. Štakori su joj barem davali
dovoljno bjelančevina da otjera bolesti od kojih je umrlo mnogo drugih zatvorenika. Postala je
vrlo vješta u hvatanju glodavaca. Ali više je voljela okus hamburgera.
Chung-Cha nije bila debela niti će ikada biti. Barem ne dok god bude radila. Možda će,
kao žena u godinama koja će živjeti negdje drugdje, dopustiti sebi da postane pretila. Ali nije
dugo razmišljala o toj mogućnosti. Sumnjala je da će živjeti dovoljno dugo da bi ostarjela.
Završila je s jelom, platila račun i otišla. Postojalo je jedno mjesto na koje je željela otići.
Nešto što je željela vidjeti iako je to već vidjela. Svi u Sjevernoj Koreji vjerojatno jesu.
Nedavno je usidren na rijeci Botong u Pjongjangu kako bi postao dio Muzeja Rata za
oslobođenje domovine. Riječ je bila o brodu - istinski jedinstvenom brodu. Bio je to drugi
najstariji brod pušten u pogon u Američkoj mornarici nakon broda Constitution. I bilo je to jedino
američko pomorsko plovilo trenutno pod nadzorom strane sile.
Američki brod Pueblo bio je u rukama Sjeverne Koreje od 1968. Pjongjang je izjavio da
je zalutao u sjevernokorejske vode. SAD je tvrdio da nije. Ostatak svijeta se koristio linijom
razgraničenja od dvanaest nautičkih milja kao granicom međunarodnih voda. Međutim,
Pjongjang nije slijedio pravila poput ostatka svijeta pa je tvrdio da je granica pedeset nautičkih
milja. Pueblo je sada muzej koji svjedoči o moći i hrabrosti domovine i služi kao zastrašujući
podsjetnik na imperijalističke namjere zle Amerike.
Chung-Cha je otišla na razgledavanje s vodičem, ali s drukčijim gledištem od onog koji su
imali ostali posjetitelji. Pročitala je necenzurirani opis mornara na brodu Pueblo. U njezinoj je
državi to bilo nečuveno, ali njezin ju je posao često vodio u inozemstvo. Mornari su bili prisiljeni
govoriti i pisati stvari u koje ne vjeruju, poput priznanja da su špijunirali Sjevernu Koreju i javno
optuživali svoju državu. Međutim, na poznatoj fotografiji nekoliko mornara, oni kriomice
pokazuju srednji prst sjevernokorejskom fotografu dok izgleda kao da samo stavljaju ruke jednu
u drugu. Sjeverni Korejci nisu znali što znači pokazivanje srednjeg prsta, pa su pitali mornare.
Oni su jednom čovjeku rekli da je to havajski znak za sreću. Kada je magazin Time objavio priču
i otkrio istinu o toj gesti, pričalo se da su mornari ozbiljno pretučeni i mučeni, čak i gore nego
prije.
Nakon što su oslobođeni, u prosincu 1968. osamdeset i dvojica su jedan iza drugoga prešli
Most bez povratka u demilitariziranoj zoni. Jedan mornar nije. On je poginuo u prvom napadu na
brod i bio je jedina žrtva sukoba.
Cbung-Cha je završila razgledavanje i vratila se na kopno. Ponovno je pogledala prema
brodu. Rekli su joj da Amerikanci neće povući brod iz službe dok im ne bude vraćen.
Pa onda nikada neće biti povučen iz službe, pomislila je. Sjeverna Koreja posjedovala je
malo toga. Zato nikada nisu vraćali ono što su nekome oduzeli. Kada su Sovjeti otišli, a Sjeverna
Koreja postala samostalna, izgledalo je kao da se ova mala država bori protiv cijelog svijeta. Nije
imala prijatelja. Nije postojao nitko tko ju je razumio, čak niti Kinezi koje je Chung-Cha smatrala
najlukavijim narodom na planetu.
Chung-Cha nije bila religiozna. Nije poznavala Sjeverne Korejce koji su to bili. Postojali
su Korejci koji su prakticirali šamanizam, neki pak cheondoizam, bilo je budista, a i dosta
kršćana. Državni vođe nisu podržavali religiju jer im je ona mogla postati izravnim protivnikom.
Marx je bio u pravu, pomislila je: religija je bila opijum za narod. No Pjongjang je nekada bio
poznat kao Jeruzalem Istoka zbog protestantskih misionara koji su došli početkom 19. stoljeća te
izgradili više od stotinu crkava u »Ravnici«. To više nije. Jednostavno se religija više ne tolerira.
A njoj je bilo svejedno. Jednostavno nije vjerovala u dobrostivo više biće. Nije mogla.
Previše je propatila da bi mogla pomisliti na rajsku silu na nebesima koja bi dozvolila takvom zlu
da hoda zemljom, a da ne podigne ruku i to zaustavi.
Oslanjanje na samoga sebe bila je najbolja filozofija. Onda si sam imao pravo na nagrade
i sam si snosio odgovornost za gubitke.
Prošla je pored tržnice i zaustavila se, na trenutak osjećajući napetost. Strani se turist
nalazio niti metar i pol od nje. Radilo se o muškarcu. Izgledao je kao Nijemac, ali nije mogla bici
sigurna. Imao je fotoaparat i spremao se slikati tržnicu i štandove.
Chung-Cha se osvrnula oko sebe tražeći turističkog vodiča koji je morao pratiti sve
strance. Nije vidjela nikog takvoga.
Nijemac je već gotovo namjestio fotoaparat ispred oka. Ona se bacila prema naprijed i
zgrabila mu aparat iz ruku. Zaprepašteno ju je pogledao.
»Vrati mi to«, rekao je na jeziku koji je prepoznala kao nizozemski. Nije ga govorila.
Upitala ga je govori li engleski. Kimnuo je.
Podignula je fotoaparat. »Ako slikaš tržnicu, uhitit će te i deportirati. Zapravo, možda te
neće deportirati. Ali bi mogao ostati ovdje, što je gore za tebe.«
Problijedio je i pogledao oko sebe te primijetio nekoliko korejskih prodavača kako ga
zlobno promatraju.
Promrmljao je: »Ali zašto? To je samo za moju Facebook stranicu.«
»Ne trebaš znati razlog. Trebaš samo spremiti fotoaparat i potražiti svog vodiča. Izvoli.
Neće biti sljedećeg upozorenja.«
Pružila mu je fotoaparat i on ga je uzeo.
»Hvala«, rekao je jedva dišući.
No Chung-Cha se već okrenula. Nije željela njegove zahvale. Možda je samo trebala
pustiti da ga svjetina napadne, da ga pretuku, uhite, bace u zatvor i zaborave. On je bio samo
jedna osoba u svijetu u kojem ima nekoliko milijardi ljudi. Koga bi bilo briga? To nije bio njezin
problem.
Pa ipak, dok je hodala niz ulicu, razmišljala je o pitanju koje je postavio.
Ali zašto? glasilo je njegovo pitanje.
Odgovor na to pitanje bio je s jedne strane jednostavan, a s druge vrlo složen. Tržnica je
svijetu odavala dojam da je gospodarstvo Sjeverne Koreje loše, da nema puno tradicionalnih
trgovina, pa su zato potrebni štandovi na ulicama. To bi bila pljuska u lice državnom vodstvu
koje je bilo izrazito osjedjivo na mišljenje svijeta. Nasuprot tome, ako svijet vidi obilje namirnica
na tržnici, mogao bi ograničiti međunarodnu pomoć u hrani. A budući da su mnogi Sjeverni
Korejci jedva preživljavali, to ne bi bilo dobro. Pjongjang ne prikazuje ostatak države. Čak su i
ovdje ljudi umirali od gladi u svojim stanovima. To je bio dio tzv. problema i jelom, koji je bio
vrlo jednostavan. Nije bilo dovoljno hrane. Iz tog su razloga Sjeverni Korejci bili niži i mršaviji
od svoje braće na jugu.
Chung-Cha nije znala je li ijedno od ovih objašnjenja istinito. Samo je znala da su ovo
neslužbena objašnjenja zašto bi jedna tako jednostavna radnja poput fotografiranja mogla imati
strašne posljedice, uz činjenicu da Sjeverni Korejci nisu voljeli da ih stranci fotografiraju. Stvari
su mogle postati nasilne. Počinitelj bi bio uhićen. To je bio dovoljan razlog zašto u Sjevernoj
Koreji nikada nisi smio napuštati svog turističkog vodiča.
Nose su metode jednostavno drukčije jer smo najparanoičnija država na zemaljskoj kugli.
I možda imamo dobar razlog za to. Ili nas možda naši vode žele održati ujedinjenima protiv
neprijatelja koji ne postoji.
Nije znala koliko još Sjevernih Korejaca tako razmišlja. Znala je da su svi oni koji su
javno iznijeli svoje mišljenje bili poslani u logore.
Znala je to zasigurno.
Jer su njezini roditelji bili poslani u Yodok upravo iz tog razloga. Ondje je odrasla. Ondje
je gotovo i umrla. Ali preživjela je, jedina od cijele obitelji.
A za svoje je preživljavanje platila groznu cijenu.
Morala je ubiti ostatak svoje obitelji kako bi preživjela.
 15. poglavlje

Robie je pogledao Jessicu. Jessica je proučavala pod.

Bila je gotovo ponoć, tjedan dana nakon njihova dolaska ovamo. Nakon psihološke
provjere, prošli su još testova fizičke izdržljivosti, a svaki je bio teži od prethodnog. Dali su im
malo hrane i vode, a onda ih znojne, umorne i prilično malodušne vratili u sobu. Tijekom idućih
nekoliko dana neumoljivo su ih gazili, pa bi navečer oboje iscrpljeni pali u krevet ne bi li uhvatili
nekoliko sati sna prije nego što ih ponovno istjeraju iz kreveta, a onda sve ispočedca.
Večeras su završili prilično rano. I to je, zapravo, bilo prvi put od njihova dolaska da su
imali vremena za razgovor.
»Kako je prošao tvoj razgovor s psihićem?« upitao je Robie napokon prekinuvši tišinu u
njihovoj maloj sobi.
»Izvrsno, a tvoj?« podrugljivo je upitala Jessica.
»Zapravo smo proveli dosta vremena razgovarajući o tebi.«
Pogledala ga je, a onda se zagledala u najbliži uređaj za prisluškivanje.
Ponovno ga je pogledala i upitala samo mičući usnama: Ovdje? Sada?
Oboje su gledali naokolo po sobi i primijetili videokamere za koje su znali da su ugrađene
u zidove. On je okrenuo madrac tako da bude leđima naslonjen na njega, što ga je dobro štitilo od
kamera. Onda joj je mahnuo da i ona sjedne na drugu stranu kreveta i okrene se prema njemu. To
je i učinila gledajući ga u čudu.
Zatim se počeo koristiti znakovnim jezikom. Naučili su ga, a znao je da su i nju, jer je tiho
sporazumijevanje često bilo vrlo korisno na terenu.
Znakovima je rekao: »Amanda Marks je u potpunosti Tuckerova osoba. Ne vjerujem da
imaju namjeru pustiti nas žive odavde. Hoćemo li pokušati pobjeći?«
Jessica je razmišljala o tome i odgovorila mu znakovima: »To bi im bila izvrsna isprika da
nas ubiju bez posljedica.«
Rekao je: »Onda ćemo izdržati?«
»Mislim da možemo ovo preživjeti.«
»Koji ti je plan?«
»Pridobiti Amandu Marks na našu stranu.« Oči su mu se raširile: »Kako?«
»Zajedno patimo.«
»Dosada si bila zločesta prema njoj. Kako ćeš to promijeniti?«
»Bila sam zločesta prema njoj s razlogom koji će mi omogućiti da vjerodostojno
promijenim ponašanje prema njoj. Ako pomisli da je mrzim, moglo bi upaliti. A da sam od
početka bila fina, mogla bi odmah posumnjati.«
Robie je i dalje bio sumnjičav.
Jessica je znakovima upitala: »A što nam drugo preostaje?«
»Ništa«, odvratio joj je. »Osim smrti.«
U tom su se trenutku naglo otvorila vrata i šestorica naoružanih muškaraca ušlo je u sobu.
Svezali su ih i izgurali van. Tjerali su ih da se požure niz nekoliko hodnika. Toliko su se brzo
kretali da ni Robie ni Jessica nisu mogli shvatiti u kojem smjeru idu.
Otvorila su se neka vrata i ugurali su ih unutra. Vrata su se iza njih zalupila i zgrabile su
ih neke druge ruke. Podignuli su ih te pojedinačno, licem prema podu, stavili na dugačke daske.
Prostorija je bila slabo osvijetljena, ali su mogli vidjeti jedno drugo, udaljeni samo
nekoliko centimetara. Oboje su znali što slijedi. Bili su privezani za daske. Zatim su daske
okrenuli i njihove glave uronili u bačve pune ledene vode. Držali su ih unutra dovoljno dugo da
se gotovo utope.
Kad su ih podignuli iznad vode, stopala im i dalje nisu doticala pod. Zatim su im preko
lica stavili tanke tkanine koje su zalili ledenom vodom. Tekućina je brzo natopila tkaninu i
ispunila im usta i nos. Nadražaj za povraćanjem javio se gotovo iste sekunde. Kašljali su i
pljuvali. Dodano je još vode. Oboje su grcali.
Tkanina im je podignuta s lica, pa su uspjeli tri, četiri puta udahnuti prije nego što su im
lica ponovno prekrili. I opet su ih zalili vodom, s istim rezultatom. Ovo se ponavljalo sljedećih
dvadeset minuta.
I Robie i Jessica ispovraćali su i ono malo što se nalazilo u njihovim želucima. Sve što je
sada izlazilo bila je žuč.
Držali su ih na daskama s tkaninama preko lica. Niti jedno od njih nije znalo kada će voda
ponovno poteći, što je sve bilo dio procesa. Nikakav trening na svijetu ne može te poštedjeti
užasa ove tehnike mučenja.
Oboje su ležali boreći se za zrak.
U ovakvim bi uvjetima sada započelo ispitivanje. Znali su to i Robie i Reeel, ali su se
oboje pitali kakvom će ispitivanju biti podvrgnuti.
Svjetla su se još više prigušila, a oni su se pripremali za ono što bi moglo uslijediti.
Glas je rekao: »Ovo može prestati. Na vama je.«
To nije bila Amanda Marks. Bio je to muški glas koji nisu prepoznali.
»Uz koju cijenu?« izustila je Jessica. »Potpisano priznanje«, rekao je glas.
»Priznanje čega?« upitao je Robie pljujući bljuvotinu iz usta. »Za Reel, priznanje ubojstva
dvaju operativaca CIA-e. A za tebe pomaganje i poticanje na to. I priznanje optužbe za izdaju.«
»Ti si odvjetnik?« promrmljala je Jessica. »Sve što trebam je vaš odgovor.«
Ono što je Jessica zatim izgovorila, natjeralo ga je da se nasmije. Rekao je: »Bojim se da
je fizički nemoguće da si to napravim sam. Ali pretpostavljam da je i to odgovor.«
Uslijedilo je još dvadeset minuta mučenja vodom.
Kad su ponovno došli do zraka, postavljena su im ista pitanja.
»Ovo će završiti«, rekao je glas. »Samo trebate potpisati.«
»Izdaja sa sobom nosi smrtnu kaznu«, izustio je Robie. A onda se okrenuo ustranu i
povratio još žuči. Mozak mu je htio eksplodirati, a pluća su mu bila suha.
Jessica se ubacila: »Pa kvragu, kakve veze ima?«
»Ima veze. Dobit ćete duge zatvorske kazne, ali neće vas pogubiti. Takav je dogovor. No
morate potpisati priznanja. Sve je spremno. Samo trebate potpisati.«
Ni Robie ni Jessica nisu ništa rekli.
Mučenje se nastavilo i sljedećih dvadeset minuta.
Kad je završilo, oboje su bili bez svijesti. To je bila jedna od loših strana ove tehnike
mučenja, tijelo se jednostavno isključilo. A nije imalo smisla mučiti osobu u nesvijesti.
Upalila su se svjetla i muškarac je gledao prema tijelima svezanim za daske.
»Sat vremena, impresivno«, rekao je.
Zvao se Andrew Viola. Do prije godinu dana bio je glavni trener u Plamenoj Kutiji, a
prije toga legendarni operativac CIA-e koji je sudjelovao u nekim od najsloženijih i najopasnijih
misija u proteklih dvadeset i pet godina. Proslavit će pedeseti rođendan. Još je bio mršav i u formi
iako mu je kosa bila prilično sijeda, a lice prekriveno borama i s ožiljkom iz misije koja nije
prošla po planu.
Pogledao je prema Amandi Marks koja je cijeli postupak gledala kao da joj se sve lagano
gadi. »Nije za one slabog želuca ili srca«, rekao je.
 »I nisam baš razumjela svrhu. Jesmo li stvarno očekivali da će potpisati priznanja?«
»Nije bila moja odluka. Tako mi je naređeno i tako sam učinio. Odvjetnici CIA-e i više
rukovodstvo mogu shvatiti ostalo.«
»Ja sam trebala voditi ovu misiju«, rekla je.
»I još uvijek je vodiš, Amanda. Ja ti se ovdje ne miješam u posao. Ali imao sam naredbe.
I...«, pogledao je prvo Robieja, a zatim Jessicu, »za razliku od nekih, uvijek ih slijedim.«
»I što sada?«
»Moj je posao ovdje završen dok me ponovno ne pozovu. Pa bih mogao ponovno vidjeti
ovo dvoje prije nego odu odavde. Ako odu odavde«, ispravio se.
»Oni vjeruju da su dovedeni ovamo da umru«, rekla je Amanda Marks.
»A ti ne misliš da je to moguće?« upitao je Viola, blago iznenađen. »Novaci ovdje umiru.
Rijetko, ali događa se. Ovo nije ljetni kamp, Amanda.«
»To je drukčije. Nesreće se događaju. A Robie i Jessica nisu novaci. Oni su veterani koji
su se pokazali u borbi. No, ako je od početka svrha bila...«
Prekinuo ju je. »Ne pokušavaj previše o tome razmišljati. Samo radi svoj posao. Ti ćeš
biti sretna, a i tvoji nadređeni.«
»I to te ne smeta?«
Pogledao ju je iskosa. »Možda jest u prošlosti. Možda. Ali više ne.«
»Što se promijenilo?«
»Napali su nas. Pali su Blizanci. Udarili su na Pentagon. Sudarili su se zrakoplovi.
Poginuli su Amerikanci. Sada pokušavam svijet promatrati samo cmo-bijelo.«
»Svijet nije cmo-bijel.«
»Zato i kažem da ga pokušavam takvim promatrati.« Okrenuo se i napustio prostoriju.
Amanda Marks prišla je i promatrala dva tijela bez svijesti. Prisjetila se svog sastanka s
Evanom Tuckerom prije nego što je došla ovamo. Ravnatelj je bio jasan u vezi sa željenim
ishodom. Naizgled se činilo pošteno i otvoreno. Ponovno će ih uključiti. Jednostavno i izravno.
A onda je došlo ovo - naredba za mučenje vodom koju će provesti Viola. Amanda Marks
znala je da je bio izvrstan u svom poslu. Ali bio je nemilosrdan, imao je moralne principe koji,
zapravo, nisu uključivali nikakve moralne vrijednosti. To ju je smetalo.
Potpisano priznanje ubojstva i izdaje?
To je moralo doći od Evana Tuckcra. Nitko se drugi u Agenciji ne bi usudio izdati takvu
zapovijed. Dakle, pravila su se promijenila. Tucker se nije koristio Plamenom Kutijom samo da
bi provjerio i razbio Robieja i Jessicu. Također je želio da priznaju postupke zbog kojih će
završiti u zatvoru. Nije joj rekao za taj dio plana. Bilo je to mudro od njega jer ona ne bi pristala.
Zapanjila ju je ova naizgled jednostavna pomisao. Nikad prije nije odbila izvršiti izravnu
zapovijed. To nije bilo nešto što se čini. Uzrok problema koje su trenutno imali Robie i Jessica
bilo je upravo neizvršavanje zapovijedi.
Postajem li poput njih?
Čula ih je kako stenju i kako dolaze k svijesti.
Okrenula se prema jednom od muškaraca. »Odnesite ih natrag u sobu. Pustite ih da se
naspavaju. Ja ću dati upute kada će početi njihovo sljedeće testiranje.«
Ova je zapovijed odmah izvršena. Gledala je kako odnose Robieja i Jessicu u njihovu
sobu.
Više u njihovu zatvorsku ćeliju.
Možda i na njihovu smrtnu presudu.
 16. poglavlje

Robie se prvi probudio.

U sobi nije bilo prozora, pa nije znao koliko je sati. A po dolasku ovamo oduzeli su im
satove. Polako je sjeo i protrljao glavu koja ga je boljela. Nagnuo se sa svog kreveta i vidio
Jessicu kako još uvijek spava na donjem krevetu.
Robie je teško gutao i iznenadio se kad je osjetio ostatke bljuvotine u ustima i grlu.
»Odvratno, zar ne?«
Ponovno je pogledao dolje i vidio Jessicu kako ga promatra.
»Nije nešto što bih želio proživljavati svaki dan.«
Zanjihao je noge preko ruba, skočio na pod pa sjeo na njezin krevet. Skvrčila je noge da
bi mu napravila mjesta,
»S kojom svrhom?« upitala je. »Oni nisu mogli povjerovati da bismo mi potpisali
priznanje.«
Robie je pogledao prema uređaju za prisluškivanje, a Jessica je odmahnula glavom.
»Briga me čuju li nas.« Uspravno je sjela i glasno rekla: »Ne priznajem nikakva sranja.«
Ponovno je pogledala Robieja koji se smijao.
»Što?« nastojala je.
»Ništa. Zapravo, meni se samo sviđa tvoj suptilni stil, Jessica.«
Krenula mu je nešto odgovoriti, ali je zastala i nasmijala se. Pridružio joj se na nekoliko
sekundi.
A zatim su oboje zašutjeli slušajući korake koji se približavaju.
Vrata su se otvorila, a oni su se oboje smjesta povukli, čvrsto se sklupčali i spremno
podignuli ruke. Da ili ponovno odvedu, morali bi se potući.
No pred njima je stajao samo Evan Tucker.
Robie je pogledao Jessicu. Njezin je pogled bio toliko bijesan da se bojao da će napasti
ravnatelja CIA-e. Zapravo je ispružio ruku ne bi li je preduhitrio, a ona je rekla: »Dobro jutro,
ravnatelju. Jeste li dobro spavali noćas? Mi jesmo. Godinama nismo tako dobro.«
Tucker se uspio nasmijati stisnutih usana, a onda je sjeo na stolac nasuprot njima. Odijelo
mu je bilo izgužvano, a ovratnik košulje malo prljav, kao da nije doputovao ovamo prvom
klasom.
»Znam što vam se dogodilo sinoć. Ja sam to naredio.«
»Dobro je znati«, rekao je Robie. »Pa je li to priznanje? Jer, koliko ja znam, mučenje
vodom je nezakonito.«
»Nezakonito je u svrhu ispitivanja zatvorenika. Nijedno od vas nije zatvorenik, a i svrha
mučenja nije bilo ispitivanje.«
Jessica je naglasila: »Tražili su nas da potpišemo priznanja.«
»To je bio samo izgovor. Nije postojalo priznanje koje bi potpisali.«
»Sinoć nam tip nije tako rekao. I uvjeti priznanja koje je izrecitirao bili su vrlo
specifični«, rekao je Robie.
»Imao je scenarij kojeg se držao. Ali nije bilo priznanja.«
»I koja je onda bila svrha svega toga?« Jessica je zahtijevala odgovor.
»Da vidimo možete li vas dvoje to još uvijek izdržati. U misiji u koju ćete biti poslani
možda će vas uhvatiti. A neprijatelj je poznat po tome da se, uz ostalo, koristi tehnikom mučenja
vodom kako bi slomio zatvorenike. Nije dovoljno da znate samo ravno pucati.«
 »Znači, to nema nikakve veze s onim što imate za mene, ravnatelju?« upitala je Jessica.
»Zaista očekujete da vam povjerujemo?«
»Nije me briga vjerujete li ili ne. Jasno sam objasnio svoj stav prema vama. Ubili ste
dvoje mojih ljudi i nekažnjeno se izvukli.
Mislim da to nije u redu. Mislim da biste trebali biti u zatvoru, ali to nije moja odluka. Ja
moram obaviti svoj posao, a morate i vi. Moj je posao da čuvam ovu državu od vanjskih prijetnji.
Vas dvoje ste instrumenti koji mi stoje na raspolaganju. Koristit ću vas kako budem trebao.
Budem li smatrao pametnim da vam gurnem guzicu uza zid, a zatim kroz njega, učinit ću to. Ako
mislite da to ne možete izdržati, možete mi to odmah reći i prestat ćemo sa sranjima.«
Prestao je govoriti i pogledao ih s očekivanjem.
»A ako želimo van?« upitao je Robie.
»I to se može izvesti. Ali dobre su šanse da će ti kolegicu procesuirati za ubojstvo. A tebe
za suučesništvo.«
»Znači, ako ostanemo i poginemo bilo na našoj ili na neprijateljskoj strani, nećemo
završiti na sudu?« upitala je Jessica.
»Jeste li zaista očekivali išta velikodušnije od toga?« sumnjičavo je upitao Tucker. »Želite
li početi brisati svoje pogreške iz prošlosti, izdržite i završite ovo ovdje i uspješno dovedite
predstojeću misiju do kraja. Ako želite odustati i pobjeći, onda je to druga stvar. Vaš izbor. Ali
odaberite sada. Nemam vremena na bacanje.«
»Jeste li zbog toga ovdje?« upitao je Robie. »Da nam date ultimatum?«
»Ne, ovdje sam da bih konačno pokopao zablude koje vas dvoje možda imate o mojim
motivima. Niste poslani ovamo da bi vas se ubilo. Imam previše posla da bih uopće razmišljao o
nečem takvom. Činjenica je da na kraju krajeva nitko od nas nije toliko važan. Sada imamo
mogućnost da svijet učinimo puno boljim, puno sigurnijim mjestom. Moram znati da ste sa
mnom u ovome tisuću posto ili od vas nemam nikakve koristi. Opet kažem, odluka je vaša. I opet
kažem, moram znati.«
Ponovno je zašutio i pogledao ih.
Robie je prvi progovorio: »Ja sam za.«
Jessica je kimnula: »Ja također.«
»Drago mi je što to čujem«, Tucker je ustao, otvorio vrata i otišao.
Prije nego što su Robie i Jessica uopće mogli nešto reći, čuli su druge korake kako se
približavaju.
Nekoliko minuta poslije dežurni je uveo u sobu kolica. Na njima je bila hrana za doručak i
termosica kave. Drugi dežurni je unio dva sklopiva stolca. Postavili su stol, stavili na njega hranu
i kavu te otišli.
Cijelo se vrijeme Robie i Jessica nisu ni pomaknuli. Napokon su se pogledali.
»Misliš da u ovome ima cijanida?« upitao je. »Briga me. Umirem od gladi.«
Ustali su, sjeli na sklopive stolce i navalili na hranu te popili svu kavu. Dok su jeli, nisu
izustili ni riječi.
A onda su se zavalili, zadovoljni i puni snage.
Jessica je rekla: »Nikada ne možeš precijeniti učinak dobrog jela na nečiji duh.«
»Istina, ali možda samo debljaju tele prije nego što će ga odvesti na klanje.«
»Znači, ovo nam je bio posljednji obrok prije nego što nas pogube?«
»Volio bih da ti mogu odgovoriti«, rekao je Robie. »Prije nego što se Tucker pojavio, bio
sam siguran da je s nama gotovo. Sada više nisam toliko siguran.«
»Čudno je da je došao čak dovde da bi nam rekao ono što već znamo.«
»Misliš da je bio iskren?«
 »Ma daj, molim te. Laže k’o pas.«
»S kojim razlogom?« upitao je Robie.
»Špijuni lažu. A on vjerojatno pokriva svoju guzicu u vezi s mučenjem vodom.«
»Zar mu je to trebalo? Nismo mi članovi sindikata pa da možemo uložiti žalbu.«
Ponovno su se začuli koraci, pa su oboje instinktivno zgrabili noževe pored svojih tanjura.
Međutim, to je bio samo dežurni koji je došao raspremiti stol. Još ga je jedan pratio. Odveo ih je
do tuševa gdje su se oprali i obukli čistu odjeću.
Dok su ih pratili natrag prema sobi, Jessica je šapnula Robieju na uho: »Ovo me plaši više
od mučenja vodom. Zašto su tako fini prema nama?«
Robie joj je šapnuo: »Možda je Tucker izdao naredbu.«
»Baš vjerujem u to!«
Prošla su četiri sata prije nego što je netko ponovno došao po njih. Rečeno im je da se
presvuku u odjeću za trčanje. Zatim su ih džipom odvezli u udaljeni dio kompleksa, duboko u
šumu i ondje ih ostavili.
Vrijeme nije bilo loše. Temperatura oko četiri stupnja, poluoblačno, ali sunce je bilo
visoko i grijalo je. Robie je izračunao da je oko dva sata poslije podne.
Nakon što je vozilo otišlo, netko je iza drveta stao na put. Okrenuli su se da vide tko je.
Amanda Marks stajala je u odjeći za trčanje s Nike tenisicama na nogama.
»Pretpostavljam da ste se dobro najeli i naspavali?« rekla je.
»I oprali«, rekla je Jessica. »Nemojmo to zaboraviti.«
»Hajdemo onda trčati, može?« Bez čekanja na njihov odgovor, Amanda Marks okrenula
se i otrčala.
Robie i Jessica su se zbunjeno pogledali prije nego što su joj se pridružili, on s desne, a
ona s lijeve strane,
»I jesi li znala da danas dolazi Tucker?« upitala je Jessica.
»Saznala sam zadnji tren. O čemu je želio s vama razgovarati?«
»Misliš, nije ti rekao?« upitao je Robie.
»Da jest, ne bih vas pitala.«
»Želio nas je obavijestiti da naš boravak ovdje nije dio osobne osvete. Rekao je da su nas
mučili vodom ne da bi ishodili priznanje, jer ono nije ni postojalo, nego kako bi se uvjerili da to
možemo podnijeti u slučaju da nas uhvate.«
»I jeste li mu povjerovali?« upitala je Amanda Marks.
»Bi li ti?« odvratila joj je Jessica.
»Ne znam. Zaista ne znam. On je puno kompliciranija osoba nego što sam u početku
mislila.«
»Ja mu ne vjerujem.«
»Da sam ja na vašem mjestu, ni ja mu ne bih vjerovala.«
»Pretpostavljam da su hrana, odmor i tuširanje bili tvoje djelo?«
»Pa to sigurno nije bila zamisao ravnatelja ili Andrewa Viole.«
»Viole«, iznenađeno je rekla Jessica. »On je uključen u ovo?«
»Mislila sam da ćeš prepoznati njegov glas tijekom male seanse mučenja. Vas ste dvoje
bili ovdje u isto vrijeme, zar ne? I znam da si bila s njim na terenu tijekom nekoliko misija.«
»To je točno, ali nisam mu prepoznala glas.«
»Vjerojatno si mislila o drugim stvarima«, hladno je rekla Amanda Marks.
Pogledala je Robieja. »Poznaješ li ti Violu?«
»Samo po reputaciji. Zaista je dobar.«
»Ratnik čvrst kao stijena koji nikad ne okoliša«, odgovorila je zamjenica Marks.
 Jessica i Robie su razmijenili brze poglede. Jessica je upitala: »Trčimo li zato posred
šume? Da možemo otvoreno razgovarati?«
»Dozvolite mi da to ovako kažem. Jutros sam već otrčala petnaest kilometara. Dakle,
zbog fizičke spreme nema nikakvog razloga da budem ovdje.«
»Znači Viola je timski igrač?« upitao je Robie.
»A ti nisi?« dodala je Jessica.
»Nisam to rekla«, odgovorila je Amanda Marks. »Ja jesam timska igračica.«
»A sinoćnja mala epizoda tijekom koje smo se gotovo ugušili?« naglasila je Jessica.
»Nije bila moja odluka. I nisu me odabrali da je vodim. Tu je Viola uskočio.«
»Iznenadilo me što ga prije nisam vidjela u kompleksu«, rekla je Jessica radoznalo.
»Upravo su ga pozvali da se vrati s privremene dužnosti koju je obavljao negdje drugdje«,
odgovorila je Marks.
»Pozvao ga je Evan Tucker?« upitao je Robie, opušteno mašući rukama i pucketajući
vratom dok su trčali ugodnim korakom.
»Ne znam sigurno, ali ne bih se iznenadila da je tako bilo. Viola je operativac visoke
razine. Ne bi ga pozvao agent srednje razine. A ja to kao ravnateljeva zamjenica sigurno nisam
napravila.«
»Pa zašto se Tucker ne bi pouzdao u tebe kad su u pitanju prljavi poslovi?« Robie je želio
znati.
Jessica je dodala: »Jesi li nas odbila mučiti vodom?«
Amanda Marks trčala je još desetak metara prije nego što je odgovorila. »Nikada me to
nije tražio.«
»A da je?« inzistirala je Jessica. »Što bi učinila?«
»Nikad nisam pristala mučiti zločince, a kamoli naše agente.«
»Pa Tucker je bez sumnje bio svjestan toga«, rekao je Robie. »I nije se htio gnjaviti time
da te to pita. Očito, Viola nije imao problema s tim.«
»Ne, nije. On nikada ne bi odbio izvršiti izravnu naredbu. Nije tako obučen.«
»Ali, kako je Tucker mogao očekivati od nas da potpišemo priznanja?« upitala je Jessica.
»Čak i uz mučenje?«
»On, zapravo, ne pripada CIA-i«, odgovorio je Robie. »Nikad nije radio na obavještajnom
području. Njegovo imenovanje za ravnatelja CIA-e bila je politička osveta. Vjerojatno je mislio
da mučenje vodom djeluje na svakoga.«
»Kao da je prisilno priznanje valjano«, napomenula je Jessica. »A htio je da ga
potpišemo, unatoč sranju koje nam je prodao.«
»Mislim da ga nije htio iskoristiti na sudu«, rekla je zamjenica Marks.
Jessica ju je prostrijelila pogledom. »A za što onda?«
Robie je odgovorio: »To je vjerojatno trebao biti dokaz za Predsjednika da smo zlikovci.«
Marks je dodala: »A Predsjednik bi onda potpisao za vas službene otkaze. Ali ne onakve
kad počistite stol i kad vas otprate do izlaza.«
»Ako je Tucker mislio da će se to dogoditi, a on je na čelu CIA-e, onda Amerika ima
velikih problema«, primijetila je Jessica.
»Ne znam«, odgovorio je Robie. »Možda nas je samo želio ubiti.«
»Možda samo želi da osjetimo bol.«
»Ta mu se želja ostvarila.«
Jessica je prestala trčati, ostali su također stali i pogledali je.
»Što nas vraća na pitanje zašto ti radiš ono što radiš, zamjenice ravnatelja?« rekla je.
Amanda Marks trčala je na mjestu održavajući tijelo toplim i opuštenim. »Ja sam timska
igračica, Jessica, nemoj griješiti u tome.«
»Ali?«
»Ali kod određenih stvari podvlačim crtu. Mučenje vodom naših vlastitih agenata jedna je
od njih.«
»Još nešto?«
»Tucker je rekao da želi da vas dovedem do vaših granica, a onda i preko njih. Zaista je
želio vidjeti jeste li spremni za dužnost i ponovno uključivanje. Ili ste sposobni za to ili niste.
Pretpostavljam da mu je to bio cilj. Da to istraži.«
»A sada?«
»A sada ne znam. Njegove su upute dale naslutiti kako možda ne želi da ponovno odete s
ovog mjesta.«
»A što si ti odabrala? Zanemariti njegove upute?« upitala je Jessica.
»Razmišljala sam da nije mogao tako misliti«, rekla je zamjenica. »Ili si samu sebe
uvjerila da nije mogao«, zaključio je Robie. Amanda Marks opet je počela trčati, a par agenata ju
je slijedio. »I kamo nas to sve vodi?« upitala je Jessica. »Ne znam«, priznala je Marks. »Ali
mogu vam reći da ću odsada s vama trenirati.«
»Zašto?« upitao je Robie.
»Da nas čuvaš?« predložila je Jessica.
»Samo ću s vama trenirati.«
»Ovo nije tvoj problem ili tvoja bitka, zamjenice«, tekao je Robie. »Nemoj riskiran
karijeru zbog ovoga. Nisi zaslužila da te izbace.«
»Ja sam ravnateljeva zamjenica, kao što si naglasio, Robie. A zamjenica je odgovorna za
svoje agente na terenu. Dakle, vas ste dvoje dio toga i moja je odgovornost da se brinem za vas.«
»Znači, pripremaš se za natjecanje u pišanju udalj s Evanom Tuckerom?« uzviknula je
Jessica. »Broj jedan ima unaprijed određen ishod protiv broja dva.«
»Možda«, zagonetno je odgovorila Marks. »No broj dva se obično više trudi.«
Jessica je rekla: »Zar želiš od Tuckera napraviti neprijatelja?«
»Ja ni od koga namjerno ne činim neprijatelja. Ono što pokušavam raditi je moj posao.«
»Mislio sam da je tvoj posao izvršavati naredbe«, rekao je Robie.
»Moj je posao izvršavati obveze ravnateljeve zamjenice najbolje što mogu. Namjeravam
učiniti upravo to.«
Ubrzala je korak ostavljajući agente desetak metara iza sebe. Čini se da je to napravila
namjerno kako bi im dala vremena da rasprave ono što je upravo rekla.
»Misliš li da je iskrena ili se samo pretvara da nam je prijateljica iz nekog skrivenog
razloga?« upitala je Jessica.
»Ne znam. Čini se iskrena. A odakle joj potreba da nam bude prijateljica? Ovdje smo.
Može s nama činiti što god želi.«
»I nije da nas je tražila nešto zauzvrat«, zamišljeno je rekla Jessica.
»Još nije«, ispravio ju je Robie.
»Pa što ćemo napraviti?«
»Pustit ćemo da se stvari same odvijaju. Mislim da je to sve što možemo učiniti.«
»A što ako je iskrena?«
»Onda se nadam da neće završiti kao kolateralna žrtva. Jer mislim da Evana Tuckera nije
briga tko mu se nađe na putu niti tko je povrijeđen.«
Jessica je usporila, a onda stala.
Vratio se k njoj. »Što je?«
»Robie, ja sve dovodim u opasnost. Tebe, nju, Julie, svakoga tko je povezan sa mnom.«
 »Ne budi glupa.«
»Ti si to upravo rekao. Svakoga tko se nađe na putu. Na njegovom putu da se mene
dočepa. Jer, ako pogledamo istini u oči, ja sam ta koju stvarno želi.«
»I što onda?«
»Onda moram ovo učiniti sama, Robie.«
»Sama? Protiv CIA-e?«
»Ne želim tebe niti bilo koga drugoga dovesti u opasnost. U još veću opasnost. Zbog
mene su te gotovo ubili nebrojeno puta.«
»Sjećaš li se što sam ti rekao dok smo stajali na kiši, Jessica?«
»Znam, ali...«
»Nikada to nisam rekao nikom drugom. Nikada.«
Kad je čula njegove riječi, oči su joj zasvjetlucale i činila se iznenađenom, ali se brzo
pribrala.
»Ali ovo se ne može preživjeti, Robie. Jučer su nas mučili vodom. Što je sljedeće?
Streljački vod?«
»Što god da jest, zajedno ćemo se suočiti s tim? Na taj nam se način izgledi za
preživljavanje udvostručuju.«
»Ne, samo udvostručujemo potencijalni broj žrtava.«
»Krenimo. Ako Amanda Marks predaleko odmakne, mogla bi nam večeras za kaznu
uskratiti desert.«
Robie je otrčao. Jessica je pričekala još nekoliko sekundi, odmahnula glavom i onda brzo
potrčala kako bi ih sustigla. No njezin je pogled i dalje bio zabrinut.
 17. poglavlje

»Gospodine Fontaine?«
Earl, koji je drijemao na krevetu zatvorske bolnice, trgnuo se, otvorio oči i pogledao oko
sebe. »Gospodine Fontaine ?«
Usredotočio se na nju, mladu doktoricu. Sjeo je uspravnije. »Da, doktorice?«
Izvukla je stolac i sjela pored njega. Earl je primijetio da je s njom drugi stražar, a ne
golemi Albert. Čovjek je pažljivo promatrao Earla. Vjerojatno je bio upoznat s Earlovim
zločinima iako mlada doktorica nije.
»Htjela sam vas obavijestiti da sam okrenula nekoliko brojeva.«
»Brojeva?«
»Vezano za vaš zahtjev.«
Earl je znao o čemu ona govori, ali je odlučio do kraja igrati ulogu slabašnog starca
kojemu nije preostalo još puno života. »O mojoj maloj djevojčici, mislite?«
»Da, točno.«
»Isuse mili, hvala vam puno, doktorice.«
»Razgovarala sam s nekim ljudima gore u Washingtonu.«
»Washingtonu? Bože sveti. Hvala vam, hvala vam.«
»Oni su mi omogućili kontakt s nekim dragim ljudima kada sam objasnila o čemu se radi.
No nitko ništa ne jamči.«
»Naravno da ne jamči, doktorice, nisam to ni očekivao. Ali ovo što ste napravili, ma
nemam riječi kojima bih vam zahvalio. To mi znači sve. Sve.«
Činilo se kao da je doktorici neugodno zbog ovog izljeva zahvalnosti. Obrazi su joj se
zarumenjeli, a ona je nastavila: »Ovo je sve vrlo osjetljivo, sigurna sam da to možete shvatiti.«
Earl je brzo odgovorio: »Naravno da mogu. Mislite sve ovo zataškavanje?«
»Da. Vidite, nisam baš stručna u tome, ali situaciju sam objasnila što sam bolje mogla
nekim američkim šerifima.«
»Šerifima, Bože, Bože!« uzviknuo je Earl. »Moja mala djevojčica je dobro, zar ne?«
»Šerifi nadgledaju program za zaštitu svjedoka, gospodine Fontaine.«
»A, kvragu, to je istina.« Pokazao je prema svojim cjevčicama za infuziju. »Ovi lijekovi,
doktorice, ovi prokleti lijekovi mi pomute pamet. Ne mogu normalno razmišljati. Pola vremena
ne znam ni kako se zovem.«
»Sigurna sam«, rekla je uz suosjećajni smiješak. A zatim je brzo nastavila. »Rekli su da je
zahtjev vrlo neobičan i da će ga morati provjeriti. Nisam sigurna koliko dugo će to trajati. No
rekla sam im o okolnostima u kojima se nalazite. Zapravo...« Ovdje je zastala.
»Mislite da mi nije preostalo još puno vremena«, rekao je Earl da joj pomogne.
»Da, to sam im rekla. Nisam išla u pojedinosti jer bih tako ugrozila pacijentovo
povjerenje.«
»Naravno, naravno«, rekao je Earl ohrabrujući je. »Ha, kvragu, drago mi je da jeste. Kao
da je mene briga tko zna, a tko ne zna. Umiranje je umiranje.«
»Međutim, oni su rekli da će, ako se pokaže zakonitim, poduzeti korake kako bi stupili u
vezu s vašom kćeri, barem da je upoznaju s činjenicama.«
»Prokleti san koji se ostvaruje, a to kažem s ovog mjesta«, rekao je Earl, a suze su mu se
kotrljale niz lice dok se držao za prsa.
»Molim vas, gospodine Fontaine, da shvatite kako to što će oni možda stupiti u vezu s
njom, ni na koji način ne jamči da će ona prihvatiti vaš poziv i doći vam u posjet.«
»Kvragu, znam ja to, doktorice, ali barem će znati da ima izbor, zar ne? Više nego što sam
ga ja nekad imao.« Pružio joj je ruku koja se tresla. »Ja nemam pojma kako bih vam zahvalio,
doktorice. Samo se nadam da ćete se, kad budete trebali otići, sjećati ovog trenutka ovdje. Kako
ste starca učinili sretnijim nego što je bio dugo, dugo vremena.«
Doktorica mu je prihvatila ruku i lagano je stisnula, a čuvar je stajao u blizini okrećući
očima.
Nakon što JE otišla, Earl se zavalio natrag u krevet. Mogao je osjetiti kako mu srce
luđački kuca. Duboko je disao ne bi li smirio svoja slaba prsa.
Ne možeš sada umrijeti, starce. Moraš ići dalje. Moraš ići dalje.
Pogledao je prema Junioru koji ga je promatrao iz svog kreveta.
Bilo je nešto u njegovu pogledu što je Earla zabrinulo.
»Neš’ te muči, Juniore?« upitao ga je.
»Što se s tobom dešava, stari?« odgovorio je Junior.
»Što god da se dešava nije tvoja prokleta stvar, je l’ tako?«
Junior je promatrao Earla uz osmijeh. »Znam te, Earle. Ja sam prokleti ubojica. Ubijao
sam kurve po cijeloj Alabami. Ne mogu si pomoći, jednostavno to moram napraviti.« Potapšao se
po glavi. »Ovdje gore. Doktori kažu da nisam baš normalan, al’ nije da prokletu porotu boli đon
za to.«
»Jedino što na tebi nije normalno, Juniore, jest tvoje lice. K’o ježeva leđa. Zato si morao
ubijati te cure. One se ne jebu s nekim ružnim k’o što si ti, ako im nož nije prislonjen uz vrat.«
Činilo se kao da ga Junior nije čuo. »Ali ti, Earle, vidiš, ti si jedan bolesni gad. Zločesta si
pizda i nešto spremaš. Osjećam to.«
»Ono što ja osjećam je hrpa govana i dolazi iz tvog prokletog kreveta. Jesi se opet usrao u
krevet, k’o prokleta beba?«
No Earl nije razmišljao o tome je li Junioru vratio istom mjerom. Nije mu se sviđala
činjenica da je Junior nešto posumnjao. Što ako nekome kaže? Ako izmisli nekakvo sranje? Kako
će to utjecati na njegov plan?
»Osjećam to, starce«, navaljivao je Junior, Prijeteći se nasmijao. »A ja nemam što drugo
raditi nego razmišljati o tome. Možda i skužim. A ako skužim, možda nekome i kažem, recimo
doktorici.«
»I možda onda neće pogubiti tvoju guzicu, Juniore. Al’ ja se ne bih kladio.«
Odvratio je pogled s Juniora i pozvao sestru. Kada je stigla, tiho joj je rekao: »Moram
obaviti telefonski poziv. Možeš mi to srediti, šećeru?«
»Koga ćeš zvati?«
Ear! je pogledao prema Junioru čije su se oči ponovno zaklopile.
»Neke prijatelje. Osjećam se usamljeno. Kažu da imam pravo na jedan poziv dnevno. A
nisam nikoga zvao već četiri dana. Možeš to napraviti za mene, šećeru?«
Sestra je odgovorila: »Vidjet ću što mogu učiniti.«
Earl se nasmiješio i rekao: »Evo, bit ću ovdje kad se vratiš.«
Otpuhnula je na njegovu šalu i otišla.
Osmijeh je iščeznuo s Earlovih usana. Ponovno je pogledao prema Junioru.
Nije dobro. Nikako nije dobro.
 18. poglavlje

»Moram jasno znati koji je tvoj stav.«

Evan Tucker promatrao je preko konferencijskog stola muškarca koji je za njim sjedio.
Ako je Andrew Viola i bio iznenađen pitanjem, nije to pokazao. »Moj je stav onakav
kakav vi želite, gospodine«, glatko je odgovorio.
»Riječi su, Viola, lake.«
»Mislim da sam učinio puno više od riječi, gospodine. Izvršio sam vaše naredbe do zadnje
pojedinosti.«
»Ali ipak nije bilo priznanja.«
»Odradili smo tri ture na njima, gospodine. Još jedna i mogli su umrijeti. Nisam mislio da
biste željeli da se to tako završi. A žilavi su, to im morate priznati.«
»Ništa im ja ne priznajem, osobito ne Jessici Reel.«
»Koliko znam, posjetili ste Plamenu?«
»Jesam. Razgovarao sam i s Robiejem i s Jessicom Reel.«
»I, je li prošlo kako ste planirali?«
»A kako sam ja to točno planirao?« sumnjičavo je upitao Tucker.
»Mislim, jeste li ostvarili svoj cilj koji god on bio?«
»Rekao sam im da trebam njihovo jamstvo da su u potpunosti predani ovoj misiji. Rekao
sam im da je svrha mučenja vodom bila da vidimo mogu li izdržati takvo mučenje ako ih
uhvate.«
»OK«, ravnodušno je odgovorio Viola.
»I govorio sam istinu, ako želiš znati.«
»Drukčije nisam niti pretpostavio, gospodine.«
»Činjenica je da su oni najbolje što trenutno imamo na terenu i ova ih misija treba. Nije
nužno da mi se to sviđa, ali moram staviti svoje osobne osjećaje na stranu zbog općeg dobra.«
»Razumijem.«
Tucker je udarao prstima po stolu. »Amanda Marks pravo je razočaranje.«
»Ona je prvoklasna agentica«, rekao je Viola. »Ne mogu reći ništa protiv nje.«
Tucker je značajno pogledao Violu. »Ako dobro odigraš karte, mogao bi se naći na mjestu
ravnateljeva zamjenika.«
Violi ovo nije bilo ugodno. »Uz dužno poštovanje, ravnatelju, nisam siguran da sam
dobar za taj posao. Ja sam taktički agent na terenu, to sam oduvijek bio. Politika i dugoročne
strategije nisu moja dobra strana.«
»Čovjek koji poznaje svoje slabosti može ih pretvoriti u svoje dobre strane.«
»Možda biste trebali vidjeti kako će se stvari odvijati, gospodine.«
Tucker je kimnuo. »Misija za koju su odabrani najvažnija je u posljednjih pedeset godina.
Možda i najvažnija misija svih vremena.«
Viola se naslonio u svojem stolcu, oči su mu se blago raširile na ovu izjavu, ali se u izrazu
njegov lica zadržalo ponešto sumnjičavosti.
Tucker je to sigurno primijetio jer je rekao: »Ovo nije pretjerivanje, Viola. Ni u kojem
slučaju.«
Viola nije ništa rekao.
»Misliš li da će izdržati do kraja?« upitao je Tucker.
»Ne bih se kladio protiv njih. Kao što ste rekli, oni su najbolje što imamo u ovom
trenutku.«
»Prema sposobnostima, ne prema odanosti. A ja trebam oboje.«
Viola se neugodno meškoljio u stolcu. »Nikad nisam znao kakva je to zla krv između vas
i Jessice Reel, gospodine.«
»I ne trebaš znati«, rekao je Tucker. »Dovoljno je reći da je Jessica Reel učinila nešto
odvratno.«
Viola je izgledao zamišljeno. »Pretpostavljam da mora biti nešto strašno kad je želite
mrtvu.«
»Nikad nisam rekao da je želim mrtvu«, ispalio je Tucker.
»Oprostite, gospodine. Pretpostavio sam nešto što nisam trebao.«
Tucker se naslonio i sklopio ruke. »Samo moram znati, Viola, da imam njihovu odanost i
da su dobri kao što trebaju biti. Razumiješ li?«
»Ovaj dio da budu dobri mogu vrlo jednostavno kontrolirati. Odanost, gospodine,
uglavnom dolazi iz glave. Psihići moraju ući u to.«
»Jesu. Hoće.«
»Pa, što točno želite da učinim?«
»Svoj posao. Ništa više, ništa manje. Jesi li razgovarao s Amandom Marks ?«
»Tek toliko da dobijem informacije o određenim stvarima.«
»Želim da paziš na nju s jednakim oprezom kao što paziš na Robieja i Reel.«
»Što točno tražim?«
»Odanost, Viola. Zahtijevam to od svakoga u ovoj Agenciji.«
»Znači, želite da špijuniram vašu zamjenicu?« s nepovjerenjem je rekao Viola.
»Samo imaj na umu da sam ja ravnatelj, dok je ona zamjenica. Zadnji put kad sam
pogledao organizacijsku shemu, ja sam bio iznad nje.«
Viola se ponovno pomaknuo u stolcu. »U to nema sumnje.«
»Onda napravi ovo što sam ti rekao. Redovita izvješća. To bi bilo sve.«
Viola je ustao i krenuo prema vratima. Okrenuo se da bi pogledao Tuckera.
»Da?« rekao je Tucker s očekivanjem, a nešto u njegovu glasu odavalo je da je spreman
na svađu.
»Pridružio sam se CIA-i da bih služio domovini, ravnatelju.«
»Kao i ja. Što time misliš?«
»Ništa, gospodine. Samo sam želio biti siguran da vam je to jasno.«
Nakon što je Viola otišao, Tucker je nastavio sjediti. Promatrao je svoje ruke koje su bile
pune sunčanih pjega jer je previše jedrio zaljevom Chesapeake za vrućih, sunčanih dana. Sve se
to događalo prije nego što je postao ravnatelj CIA-e. Sada nije imao vremena za jedrenje. Imao je
samo vremena za svoju dužnost. Ona mu je proždirala život. Ne, više nije imao život. Bio je
ravnatelj CIA-e. To je bio njegov život. To je sada bio njegov identitet.
Ali dvojba je bila poprilično očita. Kome je mogao vjerovati?
Amandi Marks? Violi? Ikome od tih ljudi?
Približavala se najvažnija misija u njegovoj karijeri, možda najvažnija koju je Agencija
tijekom desedjeća imala. I rekao je Predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država da je on to
riješio. Da je odabran tim, a ako on ne bude spreman, postoji drugi koji će spremno uskočiti.
No je li to riješio?
Znao je što želi. Želi da Jessica plati za ono što je učinila. A ako joj Robie drži stranu i
prema njemu će se jednako odnositi. Međutim, činjenica je da ih je trebao da obave ovu misiju.
Morao je poslati najbolje. A oni su bili najbolji. Debelo ispred ostalih.
Lice je stavio u ruke. U želucu je osjećao hladnoću od straha. Koža mu je bila vlažna od
znoja. Bilo mu je loše. Bio je... mrtav.
Želim li se ubiti? Zar je do toga došlo? Gubim li konce?
Ravnatelj je morao biti na razini zadatka. Upravo ovog trenutka.
Ljuljao se naprijed-natrag s glavom među rukama.
A onda mu je sijevnulo i razbistrio mu se um. Podignuo je glavu iz ruku.
Imao je odgovor. Zapravo, gledao ga je u lice cijelo ovo vrijeme.
Andrew viola vozio se na privatni aerodrom kako bi se na krilima Agencije vratio u
Plamenu.
Ali putem se na jednom mjestu zaustavio. Morao je obaviti telefonski razgovor, a nije
vjerovao da ga na njegovom sigurnom mobitelu netko ne prisluškuje.
Zaustavio se kod trgovine koja je radila non-stop i izašao iz automobila.
Nije ušao u trgovinu. Otišao je do jedine telefonske govornice pričvršćene za vanjski zid
trgovine. Nije čak ni znao radi li. Ubacio je kovanice i pojavio se zvuk da može birati. Utipkao je
broj i telefon je zvonio tri puta prije nego što se netko javio.
Plavi Čovjek je rekao: »Halo?«
Andrew Viola je tiho odgovorio: »Moraš nešto čuti, ali nisi to čuo od mene.«
»Radi li se o Robieju i Jesšici Reel?« upitao je Plavi Čovjek. »Da«, odgovorio je Viola.
Viola je rekao što je imao, a zatim odgovorio na nekoliko pitanja koja mu je postavio
Plavi Čovjek, pravim imenom Roger Walton. On je bio na vrlo visokom položaju u Agenciji iako
ne tako visokom kao Amanda Marks ili Evan Tucker.
On je također bio prijatelj i kolega Willa Robicja. I Jessice Reel.
Kad je Viola završio, spustio je slušalicu i vratio se u automobil.
Ironično, staromodna telefonska govornica danas je možda najsigurniji način
komunikacije. Nacionalna Agencija za sigurnost više se bavila mobilnim telefonima, porukama i
elektroničkom poštom. Bio je tek manji broj telefonskih govornica, pa se nitko nije ni trudio
nadzirati ih.
Upalio je motor i krenuo. Bit će ponovno u Platnenoj za nekoliko sati.
I možda je upravo shvatio da svijet nije jednostavno crno-bijel, bez obzira na to koliko je
on želio da bude.
 19. poglavlje

Linda spitzer i bitterman su igrali u paru.

Prekoputa njih sjedili su Robie i Jessica Reel.
»Dugo se nismo vidjeli«, počela je Jessica. »Nestala ljubav?«
Dvoje se psihologa pogledalo, činili su se pomalo tjeskobnima.
Linda Spitzer je rekla: »Ne dogovaramo mi sastanke na svoju ruku.«
Robie je odgovorio: »Znam da izvršavate naredbe, kao i svi ostali.«
»Pa zašto danas igramo u parovima?« upitala je Jessica. Uznemireno je pogledala
Robieja. »Mislila sam da bi ovi razgovori trebali biti jedan-na-jedan.«
»Obično i jesu«, odgovorio je Bitterman. »Ali ne i danas. Je li vam zbog toga neugodno?«
»Ne«, rekla je Jessica. »Obožavam otkrivati svoje najskrivenije misli pred svima.«
Linda Spitzer se nasmijala. »Ovo nije način koji preferiramo, agentice Reel, ali mogao bi
dobro doći i vama i agentu Robieju.«
»Ja ne vidim kako, ali ja nisam psihić.« Jessica se naslonila u stolcu i napola zatvorila oči.
»A dok smo ovdje, barem nas nitko ne pokušava ubiti.«
Bitterman je rekao: »Mislite da vas pokušavaju ubiti dok ste na terenu?«
Robie je odgovorio: »Ne, mislila je da nas pokušavaju ubiti dok smo ovdje u Plamenoj.«
»Ovo ovdje zaista nije šetnja parkom«, primijetila je Spitzer dok je kemijskom crtala po
bloku koji je držala.
Jessica je rekla: »Pa ovaj dio s treningom možemo podnijeti. Ali mučenje vodom usred
noći čini me malo uznemirenom. Ja volim odspavati šest sati u komadu bez mučenja, kao i osoba
do mene.«
Linda Spitzer i Bitterman su je pogledali otvorenih usta.
Bitterman je rekao: »Želite reći da su vas mučili? Ovdje?«
»Bez panike, doktore«, odgovorila je Jessica. »Nije bilo prvi put, a sumnjam da je i
posljednji. Samo što nas obično ne muče naši vlastiti ljudi.«
Spitzer je rekla: »Ali to je protuzakonito.«
»Istina«, odgovorio je Robie. »Ali molim vas, i ne pomišljajte da biste to prijavili.«
»Zašto?« upitao je Bitterman.
Robie ga je promatrao. »Vi ste pametan momak. Mislim da vidite koji bi bio krajnji
ishod.«
Bitterman je problijedio i uznemireno pogledao Lindu Spitzer, koja je gledala ravno u
Jessicu. Bitterman je rekao; »Pa možda bismo trebali nastaviti s našim razgovorom.«
»Možda bismo trebali«, rekla je Jessica. »Pa, pucajte.«
Psiholozi su pripremili svoje bilješke i Spitzer je prva progovorila.
»Kad smo posljednji put razgovarale, govorile smo o ulogama.«
»Sudac, porota, izvršitelj«, smjesta je rekla Jessica, a Robie ju je znatiželjno promatrao.
»Da. Koju ulogu mislite da sada igrate?«
»Žrtve.«
»I kako se zbog toga osjećate?« upitao je Bitterman. »Usrano.«
Zatim je pogledao prema Robieju. »A vi?«
»Ne žrtve nego žrtvenog janjeta. I bijesan sam, u slučaju da vas zanima kako se zbog toga
osjećam.«
»Dakle, vi sve ovo smatrate nepoštenim?« upitao je Bitterman.
 »Služio sam domovini, godinama riskirao vlastiti život. Sigurno sam zaslužio više
poštovanja nego što ga sada dobivam. Kao i Jessica.«
»Ali razumijete zašto su se okolnosti promijenile?« upitala je Linda Spitzer.
»Jer su dvojica izdajica mrtvi?« rekao je Robie. »Ne, zaista ne razumijem.«
»Nije joj bilo naređeno da ih ubije«, naglasio je Bitterman.
»Pa je skratila postupak. Naredbe bi ionako stigle. Vjerujte mi.«
»Ne, sudilo bi im se i bili bi osuđeni«, odgovorio je Bitterman. »Kao što se i prije činilo
sa špijunima i izdajicama.«
Robie je zatresao glavom. »Znate li u što su ta dvojica bili upleteni? Što su planirali?«
»Nije se radilo o prodaji tajni«, dodala je Jessica, a oba su psihologa zatresli glavama.
»Radilo se o nečemu što svijet nije smio znati«, rekao je Robie. »Suđenja nikada ne bi
bilo. Nikada. I nikada ne bi otišli u zatvor.«
»Bili bi pogubljeni i poslani u grob«, rekla je Jessica. »A ja sam ih tamo poslala.«
»Bilo kako bilo«, rekao je Bitterman. »Postoji problem izvršavanja naredbi i jednostranog
djelovanja.«
»U protivnom, nastao bi kaos«, dodala je Spitzer.
»Na skliskom smo terenu«, rekao je Bitterman. »Znam da vidite koje su posljedice.«
»Ovo je bio poseban slučaj«, Ijutito je odgovorila Jessica.
»Iznimke ne samo da pobijaju pravilo, nego ga i uništavaju«, odgovorila je Spitzer. »Naš
je posao da napravimo psihološku procjenu vas dvoje. Iako znam da su pred vama fizički izazovi
dok ste ovdje i da će se nastaviti, mi se nismo usredotočili na vaše tijelo nego na vaš um. Imate li
još uvijek mentalnu disciplinu i mozak istreniran da obavite svoj posao na terenu?«
»Ili ćete osmisliti svoju vlastitu misiju, umjesto da poštujete naredbe?« dodao je
Bitterman.
»Na terenu cijelo vrijeme improviziramo«, suprotstavio im se Robie.
»Ne govorim o improvizacijama«, rekao je Bitterman. »To rade svi dobri agenti na
terenu. Govorim o nestajanju s radara, o nestašlucima, o stvaranju sasvim nove misije kako bi se
suprotstavili onome što mislite da je loše. Jeste li spremni izvršavati samo naredbe koje su vam
dane?«
Jessica je htjela nešto reći, ali se zaustavila. Prvi put Robie se činio nesigurnim.
Oba su psihologa šutjela. Samo su promatrali ovo dvoje očekujući da jedno od njih
odgovori.
»Ne znam«, na kraju je rekla Jessica.
Robie je šutio.
Bitterman i Linda Spitzer zapisali su neke bilješke.
Robie je rekao: »Znači, ako to ne možemo otvoreno reći, što onda? Nismo sposobni za
uključivanje?«
Linda Spitzer ga je pogledala. »Mi o tome ne odlučujemo. Mi samo pišemo preporuke.«
»A kako bi sada izgledale vaše preporuke?« upitala je Jessica.
Linda Spitzer pogledala je Bittermana koji je odgovorio: »Trenutni odgovor bio bi bez
ikakvog značenja.«
»Zbog?« upitala je Jessica. »Ovdje smo već neko vrijeme. Nije da će nam dati godinu
dana da ovo sebi razjasnimo, pogotovo ne ako nas provjeravaju za misiju.«
»Moj je odgovor i dalje jednak«, odgovorio je Bitterman, a Spitzer je kimnula.
Zatim je upitala: »Želite li uopće da vas se ponovno integrira?« Pogledavala je Robieja i
Reel tražeći odgovor.
Jessica je rekla: »Ovaj je posao cijeli moj život.«
 »To nije odgovor«, naglasio je Bitterman.
»Ali je jedini koji trenutno imam«, čvrsto je odgovorila Jessica.
Robie je upitao: »Koliko vremena imamo?«
Javila se Linda Spitzer: »Mi o tome ne odlučujemo. Pokušajte sa zamjenicom Marks.«
»Odgovarate li njoj ili Evanu Tuckeru?« upitala je Jessica.
»Zapovjedni je lanac jasno određen«, rekla je Spitzer. »No na kraju sve dođe do
ravnatelja. Osobito stvari ove prirode.«
Robie je kimnuo: »Jesmo li gotovi ovdje?«
»Želite li biti gotovi?« upitala je Linda Spitzer uputivši im značajan pogled. Bilo je jasno
da ne govori samo o ovom sastanku.
Ni Robie ni Jessica nisu odgovorili.
 20. poglavlje

Bio je to teren s preprekama koje su te, zapravo, mogle ubiti. U Plamenoj Kutiji zadaci se
nisu odrađivali napola.
Jedina je razlika bila u tome što je Amanda Marks bila sada s njima dok su visjeli s
metalne cijevi na visini od trideset metara i probijali se kroz močvaru za koju se pričalo da je
puna zmija zvanih vodene mokasinc.
Nisu gledali prema dolje jer koja bi bila svrha?
Došli su na drugu stranu, pronašli svoje skrovište oružja i nastavili dalje.
Amanda Marks pokazala je prema naprijed te mahnula Jessici nadesno, a Robieju na
njegovu lijevu stranu.
Paljba je započela trideset sekundi kasnije.
Bilo je to pravo streljivo. U njihovu svijetu uvijek je dolazilo vrijeme za pravo streljivo.
Dok su im metci zujali oko glave, Robie i Jessica zajednički su napredovali. Imali su
zadatak i cilj i što ga prije postignu, to bolje jer će pucnjava prestati.
Amanda Marks ostala je straga jer je operacija bila predviđena za tim od dvoje ljudi. No
promatrala je pozorno ovaj par zbog nekoliko razloga.
Divila se načinu na koji su se Robie i Jessica kretali kao da su jedno. Činilo se kao da
oboje znaju što onaj drugi misli. Došli su do cilja za manje od dvadeset minuta, pa je Marks
naredila da paljba prestane.
Dok su se vraćali džipom, zamjenica ih je obavijestila da imaju posjetitelja.
»Tko je to?« upitao je Robie. »Netko koga jako dobro poznajete.«
Izišli su iz džipa oko kilometar i pol od kompleksa i džip je nastavio dalje. Nakon trenutka
izišao je iza stabla Plavi Čovjek i pozdravio ih.
»Oboje izgledate spremni«, rekao je. Kao i uvijek, na sebi je imao odijelo, kravatu i
ulaštene cipele. Bio je odjeven potpuno neprikladno za šumu. Kosa mu je bila sijeda, lice staro,
ali oči su mu bile svijetle i živahne, a stisak čvrst.
Jessica Reel ga je zagrlila i šapnula mu na uho: »Hvala ti.«
Robie je promatrao Plavog Čovjeka s iščekivanjem.
»Primio sam telefonski poziv od osobe koja vas je ovdje ispitivala«, započeo je.
Robie i Jessica su izmijenili poglede. »Muško ili žensko?«
Plavi Čovjek je odgovorio: »Muško. Ispričao se što je vaša vježba trajala dokasna i što je
uključivala toliko vlage.«
»Lijepo od njega«, hladno je odgovorila Jessica.
»Također mi je rekao da postoji plan B u slučaju da vaša provjera ovdje ne prođe dobro.«
»A kakav je plan B?« upitao je Robie.
»Zapravo je riječ o timu B. Za predstojeću misiju. Naravno, vas dvoje imate prvenstvo.«
»Kako laskavo«, dodala je Jessica. »A znamo li kakva je to misija?«
»Jedna osoba u Agenciji zna, ali to nisam ja.«
»Samo jedna?« upitao je Robie začuđeno.
»Sigurno je to Evan Tucker?« nagađala je Jessica.
Plavi Čovjek je kimnuo. »Vrlo neobično. Naviknuo sam na mali broj ljudi koji su
upoznati sa situacijom, ali kad se radi o samo jednoj osobi, to je problematično.«
»Preživjeli smo dosad«, rekla je Jessica. »Znaš li nešto što bi to moglo promijeniti?«
»Neću ublažavati situaciju jer to niti jednom od vas ne bi donijelo ništa dobro. Ravnatelj
je trenutno u velikoj dvojbi. Činjenice koje sam prikupio govore o čovjeku koji je opasno na
rubu. S jedne strane vas treba, a s druge vas želi kazniti. A u ovom trenutku nije jasno koja će od
ovih suprotstavljenih opcija pobijediti.«
»Pokušao nas je mučenjem vodom natjerati da priznamo«, rekao je Robie. »To možda
nagovješćuje da će pobijediti opcija s kažnjavanjem.«
Plavi je Čovjek kimnuo. »Možda tako izgleda na prvi pogled. No, nažalost, puno je
složenije od toga. Čini se da mijenja mišljenje ne iz dana u dan, nego iz sata u sat.«
»A kako ti to znaš?« upitao je Robie.
»Mi smo Agencija za prikupljanje tajnih informacija«, odgovorio je Plavi Čovjek uz
smiješak. »I ne postoji zakon koji će spriječiti da tu svoju sposobnost iskoristimo.«
Robie je pogledao Jessicu. »Možda nas je zato Tucker došao posjetiti.«
»Došao vas je vidjeti?« upitao je Plavi Čovjek.
Robie je rekao: »Došao nas je uvjeriti da nema nikakvog osobnog motiva za osvetu protiv
nas i da je sve s čime nas ovdje suočavaju, uključujući i mučenje vodom, dio provjere.«
»I jeste li mu povjerovali?« upitao je Plavi Čovjek.
»Kvragu, ne«, ispalila je Jessica. »I ne postoje agenti koje možemo pozvati da zaustave
njegovu osobnu osvetu protiv nas.«
»To su pokušali, ali on je odbio. Osoblje u Agenciji uvjereno je u krivnju prijašnjeg
ravnateljeva zamjenika i analitičara. Oni su bili obični izdajnici i njihove smrti nisu neopravdano
problematične. Nažalost, ti ljudi ne vode CIA-u.«
»Shvaćamo da je nešto dogovoreno s Predsjednikom«, rekla je Jessica.
»O tome je riječ. Misija seže sve do Bijele kuće. Saznao sam da je izvršena razmjena
podataka u prostoriji za krizne situacije u kojoj su sudjelovali Predsjednik, ravnatelj CIA-e i
pomoćnik savjetnika za nacionalnu sigurnost.«
Reel je izgledala zbunjeno. »A što je s jedinicom za nadzor?«
»Bila je izdvojena. Prvi put u povijesti, pretpostavljam. Doslovce nitko osim te trojice
muškaraca nije smio znati tko se nalazi s druge strane satelita. To je definitivno bilo kršenje
uobičajenog protokola.«
»Dakle potpredsjednik nije bio nazočan?« upitao je Robie.
Plavi Čovjek je odmahnuo glavom. »To je loš znak budući da je potpredsjednik obično
važan kad se radi o takvom nečemu.«
»Čekaj malo, misliš li da su zabrinuti da Predsjednikov zamjenik ne bude izložen?«
upitala je Jessica.
»U slučaju da Predsjednik bude optužen?« kimnuo je Plavi Čovjek. »Da, to je upravo ono
što mislim.«
»Znači izoliraju potpredsjednika tako da može preuzeti funkciju ako mu šef padne«, rekao
je Robie. »To nam nešto govori.«
»Visoki kriminal i prekršaji«, rekla je Jessica. »To je ono što Ustav naziva optužnim
deliktima. Ali te riječi se mogu interpretirati na različite načine.«
»Međutim u obavještajnom svijetu uvijek nešto iskoči«, rekao je Robie.
»Ubojstvo Predsjednika države«, rekla je Jessica. Oštro je pogledala Plavog Čovjeka. »Je
li to ono za što nas pripremaju?«
»Volio bih da vam mogu zasigurno reći, ali ne mogu.«
»Napali smo Ahmadija prije nego što je preuzeo vlast u Siriji upravo iz tog razloga«,
rekao je Robie. »Još nije postao predsjednik države. U suprotnom, to bi bilo nezakonito.«
»A bin Laden je bio terorist, a ne predsjednik države«, dodala je Jessica.
Plavi Čovjek je sve ovo saslušao, a zatim duboko udahnuo okrepljujući planinski zrak.
»Postoji ograničen broj meta za koje bi Predsjednik izložio svoju političku karijeru.«
»Vrlo ograničen«, rekao je Robie. »I to jednostavno ne može biti neki govnarski diktator
koji siluje svoju zemlju. Sunarodnjaci su objesili Saddama Husseina, a ne mi. A Afrika nam nije
od tolike geopolitičke važnosti. Nema osnove za raspravu od nacionalnog interesa.«
»Meni, zapravo, na pamet padaju dvije moguće mete«, rekla je Jessica. »A obje su
samoubilačke misije za ljude koji povlače okidač.« Promatrala je Plavog Čovjeka. »I ne trebamo
se pretvarati. Meta može biti ubijena, ali s njom odlazi i tim u misiji. Možda će ući, ali neće izići.
Mi smo mrtvi.«
Plavi Čovjek je rekao: »Dakle, vjerujem da je ravnatelj riješio svoju dvojbu. No
ponavljam, tako je razmišljao prošli put.«
 21. poglavlje

Chung-Cha nikada nije upoznala zapadnjaka koji je mogao razlikovati Kineza od Japanca,
a kamoli Sjevernog Korejca od Južnog Korejca. To se pokazalo vrlo vrijednim za njen posao.
Svijet je Sjeverne Korejcc smatrao zlima, a Južni Korejci i Japanci nisu uopće bili sumnjivi.
Kineze se pak toleriralo jer je Kina proizvodila sve što je drugima trebalo i imala je mnogo
novaca, ili su Chung-Cha samo tako rekli.
Otputovala je zrakoplovom u Istanbul i tamo sjela na vlak. Sada se nalazila u Rumunjskoj
i vozila se na zapad. Dosad se vozila u starim sjevernokorejskim automobilima, ali nikada u
vlaku poput ovoga. Nikada nije vidjela tako luksuzno prometalo.
Slušala je glazbu preko svojih slušalica dok je vlak napredovao svojim putem. Chung-Cha
je voljela slušati glazbu jer su joj onda misli mogle odlutati u nekom drugom smjeru. Sada im je
mogla dopustiti da joj odlepršaju. Poslije to neće biti moguće.
Krajolik je bio prilično dojmljiv. Uživala je putovati vlakom ponajprije zbog smanjene
sigurnosti. No za ovo je putovanje postojao sasvim drugi razlog.
On se nalazio u istom ovom vagonu, ali četiri odjeljka niže.
Vidjela ga je, ali on nije vidio nju jer nije bio uvježban da primjećuje ili barem ne koliko i
ona. Njihovo odredište bila je Venecija. Putovanje od Istanbula trajat će šest dana.
Pričekala je dok te večeri nije otišao u vagon restoran. Njezin ga je pogled pratio cijelim
putem od spavaćeg vagona.
Izračunala je da ima trideset minuta. Neće joj trebati niti pola tog vremena.
Chung-Cha nije samo ubijala ljude; ona je pribavljala tajne informacije. Izgledala je kao
sramežljiva mlada Azijka koja nikome ne predstavlja prijetnju. Činjenica da bi mogla ubiti bilo
koga u ovom vlaku ne bi niti jednom putniku pala na pamet.
Muškarčev je odjeljak bio zaključan. Nakon nekoliko sekundi to više nije bilo tako.
Chung-Cha se uvukla unutra i zatvorila vrata za sobom. Nije očekivala da će puno toga pronaći.
Muškarac je bio britanski diplomatski službenik koji je nedavno počeo raditi u veleposlanstvu u
Pjongjangu. Takvi tipovi nisu ostavljali tajne dokumente razbacane po praznom odjeljku. Tajne
su nosili u svojim glavama ili u kodiranim uređajima za koje je bila potrebna vojska iskusnih
informatičara da ih dekodiraju.
No postojale su iznimke u ovim uobičajenim pravilima. A ovaj bi muškarac mogao biti
jedna od tih rijetkih iznimki.
Trebalo joj je jedva petnaest minuta da učinkovito pretraži njegov odjeljak a da ne ostavi
nikakve tragove Prema njenoj procjeni, on je ostavio šest pronicljivih zamki za one koji bi
pokušali nešto tražiti. Pomicanje bilo koje od njih razotkrilo bi svaki pokušaj. Ona ih ili nije
pomaknula ili ih je vratila u prvobitne položaje točno u milimetar.
Ako je imao mobitel, ponio ga je sa sobom. Ovdje nije bilo računala. Nije bilo nikakvih
dokumenata. Putovao je s vrlo malo stvari. Sigurno je sve u njegovoj glavi. U tom slučaju, mogla
je doći do toga.
Jako je dobro poznavala mnoge tehnike mučenja. Sve ih je iskusila dok je bila u Yodoku.
Prisiljavali su je da prokazuje svoju obitelj, a zauzvrat bi dobivala nagradu ili je katkad
jednostavno ne bi toliko jako tukli. Krala je hranu vlastitoj obitelji. Tukla je druge, čak i djecu.
Njezina ju je obitelj tukla, opanjkavala, krala joj hranu. Djeca su je tukla, prokazivala, krala joj
hranu. To je jednostavno bilo tako. Uz dovoljno straha, ljudi su bih sposobni na sve.
Oduvijek je željela biti jedna od Bowiwon djece, potomaka stražara. Njihovu je lozu
potvrdio Veliki vođa, Sung II. Imali su hrane i za spavanje nešto mekanije od betonskog poda. U
svojim je snovima postajala čistokrvna, poput njih s punim želucem, a možda i mogućnošću da
jednoga dana prođe kroz ogradu pod naponom. I jednoga je dana zaista i prošla.
Bio je to najljepši dan njezinog života. Niti jedan zatvorenik nikada nije pušten s odjela za
doživotne osuđenike u Yodoku. Ona je bila prva. Još uvijek je bila jedina.
Vratila se u svoj odjeljak, ali nešto je ostavila u muškarčevu odjeljku.
Čula ga je kako se vraća pola sata kasnije. Vrata su se otvorila i zatvorila. Čekala je i
slušala na uređaju za prisluškivanje u svome uhu. Slijedila je njegove korake na temelju ovih
zvukova. Nije nagađala. Bila je vrhunski uvježbana da vidi i ne samo očima.
U početku su pokreti bili spori, rutinski, odmjereni. Zatim su se malo ubrzali. A onda su
postali još brži.
Znala je točno što to znači.
Postojala je i sedma zamka koju je previdjela.
On je znao da mu je netko pretražio odjeljak. Možda je uočio i uređaj za prisluškivanje
koji je tamo postavila.
Smjesta je provjerila vozni red vlakova.
Četrdeset i pet minuta odavde.
Ponijela je jednu malu torbu za šestodnevno putovanje. Chung-Cha nikada nije nosila
puno prdjage jer nije puno ni imala. Nije imala više od onoga što bi stalo u jednu malu torbu.
Automobil nije bio njezin. Stan nije bio njezin. Mogli su joj sve to oduzeti kad god su htjeli. Ali
ono što je bilo u torbi, bilo je njezino.
Nakon četrdeset i dvije minute vlak je usporio. Pa je usporio još više. Kondukter je preko
razglasa najavio sljedeću postaju. Slušala je na uređaju. Vrata muškarčeva odjeljka su se otvorila
i zatvorila, pa više nije mogla ništa čuti preko uređaja koji je postavila u odjeljku.
Međutim, vjerovala je da će muškarac krenuti desno, dalje od nje. Ondje su bila najbliža
izlazna vrata. Otvorila je vrata svog odjeljka i otrčala lijevo. Izišla je na vrata za osoblje i našla se
na peronu prije nego što se vlak uopće zaustavio. Sakrila se iza hrpe kutija i čekala vireći kroz
rupu u jednoj od njih.
Izišao je iz vlaka i pogledao gore i dolje po peronu. Čekao je da još netko iziđe, očito
osoba koja mu je pretražila odjeljak. Nitko drugi nije izišao. Pričekao je dok se vlak nije počeo
udaljavati. Zatim se okrenuo i ne primijetivši je, požurio te ušao u postaju.
Znala je da bi joj sada njezin azijski izgled mogao biti problem. Vjerojatno nema puno
Azijaca u drevnom gradu bijelih Europljana. Ipak su joj šešir i naočale pomogli da sakrije lice.
Krenula je za njim održavajući popriličan razmak.
Već je bio na mobitelu. Silazak s vlaka bio je neplaniran, pa će mu trebati ili smještaj ili
cestovni prijevoz.
Ako se odluči za automobil, morat će brzo djelovati. A ako se odluči za smještaj, bit će joj
na raspolaganju noć i jutro. To bi više voljela.
Na njezinu sreću, odabrao je smještaj. Prošla je pokraj kuće u koju je ušao i promatrala ga
kroz prozor dok je sređivao smještaj. Još je uvijek bio na mobitelu obavljajući više stvari
odjednom; pokazivao je putovnicu i uzimao staromodni ključ od sobe privezan za nešto što je
izgledalo poput velikog pozlaćenog utega za papir.
Pomislila je da bi taj uteg za papir mogao dobro poslužiti.
Chung-Cha je sjedila u svojoj sobi u istom hotelu u kojem je bio i Britanac. Pijuckala je
vrući čaj i zahvalno mljackala. U Yodoku su joj desni pocrnjele i ispali su joj svi zubi. Zube koje
je sada imala napravio joj je ortodont koji je radio za vladu. Njezine najgore ožiljke prikrili su
plastičnim operacijama, ali liječnik ih nije mogao sve sakriti. Nije imala dovoljno neoštećene
kože kojom bi se to učinilo. Opekline su bile najbolnije. Visjeti iznad vatre da bi se nešto
priznalo, bilo što samo da bol prestane, nije bilo dobro za ten.
Pijuckala je čaj pa je dotaknula krevet na kojem su bili debeli jastuci i debeli pokrivač.
Pod prstima su bili puno finiji od onih koje je imala u Pjongjangu.
Pitala se koga je nazvao.
Bio je jedan sat iza ponoći.
Čula je kako negdje u središtu ovog drevnoga grada otkucava sat. Nakon pola sata zamro
je i žamor ljudi koji su se zabavljali na ulici.
Tada je krenula.
Nije odšetala niz hodnik, nego je izišla kroz prozor.
Njegova je soba bila tri kaca iznad njezine. Soba br. 607, četvrta odozgo s desne strane.
Vidjela je to kroz prozor hotela kada su na recepciji vadili ključ iz ormarića. Pronalazeći malene
izbočine za koje se mogla uhvatiti, Chung-Cha se brzo penjala.
Tiho je otvorila prozor i uvukla se unutra. Čim je nogom kročila na sag, dočekao ju je.
Chung-Cha je osjetila cijev pištolja prislonjenu na svoju glavu. No prije nego što je on
mogao zapucati, okrenula se i stavila svoj prst iza okidača tako da ga on ne može povući. Dok se
borio s tim, iskoristila ga je kao uporište, skočila, okrenula se i zabila svoje koljeno u njegov
desni bubreg. Vrisnuo je i pao na koljena popustivši stisak oko pištolja tako da ga je ona
odmaknula. Pokušao je ustati, ali ona se vrtjela ispred njega zabivši mu nogu u prepone, a lakat u
sljepoočicu.
I onda, dok je padao na pod, nožem koji je držala u lijevoj ruci ubola ga je u rame, a u
desnoj je ruci imala pištolj.
Ležao je na podu držeći se za rame iz kojeg je tekla krv i boreći se za zrak, dok su mu
koljena bila savijena prema prsima zbog boli koja mu je zahvatila međunožje. Počeo je vikati, ali
ona se zaletjela i stavila mu krpu u usta te ga na taj način utišala.
Bio je to golem muškarac, a ona je bila malena žena. Iako je bio ozbiljno ranjen,
pokušavao se dignuti. Udarila ga je u ranu, pa je ponovno pao jecajući i držeći se za rame.
Prislonila mu je pištolj na sljepoočicu i rekla mu što mora učiniti ili će istog trena
umrijeti.
Polako se okrenuo na trbuh. Čvrsto ga je svezala rebrastim remenom koji je ponijela sa
sobom tako da su mu ruke bile privezane za gležnjeve. Okrenula ga je na bok i pogledala u lice
uperivši mu svjetlo u oči. Ponovno je s njim govorila na engleskome. Kimao je.
Izvadila mu je krpu iz usta i proučavala ga.
Postavila mu je pitanje. On je odgovorio. Postavila mu je još četiri pitanja. Odgovorio je
samo na tri. Ponovno mu je stavila krpu u usta i gurnula mu nož duboko u ranu.
Da nije imao krpu u ustima, svojim bi krikovima probudio cijeli hotel. Izvukla je nož iz
rane i pričekala da se smiri.
Pogledao ju je očima punim suza.
Izvadila mu je krpu iz usta i ponovno postavila zadnje pitanje. Zatresao je glavom.
Ugrizao ju je za ruku kad mu je pokušala ponovno staviti krpu u usta.
Vrisnuo je.
Ili je barem pokušao.
Već ga je onesvijestila utegom za papir na ključu koji je uočila na obližnjem stoliću. Krv
mu se slijevala niz lice.
Požurila je do noćnog ormarića i uzela njegov mobitel.
Držala ga je u ruci i gledala zaslon. Znala je da nije zaštićen šifrom nego skeniranim
otiskom prsta. Vidjela je da ga je jednom u vlaku tako oddjučao. Također je pretpostavljala da je
dovoljno sofisticiran da može razlikovati otisak živog čovjeka od otiska mrtvog čovjeka.
Zbog toga ga nije ubila.
Pritisnula je njegov pulsirajući palac na zaslon i otključala mobitel. Ušla je u postavke,
isključila automatsko zaključavanje i uključila način rada u zrakoplovu. Sada je bio zauvijek
otključan i bilo mu je nemoguće ući u trag.
Sagnula se.
Oštricom noža uredno mu je prerezala vrat. Odmaknula se kad je krenulo šikljanje krvi iz
arterije. Bila je izvježbana da tako radi. U Buckchangu se ne bi odmicala. Tamo je doslovno
željela njihovu krv na svojim rukama.
Pričekaia je nekoliko trenutaka osluškujući zvukove iz hodnika. Ništa nije čula. U ovom
starom hotelu zidovi su sigurno bili debeli, pomislila je.
Obrisala je krv s noža, ustala i stavila na vrata znak »Ne smetaj«. Nakon toga je proučila
raznu elektroničku poštu i kontakte u muškarčevu mobitelu.
Zarobljeni Južni Korejci su je naučili kako doći do računalnih datoteka, pa se često
koristila tim znanjem. Međutim, nije mnogo toga pronašla. Pogledala je popis najnovijih
telefonskih poziva. Osim kad ga je ona vidjela da telefonira, još je dva puta zvao iz sobe. Oba
puta Englesku, što je prepoznala prema pozivnom broju.
Treći je broj bio daleko zanimljiviji.
850
To je bio pozivni broj Sjeverne Koreje. Ali to nije bio broj tamošnjeg britanskog
veleposlanstva, koji je jako dobro poznavala. Brzo je izračunata vremensku razliku između grada
u kojem se nalazila i Sjeverne Koreje. Tamo bi sada bilo 8:45 ujutro. Isključila je način rada u
zrakoplovu i nazvala taj broj.
Telefon je zazvonio tri puta, a onda se netko javio i to ne na korejskom nego na
engleskom jeziku. Glas je ponovno progovorio. Slušala ga je dok nije prestao, a onda je
Chung-Cha prekinula poziv.
Nakon što je inscenirala pljačku, napustila je sobu brzo kako je i došla. Uzela je mobitel
te muškarčev novčanik, sat, putovnicu i prsten. Svoju torbu nije raspakirala, pa joj je bilo
jednostavno napustiti hotel brzo i neprimjetno, pogotovo u ovo doba noći.
Nastavila je prema željezničkoj postaji da uhvati sljedeći vlak koji je tuda prolazio. Nakon
deset minuta nalazila se osam kilometara dalje od grada u kojem je upravo počinila ubojstvo.
Nakon četiri sata, mnogo prije nego što će tijelo biti otkriveno, izišla je iz vlaka i ukrcala se u
zrakoplov za povratak u Tursku.
Sada je trebala odlučiti što učiniti.
I kako.
 22. poglavlje

Jessica reel odložila je oružje, skinula štitnike za uši i pritisnula tipku da bi si približila
metu.
Dvadeset ispaljenih metaka. Devetnaest u smrtonosnoj zoni. Jedan dva centimetra izvan.
Namrštila se. Nije dovoljno dobro. Izgubila je središte kada je četrnaesti put povukla okidač.
Pogledala je Robieja dok mu se meta približavala.
Svi njegovi ispaljeni metci bili su u smrtonosnoj zoni. Pogledao je njezin zalutali metak.
»Znam«, rekla je žalosno.
Lako je prošla test na streljani, čak i prema standardima Plamene Kutije. Ovo je bio njezin
prvi promašaj u više od dvije tisuće ispaljenih metaka otkako su ovdje.
Amanda Marks došla je i stala pored njih.
»Mislim da ste dokazali da još uvijek izvrsno gađate«, rekla je.
Napustili su streljanu i vratili se u glavnu zgradu. Dani su im ovdje bili dugi i naporni, pa
su se Robie i Jessica osjećali iscrpljeno, ali i fino usklađeni.
»Dvije moguće mete«, iznenada je rekla Jessica Reel.
Zamjenica Marks i Robie su usporili.
Amanda ju je pogledala. »Plavi Čovjek?«
»Njegov je posjet bio pravodoban«, rekao je Robie. »Ali nije došao na moj poziv«, rekla
je Amanda Marks. »Znamo«, odgovorio je Robie. »Zapravo se radilo o tvom kolegi.«
»Violi? O, pa to je iznenađenje.«
»Nije, ako se osjeća kao riba na suhom. Govori se da je bio oči u oči s Tuckerom. I da je
izašao više nego uznemiren.«
»Odatle poziv Plavom Čovjeku«, rekao je Robie.
»Ako je Viola uznemiren, nešto nije u redu.«
»Dvije mete«, ponovno je rekla Jessica. »Možda su u paru.«
Sve troje su se zaustavili i oblikovali neprobojan krug.
»Dva predsjednika«, rekao je Robie nakon što je pogledao Jessicu. Dugo su razgovarali
kako će to priopćiti Amandi Marks. Na kraju su zaključili da je najbolje izravno.
Amanda Marks ga je pogledala. »Kvragu, o čemu ti govoriš?«
»Meta će biti predsjednik države. A lista imena je prilično kratka.«
Još uvijek s nevjericom u očima, Amanda Marks je živčano progutala slinu i rekla: »Je li
vam to rekao Plavi Čovjek?«
Robie je odgovorio: »Ne izravno. Ali s obzirom na okolnosti kako se sve slaže jedno na
drugo, to je jedina mogućnost. A on se slaže s tom procjenom. To je ono što Tucker priprema i to
ga živog izjeda. Usto i razmišljanje što učiniti s nama dvoma.«
»Ali to je protuzakonito. Tucket nikada ne bi toliko riskirao.«
»Riskirao bi uz prave saveznike.«
»Samo ih je nekoliko koji bi se upustili u takvu vrstu misije«, oštro je rekla Amanda
Marks.
»I nisu svi predsjednici jednako građeni«, primijetila je Jessica.
Amanda Marks ju je na trenutak netremice promatrala: »Govoriš li o onome što ja mislim
da govoriš?«
»Da.«
»Ati to je...«
 »Optužni delikt«, ubacio se Robie. »Zato tako malo ljudi smije znati za to.«
»Znači Iran ili Sjeverna Koreja«, rekla je Jessica. »Ajmo se kladiti. Naši najgori
neprijatelji. Dvije preostale sile zla. A Iran je sada baš fin i miran i prepun terorista.«
Amanda je pogledala oko sebe. Nije bilo nikoga, ali se svejedno neugodno osjećala
raspravljajući o tome. Rekla je: »Tajne operacije poput ove su pod kormilom ravnateljeve
zamjenice. Ja ih trebam voditi. A ja ne znam ništa o tome.«
»Čini se da je Tucker jedini u CIA-i koji zna.«
Jessica je dodala: »I Predsjednik i Potter, savjetnik za nacionalnu sigurnost.«
»Ovo je ludo«, tiho je rekla Marks. »Kako je Plavi Čovjek to saznao?«
»Činio je ono što Plavi Čovjek radi bolje od ikoga - proučavao je svoje izvore, čitao iz
listova čaja i s lica svojih nadređenih u organizaciji«, rekao je Robie. »Tucker nema najbolje
pokeraško lice. I on nije odrastao u tajnim službama. On je političar. Siguran sam da Plavi
Čovjek ima načine da otkrije stvari u Langleyu koje Tucker ne može ni zamisliti.«
Jessica je rekla: »Znači iranski predsjednik ili ajatolah. Ili vrhovni voda Sjeverne Koreje,
Un.«
»To je apsolutno izvan pameti«, odlučno je rekla Amanda Marks. »Sjeverna Koreja ima
nuklearne rakete, han je jako blizu da ih se domogne. A diljem svijeta imaju smrtonosne
postrojbe uključujući i našu zemlju. Što ako krenu u rat s kemijskim ili biološkim oružjem?«
»Onda ćemo uzvratiti. Uključit će se i Rusi. Pa Kinezi. I Izrael će biti napadnut. A mi
ćemo se založiti za njih«, rekao je Robie.
»Onda će sve završiti«, zaključila je Jessica. »Poput apokalipse.«
Amanda Marks je svoju drhtavu ruku približila licu. »Ovo se ne događa.«
»Ako se radi samo o jednom od njih, o kojem?« upitala je Jessica.
»Na neki način uopće nije bitno«, rekao je Robie. »Možda možemo ući u Iran i Sjevernu
Koreju, ali nećemo moći izići. Već je Sirija bila dovoljan problem, a Sirija nije ni približno slična
ovim dvjema. Sjeverna Koreja se čini poput drugog planeta.«
Amanda je rekla: »Sjeverna Koreja jest drugi planet. Ali da bi se približili toj meti, naši
ljudi na najvišim položajima moraju biti čvrsti poput stijene. Kako se to dogodilo, a da nisam bila
toga svjesna? Tajne informacije poput ovih ne pojavljuju se preko noći.«
»Ne radiš dugo ovaj posao«, rekao joj je Robie. »Možda se dogodilo i prije nego što si
došla. Ni Janet DiCarlo nije radila taj posao dovoljno dugo da bi to mogla prozreli.«
»To je istina«, rekla je Amanda.
»Ali ravnateljev zamjenik prije nje, Jim Gelder, jest«, primijetio je Robie i pogledao
Jessicu.
Jessica je skrenula pogledom. Rekla je: »Gelder je mogao biti uključen u tako nešto. Nije
samo širio granice, nego ih je i brisao. Ubojstvo nekog od ovih tipova za njega bi bila kruna
njegove karijere, pa makar dovela i do rata svjetova.« Zastala je i dodala: »On je već jednom
pokušao nešto slično. Tip je jednostavno bio pun iznenađenja. Šteta što je mrtav. Možda bismo
ga ponovno poželjeli ubiti.«
Robie je pogledao Amandu. »Pa kako, zapravo, ovo ide? Zadatak nam je napasti metu, što
je očito protuzakonito. Kako ćemo to učiniti? Ja ne želim biti odgovoran za tako nešto.«
Jessica je rekla: »Sjedili smo na psihoevaluacijama i neprestano su nam utuvljivali:
Hoćemo li poštovati naredbe ili ćemo izmisliti svoje? Pa reci nam ti, zamjenice, što da radimo
ako dođe ovakva naredba?«
Amanda je nešto zaustila, ali se zaustavila. Napokon je progovorila: »Neka mi Bog
pomogne, Jessica, ali ne znam. Jednostavno, ne znam.«
 23. poglavlje

Evan tucker buljio je u zaštićenu elektroničku poruku koju je dosada pročitao već deset
puta. No njegov um još uvijek nije mogao prihvatiti ono u što je gledao.
Lloyd Carson pronađen mrtav u hotelu u Rumunjskoj. Vjeruje se da je motiv ubojstva bila
pljačka.
Tucker je pogledao svoje ruke, a one su se tresle. Pokušao je složiti odgovor, ali nije bio u
stanju. Ustao je od stola, prošao kroz ured u Langleyu, natočio si čašu vode i popio. Natočio je i
drugu i slučajno prolio po košulji i kravati.
Ponovno je sjeo i promatrao zaslon. Nadao se da je elektronička poruka nekako nestala ili
da se nikada nije niti pojavila, da je samo riječ o plodu njegova uma uslijed prevelikog stresa.
Ali bila je tu. Lloyd Carson, diplomatski predstavnik Britanije u Sjevernoj Koreji,
pronađen je mrtav. Sumnja se na pljačku jer su nestali novčanik, nakit, putovnica i mobitel.
Njegov mobitel.
Tucker je obavio telefonski poziv i naredio da se nešto smjesta poduzme. I bilo je
učinjeno.
Uskoro je još jedna e-poruka došla u njegov sandučić, pa ju je otvorio.
Pomislio je da se doista razbolio.
Pred njim je stajao ispis Carsonovih telefonskih poziva nekoliko sati prije smrti. Zadnji se
dogodio u sitne sate u Bukureštu. Zvao je telefonski broj u Sjevernoj Koreji. Bio je to vrlo
poseban broj koji su znali samo neki ljudi. Pitanje je bilo: je li Carson zvao? Ili je to bio netko
drugi? Primjerice osoba koja ga je ubila?
Poslao je poruku s najvišom razinom tajnosti.
Nije odmah očekivao odgovor te se pokušavao usredotočiti na druge poslove, ali mu to
nije uspijevalo. Nije postojao posao niti približno važan kao ovaj. Nije se mogao isključiti i
misliti na druge stvari.
Nakon dva sata primio je odgovor zbog kojeg mu se sledila krv u žilama.
Poziv je primljen u to vrijeme, ali s druge strane linije nitko nije odgovorio.
S druge strane linije nitko nije odgovorio.
Tucker je pokušao zamisliti što se možda dogodilo na du Rumunjske. Carsona je nešto
preplašilo, pa je na licu mjesta odlučio promijeniti plan putovanja. Obavio je nekoliko telefonskih
poziva od kojih samo jedan nije bio upućen prema brojevima iz Britanije. Taj je pak bio upućen
broju iz Sjeverne Koreje. Tko god da ga je ubio, prepoznao je pozivni broj države i ponovno
nazvao. Osoba je podignula slušalicu misleći da Carson ponovno zove.
Tucker je naslonio glavu na naslon stolca.
Je li to značilo ono čega se bojao da znači? Je li to bilo bitno? Nije mogao riskirati.
Njihova je krajnje tajna operacija sada bila razotkrivena. Morao je obavijestiti Predsjednika.
U sebi je znao da to mora učiniti, ali njegova se ruka nije pomaknula prema telefonu.
Počeo je ponovno razmišljati o svemu.
Taj se telefonski broj nije mogao pratiti. Možda je s njim sve u redu. Možda.
Možda baš i ne mora obavijestiti Predsjednika.
Najprije se trebao uvjeriti da operacija nije otkrivena. A ako nije, onda mora požuriti svoj
tim i poslati ih na teren da obave misiju.
Neće dobiti drugu priliku.
Obavio je još nekoliko telefonskih poziva kako bi pokrenuo proces.
 Ovog mu trenutka nije više bilo bitno hoće li Robie i Jessica preživjeti ili neće. Nije ga
više preplavljivao osjećaj za pravdu prema kojem su trebali biti kažnjeni.
On je samo želio ovo preživjeti. Rizik je bio golem. Prevelik, jadikovao je, ali očito je
bilo prekasno za takvo razmišljanje.
Odjurio je na sastanak zbog neke prezentacije koju nije niti slušao niti mu je bila bitna.
Projurio je kroz dan pun takvih događanja i zastao samo da bi pojeo tanjur juhe koja mu se činila
poput kiseline koja mu se slijeva u želudac.
Odvezli su ga kući i otpratili do vrata. Naredio je pomoćnicima da ostanu iza njega,
prošao pored supruge koja je izišla iz dnevne sobe da ga pozdravi te pobjegao u stražnji dio kuće
gdje mu se nalazio ured. U sobi je uključio zaštitu osjetljivih informacija pa provjerio govornu i
elektroničku poštu.
Još ništa. To bi moglo biti dobro, ali bi moglo biti i loše.
Nazvao je Amandu Marks u Plamenu Kutiju i naredio joj da ubrza postupak s Robiejem i
Reel. Možda će vrlo skoro biti poslani u akciju. Nije čekao da ga nešto upita, samo je spustio
slušalicu.
Natočio si je čašu nečeg puno jačeg od vode, a zatim još jednu. Živci su mu bili toliko
napeti da alkohol nije imao gotovo nikakav utjecaj. Činilo mu se kao da pije nešto gazirano.
Zavalio se u stolac i zatvorio oči.
Otvorio ih je kad se začuo zvuk na svojem računalu.
Bio je to poseban zvuk koji je sam namjestio. I zahtijevao je neodgodivu pozornost.
Suhih usta i sa srcem koje mu je htjelo iskočiti iz prsa, Tucker je otvorio e-poštu koja je
sadržavala šifre najviše razine. Poruka je bila kratka, ali svaka je riječ djelovala kao da mu je
metak ispaljen direktno u glavu.
Mogao je samo gledati u nevjerici jer koliko god bila mala, nada koju je dosada gajio,
potpuno je nestala.
Nepovratno nestala. Zapravo, ovo je nadmašilo i najcrnji scenarij koji je mogao zamisliti
nakon što su ga obavijestili o Carsonovom ubojstvu. Lloyd Carson je bio samo posrednik,
osigurač u cijelom ovom procesu. Razotkriven je pa je postao meta. I pao je.
Dobro, sada će svi pasti. Međutim, bilo je čak i gore od toga. To je, zapravo, u potpunosti
mijenjalo stvari. Podignuo je slušalicu i otipkao broj. Savjetnik za sigurnost Potter javio se nakon
drugog zvona. Tucker je rekao: »Mrtvi smo. Nevjerojatno mrtvi.«
 24. poglavlje

Tika-Taka-Tika-Taka.
Kazaljka je otkucavala minute na starinskom zidnom satu.
Ured u kojem je Chung-Cha sjedila bio je praktičan, loše održavan i otužan. Zapravo, bio
bi otužan za većinu ljudi, ali na nju nije imao utjecaja. Mirno je sjedila i čekala svoj red.
Dok je gledala službenika u vojnoj odori kako sjedi za metalnim stolom pored vrata kroz
koja će i ona kad-tad proći, Chung-Cha je pustila da joj misli odlutaju u prošlost, ali ne baš tako
davnu prošlost, u Yodok, gdje će jedan njezin dio zauvijek biti zarobljen, ma kako daleko od
njega otišla.
Ondje su postojali učitelji koji su djecu podučavali osnovama gramatike, ponešto o
brojevima i to je, zapravo, bilo sve. Kako su odrastali, jedine upute koje su dobivali bile su one o
živom provedenom u teškom radu, koji je slijedio. Chung-Cha počela je raditi u rudniku kad joj
je bilo deset godina odvajajući jedan kamen od drugoga i dobivajući batine ako ne ispuni
određenu količinu.
Svakog su učenika nagovarali da prokazuje onog drugoga, a Chung-Cha nije bila iznimka.
Nagrade su bile mizerne iako su tada značile više od vreće pune zlata: manje batina, malo više
soli i kupusa, manje sastanaka na kojima bi učenici bili prisiljeni priznavati zamišljene grijehe,
zbog čega bi ih tukli. Chung-Cha je na kraju svaki dan dolazila u razred s izmišljenim grijesima
koje je iznosila pred učitelja jer ako nisi imao niti jedan, dvostruko bi te jače kažnjavali. Činilo se
da su učitelji bili oduševljeni kad su učenici govorili o svojim slabostima i svemu onom što ih je
činilo malima, beznačajnima, manjim od čovjeka. U logorima je tvoj učitelj bio i tvoj stražar. No
jedino čemu su ih podučavali bile su okrutnost, prijevara i bol.
U logoru je bila djevojčica nešto starija od Chimg-Cha koju su roditelji optužili da im je
ukrala obrok. Prvo su je pretukli, a zatim je prijavili.
Chung-Cha je stala u njenzinu obranu jer je vidjela da su roditelji uzeli hranu vlastitom
djetetu i onda je optužili za zločin.
Nagrada koju je Chung-Cha za to dobila bilo je odvođenje u zatvor koji se nalazio ispod
samog logora. Ondje je naglavačke visjela u kavezu, a stražari su je svakih sat vremena pikali
mačevima s užarenim vrhovima. Mogla je osjetiti kako joj koža gori, ali nije jako krvarila jer je
vrući metal spaljivao rane.
Nikada joj nisu objasnili zašto je bila kažnjena jer je govorila istinu. Kad su je napokon
pustili i vratili u logor, djevojčica kojoj je pomogla prokazala ju je. Zbog toga su je tukla tri
stražara sve dok se više nije mogla pomaknuti, nego je samo ležala na podu i molila se da umre.
Povili su joj rane i idućeg je dana poslali u polje da pokupi svoj dio usjeva. Kada joj to
nije uspjelo, doveli su joj oca da je istuče, a on je to činio tako žestoko jer u protivnom, stražari bi
njega još jače istukli. Ostali su radnici pljuvali po njoj jer ovdje je bilo tako da su svi patili ako
netko nije obavio svoj posao.
Svaki dan su je stražari bičevali usred logora, da svi vide. Zatvorenici su je pljuvali i
psovali te tukli kad bi bičevanje prestalo.
Kad je Chung-Cha oteturala, nakon posljednjeg bičevanja, čula je jednog stražara kako
govori: »Ovo je žilava mala kuja.«
Chung-Cha je nesvjesno protrljala ožiljke od užarenog mača na ramenima. Djevojčica
koja ju je prokazala umrla je nakon mjesec dana. Chung-Cha ju je namamila na osamljeno mjesto
obećavši joj punu šaku kukuruza, pa ju je bacila s litice. Nisu joj pronašli tijelo, odnosno ono što
je ostalo od njega, do te zime.
Od toga dana, Chung-Cha, žilava mala kuja, više nikada nije govorila istinu.
Otvorila su se vrata i muškarac ju je pogledao. I on je nosio vojnu odoru. Bio je general
visokog ranga. U očima Chung-Cha svi su oni izgledali jednako. Niski, nabijeni, s malim,
okruglim očima i okrutnim crtama lica. Svi bi mogli biti stražari u Yodoku. Možda su i bili.
Pokazao joj je da ude.
Ustala je i pratila ga do ureda.
Zatvorio je vrata i pokazao joj stolac. Sjela je. On je sjeo za svoj metalni stol, skupio
dlanove i proučavao je.
»Sve ovo je izvanredno, dongmu Yie«, rekao je.
Dongmu. To je značilo drugarica. Bila je njegova drugarica, a zapravo i nije. Ona nije bila
ničija drugarica. Oslanjala se na samu sebe. Ona je bila samo svoja drugarica. I to je bilo to. A on
očito i nije želio da mu ona bude drugarica.
Nije ništa odgovorila. To jest bilo izvanredno. Nije mogla ništa više dodati toj izjavi. A u
logoru je naučila da je bolje ništa ne reći, nego reći nešto zbog čega bi te mogli pretući.
»On je ugledan čovjek«, rekao je general. »On je moj veliki prijatelj.«
I dalje je šutjela.
No pogled je zadržala na njemu, U običnim situacijama, muškarcu iz Sjeverne Koreje se
to ne bi svidjelo, osobito ako nasuprot njemu sjedi žena. Ali njezin je pogled bio uporan. Odavno
se već nije bojala ovakvih muškaraca. Bila je ozlijeđena i fizički i psihički na sve moguće načine.
Ništa joj nije preostalo. Stoga nije bilo mjesta strahu.
General je izvadio mobitel koji je uzela Lloydu Carsonu u Bukureštu. Kada je nazvala
broj koji je Carson posljednji birao, javio se general Pak.
General Pak doista je ovdje bio vrlo ugledan čovjek. Nalazio se u uskom krugu ljudi oko
Vrhovnog vođe; neki su tvrdili da je on savjetnik u kojeg ima najviše povjerenja.
No ona je prepoznala muškarčev glas na drugoj strani. Čula ga je kako govori. Jednom se
s njim i osobno sastala, ali to je bilo prije mnogo godina. Međutim, nikada neće zaboraviti taj
sastanak. To je zasigurno bio njegov glas na telefonu.
Chung-Cha bila je svjesna da ponovno prokazuje. Ali sada je to bio njezin posao. Britanac
Lloyd Carson privukao je pozornost sjevemokorejskih snaga sigurnosti. Bio je viđen u društvu
poznatih američkih agenata. U Sjevernoj se Koreji dobro znalo da su Britanci i Amerikanci kao
sijamski blizanci. Njezin je zadatak bio da ga prati, pretraži mu stvari i u slučaju potrebe ubije,
dok putuje vlakom.
Pa dobro, pratila ga je, pretražila mu stvari i ubila ga. Imala je i njegov mobitel. A oni su
imali njezino svjedočanstvo da je uvaženi general Pak bio na telefonu. Veliki prijatelj čovjeka
koji joj je sjedio nasuprot. Znala je da se radi o osjedjivoj situaciji. Za nju je mogla biti i
smrtonosna.
»Telefonski se broj ne može pratiti. Kada smo nazvali, nitko se nije javio«, rekao je
general. »Znači, imamo samo tvoju riječ, drugarice Yie. Protiv riječi cijenjenog vođe.« Spustio je
telefon i podrugljivo je pogledao.
Napokon je odlučila progovoriti, ali je riječi birala s velikom pažnjom. »Napravila sam
svoje izvješće i rekla vam što znam. Ne mogu vam ponuditi više od toga.«
»I nije moguće da si pogriješila u vezi s glasom koji si čula? Jesi li potpuno sigurna?«
Chung-Cha točno je znala što je želio čuti. No to neće čuti od nje. Pojačala je mikrofon.
Jasno se mogao čuti glas koji govori engleskim jezikom.
»Halo, halo, gospodine Carson, jeste li to vi? Halo? Zovete li ponovno? Nešto nije u
redu?«
 General se naglo nagnuo naprijed i srušio kutiju s olovkama na stolu. Prvo je pogledao
prema mobitelu, a zatim nju.
»To je glas generala Paka.«
Kimnula je. »Da.«
»Odakle ti ovo?«
»Snimila sam to kada sam zvala sjevernokorejski broj iz Bukurešta.«
Udario je šakom po stolu. »Zašto nam to nisi prije pokazala?«
»Nadala sam se da ćete vjerovati riječima odane agentice Vrhovnog vode, a ne riječima
izdajnika.«
Otvorila su se vrata i ušla su još dvojica muškaraca. I oni su bili generali. Chung-Cha se
činilo da Sjeverna Koreja ima previše generala.
Ovi su muškarci bih nižeg položaja od muškarca koji je sjedio prekoputa nje. Međutim, te
su se stvari u njezinoj državi mogle promijeniti brzinom munje. Generali došli, generali otišli.
Bili bi pogubljeni. Ona je već posjetila ovu dvojicu, dala im da poslušaju snimku, a zatim je došla
ovamo. Muškarci iza nje bili su prevelike kukavice da bi se suočili s generalom višeg ranga, pa su
poslali najprije nju.
Muškarac za stolom polako je ustao i pogledao ih. »Što znači ovakvo upadanje?«
»Treba obavijestiti Vrhovnog vodu«, rekao je jedan od dvojice.
Svi su oni dobro znali da je visoki general osobni prijatelj generala Paka. Sve je ovo
organizirano iz tog razloga. Lstina u Sjevernoj Koreji nije nekoga nužno oslobađala ili
uzrokovala smrt. To je bio samo jedan od mnogih čimbenika koji se trebao uzeti u obzir ako je
čovjek želio preživjeti.
»Zar se ne slažete, generale?« upitao je drugi.
General je prvo pogledao prema telefonu, a zatim Chung-Cha i njezino bezizražajno lice.
Znao je da su ga upravo dobrano nadmudrili i da u vezi s tim ne može ništa učiniti.
Kimnuo je, skinuo kapu s vješalice i ispratio dvojicu muškaraca prema vratima.
Oni su jednostavno ostavili Chung-Cha iza sebe. To je nije iznenadilo. Ovdje nije
postojala ravnopravnost spolova. Ona nije bila u vojsci, pa ju je vojno osoblje držalo građankom
drugog reda.
Pitala se hoće li je poslati da ubije Paka. Razmišljala je kako nema puno šansi da ga
jednostavno pogubi streljački vod, što bi bio normalan postupak s izdajicama. Znala je da je to
komplicirano, poput uličnih štandova i nizozemskog turista. Javno Pakovo smaknuće zahtijevalo
bi nekakvo objašnjenje. Naravno, mogli su lagati, ali pametni ljudi bi znali da bi samo nečuveni
prijestup opravdao pogubljenje jednog časnika na tako visokom položaju, a bez sumnje bi se
govorkalo o pokušaju ubojstva Vrhovnog vođe. Činjenica da bi tako bliski suradnik Vrhovnog
vođe mogao sudjelovati u tome loše bi se odrazila na njega samog. Iako bi izdajnik bio uhvaćen,
drugi bi se mogli ohrabriti da pokušaju slično. No izdajnika se moralo riješiti, a smaknuće je
obično bilo jedino prihvadjivo rješenje. Zbog toga bi mogli pozvati Chung-Cha, ali bi to trebdo
izgledati kao nesreća, što je ona u prošlosti već radila. Na taj bi način izdajnik bio mrtav, a
njegovi bi saveznici dva puta promislili prije nego što ponovno pokušaju. Međutim, javnost i
ostali mogući unutarnji neprijatelji ne bi nužno niti znali za pokušaj udara. Tako ne bi položaj
Vrhovnog vode oslabio.
Razmišljala je o svemu tome, a onda prestala. Naredba će ili doći ili neće.
Stavila je mobitel natrag u džep, ustala i otišla.
Nakon nekoliko trenutaka izišla je na sunce i pogledala u nebo na kojem nije bilo niti
oblačka.
U Yodoku je ovo bio dio godine kada su zatvorenici znali da dolazi hladnoća. Prva odjeća
koju je Chung-Cha dobila kad je ušla u logor, pripadala je mrtvom djetetu. Odjeća je bila prljava i
puna rupa. Neće dobiti »novi« komplet dronjaka sljedeće tri godine. Radila je u rudniku zlata,
iskopavala plemeniti metal, potpuno nesvjesna o čemu se radi i kolika mu je vrijednost. Vadila je
i kamen, radila u destileriji i u poljima. Dani su joj počinjali u četiri ujutro, a završavali u
jedanaest navečer. Gledala je kako ljude poludjele od užasa prisiljavaju da kopaju i čupaju travu.
Zatvorenike na samrti jednostavno su puštali da umru, a da se njihove smrti ne bi službeno
zabilježile, pa je stopa smrtnosti u logorima bolje izgledala. Chung-Cha nije znala da je to razlog,
samo se sjećala i mladih i starih zatvorenika kako ih vuku kroz vrata da bi ih odbacili nekoliko
metara dalje i ostavili da im se tijela raspadnu ili da ih pojedu životinje.
Živjela je s još trideset zatvorenika u blatnoj baraci ne puno većoj od njezinog sadašnjeg
stana. Barake se nisu grijale, a pokrivači su bih istrošeni. I u baraci je dobivala ozebline.
Probudila bi se i vidjela da je osoba pored nje umrla od hladnoće. Postojao je jedan zahod na
dvije stotine zatvorenika. Vanjskom bi se svijetu ovo činilo nezamislivo. Za Chung-Cha ovo je
jednostavno bio njezin život.
Deset.
Deset je bio broj osnovnih pravila u svim logorima.
Prvo i najvažnije glasilo je: Ne smiješ pobjeći.
Posljednje i gotovo jednako važno bilo je: Ako prekršiš bilo koje od prethodnih pravila,
ustrijelit će te.
Vjerovala je da su sva ostala pravila - zabranjeno krasti, poštovati sve naredbe, špijunirati
i izdati ostale zatvorenike - služila samo da se popuni prostor između prvog i zadnjeg. Činjenica
je bila da su te mogli ubiti iz bilo kojeg razloga ili bez ikakvog razloga.
No zanimalo ju je pravilo broj devet. Prema tom pravilu čovjek se morao iskreno kajati za
svoje pogreške. Znala je da je to poticaj za one koji su se nadali da će jednoga dana izaći iz
logora. Ona se tome nikada nije nadala. Nije vjerovala da će ikada biti slobodna. Ona se nije
kajala za svoje pogreške. Jednostavno je pokušavala preživjeti. S obzirom na to njezin sadašnji
život nije bio puno drukčiji od njezinog života u logoru.
Ja jednostavno pokušavam preživjeti.
 25. poglavlje

Tri su muškarca ponovno bila u prostoriji za krizne situacije u Bijeloj kući. I ponovno su
uklonjeni nadzorni timovi Nacionalne sigurnosne agencije. Ništa se nije snimalo. Nitko dragi nije
sudjelovao. Neće se čuvati nikakvi službeni transkripti.
Evan Tucker gledao je Predsjednika, a Predsjednik je gledao njega. Predsjednika nisu
obavijestili o razlogu ovog sastanka, samo mu je rečeno da je hitno i da se smjesta mora održati.
Zbog toga su sada ovdje sjedili i zbog toga je Predsjednik otkazao četiri sastanka koja su mu bila
na rasporedu.
»Hoćeš li me prosvijetliti, Evane?« rekao je Predsjednik vidno ljutit.
Josh Potter već se bio sastao s Tuckerom pa je znao što slijedi. Nije mu bilo ugodno što
on nije izravno obavijestio Predsjednika budući da je bio njegov čovjek, ali Tucker ga je zastrašio
i rekao da je bolje da ravnatelj Agencije vodi sastanak.
A istini za volju, Potter nije želio biti taj koji će prvi donijeti vijesti o ovom debaklu.
Tucker je pročistio grlo u kojem, činilo se, kao da se odnedavna razvija plijesan. Sklopio
je ruke trljajući palčeve jedan o drugi tako žestoko da su pocrvenjeli.
»Dogodilo se nekoliko kritičnih stvari vezanih za misiju i ni jedna nije dobra.«
Izgledalo je kao da je sva boja nestala s Predsjednikova lica. Oštro je rekao: »Pojasni mi
to.«
Tucker je započeo: »Kao što znate, Lloyd Carson bio je diplomatski predstavnik Britanije
pri veleposlanstvu u Pjongjangu. On je bio naša glavna veza s generalom Pakom, naša jedina
veza.«
Predsjednik je rekao: »Od početka sam bio sumnjičav. S ovime je trebao otići svojoj
vladi. Onda se moj cijenjeni kolega u ulici Downing na broju 10 mogao time pozabaviti.«
»I kao što sam objasnio, Carson je bio svjestan da nitko u njegovoj državi ne bi imao
pedje provesti ovo do kraja. Zato je, uz blagoslov svog nadređenoga, ovu mogućnost prezentirao
nama.«
Predsjednik je sklopio oči i grizao donju usnicu. Kada je otvorio oči, bijesno je pogledao.
»Uvijek nas dopadne, zar ne? Dobra stara Amerika, svjetski policajac. Mi ćemo obaviti prljave
poslove, a svi će se ostali držati po strani. A ako stvari odu kvragu, slobodno nas napadnite ili
jednostavno bježite.«
Tucker je kimnuo i nastavio: »Status supersile nosi golemu odgovornost i puno je toga
nepošteno. No ostaje činjenica da smo slučaj istražili jer smo vidjeli golemu mogućnost da se
riješimo režima koji je već desedjećima trn u oku civiliziranog svijeta. Znali smo da postoje
rizici, ali svi smo smatrali da je više koristi.«
»Evane, zadrži za sebe taj govor u kojem pokrivaš vlastitu guzicu«, ispalio je Predsjednik.
»I reci mi što se dogodilo.«
Tucker se naslonio u stolcu i sabrao. Predsjednik ga je točno pročitao. To jest bio govor
za pokrivanje njegove guzice, ali barem je to rekao.
»Lloyd Carson očito je privukao pozornost ljudi koji se brinu o sigurnosti Sjeverne
Koreje.«
»Kako?«
»Cijela je država puna paranoje u kojoj svatko špijunira svakoga, gospodine. To im od
kolijevke usađuju u glavu. Zaista podsjeća na Orwellov roman.«
»Znači, primijetili su ga. I što sad?« upitao je Predsjednik oštro.
 »Putovao je u inozemstvo. Zaustavio se nekoliko puta, odletio u Istanbul, ukrcao se na
Orient Express koji ga je prvo trebao dovesti do istočne Europe, a zatim do zapadne Europe, do
Venecije kao zadnje postaje.«
»Ali nije završio putovanje?«
»Čini se da je osjetio da je otkriven pa se iskrcao u Rumunjskoj. Otišao je u hotel. Tamo
je napadnut u sobi. I ubijen.«
»Bože moj«, uzviknuo je Predsjednik i pričekao da Tucker nastavi. »Čini se da je nedugo
prije smrti nazvao jedan telefonski broj.«
»Čiji?«
»Generala Paka. Bio je to poseban broj koji nije bilo moguće pratiti.«
»U redu. I u čemu je točno problem?« upitao je Predsjednik zbunjeno.
»Očito je da je njihov agent također nazvao taj broj. General Pak se javio jer je mislio da
je Carson. I agent mu je prepoznao glas.«
»Sranje!« zagrmio je Predsjednik. »Je l’ ti to ozbiljno, Tuckeru? To se dogodilo?« spustio
se natrag u stolac i sklopio oči.
Tucker i Potter su razmijenili uznemirene poglede. Svaki je vjerojatno razmišljao o tome
što bi mogao raditi u budućnosti. Zasigurno neki posao koji nije za vladu.
I da nije otvorio oči, Predsjednik je rekao: »Ako je Carson ubijen, a nitko osim nas nije
znao za misiju, kako smo mi onda saznali sve ovo?«
Tucker je znao da će ovo pitanje biti postavljeno pa je pripremio mnoge odgovore, neke
duže, neke kraće. Odlučio je da je najbolji odgovor onaj najkraći.
»General Pak. Kada je saznao da je Carson ubijen, smjesta je shvatio svoju pogrešku i
izvijestio nas.«
Predsjednik je otvorio oči. »Što točno Sjeverna Koreja planira napraviti?«
»Pa, ovo je samo nagađanje, ali pretpostavljam da namjeravaju objaviti kakav je bio plan.
Da su zapadnjaci planirali ubiti Vrhovnog vodu i postaviti generala Paka kao novog vodu. Iako je
Carson bio Britanac, termin ›zapadnjaci‹ očigledno uključuje i nas.«
»A tko bi u to povjerovao?«
»Ha, mi smo to već činili«, istaknuo je Tucker. »U drugim državama.«
»Ali dugo nismo«, odgovorio je Predsjednik. »Zbog toga sada postoji zakon...« Prekinuo
je i ponovno promrmljao: »Sranje.«
»Velika Britanija nas je najbliži saveznik. Nitko ne bi povjerovao da bi bez nas učinili
nešto takvo«, dodao je Potter.
»Mučit će Paka i njegovu obitelj dok ne kaže sve što zna«, rekao je Tucker. »On će imati
detalje, činjenice koje će potkrijepiti njegov položaj. Reći će im za videokonferenciju gdje ste mu
dali svoju riječ...«
Predsjednik je udario šakom o stol. »Ne bacaj mi to u lice, Tuckeru; ovo si ti zabrljao i
nitko drugi.«
»U potpunosti se slažem s vama, gospodine. Jedino...«
»Što jedino?« povikao je Predsjednik.
Potter je progovorio jer je smatrao da mu je kao Predsjednikovu savjetniku dužnost
savjetovati. »Jedino što će konačna krivnja pašti na vas, gospodine«, rekao mu je kao da se
ispričava.
Predsjednik je stavio ruku pred njegovo lice i rekao: »Harry Truman, zar ne? Nikog
drugog ne možemo okriviti?«
Potter je kimnuo i ozbiljno pogledao Tuckera. »Nepošteno, gospodine, ali istinito.
Ravnatelj Agencije neće biti glavna meta. Vi ćete biti.«
 Predsjednik je izravno pogledao Tuckera.
»U svakom smo se slučaju nadali nečem boljem, gospodine«, neuvjerljivo je rekao
Tucker.
Predsjednik je uzdahnuo i utučeno rekao: »Znači, reći će svijetu. U redu. Mučit će Paka, a
on će im zauzvrat dati oružje. U redu. Pretpostavljam da trebamo čekati i uzvratiti udarac kada do
toga dođe. Znamo li kada će to biti? Vjerujem da su već pritvorili Paka.«
»On nije u Sjevernoj Koreji«, rekao je Tucker.
Predsjednik ga je prostrijelio pogledom. »Molim?«
»Otišao je iz Sjeverne Koreje službeno, ali i zbog medicinskog problema koji je trebalo
riješiti, a on smatra da su liječnici na Zapadu bolje obučeni za takav tretman. S obzirom na svoju
čelnu poziciju, mogao si je to priuštiti.«
»Pa dobro, gdje je onda, kvragu?« promrmljao je Predsjednik još uvijek pokušavajući
prihvatiti sve ovo.
»U Francuskoj.«
»Ali zbog onog što Sjeverni Korejci već znaju, ne bi li ondje već bio uhićen?«
»Bi, ali je neslužbeno napustio svoju pratnju i sada se skriva.«
»Zašto mi to, zaboga, nisi prije rekao?«
»Zato što ste trebali u potpunosti shvatiti situaciju, gospodine, prije nego vam predstavim
moguća rješenja.«
Potter je progovorio: »Ako se skriva i nije uhićen od strane Sjeverne Koreje, zašto
jednostavno ne odemo po njega i trajno ga sakrijemo?«
»Uz koje objašnjenje?« upitao je Tucker.
Predsjednik je rekao: »Zar je potrebno ikakvo objašnjenje? Oni ne moraju znati da je kod
nas.«
»Onda će jednostavno javno objaviti da smo uz pomoć generala Paka nastojali srušiti
vlast, kršeći i međunarodne i svoje vlastite zakone. I da mu sada pružamo utočište i nudimo mu
azil u SAD-u.«
»Ali oni neće imati nikakvih dokaza.«
»Gospodine, oni se ne bave činjenicama. Ali razmotrite sljedeće. Ako objave svoje
tvrdnje, to će pokrenuti lavinu pozornosti. A sami ste rekli da je Carson bio Britanac. Tako će
uplesti i naše saveznike u Londonu. On je pak nestao u Francuskoj. Meta će postati naši kolege u
Parizu. Nitko neće vjerovati da su djelovali bez pomoći SAD-a. Mediji će slaviti. Ništa neće
prepustiti slučaju. Postavljat će pitanja. Morat će dobiti odgovore. A što ako istina izađe na
vidjelo?« Pogledao je i Pottera i Predsjednika. »Ja osobno zbog ovoga ne želim u zatvor.«
Predsjednik je skočio na noge, stavio ruke u džepove i počeo hodati po sobi vrlo
uznemiren. »Ne mogu vjerovati da se ovo događa. Stvarno ne mogu vjerovati da sam dopustio
sebi da se nađem u ovom neodrživom, usranom položaju.«
»Mislim da moramo ostati mirni i dobro promisliti o svemu«, rekao je Potter iako mu je
lice bilo izrazito blijedo.
Predsjednik je prestao hodati i podrugljivo pogledao svog pomoćnika. »Lako je tebi to
reći, Josh. Tvoje sudjelovanje u ovome bit će zabilježeno u bezveznoj povijesnoj fusnoti. Glavni
će udar biti usmjeren prema meni. Ja ću biti predsjednik u nemilosti.«
Potterovo je lice pocrvenjelo. »Naravno, gospodine. Nisam želio ništa drugo implicirati.
Ja...«
Predsjednik je podignuo ruku i sjeo. »Samo... nemoj«, rekao je umorno. Pogledao je
Tuckera. »I što predlažeš?«
Tucker je zastao na trenutak da smisli odgovor dok su ga Predsjednik i Potter pozorno
promatrali. »Predlažem da nam meta bude general Pak, da ga ubijemo dok je u Francuskoj i
okrivimo za to Sjevernu Koreju.«
Predsjednik je u čudu otvorio usta. »Ubiti ga? Ali dao sam čovjeku svoju riječ. Ja...«
Tucker ga je prekinuo. »To je bilo tada, a ovo je sada. Osim toga, ja za ovo krivim Paka.
Morao je znati da je Carson otkriven. Nikako se nije smio javiti na prokleti telefon. Zabrljao je. A
kad zabrljaš, plaćaš cijenu.« Pogledao je obojicu muškaraca i rekao bez daha: »E pa, ovo je
cijena.«
»Njegova smrt? Njegovo ubojstvo?« upitao je Predsjednik.
»Kako to nama pomaže?« upitao je Potter.
»Borbe za vlast se u Sjevernoj Koreji stalno događaju. Nedavno je propao još jedan
pokušaj atentata na Una. Sve to možemo prišiti Paku i lijepo to upakirati. S tim kao alternativnim
objašnjenjem i uz pomoć naših saveznika vjerujem da možemo ovo efikasno preokrenuti u svoju
korist i baciti im to ravno u lice. Možemo tvrditi da nas krive za nešto što su oni učinili. General i
fino umotano odbijanje bez potrebe da se ulazi u pojedinosti koje bi nas mogle otkriti, a sve
temeljeno na Paku kao žrtvenom janjetu.«
Predsjednik je nešto zaustio, ali se zaustavio razmišljajući o tome.
Ni Potter ni Tucker nisu željeli prekinuti tišinu.
»Ovo je izbor koji bi zbunio i Solomona«, naposljetku je rekao Predsjednik. »Izbor
između groznog i strašnog.«
»Tako je, gospodine«, rekao je Tucker.
»Ako ćemo učiniti to što predlažeš, moramo to učiniti sada.«
»Moj tim je spreman. Smjesta mogu u akciju.«
Predsjednik mu je uputio oštar pogled. »Robie i Jessica Reel?«
Tucker je kimnuo. »Robie i Reel.«
Opet je zavladala tišina.
Naposljetku je Tucker upitao: »Gospodine, jeste li donijeli odluku?«
Predsjednik nije odmah odgovorio. Kad je progovorio, glas mu je bio slabašan i utučen.
»Ja zaista ne mogu vjerovati da se ovo događa. Ali što je, tu je. Dovoljno smo daleko otišli da
sada nema povratka.«
»Bojim se da ne.«
»Barem nismo započeli rat, zar ne? Nije umro niti jedan Amerikanac.« Lice mu je bilo
sivo kada je ovo izrekao.
»Još nismo«, promrmljao je Potter ispod glasa.
»Nismo, gospodine«, čvrsto je odgovorio Tucker.
Predsjednik je ustao i ne gledajući Tuckera rekao: »Učini što moraš. A kad se ovo završi,
počni razmišljati o karijeri izvan moje administracije, Tuckeru. Ti si svoje završio.«
Zatim je izašao iz sobe.
 26. poglavlje

Oni su čekali. Čekali su već neko vrijeme.

Jessica je pogledala Robieja, a on je pogledao nju. Zatim su oboje usmjerili poglede
prema vratima koja su se otvarala.
Očekivali su ugledati zamjenicu Marks, no uplašili su se kad su pred sobom ugledali
ravnatelja Tuckera.
Brzo je ušetao ostavljajući dojam smirenosti i autoriteta. Otkopčao je sako, sjeo i otvorio
bocu vode koja je bila pripremljena za njega. Okrenuo se službenici koja je ušla za njim.
»Kavu.« Pogledao je Robieja i Jessicu Reel. »Hoćete li vas dvoje nešto popiti?«
Jessica je odmahnula glavom, usne su joj bile napućene, a ruke je sklopila ispred sebe.
Robie je rekao: »Ne, hvala.«
Tucker je pričekao da službenica donese kavu i ode zatvarajući vrata za njom. Nakon što
je otpio gutljaj, okrenuo se prema njima.
»Vidim da ste oboje s izvrsnim rezultatima prošli Plamenu Kutiju«, zadovoljno je rekao.
»Čestitam.«
»Znači li to da smo gotovi?« upitala je Jessica.
Činilo se da ga je ovo pitanje iznenadilo. »Nije li vam zamjenica Marks rekla?«
»Rekla je da nam predstoji misija i da se stvari moraju požuriti«, odgovorio je Robie, dok
je Jessica jednostavno promatrala ravnatelja.
»Dobro, možda nisam bio sasvim otvoren s njom«, priznao je Tucker.
»A zašto ona nije na ovom sastanku?« upitao je Robie. »Ona vodi operacije.«
»Ona ne vodi sve operacije«, ispravio ga je Tucker. »Ja sam ravnatelj Agencije.«
»Onda, kakva je misija?« upitao je Robie.
»Da, kakva je misija, ravnatelju?« značajno je upitala Jessica.
Tucker je popio još malo kave, skinuo poklopac s bočice s vodom pa popio i malo vode. I
Robie i Reel su primijetili kapljice znoja na njegovu čelu iako je u sobi bilo prohladno.
»Želio sam vam to reći osobno«, započeo je Tucker. »Na ovo će se primjenjivati pojačana
pravila tajnosti«
»Toliko jaka da zamjenica neće biti dio ovoga?« upitala je Jessica.
Tucker je oblizao usne. »To nisam rekao.«
»Dakle, tko je meta?« upitao je Robie.
Tucker je pokazao na računalne zaslone ugrađene u stol ispred njih. Pritisnuo je neke
tipke na kontrolnoj ploči i zasloni ispred Robieja i Jessice su se upalili. Pogledali su ih i vidjeli
sliku muškarca.
Tucker je rekao: »Ime mu je general Pak Chin-Hae. On je zamjenik vrhovnog
zapovjednika, voda Glavnog stožera sjevernokorejske vojske i pomaže voditi Centralni vojni
komitet, nedvojbeno najmoćnije tijelo u državi.«
»I on je meta?« upitao je Robie. »Zašto?«
»Ne moraš znati zašto, Robie«, brzo je odgovorio Tucker. »Zar nisi ništa naučio za svog
boravka u Plamenoj? Tvoje je da ispunjavaš naredbe, a ne da analiziraš. Tvoj je posao da povučeš
okidač, a ne da preispituješ one koji ti to narede.«
Tišina je vladala nekoliko trenutaka, dok Tucker nije rekao: »Ispričavam se. Svi smo pod
velikim pritiskom. Trebamo surađivati. Samo budite sigurni da ste ovu metu eliminirali. To je od
interesa za nacionalnu sigurnost ove države.«
 Robie je pogledao Jessicu. Ona je rekla: »OK, on mora umrijeti. Znači li to da mi idemo u
Sjevernu Koreju? Ako je tako, kako ćemo ući i kako ćemo izići? Ili ovaj dio s našim izlaskom
nije dio plana?«
Tucker je pročistio grlo. »Razumijem vašu zabrinurost nakon Sirije.«
»Dobro je to čuti, gospodine«, odgovorio je Robie.
»No sastao sam se s vama na vrijeme kako bih vas uvjerio da se ovdje ne radi ni o čemu
osobnom. Ova misija ima viši cilj. Ništa ne smije stati tome na put.«
»Onda, gdje je meta?« upitao je Robie.
»Meta neće biti u Sjevernoj Koreji.«
»A gdje onda?«
»Trenutno je u Francuskoj. Otputovao je tamo na liječenje. Ondje ćete ga napasti.«
»Medicinski problem zbog kojeg je otišao u Francusku?« razmišljao je Robie. »Zašto ne u
Kinu? Ili Rusiju? Oni su prijatelji s Pjongjangom.«
»Zaista se nisam trudio saznati zašto«, kratko je odgovorio Tucker. »A napad na njega u
bilo kojoj od navedenih država bio bi puno veći problem, a možda bi rezultirao i opasnim
međunarodnim previranjima.«
»Zapravo ćemo ubiti osobu broj dva Sjeverne Koreje, a vi mislite da neće doći do
previranja?« sumnjičavo je rekla Jessica.
»Za ime Boga, pa nećemo objaviti da ćemo ga mi smaknuti«, rekao je Tucker. »Mi nismo
jedini neprijatelji koje Sjeverna Koreja ima. Lista je, zapravo, jako dugačka. A mislim da će nam
biti dovoljno to pokriće.« Zatim je dodao: »Svalit ćemo krivnju na nekog drugoga. Možda ćemo
je čak svaliti na samu Sjevernu Koreju. Un ima puno unutarnjih neprijatelja. Nije nemoguće
pomisliti da se netko od njegovih urotio protiv njega, pa mu se ovaj osvetio. Nitko neće saznati
da smo mi to učinili.«
»Kad će se sve to dogoditi?« upitao je Robie.
Tucker je popio još malo kave i igrao se poklopcem bočice.
»Odlazite večeras.«
Robie i Reel su ga gledali s nevjericom.
Tucker je napokon podignuo pogled da se susretne s njihovima. »Jasno mi je da ovo nije
uobičajena količina vremena za operaciju ovog tipa.«
»Zapravo, nije čak ni blizu«, rekao je Robie. »Marinci su sredili bin Ladena u kratkom
roku«, istaknuo je ravnatelj.
»Mjesto gdje se nalazila meta bilo je dugo pod prismotrom. Postojali su planovi.
Postrojba je ubačena helikopterom. Napad je bio brz i žestok. Nije bilo kamuflaže niti upiranja
prstom. Željeli smo da svijet zna da smo mi to učinili«, odgovorio je Robie. »Ono što tražite od
nas predstavlja puno veći izazov.«
»Da. Priznajem da je u tome razlika«, rekao je Tucker.
»Kakvu ćemo podršku dobiti od lokalnog stanovništva?« upitala je Jessica.
»Nikakvu«, odgovorio je Tucker. »Ulazite bez ičega.«
»A kakav je plan izlaska?« zanimalo je Jessicu. »Niste ga ni spomenuh.«
»Postoji plan izlaska.«
»Sigurni ste u to?« upitao je Robie.
»Bez lokalne pomoći?« dodala je Jessica.
Tuckerovo se lice namrštilo. »Uspjeli ste izići iz Sirije i vratiti se kući bez ikakve pomoći
mještana«, Ijutito je rekao izgubivši živce. Otpio je još gutljaj vode i obrisao lice.
»A prostor za pogrešku bio je toliko malen da ga gotovo nije ni bilo«, rekao je Robie.
»Nadali smo se sada nečem boljem.«
 »Bit će ondje agenti koji će vam pomoći. Naši agenti. Izvući ćemo vas. To vam
obećavam.«
Jessica se nagnula naprijed i proučavala ga. »A čemu ta promjena raspoloženja,
ravnatelju? Počeli ste s mučenjem vodom da biste dobili pisano priznanje od nas, a sada ste
zabrinuti za našu osobnu dobrobit?«
»To sam vam već objasnio«, rekao je Tucker bijesno. A onda je mirnije dodao: »Mnogo
toga se promijenilo.«
Jessica se opet naslonila. »Da, mislim da jesu. Ovo nije misija koju ste planirali. Nešto se
dogodilo, pa sad šaljete nas da počistimo nered.« Ponovno se nagnula naprijed. »Pa koja je
trebala biti prava misija?«
»Nemam pojma o čemu govoriš«, odgovorio je Tucker. »Naravno da imate. To je jasno
kao i vaš izbezumljen pogled i te graške znoja na vašem čelu.« Stala je pa dodala: »Zna li
Predsjednik?«
Tucker je ustao i uzeo svoju šalicu s kavom. »Za nekoliko ćete minuta dobiti upute o
treningu. Kad stignete u Francusku, napravit ćete praktični scenarij i postići brzinu potrebnu za
svaki vid operacije. Napast ćete i vratiti se kući.« Zastao je. Gledajući izravno u Jessicu, rekao je:
»Učinite to i sve će vam biti oprošteno.«
Jessica Reel je također ustala i pogledala ravno u njega.
»Jako lijepo od vas, ravnatelju, ali ne sjećam se da sam vas tražila oprost.«
 27. poglavlje

Eaex fontaine okrenuo se u krevetu i pogledao prema muškarcu prekoputa.

»Hej, Juniore«, rekao je. »Juniore? Juniore, probudi tu svoju guzicu!«
Junior se napokon pomaknuo i pogledao ga. »Što je?« rekao je sumorno.
»Čujem da ti se guzica danas vraća na odsluženje smrtne kazne.«
»Ha, gdje si to čuo, starče?«
»Držim oči otvorene. Ne spavam po cijele dane kao ti. Moraš uživati u životu, mladiću,
dok možeš. Jedino što ćeš uskoro raditi jest spavati dva metra ispod zemlje, a iznad tebe će rasti
mahovina.«
Junior je otpuhnuo. »Budalo, mene će kremirati.«
»Hoće li rasuti pepeo po mjestu iz kojeg si došao? Koja je to zabit, Juniore?«
Junior je zlokobno zveckao svojim lancem. »Sretan si što sam ja ovdje, a ti tamo.«
»Pretpostavljam. Ne bih želio da sereš po meni kao što sereš po sebi.«
Junior se nacerio: »Znam ja svašta, starče.«
Earl mu je odvratio osmijehom: »A što to? Brojiti do deset?«
»Znaš ti dobro o čemu govorim. O doktorici. I onoj hrpi govana koju si od nje tražio.«
»Ne znam o čemu pričaš, mladiću.«
»Tvoja kći, ha? Kladim se da ti nemaš kćer.«
»Zaista imam, sinko. Zaista.«
»Ja mislim da nešto smjeraš i trebao bih s nekim porazgovarati.«
Earl se uspravio. »A tako ti? Razgovarao bi s nekim? Što ćeš reći?«
Junior se odsutno počešao po bradi. »Vidiš, razmišljao sam o tome. Razmišljao sam o
tome što planira Earl Fontaine i njegova debela guzica.«
»I što ti je tvoj sićušni mozak rekao, ha?«
»Rekao mi je da Earl Fontaine sprema neku spačku. Hoće dovesti ovamo nekoga da ga
vidi, iz nekog razloga koji ne zna nitko osim njega.«
»Kvragu, sinko, dobar si. Baš si dobar.«
»Jesam«, odlučno je rekao Junior.
»Ali kome ćeš reći kad ti nitko neće povjerovati? Uskoro će te ubiti. Nisi im ništa osim
broja. Još jedan šupak s brojem kojeg će natjerati da napusti ovaj svijet. Zbogom, Alabama.«
»Reći ću što imam doktorici. Žene! Znam ja biti prilično uvjerljiv.«
»Kladim se da znaš«, Earl je zabrinuto protrljao bradu.
»O da, kladim se da prokleto dobto znaš. Naravno da to i vidim. Kvragu, pa ti si kao onaj
glumac, kako se ono zove? Brad Pitt? Žene mu bacaju svoje donje rublje.«
»Čim je ponovno vidim, reći ću joj što imam.«
»Ali vratit će te na odsluženje smrtne kazne prije nego što se ona vrati.«
»Ako je tako, reći ću nekom drugom, Ili ću joj reći da dođe onamo i posjeti me.«
»Vjerujem da bi to napravio. Stvarno vjerujem.«
Earl je pogledao na drugu stranu i vidio muškarca kako ulazi na odjel. Ponovno je
pogledao prema Junioru. »Pa, možda bismo se mogli nešto dogovoriti, Juniore.«
»Možda bi ti mogao ići kvragu, Earle.«
»Je l’ to tvoja zadnja, sinko?«
»Nije. Idi kvragu dva puta.«
»K vragu, sinko, što ti je to ispod plahte?«
 »Koje?«
»To ispod plahte, mladiću. Što ja to tu vidim?«
Junior je polako zavukao raku pod plahtu i prsti su mu nešto uhvatili. Polako je to
povukao izgledajući začuđeno.
»Ima nož«, vrisnuo je Earl. »Ubit će nekog! Nož! Nož!«
I ostali na odjelu su pogledali prema njemu pa počeli vikati. Sestri je ispao pladanj. Još je
jedan pacijent počeo vikati. Netko je uključio alarm.
Junior je rekao: »Čekajte. Ne znam odakle ovo...«
Pogledao je prema golemom licu stražara Alberta.
»Čekajte!« vrištao je Junior, a nož mu je počeo padati.
Albert je svojom rukom uhvatio Juniorovu držeći nož tamo gdje je stao. Izgledalo je kao
da se s Juniorom bori oko oružja. Zatim je Albertov pendrek završio na Junioru prvi put, drugi
put, a treći put na njegovoj glavi.
Svaki je udarac zvučao poput dinje pod udarcima čekića.
Prvi je udarac onesvijestio Juniora.
Dragi ga je udarac očito ubio.
A treći je udarac uslijedio jer je Albert tako htio.
Albert ga je pustio i nož je zazveckao po podu.
Junior je napola skliznuo s kreveta. Njegovo tijelo držao je lanac pričvršćen za zid. Albert
je napravio korak unatrag i promatrao krv, kosu i mozak na svom pendreku. Obrisao ga je
Juniorovom plahtom.
Pogledao je uokolo i rekao: »U redu je. Nikoga više neće ozlijediti.« Ponovno je pogledao
Juniora. »Glupi kujin sin.«
»Bože sveti, Alberte, sve si nas spasio«, rekao je Earl. »Bolje da ne pričam što je taj luđak
mogao napraviti tim nožem.«
»E sad neće napraviti ništa«, rekao je Albert na kraju.
Pogledao je Earla, a na usnama mu se ukazao tračak osmijeha. Svima je rekao: »Prijavit
ću ovaj incident. Svi ste vidjeli što se dogodilo, je l’ tako?«
Earl je živahno kimnuo. »Ja jesam sto posto. Manijak nas je pokušao ubiti onim nožem.
Vidio sam to jasno k’o dan. On je znao da će dobiti smrtonosnu injekciju u guzicu. Sigurno je
htio povesti sa sobom koliko god bi nas mogao. Gad nije imao što izgubiti. Ne mogu ga dva puta
pogubiti, zar ne?«
»Tako je«, rekao je Albert. Ponovno je promotrio sobu. »U redu?«
Svi su u sobi, od zatvorenika do osoblja, kimnuli u znak slaganja.
Albert se nasmiješio i izgledao je zadovoljno. »Onda je sve u redu. Pozvat ću dečke da
odnesu ovo smeće. Sad barem ne moramo trošiti novac da pogubimo to jadno govno.«
Okrenuo se i izišao.
Earl se namjestio na jastuku jako se trudeći sakriti svoj osmijeh pri pogledu na Juniorovo
mrtvo tijelo. Prišao mu je isti onaj medicinski tehničar koji ga je grdio što puši dok je spojen na
kisik.
»Kvragu«, rekao je. »Pa gdje je Junior uspio nabaviti ovoliki nož?«
Earl je polako potresao glavom. »Ne znam. Bolje da si izbrojiš skalpele i te stvari. Kujin
sin ga je vjerojatno uzeo od nekoga od vas.«
»Ali lancem je bio vezan za zid. A i što bi s njim napravio?«
»Kladim se da bi čekao da mu se netko dovoljno približi pa ga uzeo za taoca«, rekao je
Earl. »Ubili bi ga ovdje, a on je želio van. To mu je bila zadnja šansa, zar ne?«
»Kvragu, pričaj mi o tom izopačenom šljamu.«
 »Tako je«, rekao je Earl, protresao si je jastuk te legao natrag promatrajući još uvijek
kako krv kapa niz Juniorovu plahtu. »Pričaj mi o tom izopačenom šljamu. Pokušao je pobijediti
vješala, taj kujin sin. Nakon svih sranja koja je napravio, završio je svoj jadni život. Neka ga Bog
čuva, kažem.«
»Na što se svodi ovaj svijet? upitao je tehničar.
Svodi se, pomislio je Earl. Svodi se na dobro. Svodi se upravo na mene.
Istražna je ekipa ušla, napravila nekoliko snimaka i forenzičku analizu, ali nitko na odjelu
nije baš mogao reći da mu je stalo. Muškarac koji je počinio odvratna ubojstva i koji je čekao
smrtnu kaznu za te zločine, pokušao je ubiti ljude ukradenim nožem. A onda mu je, zbog
problema koje je stvarao, čuvar junak smrskao mozak.
Nije ih moglo biti manje briga.
Poslije je Earl promatrao kako je zatvorska ekipa došla, iznijela Juniorovo tijelo i sve
počistila.
Earl je zadržao pogled na crnoj vreći s tijelom dok nije nestala iza vrata.
Zatim je zatvorio oči i nacerio se.
Jedva čujno rekao je: »Laka ti noć, Juniore.«
 28. poglavlje

Dok su slijetali na privatni aerodrom izvan Avignona u Francuskoj, svitala je zora, bilo je
vedro i prohladno. Carina nije bila problem; jednostavno su je zaobišli. Kada bi se tajnim
zrakoplovom sletjelo na tlo saveznika, ovakve bi pogodnosti bile česte.
Robie i Jessica Reel iznijeli su torbe iz zrakoplova i ubacili ih u kamion koji ih je čekao
na pisti. Reel je sjela za upravljač, a Robie na suvozačevo sjedalo.
Nakon sastanka s Evanom Tuckerom spakirali su se i pripremili plan koliko je to bilo
moguće za onih nekoliko sati koje su imali na raspolaganju. Dok su letjeli, provodili su vrijeme
smišljajući različite scenarije.
Dok su se vozili, Jessica je spustila prozor, a povjetarac joj je draškao lice. Niti jedno od
njih nije spavalo putem, nego su samo odrijemali četrdeset i pet minuta prije slijetanja.
»Znači«, rekla je Jessica prekidajući tišinu.
Robie je uključio radio u slučaju da je negdje u vozilu postavljena buba.
»General Pak«, rekao je Robie.
»Tucker je negdje dobro zabrljao. To sam vidjela dok se kukavica preznojavao.«
»Sjevernokorejski general poginuo u Francuskoj. Pitam se tko je bio prava meta?«
Pogledala ga je: »Oboje to znamo, zar ne?«
Robie je pogledao kroz prozor. Krajolik južne Francuske bio je predivan veći dio godine.
Iako lavanda nije sada bila bujna kao ljeti, još uvijek je bila blagdan za oči. Ali što se Robieja
tiče, mogao je gledati i mrtve kaktuse.
Rekao je: »Plavi Čovjek mislio je da se radi o predsjedniku države, a Plavi je Čovjek
gotovo uvijek u pravu.«
»Znači, kad je Sjeverna Koreja u pitanju, riječ je o Vrhovnom vodi, Kim Jong Unu.«
»Ali on više nije meta.«
»Nego general Pak«, primijetila je. »A što se promijenilo?«
»General Pak je ondje drugi po zapovjednoj odgovornosti. Misliš da on stoji iza državnog
udara pod našom dirigentskom palicom?«
Kimala je glavom i lupkala prstima po upravljaču. »Ovo se zaista događa. Vojska želi
preuzeti vlast. Mi radimo s njima i pretvaramo neprijatelja u saveznika.«
»Državni udari uspijevaju kad su iznenadni. Ja mislim da se nešto dogodilo i uništilo
iznenađenje.«
Jessica je rekla: »Misliš h da je Predsjednik potpisao atentat na Paka?«
Robie je kimnuo. »Čak ni Evan Tucker nema petlje da ovako nešto sam smisli.«
Rekla je: »Misija se zakompliciraia, protuudar bi mogao biti poput tsunamija, a sve to
zahvaljujući Evan u Tuckeru i njegovim megalomanskim planovima. A nas su pozvali da
počistimo nered. On nas dolazi pozdraviti s osmijehom na licu i odjednom smo mu najbolji
prijatelji, kao da prije toga nije utapanjem pokušao ishoditi naše priznanje. Znala sam da je veliki
šupak. A ovakvo ponašanje to samo potvrđuje.«
Robie je izvadio pištolj iz navlake i proučavao ga. Bio je to njegov stari pištolj u koji se
mogao pouzdati. Koristio ga je u desecima misija. Bio je lagan, kompaktan, sa savršeno
podešenim željeznim nišanom i odlično mu je ležao u ruci. Bio je to predivan primjerak
oblikovanja po mjeri.
A njegovo metalnopolimersko tijelo bilo je simbolično premazano golemim količinama
krvi.
 Jessica ga je ponovno pogledala. »Dvoumiš se?«
Pogledao ju je. »Ti ne?«
Nije odgovorila. Samo je promatrala cestu i nastavila voziti.
Robie i jessica reel proveli su dan pripremajući se za napad na metu uključujući i izlet u
kujicu koju je Pak unajmio da bi izvidjeli situaciju. Ručali su u svojoj hotelskoj sobi s pogledom
na dolinu obojenu jesenskim bojama. Jessica je otišla do prozora noseći svoju šalicu kave i
pogledala van. Robie je ostao za stolom, još jednom prolazeći kroz sve pojedinosti.
Upitao je: »Spremna si?«
»Za svaki milimetar svake mikrosekunde«, odgovorila je. Zatim je dodala: »Razmišljaš li
ikada o životu na ovakvom mjestu kad sve bude gotovo?«
Ustao je i pridružio joj se na prozoru prateći njezin pogled.
Okrenula se prema njemu. »Razmišljaš li?«
»Već sam ti jednom rekao da ne razmišljam tako daleko unaprijed.«
»A ja sam ti već jednom rekla da bi trebao.«
Pogledao je preko njezinog ramena. »Mirno. Lijepo.«
»Odeš na tržnicu s košarom i doneseš svježu hranu za taj dan. Ideš u šetnje. Voziš bicikl.
Sjediš vani u kafiću i jednostavno,., ne... radiš ništa.«
»Zvučiš kao da oglašavaš putovanje«, rekao je sa smiješkom. »Zašto ne bih imala tako
nešto?«
»Nema nikakvog razloga«, rekao je i uozbiljio se na njezino pitanje. »Ti to možeš imati.«
Još je nekoliko sekundi sjetno gledala kroz prozor, a zatim mu se okrenula uz rezignirani
osmijeh. »Vraga mogu. Vratimo se na posao.«
Pala je noć. A onda se nekoliko sati poslije spustio mrkli mrak.
Iz hotela su se uputili na zaobilazni put do svojeg krajnjeg odredišta.
Bila je to kućica na rubu seoceta koje je visjelo na stijeni, nekih tridesetak kilometara
južno od Avignona. Osamljeno imanje nalazilo se u šumi. Kada su Robie i Jessica došli do ruba
šume i pogledali prema kućici kroz svoju noćnu optiku, pred njom nije bilo automobila.
»Misliš li da je ovo zamka?« upitao je.
»Razmišljao sam o tome cijelo vrijeme na letu iz Amerike.«
»Ja također.«
Otišao je prema stražnjoj strani, a ona je krenula prema prednjoj. Tijekom svojeg
prijašnjeg izviđanja ciljanog mjesta, postavili su kamere koje su bilježile kretanje sa svih strana
oko imanja te dvije usmjerene na prednju i stražnju stranu kućice.
Sve su ih provjerili na svom tabletu dok su se vozili ovamo. Kamere nisu uočile ništa
osim pokoje vjeverice ili ptice. Nije bilo ljudi. Nije bilo nikakvog kretanja niti unutar niti izvan
kućice.
Robie je provjerio stražnja vrata, a Reel istodobno prednja. Nije nagađao. Bili su na vezi
pa su jedno drugo obavještavali o svojim kretanjima i lokacijama. Najgore što bi im se moglo
dogoditi bilo je da greškom ubiju jedno drugo.
Pročešljali su nekoliko soba u kući i našli se u stražnjem hodniku. Preostala je još jedna
soba, vjerojatno spavaća.
Oboje su čuli zvuk kretanja, laganog kretanja u toj sobi.
Podignuli su pištolje s prstima na okidačima.
Jessica je dotaknula Robieja. »Ja ću ga ubiti«, prošaptala je.
»Zašto?« tiho ju je upitao.
»Jer sam ja jedini razlog zbog kojeg si u nevolji«, odgovorila je.
Tiho su se približavali vratima. Robie ju je pokrivao, a Jessica je nogom gurnula vrata.
 Upalilo se svjetlo u sobi. Bih su spremni na ovo. Njihova se optika smjesta prilagodila
povećanoj svjetlosti.
Starac je sjedio na rubu kreveta u gaćama i bijeloj majici kratkih rukava. Na nogama je
imao bijele čarape i papuče. Kosa mu je bila savršeno počešljana, djelovao je smireno.
Odora sa zvijezdama bila je savršeno složena preko naslona stolca pored kreveta. Kapa
mu je bila na stolcu.
Brzo su zaboravili ove pojedinosti.
I Robieja i Reel privukao je pištolj koji je starac držao u ruci. Oboje su naciljali. No nisu
trebali pucati.
Čovjek je na jasnom engleskom jeziku rekao: »Ne dajte da naude mojoj obitelji. I recite
svom Predsjedniku da se goni kvragu.« Zatim je stavio pištolj u usta i povukao okidač.
 29. poglavlje

Robie je pijuckao mlaku kavu i proučavao ljude u maloj prostoriji. Nalazili su se u

sigurnoj kući CIA-e, dvadesetak kilometara izvan Pariza.
I Jessica Reel je bila ondje; naslonjena na zid buljila je u prazno.
Ravnateljeva zamjenica Amanda Marks čitala je nešto na svom mobitelu.
Andrew Viola sjedio je na stolcu i gledao u pod. Evan Tucker sjedio je na drugom stolcu i
gledao u strop. Amanda Marks završila je s mobitelom i pogledala Robieja i Jessicu.
»Imate li što dodati svom izvješću?«
Robie je zatresao glavom, a Reel je rekla: »Ne. Očito je znao da dolazimo pa se ustrijelio
prije nego što bismo mi to učinili. Rekao nam je da ne dopustimo da naude njegovoj obitelji i da
pošaljemo Predsjednika kvragu.«
Činilo se da se Evan Tucker trese pri svakoj njezinoj riječi. Jessica ga je pogledala s
gnušanjem, ali nije ništa rekla.
Robie je spustio kavu i ustao. »Hoćete li nam sada reći što se stvarno događa?«
Njegovo pitanje nije bilo usmjereno prema Amandi Marks, nego prema Tuckeru.
Ravnatelj je to polako shvatio budući da je zavladala tišina. Spustio je pogled i vidio da ga
Robie promatra.
»A što, kvragu, misliš pod tim?« polako je upitao Tucker. »Mislim da bih volio čuti
istinu.«
Robie je napravio nekoliko koraka prema njemu. I Jessica je učinila isto.
Viola je ustao i stao između njih i ravnatelja. »Mislim da biste svi trebali duboko udahnuti
i smiriti se.«
Amanda Marks rekla je: »Robie i Reel, morate odstupiti od ovoga. Misija je gotova.«
Jessica ju je pogledala. »Poprilično sumnjam u to.«
»Kako to misliš?« ispalio je Tucker.
»Drugi po zapovjednoj odgovornosti u Sjevernoj Koreji ubije se u Francuskoj i vi mislite
da je tu kraj?«
»Cijelo je mjesto događaja očišćeno«, rekao je Tucker. »Ne postoji ništa što bi nas
povezivalo s ovim događajem. Ubio se. To je jasno. To će biti zaključak kada pronađu tijelo. Jer
to je istina.«
»Vi se šalite, zar ne?« upitao ga je Robie. »Vi mislite da će Sjeverni Korejci, paranoični
Sjeverni Korejci, koji očajnički žele da ih ostatak svijeta shvati ozbiljno, dopustiti da ovo samo
tako prođe?«
»Zašto misliš da ih je briga za ovo?« viknuo je Tucker.
»Jer se znojite iznad usnice«, odgovorila je Jessica. »Do grla ste u ovome, Tuckeru.
Svojim posljednjim riječima general je našeg Predsjednika poslao kvragu. Želite li da izravno
njemu damo izvješće o tome što nam je rekao? Budući da ga se tiče, možda bi želio znati.«
Amanda Marks podignula je ruku u znak upozorenja. »Jessica, jasno mi je što želiš reći,
ali nemoj. Odstupi. Sada! Ovo ne pomaže.«
Jessica Reel je počela nešto govoriti, a onda se okrenula, očito bijesna.
Robie je rekao: »I što sad?«
Tucker ga je pogledao. »Ostavit ćemo lava da spava.«
»To je to? To je vaša strategija?«
Amanda Marks rekla je: »Mislim da trebamo na zrakoplov i natrag u Ameriku. Ništa od
ovoga što radimo ovdje nije produktivno.« Pogledala je prema Robieju i Reel. »Pokupite stvari i
krenimo.«
Robie je i dalje promatrao Tuckera. »Gospodine, uz dužno poštovanje, ali ovo se neće
samo riješiti, bez obzira na to koliko i vi i Predsjednik to priželjkujete. Stoga bih vam s puno
poštovanja predložio da napravite dodatnu strategiju koju ćete moći upotrijebiti kada nam
Sjeverni Korejci uzvrate udarac. A oni će to učiniti.«
»Što ti znaš o bilo čemu, Robie?« rekao je Tucker, ali mu se glas prelomio kad je to
izrekao.
»Znam dovoljno da mi je jasno kako je ovo potencijalno bure baruta, a Sjeverna Koreja
ima nuklearne rakete. I čini se da im je jedini cilj u životu da nam bace pijesak u lice kad god im
se za to pruži prilika. Pa, mislim da smo im upravo dali izvrsnu šansu da nas udare ravno u jaja.
A oni će je iskoristiti. Samo je pitanje na koji način.«
Amanda Marks upitala je: »Što ti misliš, kako će to učiniti?«
Tucker je prvo pogledao nju, a zatim Robieja. Čini se da je i on čekao odgovor.
Jessica Reel ih je prekinula. »Krenut će ili na velika ili na mala vrata. Ako krenu na velika
vrata, lansirat će raketu. Ako krenu na mala vrata, poslat će svoj vlastiti tim ubojica da unište
određenu metu ili mete.«
Robie je kimnuo u znak odobravanja.
Maries je upitala: »A što ti misliš da će najvjerojatnije odabrati?«
Robie je odgovorio: »Raketa neće ništa postići. Ni mi ni naši saveznici nismo im u
dosegu, A nikada nisu pokazali da mogu ispustiti raketu na određeni cilj.«
»Znači, na mala vrata. Tim poslan da uništi metu«, polako je rekla Amanda. »Ali koju
metu?«
»Mete, možda«, ispravio ju je Robie. »A ako je naš plan bio ubiti njihovog vođu?«
»Nema nikakvog izgleda da bi to mogli napraviti, Robie«, rekao je Tucker. »Predsjednik
je predobro zaštićen.«
»Možda jest, a možda nije. Ali kao što svi znamo, nedavno je gotovo dobio metak usred
Bijele kuće.«
Jessica je dodala: »A Sjeverni Korejci su poznati po nekim od najokrutnijih svjetskih
ubojica. I kao i bombašima samoubojicama na Bliskom istoku, svejedno im je hoće li umrijeti.«
»Ne mogu vjerovati da bi napravili taj korak«, rekla je Amanda. »Mi bismo ih uništili.«
Tucker je ustao. »Prijeći ćemo preko te prepreke ako i kada budemo morali.«
Jessica je istupila naprijed. »Dobro, no razjasnimo jedno. Ako pokušate i svalite krivnju
za ovo na nas, neće vam samo Sjeverni Korejci biti za petama.«
Tucker joj se unio u lice. »Kako se usuđuješ prijetiti mi?«
»To nije prijetnja. To je više od prijetnje, ravnatelju. I kao što jako dobro znate, kada mi
netko naudi ili naudi nekome do koga mi je stalo, ja uzvraćam. Nije me briga pod čijom su
zastavom.«
Okrenula se i izišla iz sobe.
 30. poglavlje

»Nikada me više nemoj pustiti u istu prostoriju s tim čovjekom. Jer samo će jedan od nas
dvoje izaći iz nje živ«, rekla je Jessica. »A to neće biti on.«
Vratili su se u Ameriku i nalazili su se u Robiejevom stanu.
»Ne želim biti u istoj zgradi s tim tipom, a kamoli u istoj prostoriji«, rekao je Robie dok
se vrzmao po kuhinji pripremajući im jelo.
Jessica je natočila sebi šalicu tek skuhane kave, naslonila se na sudoper i promatrala ga
kako rukuje loncima, tavama i tanjurima.
»Postao si pravi domaćin?« upitala je.
»Živim sam. Ne mogu cijelo vrijeme jesti vani. Jelovnik mi je ograničen, ali služi svrsi.«
Podignuo je dvije kutije. »Tjestenina ili riža?«
»Nisam gladna.«
»Nisam vidio da si išta pojela u posljednjih četrdeset i osam sati. Kako nisi gladna? Pa
nije da su nas tovili u Plamenoj.«
Jessica je uzdahnula. »Tjestenina.«
Robie je stavio grijati vodu u velikom loncu.
Jessica je rekla. »Znaš da će ovo prerasti u golemi međunarodni incident.«
»Vjerojatno«, rekao je Robie dok je zavirivao u smočnicu tražeći umak od rajčice.
»I vjerojatno će opet poslati nas da sve počistimo.«
Robie je pronašao umak te joj dobacio tvrdi kruh.
»Uzmi nož, izreži ovaj kruh na kockice i istresi na njega svoj jad. Pretvaraj se da se Evan
Tucker nekim čudom pretvorio u kruh s maslinama.«
Dok je ona rezala, Robie je rekao: »Kvragu i to. Ako budu tražili, neću pristati. A ti?«
»Ovisi što će tražiti i tko će tražiti.«
Sasuo je tjesteninu u vrelu vodu, otvorio bocu vina i izvadio dvije čaše iz ormarića.
Natočio je čašu, pružio Jessici, a on je otpio gudjaj iz druge čaše i počeo sjeckati povrće.
»Ono što znam...«, započeo je Robie, »... jest da nam je zamjenica Marks rekla da
odstupimo i dala nam slobodno. A prvi ja to znam iskoristiti. Prestar sam za ovo sranje s
Plamenom Kutijom koje su izveli. A nisi ni ti puno mlada od mene.«
»Da sam pas, bila bih puno starija«, naglasila je Reel. »A tako se i osjećam, kao pas. Stari,
otrcani pas.«
Robie je završio sa sjeckanjem povrća pa ga je počeo pirjati na vrućoj tavi na štednjaku.
Popio je gutljaj vina i pogledao kroz prozor. Kiša je vani lijevala.
»General Pak rekao je da ne dopustimo da naude njegovoj obitelji.«
Jessica je kimnula. »Točno. U Sjevernoj Koreji krivnja se vezuje uz pripadnost. Svi radni
logori ondje temelje se na tome. Ako uhite majku i oca i pošalju ih onamo, s njima idu i djeca. Na
taj način pročišćavaju generacije od ›nepoželjnih‹ ili kakav god usrani termin za to koriste.«
»Znam to. Ali provjerio sam Paka. Supruga mu je mrtva. On ima više od sedamdeset
godina, pa pretpostavljam da su mu i roditelji mrtvi. I nema djece.«
»Braće ili sestara?«
»Ne, koliko ja znam. Na sastanku je rečeno da je on jedinac.« Jessica je popila čašu vina i
natočila si drugu. »Ne znam, Robie. To je čudno. Kad smo kod obitelji, što je s Julie?«
»Ona nije moja obitelj.«
»Najbliža ti je što imaš. Tako barem mislim.«
 »Nisam razgovarao s njom otkako smo otišli u Plamenu Kutiju.«
»Slobodno vrijeme, kao što si rekao. Trebao bi stupiti s njom u kontakt.«
»A zašto se ti brineš oko toga?«
»Volim voditi zamjenski život kroz život ljudi koji su normalniji od mene. A to su,
zapravo, svi na ovom planetu, osim mog trenutnog društva.«
Robie je pogledao na sat. »Što kažeš na to da je pozovemo na večeru. Ti pazi na hranu, a
ja idem po nju.«
»Ti to ozbiljno?«
»Zašto ne? Zaista se činilo da joj se sviđaš.«
Jessica je otpila gutljaj vina i promatrala ga. »Misliš?«
»Zapravo, znam. Rekla mi je da misli da si fora.«
Jessica je promislila i pogledala hranu koja se kuhala. »Koma sam u kuhinji. Što kažeš na
to da je ti nazoveš, a da je ja pokupim dok se ti igraš domaćina?«
Robie se nasmijao i bacio joj ključeve svog automobila. »Prodano.«
Julia je bila slobodna, pa ju je Jessica pokupila Robiejevim automobilom pred njezinom
kućom u gradu.
Sjela je na suvozačevo mjesto i pogledala Jessicu. »Znači vas ste dvoje preživjeli gdje god
da ste išli?«
»Zapravo, porota još uvijek vijeća o tome.«
Julie je stavila pojas, a Jessica je povećala brzinu. »Imate li kakvih svježih ozljeda?«
»Samo iznutra.«
»Te najjače bole.«
»Vjeruj mi, znam.«
»I kako je Robie?«
»Drago mu je da se vratio.«
»Pratila sam vijesti da vidim ima li kakvih globalnih katastrofa pa da vidim gdje ste.«
»I?«
Julie je slegnula ramenima. »Niti jedna nije odgovarala vama dvoma.« Kroz
vjetrobransko je staklo gledala kako kiša lije. »Ti i Robie čini se da ste bliski.«
»Jesmo. Ili smo onoliko bliski koliko čovjek s njim može biti. blizak«
»Jesi li bliska s još nekim?« upitala je Julie. »Nekad sam bila. Sada više nisam.«
»Zato što više nisu u blizini?« upitala je Julie. »Tako nekako.«
»Robie te zaista poštuje. Vidim to.«
»Vjerujem da ne postoji puno ljudi koje on poštuje.«
»Kladim se da je i s tobom jednako.«
»Robie i ja smo skupa bili na obuci«, rekla je Jessica. »On je bio najbolji, Julie. Uvijek
sam mislila da sam to ja, ali moram priznati da je on bolji.«
»Zašto?«
»Razlog nije opipljiv. Jednaki smo kad je riječ o velikim stvarima. Čak bi se i on s time
složio. No ja zaostajem u malim stvarima. Katkad dopustim da me osjećaji pobijede.«
»To samo znači da si čovjek. Voljela bih kad bi Robie dopuštao da mu se to češće dogodi.
On sve zadržava za sebe.«
»Što je upravo ono za što smo obučeni«, istaknula je Jessica.
»Posao nije sve, zar ne? Nije ti cijeli život.«
»Neki poslovi jesu. Naši poslovi jesu, barem je moj nekada bio.«
»A sada?« upitala je Julie.
Jessica ju je pogledala dok je okretala upravljač po mokrim cestama i dok je prelazila
most prema Washingtonu. »Možda sam započela s prijelaznom fazom.«
»Na drugi posao ili u mirovinu?«
»U mirovinu?! Što misliš, koliko imam godina?« Jessica se nasmijala, ali je Juhe ostala
ozbiljna.
»Robie mi je rekao da se s posla kakav vi obavljate ne može u mirovinu.«
Jessica ju je ponovno pogledala. »A da?«
Julie je kimnula.
»E onda mora da je istina. Nikad nisam poznavala Willa Robieja koji priča gluposti«
Julie joj je stavila ruku na rame. »Ali ti to možeš ostvariti. Ti možeš biti prva koja će to
napraviti.«
Jessica je promatrala oluju vani koja je nedavno došla iz doline Ohio i izgledala kao da se
želi neko vrijeme zadržati.
»Nisam sigurna da sam dobra kandidatkinja za postavljanje trendova.«
»Zaista? Mislim da si ti savršen izbor.«
»Ne poznaješ me tako dobro.«
»Pa zašto si ti došla po mene, a ne Robie?«
Ovo ju je pitanje zateklo nespremnu. »On... je pripremao večeru, a ja nisam nikakva
kuharica.«
»Znači bila je njegova ideja da ti dođeš po mene?«
»Ne. Mislim, da. Možda sam predložila...«
Julie ju je nastavila proučavati. »Znači, željela si sa mnom razgovarati nasamo? Nije to
nikakav zločin.«
Nekoliko su trenutaka provele u tišini.
»Robie mi je rekao za tebe. Kako si ti...«
»Napravila korak prema novom životu?«
»Puno bolje opažaš od svojih vršnjaka.«
»Puno sam starija nego što izgledam.« Julie se potapšala po grudima. »Ovdje. Jasno ti je.
Znam da je. I ti si prošla sranja u životu. I ne govorim samo o tvom poslu. Mislim, kad. si bila
mojih godina i mlađa. Vidim to. Jednostavno vidim. Bila si kao ja, je l’ da?«
Jessica je skrenula u sporednu uličicu, zaustavila se na pločniku i parkirala. »Robie mi je
rekao da si jako pametna, da si prošla pakao, ali svejedno, kako ti to vidiš?« tiho ju je upitala. »Ja
ne igram otvorenim kartama.«
»Vidi se u tvojim očima. Na tvojoj koži. U načinu na koji hodaš. U načinu na koji
govoriš. Vidim to posvuda na tebi. I kladim se da i ti to vidiš posvuda na meni.«
Jessica je polako kimnula. »Vidiš, Juhe, riječ je samo o tome...« Činilo se kao da ne može
natjerati riječi da iziđu. Kao da joj ruka stišće vrat.
Julie ju je uhvatila za ruku i stisnula. »Radi se samo o tome da si preplašena. Znam da si
hrabra i da vjerojatno možeš srušiti dvanaest muškaraca odjednom.« Zastala je. »Ali još si uvijek
preplašena jer se pitaš je li ovo sve što ti se nudi?«
Jessica je kimala i prije nego što je ova završila. »Ja to ne mogu za tebe odgovoriti. Ali ti
možeš, Jessica Reel. Ti možeš.«
 31. poglavlje

Nakon što su završili s večerom, Robie je odvezao Julie kući.

Jessica je sjela u naslonjač u dnevnoj sobi i gledala oko sebe. Bilo je već kasno, ali zaista
nije imala kamo otići. Njezina je kućica na Istočnoj obali bila uništena. Njezino imanje u
Pennsvlvaniji joj također više nije pripadalo. S obzirom na ono što se tamo dogodilo, nikada se
neće moći onamo vratiti. Mogla bi otići u hotel. Vjerojatno će i morati. Ali ovaj tren, ovaj je tren
samo željela sjediti u ovom naslonjaču sklopljenih očiju i ne razmišljati ni o čemu.
Ali to joj nije bilo suđeno.
Zazvonio joj je mobitel. Pogledala je zaslon i smjesta se uspravila. Prepoznala je broj.
Ta je osoba godinama nije zvala. Mnogo, mnogo godina. Svaki se put javila. Tako je bila
programirana. Očigledno je još uvijek bila tako programirana. Rekla je: »Halo?«
Muškarčev je glas upitao: »Jesi li se sjetila čiji je ovo broj?«
»Jesam. Iznenadilo me da je još uvijek isti, nakon svih ovih godina.«
»Federalna se birokracija sporo kreće, ako se uopće kreće. Tijekom godina dobio sam
neka promaknuća, ali broj mi je ostao isti. A kad je stigao zahtjev, rekao sam im da ću ja to
riješiti. Ti si bila i ostala posebni slučaj.«
»Kakav zahtjev?« upitala je Jessica.
Nije odmah odgovorio. »Tvoj otac«, konačno je rekao.
Jessica najprije nije ništa rekla. Činilo joj se kao da joj usta zatvara ruka koja izlazi iz
groba.
»Ja nemani oca.«
»Znam da ga nemaš u svakom smislu te riječi, osim u biološkom. A biološki je otac
zamolio da te vidi prije nego umre.«
»Ne želim ga više nikada vidjeti.«
»Pomislio sam da će to biti tvoj odgovor i definitivno te ne mogu kriviti.«
»Je li još u zatvoru?«
»Naravno. Na istome mjestu. U Alabami. I nikamo ne ide. Trenutno se nalazi na odjelu
zatvorske bolnice. Rak. Ne mogu ga pogubiti zbog njegova zdravstvenog stanja. U terminalnoj je
fazi. U to sam se uvjerio. Taj čovjek neće živ izići iz zatvora.«
»Dobro. Smrtonosna je injekcija brza. Rak je spor. Što više boli, to bolje. Pakao je
predobar za njega. Što god da mu se dogodi, predobro je za njega. Rođen je kao kujin sin i
umrijet će kao kujin sin. Nema niti jedne osobe koja će žaliti za njim.«
Govorila je sve glasnije.
»Znam, ali ja samo prenosim poruku, Sally.«
»To više nije moje ime.«
»Nisu mi željeli reći u koje si ga ime promijenila. Tako da je Sally jedino ime koje
znam.«
»OK.«
»Slušaj, razmišljao sam je li da te uopće gnjavim s tim. Ali odlučio sam da je na kraju
krajeva to ipak tvoja odluka, a ne moja. Okrenuo sam nekoliko brojeva. Nekako sam znao gdje si
završila. Povukao sam neke veze i dali su mi tvoj sadašnji broj, ali ne i tvoje ime. Rekli su da te
smijem jednom nazvati. Na tebi je bilo hoćeš li se javiti ili ne. Ne bi ni to učinili da nisam kolega
iz FBI-a. Vjerojatno si se izbezumila kad si vidjela broj.«
»Da. Znaš da više nisam u programu za zaštitu svjedoka. Nisam već duže vrijeme.«
 »Znam, ali ovo je bio jedini način koji je mogao smisliti da bi ponovno došao do tebe.
Čini se da je znao da si bila u programu. Mora da je negdje procurilo prije toliko godina.«
»Nema veze. Ne idem.«
»Nemam te čime uvjeriti.«
»Koliko dugo još mora živjeti?«
»Molim? O, km, pa nisu baš rekli. Doktorica s kojom sam razgovarao rekla je da je jako
loše. Rak mu se skroz proširio. Ni ona nije sigurna što ga drži na životu. Bilo koji dan bi mogao
umrijeti, pretpostavljam. I onda ga stvarno možeš pokopati.«
Jessica je kimnula razmišljajući o svemu tome. »Hvala na pozivu.«
»Pa, volio bih da sam imao neki bolji razlog od ovoga. Bila si vrlo dojmljiva, Sa... -
mislim, kako god se sada zoveš.«
»Jessica. Zovem se Jessica.«
»OK, Jessica. Prošlo je puno vremena, ali nikada te ne bih mogao zaboraviti. I s obzirom
na sve prepreke koje sam morao prijeći samo da bih s tobom porazgovarao, pretpostavljam da si
sada na prilično visokoj poziciji. Sretan sam zbog tebe. Uvijek sam znao da ćeš učiniti nešto
posebno od svog života.«
»Ne bih svoj život okarakterizirala kao ›poseban‹.«
»Pa, kako god bilo, želim ti svu sreću. I budeš li ikada išta trebala, molim te, nazovi.
Znam da nisi više u programu za zaštitu svjedoka, ali i dalje mi je važno što će biti s tobom.«
»Cijenim to. Zaista.«
»A tvoj stari može ići kvragu.«
Jessica je prekinula i zagledala se u mobitel u svojoj ruci. Još je uvijek gledala u njega
kad se Robie vratio. »Što ima?« upitao je skidajući kaput i prilazeći joj da sjedne. »Ništa. Kako je
Julie?«
»Dobro je. Rekla je da ste vas dvije lijepo popričale na putu ovamo, ali mi nije htjela
otkriti nikakve detalje.«
»Sve mi se više i više sviđa ta mala.«
Robie je pogledao mobitel, a onda nju. »Što je bilo, Jessica?«
»Zvali su me.«
»Tko?«
»Iz programa za zaštitu svjedoka.«
»Ali ti više nisi u programu.«
»Kontaktirali su me jer je netko kontaktirao njih.«
»Tko?«
»Moj otac. Earl Fontaine.«
 32. poglavlje

Robie je otušao u kuhinju i skuhao kavu. Odnio je dvije šalice u dnevnu sobu i jednu dao
Jessici. Vani je kiša i dalje lijevala, a on se udobno smjestio i srknuo kavu dopuštajući da se
toplina napitka bori s hladnoćom koju je osjećao u kostima.
»Tvoj otac?«
Jessica je kimnula.
»Želiš li razgovarati o tome?«
»Ne baš.«
»OK.« Krenuo je da ustane, ali ona je rekla: »Pričekaj. Samo trenutak.«
Robie se ponovno namjestio u naslonjaču, a Jessica je otpila malo kave i zatim rukama
obuhvatila šalicu. Robie je primijetio da joj se ruke lagano tresu, što nikada prije kod nje nije
vidio.
Ništa nije rekla, pa je Robie progovorio: »Janet DiCarlo mi je ispričala neke pojedinosti o
tvojoj prošlosti. Znam zašto si bila u programu za zaštitu svjedoka. Znam neke stvari o tvom
starom. I što je učinio.«
Ne gledajući ga, rekla je: »A o mojoj majci?« Robie je kimnuo. »I o njoj.« Dodao je:
»Jessica, žao mi je.« Slegnula je ramenima, gotovo se sakrila iza jastuka u naslonjaču. Pila je
kavu i oboje su slušali rominjanje kiše.
»Želi me vidjeti.«
»Tvoj otac?«
Kimnula je. »Umire. U zatvoru, naravno. Trebali su ga pogubiti, ali ima rak u terminalnoj
fazi.«
»A ne mogu pogubiti zatvorenika koji umire«, rekao je Robie. »Pomalo ironično.«
»Želi me vidjeti«, ponovila je.
»Nije bitno što on želi«, odgovorio joj je Robie. »Izbor je tvoj, a ne njegov.« Nagnuo se
naprijed i potapšao je po koljenu. »Znam da to razumiješ.«
Ponovno je kimnula. »Jasno mi je. Izbor je moj.«
Nagnuo je glavu pomno je promatrajući. »Izbor bi trebao biti lak.« Zastao je i dodao. »A
nije?«
Duboko je uzdahnula, a taj uzdah nelagode kao da je dugo držala u sebi. »Laki izbori su
među najtežima«, čvrsto je rekla.
»Pretpostavljam da se tada nisi morala suočiti s njim?«
Odmahnula je glavom, popila još kave i zavukla se duboko u samu sebe, kao da se sakrila
u oklopno vozilo.
»A ti želiš da se to dogodi sada, prije nego što bude prekasno? Zato je laki izbor postao
težak.«
»To je iracionalno.«
»Pola toga što ljudi osjećaju je iracionalno. Što ne znači da se s tim lako nositi. Zapravo je
teže jer nema logike. To je jedna od loših strana onoga što se zove biti ›samo‹ čovjek.«
Jessica je protrljala jedno oko. »Bio je zao čovjek. Bez savjesti, Robie. Najveći užitak u
životu bio mu je... bio mu je nauditi drugima.«
»I tebi je naudio?«
»Da.«
»I ubio ti je majku?«
 U kutu njezina oka pojavila se suza. Brzo ju je obrisala, gotovo Ijutito štiteći se rukom
kao da sprečava kazneni udarac usmjeren prema njoj.
Pogledala ga je suhih očiju. »On je glavni razlog zašto radim ovo što radim.« Zastala je
kao da je zatečena onim što je upravo rekla i dometnula: »On je jedini razlog zašto radim ovo što
radim.«
»Normalni ljudi ne odrastaju da bi se bavili poslovima kao što je naš, Jessica«, rekao je
Robie.
Još su nekoliko trenutaka slušali kišu, a onda je Robie upitao: »Pa što ćeš učiniti? Samo
pustiti?«
»Misliš li da je to ono što bih trebala učiniti?« brzo je rekla na tragu njegovih riječi.
»Jedino u što sam siguran je da si ti ta koja može odgovoriti na to pitanje.«
»A da se radi o tebi, što bi ti učinio?« s iščekivanjem ga je upitala.
»Ali ne radi se o meni«, mirno je rekao. »Ne pomažeš mi baš.«
»Slušam te. Ne mogu ja za tebe donijeti odluku. A ti to ionako ne bi nikome dopustila.«
»Kad je ovo u pitanju, možda i bih.«
Popio je kavu, ali nije ništa rekao. Gledao ju je dok je sklopljenih očiju nekoliko puta
duboko uzdahnula. Kada je otvorila oči, nastavila je: »Što misliš, zašto me želi vidjeti?«
Robie se zavalio u naslonjaču i stavio šalicu na stolić među njima. »On umire. Da se
iskupi? Da ti kaže zbogom? Da ti kaže da ideš dovraga? Ili sve od navedenog?« Nagnuo se
naprijed. »Mislim da je važnije pitanje što bi mu ti rekla.«
Pogledala ga je, a Robie je prvi put vidio krhkost za koju nikada nije mislio da bi se
mogla skrivati u njoj.
Rekla je: »Nema oprosta. Boli me đon je li mrtav.«
»Razumijem. No to nije odgovor na pitanje.«
»A što ako nemam odgovor?«
»Onda nemaš odgovor.«
»Znači, ne bih trebala ići?«
Nije ništa odgovorio, samo ju je nastavio gledati.
Povjerila mu se: »Čini mi se kao da sam opet kod psihića.«
»Ja nemam te stručnosti. Ali što god odlučiš učiniti, bit će ti žao, znaš to, zar ne?«
»Ne, ne znam«, oštro je rekla, a zatim nešto blažim glasom dodala: »Zašto to misliš?«
»Možda ti nisi jedina osoba koja se pokušala uhvatiti ukoštac s prošlošću.«
Usne je lagano otvorila. »Ti?«
»Ponavljam, ja u ovom razgovoru nisam važan. Samo znaj da ti ovakvi odgovori neće
donijeti rješenje. Riječ je o odluci. A odluke je katkad vrlo teško donijeti.«
»Zapravo zvučiš kompliciranije i od psihića.«
Robie je slegnuo ramenima. »Želiš li još kave?«
Odmahnula je glavom, ali on se dignuo i donio sebi još jednu šalicu.
Kada se ponovno smjestio u naslonjaču, nastavio je: »Pa svodi li se onda sve na odluku
zbog koje ćeš manje žaliti?«
»Pa moglo bi se reći. Ali to je samo jedan kriterij.«
»Koji je najvažniji? Po tvom mišljenju?« brzo je dodala.
»Kao što sam već rekao. Ako ima nešto što bi mu željela reći, onda u redu. Ako ne postoji
ništa u tvom srcu što bi željela da taj čovjek čuje prije nego izdahne, onda...«
»Ali ne zbog oprosta«, rekla je Jessica. »Nikada mu neću moći oprostiti.«
»Ne, ne zbog oprosta. A i ne moraš sada donijeti odluku.«
»Rekli su mi da bi u bilo kojem trenutku mogao umrijeti.« Robie je otpio malo kave. »To,
zapravo, nije tvoj problem, Jessica.«
»Robie, mogu li te nešto pitati?«
»Da.«
»Ako ga odlučim posjetiti...« Zastala je. Činilo se kao da joj nedostaju riječi ili hrabrost
da nastavi. »Jessica, samo reci.«
»Ako odlučim ići, hoćeš li poći sa mnom?« Još je na brzinu dodala: »Gle, znam da je
glupo, velika sam ja cura. Mogu se brinuti za sebe...«
Posegnuo je za njom i uhvatio je za ruku: »Da, ići ću s tobom.«
 33. poglavlje

Aerodrom je bio malen, a tu je bila i poslovnica rent-a-cara. Robie je otišao po automobil,

a Jessica je pokupila njihov kovčeg s oružjem.
Pružila je Robieju pištolj i skliznula u sjedalo pored njega. Stavio ga je u navlaku i upitao:
»Kakvi su zakoni o oružju ovdje u Alabami?«
»Šališ se, je l’ da?«
»Ne, ozbiljan sam.«
»Zapravo, dok god ti srce kuca, u Alabami možeš imati oružje, možeš imati oružja koliko
god hoćeš.«
Zatvorila je vrata i Robie je krenuo. »Hvala na objašnjenju«, kratko je rekao.
»Nema na čemu.«
Vožnja do zatvora trebala bi trajati oko sat vremena. Jesska je unaprijed nazvala, pa su ih
stavili na listu posjetitelja. Pogledao ju je sa strane. »Jesi spremna za ovo?«
»Ne.«
»Kad si ga zadnji put vidjela?«
»Kad sam bila mala djevojčica.«
»Onda se puno promijenio. Mislim, fizički.«
»Ja sam se još više promijenila. I ne samo fizički.«
»Jesi li već odlučila što ćeš mu reći?«
»Možda.«
»Neću te više ispitivati.«
Uhvatila ga je za ruku. »Zaista cijenim što si pošao sa mnom, Robie. To... to mi puno
znači.«
»Pa, puno smo toga zajedno prošli. Ako jedno drugome ne budemo čuvali leđa, tko će?«
Nasmijala se na ovo i zavalila u sjedalo. »Nisam bila u ovom dijelu države već jako
dugo.«
»Janet DiCarlo mi je rekla da si bila tinejdžerica kad si otišla na tajni zadatak i razotkrila
onu neonacističku bandu. Doista izvanredno! A CIA je saznala za to dok si bila u programu za
zaštitu svjedoka i onda su te unovačili.«
Jessica je šutjela nekoliko trenutaka. »I moj je otac vjerovao u sva ta sranja. Bijela
nadmoć. Postoji puno toga što čovjek u ovoj državi može voljeti. Skinhedsi sigurno nisu.«
»Znači i tvoj otac je bio skinhed?«
»Zapravo, nisam sigurna da je bio baš član. On je općenito svakoga mrzio.«
»Znači, svi pripadnici bande koju si razotkrila završili su u zatvoru?«
»Nisu svi. Leon Dikes, njihov voda, imao je dobrog odvjetnika pa je u zatvoru proveo
samo nekoliko godina. Dok sam bila kod udomitelja, ›tata‹ je bio povezan s nekim iz Dikesove
skupine mržnje.«
»Zar je takav tip prihvatljiv kao udomitelj?« upitao je Robie.
»Nije da je on to razglasio, Robie. Osim toga, to je bio najbolji način da tinejdžeri postanu
robovi njihovih ciljeva. Kuhanje, pranje, prenošenje poruka, šivanje njihovih ružnih odora,
umnožavanje njihovih letaka mržnje. Bilo je to kao u zatvoru. Svaki put kad sam pokušala
pobjeći, uhvatili su me, tukli i mučili. Dikes je bio daleko najgori od svih. Mrzila sam ga čak i
više nego što sam mrzila oca.«
»Ali naposljetku si okrenula situaciju u svoju korist, Jessica. I sve uništila.«
 »Nisam sve, Robie. Nisam sve.«
Spustila je pogled, sklopila oči, a lice joj se namrštilo od boli. »Jesi dobro?«
Otvorila je oči. »Možeš li malo ubrzati? Hajde da ovo završimo.«
Ostavili su svoje pištolje u unajmljenom automobilu i prošli sigurnosnu provjeru na ulažu
u zatvor. Mjesto je izgledalo kao da je sagrađeno prije stotinu godina. Na vanjskim zidovima
širile su se crne mrlje, a dio prednjeg ulaza se urušavao. Ispod žbuke vidjela se željezna
konstrukcija. Ući se moglo samo jednom cestom. Sve je naokolo bilo ravno, nije se moglo
nikamo sakriti.
Robie je pogledavao stražarske kule kojih je bilo sa svih strana. Unutra su stražari u
odorama hodali gore-dolje s dugačkim puškama u rukama.
Robie je rekao: »Ne čini mi se da se odavde baš puno bježi.«
»Pa da je moj otac pokušao, mogli su ga ubiti. I tako nas sve spasiti goleme tuge.«
Nisu ih odveli u prostor za posjetitelje, nego ravno na bolnički odjel.
Kad su došli do vrata, Robie je rekao: »OK, evo nas. Jesi li sigurna da si spremna za
ovo?«
Duboko je udahnula, ali se još uvijek lagano tresla. »Ovo je ludo. Gledala sam ološ per
puta gori od njegove guzice.«
»Taj ološ nije bio tvoj otac.«
Ušetala je na odjel u Robiejevoj pratnji. Na ulazu u prostoriju u kojoj su se nalazili
pacijenti bilo je mjesto za stražare. Robie i Jessica prošli su i ovu točku. Robie je pogledao
pločicu s imenom na stražarevoj košulji.
Albert.
Primijetio je da je Albert golem muškarac. A izgledao je zločestije od svoje veličine.
Albert je s velikim zanimanjem promatrao Jessicu. Robie je vidio kako joj je pogled
prešao preko njega, ali je znao da ga samo odmjerava u slučaju bude li ga morala poslije pretući.
Albert je rekao: »Zašto idete starom Earlu?«
»Posjetiti ga«, kratko je odgovorila Jessica.
»To znam. Na listi ste.«
»OK«, rekla je, »Na listi sam.«
»Poznajete Earla?«
»Rekli ste da sam na listi. Smijem ti ga posjetiti ili ne? Ako budem trebala odgovoriti na
vaših dvadeset pitanja, okrenut ću se i vratiti otkuda sam došla,«
»Hej, hej, samo pitam, gospođo. Možete dalje do njega. Četvrti krevet s lijeve strane.«
»Hvala«, rekla je prošavši s Robiejem brzo pored njega.
»Šupak«, tiho je dometnula.
Napravila je još nekoliko koraka brojeći krevete dok nije došla do četvrtog slijeva. Zatim
je stala, pogledala prema dolje, a lice joj je bilo poput kamene maske.
Earl Fontaine ju je očito očekivao. Sjedio je uspravno u svom krevetu, oprane i uredno
počešljane kose te obrijane brade.
»Pa, zdravo, curice«, rekao je. »Vidi, vidi, jesi narasla. Jesi to stvarno ti, Sally?«
 34. poglavlje

Chung-Cha je završavala svoju prvu šalicu jutarnjeg čaja kada joj je netko zakucao na
vrata. Ustala je, odšetala do vrata i pogledala kroz špijunku. Otvorila ih je i povukla se.
Tri su čovjeka prošla pored nje i ušetala u njezin stan. Dvojica su bila u odorama. Jedan je
nosio crnu tuniku i široke hlače jednake boje.
Chung-Cha je zatvorila vrata za sobom pa im se pridružila u svojoj maloj sobi.
»Dobro jutro, drugarice Yie«, rekao je muškarac u tunici.
Chung-Cha je lagano kimnula i pričekala. Pogled joj je prešao na muškarce u odorama na
čijim je ramenima brojila zvjezdice. Bilo ih je jednako koliko je imao i general Pak.
Pokazala im je stolce i svi su sjeli. Ponudila im je čaj, ali su odbili.
»Pak«, rekao je muškarac u crnoj tunici.
»Da?« odgovorila je Chung-Cha.
»Mrtav je. Čini se da se ubio dok je bio u Francuskoj. Tako barem govore prva izvješća.«
»Osjećao je golemu krivnju«, rekao je jedan od generala. »Zbog svoje izdaje.«
Drugi je general odmahnuo glavom. »Teško je povjerovati. Njegova je obitelj časna.«
»Više nije«, rekao je muškarac u crnoj tunici, koji je bio izravni predstavnik Vrhovnog
vode. »Njegova je obitelj nečasna i bit će odgovarajuće kažnjena. Doduše, kazna im se izriče
upravo sada, dok mi razgovaramo.«
Chung-Cha je znala da to znači da će ih poslati u radni logor. Nije poznavala nikoga iz
Pakove obitelji, ali je bez obzira na to suosjećala s njima. Znala je da će ova naredba uključiti i
malu djecu. A kako bi oni mogli biti krivi?
Tri generacije. Mora se očistiti.
No onda se nečega sjetila.
»Koga on ima od obitelji?« upitala je Chung-Cha. »Koliko znam, supruga mu je mrtva, a
nema djece.«
»Ima posvojenu kćer i sina. To se nije znalo. Posvojio ih je u kasnijoj dobi. Oboje su
odrasli.«
»Ali ako su posvojeni, onda ne postoji problem izdajničke krvi«, rekla je Chung-Cha.
Činilo se da se muškarac u crnoj tunici napuhnuo od ogorčenja. »To nije tvoja briga. On
je bio izdajnik, što znači da su i oni izdajnici. S njima će se tako postupiti.«
»Koji logor?« upitala je Chung-Cha prije nego što se uspjela zaustaviti.
Muškarac u crnoj tunici s nevjericom je rekao: »Da sam ja na tvome mjestu, drugarice, ja
bih se usredotočio na ono što me se tiče. Dobro znam tvoju prošlost. Nemoj mi davati priliku da
je oživim.«
Chung-Cha je pognula glavu. »Ispričavam se za svoju glupost. Nikada više neću to
spomenuti. U pravu ste, to nije moja briga.«
»Drago mi je da razumiješ«, rekao je muškarac u crnoj tunici iako mu je pogled još uvijek
bio sumnjičav.
»Bilo mi je žao što sam vam morala prijaviti njegovu izdaju«, tekla je Chung-Cha. »Ali
morali ste to znati. Neprijatelj države je neprijatelj države, bez obzira na njegov visoki položaj.«
Ni jedan od trojice muškaraca vjerojatno nije shvatio njezinu namjeru. Ona nije bila na
visokom položaju pa ipak je bila odana. Do određene mjere. I nikada se više ne bi vratila u logor.
»Točno tako«, rekao je muškarac u crnoj tunici. »Dobro si to odradila, drugarice Yie. Bit
ćeš prikladno nagrađena.«
 Chung-Cha se zapitala znači li to da će dobiti još jedno električno kuhalo za rižu. Ili
možda još jedan komplet automobilskih guma. Zapravo, više bi voljela dobiti južnokorejsku Kiu.
Čula je da je tako nešto i moguće ako odobri Vrhovni voda.
»Hvala vam.«
»No postoji još jedna dvojba.«
Nagnula je glavu. Od trenutka kada su pokucali na njezina tanka vrata i ušli u njezin
skromni stan, pitala se što, zapravo, žele od nje. Nisu morali doći ovamo da bi joj se zahvalili.
Oni su bili važni ljudi s puno posla. Nije dolazilo u obzir da dođu ovamo samo da joj se zahvale.
To je moglo značiti samo jedno.
Muškarac u crnoj tunici je rekao: »Potrebne su nam tvoje usluge, drugarice Yie, za vrlo
osjetljivu misiju.«
»Da?« rekla je radoznalo.
»General Pak nije bio sam kad je umro.«
Sjedila je s rukama u krilu i čekala da čuje što će joj dalje reći.
»Vjerujemo da je dvoje američkih agenata bilo s njim tijekom njegovih posljednjih
trenutaka.«
»Jesu li ga oni ubili? To nije bilo samoubojstvo?«
Jedan je general uzviknuo: »Nismo sigurni. Ne možemo biti sigurni u to. Oni su mogli
učiniti da izgleda kao da si je Pak oduzeo život. Koliko su lukavi, toliko su i zli. To znaš.«
Chung-Cha je kimnula i rekla: »Da, to znam.«
Nije postojao nikakav drugi odgovor koji bi Sjeverni Korejac mogao dati na ovakvu
izjavu i nadati se da će ostati na slobodi i slobodno živjeti.
»Pak je morao znati da ćemo otkriti njegovu izdaju«, rekao je isti general. »Zbog toga je
smjesta pobjegao u Francusku pod izgovorom da ima zdravstvenih problema.«
»Zašto u Francusku?« upitala je Chung-Cha.
Muškarac u crnoj tunici slegnuo je ramenima. »Bio je tamo i prije. Bila je to njegova
osobina, volio je francuske stvari. Nije uvijek cijenio stvari i sjaj svoje vlastite domovine.«
Jedan od generala je rekao: »A onaj čovjek kojeg si ubila, taj Lloyd Carson, iako je bio
Britanac, vjerujemo da je tajno surađivao s Amerikancima. Pratili smo generala Paka do kućice u
kojoj je umro i stavili smo je pod nadzor. Upravo smo ga htjeli zgrabiti kad se pojavilo ono dvoje
agenata. Imali su nadzorne kamere, ali naši su ih ljudi uspjeli izbjeći. Ispaljen je samo jedan
metak. A onda je vrlo brzo došlo još ljudi, još Amerikanaca i počistilo čitavo područje. Očito su
bili iza nas, zli vragovi.«
»A kakvu to osjetljivu misiju želite da obavim?« upitala je Chung-Cha.
Generali su se pogledali, a zatim su se obojica okrenula prema muškarcu u crnoj tunici.
On je, čini se, bio odabran da joj da upute.
»Mi vjerujemo da su američke kukavice htjele ubiti našeg Vrhovnog vođu i zamijeniti ga
izdajničkim generalom Pakom. Ne možemo dopustiti da tako nešto ostane bez našeg odgovora.
Vrlo silovitog odgovora. To je imperativ.«
»A kakav će oblik taj siloviti odgovor imati?« upitala je Chung-Cha.
»Oko za oko, drugarice Yie.«
Trepnula je. »Želite smrt američkog Predsjednika?«
Sada je trepnuo i muškarac u crnoj tunici. »Ne. Moramo skromno priznati da takav cilj
nije realističan. Predobro ga čuvaju. No postoji druga meta zbog koje će naš odgovor biti jednako
silovit.«
»A ta je?«
»On ima suprugu i dvoje djece. Oni moraju platiti cijenu za zlo koje radi njihov suprug i
otac. Oni moraju umrijeti jer su jednako krivi kao i on.«
Chung-Cha je pogledala druga dva generala i uočila da su im lica nepomična. Pogledala je
ponovno prema muškarcu u crnoj tunici.
»Želite da otputujem u Ameriku i ubijem ih?« upitala je.
»Moraš to učiniti odjednom, dok su svi zajedno, a često jesu. Ne možemo ih eliminirati
jedno po jedno jer ćemo tako upozoriti preživjele.«
»A ako ja to napravim, a Amerikanci se osvete?«
»Oni su slabići. Imaju nuklearno oružje? Pa dobro, imamo ga i mi. A za razliku od njih,
mi imamo hrabrost upotrijebiti ga. Oni mogu mnogo toga izgubiti. A mi relativno malo. I zbog
toga će podvinuti rep i pobjeći, kao što to kukavice i čine. Moraš razumjeti, drugarice Yie, mi
želimo ovo suočavanje. Nakon svega što se događalo u prošlosti, dokazat ćemo i njima i svijetu
jednom zasvagda tko je moćniji Vrhovni voda je čvrst u tome.«
Chung-Cha je pokušala sve ovo složiti u sebi. A onda je shvatila da rezultat neće biti u
skladu s muškarčevim riječima. Vidjela je svoju državu doslovno izbrisanu s lica zemlje. No nije
bilo njezino da propituje takve stvari.
Rekla je: »Ako moramo ovo obaviti, treba napraviti plan, skupiti tajne informacije i
korisne ljude.«
Muškarac u crnoj tunici se nasmijao: »Sve što govoriš je istina. I sve smo to započeli.
Nećemo odmah udariti. Ali kada udarimo, svijet neće nikada zaboraviti.« Dodao je nadmoćno:
»Znam da nema riječi kojima bi izrazila koliko si počašćena, drugarice Yie, što te Vrhovni voda
izabrao za tako važnu misiju. Znam, ako umreš u toj misiji, da će ti srce biti ispunjeno ponosom
jer je Vrhovni voda imao toliko povjerenja u tebe. Ne mogu zamisliti bolji osjećaj kada dođe
kraj.«
Chung-Cha je kimnula, ali znala je da, ako zaista pogine za svoju zemlju, sigurno ništa od
ovoga neće pomisliti.
Muškarcu u crnoj tunici i generalima bilo je jednostavno poslati je u ovakvu
samoubilačku misiju. Ali očekivati od nje da spremno da svoj život za misiju koja bi mogla
dovesti do uništenja njezine domovine, e to je ipak bilo previše.
Muškarac u crnoj tunici rekao je: »Obavještavat ćemo te kako se stvari budu razvijale. A
ja ću prenijeti Vrhovnom vodi tvoju iskrenu zahvalnost što si odabrana da se boriš za svoju
domovinu.«
Chung-Cha je ponovno kimnula s poštovanjem, ali nije ništa rekla.
Nakon što su muškarci otišli, odšetala je do prozora i gledala ih kako ulaze u vojni kombi
parkiran na pločniku i odlaze.
Kad su joj nestali iz vida, pogledala je prema nebu i vidjela da iz smjera Taedonga dolazi
oluja.
Vrijeme nije moglo biti mračnije od njezinih trenutnih misli.
Okrenula se i vratila da popije svoj sada već hladni čaj.
 35. poglavlje

Jessica Reel pogledala je dolje prema muškarcu koji je odigrao vrlo »malu» ulogu u
njezinom dolasku na svijet. Kad je Robie pogledao naokolo, primijetio je kako svi na odjelu
promatraju ovo dvoje. Sigurno je Earl Fontaine već prije razglasio da ga dijete dolazi ispratiti na
put za vječnost.
Jako se promijenio. Ali ne toliko da ga Jessica ne bi prepoznala. Ispod bora, oštećene
kože i zadebljalih ožiljaka i dalje je bio onaj čovjek koji ju je nezamislivo zlostavljao. Čovjek
koji joj je ubio majku. I mnoge druge.
Odlučila je pustiti ga da govori prije nego što ona išta kaže. »Tako mi je drago što si
uspjela doći, djevojčice«, napokon je izgovorio.
»Nisam ja tvoja djevojčica.«
»Naravno da nisi, naravno da nisi, ali si bila kad sam te posljednji put vidio, Sally.«
»To više nije moje ime. A to što si me tada posljednji put vidio, bio je tvoj izbor. Kad si
ološ koji ubija naokolo, baš i ne preostaje neki izbor. A s obzirom na to da si mi ubio majku,
nitko nije ostao da se brine za mene, je l’ tako?«
Earl se široko osmjehnuo čuvši ovu oštru prodiku. »Još imaš drskosti, to je prokleto
sigurno. Drago mi je što to vidim. Moj je izbor bio dobar. Ja sam ga napravio. Sada moram s tim
živjeti. Al’ mi je baš drago što si došla. Sad mogu lakše otići.«
»Zašto?«
»Zašto? Kvragu, curo, ti si jedina obitelj koja mi je preostala. Želim se oprostiti kako
priliči.«
»Misliš li da sam zato ovdje? Da se oprostim kako priliči? Zar si toliko glup? Ili sebičan?
Ili oboje?«
Earl je odmahnuo na ove primjedbe, a smiješak mu je postao još veći. »Imaš sva prava
ovog svijeta da me mrziš iz dna duše. Znam to. I davno prije bila si potpuno u pravu - bio sam bio
gad. Zlo i ološ, kao što si rekla. No našao sam svoj mir. Ništa mi nije preostalo. Osim da kažem
zbogom. Dakle, možeš me mrziti, ne mogu se boriti protiv toga. Pretpostavljam da ćeš i ti naći
svoj mir ako mi kažeš. Pa, bilo bi dobro za tebe kad bi maknula sebi kamen sa srca. Vidiš, to je
bio dragi razlog zašto sam želio da dođeš. Što sam ti napravio? Odvratno. Grozno, najviše što
može biti. Možeš mi reći da se gonim kvragu. Ionako sam se tamo uputio. Znaš, mislio sam da će
ti ovo pomoći da kreneš dalje.«
»A zašto bi ti to želio?« upitala je Jessica.
»Nikad nisam ništa učinio za tebe cijeli tvoj prokleti život, osim što sam ti nanosio bol.
Misliš da ja to ne znam? Ovo je moja jedina prilika da učinim drukčije. To je sve.«
»Zašto? Da bi se bolje osjećao u svojoj koži?« viknula je Jessica.
»Ne, nego zato da bi se ti bolje osjećala u svojoj koži. Pa, pucaj, Sally ili kako god se već
zoveš. Ti si na redu. Kreni, curo!«
»Misliš li da će to što ću vrištati na tebe barem približno izravnati naše račune?«
»Ne sumnjam da neće.« Zaustavio se da bi rukom pokazao prema cijelom zatvorskom
odjelu, a onda i prema sebi samom. »Ali to je jedino što ti mogu dati. «
Jessica je duboko uzdahnula i pogledala oko sebe. Svi na odjelu promatrali su nju i
njezinog oca. Pogledala je Robieja, koji ju je također gledao. Iz njegovih očiju nije mogla iščitati
što misli. Ponovno je pogledala Earla.
»Puno sam razmišljala o tome što bih ti rekla.«
 Earl se nasmijao s iščekivanjem. »Kladim se da jesi. Zasigurno!«
»I čak ni sada još nisam sigurna što je dobro, a što loše.«
»Samo sam ti želio pružiti šansu da izabcreš, to je sve. Nisam o tome razmišljao dublje od
toga. Nikad nisam završio ni srednju školu. Ja sam ti usrana budala.«
»Rekli su mi da umireš.«
Earl joj je pokazao jedan kraj svoje cjevčice za infuziju s kojim se igrao. »Draga, samo
sam se držao dok ti ne dođeš.«
»E pa, sad se možeš prestati držati.« Okrenula se da napusti prostoriju. »Pa zar mi nećeš
reći što imaš?«
Pogledala ga je. »Nisi vrijedan vremena koje bi mi za to trebalo, Earle. Vidiš, da bih se
razljutila na tebe, morala bih misliti o tebi«, rekla je. »A to neću.«
Izašla je ostavivši ga zamišljenog. Pogledao je Robieja.
»Jesi li joj ti prijatelj?«
»Da.«
»Komplicirana je.«
»Da.«
»Želiš li mi ti nešto reći, znaš ono, kao da se staviš na njezin položaj?«
»Ne.«
»Ne?«
»Samo umri i daj da se to završi. Dopusti svijetu da se nasmije, Earle. Daj njima da se
nasmiju. Bio si opak kad si ubijao ljude koji se nisu mogli braniti. Čak ni u svojim najboljim
danima nisi mogao obuzdati svoju kćer. Nikad joj nisi bio ravan.«
»Vidiš, o tome ti govorim. Prekori me.«
»Ako te ikad ugledam na drugoj strani, ponovno ću te ubiti. Budem li želio gubiti vrijeme
na takve jadnike kao što si ti.«
Robie se okrenuo i otišao van za Jessicom.
Earl se srušio na jastuk s dubokim samozadovoljnim osmijehom, zatvorio oči i zaspao.
Jessica je već bila pored auta kad se Robie pojavio.
Rekla je: »Pa ovo je bilo razočaravajuće.«
»Bitno je da si uspjela. Vidjela si ga. Rekla si što si namjeravala i on je sad izišao iz tvog
života. Zauvijek.«
»Hvala ti što si išao sa mnom.«
»Kao što sam rekao, čuvam leđa.«
»Jesi li mu išta tekao kad sam otišla?«
»Nekoliko stvari. Kao što si rekla, nije vrijedan zraka koji udiše.«
»Bio je čudovište prema meni dok sam bila mala djevojčica. Sad je samo jadan. Ne mogu
vjerovati da sam se nekada bojala toga jadnog gada.«
»To čini odrastanje. Uništi jako puno čudovišta.«
»Pretpostavljam da si u pravu.« Pogled joj je odlutao. »Hajdemo iz ove vražje rupe.«
»Dobra zamisao.«
Robie je ušao u automobil i odvezli su se. Na putu prema aerodromu nisu nikoga vidjeli.
Nisu mogli.
Dalekometne kamere bile su postavljene na velikoj udaljenosti. No fotografirale su ih iz
trena u tren i napravile i više nego dovoljno fotografija ovog para.
I tada je uistinu počelo.
 36. poglavlje

»Hoćete li i dalje raditi svoj posao?« upitala je Julie.

Robie i Jessica su joj sjedili nasuprot. Vratili su se iz Alabame prije nekoliko dana, pa je
Reel predložila da je izvedu na večeru i tako proslave što je ostavila ovaj dio prošlosti iza sebe.
Konačno.
Nalazili su se u stražnjem dijelu restorana u Georgetownu. Nekoliko je gostiju bilo u
restoranu, ali su tiho razgovarali.
»U nekom trenutku«, odgovorila je Jessica.
»Ali trenutno smo na dopustu«, rekao je Robie. »Ovaj put su nam ga odobrili.«
»Znači li to da je vaša posljednja misija dobro prošla?« zanimalo je Julie.
Robie i Jessica su razmijenili poglede. Jessica je odgovorila: »Toliko dobro koliko takve
misije mogu dobro proći.«
Julie joj se obratila: »Hoćeš li uzeti sebi vremena da razmisliš o nekim stvarima?«
»Mislim da sam o nekim stvarima razmislila, barem nastojim.«
Robie ih je pogledao. »Jesam li nešto propustio?«
Julie je i dalje gledala Jessicu. »Samo ženske stvari.«
Jessica se na to nasmijala i dodala: »Koliko znam i ti si bila u udomiteljskoj obitelji?«
Julie je kimnula.
»I ja«, rekla je Jessica. »Ali nije mi baš pomoglo.«
»Ni meni.«
Jessica je zamolila Robieja: »Možeš li nas ostaviti na trenutak?« Robic je polako kimnuo.
»Još ženskih stvari?«
»Tako nekako.«
»Neću se žuriti iz toaleta. Znate ono, muške stvari.« Nakon što je otišao, Jessica se
primaknula Julie. »Išla sam posjetiti oca u Alabamu. Robie je išao sa mnom.«
»Gdje živi u Alabami?«
»U najbolje čuvanom zatvoru. Trebali su ga pogubiti, ali je dobio rak, pa nisu mogli
provesti smrtnu kaznu.«
Julie je ovo ravnodušno prihvatila i upitala: »Što je učinio?«
»Između ostalog ubio mi je majku.«
Julie je ispružila ruku i uhvatila Jessicu za rame.
Jessica je nesigurno rekla: »Ne mogu vjerovati da razgovaram s tobom o tome, Julie.
Prvo, ne znam te baš tako dobro. Drugo, to je veliki teret za dijete.«
»Kao što sam već rekla, zrela sam za svoju dob.« Pričekala je nekoliko trenutaka pa
dodala: »Zašto si ga išla posjetiti?«
»Poslao mi je poruku da me želi vidjeti prije nego što umre.«
»Zašto?«
»Da se pokuša pomiriti ili je barem tako rekao. Nisam mu povjerovala. On je zao, Julie, a
zao čovjek nikada ne mijenja ćud. To je jednostavno tako.«
Julie je počela potvrđivati prije nego što je Jessica dovršila rečenicu. »Znači, nije se želio
pomiriti. Što je onda htio?«
»Nisam sigurna. Možda da mi se naruga. Samo se smješkao i valjao gluposti. Mislim da
mu je to bio zadnji pokušaj da dopre do mene prije nego odapne.«
»Zao je čovjek ubio moje roditelje«, rekla je Julie. »Robie zna za to. On ga je zaustavio
da ne ubije i mene.«
»Drago mi je da je bio ondje za tebe, Julie.«
»I meni je drago da je bio ondje za tebe.«
»Mislim da smo obje sretne što ga imamo.«
»Ali pazi se superagentice Nicole Vance. Bacila je oko na njega. Ne vjeruje mi kad mu
kažem, ali to je zato što unatoč svim super-stvarima koje zna, jednostavno nema pojma što učiniti
kad su žene u pitanju.«
Jessica se nasmiješila, a onda i nasmijala. »Nikada te prije nisam čula da se smiješ«, rekla
je Julie. »Ne smijem se često, ali ovo je zaista bio dobar osjećaj.«
»Što logično znači da bi trebala pokušati to češće činiti.«
»Nisam sigurna da logika ima puno veze s tim.« Obje su nekoliko minuta sjedile u tišini.
»Znači, otišla si u udomiteljsku obitelj nakon što ti se to dogodilo s mamom?« upitala je
Julie.
Jessica je potvrdila. »Ali ne zadugo. Umiješala sam se među neke jako loše ljude. Nije
bila moja greška. Oni su bili povezani s mojim udomiteljima. Nisam željela biti dio toga, pa sam
ih u suradnji s FBI-em uništila.«
»FBI-em? Koliko si imala godina?«
»Nisam bila puno starija od tebe sada.«
»Zar te nije bilo strah?«
»Svake minute, svakog dana, ali nije postojao drugi izlaz. FBI ih je konačno uhvatio, a
mene stavio u program za zaštitu svjedoka. Iz programa sam otišla u CIA-u. Ukratko, to je cijeli
moj život. I da se zna, samo je nekolicina ljudi upoznata s tim.«
»Onda sam počašćena što mi dovoljno vjeruješ da mi to kažeš.«
»Ne vjerujem lako ljudima.«
»Niti ja«, rekla je Julie. »Ali ja ti vjerujem.«
Ubrzo se Robie vratio i sjeo za stol. Primijetio je da ga i Jessica i Julie tako napeto
promatraju da je na kraju rekao: »Što je bilo?«
»Ništa«, obje su uglas tekle. Juhe se hihotala, a Jessica je prasnula u smijeh.
Odvezli su Julie kući i gledali je kako ulazi. Kad su se za njom zatvorila vrata, Jessica je
rekla: »Julie je izvanredna mlada žena.«
»Shvatio sam to prije mnogo vremena. Izgleda da ste se vas dvije zbilja našle.«
»Slične smo u mnogo čemu. Kad sam je prvi put vidjela, znaš što sam pomislila?«
»Što?«
»Da je ona poput mene prije dvadeset i nešto godina.« Jessica je gledala kroz prozor. »A
pomislila sam još nešto.«
»Što to?«
»Da bi mogla biti izvrsna novakinja u Agenciji.«
»Ne za ovo što mi radimo?«
Jessica ga je pogledala pa slegnula ramenima. »Možda ne. No ima pamet i intuiciju pa bi
mogla biti izvrsna analitičarka. Mogla bi dobro služiti domovini.«
»Možda. No to bi morala biti njezina odluka.«
»Što, pa kao da smo mi donijeli svoju odluku?«
»Mogli smo birati.«
»Ono što smo mogli birati bilo je loše, Robie. Jednu takvu mogućnost smo i odabrali.
Barem ja jesam. Ti znaš puno više o mojoj prošlosti, nego ja o tvojoj. Zapravo, ja ne znam ništa o
tvojoj prošlosti«
»Nešto ipak znaš«, ispravio ju je.
 »Nešto«, složila se. »Ali ni blizu toga da znam sve.«
»Nema se tu puno što reći. Gotovo da i nije vrijedno slušanja.«
»A koliko je toga bila laž? Sve ili gotovo sve?«
»Ne osvrćem se za sobom. Gledam naprijed.«
»Ja sam se osvrnula u Alabami.«
»Ali ne zadugo. Sada možeš gledati naprijed.«
»I grozno me strah. Svoje budućnosti.«
Kad su se vratili u Robiejev stan, Robie je skuhao sebi čaj, a Jessica ga je zamolila da joj
natoči malo viskija. Sjedili su i dokasna razgovarali. »Moram pronaći sebi mjesto za život«, rekla
je Jessica kad je popila posljednji gudjaj svog pića.
»Možeš ostati ovdje dok ga ne pronađeš.«
»Nisam sigurna koliko bi to dobro funkcioniralo.«
»Zašto ne? Predugo smo spavali na istom krevetu u Plamenoj.«
»Ondje su bile kamere, gledali su nas.«
Znatiželjno ju je pogledao. »Ne razumijem.«
»Jednom sam ti predložila da spavamo skupa, Robie. Odbio si me. Ne volim kada me
odbiju. To mi vrijeđa ponos. Pokušat ću ponovno. Jednostavno sam takva.«
Robie ju je promatrao. »Moje odbijanje nije imalo ništa s tobom. Objasnio sam ti to.«
»Točno. To je vraćanje u prošlost. A rekao si da trebamo gledati u budućnost.«
Ustala je i pružila mu ruku. »Što kažeš da pokušamo ponovno?«
»Jesi li sigurna?«
»Ne, ali ionako to želim učiniti.«
Robie je baš ustajao kad je zazvonio mobitel.
»Sranje!« uzviknula je Jessica. »Ne zanima me jesu li to Amanda Marks, Tucker ili sam
Predsjednik. Ne javljaj se.«
Robie je pogledao na zaslon. »Nicole Vance.«
»Onda se zaista ne javljaj.«
Robie je pritisnuo tipku i upitao: »Što je?«
Nacerio se Jessici koja si je prstom prelazila preko vrata kao da ga reže. A zatim je
Robiejev osmijeh nestao.
»Krećem.«
Prekinuo je poziv i pogledao Jessicu koja je sada izgledala smrtno ozbiljna.
»Što je?«
»Radi se o Juhe.«
Jessici su se iskrivila usta. »Juhe? Što se dogodilo?«
»Oteli su je.«
 37. poglavlje

Nicole Vance sastala se s Robiejem i Jessicom Reel ispred zgrade pred kojom su prije
samo nekoliko sati ostavili Julie. Policijski su automobili zauzeli ulicu, a Robie je primijetio i
vozila FBI-a parkirana na pločniku. Žuta se traka nalazila posvuda, a policajci su zadržavali
radoznale koji su istezali vratove ili gurali susjede pokušavajući vidjeti što se događa. »Što se
dogodilo?« upitao je Robie.
Nicole Vance pogledala je Jessicu, a zatim i Robieja. »Jeste li vas dvoje bili zajedno kad
sam nazvala?«
»Jesmo«, odgovorio je Robie. »Izveli smo Julie na večeru i odvezli je kući. Gledali smo je
kako ulazi u zgradu. Sve se činilo u redu.«
»E pa nije bilo«, odgovorila je Nicole Vance uputivši još jedan oštar pogled prema
Jessici. »Jerome Cassidy uspio je nazvati policiju.«
»Uspio?« upitao je Robie.
»Gotovo su ga ubili. Sada se pitam zašto nisu. Policajci su zatim nazvali nas jer se radi o
otmici. Izdali smo upozorenje Amber i, ali zasada nema nikakvih informacija.«
»Kako su došli do nje?« upitala je Jessica.
»Čini se da su je čekali kada je došla kući. Cassidy je već bio gotovo u nesvijesti.«
»Znači provalili su u kuću nakon što smo je mi pokupili ?« polako je rekao Robie.
»Tako izgleda«, rekla je Nicole Vance. »Omamili su Cassidyja i čekali da se Julie vrati
kući.«
Jessica je dodala: »To znači da su promatrali Julieinu kuću.«
»Čini se da je bilo tako«, rekla je Nicole Vance. »Znamo da bi mogla imati neke
neprijatelje«, dodala je gledajući Robieja.
Robie ju je kratko pogledao i odvratio pogled, a želudac mu se iznenada zgrčio.
»Ima li kakvih tragova tko ju je mogao oteti ?« upitala je Jessica.
»Tim forenzičara sada sve pretražuje. Cassidy bi mogao biti od pomoći kada ga liječnici
dovedu u red. Ali ne nadam se previše. Policajci su rekli da je bio prilično omamljen kada je
nazvao 911. I sumnjam da su ostavili posjetnicu s podacima.«
Jessica je kimnula i pogledala Robieja. No pogledom je prostrijelila Nicole Vance kad je
čula njezine riječi.
»Juliein mobitel je nađen. Nije joj ispao. Nalazio se na stoliću u predsoblju, kao da su
željeli da ga pronađemo. Na njemu je bila poruka. S obzirom na vrijeme, vjerojatno je poslana u
trenutcima otmice. Isključili su automatsko zaključavanje telefona tako da imamo pristup kad
stignemo. Nije bila naslovljena na Julie, nego na osobu koja se zove Sally Fontaine.«
Jessica i Robie su razmijenili značajne poglede, no Nicole Vance ih nije primijetila jer joj
je u tom trenutku prišao jedan od istražitelja da joj podnese izvješće.
Nicole Vance završila je s njim i ponovno se okrenula agentima. »Rekli ste da ste večerali
s njom. Je li rekla nešto zbog čega bi pomislili da je uznemirena ili uplašena?«
»Ne«, rekao je Robie zbunjeno. »Upravo suprotno.«
»Jeste h vidjeli da vas netko prati?«
»Nismo nikoga primijetili«, rekla je Jessica. »No nisu nas ni morali pratiti ako su znali
gdje smo pokupili Julie. Trebali su samo čekati da je vratimo.«
»To je istina«, umorno je rekla Vance. »Jadno dijete. Već je prošla pakao. Čovjek bi
pomislio da će malo odahnuti. «
 Robie je upitao: »Ima li kakvih informacija o Sally Fontaine? Možete li otkriti odakle
dolazi poruka?«
»Zasada ništa, ali radimo na obje stvari.«
»Zašto si me zvala?« upitao je Robie.
»Riječ je o Julie, pa sam pomislila da bi želio znati. I pogledali smo kalendar u njezinom
mobitelu. Tvoje ime bilo je zapisano uz današnji dan. Nisam znala da se radilo o večeri. Ali sam
smatrala da, ako si je vidio, možda imaš kakvu korisnu informaciju.«
»Zao mi je što nemam«, odgovorio je Robie. Iscrpljeno je promatrao Nicole Vance.
»Želiš li kakvu pomoć u vezi s ovim?«
»Službeno ili neslužbeno?«
»Mislim da će morati biti ovo drugo.«
Razmišljala je na trenutak. »To je u redu što se mene tiče, dok god budeš potpuno otvoren
u vezi s onim što otkriješ. Dat ću sve od sebe da ti vratim na isti način.«
Jessica je rekla: »Nisam znala da je FBI tako kooperativan.«
»Oh, pa znamo biti«, odgovorila je Nicole Vance. »Dokle god nas se poštuje.«
Jessica je kimnula, ali nije ništa rekla. Očito su joj misli bile negdje drugdje. Zatim je
rekla: »Ona poruka za tu Sally Fontaine. Što stoji u njoj?«
Nicole Vance je slegnula ramenima. »Ne znam.«
»Zašto ne znaš?«
»Očito je kodirana. Barem nikome od nas nije imala smisla.«
»Možemo li to vidjeti?« upitao je Robie nakon što ga je Jessica prostrijelila pogledom.
»Zašto, zar vi možete razbiti kodove?«
»Ja imam nekakvog iskustva s tim«, rekao je Robie.
»Pa, pretpostavljam da ne može štetiti.«
Nicole Vance obavila je telefonski poziv i nakon nekih petnaestak minuta jedan od
njezinih agenata donio joj je pisanu verziju teksta. Sam mobitel već je bio označen, stavljen u
vrećicu i nalazio se u FBI-evom automobilu za dokaze.
Jessica je pogledala papir, ali nije iskazala ništa.
Robie je rekao: »Pogledat ćemo ovo i dati ti povratnu informaciju ako bilo što saznamo.«
»Znači, vas dvoje ste opet tim?« upitala je Vance. »Neke vrste«, odgovorila je Jessica.
»Baš zgodno«, odgovorila je Nicole Vance bez tračka oduševljenja.
Robie je u žurbi rekao: »Bit ćemo u kontaktu.« Uhvatio je Jessicu za lakat, okrenuo je od
Nicole i poveo niz ulicu. Osvrnuo se i vidio da ih Nicole promatra.
Jessica nije progovorila dok nisu došli do automobila. Ušli su, a ona je podignula papir. »
Sally Fontaine«, rekao je Robie.
»Oteli su je zbog mene«, rekla je Jessica, a glas joj je drhtao dok je govorila.
»Nisi to mogla znati, Jessica. «
»Vraga nisam. Bila je to namještaljka, Robie, kratko i jasno.«
»Tvoj otac?«
»Želio je da dođem kako bi se oprostio? Kakvo sranje! Bila sam prokleta idiotkinja!«
Šakom je udarila po kontrolnoj ploči. »Sranje!« bijesno je vrisnula.
»Umire sam samcat u zatvoru u kojem je proveo dvadeset godina. On nije tip za kojeg bi
se čovjek brinuo.«
Ponovno je podignula papir. »Nije sam, Robie. Pozvao me onamo s razlogom.« Dodala je
sumorno: »A ovo mi govori i zašto.«
»Ti znaš čitati ovaj kod?«
»Ja sam pomogla da se ovaj kod izmisli.«
 Zapanjeno ju je pogledao. »Molim?«
»Dok sam bila tinejdžerica i na tajnom zadatku za FBI.«
»Misliš kada si se ubacila u neonacističku skupinu?«
Kimnula je. »Neonacisti su trebali siguran način komunikacije. Pomogla sam im izmisliti
ovaj komunikacijski model. Samo što oni nisu znali da sam ga istodobno davala FBI-u. «
»Znači riječ je o istoj skupini? Mislio sam da su uhićeni?«
»To je bilo prije gotovo dvadeset godina, Robie. Mnogi od njih su izišli dosada.«
»Dakle, upotrijebili su tvog starog da bi došli do tebe.« Ironično se nasmijala. »To je
vjerojatno bila njegova ideja, a ne njihova.«
»Pa što piše?«
Jessica je stavila ruku iznad očiju. »Jessica, što piše?«
Maknula je ruku i pogledala ga. »To je izbor, Robie. To je ultimatum.«
»Kakav ultimatum?«
»Da će pustiti Julie neozlijeđenu.«
»A što žele zauzvrat? Tebe? Kao osvetu nakon svih ovih godina?«
»Dijelom.«
»Dijelom? I što još?«
Jessica je lagano uzdahnula, a Robie je primijetio kako joj suze trepere u očima.
Sabrala se i rekla: »Žele moje dijete.«
 38. poglavlje

Robie je zaustavio automobil na pločniku. Okrenuo se da bi je pogledao.

»Tvoje dijete? Ti imaš dijete?«
»Sada je odrasla. Bilo mi je tek sedamnaest kada sam je rodila.«
»Nisam znao za to.«
»To nije dio mog ›službenog‹ dosjea. Ali liječnica koja me pregledala u Platnenoj je to
saznala.«
»Kako?«
»Morala sam na carski. Znala je po ožiljku.«
»Ali kako bi ovi nazovi nacisti mogli znati nešto o tome?«
Jessica je obrisala oči. »Jer je njihov voda otac moga djeteta.«
Robiejev je izraz lica odao zaprepaštenost njezinim priznanjem.
Pogledala ga je i vidjela tu njegovu zaprepaštenost. »Silovao me, Robie. Nisam pristala.
Imala sam samo šesnaest godina. Bila sam trudna i rodila sam samo tri dana nakon što je FBI
uhvatio skupinu. Oni su otišli u zatvor, a ja u program za zaštitu svjedoka.«
»A beba?«
»Morala sam je se odreći. Rekli su da moram.«
»Tko to?«
»Oni na vlasti, Robie. Imala sam sedamnaest godina. Biia sam u programu za zaštitu
svjedoka. Selili su me nekih šest puta u manje od godinu dana. Morala sam svjedočiti protiv onog
ološa. I jesam.« Nestrpljivo je rekla: »Ne možeš baš odgajati dijete uza sve to, zar ne? Mogla sam
se brinuti o sebi. Ono o čemu se nisam mogla brinuti bilo je dijete.«
»Znači bio je to tvoj izbor, da je se odrekneš?«
»Rekla sam ti nisam imala izbora.«
»A što da jesi?«
»Kakve to veze ima? Odrekla sam je se.«
»Rekla si da je otac voda neonacističke skupine. On te silovao.«
Kimnula je. »Leon Dikes.«
»Rekla si da je imao dobrog odvjetnika i da nije tako dugo bio u zatvoru.«
»Iako sam znala da je naručio ubojstva barem šestero ljudi.«
»Ali nikada nije znao gdje si ti?«
»Ne, dok nisam ušla u onaj prokleti zatvor u Alabami. Mora da su čekali i da su nas
pratili. A sada imaju Juhe.«
»Znaš li uopće gdje ti je sada kći?« Reel nije odgovorila. Robie je upitao: »Znaš li...«
»Čula sam te! Zar zaista misliš da bih je ikada uvela u ovakvo nešto? Što misliš, zašto je
Dikes želi, Robie? Da joj kaže koliko je voli? Da je obaspe novcem i omogući joj divan život?«
»Ne znam što želi od nje. Pomislio bih da je želi ubiti.«
»Ni približno koliko ja želim ubiti njega.«
»Međutim, vjerojatno ne zna što si ti.«
Pogledala ga je. »Kako to misliš?«
»Znao je da si u programu za zaštitu svjedoka. Ali ne zna tko si sada. Inače nikada ne bi
učinio to što je učinio.«
Polako je kimnula. »A kako to pomaže Julie?«
»Ne znam. Da su nas i slijedili, zašto jednostavno nisu pokušali oteti tebe? Zašto su ciljali
na Julie?«
»Zato što možda zna gdje sam ja, ali ne zna gdje mi je kći. I zna da mu ja nikada ne bih
rekla.«
»Znači, Julie je mamac. Ili svoju kćer izloži opasnosti ili će Julie umrijeti.«
Jessica je lice pokrila rukama i počela jecati, a tijelo joj se treslo od muke.
Robie se nagnuo i zagrlio je. Napokon se smirila i obrisala oči.
»Iz ovoga nema izlaza, Robie. Jedino što mogu učiniti jest ponuditi sebe umjesto Julie. To
je to.«
»A što ako ne želi pustiti Julie?«
»Ne znam. Jednostavno ne znam.« Spustila je pogled i sklopila oči.
Robie je nastavio: »Mora postojati način da nekako stupiš s njima u vezu.«
Jessica se uspravila. »I broj za vezu također je napisan kodom.«
»Nema brojeva na papiru«, rekao je Robie.
»Nismo se koristili brojevima u ovom kodu. Previše su očiti. Postojala su slova umjesto
brojeva.«
»Pa kako ste onda znali jesu li brojevi ili prava slova?«
Jessica je pokazala papir. »Ako redak počinje slovima ›SB‹, to znači ›slijede brojevi‹.
Tako smo ih razlikovali.«
»Broj vjerojatno pripada jednokratnom telefonu i ne može ga se pratiti.«
»U to sam sigurna.«
»Dakle, žele da ih nazoveš. Kada?«
Jessica je podignula mobitel. »Sada.«
»I što ćeš reći?«
»Da uzmu mene umjesto Juhe.«
»Što ako ne pristanu na to? A vjerojatno neće.«
»Što drugo mogu učiniti, Robie? Činjenica je da ne znam gdje mi je kći sada. Prošlo je
više od dvadeset godina. Ne bih znala niti kako izgleda«, tužno je dodala.
»Ah prepoznala bi Leona Dikesa?«
»Njega nikada neću zaboraviti«, hladno je rekla. »Gori je od mog oca, ako je tako nešto
moguće.«
»E to neko govori.«
Jessica je prstima prešla po rubu kontrolne ploče. »I što ćemo učiniti, Robie? Moramo
vratiti Julie. Dat ću svoj život da se to dogodi.«
»Znam da bi to učinila«, tiho je odgovorio. »I ja bih. Ali možda ne mora do toga doći.«
Pogledala ga je. »Imaš li plan?«
»Nešto imam. No još nisam siguran je li baš plan.«
»Moramo je vratiti«, rekla je Jessica. »Moramo. Ona je nevina.«
»Ona jest nevina. Znam to već duže vrijeme. I vratit ćemo je. Hajdemo onda do mog
stana, obavit ćemo poziv pa ćemo vidjeti što kažu oni gadovi.«
 39. poglavlje

Stari je zrakoplov poskakivao po pisti dok se nije zaustavio, kotači su škripali, trup se
tresao, a dvostruke turboelise vrtjele su se sve sporije dok i one nisu stale.
Otvorila su se vrata kabine i spustile su se stube.
Prvo je izišao muškarac u crnoj odori, a nevoljko ga je slijedio jedini putnik na ovom
paklenom letu.
Julie je bila svezana, s krpom u ustima, a preko glave joj je bila prebačena kapuljača.
Budući da nije vidjela kuda ide, muškarac iza nje, također u crnoj odori, spustio ju je niza stube.
Kad su joj stopala dotaknula pistu, grubo ju je odvukao u bijeli kombi bez prozora. Utrpali su
Julie i odvezli se cestom koja je vrlo brzo s asfalta prešla u makadam, a na kraju u obično blato.
Pala je na sjedalo. Nije niti pokušavala gledati okolo jer ju je kapuljača sprečavala da vidi
bilo koga ili bilo što. Napali su je dvije minute nakon što je ušla u kuću. Bili su brzi i učinkoviti.
Stavili su joj mokru krpu na usta, od pare joj se zavrtjelo u glavi, a onda je nastupilo ništavilo.
Posljednjeg čega se sjeća bio je zrakoplov koji polijeće. A sada se nalazila u kombiju.
Nije čak ni znala je li njezin skrbnik, Jerome Cassidy živ ili mrtav. Nije znala zašto su je
oteli.
Doduše, nagađala je. Moglo bi biti povezano s Willom Robiejem. Ili Jessicom Reel.
Činila joj se prevelika slučajnost da je oteta baš kad su je oni odbacili kući.
Kombijem su se vozili još oko pola sata, a onda su stali. Gurnuli su je iz vozila, proveli
kroz vrata pa niza stube. Zatim kroz još jedna vrata koja su se za njom zatvorila. Gurnuli su je na
stolac, a kroz kapuljaču je mogla osjetiti da se upalilo svjetlo.
Kapuljaču su joj naglo skinuli, pa je brzo treptala ne bi li joj se oči priviknule na svjetlost.
Nalazila se u. maloj prostoriji s kamenim zidovima i prljavim podom. Posjeli su je na klimavi
drveni stol. Na zidu su bile zastave s kukastim križevima. Žarulja iznad njezine glave pucketala je
i treperila.
Ova su opažanja došla naknadno.
Prekoputa nje sjedio je mršav muškarac srednje visine s obojenom i pažljivo
razdijeljenom crnom kosom četvrtasta lica. Boja njegovih očiju nije odgovarala boji njegove
kose. Oči su mu bile točkice uznemirujuće plave boje. Kao i ostali muškarci u prostoriji, nosio je
crnu odoru, ali njegova je bila drukčija od njihovih. Juhe je primijetila da na njoj ima puno toga.
Zvijezde, medalje i narukvice bile su sjajne crvene boje, s crnim kukastim križem u sredini i tri
bijele crte sa strane. Kapa koja je sličila kapi vojnog časnika ležala je na stolu nadohvat njegove
ruke.
Muškarac je pokazao rukom na Julie, pa su joj brzo izvadili krpu iz usta i odvezali je.
Stavio je ruke na stol ispred sebe.
»Dobro došla«, rekao je dok mu je osmijeh treperio na usnama, ali se nije niti približio
njegovim plavim očima.
Julie je samo piljila u njega.
»Siguran sam da se pitaš gdje si i zašto si ovdje.«
»Jeste li naudili Jeromeu?« upitala je.
»Jeromeu?«
»Mom skrbniku. Živim s njim. Jeste li ga ozlijedili?«
»Ne toliko da se neće oporaviti. A sada da se vratimo na stvar. Siguran sam da nemaš
pojma gdje si i zašto si ovdje.«
 Pogledala ga je. »Pa, u Njemačkoj nismo. Zrakoplov je bio turboelisni. Nije imao
prekooceanski domet. Osim toga, niti jedan te zrakoplov ne može vratiti natrag u prošlost, u
recimo 1930-te.« Ovo zadnje je izgovorila s gnušanjem kada je ugledala kukaste križeve na
zidovima. Nastavila je: »Bili smo u zraku otprilike dva i pol sata. Zato pretpostavljam da smo
negdje na američkom jugu.«
Izgledao je zbunjen ovom izjavom. »Zašto ne na sjeveru? Misliš da naša braća ne žive
tamo?«
»Imaš južnjački naglasak.« Pogledala je prema dolje. »A prljavština na podu je crvena
glina. Georgia. Ili možda Alabama.«
Muškarčeva je zbunjenost nestala i hladno ju je pogledao. »Bila bi dobra detektivka.«
»Da, već sam to čula. Što želiš od mene?«
»Od tebe ne želim ništa.«
»Znači ima veze s nekim tko je povezan sa mnom, je l’ tako ?«
Muškarac je kimnuo.
»Želiš h da pogađam?«
»Dobra si sa zaključcima. Slobodno nastavi.«
»Boja tvoje kose ne odgovara boji tvojih očiju, a lice ti je prestaro za takvu kosu, što znači
da je bojiš. Sa svim tim staračkim pjegama na tvojim rukama rekla bih da si u kasnim pedesetima
ili čak šezdesetima. A ovu odoru koju imaš na sebi nosio je Himmler, vođa SS-a. On je također
bio šupak koji je osnovao koncentracijske logore. Čestitam. Stvarno imaš na što biti ponosan.«
Julie je čula da se ubrzalo disanje muškaraca iza nje, ali muškarac prekoputa nije
promijenio izraz lica. Rekao je: »Ne, mislio sam na ljude s kojima bi mogla biti povezana. Molim
te, pričaj mi malo o tome.«
»Pa da ti dam informacije koje inače možda ne bi dobio? Ne, mislim da preskačem ovo
pitanje.«
»Ti si vrlo neobična mlada žena, uopće nisi onakva kakvu sam očekivao.«
»Što, jesi li očekivao neku sramežljivu feminističku curku kojoj se noge tresu kad te vidi?
Naravno da me je strah. Vi ste me oteli. Više vas je i imate pištolje. Ovdje sam potpuno u vašoj
moći.« Ponovno je pogledala kukaste križeve. »I očito ste svi puni mržnje i prilično ludi. Bila bih
idiotkinja da me nije strah. Ali to ne znači da ću vam pomoći, jer neću.«
»Gospođice Getty, zapravo ne trebam ništa od tebe.«
»Nisam impresionirana što mi znaš ime. Jednostavno ga je saznati. «
»Je li ti poznato ime Sally Fontaine?«
»Ne.«
»A što kažeš na Jessica?«
Julie nije ništa rekla.
»Visoka, mršava žena plave kose?«
Julie je i dalje šutjela.
»Tvoja šutnja mnogo govori.«
»OK«, rekla je Julie. »Pa koji je plan? Mene mijenjaš za nju? Neće se dogoditi!«
»Za tvoje dobro, trebala bi se nadati da će se dogoditi.«
»Ne ovisi o meni. Ne ovisi o tebi. Zapravo, ne ovisi ni o njoj.«
»Znači, priznaješ da poznaješ Jessicu?«
»Ništa ja ne priznajem. Ali daj da te nešto upitam, ako smijem?« Julie je pričekala dok
nije kimnuo.
»Misliš da je ta Sally Fontaine ista osoba kao i ta Jessica?«
»Znam da jest, bez sumnje.«
 »A odakle poznaješ Sally Fontaine?«
»Nekada je bila jedna od mojih najodanijih sljedbenica.«
»OK, to je sranje.«
Muškarac je podignuo obrve. »A kako ti to znaš? Pogađaš, a nemaš čime to potkrijepiti?«
Julie je odmahnula glavom, ali nije ništa rekla.
»Ne činiš se prestravljenom okolinom u kojoj se nalaziš. Mnogi bi ljudi, čak i odrasli, bili
vrlo uzbuđeni da su oteti i da ih se drži na nišanu.«
»Nije prvi put da su me oteli i da me drže na nišanu.«
»Stvarno?« sumnjičavo je rekao.
»Da. Posljednji put je to napravio saudijski princ s ozbiljnim džihadističkim namjerama.
Gotovo me ubio.«
»Pa zašto nije?«
»Došli su mi prijatelji i spasili me.«
»U ovom se slučaju to neće dogoditi.«
»Nikad ne reci nikad. A ti me nemaš namjera pustiti.«
»A zašto?«
»Dopustio si da ti vidim lice. Mogu te identificirati. Znači, ne smiješ me pustiti.«
»Vidjet ćemo. Kao što si rekla, nikad ne reci nikad.«
»Što ti je Sally Fontaine?«
»Kao što sam ti rekao, bila je moja odana sljedbenica.« Julie je otpuhnula kad je ovo čula.
Muškarac je iz svog džepa izvadio sliku. »Možda prepoznaš svoju prijateljicu.« Sliku je
pokazao Julie.
Prikazivala je tinejdžerku kako stoji pored mlade verzije muškarca koji je sada sjedio
nasuprot. On je nosio sličnu crnu odoru SS-a. Kada je pobliže pogledala, Julie je mogla vidjeti da
je djevojka Jessica Reel. Ali bilo je tu još nešto.
»Trudna je«, uzviknula je Julie.
»Da, nosila je moje dijete. Naše dijete ljubavi, kako sam volio govoriti.«
»Ali ona izgleda kao da je moje dobi, a ti si odrastao muškarac. Zar si i ti pedofil?«
Udarac je srušio Julie sa stolca, pa je završila na tvrdoj glini. Zatim su je muškarci
podignuli i gurnuli natrag na stolac. Muškarac prekoputa nje trljao je ruku kojom ju je udario.
»Oprosti zbog mog izljeva bijesa. Ali tvoje su me riječi pogodile duboko u srce.«
Julie je obrisala krv s usana i zabuljila se u njega.
»Bili smo jako zaljubljeni«, rekao je. »Unatoč razlici u godinama.«
»Ali niste više zaljubljeni«, rekla je, a on je nagnuo glavu prema njoj. »Ako me moraš
oteti da bi došao do nje.«
»Vrijeme prolazi i mnogo toga se mijenja, to je istina. Ali moji osjećaji još postoje.«
»A dijete?«
»Još jedna praznina u mom srcu. Želio bih to ispraviti.«
»Jesi li poznavao Sallynog oca?«
»Earla? Da, dobar mi je prijatelj.«
»Sigurna sam. Jesi li preko njega došao do nje i do mene?«
»Zaista si nadarena. Dobro bi mi došao netko poput tebe u našim nastojanjima.«
Julie se nije ni trudila odgovoriti na ovo. »I, koji je sljedeći korak?« upitala je.
»Uspostavili smo vezu. Očekujemo da će i ona uskoro učiniti isto.«
Začuo se zvuk vibriranja. Julie je u trenutku pogledala oko sebe dok nije shvatila da zvuk
dolazi iz muškarčeva džepa.
Izvadio je mobitel i pogledao zaslon. »Mi o vuku.« Okrenuo se i izišao iz sobe.
 40. poglavlje

»Pa reci mi, voliš li više da te zovem Sally ili Jessica?«

Jessica je rekla: »Kako si, Leone? Igraš li se još uvijek iza zatvorenih vrata svojim malim
kukastim križem?«
Leon Dikes se nasmijao i pogledao prema vratima koja su vodila u prostoriju u kojoj su
držali Julie. »Divno je čuti tvoj glas, Sally. «
»Hajdemo živjeti u sadašnjosti. Ime mi je Jessica.«
»U redu, Jessica.«
»Kad idući put vidiš Earla, reci mu da sam ga pozdravila. Toplo mi je oko srca kad vidim
da ste vas dvojica ostali tako bliski.«
»Istina je, Jessica, da me nikada nije bila briga za tvog oca. Neotesan je i neobrazovan. Ja
imam doktorat. «
»Da, iz programa ›Volim Hidera‹ na Sveučilištu za luđake.«
»Zapravo, bila je to politologija na sveučilištu Berkeley. «
»Vidiš, to je nešto što nikada nisam znala o tebi, Leone. «
»Ali tvoj se otac pokazao korisnim. Umire, ali je ostao neispunjen.«
»Da pogodim. Bilo je to zadnje na njegovom popisu želja prije smrti.«
»Bio je to zajednički cilj. Koštala si me nekoliko godina života u zatvoru. «
»Ono što si učinio, trebalo te koštati života. Dobio si smiješno malu kaznu jer sam ja bila
spriječena vratiti se i nisam svjedočila protiv tebe.«
»Ali uništila si moju organizaciju. Trebalo mi je puno vremena da je ponovno izgradim.«
»Baš dobro za tebe. Pričajmo malo o budućnosti.«
»Julie je vrlo inteligentna djevojka. Mogla bi daleko dogurati što god da izabere. Hoće li
dobiti priliku?«
»Pusti je i odgovor je da.«
»Volio bih je pustiti. Ako se slažeš s mojom cijenom.«
»Imam nekoliko dolara u svom mirovinskom fondu.«
»Ti i moja kći ste cijena.«
»Ona nije tvoja kći.«
»Ja sam joj biološki otac.«
»Silovao si me.«
»To ti kažeš. Ali to ne mijenja moj status.«
»Definitivno ga mijenja. I promijenilo ga je. Sud je već odlučio o tome.«
»Ja nisam u nadležnosti američkih sudova.«
»Nisam baš sigurna kako si to zaključio. No ne želim ulaziti u to. Uzmi mene, a vrati
Julie. Nakon svega, ja sam ta koju stvarno želiš.«
»Rekao sam: ti i moje dijete.«
»To se zove kompromis, Leone. Nikada ne dobiješ sve što želiš.«
»Dobijem. Jer, ako ne dobijem, napumpat ću Julie i zadržati je dok ne dođe termin
poroda. A onda ću je ubiti. Na taj ću način dobiti svoje dijete. To su moji uvjeti. I o njima se ne
raspravlja. Znaš me dovoljno dobro da bi to razumjela.«
Jessica nije ništa rekla nekoliko trenutaka. »Trebat će mi neko vrijeme da dođem do
Laure.«
»Laura? Nazvala si je po...«
 »Mojoj majci, da.«
»Rekao sam ti da joj je ime Eva.«
»Nije mi padalo na pamet nazvati svoju kćer po ljubavnici Adolfa Hitlera.«
»Oni su bili ti ozakonjenom braku. Eva Braun bila je Fiihrerova velika ljubav.«
»Da, oženio ju je, a zatim ubio. Kakva ljubav!«
»Neću s tobom raspravljati o političkoj filozofiji. Njegov je um bio previše napredan da bi
ga razumio netko poput tebe.«
»I hvala Bogu na tome.«
»Dat ću ti dva dana da nadeš Lauru. A onda ću te nazvati i dati ti upute za razmjenu.«
»Gledaj, Leone, ne mogu samo uzeti Lauru i odvesti je iz života koji sada ima da bih je
dala tebi.«
»Onda ću na drukčiji način doći do tebe. I imat ću drugo dijete s Julie. A za devet mjeseci
ću ti poslati njezinu glavu. Jednostavno. Nemoj se zabrinjavati oko toga, Sally. Ti si žensko. Znaš
svoje granice. Sjeti se da sam ti često davao savjete u vezi s tim.«
»E pa ova je žena uništila i tebe i tvoje strahote.«
»Imala si više sreće nego pameti!«
»Bila sam pametnija od tebe!«
»Želiš li da ti sada pošaljem djevojčinu glavu?« povikao je Dikes. Jessica se smirila.
»Nazovi me za dva dana.«
»Možeš računati na to.«
»A naudiš li Julie na bilo koji način, ozbiljno ćeš požaliti.«
»Već sam je jednom udario. Bila je bezobrazna. Znaš da ja to ne podnosim. Dva dana,
Sally. Molim te, budi spremna isporučiti mi to što tražim.«
Prekinuo je vezu.
Jessica je stavila mobitel na stol. Nije pogledala Robieja koji je čuo svaku riječ koju su
prozborili.
»Zvuči bolesno kao što si i rekla«, javio se Robie. »On je čudovište, Robie.«
»Rekla si da si tada bila spriječena svjedočiti protiv njega?«
»Tada sam već bila u CIA-i. Nisu mi dopustili. Pokušala sam sve čega sam se mogla
dosjetiti, ali imala sam jedva dvadeset godina. Prestrašili su me, pa sam prešla preko toga. Nikada
si to neću oprostiti, Robie. Nikada.«
»Jasno mi je, Jessica. Zaista.«
»A Dikes. je patološki lažac i nema namjeru pustiti Julie bez obzira na to što učinim.«
»Nikada nisam ni pomislio da bi je dobrovoljno pustio.«
»Pa što ćemo onda?«
»Vratit ćemo Julie čitavu. Ti ćeš se izvući živa iz ovoga, A ovu gamad ćemo pribiti na
zid.«
»To zvuči kao plan. Kako točno predlažeš da to izvedemo?«
»Kladim se da on i dalje misli da si u programu za zaštitu svjedoka.«
»Možda.«
»Jessica, taj lik nema pojma što si ti, zar ne?«
»Misliš, hladnokrvni ubojica?« smrknuto je upitala. »Ne, nema.«
»Ne, mislim vrlo sposobna vladina operativka koja se zna brinuti za sebe.«
»U redu.«
»I on ne zna za mene, zar ne?«
»Ne. Dobro, bez sumnje su nas primijetili u zatvoru. Dakle, zna da si bio sa mnom.«
»Ali on nema pojma što ja radim i iskreno sumnjam da može saznati za dva dana.«
 »Slažem se.«
»E pa znaš Što ja mislim?«
»Što?«
»Da bi on trebao biti taj koji se boji.«
Jessica je napokon shvatila i potvrdila. »Baš sam idiotkinja, zaista jesam.«
»Ne, nisi. Pod strašnim si stresom i osjećaš nevjerojatnu krivnju. Većina ljudi nije u stanju
nositi se s tom kombinacijom.«
»Ali ja nisam većina ljudi, je l’ tako? Nakratko sam to zaboravila. Učinilo mi se kao da
sam još uvijek tinejdžerica koja se bori s onim gadom. Ali nisam.« Zastala je. »Nisam.« Nastavila
je pažljivo birajući riječi. »Ovo bi, zapravo, mogao biti pravi blagoslov, Robie. Iskoristio je mog
starog da bi došao do mene. Ali nikada na to nije gledao s druge strane.«
»Što bi značilo?«
»Što bi značilo da je ovo jedini način da ja ikada dođem do njega. A vjeruj mi, željela
sam to dva desetljeća. I sada mi je pružio priliku. Potrudit ću se da požali dan kada je i pomislio
da me napadne ili da naudi nekome do koga mi je stalo.«
»E to je Jessica Reel koju ja poznajem. A ovaj put gad ide u zatvor do kraja života.«
»Ako dospije na suđenje«, tiho je odgovorila Reel. »A ne bih se kladila da će dospjeti,
Robie. Zaista ne bih. Jer ovaj kujin sin je... moj.«
Dok je izlazila iz sobe, Robieju je jedna misao prošla kroz glavu. Bilo mu je jako drago
što on nije Leon Dikes.
 41. poglavlje

Leon Dikes sjeo je prekoputa Julie koja je upravo završavala s jelom. Obrisala je usta,
otpila malo vode i naslonila se promatrajući ga. Na mjestu gdje ju je udario bila je oteklina.
»Želiš li nešto?« upitala ga je.
»Kako si upoznala Jessicu?«
»Zašto te to zanima?«
»Zato što je bolje znati, nego ne znati.«
»Ona je samo prijateljica koju sam upoznala preko drugog prijatelja.«
»Imena koja su mi dali u zatvoru bila su Jessica Reel i Will Robie. Dao sam ili provjeriti.
Malo se zna o njima. Jako malo. Zapravo, ništa.«
»Ne znam ništa o tome.«
»Ali ja mislim da znaš. Jesi li znala da je Sally ili Jessica bila u programu za zaštitu
svjedoka?«
»Zbog tebe, je l’ da?«
»Vidiš, ja vjerujem da bi i taj Will Robie mogao biti u programu za zaštitu svjedoka ili je
američki šerif zadužen da je štiti.«
»Možda i je.«
»Taj odgovor zaista nije dovoljno dobar.«
»Kao što sam rekla, samo smo prijateljice.«
»Obični prijatelji ne riskiraju život jedan za drugoga, Jessica je ponudila sebe u zamjenu
da te pustim na slobodu. Pitam se zašto bi to učinila?«
»Zato što je dobra osoba«, odgovorila je Julie opušteno. »Sigurno ti je to teško shvatiti.
Vjerojatno te zato to toliko zbunjuje.«
»Tvoja drskost, unatoč problemima koji će uslijediti, zaslužuje i divljenje i zbunjenost, što
je vrlo neobična kombinacija.«
»Ja sam komplicirana osoba.«
»Želim da mi kažeš sve što znaš o Jessici Reel i o tom Willu Robieju.«
»Rekla sam ti sve što znam o Jessici. Willa Robieja, zapravo, ne poznajem. Večeras sam
ga prvi put upoznala.«
Činilo se kao da je Dikes ne sluša. »Jesi li i ti možda u programu za zaštitu svjedoka?
Jeste li se tako upoznale?«
»Zašto to misliš?«
»Zato što bih informacije koje sam dobio dok sam se raspitivao o tebi, nazvao šturima, a
to mi predstavlja problem.«
»Pa, ja nisam u programu za zaštitu svjedoka, a čak i da jesam, ne vjerujem da im je
običaj različite ljude stavljati zajedno u program ili dopuštati jednima da znaju identitet drugih u
programu.«
»Ti si premlada da bi te stavili u program kad i Sally. «
»Jessicu.«
»Za mene će uvijek biti Sally Fontaine.«
»Kako god ti odgovara«, rekla je kratko Julie.
»Njezin je otac uspio doći do nje preko programa za zaštitu svjedoka. Je li još u programu
ili je to bio samo način da joj se dostavi poruka, gdje god da je sada, ne znam.«
»Pa, ne znam ni ja«, rekla je Julie.
 »Mislim da lažeš.«
»Misli što god hoćeš.«
»Postavljat ću ti pitanja, a ako ne dobijem odgovor, morat ću biti uvjerljiviji. To ti neće
biti ugodno, ali ako ne budem imao izbora...?«
Dikes je pljesnuo rukama i smjesta su se otvorila vrata. Julie je pomislila da je osoba koja
se sada nalazila na vratima vjerojatno čekala na ovu zapovijed.
Bio je golem, no odora mu je dobro pristajala. Očito je Dikesova skupina imala više
novaca za odore nego zatvorski sustav u Alabami.
Zatvorski čuvar Albert buljio je u nju. U jednoj ruci držao je žarač za kamin, crven od
užarenosti na jednom kraju. U drugoj ruci imao je bič i činilo se da ga često upotrebljava.
Dikes je rekao: »Ovo je moj glavni ispitivač. Dopustit ću mu da te preuzme na neko
vrijeme, osim ako mi ne želiš nešto reći.«
Julie je pogledala Alberta i žarač, a zatim Dikesa.
»Što želiš znati?« sa strahom je upitala.
»Želim znati sve.«
Julie je rekla: »Onda ču ti reći sve što znam.«
 42. poglavlje

»Želim razgovarati s njom«, rekla je Jessica.

»A ne, ne bih rekao«, odgovorio je Dikes.
»Onda, zaboravi. Budući da te jako dobro poznajem, vjerojatno je već mrtva. A ja neću
onda niti sebe, a niti Lauru izlagati opasnosti.«
»Tako si naporna«, rekao je Dikes pretjerano uzdišući. »To je bila jedna od tvojih osobina
koja me najmanje privlačila.«
»Želim razgovarati s njom. Sada!«
Nakon nekoliko trenutaka Jessica je čula Juliein glas.
»Dobro sam«, rekla je Julie.
»Jako mi je žao zbog svega ovoga, Julie. Jesu li te ozlijedili?«
»Nisu učinili ništa što ne mogu podnijeti. I stoje pored mene, u slučaju da nešto krivo
kažem.«
»Znam. Samo želim da znaš da će sve dobro završiti, Julie. Bez obzira što se dogodilo, ti
ćeš biti na sigurnom, u redu?«
»OK«, rekla je Juhe tiho.
Jessica je čula Julie kako uzdiše, a Dikes je rekao: »Eto, potvrdio sam da je s njom sve u
redu.«
»Bolje da tako i ostane«, upozorila ga je Jessica.
»Nisi u situaciji da postavljaš zahtjeve. I ne pokušavaj uključiti svoje prijatelje šerife iz
programa za zaštitu svjedoka.«
»Molim?«
»Tvoja mala prijateljica mi je rekla sve o tebi. Da si još uvijek u programu za zaštitu
svjedoka. I da si zaručena za njezinog skrbnika Jeromea, koji je vrlo bogat čovjek.«
»Gade jedan«, rekla je Jessica. »Jesi li je mučio da bi to izvukao iz nje?«
»Bila je dovoljna obična prijetnja. Ona je samo dijete. I to nadareno, ali ipak samo dijete.
A očito živi u svijetu mašte. Pokušala mi je prodati lovačku priču da ju je oteo saudijski princ,
kao da ću povjerovati u to. No čim je ugledala mog glavnog ispitivača, sve je priznala. Bilo je
prilično patetično.«
»Ona je samo dijete, Leone«, povikala je Jessica.
»Onda bi se trebala i ponašati primjereno svojoj dobi, a ne mi tratiti vrijeme svojim
glupim pričama. I dala mi je nekoliko informacija o tvom prijatelju, gospodinu Robieju. Ili bih ga
trebao zvati šerif Robie ? I ne pomišljaj da ga povedeš sa sobom. Moći ćemo te vidjeti s vrlo
velike udaljenosti. A sve što ćeš pronaći kad stigneš ovamo, bit će Julieino tijelo.«
»Kako onda želiš da to učinimo?«
»Jesi li došla do Laure?«
»Ne bih razgovarala s tobom da nisam«, ljutito je odgovorila Jessica.
»Ona će doći s tobom. Bez uređaja za praćenje. Bez oružja. Sjećam se da si bila vješta s
nožem.«
»Kamo trebam doći?«
»Misliš, kamo trebate doći ti i Laura?« ispravio ju je Dikes. »Samo mi reci, Leone.«
»Samo nemoj gubiti živce, Sally. Nije u redu. Ne mogu zamisliti kako si ih mogla držati
pod kontrolom dok si bila tako mlada. Sreća, već sam tada rekao.«
»Daj mi upute«, jasno je rekla Jessica.
 Bile su detaljne i dobro smišljene, morala je priznati.
Prvo će komercijalnim letom otići u Atlantu, a nakon toga malim zrakoplovom doći do
grada Tuscaloosa. Ondje će se ukrcati na autobus tvrtke Greyhound koji će ih dovesti do još
manjega grada. Automobil će ih čekati na parkiralištu jedine prodavaonice živežnih namirnica u
gradiću. Ključevi će se nalaziti na prednjem sjedalu. Upute o nastavku puta bit će u gornjem
pretincu. Odvest će se do unaprijed dogovorenog mjesta, a ondje će ih netko pokupiti. Nakon
toga će ih odvesti do njihova krajnjeg odredišta.
Dikes je dodao: »Imaj na umu da je ovo dolje moj teritorij. Poznajem svaki pedalj.
Policija mi viri iz stražnjeg džepa, a ima ih i u mojoj organizaciji. Ja posjedujem ovaj grad.«
»Uopće ne sumnjam u to.«
»U lošim gospodarskim vremenima ljudi se okreću bilo kakvom spasitelju«, odgovorio je
Dikes. »Mogu im dati što žele. Red, sigurnost, poslove. Poduzemi smo i u drugim dijelovima
zemlje. Neke naše skupine kupuju organizacije na Srednjem zapadu te u Sjevernoj i Južnoj
Dakoti. To je dobra odskočna daska za rast i za proširenje naših jedinstvenih metoda.«
»Misliš svoje izopačenosti?«
»Oni to očito tako ne gledaju, zar ne?«
»Možda tako misliš. Ali mogao bi se prevariti.«
»Unatoč tome, kada dođete ovamo, bit ćete u potpunosti u mojoj moći.«
»Što znači da ne namjeravaš pustiti Julie.«
»Dajem ti svoju riječ, Sally.«
»Tvoja mi riječ ništa ne znači.«
»Pa zašto onda uopće dolaziš?«
Jessica je bila bijesna i trebalo joj je nekoliko trenutaka da se pribere.
»Da njoj ne učiniš ono što si učinio meni.«
»Pa, vidjet ćemo, zar ne? I to vrlo skoro.« Rekao joj je kada je očekuje i spustio slušalicu.
Jessica je također spustila slušalicu i pogledala bilješke koje je zapisala, vezane za
putovanje. Zatim je pogledala Robieja koji je čuo cijeli razgovor.
»Ovo komplicira stvari«, rekla je Jessica lupkajući po papiru. »Ali nije neočekivano«,
primijetio je Robie. »Nije njegov posao pojednostavniti stvari.«
»Da, njegov je posao učiniti ih nemogućim.«
»Ali nisu nemoguće«, napomenuo je Robie.
Jessica je pogledala bilješke i iznenada se osmjehnula. »Ne, nisu. Sjećaš li se Jalalabada?«
»Kako bih to ikada mogao zaboraviti? Želiš li to tako odigrati?«
»Da, želim«, odlučno je rekla Jessica. Ponovno je pogledala bilješke. »Vidim dvije,
možda i tri mogućnosti.«
Robie je kimnuo. »I ja. Rano ću krenuti.«
Jessica je zamišljeno kimnula. »Pretpostavljam da će biti važno. Kao što je rekao,
područje je pod njegovom kontrolom. Trebat će ti pokriće.«
»Dvije muhe jednim udarcem, Jessica.«
Izgledala je uzbuđeno. »Jasno mi je. Potpuno mi je jasno.«
»Kad te pokupe, bit ćeš odsječena od sredstava komunikacije.«
»Ako me izgubiš, oboje smo izgubljeni.«
»Ali ne planiram te izgubiti.« Tapkao je po stolu. »A Laura?«
»To sam riješila, Robie.«
»Zaista?«
»Zaista.«
 43. poglavlje

Nakon dva dana Jessica i mlada djevojka ukrcale su se na let zrakoplovne kompanije
Delta kojim su stigle u Adantu. Zrakoplov je sletio nakon otprilike sat i četrdeset minuta. Imale
su kratku stanku, a onda su se ukrcale u mali turboelisni zrakoplov kojim su stigle do grada
Tuscaloosea u kojem se nalazi Sveučilište Alabama, Zatim su se autobusom tvrtke Greyhound
odvezle osamdesetak kilometara jugozapadno te se iskrcale u gradiću s jednom ulicom i nekoliko
trgovina. Na parkiralištu pored trgovine živežnim namirnicama nalazio se zahrđali automobil
marke Plymouth Fury s ključevima na prednjem sjedalu i mapom u gornjem pretincu.
Slijedeći upute na mapi, vozile su se još sat vremena dok nisu došle do raskrižja na kojem
je čekao crni kombi ugašenog motora.
Dvije su žene s malim naprtnjačama izišle iz automobila. Odmah nakon toga otvorila su
se stražnja vrata kombija iz kojeg je izišlo pet muškaraca. Oružje je bilo upereno u Jessicu i u
djevojku.
Naredili su im da udu u stražnji dio kombija, koji je bio namijenjen za teret pa nije imao
sjedala. Pregledali su im naprtnjače, a zatim ih bacili. Njih su dvije skinuli i pretražili.
U šav djevojčine majice bila je ušivena tanka, metalna žica s naoštrenim krajem. Jedan od
muškaraca ju je izvukao i podignuo da je ona vidi. Uz smiješak ju je bacio iz kombija.
Bacili su im odjeću i dali narančaste kombinezone i tenisice. Skinuli su i pretražili traku
koju je Reel imala na glavi, a zatim je bacili natrag pred nju.
Jedan od muškaraca ih je pregledao detektorom metala. Aparat se oglasio kad je došao do
Jessicinog sata. Muškarac se nasmijao, strgnuo joj ga s ruke, bacio na do i zgazio.
»Nije dovoljno dobro«, rekao je.
Jessica nije mogla sakriti svoje nezadovoljstvo ovim postupkom dok je trakom ponovno
vezivala kosu. Zloslutno je pogledala prema djevojci.
»Mislila si da smo mi seljačine koji se ne znaju profesionalno ponašati?« upitao je najveći
od onih koji su ih zarobili. »Upravo ćete saznati koliko smo dobri«, opako je dodao.
Jessicu i djevojku svezali su plastičnom žicom te ih prisilili da legnu u stražnji dio
kombija. Prije nego što su se vrata zatvorila, Jessica je ugledala prednja svjetla drugih dvaju
vozila koja su naišla te začula zvuk paljenja motora. Kombi je očito bio dio automobilske
povorke.
Vratili su se na cestu i kombi je ubrzao. Ceste nisu bile u dobrom stanju, pa su Jessica i
njezina pratilja odskakivale po cijelom kombiju. Muškarci koji su sjedili pored njih iskoristili su
priliku da ili guraju i udaraju dok su se njihova tijela s njima sudarala.
»Kuje, znate gdje vam je mjesto!« povikao je jedan od njih, a prijatelji su mu se nasmijali.
»Da pužete u blatu.«
Jessica je izračunala da su se vozili oko sat vremena prije nego što je kombi počeo
usporavati. Bilo je mnogo zavoja, pa je pretpostavljala da vozač vozi po tragovima kako bi
onemogućio bilo koga da ih slijedi, a da ne bude primijećen.
Brujalo je kao da pored njih prolazi skupina motocikala. Čule su se trube, pa se činilo da
banda motorista pozdravlja svoje nacističke prijatelje. Nakon nekoliko trenutaka začula je zvuk
tegljača koji je projurio pored njih, a struja iza njega zaljuljala je kombi.
Kombi je usporio nakon desetak minuta i na kraju se zaustavio nakon što je prešao preko
niza neravnina na cesti. Vrata su se naglo otvorila, a njih su podignuli na noge. Izašle su.
Jessica je udarila muškarca koji ju je uhvatio za stražnjicu. Odgurnuo ju je, a ona je zbog
vezanih ruku izgubila ravnotežu i pala.
Muškarac se nasmijao i podignuo je vukući je za rep. Prestao se smijati kada je njezino
koljeno pronašlo njegovo međunožje, pa je pao na pod i problijedio.
Drugi je muškarac izvukao pištolj i uperio ga Jessici u glavu.
»Dosta!« uzviknuo je glas.
Jessica je pogledala u suprotnom smjeru i vidjela da je promatra Leon Dikes.
Bio je odjeven u potpuno crnu odoru SS-a, gotovo nevidljivu u tami. Isticale su se
njegove crvene orukvice, mada se činilo kao da su mu obje ruke rasječene.
»Uvedite naše gošće«, rekao je Dikes.
Nasmiješio se dok su Jessicu vodili pokraj njega.
»Lijepo te je vidjeti, Sally. «
A zatim je pogledao djevojku.
»A je li ovo Eva?«
»Laura«, viknula je Jessica.
»Je li? Pitam se«, rekao je Dikes. »Naravno, uvijek se može potvrditi. S apsolutnom
sigurnošću.«
Odveli su ih u malu prostoriju i vrata su se za njima zatvorila. Prišao im je muškarac s
nečim u ruci. Nasilu im je objema otvorio usta i uzeo bris s unutarnje strane obraza.
Dikes je podignuo malu staklenu epruvetu s poklopcem. »Moj uzorak DNA su već uzeli«,
rekao je, a muškarac je stavio štapiće s vatom u epruvete i zatvorio ih. »Za dvadeset i četiri sata
znat ćemo s apsolutnom sigurnošću je li moja ili nije.«
Približio se i uhvatio Jessicu za rame. »Je li moja kći ili nije? To je pitanje. Ako jest,
predivno.« Dikes je rukom pomilovao djevojčin obraz. Ustuknula je, ali drugi su je muškarci
prisilili da se vrati u prijašnji položaj.
»Ako nije«, nastavio je Dikes, »onda ćeš umrijeti, Sally. A ova će varalica postati moja
konkubina. Julie će postati majka mog djeteta. Zapravo, kako god bilo, na dobitku sam.«
»A što ako je tvoja kći?« upitala je Jessica.
»Onda ponovno dobivam. Zato što ćeš ti umrijeti, na najgori način koji ti mogu priuštiti.
Imam ovdje svoje dijete koje će mi dati drugu djecu. A imat ću i Julie kao zamjenu kad mi ova
dosadi.«
Dikes je djevojku lagano potapšao po obrazu. »A brzo mi dosade. Nikada nisi mogla
upravljati mojom pažnjom, Sally. Nikada, To ti je bila jedna od glavnih slabosti.«
»Znači, tvoja riječ ništa ne znači?« povikala je Jessica.
»Ne, moja je riječ nepovrediva. Kada je dam ljudima koji su na mojoj razini. Ti nisi, niti
ćeš ikada biti. Ti nisi ništa. Mogla bi biti i Židovka. Ili crnkinja. Ili, Bože pomozi, Meksikanka.«
»Da, imaš pravo u jednome, ti nisi na mojoj razini«, rekla je Jessica. »A sada, gdje je Julie
?«
»Zašto bih ti trebao dopustiti da je vidiš?«
»Zato što možeš. Zato što želiš da je vidim. Želiš da znam da smo i ona i ja u tvojoj moći.
Jednostavno priznaj to i završi s tim.«
Dikes se nasmijao. »Nisi glupa. To ti moram priznati.«
Kimnuo je prema dvojci muškaraca koji su Jessicu i djevojku izvukli iz sobe. Poveli su ih
niz hodnik, otključali još jedna vrata pa ih tako grubo gurnuli unutra da su obje pale.
»Jessica?« Julie je požurila da im pomogne.
»Julie, jesi li dobro?« upitala je Jessica gledajući djevojčino natečeno lice.
»Dobro sam«, brzo je rekla promatrajući drugu ženu. »Julie, ovo...ovo je moja kći,
Laura.«
 »O Bože«, rekla je Julie. »Ja... ja... Jessica, zašto si ovdje? Ubit će te.«
»Sve će biti u redu«, rekla je Jessica pregledavajući zidove ne bi li uočila uređaje za
prisluškivanje. Unutar dvadesetak sekundi spazila je dva komada. »Bit ćemo dobro.«
Julie je rekla: »Bok, Laura. Ja sam Juhe Getty.«
Laura se pokušala nasmiješiti, ali očito je bila preplašena.
Julie je prijekorno pogledala Jessicu. »Zašto si je dovela ovamo?«
»Morala sam, Julie, inače bi te ubili.«
»A sada će nas ubiti sve tri.«
»Neće ubiti vas dvije. Samo mene.«
»Točno.«
Dikes je stajao na vratima. Ispružio je ruku. »Ali sada je vrijeme da vas upoznam. «
»Ne«, brzo je rekla Jessica i stala ispred Laure. »Nisam govorio o njoj«, rekao je Dikes
smijući se. »Govorio sam o tebi, Sally. Možda sam trebao reći da te ponovno upoznam.«
 44. poglavlje

»Yie Chung-Cha?«
Chung Cha se zagledala u čovjeka koji joj se obratio i proučavala ga. Bio je nizak i sitne
građe, s tamnom kosom i tamnim očima iza kvadratnih naočala.
»Da?«
»Molim vas, pođite za mnom.«
Ustala je i učinila ono što ju je tako pristojno zamolio.
Usporio je dok su hodali dugim hodnikom, pa je hodala pored njega. »Naravno, svi smo
čuli za vas, drugarice Yie. U našim ste krugovima legenda. Nacionalna junakinja.«
»Nisam ja junakinja, druže. Ja sam jednostavno osoba koja radi ono što njezina domovina
od nje zahtijeva. Naš Vrhovni voda, njegov otac i njegov djed su junaci. Jedini pravi narodni
junaci.«
»Naravno, naravno«, brzo je rekao. »Nisam mislio ništa što bi moglo...«
»Nisam rekla da jeste. Neka ostane na tome.«
Kratko je kimnuo, zacrvenio se te spustio pogled.
Odveli su je u malu prostoriju s drvenim stijenama i običnom cijevi s fluorescentnim
svjetlom iznad glave. Toliko je jako treperilo da bi dobila glavobolju da nije naviknula na
probleme koje njezina država ima s održavanjem neprekidnog protoka električne energije.
Sjedila je za oštećenim stolom s rukama u krilu. Gledala je u betonski pod ispod svojih
nogu i razmišljala je li cement došao iz jednog od logora. Zatvorenici su bili dobri za izradu
ovakvih stvari. Težak, opasan i nezdrav posao bolje su obavljali robovi nego oni na slobodi. Ili
koji su mislili da su slobodni.
Otvorila su se vrata i ušla su dva muškarca. Jedan je bio onaj isti general kojemu je
Chung-Cha pokazala dokaze o Pakovoj krivnji, puštajući snimku njegova glasa na svom
mobitelu. Znala je da je on bio jedan od Pakovih najvećih pristaša, što je značilo da se sumnja
smjesta usredotočila na njega. On će sada učiniti sve što je u njegovoj moći da pokaže svoju
odanost. No Chung-Cha je bila svjesna da će je također pokušati kazniti jer je uništila njegovog
prijatelja. Drugi je muškarac nosio crno odijelo i bijelu košulju, ali nije imao kravatu. Košulja je
bila zakopčana do grla. Nosio je glomaznu aktovku.
Sjeli su i pozdravili je.
Kimnula je s poštovanjem i napeto čekala. Odavno je naučila da ništa ne nudi, već samo
da vrati uslugu. U suprotnom bi mogli shvatiti što misli. A to nije željela.
General je rekao: »Drugarice Yie, planovi idu dobro što se tiče vaše implementacije u ovu
veliku misiju u ime države.«
Ponovno je kimnula, ali nije ništa rekla.
Muškarac u odijelu preuzeo je razgovor uz ohrabrujuće kimanje muškarca u odori.
Chung-Cha je na trenutak dopustila svojim mislima da odlutaju. Koliko je sastanaka
prosjedila s muškarcima u odijelima i odorama? Svi su oni puno govorili, ali u biti nisu rekli ništa
što ona već nije znala. Ponovno se sabrala kad je muškarac u odijelu iz svog džepa izvadio tri
fotografije.
Na jednoj je bila zgodna žena tamne kose. Oči su joj bile plave, u suprotnosti s bojom
njezine kose. Zbog toga joj je kosa djelovala nježnije, a isticale su joj se oči i toplina kojom su
zračile.
»Prva dama Sjedinjenih Američkih Država«, rekao je muškarac u odijelu.
 General je dodao: »Carstvo zla koje nas želi uništiti.« Chung-Cha je kimnula. Znala je tko
je ta žena. Već je vidjela njezinu fotografiju na putovanju u inozemstvo.
Muškarac u odijelu je nastavio. »Ime joj je Eleanor Cassion.«
I to je također znala, ali je samo kimnula.
Muškarac u odijelu pokazao je prema drugoj fotografiji. Djevojčica na njoj imala je
petnaestak godina, procijenila je Chung-Cha. Nije znala tko je to, ali je pogađala. Imala je
tamnoplavu kosu, a lice joj je bilo jako slično ženinom.
Muškarac u odijelu je rekao: »Kći Prve dame, Claire Cassion.«
Chung-Cha je kimnula. Bila je u pravu.
Zatim je pokazao treću fotografiju. Na njoj je bio dječak od desetak godina s kosom
sličnom ženinoj te nježnim smeđim očima, poput onih u djevojčice.
»Thomas Cassion Mlađi, dobio je ime po svom ocu Thomasu Cassionu, predsjedniku
Sjedinjenih Američkih Država«, rekao je muškarac u odijelu.
»To su mete«, nepotrebno je dodao general.
»Razumijem da ih se treba ubiti u isto vrijeme«, rekla je Chung-Cha.
Muškarci su kimnuli. Muškarac u odijelu je rekao: »Apsolutno.«
»Vi ćete to učiniti, drugarice Yie«, dodao je general.
Chung-Cha je primijetila jedva skrivenu agresivnost iza muškarčevih riječi. Mislila je da
bi trebao biti suptilniji.
»Može li se očekivati da je jedna osoba u stanju ubiti sve troje u isto vrijeme?« upitala je.
»Meni su vas predstavili kao velikog borca, Chung-Cha. Zar ne možete opravdati svoju
reputaciju?« upitao je general podrugljivim tonom.
Ponizno se naklonila i rekla: »Takve mi riječi laskaju, ali ja neću dopustiti svojoj taštini
da dovede u pitanje uspjeh misije. Ja na to samo gledam logično, kao osoba koja je ovakve akcije
već izvodila.«
»Objasnite«, rekao je muškarac u odijelu.
»Agenti tajne službe cijelo će vrijeme pratiti ove tri osobe. Djeca imaju svoj raspored, kao
što ga ima i Prva dama. Kada idu na put, njihovi se rasporedi poklope, pa će stoga ovo biti puno
teže nego da svaku metu smaknemo pojedinačno, ali u isto vrijeme.«
Muškarac u odijelu je zamišljeno kimnuo, ali je general oštro odmahnuo rukom i
podrugljivo otpuhnuo. »Nemoguće.« Gledao je u Chung-Cha. »Da šaljemo tri različita tima
agenata u SAD da smaknu troje različitih ljudi?« Snažno je odmahnuo glavom. »To bi jedino
podijelilo naše snage i povećalo rizik da nešto pode po zlu. A ako jedan napad propadne, gotovo
sigurno će i ostali.« Pokupio je sve tri fotografije i poslagao ih kao da drži karte.
»Svi skupa. Druga opcija ne dolazi u obzir.« Ponovno je uperio prst u nju. »A vi ćete,
drugarice Yie, biti ta koja će povući okidač. Čini se da s lakoćom ubijate moćne generale po
Sjevernoj Koreji. U usporedbi s tim, ovo će biti dječja igra.«
»Ja samo ubijam generale izdajice«, glatko je rekla Chung-Cha.
General se prvo nasmijao na ovu izjavu, no onda mu se izraz lica promijenio. »Optužujete
li me za...«
»Nikoga ja ne optužujem«, rekla je prekinuvši ga.
Muškarac u odijelu podignuo je ruku. »Besmisleno je da se međusobno svađamo.
Vrhovnom se vođi to ne bi svidjelo. A to što je drugarica Yie rekla uglavnom je točno. Obavila je
svoju dužnost i zato ju je Vrhovni ođa bogato nagradio.«
Ova je izjava smjesta obrisala bijes s generalova lica, pa se smirio. »Moj kolega je
potpuno u pravu. A i vi ste, drugarice Yie. Otkrili ste izdajnika. Tako treba biti.«
»No svejedno ću ići sama?«
 »Nećete ići sami«, odgovorio joj je general, a muškarac u odijelu je kimnuo. »Tim će vas
pratiti. No Amerikanci će poginuti isključivo od vaše ruke.« General se sada uspio nasmiješiti.
»Vi ste žena, drugarice Yie. Amerikanci su osjetljivi na vaš spol. Oni neće vjerovati da im žena
može učiniti nešto nažao.«
Chung-Cha ga je jednostavno promatrala, dok on nije odvratio pogled.
Muškarac u odijelu izvadio je iz aktovke fascikl i pružio joj. »Ovo je naše početno
izvješće o ove tri mete. Pročitat ćete ga, zapamtiti, a onda ćete dobiti još.«
»Jesu li napravljeni ikakvi planovi o tome gdje i kada će mete biti napadnute?« upitala je
Chung-Cha.
»Upravo se slažu i provjeravaju«, rekao je muškarac u odijelu. »Izabrat ćemo najbolji. U
međuvremenu, vi ćete pročitati ove materijale, vježbati svoj engleski i vratiti se svojim
rigoroznim treninzima. Napravit ćemo dokumente koji će biti potrebni vama i vašem timu da
uđete u SAD. Morate biti spremni krenuti u misiju svaki trenutak.«
Ustala je, uzela fascikl i stavila ga u torbu.
General je skupio fotografije i pružio joj ih.
»Trebat će vam ovo, drugarice Yie. Proučavat ćete ova lica do trenutka dok ih ne ubijete.«
Nadmoćno ju je pogledao.
Chung-Cha je uzela fotografije i stavila ih u torbu. Nije pogledala niti jednog muškarca
dok je izlazila iz prostorije.
Kući je otišla podzemnom željeznicom, ali je posljednjih nekoliko ulica pješačila. Prošla
je pored nekoliko ljudi, ali ih nije pogledala. Međutim, uočila je muškarca koji ju je slijedio.
Stigla je u svoj stan i uspela se uz nekoliko stuba. Napravila je čaj, stavila rižu u kuhalo, sjela
pored prozora sa šalicom i otvorila torbu.
Gledala je gore-dolje po ulici. Muškarca nije bilo u njezinom vidokrugu. Ali je bio dolje.
Mogla je osjetiti njegovu prisutnost.
Izvadila je fotografije i fascikl.
Majčinu fotografiju stavila je sa strane, a usredotočila se na fotografiju djevojčice. Claire
Cassion. Pogledala je u fascikl. Bilo joj je petnaest godina, rođena je u ožujku. Pohađala je nešto
što se zove Sidwell Friends. Chung-Cha je dalje čitala i shvatila da je Sidwell Friends škola koju
pohađaju i dječaci i djevojčice. Pogledala je slike škole i pomislila da izgleda vrlo lijepo i mirno.
Školu su osnovali kvekeri. Izvješće joj je pomoglo da sazna kako su kvekeri religiozna skupina
koja se ponosi svojim nenasilnim ponašanjem. Bilo je to glupo načelo na kojem je utemeljena
njihova religija, pomislila je Chung-Cha. Nasilje se ne može isključiti jer je često potrebno. A
budući da su se ostale religije obično koristile nasiljem, ove su bile u opasnosti da izumru.
Nastavila je čitati i pijuckati jak, topli čaj povremeno pogledavajući kroz prozor dok je
razmišljala o činjenicama koje je skupljala u glavi. No ponovno se uhvatila kako su joj misli
nekamo odlutale.
Činilo se da je ta škola Sidwell Friends vrlo ugledna i da je pohađaju djeca iz utjecajnih
obitelji. Dobivali su dobro obrazovanje. Pročitala je da su mnogi diplomirali i nastavili
obrazovanje na elitnim sveučilištima, npr. Harvardu, za koji je čula, ili Stanfordu, za koji nije
čula ili nekakvom Notre Dame. Boravila je na Bliskom istoku i u državama u kojima djevojčice
uopće nisu mogle dobiti obrazovanje. Ondje su smatrali da djevojčice nisu vrijedne truda.
Chung-Cha je držala da su, zapravo, vrednije od dječaka.
U Sjevernoj Koreji djevojčice su se mogle obrazovati, ali ne one koje su bile u radnom
logoru. U Yodoku Chung-Cha nikada nije ništa naučila osim nekoliko slova i brojeva i priznavati
svoje grijehe. Zatim je morala ići u rudnik ili u tvornicu.
Gledala je lijepe zgrade škole Sidwall Friends s nekom sjetom.
 Prešla je na dječaka, Thomasa Mlađeg. On je išao u školu koja se zove St. Albans. U
papirima je pisalo da je dobila ime po prvome američkom mučeniku svetom Albanu. Kamene
zgrade izgledale su joj poput dvoraca. Lijepe stare zgrade u kojima su dječaci - St. Albans je bila
škola za dječake - učili. Činilo se da je jednako cijenjena kao i Sidwall Friends.
Maskota St. Albansa je bio buldog. Chung-Cha nikada nije imala psa. Nikada nije bilo
prilike. Ionako ne bi znala što s njim.
No postojao je pas tragač s druge strane ograde u Yodoku. Ugledala ga je jedan dan.
Pomislila je kako je ružan i prljav, baš poput nje. To je bila veza koju je stvorila. Kada su ih
pustili van da skupljaju drva, pas ju je slijedio i lizao joj ruku. Ustuknula je i udarila ga jer je u
njenom slučaju dodir značio da joj prijeti napad. Zvijer je zacviljela i sjela na stražnje noge, jezik
joj je visio i izgledala je kao da joj se njuška smije od uha do uha.
Pas je bio ondje i kad su je sljedeći put pustili da skupi drva. Kad joj je ovaj put prišao,
pružila mu je ruku i pustila ga da je poliže. Nije mu imala što dati, nikakve hrane. Nikada ne bi
davala hranu. Nikada. Ne bi nitko u logoru. To bi bilo kao da daješ svoju krv ili svoje srce. No,
dopustila mu je da joj poliže ruku. A ona ga je pomilovala po glavi, što mu se izgleda svidjelo.
Nije čula da se okidač na pušci pomiče unatrag. Začula je pucanj. Čula je cviljenje.
Osjetila je pseću krv na sebi. Čula je kako se stražar smije kad je vrisnula i pala.
Vidjela je kako se pas jednom trznuo, a onda je mirno ležao dok mu se širila krvava rana
na prsima, a jezik mu visio s jedne strane usta. Otrčala je. Ponovno je čula stražara kako se smije.
Da je znala kako ubiti stražara i preživjeti, ubila bi ga.
Spremila je papire u fascikl, žlicom izvadila rižu u zdjelicu te je pojela dok je pila čaj.
Kao što je jela hamburger u američkom restoranu, tako je i rižu jela sporo, činilo se kao da jede
zrno po zrno. Pogledala je kroz prozor.
Napokon je ugledala muškarca kako vreba iza ugla. Nije imao odoru, ali je bio vojno lice.
Zaboravio je promijeniti cipele. One su ga odale: A i kosa mu je bila zaležana na mjestu gdje
obično dolazi kapa.
Dali su je pratiti. To je bilo jasno. Nije bilo jasno zašto. Chung-Cha je imala nekoliko
pretpostavki koje bi mogle odgovoriti na to pitanje. Niti jedna joj nije bila dobra. Ni jedna jedina.
To je ovdje jednostavno bilo tako.
 45. poglavlje

»Pobrinut ćeš se da nas ne smetaju.«

Dikes je to rekao golemom muškarcu u crnoj odori koji je stajao na kraju hodnika. U
ovom su se hodniku nalazila samo jedna vrata koja su vodila u spavaću sobu.
Stražar je pozdravio, a kad se Dikes okrenuo i gurnuo Jessicu ispred sebe, muškarcu se na
usnama pojavio lagan osmijeh.
Dikes je otključao vrata i kroz njih ugurao Jessicu kojoj su ruke i dalje bile vezane na
leđima. Ušao je, zatvorio vrata i zaključao ih.
Skinuo je rukavice. Ona se okrenula prema njemu.
»Puno je vremena prošlo, Sally. Previše.«
»I ja tako mislim. Dugo sam se željela vratiti i ubiti te. Hvala što si mi pružio tu priliku.«
Nasmijao se, hladno i zamišljeno.
»Ubiti me? Očito nemaš pojma u kakvoj si situaciji. Ovdje si u potpunosti u mojoj moći.
Ti si žena. Ja sam muškarac. Ti si vezana. Ja imam pištolj. Moji ljudi dobro čuvaju ovo mjesto. Ja
ću odlučiti kada ćeš umrijeti. Samo ja. Kao u koncentracijskim logorima. Vodi ih apsolutni
autoritet prema savršenom redu. Nešto predivno. No ne očekujem da razumiješ.«
»Ono što ja razumijem, a ti ne, moglo bi napuniti knjižnicu, Leone. «
Njegov je samodopadni izgled lagano nestajao. »Znaš da nikome ne dopuštam da me zove
tim imenom. Ja sam Führer za sve.«
»Zaista? Moj nadimak za tebe oduvijek je bio Mali Kurčić Dikes. Točno te opisuje. Još
uvijek ne shvaćam kako si mi napravio dijete. Ništa nisam osjetila. Nisam čak ni znala da si ušao
u mene. Ali imaš male šake i mala stopala, a znaš kako kažu.«
»Ako ćeš se zbog blebetanja takvih gluposti osjećati bolje, samo izvoli. To neće
promijeniti ništa što će se večeras ovdje dogoditi.«
»Slažem se. Neće.«
Skinuo je kapu i otkopčao gumbe na košulji. Nasmiješio se. »I, jesam li ti nedostajao?«
Skinuo je opasač s pištoljem i stavio ga na stol.
»Vjerojatno ne onoliko koliko sam ja nedostajala tebi.«
Skinuo je čizme, otkopčao hlače te skinuo i njih.
Pogledala je prema dolje. »Nadam se da si popio nešto. Inače se vjerojatno neće pojaviti
alat koji ćeš trebati. Ipak si ti star čovjek.«
»Ja ti ponovno namjeravam pokazati da sam muškarac. Sjećaš se kako si vrištala zadnji
put? Od užitka, siguran sam.« Pokazao je prema krevetu. »Lezi. Odmah.«
»Nisam raspoložena.«
Izvadio je pištolj iz navlake i uperio joj ga u glavu. »Odmah, Sally, postajem nestrpljiv.«
Jessica je legla na krevet. Skinuo joj je teniske, a zatim i čarape.
Masirao joj je stopala. »Koža ti je i dalje meka.« Naglim joj je pokretom svukao
kombinezon do gležnjeva i onda ga bacio uza zid. »Zaboravio sam voliš li grubo ili ne. Nakon
tebe sam bio s tolikim ženama.«
»Koliko si ih morao platiti? I koliko si ih morao oteti?«
»Ti zaista nikada nisi vidjela moje vrline, zar ne?«
»Zašto bih gubila vrijeme na gluposti?«
Upravo se naginjao nad nju kad mu je pljunula u lice. Ispravio se, rukom obrisao lice, a
onda se okrenuo da uzme pištolj.
 Jessica je skočila s kreveta i provukla svoje vezane ruke ispod stopala tako da su sada bile
ispred nje. Strgnula je traku iz kose i uhvatila je poput omče. Dikes se nije uspio niti okrenuti, a
omča mu je već bila oko vrata. Skočila je i nogama mu stisnula prsni koš, a zatim i ruke, svaku na
svojoj strani. Nagnula se unatrag, pa su pali na krevet.
Poskakivali su gore-dolje dok se on pokušavao osloboditi. Madrac je počeo glasno
škripati. Jessica je čula korake kako se približavaju vratima.
Počela je uzdisati i glasno stenjati, a madrac je i dalje škripao. Iz Dikesovih je usta curila
slina dok se polako gušio.
Kad je pokušao pozvati pomoć, Jessica je počela vikati: »Jebi me! O, Bože, jebi me,
Führeru! Jebi me!« vrištala je. »Da, da!« poskakivala je gore-dolje na madracu dok nije shvatila
da bi krevet mogao puknuti.
Zatim je čula kako se koraci udaljavaju od vrata. Mogla je zamisliti stražara kako se smije
dok misli da je šef jebe do besvijesti. Možda je mislio da će i njemu nešto ostati.
Osjetila je kako Dikes slabi. Poput škripca je pritegnula noge oko njega. Toliko je silovito
držala omču da mu se urezala u vrat. Počeo je hroptati.
»Da, da!« uzvikivala je kako bi prikrila zvukove koje je on proizvodio.
A onda mu je polako počela okretati glavu ustranu iako je i dalje povećavala pritisak na
vrat.
»Daj mi«, uzviknula je. »Sve mi daj!«
Sada ju je gledao. Oči su mu bile izbuljene i pune krvi zbog krvarenja koje je izazvalo
gušenje. Pjena mu je izlazila iz usta.
Zadnjim se atomima snage napregnuo ne bi li je zbacio sa sebe. Zbog toga su pali s
kreveta, ali njezin stisak nije popustio. Podignula je lijevu nogu i stavila stopalo navrh njegove
glave.
Prošaptala je: »Zbogom, Leone. I reci Fiihreru da me poljubi u guzicu kad ga sretneš u
paklu.«
Vrisnula je: »O da, gade jedan!« Rukama mu je okrenula vrat udesno, a istodobno mu je
stopalom gurnula glavu ulijevo. Dikesov je vrat jednostavno puknuo.
Kako je postajao mlohav, tako je ona popuštala pritisak nogu oko njegova prsnog koša,
odgurnula se od njega, a zatim uhvatila njegovu mlohavu ruku i s nje skinula sat. Bez daha je
ustala s poda.
Još uvijek svezanih ruku, podignula je njegov pištolj, odšetala do vrata, provjerila koliko
je sati, odbrojila do pet i ispalila tri metka u strop.
A onda je krenuo pravi pakao.
 46. poglavlje

Onaj golemi tegljač koji je prije prošao pored kombija vratio se i parkirao. Iz prikolice su
izašla tri crna sportska terenca. U svakom je bilo osam muškaraca. Svaki je muškarac nosio
zaštitni neprobojni prsluk, imao optiku za noćni vid i bio naoružan do zuba.
Uputili su se prema prednjem dijelu nacističkog kompleksa.
Sa stražnje strane došla su još desetorica koji su parkirali svoje motocikle četiristotinjak
metara dalje te su pješice prešli zadnji dio puta. I oni su nosili zaštitne neprobojne prsluke i imali
noćnu optiku te bili spremni za akciju. Ili barem za neonaciste.
Robie je bio na čelu te skupine. Prešli su uzvisinu, a onda se brzo spustili niz nju.
Stotinjak metara dalje, iza ograde, nalazile su se zgrade. Robie je pogledao na sat i pričekao pet
minuta. A zatim je ljudima dao znak da krenu naprijed.
Stali su tristotinjak metara dalje. Optika im je otkrila jasne zelene odraze granične patrole.
Bila su samo trojica. Robiejeva se skupina primaknula na udaljenost od samo petnaestak metara.
Puške su uperili u njih i na prsima svakog stražara pojavila se crvena točkica.
Robie je ponovno pogledao na sat. Pratio je malu kazaljku dok je radila krugove.
Zatim su odjeknula tri pucnja i Robie je počeo trčati.
U istom su trenutku ispaljena tri metka i stražari su pali na tlo. Nisu bili mrtvi, samo
omamljeni. Robie i njegovi ljudi nisu im željeli uskratiti dugu zatvorsku kaznu.
Robie je za pet sekundi prešao ogradu, a slijedilo ga je pet njegovih ljudi. Spustili su se
među zgrade i smjesta bili izloženi vatri. Sklonili su se i uzvratili, ovaj put s pravim metcima.
U međuvremenu su sportski terenci s prednje strane kompleksa, tiho se krećući ugašenih
svjetala, gotovo stigli do ograde, pa stražari više nisu mogli ništa učiniti. Već je bilo prekasno.
Ograda se srušila prema unutra, a terenci su uz tresak ušli u dvorište. Muškarci su iskočili iz
vozila i otrčali ravno prema glavnoj zgradi.
Brzo su opkolili i svezali dvojicu stražara.
Jessica je ubila stražara u hodniku koji je prisluškivao nju i Dikesa dok su »vodili ljubav«.
Požurila je i ustrijelila i drugog neonacistu koji se pojavio pred njom s oružjem.
Nakon jednog trenutka netko ju je pribio uza zid i pištolj joj je ispao iz svezanih ruku.
Nečija ga je noga odgurnula. Povratila je ravnotežu i pred sobom ugledala lice velikog Alberta
odjevenog u crnu odoru SS-a. Nasmiješio joj se dok je stajala pred njim još uvijek u donjem
rublju te oblizao usnice.
»Malo ću se zabaviti s tobom, slatkice.«
Jessica ga je udarila tako brzo da se Albert nije snašao. Udarila ga je stopalom u
međunožje tako da se sagnuo, a onda ga je s druge strane laktom udarila u desni bubreg. Vrisnuo
je od bijesa, ali samo na trenutak. Odgurnula se od suprotnog zida kao s odskočne daske i obje
mu noge zabila u bedra. Budući da je bio sagnut, Albert je glavom udario u zid i to najprije
vrhom lubanje zbog čega mu se vrat izvio prema gore pod nemogućim kutom, a glava mu se
nagnula daleko unatrag tako da mu je puknuo vrat.
Albert je mrtav pao na koljena. Jessica je već trčala naprijed i nije ni vidjela kako se
strovalio na betonski pod.
Čula je vrisak sa svoje lijeve strane i požurila niz hodnik.
Jedan muškarac zateturao je na vratima, a nož mu je virio iz prsa. Pao je mrtav, a kapa mu
je spala s glave.
Laura se pojavila na vratima, ugledala Reel i uzviknula: »Razdvojili su me od Julie.
Mislim da je u onom smjeru. Požurimo.«
Dvije su žene otrčale niz hodnik prema sobi na njegovom kraju. Začulo se lomljenje
stakla, vrištanje i pucnjevi. Jessica je povikala: »To je Julie!« Ona i Laura su požurile naprijed.
»Julie!« vrisnula je Jessica.
Vrata su bila zabravljena lokotom, no ona je pucnjem razbila lokot i uletjela u sobu. A
onda se zaustavila.
Dva su muškarca ležala na podu, tijela su im bila puna razbijenog stakla. Julie se stisnula
uz jedan zid.
Na prozoru se čulo neko kretanje.
Jessica je uperila pištolj u tom smjeru, a onda je duboko odahnula. Robie se popeo kroz
prozor i spustio na pod. Stavio je pištolj natrag u navlaku i pogledao Julie. »Jesi li ozlijeđena?«
Odmahnula je glavom i zakoračila prema Robieju, a stopala su joj gazila staklo koje je
bilo svuda po podu. Robie ju je zagrlio, a zatim pogledao muškarce na podu.
»Mislim da su imali naredbu da ubiju Julie u slučaju napada.«
»Pa si ih ubio kroz prozor«, zaključila je Jessica.
»Pa sam ih ubio kroz prozor«, potvrdio je Robie.
Začuo se njegov voki-toki, nešto je rekao, a zatim slušao.
»Sigurni smo. Na našoj strani nema žrtava. Većina seronja se samo predala.«
»Dobro, ne oni koji se uistinu broje«, rekla je Jessica.
»Ništa od zatvora za gospodina Dikesa?« upitao je Robie.
»Ne u ovom životu. Nadajmo se u njegovom sljedećem. Cijelu vječnost.«
Robie je izvadio nož i prerezao žice na Jessicinim rukama. Skinuo je jaknu i zaogrnuo je.
Julie je gledala Jessicu pa Lauru. »Je li to tvoja kći?«
Jessica je protrljala svoje ručne zglobove i polako odmahnula glavom. »Julie, upoznaj
specijalnu agenticu FBI-a, Lesley Shepherd.«
Agentica Shepherd je kimnula Julie i blago joj se nasmiješila. »Samo izgledam jako
mlado za svoju dob.«
Robie je rekao: »FBI ne voli kad otimaju ljude. Oni su nas opremili svim najvažnijim
stvarima koje su nam bile potrebne.« Julie je rekla: »FBI? Znači, superagentica Vance?«
»Njoj je jako stalo do tebe, Julie. Zbog nje se sav ovaj trud isplatio.«
Jessica je pogledala Robieja. »Jeste li imali problema da nas nađete?«
Odmahnuo je glavom.
»Kako ste ih pratili?« upitala je Julie. »Čula sam Dikesa i njegove ljude kako govore o
koracima koje su poduzeli da vam to onemoguće.«
»Uz pomoć naših prijatelja u firmi National Geospatial«, odgovorio je Robie. »Oni,
zapravo, vode špijunsku mrežu satelita.«
»Zamjenica ravnatelja CIA-e razgovarala je s ravnateljevim zamjenikom u Geospatialu«,
dodala je Jessica. »Oni su se povezali s nekoliko satelita. Pratili su nas skroz do mjesta sastanka s
Dikesovim ljudima. Tada su na nas stavili elektronski marker. Nije bilo šanse da nas izgube.
Jednostavno su nas slijedili koristeći se višestrukim očima na nebu. Ta tehnologija ima neko ime,
ali je tajno. Samo mi je drago da funkcionira.«
»Teško je izgubiti skupinu satelita«, rekao je Robie. »Oni su nam dali položaj na tlu.
Prošli smo pored kombija u kojem su bile Jessica i agentica Shepherd. Bili smo na motociklima i
u tegljaču. Opkolili smo područje i čekali znak.«
»Znak?« upitala je Julie.
»Tri pucnja u nizu koje je Jessica ispalila«, rekao je Robie. »Ali kako si znao da će ona
doći do pištolja?« Robie se nasmiješio. »E, u tom trenutku računaš na povjerenje.«
 »Učinila sam ono što sam trebala«, rekla je Jessica. »A onda sam zapucala.«
»Tada smo mi uletjeli«, rekao je Robie. »I opet me spasili«, dovršila je Julie.
Jessica joj je prišla i kleknula pored nje. »Ne bi te trebalo spašavati da nije bilo mene.
Zbog mene su te oteli.«
»Ispričala sam im pogrešnu priču o tebi. Da si još uvijek u programu za zaštitu svjedoka.
Željela sam da se iznenadi kad otkrije što si sve u stanju.«
»Bio je iznenađen.«
»A mene, zapravo, nikada nije bilo strah.«
»Kako to?«
»Znala sam da ćete doći i spasiti me.«
»Kako si mogla biti sigurna?«
Sada se Julie nasmiješila. »E, u tom trenutku računaš na povjerenje.«
 47. poglavlje

Nicole Vance ispijala je šalicu vruće kave dok je njezina ekipa pregledavala mjesto
zločina.
Pogledala je Robieja, Jessicu i agenticu Lesley Shepherd, koji su sjedili na stolcima u
jednoj od soba unutar neonacističke zgrade. Umotana u dekicu, između Robieja i Jessice sjedila
je Juhe i pila vruću čokoladu.
Nicole Vance im je prišla i rekla: »Već neko vrijeme motrimo ovu skupinu. Osim što su
bitange, bave se i terorizmom. Pametno su to radili. Nikada nisu za sobom ostavili niti dokaze niti
svjedoke. No vjerujemo da su imali svoje prste u mnogo toga. Uključujući trgovinu ljudima i
krijumčarenje oružja.«
»Fini ljudi, baš kao i šupčine koje su oponašali«, rekao je Robie.
»A s obzirom na to da ih je toliko u pritvoru, mogli bi nas dovesti do drugih mjesta i
drugih uhićenja.«
»Želim vam sve najbolje u tom poslu.«
Pogledala je Julie. »Trebaš li još štogod, Julie?«
Djevojka je odmahnula glavom. »Samo mi je drago da je Jerome dobro.«
»Imao je sreće. Čini se da mu je glava puno tvrđa, nego što su mislili. Još je u bolnici, ali
liječnici me uvjeravaju da će biti u redu. Odvest ćemo te kući na krilima FBI-a čim budemo
mogli.«
»Moram nadoknaditi puno zadaće«, priznala je Julie. Nicole Vance pogledala je Robieja.
»Kako se mladi iscrpe!« Julie je pogledala najprije agenticu Shepherd, a onda Jessicu. »A gdje je
tvoja prava kći?«
Jessica je spustila pogled prema svojim rukama. Tiho je rekla: »Ne znam. Davno sam je
morala dati na posvojenje.«
»Zašto?« zanimalo je Julie.
»Zato što sam i sama još bila samo dijete i nisam imala posao. A posao koji mi je bio
ponuđen nije predviđao dijete.«
»Dobro«, rekla je Julie razočarano.
Jessica je ustala i okrenula se prema agentici Shepherd. »Lesley, dugujem ti više nego što
ću ti ikada moći vratiti.«
Jessica joj je pružila ruku, a Lesley ju je stisnula i rekla: »Šališ se?! Bila mi je čast.«
Jessica ju je upitala: »Mogu li te zamoliti za uslugu?«
»Kako bih te mogla odbiti?«
»Mogu li napraviti nekoliko fotografija?«
»Čega?«
»Pokazat ću ti.«
Dvije su žene otišle. Robie se okrenuo Julie.
»Jesi li sigurna da si dobro? Nisu... znaš, nisu ti ništa učinili?«
»Osim što su me šamarali, ti kreteni su me pustili na miru. Ali ne bi to dugo potrajalo.
Vođa im je bio psihički bolesnik.«
Približila se Robieju. »Jesi li ti znao da Jessica ne zna gdje joj je kći?«
»Ne. Tek sam nedavno saznao da ima kćer. Nikada prije nije govorila o tome.«
»Misliš li da je požalila? Mislim, zbog toga što se morala odreći djeteta?«
»Ne znam. Pretpostavljam da većini majki bude žao, zar ne?«
 Julie je slegnula ramenima, a lice joj se namrgodilo. »Neke nemaju izbora. Poput moje
mame. Ali ona me uvijek htjela natrag.« Razmišljala je nekoliko sekundi. »Mislim da Jessica žali
zbog toga.«
»Mislim da si u pravu.« Robie ju je zagrlio. »I mislim da će Jeromeu biti drago da mu se
vratiš.«
»Hoće li ti ovo postati navika?«
»Koje?«
»To što me spašavaš.«
Šalila se, ali se Robie namrštio. »Nadam se da više nikada neću morati, Julie. Posebice s
obzirom na to da smo mi krivi i tako te umiješali u ovo.«
»Dobro smo se izvukli.«
»Nitko ne može računati da će tako biti i dalje.« Upravo je htio nešto reći kada se neka
žena pojavila na vratima. Robie ju je iznenađeno pogledao.
Bila je to ravnateljeva zamjenica, Amanda Marks. Nasmijala se i približila.
»Ti si sigurno Julie. Puno sam toga čula o tebi od tvoje prijateljice.«
»Jessice?« upitala je Juhe.
Amanda je kimnula. »Rečeno mi je da je sve na kraju bilo u redu.«
»Da«, rekao je Robie. »I hvala ti na pomoći.«
»Gotovo nikada nisam imala priliku vratiti vam uslugu. Zapravo je to baš dobar osjećaj.«
Jessica se vratila u sobu, a iza nje je išla Nicole Vance. Činilo se kao da je Jessici zbog
nečega laknulo, a Vance je izgledala zadovoljno. Jessica se s njom rukovala.
»Hvala, ovo mi puno znači.«
»Iskreno se nadam da ćeš uspjeti.«
»O, mislim da će sada biti u redu.« Pogledala je u suprotnom smjeru i ugledala Amandu
Marks. »Voljela bih to sada završiti, ako nemate ništa protiv, gospođo.«
»Uz moj blagoslov, agentice Reel. Uz moj blagoslov.«
Julie je oštro pogledala Robieja. »O čemu one govore?«
»Nisam siguran«, priznao je Robie.
Jessica ga je pozvala. »Hej, Robie? Želiš li da te uključimo u ovo?«
»A o čemu je riječ?«
»Radije bih ti pokazala nego rekla.«
Julie mu je šapnula: »Idi i bolje ti je da mi poslije ispričaš što se to sve događa.«
Robie je ustao i krenuo. »Kamo?« upitao je.
»Zapravo, ne daleko. Možemo autom. Ali prvo moram telefonirati i sve dogovoriti.«
»Samo jedan telefonski poziv?«
»Jedan je dovoljan ako zoveš pravu osobu.«
 48. poglavlje

Padala je kiša. Earl Fontaine je čak i ovdje unutra mogao čuti kapi kako padaju na krov
zatvora. Mogao je čuti i zavijanje vjetra. Namjestio se u svom bolničkom krevetu da mu bude
udobnije. Znao je da može umrijeti sretan sad kad je to završeno. No ipak bi mogao još malo
izdržati. Imao je krevet, krov nad glavom, lijekove protiv bolova, tri tablete dnevno, bez obzira
na to što ih je u obliku tekućine kroz cjevčicu primao direktno u trbuh te zgodnu osobnu
doktoricu koja se brinula za njega. Zapravo, nije to bio loš život.
Pogledao je prema krevetu na kojem je nekada ležao Junior. Nasmiješio se. Nije mu bilo
jasno kako je idiot poput Juniora mogao ubiti toliko ljudi i izbjegavati uhićenje toliko dugo. Earl
je samo trebao nazvati svog »prijatelja« i veliki je Albert dobio zadatak da prvo sakrije nož u
Juniorov krevet. Zatim je Earl trebao navesti idiota da ga izvuče. A to je bilo jako jednostavno.
Kad su Juniorovi prsti dotaknuli nož, zapečaćena mu je sudbina. Albert je dobio točne upute što
učiniti. Zgrabiti Juniora, držati nož stisnut u njegovoj ruci, pretvarati se da se bori, a onda ubiti
tog maloga gada, zaista ga ubiti.
A ako je Albert bio u nečemu dobar, bio je dobar u ubijanju. Earl se pitao je li on bio
određen da ubije Sally. Tome se nadao. Bit će mrtva, koliko samo može biti.
Zadovoljno je uzdahnuo i zatvorio oči, a kiša je nastavila lijevati.
Spavao je neko vrijeme jer je mislio da je dobro malo odspavati prije posljednje doze
lijekova.
»Earle?« Nečija ruka ga je uhvatila za rame. »Earle?« rekao je netko upornije.
Earl je sporo otvorio oči. Sanjao je o doktorici. Bio je to prokleto dobar san. Bila je gola i
svezana, a on se spremao...
»Što je?« Trepnuo je i polako se okrenuo te ugledao istog onog medicinskog tehničara s
kojim je prije razgovarao. »Što je? Je li mi vrijeme za lijekove?«
Pogledao je na veliki sat na zidu. Spavao je samo sat vremena. Nije mu bilo vrijeme za
lijekove. Vani je i dalje padala kiša, a stari zatvor je podrhtavao pod naletima vjetra.
Earl je napravio grimasu. »Zašto si me probudio? Dečko, nije mi vrijeme za lijekove i to
još dugo.« Bio je živčan jer mu je prekinuo san. Ponovno se spremao malo odrijemati.
Tehničar ga je opet protresao. »Ne radi se o tvojim lijekovima. Netko ti je došao u posjet,
Earle. Zapravo, više njih.«
Earl je brže zatreptao. »Posjet? Noć je, dječače. Posjeti nisu dopušteni noću. Znaš to.«
»Ali ovdje jesu.«
»Tko to?«
Tehničar je pokazao nalijevo. »Oni.«
Earl je pogledao u tom smjeru i kad ih je vidio, srce mu je gotovo stalo.
Jessica Reel i Will Robie stajali su ondje, zalizane kose, u odjeći s koje se cijedila voda
zbog surova vremena po kojem su upravo stigli.
Earl je tako brzo ustao da mu se jedna cjevčica od infuzije zapedjala o plahtu.
Tehničar ju je otpetljao i zakoračio unatrag. Prvo je vidio izraz na Earlovu licu, a zatim je
pogledao Jessicu Reel pa je brzo rekao: »Ja ću... ja ću vas onda samo pustiti da obavite posjet.«
Okrenuo se i požurio prema izlazu.
Jessica se približila, a Robie je bio odmah iza nje.
» Sally?« rekao je Earl. Pokušao se nasmiješiti, ali mu je osmijeh zastao na pola usana.
»Što ćeš ti ovdje, curo?«
 »Samo sam se došla oprostiti, Earle.«
»Kvragu, pa to si već napravila. Nije da mi nije drago što te ponovno vidim.«
Jessica je zanemarila ovu primjedbu i prišla mu još bliže. »I moram ti nešto pokazati.«
Izvadila je sliku iz svog džepa i podignula je. »Mislim da ćeš ga prepoznati iako je malo blijed.«
Earl je ispružio svoju drhtavu ruku i uzeo fotografiju. Kad je pogledao sliku, odmah je
uzdahnuo.
»Albert mu je ime, mislim«, rekla je Jessica. »Mrtav je, naravno, ali svejedno možeš
razaznati o kome se radi.«
»Kako je umro?« upitao je Earl promuklim glasom.
»Ah, zaboravila sam to spomenuti. Ja sam ga ubila. Slomila sam mu vrat. S obzirom na
veličinu, bio je brzo gotov. Što je za mene bilo dobro. Morala sam se pozabaviti drugima koji su
glumili naciste.«
Otvorenih usta i širom otvorenih očiju Earl ju je prostrijelio pogledom. »Ti si ga ubila?
Njega!«
»Mislim da ti nikada nisam ispričala o tome čime se sada bavim, Earle. U ime američkog
naroda čistim smeće poput Alberta i brinem se za to da nikada više nikome ne naude. Poput
ovoga gada.«
Izvadila je još jednu sliku iz jakne i bacila je na Earlov trbuh. Ruka kojom ju je uhvatio
tresla se, a lice mu je poprimilo boju pepela.
»I ovo je jedan od tvojih prijatelja. Leon Dikes. Davno sam ga poznavala. Nedavno smo
obnovili kontakt. Na njegovo nastojanje. Očito se motao oko zatvora pa me slučajno vidio kad
sam ti došla u posjet. Kako je svijet malen.«
Earl ju je pogledao u lice. »Jesi li i njega ubila?«
Jessica je spojila ruke i napravila ovalni znak, a zatim ih je brzo razdvojila. »Vrlo
učinkovit potez. Smrt nastupa isti tren. Prije nego što je umro, Leon te pozdravio i ispričao se što
tvoj plan nije uspio.«
Earl je ispustio sliku kao da je zmija koja ga se sprema ugristi.
»Nemam pojma o čemu govoriš.«
»Naravno da imaš, Earle. Nemoj sad bježati od zasluga za sve ovo. Zaista je bilo pametno
smišljeno, a ja komplimente ne dajem olako, u to možeš biti siguran.«
»Govoriš gluposti. E, sad kad već nemaš ništa drugo reći, ja idem dalje spavati.«
»Pa, bojim se da će tvoje spavanje morati pričekati.«
»A zašto?« ispalio je Earl, a samopouzdanje mu se vratilo. »Nemaš ništa protiv mene,
inače bi dovela policajce sa sobom. A ionako, što će mi oni učiniti? Uhititi me? Strpati me u
zatvor? Sranje!« Smijao se dok se nije počeo gušiti.
»Ne, bez policajaca. Bez novih optužbi. Stare će biti sasvim dovoljne.«
»Kao što rekoh, miči svoju guzicu odavde. Moram se odmoriti.«
»Ali fino si se oporavio. Puno si zdraviji, nego što si bio.« Sjeo je uspravnije. »O čemu ti,
kvragu, govoriš? Imam rak u terminalnoj fazi. Neću se oporaviti.«
»Da, ali ima tu još nešto.«
Pokazala je na desnu stranu. Earl je pogledao u tom smjeru i ugledao zatvorsku doktoricu
kako im se približava.
»Doktorice Andrews, hvala vam što ste došli večeras«, rekla je Jessica.
Doktorica se nasilu nasmiješila. »Zadovoljstvo je moje. Zapravo, ne bih to nizašto
propustila.«
Jessica je rekla Earlu: »Objasnila sam doktorici Andrews njezinu ulogu u našem
ponovnom susretu. I kako je to dovelo do ugodnog posjeta tvom jako dobrom prijatelju, Leonu
Dikesu i njegovoj skupini veselih neonacističkih nakaza.«
»Da, to je bilo fascinantno, gospodine Fontaine«, rekla je doktorica Andrews koja je
izgledala kao da želi povući okidač i ispaliti cijeli šaržer ravno u Earlov mozak.
»Nemam pojma o čemu vas dvije djevojke blebećete«, rekao je Earl. »Nikakvog pojma
nemam.«
»Pa, da vidimo mogu li ti ja to razjasniti«, rekla je Jessica. »Prvo, doktorica Andrews ima
izvrsne vijesti za tebe.«
Earl je pogledao doktoricu. »Kakve vijesti?«
»Iako je vaša bolest još uvijek u terminalnoj fazi, utvrđeno je da vam se stanje
stabiliziralo.«
»Što to, kvragu, znači?«
»To znači da možete napustiti bolnički odjel i ovaj zatvor. Poslat će vas natrag u samicu
na odsluženje doživotne kazne.«
Earlovo se lice snuždilo. »Ali ne mogu me smaknuti.«
Doktorica Andrews se nasmiješila. »Nažalost, to je istina, ali ondje se mogu brinuti o
vama iako, moram priznati, neće biti ni blizu tako ugodno kao ovdje. I nećete imati kontakta s
ljudima osim sa zatvorskim službenicima.«
»Vi... Vi to ne možete učiniti«, bunio se Earl.
»Pa, zapravo, možemo«, rekao je netko drugi.
Ušetao je muškarac u odijelu s četvoricom snažnih stražara iza sebe.
»A što on, kvragu, radi ovdje?« povikao je Earl.
Jessica je pogledala iza sebe. »Ravnatelj ove fine institucije i njegovi ljudi došli su se
ovamo pobrinuti o tvom prebacivanju na izdržavanje doživotne kazne u Popravnu ustanovu
Holman.«
Kroz rešetke na zatvorenom prozoru vidio se udar munje, a zatim je uslijedila strahovita
grmljavina.
Ravnatelj je svojim ljudima dao znak da krenu naprijed. »Samo izvezite krevet sa svim
stvarima van. Vozilo za prebacivanje je spremno.«
»Ne možete to učiniti«, promrmljao je Earl. »Ne možete.«
»Vodite ga odavde«, naredio je ravnatelj. »Odmah!«
Stražari su skinuli Earlove okove sa zida i izvezli krevet, a on je vrištao iz svega glasa dok
su ga odvozili iz sobe. Njegovo se vrištanje čulo još trenutak dok se nisu zatvorila golema vrata, a
onda je glas Earla Fontainea zamro.
Jessica se okrenula ravnatelju i doktorici Andrews. »Hvala vam«, rekla je.
»Ne, hvala vama«, rekla je doktorica Andrews. »Pomisao da me je taj gad iskoristio da...
da bi pokušao napraviti sve te grozne stvari.«
»Prokleto ste u pravu«, rekao je ravnatelj. »Možda ga ne možemo smaknuti. Ali sve
vrijeme koje mu je preostalo možemo učiniti neugodnim, koliko god to zakon dopušta. I
hoćemo.« Izišao je krupnim koracima.
Doktorica Andrews rekla je: »Zaista nisam mogla vjerovati kad ste me nazvali. Pomagala
sam ocu da pronađe svoju kćer. Trebala sam znati da je Earl Fontaine čovjek kojemu do toga nije
stalo.«
»Prevario je mnoge ljude, doktorice«, rekla je Jessica.
»Ali neće više nikada«, dodao je Robie. »Ne, nikada više«, završila je Reel.
Ponovno su se zahvalili doktorici Andrews na pomoći, okrenuli se i napustili zatvor.
»Osjećaš li se bolje?« upitao je Robie nakon što su ušli u automobil pretrčavši parkiralište
jer je kiša i dalje lijevala.
 »Zapravo, Robie, ne osjećam ništa. I možda je tako najbolje.«
Krenuli su automobilom i napustili zatvor u Alabami ostavivši Earla Fontainea zauvijek
iza sebe.
 49. poglavlje

Sjeverni Korejci nisu imali ustanovu poput Plamene Kutije. Nisu imali sredstava za to.
Niti jedna država nije toliko trošila na obranu i unutarnju sigurnost kao Amerika. No Chung-Cha
je smatrala da svojim trudom i predanošću nadoknađuju ono što im je nedostajalo u novcu.
Trčala je ulicama Pjongjanga do iznemoglosti. I još nastavljala dalje. Državni Odjel za
sigurnost imao je teretanu u kojoj je izgradila svoju snagu. Duboko pod zemljom nalazile su se
streljane u kojima je vježbala gađanje, vrijeme reakcije i motoričke sposobnosti prilikom
korištenja različitog vatrenog i drugog oružja. Ondje je vježbala različite borbene tehnike u
ograničenom prostoru protiv muškaraca koji su bili daleko veći i snažniji od nje. Neke od tih
tehnika primijenila je u svladavanju Lloyda Carsona u Rumunjskoj.
Njezin trening nije bio samo fizičke prirode. Tečno je govorila engleski te još tri strana
jezika.
No ono u čemu je bila najbolja, osim što je u izrazito ekstremnim situacijama ostajala
mirna, bile su borilačke vještine. Nije postojao muškarac koji bi je pobijedio. Čak ni kad se borila
protiv njih nekoliko. To je mogla zahvaliti svom boravku u logoru. Da bi ondje preživjela, trebala
je imati herkulsku snagu. Međutim, ni to nije bilo dovoljno. Bilo je gotovo nemoguće ondje
preživjeti, a zadržati ljudski duh i unutarnju snagu. Njoj je uspjelo nemoguće. Bilo je važno i
razmišljati deset koraka unaprijed. Postala je vješta u tome. Isto je bilo i s borilačkim vještinama.
Ne samo da je pobjeđivala u borbi, nego je pobjeđivala i u glavi.
Njezin je odjel proveo mnogo vremena i potrošio novaca kako bi razvio njezinu
sposobnost da napadne veći broj ljudi te da iziđe kao pobjednica. Bila je to kombinacija određene
taktike, izvrsnih borilačkih vještina i sposobnosti da procijeni i preuzme rizik te tako pretvori
nedostatak u prednost. To je pokazala kada se suočila s upraviteljem i zatvorskim čuvarima.
Pretvorila je snagu svojih protivnika u njihovu slabost i nikada se nije prestala kretati ili boriti.
Činilo se kao da su njezino tijelo i njezin um jedno.
Umorna se vratila u stan, ali je bila zadovoljna jer su njezine sposobnosti ostale na istoj
razini. Znala je da će se u nadolazećoj misiji boriti s najboljim sigurnosnim majstorima na svijetu.
Znala je da se američka tajna služba širom svijeta smatra nepobjedivom i da su svi agenti spremni
umrijeti kako bi zaštitili koga god čuvaju. No u prošlosti su gubili ljude koje su štitili, dakle nisu
nepogrešivi. Ipak, ovo će biti njezin najveći izazov.
Pojela je rižu i pila čaj te slušala narodnu glazbu na IPodu koji joj je poklonio Vrhovni
ođa. Gledala je kroz prozor tražeći čovjeka koji je ondje bio svaki dan. Još je uvijek bio tu. Činilo
se kao da mu je svejedno zna li ona je li on dolje ili nije. To joj je, zapravo, mnogo govorilo.
U Sjevernoj Koreji govorilo se da su saveznici krhki koliko i led na vrućini.
Napustila je stan i ušla u automobil. Bilo mu je deset godina, ali je još uvijek dobro
služio. I bio je njezin. Dok joj ga ne oduzmu, a to mogu kad god hoće. Ovisno o tome kako će
završiti predstojeća misija, taj se trenutak možda dogodi vrlo skoro.
Odvezla se izvan Pjongjanga. Provjerila je u retrovizoru i nije se iznenadila što vidi crnu
limuzinu kako je prati. Vozila je sporo, dosta ispod dopuštene brzine. Nije joj se žurilo. Nije
namjeravala izgubiti onoga koji je bio iza nje.
Put će je odvesti otprilike stotinu i petnaest kilometara sjeveroistočno od glavnoga grada,
u planinski dio pokrajine Južni Hamgyong, koju je dolina rijeke Ipsok dijelila na dva dijela.
Službeno ime njezinog odredišta bilo je Kwan-li-so br, 15. No većina ljudi ga je zvala
Yodok. Bio je to radni logor ili koncentracijski logor ili kaznionica; Chung-Cha nije bilo briga
koje se ime koristilo. Sve se svodilo na isto.
Ljudi su jedni drugima oduzimali slobodu. Godinama je za to imala drugo ime: dom. Kao
i drugi radni logori i Yodok se sastojao od dva dijela: onog s potpunim nadzorom iz kojeg nikada
nisu puštali zatvorenike i revolucionarnog dijela u kojem su zatvorenike kažnjavali, ponovno
obrazovali i na kraju puštali. Površina kampa iznosila je otprilike četiristo kvadratnih kilometara i
u njemu je bilo oko pedeset tisući zatvorenika. Ograde pod električnim naponom i više od tisuću
stražara brinulo se da nitko ne iziđe svojom voljom.
Chung-Cha nije vjerovala da u Yodoku postoji korupcija. Činilo se da stražari ondje svoju
dužnost obavljaju s barbarskim veseljem. Barem je tako bilo dok je ona bila ondje. I dalje je bila
jedini zatvorenik ikada kojeg su dobrovoljno pustili iz dijela s potpunim nadzorom. Međutim, ta
je sloboda imala golemu cijenu, možda čak i veću nego da je pokušala pobjeći.
Zbog toga je danas bila ovdje, da bi ponovno proživjela taj dio svog života. No to je bila
samo djelomična istina. Da bi to obavila, trebala joj je posebna dozvola koju je tražila i dobila.
Oni koji su joj dali tu dozvolu, shvatili su da dolazi ovamo odati počast onima koji su joj odobrili
slobodu u zamjenu za doživotno služenje svojoj domovini. To je barem bila prvobitna namjera.
Zatim je uvjerila one moćnije od sebe da bi trebao postojati i drugi razlog. I da je ona prava osoba
da taj plan provede u djelo. Nije imala nikakvo jamstvo da će joj to dopustiti, ali jesu. Dokumenti
potrebni za to nalazili su se u njezinom unutarnjem džepu. Velikodušni potpisi na papirima neće
dopustiti bilo kakvo protivljenje.
Parkirala je ispred ograde gdje su je dočekala dva stražara i upravitelj. Chung-Cha ga je
dobro poznavala. Bio je upravitelj dok je ona bila zatvorenica.
Naklonio se s poštovanjem, a ona mu je naklon uzvratila. Nije skidala pogled s njegova
lica dok su se oboje uspravljali. Gledala je Čovjeka spaljena i naborana lica kojeg je veći dio
svog života željela ubiti. Znala je da on to zna. Ali sada više nije imao moć da joj naudi.
No na određen je način zabacivao usnicu prema gore otkrivajući iskrivljeni zub, što je
nagnalo Chung-Cha da shvati kako bi on vrlo rado da je ona ponovno ovdje i u njegovoj moći.
»Čast nam je što ste ovdje s nama, drugarice Yie«, rekao je.
»Vrhovni voda vam šalje najljepše želje, druže Doh«, odgovorila je Chung-Cha ističući
položaj na kojem se nalazi u ovoj fazi svog života.
Doh je brzo zatreptao iza debelih naočala, a osmijeh mu je bio lažan koliko i riječi koje je
zatim izgovorio. »Jako sam sretan što čujem koliko ste daleko dogurali, drugarice Yie.«
Otpratio ju je kroz ulaz pa u zatvorski kompleks.
Iako Chung-Cha već godinama nije bila na ovome mjestu, mnogo se toga gotovo uopće
nije promijenilo. Straćare u kojima su živjeli zatvorenici i dalje su se radile od blata i bile
pokrivene slamnatim krovovima. Kad je provirila u jednu od njih, vidjela je daske s plahtama
koje su predstavljale zatvorenikov krevet. Bilo ih je četrdeset u sobi površine od samo četrdeset i
pet kvadratnih metara. U njima nije bilo grijanja niti ih je tko čistio, pa su se bolesti brzo širile.
Jednom dok je bila ovdje, čula je upravitelja kako govori da zbog takvog širenja smrtonosnih
epidemija štede na metcima.
Zastala je pred jednom straćarom. Učinila je to iz posebnog razloga. To je bila »njezina«
straćara, ona u kojoj je godinama živjela. Pogledala je prema Dohu i vidjela da se i on toga sjetio.
»Stvarno si daleko dogurala«, rekao je, a lažni mu se osmijeh proširio preplanulim licem.
Znak je da on pripada čistokrvnima, elitnoj temeljnoj klasi. Njegov je djed bio jedan od
prvih i najgorljivijih pristaša Kim Il-sunga. Njegova je obitelj zbog toga zauvijek uvelike
nagrađivana. Za unuka je to značilo da se može igrati sa životima stotina tisuća svojih sugrađana
tijekom godina i odlučivati tko će živjeti ili puno češće tko će umrijeti.
»Ja sam još uvijek jedina«, uzvtatila mu je.
 »Još uvijek«, sarkastično je priznao. »Sigurno ti je to djelovalo poput čuda.«
»I tebi«, odvratila mu je.
Ponovno se naklonio.
Pričekala je da se uspravi, a onda dodala: »Vrhovni vođa vjeruje da je ovo sramota.
Zanima ga zašto se više ljudi ne može preobratiti.«
Ovo je bila druga nagrada koju je Chung-Cha zatražila i dobila, zbog svoje uloge u
razotkrivanju izdaje generala Paka. Moć da dođe ovamo i postavi ovakva pitanja. A dobila je i još
nešto.
U iščekivanju je pogledala Doha, koji ovo očigledno nije očekivao. Vidjela je kako mu
vena na sljepoočici počinje pulsirati, a ruka mu se trese dok je podiže da bi namjestio naočale.
»Vrhovni voda vjeruje?« rekao je, a glas mu je podrhtavao. Stražari koji su bili s njim
napravili su nekoliko koraka unatrag kao da se odmiču od bilo kakvih posljedica koje bi mogle
zadesiti tog čovjeka.
Chung-Cha je stavila ruku u džep i izvadila potpisane dokumente. Doh ih je uzeo,
ponovno namjestio naočale i pročitao prije nego što ih je poslušno vratio.
»Razumijem. Vrhovni vođa ima veliku mudrost za svoje godine. Čast mi je učiniti što
traži.«
»Sigurna sam. No prihvatimo se posla. Bila sam u dijelu potpunog nadzora. Nisam
pripadala ni temeljnoj klasi ni nestalnoj klasi. Pripadala sam neprijateljskoj klasi, druže Doh. A
sada sam priznata kao jedna od najvrjednijih obavještajki koje imamo. Možda ovdje ima još
takvih, ali postaju smeće. Vrhovni vođa ne voli smeće.«
»Ne, ne, naravno da ne. Ja... što želite da učinim, drugarice Yie? Molim vas, samo recite i
bit će učinjeno.«
Chung-Cha ga je pogledala. Bio je puno manji i izgledao mnogo slabije nego što ga se
sjećala. Maloj djevojčici, čiji su život ili smrt ovisili o raspoloženju ove osobe i njegovih
podanika, mogao je izgledati i kao div. Sada joj pak nije značio ništa.
»Želim vidjeti neke iz neprijateljske klase. Osobito djevojčice.«
»Djevojčice?« upitao je zbunjeno. Zbunjenost se vidjela na njegovu licu.
»Da. Vrhovni vođa jako dobro razumije da žene mogu biti korisne u određenim uslužnim
djelatnostima. Puno više nego muškarci koje se lakše identificira i na koje se cilja kao na
potencijalne neprijatelje drugih država. Jeste li razumjeli?«
Brzo je kimnuo. »Da, da, naravno. Jasno mi je.«
Chung-Cha je dodala: »I želim da mi pokažete neke zanimljivije pojedince.«
Ponovno je kimnuo. »Da, da. Sam ću vas odvesti.«
»Sigurna sam da hoćete«, rekla je ozbiljno.
Činilo se da nije shvatio značenje onoga što je rekla. Bio je okrutan, prepreden i zao, to je
znala. Ali je također bio sitničav, tašt i plitak. A takva osoba nikada ne može dostići izvrsnost ili
pak oštroumnost, bez obzira koliko se trudila.
»A ja ću sigurno prenijeti da ste izvrsno surađivali.«
»O, hvala vam, drugarice Yie. Hvala vam, i ne znate koliko mi to znači.«
»Baš naprotiv, sasvim mi je jasno.«
Izgledao je malo uvrijeđen ovom izjavom, ali se pribrao i rekao: »Hm, pod zanimljivi
mislite na...?«
»Pod tim, druže, mislim na nekoga poput mene.«
 50. poglavlje

Pregledala je više od stotinu djece u dobi od četiri do četrnaest godina. Svi su bili slični u
mnogo čemu: pothranjeni, prljavi i praznog pogleda. Sa svakim je razmijenila nekoliko riječi.
Ako su joj odgovorili, njihovi su odgovori bili nesigurni, nespretni i kratki. Znala je da ništa od
toga nije njihova krivnja.
Okrenula se stražaru koji je bio s njom. »Koliko ih je rođeno ovdje?«
Pogledao ju je pomalo drsko, ali mu je bez sumnje rečeno da u potpunosti s njom surađuje
ili će osjetiti bijes Vrhovnog vođe. Lijeno je pogledao redove mladih zatvorenika. Mogli su biti i
pilići u redu za klanje.
»Oko polovice«, opušteno je odgovorio pa obrisao prljavštinu sa svog pištolja. »Bilo ih je
i više, ali to nisu bili dopušteni porođaji, pa su ubijeni zajedno sa svojim majkama.«
Chung-Cha je znala da je obrazovanje djece, onakvo kakvo je postojalo, bilo potpuno
neprimjereno. Držali su ih glupima, a takvi su i umirali, bez obzira na to što su neki osjećali poriv
da postignu nešto više u životu. Unatoč svem unutarnjem bijesu, u određenom bi trenutku batine,
izgladnjivanje i ispiranje mozga gasile svaku nadu. Mislila je da ne bi nikada izišla živa da je
ostala u Yodoku još samo jedan dan.
Chung-Cha je u daljini vidjela skupinu djece kako rade pod teretom balvana ili kanti za
koje je znala da su napunjene izmetom. Jedna se djevojčica spotaknula i pala pa se prolio izmet iz
kante. Stražar koji ih je nadgledao udario ju je štapom i kundakom svoje puške, a onda je naredio
drugoj djeci da je napadnu, što su oni i učinili. Naučili su ih da će svi biti kažnjeni ako jedan
radnik ne uspije, pa su svoju ljutnju, umjesto na stražare, na koje bi s pravom trebali biti ljutiti,
usmjerili na nekoga od svojih.
Chimg-Cha je promatrala batinanje dok je trajalo. Nije napravila ništa da sama zaustavi
taj napad. Čak ni uz dopuštenje Vrhovnog vode u džepu, nikada ne bi mogla učiniti tako nešto, a
onda se nadati da će izbjeći kaznu. Logorska pravila bila su nepovrediva i netko poput nje
definitivno ne bi mogao intervenirati niti ih kršiti bez posljedica.
No ona nije imala želju prekinuti batine. Željela je vidjeti njihov rezultat jer je, čak i s ove
udaljenosti, uočila nešto što ju je zainteresiralo.
Pretučena djevojčica je ustala, obrisala krv s lica, uzela kantu s da, golim rukama pokupila
izmet i stavila ga u nju te promarširala pored stražara i ostale djece koja su je tukla. Glavu je
držala visoko, a pogled je odlučno usmjerila naprijed.
»Tko je ta zatvorenica?« upitala je Chung-Cha stražara.
Zaškiljio je u daljinu, a zatim problijedio. »Ime joj je Min.«
»Koliko joj je godina?«
Stražar je slegnuo ramenima. »Možda deset. Možda manje. Problematična je.«
»Zašto?«
Okrenuo se i nacerio. »Ona je žilava mala kuja. Dobije batine, a onda se digne i ode kao
da je ostvarila veliku pobjedu. Glupa je.«
»Dovest ćeš je k meni.«
Stražarev je smiješak nestao, pa je pogledao na sat. »Mora raditi još šest sati.«
»Dovest ćeš je k meni«, ponovila je Chung-Cha odrješitije ne mičući pogled s
muškarčeva lica.
»Čuli smo o tebi ovdje. Što si učinila u Bukchangu.« Stražar je to samouvjereno rekao, ali
je Chung-Cha, koja je u gotovo svakome mogla osjetiti strah, vidjela da je se čovjek boji.
 »O tome da sam ubila korumpirane muškarce? Da, jesam. Sve sam ih ubila. Vrhovni voda
je bio jako zahvalan. Kao nagradu mi je dao električno kuhalo za rižu.«
Stražar ju je promatrao s divljenjem, kao da mu je upravo rekla da joj je pred vrata
dostavljena vreća puna zlata.
»Jesi li zato ovdje?« upitao je. »Sumnjaju na korupciju.«
»Ima li ovdje korupcije?« silovito je upitala Chung-Cha.
»Ne, ne. Nikakve. Obećavam.«
»Obećanje je velika stvar, druže. Držat ću te za riječ. A sada mi dovedi Min.«
Brzo se naklonio i požurio dovesti djevojčicu.
Nakon dvadesetak minuta Chung-Cha je sjedila u maloj prostoriji u kojoj su bila dva
stolca i jedan stol. Gledala je malenu djevojčicu. Zamolila je Min da sjedne, ali ona je odbila jer,
kako je rekla, više voli stajati.
I tako je stajala, a obje su joj ruke bile stisnute u šake i pogledom punim prkosa
promatrala je Chung-Cha. Chung-Cha je znala da je bilo pravo čudo što je uz ovakav pogled još
uvijek bila živa na takvom mjestu.
»Zovem se Yie Chung-Cha«, rekla je. »Rekli su mi da se ti zoveš Min. Koje ti je drugo
ime?« Min nije ništa odgovorila. »Imaš li obitelj ovdje?« Min nije ništa odgovorila.
Chung-Cha je pogledala njezine ruke i noge. Bile su prljave, pune ožiljaka i masnica.
Imala je i otvorene gnojne rane. Sve na ovom djetetu bilo je jedna otvorena, gnojna rana. No u
njezinim očima, da, očima, Chung-Cha je vidjela vatru koju nisu mogle ugasiti ni batine niti
ikakva bolest.
»Ja sam jela štakore«, rekla je Chung-Cha. »Što sam više mogla. Meso sprečava bolesti
koje mnogi ovdje dobiju. Proteini ih uništavaju. Ja to nisam znala kada sam bila ovdje. Poslije
sam to naučila. U tome sam imala sreće.«
Promatrala je kako Min opušta šake. Ali je i dalje izgledala oprezno. Chung-Cha je mogla
to razumjeti. Možda je službeno prvo pravilo u logoru Ne smiješ pobjeći, ali je neslužbeno prvo
pravilo, koje je ujedno i puno važnije za svakog zatvorenika, Ne smiješ nikome vjerovati.
»Živjela sam u prvoj straćari na lijevoj strani puta kod unutarnjih vrata«, rekla je
Chung-Cha. »Bilo je to prije nekoliko godina.«
»Ti si onda pripadala neprijateljskoj klasi«, progovorila je Min. »Pa zašto više nisi
ondje?« upitala je, a iz svake su joj riječi izbijale ljutnja i jad.
»Zato što sam bila korisna drugima izvan ovog mjesta.«
»Kako?« Min je tražila odgovor zaboravljajući na oprez.
U ovom je pitanju Chung-Cha vidjela ono što se nadala da će vidjeti. Djevojčica je željela
otići odavde iako su se mnogi zatvorenici, čak i mladi od nje, potpuno pomirili sa sudbinom da će
ovdje živjeti zauvijek. Njihov životni žar, a time i njihova hrabrost, u potpunosti su nestali. To je
bilo tužno, ali istinito. Oni su bili izgubljeni.
»Bila sam žilava mala kuja«, odgovorila je Chung-Cha.
»I ja sam žilava mala kuja.«
»To sam mogla primijetiti. I to je jedini razlog zašto sada sa mnom razgovaraš.«
Min je trepnula i još se malo opustila. »Kako ti ja mogu biti od koristi?«
Chung-Cha je pomislila: inat, da, ali i inteligencija i njezina sestra blizanka, pamet. Na
kraju krajeva, to je ime Min značilo na korejskome: inteligenciju i pamet.
»Kako ti misliš da možeš biti?« upitala je Chung-Cha okrećući pitanje i vraćajući lopticu
u njezinu smjeru.
Min je nekoliko trenutaka razmišljala o tome. Chung-Cha je gotovo mogla vidjeti
misaona previranja koja su se događala u djevojčičinoj glavi.
 »Kako si ti bila korisna drugima?« upitala je Min. »Da ti je to omogućilo da odeš
odavde?«
Chung-Cha je uspjela sakriti smiješak i zadovoljstvo. Min je potvrđivala da je dorasla
izazovu.
»Obučena sam za obavljanje određenog posla.«
»To mogu i ja«, rekla je Min.
»Čak ako i ne znaš o kojem se poslu radi?«
»Ja mogu bilo što«, izjavila je Min. »Učinit ću što god treba da izađem odavde.«
»A tvoja obitelj?«
»Ja nemam obitelji.«
»Jesu li umrli?«
»Ja nemam obitelji«, ponovila je Min.
Chung-Cha je polako kimnula i ustala. »Vratit ću se ovamo za tjedan dana. Ti ćeš biti
spremna za polazak.«
»Zašto za tjedan dana?«
Chung-Cha je iznenadilo ovo pitanje. »Takve stvari traju neko vrijeme. Postoje postupci,
pribavljanje papira.« Min ju je sumnjičavo pogledala. »Vratit ću se.«
»Ali ja možda neću biti živa.« Chung-Cha je nagnula glavu. »Zašto?«
»Oni će znati što ćeš učiniti.«
»I?«
»I neće me pustiti.«
»Ja dolazim s najvišim ovlastima. Stražari ti neće nauditi.«
»Događaju se nesreće. I ne radi se samo o stražarima.« Chung-Cha je zamišljeno kimnula.
»Ostali zatvorenici?«
»Njih nije briga za najviše ovlasti. A što mogu izgubiti?«
»Svoje živote?«
Min je napravila grimasu. »Zašto bi ih bilo briga? To bi za njih bilo dobro.«
Chung-Cha je znala da je djevojčica potpuno u pravu.
»Onda ćemo otići odavde danas.«
Min se nasmiješila, vjerojatno prvi put u životu.
 51. poglavlje

Chung-Cha je strpljivo ispunjavala papire potrebne za puštanje Min pod njezin nadzor.
Odvezle su se u Pjongjang u automobilu marke Sungri uz spuštene prozore. Chung-Cha joj nije
rekla da je razlog tome činjenica da ne želi udisati njezin smrad sljedećih stotinu i pemaest
kilometara. Umjesto toga, rekla joj je da je zdravo udisati svježi zrak.
I Min je izgledala kao da svaki udah čini sa zadovoljstvom.
Prvo je nevoljko ušla u Sungri. Chung-Cha je odmah znala zašto. Djevojčica se nikada
prije nije vozila u automobilu. Vjerojatno nikada nije niti vidjela automobil, nego samo stare
kamione kojima su se koristili u logoru.
No, kada joj je Chung-Cha rekla da je to najbrži način da odu iz logora, Min je smjesta
ušla. Nakon što je sjela, ispružila je ruku i dotaknula sve tipke kao i sve drugo što ju je zanimalo.
Chung-Cha je pomislila da je to dobro. U njoj je još uvijek bilo znatiželje. I čuđenja. To je
značilo da je djetetov mozak netaknut.
Dok su odlazile, Chung-Cha je dva puta pogledala u retrovizor prema logoru. Vidjela je
kako zatvorenici stoje uz ogradu i promatraju ih, vjerojatno se čudeći zašto i oni ne mogu biti
slobodni.
Kad je pogledala Min, djevojčica je gledala ravno pred sebe. Ona nije niti jednom
pogledala unatrag.
Chung-Cha je učinila to isto kada je napuštala logor. Bojala se da će je ponovno zatvoriti,
ako pogleda iza sebe. Ili, vjerojatnije, da će se probuditi iz sna i vratiti u noćnu moru.
Kasno noću stigle su u Pjongjang. Chung-Cha je parkirala automobil i povela Min do
svog stana. Djevojčica je putem sve promatrala. Od asfaltiranih ulica do visokih zgrada, do
nečega toliko jednostavnog poput semafora ili neonskih reklama ili autobusa ili nekoga tko hoda
pločnikom; sve je to promatrala potpuno zaprepaštena. Činilo se kao da se upravo rada, s deset
godina zakašnjenja.
Kada je Min ugledala visoku stambenu zgradu, željela je znati kakvo je to mjesto.
»Ovdje ja živim«, odgovorila je Chung-Cha.
»Koliko ljudi živi s tobom?«
»Ja živim sama. Doduše, živjela sam. Sada ti živiš sa mnom.«
»To je dopušteno?« upitala je Min.
»Dopušteno je svuda, osim u logorima«, odgovorila je Chung-Cha.
Najprije je trebalo napraviti Min nešto za jelo. Ne previše i ne prebogato - pa i nije
Chung-Cha imala neku bogatu hranu. Međutim, Min bi moglo pozliti čak i od previše riže.
Chung-Cha je sve to znala jer su tako radili oni koji su nju hranili. Dakle, za početak će obroci
biti jednostavni i mali.
Sljedeće je na rasporedu bilo tuširanje, dugo tuširanje toplom vodom, s puno sapuna i
trljanja.
Chung-Cha nije dopustila Min da to radi sama jer se djevojčica nije znala oprati pa ju je
Chung-Cha dobro istrljala. Mnogim bi ljudima pozlilo od prljavštine koja joj se slijevala niz
kožu, kosu i otvore, ali to nije uznemiravalo Chung-Cha. Ona je to očekivala. A Min nije
pokazivala sram dok je gledala kako prljava voda otječe niz odvod. Ona nije znala za bolje. Samo
je željela znati kamo odlazi ta voda.
»U rijeku«, odgovorila joj je Chung-Cha jer je znala da će joj taj odgovor zasada biti
dovoljan. Djevojčicu će trebati još mnogo puta oprati da bi je se oslobodilo od godina prljavštine.
 Stavila je plahte i jastuk na mali dvosjed, na kojem će Min zasada spavati. Chung-Cha je
već kupila odjeću i obuću za nju, dobro procijenivši da će djevojčica iz logora biti malena. Sve
joj je dobro pristajalo, puno bolje od dronjaka u kojima je došla. Njih je bacila u smeće.
Chung-Cha je pokazala Min kako oprati zube upozoravajući je da ne guta pastu. Zatim joj
je očistila nokte koji su bili puni prljavštine koja se tu godinama nakupljala. Nakon toga je
iščešljala njezinu dugu kosu otpetljavajući čvoriće i škarama krateći neposlušne čuperke. Min je
strpljivo sjedila dok je to trajalo i buljila u ogledalo u maloj kupaonici ispred kojeg ju je
Chung-Cha posjela.
Jako je dobro znala zašto se djevojčica tako detaljno proučava. Nikad prije nije bila ispred
ogledala. Stoga nije imala pojma kako izgleda. Chung-Cha se mogla sjetiti sebe kako bi se noću
iskradala iz kreveta i odlazila u kupaonicu, ne zato da se olakša, nego zato što je opet htjela
vidjeti kako izgleda.
Ponovno je dala Min mali obrok, a onda se pobrinula za njezine ogrebotine i kraste
koristeći se peroksidom, melemom i zavojima. Zatim je stavila Min, odjevenu u majicu i nove
kratke hlačice, u njezin privremeni krevet te je pokrila čistom plahtom. Iako se pobrinula najbolje
što je mogla za mnoge ozljede, porezotine koje su zarastale i kraste na starim ranama koje je
djevojčica imala, Chung-Cha ju je naručila liječniku za sljedeći dan. Željela je da se sve to
pregleda. U logoru su infekcije bile uobičajene i ubile su mnoge zatvorenike. Ona nije oslobodila
Min da bi je gledala kako umire. I redovito su, prije puštanja iz logora, zatvorenici morali
pokazati da nisu zaraženi ili bolesni. Budući da je to bilo gotovo nemoguće, skoro nikada nisu
dosegli slobodu. Zbog toga se Chung-Cha obvezala u papirima koje je potpisala, da će Min
odvesti liječniku dan nakon odlaska iz logora.
Kad ju je smjestila na dvosjed, Chung-Cha je ugasila svjetlo.
Čula je Min kako uzdiše i govori: »Možeš li ponovno upaliti svjetlo, Chung-Cha?«
Ponovno je upalila svjetlo, a zatim prišla Min i spustila se uz rub dvosjeda.
»Bojiš li se mraka?« Znala je da u zatvorskim straćarama nije bilo struje i da, iako je Min
vjerojatno vidjela električno svjetlo, nije bila navikla na njega.
Min je rekla: »Ne bojim se.«
»Zašto onda želiš upaljeno svjetlo?«
»Da mogu vidjeti gdje sada živim.«
Chung-Cha je ostavila upaljeno svjetlo i otišla u spavaću sobu. Ostavila je vrata lagano
odškrinuta i rekla Min da je probudi bude li nešto trebala.
Chung-Cha je otišla u krevet, ali nije zaspala. Više je nije puno toga plašilo; to
jednostavno nije bilo moguće nakon svega što je prošla. No više se bojala onog što je upravo
učinila nego batina, straha ili smrti. Cijeli je život provela sama, a sada je preuzela odgovornost
za drugo ljudsko biće.
Slušala je Min kako ravnomjerno diše samo nekoliko metara od nje, budući da je stan bio
mali. Pitala se spava li ili jednostavno gleda svijet oko sebe za koji nije mogla pretpostaviti da
postoji i koji prije nekoliko sati za nju nije postojao.
Chung-Cha je točno znala kako se osjeća. Ona je prošla kroz iste takve osjećaje. No
njezino oslobađanje i ono što joj se nakon toga dogodilo bilo je sasvim drukčije od slučaja s Min.
Stražari su jednog jutra došli po nju. Prvo je pomislila da su je došli kazniti zbog
prokazivača. Ali to nije bio razlog. Sastala se sa zatvorskim upraviteljem, Dohom, istim onim
čovjekom kojeg je danas vidjela. Imali su ponudu za nju. Dolazila je iz vrha vlade. Pojma nije
imala koji je bio povod tome.
Bi li željela biti slobodna? To su je pitali.
Najprije nije shvaćala što hoće. Instinktivno je mislila da se radi o nekakvom triku, pa nije
bila u stanju odgovoriti bojeći se da bi ono što kaže moglo dovesti do još veće boli ili čak do
njezine smrti.
Međutim, odveli su je u drugu prosroriju u kojoj se nalazila skupina muškaraca i,
iznenađujuće, žena koja nije bila zatvorenica. Chung-Cha nikada prije nije vidjela ženu koja nije
bila zatvorenica. Žena joj je rekla da dolazi iz vlade i da vodstvo traži potomke prijestupnika koji
žele služiti domovini, Rekla je da bi oni najprije morali dokazati svoju odanost. A ako to učine,
odvest će ih na drugo mjesto, dati im hranu, odjeću i obrazovanje. Nakon toga bi prošli
višegodišnju obuku za služenje Sjevernoj Koreji.
»Bi li Chung-Cha to željela?« upitala ju je žena.
Chung-Cha se još uvijek mogla sjetiti kako je gledala muškarce u prostoriji koji su je
promatrali. Nisu imali odore, ne one zatvorske, nego neke druge. Na prsima su im visjele
nekakve svjetlucave stvari u svim bojama.
Ona je bila bez riječi, oduzeta i nije mogla govoriti.
Jedan od muškaraca koji je imao više svjetlucavih stvari od ostalih naposljetku je rekao:
»Dovedite nam nekog drugog, a ovu kuju vodite onamo odakle je i došli. I koliko god je tukli,
tucite je još tri puta više. Smanjite joj i hranu. Potrošila nam je vrijeme.«
Ruke su krenule prema Chung-Cha, a ona je onda smogla snage da progovori.
»Što moram učiniti?« viknula je toliko glasno da je jedan stražar posegnuo za oružjem
bojeći se možda da će ona poludjeti i napasti ih.
Prošao je trenutak tišine, a onda su je svi u prostoriji pogledali. Muškarac koji ju je
nazvao kujom, sada ju je promatrao drugim očima.
Rekao je: »Opisali su te kao žilavu malu kuju? Koliko si žilava?«
Ošamario ju je preko cijelog lica i srušio na pod.
Chung-Cha, koja je tek napunila deset godina, brzo je ustala na noge i obrisala krv s
usana.
»To nije ništa«, rekao je muškarac. »Nemoj misliti da si zbog toga žilava, jer nisi.«
Chung-Cha je skupila hrabrost i pogledala ga. »Recite mi što moram učiniti da budem
slobodna i ja ću to učiniti.«
General ju je znatiželjno pogledao, a onda mu je lice postalo hladno. »Ja ne raspravljam
sa smećem. Drugi će ti reći. Ako ne uspiješ, nikada nećeš izići odavde. Dobit će upute da te jedva
održavaju na životu tako da možeš provesti ovdje još mnogo desedjeća. Je l’ ti jasno?«
Chung-Cha je i dalje buljila u muškarca, nikada u životu joj ništa nije bilo jasnije. Činilo
se kao da joj je život pun tame odjednom ispunjen svjetlom. Znala je da je ovo jedina prilika koju
će ikada dobiti da napusti ovo mjesto. I namjeravala ju je zgrabiti.
»Ako ne raspravljate sa smećem poput mene, tko će mi onda ovdje reći što trebam učiniti
da me oslobodite ovog mjesta?« čvrsto je rekla.
Muškarac je bio iznenađen njezinom smionošću. Okrenuo se ženi i rekao: »Ona će.«
Zatim se okrenuo i otišao.
I to je bilo prvi i posljednji put da je Chung-Cha osobno vidjela generala Paka.
***

Chung-Cha je iz razmišljanja prenulo lagano otvaranje vrata. Na vratima je stajala Min.

Chung-Cha je sjela na krevet i pogledala je. Ni jedna ni druga nisu ništa rekle. Chung-Cha
joj je mahnula rukom i Min je požurila i popela se na krevet.
Legla je i odmah zaspala.
Ali Chung-Cha nije mogla zaspati. Samo je ležala i promatrala Min razmišljajući o
događajima koji su se činili kao iz nekog drugog života.
No nekada je to stvarno bio njezin život.
 52. poglavlje

»Vratila se kući i na sigurnom je«, naglasio je Robie.

On je s Jessicom sjedio vani u kafiću u Washingtonu i doručkovali su.
»Pravo čudo, Robie.«
»Čuda se događaju slučajno. Ovo nije.«
Otpila je kavu i zagledala se u njega. »Znaš što mislim. Znaš što je sve moglo poći po zlu.
Bilo koji od njih je mogao uništiti misiju i Julie bi bila mrtva.«
»Ali ona nije mrtva.«
Stavila je sunčane naočale i zagledala se u daljinu. »A Earl?« upitao je.
Mrko se nasmiješila. »Ponovno izdržava doživotnu kaznu i razgovara sam sa sobom. Ne
očekuju da će izdržati ni tjedan dana.«
Robieju je zazvonio mobitel. Pogledao ga je i uspravio se na stolcu.
»Plavi Čovjek.«
»Barem nije Evan Tucker. Ne bih ga mogla podnijeti, ne danas.«
»Želi da dođemo.«
»Misliš li da se nešto događa?«
»Obično nas ne zove da čavrljamo.«
Jessica je ustala i izlila šalicu s kavom u kantu za smeće. »Nemojmo ga onda ostaviti da
čeka.«
»Glasne«, rekao je Plavi Čovjek. »Ali različite.«
Sjedili su u uredu Plavog Čovjeka u Langleyu. Naoblačilo se dok su se vozili ovamo i
počela je padati kiša.
Jessica i Robie su se pogledali.
Jessica je rekla: »Kako različite?«
»Imamo brojne kontakte u Sjevernoj Koreji, Kini i na Tajvanu. Ovi pak kontakti imaju
manji broj izvora u Sjevernoj Koreji, većinom u Pjongjangu.«
»I kad se sve te glasine zbroje, što kažu?« upitao je Robie.
»Da Sjeverni Korejci nešto planiraju.«
»Osvetu, misliš?« rekla je Jessica.
»Sumnjam da je u pitanju nešto drugo«, rekao je Plavi Čovjek. »Sjeverni Korejci nisu
poznati ni po svojoj taktičnosti niti po suosjećanju.«
»Ali znaju čuvati tajne«, naglasio je Robie. »Postoji li ikakav trag o tome kakva bi to
osveta mogla biti?«
»Čini se da su očito otkrili sve Pakove postupke. A sada mu je nestala obitelj.«
»Nisam znala da je imao obitelj«, rekla je Jessica. »Pa vjerojatno su ili ubijeni ili su ih
poslali u radne logore«, rekao je Robie uzdišući. Plavi Čovjek je kimnuo. »Izgleda da je tako.«
»Ako jest, nema im pomoći«, dodao je Robie. »Morat ću se složiti s tobom oko toga. Bilo
kakav pokušaj da ih oslobodimo mogao bi izazvati međunarodni incident koji si trenutno ne
možemo priuštiti.«
»Tražio je da mu zaštitimo obitelj«, tiho je primijetila Jessica »E pa, tu smo ga
iznevjerili.«
»Govorili smo o osveti?« brzo je rekao Robie, primijetivši da Jessica izgleda jadno. Plavi
Čovjek je kimnuo i otvorio fascikl na svom stolu. »Zapravo sam vas zbog toga i pozvao. A sada
ravnatelj...«
 »Poriče li on još uvijek?« prekinula ga je Jessica. »Tako se čini. Glava mu je u pijesku i
nada se da ga neće smijeniti,«
»Izvrstan plan«, rekla je Jessica s gađenjem. »Možda. No mogućnosti su ograničene.«
»Sigurno možemo poduzeti neke obrambene mjere«, rekao je Robie.
»Možemo i hoćemo«, odgovorio je Plavi Čovjek. »Smatramo da će, budući da je naša
meta bila na najvišem položaju u Sjevernoj Koreji, osveta s njihove strane također biti usmjerena
na istu razinu ovdje.«
Robie je bio sumnjičav. »Predsjednik? Moraju shvatiti da mu se ne mogu približiti.«
»Tajna je služba svjesna da postoji potreba za pojačanom zaštitom iako Predsjednik već
uživa najbolju zaštitu na svijetu.«
»A ako nije Predsjednik, tko onda?« upitala je Jessica.
»Potpredsjednik? Predsjednik Kongresa? Istaknuti tajnik kabineta? Možda sudac
Vrhovnog suda? Možda čak postave prljavu bombu usred područja s puno ljudi, A meta će biti
uglavnom simbolična i poruka će glasiti; ›Možemo doći do vaših vođa i ljudi kad god poželimo.‹
U slučaju da uspiju, to bi zasigurno bio udarac za ovu zemlju.«
»Koji je krajnji cilj ovoga?« upitao je Robie.
»Nakon što uzvrati udarac, Pjongjang može objaviti svijetu bilo kakve dokaze o zavjeri
koju je vodila naša država da bi ubila njihovog Vođu.«
»Svijet neće povjerovati Sjevernim Korejama. Gotovo da i nemaju vjerodostojnost«,
istaknuo je Robie.
»Međutim, u ovom bi slučaju govorili istinu, zar ne? A mi ne znamo što su oni možda
otkrili. Od Paka. Ili od Lloyda Carsona. Ravnatelj ne misli da su išta otkrili. No njegove su
prosudbe bile pogrešne.«
»Upravo suprotno«, rekla je Jessica ledeno.
»Nisi nas pozvao ovamo da bi nam rekao da ništa ne radimo.«
»Ne, želio sam vas upozoriti«, rekao je Plavi Čovjek.
»Na što?« upitala je Jessica.
»U kolibi u kojoj ste vidjeli kako se Pak ubio...«
»Da?« oprezno je rekla Jessica. »Možda su vas vidjeli.«
»To je nemoguće«, rekla je. »Nikoga nismo vidjeli, a ni naše nadzorne kamere nisu
pokazale nikakvu aktivnost.«
»Bez obzira na to, glasine koje čujemo upućuju na to da su vas možda vidjeli. A ako jesu,
vi također možete postati mete.«
Robie je pogledao Jessicu. »Pa to ne bi bilo prvi put. Iako mislim da bih radije bio meta
neonacistima nego Sjevernim Korejcima.«
 53. poglavlje

Predsjednik Tom Cassion sjedio je za doručkom u svojim privatnim odajama u Bijeloj

kući. Već su mu dali dnevno izvješće, a on se krijepio dodatnom šalicom kave prije nego što
doista započne dan, koji je bio isplaniran do zadnje minute.
Pogledao je preko stola prema svojoj supruzi Eleanor ili Ellie, kako ju je zvao on i najbliži
prijatelji.
»Vidio sam tvoj raspored za sljedećih nekoliko dana«, rekao je i sklopio novine
Washington Post te ih odložio kraj doručka koji uglavnom nije pojeo. »Raspored ti je prilično
gust.«
Pogledala ga je preko svoje šalice čaja. »Točno. A ja sam vidjela tvoj. Prilično je prazan.
Kakva lijenčina.«
Ravnodušno se nasmijao. »Nije tako strašno.«
Pogledala je sve što je ostavio na tanjuru. »Ne jedeš baš u posljednje vrijeme, Tom.«
»Malo mi je želudac uznemiren. Samo viroza.«
»Onda pođi doktoru. Onom svojem.«
Kimnuo je. »Hoću«, i odsutno se zagledao u daljinu.
»Kad se vraćaš?« upitala je.
»Stat ćemo u četiri mjesta: Seatde, San Francisco, Houston i Miami. Air Force One će
sletjeti sutra popodne u dva.«
»Nešto poput kampanje.«
»Ali ni približno tako naporno. Koliko smo puta putovali u osam ili deset gradova u
jednom danu?«
»Previše«, rekla je hladno.
»A ovih dana političari ne prestaju s kampanjama. Sa zakonodavnim promjenama bilo
koja količina novca može završiti u ringu. Moraš biti siguran da ćeš dobiti svoj dio jer će ga
druga strana sigurno znati iskoristiti.«
Rekla je: »Nedostaju mi dani kad smo ispisivali vlastite letke za kampanju i skupljali
čekove u limenke od kave na roštiljijadama u vrtu.«
»I meni katkad.«
Promatrao je Eleanor dok je proučavala svoj današnji raspored. S četrdeset i šest godina
još je bila mlada, četiri godine mlada od njega. Imali su dvoje djece, Claire i Tommyja Juniora.
Claire je bilo petnaest godina, a ponašala se kao da ima četrdeset. Ona se izrazito dobro
prilagodila načinu života koji sada vode. U školi Sidwell Friends imala je puno prijatelja te je bila
aktivna i popularna. Bila je i odlična učenica. Tommy je još uvijek bio mali dječak koji je
ispočetka obožavao život u Bijeloj kući, ali ga je ubrzo zamrzio. Ni Predsjednik niti njegova
supruga nisu znali kako to riješiti, a činjenica da im je sin nesretan oboje ih je prilično
zabrinjavala.
Eleanorin se glas probio kroz njegove misli. »Uskoro će djeca imati tjedan dana praznika.
Razmišljala sam da ih odvedem iz grada. Možda u Nantu-cket. Donovani su mi ponovno ponudili
kuću.«
Otvorio je usta u čudu. »Nantucket? U ovo doba godine? Bit će hladno i kišovito.«
»Zapravo, najviša prosječna temperatura je dvadeset i jedan stupanj, a najniža viša od
deset stupnjeva. A dugoročne vremenske prognoze kažu da će količina oborina biti daleko ispod
prosjeka iako će vjerojatno biti oblačno. Atlantski ocean utječe na klimu. Bit će toplije tamo nego
ovdje u Bostonu.«
»Vidim da si napravila svoju zadaću, Eleanor, kao i obično«, rekao je Predsjednik šturo.
Nasmiješila se. »I svi su turisti otišli. Imat ćemo privatnost i možemo se družiti kao
obitelj. Topla vatrica, sklupčani uz dobru knjigu. Igranje društvenih igara. Zajedničke šetnje
plažom. Jednostavno punjenje baterija. Provođenje vremena s djecom.«
»Misliš provođenje vremena s Tommyjem. Claire je sasvim u redu.«
»Mislim kao obitelj«, čvrsto je rekla. »Pa iako znam da ti je raspored gust, bilo bi divno
kad bi mogao doći barem na jedan dan.«
Predsjednik ju je čudno pogledao. Njihovim su životima upravljali planovi debljine
telefonskog imenika izrađeni puno unaprijed.
»Je li to u rasporedu? Nisam primijetio.«
»Ne, ja sam samo razmišljala da to učiniš.«
»Pa, zaista sumnjam da ću biti u stanju doći makar na jedan dan. Raspored mi je pun
sljedeća dva mjeseca. A osim toga, glasači ne vole da predsjednici samo skoknu na godišnji.
Morat ćeš provjeriti s tajnom službom. Njima će trebati vremena da se pripreme. Možda će im
biti preteško u tako kratkom roku.«
»Već sam im rekla da porade na tome.«
»U redu, nadam se da će uspjeti. Ali mislim da pretjeruješ što se Tommyja tiče. Samo mu
treba više vremena da se snađe, to je sve.« Podignuo je novine.
Eleanor je uzdahnula, krenula nešto reći, a onda se vratila svom čaju i rasporedu
pregledavajući bilješke za govor koji je trebala održati nakon obilaska Bijele kuće u koji će
povesti skupinu senatorskih supruga.
Činilo se da Predsjednik ne primjećuje razočaranje svoje supruge. Njegov je želudac bio
uznemiren iz jednog jednostavnog razloga. Krivnja. Golema, neumoljiva krivnja.
Dao je svoju riječ generalu Paku da će provesti sve što su se dogovorili. Rekao mu je to u
četiri oka. A čovjek je sada mrtav. Predsjednik je, zapravo, poslao agente da ga ubiju, ali Pak si je
sam oduzeo život. I rekao je agentima da mu svakako kažu: »Idi kvragu.« Da je bilo obrnuto i
Predsjednik bi učinio isto. Izdao je čovjeka, kratko i jasno. I sada su mu rekli da su Pakovu
posvojenu djecu vjerojatno poslali u radne logore, najvjerojatnije do kraja života.
Izdao sam čovjeka. Ubio sam čovjeka. Kriv sam za ubojstvo.
»Tata? Tata?«
Predsjednik je odmahnuo glavom i pogledao oko sebe.
Njegova kći Claire sišla je na doručak. »Htjela sam da pogledaš seminarski tad koji sam
napisala za sat o američkoj vladi.«
»Ti misliš da ja išta znam o američkoj vladi?« rekao je pokušavajući se slabašno
nasmiješiti.
»Ne, ali mama je očito zauzeta«, uzvratila je uz široki osmijeh.
Smijao se, a činilo se da se i Eleanor zabavlja. Zatim je nastavio ponosno promatrati kćer
kako doručkuje i pregledava neke bilješke, čini se, iz matematike.
Oprezno je promatrao dok mu se sin vukao u blagovaonicu odjeven u školsku odoru.
Dječak je iz državne škole prešao u jednu od najelitnijih institucija u državi. Prijelaz nije prošao
glatko.
»Hej, veliki čovječe!« rekao je Predsjednik. »Jesi li dobro spavao?«
»Nisam ja veliki čovjek. Ja sam najmanji u razredu. Čak su i djevojčice više od mene.«
Claire je progutala punu žlicu žitarica i ispalila: »I pametnije.«
»Zašuti!« viknuo je Tommy.
»Claire!« oštro je rekla njezina majka. »Ostavi ga na miru.«
 Claire se pobjedonosno osmjehnula i vratila svojim bilješkama.
Predsjednik je rekao: »Tommy, ja sam visok stotinu osamdeset i osam centimetara. Tvoja
majka stotinu sedamdeset i pet centimetara. I ti ćeš biti visok. To je jednostavno genetika. Kladim
se da ćeš za nekoliko godina prerasti sestru. Samo moraš biti strpljiv.«
Claire je otpuhnula, a Tommy se namrštio.
»I moramo još tri godine biti na ovome mjestu«, tekao je Tommy. »Jupiii.«
»Još sedam, kad tata dobije izbore«, veselo je istaknula Claire. »Je l’ tako, tata?«
Predsjednik je buljio u svog sina i nije joj odgovorio.
Eleanor je brzo ustala, pregledala Tommyja kako izgleda i u potpunosti se pretvorila u
majku. Popravila mu je frizuru, ugurala košulju u hlače i namjestila ovratnik.
»Malo kasniš«, rekla je. »Bolje požuri s doručkom.«
Tommy je sjeo i namršteno gledao u svoj tanjur.
Eleanor je letimice pogledala svog supruga, ali njegov je pogled ponovno odlutao. Nakon
izvjesnog negodovanja pomirila se s tim da je on za njih uglavnom izgubljen dokle god su u ovoj
kući i dokle god mu teče mandat. Problemi koje je morao rješavati bili su preveliki, napadi
prežestoki, a ulozi previsoki. Osjećala se kao samohrana majka. Njoj su mnogo pomagali, a jako
dobro je znala da su mnoge žene zaista samohrane majke i da se bore podignuti obitelj s mnogo
manje sredstava, nego što ih ona ima. Svejedno, nije bilo lako. Teško je podignuti obitelj, bez
obzira na količinu novca kojom raspolažete.
Međutim, kad je vidio svog sina, Predsjednik je dobio povod za razmišljanje.
Obitelj.
Ustao je i bacio ubrus na tanjur.
Eleanor ga je pogledala. »Jesi li dobro?«
»Samo sam zaboravio nešto učiniti prije nego što poletim.«
Žurno je otišao.
Eleanor se ponovno usredotočila na Tommyja i nagovorila ga da pojede još nekoliko
zalogaja. Zatim je promatrala svoju djecu kako odlaze u pratnji agenata tajne službe. Prvo će
odvesti Tommyja, a zatim Claire. Jedan agent ostat će u učionici s njima cijeli dan.
Dok je mala povorka automobila odlazila, Eleanor nije primijetila skupinu turista pored
sporednog ulaza u Bijelu kuću. Ulaz kojim Predsjednikova obitelj napušta i dolazi u Bijelu kuću
vrlo je skrovit i nije za javnost.
Za većinu javnosti.
Muškarac i žena podignuli su svoje aparate i fotografirali što god su vidjeli. Tražili su
položaj koji bi im omogućio najbolju vidljivost ovog privatnog dijela, a ostali članovi skupine
namjerno su ometali stražare.
Kad je povorka automobila skrenula na cestu, neki drugi iz skupine ju je fotografirao,
smijao se, uzbuđeno mahao, kako to već turisti čine. Nastavio je fotografirati povorku dok mu
nije nestala iz vida. Za njima je zatim krenulo nekoliko crnih limuzina koje su bile parkirane u
pokrajnjoj ulici. Radili su usklađeno, odlazeći i dolazeći kako tajna služba ne bi ništa posumnjala.
U Bijeloj kući je Eleanor zastala da pogleda gredicu s biljkama kojima su se bavili vrtlari.
Dok je tamo stajala, prišla joj je njezina tajnica.
»Gospođo Cassion, provjeravam detalje vašeg puta u Nantucket. Idete samo vi i djeca, je
li to točno?«
»Da. Jutros sam razgovarala s Predsjednikom, Čini se da neće uspjeti ići s nama.«
»Tajna služba radi na svim pojedinostima i poslat će nam preliminarno sigurnosno
izvješće krajem tjedna, ako je to u redu?«
Eleanor je kimnula i rekla: »Sjećam se dana kad smo samo uskočili u auto s nekoliko
kovčega i s psom te se odvezli.«
Tajnica se nasmijala: »Voljeli biste da se ti dani vrare?«
»Svake minute svog života. Ali zaista mislim da je dobro da se maknemo. Samo bih
željela da nam se Predsjednik može pridružiti.«
»Kuća koju ste odabrali izgleda predivno.«
»To je od prijatelja. Donovana. Daju nam na korištenje. Vrlo je stara, vrlo rustična.
Možemo šetati plažom. I možemo se voziti biciklima do grada. Pucketanje vatre. Knjige za
čitanje, razgovori. Samo... samo to što smo zajedno.«
»Zvuči idilično.«
»Nadam se... Nadam se da će se Tommyju svidjeti.« Tajnica je kimnula. »Djeci je to
teško. Nisam sigurna da bih ja to mogla.«
Kad su ušli, muškarac u odori Državne službe za brigu o parkovima dignuo se od gredice
na kojoj je radio. Službeno je bio iz Južne Koreje i radio je ovdje šest godina. Zapravo je bio
Sjeverni Korejac i poslali su ga u SAD prije petnaest godina s jedinim zadatkom, da se zaposli u
Bijeloj kući u bilo kakvom svojstvu. Mnoga mu zanimanja nisu bila dostupna. Ali to nije bio
slučaj s radom u vrtu. I nakon što je radio marljivije od svih oko sebe, uspio je doći ovamo.
Slao je svojoj vladi redovita izvješća o svim pojedinostima koje su mu se činile
vrijednima. Iako puno toga nije.
Dosada. Čini se da je sada pogodio glavni zgoditak.
 54. poglavlje

Dok su bili na putu prema Robiejevom stanu, nakon sastanka s Plavim Čovjekom, Robie i
Jessica primili su od njega hitan poziv da smjesta dođu u Bijelu kuću.
Velikom brzinom prošli su kroz sigurnosnu provjeru, pa su ih odveli u dvoranu za
sastanke koja se nalazila u kompleksu prostorije za krizne situacije. Nije bilo uobičajeno da se
ljudima poput njih dopusti ulaz u ovaj dio, ali rečeno im je da Predsjednik toga jutra odlazi izvan
grada i da se trebaju sastati brzo i u priličnoj tajnosti.
Plavi Čovjek je već bio ondje kada su stigli. Nazvao ih je kad je ulazio u Bijelu kuću.
»Hoćeš li nas izvijestiti prije nego što Predsjednik stigne?« upitala je Jessica.
»Ni ja nemam informacije kao ni vi«, priznao je Plavi Čovjek. »Ne vjerujem da je ovo
išlo službenim kanalima. Iznenadio sam se kada sam primio poziv.«
»Misliš da je to bila odluka na brzinu?« upitao je Robie.
»Meni su rekli da je to bila odluka pri doručku. Barem je tada Predsjedniku sinulo, pa
sada želi s nama o tome raspraviti.«
»A neće doći Evan Tucker?« primijetila je Jessica. »On je još uvijek ravnatelj, u dobru i u
zlu. Pa, zapravo, u zlu.«
»Ne vjerujem da će on biti nazočan, ne. Zapravo, čini se da su njegovi dani u CIA-i
odbrojeni.«
»I Predsjednik je tražio baš nas?« upitala je Jessica sjedajući pored Plavog Čovjeka, a
Robie je stajao pored vrata.
Plavi Čovjek je raširio ruke. »Inače ne biste bili ovdje, a ne bih ni ja. Ovo mjesto ne
možete posjetiti ako vas ne pozovu.«
Jessica je iznenada ustala kada je predsjednik Cassion bez pratnje ušetao u prostoriju.
Jedan od njegovih pomoćnika zatvorio je za njim vrata, nakon što je gotovo uvrijeđeno pogledao
ostale prisutne. Očito Predsjednikovi ljudi nisu bili zadovoljni što su ih isključili sa sastanka.
Predsjednik Cassion je rekao: »Hvala vam što ste došli. Nemam puno vremena, pa
prijeđimo na stvar.«
Sjeo je, a zatim i ostali.
»Saznali smo da je general Pak imao posvojene sina i kćer. Oni su sada već odrasli ljudi.
Odvedeni su u radni logor u Sjevernoj Koreji, što je osveta za ono što je Pak učinio.«
Nakratko je prestao govoriti, a ostali su ga netremice promatrali.
Cassion je najprije pogledao Jessicu, a zatim Robieja. »Bili ste poslani u Francusku da
ubijete Paka. Ja to znam. Niste morali izvršiti taj zadatak jer se on u vašoj prisutnosti sam ubio.«
»To je točno, gospodine«, rekao je Robie.
»I njegove su posljednje riječi bile da mi kažete da idem kvragu.«
Jessica je kimnula, ali nije ništa rekla.
»I da spasite njegovu obitelj«, dodao je Predsjednik.
»Da«, rekao je Robie. »To sve stoji u našem izvješću.«
Vidjelo se da je Predsjednik utučen. »Činjenica jest da se sramim sam sebe zbog toga što
se dogodilo. Sjedio sam u ovoj sobi i dao generalu Paku riječ da ga neću napustiti, bez obzira na
to što se dogodilo. Nisam održao riječ. Upravo suprotno, dopustio sam njegovu smrt.«
»Uvjeti se mijenjaju, gospodine Predsjedniče«, rekao je Plavi Čovjek. »Nažalost, ništa na
ovom svijetu nije više nepovredivo.«
Cassion je na to uzrujano rekao: »Pa čovjekova riječ bi trebala biti. Predsjednikova riječ
bi trebala biti.« Grizao je palac i činilo se da je odlutao mislima. Nitko od nazočnih nije ga
prelddao.
Napokon je rekao: »Možda će vam se činiti da sam iznenada donio odluku, ali to je nešto
o čemu razmišljam već neko vrijeme.« Nagnuo se naprijed, a lice mu je poprimilo odlučan izraz.
»Želim tim koji će osloboditi Pakovu obitelj i dovesti je ovamo, gdje ćemo joj dati azil.«
Prošla je puna minuta tišine, a Robie i Jessica su buljili u Predsjednika. Kad je Robie
pogledao Plavog Čovjeka, ovaj je izgledao zaprepašten.
Robie je ponovno pogledao Predsjednika. »Kakvu vrstu tima?«
»Mislim da ne mogu poslati vojsku Sjedinjenih Američkih Država, a da ne napravim više
štete nego koristi«, odgovorio je Cassion, prodorno ga gledajući. »Dakle, riječ je o malom timu.«
Plavi Čovjek je upitao: »Znamo li uopće u kojem su radnom logoru? Ima ih dosta.«
»Zato imamo najbolje obavještajne agencije na svijetu. Tražio sam izvješće i dobio ga.
Vjerojatno su ih poslali u Bukchang, poznat i kao Logor 18.«
»Zbog čega?« upitala je Jessica.
Plavi Čovjek je odgovorio: »Bukchangom upravlja Ministarstvo unutarnjih poslova, a ne
oni koji se bave nacionalnom sigurnošću. Nije toliko brutalan i zatvorenici imaju više povlastica.
Neke se čak može preobratiti i ponovno pustiti na slobodu.«
Robie je rekao: »Ali zašto mislite da bi ih onda tamo poslali? Pak je bio izdajnik. Siguran
sam da bi se zbog toga željeli iskaliti na obitelji. Nema drugih prilika za njih.«
»Čast i odanost tamo su duboko ukorijenjene, osobito u vojsci«, odgovorio je Plavi
Čovjek. »Pak je bez sumnje imao prijatelje na visokim položajima.«
Predsjednik je kimnuo. »To mi je jasno.«
»I nije riječ samo o tome da su ljubazni prema djeci preminulog prijatelja«, dodao je Plavi
Čovjek. »To je za njihovo dobro.«
»Kako to misliš?« upitala je Jessica.
»Neki generali vjerojatno misle da je bio natjeran, pa se možda brinu da su oni sljedeći.
Stoga su napravili iznimku koja će omogućiti njihovim obiteljima ili njima samima, da ih se
pošalje u Bukchang ako budu optuženi za izdaju. U Sjevernoj Koreji moraš misliti pet koraka
unaprijed, ako želiš preživjeti, osobito u tim krugovima jer se saveznici brzo mijenjaju.«
Cassion je razmislio i složio se. »Mislim da ste u pravu. No moramo biti sigurni da se
zaista nalaze u tom Bukchangu.«
Pogledao je Plavog Čovjeka, koji je rekao: »To će biti teško, ali svi će se izvori posvetiti
tome, gospodine.« Zastao je. »Znači, zaista želite izvući Pakovu djecu iz logora?«
Cassion je duboko uzdahnuo i izbjegao pogled Plavog Čovjeka. »Mislim da je to ono što
sam rekao«, odgovorio je naglo.
Trenutak su svi šutjeli.
Naposljetku je Plavi Čovjek rekao: »To se nikada prije nije dogodilo, gospodine.
Nikada.«
»Svjestan sam toga«, odgovorio je Cassion gledajući ravno u njega. »Imate li kakvih
ideja?«
Na opće iznenađenje javila se Jessica Reel. »Pa mislim da se možemo obratiti nekolicini
ljudi koji su pobjegli iz radnih logora u Sjevernoj Koreji i koji se sada nalaze u našoj državi.
Mislim da je jedan ili nekoliko njih možda pobjeglo iz Bukchanga. Oni nam mogu reći kako su to
izveli. Ne želimo izmišljati toplu vodu ako ne moramo.«
Cassion je bio impresioniran. »Izvrstan prijedlog.« Pogledao je Plavog Čovjeka. »Kakav
bi tim bio potreban?«
Plavi Čovjek je rekao: »Malobrojan i najbolji koji imamo. Ali svejedno ne znam kako se
to može učiniti. To je Sjeverna Koreja.«
Javio se Robie: »Mislio sam da to što smo mi ovdje znači da nas želite uključiti,
gospodine Predsjedniče.«
Cassion ga je pogledao s osjećajem krivnje. »Jasno mi je da sam ja vaš vrhovni
zapovjednik, agente Robie. Međutim, nakon svega što ste prošli, u Siriji, a sad s Pakom, nevoljko
vas ponovno pozivam.«
Jessica je glasno rekla: »A što ako se dobrovoljno javimo?«
Plavi ju je Čovjek pogledao s čuđenjem. Robiejev se pogled zadržao na Predsjedniku.
Cassion je rekao: »Javljate li se dobrovoljno?«
»Da«, rekla je Jessica, a Robie je kimnuo.
»To je vrlo hrabro od vas«, rekao je Cassion.
»Zapravo, to je naš posao«, odgovorila je Jessica.
Predsjednik je pogledao Jessicu Reel, a zatim i Robieja. »Hvala vam«, rekao je. »Ne znate
koliko mi ovo znači.«
»Mislim da znamo«, rekao je Robie.
Nakon što je Predsjednik napustio prostoriju kako bi odletio Air Force Oneom, Robie se
obratio Plavom Čovjeku. »Možemo li se sastati s nekim tko je pobjegao iz Bukchanga?«
»Mislim da to možemo dogovoriti, da. Ali shvaćate da je ovo samoubilačka misija, zar
ne?«
»Dvoje američkih agenata odlazi u sjevernokorejski radni logor kako bi izvukli dvoje
izrazito važnih političkih zatvorenika«, rekla je Jessica podignutih obrva. »Mačji kašalj.«
»Ako vas uhvate, mrtvi ste«, rekao je Plavi Čovjek.
»Ili još gore«, dodao je Robie.
»Kako?« upitala je Jessica.
»Mogli bi nas zatvoriti u logor do kraja života.«
Pogledao je Plavog Čovjeka. »I mogu pretpostaviti da bi se zanijekala bilo kakva
povezanost sa službenom misijom u ime Sjedinjenih Američkih Država.«
»Mislim da to možemo sa sigurnošću pretpostaviti«, rekao je Plavi Čovjek.
»Pa, lijepo je što svi znamo na čemu smo«, hladno je rekao Robie.
 55. poglavlje

Trebalo joj je gotovo dva tjedna. Chung-Cha je ispirala s Min pod tušem i posljednje
tragove prljavštine, čak i u ušima. Nestalo je i uporno crnilo ispod noktiju na rukama i nogama.
Obavile su liječničke preglede, Min su tretirane ozljede i masnice te su brzo zacjeljivale.
Njezino zdravstveno stanje proglašeno je dobrim i njezin imunološki sustav je pravilno
funkcionirao. Chung-Cha je znala da je to pravo čudo kad je riječ o osobi koja je živjela kao
zatvorenica u logoru gdje su uvjeti bili doista bijedni. Mnogo je više ljudi umiralo od bolesti,
nego od ozljeda. Smrtnost uzrokovana bakterijama lagano je nadmašila smrtnost od bombi i
metaka.
Minini zubi bili su u lošem stanju, ali za razliku od zubi kod Chung-Cha većinu su mogli
spasiti. Djevojčica se kod zubara nije ni jednom trznula. Činilo se da razumije kako sve što joj
rade, rade za njezino dobro.
Chung-Cha je polako povećavala količinu hrane koju je davala Min, raznolike hrane kako
bi se njezin želudac mogao priviknuti na normalni! probavu. Liječnici su joj rekli da Min još nije
dosegnula visinu za svoju dob i da joj u tom smislu treba dodatna ishrana.
Kad je o obrazovanju bila riječ, Chung-Cha ga je zasada preuzela na sebe. Min je biia
radoznala ali i pomalo zakočena učenica, pa su sati obuke brzo prolazili. U logoru je naučila
nešto čitati i računati, a kao i svi zatvorenici dobro je vladala filozofijom i učenjima velikih voda
Sjeverne Koreje. Ali morala je znaci više od toga.
Iako nije bila profesorica, Chung-Cha je znala da se to ne može postići za tjedan dana, čak
niti za godinu. Morat će dogovoriti da Min krene u školu. No Min će jako zaostajati za ostalim
učenicima svoje dobi, pa da je sada upiše u školu, doživjela bi jedino poniženja. Stoga će
Chung-Cha raditi s njom, a zatim će zaposliti osobnog učitelja. Za sve to trebat će i vremena i
novaca. Međutim, Chung-Cha je tražila i dobila određena sredstva da to riješi. Čudila se što ih i
prije nije tražila. Činilo joj se da joj je vodstvo bilo spremno dati puno više od kuhala za rižu i
nešto novaca.
Dok je provodila vrijeme s Min, Chung-Cha je čekala da joj zazvoni telefon ili da joj
netko pokuca na vrata kako bi je pozvao na posao. Znala je da će se to dogoditi u određenom
trenutku.
A kada je morala otići na trening, što je činila svaki dan, Min je ostajala s obitelji koja je
upravljala zgradom. U početku je Min htjela biti s Chung-Cha i ići kamo god je ona išla.
Chung-Cha je objasnila djevojčici da je to nemoguće. Kada je prvi put trebala otići, Min je bila
jako uzrujana, a Chung-Cha je znala zašto.
Ona ne vjeruje da ću se vratiti.
Chung-Cha je skinula prsten koji je nosila i dala ga Min. »Brini se za njega dok me nema.
Vratit ćeš mi ga kad dođem. Jako mi je dragocjen.«
»Je li pripadao nekome iz tvoje obitelji?« upitala je Min.
Chung-Cha je slagala i rekla: »Mojoj majci.«
Prsten za nju, zapravo, nije imao nikakvog značenja. Bio je to običan prsten. Ali laž je
bila jednako dobra kao i istina ako je postizala cilj.
Jedne večeri je Chung-Cha odjenula Min u njezinu najljepšu odjeću i prošetale su se do
podzemne željeznice. Min se najprije bojala ući u vlak, ali joj je Chung-Cha objasnila da je to
zabavna vožnja koja će ih odvesti do mjesta gdje ih čeka izvrsna hrana. Min je uskočila u vlak
bez daljnjeg oklijevanja. Zaprepašteno se osvrtala oko sebe zbog svili tih ljudi u vlaku i zbog
brzine kojom se kretao. Kad su sišle i popele se na ulicu, zanimalo ju je hoće li ovom »stvari« ići
natrag kući.
Chung-Cha ju je uvjerila da hoće, a Min se nasmiješila.
Prošle su pored brojnih restorana. Dok ih je Min znatiželjno pogledavala, Chung-Cha je
gledala ravno pred sebe.
Zatim je odvela Min u restoran Samtaesung Hamburger. Sjele su za stol. Chung-Cha se
leđima naslonila na zid.
Iznenadilo ju je kada je Min to primijetila i rekla: »Ne voliš kada ti ljudi prilaze s leđa, je
l’ da?«
»Ti voliš?«
»Ne. Ali oni svejedno prilaze.«
»Onda moraš nešto poduzeti oko toga.«
Jele su hamburgere i krumpiriće. Chung-Cha je dopustila Min samo nekoliko gudjaja
svojeg frapea od vanilije jer se bojala da će joj pozliti koliko je bio jak.
Min je širom otvorila oči. »Ovo je najbolja hrana koju sam ikada jela.«
»To nije korejska hrana.«
»A odakle je, onda?«
»Jednostavno nije korejska.«
Završile su s jelom i otišle. Chung-Cha i Min šetale su gradom Pjongjangom i Chung-Cha
je pokazala djevojčici što je mogla više znamenitosti u tih nekoliko sati. Min je imala bezbroj
pitanja, a Chung-Cha je pokušavala odgovarati što je bolje mogla.
»Je li Vrhovni vođa zaista visok tri metra?«
»Nisam ga nikada upoznala pa ne znam.«
»Govore da je on najjači čovjek na svijetu i da mu je um pun svakakvog znanja o svijetu.«
»Meni su rekli isto o njegovu ocu.«
Kratko su hodale u tišini.
»Rekla si da nemaš obitelj u logoru«, započela je Chung-Cha. »Ja nemam obitelj.«
»Rođena si u logoru, Min. Morala si imati obitelj.«
»Ako i jesam, nitko mi nije rekao tko su oni«
»Razdvojili su te od majke?«
Min je slegnula ramenima. »Uvijek sam ondje bila sama. To je jednostavno bilo tako.«
Pogledala je Chung-Cha. »A što je s tvojom obitelji?« Dotaknula je prsten na njezinoj ruci. »Ovo
ti je dala majka?«
Chung-Cha nije odgovorila. Nastavile su hodati u tišini.
***

Nakon što su se vlakom vratile i ušle u stan, Chung-Cha je smjestila Min u njezinu
postelju na dvosjedu. Min ju je tiho proučavala. »Jesam li rekla nešto što te rastužilo,
Chung-Cha?«
»Nisi učinila ništa loše. Loše je ono u meni. Idi spavati.«
Chung-Cha je otišla u svoju sobu, skinula se i legla u krevet. Ležala je tako gledajući u
strop.
I na stropu su se pojavljivale slike koje je naizgled zauvijek potisnula iz svog uma.
Stražari su toga dana došli po nju. General Pak joj je rekao da će biti slobodna. Pak je
zatim otišao. A žena je odvela Chung-Cha na stranu i rekla joj što mora učiniti da bi zaradila
svoju slobodu.
»Tvoja majka i tvoj otac su neprijatelji naše države. Zatrovani su i umovi tvoga brata i
tvoje sestre, Chung-Cha. Razumiješ to, zar ne?«
Chung-Cha je polako kimnula. Nije se mogla sjetiti da je voljela roditelje. Neprestano su
je tukli, čak i kad im stražari to nisu naredili. Prokazivali su je. Njezini brat i sestra su se s njom
natjecali u dobavljanju hrane i odjeće. I oni su je prokazivali. I oni su je tukli. Nije ih voljela. Bili
su zli. Pretpostavila je da su uvijek bili zli. Bila je ovdje zbog svoje obiteiji. Nije učinila ništa
loše. Oni su bili ti koji su počinili prijestupe.
»Onda moraš djelovati, Chung-Cha. Svoju zemlju moraš osloboditi neprijatelja. Onda ćeš
biti slobodna.«
»A kako ću to učiniti?« upitala je.
»Pokazat ću ti. To moraš sada učiniti.«
Odveli su je u prostoriju ispod zatvora. Nalazila se na istom području na kojem je neko
vrijeme živjela jer je njezin otac nešto učinio dok je bio ondje. Tu je život bio mnogo teži od
života u straćari. Nije mogla vjerovati da išta može biti gore od toga, ali bilo je. Tijekom tog
vremena činilo joj se da godinama nije vidjela sunce. Sav posao obavljala je ispod zemlje; kopala
pijukom, vukla kamenje, prste si je raskrvarila do kosti.
U prostoriji je bilo četvero ljudi. Bili su vezani za stupove. Glave su im bile pokrivene
kapuljačama. Ispod njih morala su im biti zatvorena usta jer je Chung-Cha jedino mogla čuti
stenjanje i hroptanje.
Sa svake strane bila su po dva stražara.
Žena je iz torbe izvadila nož. Bio je dugačak, zakrivljen i imao je zupce na kraju. Dala ga
je Chung-Cha.
»Vidiš li crveni krug s njihove prednje strane?«
Chung-Cha ih je pogledala i zaista vidjela crveni krug na prsima svakog od tih četvero
ljudi.
»Zabit ćeš ovaj nož usred crvenog kruga. Zatim ćeš ga izvaditi i ponovno zabiti. To ćeš
učiniti svakome od njih, razumiješ li?«
Chung-Cha je upitala: »Je li to moja obitelj?«
Žena je rekla: »Želiš li slobodu?«
Chung-Cha je živahno kimnula.
»Onda ne postavljaj pitanja nego izvršavaj naredbe. Ovo je naredba. Učini to odmah ili
ćeš ovdje umrijeti kao starica.«
Chung-Cha je uhvatila nož i s oklijevanjem krenula prema svezanoj osobi s krajnje lijeve
strane, za koju je pretpostavila da je njezin otac.
Borio se s povezom jer je možda znao što slijedi. Čula je kako njegovo hroptanje postaje
sve glasnije. Koprcao se, ali se nije mogao pomaknuti zbog poveza i zbog debljine drvenog stupa.
Chung-Cha je podignula nož što je više mogla, iznad glave. Povukla ga je unatrag.
Hroptanje se pojačalo. Da nije imao zatvorena usta, vrištao bi.
Toliko je stisnula oči da gotovo nije više vidjela. Zatim je iskoračila prema naprijed i
gurnula nož u krug.
Tijelo mu se najprije ukrutilo, a zatim se počeo luđački koprcati gotovo joj izbijajući nož
iz ruku.
»Još jednom!« vikala je žena.
Chung-Cha je izvukla nož i ponovno ga zabila u njega. Zatim se prestao micati, a krv je
potekla njegovom prednjom stranom. Stražar je zakoračio naprijed i skinuo kapuljaču. Bio je to
njezin otac. Lice mu se ovjesilo, a u ustima mu je bila kuglica. Oči su mu bile otvorene,
beživotne. Činilo se kao da bulji u nju.
»Sljedeći, Chung-Cha. Učini to ili si izgubljena«, vikala je žena.
 Chung-Cha se automatski okrenula drugoj osobi i dva puta zabila nož.
Bila je to njezina sestra.
»Učini to sada, Chung-Cha. Sada. Ili si izgubljena zauvijek!«
Sljedeći. To je bio njezin brat.
Žena je neprestano ponavljala prijetnju. »Učini to sada, Chung-Cha. Sada! Ili si
izgubljena zauvijek!«
Posljednja dva udarca. Tupi udar metala u meso.
Chung-Cha više nije imala pojma što radi. Ruka joj se micala sama od sebe. Mogla je
probadati i mrtvu svinju.
Kada je skinuta kapuljača, njezina ju je mrtva majka gledala.
Chung-Cha je ispustila nož, zakoračila unatrag i plačući pala na pod, a tijelo joj je bilo
prekriveno krvlju njezine obitelji. Zatim je podignula nož i pokušala ubiti samu sebe, ali stražari
su bili brži. Oduzeli su joj ga.
Žena ju je podignula. »Dobro si to učinila. Sada možeš otići odavde i služiti svojoj
domovini. Zauvijek. Dobro si to učinila, Chung-Cha. Trebaš biti ponosna.«
Chung-Cha je pogledala ženu. Smiješila se djevojčici koja je upravo zaklala svoju obitelj.
Chung-Cha nije bila svjesna da sada plače u svom krevetu.
Ali bila je svjesna da joj se Min uvukla u krevet i omotala svoje malo tijelo oko nje i
čvrsto je grlila.
Chung-Cha joj nije mogla uzvratiti zagrljaj. Ne sada.
Još je uvijek pred sobom vidjela sliku svoje obitelji.
Koja je umrla od njezine ruke.
Svi su bili mrtvi.
Cijena njezine slobode?
Njezina duša.
 56. poglavlje

Ime mu je bilo Kim Sook. Prije mnogo godina pobjegao je iz Buk-changa. Sook je zdušno
pomagao Robieju i Jessici Reel da saznaju što više o njegovom iscrpljujućem bijegu iz radnog
logora. Pobjegao je s osamnaest godina. Sada mu je bilo gotovo trideset.
Bio je zatvoren kao pripadnik neprijateljske klase, zajedno s obitelji, zbog očevih
navodnih zločina protiv države. On i prijatelj, mladić godinu dana stariji od njega, mjesecima su
planirali bijeg. Dobili su informacije od druga dva zatvorenika koji su pobjegli, ali su vraćeni u
logor, nakon što su ih uhvatili u Kini.
Vratili su se iz radne jedinice izvan ograde. Razdvojili su se da bi otišli do svojih straćara.
Stražari su bili nezainteresirani, rekao je Sook. Nisu dobro brojili niti su pridavali dovoljno
pozornosti tome kamo su radnici otišli. On i njegov prijatelj požurili su svaki prema svojoj
straćari. No bio je užurban dio dana i puno se ljudi kretalo po logoru, a malo ih je stražara
nadziralo.
Sook i njegov prijatelj otišli su do mjesta gdje su sakrili stare vunene vreće koje su s
vremenom skupili. Čekali su da padne mrak. Bila bi ludost pokušati pobjeći tijekom dana, rekao
je Sook. Zamotali su se u vunene vreće, posebno su pokušali pokriti glave i ruke.
Otpuzali su do dijela ograde koja nije bila čuvana. Promatrali su stražarske patrole izvan
ograde i čekali da jedna straža prođe. A onda su imali pola sata za bijeg. Uzeli su dugačku dasku
koju su sakrili blizu ograde kako bi razdvojili žice pod naponom. Sook je rekao da je mogao
osjetiti kako struja prolazi kroz, dasku i prelazi na njega, ali činilo se da je djelovalo što se
omotao. Njegov se prijatelj provukao kroz otvor u ogradi. Zatim je Sook stavio dasku između
žica, prijatelj je napravio otvor za njega i on se provukao. Jedna žica mu je ogrebla rame i mogao
je osjetiti udar struje i smrad spaljene mu kože. Otkopčao je košulju i pokazao ožiljak.
»Imao sam sreće«, rekao je. »Jedan čovjek, koji je prije nekoliko godina pokušao pobjeći
na isti način, zapetljao se među žice i umro od strujnog udara.«
Oba muškarca su zatim potrčala. Trčali su kilometrima, najprije slijedeći cestu, zatim put,
a onda su jednostavno otrčali među drveće u nekoj šumi.
To je bio početak njihova dugog putovanja, putovanja koje je uključivalo krađu odjeće i
hrane, podmićivanje pograničnih policajaca cigaretama, nekoliko su ih puta gotovo uhvatili, a
nekoliko su se puta pretvarali da su radnici koji traže plaćeni posao. Na njihovu sreću, postojali
su milijuni Sjevernih Korejaca koji su tražili posao i mogli su se izgubiti u tom mnoštvu.
»Svejedno je bilo jako teško«, rekao je Sook. »Gotovo smo umrli. Zamalo su nas ubili.
Naposljetku smo stigli u Kinu. Ja sam zbog posla završio na zapadu, u Indiji. Štedio sam novac
dvije godine, a onda sam, uz određenu pomoć, otišao u Francusku. Odande sam došao u
Ameriku. I otada sam ovdje.«
»A tvoj prijatelj?« upitala je Jessica.
»Ne znam. Kad smo stigli u Kinu, putovi su nam se razdvojili. Mislili smo da bi moglo
biti sumnjivo ako ostanemo zajedno. Nadam se da je i on uspio doći na Zapad, ali ne znam.«
Pogledao je Robieja i Reel. »Znači želite spasiti te ljude iz Buk-changa?«
»Da.«
»Nećete uspjeti.«
»Zašto?« upitao je Robie.
»Pobjeći iz logora je možda lakše nego što mnogi vjeruju. Zatvorenika je puno više nego
stražara. To je kao da šačica muškaraca pokušava nadzirati stanovništvo maloga grada. Puno je
rupa, puno izlaza. Oni nadziru zatvorenike uz pomoć straha i prokazivanja ostalih zatvorenika.
Na taj način zatvorenici su mnogo više izloženi.«
»OK«, rekla je Jessica. »I što želiš reći?«
»Pravi izazov počinje nakon bijega iz logora. Moraš se uklopiti. Motaš podmićivati.
Moraš se pokazati onima koji nisu odani. E sad, možda će ti progledati kroz prste ako si iz
Sjeverne Koreje. Na kraju krajeva, ipak si samo smeće koje se pokušava snaći. Nikome ne možeš
učiniti ništa nažao. Dat će ti da prođeš za nekoliko kutija cigareta. Tako se to rješava. Možda te
ponovno uhvate, a možda i ne. Međutim, pogranični policajci neće patiti zbog toga.«
»A što ako ne izgledamo poput njih?« upitao je Robie.
»Odmah će shvatiti da ste Amerikanci. Kad otvorite usta, zvučat ćete kao Amerikanci. Vi
ste za njih zlo. Nikada vam neće dopustiti da prođete. Zao mi je.«
»Mi ne moramo prijeći granicu, Sook«, rekla je Jessica. »Mi imamo druge mogućnosti,
one koje ti nisi imao.«
»Bez obzira na to, kažem vam, čak i uz sve vaše mogućnosti neće vam dati da prođete.
Uhvatit će vas.«
Robie je pogledao Jessicu. Ona se okrenula Sooku.
»Možeš li se sjetiti načina na koji bismo mogli uspjeti?«
Sook se zavalio u stolcu i zamislio.
»Možda kada bi s vama išao netko iz Sjeverne Koreje.«
»Siguran sam da u našoj Agenciji ne postoji nitko odatle«, rekao je Robie.
»Ja ću to učiniti«, rekao je Sook.
Robie i Jessica razmijenili su iznenađene poglede.
Ona je rekla: »Riskirao bi povratak u radni logor u Sjevernoj Koreji da pomogneš ljudima
koje ne poznaješ?«
»Možda ne poznajem njih, ali znam što će im se ondje dogoditi. To mi je dovoljno.
Dopustite mi da vam pomognem.«
»To neće biti naša odluka, Sook, iako cijenimo tvoju želju«, rekao je Robie. »Morat ćemo
to obaviti kako odluče naši nadređeni.«
»Onda tako učinite«, odgovorio je. »Jer bez nekoga poput mene, nemate nikakvih
izgleda.«
***

Plavi čovjek je bio za. Evan Tucker i Josh Potter bili su protiv.
Predsjednik Cassion je odobrio. To je prevagnulo. Predsjednik je nadglasavao sve osim
glasača na izborima svake četvrte godine.
Analitičari iz National Geospatiala usredotočili su svoje satelitske oči na Bukchang i
njihovo izvješće podudaralo se s rezultatima ostalih obavještajnih službi. Potvrdili su da su
posvojeni sin i kći generala Paka ondje. I da četiri stražara čuvaju njihovu straćaru.
Obavještajci su postigli još jedan uspjeh. General Pak imao je moćne prijatelje u
Sjevernoj Koreji. Jedan od njih uspio je srediti da kodirana poruka dođe do sina i kćeri u logoru.
Znat će da dolazi pomoć.
Trebalo je još tjedan dana da se pripremi misija. Svaki detalj razmotrili su stotinjak puta.
Kao i svaku nepredvidivu situaciju u slučaju da nešto pode po zlu, a znali su da je to vrlo lako
moguće.
Sjeverna Koreja vjerojatno je bila najteži izazov s kojim su se dosada suočili Robie i
Jessica Reel. Bilo je teško ući u tu državu, a još teže iz nje izaći. Imala je milijune vojnika i
paranoidnih građana koji su bili vješti u špijuniranju jedni drugih. Teren je bio težak, jezične i
kulturološke razlike goleme, a i država je bila smještena u dijelu svijeta u kojem Sjedinjene
Američke Države, osim Južne Koreje, baš i nisu imale saveznika.
Proveli su tjedan dana u Platnenoj Kutiji intenzivno se pripremajući za rad na terenu.
Surove planine Sjeverne Karoline zamjenjivale su one s kojima će se suočiti u Bukchangu. U
Plamenoj je izrađen prototip zatvora i ciljane straćare. Nakon prvih nekoliko vježbi Robie,
Jessica i Sook bili su nasmrt umorni. Otada su postigli golem napredak. Međutim, nitko od njih
nije znao hoće li to biti dovoljno kada vježbe postanu stvarnost.
Ruta za ulazak i izlazak u ciljano područje bit će neobična. Prema Sookovim riječima,
zatvorenici koji bježe iz Bukchanga stalno idu u smjeru sjevera, prema Kini, čija duga granica sa
Sjevernom Korejom nije daleko. Oni neće ići na sjever jer bi tada mnogo toga moglo poći po zlu,
osobito kad za sobom vuku dvoje zapadnjaka.
Svi su se nadali da će njihovo maštovito razmišljanje onemogućiti Sjeverne Korejce da ih
slijede.
Večer prije polaska Robie i Jessica dokasna su sjedili kako bi još jednom prošli kroz plan.
»Misliš li da će nas Sook pratiti?« upitao je. »Već je to prije radio, Robie.«
»Prije puno godina. I možda je to dijelom bila sreća.«
»Možda je bila. Ali i mi ćemo vjerojatno trebati malo sreće.«
»Nije da se ne slažem s tobom. Doslovno moramo držati pognute glave.«
Rekla je: »Ali mi smo poput anđela čuvara. Ako se budemo morali izboriti za svoj
izlazak, morat ćemo to učiniti.«
»Znam.«
»Pitam se je li Predsjednik razmišljao da igramo s otvorenim kartama u ovom slučaju?«
»Misliš da zgrabimo izdajnikovu obitelj pred očima Sjevernih Korejaca?« upitao je
Robie.
»Da. Ako su nas i htjeli prije napasti, sada će nas sigurno napasti ako ovo izvedemo.«
»Bio je prilično uzrujan oko toga tako da možda nije ovo dobro promislio. No to nije naša
odluka, Jessica. Mi smo samo mišići na terenu.«
»Da, dobro, ali možda bi ›mozak‹ ponekad trebao slijediti savjet ›mišića‹.«
»Ne vidim da će se to dogoditi. Previše je osobnog u ovo uključeno.«
»A sada ozbiljno, Robie. Sjeverni Korejci imaju nuklearne rakete. I dovoljno su ludi da ih
upotrijebe. Ako ovo izvedemo, osjećat će se kao da su izgubili cijelo lice. Neće nam okrenuti
drugi obraz. Uspješna misija može se samo pokazati kao katalizator za smak svijeta.«
»Što znači da će mnogo siromašnih, nevinih ljudi stradati jer se njihovo vodstvo nije
poštovalo.«
»Što se uglavnom događa u gotovo svakom ratu«, odgovorila je.
»Ali ovo neće biti rat, ovo će biti uništenje.«
»Želiš li odustati od misije?«
Robie je zatresao glavom. »Ne. Obavit ću misiju. Samo želim da oboje shvatimo moguće
ishode.«
»Ja ih jako dobro shvaćam. I Predsjednik pokušava ispraviti stvari nakon onoga što se
dogodilo s generalom Pakom, unatoč svojem krivom zaključivanju. Tome se moram diviti.«
»Pa, hajdemo onda to obaviti«, rekao je Robie.
 57. poglavlje

Odletjeli su u Kinu, a do obale su došli malim zrakoplovom, Odatle su noću čamcem

prešli Korejski zaljev i završili u malom zaljevu koji je bio duboko usječen u sjevernokorejsku
obalu. Najbliži grad bio je Anju. Bukchang se nalazio otprilike pedeset i pet kilometara istočno
od njega.
Bilo ih je samo troje: Robie, Jessica Reel i Kim Sook. Svi su bili odjeveni u crno, a i lica
su im bila zatamnjena. Robie i Jessica bili su dobro naoružani i imali vrhunsku opremu za
komunikaciju. Nadali su se da će se njome moći koristiti u nekom trenutku kako bi se poslije
povezali sa svojim timom za podršku.
Robie je pogledao Kima Sooka dok su povezivali čamac na napuhavanje s nesavidjivim
dnom. Čamac je mogao postići brzinu veću od pedeset čvorova koristeći se gotovo nečujnim
motorom.
»Jesi li spreman?« upitao je Robie.
»Malo je kasno za takvo pitanje«, rekao je Sook.
»Samo provjeravam.«
Mape sa smjerovima kretanja bile su pohranjene na elektroničkim uređajima nalik
satovima oko njihovih ručnih zglobova. Američki satelit iznad njih davao im je informacije o
tome što je ispred njih. U bubicama su im neprekidno stizale nove informacije obavještajaca.
Tajnost je ovdje bila najvažnija, ali i brzina. Morali su prijeći veliku udaljenost, stići na
odredište i vratiti se dok je još bude mrak.
To bi pješice bilo nemoguće. Stoga su imali nešto drugo - tri mala skutera s pogonom na
baterije koje su radile vrlo tiho. Postojale su i pedale koje su pomagale da se baterije pune. S
noćnom optikom mogli su vidjeti u mraku. Robie je krenuo prvi, Sook je bio u sredini, a Jessica
straga. Držali su se ceste koliko dugo su se usudili, zatim su sišli s nje jer su se približavali
logoru. Bukchang se nalazio usred ničega, pa neće morati zaobilaziti grad ili bilo kakvo drugo
naseljeno područje prije nego što stignu do njega. Koncentracijski logori se ne grade u
područjima s milijunima ljudi.
Nisu naišli na probleme tijekom ulaska u zemlju. Satelit im je pokazao čist put prema
logoru. Obavještajni žamor davao im je najnovije informacije o događajima na terenu.
Du-Ho i Eun Sun, Pakovi posvojeni sin i kći, bili su zatočeni u straćari u stražnjem dijelu
logora. Za razliku od ostalih zatvorenika kojih se pedesetak stiskalo u jednoj straćari, Pakovi su
bili sami i imali su posebne stražare. No činjenica da je u straćari samo dvoje zatvorenika nije
činila pokušaj spašavanja nimalo lakšim; činila ga je još težim. Ostale straćare nisu bile posebno
čuvane. Izgleda da je Sjeverna Koreja predosjećala probleme, čim je tako dobro čuvala Pakovu
djecu.
Potvrđeno je da je kodirana poruka stigla do Du-Hoa i Eun Sun. Nije im tečeno rijekom
koje noći će se to dogoditi jer da je ta informacija pala u krive ruke, došlo bi do katastrofe. Ali
njih je dvoje znalo da će se dogoditi pokušaj spašavanja i da moraju biti spremni.
Kada su se Robie, Jessica i Sook približili logoru, sišli su sa skutera i sakrili ih u obližnji
šumarak. Sook se presvukao, obrisao lice i prebacio staru platnenu torbu preko ramena. Sada je
izgledao kao tipični sjevernokorejski seljak. Krenuo je cestom, a Robie i Jessica su se kretali
usporedo s njim među drvećem.
Ispred njih vanjska je stražarska patrola iz Bukchanga ležala mrtva.
Dok je hodao, Sooku su prišla tri stražara. Naredili su mu da stane i da kaže tko je. To je i
učinio te im rekao da putuje na istok u Hamhung vidjeti obitelj i preuzeti posao koji mu je
obećan. Dao im je svoje dokumente, koji su bili savršeno pripremljeni.
Dok su dva stražara pretraživala njegovu torbu, glavni je stražar provjeravao dokumente.
Napokon mu ih je vratio.
»Nalaziš se blizu logora Bukchang.« Pokazao je prema sjeveru. »Moraš ići u tom smjeru.
Postoji cesta kojom ćeš zaobići logor, a onda možeš krenuti na istok.« Iznenada je sumnjičavo
pogledao Sooka. »Kakav ćeš posao raditi u Hamhungu?«
»U poljodjelstvu.«
»Da ti vidim ruke.«
Sook ih je podignuo. Bile su grube i pune žuljeva. Tjedan dana je radio na tome.
Stražar je kimnuo. »Onda idi, bavi se volovima i miriši konjsku balegu«, rekao je, a ostali
su se stražari nasmijali.
Prestali su se smijati kad su im tri metka iz prigušenog oružja uletjela u tijela te su pali na
mjestu na kojem su stajali.
Robie i Jessica izišli su iz šume i odvukli tijela u zaklon drveća. Robie je izvukao
voki-toki od jednog stražara i dao ga Sooku da može slušati što se događa u logoru..
Nastavili su se kretati i brzo su došli do vanjske ograde stražnjeg dijela logora. Dobili su
vremena kada prolaze stražarske patrole te pričekali da četvorica prođu prije nego što su se
približili ogradi. Znali su da je pod naponom pa su došli pripremljeni. Koristeći se laserom,
Jessica je prerezala dovoljno žica da napravi rupu kroz koju su se svi troje mogli provući.
Sook je krenuo prvi, slijedila ga je Jessica, a zatim Robie. Straćara koju su tražili nalazila
se na samom kraju logora. Dok su puzali prema naprijed, vidjeli su snop svjetlosti i shvatili da
stražar pali cigaretu. Kružili su oko straćare brojeći stražare koji su stajali oko nje.
Četvero. Kao što su ih izvijestili.
Zatim su se razdvojili. Jessica je otišla lijevo, a Robie i Sook desno.
Jessica se koristila slušalicama kako bi se javila Robieju. Nakon što ju je čuo, rekao je:
»Potvrđujem. Brojimo do tri kad mala kazaljka pokaže dvanaest.«
Izvukao je iz navlaka dva pištolja za omarnljivanje i svaki uperio u jednog stražara. S
obzirom na to da su sada bili unutar logora nisu željeli nikakvu nepotrebnu buku. Prema
satelitskim izvješćima i informacijama s terena, oboje su nosili po dva pištolja za omarnljivanje
kojima su mogli ispaliti ukupno četiri hitca, toliko su stražara očekivali. Srećom, taj se broj nije
promijenio.
Jessica je učinila isto s druge strane straćare. Bilo je to puno teže nego ito je izgledalo jer
su s dva pištolja istodobno gađali dvije mete, ali nisu imali drugog izbora. Da su prvom paljbom
omamili manje stražara, omogućili bi drugima da reagiraju i uzvrate paljbom. Cijeli logor bi se
dignuo na noge.
Oboje su gledali na svoje satove dok mala kazaljka nije pokazala dvanaest. Zatim su
oboje naciljali, u sebi odbrojili »tri Mississippija« i zapucali.
Četiri muškarca su pala.
Sook je požurio naprijed i ušao u straćaru.
Robie i Jessica nalazili su se njemu na šest sati.
Du-Ho i Eun Sun nisu spavali i na sebi su imali svoju radnu odjeću. Sook im je objasnio
tko su njihovi spasitelji i što planiraju učiniti. Ništa nisu pitali, samo su kimnuli i krenuli za
njima.
Prošli su kroz rupu u ogradi i bježali niz puteljak prema šumi, kad je krenulo.
Oglasila se sirena.
Kad su se okrenuli, svjetla u logoru su se počela paliti i začuli su trčanje i paljenje motora.
 Robie je pokazao prema nasipu. »Ovim putem. Odmah.«
Popeli su se na nasip. Du-Ho i Eun Sun su srećom bili mladi i u dobroj formi. Nisu imali
problema s držanjem koraka, a bez sumnje im je energiju davala i pomisao da će ih pogubiti ako
ih uhvate.
Dok su Robie i Jessica žurili uz njih, Jessica je upitala: »Misliš li da su nam smjestili?«
Sook je odgovorio: »Upravo sam čuo na voki-tokiju. Pronađeni su stražari koje smo
ustrijelili izvan ograde.«
»Odlično«, rekao je Robie. »Hajdemo dvostruko brže.«
»Ovim putem«, rekao je Sook pokazujući nalijevo. »To je prečac do mjesta gdje smo
ostavili skutere.«
Njih petero bježalo je uz mračni puteljak. Robie je držao za ruku Du-Hoa i vodio ga
koristeći se noćnom optikom, a Jessica je isto činila s Eun Sun.
Došli su do skutera i Eun Sun je sjela s Jessicom, a Du-Ho s Robiejem. Požurili su spustiti
se puteljkom prema cesti. Kada je pogledala iza sebe, Jessica je vidjela svjecla na cesti. Preko
slušalica upozorila je Robieja.
Robie je zaustavio svoj skuter i rekao Du-Hou da sjedne na Sookov.
»Sretno«, rekla mu je Jessica.
»Ako ne dođem za dvije minute kad stignete do čamca, idite. Nemojte me čekati.«
Oni su otišli, a Robie je požurio natrag noseći oružje na ramenu. Kleknuo je na brežuljak
prema cesti, naciljao i zapucao.
Raketa iz ručnog raketnog bacača pogodila je kamion na ćelu kolone ravno u hladnjak.
Eksplodirao je, a krhotine su odletjele stotinjak metara u zrak. Učinio je još nešto - učinkovito
zablokirao cestu.
Međutim, pucanje iz ručnog raketnog bacača otkrilo je njegov položaj, pa su metci iz
drugih kamiona počeli dolijetati u njegovu smjeru. Ubacio je drugu raketu i zapucao na drugi
kamion iako mu je metak doletio u prsa i bacio ga na leđa.
Eksplodirao je i drugi kamion, a Robie je čuo vrištanje muškaraca koji su vjerojatno bili
razneseni ili živi gorjeli.
Pogledao je svoja prsa gdje je metak gotovo probio zaštitni prsluk. Osjetio je bol na
prsnoj kosti. Činilo mu se kao da ga je udario automobil.
Ustao je i podignuo pušku.
Ondje su bila još dva kamiona, ali nisu mogli prijeći preko prepreka koje su napravila dva
uništena vozila. Vojnici su trčali pored plamena i pucali u njegovom smjeru.
Robie je pripremio svoju automatsku pušku, rasklopio dvonožac, naslonio bradu na
spremnik s municijom, pogledao kroz noćni ciljnik, naciljao i zapucao. I nastavio je pucati. Uočio
je metu i povukao okidač. Uočio je i drugu metu pa povukao okidač.
Mogao je biti i na streljani i gađati papirne mete. Samo što su ovdje pucali na njega. Metci
su zujali svuda naokolo. Ali on je bio na povišenom položaju i nastavio je pucati. A sa svakim
pucnjem ubio je jednog čovjeka.
Kada mu je ponestalo streljiva, ni petnaest metara od njega eksplodirala je prva granata,
pa se zemlja tako silovito zatresla da mu je ispala puška, a lice mu završilo u blatu.
Znao je da će sljedeća biti bliže.
Nije mogao duže ostati ovdje. Jedino što je mogao učiniti protiv nadmoćnijeg oružja i
ljudstva bilo je povući se.
Otrčao je natrag do svog skutera i skočio na njega.
Kad se vozila samo jedna osoba, brzina skutera bila je znatno veća.
Brzo se spustio niz puteljak, skrenuo lijevo pa onda krenuo niz nasip i došao do ceste.
Pritisnuo je gas i potjerao skuter njegovom najvećom brzinom dok su metci prolijetali oko njega.
Vozio se oko pet minuta povećavajući udaljenost između sebe i svojih progonitelja što je više
mogao.
Shvatio je da još nije izvan dosega minobacača kad je iznad njega eksplodirala granata i
osvijetlila noćno nebo poput milijuna svijeća. Morao je oštro skrenuti udesno i popeti se na nasip
da bi izbjegnuo krhotine.
Bacio se sa skutera kad je esplodirala još jedna granata nekih pet metara od njega. Udarac
je ponovno zatresao tlo i od siline eksplozije on se skotrljao niz surovu nizbrdicu.
Kada je ustao, prekriven zemljom, bol mu je prošao kroz nogu. Uhvatio se za bedro, a
ruka mu je bila vlažna i crvena.
Kada se okrenuo unatrag i pogledao prema skuteru, klonuo je. Prednji kotač bio je
uništen. Pogledao je ispred sebe. Mora proći još kilometre i kilometre. Pješice će mu trebati cijela
vječnost. Čamac će već odavno otići.
Pogledao je iza sebe. I dalje su stizali.
Pa, pomislio je Robie, to je to. Ali neće se predati bez borbe.
Izvadio je pištolje iz navlaka i uvjerio se da su potpuno napunjeni. Počeo je trčati, ali mu
je bilo teško zbog ozlijeđene noge. Svejedno, sve vezano uz njegov posao bilo je teško, pa je
istjerao bol iz svog uma i jednostavno stisnuo zube.
Prešao je tri bolna kilometra kad je začuo zvuk koji je jako dobro poznavao.
Sjeverni Korejci su pozvali zračnu potporu.
E pa, to je bilo pametno. A za njega je to bio kraj puta.
Pogledao je prema nebu i ugledao mračni obris helikoptera. Nisu bila upaljena svjetla i
pitao se zbog čega. Očekivao je da će reflektor početi obasjavati tlo kako bi pronašao njegov
položaj.
Umjesto toga čuo je pucketanje u svom uhu.
»Agente Robie, iz helikoptera vam govori Jordan Nelson, zapovjednik mornarice
Sjedinjenih Američkih Država. Doznali smo da vam je potrebna pomoć.«
»Primljeno na znanje.«
»Pratimo vas putem elektroničkog signala koji nosite, ali možete li nam dati svoje točne
koordinate, gospodine?«
Robie je pogledao prema osvijetljenom uređaju na svojoj ruci i očitao Nelsonu svoj točni
položaj.
Helikopter je smjesta okružio područje i približio se tlu na čistini usred šume.
Ponovno je čuo Nelsonov glas: »Bojim se da ćete morati skočiti na skiju za slijetanje,
gospodine. Ovdje ne možemo sletjeti.«
»Krećem.«
Robie je požurio preko čistine do mjesta gdje je helikopter lebdio nekih dva metra iznad
tla.
Nelson je upozoravajućim glasom rekao: »Neprijatelj se nalazi na udaljenosti od deset
metara vama na šest i na četiri sata. Moramo ići, gospodine. Smjesta.«
Sjeverni Korejci su prešli veliku udaljenost. Možda su pomaknuli kamione, pa su se
vozila probila. Sada je helikopter izgledao kao svjetionik. Ništa nije bilo dobro.
Unatoč problemima s nogom, Robie je trčao kao nikada prije. To mu je zasigurno bila
posljednja prilika.
Stotinjak metara od helikoptera, dok su metci prolijetali kroz zrak, rukama je dotaknuo
lijevu skiju za slijetanje. Smjesta je omotao noge oko nje držeći se svom snagom.
»Kreni! Kreni!« viknuo je u slušalicu.
 Helikopter se okomito uzdignuo takvom brzinom da je Robie pomislio da mu je želudac
ostao na tlu.
Metci su i dalje fijukali svuda oko njih. Helikopter je razmaknuo drveće, nagnuo se naglo
nalijevo, podignuo se u nebo pa se ispravio, a pilot je zatim gurnuo regulator gasa prema
naprijed.
Dok su mračnim nebom letjeli prema zapadu, otvorila su se vrata na strani helikoptera i
čovjek s kacigom pogledao je Robieja. Povikao je: »Želite li se voziti u prvom razredu,
gospodine?«
»Ako ima mjesta«, doviknuo mu je Robie. »Ova jeftina sjedala nisu baš nešto.«
Postavljena je dizalica i ponderirani kabel spušten je prema skiji. Pilot je smanjio gas tako
da se smanji djelovanje vjetra.
Robie je zgrabio kabel s pojasom te ga omotao oko struka čvrsto ga stežući. Pokazao je
čovjeku s kacigom palac gore, pa je helikopter smanjio brzinu i lebdio u zraku.
Robie je pustio skiju te se zaljuljao na zraku. Uključili su motor dizalice i polagano ga
podizali. Kad je stigao do vrata, ondje su stajala dva muškarca, također osigurana kablovima da
ne padnu i ne ubiju se. Oni su privukli kabel bliže helikopteru i pomogli Robieju da uđe. Skinuli
su mu pojas i vratili dizalicu na njezino mjesto. Vrata helikoptera su se zatvorila, a Robie je uspio
sjesti upravo prije nego što je pilot dao puni gas helikopteru da polete nebom.
»Jeste li ozlijeđeni, gospodine?« upitao je jedan muškarac.
»Ne toliko da bi me ubilo. Ali molim vas da prenesete poruku agentici Reel. Ne želim da
me...«
»To je već učinjeno, gospodine. Ona nas je poslala da vam pomognemo. Oni su stigli do
čamca i vraćaju se morskim putem. Mi smo s istog nosača koji će njih pokupiti u Korejskom
zaljevu: USS George Washington. Ondje ćemo se sastati.«
»Upravo sam to želio čuti«, rekao je Robie s olakšanjem.
»Agentica Reel me zamolila da vam prenesem poruku.«
»Kakvu?«
Kad je skinuo kacigu, pred njim je stajao mladić svijedosmeđe kose, od dvadesetak
godina. Smijao se. »Citiram, gospodine, dugujete joj jebenu večeru i jako skupu butelju vina.«
I Robie se nasmijao: »Istina.«
 58. poglavlje

Nosač zrakoplova USS George Washington bio je plutajući grad koji je prevozio tisuće
ljudi, gotovo osamdeset zrakoplova i golem raketni teret. Njegov most se izdizao više od
sedamdeset metara iznad morske površine. Istisnina mu je iznosila gotovo stotinu tisuća tona i
bio je duži od tri nogometna terena. Kad su skije helikoptera sletjele na palubu nosača, Robie je
konačno odahnuo. Izišao je iz helikoptera bez ičije pomoći, ali se držao za ozlijeđenu nogu.
Mladi pilot helikoptera podržao ga je rukom da mu pomogne.
»Odvest ćemo vas dolje u ambulantu, gospodine. Ondje će vas odmah zakrpati.«
»Može li se na ovom brodu dobiti šalica kave?« upitao je Robie umorno se osmjehnuvši.
»Pa, kvragu, gospodine, ova limenka nije ništa drugo nego veliki vrč s kavom.«
Brodski je liječnik upravo završavao s povijanjem Robiejevih rana kad je ušla Jessica.
Pogledao ju je. »Znači nisi mislila da ću moći izvući vlastitu guzicu bez ičije pomoći?«
Naslonila se na krevet i rekla: »Ne, samo sam pomislila da je dečkima u helikopteru
potrebna vježba izvlačenja ljudi na sjevernokorejskom du, a znam koliko si ti uslužan.«
Liječnik se nasmijao i rekao: »Siguran sam da ovo nije za moje uši.«
»Onda bolje da odete«, rekla je Reel. »Moram razgovarati s ovim tipom.«
Liječnik je stavio posljednji komad flasrera preko gaze na Robiejevo bedro. »Evo, gotovo
je. Samo vi razgovarajte.« Izišao je.
Jessica je izvadila termosicu iz džepa svog kombinezona. »Pomislila sam da će ti možda
trebati ponovno napuniti šalicu.« Dolila mu je kavu u šalicu, a ona je zatim pila ravno iz
termosice.
»Kako su ostali?« upitao je Robie.
»Sook je dobro. Nevjerojatan je. Mislim da su Du-Ho i Eun Sun još uvijek malo šokirani
zbog granata. Ali su vraški sretni što nisu ondje gdje su bili.« Pogledala je njegovu zamotanu
nogu. »Čini mi se da su se stvari malo zakomplicirale.«
»Malo. Zapravo, više od toga. Sjeverni Korejci su se sabrali brže nego što smo očekivali.«
Podignuo je svoju šalicu kave. »Recimo samo da smo puno više željeli ovakav kraj, nego ono što
se moglo dogoditi.«
»Lijepo te je vidjeti, Robie. Zaista jest.« Glas joj je zadrhtao.
Naslonio se na jastuk i proučavao je. »Znači Du-Ho i Eun Sun će prebaciti na drugu
lokaciju i staviti u neku vrstu programa za zaštitu svjedoka?«
Kimnula je. »Zapravo da. Mislim da će angažirati Sooka da im pomogne u prijelaznom
razdoblju.«
»Pjongjang će znati točno što se dogodilo.«
»Da, hoće. Da trenutno nismo na najmoćnijem ratnom brodu na svijetu, očekivala bih da
pucaju po nama.«
»Znači dobili smo taktičku bitku.«
»Sigurno će se osvetiti. Već je Pak bio dovoljan razlog.«
Otpila je gudjaj iz termosice i kimnula. »Napali smo ih na njihovom domaćem terenu. Oni
moraju učiniti isto.«
»Ali kada?«
»I što? Ili koga?« dodala je. Pogled joj je odlutao, a lice je odavalo da je umorna i
istrošena.
Robie je upirao: »Je li plan još uvijek da nas zrakom prebace u Seoul, a odade privatnim
zrakoplovom kući?«
Kimnula je. »To je zadnje što sam čula.«
»I što onda?«
Pogledala ga je. »Onda ćemo biti na miru dok nas ponovno ne pozovu u akciju.«
»Zaista?«
»A što drugo?«
»Reci ti meni.«
»Razmišljaš o povlačenju?«
Robie se nasmijao. »Znam da bi određeni ravnatelj bio oduševljen kada bismo to učinili.«
»Nije li to onda dovoljan razlog da se ne povučemo?«
Robiejev je smijeh utihnuo. »Je li to ono što želiš?«
»Ne znam što želim, Robie. Znam samo što bih trebala željeti.«
Podignuo je ruku i maknuo pramen kose s njezina lica. »Pa, možda bi si trebala uzeti neko
vrijeme da shvatiš što želiš, Jessica. I riješi se toga ›trebala bih‹. Jer ni ti ni ja nećemo postati
ništa mladi.«
»Znači, hoćeš reći da ti prije petnaest godina ne bi trebao helikopter da pobjegneš
zločestim dečkima kao noćas?«
»Želiš li istinu ili želiš ono što bih trebao reći?«
»Činjenica je, Robie, da smo vrhunski uvježbani i da možemo izvesti hrpu nevjerojatnih
stvari, ali i dalje smo samo od krvi i mesa.« Potapšala ga je po prsima. »A ovdje smo ranjivi kao i
bilo tko drugi. Ja sam to definitivno otkrila, zar ne?«
»To je dio života i dio smrti.«
»Dobrog i lošeg«, rekla je. »Teško je zamisliti da još uvijek živimo u svijetu u kojem ljudi
žive u koncentracijskim logorima gdje ih se tretira poput životinja.«
»Ne moraš za to ići u Sjevernu Koreju, Jessica. To se događa po cijelom svijetu. Samo
nije toliko vidljivo na nekim mjestima. Što je, po mom mišljenju, još i gore.«
»Znam.«
Ispružio je ruku i stavio njezinu u svoju te je stisnuo, a zatim osjetio snagu kad mu je
uzvratila stisak.
Rekla je: »Nisam te željela ostavici ondje.«
»Ali sve si učinila prema pravilima. Ljude koje čuvamo ne ostavljamo bez zaštite.«
»Ali svejedno će me to proganjati, Robie.«
»Moraš to zaboraviti. Ja sam odlučio. Učinila si upravo ono što si trebala. I usto si
razmišljala unaprijed i spasila me. Dugujem ti svoj život, Jess. Ali za tebe sam izgubljen.
Zauvijek.«
Rukom ga je pomilovala po obrazu, a zatim se nagnula i poljubila ga na isto mjesto.
Stisnula se pored njega, a on ju je zagrlio.
Nije znao plače li. To je bilo gotovo nemoguće otkriti kad je bila riječ o Jessici Reel. Ono
što je bilo u njoj, činilo se kao da, zapravo, nikada ne izlazi na površinu.
Tako ju je držao, a veliki nosač zrakoplova kretao se prema jugu gdje će im slobodni dio
Koreje nakratko pružiti dobrodošlicu prije nego što krenu kući.
 59. poglavlje

Chung-Cha je promatrala Min kako piše znakove u bilježnicu s tankim crtama koju joj je
kupila. Sjedile su za stolom pored prozora u njezinu stanu. Min je poslušno ispisivala znakove što
je bolje mogla. Izraz lica Chung-Cha nije odavao što misli.
U dobi od deset godina Min, zapravo, nije znala niti čitati niti pisati. Rječnik joj je bio
siromašan, a njezina razmišljanja bila su ograničena brutalnim okvirima koncentracijskog logora.
Vidjela je više grozota od vojnika na paklenom bojnom polju. A za nju je taj rat trajao cijelo
desetljeće.
Min je nakon borbe sa slovima potražila lice Chung-Cha kako bi vidjela je li ona
zadovoljna ili razočarana.
Chung-Cha se nasmiješila i rekla: »Nastavit ćemo raditi na ovome svaki dan.
Malo-pomalo.«
Min je rekla: »Ja nisam baš pametna.«
»Zašto to govoriš?«
»Zato što su to ondje govorili.«
Ona to mjesto nije zvala Yodok ili Logor br. 15 niti je koristila bilo koje od mnogo drugih
imena. Samo ga je zvala »ondje«.
»Ondje lažu, Min. To je sve što rade. Njima si bila ništa. Zašto se zamarati istinom zbog
jednog ništa?«
»Jesi li ti znala čitati i pisati kad si postala slobodna?«
»Ne. I mene su također nazivali glupom. A sada imam ovaj stan. Imam auto. Imam posao.
I... imam tebe.«
Min je podignula obrvu dok je razmišljala o tome. »Cime se ti baviš?«
»Ja radim za Vrhovnog vodu.«
»Ali rekla si da ga nikada nisi upoznala.«
»Većina ga njegovih službenika nikada nije upoznala. On je jako važna osoba. Važnija od
svih. Ali mi mu dobro služimo i on se brine o nama poput oca.«
Min je polako kimnula. »Ali ondje se ne brine o ljudima.«
»Za njega su to neprijatelji.«
»Ja mu nisam ništa učinila«, naglasila je Min.
»Ne, nisi. Radi se o filozofiji.«
»Što znači ta riječ?«
»Ona predstavlja ideju.«
»Zbog ideje sam bila tamo?«
Chung-Cha je kimnula, a onda se zabrinula da možda ulazi na područje koje bi joj moglo
biti preveliki zalogaj. Pogledala je na sat. »Vrijeme je za jelo.«
Tako je uvijek postigla da Min zaboravi ono što je prije toga mislila.
»Pomoći ću ti. Možemo li opet jesti bijelu rižu?«
Chung-Cha je kimnula, a Min je ušla u malu kuhinju kako bi započela s pripremanjem.
Dok su njih dvije radile u malom prostoru, Chung-Cha je pogledala kroz prozor i ugledala
vani onog istog čovjeka. Uvijek je bio ondje ili je to bio netko tko mu je jako sličio. Mislila je da
on radi za čovjeka u crnoj tunici. Čovjek u tunici imao je svoje ime, ali Chung-Cha ga nije
smatrala važnim, pa je odlučila da ga ne zapamti. Čovjek u crnoj tunici bio je sumnjičav i
paranoidan, što su bili glavni razlozi njegova tako visokog položaja u vladi. Na neki je način bio
utjecajniji od odlikovanih generala okrutnih i oronulih lica s kojih se mogla iščitati želja za
nasiljem.
Chung-Cha je bila svjesna da je on bio i njezin spasitelj i njezin neprijatelj. Uvijek bi s
njim postupala u rukavicama. Odobrenje za oslobađanje Min iz Yodoka stiglo je iz njegovog
ureda. Ali on joj može oduzeti Min u bilo kojem trenutku i iz bilo kojeg razloga. Bila je potpuno
svjesna te činjenice.
Zasada je Min bila s njom. To je bilo bitno. To je, zapravo, jedino bilo bitno.
Pogledala je Min koja je oprezno rezala malu rajčicu na jednake kriške. Napućila je usne
usredotočivši se, a Chung-Cha je primijetila da su joj ruke potpuno mirne.
Podsjetile su je na njezine vlastite ruke. No Chung-Cha bi vjerojatnije držala nož da
nekoga ubije, nego da nareže rajčicu.
Chung-Cha je rekla: »Moja majka se zvala Hea Wbo.«
Min je prestala rezati pa ju je pogledala, ali Chung-Cha je i dalje gledala kroz prozor.
»Bila je visoka, viša od mog oca. Ime mu je bilo Kwan. Yie Kwan. Znaš li što znači
Kivan?«
Min je rekla: »Kivan znači snažan. Je li bio snažan?«
»Nekada je bio, da. Možda su svi očevi snažni u očima svojih kćeri. Bio je profesor.
Radio je na fakultetu. Kao i moja majka.«
Min je spustila nož. »Ali rekla si da nisi znala ni čitati ni pisati.«
»Otišla sam u Yodok kad sam bila jako mala. Ne sjećam se svog života prije toga. Ondje
sam odrasla. To je sve što znam. Nije postojalo ništa prije Yodoka.«
»Ali zar te nisu tvoji roditelji podučavali kad...«
»Nisu me podučavali«, oštro je rekla Chung-Cha, a zatim zatvorila poklopac kuhala za
rižu i uključila ga. Malo mirnije je rekla: »Nisu me podučavali jer je to bilo zabranjeno. A kad je
došlo vrijeme da mogu nešto naučiti... nisu me mogli podučavati.«
»Jesi li imala braće ili sestara?«
Chung-Cha je zaustila da kaže, ali joj je poput rafala iz mitraljeza kroz glavu prošla slika
četvero ljudi s kapuljačama privezanih za stupove.
Vidiš li crveni krug s njihove prednje strane? Zabit ćeš nož usred tog crvenog kruga...
Učini to odmah ili ćeš ovdje umrijeti kao starica,
Chung-Cha je nehotice pomaknula ruku. Čvrsto je držala čajnu žličicu umjesto noža. Min
je promatrala kako zabija žličicu kroz zrak.
Zatim joj je Min uhvatila ruku i upitala: »Jesi li dobro, Chung-Cha?« U glasu joj se
osjetio strah.
Chung-Cha je spustila pogled na Min i odložila žličicu. Odmah je shvatila Minin strah: Je
li moja spasiteljica, jedina osoba koja stoji između mene i »ondje«, poludjela?
»Sjećanja su katkad bolna poput rana na tijelu, Min. Vidiš li to?«
Djevojčica je kimnula, a strah joj je sporo nestajao iz očiju.
Chung-Cha je rekla: »Ne možemo živjeti bez sjećanja, ali ne možemo živjeti niti u njima.
Razumiješ li to?«
»Mislim da razumijem.«
»Dobro. Završi sad s tom rajčicom. Kad riža bude gotova, jest ćemo.«
Nakon sat vremena odložile su zdjele i pribor za jelo.
»Mogu li sada vježbati pisanje?« upitala je Min, a Chung-Cha je kimnula.
Djevojčica je požurila uzeti bilježnicu i olovku.
No prije nego što se vratila, začulo se kucanje na vratima.
Nikada nisu pozivali Chung-Cha telefonom. Došli bi i odveli je. Znala je razlog tome.
Samo da pokažu da to mogu učiniti kad god požele. A ona mora ostaviti sve što radi u tom
trenutku i poslušati.
Minino se lice namrštilo kad je vidjela da Chung-Cha ustaje otvoriti vrata.
Muškarci pred vratima nisu bili u vojnim odorama. Na sebi su imali elegantne hlače,
jakne i bijele košulje zakopčane do grla. Bili su mladi, gotovo kao ona, mršavih i ugodnih crta
lica.
»Da?« rekla je.
Jedan od muškaraca je rekao: »Poći ćeš s nama, drugarice Yie. Potrebna si nam.«
Kimnula je i mahnula rukom prema Min. »Nju ću ostaviti kod kućepazitelja.«
Isti muškarac je rekao: »Učini što moraš, ali požuri.«
Chung-Cha je Min odjenula jaknu i odvela je do stana kućepazitelja. Izgovorila je
nekoliko riječi, ispričala se što mu nije na vrijeme javila, ali kućepazitelj je pogledao dvojicu
muškaraca iza nje i nije se bunio. Samo je uzeo Min za ruku.
Min je i dalje držala svoju bilježnicu i olovku. Pogledala je Chung-Cha velikim, tužnim
očima.
Chung-Cha je zamolila kućepazitelja: »Možete li s njom vježbati pisanje, molim vas?«
Kućepazitelj je pogledao Min i kimnuo. »To će moja supruga. Ona je dobra u tome.«
Chung-Cha je kimnula, uhvatila Min za ruku, stisnula je i rekla: »Vratit ću se po tebe,
Min.«
Kad su se vrata iza Min zatvorila, drugi je muškarac podrugljivo rekao: »Tvoja mala kuja
iz Yodoka, je l’ da? Kako možeš izdržati taj smrad?«
Chung-Cha se okrenula prema muškarcu i pogledala ga. Podrugljivi izraz lica nestao je
zbog njezina pogleda. Mogla je ubiti ovog čovjeka. Obojicu je mogla ubiti čajnom žličicom.
»Znaš li tko sam ja?« tiho je upitala.
»Ti si Yie Chung-Cha«, rekao je.
»Nisam pitala znaš li mi ime. Pitala sam te znaš li što sam.«
Muškarac je zakoračio unatrag. »Ti... ti si određena...«
»Ja ubijam neprijatelje ove države, druže. Ta mala kuja će jednoga dana raditi ovo što ja
sada radim za našu domovinu. Za našeg Vrhovnog vodu. Prema svakome tko govori loše o njoj
ponašat ću se kao prema neprijatelju domovine.« Prišla mu je brzim korakom. »Uključuje li to i
tebe, druže? Moram znati. Pa ćeš mi reći. Odmah.«
Chung-Cha je znala da su ovi muškarci utjecajni. I ovo što je upravo činila bilo je vrlo
opasno. Ali svejedno je to morala napraviti. Ili to ili bi je bijes natjerao da obojicu ubije.
»Ja nisam... tvoj neprijatelj, Yie Chung-Cha«, rekao je muškarac, a glas mu je drhtao.
Okrenula se od njega loše skrivajući gađenje. »Hajdemo onda na sastanak.«
Hodala je niz hodnik, a muškarci su žurili za njom.
 60. poglavlje

Zgrada vlade bila je oronula građevina. Jeftina boja se ljuštila, a namještaj u njoj bio je još
jeftiniji. Žarulje iznad glava svijetlile su jače ili slabije, ovisno o električnoj struji koja je
prolazila kroz korodirane vodove poput krvi koja prolazi kroz začepljene arterije. U zraku se
miješao smrad znoja i cigareta. Kutije cigareta koje su se ovdje mogle kupiti imale su na sebi
uobičajene lubanje i natpise preko cijele kutije, ali u Sjevernoj Koreji očito nikoga nije bilo briga.
Pušili su. Umirali su. Zar je to važno?
Chung-Cha se zaustavila pred vratima koja joj je pokazao jedan od muškaraca koji je
došao po nju. Vrata su se otvorila i uveli su je unutra. Zatim su oba mlada muškarca otišla. Mogla
je čuti kako njihove ulaštene cipele lupkaju po izblijedjelom linoleumu.
Okrenula se prema ljudima u prostoriji. Bilo ih je troje. Dva muškarca i jedna žena. Jedan
od muškaraca bio je čovjek u crnoj tunici. Drugi je bio dobat prijatelj generala Paka. Žena joj je
izgledala poznato. Kada se sjetila, počela je drhtati.
»Prošlo je mnogo vremena, Yie Chung-Cha«, rekla je žena ustajući sa stolca. Kosa joj
više nije bila crna, nego sijeda. A lice joj je bilo naborano od starosti i briga. Ali prošlo je mnogo
godina. Vrijeme je to svima činilo. Od toga se nije moglo pobjeći.
Chung-Cha joj nije odgovorila. Razmišljala je samo o tome kako je ta žena vikala na nju
prije toliko godina u Yodoku.
Zabit ćeš ovaj nož usred crvenog kruga. Zatim ćeš ga izvaditi i ponovno zabiti. Učini to
odmah ili ćeš ovdje umrijeti kao starica.
Žena je ponovno sjela i nasmiješila se Chung-Cha. »Moja predviđanja o tome da ćeš
daleko dogurati definitivno su se ispunila. Ja uvijek znam. To ti je bilo u očima, Chung-Cha. Oči
nikada ne lažu. Vidjela sam to dovoljno jasno u Yodoku onoga dana.« Zastala je. »I izvršavaš
naredbe. Uvijek izvršavaš naredbe. To je osobina dobrog druga.«
Chung-Cha je napokon skinula pogled sa žene i pogledala prema čovjeku u crnoj tunici.
»Pozvali ste me?« počela je.
»Amerikanci«, rekao je čovjek u crnoj tunici. »Napali su nas.«
»Kako su nas napali?« upitala je Chung-Cha sjedajući njemu nasuprot. Nije gledala
generala. Nije gledala ženu. Niti jednome od njih nije htjela pružiti to zadovoljstvo. Znala je da je
čovjek u crnoj tunici, zapravo, vođa ove skupine. Njezina pozornost i poštovanje bit će usmjereni
samo prema njemu, a ostali neka idu kvragu.
»Posvojeni sin i kći generala Paka, Pak Du-Ho i Pak Eun Sun su pobjegli iz Bukchanga.
To su učinili uz pomoć Amerikanaca.«
»Muškarca i žene«, dodao je general.
Čovjek u crnoj tunici je dodao: »Možda je riječ o istom paru koji je poslan da ubije
generala Paka u Francuskoj. No ne možemo biti sigurni. Pokušavamo dobiti pozitivnu
identifikaciju.«
»Je li bitno?« upitala je žena. »Amerikanci imaju legije agenata koji izvršavaju zle
naredbe. Činjenica je da su došli na tlo Sjeverne Koreje. Upali su u našu zemlju i oteli dvoje
naših zatvorenika.«
General je kimnuo. »Da. Rim Yun je u pravu. Oni su barbari. Ubili su mnogo Sjevernih
Korejaca. To je ratni čin.«
»Znači, idemo u rat protiv Amerikanaca?« upitala je Chung-Cha. Sada je pogledala sve
troje, jedno po jedno.
 Čovjek u crnoj tunici s oklijevanjem je rekao: »Ne baš. Oni možda žele da budemo toliko
glupi. Ali mi ćemo krenuti u protunapad na naš način. Na način koji smo cijelo vrijeme planirali,
drugarice.«
»Obitelj američkog Predsjednika?« upitala je Chung-Cha.
Rim Yun je rekla: »Točno. Ubit ćemo ih. Ti ćeš ih ubiti, Chung-Cha. Možeš li zamisliti
slavu koju će ti podariti Vrhovni vođa?«
»Ako ostanem živa«, istaknula je Chung-Cha.
»Smrt donosi puno veću slavu od života«, povikala je Rim Yun.
»Cijenim tu činjenicu tisuću puta«, odgovorila je Chung-Cha. »Pa želite li onda poći sa
milom u Ameriku da obje možemo podijeliti tu slavu nakon što umremo? Kakva divota, kao što
ste rekli.«
Čovjek u crnoj tunici i general nisu ništa rekli. Pogledali su jedan drugoga, a zatim Rim
Yun.
»Još uvijek ti je srce puno prkosa, kao i u Yodoku, Chung-Cha«, rekla je Rim Yun
hladno.
»Puno toga iz Yodoka još je u meni. I svega se sjećam. Vrlo jasno.«
Žene su se dugo gledale, a onda je Rim Yun skrenula pogled.
Rekla je potpuno opuštenim glasom: »Jutros je ubijen upravitelj Bukchanga i petorica
stražara jer su dopustili da se dogodi ovako sramotan bijeg. Sigurna sam da će ih s vremenom biti
ubijeno i više.«
»Sigurna sam da je to zaslužio«, rekla je Chung-Cha.
Rim Yun ju je prostrijelila pogledom. »Ti si ubila prijašnjeg upravitelja Bukchanga, zar
ne?«
»Prema naredbama, jesam. Bio je korumpiran. Neprijatelj ove države.«
»Jesi li znala da ga je nedavno zamijenio upravitelj Yodoka? Drug Doh. Poznavala si
Doha, zar ne? On je bio u Yodoku dok si ti bila ondje?«
Chung-Cha se morala jako potruditi da sakrije smiješak na usnama. »Drug Doh je
pogubljen?«
»To sam rekla.«
»Sigurna sam da je to zaslužio«, ponovila je.
Rim Yun joj je uputila prodoran pogled prije nego što se okrenula i rekla: »Gubimo
vrijeme. Recite joj što treba.«
Čovjek u crnoj tunici je iznio: »Naš se raspored promijenio. Krenut ćeš u Ameriku
tijekom sljedećeg tjedna.«
Chung-Cha je sakrila iznenadnu paniku koju je osjetila. »Tijekom sljedećeg tjedna?«
»Je li to problem, drugarice?« upitala je Rim Yun brzo.
»Nemam problema sa stavljanjem svog života na raspolaganje Vrhovnom vodi.«
»Onda je sve u redu.«
»Ali imam prijedlog.«
»Kakav prijedlog? Kakva glupost!« rekla je Rim nezainteresirano.
Chung-Cha je prešla preko toga i rekla: »Amerikanci će tražiti onoga koji izgleda kao da
je iz Azije, iz Koreje, svejedno odakle. Ako bude imao kose oči, bit će sumnjiv.«
»Za tebe imamo uvjerljiv razlog«, rekao je čovjek u crnoj tunici.
»Njihov nadzor bit će prilično pojačan. Bit će oprezni. Mi se moramo napravi način nositi
sa zadatkom. Moramo biti bolji od njih.«
»Što predlažeš?« upitao je general.
»Muslimane koji se sami raznesu«, pristojno je započela Chung-Cha.
 »Mi nismo muslimani«, ispalila je Rim Yun. »Mi se ne raznosimo.«
»Možete li mi dozvoliti da završim?« upitala je Chung-Cha.
Rim Yun ju je odlučno pogledala, a onda je kratko kimnula.
»Muslimani se koriste djecom kao patavanom. To smanjuje sumnju. To obično prevari
Amerikance jer imaju dobro srce. Ne vole loše misliti o djeci.«
Rim Yun je dugačkim noktima tapkala po stolu. »Prijeđi na stvar, drugarice.«
»Ja imam djevojčicu, Min...«
»Čula sam za tvoj posjet Yodoku«, prekinula ju je Rim Yun. »I da si odvela malu kuju
kući. Pomislila sam da si sigurno luda što si sama preuzela takav teret. Objasni mi da nisi.«
Chung-Cha ju je pogledala ravno u oči. »Otišla sam uz puno znanje i blagoslov Vrhovnog
vode. Sigurna sam da vaše riječi ne sugeriraju da je Vrhovni voda lud.«
Lice Rim Yun je poprimilo jarkocrvenu boju, uspravila se na stolcu i obuzeta prijezirom
rekla: »Ne sugeriram ništa takvo. Kako se usuđuješ...«
»To je dobro«, rekla je Chung-Cha prekidajući je ovaj put. »Ali gubimo vrijeme, pa mi
dopustite da objasnim. Min će ići sa mnom u Ameriku. Bit će moja mlada sestra ili moja kći, što
god mislite da je najbolje. To će mi omogućiti izvrstan paravan da zavaram Amerikance.
Nakon što izvršim zadatak, otići ću i doputovati ovamo s Min. Ako umrem, Min će se
vratiti s ostalima koji će nas pratiti u carstvo zla, Ameriku.«
»To je glupi plan«, rekla je Rim Yun čim je Chung-Cha završila. »Povest ćeš dijete sa
sobom? I to iz logora? To je blesavo. Sve bi uništila.«
Chung-Cha je mirno rekla: »Budući da je bila u logoru, ne zna ništa o svijetu. Bit će je
lako nadzirati.«
»Ne dolazi u obzir«, brzo je rekla Rim Yun.
Međutim, general je izgledao zamišljeno. »Nisam tako siguran«, rekao je. »Zapravo,
mislim da je to sjajna zamisao, drugarice, zaista sjajna. Dobro si pročitala Amerikance. Oni su
slabi i osjećajni. Siguran sam da će ih zavarati prisutnost djevojčice.«
Čovjek u crnoj tunici je kimnuo. »Slažem se.«
Sve su oči bile uprte u Rim Yun. Uputila je mračan pogled Chung-Cha iako je vrlo dobro
znala da su je nadmudrili i nadglasali.
»Onda ti želim sreću, drugarice Yie«, rekla je, iako se u njezinom glasu nije nazirala
»sreća«.
»Bez obzira na to hoću li ostati živa ili ću umrijeti, sreća neće imati nikakve veze s tim«,
odgovorila je Chung-Cha.
 61. poglavlje

Predsjednik Casion imao je snažan stisak ruke, a na licu mu se očitavala gorljivost

ispunjena i srećom i zahvalnošću.
Robie i Jessica Reel sjedili su mu nasuprot u Ovalnom uredu. Prekoputa na kauču sjedili
su Evan Tucker, Josh Potter i Plavi Čovjek.
Cassion se zavalio u naslonjač i oduševljeno ih promatrao.
»Pročitao sam tajna izvješća o vašoj, hm, pustolovini. Moram reći da sam je čitao poput
trilera, samo što ste vas dvoje to stvarno napravili.«
Robie je rekao: »Imali smo puno pomoći, gospodine. A da agentica Reel nije pozvala
zračnu potporu za mene, vrlo vjerojatno danas ne bih bio ovdje.«
Cassion je kimnuo i rekao: »Du-Ho i Eun Sun su u prijelaznoj fazi u svoje nove živote. U
tome im pomaže Kim Sook.«
»On je dobar čovjek«, rekla je Jessica. »On je svoj posao ondje iznimno dobro obavio.«
»A moja savjest je puno čišća«, rekao je Cassion. »Nije da se može nadoknaditi ono što se
dogodilo. No moram misliti da bi general Pak cijenio to što smo učinili za njegovu obitelj.«
»I ja bih tako mislio«, rekao je Tucker. »Bez sumnje.«
Cassion mu je uputio tvrd pogled, pa je Tucker smjesta pogledao ustranu.
Plavi Čovjek se nakašljao i rekao: »Gospodine Predsjedniče, moramo biti spremni za
uzvratni udarac.«
»To mi je jasno. To je bio dio moje odluke. Nisam je donio naslijepo.«
»Naravno da niste, gospodine«, rekao je Plavi Čovjek mirno. »No sada se moramo
usredotočiti na moguće mete na koje će Sjeverna Koreja ciljati. Također moramo poboljšati
zaštitu i još bolje podesiti svoje nadzorne mreže.«
Tucker mu je upao u riječ prije nego što je Plavi Čovjek mogao nastaviti. »Sve smo to
uzeli u obzir. Budite uvjeteni da činim sve što je u mojoj moći kako bih onemogućio bilo kakve
akcije od strane Sjeverne Koreje.«
Predsjednik je s prijezirom pogledao ravnatelja CIA-e. »Zbog toga se puno bolje
osjećam«, rekao je.
Predsjednik je izašao iz Ovalnog ureda u Robiejevoj i Jessicinoj pratnji.
Pogledavši ispred sebe, vidjeli su Eleanor Cassion kako im dolazi ususret sa sinom
Tommyjem. Hodao je pognute glave, a odjeća mu je bila prljava i neuredna. Pletena jakna mu je
bila poderana na rukavu. Košulja mu je ispala iz hlača, a školska kravata stajala ukoso. Iza njega
koračao je krupni agent tajne službe i činilo se da mu je jako neugodno.
Kad su njegova supruga i sin stali ispred njega, Cassion je upitao: »Što se dogodilo?«
Eleanor je oštro rekla: »Tommy se potukao u školi. Eto, to je bilo.«
»Potukao?« rekao je zapanjeni Cassion.
Robie i Jessica su razmijenili poglede. Činilo im se očitim da Predsjednik brzo razmišlja
kako će ta priča odjeknuti u medijima.
Cassion se sagnuo. »Tommy, što se dogodilo?«
Tommy je tvrdoglavo odmahivao glavom i šutio.
Cassion se uspravio i pogledao agenta. »Što se dogodilo, agente Palmer ?«
Palmer je rekao: »Bio je kraj sata, gospodine. Krenuli su izlaziti. Skupina učenika. Onda
se začula galama i hrpa djece se stala naguravati. Dok sam se probio između njih, Tommy i neki
dječak već su se na podu tukli. Razdvojio sam ih, uvjerio se da je drugi dječak dobro, a onda sam
Tommyja doveo ravno ovamo, gospodine.«
Cassion je rukom prošao kroz kosu. »Oko čega ste se tukli, Tommy ?«
Kada dječak nije odgovorio, Cassion mu je stavio ruku na rame. »Tommy, sine, nešto sam
te pitao. I očekujem odgovor.«
»Rekao je da si ti glupo, beskičmeno govno«, rekao je Tommy još uvijek gledajući u pod.
»Pazi na jezik, Thomase Michael Cassion«, upozorila ga je Eleanor.
»Pitao me je zašto smo se tukli«, odgovorio je Tommy. »E pa, tako je klinac nazvao tatu i
zato sam ga udario.«
Cassion je uhvatio sina za bradu i podignuo je prema gore. Sada su svi mogli vidjeti da i
Tommy ima masnicu na oku.
»Oh, Tommy«, rekla je Eleanor. »Batine ništa ne rješavaju, a nazivanje ljudi pogrdnim
imenima je bezvezno.«
»Nisi bila ondje, mama«, odgovorio je Tommy. Zatim je pogledao agenta Palmera. »A da
me vi niste odvukli, prebio bih ga.«
»On je radio svoj posao, Tommy«, rekla je Eleanor. »A to znači da te čuvao.«
»Ne treba mi nitko da me čuva. Mogu se sam brinuti za sebe.«
»Tommy, ne radi se o tome«, rekla je Eleanor. »Mogao si ozlijediti drugog dječaka.«
»Da barem jesam. Mrzim ovo mjesto! Mrzim ga! Želim natrag kući.«
»Gledaj, sine«, započeo je Predsjednik živčano pogledavajući oko sebe. »Poslije ćemo o
ovome razgovarati u četiri oka.«
»Ne, nećemo. Ti si Predsjednik. Nemaš vremena za svog sina.«
»Tommy!« uzviknula je Eleanor šokirano. »Čuvao si mu leđa«, rekla je Jessica Reel. Svi
su pogledali prema njoj. Tommy je rekao: »Molim?«
»Samo si tati čuvao leđa. Pazio si na njega. Sinovi to čine za svoje očeve. Kćeri to čine za
svoje majke. Djeca to čine za svoje roditelje. Štitio si njegovu čast. Čuvao si mu leđa. Tako mi to
zovemo u našem poslu.«
Tommy je protrljao natečeno oko. »Pretpostavljam da jesam. Čuvao sam mu leđa.«
Cassion se okrenuo prema Robieju i Jessici, očito mu je laknulo što mu se sin smirio.
»Tommy, ovo je dvoje najboljih Amerikanaca koje ćeš ikada upoznati. Upravo su obavili važnu
misiju u ime naše domovine. Pravi su junaci.«
Tommy je izgledao prilično impresionirano ovime. Cjelokupno držanje mu se
promijenilo.
»Au«, rekao je.
Robie je ispružio ruku. »Drago mi je što sam te upoznao, Tommy. A ako ti to što znači i
ja sam se tukao dok sam bio u školi. Ali nešto sam shvatio.«
»Što? Da je bolje okrenuti i drugi obraz?« upitao je Tommy podrugljivo.
»Ne. Zapravo, nikada to nisam naučio. Shvatio sam da, ako popričam s tipom i pokušam
shvatiti odakle dolaze njegovi problemi, možda mogu popraviti situaciju na taj način, a ne
koristeći se šakama. Bez obzira pobijediš li ili izgubiš, udarac u lice i dalje boli.«
Tommy nije izgledao kao da ga je uvjerio, ali je rekao: »OK.«
»Trebao bi staviti led na to oko«, savjetovala mu je Jessica. »Zaista pomaže kod oteklina.
U slučaju da dođe do druge runde.«
Tommy se nasmiješio,
»Hajdemo se oprati, mladiću«, brzo je rekla Eleanor i povela ga. »I ovo nije gotovo.
Sigurna sam da će mi se javiti iz škole i vjerojatno će ti zabraniti da dolaziš. Ja znam da ću ti ja
zabraniti da bilo kamo ideš.«
Dok ga je majka vukla, Tommy je bacio pogled na Robieja i Jessicu Reel. Robie mu je
namignuo, a ona ga je ohrabrila pokazujući mu palac gore. Tommy se ponovno nasmiješio, a
onda se okrenuo.
Cassion je užurbano rekao: »Ispričavam se zbog ovoga.«
»Djeca su djeca, gospodine Predsjedniče«, rekao je Robie. »A on mora živjeti u najvećem
akvariju na svijetu. Nije mu lako.«
»Ne, u pravu sce. Nije to lako. Sumnjam da bih ja to mogao s deset godina.«
Cassion ih je ispratio do vanjskih vrata Zapadnog krila.
»Želim vam oboma još jednom osobno zahvaliti. Znam da je to što sam tražio od vas bilo
istinski nepošteno i da se radilo o zaista nemogućoj misiji. Ali ste svejedno uspjeli.«
Robie je rekao: »Nema problema, gospodine. To nam je posao.«
Cassion se iznenada zabrinuo. »Imate li ikakvih nagovještaja što bi Sjeverni Korejci
mogli učiniti da se osvete?«
Jessica je rekla: »Nažalost, gospodine Predsjedniče, mi za njih predstavljamo mnogo lakih
meta. To je loša strana slobodnog i otvorenog društva.«
Predsjednik je kimnuo, okrenuo se i vratio u ured.
Dok su Robie i Jessica išli prema svom parkiranom vozilu, prošli su pored ekipe za
uređivanje vrta koja je radila na gredicama cvijeća i obližnjem grmlju. Svi su ostali usredotočeni
na svoj posao, osim jednoga.
Taj je muškarac ustao dok su njih dvoje prolazili. Skinuo je kapu i počešao obrvu.
To nije učinio zbog znoja na licu.
U skupini turista na drugoj strani ulice, s vanjske strane ograde, bila su tri muškarca
odjevena u polo majice i kaki hlače. Na ovaj znak muškarca unutar ograde, sva trojica su stala
fotografirati Robieja i Jessicu Reel. Kad su se njih dvoje nakon nekoliko minuta izvezli kroz
sporedni ulaz u Bijelu kuću, ova ista skupina turista fotografirala je njihove registarske oznake.
Robie i Jessica su se odvezli.
 62. poglavlje

Mlažnjak iz Frankfurta u Njemačkoj lagano se spuštao u zračni prostor oko zračne luke
JFK. Min je gledala kroz prozor iz stražnjeg dijela zrakoplova. Bila je uzbuđena prilikom ulaska
u zrakoplov, ali ju je ipak Chung-Cha uspjela smiriti.
Dok je Min gledala kroz prozor, Chung-Cha je promatrala impresivnu liniju horizonta
Manhattana koja joj se pojavila u vidokrugu kad se mlažnjak nagnuo da sleti.
Min je u čudu pogledala Chung-Cha. »Što je ono?« upitala je pokazujući prema zgradama
ondje dolje.
»To je veliki grad. Zovu ga New York.«
»Nikada prije nisam vidjela toliko puno visokih...« Tu je zastala zbog svog ograničenog
rječnika.
»Zovu se neboderi«, rekla je Chung-Cha. »A postojala su još dva koji su bili najviši od
svili.«
»Što im se dogodilo?« upitala je Min.
»Srušili su se«, odgovorila je Chung-Cha.
»Kako?« upitala je Min začuđeno.
Budući da su upravo letjele mlažnjakom, Chung-Cha joj nije željela iskreno odgovoriti.
»Bila je to nesreća.«
Sletjeli su, pa su njih dvije krenule prema izlazu i napustile zrakoplov. Prošle su carinsku
kontrolu. Chung-Cha se pripremila za sva pitanja koja su joj mogli postaviti. Prema svojim
dokumentima, bila je Južna Korejka sa svojom nećakinjom. Južna Koreja bila je pouzdana
saveznica Amerike, pa nisu očekivali nikakve probleme. No takva očekivanja nisu ništa jamčila.
Chung-Cha je to dobro znala.
Međutim, carinski službenik je samo pogledao putovnicu i nasmijao se Min, koja je čvtsto
držala lutku koju joj je Chung-Cha kupila te im poželio dobrodošlicu u Ameriku.
»Lijepo se provedi, draga«, rekla je carinska službenica. »Velika Jabuka je izvrsno mjesto
za klince. Obvezno posjetite zoološki vrt u Central Parku.«
Min se sramežljivo nasmiješila i čvrsto stisnula ruku Chung-Cha.
I Chung-Cha se nasmiješila službenici. Njihov plan je dobro prošao. Dijete je bilo razlog
zbog kojeg su odustali od uobičajenog opreza. Iako se osjećala krivom što je na ovaj način
iskorištavala Min, ne bi je mogla ostaviti u Sjevernoj Koreji.
Odvezli su ih u hotel u donjem Manhattanu. Min je cijelim putem buljila kroz prozor,
neprestano okrećući glavu da joj nešto ne bi promaknulo.
Chung-Cha je činila isto. Ni ona nikada nije bila u Americi.
Stigle su u hotel i prijavile se. Dobile su sobu na devetom katu. Otišle su dizalom gore i
raspakirale nešto odjeće.
»Zar ćemo ovdje živjeti?« upitala je Min.
»Samo kratko«, odgovorila je Chung-Cha.
Min je pogledala po sobi, a zatim otvorila vrata minibara.
»Chung-Cha, ovdje ima hrane. I pića.«
Chung-Cha je pogledala u minibar. »Želiš li nešto?«
Min je bila sumnjičava. »Mogu li?«
»Evo ti bomboni.«
»Bomboni?«
 Chung-Cha je izvukla paketić M&M bombona i pružila ga Min. »Mislim da će ti se ovi
svidjeti.«
Min je pogledala paketić pa ga oprezno otvorila. Uzela je jedan M&M i pogledala
Chung-Cha.
»To se stavi u usta?«
»Da.«
Min je tako učinila, pa su joj se oči raširile kad je osjetila taj okus. »Ovo je jako dobro.«
»Samo ih nemoj pojesti previše jer ćeš se udebljati.«
Min je pažljivo istresla još četiri komada i polako ih jela. Zatim je zamotala paketić i
htjela ga vratiti u minibar.
Chung-Cha je rekla: »Ne, sada su tvoji, Min.«
Min je bila iznenađena: »Moji?«
»Samo ih spremi u džep za poslije.«
Min je u sekundi spremila paketić u svoju jaknu. Hodala je po sobi i sve doticala, a onda
se zaustavila ispred golemog televizora u drugom dijelu sobe.
»Što je to?«
»To je televizor.« Poput mnogih Sjevernih Korejaca ni Chung-Cha nije imala televizor u
svom stanu. U Sjevernoj Koreji bilo je dopušteno imati televizor, ali svaki je morao biti prijavljen
policiji. I svi programi bili su znatno ograničeni i cenzurirani, a većinom su prikazivali
hvalospjeve državnom vođi i govorili protiv država poput Južne Koreje, Sjedinjenih Američkih
Država ili organizacija kao što je UN. Iako ga nije posjedovala Chung-Cha je upoznala televiziju
na putovanjima. Imala je radio jer je on bio daleko rašireniji od televizije, ali većina programa
bila je jednako cenzurirana.
Stvari su se sporo mijenjale iako se u svijetu pojavio i internet. U Sjevernoj Koreji nije
postojao nitko za koga bi se moglo reći da je povezan s ostatkom svijeta. To vladi jednostavno
nije bilo prihvatljivo. Iako se sjevernokorejski zakon, poput američkog, zalagao za slobodu
govora i medija, nigdje nisu postojale veće razlike između ove dvije države nego na ovom
području.
Chung-Cha je uzela daljinski i upalila televizor. Kad se na ekranu pojavio čovjek, Min je
mislila da se obraća upravo njoj pa se u strahu odmaknula.
»Tko je taj čovjek?« šapnula je. »Što hoće?«
Chung-Cha joj je stavila ruku na rame da je smiri. »On nije ovdje. On je u ovoj maloj
kutiji. On te ne može ni vidjeti ni čuti. Ali ti njega možeš.«
Mijenjala je programe dok nije došla do crtića. »Gledaj ovo, Min! Ja motam nešto
napraviti.«
Min je smjesta zainteresirao crtić, pa je čak i dotaknula ekran. Chung-Cha je izvadila
mobitel koji su joj dali i pročitala poruke. Bilo ih je dosta i sve su bile na korejskome. Također su
bile kodirane. No, kada bi netko provalio kod, sve bi se činile besmislenima jer je iza toga koda
bio još jedan koji su razumjeli samo Chung-Cha i pošiljatelj, a dolazio je iz knjige za koju su
samo oni znali. Ove jednokratne kodove bilo je gotovo nemoguće dešifrirati ako nemaš knjigu.
Koristeći se svojim primjerkom knjige, dešifrirala je poruke. Sada je imala slobodnog
vremena. Pogledala je Min koja je i dalje vrlo pozorno gledala crtić.
»Min, želiš li da odemo u šetnju, a onda nešto pojesti?«
»Hoće li televizor biti ovdje kad se vratimo?«
»Da.«
Min je skočila i obukla kaput.
Prošle su mnogo ulica dok nisu došle do obale. S druge strane zaljeva nalazio se Kip
slobode i Min je upitala što je to. Samo što ovaj put Chung-Cha nije imala spreman odgovor. Nije
znala što je to.
Poslije su jele u zalogajnici. Min se čudila tolikim ljudima na ulicama i u dućanima.
»Imaju stvari po koži i metal na licima«, primijetila je Min dok je jela hamburger i
krumpiriće. »Jesu li ozlijeđeni?«
»Ne, mislim da su to napravili po vlasitom izboru«, rekla je Chung-Cha dok je gledala
ljude s tetoviranom i probušenom kožom na koje je mislila Min.
Min je odmahnula glavom, ali nije mogla odvojiti pogled od skupine azijskih djevojaka
koje su se hihotale i nosile vrećice iz dućana. Bile su odjevene poput tipičnih studentica. U
rukama su imale mobitele i neprekidno pisale poruke.
Min je tiho rekla: »Izgledaju poput nas.«
Chung-Cha je pogledala prema djevojkama. Jedna od njih je ugledala Min i mahnula joj.
Min je brzo svrnula pogled, a djevojka se nasmijala.
Chung-Cha je rekla: »Izgledaju poput nas, ali nisu poput nas.« Ovaj zadnji dio izgovorila
je tužno, no Min je bila toliko očarana svime što se događalo oko nje, da nije primijetila.
Min je polako rekla: »Ljudi se ovdje puno smiju.« Pogledala je prema Chung-Cha. »U
Yodoku se smiju samo stražari.« Namrštila se i nastavila s promatranjem.
Chung-Cha je promatrala djevojčicu i znala je da se ona osjeća kao da je rođena u špilji,
pa su je vremenskim strojem prebacili u sadašnjost, u grad koji je predstavljao najveći mogući
melting pot.
Gdje se ljudi smiju.
Poslije su se zaustavile u parku kod Washingtonova trga i gledale ulična događanja:
pantomimičare, žonglere, mađioničare, vozače mono-cikla, glazbenike i plesače. Min je stajala
čvrsto držeći Chung-Cha za ruku, a na licu joj je bio izraz potpune zapanjenosti onim što je
vidjela. Kad se osoba prerušena u kip iznenada pomaknula i izvukla novčić iza njezina uha, Min
je vrisnula, ali nije pobjegla. Kad joj je ta osoba pružila novčić, Min ga je uzela i nasmijala se.
Osoba joj je uzvratila osmijeh i pozdravila je.
Chung-Cha ju je nakon nekog vremena odvela, ali Min je čvrsto stiskala novčić i osvrtala
se prema izvođačima.
»Kakvo je ovo mjesto?« upitala je. »Gdje smo mi to, Chung-Cha?«
»Mi smo u Americi.«
Min se tako brzo zaustavila da su joj prsti iskliznuli iz ruke Chung-Cha. Uzviknula je:
»Ali Amerika je zlo. To sam čula u Yodoku.«
Chung-Cha je brzo pogledala naokolo i odahnula kad je vidjela da Min, čini se, nitko nije
čuo iako je govorila na korejskome.
»Puno si toga čula u Yodoku. Ne znači da je sve istinito.«
»Dakle, Amerika nije zlo.«
Chung-Cha se sagnula i stavila Min ruku na rame.
»Bez obzira na to što je uistinu, ovdje to ne smiješ spominjati, Min. I kad mi neki ljudi
dođu u posjet, dok su oni s nama, nemoj govoriti. To je jako važno.«
Min je sporo kimnula, ali sada joj se u očima nazirao strah.
Chung-Cha se uspravila i ponovno uhvatila Min za ruku.
Odšetale su natrag do hotela ne prekidajući tišinu.
I Chung-Cha je još jednom preispitivala samu sebe je li trebala povesti Min.
Ali nisam je mogla ostaviti.
 63. poglavlje

Vlak se kretao kroz srednjoatlantsku regiju. Min i Chung-Cha sjedile su u jednom od

vagona. Min je spavala. Bila je tako uzbuđena u New Yorku da gotovo i nije spavala. Nekoliko
minuta nakon ulaska u vlak zaspala je.
Chung-Cha je pogledala kroz prozor dok je vlak žurio preko mosta iznad rijeke. Nije
imala pojma da je to rijeka Delaware. Nije znala što je Delaware, niti ju je zanimalo. U ovakvoj
misiji morala se usredotočiti na ono što je bitno i riješiti se svega nevažnog.
Spustila je pogled na Min. Maknula je pramen kose s njezina lica. Na Mininoj koži više
nije bilo rana. Popravili su joj zube. Udebljala se. Satovi su dobro napredovali, ali pred njom je
bilo mnogo godina rada prije nego što sustigne svoje vršnjake.
No mogla bi imati lijepu budućnost. Mogla bi.
Chung-Cha je skrenula pogled i stala proučavati dvoje putnika koji su im sjedili nasuprot.
Jedan muškarac i jedna žena. Oboje Azijati. Činilo se da su vjenčani, možda na godišnjem
odmoru. Nisu bili odjeveni kao poslovni ljudi poput većine putnika u vlaku.
Ali nisu bili vjenčani i nisu bili na godišnjem odmoru. Već su joj dali znak. Bili su njezini
ljudi za vezu. I oni će sići s vlaka kada i ona i Min, na zadnjoj postaji.
Washington, D.C.
Dom američkog Predsjednika. I njegove obitelji.
Kada su ušle u postaju Union, Chung-Cha je probudila Min. Izišle su iz vlaka i
Chung-Cha je povela Min slijedeći mladi par. Ušli su u dizalo i popeli se u garažu gdje su one
ušle u stražnji dio crnog terenca. Muškarac je vozio, a žena je sjedila pored njega. Chung-Cha i
Min vozile su se straga.
»Kamo idemo?« upitala je Min šaptom.
Chung-Cha je odmahnula glavom, pa je Min zašutjela i prestrašeno gledala ispred sebe.
Vozili su se prema Springfleldu u Virginiji, do kućice u nizu koja se nalazila u
nepreglednom moru ostalih. Kad su se zaustavili na parkiralištu ispred posljednjeg bloka, Min je
pogledala kroz prozor vozila i vidjela djecu kako se igraju u dvorištu dva bloka niže. Pogledali su
prema njoj. Djevojčica otprilike iste dobi kao i Min držala je loptu. A dječak od nekih sedam
godina zvao je sestru da mu je dobaci. Djevojčica je to učinila, a onda je mahnula Min. Min joj je
počela mahati, a kad joj je Chung-Cha nešto rekla, brzo je okrenula glavu.
Ušle su u kuću noseći svoje male kovčege.
Stan je bio mnogo prostraniji od stana Chung-Cha, ali namještaja gotovo nije bilo. Odveli
su ih u sobu na prvom katu, pa su ondje odložile kovčege. Muškarac i žena nisu obraćali
pozornost na Min, ali su prema Chung-Cha pokazivali poštovanje koje je njezin položaj i
zasluživao.
»Donijeli smo djevojčici igračke«, rekla je žena. »U podrumu su. Može se njima igrati
dok mi razgovaramo.«
Chung-Cha je odvela Min u podrum, u golemu, uglavnom praznu prostoriju. Tu je bio
plišani medvjedić, knjiga za koju je Chung-Cha znala da je djevojčica ne može čitati, ali je imala
slike te velika crvena lopta.
»Moram obaviti nešto gore, Min. Ti ćeš ostati ovdje i igrati se, u redu?«
»Koliko dugo te neće biti?« upitala je Min nesigurno. »Samo ću biti gore.«
»Mogu li ostati s tobom?«
Chung-Cha je odlučno rekla: »Samo ću biti gore. Ti ćeš ostari ovdje i igrati se.«
 Chung-Cha je ostavila djevojčicu u podrumu, ali dok je hodala stubama, mogla je osjetiti
kako je njezin pogled žari. I osjetila je ubod krivnje koji nije mogla jednostavno izbrisati.
Sastali su se u kuhinji, koja se nalazila na katu u stražnjem dijelu kuće. Pridružilo im se
još dvoje ljudi, obojica su bili iz Sjeverne Koreje. Jedan od njih bio je vrtlar u Bijeloj kući. Sjedili
su za stolom na kojem su bile rasprostrte slike i dosjei da ih Chung-Cha pogleda.
»Lokalni tim je na položaju«, obavijestio ju je vrdar po imenu Bae. »I bit će spreman
smjesta krenuti, drugarice Yie. I čast nam je što nam je tako cijenjena službenica Vrhovnog vode
došla pomoći.«
Chung-Cha ga je pogledala preko dosjea koji je držala. I površno razmišljanje o njegovu
komplimentu predstavljalo je komplikaciju.
Pomoći?
»Hvala, druže. U svakom slučaju bit će potreban tim da se postigne ovaj cilj. Zahvalna
sam što iza mene stoji netko poput tebe.« Baev je samouvjereni pogled brzo nestao.
Nije ga mogla kriviti što je pokušao ovako nešto. No laknulo joj je što je odustao. U
protivnom bi to bio rizik i morao bi se riješiti. Ovdje nije bilo mjesta za pogrešku. Amerikanci su
bili predobri u onome što rade. Govorilo se da presreću sve poruke diljem svijeta poslane s bilo
kojeg telefona ili računala. Cbung-Cha je čak čula da su izumjeli uređaj za čitanje misli. Nadala
se da toga ovdje neće biti jer su onda možda već i izgubili bitku.
Ostali su upoznavali Chung-Cha s dosjeima i fotografijama tijekom sljedećih nekoliko
sati. Chung-Cha bi povremeno pomislila na Min i njezinu igru u podrumu. No brzo bi se
usredotočila na posao koji su obavljali.
Proučavala je fotografije troje ljudi: majke, kćeri i sina. Bili su nevini, naravno, ali opet i
nisu jer su bili u povezani s američkim Predsjednikom koji je bio njezin neprijatelj.
Zatim su joj pokazali druge dvije fotografije.
Bae je rekao: »Ovo je fotografirano ispred Bukchanga.«
Uvećana fotografija prikazivala je muškarca kako visi na skiji helikoptera. Fotografija je
bila toliko obrađena da mu je lice bilo dobro vidljivo, unatoč mraku.
»Ovo smeće je ubilo našu braću u Bukchangu«, rekao je Bae. »Ukrao nam je prljavu
Pakovu obitelj. Rečeno nam je da je ranjen dok je pokušavao pobjeći. I da su hrabri stražari
umalo srušili neprijateljski zrakoplov svojim puškama.«
Chung Cha je promatrala fotografiju Willa Robieja. Odmah je pomislila da je riječ o
sposobnom čovjeku. Nije bilo lako visjeti na skiji helikoptera okruženom neprijateljskom
paljbom.
Pokazali su joj još jednu fotografiju. Prikazivala je ženu kako hoda po aerodromu.
»U Kini«, objasnio je Bae. »Nedugo prije napada na Bukchang. Vjerujemo da je američka
agentica i da je došla s ovim drugim muškarcem. Dobili smo izvješće da je agentica. A ja sam
vidio ovo dvoje zajedno u Bijeloj kući nakon što je Bukchang napadnut.«
Chung-Cha je buljila u fotografiju Jessice Reel. Bila je visoka i mršava, a u njezinoj
čvrstoj građi Chung-Cha je vidjela mnogo snage.
»Koliko shvaćam s njima je bio i izdajnik?« upitala je.
Bae je kimnuo. »Razgovarao je s jednim od stražara. On je iz Sjeverne Koreje. Bez
sumnje su ga poveli zbog znanja jezika, a možda i zbog poznavanja Bukchanga.«
»Možda je bio zatvorenik«, rekla je Chung-Cha. »Neki su pobjegli i zatim otišli u
Ameriku.«
Bae je pljunuo na pod. »Smeće!«
Chung-Cha ga je pogledala. »A zašto mi pokazujete ove ljude?«
Bae je pogledao ostale, a zatim opet nju. »Zato što i njih treba ubiti.«
 »Ali to ne moram ja?«
»To ćemo još vidjeti, drugarice Yie.«
»Ne mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme.«
»Vidjet ćemo«, rekao je Bae. »Vidjet ćemo. No, što god da se dogodi, ja ću biti iza tebe
cijelim putem, drugarice Yie.«
Gledali su se dok Chung-Cha ponovno nije natjerala Baea da skrene pogled.
Chung-Cha se vratila dosjeima, ali misli su joj bile vrlo daleko.
 64. poglavlje

Chung-Cha i Min jele su večeru koju im je pripremila žena koja je s njima došla ovamo.
Zatim je Bae otišao, a muškarac i žena su otišli gore u svoje sobe. Chung-Cha i Min su ostale
same. Minine su oči bile umorne, ali je upitala: »Možemo li otići u šetnju?«
»Mislim da to nije dobra ideja«, odgovorila je Chung-Cha.
»Molim te, samo nekoliko minuta.«
Chung-Cha je pogledala kroz prozor. Bilo je mračno, ali ona se nije bojala. Istina, nije
imala oružje kod sebe. To će dobiti poslije. No ona je bila oružje. Čula je da je Amerika puna
kriminala, da bande na ulici napadaju ljude, ubijaju ih, siluju, pljačkaju. Ona nije vidjela ništa od
toga niti u New Yorku niti ovdje. Svejedno, mogli bi biti vani.
»Samo nekoliko minuta«, odgovorila je djevojčici i Min se nasmiješila.
Hodale su s rukom u ruci po naselju koje je bilo dobro osvijetljeno uličnim svjetiljkama.
Min je gledala sve te parkirane automobile i rekla: »Amerikanci sigurno imaju puno novaca.«
»Pretpostavljam«, rekla je Chung-Cha. I ona je tako mislila. Gledala je sve te kuće u
kojima su stalno bila upaljena svjetla. U Pjongjangu si bio sretan da ti svjetlo gori jedan sat noću.
A samo na ovom parkiralištu bilo je više automobila, nego što ih je vidjela u cijeloj Sjevernoj
Koreji.
Gledale su kako muškarac, žena i njihovo dvoje djece izlaze iz kuće i hodaju prema svom
automobilu. Muškarac se nasmiješio i rekao: »Bok.«
Chung-Cha mu je odzdravila.
»Doseljavate li se u susjedstvo?« upitala je žena.
»Molim?« upitala je Chung-Cha.
»Prije smo vidjeli da ste došli. Doseljavate li se ili ste samo u posjetu?«
»Samo smo u posjetu«, odgovorila je Chung-Cha makinalno.
Žena je pogledala Min. »Kako se ti zoveš?«
»Zove se Min«, rekla je Chung-Cha. Dodala je ljubaznijim glasom: »Zao mi je, ali ona ne
govori engleski.«
Žena se nasmijala i rekla: »Sigurna sam da će ga vrlo brzo naučiti. Voljela bih da ovdje
počnu ranije podučavati strane jezike, kao što to čine u Europi. Većina djece ovdje počne ih učiti
tek u srednjoj školi. Mislim da je to prekasno.« Ponovno je pogledala Min. »Izgleda kao da joj je
otprilike deset godina. Jednake je dobi kao i Katie. Katie, hoćeš li je pozdraviti?«
Katie, malena djevojčica s plavim uvojcima pomalo se skrivala iza svog oca.
Žena je rekla: »Katie je naše sramežljivo dijete.«
»Min također«, rekla je Chung-Cha.
»Ako idete u obilazak i trebate bilo kakvu pomoć, samo se javite«, rekao je muškarac. »Ja
radim u centru grada. Možete tamo ići podzemnom. Znam ga kao svoj džep. Samo se javite. Bit
će mi drago uputiti vas u pravom smjeru. U svakom slučaju, posjetite Muzej zrakoplovstva i
astronautike i Nacionalni arhiv. Baš su super.«
»Hvala«, odgovorila je Chung-Cha iako, zapravo, nije imala pojma što je on upravo
rekao.
Obitelj je ušla u automobil i odvezla se, a Chung-Cha i Min su nastavile šetati.
»Što su htjeli?« upitala je Min.
»Samo pozdraviti. I vidjeti treba li nam pomoć.«
»Jesu li se pretvarali? Da nas možda poslije pokušaju ozlijediti?«
 »Ne znam«, rekla je Chung-Cha. »Izgledali su pristojno.«
»Djevojčica ima problem s kosom?«
»Problem?«
»Sva joj je savijena.«
Chung-Cha je trebala trenutak da shvati o čemu ona govori. »Ah, neki Amerikanci imaju
takvu kosu. Ili se koriste aparatom da im takva postane.«
»Zašto?«
»Ne znam. Pretpostavljam da misle kako takva ljepše izgleda.«
»Ja ne mislim da lijepo izgleda«, rekla je Min iako se njezin izraz lica nije slagao s
njezinim riječima. Bilo je jasno kako nije samo mislila da to lijepo izgleda, nego se pitala i kako
bi njoj pristajalo.
Vratile su se kući i Chung-Cha je odvela pospanu Min u krevet. Zatim se vratila dolje,
napravila si šalicu čaja i raširila dokumente ispred sebe na stolu u kuhinji. Prolazila je svaku
pojedinost, svaku bilješku i svaku fotografiju. Ovi će papiri biti njezin život dokle god to bude
potrebno.
Nakon gotovo tri sata i još dvije šalice čaja, oči su joj se umorile, pa se opustila u stolcu.
Min je gore u njihovoj sobi mirno spavala.
Ustala je, otišla do prozora i promatrala sve te kuće. Gotovo sve su bile mračne u ovaj
kasni sat. Znala je da bi trebala poći na spavanje. Bila je umorna. Još se nije prilagodila promjeni
vremenske zone. Bila je pod pritiskom pod kakvim nije bila nikada prije. Gotovo da nije bilo
moguće učiniti ono što se od nje očekivalo. Možda će i uspjeti u prvom dijelu misije, ali drugi
dio, njezin bijeg, bit će nemoguć.
A što će se onda dogoditi s Min?
Nakon dva dana Chung-Cha je otputovala u drugo mjesto, daleko izvan grada. Bilo je to
selo, a kuća u koju su je odveli bila je na osami, među drvećem i poljima koja već dugo nisu bila
obrađivana.
Čekalo ju je mnogo ljudi. Bae nije bio među njima. Bio je toliko duboko upleten da su se
morali pobrinuti da se njegova odanost prema Sjevernoj Koreji ne otkrije. Dugo je bio u
Sjedinjenim Američkim Državama i bio je jedan od najvrednijih operativaca koje su imali.
Njegov položaj u Bijeloj kući omogućavao mu je da čuje i vidi ono što nitko drugi nije mogao.
To je bio tim o kojem su govorili Chung-Cha, a sastojao se isključivo od muškaraca.
Chung-Cha je znala da su svi izdržljivi i snažni te da mogu ubiti bilo koga na različite načine.
Pročitala je dosjee svakog od njih. Neki su ovdje bili duže od drugih. Svaki je bio spreman
umrijeti da bi postigao cilj. Znali su da su ljudi koji čuvaju njihove mete izvrsni. Jednostavno su
očekivali da će biti bolji.
Sjedili su oko starog stola u sobi koja je, kako je Chung-Cha primijetila, nekada bila
kuhinja jer su se u njoj nalazili istrošeni sudoper i zahrđali štednjak. Svi su govorili brzim i
sažetim korejskim jezikom izvještavajući o tome što su saznali. Najhitnije je bilo da je određeno
mjesto napada.
»Putovat će u mjesto koje se zove Nantucket«, rekao je jedan od muškaraca Chung-Cha.
»Ovo je načuo naš drug Bae.«
»Nije mi ništa rekao o tome kad smo se zadnji put sastali.«
»Čekao je potvrdu. Sada je potvrđeno.«
Pokazao joj je mapu. »Radi se o malom otoku u blizini obale savezne države
Massachusetts u Adantskom oceanu. Do njega se može zrakoplovom ili trajektom. Oni će tamo
ići za dva tjedna. Samo supruga i dvoje djece s čuvarima i poslugom. Znamo u kojoj će kući
odsjesti. Nalazi se pored malog centra. To je stari, povijesni dio koji pruža i neke mogućnosti.«
 »Imate li njihov raspored?« upitala je Chung-Cha.
»Preliminarni koji smo dobili od različitih izvora. Ulažemo velike napore da ga
Analiziramo.«
»Trebat ćemo doći tamo prije njih«, rekla je Chung-Cha. »Da bismo ublažili sumnju.«
»Svakako. Ne radi se o ljetnoj sezoni kada je ondje puno turista. U to vrijeme posluga
dolazi iz Afrike, Rusije i ostalih istočnoeuropskih zemalja kako bi se brinuli o imućnim
Amerikancima koji često ondje imaju svoj drugi dom.«
»Drugi dom?« upitala je Chung-Cha.
»Ovi bogati Amerikanci obično imaju više od jednog doma. Putuju od jednog do drugog i
uživaju u plodovima svoje pohlepe i iskorištavanja siromašnih.«
»Razumijem.«
»U ovo doba godine posluga nije tamo. Srećom, ondje trenutno rade Azijati i
Latinoamerikanci. Kao što znaš, Amerikanci ne mogu razlikovati Kineza i Japanca, a još manje
odakle dolazimo. Neuki su i superiorni, kao što ti je dobro poznato. Svijet se vrti oko njih, tog
smeća. Sada su ondje naša dva operativca. Oni će nam postaviti temelje. Mi ćemo raditi na
različitim dijelovima otoka. Ne svi. Neki će biti u rezervi, kao i ti Chung-Cha. Ti ćeš izići kad
dođe trenutak da ih napadnemo.«
»A znamo li kada i gdje će taj trenutak biti?«
»Uskoro ćemo ga odrediti«, rekao je muškarac. »I proći ćemo svaki detalj dok ga ne
počnemo sanjati.«
»Koliko dugo će ostati ondje?«
»To im je neka vrsta odmora. Tjedan dana.«
»A djeca i njihova škola? Jeste li sigurni da će biti u tom Nantucketu?«
»Da.«
»Predsjednik neće dolaziti?«
»Možda, ne možemo biti sigurni. No znat ćemo ako bude dolazio. Nećemo napasti kada
on bude ondje. Osiguranje će biti prejako. Ali što se tiče osiguranja ostalih, iako je dobro, nije ni
približno toliko jako kao kad je Predsjednik ondje. On je važniji od svih ostalih. Govori se da bi
tajna služba napustila i njegovu ženu i djecu kako bi spasila njegov jadni život.«
Chung-Cha je na sve ovo kimala glavom, a zatim je proučavala mape koje su bile ispred
nje.
»Vidim kako ćemo moći ući«, rekla je. »Ali nakon što misija završi, kako ćemo pobjeći s
ovog otočića u oceanu? Zasigurno ne možemo ni zrakoplovom ni trajektom...«, brzo je pogledala
papir pred sobom, »do ovog mjesta u Massachusettsu.«
Svi su se zgledali, a zatim su pogledali nju.
Isti je muškarac rekao: »Ne očekujemo da ćemo ovo preživjeti, Chung-Cha.«
Buljila je u njega nepomična izraza lica. Ovo je zaista nije iznenadilo. To je bila
samoubilačka misija. Njezino samoubojstvo. I znala je kako je do toga došlo.
»Znate li drugaricu Rim Yun?« upitala ga je.
»Da, imam tu čast.«
»I je li vam ona rekla da je to tako.«
»Da.«
Chung-Cha je pogledala ostale oko sebe i svi su je znatiželjno promatrali, ali neki i
pomalo sumnjičavo. »Nema veće časti nego služiti našem Vrhovnom vođi«, rekla je. »I umrijeti
služeći mu«, dodala je.
Vratila se papirima. »E sada, imamo puno posla.«
No, dok su proučavali sve pojedinosti ovog plana, Chung-Cha je bila zaokupljena samo
jednom mišlju u svojoj glavi. Min.
 65. poglavlje

Robieju je zazvonio mobitel. Sjedio je u svom stanu s Jessicom koja je bila sklupčana u
naslonjaču, oči su joj bile sklopljene, ali Robie je znao da ne spava. Vani je padala kiša i bilo je
prohladno. Nisu imali što raditi, pa iako im je odmor godio, nisu bili navikli ljenčariti,
»Da?« javio se Robie. Uspravio se. »OK. Kada?« Kimnuo je i rekao: »Bit ćemo ondje.«
Spustio je mobitel i rukom gurnuo Jessicu.
Otvorila je oči. »Idemo li u akciju?«
»Nisam siguran. Znam samo da nas zovu da dođemo u Bijelu kuću.«
»Ponovno? Cassion nas je već pomilovao po glavi. Što još mora učiniti?«
»Ne treba nas Cassion.«
»Molim?« upitala je ispruživši svoje duge noge i uspravljajući se u naslonjaču.
»Zahtjev je došao od Prve dame. Trebamo se sastati s njom u privatnim odajama u Bijeloj
kući za...«, pogledao je na sat, »... za sat vremena.«
»Što bi ona mogla tražiti od nas?«
»Nemam pojma. Ali pretpostavljam da ćemo saznati.«
***

Pojavili si se u Bijeloj kući u dogovoreno vrijeme ce su ih odveli u privatne odaje

predsjedničke obitelji na drugom katu, a oružje su ostavili kod agenata tajne službe.
Dok su dizalom išli gore, Jessica je šapnula Robieju: »Jesi li ikada bio ovdje gore?«
Odmahnuo je glavom. »Ti?«
»Zaboga, nisam.«
Uveli su ih u veliko predvorje, gdje su mogli sjesti, s cvijećem u golemim vazama.
Eleanor Cassion je ustala s kauča i pozdravila ih. Čuvar koji ih je ovamo doveo, tiho je otišao.
Eleanor im je pokazala da sjednu na veliki kauč, a ona im je sjela nasuprot. Imala je na
sebi hlače, bijelu bluzu i kratki haljetak te cipele s petom od pet centimetara. Kosa joj je bila
svezana u rep. Oko vrata je imala srebrni lančić S kojeg je visio privjesak svetog Kristofora.
»Sigurna sam da se pitate zašto sam vas danas pozvala ovamo«, počela je.
Robie je rekao: »Bili smo iznenađeni.«
»Pa, činjenica je da ste oboje ostavili snažan dojam na našeg sina, Tommyja. Zapravo,
mislim da vas je oboje istraživao.«
»Nije mogao puno naći«, rekla je Jessica. »Mi nismo na Face-booku.«
Eleanor se nasmiješila. »Znam. Također znam da mi nije jasno puno toga što vas dvoje
radite, ali naučila sam nekoliko stvari.« Brzo je dodala: »I molim vas, dopustite mi da vam i ja
zahvalim na vašoj požrtvovnosti našoj domovini.«
»Hvala vam«, rekao je Robie, a Jessica je kimnula.
»Istraživala sam s Tommyjem ponešto o vama dvoma. Ništa posebno, samo ponešto. I to
je samo povećalo njegovo poštovanje prema vama:« Pogledala je Jessicu. »I rekli su mi nešto o
vašim nedavnim nevoljama, agentice Reel. Laknulo mi je što ste, ha, izašli iz te situacije.«
Jessica nije na ovo ništa rekla, ali je nastavila znatiželjno promatrati ženu.
Prva dama nemirno je savijala ruke.
Robie je rekao: »Gospođo, možda bi bilo bolje da nam to jednostavno kažete.«
Eleanor se nasmijala. »Obično nisam tako nemirna i sramežljiva kad trebam nešto moliti.
Nekada sam bila, ali s obzirom na to da sam udana za političara, postala sam jako dobra u
traženju koječega od ljudi.« Zastala je, sabrala se i rekla: »Djeca i ja idemo na tjedan dana u
Nantucket. Da se maknemo, napunimo baterije i provedemo neko vrijeme zajedno. Mislim da to
Tommyju osobito treba.«
»Tučnjava u školi?« upitala je Jessica.
»Između ostalog. Bilo mu je teško priviknuti se na život ovdje. Jako teško. Mjesto iz
kojeg mi dolazimo potpuno je drukčije od ovoga.«
»Zaista jedinstven grad«, dodao je Robie. »I nije lako u njemu živjeti.«
»Potpuno ste u pravu«, suosjećajno je rekla Eleanor.
»Ali što želite od nas?« upitala je Jessica.
»Pa evo, dopustite mi da to jednostavno kažem. Voljela bih da oboje pođete s nama u
Nantucket. Predsjednik ne može ići i samo sam mislila... pa, samo sam mislila kako bi nam vaš
boravak s nama mogao pomoći.« Brzo je nastavila: »Znam da sigurno mislite kako sam luda.
Mislim, mi se, zapravo, ne poznajemo, ali Tommy ne može prestati govoriti o vama dvoma. Ne
znam točno zašto. Zapravo, mislim da znam. Vi ste junaci i Tommyjev vas otac očito posebno
cijeni. A Tommy jako želi očevu... Pa...« Glas joj je utihnuo i izgledala je kao da joj je žao što je
previše rekla.
»Tommyja sam susreo samo jedanput«, rekao je Robie. »No vidim da je on dobro dijete.
A potukao se jer je stao u obranu svog oca.«
»Znam. Ja sam se i divila tome što je učinio i bila prestravljena. Niti jednom od nas nije
bilo lako. Nisam bila sigurna trebam li ga kazniti ili mu dati medalju. Od toga povuci-potegni me
zaboljela glava.«
»Jasno mi je«, rekla je Jessica. »Nije lako biti majka.«
»Žao mi je što vas prije nisam upitala. Jeste li vi majka, agentice Reel?«
Bez oklijevanja je odgovorila: »Ne, nisam.« Eleanor je nastavila sa svojom molbom. »Pa
hoćete li to učiniti?« Jessica je pogledala Robieja i rekla: »Slažu li se s time Predsjednik i tajna
služba?«
»Da. Moj suprug nema ništa protiv. On, zapravo, smatra da je dodatno osiguranje koje
ćete nam vi pružiti jako dobro. A moja sigurnosna služba nije izrazila nikakvu zabrinutost.
Očigledno su vas provjerili.«
»A djeca?« upitala je Reel,
»Tommy je presretan zbog ove mogućnosti.«
»A vaša kći?«
»Moram priznati da joj nije baš bilo pravo što mora ići u Nantucket, osobito u ovo doba
godine. Željela je ostati kod kuće i družiti se s prijateljima. No sada se veseli odlasku.«
»Što se promijenilo?« upitao je Robie.
Eleanor se zarumenjela kad je čula ovo pitanje. »Hm, pa vidjela je vašu sliku, agente
Robie.«
Jessica ga je postrance pogledala, a oči su joj zasjale. »Ali to ti ne bi trebalo udariti u
glavu«, rekla je.
»Tinejdžerice je lako impresionirati«, dodala je Eleanor.
Robie je rekao: »Ali ovdje se zaista radi o Tommyju, zar ne?«
»Da, točno. Ali i o provođenju vremena s mojom djecom, daleko od ovog mjesta, svima
bi to dobro došlo, agente Robie.«
»Možete me zvati Will, gospođo.«
»A ja sam Jessica.«
»Znači, učinit ćete to?«
Jessica je rekla: »Sada smo između misija. Vjerujem da će vaš zahtjev imati prednost.«
 »Znači, ukratko, odgovor je da, hoćemo. Samo nam recite kada i gdje«, dodao je Robie.
»Ne mogu vam opisati koliko sam vam zahvalna zbog ovoga. Zaista se nadam dobrom
ishodu ovog putovanja. Mislim da bi ono zaista moglo pomoći, osobito Tommyju.«
»Siguran sam da hoće. Želite li da radimo nešto posebno dok smo tamo s vama?«
»Budući da nam se Predsjednik neće pridružiti, nadam se da ćete moći provoditi vrijeme s
Tommyjem. Od vašeg prvog susreta jasno mi je da ste mu vi uzor. Možda mu možete nešto
savjetovati ? Ili ste možda čovjek da Tommy može...?«
»Mislim da razumijem«, rekao je Robie.
Eleanor je rekla: »Nemojte me krivo shvatiti. On voli svog oca. Oni su imali, mislim
imaju, izvrstan odnos. Samo što...«
»Ni Superman ne bi mogao raditi posao predsjednika«, rekao je Robie, »a da mu ostane
vremena za druge stvari, pa i za obitelj.«
»Tako nekako«, rekla je Eleanor. »Predsjednik pokušava, ali čini se da svatko u svijetu
želi dio njega.«
»Siguran sam.«
Kada su ustali da krenu, Jessica je rekla: »I još nešto.«
»Da?« s iščekivanjem je upitala Eleanor.
»Podsjetite kćer da je moj partner dovoljno star da joj može biti otac«
 66. poglavlje

»To zaista ne pomaže«, rekao je Evan Tucker.

Sjedio je prekoputa Robieja i Jessice u konferencijskoj dvorani u Langlevu. S njegove
lijeve strane bila je Amanda Marks. S njegove desne sjedio je Plavi Čovjek.
»Nismo imali puno izbora«, rekao je Robie.
»Uvijek imate izbora«, ispalio je Tucker. »Idete na odmor u Nantucket, a potrebni ste
ovdje.«
»Pa mislim da trebamo malo odmora od odmaranja prvo s neonacistima, a zatim i s
cijelom Sjevernom Korejom«, oštro je odgovorila Jessica Reel. »Svima je zajednički odmor -
nacistima, Sjevernoj Koreji i Nantucketu. Ako vam to nešto znači, ja bih za odmor izabrala ovo
treće.«
»Znate što mislim«, rekao je Tucker. »Još uvijek ne znamo što će Korejci učiniti. Medu
nama, pokušao sam Predsjednika odgovoriti od izvlačenja Pakove obitelji iz logora, ali bio je
odlučan da se to učini. Sada se bojim da ćemo platiti zato što Predsjednik nije bio u stanju nositi
se s krivnjom zbog onoga što se dogodilo Paku.«
Jessica je pogledala Amandu Marks. »Imamo li ikakvih informacija o tome gdje bi mogli
napasti?«
Amanda Marks je kimnula. »Čuli smo da Sjeverna Koreja usmjerava rakete prema
američkim bazama u Južnoj Koreji.«
»E tako bi mogao započeti rat«, rekao je Plavi Čovjek.
»Sve ukazuje na to da su Korejci strašno bijesni«, rekla je Amanda Marks. »To se moglo
očekivati. Najprije urota protiv Una, a zatim izvlačenje Pakove obitelji.«
»Naravno da možemo očekivati«, ubacio se Tucker. »Kao što sam rekao. Je li to bilo
vrijedno dva života? Platit ćemo za to.« Ogledao se oko sebe očito izazivajući nekoga da mu se
suprotstavi.
»Postoji li neka druga očekivana meta?« upitao je Robie.
»Previše njih, bojim se«, rekao je Plavi Čovjek.
»A vas dvoje ćete gubiti vrijeme u predivnom Nantucketu u koji se ljeti sjate jet-seteri«,
rekao je Tucker.
»Zaista? Koliko znam i vi tamo imate kuću«, rekla je Jessica Reel. »Provjerila sam.«
»To je samo za iznajmljivanje ljeti«, progunđao je Tucker.
Amanda Marks dodala je: »Zapravo je dobro što će Prva dama i njezina djeca biti izvan
grada. A ovo putovanje nije na službenom rasporedu, što je još bolje.« Pogledala je Robieja i
Reel. »Jeste li vi dio službenog sigurnosnog tima?«
»Protokol tajne službe to neće dopustiti«, odgovorila je Jessica.
»Ali mislim da im je drago što idemo. Mislim da Prva dama želi da provedemo vrijeme s
njezinim sinom koji trenutno prolazi kroz buran period.«
Amanda Marks je kimnula, a Tucker odmahnuo glavom od ogorčenosti. Rekao je: »A dok
ste na tom svom kratkom odmoru, želim da mi se javljate svaki dan. Vi ne radite ni za tajnu
službu ni za Prvu damu. Vi radite za mene. Jeste li razumjeli?«
»Nikad nismo sumnjali ni na trenutak, gospodine«, rekla je Jessica Reel s blago ljutitim
prizvukom u glasu. »Dok god ste vi ravnatelj«, dodala je.
Kad je sastanak završio, Tucker je zatražio Jessicu da ostane. Robie ju je upitno pogledao,
ali ona je kimnula, a on je zatim nevoljko otišao.
 Kad su ostali otišli, Tucker je ponovno sjeo i pokazao joj da učini isto.
»Ja ću stajati, ako vam to ne smeta.«
»Želiš li da ci naredim da sjedneš? Za ime Božje, Reel, zar ne možeš učiniti što ti kažem a
da od toga svaki prokleti put ne napraviš problem? Dovodiš mi autoritet u pitanje svaki put kad
izvedeš nekakvo sranje.«
Hladno ga je pogledala, ali je sjela.
»Ovo neće dugo trajati«, rekao je.
»U redu, što se mene tiče.«
Buljio je u nju, a ona ga je ravnodušno gledala.
»Mrziš me iz dna duše, zar ne?«
»Mislim da moji osjećaji prema vama nemaju nikakve veze s poslom.«
»Naravno da imaju. Bez poštovanja nema ničega.«
»Ako vi tako kažete.«
»Nikada se nisam susreo s kompleksnijim problemom od tebe. Nikada.«
»Drago mi je što to mogu učiniti za vas.«
»Ja sam ozbiljan, zato prestani zbijati šale.« Malo se uspravila, ali nije ništa rekla.
Podignuo je dva prsta. »Moj zamjenik, James Gelder. I analitičar, Doug Jacobs.«
Jessica Reel je šutjela. »Ubila si obojicu.« Prekrižila je ruke na prsima.
»Oni su radili za ovu Agenciju. Gelder je bio moj prijatelj. Oni su mrtvi zbog tebe.«
Osjećajući kamo on smjera, Jessica je htjela nešto reći, ali je Tucker podignuo ruku.
»Samo... samo me pusti da dovršim«, rekao je. »Trebalo mi je dugo da započnem ovaj razgovor.
Pusti me da kažem što imam, a onda možeš odgovoriti.«
Jessica se zaustavila, očigledno izbačena iz takta ovim zahtjevom.
Tucker je nastavio: »Pregledao sam svaki detalj slučaja, sve. I moj je zaključak da su,
iako ne želim u to povjerovati, Gelder, koji mi je bio prijatelj i Doug Jacobs, koji se zakleo na
odanost ovoj državi, bili izdajnici. Planirali su događaj koji bi, da se dogodio, odveo ovaj svijet u
propast.«
Uperio je prst u nju. »Ti si spriječila da se to dogodi. Ti i Robie«, ispravio se.
Jessicin se izraz lica smekšao. Sada je pozorno promatrala svog šefa.
»Ne mogu reći da se slažem s tvojom metodom - kriv je dok mu se ne dokaže da je nevin.
Ali mislim da sada razumijem zašto si tako postupila. Ubili su čovjeka koji ti je puno značio. Nije
bilo nikakvih izravnih dokaza protiv njih. Da ti nisi djelovala, svijet kakav danas poznajemo
nestao bi.« Mirno je nastavio: »Koliko god to nisam htio priznati, mislim da si učinila pravu
stvar, Reel.«
Netremice ga je gledala, a pogled joj je odavao iznenađenje.
Tucker je skrenuo pogled i dodao: »Tvoji postupci od tog trenutka nisu bili ništa manje
nego izvanredni. Ti i Robie ste prošli sve zamislive prepreke i neprestano stavljali svoje živote na
kocku. Zaustavili ste moguću svjetsku katastrofu dok su svi ostali, uključujući i mene, rukama
pokrivali oči. Umjesto nagrade, ja sam poslao tebe i Robieja u Siriju da tamo umrete. Još uvijek
ne mogu vjerovati da sam to učinio, da sam namjestio svojim agentima, svojim najboljim
agentima da poginu. Nema isprike i iskreno me je sram. A vi ste ipak preživjeli. I vratili se kući i
dobili svoje medalje, a ja sam smišljao načine kako da vas uništim s onim golemim komadima
metala oko vrata i pokušajem da utopim vaše guzice u Plamenoj Kutiji.«
Tucker je zašutio, a Jessica nije više bila raspoložena da išta kaže.
Tucker je nastavio: »Saznao sam što se dogodilo s tobom i onim smećem za kojeg se
ispostavilo da ti je otac. Znam što je pokušao učiniti. Znam što si napravila da ga zaustaviš i
spasiš život Julie Getty. I znam koliki je bio rizik odlaska u Sjevernu Koreju i odrađivanja onoga
u čemu ste ti i Robie uspjeli. To je bilo zaista čudesno. Bilo koji drugi tim bio bi mrtav.«
Ponovno je zašutio, ali ovaj put nešto kraće.
»Dakle, sve sam ovo rekao kako bih ti zahvalio na tvojoj požrtvovnosti, agentice Reel. Ja
sam bio u krivu, a ti si bila u pravu.«
Pružio joj je ruku, a ona ju je stisnula.
»Nisam sigurna što da kažem, ravnatelju«, rekla je. »Mislim da razumijem koliko vam je
to bilo teško.«
»Problem je, Reel, što nije trebalo biti tako teško. Ja sam samo prokleto tvrdoglav. Gledaj,
ja znam da me ljudi gledaju kao nekoga izvan struke. Ja nisam došao iz obavještajne službe. Ja
sam postavljen na političkoj osnovi. Nisam znao gdje mi je glava, a gdje rep. To mi je jasno.
Marljivo sam radio da bih uhvatio korak, zaista jesam. Ali napravio sam pogreške. A vi ste bili
najveća. Stoga se još jednom ispričavam.« Zastao je. »I kad se riješi ova prijetnja Sjeverne
Koreje, planiram dati ostavku, pa neka Predsjednik imenuje mog nasljednika.«
Ovo ju je šokiralo. »Jeste li sigurni, gospodine?«
»Čak i da želim ostati, ne bih mogao. Viši autoritet od mene jasno mi je dao do znanja da
se moje vrijeme u Agenciji bliži kraju.«
Jessica je točno znala tko je »viši autoritet«, ali je samo rekla: »Jasno mi je.«
»I ja nisam mladić, Reel. Ima i drugih stvari koje želim raditi u životu. Iskreno, ovaj
posao ubija, zaista. Skačeš iz jedne krizne situacije u drugu. Uspjeh je katastrofa. Najviši vrhovi i
najniža dna. Moj želudac je potpuno izjeden kiselinom. Mislim da sam više ostario na ovom
poslu, nego u prethodnih trideset godina svog života. Ali ne želim otići dok se sada ovo ne riješi.
I nisam želio otići dok ti sve ovo ne kažem.« Ponovno je zastao i pogledao je. »To je sve što sam
ti želio reći, sada možeš ići.«
Dok su ustajali, Jessica je upitala: »A zašto si nas gazio na sastanku?«
»Zasada sam bar još uvijek ravnatelj CIA-e. I zabrinut sam da nećete biti ondje gdje vas
trebam. Zato. No nakon što sam to rekao, želim ti ugodan odmor u Nantucketu.«
»Hvala, gospodine. I ja se tome nadam.«
 67. poglavlje

Valovi su ih udarali u naletima iako je to bilo jedva primjetno na dvotrupnom katamaranu

velike brzine. Chung-Cha je sjedila na zagrijanom mjestu, a Min je pritisnula lice na prozor
promatrajući zapjenjeno more.
Chung-Cha je pomislila kako Min nikada prije nije bila ni na kakvom brodu. Donedavna
se nije nikada vozila u automobilu, zrakoplovu ili vlaku. Djevojčica je dobro napredovala u
kratkom vremenu.
Kad se otok Nantucket počeo nazirati u magli, Min se vratila na svoje mjesto pored
Chung-Cha. Trajekt nije bio ni napola pun, a na njemu su uglavnom bili stari ljudi koji su se
vraćali na otok. Chung-Cha se povremeno nasmiješila nekima od njih, ali nije ništa rekla.
Trajekt je prošao pored lukobrana izgrađenog ljudskom rukom i ušao u luku. Nakon
nekoliko minuta pristali su i putnici su sišli s broda. Chung-Cha je držala Min za ruku dok su se
spuštale brodskim stubama. Kapetan trajekta dotaknuo je vrh svoje kape i rekao: »Uživajte u
posjetu!«
Chung-Cha se nasmiješila. »I planiramo.«
Nastavile su sa svojim kovčezima na kotačiće do agencije za iznajmljivanje automobila,
gdje je Chung-Cha pokazala svoju dozvolu, rezervaciju i kreditnu karticu. Zatim su se odvezle u
malom, bijelom terencu. Dok je sunce zalazilo na zapadu i bojilo nebo crveno i zlatno.
Min je gledala kroz prozor automobila i rekla: »Što radimo ovdje, Chung-Cha?«
»Rekla sam ti. To je samo kratki izlet.«
»Tko su bili oni ljudi na drugim mjestima?«
»Moji prijatelji.«
»Nisu baš izgledali previše prijateljski.«
»Pa, jesu. Dobri su to ljudi.«
»Ti radiš s njima?« upitala je Min i na brzinu pogledala Chung-Cha.
»Pomalo.«
»Kako se zove ovo mjesto?«
»Nantucket. Ovo što vidiš je Atlantski ocean. A Koreja se nalazi u Tihom oceanu.«
»Ne znam ništa ni o jednom ni o drugom.«
Chung-Cha ju je pogledala dok su se vozile. »Znat ćeš, Min. Obećajem. Učit ćeš svaki
dan. Čak...« Ovdje je zastala.
»Čak i što?« brzo je upitala Min osjećajući nelagodu kojom je Chung-Cha to izgovorila.
»Čak i kad budeš umorna od učenja«, rekla je Chung-Cha uz osmijeh.
Unijela je svoje odredište u navigacijski sustav. Otok nije bio velik, ali ceste nisu bile
dobro označene, pa joj je bilo drago što ima pomoć računala. Minine su oči slijedile malu oznaku
koja je predstavljala njihovo vozilo kako putuje po navigacijskom zaslonu. Postavljala je puno
pitanja o uređaju, a Chung-Cha je odgovarala što je bolje mogla.
Njihovo unajmljeno vozilo tutnjilo je po kamenom popločenim ulicama seoskog trga. Na
ulicama je bilo puno ljudi i trgovine su još uvijek bile otvorene. Nije bilo hladno, no kad je zašlo
sunce, zahladnjelo je. Oko njih se širio miris oceana.
Min je mirisala. »Taj miris nije fin.«
»Po ribi. Nije loš. Ima puno gorih mirisa.«
Min ju je pogledala i kimnula. »Ima puno gorih mirisa«, ponovila je.
Uskoro su skrenule u vijugavu uličicu s visokom travom sa svake strane. Ocean se vidio s
tri strane. Kućica ispred koje su se zaustavile bila je na osami, udaljena od ceste. Chung-Cha je
isključila motor i otvorila vrata automobila. Ona i Min su izvukle svoje kovčege i zajedno
odšetale do ulaznih vrata.
»Tko živi ovdje?« upitala je Min.
»Mi, zasada.«
Unutrašnjost kućice bila je neobična i uredna, a kad je Min saznala da ima svoju sobu i
svoj krevet, bila je zapanjena. »Samo za mene?«
»Ja ću biti u sobi pored tvoje. Bit ćeš dobro. No, ako se budeš osjećala uznemireno, znaš
gdje ćeš me naći.«
Nisu jele od doručka, pa je Chung-Cha pripremila ručak od hrane koju je našla u
hladnjaku koji je napunjen zbog njihova posjeta. Jele su i pile vrući čaj te gledale kako sunce tone
za horizont.
»Čini se kao da je sunce palo u vodu«, rekla je Min dok su gledale kroz prozor.
»Da.«
Min je provela sljedeći sat vremena hodajući po kući i gledajući što sve u njoj ima.
Vlasnici su ostavili igračke i društvene igre u ormaru. Min je izvadila neke stvari i igrala se s
njima, ali nije voljela kad nije bila u blizini Chung-Cha.
Chung-Cha je sjela u naslonjač nakon što je pritisnula prekidač i tako uključila plinski
kamin. Kada je Min vidjela kako plamen paluca, brzo je dotrčala, a lice joj je bilo preplavljeno
strahom.
»Moramo uzeti vodu da to pogasimo.«
»Ne, Min, sve je u redu. To tako radi. Isijava toplinu. Vidi, priđi bliže, ovako. Ugodan je
osjećaj.«
Ona i Min stajale su ispred vatre da se zagriju.
Nakon sat vremena Min je zaspala na kauču pored Chung-Cha. Sada je Chung-Cha mogla
prionuti na posao.
Budući da je shvatila kako se ne očekuje da će itko preživjeti misiju, morala je razmisliti o
nekoliko stvari. Kad je to završila, izvadila je mobitel i proučavala slike na zaslonu. Gledalo ju je
troje članova obitelji Cassion: majka, sin i kći.
Zatim je pogledala slike Willa Robieja i Jessice Reel. Znala je da su poput nje. Izgledali
su snažno, sposobno i kao da se ničega ne boje.
Dok je Min tiho spavala pored nje, Chung-Cha je još jednom prošla kroz sve dosjee i
pojedinosti.
Plan se još uvijek pripremao jer nije postojao ni točan plan putovanja predsjedničke
obitelji. Zapravo, možda nije ni postojao, budući da putovanje očito nije bilo dio službenog
rasporeda nego nepripremljena odluka.
Iz nedavnih je vijesti svima bilo poznato da Nacionalna sigurnosna agencija i ostale
američke obavještajne agencije prisluškuju svakoga na ovome svijetu, pa se uporaba mobitela,
poruka ili elektroničke pošte, čak i uz korištenje koda, na otoku smatrala previše riskantnom.
Vjerovali su da će sve vrste komunikacije s Prvom damom i njezinom djecom ovdje na otoku
prolaziti najveće ispitivanje.
No nisu se mogli niti slobodno sastajati i nastaviti s planiranjem. Skupina Azijata bila bi
znak za uzbunu i mogla bi sabotirati njihovu misiju i prije nego što započne.
Ali morali su komunicirati. I vjerovali su da su skovali plan, a da ih Amerikanci ne uoče.
A Chung-Cha je našla načina da Min bude dio toga.
Tijeko sljedećih nekoliko dana Chung-Cha i Min su se vozile i šetale gradom. Hodale su
plažom. Skupljale školjke i bacale kamenčiće u ocean. Gledale su kako galebovi lete zrakom i
kako trajekti brzo plove.
Chung-Cha je naćulila uši ne bi li čula bilo kakve razgovore o onima koji će uskoro doći
ovamo. I saznala je mnoge pojedinosti jer Amerikanci očigledno vole puno pričati.
Dok su jele varivo u lokalnoj zalogajnici, ušlo je nekoliko muškaraca. Odjeveni u jakne,
kaki hlače, sa slušalicama u ušima izgledali su nekako profesionalno. Sjeli su za stol pored
Chung-Cha i Min. Dok se pretvarala da sluša Min, Chung-Cha je prisluškivala razgovor koji su
vodili. Saznala je nekoliko važnih informacija, pa i kada osobe točno stižu i kako.
Nakon što su izašle iz zalogajnice, Chung-Cha je zastala da nešto zapiše, a onda su se ona
i Min uputile prema svom automobilu i odvezle se. Zaustavila se na benzinskoj postaji.
Chung-Cha je pogledala mali ured s prozorima u kojem je prodavač stajao iza blagajne.
Smotala je papir na kojem je pisala i pružila ga Min.
»Vidiš li muškarca unutra?« rekla je pokazujući joj ga. Min je pogledala u tom smjeru,
vidjela prodavača i kimnula. »Odnijet ćeš mu ovu poruku dok ja natočim benzin u auto.«
»Što piše u poruci?«
»Nije važno. Samo mu šaljem neke informacije koje su mu potrebne.«
»Odakle ga poznaješ?«
»Znam ga iz naše domovine.«
»Zašto je on ovdje?«
»Samo mu odnesi poruku, Min. Učini to sada. A on će ti zauzvrat dati nešto za mene.«
Min je otvorila vrata, jedanput se okrenula i pogledala Chung-Cha, a zatim požurila
prema malom uredu.
Chung-Cha je točila benzin dok je promatrala Min. Dala je muškarcu poruku, a on joj je
zauzvrat pružio komad papira zajedno sa slatkišima s police pored blagajne. Nasmiješio se i
potapšao Min po glavi.
Kada se vratila do automobila, Min je predala Chung-Cha poruku te uzela paketić s
čokoladicama. »Mogu li dobiti ovo?«
»Samo jednu. Ostale ostavi za poslije.« Chung-Cha je spremila poruku u džep.
»Nećeš pročitati što piše u poruci?« upitala ju je Min stavljajući čokoladu u usta.
»Poslije, ne ovdje.«
Odvezle su se natrag u kućicu.
Kad se Min otišla igrati, Chung-Cha je pogledala poruku. Bila je napisana kodom i to ne
na korejskome, za svaki slučaj. Umjesto njega koristili su se engleskim.
Dva puta je pročitala sadržaj poruke kako bi se uvjerila da joj nešto nije promaknulo. A
zatim je kratko uzdahnula čuvši kako se Min smije. Televizor je bio upaljen i ona je sigurno
gledala svoje crtiće.
Sigurno je dobro smijati se, pomislila je Chung-Cha. Sigurno je jako dobro.
 68. poglavlje

»Izgleda kao za bebe«, primijetila je Jessica Reel.

»Ili donji dio bikinija«, odgovorio je Robie.
Nalazili su se u privatnom zrakoplovu i spuštali se prema Nantu-cketu. Pogled na otok s
ove visine izazvao je njihove primjedbe.
»Mars, Venera«, rekla je Jessica ironično.
»Pretpostavljam.«
Eleanor Cassion i njezina djeca bili su u prednjem dijelu zrakoplova zajedno s ljudima iz
osiguranja. Posebni automobili koji će voziti u koloni prevozili su se trajektom na otok. U slučaju
Predsjednikova dolaska logistika bi bila puno kompliciranija.
»Nastanjen je od 1641., ima površinu od stotinu dvadeset i četiri kvadratna kilometra, a
oko stotinu pedeset kvadratnih kilometara površine prekriveno je vodom. Ljeti ovdje živi pedeset
tisuća ljudi, a u ostatku godine petina tog broja«, govorila je Reel. »Otok nazivaju ›malom sivom
morskom damom‹ jer je očito prekriven maglom veći dio godine. No na tom se otoku nalaze neka
od najskupljih zemljišta u državi. Najviši vrh je Folger Hill, visok trideset tri metra.«
Robie je buljio u nju. »Pravo si vrelo informacija.«
»Google svakoga čini genijem.«
Zrakoplov je sletio i zaustavio se. Jessica i Robie su uzeli svoje torbe i krenuti prema
izlazu.
Claire Cassion smatrala je važnim da iskorači ravno ispred Robieja u prolazu između
sjedala. Njezina majka i njezin brat bili su ispred nje. Tajna služba je već bila ispred zrakoplova i
provjeravala je li sve u redu prije nego što obitelj iziđe i uđe u terenac koji ih je čekao.
Claire je na sebi imala uske traperice, visoke pete koje su je činile puno višom i majicu s
natpisom Yale. Pogledala je Robieja iza sebe. »Jeste li uživali u letu?«
»Uživam u svakom letu kad zrakoplov sleti na kotače.«
Nasmijala se. »To je zaista smiješno. Zgodan i ima smisao za humor, prilično
impresivno.«
Jessica je okrenula glavu da Claire ne bi vidjela kako koluta očima. No oštro je ubola
Robieja prstom u leđa i prošaptala: »Bože, sigurno je super biti tako popularan među djecom.«
Dok su se spuštali niza stube zrakoplova, Claire se spotaknula zbog visokih peta, ali ju je
Robie uhvatio. Stisnula ga je za ruku i rekla: »Hvala, gospodine Robie.«
»Zovi me Will.«
Njezin osmijeh otkrio je njezine velike zube. »U redu, a ti me možeš zvati Claire. «
Robie je očekivao da će ga Jessica ponovno ubosti, ali to se nije dogodilo. Pogledao je
ispted sebe i vidio da Tommy bulji, ali ne u njega, nego u Jessicu, dok je Eleanor promatrala
svoju kćer pogledom punim suzdržanog bijesa.
Kad su zakoračili na pistu, vidjeli su kolonu od tri terenca koja ih čeka. Robie je rekao
Jessici: »Mislim da i ti imaš svoj klub obožavatelja.« Njegov ju je pogled odveo do Tommyja
koji je ulazio u srednji automobil. Tommy je i dalje buljio u nju.
»Super! Baš super!« rekla je iscrpljeno.
Vozili su se u posljednjem vozilu, iza terenca u kojem su bili Cassioni. S njima su se
vozila i dva agenta tajne službe.
Jedan od njih je rekao: »Dobro došli. Koliko shvaćam, vas dvoje dolazite iz naše
Obavještajne agencije.«
»Iz Ministarstva vanjskih poslova«, rekla je Jessica skrivajući osmijeh.
»Da«, rekao je agent uz široki smiješak. »Zašto Nantucket?« upitao je Robie.
Agent je slegnuo ramenima. »Prva dama je u Bostonu išla u školu. Čini se da je ovdje
provodila puno vremena kao dijete. Lijepa sjećanja.«
»A i sigurno je lijepo maknuti se iz Washingtona.«
»Uvijek je lijepo maknuti se iz toga grada«, složio se agent.
Dodao je: »S obzirom na to da ste vas dvoje ovdje, postoji li nešto što trebamo znati?
Prijetnje?«
Robie je odgovorio: »Jedini je razlog zašto smo ovdje zato što nas je Prva dama zamolila
da budemo.«
»Mislim da vjeruje kako bismo mogli umirujuće djelovati na njezina sina«, dodala je
Jessica.
Agent je kimnuo. »Prolazi kroz burno razdoblje. Nije lako za dijete.«
»Ne, nije«, rekla je.
»Mislite li da mu možete pomoći?« upitao je agent. »On je dobro dijete. Nama nikada ne
stvara probleme, osim kad se potuče u školi.«
»Ne znam možemo li mu pomoći«, rekla je Jessica. »Ali možemo pokušati.«
»Znači vi imate iskustva s djecom?«
Robie i Jessica su se pogledali, a ona je rekla: »Mi radimo u Washingtonu pa imamo puno
iskustva u tome kako se odnositi prema djeci.«
Agent se nasmijao, a kolona automobila je odmicala.
Mjesto u kojem su odsjeli bilo je nekoliko minuta laganog hoda udaljeno od centra.
Sastojalo se od dvije zgrade: velike obiteljske kuće i četverosobne kuće za goste. Cassioni i
njihova posluga bit će u obiteljskoj kući. Ljudi iz osiguranja bit će u kući za goste. Robie i Reel
su dobili sobe u obiteljskoj kući.
Nakon što se raspakirala, Jessica je otišla do Robiejeve sobe, koja se nalazila pored
njezine.
»Osjećaš li se povlašteno jer ćeš spavati gdje i Cassioni?« upitala je i naslonila se na
krevet.
Robie je pospremio ostatak svoje odjeće i rekao: »Još uvijek to razmatram.«
Pogledala je kroz prozor. »Nikada nisam bila ovdje. Izgleda lijepo tako malo neobično.
Poput reklame za Ralph Lauren.«
Robie joj se pridružio kraj prozora i razgledavao imanje. »Tajna služba će sigurno imati
poseban plan za ovo. Pristup je moguć na mnogim mjestima, a ondje je i glavna ulica. Kladim se
da bi voljeli veću tampon zonu.«
»Misliš da će biti napadnuti u dragom, starom Nantucketu?«
»Samo kažem.«
»Pretpostavljam da se teško isključiti.«
»Nemoguće je isključiti se. Nikada ne gledam na svijet drugim očima. Mjesta napada i
protunapada.«
»Besmisao, je l’ da?«
»Nije, ako te održava na životu.« Netko je pokucao na vrata. »Da pogađamo tko je?«
upitala je Jessica. »Naprijed«, rekao je Robie.
Vrata su se otvorila, a na njima je stajala Claire. Kad je vidjela Jessicu, smiješak joj je
gotovo nestao. »Wille, moja majka te htjela obavijestiti da svi planiramo ići na ručak, a zatim u
šetnju plažom. Ona bi zaista voljela da ti dođeš.« Claire nije pogledala Jessicu dok je ovo
govorila.
Jessica je zagrlila Robieja: »Reci majci da ćemo vam se s veseljem pridružiti.«
Claire se namrštila i rekla: »U redu. U prizemlju za pet minuta.«
Zatim se okrenula na petama i odšetala.
»Ja bih bio oprezan na tvome mjestu, Jessica.«
»Zašto?«
»Jer to što ima na nogama su štikle.«
U restoranu je Claire sve organizirala tako da sjedi pored Robieja, a njezin brat i njezina
majka su sjedili s jedne i druge Jessicine strane.
Rekla je Robieju; »Mama je rekla da si ti, ono, junak.«
»To je bilo jako lijepo od tvoje mame. Ali ja sam samo radio svoj posao, ni više ni
manje.«
Potapšala ga je po ruci. »Kladim se da imaš zanimljivih dogodovština.«
Eleanor je rekla: »A niti jednu od njih ne smije ispričati tebi, Claire, pa nemoj jadnog
čovjeka s time zamarati.«
»Ja ga ne zamaram, mama«, rekla je Claire mršteći se. »Samo me zanima, to je sve.«
»Razmišljaš li o radu u javnim službama?« upitao je Robie.
»Da. Uskoro ću i to. Praktički sam na fakultetu.«
»Upravo si krenula u drugi razred, znači da imaš još tri godine srednje škole«, naglasila je
njezina majka.
»Koje će proći ovako«, rekla je Claire i pucnula prstima.
»Bojim se da si u pravu«, rekla je njezina majka i uzdahnula pa pogledala Tommyja.
Razbarušila mu je kosu. »Idemo na plažu nakon ovoga, Tommy. Moći ćeš povećati svoju zbirku
školjki.«
Tommy je postrance pogledao Jessicu. »To je za djecu, mama.«
»Ja, zapravo, volim skupljati školjke«, rekla je Jessica.
Tommy se odmah razvedrio. »Ja znam puno o njima. Mogu ti pokazati što sve imam.«
»Dobro zvuči.«
Eleanor je uputila Jessici zahvalni pogled, a zatim su se svi posvetili svojim jelovnicima.
Plaža je bila stjenovita i pusta, bila je oseka. Morska pjena i zelene alge pokrivale su
pijesak i stijene. Dan je bio oblačan, a more nemirno. Na obali gdje su se šetali čulo se u daljini
udaranje valova o lukobrane.
Tommy i njegova majka nosili su kante u koje su skupljali školjke. Jessica je hodala
pored Tommyja, a Claire se lijepila uz Robieja. Ljudi iz osiguranja odjeveni u vjetrovke i
traperice opušteno su ih okruživali.
»Zaista mi je drago da si došao ovamo s nama, Wille«, rekla je Claire.
»Ti bi vjerojatno voljela biti kod kuće sa svojim prijateljima«, rekao je Robie.
»Ma kakvi«, nastavila je. »Prijatelji su mi OK, ali su prilično nezreli. Osobito dečki.«
»Aha«, rekao je Robie s nelagodom. Pogledao je Jessicu da mu pomogne, ali ona se
nasmiješila i brzo svrnula pogled, usredotočivši se na Tommyja i njegovu kantu sa školjkama.
Tommy je podignuo jednu školjku prema njoj. »Moj tata kaže da školjke mogu prijeći
udaljenost od nekoliko tisuća kilometara. Ova je možda krenula negdje iz Kine ili tako nešto, a
onda završila ovdje. Baš fora.«
»Baš fora«, rekla je Jessica.
»Jesi li udana?« upitao je Tommy.
»Ne.«
»Jesi li ikada bila?«
 »Nisam. Zašto pitaš?«
»Pa, mislim, većina žena tvoje dobi je udana, zar ne?«
»Ne znam, Tommy. Možda jesu.«
»Imaš li djece?«
Jessica je pogledala mimo njega, prema oceanu. »Ne, nemam.«
Tommy je izgledao razočaran. Dodala je: »Ali mislim da bih voljela biti majka, jednoga
dana. Mislim da se moram odlučiti prije nego što bude prekasno. Neću postati ništa mlada.«
»A, pa imaš još puno vremena«, hrabrio ju je Tommy. »I kladim se da bi bila izvrsna
mama.«
»Hvala, cijenim to.«
Tommy se sagnuo i uzeo još jednu školjku, a zatim je pokazao prema potkovičastom raku
koji je bježao. »Grozna bića.« Uspravio se i rekao: »Je li to što radiš opasno?«
»Zašto me to pitaš?«
»Moj tata je rekao da ste vas dvoje junaci. I da služite domovini. To je obično opasno.«
»Nastojimo taj posao učiniti sigurnim, koliko je to moguće«, rekla je Jessica diplomatski.
»Jesi li ikada ikoga ubila?«
»Tommy!« viknula je njegova majka, koja je zasigurno čula posljednje pitanje. »Sigurna
sam da bi agentica Reel voljela razgovarati o nečem drugom.«
Tommy ju je pogledao, bilo mu je neugodno. »Oprosti.«
»Ne trebaš se ispričavati«, rekla mu je Jessica. »Postavljanjem pitanja se uči. Mogu li ja
tebe nešto upitati?«
Pogledao ju je oklijevajući. »Kao naprimjer?«
»Kao primjerice što ti se sviđa, a što ne sviđa na mjestu u kojem živiš?«
»Ondje mi se ništa ne sviđa«, rekao je Tommy ljutito. »Zar stvarno ništa?«
Oklijevao je. »Pa, mislim, vožnja u Air Force Oneu je baš super.«
»Ti si jedan od svega nekoliko djece koji se ikada u njemu vozio.«
»I dečki iz tajne službe su u redu.«
»Sigurna sam.«
»Ne volim kad ljudi svašta pričaju o mom tati.«
»Ni ja ne bih.«
»Moja sestra misli da sam ja beskorisni idiot.«
»Pa, mislim da bi ona tako mislila bez obzira na to gdje živite. To je samo odnos između
starije sestre i mlađeg brata. Kad budete stariji, vjerojatno ćete biti jako bliski.«
»Sumnjam.«
»Ne, bit ćete. Jer ono kroz što sada prolazite je jedinstveno, Tommy, a ti i tvoja sestra ćete
uvijek dijeliti to iskustvo. Ona to možda ne pokazuje, ali mogu misliti da je i njoj to bilo teško.«
»Nije! Svi vole Claire.«
»Stvarno, svi?«
Tommy je pogledao školjke u svojoj kanti. »Pa, ima nekoliko cura u njezinoj školi koje
joj stvaraju probleme. I ona kaže da je jedna profesorica mrzi zato što ne voli tatu.«
»Znači, ni nju onda ne vole svi.«
»Ne.«
»Tvoja majka te očito jako voli.«
»Uvijek mi naređuje. Popravlja mi odjeću, kosu. Provjerava mi zadaću, govori mi da
napravim neke stvari.«
»Točno. Pretpostavljam da bi ti bilo puno lakše da joj nije stalo.«
»Molim?«
 »Znaš, ona je Prva dama. Može uglavnom raditi što god hoće. Mogla je doći ovamo sama.
Možda otići u toplice, na frizuru, na manikuru. Jesti vani cijelo vrijeme. Sastajati se sa starim
prijateljima. No ona je ovdje s vama i s tobom skuplja školjke na plaži. I čula sam kako je rekla
da će poslije biti veliki turnir u igranju Scrabblea.«
»Dobar sam u Scrabbleu. Jednom sam zamalo pobijedio mamu.«
»Oh, to je zaista sjajno.«
Tommy je pogledao mamu. Upitao je Jessicu: »Jesi li ti bliska sa svojom mamom?«
»Ona više nije među živima.«
Tommy je izgledao šokirano. »Oh, žao mi je. A tvoj tata?« Jessica je napućila usne i
pogledala u daljinu. »On već dugo vremena nije dio mog života.«
»Jeste li ikada bili bliski?«
»Ne. Uopće nismo imali dobar odnos, Tommy. Pretpostavljam da zbog toga zavidim
ljudima poput tebe. Jer ti očigledno imaš roditelje koji te jako vole. Nemaju ih sva djeca.
Zapravo, previše djece ih nema.«
Tommy je na trenutak zastao premećući školjku u ruci. »Mislim da ću ovu pokazati
mami. Mislim da će joj se svidjeti.«
»Dobra ideja.«
Jessica ga je gledala kako trči po gustom pijesku prema svojoj majci.
Zatim je pogledala u daljinu, prema pučini, dokle joj je pogled sezao.
Kad se okrenula, podignula je pogled prema parkiralištu koje je graničilo s plažom.
Niska, mlada Azijka šetala se s malom djevojčicom otprilile Tommyjeve dobi držeći je za
ruku. Primijetila je da ih djevojčica znatiželjno promatra, iako žena nije pogledala prema njima
dok su šetale.
Kad je odvratila pogled, Jessica je pomislila kako je život prilično čudan.
I obitelji su na neki način dijelovi života koji pružaju najviše zadovoljstva, ali uzrokuju i
najviše gorčine.
 69. poglavlje

»Tko su oni?« upitala je Min.

Chung-Cha je pogledala prema plaži. »Samo ljudi. Turisti. Skupljaju školjke, kao što smo
i mi jučer.«
»A zašto su svi ti muškarci oko njih? I što im je to u ušima?«
»Ne znam«, rekla je Chung-Cha. »Možda imaju problema sa sluhom pa im to pomaže.«
Jedan pogled bio je dovoljan da Chung-Cha uoči ono dvoje koji su bili i u Bukchangu.
Nije im znala imena, ali se pitala jesu li ovdje jer su Amerikanci upozoreni da će predsjednička
obitelj biti napadnuta. Ovo je zasigurno bila komplikacija s kojom se trebalo pozabaviti.
Dok su odlazile s parkirališta, vukla je Min za sobom. Chung-Cha je sjela na klupu i
napisala poruku, svinula je i rekla Min: »Tamo iza pulta u onom dućanu stoji muškarac.«
Pokazala je prema njemu. »Nizak je, ćelav i iz Koreje. Dat ćeš mu ovu poruku.«
Min je uzela papir i pogledala ga. »Što piše?«
»To je samo poruka.«
»Ti poznaješ i tog čovjeka? Kao i onog na drugome mjestu?«
»Da. Sada, molim te, idi i daj mu to! Možda će te tražiti da pričekaš dok napiše odgovor.
Idi sada!«
Min je požurila preko ceste pa u dućan. Chung-Cha je mogla vidjeti muškarca kroz prozor
dok je Min prilazila pultu. U dućanu nije bilo drugih kupaca. On je jako brzo dobio ovaj posao jer
su se mnogi mladi ljudi koji su inače obavljali ove poslove, vratili na kopno nakon što je završila
ljetna sezona.
Gledala je kako muškarac čita poruku, a zatim ispisuje odgovor koji će Min odnijeti
natrag. Uzeo si je minutu vremena da složi neke stvari za Min u plastičnu vrećicu, kao da ih je
kupila.
Min se vratila preko ceste s vrećicom u ruci. Dala je Chung-Cha poruku i zajedno su
odšetale do automobila. Chung-Cha je sjela na vozačevo sjedalo i dva puta pročitala kodiranu
poruku, a Min se umirila i promatrala je.
»Nešto nije u redu?« upitala je Min dok je Chung-Cha savijala papir i stavljala ga u džep.
»Ne izgledaš dobro.«
»Dobro sam, Min. Baš dobro.«
U tišini su se odvezle natrag do kućice. Kada su stigle, Chung-Cha je uključila kamin i
skuhala im topli čaj. Sjedile su na podu ispred vatre.
U jednom trenutku Min je upitala: »Zašto si me izvukla iz Yođoka?«
Chung-Cha je nastavila promatrati plamen. »Jesi li sretna što sam to učinila?«
»Jesam. Ali zašto mene?«
»Zato što si me podsjetila na... mene.« Vidjela je kako je Min promatra. »Puno godina
prije nego što si ti došla na to mjesto, ja sam također bila ondje. Nisam rođena u Yodoku, za
razliku od tebe, ali otišla sam onamo tako rano da se ne sjećam života prije Yodoka.«
»Zašto si otišla tamo?«
»Poslali su me. Jer su moji roditelji podignuli glas protiv vođa naše države.«
»Zašto bi to učinili?« upitala je Min u čudu.
Chung-Cha je odmahnula glavom, a zatim rekla: »Zato što su nekada imali hrabrosti.«
Min je širom otvorila oči, kao da ne može vjerovati što je upravo čula. »Hrabrosti?«
upitala je.
 Chung-Cha je kimnula. »Potrebna je hrabrost da kažeš ono što osjećaš, a drugi ne žele da
to učiniš.«
Min je razmišljala o tome dok je pijuckala čaj. »Pretpostavljam da jest.«
»Kao kada si ti prkosila u logoru, Min. Za to je trebalo hrabrosti. Nisi dopustila da te
stražari slome.«
Min je kimnula. »Mrzila sam stražare. Mrzila sam sve koji su bili ondje.«
»Oni su te natjerali da svakoga mrziš, čak i one koji su bili poput tebe. To je ono što oni
rade, tako da se zatvorenici ne pobune protiv njih. Umjesto toga će napasti jedni druge. To
stražarima jako olakšava posao.«
Min je ponovno kimnula. »Zato što ljudi prokazuju jedni druge?«
»Da«, rekla je Chung-Cha. »Da«, ponovila je suosjećajno. »Onaj dječak na plaži?«
započela je Min. »Što s njim?«
»Misliš li da bi mi dozvolio da s njim skupljam školjke?« Chung-Cha se sledila kad je
čula ovaj prijedlog. »Mislim da to nije dobra zamisao, Min«, polako je rekla. »Zašto ne?«
»Jednostavno to nije dobra zamisao. Vratit ću se za nekoliko minuta.«
Chung-Cha je otišla u svoju sobu i sjela pred mali stol koji je bio naslonjen na zid.
Izvadila je poruku i još je jednom pročitala.
Muškarac je iskazao svoju zabrinutost zbog toga što su Robie i Reel s predsjedničkom
obitelji. Predložio je da odgode napad i pričekaju drugu priliku.
Kao voditeljica misije Chung-Cha je znala da plan za ubojstvo mora ići dalje. Neće dobiti
još jednu priliku poput ove. Nakon što Amerikanci budu mrtvi, u planu je da se ostavi poruka na
engleskome koja će objasniti što je sve Amerika učinila da izazove osvetu Sjeverne Koreje
ubojstvom predsjedničke obitelji. Vjerovali su da će to šokirati američku javnost. Ako ništa
drugo, američki mediji će o tome izvještavati, bez obzira hoće li vladu ili državu prikazivati u
lošem svjetlu ili ne. To bi u Sjevernoj Koreji bilo nečuveno.
Pogledala je prema vratima. Min je bila u sobi i sigurno se pitala što se događa.
Chung-Cha je ustala i pridružila joj se. Min je i dalje sjedila ispred vatre, a šalica joj je
bila prazna. Chung-Cha je sjela pored nje.
»Želiš li da te naučim nekoliko engleskih riječi?« upitala je Chung-Cha.
Min se iznenadila, ali je željno kimnula.
Chung-Cha ju je netremice gledala i rekla na engleskome: »Ja sam Min.« Zatim je dodala
na korejskome: »Sada ti to reci.«
Riječi koje je Min izgovorila nisu dobro zvučale. No nastavile su ih ponavljati dok nisu
bile sasvim u redu.
»Sada reci: ›Imam deset godina.‹«
Min je to uspjelo iz petog pokušaja.
»Sada ih spoji u cjelinu: ›Ja sam Min. Imam deset godina‹.« Min je to izgovorila, a zatim
čekala čemu će je još Chung-Cha naučiti. Chung-Cha je razmišljala ponešto zbunjena izraza lica.
»Što je sljedeće?« upitala je Min željno.
Činilo se da se Chung-Cha odlučila i ponovno ju je netremice pogledala.
»Sada reci: ›Hoćeš li mi pomoći?‹«
Min je to pokušala izgovoriti, a onda se još borila s riječima. Međutim, nastavile su
vježbati dok ih nije tečno izgovorila.
»Vidiš, sada znaš govoriti engleski«, rekla je Chung-Cha.
»Što znači ovo zadnje, ›Hoćeš li mi pomoći‹?« upitala je Min.
»To je jednostavno lijepi pozdrav. Ako mi se nešto dogodi...«
Chung-Cha je isti tren shvatila da je pogriješila.
 Minino se lice odjednom uznemirilo. »Što će ti se dogoditi?«
»Ništa, Min, ništa. No nikad se ne zna. Stoga, ako mi se nešto dogodi, bilo bi dobro da
kažeš ove riječi. Hoćeš li ih sve opet ponoviti? Želim biti sigurna da si ih zapamtila.«
Još su puno puta prošle kroz te riječi. I kad je Chung-Cha tu noć stavljala Min na
spavanje, čula je kako ih djevojčica nebrojeno puta ponavlja.
»Ja sam Min. Imam deset godina. Hoćeš li mi pomoći?«
Chung-Cha je zatvorila vrata, naslonila čelo na dovratak te osjetila kako joj se prsa i grlo
stišću, a suze nakupljaju u očima.
Tiho je rekla: »Ja sam Yie Chung-Cha. Mlada sam, ali stara, Hoćeš li i meni pomoći?«
 70. poglavlje

Te noći nakon večere Eleanor Cassion sastala se s Robiejem i Jessicom u dnevnoj sobi.
»Želim vam zahvaliti«, započela je.
»Za što?« upitala je Jessica.
»Što god da ste rekli Tommyju, čini se da ga se zaista dojmilo. Danas popodne mi je
rekao da će u školi nadzirati svoj bijes i da će više poraditi na tome da stekne prijatelje.«
»On je stvarno dobro dijete, gospođo«, rekla je Jessica. »Samo se bori s činjenicom da je
dio predsjedničke obitelji.«
»Znam da je ovo samo mali korak i da će pred nama biti još mnogo izazova, ali to je nešto
vrlo pozitivno Što se mene tiče.«
»Drago mi je da smo mogli pomoći«, rekla je Jessica.
»Nadam se da uživate. Ne znam gdje ste bili na posljednjoj misiji, ali sumnjam da je bilo
ovako lijepo i opuštajuće kao ovdje.«
»To sasvim sigurno nije«, rekao je Robie.
Pogledala ga je. »E sad, ako vam se moja kći previše nameće, molim vas, recite mi. Zna
biti prilično tvrdoglava i vjeruje da je potpuno odrasla i da sve zna.«
»Bit će sve u redu, gospođo Cassion«, rekao je Robie. »Ona je, ona je vrlo samouvjerena
mlada žena.«
»Da«, rekla je Eleanor. »Malo previše samouvjerena, ako mene pitate.«
Poslije je Robie šetao stražnjim dijelom imanja pa se zaustavio ispred uvenulog
cvijetnjaka koji će uskoro pretvoriti u nešto drugo. Bilo je svježe, pa je zakopčao jaknu.
Čuo je kako se iza njega zatvaraju vrata, pa se okrenuo. Prema njemu je dolazila Claire
Cassion, Na sebi je imala drugi par uskih traperica i dugački pleteni pulover. Primijetio je da joj
se u prednjem džepu nazire mobitel. Visoke pete zamijenila je nezgrapnim cipelama,
prikladnijima za mokru travu. Dok je hodala prema njemu, objema je rukama držala šalicu kave.
»Noć je lijepa«, rekla je. Podignula je šalicu prema licu i dodala: »Nema ničeg boljeg od
kave tijekom svježe noći u Nantucketu.«
»Voliš kavu?« upitao je Robie.
»Moja majka ne voli kad je previše pijem. Ali ako cijelu noć provedem u učenju, pomaže
mi. A kad krenem na fakultet, sigurna sam da će biti sastavni dio moje prehrane.« Spustila je
šalicu na stolić pored ljuljačke i izvukla mobitel. »Hej, bi li se htio slikati sa mnom? Voljela bih
to objaviti na svom Facebook profilu.«
»Bojim se da ne mogu«, rekao je Robie.
»Mami neće smetati. Mislim, objasnit ću joj.«
»Nije riječ o tome. Nego moj posao za vladu zahtijeva da ostanem u pozadini.«
Spremila je mobitel, a njezin opušteni pogled i ton su nestali. »Oh, nisam to znala.«
»To nije nešto o čemu ja i agentica Reel smijemo govoriti.«
Sjela je na ljuljačku i rukom mu pokazala da sjedne pored nje.
Robie je to nevoljko učinio. Podignula je šalicu i pogledala pripadnika tajne službe koji je
nadzirao vanjski rub imanja. »Ništa nije tako dobro kao naoružani čuvari koji su stalno oko tebe.«
»Jednom ćeš o svemu ovome moći pripovijedati. Ne postoji mnogo predsjednika ni
mnogo njihovih kćeri. Nalaziš se u prilično odabranom društvu.«
»Pretpostavljam. Samo što to trenutno jednostavno ne izgleda baš tako dobro.« Zastala je
i proučavala ga. »Poznaješ li dugo agenticu Reel?«
 »Prilično dugo. Davno prije smo zajedno trenirali.«
»Je li dobra?«
»Da nije, ne bi izdržala tolike godine.«
»Je li bolja od tebe?« dodala je Claire nestašno. Robie ju je pogledao ozbiljna izraza lica.
»Na neke načine jest. Također mi je spasila život i to više nego jednom.«
Claire se ponovno uozbiljila i nervozno otpila malo kave. On je rekao: »I, sviđa ti se
škola?«
»Da. Imam neke dobre prijatelje.« Oklijevala je. »Uglavnom cure. Dečki su...«
»Rekla si nezreli ? Žao mi je, ali to se možda neće puno promijeniti čak niti kada budu
stariji.«
»Nije riječ toliko o tome. Malo razmisli. Moraju doći u Bijelu kuću da bi me izveli van.«
»Mogu zamisliti kako tvoj otac zna djelovati prilično zastrašujuće kada je neki mladić u
pitanju.«
»Moj tata je slabić. Mama je ta koja je žestoka.«
»Siguran sam da se samo brine za tebe.«
»Pa da, ali katkad se jednostavno previše brine.«
»A što je s tvojim bratom?«
»Što s njim?«
»Slažete li se vas dvoje?«
»On ima deset godina. Nemam baš puno zajedničkog s njim. On je još uvijek dijete,
Wille.«
»I on prolazi kroz teško razdoblje. Je li ikada pokušao popričati s tobom o tome?«
»On mi nikada ne bi došao s takvom temom.«
»Zašto?«
»Mislim, ja sam gotovo šest godina starija od njega. I on je dječak. A ja sam, pa ja sam
žena.«
»Pretpostavljam da je to velika dobna razlika između vas dvoje.«
Claire je izgledala dirnuto. »Moja mama je pobacila kad sam imala otprilike tri godine.«
»Žao mi je što to čujem.«
Claire je bila šokirana što joj je izletjela ova informacija.
»O Bože, molim te, nemoj nikome reći da sam ti to rekla. Mislim, jako malo ljudi to zna i
nikada nije izišlo na vidjelo tijekom kampanje i znam da bi moja mama...«
Robie je rekao: »Claire, ja nikome ne ponavljam ono što mi ljudi kažu. Nikada.«
Odahnula je s olakšanjem. »Hvala.«
»No vratimo se na tvog brata. Jeste li vas dvoje prije razgovarali?«
»Naravno, mislim prije nego što su tatu izabrali za predsjednika. Prije toga je bio
guverner. Živjeli smo u službenoj vili i sve to, ali nije bilo ni slično ovome. Tommy je bio drago
dijete. Ja sam mu bila uzor.«
»Mislim da još uvijek jesi.«
Nasmiješila se. »Znaš da smo jedne godine išli u maškare? Tata je potajno išao s nama
tako da nas fotoreporteri ne bi slijedili. I znaš u što se prerušio?«
Robie je odmahnuo glavom. »U što?«
»U Zlurada. Znaš, onaj zločesti lik iz Disneyjeve Trnoružice. Svi su mislili da mi je to
mama. Ali ona je nosila jako visoke pete i bila prerušena u Dartha Vadera. Mislili su da mi je to
tata. Bilo je stvarno zabavno. To je bila kao naša obiteljska tajna. Nešto što smo samo mi znali,
kad, znaš...«
»Svi su znali sve o vama?«
 Pogledala ga je. »Da«, žalosno je rekla.
»Vidio sam da si nosila majicu sveučilišta Yale. Razmišljaš li o odlasku onamo za
nekoliko godina?«
»Ako upadnem.«
»Predsjednikova kći? Mislim da će sve biti u redu.«
»Ali to tako ne bi trebalo funkcionirati. Ne želim upasti zbog njega. Želim upasti zbog
sebe.«
»To je izvrstan način gledanja na stvari«, rekao je Robie.
»Osim toga, moj je tata pohađao Yale. Mama je išla na Columbiju. Ja razmišljam o
UVA-u. Bila sam ondje nekoliko puta. Charlottesville je predivan.«
»Sveučilište gospodina Jeffersona. Čovjeka koji nije mogao živjeti bez knjiga.«
»Nije Još tip da se ide njegovim stopama.«
Robie je upravo htio nešto reći kad je začuo pucanj. U sekundi je Claireinu glavu gurnuo
na tlo štiteći je svojim tijelom, izvadio je pištolj i zamahnuo njime ispred sebe.
Čuo je kako netko crči prema njima, pa mu je prst skliznuo na okidač dok je čučao držeći
slobodnu ruku na Claireinom ramenu.
Claire je rekla drhtavim glasom: »Što je to? Što se događa, Wille?«
Tiho je odgovorio: »Samo ostani dolje, Claire. Neću dopustiti da ti se išta dogodi.«
Pripadnik tajne službe dotrčao je iza ugla kuće i ugledao Robieja. »Odstupite, odstupite,
agente Robie. Nema prijetnji«, povikao je.
Robie još uvijek nije spustio svoje oružje. Stražnja vrata kuće su se otvorila i izašle su
Jessica i Prva dama okružene ljudima iz osiguranja.
Jessica je uzviknula: »Bila je to uzvratna vatra, Robie. Iz automobila koji je prolazio
pored kuće.«
Robie je spustio pištolj i pomogao Claire. »Jesi li dobro?«
Tresla se, ali je kimnula. »Hvala, Wille. Mislim da nikada prije nisam vidjela da se netko
tako brzo kreće.«
»Claire, dušo?« rekla joj je majka zabrinuto.
Claire je otrčala majci i dvije su se žene zagrlile.
Jessica je prišla Robieju: »Super, sada si stvarno njezin junak.«
»Sigurni su da je to bila uzvratna vatra?«
»O tome su izvijestili.«
»OK«, rekao je ne baš uvjereno.
»Zašto, misliš da je bilo nešto drugo?«
»Ja uvijek pretpostavljam najgore. Na taj se način rijetko razočaram.«
 71. poglavlje

Tim je stigao u kućicu jako kasno noću.

Min je bila u krevetu. Chung-Cha ili je dočekala na vratima i uvela unutra. Sjedili su za
stolom u kuhinji i brzo govorili na korejskome.
Chung-Cha je prepoznala muškarca i ženu u koji su se s njom i Min vozili vlakom do
Washingtona. Drugi muškarac bio je Kim Jing-Sang, operativac na visokom položaju u
Ministarstvu unutarnjih poslova Sjeverne Koreje koji je stigao prije dva dana. Svi su raspravljali i
Chung-Cha je odmah odbila prijedlog o odgađanju misije zbog prisutnosti Robieja i Reel. Nitko
joj nije proturječio.
Na stolu su raširili slike, dijagrame, mape i kojekakve papire. Mirno su o svemu
raspravljali, kao da je riječ o sveučilišnom projektu na kraju semestra, a ne o planovima za
smaknuće jedne obitelji.
Chung-Cha je podignula sedam prstiju. »To je broj agenata tajne službe. Posluga nije
bitna. Oni nisu naoružani.«
Žena je rekla: »Ali imaju podršku lokalne policije.«
Chung-Cha je odmahnula glavom. »Promatrala sam ih posljednjih nekoliko dana. Oni
nisu nikakva opasnost. Oni neće biti problem.«
»A muškarac i žena koji su pomogli osloboditi djecu generala Paka«, upitala je žena.
»Za nas je to dobro«, rekla je Chung-Cha. »Dvije muhe jednim udarcem, mislim da to
Amerikanci tako kažu. Ubit ćemo ih u isto vrijeme.« Pogledala je prema Jing-Sangu. »Moj
kolega će sada opisati što će se dogoditi nakon što eliminiramo mete. A njegove riječi dolaze
direktno od Vrhovnog vode.«
Jing-Sang je iz svog džepa izvadio malu bočicu. »Vrhovni vođa želi da svijet sazna tko je
ovo učinio. On želi da Sjedinjene Američke Države shvate kako ne mogu našem narodu nametati
svoju volju bez odmazde. Naša će smrt to potvrditi. Svatko od nas dobit će ovakvu bočicu. Popit
ćemo sadržaj bočice nakon što misija bude završena. Ovo brzo djeluje. Bit ćemo mrtvi za
nekoliko minuta.« Pogledao je u smjeru sobe u kojoj je spavala Min.
»Treba se pobrinuti i za tu malu kuju«, podsjetio ju je.
»Ja ću se pozabaviti njome«, rekla je Chung-Cha.
Jing-Sang je kimnuo. »Naravno, drugarice Yie. Poslužiia je kao dobar paravan.
Amerikanci nikada ne vide zlo u djeci. Ona je iz Yodoka, zar ne?«
»Da.«
Jing-Sang je nastavio: »Onda gotovo i nema veze. Nikome neće nedostajati. Ona nije iz
temeljne klase pa da ima neku vrijednost.«
»Zasigurno«, rekla je Chung-Cha.
Međutim, ispod stola je ruke stisnula u šake. I ja sam iz Yodoka, pomislila je.
Glasno je rekla: »Sada ostaju još pojedinosti samog napada. Vjerujemo da je sve kako
treba i da ćemo imati izvrsne šanse za uspjeh.«
Izvukla je papir iz fascikla i razmotala ga da svi vide. »Postoji praznik koji Amerikanci
slave i svi se maskiraju«, rekla je.
»Noć vještica«, rekao je Jing-Sang.
»Da. To je glupost na koju troše jako puno novaca. Bit će povorka koja kreće u centru
ispred crkve. Nastavlja zatim glavnom ulicom.«
»Ali bit će prisutno puno ljudi«, rekao je jedan od muškaraca.
 »To znači da će doći do skretanja pozornosti, raznih prepreka i sveopćeg kaosa. Kako
možemo biti sigurni u svoje mete i da ćemo ih sa sigurnošću prepoznati?«
Chung-Cha je rekla: »Naše mete će se okupiti u gradskoj vijećnici prije početka povorke
kako bi se sastale s gradonačelnikom ovog Nantucketa i s još nekoliko važnih ljudi. Prije toga
gradska će vijećnica biti prazna. Povorka će početi tek dva sata nakon toga. Napast ćemo ih ondje
i napad će biti žestok. Probit ćemo vanjski sigurnosni obruč, a onda i unutarnji. Zatim ćemo
završiti misiju.«
Jing-Sang je rekao: »Kako si došla do ovih informacija? Jesu li pouzdane?«
»Imamo osobu koja pomaže u čišćenju gradonačelnikova ureda«, rekla je Chung-Cha.
»On ih je čuo kako razgovaraju. A plan događanja u gradskoj vijećnici ostavljen je te večeri na
gradonačelnikovu stolu. Naš čovjek ga je fotografirao. Puzdan je. Ja sam ga sama provjerila.«
Jing-Sang je kimnuo. »Izvrsno.«
»A sada nam ovaj praznik, Noć vještica, pruža savršenu priliku da probijemo njihov
sigurnosni obruč«, primijetila je Chung-Cha.
Znala je da je tajna služba spremna umrijeti kako bi zaštitila osobe za koje je zadužena.
No ona je bila spremna umrijeti kako bi ubila te iste osobe.
Završili su sa sastankom i pozdravili se. Prije nego što je otišao, Jing-Sang joj je stavio u
ruku dvije bočice. »Za slavu, drugarice Yie. Za slavu.« Zatvorila je vrata za njim i stavila bočice
u džep.
Chung-Cha je sjedila ispred kamina i naposljetku zaspala. Trgnula se kad je začula buku.
Rukom je krenula prema džepu i zgrabila nož. Bio je to onaj isti nož kojim je ubila britanskog
diplomatskog predstavnika.
Kućica je bila u mraku, a jedino svjetlo dopiralo je iz kamina. Čula je oprezne korake
kako dolaze iz kuhinje. Tiho je prišla i provirila iza ugla.
Min si je nalila čašu mlijeka i pila za stolom.
Zatim je zastala, spustila čašu i podignula fotografiju. Fotografiju koju je Chung-Cha
glupo ostavila na stolu. Zaspala je prije nego što je sve pospremila i sakrila.
Chung-Cha je ušla u kuhinju, a Min ju je pogledala.
»Zašto imaš ovo, Chung-Cha?« upitala je okrećući fotografiju.
Sa zrnate fotografije gledali su je Eleanor, Claire i Tommy Cassion.
Chung-Cha je dotaknula bočice u svom džepu i pogledala prema čaši mlijeka. Smrt
uzrokovana cijanidom bila je relativno brza, ali ne i bezbolna. Bi li metak bio bolji? Brzo i
bezbolno. Min nikada ne bi saznala da je to učinila Chung-Cha.
Rekla je: »Prijatelj ju je donio. Samo je napravio različite fotografije ovdašnjih ljudi i
mjesta.«
»To su ljudi s plaže. Dječak koji je skupljao školjke.«
Chung-Cha joj je prišla, uzela fotografiju i pogledala je.
»U pravu si. Nisam to primijetila.«
»Nisam čula da je itko dolazio večeras.«
»Bilo je kasno. Već si spavala«, Chung-Cha je rukom pomilovala Min po kosi. »Sada bi
se trebala vratiti u krevet, Min.«
Djevojčica je najprije pogledala fotografiju, a zatim Chung-Cha. Usnica joj je drhtala i
Chung-Cha se prisjetila da je ona spasila Min iz logora upravo zbog njezina očiglednog duha i
inteligencije.
»Chung-Cha?« počela je Min.
»Ne večeras, Min. Sutra ćemo razgovarati o svemu. Ali ne večeras.«
Odvela je djevojčicu natrag u krevet i ležala je uz nju dok Min nije počela ravnomjerno
disati i dok na kraju nije zaspala.
Chung-Cha nije nakon toga otišla u krevet, nego je izašla i sjela na drveni stolac te
promatrala nebo koje je bilo puno zvijezda. Povjetarac joj je mrsio kosu, a mogla je osjetiti i
miris obližnjih voda.
Izvadila je bočice otrova iz svog džepa i držala ih ispred sebe. Bile su male, ali ubojite.
Baš kao i ona.
Zamislila se kako leži među mrtvima u gradskoj vijećnici. Sve vrvi policijom i američkim
agenatima. Svijet će polako shvatiti što se dogodilo. Možda će se Amerikanci i njezina država
zbog ovoga zaratiti, sa samo jednim neizbježnim ishodom.
Zatim je stavila bočice natrag u džep, naslonila glavu na drveni naslon stolca, zatvorila
oči i pomislila kako bi mogla živjeti na nekom drugom mjestu i voditi neki sasvim drukčiji život
od ovog svojega.
 72. poglavlje

»O, moj Bože, Wille, pa ci bi mogao bici Darth Vader«, rekla je Claire dok su kod kuće
završavali s ručkom.
Zatim je netremice pogledala Jessicu. »A ti bi mogla biti Zlurad.«
»Hvala«, hladno je rekla Jessica.
Eleanor se pretvarala da je uvrijeđena. »Hej, ja sam mislila da sam ja Darth Vader.«
Tommy je spustio vilicu i rekao: »Vi ostali me uopće ne zanimate, ali ja ću biti
Wolverine. On je, ono, najbolji.«
»A što ćeš ti biti?« Jessica je upitala Claire.
»Oh, ja sam, zapravo, prestara za ovakve stvari. Možda ću samo staviti periku i pretvarati
se da sam televizijski lik iz daleke prošlosti, tipa iz ranih 2000-tih godina.«
Eleanor je sa smiješkom pogledala Jessicu. »Daleka prošlost u ranim 2000-tim? Nikada se
nisam osjećala tako staro.«
»Kad to večeras počinje?« upitala je Claire.
»Najprije idemo u gradsku vijećnicu. Ponudila sam da vodimo ceremoniju tih događanja.
Zato ćemo imati sastanak prije početka povorke, a zatim primanje u gradskoj vijećnici s
gradonačelnikom i još nekim važnim ljudima.«
»Znači da će biti jako dosadno«, rekla je Claire.
»Znači da neće tako dugo trajati i da će puno značiti ovdašnjim ljudima«, brzo joj je
odgovorila majka.
Robie je pogledao Jessicu. »Jesi li raspoložena za Zlurada?«
»Nemam kostim.«
»Ja sam ih dala spakirati«, rekla je Eleanor. »Znala sam da ćemo ovdje slaviti Noć
vještica. Nadala sam se da će Predsjednik stići, ali to se očito neće dogoditi.«
»Što ćeš ti biti, mama?« upitao je Tommy,
»Mislim da ću se ove godine usuditi otići daleko, daleko u sedamdesete i biti Cher.«
Povjerila se Jessici koja je sjedila pored nje: »Uvijek sam obožavala sve te njezine različite
preobrazbe tijekom godina. Osobito njezinu kosu.«
» Share? Kakva Share ?« upitao je Tommy zbunjeno. Očito nikad prije nije čuo za
pjevačicu.
Eleanor je rekla: »Ne trebaš znati.«
Nakon što su završili s ručkom, Robie i Jessica su izišli.
»Primanje za Noć vještica u gradskoj vijećnici?«
»Da, zvuči zabavno«, rekla je Jessica bez traga entuzijazma.
»Pretpostavljam da ti nikada nisi išla u maškare?«
»Tvoja pretpostavka je točna.«
»Pa, možeš nadoknaditi izgubljeno vrijeme.«
»Drago mi je što uskoro odlazimo odavde. Počinjem se osjećati klaustrofobično.«
»Dakle, nikakvi otoci u budućnosti?«
»Ja sam više gradska cura.«
»Imala si kućicu na Istočnoj obali usred ničega«, istaknuo je Robie.
»Zato sam sada gradska cura. Dojadilo mi je to.«
»Pretpostavljam da će tajna služba pretražiti gradsku vijećnicu i rutu povorke.«
»I ja. Sigurna sam da nisu presretni zbog toga. Puno ljudi u kostimima. Lako je sakriti
stvari, oružje, eksploziv.«
»Ne, nisu sretni. Barem Predsjednik nije ovdje. Da jest, nisam siguran bi li organizirali
povorku.«
»Hoćeš li se stvarno prerušiti?« upitala je. »Zašto ne?«
»A ja moram biti Zlurad, ha?«
»Pa, pristaje ti uz osobnost«, rekao je Robie.
Udarila ga je po ruci.
»A kad se vratimo na kopno, što onda?« upitao je. »Čekat ćemo sljedeći poziv.«
»Sumnjam da će nas oboje pozvati. Namjeravaju nas poslati pojedinačno.«
»Znam to, Robie.«
»Ja mislim da mi je ostala još otprilike godina dana da se bavim ovim poslom, a onda
završavam karijeru.«
Izgledala je iznenađeno. »Kada si to odlučio?«
»Čini se upravo sada, ali već neko vrijeme razmišljam o tome.« Istegnuo je ruku na
mjestu gdje je bio ožiljak od opekotine. »Pretpostavljam da me tvoja mala nagazna mina na
Istočnoj obali natjerala da razmislim o svom životu.« Nasmijao se da bi joj pokazao kako se šali,
ali Jessica mu nije uzvratila pogled
»Ne mogu ti reći koliko se grozno osjećam što sam te gotovo ubila.«
»Tada smo bili na suprotnim stranama. Dogodilo se. Preživio sam. Dobro smo.«
Pogledala mu je ruku i nogu, gdje je znala da se nalaze ožiljci. »Nekako ću ti se odužiti,
Robie.«
»Mislim da već jesi.«
»Kako?«
»Pa, nedavno. U Sjevernoj Koreji.«
»Ne čini se dovoljno.«
»Vjeruj mi, bilo je«, odgovorio je.
»Zaista si ozbiljan u vezi s odlaskom iz službe?«
»Jako sam ozbiljan.«
»Što ćeš učiniti?«
Slegnuo je ramenima. »Tko kaže da moram išta učiniti ? Uštedio sam dovoljno novaca.
Vodim jednostavan život. Vidio sam svijeta ili barem njegove loše dijelove. Mogao bih samo...
ne raditi ništa.«
»Ne vjeruješ u to, Robie. Niti sekundu.«
»Mogao bih neko vrijeme ništa ne raditi. A onda ću vidjeti.« Proučavao ju je. »A ti? Ti si
se bila sva zapalila za prekid karijere.«
»Da, ali onda si ti rekao da bismo mogli nastaviti karijeru i imati normalan život. Natjerao
si me da vjerujem kako je to moguće.«
»Ja još uvijek vjerujem da jest.«
»Ali ti sada odustaješ«, rekla je Jessica tonom koji je ukazivao na to da se osjeća
izdanom.
»Rekao sam da odlazim za godinu dana. U našoj struci godina dana može biti kao cijeli
život. A što je s tobom?«
»Što sa mnom?«
»Znam da je Evan Tucket imao povjerljiv razgovor s tobom. Što je rekao? Da nije bitno
koliko dugo će mu trebati, ali on će te uništiti?«
Duboko je udahnula i odmahnula glavom. »Ne, zapravo se ispričao za sve što je učinio.«
»Molim?« rekao je Robie zapanjeno.
 »Rekao je da sam ja bila u pravu, a da je on bio u krivu.«
»Je li pio? Jesu li mu zjenice izgledale normalno?«
»Mislim da je točno znao što govori, Robie.«
»A kako ti se, kvragu, to može sviđati? Pitam se što mu se dogodilo da je tako promijenio
mišljenje?«
»Rekao je da je pregledao sve dokaze i da je puno razmišljao. Osim toga, ti i ja smo
gotovo poginuli pokušavajući spriječiti zavjeru u koju su bili upleteni Gelder i Jacobs. I riskirali
smo svoje živote u Siriji i Sjevernoj Koreji. Mislim da mu se sve to skupilo.«
»Pa mijenja li ti to nešto?« upitao je.
»Kako misliš?«
»Hoćeš li ostati na dužnosti još neko vrijeme?«
»Ne znam. Vjerojatno neću. Osobito ako ti ne budeš tu negdje.« Stavio je ruku oko
njezinih ramena. »Eto, imaš godinu dana da razmisliš o tome.«
»Aha, ako toliko dugo poživim.«
 73. poglavlje

Min nikad nije čula za Noć vještica. Nikada nije nosila kostim.
Još uvijek nije razumjela što je Noć vještica iako joj je Chung-Cha pokušala objasniti. Ali
sada je na sebi imala kostim i dali su joj prigodne slatkiše. Bili su u malom kafiću na glavnoj ulici
u centru koji je pretvoren u dječju igraonicu dok ne krene povorka.
Chung-Cha je povela Min, koja je bila prerušena u žabu. Lice joj je bilo skriveno iza
kostima, vidjele su joj se samo oči i usta. Chung-Cha je nosila kostim gusara. Kafić je bio pun
djece u različitim kostimima. Min je prvo bila prestravljena što će nositi kostim žabe. No, kada
joj je Chung-Cha pokazala da su to samo plastika i tkanina koje ju ne mogu ozlijediti, dopustila je
Chung-Cha da je obuče.
Cassioni su ispred kafića dijelili slatkiše. Kad je Chung-Cha to vidjela, uhvatila ju je
lagana panika. Vidjela je ljude iz osiguranja kako vani šeću, ali nikada nije niti pomislila da će
predsjednička obitelj dijeliti slatkiše.
Rekla je Min: »Pođi po slatkiše, ja ću se vratiti« Zatim je požurila u stražnji dio kafića i
brzo se izgubila među svim ostalim zamaskiranim ljudima.
Min se mahnito okretala oko sebe tražeći je. Budući da joj je kostim žabe pokrio uši,
jedva je i čula što joj je Chung-Cha rekla, a kad je vidjela da je nema, uhvatila ju je panika.
Međutim, gurnuli su je s ostalom djecom kako bi od Cassiona dobila slatkiše.
Kad je došla na početak reda, Min se jako prestrašila. Nigdje nije vidjela Chung-Cha, a
djeca i njihovi roditelji nahrupili su sa svili strana.
Kad je podignula pogled, stajala je točno ispred Tommyja Cassiona koji je bio prerušen u
Wolverina, kako je i rekao. Ona je pogledala njega, a on je pogledao nju.
»Lijepa žaba«, rekao je Tommy kad joj je pružio punu šaku slatkiša.
U potpunoj panici, Min se nečega sjetila. Rekla je: »Zovem se Min. Imam deset godina.
Hoćeš li mi pomoći?«
Tommy ju je čudno pogledao dok je bacao slatkiše u njezinu torbu u obliku bundeve.
Zatim je Min nešto rekla, ali to nije bilo na engleskome. Prebacila se na korejski.
»Jesi li dobro?« upitao je Tommy.
»Zovem se Min. Imam deset godina. Hoćeš li mi pomoći?«
Tommy joj je htio odgovoriti, ali neka ruka je dohvatila Min i povukla je ustranu tako da i
ostala djeca mogu dobiti slatkiše.
Min je pogledala oko sebe u igraonici i uzdahnula s olakšanjem kad joj je pritrčala
Chung-Cha. Prije nego što je mogla bilo što reći, Chung-Cha je kleknula i zagrlila je.
»U redu je, Min. Ovdje sam. Sve je u redu.«
Chung-Cha ju je izvela van, a zatim niz ulicu dalje od gomile. Došle su do drvoreda gdje
se nalazilo neko malo cigleno stubište. Chung-Cha se spustila pored Min na najnižu stubu.
Provjerila je da ih nitko iz njezinog tima nije vidio. Nisu ni znali da je Min prerušena u žabu.
Chung-Cha će izvesti misiju, ali Min će biti na sigurnome. Min neće umrijeti. Ne od ruke
Chung-Cha.
»Min, moraš me pažljivo saslušati, u redu?«
Min je kimnula, a žablja glava je poskakivala gore-dolje.
»Moram nakratko otići.«
Min je počela poskakivati, ali ju je Chung-Cha smirila. »Samo nakratko.«
Kroz drvored je pogledala preko ceste prema policijskoj postaji.
 »Vidiš li ono ondje mjesto?« pokazala joj je. Min je pogledala i kimnula.
»Želim da uzmeš moj sat.« Skinula ga je s ruke i pružila Min. »E sad, kad ova mala
kazaljka dođe ovamo, želim da odeš na ono ondje mjesto i da im kažeš ono što sam ti rekla.
Sjećaš li se toga? Na engleskome? Možeš li mi to reći?«
»Zovem se Min. Imam deset godina. Hoćeš li mi pomoći?«
»To je savršeno, Min. Savršeno. A sada zapamti, kad ova kazaljka dođe do ovdje, tada ćeš
krenuti.«
Chung-Cha je pokazivala kad prođe sat vremena.
»Ali gdje ćeš ti biti, Chung-Cha?«
»Moram obaviti nekoliko stvari. Ali znam da će se ti ljudi ondje pobrinuti za tebe dok se
ja ne vratim. Oni su dobri ljudi, Min. Oni će ti pomoći.«
»Ali ti ćeš se vratiti, je l’ tako?« upitala je Min preplašeno.
»Vratit ću se«, rekla je Chung-Cha natjeravši se na osmijeh. Zatim je pomislila u sebi:
Molim te, oprosti mi za tu laž, Min. I molim te, nemoj me zaboraviti. Ja samo želim da imaš
dobar život.
Min je ispružila ruke i obavila ih oko nje. Chung-Cha joj je uzvratila zagrljaj odupirući se
suzama.
»Volim te, Chung-Cha.«
»I ja tebe volim, Min.«
Nakon petnaest minuta Chung-Cha se pridružila svom timu u blizini ciljane lokacije. Svi
su bili odjeveni u kostime.
Prišao joj je Jing-Sang. »Spremna, drugarice?«
»Naravno.«
»A Min?«
»Ona je u kućici. Popila je mlijeko... i otišla spavati.« Jing-Sang se nasmiješio. »Pa
hajdemo onda učiniti ovo veliko djelo. Za slavu, Chung-Cha.«
»Za slavu«, ponovila je Chung-Cha.
Vani na glavnoj ulici skupljali su se sudionici povorke. Bilo je motornih vozila na kojima
su bile izgrađene splavi, srednjoškolski bend, deseci kostimiranih zombija i mnoštvo šareno
odjevenih sudionika Noći vještica.
Iz uličice je izišao i dugački kineski zmaj. Ispod njega su se mogle razaznati noge u
tenisicama kako koračaju u koloni.
»Jesmo li spremni preseliti se u gradsku vijećnicu, Sam?« Eleanor Cassion je upitala
voditelja službe sigurnosti.
Izgovorio je nešto u voki-toki, a zatim joj pokazao palac gore. »Spremni smo za pokret,
gospođo. Onamo na pomoćni ulaz. Dvije minute hoda nalijevo, a zatim gore po prednjim
stubama.«
On i njegovi ljudi stajali su sa svake strane obitelji Cassion dok su oni hodali prema
vratima.
Sam je dao Robieju i Jessici znak za pokret. Kimnuli su i ubacili se korak iza Cassiona.
Claire je na sebi imala razbarušenu plavu periku s trakom za kosu i uske traperice.
Okrenula se i pogledala Robieja koji nije imao kostim. »Možeš li pogoditi tko sam?«
Odmahnuo je glavom, a Jessica koja se nije odlučila odjenuti u Zlurada, znatiželjno ju je
pogledala.
»Stevie Nicks. Ona je bila pjevačica u nekom bendu prije puno vremena.«
»Ah, taj neki bend je bio Fleetwood Mac«, rekla je Jessica. »Da, oni. Čini se da su bili
zaista popularni u nekom periodu.«
 »Mislio sam da ćeš biti neko TV lice iz davnih 2000-tih«, rekao je Robie.
»Htjela sam, ali nisam se mogla nikoga sjetiti. Mama mi je pričala o toj Stevie koja je
imala plavu periku.«
»Bravo za mamu«, rekla je Jessica.
Lokalna policija i tajna služba okružili su Cassione dok su hodali niz ulicu do gradske
vijećnice. Sunce je zalazilo, a nebo je bilo prošarano zlaćanim zrakama. Vjetar je jačao, a kasnije
navečer moglo bi biti ikiše, no organizatori su se očajnički nadali da se to neće dogoditi.
 74. poglavlje

Gotovo su bili u gradskoj vijećnici kada ga je Robie ugledao. Kineski zmaj koračao je
prema mjestu blizu prednjih vrata zgrade. Promatrao je veliki broj nogu ispod zmajeve kože.
Pogledao je Jessicu koja je također gledala zmaja.
»Što je sigurno sigurno je«, rekao je, a Jessica mu je potvrdno kimnula.
Progovorio je u svoj voki-toki, a minutu kasnije Cassione su ugurali u gradsku vijećnicu.
Nekoliko policajaca otrčalo je prema zmaju i počelo podizati zmajevu »kožu«.
Robie je ugledao zapanjena lica kada su to učinili.
Bili su to tinejdžeri. Američki tinejdžeri.
Robie se nasmiješio Jessici. »OK, ja sam službeno paranoičan.«
»Misliš?« upitala je.
Ušli su u gradsku vijećnicu i Robie je rekao Samu: »Zmaj je bio lažna uzbuna. Oprosti,
nešto kao uzvratna paljba iz automobila.«
»Ništa zato«, rekao je Sam iako je izgledao pomalo nesigurno. Eleanor im je prišla. »Što
se događa?«
»Lažna uzbuna, gospođo«, rekao je Sam. »Možemo nastaviti prema rasporedu i...«
Nije dobio priliku da završi kad ga je metak pogodio u glavu poprskavši sve krvlju.
Robie je zgrabio Eleanor i gurnuo je prema dolje, a Jessica se okrenula i ispalila nekoliko
hitaca u smjeru odakle je došao metak.
Onako pognutu Robie je gurnuo Eleanor prema drugima.
Viknuo je agentu tajne službe koji je štitio djecu: »Vodi ih kroz ona vrata! Odmah!«
U pomoć mu je priskočio drugi agent i zajedno su gurali djecu ispred sebe.
Claire je počela plakati kad je ugledala ubijenog Sama na podu. Tommy je bio previše
prestrašen da bi išta rekao.
Eleanor je trčala uz svoju djecu kad je jedan od agenata koji je bio s njima, pogođen u
zatiljak. Pao je i srušio se preko hrpe stolaca.
Jedno tijelo strovalilo se s balkona na drugom katu i snažno udarilo o pod. Bio je to
zamjenik iz lokalne policije. Pogođen je u čelo.
»U prednosti su!« vikala je Jessica dok se nastavljala povlačiti poput stražara na začelju i
ispaljujući metke pod širokim kutom prema balkonu da bi se pokrila.
»Pokret, pokret!« Robie je tjerao Eleanor pod kišom metaka.
Agent koji je čuvao Claire i Tommyja pao je s metkom u kralježnici.
»Jessica!« povikao je Robie.
Jessica se katapultirala preko cijele prostorije i udarila muškarca koji se upravo pojavio na
vratima. Njezin mu je udarac raznio lice, pa je odletio unatrag, a njegovo je oružje otklizilo. Prije
nego što se i pokušao dignuti, Jessica mu je ispalila metak u glavu.
U sljedećem trenutku pala je na leđa jer ju je drugi muškarac udario ispod pojasa
zabijajući rame u njezin želudac. Udarila je o pod i otkotrljala se po glatkom drvetu. Još je uvijek
imala svoj pištolj i pripremala se zapucati kad je odjeknuo pucanj. Muškarac koji je udario
Jessicu ukočeno je stajao nekoliko sekundi, a zatim se prevrnuo prema naprijed. Veći dio lica
raznio mu je Robiejev metak.
Eleanor i Claire vrisnule su kad je još jedan muškarac utrčao u prostoriju mašući
automatskom puškom MP5. No prije nego što je uspio zapucati, Robie je ispalio u njega svoj
šaržer. Zatim je povukao Eleanor i odveo je kroz vrata, a Jessica je potrčala preko prostorije,
preskočila stol, zgrabila oboje djece i gurnula ih u istu unutarnju prostoriju zalupivši za njima
vrata.
U glavnu su prostoriju utrčali još jedan agent tajne službe i policajac. Policajca su
ustrijelili u prsa i prije nego što je posegnuo za pištoljem. Agent je ispalio tri metka prema
drugom katu, a krik je potvrdio da je nekoga pogodio. Zatim je i sam pao u kiši metaka koje je
ispaljivao muškarac s MP5. Zadnjom snagom uspio je ispucati šaržer i ubiti čovjeka koji mu je
upravo okončao život.
U drugoj prostoriji su Robie i Jessica navrijeme maknuli predsjedničku obitelj s vrata i
naredili im da legnu na pod. Metci iz MP5 su probili vrata razbacujući metal i drvo u svim
smjerovima.
Čim je pucnjava prestala, Robie i Jessica su poveli Eleanor i djecu kroz sljedeća vrata.
Robie ih je zaključao i pretražio sobu. Bila je mala, bez prozora, a stube su vodile prema dolje.
Jessica ih je već ugledala. »Vjerojatno podrum«, rekla je. »Vijugave stube.«
»Ograničeno vatreno polje«, odgovorio je Robie smjesta shvativši. »Daju nam prednost.«
»Nemamo puno izbora. Učinimo to.«
Poveli su predsjedničku obitelj niza stube. Podrum je čak bio manji od sobe iznad njega i
nije imao izlaz. Bili su u zamci.
Ondje je bio debeli drveni stol koji su odmah okrenuli i iza njega odveli Eleanor i njezinu
djecu.
Svi su mogli čuti unakrsnu paljbu pištolja, krikove, zujanje promašenih metaka te tupe
udarce metaka koji pogađaju cilj, a zatim i zvuk tijela koja padaju.
Claire je sada bila histerična.
Tommy je jednostavno izgledao kao oduzet.
Eleanor je pogledala Robieja. Bila je prestrašena, ali kad je progovorila, glas joj je bio
čvrst. »Kako da moju djecu sigurno izvučemo odavde, agente Robie?«
Jessica je proučavala stube. Već je ponovno napunila pištolj i uzela pištolje ubijenih
agenata. Robieju je dobacila višak.
Robie je rekao: »Radimo na tome, gospođo. Dat ćemo sve od sebe.«
Pokušao je s voki-tokijem tri puta, ali nitko nije odgovarao.
Eleanor ga je gledala u nevjerici. »Ali to znači...« počela je zabrinuto pogledavši kćer
koja je još uvijek nekontrolirano jecala.
Robie je kimnuo i tiho rekao: »Svi su mrtvi.«
Utipkao je 911 na svom mobitelu. Samo je zvonilo. »Sigurno su pretrpani pozivima«,
zaključio je.
Pogledao je Claire i Tommyja.
»Tommy?« dječak nije podignuo pogled.
»Wolverine! Jesi li uz mene?«
Pogledao je Robieja i blago kimnuo.
Jessica je rekla: »Claire? Claire? Hej, Stevie Nicks! Slušaj me.«
Claire je progutala slinu, prestala jecati, došla do zraka i naposljetku je pogledala.
Jessica je prešla pogledom preko njih troje. »Ne možemo uljepšavati. Situacija je loša.
Ovdje imamo nekakav zaklon. I imamo nešto oružja. Ne znamo koliko ih je vani. Ali sigurno ih
je više nego nas.« Pogledala je Robieja pa nastavila: »Ali mi smo ovdje s vama i ostat ćemo s
vama do kraja. Da bi došli do vas, moraju proći nas. U redu?«
Svi troje su polako kimnuli.
»A sad ostanite dolje iza stola.«
Nakon nekoliko sekundi odjeknula su tri pucnja, a neki muškarac skotrljao se niza stube i
završio na dnu. Robie je pogledao Jessicu koja je upravo spuštala pištolj, a dim se još uvijek
dizao iz cijevi.
Rekla je: »Pokušao je biti tih, ali nije baš uspio.«
Eleanor se javila: »Ja ne čujem nikakve sirene.«
»Policijske snage se ovdje sastoje od tridesetak policajaca pod prisegom«, rekla je Jessica.
»Deset ih je dodijeljeno za vašu zaštitu. Možda su već mrtvi. A druga strana ima automatske
puške MP5 koje mogu učiniti puno štete u jako kratkom vremenu. I pištolji su protiv njih prilično
beskorisni. Ostali policajci možda još nisu stigli ovamo.«
Robie se ogledavao po prostoriji i slušao korake odozgo. Strop je bio debeo. Nije mislio
da bi druga strana mogla pucati kroz njega. Morali bi se spustiti niza stube. Međutim, oni su već
poslali jednog čovjeka dolje i znali su kako je to završilo. Robie i Jessica su ovdje imali prednost
zbog vijugavih stuba. Neprijatelji su ih mogli napasti ili u skupini ili izravno. Zavoj je
omogućavao Robieju i Jessici da zapucaju prije nego što neprijatelji usmjere oružje.
Iznenada su začuli na katu glasnu eksploziju, ljudi su vrištali, a onda se čula pucnjava.
Zatim je ponovno uslijedilo vrištanje. I još pucnjeva.
A nakon toga tišina.
A onda su začuli glasove. No riječi nisu bile na engleskome. »Sranje«, promrmljala je
Jessica. Pogledala je Robieja. On je gledao policu u kutu. Na polici je bila hrpa stare odjeće.
Izvadila je nož i počela je rezati.
»Što radite?« upitala je Eleanor.
»Nabavlja nam zaštitu«, odgovorio je Robie.
»Ali to neće zaustaviti metke«, rekla je Eleanor.
Kad je Jessica završila, stavili su male trake tkanine u uši, a ostale dijelove koje je Jessica
oblikovala poput rubaca svezali oko vrata. Pomogli su Eleanor i djeci da učine to isto.
»Čemu ovo služi?« upitao je Tommy.
»Protiv šok bombi«, odgovorila je Jessica. »To smo upravo čuli. Stvarno su glasne, a
bljesak svjetlosti zasljepljuje. I puno je dima. Druga strana ih očito ima.«
»Koriste se za dezorijentaciju«, rekao je Robie. »A to dobro rade.«
Čuli su odozgo još pucnjeva, a zatim puno koraka koji su odjekivali.
Robie i Jessica su se pogledali, a zatim gurnuli Eleanor i djecu na pod. »Pokrijte nos i oči
tkaninom, a rukama začepite uši. I ostanite dolje.«
Robie i Jessica zauzeli su položaje, svaki s jednom rukom na tkanini da je mogu brzo
podignuti. Samo što neće imati puno vremena da se oporave i uzvrate vatru koja će sigurno
uslijediti nakon šok bombi. Ali nisu imali drugih mogućnosti.
Čuli su kako se otvaraju vrata, a zatim su sišli.
Nije to bila jedna ili dvije šok bombe.
Bilo ih je tri.
Robie i Jessica su se bacili na pod prije nego što su tri eksplozivne naprave detonirale.
Kombinirani zvuk bio je zaglušujuć prodirući direktno kroz tkaninu u njihovim ušima, a rake
kojima su začepili uši nisu mogle učiniti puno da umanje buku. Dim je prodirao kroz tanku
tkaninu ravno u njihova usta, nosove i pluća. A bljeskovi svjetlosti djelovali su kao gledanje u
sunce iako su gledali u pod.
Eleanor i djeca su vrisnuli, a zatim su svi troje izgubili svijest.
Kad su Robic i Jessica uspjeli stati na noge kašljući i omamljeni od eksplozija, dima i
svjetla, bili su opkoljeni.
MP5 protiv pištolja.
Sjeverni Korejci željni krvave osvete.
To je bio kraj.
 75. poglavlje

Do trenutka kad su se Eleanor i njezina djeca osvijescili, Robieju i Jessici su oduzeli

oružje i stajali su s rukama iza glava. Lica su im bila prekrivena pepelom i ljuljali su se kao da im
je loše ili da su izgubili ravnotežu.
»O moj Bože«, rekla je Eleanor dok se dizala povlačeći i djecu sa sobom, a zatim ih je
zaštitnički gurala iza sebe.
Robie se pribrao i rekao Sjevernim Korejcima: »Ovo mjesto je opkoljeno. Nećete se
izvući. Ako se sada predate, neće vam nauditi.« Čim je izgovorio te riječi, shvatio je da se
Sjeverni Korejci ne nadaju izvlačenju. Mogao je to vidjeti na njihovim licima.
Pet muškaraca i jedna žena. Žena je bila odjevena poput gusara. Činila mu se nekako
poznatom.
Chung-Cha je iskoračila naprijed i rekla: »Mi smo ovdje da ispravimo pogreške vašeg
Predsjednika.«
Jessica je odgovorila: »Moram ti reći da ovo nije dobar način za to.«
Chung-Cha je rekla: »Ti i on ste bili u našoj domovini. Oteli ste zatvorenike koji su nam
pripadali. Vaša država je planirala ubiti našeg Vođu. Za to morate platiti i platit ćete. Svi vi.«
Eleanor je rekla: »Nemam pojma o...«
Jing-Sang je ispalio nekoliko metaka u strop. »Ne prekidaj, ženo!« zagrmio je, a Eleanor,
Claire i Tommy pali su na koljena tresući se od straha.
Chung-Cha je nastavila: »Svi ćete ovdje umrijeti. To će biti poruka svijetu da zločinačko
američko carstvo ne smije i neće napadati našu divnu domovinu a da se ne osvetimo, silovito
brzo ali i plemenito.«
Robie je rekao: »Trebat će vam taoci da izađete odavde. Petero je previše da biste ih
mogli nadzirati. Uzmite mene i moju partnericu. Kao što si rekla, mi smo bili ti koji smo bili
ondje. Mi smo oteli vaše zatvorenike. Ovi ljudi nisu ništa učinili. Ostavite ih ovdje, a nas uzmite
kako biste odavde izišli.«
»Mi nećemo izići odavde«, rekao je Jing-Sang. Uperio je pištolj u pod. »Mi ćemo upravo
ovdje umrijeti. Nakon što vi umrete.«
»Znači ovo je samoubilačka misija«, rekla je Jessica.
Jing-Sang se nasmiješio i odmahnuo glavom. »Ovo je smrt s velikom čašću.«
Pogledao je Chung-Cha. »Drugarica Yie najbolja je koju imamo. Ubila je više neprijatelja
naše države nego što vi uopće možete zamisliti. Vaša će smrt barem biti izvedena na pravi način,
to vam mogu jamčiti.«
Chung-Cha je rukom zasjekla zrak, a Jing-Sang je ušutio, s poštovanjem je napravio
korak unatrag i pritom se naklonio.
Chung-Cha je izvukla par noževa iz korica za svojim pojasom. Oštrice su bile izrađene po
narudžbi, nazubljene i blago zakrivljene. Prvo je pogledala Robieja, a zatim Jessicu Reel.
Robie je očekivao da će vidjeti kako ga gleda lice puno mržnje. Ili možda bezizražajno
lice jer je iz nje odavno nestala svaka čovječnost.
No nije ga promatralo takvo lice.
Jing-Sang je nervozno rekao: »Drugarice Yie, moramo požuriti. Ubili smo mnoge
neprijatelje, ali zasigurno ih je još na putu.«
Chung-Cha je kimnula, rekla nekoliko riječi na korejskome, a zatim pogledala Jessicu i
Robieja.
 Na engleskome je rekla: »Žao mi je zbog ovoga.«
Zatim je krenula u napad.
Okrenula se, povukla nož prema gore i rasparala utrobu Jing-Sanga. Pištolj mu je ispao iz
ruke, ali ona ga je uhvatila prije nego što je pao na pod. Ispalila je jedan hitac prosuvši mozak
sljedećem muškarcu. Slobodnom je rukom bacila svoj drugi nož i on se zabio u prsa trećeg
muškarca.
Druga dva bila su zaprepaštena ovakvim postupkom Chung-Cha, ali su otvorili vatru.
Međutim, ona je čvrsto uhvatila trećeg muškarca, okrenula ga i iskoristila njegovo tijelo kao štit
koji je prihvatio ispaljene metke.
Zatim ga je gurnula naprijed u ta dva muškarca, sagnula se, proklizala podom i odozdo
udarcem slomila nogu četvrtom muškarcu. Dok je on padao, izvadila je nož iz prsa trećeg
muškarca i povukla ga niz grlo četvrtome. Mlaz krvi iz arterije prekrio je i nju i pod.
Chung-Cha se ni u jednom trenutku nije prestajala kretati. Prevrtala se po podu dok su
preostali muškarci pucali po njoj, ali je nisu pogodili.
Robie i Jessica zgrabili su predsjedničku obitelj i ponovno ih gurnuli iza stola. A zatim su
prepuzali prostoriju da bi ponovno dograbili svoje oružje.
No oni nisu bili brzi kao Chung-Cha. Odgurnula se od daljeg zida napravivši kolut
naprijed preko posljednjeg muškarca. Dok ga je prolazila, u ruci joj se mogla vidjeti tanka žičica.
Zataknula ju je muškarcu oko vrata dok je još bila u zraku, doskočila zatim punim stopalima na
pod i povukla svom snagom s prekriženim rukama.
Muškarac je zahroptao i zatim pao na pod, a poslije nekoliko sekundi iskrvario je iz
gotovo odrezane glave.
Chung-Cha se uspravila i bacila žicu. Okrenula se da vidi katastrofu koju je iza sebe
ostavila. Pet muškaraca je bilo mrtvo, svi su poginuli od. njezine ruke i to svi za manje od
minute. Ubrzano je disala, oči su joj bile usredotočene, a udovi napeti.
Okrenula se Robieju i Jessici Reel koji su sada imali svoje oružje. Bilo je upereno u nju,
no ni jedan od agenata nije držao prst na okidaču.
Robie je upitao: »Želiš li objasniti zašto si sve ovo učinila?«
Chung-Cha je pogledala Eleanor i njezinu djecu dok su polako ustajali iza stola. Eleanor
je rukama zaklonila Claireno i Tommyjevo lice da ne bi vidjeli mrtve.
»Nadam se da niste ozlijeđeni«, rekla je Chung-Cha.
Eleanor je polako zatresla glavom, ali na njezinom se licu vidjela zbunjenost.
»Dobro sam«, polako je rekla. »Mi smo dobro. Zahvaljujući vama.«
Chung-Cha se okrenula Robieju i Jessici.
Jessica je oprezno iskoračila naprijed. »Ovo je bila najnevjerojatnija borba u zatvorenom
prostoru koju sam ikada vidjela«, rekla je s divljenjem. »Ali, kao što je rekao moj partner,
zašto?«
»Poslali su nas da ih ubijemo«, rekla je Chung-Cha pokazujući na Eleanor i djecu. »Drugi
su to cijelo vrijeme namjeravali.«
»Ali ti ne?« upitao je Robie.
Chung-Cha nije odmah odgovorila. »Ne znam«, rekla je. »No na kraju nisam mogla ubiti
ovu obitelj«, dodala je. »Jednostavno nisam mogla.«
»Srce ti je reklo ne?« upitao je Robie sumnjičavo.
»Nemam ja srce«, odlučno je rekla Chung-Cha. »Ja sam iz Yodoka. Uvijek ću biti iz
Yodoka. Uzeli su mi srce prije mnogo godina. A drugo ne može narasti.«
»Yođok«, ponovio je Robie. »Onda si ti bila...?«
»Da.«
 Jessica ju je pomnije promotrila i rekla: »Već sam te vidjela. Blizu plaže. Bila si s malom
djevojčicom.«
Chung-Cha je kimnula. »Zove se Min.«
Tommy je progovorio. »Bila je odjevena kao žaba. Rekla mi je da ima deset godina. I da
treba pomoć ili tako nešto.«
Robie je u nevjerici pogledao Chung-Cha. »Povela si dijete u misiju?«
Chung-Cha je ljutito rekla: »Min nije uključena ni u što od ovoga. Ona je nevina. Ona je
samo mala djevojčica. Također iz Yodoka. Ona još uvijek ima srce. Nemojte joj ga uzeti. Molim
vas, nemojte. Ona je samo mala djevojčica koja ništa ne zna.«
Jessica ju je pogledala. »Zašto si je dovela ovamo?«
»Rekla sam svojim nadređenima da će ona biti moj paravan. Da su Amerikanci slabi na
djecu.«
»A pravi razlog?«
»Da je izbavim iz svoje domovine. Da joj dam... priliku... drugdje.«
Chung-Cha je posegnula u džep i izvadila jednu od bočica s otrovom. »Nitko od nas ovo
nije trebao preživjeti«, tekla je.
Robie je upitao: »Smrt uz veliku čast?«
»Uključujući i Min«, polako je rekla. »Ali ja... ja nisam mogla dopustiti da se to dogodi.
Ona nije ništa skrivila. Min je samo dijete. Nevino dijete.«
»Onda mislim da ni ti nisi izgubila srce u Yodoku«, tiho je rekla Jessica.
Robie je dodao: »Ali svejedno je nevjerojatno da si napala svoj tim.«
»Ja... sam... jednostavno umorna od toga«, samo je izustila, a udovi su joj se opustili. »Od
svega toga.«
Robie i Jessica su razmijenili poznate poglede. On je upitao: »Kako se zoveš? Osim
drugarica Yie.«
»Chung-Cha.«
»Tko su bili ovi muškarci, Chung-Cha?« upitala je Jessica pokazujući prema mrtvima.
»Iz moje domovine. Njihov identitet nije bitan. Ondje ih ima puno vrlo sličnih njima.
Uvijek će ih ondje biti puno vrlo sličnih njima.«
»Neću ti lagati, Chung-Cha«, rekao je Robie. »Ti si u velikoj nevolji. Čak i uz ovo što si
ovdje napravila.«
Eleanor je rekla: »Ali sigurno će spašavanje naših života učiniti golemu razliku.«
»Morat ćeš surađivati i dati kompletne informacije«, rekla je Jessica. »Kako ste uspjeli
doći ovamo neotkriveni, kako ste znali njihov raspored, kako ste prevarili zaštitare...«
Odjeknuo je pucanj i metak je prošao Chung-Cha kroz vrat.
Robie i Jessica pogledali su prema vijugavim stubama. Mladi policajac u drhtavim je
rukama držao pištolj. Nasmijao se i povikao: »Imam je. Sredio sam to malo azijsko govno.«
Chung-Cha nije pala isti tren. Jednostavno je stajala, a krv se slijevala niz nju.
Robie je viknuo: »Ne, idiote jedan!« Nasrnuo je na policajca i izbio mu pištolj iz ruke.
Jessica je uspjela uhvatiti Chung-Cha prije nego što je pala na pod. Nježno ju je polegla.
Vidjela je ulaznu ranu od metka i gurnula prste unutra, pokušavajući zatvoriti probijenu arteriju,
ali nije mogla zaustaviti krvarenje. Otrgnula je rukav svoje majice i pritisnula tkaninu na ranu
kako bi zaustavila krvarenje.
»Hajde, ostani sa mnom. Hajde, Chung-Cha, pogledaj me. Usredotoči se ravno na mene.«
Okrenula se i viknula: »Robie, trebamo Hitnu pomoć! I to odmah!«
Robie je već utipkao 911 na svom mobitelu. Ovaj put je poziv prošao. No, dok je čekao
Hitnu pomoć, pogledao je Chung-Cha i vidio da je prekasno.
 Već je bila blijeda kao krpa i prekrivena krvlju.
Jessica ju je gledala, jednom joj je rukom pridržavala glavu, a drugom pritiskala tkaninu
na ranu.
Chung-Cha je podignula ruku i dotaknula Jessicino lice. Glasom koji je postajao sve tiši,
rekla je: »Zove se Min. Ima deset godina. Molim vas, pomozite joj.«
»Hoću. Obećavam da hoću. Min će biti dobro. Ali ti se nemoj predati. Pomoć stiže. Bit
ćeš dobro. Nemoj otići. Uspjet ćeš. Znam da ti to možeš. Ti si... Ti si najbolja koju sam ikada
vidjela.«
Činilo se da je Chung-Cha ne čuje. Počela je neprekidno ponavljati riječi: Zove se Min.
Ima deset godina. Molim vas, pomozite joj.
A zatim je prilično jasno rekla koristeći posljednji dah i posljednji nalet snage: »Ja sam
Chung-Cha. Mlada sam, ali jako stara. Molim vas, pomozite mi.«
Nakon toga su joj se usne prestale micati, a oči se ukočile.
Jessica je samo sjedila nekoliko trenutaka ne mičući se, a zatim je nježno položila glavu
preminule žene na pod. Pogledala je Robieja očima punim suza. Jednom je odmahnula glavom.
Zatim je ustala, odgurnula policajca i popela se stubama.
 76. poglavlje

Napad na predsjedničku obitelj gotovo je doveo dvije države do rata, no Sjeverna Koreja
je uspjela diplomatski zadržati čist obraz i spriječiti iznošenje neugodnih i politički štetnih
činjenica o planiranom udaru na sjevernokorejski režim. Krivnju za napad u Nantucketu svalili su
na sjevernokorejske odmetnike, a vodstvo je osudilo njihove postupke.
Time je sukob završen. Barem zasada.
Sjevernokorejski tim se ubacio u gradsku vijećnicu uz pomoć svojih kostima za Noć
vještica. Ubili su stražara pored stražnjih vrata, otvorili sebi put, a zatim ubijali unutarnji kordon
stražara kako su napredovali. Policajac koji je ubio Chung-Cha na kraju je ušao u zgradu, vidio
što se dogodilo te slijedio zvukove do podruma, gdje se njegovo drhtavo ciljanje ipak pokazalo
smrtonosnim, na nesreću Chung-Cha.
Robie i Jessica Reel primili su iskrene zahvale Predsjednika, njegove supruge i djece.
Rečeno im je da su zaslužili status neslužbenih članova predsjedničke obitelji. Tommy je bio pod
većim utjecajem njihova junaštva nego ikad prije. No, i njemu i njegovoj sestri pružena je
psihološka pomoć kako bi im se pomoglo nositi se s onim što su vidjeli i proživjeti. Claireina
drskost i dalje je izvirala iz nje. Sada se činilo da je brat podržava, što je možda bilo i dobro za
njih oboje.
Eleanor je toplo zagrlila Robieja i Jessicu Reel dok su napuštali Bijelu kuću.
»Moja djeca i ja dugujemo vam svoje živote«, rekla je. »Ne«, oštro je odgovorio Robie.
»Mi svi dugujemo živote Yie Chung-Cha.«

Nakon sastanka u Bijeloj kući, Robie i Jessica Reel sjedili su kod njega u stanu. Puno su
saznali o Yie Chung-Cha preko izvora informacija u CIA-i. Zbog toga što su saznali Jessica je
bila još utučenija nego prije.
»Sve je to preživjela. Sve te godine u Yodoku. Morala je ubiti vlastitu obitelj da bi izišla
iz tog mučilišta? Glad, mučenje, ubijanje, u ime te nacije hulja. A onda nam je spasila živote.
Zbog čega? Da dobije metak od revnog policajca.«
»On nije znao, Jess«, rekao je Robie. »Mislio je da se radi o neprijatelju.«
»E pa nije se radilo«, naglo je izgovorila Jessica.
»Znaš da je Pjongjang tražio da se njezino tijelo vrati u Koreju?«
Kimnula je. »Ali nismo to učinili. Pokopana je ovdje.«
»Zašto misliš da je to učinila?« upitao je Robie. »Mislim stvarno?«
»Prema njezinim riječima - bila je umorna od svega, Robie. Kao što sam i ja.«
» Pretpostavljam.«
»Bila je bolja od nas, znaš to, je l’ da?«
»Vjerojatno je«, složio se Robie. »Zasigurno nisam vidio da netko na taj način skine pet
protivnika.«
»Kad je izvadila noževe i pogledala nas, znala sam da nas neće napasti«, rekla je Jessica.
»Zašto? Činilo se da je u sukobu sa samom sobom, ali rekla nam je da joj je žao.«
»Jesi li ikada ikome rekao da ti je žao prije nego što si ga ubio?«
Robie je razmišljao o tome nekoliko trenutaka da bi naposljetku kimnuo. »Nisam.«
»Učinila je to za Min.«
»Da, za Min.«
»Način na koji je izvela djevojčicu iz zemlje bio je prilično domišljat.«
 »E, da je razmišljala onako kako je djelovala, bila bi fenomenalna igračica šaha.«
»Šest koraka naprijed«, rekla je Jessica zamišljeno. »Točno.«
»Plavi Čovjek, čini se, misli da će se napetosti između nas i Sjeverne Koreje stišati.«
Robie je dodao: »Dok se ponovno nešto ne zakuha.«
»Pristajem na malo mira i tišine zasada.«
»Svi mi.«
»Što nas dovodi do Min.«
»Da, tako je.«
»Misliš li da će pristati?«
»Pa, sve je kako treba. Sada jedino nju moramo pitati, Jess.«
»Hajdemo onda.«
»Jesi li sigurna?«
»Koliko mogu biti sigurna u bilo što ovih dana.« Robie je uzeo ključeve od svog
automobila i krenuli su.
Morali su svladati popriličan broj prepreka i pokucati na mnoga vrata u brojnim
institucijama, ali onda se ukazala mogućnost. Angažirali su Kima Sooka da im pomogne i on je
spremno pristao.
Dva puta su se zaustavljali na svom putovanju, a onda završili vožnjom kod velike kuće u
sjevernoj Virginiji. Robie je prvo nazvao tako da su ih čekali.
Julie Getty je otvorila vrata. Pred njom su stajali Robie, Jessica i Sook.
I Min.
Djevojčica je na sebi imala tajice, dugačku majicu i tenisice. U kosi žutu traku. Bila je
uredna i čista, ali lice joj je bilo crveno. Plakala je.
Jer je izgubila Chung-Cha. I bila je uplašena.
»Hej, ljudi, uđite«, toplo je rekla Juhe.
Njezin skrbnik Jerome Cassidy oporavio se od ozljeda koje su mu nanijeli ljudi Leona
Dikesa, pa ih je čekao u dnevnoj sobi. Bio je srednjih godina, mršav, s dugom prosijedom kosom
uredno svezanom u rep.
Pozdravio je Robieja kojeg je poznavao, a sada su ga upoznali i s Jessicom.
»Julie mi je puno pričala o tebi«, rekao je Jerome.
»Samo ono što nije tajna«, priznala je Julie sa smiješkom.
Sjela je pored Min i rekla: »Ja sam Julie, Min.« Zatim je nekoliko riječi izgovorila na
korejskome i Min je neke razumjela.
Sook se nasmijao. »Nije loše. Ali trebaš vježbati.«
»Znam«, rekla je Julie uz iskrivljeni smješak.
Min je rekla: »Ja sam Min. Imam deset godina.«
»Ja imam petnaest, pet više od tebe«, odgovorila je Julie.
Min se nasmiješila, ali nije razumjela.
Julie je na ruci izbrojila pet prstiju. »Pet, ovoliko više.«
Min je kimnula i na korejskome brojila do pet.
»Tako je«, zaključio je Sook. »Jako dobro.«
Jerome je rekao: »Dakle, Robie, rekao si mi ponešto o ovome. No volio bih čuti više.«
Robie mu je objasnio sve što je znao o Min i odakle je došla. A zatim je iznio razlog
njihova dolaska. Željeli su da Min s njima živi.
»Ne može se vratiti u Sjevernu Koreju«, rekla je Jessica.
»Klasično udomiteljstvo moglo bi biti komplicirano s obzirom na njezinu situaciju«,
objasnio je Robie. »Znam da puno tražim, ali vas dvoje bili ste prvi koji ste mi pali na pamet.
Min, zapravo, ne razumije engleski. Kvragu, puno toga ne razumije. Tako da, ako ne možete
pristati, ona neće niti znati da smo vas pitali.«
Julie je rekla: »Oduvijek sam htjela imati brata ili sestru. A bilo bi baš lijepo biti starija
sestra.« Pogledala je Jeromea. »Što ti misliš?«
»Mislim da uz sve to što je ova mala djevojčica preživjela, zaslužuje nekakve prijatelje. A
mi smo možda dobro mjesto za početak.«
Jessica je s olakšanjem pogledala Robieja i onda se okrenula Jeromeu. »Ne mogu ti reći
koliko nam ovo znači.«
»Mislim da znam. Ne tako davno moja malenkost je trebala pomoć, bez koje me
vjerojatno sada ovdje ne bi bilo.«
Dok su odlazili, motali su objasniti Min da će živjeti s Jeromeom i Julie. Sook je pristao
pomagati dok Minine jezične sposobnosti ne budu dovoljno dobre. Min se u početku držala
Sooka, ali Julie ju je polako odvlačila od njega dok je djevojčica na kraju nije uhvatila za ruku i s
njom odšetala.
Jeromeu su rekli da će se sva dokumentacija pripremiti i da će on službeno postati Minin
skrbnik.
»Čudim se da je sve to tako jednostavno«, rekao je Jerome. »Mislio sam da je Vladin
princip što više papirologije.«
»Pa Vlada želi sve ovo što prije riješiti i zaboraviti«, objasnio je Robie.
Jessica je vozila natrag , a kada je skrenula od Robiejeva stana, on je instinktivno znao
kamo ide.
Mjesto se nalazilo u ruralnom dijelu Virginije. Bilo je maleno i daleko od ceste. No odatle
su se pružali divni pogledi na podnožje planine Blue Ridge. Mjesto je bilo oko sto i deset
kilometara udaljeno od Washingtona, ali moglo je biti i tisuću sto i deset.
Jessica je parkirala automobil te su ona i Robie izišli. Sunce je zalazilo na horizontu, pa se
nebo crvenjelo poput plamena. Vjetar je jačao, a temperatura padala. Spremala se kiša, pa će
uskoro sve postati mokro i tužno. No u ovom trenutku, ovo je bilo mjesto jednostavne, neizrecive
ljepote.
Otvorili su zahrđala vrata ograde od kovanog željeza i uputili se niz neravni put prekriven
travom. Prolazili su pored starih nadgrobnih spomenika i križeva. Neki su se nagnuli pod
opasnim kutovima, a drugi stajali uspravno.
Na kraju puta, s lijeve strane nalazio se nov spomenik bijele boje, nalik spomenicima na
nacionalnom groblju Arlington. Bio je jednostavnog oblika S nadahnutim natpisom:
yie chung-cha, koja se do kraja borila za dobro
Nitko nije znao kada je rođena niti gdje. I nitko nije znao koliko joj je bilo godina. No,
iako su znali točan datum njezine smrti, činilo se da ne postoji dobar razlog da se njezin grob
obilježi tom činjenicom.
Jessica je gledala u bijeli kamen i hrpu zemlje. »I mi smo mogli biti ovdje dolje.«
»I bili bismo da nije bilo nje.«
»Mi smo poput nje, znaš to.«
»Postoje sličnosti«, priznao je Robie.
»Kako misliš da se osjeća tako daleko od kuće?«
»Nisam baš sigurna da se mrtvi time zamaraju. A što se nje tiče, Sjeverna Koreja nije baš
bila neki dom, zar ne?«
»Drago mi je da nisu poslali njezino tijelo natrag. Ona pripada... dobro, mislim da ona
pripada ovamo. To je baš nekako... u redu.«
»Dovoljno je mirno. A nakon svega što je prošla, dama je zaslužila malo mira.«
 »Kao ti i ja.«
»Da«, složio se Robie.
»Nisam je poznavao iako bih volio da sam je imao prilike upoznati. Ali znam da je bez
sumnje nikada neću zaboraviti.«
»Ostavila je ovdje dio sebe. U Min.«
»I dala je Min priliku da živi. Možemo joj pomoći u tom životu.«
»Pomogli smo joj.«
»Mislim na nešto više od toga što smo je dali Jeromeu i Julie.« Robie je bio iznenađen.
»Želiš li to učiniti?«
»Da. I to ne samo zato što to dugujemo Chung-Cha.« Jessica je kleknula pored groba i
maknula nekoliko listova sa svježe nanesene zemlje.
»Zato što, hm...«
Ustala je i stavila ruku na Robiejevu. »Zato što je to nešto što ljudi trebaju činiti.« Zastala
je. »Čak i ljudi poput nas.«
»Čak i ljudi poput nas«, složio se Robie.
Okrenuli su se i zajedno odšetali, a svjetlost je u potpunosti prepustila mjesto tami.
 Zahvale

Michelle, zbog više razloga nego što ih mogu nabrojiti.

Mitchu Hoffmanu jer je izvrstan urednik i još bolji prijatelj.
Michaelu Pietschu, Jamieju Raabu, Lindsey Rose, Sonyji Cheuse, Emi Battagliji, Tomu
Maciagu, Marthi Otis, Karen Torres, Anthonyju Gofru, Bobu Castillu, Michele McGonigle, Erici
Warren i svima u nakladničkoj kući Grand Central Publishing jer tako dobro obavljaju svoj
posao.
Aaronu i Arleen Priest, Lucy Childs Baker, Lisi Erbach Vance, Frances Jalet-Miller,
Johnu Richmondu i Melissi Edwards jer su me podržavali u svakom pogledu.
Nicole James, želim ti sve najbolje u tvojoj novoj avanturi!
Anthonyju Forbesu Watsonu, Jeremyju Trevathanu, Mariji Rejt, Trishi Jackson, Katie
James, Natashi Harding, Lee Dibble, Stuartu Dwyeru, Stacey Hamilton, Jamesu Longu, Anni
Bond, Sarah Willcox, Geoffu Duffieldu i Jonathanu Atkinsu iz nakladničke kuće Pan Macmillan
jer me i dalje drže brojem jedan u Ujedinjenom Kraljevstvu i jer su tako prokleto dobri!
Praveenu Naidoou i njegovom timu u Pan Macmillanu u Australiji.
Arabelli Stein, Sandy Violette i Caspianu Dennisu jer su se tako dobro brinuli o meni.
Ronu McLartyju i Orlagh Cassidy na vašim fantastičnim tonskim izvedbama.
Stevenu Maatu, Joopu Boezemanu i timu Bruna jer me drže na vrhu u Nizozemskoj.
Bobu Schuleu jer je uvijek tu za mene.
Pobjednicima aukcije Lindi Spitzer i Andrewu Violi, nadam se da vam se sviđaju vaši
likovi.
Rolandu Ottewellu za izvrstan urednički posao.
I Kristen, Natashi i Lvnette jer su me održale pri relativno zdravoj pameti!
i
Amber Alert - američki sustav uzbunjivanja prilikom nesranka djece nazvan prema otetoj i ubijenoj djevojčici
Amber Hagerman 1996.