SOCIOLOGIJA –Kultura i identitet (Poglavlje 12.

Martin Holborn

UVOD:

Definicija kulture:

Postoji mnoštvo definicija kulture, no u svim se definicijama kultura implicitno ili

eksplicitno suprostavlja prirodi. Sve što ljudi proizvode ili čine jest kultura, a sve ono
što postoji ili nastaje bez čovjekova uplitanja dio je svijeta prirode.

TIPOVI KULTURE koje razlikuju sociolozi:

1. Visoka kultura - Tvorevine koje imaju posebno visok status, primjeri najviših
razina čovjekova stvaralaštva. Estetski nadmoćna nižim oblicima kulture (opera,
likovna i književna djela poput Leonarda da Vincija, Mozarta, Shakspearea)
2. Pučka kultura – Kultura običnog svijeta, nastaje u širokim slojevima, autonomna
je i neposredno odražava život i iskustva naroda (Strinati, 1995) Proizvod je
predindustrijskih društava (Pučki napjevi, pripovijesti). Pučku kulturu nikada se ne
svrstava u umjetnost , ali se njezina osobitost prihvaća i uvažava. Ako ništa drugo
to je autentična, a ne umjetno stvorena kultura.
3. Masovna kultura – Proizvod je industrijskog društva i masovnih medija
(popularni filmovi, tv serije i pop glazba) Neki kritičari smatraju da ona kvari
pojedinca i razara društveno tkivo. Dok pučku kulturu stvaraju obični ljudi , u
masovnoj kulturi oni su samo njeni potrošači koji nisu kadri misliti svojom
glavom.
4. Popularna kultura – Uključuje svaki kulturni proizvod koji cijeni veliki broj
običnih ljudi koji ne gaje pretenzije da nešto znaju o kulturi (tv emisije, pop
glazba, filmovi za široku publiku) Neki smatraju da je štetna za društvo a neki
mislioci postmoderne dokazuju da je jednako vrijedna kao visoka kultura

1
 5. Supkultura – Skupine ljudi koje povezuje nešto zajedničko i što ih na važan način
razlikuje od drugih skupina (glazbeni ukus, način provođenja slobodnog vremena ,
etničke skupine…)

Identitet i kultura

Identitet – osjećaj vlastitosti što se razvija kada se dijete počne diferencirati od roditelja i
obitelji i zauzima svoje mjesto u društvu. Osobni identitet: predodžba o sebi. Društveni
identitet: predodžba drugih o nama.

Moderne teorije smatraju da identitet nastaje iz uključenosti u pojedine kulture i supkulture.

Drugo stajalište tvrdi da se identitet temelji na kulturi , ali da nije njezin proizvod. Steven
Frosh vidi da je identitet nešto višestruko i potencijalno fluidno, nastaje iskustvom i jezično je
kodirano.

1. FUNKCIONALISTIČKE PERSPEKTIVE KULTURE

Sociolozi funkcionalisti o kulturi su govorili u smislu normi, vrijednosti i načina življenja i

njihov naglasak je na promjenjivoj prirodi kulture tijekom razvoja društva.

1.1. EMILE DURKHEIM I MARCEL MAUSS u djelu Primitivna klasifikacija 1963.

smatraju da kultura može nastati tek kad ljudi postanu sposobni uočavati razlike među
stvarima i klasificirati ih. Da bi razvili kulturu moraju razviti neki sustav klasificiranja
stvari. Tvrdili su da model klasifikacije društva potječe iz strukture društva. Društvena
struktura se temelji na društvenim podjelama i u skladu s tim podjelama počinju
klasificirati ostatak svijeta. Prve su, dakle, logičke kategorije bile društvene kategorije, a
prve su klase stvari bile klase ljudi.

Primitivni klasifikacijski sustavi

Smatrali su da su australski domoroci imali najjednostavniju podjelu društva i pružaju važne

dokaze o tome kako su se razvili klasifikacijski sustavi. Bili su podijeljeni u dvije društvene
skupine (Youngaroo i Wootarooo) pa su i sve drugo dijelili u dvije skupine.

2
Wakeburi – urođenička skupina iz Queenslanda sve su kalsificirali u četiri skupine … Ta je
podjela utjecala i na to što se smije jesti u pojedinoj skupini

Složeni klasifikacijski sustavi

S rastom složenosti društva raste i složenost klasifikacije. Npr, sjevernoameričko pleme Zuni
Siouxa ima osmerostruki klasifikacijski sustav i osnovica su za svaku klasifikaciju i kulturu.
Oni opisuju hijerarhije, uspostavljaju odnose među skupinama stvari i organiziraju svijet tako
da im bude razumljiv.

Religija i kasifikacija

Durkheim ustrajno dokazuje kako kultura ima društveno porijeklo. On ukazuje da se religija
temelji na osnovnoj podjeli svijeta na sveto i profano. Smatra da je religija u jednostavnim
društvima temelj za kolektivnu svijest, premda tu kolektivnu svijest ne naziva kulturom.
Ukupnost uvjerenja i osjećaja zajedničkih prosječnim građanima istoga društva tvori sustav
koji ima vlastiti život koji naziva kolektivnom ili zajedničkom svijesti. Ljudi su u
jednostavnim društvima bili slični jedni drugima i ta društva obilježila je mehanička
solidarnost. U složenijim društvima podjele su bile izraženije i međuovisnost je bila
izražena i to Durkeim naziva organskom solidarnošču. U društvu organske solidarnosti
kolektivna svijest- kultura je nužna.

Specijalizirana podjela rada po njemu može izazvati ekstremni individualizam – egoizam ili
situaciju odsutnosti normi koju naziva anomijom. I pored anomija društvo može održati
kolektivnu svijest. Obrazovni sustav i strukovne udruge mogu pripomoći solidarnosti u
industrijskim društvima.

Zaključno, Durkheim smatra da bi društvo nesmetano funkcioniralo prijeko je potrebna

zajednička kultura ili kolektivna svijest.

1.2. TALCOTT PARSONS – Kultura i društvena struktura

U djelu Društveni sustav, 1951., definirao je kulturne objekte kao simboličke elemente
kulturne tradicije, izražajne simbole ili vrijednosne obrasce. Prema tome kultura uključuje
jezik, simbole poput zastave, uvjerenja, kao i likovnu i književnu umjetnost nekog društva.

3
Prema njemu ljudsko društvo nije moguće bez zajedničke kulture koja omogućuje ljudima da
komuniciraju, razumiju se i djeluju u skladu sa zajedničkim ciljevima. Postojanje zajedničke
kulture preduvjet je opstanka svakog društva. Visoka razvijenost sustava čovjekova
djelovanja nije moguća bez srazmjerno razvijenih simboličkih sustava.

Kultura i socijalizacija

Parsons i Bales smatrali su da se kultura prenosi na djecu odgojem, posebno primarnom

socijalizacijom u obitelji. Socijalizacijom uče o statusima i ulogama. Međutim nisu smatrali
da se kultura nikada ne mijenja- ona zahtijeva očitu interakciju u stvarnom prostoru i vremenu
sa svim tako nametnutim fizičkim ograničenjima kako bi se gradila, preživjela i rasla.

Kultura i društvena promjena

Unatoč tomu smatrao je da se kultura općenito sporo mijenja. Priznavao je da neće svi imati
posve istu kulturu, ali je vjerovao da za opstanak društva većina pripadnika mora dijeliti
većinu aspekata svake pojedine kulture. S razvojem društva događaju se i promjene u kulturi.
U jednostavnim društvima ljude se procjenjuje i nagrađuje u skladu s time tko su (varijabla
obrasca A). U složenijim društvima dominantne su vrijednosti varijable B koje se temelje na
postignuću. Ljude se nagrađuje prema onome što su postigli i što mogu. Za Parsonsa su
društva utemeljena na postignuću poštenija i učinkovitija nego ona s kulturom utemeljenom
na pripisivanju.

2. MARKSISTIČKE TEORIJE KULTURE I IDENTITETA

Karl Marx držao je da kultura potječe iz ljudskog rada. Kao materijalist smatrao je da
materijalni uvjeti i ekonomska djelatnost oblikuju ljudsku svijest. U Ekonomsko – filozofskim
rukopisima (prvo izdanje 1844.) dokazuje da je životinja neposredno uronjena u svoju
životnu djelatnost. Čovjek svoju životnu djelatnost čini predmetom svoje volje i svijesti. On
ima svjesnu životnu djelatnost. Kad se ljudi udruže i počnu tvoriti društvene skupine
uključuju se u proizvodnu djelatnost čak i kad ne moraju. Po njemu čovjek proizvodi i kad je
slobodan od fizičke nužde i proizvodi istinski jedino kad je slobodan. Proizvodi i u skladu sa
zakonima ljepote. Nakon što ljudi formiraju društvene skupine, proizvode više nego što je
dovoljno za fizički opstanak, stoga oni počinju stvarati proizvode zbog njihove estetske
privlačnosti, zato što u njima uživaju.

4
Za Marxa kultura potječe iz čovjekove proizvodne djelatnosti. Na temelju toga ljudi mogu
djelatno stvarati vlastitu kulturu.

Čovjek svoj proizvod, za razliku od pčela i ostalih životinja, najprije izgradi u glavi i u
svojem stvaralaštvu gleda svoju svrhu.

Otuđenje i kultura

Kada ljudi žive u slobodi ispunja ih stvaralačka djelatnost proizvodnje predmeta iz mašte.
Međutim poteškoće nastaju kada privatno vlasništvo počinje ugrožavati čovjekovu slobodu.
Pojedinci počinju gomilati privatno vlasništvo i počinje ugrožavati slobodu. Nevlasnici ne
posjeduju sredstva za proizvodnju i moraju raditi za druge i postaju otuđeni. Otuđenje
uključuje osjećaj otuđenosti od rada što ga obavljaju od drugih radnika, od onog što
proizvode, jer ga više ne posjeduju, čak i od vlastite biti. Otuđeni radnici ne mogu slobodno
izražavati svoju ljudsku bit služeći se maštom u radu.

Kultura kao ideologija vladajuće klase

Marx je tvrdio da je kultura u klasno stratificiranim društvima ideologija vladajuće klase.

Vladajuća klasa – vlasnici sredstava za proizvodnju, koristi svoju ekonomsku moć kako bi
određivala kulturu nekog društva. U slavnome ulomku iz Njemačke ideologije 1846. Marx i
Engels tvrde da su misli vladajuće klase u svakoj epohi vladajuće misli. Klasa koja je
vladajuća materijalna sila društva istovremenoj je i vladajuća duhovna sila…

Radnička klasa ima lažnu klasnu svijest pa će stoga njezina uvjerenja i kulturu oblikovati
vladajuća klasa. Ta se teorija naziva tezom o dominantnoj ideologiji.

Kultura kao odraz klasnih razlika

U jednoj drugoj interpretaciji Marxovih teza naglašavaju se klasne razlike između kultura.

Prema tom će gledištu različite klase tendencijski imati različite kulture zato što su
materijalni uvjeti njihova života različiti. Tako će književnost radničke klase biti drukčija od
književnosti koju stvara vladajuća klasa. Engels je prihvaćao mogućnost da se neki aspekti
kulture npr. književnost u djelu nekih pisaca uzdignu nad piščevo klasno podrijetlo i pruže
nove uvide u društvo.

Marx i Engels mislili su naposljetku da će se promijeniti kultura društva kao cjeline, da će se

u radničke klase razviti klasna svijest i prepoznati iskrivljenu ideologiju vladajuće klase, da će

5
na mjesto kapitalizma doći komunizam, a kad ne bude eksploatacije i dominacije vladajuće
klase, da će se ljudi vratiti proizvodnji stvari koje izražavaju njihovu pravu ljudsku bit.

3. MARKSISTIČKE TEORIJE UMJETNOSTI

John Berger – Ulja na platnu i privatno vlasništvo

U djelu Načini viđenja dokazuje da je slikanje uljanim bojama od 1500. – 1900.

prevladavajuća slikarska tehnika, počelo odražavati svjetonazor vladajućih klasa. On smatra
da su ulja na platnu imala posebnu sposobnost da prenesu opipljivost, teksturu, sjaj, čvrstoću
onoga što prikazuje. Ono daje materijalnost osjećaju vlasništva koje je vladajuća klasa htjela
prikazati na svojim slikama. Vladajuća klasa mogla je nametati vlastiti svjetonazor iz
jednostavnog razloga što su slike naručivali pripadnici te klase. Berger kaže da naručeno djelo
nije rezultat ni nespretnosti ni provincijalizma već je rezultat činjenice da su zahtjevi tržišta
jači od zahtjeva umjetnosti.

Primjer Gainsboroughova slika Gospodin i gospođa Andrews prikazuje

zemljoposjednike, što je vidljivo u njihovom držanju i izrazu lica. Neke su slike uspjele nadići
uske interese buržoazije: primjer slikar Rembrandt.

Lucien Goldmann – klasa i književnost

U svom djelu Skriveni Bog donosi sociološki prikaz francuskih pisaca Pascala i
Racinea. On ne misli da su umjetnički proizvodi tek odraz ideologije vladajuće klase, već
dokazuje da umjetnička djela odražavaju svjetonazor određene društvene klase. On kaže da je
najvažnija skupina kojoj bilo koji pojedinac može pripadati sa stajališta umjetničke djelatnosti
i stvaralaštva jest društvena klasa ili klase kojih je pripadnik. Za njega većina ljudi ima
nekoherentnu i djelomičnu klasnu svijest, dok rijetki pojedinci imaju veću sposobnost
percepcije- to su iznimni pojedinci koji postižu potpuno integrirana i koherentna shvaćanja
društvene klase kojoj pripadaju. Pisci i filozofi tu viziju izražavaju na imaginativnom ili
konceptualnom planu.

Pascal i Racine – u njima vidi primjere takvih pojedinaca. Odražavali su položaj

specifične klasne skupine u 17. st. u Francuskoj. Goldmann tu klasu naziva noblesse de robe.

6
Oni su pripadnici pravničkih i činovničkih zanimanja koji nisu bili u izravnoj službi
monarhije nego su bili vezani uz državu koja je djelomično bila pod nadzorom monarhije.
Posao koji su obavljali usmjeravao ih je drukčijem svjetonazoru, više racionalističkom i
manje sklonom prihvaćati tradicionalni autoritet monarhije. Prema Goldmannu ta se
proturječna ideologija odrazila na njihovo pisanje - tragedije. Njihovo književno djelo
izravno je odražavalo proturječja klasnog položaja noblesse de robe.

4. NEOKMARKSISTIČKE TEORIJE KULTURE

Svi neomarksistički pristupi su pod utjecajem marksizma, ali oni svi dokazuju da kultura ima
znatan stupanja autonomije ili neovisnosti o ekonomskim utjecajima te da klasa i kultura nisu
neposredno međuovisne.

Raymond Williams – Kultura i društvo

Najutjecajniji autor kulturnih studija u Britaniji. Ispituje odnose između društva,

kulture i umjetnosti, služi se nekim aspektima marksističkih teorija.

Klasna svijest i društvo

U knjizi Kultura i društvo propituje dva glavna aspekta marksističkih teorija.

1. Dokazuje da primjena teze o bazi i nadgradnji navodi na pogrešan put. On kaže da

baza i nadgradnja kao analogni pojmovi izražavaju istodobno apsolutni
nepromjenjiv odnos Ne slaže se da kulturu neposredno determiniraju ekonomski
čimbenici, ali ne poriče njihov utjecaj.
2. Williams smatra da se marksističke teorije previše bave likovnom umjetnošću i
književnošću. Usko područje umjetnosti i književnosti ne bi smjelo biti sinonim za
kulturu, bilo bi logično da marksisti rabe pojam kultura u smislu ukupnog načina
življenja.

7
 Kultura radničke klase i građanska kultura

U temelju radničke kulture ležala je privrženost prema kolektivnom djelovanju. Kao

pojedinci bili su suviše slabi pa se kultura radničke klase oblikovala putem kolektivne
demokratske institucije bilo u sindikatima, pokretu zadrugarstva ili nekoj političkoj stranci.
Premda povlači opću razliku između kolektivne kulture radničke klase i individualističke
građanske kulture ne misli da je ta razlika apsolutna i oštra nego da se u nekim pogledima
preklapaju.

Rezidualna i nastajuća, alternativna i oporbena kultura

Poriče da postoji neka monolitna, potpuna dominantna kultura vladajuće klase.

Premda dominantna ideologija može postojati, alternativne ideologije će je vjerojatno uvijek
stavljati u pitanje. Zato može postojati rezidualna ideologija (klase koja slabi, ali je još važna)
i nastajuća ideologija (ideologija novih skupina izvan vladajuće klase). Rezidualne i nastajuće
ideologije mogu biti ili oporbene – protivne vladajućoj ideologiji ali i alternativne - supostoje
s dominantnom ideologijom i ne stavljaju je u pitanje

Birminghamski Centar za suvremena kulturna istraživanja

Najutjecajnije mjesto širenja neomarksističkih pogleda na kulturu bio je u Britaniji tijekom

1970– ih i 1980-ih. U knjizi Otpor kroz rituale John Clarke, Hall, Jefferson, Roberts izlažu
teorijski pristup istraživanju kultura mladih. Polazeći od šireg marksističkog okvira tvrde da
su materijalni uvjeti granice u kojima se mogu razviti pojedine kulture. Ostavljaju prostor za
element stvaralaštva u proizvodnji kulture.

Kulture i materijalni život

Pojedinci se rađaju u određenoj kulturi, a ona utječe na to kako će vidjeti svijet- ona oblikuje
njihove mape značenja, no mape značenja mijenjaju se tijekom povijesti kao i aktivnim
stvaranjem kultura i inovacijama pripadnika društvenih skupina. Kulture su uvijek povezane s
materijalnim uvjetima ali ne vjeruju da će kulturom ukupnog društva dominirati jedna
ideologija vladajuće klase.

8
Hegemonija, Clarke et al. oslanjaju se na talijanskog marksista Gramscija koji je dokazivao
da se vladajuće klase moraju neprestano boriti protiv suparnika i ulaziti u kompromise s
drugima kako bi postigle političku dominaciju koju je nazvao hegemonija

Supkulture mladih

Prema Clarke et al. to su kreativna nastojanja mladih da se pokuša održati ili osvojiti
autonomija ili zaseban prostor izvan dominantnih kultura. Oni osvajaju kulturni prostor u
susjedstvu i institucijama, realno vrijeme za dokolicu i zabavu, aktualan prostor na uglu ulice.
Stvaraju vlastiti stil odijevanja, slušanja glazbe. Stilovi koje prihvaćaju jest pokušaj da se
problemi riješe na imaginaran način, dok na konkretnoj materijalnoj razini ostaju neriješeni.

Tony Jefferson- Teddy boys

Dokazuje da je tzv. Teddy boys kultura bila pokušaj oživljavanja osjećaja zajedništva radničke
klase, koji su nakon Drugog svjetskog rata ugrozili gradogradnja i rastuće bogaćenje
pojedinih dijelova radničke klase. Mladi iz nekvalificirane radničke klase smatrali su da je
njihov društveni status ugrožen te da njihovu teritoriju prijete planeri gradova i sve veća
prisutnost etničkih manjina u susjedstvu. Na to su odgovorili stvaranjem skupina članovi koji
su bili spremni boriti se za svoj teritorij. Imali su poseban stil odijevanja.

5. KULTURA I CIVILIZACIJA

Matthew Arnold

(1822.-1888.) – napisao knjigu Kultura i anarhija ( prvo izdanje 1869.) – prvi značajniji pisac
u tradiciji kulture i civilizacije.

9
Kultura – učenje usavršavanja koje vodi ''skladnom usavršavanju, koje razvija sve strane
naše ljudskosti'' i ''općem usavršavanju koje razvija sve dijelove našega društva''. Ključnu
ulogu za njega u tome igra čitanje. Dobro je samo ono najbolje štivo , a popularni ukus širokih
slojeva zacijelo ne djeluje na duhovno uzdizanje i kultiviranje. Smatrao je da je radnička klasa
u gradovima opasna i uglavnom nekulturna skupina. Rješenje problema radničke klase jest
njihovo školovanje.

F. R. Leavis – kultura i civilizacija u 1930-ima

Pisao je o propadanju kulture, oslanjao se na Arnoldov rad. U knjizi Kultura i okolina (prvo
izdanje iz 1930.-ih) Leavis i Thomson hvale kulturu predindustrijskog doba. Dokazuju kako
je obična kultura nastajala prirodno, iz njihova svakodnevnog života. No, uništile su je
industrijalizacija i modernizacija.

Slabljenje kulture

U radu Masovna civilizacija i manjinska kultura (prvo izdanje 1930.), ispituje propadanje
pučke kulture. Tvrdi kako je u prošlosti ono što se smatralo visokoparnom kulturom bilo
dostupno širokim slojevima. To stanje u 1930- ima se promijenilo- samo je mala manjina
mogla razlikovati veliku umjetnost od prizemne. Tek nešto šira grupa mogla je naučiti
razlikovati između dobre i loše književnosti, međutim oni nikada ne mogu preuzeti vodstvo u
donošenju sudova o novim umjetničkim djelima.

Kultura elite i kultura masa

Prema Leavisu očuvanje kulture ovisilo je o opstanku elitne manjine s najistančanijim

ukusom. No u 1930- ima elitnu kulturu ugrozilo je stvaranje mase proizvoda koja je
premašivala mogućnost konzumacije. Dokazivao je da je kultura pretrpjela štetu zbog
posljedica modernizacije, npr. izuma motornog vozila, širenja američke kulture, raspada
obitelji... Bio je vrlo kritičan prema radiju i filmu i smatrao da je film prepuštanje uvjetima
hipnotičke receptivnosti, sudovima najjeftinijih emocija.

10
6. MASOVNA KULTURA

Bernard Rosenberg – masovna kultura u Americi

Propadanje kulture

B. Rosenberg iznio je jedan od najoštrijih napada na masovnu kulturu u Americi. Premda je

životni standard u američkom društvu viši nego ikad, postigao se na račun propadanja kulture.
Zahvaljujući novoj tehnologiji i više dokolice ljudi su se osjećali manje ispunjeni nego prije.

Tehnologija i masovna kultura

Pojedinci su raspolagali znatnim slobodnim vremenom i u taj prostor stupili su masovni

mediji, jeftina popularna književnost, sapunice kao oblik nestandardizirane i nezahtjevne
zabave. Prema njemu ljude se više nije poticalo da misle svojom glavom i bili su u opasnosti
da postanu nekritična masa kojom se lako manipulira.

Dwight Macdonald – Teorija masovne kulture

Tipovi kulture

On razlikuje pučku umjetnost, visoku kulturu i masovnu kulturu. Pod pučkom umjetnošču
podrazumijeva kulturu običnih ljudi u predindustrijskim društvima. Visoku kulturu nije
izrijekom definirao i njezino je značenje uzimao kao samorazumljivo. U primjer djela visoke
kulture nije uvrstio samo klasična djela velikih glazbenika, slikara i književnika nego i djela
avangardnih umjetnika 20. st. Masovna kultura veoma se razlikuje i od pučke i od visoke
kulture. Ona gotovo da nema nikakvu vrijednost. Njezin je cilj svidjeti se najnižem
zajedničkom nazivniku. Smatrao ju je prijetnjom visokoj kulturi i da donosi rizik
totalitarizma.

Problem masovne kulture: istisnut će dobru, a stvarati će jednu homogeniziranu kulturu,

dovest će do većeg otuđenja, stvara starmalu djecu i infantilne odrasle, razara društveno tkivo
u kojemu su pojedinci atomizirani i ne uključuju se u skupine.

11
Herbert J. Gans

Napao je pretpostavku da stručnjaci za kulturu imaju ikakvo pravo nametati drugima svoje
sudove o kulturi. Svi ljudi imaju pravo na kulturu koja im se sviđa.

Prema Gansu visoka kultura namijenjena je vrlo uskoj publici i ističe važnost kreativnosti
stvaralaca te kulture.

Viša srednja kultura – namijenjena je pripadnicima visoko obrazovanih profesija koji

nemaju osobito znanje o umjetnosti i književnosti.

Niža srednja kultura- dominantna u SAD, privlači ljude na nižim profesionalnim razinama;
ta kultura ukusa želi sadržaje koji se lako razumiju i u kojima se može uživati.

Niža kultura – kultura starije niže srednje klase, no uglavnom kvalificiranih i

polukvalificiranih radnika u tvornicama i uslužnom sekoru; naglašava se sadržaj; priče s
moralnim poukama

Kvazipučka niska kultura- mješavina pučke kulture i komercijalne niske kulture iz

razdoblja prije Drugoga svjetskog rata; popularne su komedije, stari vesterni i sapunice.

Dob i etnička pripadnost

Uz pet klasno utemeljenih kultura Gans razmatra i kulture koje se temelje na dobnim i
etničkim skupinama. Po njemu kulture mladih postojale su i prije 1960 ih.

Cjelovite kulture

Gans uočava pet glavnih tipova cjelovite kulture: kultura droge i glazbe, kultura komune,
politička kultura, religijska kultura, neodadaistička kultura.

Djelomične kulture – djelomične inačice cjelovitih kultura. Crnačka kultura i etničke kulture
su primjeri djelomičnih kultura.

Hijerarhija ukusa

Gansu je bilo jasno da te kulture nisu oštro odijeljene. Pojedinci su mogli odlučiti konzumirati
kulturne proizvode iz različitih kultura ukusa. U hijerarhji ukusa visoka kultura nalazi se na
vrhu, a ostale ispod nje.

12
Domnic Strinati – Kritika teorije masovne kulture

Kritičniji je od Gansa i teoriju masovne kulture kritizira iz više različitih razloga:

smatra da je teorija masovne kulture podjednako elitistička kao i gledišta koja zastupaju
Leavis i Arnold. Sva je popularna kultura homogena-ista. On smatra da ne postoji jasna
granica između visoke i masovne kulture, ne slaže se da s jedne strane postoji autentična i
superiorna pučka kultura, a na drugoj strani neautentična i inferiorna masovna kultura.

7. STRUKTURALIZAM

Pristup u izučavanju kulture koji je potekao iz lingvističkih teorija. Jezik se smatra ključem za
razumijevanje društvenog svijeta. Veći dio društvenog života odvija se putem jezika koji ga i
oblikuje. Započeo je djelom francuskog lingvista Ferdinanda de Saussurea

Ferdinand de Saussure – semiologija

Znakovi

Sausser (1857.- 1913.). Utemeljitelj semiologije. Definira ju kao znanost koja proučava život
znakova unutar društva. Znak definira kao kombinaciju nekog pojma i zvukovne slike.
Upotrebljava riječ označeno za pojam, a riječ označitelj za zvukovnu sliku. Dokazivao je da je
odnos između označitelja i označenog proizvoljan. On kaže da ništa neće spriječiti
povezivanje bilo koje predodžbe s bilo kojim nizom zvukova. Premda označitelj nije u nužnoj
vezi s označenim pojedinac ne može odlučivati o tome koju će riječ koristiti za određeni
pojam. Npr. ne može drvo odlučiti zvati psom.

Smatra da su jezici društveni fenomen koji je zajednički pripadnicima neke društvene skupine
i koji oni prenose na svoju djecu. On je uglavnom nepromjenjiv; ima tendenciju da se učvrsti i
ne mijenja, no neke su promjene moguće.

13
Langue i parole

Svaki jezik ima strukturu koja se sastoji od gramatičkih pravila, riječi, značenja koja povezuju
riječi, itd.Tu ukupnu strukturu Saussure naziva langue. Razlikuje ju od parole, koja se odnosi
na aktualnu upotrebu jezika. Rečenice, razgovori u kući sve su to primjeri parole.

Lingvistika

Za Saussera lingvistika uključuje ispitivanje parole -primjera upotrebe jezika kako bi se

razumjelo strukturu jezika – langue.

Dick Hebdige – Supkultura: značenje stila

Supkultura i stil

Primijenio je semiotiku kako bi pokušao razumjeti značenje niza poslijeratnih supkultura u

Britaniji. Prema njemu moguće je razumjeti značenje frizure koju su nosili teddy boys,
pankerskig ziherica ili glazbe koju slušaju šminkeri mods.

Obični se predmeti mogu magično prisvojiti i učiniti da prenose skrivena značenja koja
izražavaju oblik otpora poretku koji jamči njihovu trajnu podređenost. Punkeri su promijenili
značenje ziherica, Teddy boys šiljastih cipela…

Skinheads i mods

Značenja nastaju iz unutarnjih sustava razlika. Npr. skinheads nose kratku kosu, remenje,
kratke i široke levisice ili hlače, jednobojne i prugaste košulje i ulaštene martinsice, njihova je
vanjština neka vrsta prenaglašene verzije fizičkog radnika i izražava imidž čvrstog muškarca
iz radničke klase.

Mods su se s druge strane pristojno odijevali što je izražavalo težnju za društvenim usponom i
pridruživanjem srednjoj klasi, no ipak su se jako razlikovali od većine pripadnika srednje
klase .

14
Crnačke supkulture

U Britaniji prvi doseljenici iz zapadne Indije nosili su neupadljivu odjeću, međutim, kasnije
im je odjeća postala upadljiva, kičasta, što im je otežavalo proces uklapanja u britansko
društvo. Razočarenja proistekla 1970-ih iz rasizma i nezaposlenosti počela su se izražavati u
odjeći i supkulturnom stilu rastafarijanaca nošenjem jednostavne odjeće koja ih je podsjećala
na Afriku. Ključne teme stila otpor dominaciji bjelačke kulture i izražavanje crnačkog
identiteta.

Punk

Reggae, rastafarijanstvo i s njima povezani stilovi utjecali su na kulturu bjelačke mladeži.

Hebdige smatra da je punk gotovo ponovo napisao pravila semiologije mijenjajući u nekim
pogledima način na koji se znakove upotrebljavalo za prenošenje značenja. Iza punka stajao je
zahtjev da se govori za zanemareno biračko tijelo bjelačke siromašne mladeži. Punk je želja
da se prikaže otuđenje. Izišao je iz neprivlačnih stambenih četvrti i nije nudio nadu u
budućnost. Oni su također bili u stanju odvojiti simbole od njihovih konvencionalnih
značenja. Njihov kukasti križ nije simbol rasizma služili su se njime jednostavno zato da
označe odsutnost značenja. Konvencionalna semiotika je nemoćna kad se govori o punku.

Claude Levi-Strauss – strukturalizam, mitovi i srodstvo

Strukture

Levi-Strauss (1963.) je prvi razvio strukturalizam i primjenio ga za razumijevanje, između

ostaloga, sustava srodstva i mitova. Strukturalizam analizira temeljnje strukture koje su u
čovjekovu mišljenju i ljudskim društvenim skupinama. Različiti se mitovi ili sustavi srodstva
mogu u pojedinostima vrlo razlikovati, no osnovna je struktura ista.

Srodstvo

Prema Levi- Straussu, svi rodbinski sustavi imaju skupove odnosa i, poput jezika, svaki dio
toga sustava ima značenje jedino u odnosu prema drugim elementima. Primjerice, položaj
majke postoji jedino u odnosu prema položaju sina. To su opći zakoni, vrijede za sva društva.

15
Binarne opozicije

Za Levi- Straussa, sustavi srodstva nisu jedini univerzalni aspekti kulture. On tvrdi kako je
uočio neke binarne opozicije, ili parove suprotnosti, koje strukturiraju svekoliko ljudsko
mišljenje. Primjeri binarnih opozicija: priroda- kultura, muškarac- žena, dobro – zlo.

Mitovi

On dokazuje da se osnovne strukture mita nalaze u vrlo različitim i široko raspršenim

društvima. Levi- Strauss zaključuje da mitovi služe kao ''posredujući entitet'' između parole
(određenih pripovijesti ili mitova) i langue (osnovnih stuktura mišljenja i čovjekova mozga).

Will Wright – struktura američkog vesterna

Nadahnut Levi-Straussovim strukturalizmom, Wright u svojoj knjizi Revolveri sa šest metaka

i društvo (1975.) analizira vestern filmove. Iako je pod Levi- Straussovim utjecajem, ipak ima
drugačiji pristup. Prema Wrightu, vesterni odražavaju strukturu društva u određenom
trenutku, a ne nepromjenjive mentalne strukture. Drugo, Wright se ne slaže s Levi-Straussom
da je svekoliko ljudsko mišljenje pod utjecajem binarnih opozicija.

Budući da je dosta ''fleksibilniji'' od Levi-Straussa, Wrightovu se radu ne upućuju optužbe za

redukcionizam i determinizam (za koje se optužuje Levi-Straussa). On bolje uočava način na
koji određene povijesne okolnosti mogu utjecati na prirodu vesterna. Međutim, možda je ipak
previše dogmatičan kad tvrdi da su neke pripovijedne strukture vezane za određena razdoblja.

8. POSTSTRUKTURALIZAM

Poststrukturalizam je prilično općenit izraz kojim se podrazumijeva rad autora poput Jacquesa
Deride, Jacquesa Lacana i Michaela Foucaulta. Derride se bavi značenjem jezika te mu se rad
temelji više na lingvisitici, Lacan je pod utjecajem psihoanalize i zanimaju ga rodne razlike u
počecima ljudske povijesti, dok se Foucault bavi širokim spektrom tema – od povijesti
zatvora, seksualnosti, ludila, i, šire, odnosa između moći i znanja. Oni se smatraju
poststrukturalistima jer su ta djela nastala iz odbacivanja strukture. Unatoč tome, mnogo

16
duguju naglasku na jeziku, koji nalazimo u radu semiologa i strukturalista poput Saussera i
Levi-Strausssa.

Poststrukturalizam i Levi- Strauss

Poststrukturalisti odbacuju Levi-Straussovo uvjerenje da se u društvu mogu ustanoviti čvrste

strukture koje odražavaju strukturu ljudskog uma. Odbacuju također maksističko gledište da
društvo ima stanovite strukture koje oblikuju društvene odnose. Foucault je, primjerice,
smatrao da je moć/znanje ključ za razumijevanje nastanka društva. Moć/znanje nema čvrst
oblik i tijekom interakcije neprestano se mijenja. Moć se ne nalazi u društvenim strukturama:
ona je tijesno povezana s načinom na koji ljudi misle o stvarima i na koji stvaraju određene
diskurse.

Jezik, značenje i subjektivnost

Svi se poststrukturalisti slažu da jezik određuje način na koji ljudi razumiju društvo i način na
koji društvo funkcionira. ''Jezik je ono mjesto na kojemu se zbiljski i mogući oblici društvene
organizacije i njihove vjerojatne društvene i političke posljedice definiraju i pobijaju
(Weedon). Jezik stvara zbilju, a nije njezin odraz. Madan Sarup tvrdi: ''Dok strukturalizam
drži da je istina 'iza'' ili 'unutar' teksta, poststrukturalizam naglašava interakciju čitatelja i
teksta.

Poststrukuralistički feminizam

Premda poststrukutralisti ne misle da iza znakova i jezika može naći neku istinu, mnogi
vjeruju da su od ključne važnosti određena značenja koja postanu široko prihvaćena. Chris
Weedon, poststrukutralistička feministica, daje za to primjere: ishod suđenja u Ujedinjenom
Kraljevstvu uvelike određuje značenje što se pridaje pojmu ''prirodne pravde'' u značenje
pripisano riječi ''silovanje''. Dominacija muških definicija prirodne pravde vodi do toga da je
malo vjerojatno da će muškarci biti osuđeni za silovanje. Kao poststrukutralistica, Weedon
smatra da raspre o jeziku imaju ključnu društvenu i političku ulogu.

Poststrukturalizam i identitet

Uz odbacivanje mišljenja da znakovi imaju bilo kakvo čvrsto značenje, poststrukturalisti

odbacuju i pretpostavku da pojedinci imaju čvrst osjećaj tko su- to jest osjećaj identiteta. Oni
dokazuju da pojedinci nemaju jedinstvenu, čvrstu i koherentnu predodžbu o tome tko su.
Idenitet se pojedinaca oblikuje putem uključivanja u određene diskurse.

17
Uzdrmavši uobičajene pristupe u društvenoj znanosti, poststrukturalizam je utro put za
postmoderne teorije društva i kulture, koje ćemo sada promotriti.

Lawrence Grosseberg – Dekonstrukcija mladosti

Grossebergov rad (1986.) o promjenjivu značenju ''mladosti'' primjer je poststrukutralističke

analize. Značenje mladosti nije tek odraz odraz promjenjive zbilje, već to značenje pripomaže
stvaranju zbilje. Dakle, kada ljudi počnu o mladosti razmišljati na određeni način, tada će se
oni koji se smatraju mladima ponašati u skladu s tim stajalištem. Tri glavne faze u razvoju
diskursa i praksi mladih:

1. Nakon industrijske revolucije, diskursi o mladim ljudima bili su više zaokupljeni

pojmovima djetinjstva i zrelosti negoli idejom mladosti.
2. Nakon Drugoga svjetskog rata naglo je skočila stopa nataliteta, pa da ne bi došlo do
porasta nezaposlenosti trebalo je odgoditi ulazak tog naraštaja na tržište rada. Sve je
važnija postajala ideja mladosti ili adolescencije; sve više mladih sve je dulje ostajalo
u obrazovnom sustavu. Mladi su uspjeli stvoriti vlastiti prostor i kulture, posebno one
vezane za rock and roll.
3. Potkraj 70-ih dolazi do polaganog prelaženja označitelja ''mladež'' s rock and rolla na
video- kompjutore. Među mladima dotadašnji duh pobune zamjenjuje cinizam; mladi
su postali upućeniji u svijet odraslih i zaokupljala ih je želja da mu se što prije
pridruže.

9. MODERNA, POSTMODERNA I KULTURA

Stephen Crook, Jak Pakulski i Malcolm Waters – postmodernizacija

Stephen Crook, Jan Pakulski i Malcolm Waters (1992.) tvrde da suvremena društva
doživljavaju proces postmodernizacije. Dakle, nalaze se u prijelazu iz modernih u
postmoderna društva.

18
Moderna kultura

Prema trojici navedenih autora tri su glavna obilježja moderne kulture: diferencijacija,
racionalizacija, komodifikacija. Diferencijacija podrazumijeva razdvajanje različitih dijelova
društva: ekonomska, politička, društvena i kulturna sfera postaju sve udaljenije.
Racionalizacija je također oblikovala modernu kulturu, ali ne onako sveobuhvatno kao
diferencijacija. Primjer racionalizacije: tiskarska tehnologija omogućila je racionalizaciju
reprodukcije umjetničkih djela – da bismo vidjeli neku sliku, ne moramo se više oslanjati na
napore pojedinih umjetnika. Komodifikacija kulture uključuje pretvaranje kulturnih proizvoda
u robu koja se može lako kupiti i prodati.

Postmodernizacija

U modernim je društvima kultura diferencirana od drugih područja društvenoga života, a

visoka kultura diferencirana je od popularne kulture. Postmodernizacija taj trend obrće.
Intenzifikacija nekih procesa rada u moderni vodi do postmodernizacije, tako da
diferencijaciju, racionalizaciju i komodifikaciju zamjenjuju hiperdiferencijacija,
hiperkomodifikacija i hiperracionalizacija. Premda se intenzificiraju procesi iz moderne, oni
djeluju tako da obrću neke od trendova koji se uočavaju u modernosti. Tu novu kulturu Crook
et al. nazivaju postkulturom.

Hiperkomodifikacija

Hiperkomodifikacija znači da su sva područja društvenog života postala roba. U moderni

neka područja društvenog života nisu bila komercijalizirana i bila su glavnim izvorom
identiteta. Obitelji iz različitih klasa i različitih mjesta jele su drukčiju hranu, drukčije se
odijevala, etc. Hiperkomodifikacija briše te razlike: sva su područja društvenog života
preplavljena robama. Dovodi i do toga da članovi iste obitelji odabiru različite životne stilove,
tj. stilove oblikuje osobna preferencija – svatko može biti što god izabere.

Hiperracionalizacija

Hiperracionalizacija podrazumijeva upotrebu racionalizirane tehnologije za proširenje

kulturne potrošnje i za njenu privatizaciju. Javni kulturni događaji u kazalištima i koncertnim
dvoranama postaju manje važni, jer zahvaljujući tehnologiji možemo konzumirati kulturne
proizvode kasa i gdje želimo.

Hiperdiferencijacija

19
''U postmodernizaciji cvate tisuću cvjetova'', tvrde Crook et al. Razvija se mnoštvo različitih
kulturnih oblika i ne dominira nijedan određeni tip.

Zaključak

Crook et al. tvrde da postkulturu najviše obilježava fragmentacija. Raznolikost i izbor su

glavna obilježja postkulture, u kojoj preferencije životnih stilova zamijenjuju hijerarhiju
ukusa utemeljenu na klasnim i drugim društvenim razlikama.

Dominic Strinati – postmodernizam i popularna kultura

Glavne odlike postmodernizma

1. ''slom razlike između kulture i društva''; dolazi do razvoja ''društva zasićenog

medijima''. Masovni su mediji iznimno moćni: oni ne odražavaju zbilju, nego, u svojoj
sveprisutnosti, stvaraju naš doživljaj zbilje.
2. ''naglasak na stilu na štetu sadržaja''; npr. film će biti uspješan ako je vizualno
privlačan, bez obzira na to je li radnja dobra ili nije.
3. ''brisanje razlike između umjetnosti i popularne kulture''; postmoderna popularna
kultura odbija poštivati pretenzije i osobitost umjetnosti; u društvima kojima vladaju
znakovi, umjetnost je inkorporirana u svakodnevni život- kao posljedica, u umjetnosti
nema ničega osobitog.
4. Nastanak zbunjenosti u pogledu vremena i prostora; brzina putovanja, brzina
informacija i kapitala, etc. vode do te zbunjenosti
5. Dovodi do ''slabljenja metapripovijesti''; postmodernizam je skeptičan prema svakom
apsolutnom, univerzalnom i sveobuhvatnom polaganju prava na znanje kakvi su
religija, znanost, umjetnički modernizam i marksizam.

Razlozi nastanka postmodernizma

1. Zbog toga što su kapitalistička društva sve više naglašavala konzumerizam.

2. Razvila su se nova zanimanja srednje klase (dizajn, marketing, oglašavanje i kreativni
poslovi u različitim medijima), kojima je u interesu promicati postmodernu kulturu.
3. Zbog erozije kolektivnog i individualnog identiteta; no nisu ih zamijenili alternativni
izvori ideniteta

20
Jedna evaluacija postmodernih teorija

Dominik Strinati iznosi i evaluaciju postmodernih teorija.

1. Strinati tvrdi da postmodernisti silno pretjeruju kada govore da masovni medji

''preuzimaju zbilju.'' On kaže: '' Masovni mediji jesu važni, ali ne toliko.''
2. Postmoderna teorija također preuveličava važnost utjecaja medija na ono što ljudi
troše.
3. Strinati stavlja u pitanje logiku tvrdnje postmodernizma da metapripovijesti slabe.
Naime, on dokazuje da je sam postmodernizam metapripovijest.
4. Strinati ima više razumijevanja za tvrdnju postmodernista kako na pojmove vremena i
prostora utječu brže putovanje, komunikacije i slično.
5. Strinati misli da tvrdnje postmodernista o brisanju razlike između umjetnosti i
popularne kulture imaju stanovitu vjerodostojnost. Kaže kako postmodernizam ne ruši
hijerarhiju estetskog i kulturnog ukusa, nego prije gradi novu, stavljajući sebe na vrh.
6. Tvrdi da su postmoderni elementi najprisutniji u oglašavanju i arhitekturi, ali u
drugim područjima imaju manji utjecaj.
Zaključno Strinati kaže kako je upitno jesu li moć i kontrola nad proizvodnjom sami
po sebi dostatni da odrede obrasce kulturne potrošnje.

10. IDENTITET

Uvod – priroda društvenog identiteta

Richard Jenkins tvrdi da je društveni identitet naše razumijevanje onoga tko smo i tko su
drugi ljudi te, recipročno, razumijevanje drugih ljudi toga tko su oni i drugi. Identitet se stvara
u toku ljudske interakcije.Ljudi se mogu odnositi prema drugim ljudima jedino razlikovanjem
identiteta različitih skupina. Jenkins zaključuje da bez društvenog identiteta zapravo, nema
društva.

21
Stuart Hall – tri koncepcije identiteta

U radu Pitanje kulturnog identiteta, 1992. Hall dokazuje da su predodžbe o identitetu prošle
tri glavne faze u kojima je razmišljanjem o društvu dominirala određena koncepcija identiteta:

1. Prosvjetiteljski subjekt, 2. Sociološki subjekt, 3. Postmoderni subjekt

Predmoderni identiteti

Hall dokazuje da su prve faze modernosti potaknule nastanak jednog novog i odlučnog
oblika individualizma, u središtu kojega je stajala nova koncepcija individualnog subjekta
i njegova identiteta. U predmodernim društvima identiteti su se uglavnom temeljili na
tradicionalnim strukturama, posebno onima vezanima za religiju.

Prosvjetiteljski subjekt

Između 16. i 18. st. nova koncepcija identiteta. Individualni subjekt se smatrao
nedjeljivim (svaka osoba ima vlastiti, jedinstven identitet). Ta je koncepija, prema Hallu,
proizašla iz ideja francuskoga filozofa Decartesa (1596.- 1650.). Decartes je tvrdio da je
koncepcija čovjeka dualistička: čovjek je od uma i tijela. Zasebnost i osobitost
individualnog uma izražava Decartesova izjava: ''Cogito, ergo sum.'' ( Mislim, dakle
jesam).

Sociološki subjekt

U 19. stoljeću počela se razvijati više sociološka koncepcija subjekta i individualnog

identiteta, kao rezultat promjena u društvu nastalih zamahom industrijalizacije i
urbanizacije. Pojedinca se više nije smatralo tako jedinstvenim i odvojenim od drugih.
Odnos između pojedinca i društva posredovan je putem grupnih procesa i kolektivnih
normi.

Simbolički interakcionizam i identitet

S gledišta simboličkog interakcionizma, individualni se identitet oblikuje jedino u

interakciji s drugima. Interakcionist, Charles Cooley, smatrao je da ljudi imaju ''zrcalno
ja'': njihova predodžba o tome tko su odražava reakcije drugih ljudi na njih. S tog gledišta,
ljudi i dalje imaju svoju individualnost, no ona nije posve drukčija od društva. Identitet
djeluje kao most između društvenog i čisto pojedinačnog.

22
Promjena u kasnoj moderni – postmoderni subjekt

Prema Hallu suvremena društva sve više odlikuje postojanje fragmentarnih identiteta.
Ljudi posjeduju nekoliko, katkada proturječnih ili nerazriješenih, ideniteta.

Modernost i promjene

U društvima kasne moderne ubrzava se ritam promjena i ljudima je teško zadržati jedan i
jedinstven osjećaj tko su.

Novi društveni pokreti

U prošlosti je društvena klasa davala svojevrstan glavni idenitet, koji je natkriljivao druge
identitete i tvorio temelj za politički sukob, no tijekom 1960- ih i 1970-ih ljudi su se počeli
organizirati i oko drugih, ne samo klasnih, pitanja. Idenitet ljudi se, dakle, fragmentirao
prema rodu, etničkoj pripadnosti, religiji, dobi, odnosu prema ekologiji, etc.

Politika identiteta

S usponom novih društvenih pokreta, sam je identitet postao političkim pitanjem. Politika
ideniteta, kako je nazvana, bavi se razlikama između skupina ljudi i mogućnostima
pojedinaca da izraze te razlike.

Feminizam

Feminizam je utro put javnoj raspravi o nekim pitanjima koja su se prije smatrala
privatnima (npr. kućanski red, nasilje u obitelji). Izložio je kao političko i društveno
pitanje temu kako smo formirani i proizvedeni kao rodni subjekti. Politizirao je
subjektivitet, identitet i proces identifikacije. U prvim je fazama feminizam nastojao rod
postaviti kao glavni identitet, dok u novije vrijeme ističe razlike među ženama

Moć kažnjavanja i nadzor

Prema Foucaultu, u fragmentiranju identiteta važna je i moć kažnjavanja i nadzor, koji sve
više odlikuju društva. Ljude se prati i tretira kao pojedince, stoga postaju sve više
izolirani.

23
Globalizacija

Globalizacija je vrlo važan čimbenik u stvaranju fragmentiranih ideniteta. Ljudi više ne

moraju graditi identitete koji se temelje na mjestu u kojem žive i umjesto toga mogu
izabrati iz široke lepeze različitih identiteta.

S druge strane, globalni konzumerizam može voditi i sve većoj homogenizaciji, ili
sličnosti, među ljudima.

Globalizacija i različiti izvori ideniteta

Nacionalni identitet s globalizaciojom dolazi u pitanje, odnosno gubi na važnosti. Tri su

glavna odgovora (reakcije) na globalizaciju vezana na nacionalnost:

1. Na nekim mjestima ljudi su pokušali reafirmirati nacionalni idenitet kao obrambeni

mehanizam.
2. Etničke manjine u procesu globalizacije se osjećaju također ugroženo, pa i one
katkada reagiraju obrambeno.
3. Stvaranje novih identiteta (npr. ''crnački'' identitet u Britaniji)

Prva dva odgovora na globalizaciju mogu dovesti do ekstremnog nacionalizma,

utemeljena na stvarnim ili zamišljenim etničkim razlikama. Hall tvrdi da je ideja etničke
čistoće uglavnom mit.

Zaključak

Hall zaključuje da je u skladu s postmodernom teorijom, identitet postao decentriran.,

odnosno da pojedinci ne mogu više naći neku srž ili središte svoga identitetam utemeljeno
na klasi ili naciji.

Zygmunt Bauman – ''Od hodočasnika do turista – ili kratka povijest

identiteta''

Prema Baumanu, identitet nije postao tek fragmentiran, nego više nema nikakav čvrst
temelj.

Moderni identitet kao hodočasništvo

Prema Baumanu, identitet se u modernom dobu može usporediti s hodočasništvom. U

hodočašću čovjek iscrtava neki cilj: stići na mjesto hodočašća. Tako su i životi čovjeka u
24
modernim društvima usmjereni ka ostvarenju željenog identiteta. Taj je identitet obično
vezan za njihovo zanimanje.

Postmoderna – ''svijet negostoljubiv prema hodočasnicima''

U postmodernim su društvima promjene tako brze da ne možemo biti sigurni da će

određeni položaji ili zanimanja postojati za 10, 20 ili 30 godina. U takvim okolnostima, ne
nema smisla odabirati odredište hodočašća, to jest tražiti željeni identitet - uspješnu
karijeru.

Postmoderne životne strategije

Budući da je teško ili nemoguće stvarati, kako se vidi, jedinstven, središnji ili trajan
identitet ljudi svojevoljno mijenjaju identitet i ne posvećuju se stvaranju identiteta koju u
svakom trenutku može postati zastario. Bauman nabraja 4 postmoderne životne strategije:

1. Skitač (ili flaneur) je postmoderni zaigrani potrošač koji je zamijenio junačkog

proizvođača (ili radnika) moderne
2. Vagabund je onaj koji luta od mjesta do mjesta, od identiteta do identiteta, ne
zadržavajući se nigdje. Uvijek je stranac, kamo god išao, i nema svoje mjesto u
svijetu.
3. Turist je 3. strategija. Poput vagabuna ide iz mjesta u mjesto, no njegovo je kretanje
malo svrhovitije. On jednostavno odlazi na druga mjesta kako bi stekao nova iskustva,
vidio nešto drukčije, odnosno iskušao neki novi identitet.
4. Strategija igrača: igrač gleda na život kao na igru. Jedno vrijeme igra kao jedan
identitet, potom prelazi na drugi.

Evaluacija Halla i Baumana

Hall i Bauman se slažu da je u tijeku opće kretanje od razmjerno stabilnih identiteta prema
fragmentiranijim. Bauman posebno ističe stupanj do kojeg ljudi mogu birati identitete,
dok Hall više naglašava sve veću važnost etniciteta u oblikovanju identiteta. Jenkins misli
da autori poput Baumana veoma preuveličavaju stupanj u kojem su identiteti u
suvremenom društvu fragmentirani, kratkovječni i slobodno izabrani. Jenkins, nadalje,
tvrdi da je većina onih koji se bave postmodernom na nekoj historicističkoj misiji i staru
priču o napretku zamjenjuju metapripovijesti o fragmentaciji. U potrazi za tako velikim
temama postoji vjerojatnost da ono svakodnevno previdi.

25
Richard Jenkins – identitet kao društveni proizvod

Individualni i kolektivni identitet

Jenkins dokazuje da identiteti sadrže elemente individualno jedinstvenoga i kolektivno

zajedničkoga. Individualni elementi naglašavaju razliku, a kolektivni elementi sličnosti,
no to je dvoje tijesno povezano. Identitet je unutarnji – što mislimo da naš identitet jest- i
izvanjski – kako nas drugi vide. Identiteti se oblikuju i učvršćuju u dijalektičkom odnosu
između unutarnjih i izvanjski čimbenika- svojom interakcijom proizvode identitet.

Moć i identitet

Sposobnost pripisivanja identiteta za sebe i pripisivanje određenih identiteta drugima u

biti je pitanje moći. Postojanje identiteta vezanih za određene društvene skupine i položaje
u organizacijma znači da identitet nikada nije potpuno fluidan i da nije tek pitanje izbora.
Društveni identiteti postoje, stječu se i raspodjeljuju unutar odnosa moći. Idenitet je nešto
oko čega vlada borba i što stvara stratifikaciju.

Zaključak i evaluacija

Jenkins, čini se, ima pravo kad tvrdi da ljudi nemaju potpunu slobodu izbora vlastitog
identiteta, da neke identitete nije lako mijenjati (poput roda) i da su identiteti društveni
kao i individualni. On dokazuje sa se precjenjuju promjene u prirodi identiteta povezane s
navodnim prijelazom u postmodernu. No, neki se sociolozi zalažu za stajalište koje je
između Baumana i Jenkinsa. Slijedi jedan od njih: Harriet Bradley

Harriet Bradley – Razlomljeni identiteti

Bradley dokazuje da ni moderne ni postmoderne koncepcije identiteta same za sebe nisu

primjerene. Ona kaže: ''Ključan je cilj spojiti klasične ili modernističke pristupe
razumijevanja nejednakosti s novijim perspektivama nadahnutim postmodernizmom i
poststrukturalizmom.

Modernistički i postmodernistički pristup identitetu

1. Modernistički pristupi objašnjavanju identiteta naglašavaju važnost struktura, a

postmoderni naglašavaju izbor

26
2. Modernistički – naglašavaju da su društva polarizirajuća, postmoderni – društva i
identiteti su fragmentirani
3. Moderna: klasa i rod ključni izvori identiteta, postmoderna: klasa iščezava, različiti
izvori identiteta, više su naglašeni: rasa, etnicitet, kultura i religija
4. Moderna: društva su razmjerno predvidljiva i imaju neki stupanj reda; postmoderna: u
društvu kaos i zbrka
5. Moderna: ističe materijane izvore moći, posebno novac; postmoderna: važnost
kulturnog i simboličkog., moć proistječe iz kontrole nad diskursom- nad time kako
ljudi govore i misle.

Problemi modernističkih i postmodernističkih pristupa

Bradley, dakle, smatra da treba uzeti elemente od moderne i postmoderne. Npr., ona kaže:

''Društva su kaotična, aili i uređena: ponašanje je beskrajno varijabilno, ali i redovito i

predvidljivo, društveni se odnosi mijenjaju, no također su stabilni i trajni.''

Četiri aspekta nejednakosti

Bradley u svojoj studiji ispituje 4 aspekta nejednakosti: klasu, rod, ''rasu'' /etnicitet te dob.
Bradley smatra da nijedan izvor nejednakosti nema primarnu važnost. Sve ih smatra
važnima.

Nejednakosti i identiteti

Bradley prihvaća da postmodernisti imaju pravo kad tvrde da je identitet u priličnoj mjeri
pitanje izbora i da su oni donekle fragmentirani. No, ona ipak smatra da su identiteti
ukorijenjeni u članstvo u društvenoj skupini. Npr. mlada karipska crnkinja teško će sebe
doživljavati kao bjelkinju, pripadnicu više klase, staricu ili muškarca.

Tri razine identiteta

Identiteti najčešće počivaju na nejednakostima, društvenim podjelama i razlikama. Tri su

različite razine identiteta:

1. Pasivni identitet je ''potencijalni identitet''- to je onaj identitet koji postoji, ali je

uglavnom neaktivan. Npr. svijest o klasnoj pripadnosti kod Britanaca.
2. Aktivni identitet: onaj kojeg je pojedinac svjestan i koji čine temelj njegove akcije.

27
3. Politizirani identitet: postoji ondje gdje čini stalniju osnovu za djelovanje i gdje ljudi
stalno misle o sebi u terminima nekog identiteta; nastaje putem političke agitacije

Klasa i identitet

Bradley smatra da je klasa u Britaniji uglavnom izvor pasivnog identiteta, no ne slaže se s

potmodernistima da klasa izumire. Ona iznosi dokaze da se klasa polarizira i fragmentira.
Bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji, čime klasa potencijalno postaje sve
važnijim izvorom identiteta.

Rod i identitet

Razmatrajući teorije roda, Bradley uočava pomak od teorija koje su u ženama vidjele
jedinstvenu skupinu, ujedinjenu zajedničkim iskustvom tlačenja, prema teorijama koje
tvrde da su žene fragmentirane u različite skupine. Smatra da je i opće iskustvo lošijeg
položaja i seksizma osnova za zajednički identitet žene. Iako rod smatra važnim izvorom
identiteta, on uvijek djeluje u interakciji s drugim izvorima identiteta.

Rasa/etnicitet i identitet

Poput roda, i rasa/etnicitet postala je u suvremenom društvu važnijim izvorom identiteta

nego klasa i veća je vjerojatnost da će ona stvarati aktivne i politizirane identitete. Važnost
rase /etniciteta kao izvora identiteta u znatnoj mjeri ovisi o tome kako se ona politički
koristi da bi se skupine mobilizirale i da bi im se dao osjećaj pripadnosti i povijesti.

Dob i identitet

Dob Bradley opisuje kao zanemarenu dimenziju nejednakosti. Pojedincima je dob važan
izvor identiteta. No, dob kao tema nalazi se vrlo nisko na političkom dnevnom redu. Dob
je, prema Braleyjevoj, prvenstveno dio individualnog identiteta i tek rijetko postaje
dijelom aktivna ili politizirana identiteta. 2 su razloga za to: 1. Pojedinci su svjesni
privremenosti dobne skupine kojoj pripadaju, 2. Najmoćnija je skupina u sredini, dok su
mladi i stari u lošijem položaju, i imaju premalo zajedničkog da bi činili osnovu za
ujedinjenje u zajedničkoj borbi.

Bradley spominje kako ponekada dob postaje aktivnim idenitetom. Primjerice, 1960- ih,
tijekom radikalnih studentskih pokreta, i 1990- ih u Britaniji kada je stvorena svojevrsna
koalicija različitih interesa mladih u borbi protiv kaznenog zakona.

28
 Zaključak

Bradley zaključuje da se stratifikacijski sustavi i identiteti u suvremenim društvima i

polariziraju i fragmentiraju. Kao posljedica, ljudi u suvremenim društvima imaju
razlomljene idenitete. Nemaju neki identitet koji natkriljuje sve druge. Ipak, identiteti ljudi
i dalje su zapravo društveni.

11. KULTURA, IDENTITET I VRIJEDNOSTI (zaključak)

Ne začuđuje da su sociolozi kulture pri istraživanju kulture spoznali kako im je teško

osloboditit se vlastitih kulturnih vrijednosti ili odgoja. Vlastite kulture često smatraju
superiornima drugim kulturama. Ili zbog svoga elitnoga odgoja, kritičari masovne kulture u
20. stoljeću, poput Macdonalda, njeguju predrasude u korist elitne kulture. Prema nekim
prijašnjim naraštajima sociologa, klasa je bila najvažnija odlika društva, a kulturu se moglo
objasniti i vrednovati samo kad glavnu ulogu u analizi ima klasa. U novije vrijeme, klasa je
donekle izašla iz mode kako objašnjenje socioloških fenomena ili kao središnji izvor
identiteta. Dapače, neki sociolozi smatraju važnijom potrošnju za osjećaj identiteta, stoga ne
začuđuje što su tako zdušno prigrlili postmoderne ideje.

Za zagovornike postmodernizma, sve su kulture podjednako valjanje. Ne postoji nikakva

razlika između visoke kulture i masovne kulture. No, sociolozi bi trebali obratiti pozornost na
činjenicu kako nemaju svi ljudi jednake izglede da po volji oblikuju svoj identitet i da izaberu
kulture kakve oni imaju. Nejednakosti i dalje utječu na životne šanse ljudi i kulture što ih oni
razvijaju, na umjetničke oblike koje preferiraju i na identitete koje grade.

29