1.

Uvod

Proizvodnja povrća je veoma kompleksna celina koja zavisi od mnogo faktora. Ako se
skoncentrišemo samo na jedan od faktora, a ne uradimo ili nedovoljno dobro druge
neophodne agrotehničke mere, može doći do značajnog, ako ne i potpunog podbačaja
proizvodnje. Stoga je izuzetno važno uraditi sve preporučene mere koje osiguravaju normalan
rast i razvoj gajene biljke. Svakako da su neke od važnijih:
 pravovremena i pravilna priprema zemljišta koju prate osnovne analize zemljišta i
vode za navodnjavanje,
 izbor vrste, sorte, hibrida,
 nabavka kvalitetnog semenskog materijala,
 proizvodnja mladog, zdravog i kvalitetnog rasada,
 rasađivanje u pravilnom sklopu (broj biljaka po jedinici površini),
 pravilno održavanje temperature i vlažnosti vazduha u proizvodnim objektima,
 pravilna oplodnja cvetova gajenih biljaka,
 pravilno navodnjavanje,
 pravilna primena mineralnih i organskih djubriva u osnovnoj obradi,
 pravilna primena vodotopivih djubriva u ishrani gajene kulture,
 pravilna i pravovremena primena pesticida u pogledu doza primene i načina aplikacije,
kao i poštovanja ekotoksikoloških parametara u proizvodnji zdravstveno bezbednih
proizvoda

1
 2. Uslovi sredine za razvoj povrćarskih kultura

Najvažnija tri elementa prirodne sredine su: zemljište, klima i voda.

Prinos povrća zavisi od: ekoloških uslova, produktivnosti biljke (genetskog potencijala
(sorte ili hibrida), morfološkog nasljeđa i fizioloških osobina biljne vrste, odnosno sorte ili
hibrida) i od primjene agrotehničkih mjera;
Ekološki uslovi : zemljišni (edafski) uslovi i klimatski uslovi.
Zemljišni (edafski) uslovi: nagib (inklinacija) terena, ekspozicija terena, nivo
podzemnih voda, zakorovljenost zemljišta I tip zemljišta.

2.1. Zemljište

Zemljište se smatra četverofaznim disperznim sistemom, sastavljenim od krutih

čestica (organskih i mineralnih), vode odnosno vodene otopine krutih tvari i apsorbovanih
plinova, vazduha i organizama (mikroba i makroba). Da bi neko zemljište bilo supstrat za
gajenje biljaka, mora biti plodno. A ono je plodno ako biljkama pruža dovoljno hranjiva,
vode, kiseonika i toplote.
Mehanički sastav zemljišta (tekstura) - Mehanički sastav zemljišta (tekstura) je u
velikoj meri konstantna veličina o kojoj ovisi vrednost zemljišta kao supstrata za gajenje
poljoprivrednih biljaka, odnosno njihov bonitet. Bonitetna vrednost kulturnog zemljišta raste
od skeleta prema ilovači i pada prema glini. Tekstura zemljišta predstavlja odnos pojedinih
frakcija u njemu.
Struktura zemljišta predstavlja osnov njegove plodnosti, a od nje zavisi vodni,
vazdušni i toplotni režim zemljišta, pristupačnost vode i hranjiva, aktivnost mikroorganizama
i mogućnost korjenovog sistema. Sposobnost zemljišta da obrazuje agregate različite veličine
i forme nazivamo strukturnost zemljišta, a cjelina koja se dobija pri obradi zemljišta naziva se
struktura. Zemljište može biti u strukturnom i bestrukturnom stanju. Ako čestice nisu
povezane (pijesak) ili suviše povezane ili slijepljene (teška glina), onda takvo zemljište
nazivamo bezstrukturna – nestrukturna zemljišta.
Reakcija zemljišta ili njegova pH vrijednost, javlja se kao edafski faktor, a upozorava
na stepen zasićenosti bazama adsorptivnog kompleksa i otopine zemljišta. Ukoliko u otopini
zemljišta prevladavaju H jona, onda je zemljište kiselo, a ako prevladavaju OH joni onda je
ono alkalno, a ukoliko je podjednako H i OH onda je zemljište neutralne reakcije.

2.2. Klimatski uslovi

Klimu definišemo kao stanje vremena iznad nekog područja mjereno u periodu oko 30
godina. Klima je dominantan faktor kod gajenja biljaka (na koji čovjek ima mali uticaj), a
javlja se kao složeni vegetacioni činilac sa svojim elementima: svjetlost, toplota, voda i
vazduh. U odnosu na klimatske uslove povrtarske biljke imaju niz osobenosti prema kojima ih
dijelimo na nekoliko skupina. Prije svega tu se ističu zahtjevi povrća prema toploti, zahtjevi
povrća prema svjetlosti, zahtjevi povrća prema dužini dana, zahtjevi povrća za vodom,
zahtjevi povrća prema relativnoj vlažnosti i kvalitetu vazduha.

2.2.1. Svjetlost

Sunce je glavni izvor svjetlosti. Sunčeva svjetlost djeluje hemijski i fizičko-toplinski.

Prema uticaju na članove agrobiocenoze, dio spektra od 300 do 400 nm deluje na smanjenje
habitusa biljke i debljanje listova. Zona do 500 do 700 nm važna je za fotosintetsku
asimilaciju ugljenika, ali najjača je apsorpcija sunčevog svjetla u hlorofilu u zoni od 600 do
700 nm (crvena zona spektra). Zona od 700 do 800 utiče na produženje rasta biljaka, a više od
800 nm ima toplinski efekat. To je glavni izvor toplotne energije za transpiraciju biljaka.

2
Približno polovicu ukupne sunčeve radijacije otpada na toplinski efekat, slijedi fotositntetski
učinak, a tek na trećem mjestu ostali uticaji na članove u agrobiocenozi.
U zemljama koje imaju više naoblaka, manje sunčanih dana (sjever i sjeverozapad
Evrope) manje se nakuplja šećer i ulje u sjemenu. To znači da takva područja nisu prikladna
za gajenje uljarica ili kultura za proizvodnju šećera. Nasuprot tome, sočnije povrće se gaji
upravo u tim područjima gdje ima više difuzne svjetlosti. Djetelinsko travne smjese, prirodne
ili vještačke livade i pašnjaci su zastupljeniji na sjeveru i sjeverozapadu Evrope gde je
dosljedno tome, razvijenije stočarstvo. Jug Evrope prikladniji je za gajenje voćaka i vinograda
i povrća.
Povrtarske vrste biljaka u odnosu na svjetlost podijeljene su na:
- Heliofilne - To su vrste s velikim zahtjevima prema svjetlosti, fotosinteza se
najbolje odvija pri optimalnoj osvijetljenosti od 30.000 luksa. Ujedno su to vrste s
visokim zahtjevima prema temperaturi. To su vrste: dinja, lubenica, paprike,
paradajz, grašak, itd.
- mezofilne - Vrste s srednjim zahtjevima prema svjetlosti, fotosinteza se odvija pri
optimalnoj osvijetljenosti od 20.000 luksa. To su: mrkva, kupus, karfiol, peršun,
kelj pupčar, keleraba, grašak, špinat, itd.
- skiofilne - Vrste s malim zahtjevima prema svjetlosti. Fotosinteza kod ovih
povrtarskih biljaka se odvija pri optimalnoj osvijetljenosti od 16.000 luksa. To su:
keleraba, crni korijen, bijeli korijen, itd
U biljnoj proizvodnji se intenzitet sunčeve svjetlosti može regulisati: pravcem sjetve
/sadnje, gustinom usjeva, piniciranjem, orezivanjem, zakidanjem zaperaka, uništavanjem
korova i drugim mjerama njege.
Biljka iskoristi samo 1- 7 % sunčeve energije, a neke vrste (lucerka) imaju i preko 85
puta veću lisnu površinu u odnosu na površinu zemljišta koju pokriva. Dužina dana i noći
važan je kozmički odnosno geofizički faktor za život na Zemlji. To se u prvom redu odnosi na
biljke, jer su se one kao autotrofni organizmi tokom svoje evolucije prilagodile staništima.
Prema tome, ritam njihova života je prilagođen određenoj dužini dana i noći.
Biljke kratkog dana, 10-12 sati - konoplja, pamuk, proso, pasulj, soja, duvan, kukuruz
i paprika, lubenica, dinja, krastavac, patlidžan;.
Biljke dugog dana preko 14 dana - ovas, šargarepa (mrkva), repa, lan, grašak, raž,
pšenica, crvena djetelina, špinat, kupus, karfiol, keleraba, crveni luk, bijeli luk, prasa,
rotkvica, tikva.
Neutralne biljke - heljda, suncokret, ječam ozimi, riža, evropske sorte čičoke, paradajz
i repica, grašaka, grah.

2.2.2. Toplota

Glavni izvor toplote je sunce. Atmosfera se zagrejava toplinskom radijacijom kopna i

mora jer sunčevo zračenje prolazi kroz atmosferu a da je praktički ne zagrejava. Zato je
toplota vazduha pri površini zemljišta najveća, a opada pri porastu nadmorske visine. Postoji
ritam dnevnog zagrevanja i hlađenja izmjenama dana i noći . U vertikalnom rasporedu toplote
prisutno je pravilo po kojem na svakih 100 m nadmorske visine temperatura opada za 0.60 oC
(vertikalni termički gradijent). Za agrikulturu su važne kardinalne temperaturne tačke, a to su
temperaturni minimum, optimum i maksimum. Ispod temperaturnog minimuma i iznad
maksimuma fiziološki procesi prestaju, a najpovoljniji su pri temperaturnom optimumu. Pri
tome je najvažniji raspon temperatura od 0 do 45°C. S obzirom na fiziološke procese u biljci,
sve temperature ispod O°C smatramo negativnim, a iznad O°C pozitivnim. Kako dioba ćelija
u biljci prestaje kod 5°C, ovu temperaturu smatramo biološkim temperaturnim minimumom.
Sve

3
aktivne temperature umanjene za vrijednost biološkog temperaturnog minimuma su efektivne
temperature. Sabiranjem dnevnih efektivnih temperatura u toku mjeseca ili u toku vegetacije,
dobije se suma efektivnih temperatura vazduha ili suma toplotnih jedinica.
U agroekosistemu sve biljke nemaju jednake zahtjeve prema toploti, pa se one u tom
pogledu dijele na:
1. Termofilne - Prilagođene su višim temperaturama, optimum za vegetativni rast i
razviće je 25°C (interval 22-25°C). Dobro podnose i do 35°C; na 10°C zaustavljaju
rast i razviće; stradaju već na 0-2°C. To su biljke južnih područja i ne podnose
mrazeve (kukuruz, pamuk, sirak, proso, kikiriki, paradajz, paprika, grah, dinja, tikvice,
lubenica, krastavci, smokva i sl.).
2. Kriofilne - Prilagođene su nižim temperaturama. Optimum za rast i razviće je 17°C
(interval 15-18°C). Ne podnose visoke, ali dobro podnose niske temperature; rast
zaustavljaju na oko 2°C; podnose mrazeve do -10°C, čak i do -15°C. Povrće se može
gajiti u regionima, za vegetacioni period od IV-IX mjeseca, ukupne temperature
3.000-3.500°C. Vrijeme sjetve i sadnje, kao i način gajenja određuje se prema
konkretnim uslovima, s tim da 1°C srednje godišnje temperature skraćuje ili
produžava vegetaciju za 10-14 dana. Vrste sa malim zahtjevima za toplotom potiču iz
umjerenog klimatskog područja strna žita, grašak, crvena djetelina, repa, luk, salata,
mnoge trave, kupus, špinat i dr.
3. Mezotermne - Vrste umjerenih zahtjeva prema toploti. Optimum za vegetativni rast i
razviće je22°C (interval 21-26°C). Rast zaustavljaju na oko 5°C; podnose mrazeve i
do 8°C.
4. Mezofilne vrste su: grašak, mrkva, peršun, celer, kupus, karfiol, pekinški kupus, kelj
pupčar, itd.

2.2.3. Zahtjevi povrća prema vodi

U biljkama voda obavlja mnogostruku funkciju. Protoplazma je izgrađena od složenih

kompleksa hidrofilnih koloida koji primaju vodu i bubre i u tom stanju omogućuju osnovne
fiziološke procese u ćeliji. Navodnjavanje kao proces rješava: nedostatak vode, suvišak vode i
neravnomjernu vlažnost. Ukupne potrebe u toku vegetacije za vodom su 250-750 mm. Većina
povrtarskih kultura zahtijeva 600-650-750 mm, deficit je 150-200 mm, kao i 80-160 mm u
rasadu. Zahtjevi povrća za vodom su zbog: razvoja korjenovog sistema, nadzmene
vegetacione mase, krupnog debelog lišća, postojanje krupnih stoma, itd.
Tehnika i način navodnjavanja: brazdama, prelivanjem, orošavanjem i kapanje. U
ekološkom smislu.
Podjela povrtarskih vrsta prema zahtjevima za vodom
1. Povrtarske vrste koje intenzivno crpe vodu i intenzivno je troše – celer,
krompir;
2. Povrtarske vrste koje intenzivno usvajaju vodu ali njome dobro ekonomišu –
lubenica, mrkva, paradajz;
3. Povrtarske vrste koje slabo usvajaju vodu ali je rasipnički troše – kupus,
karfiol, keleraba, kineski kupus, paprika;
4. Povrtarske vrste koje slabo usvajaju vodu ali je slabo ili štedljivo troše – crveni
i bijeli luk;
Transpiracioni koeficijent: Sa malim traspiracionim koeficijentom, 300-500 su: mrkva,
cvekla, peršun, grašak. Sa srednjim transpiracionim koeficijentom 500-700 – paradajz,
paprika,
lubenica. Sa izrazito velikim transpiracionim koeficijentom, iznad 700 su krastavac, tikvice,
patlidžan. Intenzivno navodnjavanje i đubrenje tokom 100-110 dana. Biljkama se dodaje do
10 l vode po metru dužnom, to je preko 3 l po biljci, posebno kada temperature porastu na 30-
35°C.

4
 2.2.4. Zahtjevi povrća prema relativnoj vlažnosti vazduha

Krastavac zahtijeva 90-95% relativne vlažnosti vazduha. Povrće koje zahtijeva 80-
90% relativne vlažnosti vazduha su: kupus, karfiol, keleraba. Povrće koje zahtijeva 75-80%
relativne vlažnosti vazduha su: boranija, grašak, grah. Povrtarske vrste koje zahtijevaju 50-
75% relativne vlažnosti zraka su: paprike, paradajz, plavi patlidžan, dinja, lubenica, crveni i
bijeli luk.

5
 3. Opšti principi biljne proizvodnje na oranicama

Obrada zemljišta u historijskom razvoju poljoprivrede, prešla je sljedeće epohe

razvoja: ručna, zaprežna i mehanizovana obrada zemljišta. Glavni zadatak obrade zemljišta je
da zemljište učini povoljnim za gajenje kulturnih biljaka.To je mehanički zahvat mehaničkim
sredstvima sa zadacima da:
- Pripremi zemljište za sjetvu.
- Omogući prodiranje korjenovog sistema u dubinu radi usvajanja potrebnih
hranjivih elemenata rastvorenih u vodi, boljem ukupnom ukorenjivanju, većoj
otpornosti na poleganje itd.
- Da se popravi struktura zemljišta.
- Da se omogući povoljna biološka aktivnost zemljišta i biljna hranjiva
iznepristupačnih prevedu u biljkama pristupačne oblike.
- Bolje ekonomisanje vodom.
- Da se omogući razmjena vazduha između zemljišta i atmosfere.
- Da izvrgne štetne zemljišne insekte i sjemenke korova nepovoljnim klimatskim
uslovima.
- Uništavanje korovskih biljaka i njihovih reproduktivnih organa.
Obrada je nužna zbog okulturenja zemljišta, a vrši se do dubine orničnog sloja
(antropogenog, obrađenog sloja), kao i zahvatanjem zdravice (meliorativna obrada). Dubina
obrade ovisi u apsolutnoj dubini zemljišta, o stanju podzemnih voda, teksturnoj građi i
stratigrafiji, reljefu, klimi, izvoru energije, sredstvima za obradu, zahtjevima kulture,
agrotehničkoj namjeni i visini ulaganja u obradu zemljišta te u ukupnim režijskim troškovima
za gajenje neke kulture.
U odnosu na dubinu obradu zemljišta dejlimo na niz kategorija.
- Vrlo plitka obrada (do 10 cm dubine)
- Plitka obrada (od 10 do 20 cm dubine
- Srednje duboka obrada (od 20 do 40 cm dubine)
- Duboka obrada (od 40 do 100 cm dubine)
- Vrlo duboka do ekstremno duboka obrada (dublje od 100 cm)
Po globalnoj agrotehničkoj namjeni obrada zemljišta može se podijeliti na:
osnovnu i dopunsku obradu zemljišta.

3.1. Osnovna obrada zemljišta

Zadatak osnovne ili bazične obrade, je da zahvati masu zemljišta do određene dubine u
kojoj će se formirati glavna masa korjenovog sistema gajene biljke i dio koji će primiti sjeme
i osigurati aktiviranje biološkog procesa (klijanje i nicanje). U osnovnu obradu zemljišta se
ubrajaju: oranje, rigolanje, dubinsko rahlenje i specijalni načini u koje se ubraja i tretiranje
zemljišta eksplozivom.

3.2. Dopunska obrada zemljišta

Posle oranja, poorana površina je gruba jer je drobljenje i usitnjavanje postignuto u

najgrubljem obliku, što onemogućava potpuno iskorištavanje i dobijanje maksimalnih
prinosa. Zato se pristupa pripremi njenog površinskog sloja. Zemljište mora biti pripremljeno
tako da je idealno izdrobljeno, usitnjeno, da grudve ne sprečavaju i ometaju pokrivanje
sjemena i njegovo klijanje. Dopunska obrada zemljišta ima isključivo karakter površinske
obrade. Operacije koje se obavljaju pri dopunskoj obradi zemljišta, odnosno predsjetvenoj
pripremi površinskog (sjetvenog) sloja zemljišta su: brananje (vlačenje), ravnanje
(finiširanje), kultiviranje, valjanje, drljanje, kao i obrada rotacionim oruđima-integralna

6
obrada. Cilj ovih operacija je usitnjavanje plitkog sloja oranice i stvaranje uslova za klijanje i
nicanje sjemena i dalji porast i razviće kulturnih biljaka.

4. Agrotehničke mjere u proizvodnji povrća

Tehnika ratarenja je primena agrotehničkih mjera, a agrotehničke mjere predstavljaju

sredstva čijom primenom čovek, u skladu sa agrotehničkim osnovama podešava uslove biljne
proizvodnje u cilju postizanja prinosa maksimalne veličine i kakvoće.
U osnovi razlikujemo:
1. Opšte agrotehničke mjere;
2. Specijalne agrotehničke mjere;
3. Specifične agrotehničke mjere;

Zadatak je da: održi popravi strukturu zemljišta, poveća plodnost zemljišta i borba
protiv korova.
- Ljuštenje se vrši: teškim tanjiračama, ili se obavlja plitko oranje plugovima,
ravnjačama ili obrtačima;
- Osnovna obrada zemljišta: jedno ili dva oranja plugovima, ravnjačama ili
obrtačima i nošenim, odnosno vučenim podrivačima;
- Predsjetvena obrada zemljišta podrazumijeva obavljanje niza postupaka: tanjiranje,
sjetvospremiranje, freziranje te pravljenje gredica različite širine.
- Obrada u toku vegetacije podrazumijeva primjenu odgovarajućih metoda kao što
su: međuredna obrada ili kultivacija, prašenje,obrtanje podrivanje.

Đubrenje predstavlja plansko obogaćivanje zemljišta u cilju što uspješnijeg uzgoja

odgovarajućih vrsta povrća. Ova metoda podrazumijeva: uzorkovanje zemljišta za
agrohemijsku analizu, upotreba nošenih rasipača, vučenih rasipača, raspored granula,
rasturača stajnjaka, jedinica za fertigaciju; Đubrenje povrća je osnovni postupak kojim se
obagati zemljište odgovarajućim tvarima potrebnim za uspješan uzgoj povrtarskih kultura.

5. Sistemi biljne proizvodnje

5.1. Plodored

Plodored ima veliki značaj u proizvodnji povrća zbog suzbijanja bolesti i štetnika te
racionalnog i pravilnog iskorištenja tla. Poznato je da mnogi insekti i parazitski
mikroorganizmi prezimljuju u tlu pa im se uzastopnim uzgojem jedne kulture na istom tlu
povećava koncentracija u tlu u tolikoj mjeri da izazivaju totalne štete. Najveći ih broj ne može
živjeti bez biljaka pa ih napadaju da bi preživjeli. Mogu se zadržavati u latentnom stanju u tlu
od 1 - 3 godine te u slučaju čestog vraćanja neke kulture na istu parcelu, jače napadaju i čine
veće štete. Smjenom usjeva sprečavamo njihovu pojavu. Prilikom planiranja plodosmjene
potrebno je znati da neke bolesti i štetnici napadaju samo jednu povrćarsku kulturu, dok neke
napadaju više vrsta iste porodice. Možemo navesti primjer plamenjače koja parazitira krumpir
i rajčicu te predstavlja ekonomski najštetniju bolest kod ovih kultura. Od štetnika, može se
navesti krumpirova zlatica koja je podjednako štetna za mlade biljke krumpira, rajčice i
plavog patlidžana. Takve kulture nikada ne treba sijati jednu iza druge ni na susjednim
parcelama. Poštivanje pravila plodoreda u velikoj mjeri pospješuje proizvodnju povrća i
smanjuje troškove zaštite, odnosno troškove proizvodnje.

7
 5.2. Izbor sorte ili hibrida za proizvodnju

Pravilan izbor sorte ili hibrida predstavlja osnovu za uspješnu i kvalitetnu proizvodnju.
Za proizvodnju u zaštićenom prostoru stvorene su posebne sorte, uglavnom hibridi visoke
produktivnosti i kvalitete koji mogu biti otporni na bolesti. Sorta koja nije namijenjena ovim
uvjetima proizvodnje, ponaša se sasvim drukčije ako je uzgajamo na otvorenom. Postoje sorte
specijalno namijenjene proizvodnji povrća za preradu. One obično imaju ujednačenu zriobu,
odjednom sazri više plodova (mahuna, rajčica) što omogućava jednokratnu berbu. Posebno
treba birati sorte po zrelosti, jer ako se želi proizvoditi rani kupus ili mladi krumpir, u obzir će
doći sorte koje imaju kratak vremenski razmak od sadnje do zriobe, odnosno rane ili vrlo rane
sorte. Osobine sjemena i sjetvene norme prikazane su u tablici 17.

5.3. Sjetva i sadnja

Osnova uspješne proizvodnje povrća je izbor vrsta i sorti prilagođenih uvjetima te

sredine, a prema zahtjevu tržišta.
Ekološki sustav organske proizvodnje zahtjeva otpornost sorte na stres, štetnike,
bolesti i korove, ali i odgovarajući kvalitet. Pri tome ne treba zaboraviti da se veliki broj vrsta
koristi u ishrani u svježem stanju i zato je senzorski kvalitet od posebnog značaja. Specifičnu
kvalitetu najčešće daju stare sorte, odnosno one nastale prije dominacije selekcije u pravcu
većeg prinosa često na štetu kvalitete.
Danas su u trendu vrste i sorte s etičkim vrijednostima tradicionalnih proizvodnji
nekog podneblja, zatim one s izrazitim lijekovitim svojstvima, kao i nove sorte/hibridi nastale
starim metodama hibridizacije (GMO isključen) i adaptirane na ekološke uvjete sredine.
Širenje specifičnih sorti, pa i vrsta iz njihovog primarnog podneblja podrijetla koje nose svu
specifičnost davno uzgajanih vrsta, kao i minipovrće značajno u ishrani djece i u kulinarstvu
omogućuje pravi izbor sorti za organsku proizvodnju.
Povrće se proizvodi sjetvom sjemena, sadnjom presadnica (klasično, kalemljeno) i
sadnog materijala (lukovice, izdanci, dijeljenjem busa), kao i metodama dorastanja, poticanja
i naklijavanja (sjeme, ponik).
Za sjetvu se koristi svježe sjeme, odnosno u granicama u kojima zadržava klijavost.
Treba znati da sjeme peršina, mrkve, plavog patlidžana, paprike i luka zadržava klijavost
orijentacijski 2-3 godina, sjeme kupusa, rotkve, rotkvice, cikle, salate i špinata 3-4 godine, a
sjeme graška, mahune, rajčice i krastavaca tijekom 6-8 godina. Od krupnoće sjemena zavisi
količina sjemena i dubina sjetve. Krupno sjeme (tikve, graha, graška, lubenice, krastava¬ca,
dinje, cikle, špinata, pastrnjaka) sije se na dubini 3-4 cm, srednje krupno (kupusnjača, rajčica,
paprike, luka) na dubini 2-3 cm, a sitno i jako sitno sjeme (mrkve, peršina, salate, celera) na
dubini 0,5-1 cm. Na lakšim tlima sije se dublje, a na težim pliće.
Prije sjetve može se obavit predsjetvena priprema:
Podrivanje sjemena krastavaca, lubenice, dinje, luka i rajčice na temperaturi i do 60 °C
uz stalno miješanje tijekom tri sata što omogućuje brže nicanje. Pri podrivanju temperatura se
postupno povećava. Kvašenje se primjenjuje za sjeme više vrsta povrća. Sjeme se kvasi
toplom vodom (oko 25 °C). Sjeme u vrećicama se potapa u vodu, uz povremeno vađenje dok
ne nabubri.
Naklijavanje sjemena obavlja se između dva sloja dobro navlažene tkanine i pri
temperaturi oko 25 °C. Sjeme se redovito i povremeno mješa, da bi se osiguralo dovoljno
kisika za klijanje. Kada se na manjem broju sjemenki (do 5%) pojave klice, sije se.
Nakvašeno i naklijalo sjeme sije se u vlažno tlo.
Sjeme povrća može se podvrgavati djelovanju niskih temperatura (od -1 do 3 °C), ili
se potapa u otopinu makro i mikroelemenata i različitih stimulatora, odnosno izlaže
djelovanju električne struje, ultrazvuka, laserskih zraka, bioenergije i ostalom. Sjeme se može

8
kvasiti i otopinom komposta (jedan dio komposta i šest dijelova vode odstoji tjedan dana,
zatim se procijedi).
Sjeme čvrste opne (mrkva, cikla) se skarificira (oštećuje se opna) u pijesku ili se u
platnenu vrećicu stavi krupan brusni papir i većica se protrese. Za dezinfekciju sjemena se
koristi otopina kamilice (potapanje 30 minuta), fermentirani ekstrakt koprive i kalij
-permanganat (1-3 g u 10 I vode). Upotreba tople vode za dezinfikaciju sjemena efikasna je za
najveći broj vrsta (kupusnjača, mrkve, rajčice, paprike i u manjoj mjeri, celera, zelenesalate,
špinata), ali samo sjemena visoke kvalitete. Zagrijavanje sjemena je postupno u toploj vodi od
38-40 °C, pa sve do 50 °C u ovisnosti od vrste, tijekom 20-25 minuta. Sjeme se zatim hladi
oko 5 minuta u hladnoj vodi i brzo suši. Kontrola temperature obavlja se stalno tijekom
postupka dezinfekcije, radi spriječavanja mogućeg ostećenja klice pri višim tremperaturama.
Može se koristiti i Natrij-hipoklorit za predsjetveno tretiranje sjemena. Njegova
upotreba podrazumijeva da sadržaj u vodi ne prijeđe dozvoljeni limit od 4 ppm klora,
predviđen za organske proizvode.
Za dezinfekciju sjemena mogu se koristiti i biljni ekstraktii ulja. To su ulja timijana,
cimeta, karanfilića, origana i češnjaka.
Sjeme se može pilirati odnosno omotati običnom mješavinom gline i drugih
certificiranih inertnih tvari, radi ostvarenja uniformne veličine i oblika kod sitnog sjemena
koje nije okruglo kao što je sjeme salate, mrkve, luka. Materijali za piliranje trebaju biti
propusni za kisik i trebaju brzo apsorbirati vodu tijekom hidratacije.Za sjeme koje se nalazi
unutar mesnatih plodova povrća, kao što su tikve, krastavac, rajčica, savjetuje se da masa
sjemena, pulpe i soka ostane na temperaturi od 24 - 27 °C nekoliko dana radi fermetacije.
Fermentacija rajčice traje 42 do 72 sata a za tikve do dva dana, ovisno o temperaturi. Nakon
toga sjeme se ispire vodom 3-6 puta a potom suši.
U ovisnosti od mjesta i načina proizvodnje povrće se sije/sadi u redove, što omogućuje
pravilan razvoj biljaka. Može biti ručna i strojna, koja omogućuje pravilan raspored biljaka na
željeni razmak u redu. Sije/sadi se u trake - dvoredne, troredne, četvororedne ili višeredne. Pri
tome je razmak između redova uži (10-30 cm), a izmedu traka širi (35-70 cm). Tako se dobiva
staza sa koje se obavlja njega usjeva u redovima, odnosno omogućeno je korištenje
odgovarajuće mehanizacije.
Sjetva/sadnja u kućice karakteristična je za krastavac, lubenice, dinju, tikve, krumpir,
grah i rajčicu. U kućice se sije 2-5 sjemenki ili 1-3 presadnica ili drugog sadnog materijala
ovisno o vrsti, a poslije nicanja može se obaviti prorijeđivanje.
Sjetva omaške iz ruke po cijeloj površini, primjenjuje se kod nekih vrsta. Nije
povoljna za rast biljaka zbog neujednačene gustoće i otežane primjene mjera njege.
Kod ručne sjetve potrebno je označavanje gredica (lijeha). Obavlja se specijalnim
markerom ili se duž zategnutog konopca provlači letva, motika. Za strojnu sjetvu se označi
samo prvi red. Najpovoljniji pravac redova je sjever-jug, jer su tada biljke cijelog dana
ravnomjerno osvijetljene. Sjeme se poslije sjetve prekriva zemljom i valja (lopatom ili
valjkom, kako bi se uspostavila čvrsta veza sjemena i tla), a zatim se zalijeva. Vrijeme sjetve
ovisi o vrsti i načinu proizvodnje.
Zajedno sa vrstama koje sporo niču (mrkva, luk) usijava se i mala količina sjemena
biljaka, koje brzo niču (salata, kupus, rotkvica). Ove biljke će označiti redove i tako
omogućiti praćenje i kultiviranje prije nicanja glavne vrste. U povoljnim uvjetima, grašak,
kupus, rotkvica i rotkva niču za 4-6 dana, a tikve, krastavac, bob, rajčica, salata i špinat za 5-8
dana, te dinja, kukuruz, cikla i grah za 7-10, lubenica i plavi patlidžan za 10-14, luk, mrkva,
pastrnjak, paprika i peršin za 12-18 i celer za 16-22 dana.
Povrće se uzgaja i sadnjom vegetativnih biljnih organa. Tako se luk proizvodi iz sitnih
lukovica, češnjak iz djelova lukovice - režnjeva. Krumpir se proizvodi iz cijelog ili isječenog
gomolja, a hren iz dijela korijena - reznice. Djeljenjem busa razmnožava se rabarbara,
reznicama stabljike rajčica i krastavac, a neke vrste mogu se razvijati na račun rezervnih
dijelova (podsticanje, dorastanje) korijena (radić, celer, peršin) ili listova (cvjetača, poriluk).

9
 6. Zaključak

Danas se kod nas povrtarstvo izučava kao posebna disciplina, a u proizvodnji to je

najčešće kombinovana ratarsko-povrtarska ili čista povrtarska proizvodnja.
Povrće čini veliki broj vrsta čiji se vegetativni i generativni organi koriste u ishrani: u
svežem, kuvanom i konzerviranom obliku. U svetu je poznato oko 1.0000 vrsta povrća, od
kojih se gaji oko 150, ali najširu upotrebu ima 30-50 vrsta. Broj gajenih vrsta povrća uslovljen
je ekološkim i ekonomskim uslovima, a posebno tradicijom. Danas najširi areal
rasprostranjenosti imaju vrste sa umerenim zahtevom za uslovima uspevanja. To su vrste koje
su gajene još pre 4.000 godina (crni luk, kupus, krastavac, pasulj), odnosno u periodu od pre
2.000-4.000 godina (grašak, rotkva, mrkva, celer, beli luk, špargla). Pored ovih, danas se gaje
i vrste čija se starost ocenjuje na oko 2.000 godina (spanać, peršun, dinja, šampinjoni), kao i
one čijem je rasprostranjenju doprinelo otkriće Amerike (tikva, paradajz, paprika, krompir).
Proizvođači koji primjenjuju suvremene tehnologije i uzgajaju nove, hibridne kultivare
postižu visoke prinose.
Povrtarstvo je intenzivna grana poljoprivrede, vrijednost proizvoda po jedinici
površine veća je 10-20 x od vrijednosti pšenice i kukuruza, naših glavnih ratarskih kultura.
Najzastupljenije povrćarske kulture su kupus, grah, luk, paradajz i paprika.

10
 7. Literatura

1. Parađiković N. (1985): Opće i specijalno povrćarstvo, Osijek

2. AgBase - PRIRUČNIK ZA UZGOJ BILJA:
http://www.bilje.hr/POLJOPRIVREDA/AgBase_4/HTML/Organska%20proizvodnja-
Agrotehni%C4%8Dke%20mjere.html
3. Povrtarstvo - knjiga

11