SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ SOCIJALNOG RADA

Verner Tuzlak

Međunarodni kazneni sud

Seminarski rad

Mentor: dr. sc. Zoran Šućur, red. prof.

Kolegij: Europska socijalna politika

Orašje, lipanj, 2018.

 Sadržaj

1. Uvod.....................................................................................................................1

2. Osnove i nastanak Suda.......................................................................................2

3. Sastav i organizacija Suda....................................................................................3

3.1. Predsjedništvo...............................................................................................4

3.2. Vijeća............................................................................................................5

4. Nadležnost suda...................................................................................................6

5. Postupak pred sudom...........................................................................................8

6. Zaključak............................................................................................................10

7. Literatura............................................................................................................11
 1. Uvod

Međunarodni sud pravde je glavna sudska vlast Ujedinjenih naroda koja djeluje u
skladu sa Statutom kao sastavni dio Povelje UN-a i Poslovnika. Od 1946. godine, kada
ga je zamijenio Stalni sud međunarodne pravde, osnovan pod okriljem narodne unije,
Međunarodni kazneni sud djeluje kao neovisno pravosudno tijelo u čijem je nadležnosti
rješavanje sporova između država i pružanje savjetodavnih mišljenja o pravnim
pitanjima. Osnivanje je vrhunac dugog razvoja miroljubivog rješavanja sporova, pa je
danas sudsko rješavanje sporova široko prihvaćeni i utemeljen način mirnog rješavanja
sporova.

Važnost Stalnog suda međunarodne pravde ogleda se u svom velikom doprinosu

razvoju međunarodnog prava, a ono što je najvažnije jest da stalni sud ima
konsolidiranu svijest o mogućnosti i potrebi stalne međunarodne pravosudne vlasti kao
dio političke organizacije međunarodne zajednice.
 2. Osnove i nastanak Suda

Prve ideje o stvaranju međunarodnog suda koje bi bile nadležne ne samo za

rješavanje sporova između država, već i za davanje savjetodavnih mišljenja dogodile su
se nakon usvajanja Haške konvencije o mirnom rješavanju međunarodnih sporova iz
1899. i 1907. godine i uspostavi Stalnog arbitražnog suda 1900., a do uspostave takvog
suda došlo je nakon Prvog svjetskog rata, kada je uspostavljen Međunarodni kazneni
sud, prvi svjetski sud u povijesti.

Izbijanje Drugog svjetskog rata ozbiljno je utjecalo na rad Stalnog suda za

međunarodnu pravdu, koji se nije koristio već nekoliko godina u onoj mjeri u kojoj se to
očekivalo. Nakon posljednje sjednice, održane 4. prosinca 1939. godine, Stalni sud
Međunarodne pravde zapravo nije postupao ni u jednom spora, niti je održao izbore za
suce Suda. Sud se preselio u Ženevu 1940. godine, a samo jedan sudac ostao je u
Haagu, zajedno s nekoliko njemačkih dužnosnika.

U takvim je okolnostima postavljeno pitanje daljnje sudbine Stalnog suda za

međunarodnu pravdu, jer je nakon napuštanja ideje proširenja nadležnosti Stalnog suda
postalo jasno da nakon rata treba stvoriti novi sud temeljen na Statutu Stalnog suda
Međunarodne pravde.

Ovi prijedlozi pojačali su ideju da se u međuvremenu pojavila uspostava

univerzalne političke organizacije koja bi u svojoj strukturi imala međunarodni sud
pravde. To je bio slučaj s Konferencijom utemeljitelja Ujedinjenih naroda u San
Franciscu 1945. godine, koji je usvojen u Povelji UN-a i Statutu Međunarodnog suda
pravde. Konferencija je odlučila uspostaviti sasvim novi sud koji bi bio jedan od
glavnih organa UN-a, zajedno s Općom skupštinom, Vijećem sigurnosti, Gospodarskim
i socijalnim vijećem, Vijećem povjerenika i Tajništvom UN-a.

Prvi suci Međunarodnog suda pravde izabrani su 6. veljače 1946. na Prvoj

sjednici Glavne skupštine i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, a prva sjednica Suda
održana je u travnju 1946. godine kada je sudac José Gustavo Guerrero, posljednji
predsjednik Stalnog suda međunarodne pravde. Slučaj Corfu kanala prvi je slučaj pred
Međunarodnim sudom pravde. Ovo je spor pokrenut od strane Velike Britanije protiv
Albanije.

Međunarodni kazneni sud je stalni kazneni sud, osnovan je zbog istraživanja,

progonjenja i suđenja pojedincima optuženima za počinjenje najtežih zločina od
važnosti za međunarodnu zajednicu u cjelini.

Dana 17. srpnja 1998. godine na konferenciji od 160 članica uspostavljen je

ugovor o stalnom međunarodnom kaznenom sudu. Ugovor koje je usvojen na
konferenciji poznat je kao Rimski Statut međunarodnog kaznenog suda. Između
ostaloga navodi zločine unutar nadležnosti međunarodnog kaznenog suda, te pravila i
mehanizme za države koje surađuju s Međunarodnim kaznenim sudom. Drzave koje su
prihvatile ova pravila nazivaju se države članice i zastupljene su u skupštini država
članica. Sjedište suda je u gradu Hagu, ali suci mogu odlučiti da se suđenje održi negdje
drugo.

Statut Međunarodnog kaznenog suda stupio je na snagu 1. srpnja 2002.

3. Sastav i organizacija Suda

Međunarodni sud pravde sastoji se od 18 sudaca. Oni nisu predstavnici vlastitih

država, već su izabrani iz osobnosti visokih moralnih osobina koje ispunjavaju uvjete da
imaju najviše sudske titule u njihovim zemljama ili ih priznaju pravni stručnjaci
međunarodnog prava. Za vrijeme izbora sudaca, uzima se u obzir da su najznačajniji
među sudijama oblici civilizacije i glavnih pravnih sustava, uz ograničenje da dva suca
ne mogu biti državljani iste države.

Glasovanje o predloženim sucima za suce obavlja se neovisno i istodobno na

Glavnoj skupštini i Vijeću sigurnosti, a kako bi se izabrali, kandidat mora dobiti
apsolutnu većinu u oba tijela. Tom prigodom, stalni članovi Vijeća sigurnosti ne mogu
koristiti veto na glasovanje. Ako se ta većina dodjeljuje dvama državljanima iste države,
smatra se da je odabran kandidat stariji po dobi.
 Suci Suda biraju se na razdoblje od 9 godina s mogućnošću ponovnog izbora, a
kako bi se osiguralo osobno kontinuirano djelovanje Suda svake treće godine, bira se
trećina sudaca. Prilikom prijama, svaki sudac svečano izjavljuje da će svoje dužnosti
obavljati nepristrano i savjesno.

Sudije su zabranjene da obavljaju političke i upravne funkcije, kao i obavljaju bilo

koji posao profesionalne prirode. Također, u bilo kojem sporu, ne mogu biti zastupnici,
savjetnici ili odvjetnici niti mogu biti zastupljeni u bilo kakvom sporu niti mogu
sudjelovati u rješavanju sporova koji su prethodno zastupali odvjetnici, savjetnici ili
odvjetnici jedne od stranaka kao članovi domaćeg ili međunarodnog suda, istražnog
povjerenstva ili u bilo kojem drugom svojstvu.

Međunarodni kazneni sud se sastoji od četiri organa:

1. Predsjedništva

2. Vijeća (Žalbeno vijeće, Raspravno vijeće, Predraspravno vijeće)

3. Ured Tužitelja

4. Tajništva

3.1. Predsjedništvo

Predsjedništvo se sastoji od tri suca (predsjednika i 2 dopredsjednika) biraju se

apsolutnom većinom od 18 sudaca Suda, za najviše dva mandata po tri godine.

Predsjedništvo predstavlja Sud vanjskom svijetu i pomaže u organizaciji posla za

sudce. Predsjedništvo je također odgovorno za druge poslove, kao što je osiguravanje
izvršenja kazne izrečene od strane Suda.

Suci su osobe visokih moralnih kvaliteta, nepristranosti, integriteta koji posjeduje

kvalifikacije potrebne u njihovim državama za imenovanje na najviše pravosudne urede.
Svi imaju veliko iskustvo vezano za sudske aktivnosti Suda. Suci se biraju od strane
skupštine država članica bazirano na njihovoj kompetentnosti u kriminalnom zakonu i
relevantnim područjima međunarodnog zakona. (zakon o ljudskim pravima)

3.2. Vijeća

Sastoje se od žalbenog odjela, raspravnog odjela, i predraspravnog odjela.

Predraspravna vijeća koja je sastavljena od tri suca, koji rješavaju sve probleme
do kojih dođe prije faze suđenja. Njihova uloga je ponajviše da nadziru kako Ured
Tužitelja provodi svoje istražne i tužiteljske aktivnosti, osiguravaju prava
osumnjičenima, žrtvama i svjedocima tijekom procesa istraživanja, kako bi se osigurala
cjelovitost postupka.

Raspravno vijeće nakon sto je izdan nalog za uhićenje, te je navodni počinitelj

uhićen, nakon sto su optužbe potvrđene od strane predraspravnog vijeća, Predsjedništvo
tvori raspravno vijeće sastavljeno od tri suca koji će suditi slučaj.

Žalbeno vijeće se sastoji od predsjednika suda i jos četiri suca. Sve stranke u
postupku mogu se žaliti ili tražiti dopuštenje za žalbu na odluke predistražnog i
raspravnog vijeća.

Ured Tužitelja je nezavisni organ Suda. Njegov posao je primanje i analiziranje

informacija o situacijama ili navodnim zločinima u nadležnosti Međunarodnog
kaznenog suda, analiziranje situacija koje se odnose na taj slučaj kako bi odlučili da li
postoji razumna osnova za pokretanje istrage zločina.

Tajništvo pomaže sudu da vodi pošteno, nepristrano i javno suđenje. Osnovna

funkcija tajništva je da provodi administrativne poslove i operativnu podršku Vijeću i
Uredu Tužitelja.
 4. Nadležnost suda

Ovlaštenje Suda je da sude pojedincima, te držati takve osobe odgovorne za

najteže zločine koji su značajni za međunarodnu zajednicu kao cjelinu, to su zločini
genocida, ratni zločini, zločini protiv humanosti i zločini agresije.

Genocid prema Rimskom Statutu označava djela počinjena s namjerom uništenja

u cjelini ili jedan dio određene nacionalne, religijske, etičke ili rasne grupe.

Zločini protiv čovječnosti uključuju djela počinjena u sklopu širokog ili

sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva.

Ratni zločini uključuju teške povrede Ženevske konvencije i drugih ozbiljnih

kršenja zakonai običaja koji se primjenjuju u međunarodnom oružanom konfliktu, kada
su počinjeni kao dio plana, politike ili na visokoj razini.

Zločin agresije označava planiranje, pripremu, inicijaciju ili izvršenje čina

koristeći oružane snage države protiv suverenosti, terotorijalne cjeline, ili političke
nezavisnosti druge države.

Države nemaju trajne zastupnike u Sudu, tako da komuniciraju sa Sudom putem

ministra vanjskih poslova ili veleposlanika akreditiranog u Nizozemskoj. Kada se
pojavljuju kao stranke u sporu, pred Sudom su zastupljeni predstavnici koji su ovlašteni
poduzeti sve formalne akcije u ime države. Predstavnici se obično imenuju
veleposlanicima akreditiranim u Haagu i pravnim savjetnicima u ministarstvima
vanjskih poslova.

U sporu pred Sudom, pojedinci ili međunarodne organizacije ne mogu se pojaviti

kao parnični. Međutim, to ne znači da se sporovi o pravima i interesima pojedinaca ne
mogu provoditi, niti da međunarodne organizacije nemaju proceduralnu ulogu.

Glavni zadatak Suda je rješavanje pravnih sporova između država na temelju

primjene međunarodnog prava, čiji su izvori opisani u čl. 38. Statut. Uz rješavanje
sporova između država, Sud je također nadležan za davanje savjetodavnih mišljenja o
pravnim pitanjima, temeljem međunarodnog prava.
 Sud također može raspravljati o sporovima koji se odnose na pitanja unutarnjeg
prava ako se odgovarajuće zadovoljstvo ne postigne putem sudova u unutarnjem
pravnom poretku. To su, u pravilu, situacije u kojima je strana stranka ili pravna osoba
oštećena radnjama ili propustima vlasti matične države, a nakon neispunjenja sredstava
predviđenih internim pravnim poretkom štetnika, traži da mu se zamijeni stanje u
međunarodnom pravu. Sud također može biti uključen u tumačenje pravila unutarnjeg
prava u vezi s rješavanjem onih pitanja koja su slučajna ili preliminarna u odnosu na
pitanja međunarodnog prava koje je Sud pozvan riješiti. Sud je nadležan za raspravu o
činjeničnim sporovima ako se radi o utvrđivanju činjenica koje bi, ako bi se njihovo
postojanje ustanovilo, predstavljalo kršenje međunarodne obveze.

Osim rješavanja sporova između država, Sud može dati savjetodavna mišljenja o
svakom pravnom pitanju na zahtjev bilo kojeg tijela ili institucije ovlaštenog Poveljom
UN-a ili u skladu s njezinim propisima da traži mišljenje. Prema Povelji, savjetodavna
mišljenja o bilo kojem pravnom pitanju mogu zatražiti Glavna skupština i Vijeće
sigurnosti. Druge UN agencije i specijalizirane agencije mogu zatražiti savjetodavna
mišljenja o pravnim pitanjima koje bi bile postavljene u okviru svoje djelatnosti, ako ih
je odobrila Opća skupština. Država ne može tražiti savjetodavna mišljenja niti
savjetodavno mišljenje dati državama, već samo tijelu ili organizaciji koja ga traži.

Tijela i organizacije koje su od Suda zahtijevale da im da savjetodavno mišljenje

nisu dužni poštovati ih. Međutim, budući da Sud ima velik autoritet, države i
organizacije ne djeluju u pravilu na način koji je u mišljenju suprotan Povelji ili
međunarodnom instrumentu. Savjetodavna mišljenja po svojoj pravnoj prirodi nisu
obvezna, ali se poštuju za njihovu pravnu osnovu i ovlasti Suda.
 5. Postupak pred sudom

Pred Sudom se mogu voditi dvije vrste postupaka: postupak u parnicama i

postupak za davanje savjetodavnih mišljenja. Postupak u parnicama se pokreće na dva
načina: saopćenjem (notifikacijom) sporazuma o ustanovljenju nadležnosti Suda i
pismenim zahtjevom (tužbom).

Ako su se stranke unaprijed obavezale da će međusobne sporove iznijeti pred Sud,

postupak se pokreće tužbom. Tužba, kao formalni akt, mora da sadrži i odredbu na kojoj
se zasniva nadležnost Suda, kao i činjenice i osnove na kojima zasniva tužbeni zahtjev.
Tužbu potpisuje zastupnik stranke ili diplomatski predstavnik stranke akreditovan u
Hagu ili drugo ovlašteno lice.

Postupak se vodi na francuskom ili engleskom jeziku, prema izboru i dogovoru

stranaka. U odsustvu sporazuma svaka stranka se može služiti jezikom koji izabere.
Presuda se izriče na francuskom i engleskom jeziku, ali Sud određuje koji će se od dva
teksta smatrati vjerodostojnim. Ako se stranke slože o izboru jezika, izborni tekst
presude se izdaje na tom jeziku.

Postupak u parnicama se sastoji iz pismenog i usmenog djela. Pismeni postupak

se sastoji iz dostavljanja Sudu i parničnim strankama podnesaka, protupodnesaka i, ako
je potrebno, odgovora na protupodneske, kao i svih dokaznih spisa i isprava.

Usmeni dio postupka se sastoji iz saslušanja svjedoka, vještaka, zastupnika,

savjetnika i odvjetnika od strane Suda. Zakazuje se naredbom Suda ili predsjednika
ukoliko Sud ne zasjeda. Red zakazivanja rasprava određuje se na osnovu
pripremljenosti predmeta za raspravu, a ukoliko je za raspravu pripremljeno više
predmeta, mjerodavno je mesto predmeta u Upisniku.

Presudu, koja sadrži obrazloženje i imena sudaca koji su učestvovali u njenom

donošenju, potpisuju predsednik i sekretar. Ona se čita na javnoj sjednici, pošto se
zastupnici o tome uredno obavijeste. Ako presuda, u cjelini ili djelimično, ne predstavlja
jednodušno mišljenje sudaca, svaki sudac je ovlašten da izloži odvojeno mišljenje.
Odvojeno mišljenje može dati sudac koji je za presudu glasao zbog razloga koji su
drugačiji od razloga većine, kao i sudac koji je glasao protiv odluke.
 Privremene mjere za zaštitu prava stranaka mogu se zatražiti u bilo kojoj fazi
postupka, a Sud ih može izdati na vlastitu inicijativu, bez prijedloga stranke, ako to
smatra potrebnim. Razlog za donošenje privremene mjere izravna je prijetnja pravu ili
interesu koji je predmet spora. Zahtjev treba sadržavati slučaj na koji se odnosi, prava za
zaštitu i mjere predložene za izdavanje, pri čemu Sud može odrediti mjere koje
predlagač ne navodi u svom zahtjevu.

Kada država smatra da postoji pravni interes koji može biti ugrožen presudom,
može podnijeti sudu zahtjev da mu se odobri ometanje spora. Zahtjev bi trebao
sadržavati: a) opis slučaja koji se temelji na podacima koje tajnik Suda i glavni tajnik
Ujedinjenih naroda izdaju o osnivanju postupka; b) činjenice i prava koja opravdavaju
intervenciju; c) popis popratnih dokumenata. 2) Kada je multilateralni sporazum u
tijeku, svaka država stranka ima pravo intervenirati u sporu, ali ako se podsjeti na
intervenciju, tumačenje sadržano u presudi je za nju obavezno kao i za stranke u sporu.

Postupak za davanje savjetodavnog mišljenja se pokreće pismenim podneskom

koji sadrži tačne podatke o pitanju o kome se traži savjetodavno mišljenje i koji mora
biti propraćen dokumentacijom koja može poslužiti razjašnjenju pitanja.

Za razliku od postupka u parnicama, u savjetodavnom postupku podjela na

pismenu i usmenu fazu nije tako oštra. Pismeni postupak je obično kraći, a po potrebi,
može biti i izostavljen. Usmeni postupak se često ne održava, a ako se i održava ne
angažuje veći broj ročišta.

Sud proglašava savetodavna mišljenja na javnoj sjednici, o čemu prethodno

moraju biti obavešteni Generalni sekretar i predstavnici članova UN, ostalih država i
međunarodnih organizacija kojih se to neposredno tiče.
 6. Zaključak

U suvremenom svjetskom poretku, Međunarodni kazneni sud u Haagu je

najautotornija i, prema nadležnostima, najkompetentnija pravosudna vlast nadležna za
rješavanje pravnih sporova između država.

Kao pravosudno tijelo, Međunarodni sud pravde je tijelo koje djeluje pod
međunarodnim pravom, bez obzira na politički zamah. Upravo zbog toga je ispravno
reći da je Međunarodni sud pravde glavno pravosudno tijelo UN-a, jer takva formulacija
ukazuje na činjenicu da Sud u biti djeluje unutar univerzalnog pravnog poretka
uspostavljenog Poveljom UN-a, a ne da bude tijelo u vršenju volje ili politike
Organizacije.

Predviđena neovisna nadležnost Suda bitno predstavlja ograničenje suvereniteta

država u odnosu na određena pravna pitanja, što rezultira konačnim i obvezujućim
presudama Suda o parničnim predmetima iu odnosu na pojedini slučaj. Međutim,
važnost sudske prakse Suda je znatno veća, budući da je Sud najautoriziranije
pravosudno tijelo u primjeni i tumačenju međunarodnog prava. Iako nije dužan
procesuirati u skladu s prethodnim presudama, Sud često navodi svoje presude i na taj
način snažno utječe na kodifikaciju i progresivan razvoj međunarodnog prava.
 7. Literatura

1. Rome Statute of the International Criminal Court, Haag, 2011.

2. Holjevac Tuković A.: Arhiv međunarodnog kaznenog suda u Haagu, njegovo

značenje i dostupnost za arhiviste i istraživače, Zagreb, br. 57., 2014.

3. Josipović, I., Krapac, D. i Novoselec, P.: “Stalni Međunarodni Kazneni Sud”,1.

izd., Zagreb: Narodne Novine, Hrvatski Pravni Centar, 2001.

4. Mudrić, M.: Međunarodni kazneni sud, Zagreb: Pravnik, vol. 40., br. 83., 2006.