1.

UVOD
Poduzetništvo je proces stvaranja vrijednosti jedinstvenom kombinacijom resursa u svrhu
iskorištavanja prigode. Naglašeno je vezano za prijelomna vremena, uvjete neizvjesnosti,
krize i promjene u okružju. Bit poduzetničkog ponašanja jeste prepoznavanje prilika i
ostvarivanje ideja. Zadatke, kojima se bave poduzetnici, mogu ostvariti pojedinac ili skupina
osoba. Ostvarenje zadataka zahtijeva kreativnost, motivaciju i volju za preuzimanjem rizika.
Poduzetništvo, kao poslovna djelatnost, teži razumijevanju kako nastaju prigode da se stvori
nešto novo (novi proizvodi ili usluge, nova tržišta, novi proizvodni procesi ili sirovine i
materijali, novi načini organiziranja postojeće tehnologije) te kako daroviti pojedinci
pronalaze ili stvaraju te prigode, a zatim ih istražuju i koriste za postizanje različitih učinaka.
Poduzetništvo danas postaje sve više specifična poslovna ali i osobna filozofija. Poduzetnik je
pojedinac ili pravna osoba koja unosi inovacije ili unapređuje radni proces i preuzimanjem
rizika nastoji ostvariti uspjeh na tržištu, obavlja poslove prema programu i ugovoru ili je pak
vlasnik poduzeća. On je poduzetan, što znači da je snalažljiv i vješt u praktičnoj provedbi
ideja. Svojim radom stvara nove vrijednosti (Dračić,2012:4-5).

1
2. VRSTE PODUZETNIŠTVA

2.1. TRADICIONALNO PODUZETNIŠTVO

Tradicionalno poduzetništvo se prakticira u mikro, malim i srednjim tvrtkama koje su

organizirane u različitim pravno-organizacijskim oblicima, a čiji je temeljni cilj ostvarenje
profita koji pripada vlasnicima kapitala i o čijoj upotrebi samostalno odlučuju. Snage malih
tvrtki: broj malih tvrtki u gospodarstvu; stopa otvaranja novih radnih mjesta; mogućnost
samozapošljavanja i zapošljavanja; broj zaposlenih u MSP; stopa povrata na uloženi kapital;
stopa inovacija; broj proizvoda koji se plasiraju na tržištu; privlačnost i dostupnost;
prilagodljivost tržištu i tržišnim kretanjima; motivacija; kooperativnost sa srednjim i velikim
poduzećima; neposrednost kontakta; psihološka prednost (Dračić, 2012:8-10).
Slabosti malih tvrtki: mogućnosti bržeg propadanja; odsustvo društvene brige za mala
poduzeća; nedovoljna informiranosti malih i srednjih poduzetnika; nedovoljan kapital;
nedovoljna stručnost; ekonomija obujma; psihološke nepogodnosti. Brojne studije pokazuju
da većina novih poduzeća propada u prve tri godine. Analizom neuspjeha pokazalo se da su
vlasnici bili visoko motivirani i spremni puno raditi, te da su si postavljali jasne ciljeve, ali su
ipak propali. Osnovni razlozi propasti su nedostatak znanja, planiranja i novaca. Nije dovoljno
biti motiviran, naporno raditi i imati ciljeve (Dračić, 2012: 8-10).

2.2. KORPORACIJSKO PODUZETNIŠTVO

Korporacijsko poduzetništvo vezujemo za velike tvrtke - korporacije koje žele primijeniti
suvremene principe menadžmenta na nov način, koji će stvoriti pretpostavke da kreativni
pojedinci sa svojim idejama o novim proizvodima, postupcima i procesima dođu do izražaja.
Povećanje konkurencije i stalne promjene na tržištima diljem svijeta tjeraju velika poduzeća
na inovativnost i fleksibilnost. Korporacijsko poduzetništvo zapravo predstavlja ujedinjavanje
prednosti malih poduzeća (kreativnosti, fleksibilnosti, inovativnosti, poznavanja tržišta i dr.) s
tržišnom snagom i financijskim resursima velikog poduzeća (Dračić, 2012: 8-10).
Prepreka poduzetništvu u velikim korporacijama jeste sama priroda velikih organizacija.
Postoji nekoliko faktora koji rade protiv razvoja poduzetničke kulture u velikim poduzećima:
međuljudski odnosi, previše razina odlučivanja, potreba za kontrolom, korporativna kultura,
vremenska dimenzija - proračunski ciklusi, potreba za kratkoročnim profitima, nedostatak
poduzetničkog talenta i dr (Dračić, 2012: 10-11).

2.3. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO

Socijalno poduzetništvo je umjetnost simultanih težnji ka financijskom i socijalnom povratu
investicija. Socijalno poduzetništvo predstavlja primjenu poduzetničkih principa s ciljem
unapređenja kvalitete življenja. Kod socijalnog poduzetništva naglasak je na povećanoj
odgovornosti spram društvene zajednice i pojedinca u tijeku obavljanja poduzetničke
djelatnosti (pojedinačan ili opći interes; odricanje od dijela profita). Prioritetni cilj je stvoriti
nove društvene vrijednosti, a ako u tom procesu dođe do stvaranja profita onda se on koristi
za ostvarenje misije organizacije (Dračić,2012:8-10).
2
 Da bi neka aktivnost imala obilježje socijalnog gospodarstva treba istovremeno zadovoljiti
sve tri bitne odrednice:
- socijalnu – udružiti se
- ekonomsku – poduzeti
- političku – ostvariti nešto novo i drugačije (Dračić,2012:11-12).

3. FUNKCIONALNE KARAKTERISTIKE PODUZETNIŠTVA

Poduzetništvo se definira i kao proces stvaranja nečega novoga, pod pretpostavkom rizika i
nagrada. Poduzetništvo uključuje stvaranje nečega novog, traži predanost u obliku potrebnog
vremena i truda, donosi nagrade (u obliku neovisnosti) u obliku novca, profita, preuzima se
potreban rizik. Općenito se smatra da bi poduzetnik trebao posjedovati sedam temeljnih
poduzetničkih osobina: inovativnost, sklonost preuzimanju rizika, samouvjerenost,
radoholičnost, svrhovitost, odgovornost i samostalnost. Neke od navedenih osobina su
urođene a neke su pak stečene (Tkalec,2008:36-42).
Altruizam – označava spremnost poduzetnika na razumijevanje interesa drugih. U
poduzetništvu ga povezujemo s poštenjem i etičnošću poslovanja. Hrabrost – karakteristika
osoba koje su spremne na razumno preuzimanje rizika. Osobina je povezana sa
samouvjerenošću. Poduzetnička hrabrost se temelji na visokoj razini znanja i informiranosti o
rizičnosti posla te spremnosti na uspjeh ali i na mogući neuspjeh. Kreativnost i inovativnost –
bez kreativnosti i inovativnosti nema poduzetništva. Poduzetnik obične stvari vidi na nov i
neobičan način. Takva misaona transformacija je nužni uvjet svake nove ideje. Uključuje
sposobnost drugačijeg, stvaralačkog razmišljanja i djelovanja, spremnost i otvorenost za
kreiranje novih ideja. Kreativnost je podloga za inovativnost a inovacija je rezultat kreacije.
Poduzetnici osmišljavaju inovaciju u obliku novih proizvoda ili usluga, nude ih tržištu u
očekivanju profita (Tkalec,2008:36-42).
Mudrost – karakteristika koja je rezultat razumna ponašanja povezana s iskustvom. To je
upravljanje znanjem i iskustvom te primjena tog i takvog znanja. Mudar poduzetnik uočava
poslovne prigode i mogućnosti svojih suradnika. Samostalnost – osnovni poduzetnički stav
temeljem kojeg poduzetnici samostalno uočavaju i kreiraju poslovne prilike s ciljem svrhovite
realizacije. Odgovornost – poduzetnička odgovornost pretpostavlja želju za uspjehom.
Odgovornost je slojevita. Poduzetnik je odgovoran prema samome sebi, obitelji, državnim
obvezama, prirodi, zaposlenicima, kupcima i dobavljačima i dr. (Tkalec,2008:36-42).
Poštenje – poštenje osigurava temeljne pretpostavke za svekoliki uspjeh. Moralna načela se
sve više uvažavaju u odnosu na beskrupulozno stjecanje profita. Radoholičnost - poduzetnici
posjeduju visoku razinu radnih navika. Ne miruju i zaljubljeni su u svoj posao.
Samouvjerenost – poduzetnici vjeruju u sebe i svoje sposobnosti. Karakteristika koja je
urođena ali dolazi do punog značaja uz znanje i iskustvo. Sklonost razumnom preuzimanju
rizika – poduzetnici su osobe koje svjesno riskiraju da bi ostvarili određeni profit.
Poduzetnicima su zanimljivi i nesigurni, profitabilniji poslovi. Nužna je razumnost u
preuzimanju rizika. Do mnogih, najplemenitijih pothvata u životu možda uopće ne bi ni došlo
da su se mogle predvidjeti poteškoće u realizaciji (Tkalec,2008:36-42).
Strpljenje – strpljenje poduzetniku osigurava realizaciju najambicioznijih ciljeva. Strpljenje je
jedno od temeljnih načela moći etičkog poslovanja. Stvaralaštvo – poduzetnička je

3
karakteristika koja je svojevrsna kombinacija kreativnosti i inovativnosti. Označava osobinu i
nastojanje stvaranja nečeg novog, originalnog i drugačijeg od drugih. Ogleda se u pokretanju
različitih aktivnosti, kombiniranju raznih činitelja proizvodnje, prodaje ili stvaranju novih
proizvoda. Svrhovitost – potrebno je imati dugoročne ciljeve kako se ne bi razočarali zbog
kratkoročnih neuspjeha. Svrhovitost znači ciljano ponašanje, kombiniranje različitih
aktivnosti i resursa s ciljem postizanja određenih rezultata. Poduzetnici stalno formuliraju
nove ciljeve i načine realizacije tih ciljeva. Upornost - poslovanje je povezano s preprekama,
često i neplaniranima i nepredviđenima. Samo upornošću se prevladavaju problemi i
prepreke. Ako su poduzetnici uvjereni u pozitivan, jasan cilj poduzetničkog pothvata,
upornošću će ga i realizirati. Ako i dožive neuspjeh, upornost ih vodi ka novim pokušajima i
traženju novih, kvalitetnijih rješenja (Tkalec,2008:36-42).
Vizionarstvo – Vizionarstvo kao poduzetnička karakteristika pretpostavlja uočavanje dobrih
poslovnih prilika, predviđanje budućih događaja. Značajno je predviđanje tržišnih i poslovnih
promjena, razvoj znanosti i tehnologije, zahtjeva kupaca, političkih i društvenih promjena te,
temeljem toga, odrediti smjernice poslovne politike (Tkalec,2008:36-42).

4. INOVACIJE I RAZVOJ KAO UZROK I POSLJEDICA PODUZETNIŠTVA

Zemlje u ovoj regiji, odnosno, zemlje na području bivše Jugoslavije, suočavale su se s
mnogim izazovima u svojoj povijesti, no događanja vezana za posljednje desetljeće govore o
tome kako te zemlje imaju tendenciju napredovanja u miru te teže blagostanju.
Inovacije i razvoj predstavljaju uzrok i posljedicu poduzetništva, a najčešće su usko povezani
s tehnologijom i napretkom u tehnološkom smislu. Tehnologija omogućuje poduzećima da
lako identificiraju najbolje klijente i na njih usmjere marketinške napore te nagrade one za
koje je vjerojatno da će često kupovati proizvode ili se služiti uslugama poduzeća. Bolje
razumijevanje postojećih klijenata omogućuje poduzećima i poduzetnicima da međusobno
reagiraju i učinkovitije komuniciraju kako bi značajno poboljšali stopu zadržavanja klijenata.
Poduzeća, ali i poduzetnici koji samostalno nastupaju na tržištu, mogu razviti iskustvo
prilagođeno klijentima upravo na temelju inovacija i konstantnog razvoja, mogu bolje
predvidjeti obrasce ponašanja istih u elektroničkom okruženju, privući ih i ocjenjivati
ekonomsku prednost svakog od njih te s vremenom izgraditi dugoročno uzajamno korisne
odnose s njima, na obostrano zadovoljstvo i korist (Levar i Nikolić, 2012: 59-60).
Moderna definicija poduzetništva ističe snažnu vezu između poduzetništva i inovacija.
Poduzetništvo se prepoznaje kao kritična veza između novih znanja i gospodarskog rasta.
Poduzetnik je inovator koji provodi promjene na tržištu kroz provedbu novih aktivnosti kao
što su uvođenje novih i kvalitetnijih proizvoda, uvođenje novih načina proizvodnje, otvaranje
novih tržišta, pronalaženje novih izvora opskrbe novim materijalima ili dijelovima i slično.
Poduzetništvo je identificirano od strane mnogih istraživača kao glavna pokretačka snaga
slobodnog tržišnog gospodarstva (Levar i Nikolić, 2012: 59-62).
S vremenom razvojem tehnologije, poslovnih procesa, ali i ljudskim napretkom i stalnim
inoviranjem u poslovanju, poduzeća su uspostavila odnose s klijentima putem prikupljanja,
pohranjivanja, održavanja i distribucije znanja o klijentu i za klijenta kroz cijelo poduzeće.
Pomoću različitih inovacija poduzeća mogu proizvesti važne informacije kako bi koordinirala
sve svoje odjele – prodaju, marketing, usluge korisnicima te kako bi se bolje i brže služilo
potrebama klijenata. Poduzeća moraju ostati konkurentna, a jedan od načina poboljšanja
konkurentskih prednosti jest privlačenje sve više novih kupaca i zadržavanje starih kupaca te

4
njihovo pretvaranje (razvojem dugoročnih, sigurnih odnosa) u lojalne klijente. U kontekstu
poslovanja u elektroničkom okruženju, konstantnog razvoja i uvođenja inovacija i noviteta u
poslovanje, poduzeće u takvom okruženju gradi bolje i kvalitetnije odnose s klijentima i
uspješno radi na povećanju njihove lojalnosti, što dugoročno dovodi do poboljšanja
profitabilnosti poduzeća te boljeg nastupa na tržištu u odnosu na konkurenciju (Levar i
Nikolić, 2012: 63-65).
Internet, elektronička pošta, prodaja putem Interneta, izravna pošta, telemarketing, pozivni
centri, faks i telefoni samo su neki od primjera razvoja i značajnog napretka u komunikaciji
tijekom vremena. Svaki je od navedenih u određenom vremenskom periodu predstavljao
određenu inovaciju u poslovanju. Korištenjem pojedinih inovacija, poduzeća su razvijala
svoje poslovanje i unapređivala svoj nastup na tržištu. Tehnologija ima ulogu omogućiti
klijentu i zaposlenicima različitih odjela poduzeća povezivanje Internetom, telefonom ili vezu
“licem-u-lice”. U današnjem svijetu poslovanja i poduzetništva, značajnija primjena
tehnologije u poslovanju, posebice u komunikaciji s klijentima, s njihove strane može biti
različito protumačena. Posebice treba biti oprezan ako se radi o zamjeni osobne komunikacije
s klijentom komunikacijom putem Interneta ili pozivnog centra, što u današnje vrijeme više
niti ne predstavlja inovaciju ili značajan napredak. Suočena s izazovom rasta inovacije u
znanosti i tehnologiji, mnoga su društva razvila nacionalne inovacijske sustave kao oblik
programa javne politike koji će poticati inovacije. Ako je inovacijska kultura ključna za
usvajanje i razvoj novih tehnologija, vrlo je važno istražiti koncept i po mogućnosti saznati
koji je tip kulture pogodniji za inovacije (Levar i Nikolić, 2012: 65-67).

5. UČENJE I OSPOSOBLJAVANJE ZA PODUZETNIŠTVO

Svaka država osigurava ekonomsko postojanje stvaranjem materijalnih dobara za podmirenje
vlastitih potreba, a višak za međunarodnu razmjenu. Stvaranje nove vrijednosti uvjet je
opstojnosti nacionalnog gospodarstva kao materijalne pretpostavke opstanka nacije i države te
njenog daljnjeg razvoja i napretka (kulturnog i inog). U tržišnoj ekonomiji poduzetništvo je
osnova gospodarstva. Poduzetnici, naročito mali i srednji, čine preko 97% gospodarstva
gotovo svih država Europske Unije i oni su generator nacionalne ekonomije. Generiranje i
povećanje apsorpcijske sposobnosti gospodarstva u direktnoj je korelaciji sa stupnjem
društvenog nivoa poduzetnosti što u korelira sa usvojenošću poduzetničke kompetencije
njenih građana. Svaka društvena zajednica teži za povećanjem osobnog i društvenog
standarda, zato i ne čudi činjenica da je poduzetnička kompetencija svrstana u red ključnih
kompetencija cjeloživotnog učenja u zemljama europske unije ali i svih ostalih zemalja,
razvijenih i onih manje razvijenih. Komparacijom nacionalnih politika vezanih za sustavni
razvoj poduzetnosti kao kompetencije, uočavamo kako gospodarski najrazvijenije zemlje
sustavno najviše ulažu u cjeloživotno učenje za poduzetništvo u gotovo svim razinama
obrazovanja. Različiti pristupi kao i pojedina rješenja govore o vlastitim naporima traženja
optimalnog pristupa, u skladu sa nacionalnim miljeom, kako poticati i razvijati poduzetnost
svakog člana društvene zajednice i kako omogućiti prepoznavanje vlastitih mogućnosti za
uključivanje pojedinaca u pokretanje novih poslovnih projekata i poduzeća.

5
6. PREDNOSTI ULASKA U PODUZETNIŠTVO

6.1. OBRT
Obrt je samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti od strane fizičke
osobe sa svrhom postizanja (stjecanja) dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom,
prometom ili pružanjem usluga na tržištu. Dopuštena je svaka gospodarska djelatnost koja
nije zakonom zabranjena. Obrtnik trajno obavlja obrt i kada privremeno obustavlja obavljanje
obrta. Obrtnik u smislu Zakona o obrtu je fizička osoba koja obavlja jednu ili više
djelatnosti u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba.
Obrti u smislu Zakona o obrtu su:
1)Slobodni– obrti za čije se obavljanje kao uvjet ne traži ispit o struč noj
osposobljenosti ili majstorski ispit
2)Vezani – uvjet je ispit o stručnoj osposobljenosti ili majstorski ispit
3)Povlašteni– obrti koje obrtnik ili trgovačko društvo smiju obavljati samo na temelju
povlastice koju izdaje nadležno ministarstvo
Sezonski obrt - obrt se sezonski može obavljati najdulje 6 mjeseci unutar jedne kalendarske
godine - upisuje se u Obrtni registar i ne smije se obavljati izvan upisanog razdoblja.
Tradicijski i umjetnički obrti su obrti za koje je potrebno posebno poznavanje
zanatskih vještina i umijeća u obavljanju djelatnost te koji se obavljaju pretežnim udjelom
ručnog rada.

6.1.1. ODGOVORNOST OBRTNIKA

Za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovara neograničeno cjelokupnom
svojom imovnom. Protiv obrtnika se ne može provesti ovrha radi ostvarenja novčane tražbine:
1. na onim stvarima i pravima na kojima se protiv njega ne bi mogla provesti i kad ne bi
obavljao obrt; koja su nužna za obavljanje obrta ako mu je on glavni izvor sredstava za život;
na nekretnini u kojoj stanuje ovršenik i osobe koje je po zakonu dužan uzdržavati.

6.2. DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU

Društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) je trgovačko društvo u koje jedna ili više
pravnih ili fizičkih osoba unose uloge s kojima sudjeluju u unaprijed dogovorenom temeljnom
kapitalu (Barbić, 2011). Kao društvo kapitala može ga osnovati i samo jedna osoba, a broj
članova društva nije ograničen. “To je rješenje u skladu s mišljenjem da prirodu društva ne
određuje broj članova, nego opseg njegova poslovanja“ (Petrović, 2008: 144). Društvo s
ograničenom odgovornošću je pravna osoba koja pravnu osobnost stječe upisom u sudski
registar, odnosno gubi pravnu osobnost brisanjem iz sudskog registra.

6
6.2.1. OSNIVANJE DRUŠTVA S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU
Društvo se osniva samo simultano i to na način da osnivači društva sklapaju društveni ugovor
u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik, a ako je
osnivač samo jedna osoba društveni ugovor zamjenjuje izjava o osnivanju d.o.o.-a, također
dana kod javnog bilježnika (Tolušić, 2012: 105)
Minimalni temeljni kapital koji je potreban za osnivanje d.o.o.-a iznosi 20.000,00 kn i on se
dijeli na temeljne uloge koji ne moraju biti jednaki. Minimalni iznos temeljnog uloga iznosi
200,00 kn, a veći iznosi moraju biti cijeli broj koji je višekratnik broja 100. Prilikom
osnivanja društva osnivač preuzima samo jedan ulog, dakle prilikom osnivanja imamo
onoliko uloga koliko imamo osnivača, ali kasnije se može steći i više poslovnih udjela. Pored
novca, temeljni ulog se može unijeti ulaganjem stvari i/ili prava pri čemu najmanje polovica
temeljnog kapitala mora biti uplaćena u novcu. Po uplati temeljnog uloga osnivač stječe
poslovni udio u društvu što zapravo znači da stječe određena prava, ali preuzima i određene
obveze u odnosu prema društvu. Najčešće će poslovni udio biti određen prema veličini
preuzetog temeljnog uloga, ali se u osnivačkom aktu mogu predvidjeti i drugačija rješenja.
Prethodno navedeno bi značilo „da se može odrediti da neka osoba preuzimanjem određenog
temeljnog uloga stječe u društvu u usporedbi s ostalim članovima društva veća, odnosno
manja prava nego što bi to proizlazilo iz visine preuzetog temeljnog uloga“ (Petrović, 2008.,
145).
Članovi ne odgovaraju za obveze društva. Ako temeljni ulog u društvo ne unese onaj tko je na
to obvezan niti to društvo može nadoknaditi prodajom poslovnoga udjela, drugi su članovi
društva dužni u društvo uplatiti iznos koji nedostaje srazmjerno svojim poslovnim udjelima u
društvu (Barbić, 2011).
Društvo mogu osnovati jedna ili više osoba. Društvo se osniva na temelju ugovora kojega
sklapaju osnivači (društveni ugovor). Svi osnivači moraju potpisati društveni ugovor koji se
sklapa u obliku javnobilježničke isprave (Barbić, 2011).
Ako društvo osniva jedan osnivač, društveni ugovor zamjenjuje izjava osnivača o osnivanju
društva s ograničenom odgovornošću dana kod javnog bilježnika. Punomoćnici osnivača
moraju imati punomoć ovjerenu kod javnog bilježnika. Punomoć nije potrebna ako je
zastupnik osnivača po zakonu ovlašten da za njega sklopi društveni ugovor i dade izjavu koja
se traži za osnivanje društva.Sukcesivno osnivanje društva nije dopušteno (Barbić, 2011).
Društveni ugovor, odnosno izjava o osnivanju društva mora sadržavati:
1. ime, prezime, odnosno tvrtku, prebivalište, odnosno sjedište osnivača, a ako je osnivač
fizička osoba i njen jedinstveni matični broj građana,
2. tvrtku i sjedište društva,
3. predmet poslovanja društva,
4. ukupni iznos temeljnoga kapitala, te iznos svakog pojedinačnog uloga osnivača, a sastoji li
se ulog od stvari ili prava, mora ih se detaljno opisali i naznačiti njihovu vrijednost,
5. odredbu o tome osniva li se društvo na određeno ili na neodređeno vrijeme,
6. prava i obveze koje članovi imaju prema društvu pored uplate svojih uloga, te prava i
obveze koje društvo ima prema osnivačima (Barbić, 2011).

7
Temeljni kapital društva mora biti izražen u valuti Republike Hrvatske. Najniži iznos
temeljnoga kapitala je u valuti iz prethodnoga stavka ovoga članka izražena protuvrijednost
od 5.000 DEM obračunata po srednjem tečaju za tu valutu utvrđenom i objavljenom na
deviznoj burzi, odnosno kojega utvrdi i objavi Narodna banka Hrvatske koji je na snazi na
dan podnošenja prijave za upis osnivanja društva, odnosno podnošenja prijave za upis
promjene temeljnoga kapitala društva u trgovački registar. Iznos temeljnoga kapitala mora biti
izražen cijelim brojem koji je višekratnik broja sto (Barbić, 2011).
Temeljni ulog ne može biti manji od u valuti iz članka 389. stavka 1. ovoga Zakona izražene
protuvrijednosti od 200 DEM obračunate po srednjem tečaju za tu valutu utvrđenom i
objavljenom na deviznoj burzi, odnosno kojega utvrdi i objavi Narodna banka Hrvatske koji
je na snazi na dan podnošenja prijave za upis osnivanja društva, odnosno podnošenja prijave
za promjenu temeljnoga kapitala društva u trgovački registar i mora biti izražen cijelim
brojem koji je višekratnik broja sto. Zbroj temeljnih uloga mora odgovarati iznosu temeljnoga
kapitala društva (Barbić, 2011).
Prije upisa društva u trgovački registar svaki osnivač mora uplatiti najmanje četvrtinu
temeljnoga uloga kojega uplaćuje u novcu, s time da ukupni iznos svih uplata u novcu i
vrijednost unesenih stvari i prava ne mogu biti manji od u valuti iz članka 389. stavka 1.
ovoga Zakona izražene protuvrijednosti od 2.500 DEM (Barbić, 2011).
Temeljni ulog može se unijeti ulaganjem stvari i prava. Ulog unošenjem u društvo stvari i
prava mora se u cjelini unijeti prije upisa društva u trgovački registar. Ako je vrijednost uloga
u stvarima i u pravima u vrijeme podnošenja prijave za upis društva u trgovački registar
manja od vrijednosti temeljnoga uloga koji se time ulaže, razlika do visine tako izraženoga
temeljnoga uloga mora se uplatiti u novcu (Barbić, 2011).
Temeljne uloge mora se uplatiti tako da društvo može s njima slobodno raspolagati. Novčani
ulozi uplaćuju se na račun društva kod financijske institucije u Republici Hrvatskoj. Ta
institucija izdaje potvrdu o tome da će društvo moći slobodno raspolagati s uplaćenim
iznosom nakon što bude upisano u trgovački registar (Barbić, 2011).
Ako se, pored uplate temeljnoga uloga, jedan ili više članova obvežu društvu na činidbe koje
se ne sastoje u isplati novca ali imaju imovinsku vrijednost, u društvenom ugovoru moraju se
odrediti opseg i pretpostavke za ispunjenje tih činidbi, mjerila za određivanje naknade koju za
to društvo treba platiti te ugovorna kazna za slučaj neispunjenja ili neurednog ispunjenja
preuzete obveze. Plaćanja društva ne mogu biti veća od vrijednosti činidbi koje treba ispuniti
(Barbić, 2011).

6.3. JEDNOSTAVNO DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU

Jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću novina je u pravu društava uvedena
izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima koje je usvojio Hrvatski sabor 21.
rujna 2012. godine, a koje su objavljene u Narodnim novinama, br. 111 od 10. listopada 2012.
godine s rokom primjene od 8 dana od dana objave u Narodnim novinama. Riječ
„jednostavno“ u nazivu društva mogla bi se povezati s njegovim načinom osnivanja koje
zaista i je pojednostavljeno u odnosu na osnivanje društva s ograničenom odgovornošću, kao i
s potrebnim temeljnim kapitalom za njegovo osnivanje koji je uvelike niži od temeljnog
kapitala potrebnog za osnivanje d.o.o.-a (Tolušić, 2012: 111).

8
Osnivači slobodno određuju visinu temeljnoga kapitala, uz zakonska ograničenja u smislu da
ako se društvo osniva s temeljnim kapitalom nižem od iznosa od 20.000 kuna, vrijede
posebne odredbe o jednostavnom d.o.o.-u, a posebice odredbe o isticanju tvrtke te obveza
uplate cjelokupnog iznosa temeljnoga kapitala prije upisa društva u sudski registar. Svaki
osnivač smije preuzeti samo po jedan poslovni udio, što je različito rješenje od onog koje
vrijedi kod osnivanja društva bez korištenja obrasca kada osnivači odmah mogu preuzeti više
poslovnih udjela. Jednostavno d.o.o. može imati samo jednog člana uprave – direktora. On
uvijek samostalno zastupa društvo i ovlašten ga je bez ograničenja zastupati kada u ime
društva sklapa ugovore sa samim sobom i u ime trećih. Ograničenje na samo jednog direktora,
uz to što u obrascu nije ostavljen prazan prostor za upis dodatnih direktora, proizlazi
prvenstveno iz odredbe prema kojoj se društvo s ograničenom odgovornošću može osnovati u
pojednostavljenom postupku ako ima najviše tri člana i jednog direktora (Brnabić i Ivančev,
2014: 453).

6.4. DIONIČKO DRUŠTVO

Dioničko društvo (eng. corporation, share holding company) je legalni oblik poduzeća čija je
vlasnička glavnica podijeljena na jednake apoene - dionice. Pretpostavlja ograničenu
odgovornost vlasnika dionica (Agrambrokeri.hr).
Dioničko društvo je trgovačko društvo u kojemu članovi (dioničari) sudjeluju s ulozima u
temeljnome kapitalu podijeljenom na dionice. Iako u dioničkim društvima najčešće dionice
ima veći broj dionićara, dioničko društvo može imati i samo jednog dioničara. Osnivanje
tvrtke u obliku doničkog društva pogodno je za prikupljanje novčanih sredstava većeg iznosa i
za velike projekte, koji teško da su ostvarivi kapitalom samo jedne osobe. Izdavanje dionica
koristi se i iz razloga kada tvrtka počinje raditi i treba kapital koji im osnivač sam ne može
osigurati, treba dodatno investirati u proizvodnu opremu, istraživanje i razvoj i sl., želi se
proširiti na nova tržišta ili ući u novi posao i sl. (Poslovniforum.hr).
Dionice se uplaćuju novcem, ulaganjem stvari ili prava. Dionice se uplaćuju u novcu
zakonom određenim sredstvom plaćanja na račun dioničkog društva kod financijske
institucije u Republici Hrvatskoj. Prije upisa društva u sudski registar mora se, ako se ulozi
uplaćuju u novcu, uplatiti najmanje četvrtinu nominalnog iznosa svake dionice, a ako se
dionica izdaje za viši iznos od nominalnog iznosa dionice i cijeli iznos koji prelazi njezin
nominalni iznos (Poslovniforum.hr).
Ako se dionica uplaćuje dijelom u novcu, a dijelom ulogom stvari, odnosno prava, prije upisa
dioničkog društva u sudski registar mora se u potpunosti uplatiti i onaj dio koji se ne uplaćuje
ulaganjem stvari ili prava. Prije upisa društva u sudski registar ulog u stvarima i u pravima
mora se unijeti u cjelini. Ako se ulaganje stvari i prava sastoji u preuzimanju obveze da se
dioničkom društvu prenese neka stvar, ta se činidba mora ispuniti u roku od pet godina od
upisa društva u sudski registar. Na stvari i na pravu koji se unose kao ulog ne može se za
potraživanje koje se ne odnosi na predmet unosa ostvarivati pravo zadržanja. To se na
odgovarajući način primjenjuje i na uplate u gotovini. Vrijednost stvari, odnosno prava koje
se ulaže mora odgovarati nominalnom iznosu dionice, a ako se ona izdaje za iznos koji je veći
od nominalnog iznosa i tom većem iznosu (Poslovniforum.hr).

9
6.4.1. OSNIVANJE DIONIČKOG DRUŠTVA
Osnivači društva su dioničari koji usvoje statut. Kod sukcesivnog osnivanja osnivači su i
dioničari čiji ulozi nisu u novcu, iako ne sudjeluju u usvajanju statuta. Statut društva mora
usvojiti najmanje jedna osoba. Izjave osnivača o usvajanju statuta daju se u ispravi koja se
sastavlja kod javnog bilježnika. Punomoćnici moraju imati punomoć ovjerenu od javnog
bilježnika (Barbić, 2011).
U toj ispravi moraju se navesti:
1. osnivači i njihova prebivališta,
2. nominalni iznos dionica, iznos za koji se izdaju i, ako se izdaju dionice više rodova, rod
dionica koje preuzima svaki dioničar,
3. uplaćeni iznos temeljnoga kapitala,
4. izjava osnivača da prihvaćaju statut (Barbić, 2011).
Statut društva mora sadržavati odredbe o:
1. tvrtki i sjedištu dioničkog društva,
2. predmetu poslovanja,
3 iznosu temeljnoga kapitala,
4. nominalnim iznosima dionica i broju, ako se izdaju dionice više rodova, rodu dionica i
broju dionica svakoga roda,
5. tome izdaju li se dionice koje glase na donositelja ili koje glase na ime,
6. broju članova uprave i nadzornog odbora,
7. načinu i obliku objave priopćenja dioničkog društva,
8. vremenu trajanja i prestanku dioničkog društva (Barbić, 2011).
Statut može sadržavati odredbe koje odstupaju od odredbi Zakona o trgovačkim društvima
samo kada je to u zakonu izričito određeno. Ako to nije izričito isključeno Zakonom o
trgovačkim društvima, statutom se mogu urediti i druga pitanja pored onih za koje smo naveli
da se uređeuju statutom. Ako je zakonom ili statutom određeno da se objavljuju podaci i
priopćenja društva, oni se objavljuju u "Narodnim novinama" Republike Hrvatske. Statutom
se može odrediti da se podaci i priopćenja društva objavljuju i u drugim javnim glasilima
(Barbić, 2011).
Knjiga dionica i raspolaganje dionicama
Dionice koje glase na ime upisuju se u knjigu dionica dioničkog društva s oznakom imena,
prebivališta, odnosno tvrtke i sjedišta imatelja dionica. U odnosu prema dioničkom društvu
vrijedi kao dioničar koji ima dionicu što glasi na ime samo onaj tko je upisan u knjizi dionica.
Ako je netko po mišljenju dioničkog društva neopravdano upisan u knjizi dionica kao
dioničar, društvo može brisati upis samo onda ako je prije toga o tome obavijestio dioničara i
dalo mu primjereni rok za prigovor. Ako dioničar prigovori nakanjenome brisanju u roku koji
mu je dan, ne može ga se brisati iz knjige dionica (Poslovniforum.hr).

10
Zakonom o trgovačkim društvima određeno je i da svakome dioničaru treba na njegov zahtjev
omogućiti uvid u knjigu dionica. Dionice koje glase na ime prenose se indosamentom. Glede
oblika indosamenta, pravne legitimacije imatelja i njegove obveze za predaju dionice na
odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o mjenici. Statutom društva može se
odrediti da je za prijenos dionice potrebna suglasnost društva. Suglasnost daje uprava.
Statutom se može odrediti da o davanju suglasnosti odlučuju nadzorni odbor ili glavna
skupština društva. U statutu se mogu odrediti razlozi zbog kojih se može odbiti davanje
suglasnosti za prijenos dionice (Poslovniforum.hr).
Ako se dionica koja glasi na ime prenese na drugu osobu, prijenos dionice treba prijaviti
društvu. Kod toga treba predočiti ispravu o dionici i dokazati da je prenesena. Statutom
društva može se odrediti kako se dokazuje prijenos dionice prije nego što društvo izda isprave
o dionicama. Prijenos dionice društvo upisuje u knjigu dionica (Poslovniforum.hr).

7. FINANCIRANJE MALOG I SREDNJEG PODUZETNIŠTVA U REPUBLICI

HRVATSKOJ
Sastavni je dio svakoga poduzetničkog pothvata rizik. U poslovnim aktivnostima rizik znači,
prije svega postojanje mogućnosti novčanih gubitaka, odnosno neizvjesnog povrata novca
uloženog u neki poslovni pothvat. Stoga je najveći problem u stvaranju malih i srednjih
poduzeća zasigurno posjedovanje ili osiguravanje kapitala u dovoljnoj količini koja je
potrebna za samo pokretanje i stvaranje poduzeća. Ono je i najveći problem pri samom
osnivanju poduzeća iz razloga što ukoliko poduzetnik nema sam dovoljnu količinu kapitala,
mora se obratiti drugim izvorima financiranja. Mala i srednja poduzeća prikupljaju izvore
sredstava na različite načine: interno, kroz izdavanje vlastitog kapitala, ili eksterno putem
banaka ili drugih sličnih institucija. U tim je situacijama najčešće rješenje bankarski kredit
koji poduzetnik podiže u određenoj banci pod određenim uvjetima i financijskom kamatom
koju plaća za korištenje kredita. Kod bankarskih kredita poduzetnik može izabrati između
nekoliko vrsta i oblika kredita, a to su; trgovački kredit, leasing i faktoring (Pešić, 2011: 432-
434)
7.1. FINANCIRANJE PUTEM LEASINGA
Leasing je jedan od najatraktivnijih financijskih instrumenata dostupan malim i srednjim
poduze- ćima te je njegova ponuda u Hrvatskoj razgranata, uglavnom u podružnicama banaka
u inozemnom vlasništvu. Poduzeća biraju leasing iz nekoliko razloga: Porezne prednosti koje
variraju ovisno o opremi koja se daje na leasing, o troškovima i o vremenskom oblikovanju
ciklusa financijske godine poduzeća. Omogućuje poduzeću da zadrži gotovinu za
ispunjavanje zahtjeva na dnevnoj bazi umjesto da ograniči njeno korištenje na opremu ili na
financiranje imovine s brzom amortizacijom kao što su vozila. Omogućuje poduzeću da
obnavlja opremu na troškovno učinkovit način, kako se tržište razvija i kako oprema postaje
zastarjela, čime poduzeće postaje konkurentnije. Početni troškovi i mjesečna plaćanja su
niski. Leasing omogućuje srednjoročno i dugoročno financiranje. Moguće je ugovaranje
zamjene ‘’staro za novo’’ il kupnje pri isteku leasinga. Pomaže u ublažavanju učinaka
inflacije. Daje poduzeću mogućnost zadržavanja otvorene kreditne linije s bankom, što može
pripomoći financiranju rasta i ekspanzije (Pešić, 2011: 432-434).

11
7.2. FINANCIRANJE PUTEM FAKTORINGA
Faktoring je oblik kratkoročnog financiranja na temelju otkupa nedospjelih potraživanja, pri
čemu se otkupljuju potraživanja koja u pravilu imaju rok dospijeća do 120 dana. To je,
zapravo, posao financiranja robnih potraživanja, izvoznog ili uvoznog posla preko faktora kao
posebne organizacije koji klijentu osigurava naplatu i pomaže mu da lakše upravlja
potraživanjima. Kupac faktoring usluge može se financirati uz pomoć faktora uz uvjet da sve
narudžbe prije poslodavčeva izvršenja isporuke dade faktoru na odobrenje i da faktor stalno
ispituje kreditnu sposobnost kupca prije nego što preuzme bilo kakvo potraživanje. Faktoring
je osiguranje kredita dodjelom potra- živanja od kupaca, koje poduzeće zapravo prodaje
faktoru s regresom mjenice ili bez njega, ovisno o vrsti ugovorenog aranžmana. U financijski
razvijenu svijetu faktor izdaje čekove kojima se odobravaju računi potraživanja. Sve veće
banke u Hrvatskoj u svojoj ponudi imaju uslugu faktoringa (Pešić, 2011: 432-434).

7.3. FINANCIRANJE VANJSKIM KAPITALOM

Kod financiranja vlastitim kapitalom najčešće se radi kapitalom vlasnika i njegove obitelji,
dok u vanjske izvore financiranja spadaju razvojni fondovi, razni kreditni programi i sl.
Ostvarivanje eksternih izvora financiranja malih i srednjih poduzeća uvjet je nesmetanog
odvijanja poslovnih procesa i ostvarivanje njihova rasta. Međutim iako postoje različiti izvori
vanjskog financiranja, njihov pristup malim i srednjim poduzećima vrlo često je ograničen.
Visoki standardi procjene rizika i visoki iznosi osiguranja vraćanja bankarskih kredita među
glavnim su ograničenjima. U prevladavanju ovih teškoća poslovne tvrtke nastoje ostvariti
druge izvore financiranja (Pešić, 2011: 432-434).

8. STRUKTURA FINANCIRANJA PODUZEĆA U RH

Financiranje je značajno za razvitak malog i srednjeg poduzetništva. Problemi s kojima se
susreću mala i srednja poduzeća u prikupljanju financijskih izvora izravno utječu na razlike u
strukturi financiranja malog i srednjeg poduzetništva i velikih hrvatskih poduzeća. Mnoga su
istraživanja potvrdila da na strukturu financiranja poduzeća utječe, uz ostalo, i poslovno
okruženje. Ono prije svega utječe na razlike u stupnju korištenja vanjskih, posebice
nebankarskih izvora financiranja MSP među zemljama (Pešić, 2011: 433-434).
Osnovna je pretpostavka učinkovitoga financijskog sustava povoljno i stimulativno poslovno
okružje. To se, prije svega, odnosi na dostupnost informacija relevantnih za kreditora i
investitora, stupanj pravne zaštite, brzinu i učinkovitost provođenja ugovora i konkurenciju
unutar financijskog sustava (Caprio i Honohan, 2001).10 Najznačajniji i najsigurniji izvor
financiranja za svako malo poduzeće je vlastita dobit (profit) (Pešić, 2011: 433-434).
Ostvaruje se vremenski u malom poduzeću kao razlika svih prihoda i rashoda. To je dio nove
vrijednosti koju je poduzeće u određenom vremenskom razdoblju ostvarilo, vrijednost koju je
poduzetnik u malom poduzeću zaradio. Na dobit se plaća porez, a ostatak se dobiti
raspoređuje prema odlukama vlasnika poduzeća. Te su odluke iznimno značajne, jer nije
svejedno je li dobit usmjerena akumulaciji (štednji) ili potrošnji. Zbog toga se može zaključiti
da je štednja, odnosno čuvanje financijskoga kapitala najvažniji izvor financiranja malog
poduzeća, kao što je u prirodi čuvanje energije najvažniji izvor energije. Obično prvih godina
investiranja poduzetnik je u financiranju najosjetljiviji, najteže mu je plaćati prispjele obveze.
Kreditne obveze dospijevaju, a investicija nije aktivirana (Pešić, 2011: 433-434).

12
Investiranje malog poduzeća može se odvijati u dva smjera: (1) u proizvodne kapacitete, i (2)
u vrijednosne papire. Rasprava o (1) investiranju u proizvodne kapacitete pokazuje da se
osnovano malo poduzeće, koje posluje izvjesno vrijeme, ubrzo nalazi pred potrebom
dodatnog (novog) investiranja. Ono mora povećati kapacitet da bi raslo, opstalo na tržištu,
ostvarilo dodatne prihode i stalno uvećavalo kapital. U tom se trenutku mali poduzetnik nalazi
pred potrebom pribavljanja novih (a priori) informacija, kako o prošlom, tako i o svom
budućem poslovanju (razvoju). Malom se poduzetniku nameće potreba izrade investicijskog
programa, koji treba pokazati ne samo njemu, već i njegovu kreditoru (ulagaču, banci)
(ne)opravdanost novog ulaganja (Pešić, 2011: 433-434).
Ukoliko čitav proces nije dobro planiran ili ako se aktivnosti ne odvijaju prema planu, što je
čest slučaj, poduzetnik pada u financijske teškoće, dovodeći ne samo sebe u takav položaj,
nego i svoje dobavljače i kreditne vjerovnike. Počinje lanac nelikvidnosti i valja se poput
grude snijega kojoj drugi poduzetnici lakše pridodaju svoj dio, nego pridonose smanjenju.
Stoga je bitno da, kada se mali poduzetnik odluči investirati, čim prije završi projekt i aktivira
investiciju. Ukoliko to tako ne ide, investiciju treba obustaviti (privremeno ili trajno), da bi se
od dva zla učinilo manje (Pešić, 2011: 433-434).

8.1. MOTIVI I CILJEVI NASTUPA PODUZETNIKA NA INOZEMNOM TRŽIŠTU

Osnovni motiv je ostvarenje odgovarajućeg prihoda kojim se osiguravaju veće plaće, bolji
uvjeti, proširenje reprodukcije i razvoj poduzeća u cjelini. Na vanjska tržišta poduzeće izlazi u
ovim slučajevima: ako je svoj opstanak i razvoj vezalo isključivo za vanjsko tržište, ako je
prisiljeno izvoziti da bi ostvarenim devizama uvozilo repromaterijal i sredstva rada, ako
raspolaže viškovima kapaciteta iznad potreba na domaćem tržištu i dopunskom proizvodnjom
želi ostvariti dopunski prihod, ako prihodom na domaćem tržištu nije u stanju pokriti troškove
kapaciteta, ako izvozom želi postići trajno veći prihod (Gašić i Galić, 2012: 114).

9. PREDNOSTI I MANE PODUZETNIŠTVA

Prilika za kreiranje vlastite sudbine - posjedovanje vlastitog preduzeća omogućava
poduzetnicima nezavisnost, prilika za različitost - poduzetnici pokreću vlastito poslovanje, jer
vide priliku za stvaranje različitosti u stvarima važnim za njih, prilika za postizanje svog
punog potencijala - poduzetnicima njihov posao postaje instrument za igru i
samodokazivanje, prilika za ubiranje visokih profita - premda novac nije primarna vodilja
većine poduzetnika, profit koji oni svojim poslovanjem mogu ostvariti, predstavlja važan
motivirajući faktor, prilika za doprinos društvu i priznanje za vlastite napore - vlasnici
preduzeća često su meñu najuglednijim članovima svoje zajednice i prilika za rad na onome
što vole i što ih zabavlja - mnogo vlasnika malih preduzeća uspjeh su ostvarili iz razloga jer
rade ono što vole i što ih zanima (Career.ibu, 2015).
Uz golem marketinški budžet, tehnologiju i konkurentnije cijene, na prvi pogled izgleda kako
nema smisla uopće ići u poduzetnički pothvat. Mogućnost ponude iznimno personaliziranih
proizvoda i usluga bez obzira na to što je dobar dio malih obrta u centru gradova propao i što
su trgovački centri i konzumerizam preuzeli primat, to ne znači kako kupci i dalje nemaju
potrebu za kvalitetnim proizvodom ili uslugom koja im je dostupna nadohvat ruke (Marke.hr,
2015).

13
Dosadašnja taktika “otvorit ću trgovinu u centru gradu i netko će od prolaznika ući” danas je
sve samo ne dovoljna - potrošači su informiraniji, zahtjevniji i obično žele za sebe nešto
jedinstveno ako to već moraju više platiti. Biti malen ujedno znači biti fleksibilan (Marke.hr,
2015).
Uz izostanak korporativne mašinerije i piramidnog načina upravljanja, vi kao poduzetnik
imate priliku svojem kupcu ponuditi iznimno specifičan, odnosno visoko personaliziran
proizvod (Marke.hr, 2015).
Obrt je prema Zakonu o trgovačkim društvima oblik inokosnog poduzetništva i u njemu je
nositelj poslovne aktivnosti jedna fizička osoba kojoj pripada dobit, a za svoje obveze
odgovara cjelokupnom svojom imovinom, osobnom i poslovnom (Womeninadria.hr, 2015).
Obrt je relativno lako osnovati i uz relativno male troškove. Nedostaci obrta kao poslovnog
subjekta su svakako neograničena odgovornost za sve obveze tvrtke, nedostatak kontinuiteta
(sa smrću poduzetnika prestaje postojanje tvrtke) te smanjenom kredibilitetu (obrti nešto teže
dolaze do kredita i drugih izvora financiranja) (Womeninadria.hr, 2015).
Za razliku od obrta, društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) je trgovačko društvo u
kojem jedna ili više pravnih osoba ulažu temeljne uloge s kojima sudjeluju u temeljnom
kapitalu. Najveća prednost društva s ograničenom odgovornošću je odgovornost za obveze
samo do visine vlastitog kapitala unesenog u poduzeće, kontinuitet poslovanja zbog
jednostavnog prijenosa vlasništva i relativna lakoća dobivanja kapitala (Womeninadria.hr,
2015).
Nedostaci društva s ograničenom odgovornošću ogledaju se u visokim početnim troškovima
pri osnivanju, propisanom minimalnom kapitalu (minimalno 20.000), stroga zakonska
regulativa i složen postupak gašenja poduzeća (stečaj) (Womeninadria.hr, 2015).
Jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću (j.d.o.o.) je u posljednje vrijeme sve
popularnije u Hrvatskoj, a mogli bi ga opisati kao kombinaciju obrta i društva s ograničenom
odgovornošću. Jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću je oblik društva s
ograničenom odgovornošću, te se na njega primjenjuju sve pravne osobine d.o.o.-a, osim
propisanog minimalnog temeljnog kapitala (minimalno 10,00 kn), što ga približava obrtu
(Womeninadria.hr, 2015).
Njegovi nedostaci i dalje proizlaze iz stroge zakonske regulative i složenog postupka gašenja,
kao i kod d.o.o. Jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću prelazi u d.o.o. po sili
zakona u onom trenutku kada temeljni kapital pređe 20.000 kuna, što će se prije ili kasnije
dogoditi ukoliko poduzeće posluje s dobiti. Naime, prema Zakonu o trgovačkim društvima
j.d.o.o. mora 25% svoje dobiti na kraju godine pohraniti u rezerve, a one se mogu iskoristiti
jedino za povećanje temeljnog kapitala i za pokriće gubitaka iz prethodne godine. Drugim
riječima, poduzetnik ne može slobodno raspolagati svom svojom dobiti već samo sa 75%, dok
je 25% "zaključano" u rezervama, što ujedno čini i njegov nedostatak (Womeninadria.hr,
2015).

14
10. ZAKLJUČAK
Ulazak u poduzetnički pothvat nikada i nigdje nije lak, jednostavan ili nerizičan. Pogotovo u
Hrvatskoj, gdje postoje prepreke u državnoj administraciji i gdje nije dovoljno visoka razina
informiranosti poduzetnika o svim mogućnostima ulaganja, a kasnije i mogućnosti za rast i
razvoj malog i srednjeg poduzetništva. Poduzetništvo je proces stvaranja vrijednosti
jedinstvenom kombinacijom resursa u svrhu iskorištavanja prigode. Poduzetništvo se definira
i kao proces stvaranja nečega novoga, pod pretpostavkom rizika i nagrada. Poduzetništvo
uključuje stvaranje nečega novog, traži predanost u obliku potrebnog vremena i truda, donosi
nagrade (u obliku neovisnosti) u obliku novca, profita, preuzima se potreban rizik. S
vremenom razvojem tehnologije, poslovnih procesa, ali i ljudskim napretkom i stalnim
inoviranjem u poslovanju, poduzeća su uspostavila odnose s klijentima putem prikupljanja,
pohranjivanja, održavanja i distribucije znanja o klijentu i za klijenta kroz cijelo poduzeće.
Prilika za kreiranje vlastite sudbine kao što je posjedovanje vlastitog poduzeća omogućava
poduzetnicima nezavisnost, prilika za različitost, premda novac nije primarna vodilja većine
poduzetnika, profit koji oni svojim poslovanjem mogu ostvariti, predstavlja važan
motivirajući faktor, prilika za doprinos društvu i priznanje za vlastite napore.

15
11. LITERATURA

Agram-brokeri.hr (2015) Poduzetništvo http://www.agram-brokeri.hr/default.aspx?id=24991

Pristupljeno 10.02.2016.
Barbić, Jakša (2011) Zakon o trgovačkim društvima. Zagreb. Organizator.
Brnabić, Ratko i Ivančev, Marko (2014) Jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću.
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 51(2) str. 449-469.

Career.ibu (2015) Vodić za poduzetnike http://career.ibu.edu.ba/assets/userfiles/career/Vodic

%20za%20poduzetnike.pdf Pristupljeno 10.02.2016.
Dračić, I. (2012) Poslovanje poduzeća i poduzetničko okruženje. Hrvatski zavod za
zapošljavanje. Varaždin.
Gašić, Marina i Galić, Matej (2012) Suvremeno poduzetništvo u korelaciji s vanjskom
trgovinom. Učenje za poduzetništvo 2(1) str. 111-119.
Levar, M. i Nikolić,M. (2012) Inovacije i razvoj kao uzrok i posljedica poduzetništva.
Inovacijsko razvojni centar Zrinski. Zagreb.
Marke.hr (2015) Prednosti malog podzetništva http://marker.hr/blog/prednosti-malog-
poduzetnika-159/ Pristupljeno 10.02.2016.
Pešić, Mirko (2011) Financiranje malog i srednjeg poduzetništva u Republici Hrvatskoj.
Ekonomski Vjesnik / Econviews : Review of contemporary business, entrepreneurship and
economic issues 24(2) str. 430-435.
Petrović, Siniša (2008) Osnove prava društava. Zagreb. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Poslovniforum.hr (2015) Dioničko društvo
http://www.poslovniforum.hr/info/dionicko_drustvo_1.asp Pristupljeno 10.02.2016
Tkalec, Z. (2008) Definicija i karakteristike poduzetništva kao ključne kompetencije
cjeloživotnog učenja. Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje „Nikola Šubić
Zrinski“, Zagreb.
Tolušić, Edita (2012) Jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću. Zbornik radova
Međimurskog veleučilišta u Čakovcu 3(2) str. 103-107.
Womeninadria.hr (2015) Prednosti i mane poduzetništva
http://www.womeninadria.com/pravni-oblik-biznisa/ Pristupljeno 10.02.2016.

16