Klinička

propedeutika
PREDAVANJA – 1. PARCIJALNI ISPIT
Interna skripta za studente medicinskog fakulteta

2018
 SADRŽAJ
UVOD .......................................................................................................................................... 4
LIJEČNIČKA DEONTOLOGIJA I ETIKA ........................................................................................... 5
ODNOS IZMEĐU LIJEČNIKA I BOLESNIKA ............................................................................... 6
LIJEČNIČKE ZAKLETVE I MORALNI KODEKSI............................................................................ 6
ORGANIZACIONE STRUKTURE .................................................................................................... 8
ZDRAVLJE I BOLEST ................................................................................................................... 10
DIJAGNOZA BOLESTI ............................................................................................................. 12
HISTORIJA BOLESTI ................................................................................................................... 14
АNAMNEZA........................................................................................................................... 15
Generalije ......................................................................................................................... 15
Glavne tegobe .................................................................................................................. 15
Sadašnja bolest ................................................................................................................. 16
Lična anamneza ................................................................................................................ 18
Porodična anmneza .......................................................................................................... 19
Socijalno-epidemiološki podaci ........................................................................................ 19
Anamnezni zaključak ........................................................................................................ 20
OBJEKTIVNI PREGLED (STATUS PRAESENS) .............................................................................. 21
METODE KLINIČKOG PREGLEDA ............................................................................................... 22
INSPEKCIJA (INSPECTIO) ....................................................................................................... 22
PALPACIJA ILI PIPANJE .......................................................................................................... 22
Površna palpacija.............................................................................................................. 23
Duboka palpacija .............................................................................................................. 23
Balotman ili udarna palpacija ........................................................................................... 24
Fluktuacija ........................................................................................................................ 24
Talasanje (test undulacije) ............................................................................................... 25
PERKUSIJA (PERCUSSIO) ....................................................................................................... 25
AUSKULTACIJA ILI SLUŠANJE ................................................................................................ 26
TERMOMETRIRANJE ............................................................................................................. 26
Aksilarno mjerenje tjelesne temperature ........................................................................ 27
Oralno ili sublingualno mjerenje: ..................................................................................... 27
Rektalno mjerenje temperature ...................................................................................... 28
 Bazalna temperatura ........................................................................................................ 28
OPĆI PREGLED .......................................................................................................................... 29
PSIHIČKO STANJE .................................................................................................................. 29
STANJE SVIJESTI .................................................................................................................... 29
HOD ...................................................................................................................................... 30
RAST ...................................................................................................................................... 31
KONSTITUCIJA TIJELA ........................................................................................................... 33
VITALNI ZNAKOVI ................................................................................................................. 39
GOVOR BOLESNIKA .............................................................................................................. 41
KOŽA ..................................................................................................................................... 41
LIMFNE ŽLIJEZDE .................................................................................................................. 42
KLINIČKI PREGLED GLAVE I VRATA ........................................................................................... 43
INSPEKCIJA GLAVE .................................................................................................................... 44
PALPACIJA GLAVE ..................................................................................................................... 45
PERKUSIJA GLAVE ..................................................................................................................... 45
INSPEKCIJA I PALPACIJA LICA ................................................................................................ 45
INSPEKCIJA I PALPACIJA OČIJU ............................................................................................. 47
INSPEKCIJA I PALPACIJA UŠIJU.............................................................................................. 50
INSPEKCIJA I PALPACIJA NOSA ............................................................................................. 52
INSPEKCIJA I PALPACIJA USNE ŠUPLJINE .............................................................................. 53
INSPEKCIJA VRATA .................................................................................................................... 55
PALPACIJA VRATA ..................................................................................................................... 57
PERKUSIJA VRATA .................................................................................................................... 60
AUSKULTACIJA GLAVE I VRATA ................................................................................................ 60
KLINIČKI PREGLED U DERMATOLOGIJI ..................................................................................... 61
EFLORESCENCE ......................................................................................................................... 62
EFLORESCENCE U NIVOU KOŽE - MACULA ILI MRLJA .......................................................... 63
Vaskularna makula ........................................................................................................... 63
Purpurične mrlje .............................................................................................................. 63
Dishromične mrlje ............................................................................................................ 63
EFLORESCENCE IZNAD NIVOA KOŽE ..................................................................................... 63
Urtika ................................................................................................................................ 63
 Papula ............................................................................................................................... 64
Pustula .............................................................................................................................. 64
Vesicula (mjehurić) ........................................................................................................... 64
Bulla (mjehur) ................................................................................................................... 64
Nodus ili čvor .................................................................................................................... 64
Cista .................................................................................................................................. 64
Keratoza (keratosis).......................................................................................................... 65
Krasta (crusta) .................................................................................................................. 65
Liheinifikacija .................................................................................................................... 65
EFLORESCENCE ISPOD NIVOA KOŽE ..................................................................................... 65
Erosio (erozija).................................................................................................................. 65
Excoriatio (ogrebotina)..................................................................................................... 65
Rhagas (ragada) ................................................................................................................ 65
Fissura............................................................................................................................... 66
Ulcus ................................................................................................................................. 66
Cicatrix (ožiljak) ................................................................................................................ 66
Atrophia cutis (stanjena koža).......................................................................................... 66
KLINIČKI PREGLED U ENDOKRINOLOGIJI .................................................................................. 67
ŠTITNA ŽLIJEZDA ................................................................................................................... 67
PREDNJI REŽANJ HIPOFIZE.................................................................................................... 68
NADBUBREŽNE ŽLIJEZDE ...................................................................................................... 68
Feohromocitom ................................................................................................................ 68
Addisonova bolest ............................................................................................................ 69
Cushingov sindrom ........................................................................................................... 69
Hirzutizam (humpty-dumpty disease).............................................................................. 69
Connov sindrom ............................................................................................................... 69
Adrenogenitalni sindrom.................................................................................................. 69
PARATIREOIDNE ŽLIJEZDE .................................................................................................... 70
Hipersekrecija PTŽ ............................................................................................................ 70
Hiposekrecija PTŽ ............................................................................................................. 70
 UVOD

Propedeutika je grčka riječ koja znači prethodno proučavan. Koristi se i kao pojam za
pripremu (teoriju i praktičnu nastavu) za bilo koju nauku. Cilj:
• da studenta uvede u klinički dio medicine odnosno da studenta upozna sa metodama
kliničkog pregleda,
• sa simptomima i znacima bolesti određenog organskog sistema
• sa osnovnim dijagnostičim metodama koje se najčešće koriste u dijagnostici
organskih sistema
• i da putem praktičnih vježbi osposobi studenta za samostalan rad i pregled bolesnika.

Svrha nastave iz kliničke prop. je pružanje temeljnih znanja kliničke medicine (bez obzira na
kliničku disciplinu-specijalizaciju). Svaka klinička grana ima svoje specifičnosti ali zajedničko
svima njima je:
• način pristupa bolesniku,
• sistematičnost pregledavanja i
• metodologija dijagnostičkog postupka

Pomoću stetoskopa student dolazi prvi put u prisniji kontakt sa bolesnikom. Upoznaje se sa
njegovim subjektivnim tegobama zbog kojih traži liječničku pomoć.Upoznaje se sa fizikalnim
znacima bolesti koje su dostupne našim čulima (vida, sluha, dodira i njuha).Student upoznaje
temeljna načela i metode koje vode prepoznavanju i otkrivanju bolesti određenog sistema
odnosno puteve koji vode dijagnozi bolesti.Stečena znanja iz anatomije, fiziologije,
patofiziologije i patoanatomije nastoje se primjeniti na bolesniku i korelirati sa onim što se
vidi i sazna od bolesnika.

Klinička propedeutika je most koji veže predkliničku naobrazbu sa kliničkom medicinom

Kako se uči klinička medicina?

“Učiti fenomene bolesti bez knjige isto je što i jedriti na nepoznatom moru. Obrnuto,
učiti iz knjiga bez bolesnika znači uopće ne otići na more” Osler

Značenje poruke - Treba: promatrati bolesnika, ovladati tehnikom gledanja i uočavanja

postojanja znakova bolesti, ovladati tehnikom razgovora, tj. ovladati tehnikom načina
prikupljanja simptoma njihovim značenjem i traženjem njihove međusobne povezanosti,
istodobno sticati znanja koja su sabrana u knjigama. To je rezultat znanja i iskustva
generacija liječnika koje se prenosi od naraštaja do naraštaja a kojim se mi i danas
koristimo.

Potrebno je i dalje:
• Nastaviti učiti
• Nastaviti posmatrati, što znači vidjeti, opažati, raspoznavati promjene na
bolesniku, ”prosto gledanje” malo pomaže
• treba razlikovati, razlučiti
• nadalje, treba razmisliti o opaženim pojavama
• tražiti njihove uzroke
 • međusobno ih povezati
• nastojati ih shvatiti
• UČITI I NAUČITI MEDICINSKI MISLITI.
To znači stvarati logične zaključke u okvirima koje dopušta naše činjenično znanje iz medicine
i ono što se učilo i naučilo uz bolesnika.To se stiče postepeno učenjem i iskustvom.
Medicinsko učenje je stalna mentalna aktivnost liječnika, a ne pasivno nakupljanje znanja i
iskustva drugih. Student mora shvatiti ulogu pojedinih zdravstenih ustanova etičke
osobenosti ljekarskog poziva kao i njegovanje ljekarske etike i humanog odnosa prema
čovjeku.

LIJEČNIČKA DEONTOLOGIJA I ETIKA

Student mora kontrolirati svoje ponašanje i postupke prema kolegama, med.osoblju i

bolesnicima, izgraditi odnos humanošću i pažnjom i imati na umu da ne povrijedi bolesnika.

Odnos student i bolesnik

• njegovati lični, humani odnos prema biću koje boluje i pati
• prvi susreti bolesnika i studenta su neobični, nespretni
• sresti ćete ljude različitih kultura, obrazovanja, inteligencije
• zbog toga poštovati ličnost i dostojanstvo svakog bolesnika
• biti pažljiv, nenemetljiv i sa puno takta slušati njegovo izlaganje o tegobama
• student mora kontrolisati ponašanje
• pružiti riječi utjehe, ohrabrenja, objasniti svrhu i način izvođenja odgovarajuće
procedure, zatražiti i dobiti punu saglasnost pacijenta
• važno zbog sticanja povjerenja
• potrebna i umjerena distanca koja će omogućiti da ljekar opomene bolesnika, da
se pridržava datih upustava o načinu života, rada i liječenja kako bi se što prije
oporavio i vratio svom normalnom životu i radu.

Liječnici ili ljekari

• moraju stalno da usavršavaju svoje znanje
• da prenose svoja iskustva mlađim kolegama
• stručno i naučno razvijati medicinsku nauku
• odnos ljekara i pacijenta je specifičan
• izgrađivan vijekovima
• prenosio se sa generacije na generaciju
• prvo usmeno kasnije u vidu zakletve.

Liječnička deontologija
• Proučava i određuje prava i dužnosti liječnika
• Uglavnom se podudara s pojmom liječničke etike
• Odgovornost liječnika, pravne obveze i moralne dužnosti liječnika
• Humanost
• Pravednost
PARACELSUS, 1493. – 1541 “Najdublji osnov liječenja je ljubav.” (Paracelsus)
“Samo dobar čovjek može bit dobar liječnik” (Nothnagel)
• Bolesnik ne treba tražiti samilost, on ima pravo da mu se pomogne
• Liječničko zvanje dobiva sve više značajke javne službe
• Građansko-pravna odgovornost liječnika je imovinska
• Društvena odgovornost je kaznena

Tri vrste kaznene odgovornosti:

• Disciplinska,
• Administrativna,
• Krivično-pravna,

ODNOS IZMEĐU LIJEČNIKA I BOLESNIKA

Liječnička pogreška:
• Nepridržavanje utvrđenih znanstvenih spoznaja i pravila profesionalne tehnike
(“vitium artis”),
• povreda načela humanosti specifičnih za liječničko zvanje
• banalna nesmotrenost, nemarnost

HAMURABIJEV ZAKON, OKO 1792. – 1750. p.n.e. 282 članka uklesana na nadgrobnom
spomeniku visokom 2,25 m. Bog Sunce drži u ruci žezlo kao znak moći, kralj stoji pred njim.

MEZOPOTAMIJA, BABILON Hamurabijev zakon već sadržava propise o liječničkoj

odgovornosti. U tom babilonskome zakonu određena je naknada za pojedine kirurške
zahvate, ali su predviđene i kazne u slučaju gubitka vida ili postoperativne smrti bolesnika

LIJEČNIČKE ZAKLETVE I MORALNI KODEKSI

U drevnoj Indiji također kažnjavanje liječnika zbog smrti pacijenta.Stari Egipat, liječnici su se
morali pridržavati propisa o liječenju zapisanih u “svetim knjigama.” Prva poznata
kodifikacija načela liječničke etike može se smatrati zakletva koju su morali polagati
pripadnici udruženja Asklepijada. Taj tekst poznat je pod imenom Hipokratova zakletva (V
stoljeće p.n.e.). HIPOKRAT, OKO 460. – 375. p.n.e. - Osnovne principe ljekarske etike
postavio je Hipokrat-tekst nađen na otoku Kosu

Bit zakletve:
• Zdravstveni radnik će bez obzira na vrstu svog roda svoje umne i fizičke
sposobnosti odnosno svu svoju stručnu djelatnost posvetiti čovjeku
• uvjek će pružati svima podjednako svoju stručnu pomoć bez obzira na rasu, pol,
narodnost, položaj i lični odnos prema čovjeku ili njegovoj porodici
• sve što sazna o bolestima i o intimnostima ličnog i porodičnog karaktera čuva kao
profesionalnu tajnu
• odstupa samo u slučaju ako je to neophodno za bolesnika, porodicu ili društvo
• ostaje moralno i lično odgovoran za saopštene podatke
 • zdravstveni radnik će vršiti svoj rad svjesno, požrtvovano i humano
• nikada neće svoje znanje upotrijebiti protivno principima humanizma i savjesti
• obaveza svakog zdravstvenog radnike je stalno praćenje naučnih dostignuća i
stručno usavršavanje
• zdravstavni radnik se neprekidno bori za lepše i humanije odnose među ljudima i
stalan napredak čovječenstva
• veliki značaj ima i pravilan odnos prema kolegama i drugim zdravstavnim
radnicima jer se uspješno liječenje može sprovesti samo u timskom radu
• dužen je njegovati i razvijati iskrenost, otvorenost, kolegijalnost i konstruktivnu
kritiku
• poštovati znanje i ljudsko dostojanstvo svog saradnika
• ne smije unositi nepovjerenje i sumnju u njegov rad naročito ne pred bolesnikom

Svaki student treba da njeguje plemenite tradicije ljekarskog poziva a svojim radom da
doprinosi zdravstvenom i opštem blagostanju ljudi. Liječnik uvijek mora imati na umu staru
Hipokratovu izreku: “PRIMUM NIL NOCERE” (Da liječenje bolesniku treba korisiti ili barem ne
naškoditi)

Hipokratska etika izrazito je individualistička. Stari Rimljani pretežno su bili zainteresirani za

pravne aspekte. Po rimskome pravu, liječnik je bio odgovoran za smrt pacijenta samo ako je
ona uslijedila zbog nestručnosti. Srednjovjekovno gotsko pravo, liječnik je mogao naplatiti
honorar samo ako je liječenje uspjelo. U Staroj Kini, Sun-Su-Miao (581 – 673) “Tisuću zlatnih
lijekova”, prikaz etičkih obveza liječnika. Taoistička filozofija. Na prvim medicinskim školama
uvodi se zakletva, Hipokratov tekst odjeven u kršćansko ruho. Thomas Percival (1740. –
1804.), Manchester; 1803. Kodeks etičkih pravila za liječnike i hirurge “Medical Ethics.”

Druga polovica 19. stoljeća, niču liječnički sindikati i komore. Drugi svjetski rat donio je
nepredviđene liječničke zločine (npr. masovne pokuse na ljudima, genocid). Pojava
nacističkih liječnika – zločinaca, upozorila je na potrebu da se “nakon rata posveti veća
pažnja etičkom odgoju liječnika”Ženeva, 1948., Hipokratova zakletva prilagođena današnjim
shvaćanjima i potrebama.

Kodeks medicinske etike i deontologije:

• Osnovna načela,
• Obaveze prema bolesniku,
• Planiranje porodice i regulacija ljudske plodnosti,
• Umirući bolesnik,
• Presađivanje organa i tkiva,
• Biomedicinska istraživanja,
• Ljudski genom,
• Odnos prema osobama smještenim u posebnim ustanovama,
• Odnosi prema drugim liječnicima, struci i liječničkoj komori.
 ORGANIZACIONE STRUKTURE

Bolnica je zdravstvena ustanova koja obavlja dijagnostiku, liječenje, medicinsku

rehabilitaciju i zdravstvenu njegu bolesnika te osigurava boravak i prehranu bolesnika.
Bolnice spadaju u ustanove sekundarne zdravstvene zaštite. Bitno – održavanje higijene,
reda i mira što jeoma važno za pravilan rad i spokojstvo bolesnika kao i njihov oporavak.

Karakteristike:
• Mora da ima odgovarajuće stručno specijalizirano medicinsko osoblje - ljekare
• Odgovarajuću opremu
• Bolnice se sastoje od odjela (zbog različitosti u uslugama koje pružaju). One mogu
imati hitnu službu za pružanje “akutnih-hitnih usluga” i specijalističke odjele
(kardiologija ili koronarna jedinice, jedinice intenzivnog liječenja, neurologiju, centar
za onkologiju, opstetricija i ginekologija). Neke opće bolnice imaju ambulantne
odjele (specijalističke ambulante), a neke imaju i jedinice za tretman hroničnih
bolesnika. Osim ovih opće bolnice imaju i ne-medicinske odjele gdje se vodi
medicinska evidencija i / ili objavljivanje podataka odjela. pacijenti dolaze u bolnicu
zbog potvrde dijagnoze, liječenja ili terapije,

Pacijenti se u bolnici mogu rješavati na 2 načina:

• Ambulantno (bez ostanka)
• “Bolničko liječenje”- zadržavanje bolesnika određeni period (dani ili više)

Bolnice se dijele:
1. opće
2. specijalizirane
3. kliničke bolnice.

1. Opće bolnice
Predstavljaju objekte za zbrinjavanje različitih vrsta bolesti i povreda, uz postojanje odjela
hitne pomoći za slučajeve hitne ugroženosti zdravstvenog stanja pacijenata. Opća bolnica
ima jedinice za internu medicinu, kirurgiju, pedijatriju, ginekologiju i porodništvo te ima
bolesničke krevete i dijagnostičke mogućnosti. Opća bolnica obično je glavna zdravstvena
ustanova u regiji, s velikim brojem kreveta za ležanje, sa odjelom za intenzivnu i dugotrajnu
njegu, specijaliziranim odjelima: (hirurgiju, plastičnu hirurgiju, porođajno, laboratorija, itd.)

2. Specijalna bolnica
Specijalna bolnica se bavi liječenjem i rehabilitacijom bolesnika koji boluju od jedne bolesti,
skupine bolesti ili određenih dobnih skupina stanovništva (npr. gerijatrijska bolnica, bolnica
za dječje bolesti).

3. Kliničke bolnice
Klinička bolnica je bolnica u kojoj najmanje dvije djelatnosti (interna, hirurgija, pedijatrija,
ginekologija) nose naziv klinika, kao i najmanje druge dvije djelatnosti drugih specijalnosti
odnosno dijagnostike.
Klinički bolnički centar (KBC) je opća bolnica u kojoj osim naziva klinika za djelatnost interne,
hirurgije, pedijatrije te ginekologije i porodništva naziv klinika ima više od polovice ostalih
specijalnosti i u kojima se izvodi nastava i znanstveno-istraživački rad.

U kliničkim bolničkim centrima i kliničkim bolnicama ustrojavaju se klinike i klinički zavodi.

• Klinika je dio kliničkog bolničkog centra ili kliničke bolnice koji uz obavljanje
specijalističko-konzilijarne i bolničke djelatnosti obavlja najsloženije oblike
zdravstvene zaštite iz neke specijalističko-konzilijarne djelatnosti te se u njoj izvodi
nastava visokih učilišta te provodi naučnoistraživački rad za djelatnost za koju je
osnovana.
• Klinički zavod je dio kliničkog bolničkog centra ili kliničke bolnice u kojem se obavlja
dijagnostička djelatnost. U kliničkim zavodima mogu se ustrojiti kliničke jedinice.

U klinikama se mogu organizirati zavodi, službe, kliničke jedinice, dnevne bolnice,

specijalistički zavodi i poliklinike.

1. Zavod je ustrojstvena jedinica klinike koji u svom sastavu može imati odjele i dnevne
bolnice. Zavod se može ustrojiti samo ako ima:
• najmanje tri specijalista određene uže specijalizacije,
• od kojih jedan specijalist mora imati naučno-nastavno zvanje.
• u sklopu zavoda mora biti najmanje 15 bolesničkih postelja.

A) Odjel je organizaciona jedinica službe koja u svom sastavu može imati ambulante i
odsjeke. Odjeli se ustrojavaju radi pružanja zdravstvene zaštite iz određene specijalističko-
konzilijarne djelatnosti na razini uže specijalizacije. Odjel ima u radnom odnosu najmanje
dva specijalista određene uže specijalizacije, te mora imati najmanje 10 bolesničkih postelja.
Iznimno, u odjelima u kojima se provodi dijagnostička djelatnost nema uvjeta broja
bolesničkih postelja.

1) Ambulanta jest organizaciona jedinica odjela koja je organizirana za pružanje

specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite. Ambulanta jest organizacijona jedinica odjela
ukoliko u sastavu klinike nema polikliničke službe. Prema organizaciji odjela, jedan odjel
može imati više ambulanti za pružanje specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite.

2) Odsjek je organizaciona jedinica odjela koja se organizira zbog pružanja posebne

zdravstvene zaštite. Odsjek mora imati najmanje 5 bolesničkih postelja.

B) Dnevna bolnica je organizaciona jedinica za pružanje dijagnostičko-terapijske

zdravstvene zaštite izvanbolničkih bolesnika uz kratkotrajni boravak bolesnika u bolnici.
Dnevna bolnica službe mora imati najmanje 5 bolesničkih postelja.

2. Klinička jedinica je organizaciona jedinica klinike ili kliničkog zavoda za pružanje

dijagnostičkih ili terapijskih zahvata za ambulantne i bolničke pacijente.

3. Poliklinika je jedinica klinike za specijalističko-konzilijarnu djelatnost, a sastoji se

najmanje od tri specijalističko-konzilijarne ambulante različitih užih djelatnosti ili grana
specijalizacije. Poliklinika je zdravstvena ustanova u kojoj se obavlja specijalističko-
konsultativna zdravstvena zastita, dijagnostika i medicinska rahabilitacija, osim stacionarnog
lijecenja. Poliklinika se, u pravilu, osniva kao dio klinicko-bolnicko zdravstvene ustanove, a
moze se osnovati i kao dio doma zdravlja, odnosno kao samostalna zdravstvena ustanova.

A) Kabinet je samostalna jedinica poliklinike ustrojena u svrhu pružanja specijalističke

dijagnostičke-terapijske ambulantne zaštite.

ZDRAVLJE I BOLEST

Svrha nastave iz kliničke propedeutike je pružanje osnovnih znanja kliničke medicine.

Definicije zdravlje i bolest (morbus) nemaju tačnu definiciju, to su abstraktni pojmovi.

WHO - zdravlje predstavlja potpuno duševno, tjelesno i socijalno blagostanje i ne sastoji se

samo u odsutnosti bolesti ili tjelesnih nedostataka.

“Bolest” se ranije koristila kao pojam za jedno definirano stanje (npr.pneumonia),

“oboljenje” za razvoj nejasnog patološkog stanja (npr. vručica). Ustvari to su sinonimi koji
služe da označe jedno nenormalno stanje koje se dešava u organizmu čovjeka. Nema
objektivnog mjerila za normalnost.

U kliničkoj medicini bolest predstavlja skup subjektivnih simptoma bolesnika i objektivno

uočljivih znakova koji čine jednu nozološku cjelinu.

Bolesti se međusobno razlikuju po:

• Kliničkim manifestacijama
• Simptomima i
• Znacima

Bolest može biti:

• poznatog porijekla - izazvana poznatim uzročnicima (bakterije, virusi i dr. agensi)
• nepoznatog porijekla-(maligne,autoimune, degenerativne).

Uzrok bolesti (causa morbi) obuhvata sve uticaje koji se mogu uzročno povezati sa nekom
bolešću. Etiologija - nauka o uzrocima neke pojave:
• Vanjski - egzogeni faktori : faktori sredine, klima, hladnoća, itd.
• Unutrašnji - endogeni faktori: poremećaj gena, nasljedne bolesti, itd.

Patogeneza- procesi koji se odvijaju tokom djejstva uzroka bolesti.

Mehanizam razvoja bolesti - na kakav način nastaje bolest (insuff.v.mitralis).

Etiologija i patogeneza su od velikog značaja za:

• prevenciju,
• dijagnozu i
• liječenje bolesti.
U svakoj bolesti dolazi do određenih patološko-fizioloških odnosno patološko anatomskih
procesa u organizmu koji protiču sa subjektivnim simptomima i objektivnim promjenama tzv.
znacima bolesti. Simptomi i znaci bolesti otkrivaju kliničku sliku.

Simptom -subjektivno osjećanje bolesnika koje on doživljava u vidu tegoba-strah, bol, muka,
gađenje. Simptomi se dijele na:
• specifični javljaju se samo u jednom oboljenju i zovu se još i patognomonični,
• nespecifični javljaju se u raznim bolestima-glavobolja, znojenje, gubitak tjelesne
težine, malaksalost, itd.

Znaci oboljenja su patološke promjene koje može da opazi bolesnik ili da ih otkrije liječnik
određenim dijagnostičkim postupkom.Pojava niza simptoma i znakova bolesti bez
jedinstvene patogenetske osnove sa povezanim javljanjem naziva se sindrom (npr.Hornerov
sind.).

Bolest može biti:

• Akutna – početak nagao i buran, traje kratko vrijeme, završava izlječenjem ili
prelaskom u hroničnu bolest ili smrt
• Hronična bolest traje mjesecima i godinama.

Prelazni oblici bolesti subakutni ili subhronični. Svaka bolest ima svoj početak, tok i kraj.

Početak bolesti - period od momenta prodora mikroorganizma u organizam čovjeka do

pojave prvih simptoma i znakova bolesti inkubacioni period (incubatio). Latentna
(asimptomatska) faza-nije došlo do ispoljavanja (manifestacije) bolesti. Prodromalni
stadijum bolesti je period od početka razvoja simptoma do pojave oboljenja (simptomi opći
nekarakteristični). Manifestna faza – bolest ispoljena sa svim svojim glavnim simptomima.
Terminalna faza-završetak bolesti. Prepoznavanje početka bolesti važan element
dijagnostike zbog prepoznavanja bolesti. Početak bolesti:

1) naglo iznenada-bolesnik može tačno navesti dan, sat kad je počela-angina, zapaljenje
pluća, infarkt miokarda,
2) postepeno bez simptoma (npr. infektivne bolesti).

Tok bolesti je period od momenta kada su se ispoljili prvi simptomi i znaci oboljenja pa do
njihovog isčeznuća. Duži ili kraći period vremena, zavisi od uzročnika. Praćenje toka bolesti
zahtijeva i kliničku evaluaciju, dijagnostičke metode, ocjena uspjeha terapije. Zavisi od:
• stepena nastalih patoanatomskih promjena
• otpornosti organizma
• primjenjene terapije.

Faze bolesti:
• stadium incrementi - stalno rastući simptomi
• acmes - puna manifestacija bolesti sa karakterističnim simptomima i znacima
• stadium decrementi - povlačenje simptoma ili znakova bolesti

Kraj bolesti:
• Restitutio ad integrum - bolest završava nestankom svih simptoma i znakova bolesti.
 • Residua morbi - izvjesne promjene koje se zadržavaju tokom cijelog života.
• Imunitet - trajna otpornost.
• Smrt - ishod bolesti može biti Mors subita ili Exitus letalis.
• Egzacerbacija – akutno pogoršanje bolesti.
• Recidiv-bolest može da se povrati.
• Remisija – prividno zaliječenje bolesti.
• Rekonvalescencija – još nepotpuno ozdravljenje-period do potpunog oporavka.

DIJAGNOZA BOLESTI

Dijagnoza-prepoznavanje. Znači nepoznato bolesno stanje staviti u poznati klinički okvir:

• Pronači uzrok bolesti (etiološka Dg)
• Razumjeti njen tok
• Prepoznati komplikacije i posljedice
• Ovo je idealna dijagnoza-teško dostižna.

Prepoznavanje bolesti u praktičnom radu svodi se na identifikaciju određene

simptomatologije bolesti. Vrste dijagnoza:
1. Uputna dijagnoza,
2. Otpusna dijagnoza,
3. Intuitivna dijagnoza (sposobnost brzog opažanja i bez mogućnosti dokaza-iskustvo),
4. Diagnosis per exclusionem- na osnovu isključenja drugih sličnih bolesti,
5. Diagnosis ex juvantibus – prepoznavanje bolesti na osnovu uspješnog liječenja,
6. Diagnosis e nocentibus - prepoznavanje bolesti na osnovu štetnog učinka nekog
dijagnostičkog ili terapijskog zahvata.

Dijagnostičke greške
Uzroci:
• Neznanje,
• Manjkav pregled (nedostatak vremena, loša tehnika pregleda)
• Greške u rasuđivanju (nelogično mišljenje, tvrdoglavost, sujeta, itd.)

Putevi dijagnoze - 3 puta vode PRAVOJ dijagnozi:

• ANAMNEZA
• FIZIKALNE METODE
• LABORATORIJSKO – INSTRUMENTALNE METODE

Dijagnoza je sinteza rezulatata svih pretraga !!!

Nomenklatura i klasifikacija bolesti

Nazivi mnogih bolesti nisu još uvijek usaglašeni

• neke bolesti nose imena autora koji su ih prvi put opisali (M.Graves Basedow)
• druge su dobile naziv po primarnom uzroku (tuberkuloza, trihineloza, itd.)
• treće po dominantnom simptomu
• po morfološkim promjenama.
Podjela bolesti
• po etiološkim činiocima (zarazne, profesionalne, autoimune)
• prema starosti (dječje, bolesti staraca)
• organima zahvaćenim bolestima (resp.sistem, kadiovask.sistem)
• patološko-anatomskom suspstratu (zapaljiva, degenerativna oboljenja, neoplazme)

Prihvaćena Međunarodna klasifikacija bolesti, povreda i uzroka smrti kao baza čitave naučne
generalizacije.
 HISTORIJA BOLESTI
U medicinsku dokumentaciju spadaju:
• zdravstveni karton,
• historija bolesti,
• temperaturna listu,
• lista o toku bolesti,
• laboratorijske liste,
• uputnice za dopunska ispitivanja i izvještaje sa rezultatima pregleda,
• uputnice za konsultativne preglede i izvještaje o rezultatima konsultativnih pregleda,
• otpusna listu i statistički listić.

Historija bolesti je pisani medicinski dokument koji se otvara i vodi u stacionarnim

zdravstvenim ustanovama. U medicinskom smislu predstavlja:

• dokument koji omogućava da se sa puno sistema pristupi pregledu bolesnika,

• da se otkriju simptomi i znakovi jednog ili više oboljenja, na osnovu čega će se
postavljiti „prava-definitivna“ dijagnoza bolesti
• koristi se i za obučavanje studenata i liječnika kao i za klinička istraživanja.

Ona predstavlja i sudsko medicinski dokument, zbog čega svi podaci o bolesniku moraju biti
tačno unešeni, jer ona je jedini pouzdan svjedok odbrane liječnika.

Za bolesnika, ona predstavlja dokument o njegovom zdravstvenom stanju (što je bitno kod
procjene radne sposobnosti i ocjene invalidnosti). Ujedno ona je i dokaz za otkrivanje:
propusta, netačnosti dijagnoze ili pogrešnog liječenja, što je veoma važno kod parničenja i
procjene učinjene štete.

Sadržaj historije bolesti:

• Administrativni podaci

• Anamnesis - podaci o subjektivnim tegobama

• Objektivan status ili Status praesens - podaci o nađenim znacima bolesti

• Decursus morbi – (evolucija bolesti) podaci o toku bolesti - praćenje toka bolesti,
hronološko praćenje svih promjena, poboljšanja ili pogoršanja koja nastaju tokom
ispitivanja i liječenja bolesnika), izrazito važno kod infektivnih oboljenja – ujedno ovaj
dio sadrži i završne dijagnoze.

• Therapia - liječenju bolesti (po pravilu liječenje započinje tek onda kada se postavi
prava dijagnoza; osim u urgentnim situacijama kada se zbog vitalno ugroženog
pacijenta terapijski postupci preduzimaju bez jasno postavljene dijagnoze)

• Epikrisis - objašnjenje i zaključak o ishodu bolesti po završenom procesu kliničkog

ispitivanja, odnosno pri otpustu pacijenta iz bolničke ustanove ili pošto je liječenje
završeno (sadrži konačnu dijagnozu, terapiju, ali i preporuke, vrijeme kontrole i sl.)
 АNAMNEZA

Ona podrazumijeva razgovor sa bolesnikom u cilju prikupljanja svih informacija, koje su bitne
za otkrivanje stvarne prirode bolesti kao i tačno postavljanje dijagnoze. Svi podaci dobijeni
na ovaj način zajedno sa podacima dobijenim tokom fizikalnog pregleda i dopunskih
ispitivanja se bilježe u formular koji se zove historija bolesti. Anamneza je osnova i najvažniji
dio dijagnostičkog postupka i mnoge bolesti se mogu dijagnostificirati već na osnovu dobro
uzete anamneze. Postoje različiti načini uzimanja anamneze u različitim medicinskim
granama.Različitost se odnosi na dužinu anamneze i svrhu odnosno cilj. Npr. ambulantni
ljekar uzima kratku anamnezu zbog dužine vremena i fokusira je na istoriju sadašnjih
simptoma, alergiju. Suprotno tome je psihijatrijska anamneza koja je duža i “dublja” i sa
velikim brojem detelja o pacijentovom životu

Dijelovi anamneze:

1. Generalije

2. Glavne tegobe

3. Sadašnja bolest (anamnesis morbi) i anamneza po sistemima

4. Lična anamneza (anamnesis vitae)

5. Porodična anamneza (anamnesis familliae)

6. Socijalna, epidemiološka, radna anamneza i

7. Anamnezni zaključak

Generalije

Ovaj dio sadrži opće podatke, značajne za administraciju zdravstvene ustanove i vođenje
evidencije. Obuhvata:
• prezime i ime bolesnika, očevo ime
• spol,
• datum i mjesto rođenja (zbog statističke obrade o učestalosti pojedinih bolesti u
određenim područjima),
• adresu stanovanja,
• bračno stanje,
• zanimanje,
• dan prijema u bolnicu,
• da li prvi put boravi u bolnici ili je već ranije boravio (hospitaliziran) i koliko puta.

Glavne tegobe

U ovom dijelu bilježe se dominantne tegobe bolesnika (zbog kojih bolesnik traži ljekarsku
pomoć), navedene veoma kratko tzv. “telegrafskim stilom.” Najčešće počinjemo uvodnim
pitanjem o razlogu dolaska u bolnicu. Koristimo pitanja otvorenog tipa i trebamo navesti
osobu da svojim riječima opiše tegobe. Otvoreno i jasno pitati pacijenta šta se desilo:

“Recite mi molim Vas zbog čega ste došli u bolnicu?”

Dobijene informacije treba pisati riječima pacijenta npr.“nisam mogao disati,” a ne

"dyspnea".

Primjer: bol u grudnom košu, otežano disanje i preznojavanje; ili preskakanje srca, slabost.

Glavne tegobe imaju dvostruku ulogu:

• Prvo služe kao „vodič“ u diferencijalnoj dijagnozi.
• Druga uloga im je u terapiji bolesnika, ukoliko daljnja anamneza i objektivni status ne
ukažu na neku posebnu bolest

Sadašnja bolest

Ovo je jedan od najznačajnijih dijelova anamneze, gdje se vrši razrada glavnih tegoba. Ona
treba da bude detaljno uzeta, jasna i hronološkim redom napisana. U praksi se svakoj tegobi
poklanja posebna pažnja i za svaku se bilježe tri bitna podatka:
• otkad tegoba traje (datum početka bolesti - što je ponekad teško precizno utvrditi),
• način na koji je bolest počela (da li se javila naglo ili postepeno) i
• kako su se tegobe mijenjale (redoslijed javljanja tegoba i njihov intenzitet i tok od
početka bolesti do momenta pregleda).

Kada su počele tegobe? Šta se desilo sljedeće? Da li ste imali sličnih tegoba i ranije?

Ukoliko se pacijent žali na bol potrebno je saznati sljedeće: mjesto bola, nastanak
(postepen/nagli), karakter kvalitet bola, širenje, povezanost sa drugim simptomima, vrijeme
nastanka, vrijeme trajanja, učestalost. U anamnezi sadašnje bolesti unose se i podaci:

- o dotadašnjem liječenju bolesnika

- efekima primjenjenog liječenje (potrebno je navesti nazive lijekova, količinu i
koliko dugo je uzimao terapiju).

Ukoliko bolesnik iz različitih razloga nije u stanju da pruži sve neophodne anamnestičke
podatke, onda se isti uzimaju od srodnika ili drugih osoba tzv. heteroanamneza

U okviru anamneze po sistemima, koristimo pitanja zatvorenog tipa, na koja bolesnik

odgovara sa da ili ne. Postavljaju se i u kasnijoj fazi razgovora kada se već ima uvid u opći
problem, ali i za osjetljiva pitanja, koja zadiru u intimu osobe. Ovaj dio ima za cilj da se od
bolesnika saznaju skriveni simptomi sadašnje bolesti i kojima bolesnik nije pridavao veći
značaj. Ne ispitujemo sistem kojeg je pacijent opisao u glavnim tegobama. Ispitujemo
slijedeće:

a) Opće pojave
U ovom dijelu bilježe se podaci o nespecifičnim tegobama, koje su karakteristične za veći
broj bolesti (gubitak apetita, malaksalost, slabost, pojačano znojenje, promjene u tonalitetu i
boji glasa, temperatura, suhoća usta, nesanica,itd.).
b) Koža, kosa, nokti
Ispituju se simptomi koji ukazuju na oboljenja kože, kose i noktiju, i veoma su važni za
dopunjavanje glavih tegoba i sadašnje bolesti, naročito u ispitanika koji boluju od
endokrinoloških ili hematoloških bolesti. U ovom dijelu ispituje se postojanje:

• promjene boje kože, svrab, prisustvo eflorescenci ili krvarenja u koži, -pojačana ili
smanjena dlakavost kože,
• promjena boje i rasporeda kose, pojačano opadanje ili lomljenje kose, prisustvo
područja bez kose,
• boja noktiju, prisustvo promjena na noktima, izbrazdanost, lomljivost ili iskrivljenost

c) Disajni organi
• smetnje pri disanju ili osjećaj otežanog disanja
• sekreciju iz nosa, krvarenje iz nosa
• gušenje i u kojim situacijama
• kašalj, iskašljavanje – krvi, ispljuvak, koliko, kakav ispljuvak
• bolovi u grudima, intenzitet, kad se pojačavaju,
• zvučni fenomeni disanja (zviždanje, hroptanje),

d) Organi za krvotok
• otežano disanje; zamaranje (u miru ili prilikom napora - mali, srednji ili veliki napor);
• nesvjestice; napadi noćnog gušenja; da li koristi visoko uzglavlje;
• osjećaj lupanja, preskakanja ili treperenja srca;
• bol iza grudne kosti - u kojim situacijama se javlja (prilikom napora ili u miru ili
prilikom uzbuđenja), trajanje, intenzitet, prostiranje-širenje boli;
• otoci trbuha, testisa ili na nogama, karakter otoka-hladni, topli, bolni;
• postojanje grčeva; šepanje pri hodu (bol u nogama); osjećaj hladnoće u nogama;
proširene vene (claudicatio intermittens)

e) Organi za varanje
• smetnje pri gutanju hrane,
• poremećaji apetita, žeđanje
• bol u predjelu želuca (natašte, poslije uzimanja hrane)
• karakter, intenzitet i ritmika javljanja bola
• mučnina, gađenje na hranu
• povraćanje, štucanje, podrigivanje nadimanje,
• krčanje crijeva,
• tegobe u predjelu anusa, karakteristike stolice, pražnjenje crijeva.

f) Mokraćno polni organi

• bol u predjelu bubrega ili mjehura,
• tegobe pri mokrenju (mokri li puno ili malo), učestalo noćno mokrenje,
• promjene u izgledu i količini mokraće, krv u mokraći, iscjedak,
• promjene na vanjskim spolnim organima (crvenilo, osip, bol, otok, prisustvo iscjedka-
izgled, boja i miris);
 • menstrualni ciklus u žena (redovnost, učestalost, bolnost, trajanje, postojanje obilnih
ili smanjenih menstrualnih krvarenja ili potpun izostanak menstruacije);
• postojanje metroragija (krvarenje izvan menstrualnih perioda);
• poremećaj libida u muškaraca i žena.

g) Kosti, zglobovi i mišići

• tegobe pri kretanju,
• bol u zglobovima i mišićima,
• kako se manifestiraju ti bolovi (pri kretanju u kojim zglobovima, šeta li bol),
• grčenje, promjene u pokretljivosti, (ukočenost, lokalizacija, vremenski period javljanja
jutarnja, većernja ili cijelodnevna);
• zamaranje, otok, crvenilo, praćen temperaturom,

h) Nervni sistem
• kako pacijent spava,
• da li ima glavobolje (kako i kada se javljaju, lokalizacija, širenje, intenzitet, trajanje
bola, propratni simptomi)
• da li se javljaju nesvjestice i koliko često, praćene mučninom i povraćanjem,
• da li osoba dobro vidi (da li nosi naočare, kontaktna sočiva, razlikuje li boje i oblike)
• kako čuje (da li nosi slušni aparat);
• da li osjeća miris, okus i dodir;
• da li je prisutna nesigurnost u hodu i prilikom stojanja; prisustvo nevoljnih pokreta,
utrnulost, neosjetljivost ili preosjetljivost pojedinih dijelova tijela.

Lična anamneza

U ovom dijelu anamneze se bilježe svi važni podaci o ranijim bolestima pacijenta, od
najranijeg djetinjstva do momenta prijema u zdravstvenu ustanovu. Postavljaju se pitanja o:
• prebolovanim dječijim infektivnim bolestima
• druge bolesti: tuberkuloza, reumatizam
• ranijim operacijama, povredama,
• bolničkom liječenju, vakcinacijama

„Da li ste ranije ležali u bolnici (kada, gdje, zašto)?“ „Da li ste operisani?“

„Da li bolujete od drugih bolesti?“ „Da li uzimate kakve lijekove?“ „Tablete?“ „Injekcije?“
„Bilo koje druge lijekove?“ „Biljne lijekove?“ „Kontracepciju?“ „Da li ste alergični?“

U ovom dijelu anamneze se obično bilježe štetne navike što se tiče pušenja, uzimanja
alkohola, lijekova. Navodi se koliko dugo osoba puši, koliko cigareta dnevno, kad je
eventualno ostavila pušenje; od kada pije, koju vrstu i količinu alkohola konzumira; koje
lijekove koristi ili je koristila i u kojoj količini i ritmu. Također se unose podaci vezani za
hobije, kućne ljubimce, neuobičajne navike u prehrani, navode se opširniji podaci o
zanimanju.
U ovom dijelu anamneze za žene navode se podaci o:

• menstrualnom ciklusu (prva menstruacija tačan datum ili godina ili zadnja
menstruacija,
• broj poroda,
• broj arteficijalnih ili spontanih abortusa

Porodična anmneza

U porodičnoj anamnezi se istražuju i analiziraju podaci o bolestima u užoj i široj porodici, koji
su često veoma dragocjeni za otkrivanje tačne prirode bolesti. Naročito su važne informacije
o bolestima u bližoj porodici (roditelji, braća i sestre, djeca). Postavljaju se pitanja o svim
bolestima za koje naslijeđe igra bitnu ulogu: tuberkuloza, šećerna bolest, hipertenzija, bolesti
srca, maligniteti, psihičke bolesti, pretilost, hemofilija.

Da li Vam je porodica dobrog zdravlja?Da li su Vam živi roditelji, kakvog su zdravstvenog

stanja ili od čega su umrli? Njihovi roditelji? Djeca? Supružnici?

Dijelovi zahtijevaju detaljna pitanja i direktna pitanja o prisustvu kardiovaskularnih bolesti ili
karcinoma. Treba biti taktičan kad se pita o prisustvu maligniteta “Ja znam da je ovo teško ali
je veoma važno za nas da imamo tačne informacije...” to može biti veoma korisno da ocrta
familijarno porijeklo bolesti.

Socijalno-epidemiološki podaci

Ovi podaci se odnose na porodični, profesionalni, stambeni i materijalni status, odnosno na

probleme koje bolesnik ima iz jedne od ovih sfera života.
• zanimanje, uslovi rada
• uslovi života , stanovanja
• kakvu vodu koristi (vodovod, bunar)
• način ishrane
• slična oboljenja u bližoj okolini

Ko još živi sa Vama? Vaše zanimanje? Da li ste oženjeni/udati? Koji posao obavlja Vaš
supružnik?Uslovi stanovanja? Kuća. Stan. Posjetitelji-porodica, komšije.

Epidemiološka anamneza: Služi za otkrivanje etiologije sadašnje bolesti (stanja koja postoje
ili su se pojavila u bolesnikovoj okolini).

Radna anamneza: Podaci o sadašnjem ili prijašnjim zanimanjima, uslovima rada i

karakteristikama radnog mjesta.

Socijalna anamneza: Upisuju se podaci o mjestu u kojem živi bolenik, prihodima, psihičkim i
socijalnim problemima ukoliko postoje (životne prilike u porodici, ekonomsko stanje,
konfliktne situacije u porodici, uslovi stanovanja).
 Anamnezni zaključak

Na temelju svih prikupljenih podataka i njihove podrobne analize, u ovom dijelu se izvodi
zaključak o tome o kojoj bi se bolesti moglo konkretno raditi. On nije isto što i dijagnoza, ali
ipak mora biti precizan i realan.

Važno je napomenuti da nije uvijek moguće iz anamneze postaviti dijagnozu bolesti.

Bez obzira na to, ona uvijek daje putokaz i usmjerava daljnja ispitivanja (pretraživanja) u
određenom pravcu. Jer dijagnostički dojam stečen u anamnezi bitno utiče na naredni klinički
pregled u smislu da će se obratiti posebna pažnja sumnjivom organskom sistemu (regiji ili
dijelu tijela).
 OBJEKTIVNI PREGLED (STATUS PRAESENS)

Nakon iscrpnog i sistematičnog prikupljanja podataka u dijelu historije bolesti, zvanom

„anamneza,“ prelazimo na drugi dio historije bolesti koji se naziva objektivni status ili status
praesens. Anamneza je dio historije bolesti koji daje smisao fizikalnom pregledu jer: izaziva
interes, znatiželju i potrebu za diferenciranjem.

Dok fizikalni pregled provjerava ili potkrijepljuje zaključke stvorene na osnovu anamneze.
Zbog toga se često navodi da objektivni ili fizikalni pregled služi za otkrivanje prisustva
znakova odgovarajućih bolesti.

Klinički pregled zahtijeva:

• temeljitost ispitivača,
• sposobnost zapažanja određenih nenormalnosti i
• njihovo pravilno tumačenje.

Da bi se obavio sistematičan i pravilan klinički pregled moraju se ispuniti uvjeti:

• prostoriju za pregled,
• adekvatnu pripremu bolesnika i
• postavljanje bolesnika u odgovarajući položaj

Prostorija za pregled mora biti:

• dovoljno zagrijana,
• dovoljno osvjetljena i
• prozračna.

Dnevna svetlost je najpogodnija za obavljenje pregleda. Za potpunije obavljanje pregleda

bitan je i položaj bolesničkog kreveta. Krevet na kojem se obavlja pregled mora biti
pristupačan sa svih strana.

Priprema bolesnika - obavljanje objektivnog pregleda zahtjeva potpuno svučenog pacijenta.

Postavljanje pacijenta u odgovarajući položaj je slijedeći uvjet za pravilan i sistematičan

klinički pregled. Pregled se može obavljati u:
• stojećem,
• sjedećem ili
• ležećem položaju bolesnika.

Prije kliničkog pregleda potrebno je obavezno oprati ruke. U toku obavljanja kliničkog
pregleda može se koristiti i nekoliko položaja (uz napomenu da je pacijent pokretan). Npr. za
vrijeme uzimanja anamneze student (liječnik) i bolesnik sjede jedan naspram drugog.
Bolesniku se prilazi sa desne strane (kada je pacijent u ležećem položaju) i tada započinje
opća inspekcija, uključujući pregled kože, kose i noktiju. Za opću inspekciju potrebno je u
potpunosti skinuti pacijenta i postaviti ga u ležeći položaj na krevet, itd. Pregled glave, vrata i
grudnog koša, obavlja se u sjedećem stavu (položaju) ispitivane osobe. Pregled trbuha i nogu
obavlja se u ležećem položaju. Stojeći položaj služi za pregled potkoljenica i stopala. U ovom
položaju ispituje se i eventualno postojanje proširenih vena ili promjena u poplitealnoj jami,
a ujedno se ispituju i pokreti pojedinih dijelova tijela i hod bolesnika.

METODE KLINIČKOG PREGLEDA

Klinički pregled je dijagnostička procedura sistematičnog i cjelokupnog pregleda pacijenta na

utvđivanje postojanja znakova bolesti, uz korištenje općih (osnovne) i specijalnih metoda
pregleda.

INSPEKCIJA (INSPECTIO)

Inspekcija je oblik kliničkog opažanja, uočavanja cjeline i pojedinosti u izgledu, držanju i

ponašanju bolesnika. Potrebno je pažljivo posmatrati da bi se uočile promjene - znakovi
bolesti. Prvo se bolesnik posmatra u cijelini a zatim po regijama.

Potrebno je naglasiti da je bolest izrazito dinamičan proces i da uvijek postoji mogućnost

razvoja novih promjena ili pojava na bolesniku, zbog toga važno je napomenuti da bolesnika
treba stalno posmatrati jer se na osnovu „jednokratnog posmatranja“ ne mogu donositi
konačni zaključci. Inspekcija je metoda kliničkog pregleda koja se sastoji u općem
posmatranju cjelokupnog pacijenta ili pojedinih njegovih dijelova.

To znači da postoje dvije vrste inspekcije:

• opća ili cjelovita,
• lokalna, odnosno po regijama.

Cjeloviti pregled uključuje:

• visinu,
• težinu,
• konstituciju,
• pokretljivost - način kretanja,
• položaj u krevetu,
• stanje svijesti, verbalne i ne verbalne komunikacije.

Pregled po regijama uključuje:

• kožu,
• vidljive sluznice,
• vanjske abnormalnosti oblika i građe.

Ukoliko se prilikom inspekcije nađu neke nepravilnosti, treba ih uporediti sa odgovarajućim

dijelovima tijela druge strane. Ako postoje takve promjene gdje je došlo do povećanja
određenih dijelova tijela u odnosu na normalnu veličinu, izmjenjeni dijelovi se mogu izmjeriti
centimetrom ili se veličina promjene može dati opisno (npr. čvor veličine oraha u donjoj
polovini vrata lijevo uz lateralni rub m.sternocleidomastoideusa).

PALPACIJA ILI PIPANJE

Izvodi se: vrhovima prstiju, a ponekad i cijelom rukom, pri čemu se čulom dodira određuje:
 • temperatura,
• čvrstoća,
• osjetljivost,
• veličina, oblik i pokretljivost izmjenjenog mjesta.

Kada se postave ruke ispitivača na tijelo bolesnika dobijaju se različite senzacije. Međutim,
potrebno je naglasiti da svi dijelovi ruke nisu jednako osjetljivi na te senzacije. Tako na
primjer vrhovi jagodica prstiju najosjetljiviji su za razlikovanje osjećaja dodira; dorzalni
dijelovi šake i prstiju najosjetljiviji su dijelovi za razlikovanje osjećaja temperature;
metakarpofalangealna palmarna površina šake najosjetljivija je za osjećaj treperanja i vrhovi
prstiju ruku omogućuju procjenu položaja i čvrstine određenih dijelova tijela ili promjena.
Palpacija određenih dijelova tijela treba da se uvijek obavlja određenim redoslijedom i uvijek
na isti način. Uslovi za izvođenje su topla prostorija i tople ruke. Razlikujemo:
• Površnu i duboku palpaciju,
• Palpaciju sa jednom ili sa dvije ruke

Za tehniku palpacije (abdomena) veoma je važna i relaksacija trbušne muskulature

pacijenta:
• To se postiže ugodno zagrijanom prostorijom,
• ležećim položajem bolesnika na leđima,
• mirnim disanjem poluotvorenih usta,
• ruku položenih uz tijelo blago flektiranih nogu u koljenima.

Površna palpacija

Izvodi se laganim pipanjem određenog dijela tijela. Ima za cilj da utvrdi postojanje
osjetljivosti određenog dijela tijela kao i otkrivanje površno smještenih tvorbi. Izvodi se tako
da su lakatni zglobovi u položaju blage fleksije a šake sastavljenih i ispruženih prstiju
horizontalno položene na ispitivanu regiju. Prsti ne smiju da utonu više od 1cm u dubinu
palpirane regije (odnosno lagani pritisak na ispitivanu regiju, koji može izazvati samo
zatezanje mišića).

Duboka palpacija

Uvijek se nastavlja nakon površne palpacije. U toku izvođenja ove vrste palpacije ruka se
potiskuje ka dubljim dijelovima ispitivane regije. Ista tehnika se koristi i kod duboke
palpacije, samo što u ovom slučaju obavezno koristimo obje šake i što je potrebno dublje
pritisnuti trbušni zid (4-5cm u dubinu). Služi za utvrđivanje osjetljivosti struktura koje se
nalaze dublje ispod površine tijela, kao i za otkrivanje postojanja masa ili tvorbi koje nisu
nađene površnom palpacijom. Duboka palpacija se može izvoditi i sa obje ruke uz
napomenu da tada, prsti obje šake treba da budu jedni do drugih. Prsti – “kuka” za
utvrđivanje granica jetre
Ukoliko je pacijent gojazan (ili izrazito razvijenih mišića), što bitno otežava izvođenje duboke
palpacije, tada se izvodi sa dvije ruke u položaju jedna iznad druge. U tom položaju gornjom
rukom treba vršiti pritisak a donjom osjećati konzistenciju organa ili palpabilne mase.

Duboka palpacija se može izvesti na nekoliko načina:

- jednom rukom (rijetko),
- pojačana palpacija sa 2 ruke, bimanuelna palpacija
- i odskočna palpacija.

Pojačana palpacija sa dvije ruke izvodi se kod osoba koje imaju debeo trbušni zid i to tako sa
ispitivač svoju desnu ruku stavlja na trbušni zid, a lijeva ruka se stavlja preko desne tako da
njeni prsti dodiruju zglobove distalnih falangi desne ruke. Kod ove vrste palpacije lijeva ruka
izaziva potreban pritisak za duboku palpaciju, a desna ruka je pasivna i služi za ocjenu
osobina palpiranog organa ili tvorevine.

Bimanuelna (antero-posteriorna ili ventro-dorzalna) palpacija se koristi za palpaciju većih

organa (jetre, slezene, bubrega). Izvodi se tako da ispitivač sa svake strane organa stavlja po
jednu ruku. Izvodi se tako da ispitivač svoju lijevu ruku postavi na leđni dio trbušnog zida u
prostoru između 12 rebra i ivice ilijačne kosti a desna se postavi na prednji trbušni zid.
Lijeva ruka služi za približavanje organa desnoj ruci. Obje ruke za vrijeme inspirijuma miruju
a za vrijeme ekspirijuma potiskuju i približavaju jedna drugoj. Bolesnik diše poluotvorenih
usta da bi smanjio zategnutost trbušnog zida.

Odskočna palpacija se izvodi sa ciljem da se utvrdi postojanje zapaljenskog procesa u

peritoneumu. Izvodi se tako da se skupljenim prstima desne ruke nježno pritiska mjesto gdje
na osnovu uzete anamneze ili inspekcije se pretpostavlja da postoji zapaljenski proces na
nekom trbušnom organu koji se proširio i na peritoneum (zahvatio i peritoneum). Prilikom
ove palpacije u bolesnika se obično javlja bol, a ispitivač tada naglo otkloni ruku sa mjesta
palpacije pri čemu se javlja jača prolazna bol (Blumbergov znak)

Balotman ili udarna palpacija

Ljekar sjedi na rubu kreveta, ne preblizu uzglavlja i pazeći da ne „bode“ trbuh vršcima prstiju,
ruke postavlja okomito i započinje sa palpacijom. Izvodi se tako što se naglim pokretom ruke
potisne čvrsta masa u dubinu slobodne tečnosti i prsti zadrže u dubini. Potisnuta čvrsta masa
se poslije potiskivanja u slobodnu tečnost vraća i udara u prste. Palpiramo jetru ili tumor u
abdomenu kada su prekriveni ascitom. Pri pregledu trbuha pacijent leži na leđima, opušteno,
na tvrdoj podlozi sa blagim uzglavljem (jedan jastuk), ruku ispruženih niz tijelo..

Fluktuacija

Metod palpacije koji se koristi za pipanje otečenih dijelova tijela (npr. zglobovi). Fluktuacija
se koristi za procjenu postojanja tečnog sadržaja u otečenom dijelu tijela (gnojni ili
zapaljenski sadržaj). Izvodi se tako što se jednom rukom vrši pritisak sa bočne strane
otekline, a vrhovima prstiju druge ruke koja je postavljena sa suprotne bočne strane palpira
pokretanje tečnog sadržaja u otečenom predjelu.
 Talasanje (test undulacije)

Metod palpacije koji se koristi kod sumnje na postojanje slobodne tečnosti u tjelesnim
šupljinama. Izvodi se tako što palmarna strana šake lijeve ruke se postavi na jednu bočnu
stranu trbuha, a sa suprotne strane trbuha pokretima desne ruke potiskuje se bočni zid
prema suprotno postavljenoj lijevoj ruci. Lijevom rukom se osjeća talasanje tečnosti ukoliko
postoji. Problem kod ove vrste palpacije predstavlja masno tkivo, koje također može dati isti
osjećaj talasanja kao i slobodna tečnost, zbog čega je potrebna pomoć asistenta, koji će
ulnarno položenu ruku postaviti u središnjoj liniji trbuha i nakon toga ispitivač će ponoviti
palpaciju talasanja.

PERKUSIJA (PERCUSSIO)

Perkusija ili kuckanje, je metoda kojom se vještački izazivaju zvukovi na površini pojedinih
dijelova tijela (grudni koš, trbuh, itd). Od davnina je poznato da različite materije prilikom
kuckanja prozvode različite zvukove. Ovaj fenomen je iskorišten i u medicini, tako da se na
osnovu proizvedenog perkutornog zvuka sa određenog dijela tijela može saznati u kakvom se
fizikalnom stanju nalazi taj dio tijela odnosno neki organ (sadržaj zraka, konzistencija,
veličina organa).

Perkusija se izvodi se na dva načina:

• direktna i
• indirektna.

Direktna perkusija služi za grubu orijentaciju (zbog toga se još naziva orijentaciona perkusija)
jer se njome proizvodi treperenje relativno velike površine tijela. Izvodi se direktnim
udaranjem vrha jednog, dva ili više prstiju ruke direktno po površini tijela.Ovakav način
perkusije koristi se uglavnom za perkusiju grudnog koša.

Indirektna perkusija može se izvesti na dva načina.

• Prvi način je udaranjem čekića po metalnoj pločici koja se postavlja na površinu tijela
koja se perkutuje. Metalna pločica po kojoj se perkutuje naziva se plesimetar a čekić kojim
se vrši perkusija pleksor. S obzirom da se ovaj način perkusije obavlja uz pomoć
instrumenata (plesimetar i čekić) naziva se još i instrumentalna.
• Drugi način indirektne perkusije je digitalna perkusija (ili prstom na prst). Ovakav
način perkusije daje dvije senzacije:
- auditivnu (slušnu-osluškivanje perkutornog zvuka) i
- taktilnu (osjetnu-otpor koji pruža određeni dio tijela na titranje).

Izvodi se tako, da srednji prst lijeve ruke zamjenjuje plesimetar (metalnu pločicu) i postavlja
se na površinu tijela a srednji prst druge ruke zamjenjuje pleksor (čekić) i služi za udaranje po
prvoj falangi prsta-plesimetra. Plesimetar treba da je položen prvom i drugom falangom
(distalna i srednja falanga prsta) uz površinu tijela koja se perkutuje, a ostali dijelovi šake su
odmaknuti od perkutovane površine (da dodirivanjem određenog dijela tijela ne bi prigušili
njegove titraje). Srednji prst (prst čekić) treba da je savijen između prve i srednje falange i
vertikalno postavljen na prst-plesimetar. Desna ruka se kreće samo u zglobu ručja kako bi se
obezbjedili udarci iste jačine. Udarci prsta čekića treba da budu kratki i jaki, da slijede jedan
za drugim u približno jednakim intervalima. Ovakav način perkusije naziva se još i digito-
digitalna perkusija ili perkusija „prstom na prst.“

Kod zdravih osoba perkusijom se mogu dobiti tri osnovna zvuka:

• Sonoran (zvonak ili jasan) se dobija nad tkivima koja sadrže zrak, perkusijom zida
grudnog koša u II i III međurebarnom prostoru (u AP projekciji grudnog koša)
• Tmuo perkutorni zvuk se dobija nad solidnim organima, pri perkusiji organa (jetra,
slezena, srce, mišići). Ovakav zvuk se može izazvati i kada se perkutiraju natkoljenice.
• Timpaničan perkutorni zvuk se dobija nad šupljim organima, pri perkusiji organa koji
sadrže vazduh (želudac, crijeva). Po svojim karakteristikama sličan je zvuku koji se
dobija udaranjem u bubanj, po čemu je i dobio naziv.

Perkusija se koristi kod (vrste perkusije):

• utvrđivanje konzistencije (čvrstine),
• određivanja granice plućnih baza i jetre (tzv. granična perkusija)
• granica između organa (tzv. topografska perkusija),
• količine zraka u tkivima,
• prisustva tekućine,
• a ujedno perkusijom simetričnih dijelova tijela omogućava se uočavanje promjena u
jednom dijelu tijela u odnosu na drugi (tzv. uporedna perkusija).

Vještina ispravne perkusije može se naučiti samo dugotrajnom vježbom, a ujedno uz takav
način vježbanja potrebno je vježbati i sluh kako bi se pravilno mogli diferencirati proizvedeni
perkutorni zvukovi.

AUSKULTACIJA ILI SLUŠANJE

Auskultacija ili slušanje, je metoda pregleda za otkrivanje normalnih ili patoloških zvučnih
pojava u organizmu, kao što su disanje, crijevna peristaltika, srčani udari i dr. Većina
auskultatornih fenomena nastaje spontano u organima (npr. srčani tonovi, disajni šumovi,
itd.). Ovo je isključivo akustička metoda. Izvodi se:
• pomoću slušalica (indirektna metoda) ili
• stavljanjem uha direktno na onaj dio tijela koji treba slušati (direktna metoda).
Danas se isključivo koristi indirektna metoda.

TERMOMETRIRANJE

Vrši se pomoću tzv. maksimalnog termometra sa Celzijusovim podiocima od 35 do 43°C.

Temperatura se može mjeriti u različitim dijelovima tijela:
• pazušne jame,
• prepone,
• usta i
• rektum.

U odraslih osoba temperatura se najčešće mjeri u pazuhu (aksili) ili ustima, a u djece u
rektumu ili preponi. Normalna tjelesna temperatura (normothermia ili euthermia) se kreće
između 36 i 37°C (prosječno 36,5°C) ili oko 98°F, uz napomenu da postoje dnevne 24-satne
varijacije temperature (jutarnje, poslijepodnevne i večerenje).
Temperatura varira u toku dana i najniža je oko 4h ujutro (između 4 i 6h ujutro), a najviša u
kasno poslijepodne između 16 i 18h (uz preduslov da osoba spava noću a da je budna danju).
Dnevne fluktuacije izmjerenih temperatura (između najviše i najniže izmjerene) iznose 0,5°C
ili 0,9°F.

Tjelesna temperatura zavisi od :

• hormonske aktivnosti,
• godišnjeg doba,
• fizičke aktivnosti,
• starosti,
• brzine metabolizma (ubrzan ili smanjen),
• spavanja ili
• uzimanja hrane.

Prema stepenu povišenja:

• subfebrilnu (od 37,1-38°C),
• povišenu-febrilnu (38,1-39°C) i
• visokofebrilnu-hiperpiretičnu (preko 40°C) temperaturu

Povišena temperatura preko 40°C naziva se još i hipertermija (hyperthermia). Sniženje

temperature za 1-2°C (1,8-3,6°F) u odnosu na normalnu naziva se hipotermija (hypothermia).

Aksilarno mjerenje tjelesne temperature

Ovaj način mjerenja nije dovoljno pouzdan.

Aksilu (pazušnu jamu) treba obristati prije mjerenja kako bi koža bila suha, jer isparavanje
znoja na koži snižava temperaturu. Prije početka mjerenja temperature potrebno je „stresti“
toplomjer, sve dok se stupac žive ne spusti u spremište toplomjera (vršak toplomjera). Vršak
toplomjera (termometra) se stavi u vrh pazušne jame, a nadlakticom se toplomjer priljubi uz
zid prsnog koša (i to tako da se lakat savije a šaka stavi na suprotno rame). Toplomjer mora
biti dobro pokriven sa svih strana. Mjerenje temperature traje 5 minuta. Normalna aksilarna
temperatura kreće se od 35,5 do 37°C (96-99°F), prosječno 36,6°C (97,9°F).

Oralno ili sublingualno mjerenje:

Vršak toplomjera se stavi ispod jezika a usta zatvore. Za to vrijeme pacijent diše na nos a
usnama stalno održava isti položaj toplomjera. Mjerenje traje 3-5 minuta. Normalna oralna
temp. kreće se od 36,1 do 37,5°C (prosječno 36,8±0,7°C ili 98,24±1,26°F). Oralno mjerenje
temperature se može koristiti samo kod osoba koje su sposobne da ispravno drže toplomjer
u ustima. Ovakav način mjerenja temperature ne može se primjeniti u djece, osoba koje
kašlju, povraćaju ili su uzimali hladna ili vruća pića prije mjerenja. Također, dispnoični
bolesnici nisu prikladni za ovakav način mjerenja temperature. Oralno mjerenje temperature
zavisi od:
• pijenja napitaka (toplih ili hladnih),
• žvakanja,
 • pušenja i
• disanja (na usta).

Hladna pića ili hladna hrana snižavaju a topli napici ili vruća hrana i pušenje povećavaju
temperaturu.

Rektalno mjerenje temperature

Najčešće se koristi u male djece. Prednost ovakvog načina mjerenja je u većoj pouzdanosti
(ovakav način mjerenja temperature nazivaju i zlatni standard termometriranja). Ukoliko se
mjeri u odrasle osobe, pacijent se postavlja u bočni ležeći položaj s privučenim nogama.
Vršak toplomjera se uvodi oko 5cm u rektum (prethodno namazan lubrikatnim sredstvom), a
temperatura se očitava nakon 5min. Normalna rektalna temperatura je veća od aksilarne i
oralne za 0,5-0,6°C. Prosječna rektalna temperatura iznosi 37,6°C (99,6°F).

Bazalna temperatura

Predstavlja najnižu temperaturu tijela za vrijeme odmora (obično za vrijeme spavanja). Mjeri
se odmah nakon buđenja, i prije bilo kakve fizičke aktivnosti. Ona zavisi od hormonske
aktivnosti (menstrualni ciklus u žena). Raste nakon ovulacije, kada se estrogeni snižavaju a
progesteron raste.Temperatura u bolnici obično se mjeri dva puta dnevno, ujutro oko 6h i
poslije podne oko 17h. Ovim načinom dobijaju se podaci o dnevnim varijacijama tjelesne
temperature.
 OPĆI PREGLED
Fizikalni pregled bolesnika započinje od trenutka prvog susreta sa bolesnikom. Klinički
(objektivni) pregled uvijek započinje općom inspekcijom. Ona obuhvata utvrđivanje općih
tjelesnih osobina (psihičko stanje, stav, govor, rast, razvijenost, konstituciju, tjelesnu masu,
uhranjenost, položaj tijela, hod, kretanje, mimiku, gestikulaciju, psihomotornu aktivnost,
izgled kože i sluznica, prisustvo uvećanih limfnih žljezda, procjena vitalnih znakova).

PSIHIČKO STANJE

Prvo se utvrđuje psihičko stanje pacijenta (uz napomenu da, opća inspekcija počinje još za
vrijeme uzimanja anamnestičkih podataka). Tokom razgovora potrebno je posmatrati
pacijenta i zabilježiti bilo kakva odstupanja u ponašanju, jer se psihičko stanje procjenjuje:
• na osnovu ponašanja pacijenta,
• na osnovu njegovog emocionalnog reagovanja pri susretu sa studentom i tokom
uzimanja anamneze.

Na isti način moguće je ustanoviti i poremećaj

• svijesti,
• orijentacije,
• pažnje,
• mišljenja i pamćenja

STANJE SVIJESTI

Kod ispitivanih osoba mogu se ustanoviti različiti stepeni poremećaja svijesti, koji uključuju:

• Konfuznost označava stanje svijesti kada bolesnik ne može koherentno da misli i kada
nema sposobnost koncentracije. Konfuzne osobe su manje fizički aktivne i nisu voljne
da razgovaraju.

• Somnolencija (pospanost) je najblaži oblik poremećaja svijesti. Somnolentna osoba je

pospana, dozivanjem se budi, kratko odgovara na postavljena pitanja i ponovo zaspi.

• Stupor (sopor) je teži poremećaj svjesti, u kojem bolesnik reagira na snažne spoljne
(mehaničke) draži, ali verbalni kontakt je veoma usporen, odnosno pacijent ne daje
adekvatne odgovore na postavljena pitanja i nastavlja da spava.

• Koma je najteži oblik poremećaja svijesti, kada bolesnik ne reagira ni na kakve spoljne
podražaje.

• Delirij je jak psihomotorni nemir sa halucinacijama, bolesnik vremenski i prostorno

dezorijentiran, mnogo i brzo govori (batharismus).

• Smeteno konfuzno stanje – predstavlja laki oblik delirija, bolesnik je smeten, nemiran,
uplašen, može se razgovarati s njim ali su mu misli nepovezane i bez logične veze, ne
shvata i krivo tumači zbivanja oko sebe, ne sjeća se najnovijih događaja, prostorno i
vremenski nije sasvim orijentiran.
 • Depresija – bolesnik je žalostan, tjeskoban, misli sporo i malo govori, pokreti usporeni
i rijetki.

• Manično stanje – suprotno depresiji, bolesnik je veoma dobro raspoložen, lako se

uzbudi, mnogo govori, pokreti pojačani, može doći u sukob sa okolinom.

• Demencija – propadanje intelekrtualnih i psihičkih sposobnosti-bolesnik zaboravan,

ne sjeća se novijih događaja, a starih se sjeća.

Ako je svijest dublje poremećena onda je potrebna primjena draži i prema jačini ovih draži i
odgovora nakon njih ocjenjuje se težina poremećaja svijesti. Stanje svijesti se procjenjuje na
osnovu budnosti, komunikacije i reagovanja na draži.

Orijentacija je psihička funkcija koja se ispoljava sposobnošću pravilne orijentiranosti osoba:

• u vremenu,
• prostoru,
• prema sebi i drugima.

Pažnja je psihička funkcija koja se ogleda u sposobnosti osobe da, zavisno od značaja,
određeno vrijeme se zadržava na nekom predmetu.

Mišljenje je psihička funkcija koja obuhvata sposobnost osobe da

• pravilno zaključuje,
• da daje tačan sud o općepoznatim pojmovima
• i da lako rješava općepoznate zadatke.

Psihički zdrave osobe ispoljavaju se pribranim odgovaranjem na postavljena pitanja i

davanjem mišljenja primjerenog sredini i uslovima življenja. Psihički zdrava osoba sjeća se
skorašnjih događaja kao i događaja iz bliže i dalje prošlosti.

HOD

Može biti promjenjen na karakterističan način

• M. Parkinson - koraci sitni,

• lezija n.peroneusa – peronealni hod – bolesnik visoko podiže nogu flektiranu u

koljenu i kuku, spušta prvo prste pa stopalo pa petu - pijetlov hod,

• patkasti hod kod išćašenja kukova

Držanje (stav) tijela i kretanje procjenjuje se u osobe dok ona

• stoji,
• kreće se,
• sjedi ili
• leži.
Stav tijela zavisi od stanja:
• kralježnice,
 • kostiju i
• mišića ekstremiteta.

Znači, stav predstavlja aktivnost bolesnika, i može biti:

• aktivan (normalna fizička aktivnost, bolesnik slobodno mijenja svoj položaj u krevetu)
• pasivan (nesposoban za osnovne fiziološke radnje, bolesnik stalno u istom položaju) i
• prinudan stav (stav u kojem je bolesnik oslobođen prisutnih tegoba, npr.antalgičan
stav je stav pri kojem bolesnik ne osjeća inače prisutan bol).

Normalno, pravilno držanje tijela pri stojanju i kretanju podrazumjeva:

• glavu koja vertikalno stoji na vratnom dijelu kralježnice,
• brada i grudni koš u jednoj ravni,
• ramena u istoj ravni,
• prednji trbušni zid u ravni grudnog koša,
• ruke slobodno vise uz tijelo,
• oba ilijačna grebena su u istoj visini.

RAST

Kada posmatramo rast, možemo uočiti nekoliko vrsta poremećaja.

Hipofizni(pituitarni) patuljak – uzrok smanjena sekrecija hormona rasta:

• tijelo proporcionalno građeno, sekundarne spolne karakteristike slabije razvijene,

• koža naborana kao staračka,

• inteligencija normalna.

Hondrodistrofični patuljak – intrauterino poremećaj razvoja epifiznih hrskavica dugih kostiju

• tijelo nije proporcionalno građeno,

• udovi su deformirani, kratki u usporedbi sa tijelom,

• inteligencija i sek.spolne karakteristike dobro razvijene

Tireoidni patuljak – kreten – uzrok hipofunkcija štitnjače.

• ima izrazito kratke i zdepaste ekstermitete,

• lice okruglo, usta otvorena, jezik velik i prominentan, izraz lica tup,

• sekundarne spolne karakteristike nisu izražene, može imati gušu

Gigantizam - primordijalni ili konstitucionalni gigant – to je grupa neobično visokih ljudi,

• sa proporcionalnom građom tijela,

• urednim psihičkim razvojem,

• bez poremećaja bilo kojeg organskog sistema

Hipofizni gigant – povećana sekrecija hormona rasta (tumor)
• Mogu biti proporcionalno građeni, ali im je obično duži gornji dio tijela,

• Povećava se brzina rasta i konačni stas uz malo koštanih deformiteta.

• Dolazi međutim do otoka mekih tkiva i uvećanja perifernih živaca.

• Odgođeni pubertet ili hipogonadotropni hipogonadizam često dovode do

eunuhoidnog izgleda - sekundarne spolne karakteristike slabije razvijene,

Akromegalija – javlja se ukoliko se hipersekrecija hormona rasta nastavi kada su već

zatvorene epifizne hrskavice.
• Dolazi do periostalnog rasta nekih kostiju i mekih dijelova (supraorbitalni lukovi, nos,
usnice, brada, šake stopala).

• Povećava se dlakavost i dlake postaju deblje, a koža grublja, često i tamnija.

• Povećava se volumen i funkcija žlijezda znojnica i lojnica, a bolesnici se nerijetko žale

na pretjerano znojenje i neugodan miris.

• Prerastanje mandibule uzrokuje poremećen zagriz.

• Bujanje hrskavice grkljana uzrok je dubokog, promuklog glasa.

• Jezik je često zadebljan i izbrazdan.

• Kod dugotrajne akromegalije rast rebara dovodi do bačvastog prsnog koša.

• Rano se javlja bujanje zglobne hrskavice, koja je sklona eroziji i nekrozi, pa su česte
zglobne tegobe, sve do teške artroze.

Tjelesna visina zdrave osobe određuje se visinometrom i upoređuje sa standardinim

vrijednostima, na osnovu kojih se zaključuje da li tjelesna visina odgovara životnom dobu i
spolu. Prije mjerenja visine bolesnika, potrebno je da bolesnik skine obuću, zatim staje na
postolje visinometra leđima okrenut ka skali, ispravlja tijelo i glavu i u takvom položaju se
pomična ploča vodoravno postavlja na tjeme bolesnika.

Osteomuskularna razvijenost zavisi od:

• konstitucije,
• spola,
• načina života i
• rada bolesnika.

Muškarci imaju razvijeniju osteomuskularnu građu u odnosu na žene. Razlikujemo tri stupnja
osteomuskularne razvijenosti:
• jaka osteomuskularna razvijenost u kojoj su svi mišići tijela izrazito dobro izraženi i
izrazito čvrsti (sportski tip),
• srednja osteomuskularna razvijenost ili prosječna osteomuskularna građa koja
podrazumjeva dobro izražene i srednje čvrste mišiće i
 • slaba osteomuskularna razvijenost koja označava tanke, kržljave i mlitave mišiće.

KONSTITUCIJA TIJELA

Procjenjuje se tokom opće inspekcije. Pod konstitucijom se podrazumjeva „skup urođenih

osobina koje se ogledaju u građi i obliku tijela, u sastavu i biološko-hemijskim svojstvima
njegovih tjelesnih tekućina te karakterološkim osobinama individuuma i načinu njegove
reakcije na štetna dijelovanja“ (Saltykow). Na osnovu definicije možemo zaključiti da je
pojam „konstitucija“ veoma širok jer obuhvata cjelokupnu psihofizičku osobu. Zbog toga i
postoji veliki broj klasifikacija konstitucije s obzirom da ona uključuju veliki broj različitih
funkcionalnih i morfoloških karakteristika, ili i jednih i drugih.

1. Hipokratova klasifikacija

Najstarija klasifikacija zasnovana je na različitostima ljudskog temperamenta. Hipokrat je

vjerovao da su određena ljudska raspoloženja, osjećaji ili ponašanja uzrokovana pojačanom
proizvodnjom jedne od četiri tjelesne tekućine (krv , žuta žuč , crna žuč i sluz). Svaka od njih
odgovarala je određenom tipu temperamenta ličnosti (što znači da je svaki tip ličnosti
rezultat viška proizvodnje jedne od tjelesnih tekućina) koje je on imenovao kao:
• sangvinik,
• holerik,
• melanholik i
• flegmatik.

Također, Hipokrat je opisao i dva tipa habitusa:

• habitus phthisicus i
• habitus appoplecticus, vjerujući da su ljudi određene građe (konstitucije) skloni
određenim bolestima.
Npr. on je opisao da od groznice oboljevaju uglavnom djeca, mlade osobe ili odrasli koji
imaju nježnu građu tijela, svijetlu boju kože, ravnu, crnu kosu i tamne oči.

2. Galen (131-200)

On je prihvatio Hipokratovu podjelu i prvi je opisao ove tipove temperamenta u svojoj

doktorskoj disertaciji „De temperamentis.“ On je nastojao pronaći fiziološke razloge za
različita ponašanja ljudi. Hipokratovu klasifikaciju konstitucije dopunio je sa četiri
komplementarna obilježja i to:
• toplo/hladno i
• suho/mokro,
• te na osnovu njih definirao određene tipove temperamenata ličnosti.

Idealna ličnost, po njemu, posjeduje izvrsno uravnotežene sve četiri komplementarne

karakteristike, dok u ostalim tipovima ličnosti postoji neravnoteža i dominira jedna od
tjelesnih tekućina u odnosu na druge.
 3. Avicenna u „Canonu medicine“ proširuje Galenovu podjelu konstitucije uključujući:

• i emocionalne aspekte,
• mentalne sposobnosti,
• moralne stavove,
• samosvijest i snove.

4. Pavlovljeva podjela konstitucije

Uključuje Hipokratovu klasifikaciju, koju je dopunio sa karakteristikama “višeg” nervnog
reagovanja (utvrđenih tokom njegovih eksperimentima na životinjama), koje uključuju:
a) Granicu radne sposobnosti - koja podrazumjeva podjelu na dva tipa konstitucije:
• snažne (sa visokom granicom radne sposobnosti) i
• slabe (sa niskom granicom radne sposobnosti);
b) Ravnotežu procesa inhibicije i razdraženja, što podrazumjeva da ako su ova dva
procesa podjednako razvijena i ni jedan ne dominira nastaje uravnotežen tip (koji ne
reaguje pretjerano, nije depresivan, nije euforičan)
c) Dinamičnost nervnih procesa, gdje je osnova promjena raspoloženja, tako da postoje
tipovi koji su inertni u promjeni raspoloženja i oni koji su dinamični.

Uzimajući ove karakteristike, Pavlovljeva klasifikacija konstitucije podrazumjeva ove tipove:

1. Melanholik - tip koga karakterizira mala radna sposobnost, u dinamici preovladava
inhibicija (slabi tip, karakteriziran slabošću i ekscitacije i inhibicije, ali sa relativno
dominantnim inhibitornim procesima)
2. Sangvinik - snažan tip (velike radne sposobnosti), uravnotežen i dinamičan (jak
uravnotežen tip pokretan ili brz)
3. Kolerik - snažan tip ali neuravnotežen jer preovladavaju procesi razdraženja (jak
neuravnotežen tip, s dominantnim uzbuđenjem i neadekvatnom inhibicijom) i
4. Flegmatik – snažan tip čija je osnovna odlika inertnost nervnih procesa. (jak
uravnotežene miran, ili spori, tip)

Hipokratova podjela konstitucije zadržala se i do današnjih dana, mada u nešto izmijenjenom

i znanstveno osnovanijem obliku. Danas, temperament se definira kao tipičan način
emocionalnog doživljavanja i reagiranja i nije skup stečenih osobina, već je pretežno
uvjetovan nasljednim faktorima (za razliku od karakternih crta koje su u većoj mjeri
oblikovane uticajima iz okoline).

Razvoj temperamenta ovisi o funkcioniranju vegetativnog nervnog sistema i žlijezda s

unutrašnjim lučenjem (danas znamo da su dimenzije temperamenata zasnovane na
aktivnosti nekoliko moždanih hormona i neurotransmitera - serotonina, dopamina,
noradrenalina, GABA i drugih, koje stimuliranjem neurona izazivaju različite emocije i
raspoloženja). Općenito govoreći, temperament čovjeka očituje se:

• u jačini emocionalnog doživljavanja,

• brzini izmjenjivanja emocionalnih stanja,
• načinu kako se emocije izražavaju,
• općem tonu raspoloženja koje kod čovjeka preovladava.
Temperamenti ostaju nepromjenljivi tokom života, tako da će stidljiv i tjeskoban dječak
najvjerojatnije biti stidljiv i tjeskoban djedica, iako određeni psihijatrijski lijekovi, intenzivna
psihoterapija ili snažna životna iskustva mogu donekle promijeniti neke njegove aspekte.

Glavnim crtama temperamenta smatraju se:

• emocionalna stabilnost/nestabilnost,
• optimizam/pesimizam,
• ekstravertiranost/introvertiranost.

Ovisno o tome kako se ti aspekti emocionalnog života oblikuju i izražavaju, ljudi se

pokušavaju svrstavati u razne tipove temperamenata.
U kliničkoj medicini pojam konstitucija uglavnom se odnosi na njene vidljive somatske
značajke, na morfološku građu i izgled tijela ili habitus bolesnika, koja je uslovljena
nasljednim osobinama, pravilnom ishranom i odsustvom bolesti u periodu rasta i razvoja
ispitivane osobe. Važnu ulogu u razvoju normalne konstitucije imaju žlijezde sa unutranjim
lučenjem i nervni sistem. Normalnu konstituciju (građu) tijela karakterizira skladan odnos
pojedinih dijelova tijela (glava, vrat, grudni koš, trbuh, ekstremiteti). Konstitucija se
procjenjuje na osnovu raznih antropometrijskih pokazatelja (indeksa). Konstitucija je skup
nasljednih (i stečenih) morfoloških i funkcionalnih karakteristika organizma. Pri procjeni
konstitucije uzimaju se u obzir razne karakteristike, koje uključuju:

• opći izgled tijela,

• razmjere i odnose pojedinih dijelova tijela,
• reagovanja na različite spoljne faktore (posebno psihičke reakcije),
• ispoljavanje sklonosti prema određenim bolestima.

Budući da strukturne i funkcionalne osobine mogu biti slične u različitih osoba, postoje i
različite klasifikacije konstitucije koje pokušavaju ljude svrstati u tipova.

Najčešće korištene podjele konstutcije na osnovu morfofunkcionalnih karakteristika su:

1. Klasifikacija po Sigaudu, koja razlikuje četiri tipa konstitucije:

• Respiratorni tip kojeg karakterizira izrazito razvijen grudni koš (dug grudni koš), oštar
epigastrični ugao, veliki kapacitet pluća i mali trbuh;
• Digestivni tip kojeg karakterizira veliki trbuh, dobro razvijena donja trećina lica, tup
epigastrični ugao, debeo i kratak vrat, sklonost ka gojenju;
• Muskularni tip kojeg karakterizira dobro razvijena muskulatura, širok grudni koš,
široka ramena skladnog tijela i četvrtastog lica;
• Cerebralni tip kojeg karakterizira velika lobanja, istaknuto čelo, gracilna tjelesna
građa (vitka figura), kratki ekstremiteti i slabo razvijena muskulatura

2. Kretchmerova klasifikacija (korelacija tjelesne građe-habitusa i duševnih svojstava):

• Leptosomni ili astenični tip koji karakterizira dug, mršav vrat, mali i uzak grudni koš,
tup epigastrični ugao, uska ramena i slabo razvijena muskulatura - ovaj tip
konstitucije ima sklonost ka tuberkulozi i nervnim oboljenjima šizofrenog tipa;
 • Piknički tip koji karakterizira niži eventulano srednji rast, velika glava, kratak debeo
vrat, veliki istureni trbuh - ovaj tip predstavlja komunikativne, društvene, nervno
uravnotežene tipove koji imaju sklonost ka cirkulatornim oboljenjima, apopleksijama,
manijakalno depresivnim psihozama itd.;
• Atletski (sportski) tip koji izgleda kao Sigaudov muskularni tip – ovaj tip ima sklonost
ka nervnim poremećajima tipa šizofrenije;
• Displastični tip koji se javlja u različitim endokrinim poremećajima (maskulinizam,
infantilizam, hipo i hiperplaziju, gojaznost itd.).

3. Chernorutski koristeći fizičke razvojne indekse zasnovane na omjeru visine, težine i

obima grudnog koša razlikuje tri glavna tipa konstitucije:
• astenični,
• normostenični i
• hiperstenični.

4. Sheldonova klasifikacija - na osnovu tri prvobitno stvorena zametna listića. Ovo je

najčešće korištena klasifikacija konstitucije. Osnovne karakteristike Sheldonovih tipova
konstitucije su sljedeće:

• Ektomorfa karakterizira gracilno, krhko, nježno građeno tijelo - vitka (tanka)

osoba, ravne grudi, slabije razvijena mišićna masa, mali zglobovi, sitne-tanke
kosti, dugi ekstremiteti, dugi prsti ruku, dug vrat (kao olovka), oštre crte lica i
trokutast oblik lica.
• Mezomorfa karakterizira atletsko - mišićavo tijelo, velike (krupne) kosti, široka
ramena, uski struk, lice dugo i široko, crte lica jasno definirane.
• Endomorfa karakterizira okruglo debelo tijelo, većina mase koncentrirana u
trbuhu, tijelo visokog struka, kraći ekstremiteti, glava velika, sferičnog oblika
širokog lica.

Za one koji se ne uklapaju u ovu podjelu Sheldon je dodao i međutipove kao što su;
ektomezomorf i mezoektomorf (zavisno koje od karakteristika preovladavaju).

Faktori spoljne sredine mogu u većoj ili manjoj mjeri uticati na morfo-funkcionalne
karakteristike pa ih ne smijemo zanemariti kada govorimo o konstituciji, kao npr.
neadekvatna ishrana, fizička aktivnost, socijalna sredina (što je posebno važno za
konstitucionalne podjele bazirane na psihičkoj reakciji). Značaj konstitucije leži u tome da
ona može upozoriti na pojavu, tok ili ishod neke bolesti. To znači da ona može bitno uticati
na kliničko razmatranje (prosuđivanje). Međutim, uvijek treba imati na umu da povezanost
konstitucije i bolesti jeste mogućnost, ali nije i nužnost, jer u kliničkoj praksi se često sreću
miješani konstitucijski tipovi, zavisno od uticaja brojnih unutrašnjih i vanjskih faktora (rasa,
spol, dob, zanimanje, socijalna sredina, životne navike, itd.). Također, procjena konstitucije je
veoma važna i u dijagnostičkim granama medicine, kako zbog postavljanja pacijenata u
odgovarajući položaj (pozicioniranje pacijenta - „centriranje organa“) tako i zbog
interpretacije dobijenih nalaza, jer habitus bitno utiče na položaj, oblik i veličinu organa
smještenih u grudnom košu i trbušnoj šupljini (pluća, želuca, debelog crijeva, žučnog
mjehura). I ovdje postoji veliki broj varijacija u konstituciji, ali najčešće se koristi podjela na
četiri tipa habitusa:
 • Stenični tip konstitucije (ili prosječno građeno tijelo ili normalna konstitucija),
karakterizira dobro razvijena mišićna masa (slično atletskom tipu), široka ramena,
krupne kosti, dijafragma urednog položaja, i čini oko 50% ukupne populacije.

• Hipostenični tip konstitucije (tanje građeno tijelo), karakterizira vitko, nježno

građeno tijelo, nešto niže položena dijafragma u odnosu na steničnu konstituciju i
nešto niže položen želudac i žučni mjehur u abdomenu, i čini oko 35% ukupne
populacije. Stenična i hipostenična konstitucija predstavljaju u biti prosječne
konstitucije sa vrlo malom vrijacijom u položaju, obliku i veličini organa i one zajedno
čine oko 85% ukupne populacije.

• Hiperstenični tip konstitucije (krupno građeno tijelo), karakterizira širok i kratak

grudni koš, visoko podignuta dijafragma, želudac i žučni mjehur su visoko i
horizontalno položeni. Ovaj tip konstitucije zastupljen je samo u oko 5% ukupne
populacije.

• Astenični tip konstitucije (iznimno tanko građeno tijelo), karakterizira ekstremno

tanko tijelo, sa izrazito uskim grudnim košom i nisko položenom dijafragmom, sa želucem i
žućnim mjehurom izrazito nisko položenim u abdomenu. Ovaj tip konstitucije čini oko 10%
ukupne populacije.

Potrebno je naglasiti da ova dijagnostička klasifikacija konstitucije nije pokazatelj bolesti ili
nekih drugih nepravilnosti, nego je pokazatelj uticaja konstitucije na položaj i veličinu organa
u tijelu.

Tip konstitucije objektivno se može utvrditi preko Pignetovog Indexa (Pi) ili Indeksa građe
tijela. Ovaj indeks predložio je 1901g. francuski vojni liječnik Maurice–Charles–Joseph Pignet.
Izračunava se pomoću formule: Pi= TV – (TM + OG)

• tjelesne visine (TV - izražene u centrimetrima),

• tjelesne težine (TM - izražene u kilogramima) i
• obima grudnog koša (OG - izraženog u centrimetrima):

Na osnovu ovog indeksa građu tijela (konstituciju) klasificiramo kao:

• Izrazito jaka konstitucija Pi < 10
• Jača konstitucija Pi = 10-15
• Jaka konstitucija Pi =: 16-20
• Prosječna konstitucija Pi = 21-25
• Slaba konstitucija Pi = 26-30
• Veoma slaba konstitucija Pi = 31-35
• Izrazito slaba konstitucija Pi >36
Uz konstituciju, potrebno je procjeniti simetričnost tijela i izračunati Indeks tjelesne mase
(BMI). Simetričnost tijela nije apsolutna. Ona se procjenjuje općom inspekcijom,
posmatranjem lijeve i desne polovine tijela tzv. proporcijom odnosno posmatranjem gornje i
donje polovine tijela. Proporcija (odnos) između glave, trupa, ekstremiteta u zdravih osoba
se mijenja tokom perioda razvoja. Tokom razvoja noge brže rastu od trupa, tako da se već u
10 ili 11 godini odnos između gornje i donje polovine tijela izjednačava (1:1). Dužina donje
polovine tijela se mjeri u uspravnom stavu bolesnika od vrha simfize, unutrašnjom stranom
butine do poda. Dužina gornje polovine tijela se dobije kada se od prethodno izmjerene
visine oduzme dužina donje polovine. Simetričnost (proporcionalnost) građe tijela može se
utvrditi i mjerenjem raspona ruku koji obično treba da bude: tjelesna visina ± 5cm.

Težina tijela zavisi od težine kostiju, mišića i masti. Težina visceralnih organa je približno
konstantna. Optimalna težina se određuje u odnosu na dob, spol i visinu. Stupanj
uhranjenosti se određuje inspekciom i palpacijom potkožnnog masnog tkiva trbuha, bedara,
dojki i

• Obesitas (pretilost) - porast tjelesne težine za 20% u odnosu na normalnu.

• Lipodistrofija (lipomatoza) - abnormalno nakupljanje masti samo u nekim regijama.

• Mršavost (macies) - gubitak tjelesne težine barem 10% ispod idealne tjelesne težine.

• Kaheksija (cachexia) - potpun nestanak masnog tkiva i smanjena mišićna masa.

• Marasmus - mršavljenje starog čovjeka zbog involutivnih promjena.

Indeks tjelesne mase (BMI-Body Mass Index)

Izračunavamo tako da tjelesnu težinu TT (kg.) podjelimo sa kvadratom tjelesne visine (TV)
izmjerene u metrima BMI= TT/(TV)2

(na primjer: ukoliko je osoba teška 70kg a visoka 170m

BMI= 70kg / 1,70mx1,70m =70kg / 2,89m2 =24,22kg/m2).

Normalna vrijednost BMI ( po National Center for Health Statistics, Centers for Disease
Control and Prevention) za odrasle osobe iznosi od 18,5 do 24,9kg/m2

• ispod 18.5 = mršavost;

• 18.5-24.9=uredan;
• 25.0-29.9=prekomjerna težina;
• 30.0 i više=gojaznost, pretilost ili obesitas.

BMI korelira sa količinom masnog tkiva i varira zavisno oid spola i starosti.

Tjelesna masa i uhranjenost variraju zavisno od konstitucije, spola, tjelesne visine i životnog
doba. Normalna uhranjenost znači normalnu tjelesnu masu, normalan turgor kože, dobar
tonus i dobru razvijenost mišića (muskulatura može biti eutrofična, hipertrofična,
hipotrofična i atrofična).
 VITALNI ZNAKOVI

Vitalni znakovi uključuju mjerenje:

• pulsa (centralni, periferni),
• krvnog pritiska (sjedećem, ležećem ili stojećem položaju, na obje ruke),
• broja respiracija u minuti (normalno od 16 do 20 respiracija po minuti)
• i temperature.

Arterijske se pulzacije palpiraju pritiskom jagodice kažiprsta i srednjaka (rjeđe palca) izravno
na arteriju. Obvezno palpiraj sve arterijske pulzacije na mjestima gdje se one zbog
anatomskih odnosa mogu ispitati i ocijeni njihov karakter:

• na glavi: puls temporalne arterije na lateralnoj strani čela

• na vratu: puls karotidne arterije na medijalnoj strani mSCM.
• na rukama: puls potključne arterije iznad klavikule u supraklavikulnoj jami, aksilarne
arterije u pazušnoj jami, brahijalne arterije u lakatnom zglobu, radijalne arterije iznad
medijalne strane ručnog zglo ba, ulnarne arterije s lateralne strane ručnog zgloba
• na nogama: (bolesnik leži na leđima): puls femoralne arterije u preponi, poplitealne
arterije u koljenom pregibu (bolesnik savije nogu u koljenu: ispitivač stavi palce na
patelu, a prste u koljeni pregib, kojima traži puls a. popliteje), puls arterije dorzalis
pedis (ispitivač obuhvati stopalo lijevom rukom dok desnom traži puls na dorzum u
stopala), te puls arterije tibijalis posterior (ispod medijalnag maleola).
 GOVOR BOLESNIKA

• Afazija je gubitak ili poremećaj govora koji uključuje smanjenu mogućnost

razumijevanja ili izražavanja (ekspresiju) riječi odnosno njihovih neverbalnih
ekvivalenata. Posljedica je oštećenja funkcije centara za govor.

• Gluhonijemost je posljedica prirođene ili rano stečene gluhoće, za vrijeme dok još
govor djeteta nije razvijen.

• Afonija je simptom koji predstavlja bezvučnost glasa, nemogućnost govora.

• Mucanje (Balbuties) je poremećaj govora u kojem je normalan tok govora prekinut

čestim ponavljanjem ili produljivanjem govornih zvukova, slogova ili riječi ili osoba ne
može početi govoriti riječ.

• Promjena boje glasa, koja nije fiziološka, može upućivati na poremećaj funkcije
glasnica i endokrinih žlijezda

• Promuklost-prehlada, upala glasnica, endokrini poremećaj (hipotireoza) ili ozbiljnije

bolesti kao npr. tumor glasnica, kompresivni sindrom u medijastinumu ili vratu)

• Visok pištav glas-poremećaj spolnih hormona

KOŽA

Izgled se ispituje općom inspekcijom. Ispitivanje kože obuhvata procjenu:

• vlažnosti,
• turgora,
• temperature,
• boje (uz napomenu da boja kože može biti i genski determinirana, kao i da postoje
različite bolesti koje bitno utiču na boju kože), pigmentacije,
• prokrvljenosti i dlakavosti,
• prisustva kožnih lezija ili eflorescenci,
• krvarenja, ožiljaka (povrede, hirurške intervencije),
• strija,
• ujeda insekata, zmija ili drugih životinja.

Potrebno je pažljivo posmatrati kožu lica, vrata, ruku, grudnog koša, trbuha, donjih
ekstremiteta i genitalija.

Turgor se ispituje tako da se između palca i kažiprsta uhvati nabor kože i nakon toga naglo
pusti. Kod ispitivanja turgora posmatra se brzina vraćanja kože u stanje prije nabiranja
(prvobitno stanje). Brzo isčezavanje nabora ukazuje na dobar turgor, ukazuje na urednu
elastičnost i građu kože.

Temperatura kože zavisi od proširenosti ili suženosti kapilara, od temperature spoljne

sredine i emocionalnog stanja ispitivane osobe.
Boja normalne kože je ružičasta do blijedo crvenkasta i zavisi od rasprostranjenosti kapilarne
mreže i nasljednih osobina.

LIMFNE ŽLIJEZDE

Prisustvo uvećanih limfnih žlijezda također se posmatra za vrijeme opće inspekcije (a kasnije
se pregled nastavlja palpacijom). Poremećaji limfne cirkulacije se mogu ispoljiti na tri načina:

1. Limfadenopatija je poremećaj koji se ispoljava uvećanjem limfnih žlijezda. Uvećane

limfne žljezde (ili čvorovi) mogu biti različite veličine, osjetljivosti i pokretljivosti.
Prema rasprostranjenosti limfadenopatija može biti:
a) Regionalna ili lokalizirana limfadenopatija predstavlja prisustvo povećanih limfnih
čvorova u određenom predjelu ili grupi (javlja se obično u sklopu lokalnih infekcija ili
malignih bolesti). Regionalna limfadenopatija postoji kada su uvećane limfne žlijezde
u jednom ili dva predjela (odnosno kada su uvećanjem zahvaćene jedna ili dvije grupe
limfnih žlijezda).
b) Generalizirana ili sistemska limfadenopatija postoji kada su uvećane limfne žljezde u
tri ili više predjela odnosno zahvaćenost tri ili više grupa limfnih žlijezda.

2. Limfangitis je zapaljensko oboljenje limfnih sudova a ispoljava se crvenim prugama

koje se pružaju od mjesta infekcije do regionalnih limfnih žlijezda.

3. Limfedem nastaje kao posljedica opstrukcije limfnih puteva. Javlja se kao čvrst otok,
koji na pritisak ne ostavlja otisak prsta, koža iznad edema nije promjenjena i otok nema
različitu temperaturu u odnosu na okolinu.

Iz kombinacija ovih opservacija liječnik je u mogućnosti odrediti težinu ispitivanog bolesnika,

odnosno na osnovu njega, piše se utisak o bolesniku tj. da li se radi o lakom, srednje teškom
ili veoma teškom bolesniku.
 KLINIČKI PREGLED GLAVE I VRATA

Glava srednje velika (uz napomenu da veličina glave varira zavisno od dobi i konstitucije tijela
npr. megacefalična, mesocefalična, mikrocefalična), pravilne konfiguracije (iako bi bilo
pravilnije napisati uobičajenog oblika), bez spolja vidljivih izbočina, deformiteta i znakova
povređivanja.

Kosmatost lica i glave ženskog /muškog tipa (ili u skladu sa godinama i spolom), kosa
mekana, smeđe boje, srednje gusta.

Kalvarija, tragusi, mastoidni predjeli i izlazišta kranijalnih nerava (Valleove tačke) nisu bolno
osjetljivi na palpaciju i perkusiju.

Lice ovalnog oblika (najčešće se susrećemo sa tri oblika lica i to ovalno, četverouglasto i
trouglasto) u miru i pri mimici (izraz ili mimika lica odraz je emocija, inteligencije) simetrično
(simetričnost ili nesimetričnost lica uslovljena je poremećajima inervacije mišića), koža lica
ružičasta (iako postoje blijede ili rumene - pletorične osobe bez prisustva bilo kakve bolesti).

Palpebre su uredne motorike. Palpebralne fisure (rime oculi) simetrične, uredne širine. Koža
kapaka, ružičasta, uredne debljine bez prisustva lezija. Trepavice prisutne na vanjskog strani
oba očna kapka, urednog rasporeda i gustine. Konjuktive vlažne, dobro prokrvljene. Bulbusi
uredne veličine, normoponirani (misli se na položaj očnih jabučica u orbiti-urednog
smještaja) i uredne pokretljivosti (bulbomotorike). Sklere porculanski bijele, rožnjače vlažne,
glatke, sjajne, prozirne, šarenice dominantno smeđe boje, zjenice kružnog oblika,
podjednake veličine, centroponirane, uredno reaguju na svetlost, akomodaciju i
konvergenciju.

Nos pravilnog oblika (ili nosna piramida pravilna ili uobičajenog oblika) i veličine. Koža
ružičasta bez prisutva lezija. Nosnice prohodne. Septum urednog izgleda, bez devijacija,
nosna sluznica ružičasta bez prisutstva patoloških sadržaja (krvi, sluzi, gnoja).

Ušne školjke uredne veličine, pravilnog oblika i položaja. Koža ružičasta bez prisutva lezija.
Vanjski slušni kanal (zvukovod) bez patološkog sadržaja (bez prisutva krvi i deformiteta; uz
napomenu da su cerumen i pokoja dlačica normalno prisutni u vanjskom zvukovodu).
Mastoidni predjeli bez otoka, deformiteta i prisustva promjena na koži. Pre i infraaurikularni
predjeli bez prisutva otoka ili patoloških tvorbi.

Usne pravilnog oblika i veličine, ružičaste dobro prokrvljene,vlažne. Sluznica gingiva (desni)
ružičasta, vlažna, sjajna bez otoka i deformacija (bez patoloških promjena). Zubalo potpuno
prisutno (ili djelomično prisutno), djelomično kariozno, uredno sanirano (ili zamjenjeno
totalnom ili parcijalnom protezom), urednog rasporeda zuba, ukupan broj zuba. Jezik uredne
veličine i oblika, ružičast, vlažan neobložen, sa jasno prikazanim papilama, uredne
pokretljivosti. Sluznica usne šupljine, ružičasta, vlažna bez prisutva lezija sa jasnim prikazom
izvodnog kanala parotidne žlijezde, iz kojeg se na pritisak cijedi bistra sluzava pljuvačka.
Tvrdo i meko nepce, uredne arhitekture, bez deformiteta. Nepčani lukovi ružičasti, tonzile
uredne veličine, ne prominiraju ispred nepčanih lukova i bez vidljivih gnojnih čepića. Uvula
centroponirana, ružičasta, pokretna. Sluznica ždijela ružičasta, vlažna.
Vrat srednje dug, cilindričan (ili uobičajenog oblika), pravilan, aktivno i pasivno pokretan.
Štitna žlijezda u fiziološkim granicama (palpira se samo istmus-pokretna, nije bolna, nije
uvećana-difuzno ili nodozno). Nad tireoideom i jugularnom udubinom se ne auskultiraju
(registriraju) šumovi.Grkljan i traheja urednog položaja i pokretljivosti. Limfni čvorovi vrata
nisu palpatorno uvećani. Na vratu nisu vidljive arterijske pulzacije niti se registriraju šumovi
nad karotidnim arterijama (na inspekciju se kasnije nastavlja palpacija i auskultacija - nad
karotidnim arterijama se ne auskultiraju patološki šumovi). Vene vrata nisu nabrekle.

INSPEKCIJA GLAVE
Glava predstavlja važan dio tijela jer su u njoj smješteni organi značajni za život osobe
(centrani nervni sistem, čula). Zbog toga klinički pregled glave ima poseban značaj.
Topografski glava se može podjeliti u 2 dijela:
• lobanja i
• lice.
Inspekcija glave podrazumjeva posmatranje lobanje i lica i uočavanje promjena u ovim
dijelovima. Ispitivana osoba se postavlja u sjedeći položaj (ukoliko je pacijent pokretan).
Stolicu je najbolje postaviti u sredini prostorije kako bi se inspekcija mogla obavljati sa svih
strana. Inspekcija se obavlja određenim redoslijedom. Prvo se posmatra lobanja kao cjelina,
zatim kosmati dio glave i čela, a onda lice. Nakon toga, radi se inspekcija organa smještenih u
glavi (oči, nos, uši, usta). Pregled usta i organa smještenih u njima uvijek se obavlja na kraju.

Inspekcijom lobanje potrebno je prvo utvrditi:

• veličinu,
• oblik i
• osobine kosmatog dijela glave i čela (kosmatost muškog ili ženskog tipa; procjeniti
strukturu odnosno kvalitet kose, boju ili promjenu boje kose ili gubitak kose).

Veličina i oblik lobanje ukoliko postoje promjene u veličini i obliku obavezno ih je potrebno
opisati npr. promjene veličine:
• mala glava-microcephalia, kongenitalni defekt u razvoju mozga
• uvećanje glave-macrocephalia,
• vodena glava-hydrocephalus, nastaje zbog obstrukcije puteva cerebrospinalne
tekućine
• Kraniostenoze - nastaju zbog preranog sraštavanja kostiju lobanje (oxycephalus)

Tumori koštanog dijela glave mogu mijenjati njen oblik:

• Egzostoze (benigni koštani izraštaji)
• Metastaze malignih bolesti (Ca bronha, Ca dojke, multipli mijelom)
• Pagetova bolest (osteitis deformans)
• Sifilis

Npr. promjene oblika lobanje:

• koje obično nastaju zbog preranog sraštavanja pojedinih kostiju lobanje-sinostoze,
• dolichocephalia-prerano sraštavanje sagitalnog šava,
 • brachiocephalia-prerano sraštavanje koronarnog šava,
• caput quadratum-koji se javlja u rahitisu ili tumori koštanog dijela glave, itd.

Normalan nalaz: glava srednje velika, simetrična, proporcionalna tijelu.

PALPACIJA GLAVE
Obavlja se jagodicama ispruženih prstiju. Prvo se obavlja palpacija kosmatog dijela lobanje,
zatim čela, lica, i na kraju organa smještenih u glavi (oči, nos, uši usta). Lobanja se palpira
vrhovima ispruženih prstiju, uz napomenu da se sistematično palpiraju svi dijelovi lobanje.

Naročito je važna palpacija kosmatog dijela glave, jer se promjene skrivene kosom ne mogu
otkriti inspekcijom. Ukoliko se nađe promjena na kosmatom dijelu lobanje (glave) obavezno
se određuje njena lokalizacija, oblik, veličina, konzistencija, pokretljivost nađene promjene (u
odnosu na kožu i podlogu) i osjetljivost.

Po završenoj palpaciji kosmatog dijela lobanje prelazi se na palpaciju čela, samo ukoliko se
inspekcijom nađu promjene ovog dijela glave.

PERKUSIJA GLAVE
Prilikom pregleda glave perkusija se koristi samo prilikom pregleda lica u ispitivanju
pozitivnosti Chvostekovog znaka.
• Izvodi se direktnom perkusijom (udarcem vrhom prsta ili udarcem refleksnim
čekićem) ispred otvora vanjskog sluhovoda (izlazište n. facijalisa - odnosno mjesto
gdje n.facijalis izlazi ispod gl.parotis) i posmatraju se mišići lica, kružni mišić oka,
nosnice i ugao usana.
• Grčenje mišića oko usana, a u težim slučajevima očnih kapaka i nosa ukazuje na
pojačanu razdražljivost n.facijalisa – odnosno pozitivan Chvostekov znak ili postojanje
hipokalcijemije.

INSPEKCIJA I PALPACIJA LICA

• oblika
• izraza (mimike),
• simetričnosti i
• osobina kože.

Najčešće se susrećemo sa tri oblika lica i to:

• ovalno,
• četverouglasto i
• trouglasto lice.

Za vrijeme uzimanja anamneze posmatra se izraz (mimika) lica. Inspekcijom se može

ustanoviti prisustvo
1) facijalne asimetrije koja uključuje:
• opuštenost ugla usana,
 • izravnatu nazolabijalnu brazdu,
• mlohav opušten obraz koji se prilikom disanja izbočuje,
• nedostatak bora na čelu,
• očna pukotina je proširena i
• bolesnik ne može potpuno zatvoriti oko,
2) prisustvo otoka lica, promjena boje lica,
3) pojačana maljavost lica (brada i brkovi u žena)
4) nekontroliranih pokreta lica

Važno je napomenuti da nam izraz lica često može dati odgovor umjesto izgovorenih riječi ili
nam skrenuti pažnju da ispitivana osoba ne govori istinu.

Simetričnost ili nesimetričnost lica uslovljena je poremećajima inervacije mišića. Posmatrati

lice. Tražiti asimetriju u miru za vrijeme razgovora i pri testiranju mišića. Zamoliti pacijenta
da nabere čelo ili podigne obrve. Zamoliti pacijenta da se nasmije – široki osmjeh i da pokaže
zube, za testiranje donjeg dijela lica. Normalan nalaz (testiranje n. facialis ili VII kranijalnog
nerva):

• Nema facijalne asimetrije

• Nabiranje čela i osmijeh su istovjetni i simetrični

Palpacija lica, odnosno bolna osjetljivost, obavlja se u određenim tačkama tzv.Vallexove

(Valeove) tačke. Ove tačke obuhvataju duboku palpaciju izlazišta triju V kranijalnog nerva:
• supraorbitalni otvor (predstavlja izlazište gornje grane n.trigeminusa -
n.oftalmicus) koji se nalazi na gornjoj ivici orbite malo spolja od prednje srednje
linije (medijalne linije);
• infraorbitalni otvor (predstavlja izlazište srednje grane n.trigeminusa - n.maxilaris)
a nalazi se na donjoj ivici orbite, i
• n. mandibularis odnosno izlazište donje grane n trigeminusa koje se nalazi 1,5cm
lateralno od medijalne linije na mandibuli (neuralgija n.trigeminusa).

Senzorna grana – V: Zatvorene oči pacijenta.Sa lakim dodirom pamuka provjeriti sposobnost
pacijenta da detektuje blagi dodir u svim zonama inervacije trigeminusa.

Testirati kornealni reflex sa ušiljenom pamučnom vaticom dodirivanjem ivice korneje.

Normalno: konsenzualni očni treptaj

Palpacija se koristi i za ispitivanje pokretljivosti viličnog zgloba, a izvodi se tako da ispitivač

stavi svoje prste u predjelu viličnih zglobova (temporomandibularni zglob) direktno ispred
tragusa svakog uha i zamoli pacijenta da nekoliko puta otvori i zatvori usta (procjena
postojanja krepitacija u zglobu).
 INSPEKCIJA I PALPACIJA OČIJU

• Posmatranje kapaka, prvo sa otvorenim, a zatim sa zatvorenim očima,

• Položaj i pokretljivosti očnih jabučica,
• Predio koji pripada suznom aparatu oka.
• Konjuktiva,
• Beonjača,
• Rožnjače,
• Šarenice i zjenica.
• Inspekcija očnog dna i čula vida (pomoću oftalmoskopa i tablica).

Inspekcija kapaka prvo obavlja pri otvorenim, a onda zatvorenim očima. Ispitivač pri
otvorenim očima posmatra:
• veličinu otvora kapaka (širina palpebralne fisure, odnosno razmak između očnih
kapaka - rima oculi),
• simetričnost jedne i druge strane,
• zatim izgled i raspored trepavica.

Pri zatvorenim očima posmatraju se osobine kože kapaka (debljina, jednolikost ili prisustvo
lezija - lezije se na kapcima obično lokaliziraju u odnosu na pupillu ili korneu).

Palpacija kapaka služi i za utvrđivanje osobina promjena nađenih prilikom inspekcije.

Inspekcija očnih jabučica podrazumjeva posmatranje:

• njihove veličine,
• isturenosti (položaj očnih jabučica u orbiti - exophthalmus ili enophthalmus) i
• pokretljivosti (strabizam ili nistagmus).

Za ispitivanje položaja očnih jabučica u orbiti koristi se jednostavan test sa ravnim

predmetom. Izvodi se tako, da zamolimo pacijenta da zatvori oči, a nakon toga postavi se
ravan predmet ispred obrva i maksile i posmatra rastojanje između zatvorenih očiju i ravnog
objekta (obavezno zabilježiti rastojanje jedne pa druge očne jabučice). Normalno je
isturenost (položaj) očnih jabučica podjednaka i na jednoj i na drugoj strani.

Funkcija mišića očne jabučice ispituje se tako da ispitivač jednu ruku postavi na tjeme
bolesnika, držeći mu glavu stalno u istom položaju, a kažiprst druge ruke postavi vertikalno
na udaljenost od 30cm (od očiju bolesnika). Kažiprst ispitivača pokreće se u smjeru desno -
lijevo. Nakon toga ispitivač postavlja kažiprst u horizontalan položaj i pokreće ga u smjeru
gore-dole i ponovo se zamoli bolesnik da prati kretanje kažiprsta (bez pomjeranja glave).
Ispituje se u dvije osovine – horizontalnoj i vertikalnoj, a u 9 polja:
• U horizontalnoj osovini to su polja iznad, u i ispod nivoa očiju.
• U vertikalnoj osovini to su nazalna, orbitalna i frontalna polja.

Zamoliti pacijenta da čvrsto zatvori oči. Testirati jačinu m.orbicularis oculi sa nježnim
pokušajem otvaranja gornjih očnih kapaka
Kod oštećenja pojedinih nerava dolazi do ispada u sinhronosti (sinergizmu) pokreta očne
jabučice, i pojave duplih slika (diplopia), i strabizma. Nevoljni, ritmički, brzi pokreti očne
jabučice u horizontalnom, vertikalnom i rotatornom pravcu nazivaju se nistagmus.

Inspekcija suznog aparata oka obuhvata posmatranje:

• glandule lakrimalis,
• dijela koji odvodi suze od lateralnog prema medijalnom očnom uglu i
• ekskretornog dijela koji odvodi suze iz oka u nosnu šupljinu.
Lakrimalna žlijezda je smještena u vanjskoj porciji gornjeg kapka (lateralni očni ugao gornjeg
kapka). Suzna žlijezda ima dva dijela pars orbitalis koji nije pristupačan ispekciji i pars
palpebralis koji se može inspekcijom pregledati. Posmatrati gornju vanjsku porciju gornjeg
kapka. Posuvratiti gornji kapak i posmatrati žlijezdu. Za posmatranje ove žlijezde najbolje je
izvrnuti gornji kapak i tek onda posmatrati žlijezdu. Pregled suzne žlijezde može se obaviti i
na drugi način, tako da bolesnika zamolimo da gleda prema dole i nazalno, a ispitivač sa dva
prsta (palcem i kažiprstom ili kažiprstom i srednjim prstom) razmakne donji i gornji kapak
čime suzna žlijezda postaje dostupna pregledu (inspekciji).

Nakon ispitivanja suzne žlijezde obavlja se inspekcija suznih tačkica (puncta lacrimalia
superior et inferior - smještene u medijalnom uglu oka, kao male elevacije na ivici kapaka)
suznog jezerca (lacus lacrimalis) i suzne vrečice (saccus lacrimalis – nalazi se zaštićena u
malom koštanom udubljenju unutar koštane orbite)

Inspekcija gornje konjuktivalne vreće se obavlja tako da ispitivač između palca i kažiprsta
lijeve ruke uhvati ivicu gornjeg kapka, kojeg povlači prema naprijed i nadole, a vrh kažiprsta
ili srednjeg prsta desne ruke (ili špatulu) stavi iznad kapka ispitivane osobe. Kažiprst ili
špatula, djeluju kao oslonac za izvrtanje gornjeg kapka, preko njih.

Inspekcija donje konjuktivalne vreće obavlja se tako da ispitivač povlači donji kapak palcem
nadole a ispitivana osoba gleda nagore. Pri tome je moguće posmatrati i skleru i palpebralnu
konjuktivu (donjeg kapka i veći dio konjuktive očne jabučice). Tokom ovog pregleda
obavezno je navesti boju sklere kao i providnost i prokrvljenost palpebralne konjuktive.

Inspekcija beonjače služi za utvrđivanje njene „obojenosti.“ Normalne sklere su porculanski

bijele boje. Zbog toga su one najpogodnije mjesto za rano otkrivanje žutice.

Zatim slijedi inspekcija rožnjače. Normalno je prozirna (providna), glatka, sjajna. Ispituje se
veličina, oblik, transparencija, vlažnost, zakrivljenost, izbočenost i senzibilitet.
• Glatkoća i transparencija rožnjače se ispituje refleksnom slikom prozora, i to tako da
bolesnika okrenemo prema prozoru i posmatramo refleksnu sliku prozora na oba
oka.
• Ako je rožnjača prozirna, glatka, sjajna tada je refleksna slika prozora oštrih granica,
transparentna.
• Kod infiltrata ili zamučenja rožnjače, slika je zamagljena i iskrivljena.

Šarenica (dužica, iris) je normalno u različitih osoba različite boje (zavisno od količine
pigmenta), a inspekcija se uglavnom koristi za posmatranje njene obojenosti. Konfiguracija
irisa uvjetovana je odnosom pupilarnog i cilijarnog dijela, a reljef šarenice uvjetovan je
rasporedom kripta. Inspekcija šarenica može se obaviti i tangencijalnim postavljanjem
svjetlosti (lampica) prema korneji što omogućava posmatranje cijele šarenice i utvrđivanje
prisustva sjena u ovom području. Normalno nema sjena pri osvjetljenju šarenice.
Inspekcijom se može utvrditi podrhtavanje irisa i to stanje se naziva iridodonesis

Zjenice simetrično se sužavaju na svjetlost ili prilikom gledanja bliskih predmeta, a šire pri
gledanju u daljinu. Ispituje se:
• reakcija zjenice na svijetlost (direktna i indirektna reakcija zjenice na svjetlost),
• konvergenciju i akomodaciju.

Prije pregleda reći pacijentu da pogleda u udaljeni objekat.

Za ispitivanje direktne pupilarne reakcije na svjetlost bolesnik se postavlja u sjedeći ili stojeći
položaj, okrene prema izvoru svjetlosti, a liječnik dlanovima pokrije bolesnikove oči koje
moraju stalno biti otvorene. Zatim pokretom ruke u stranu otkrije jedno oko i posmatra da li
se zjenica sužava. Prilikom osvjetljenja oka zjenica se normalno sužava. Nakon toga, to oko
se ponovo pokriva dlanom a odmakne se dlan druge ruke i posmatra reakcija zjenice drugog
oka. Pri pregledu reakcije zjenice na svjetlo uvijek se ispituje samo jedno oko, dok je drugo
oko pokriveno dlanom. Također, prilikom ispitivanja reakcije zjenice na svjetlost normalno je
izražena i konsenzualna reakcija, suženje zjenice koja nije direktno osvjetljena.

Indirektna reakcija zjenice na svjetlost ispituje se na sličan način, i to tako da oko koje
osvjetljavamo izvorom svjetlosti (lampica) je otvoreno a drugo oko zaklonimo tako da
direktno svjetlo ne pada na zjenicu. Pri osvjetljavanju jednog oka, sužava se zjenica i na
drugom oku, što označava indirektnu reakciju pupile na svjetlost.Prije pregleda potrebno je
zamoliti pacijenta da gleda u udaljen objekat.

Reakcija na konvergenciju i akomodaciju (testiranje n. oculomotorius ili III kranijalnog

nerva) ispituje se tako da se kažiprst ispitivača postavi na udaljenost od 3/4m (75cm) od oka.
Pacijent se zamoli da fiksira pogledom kažiprst. Zatim se kažiprst polako približava
bolesnikovim očima do udaljenosti od oko 20cm. U zdravih osoba očne jabučice prilikom
ovog ispitivanja skreću prema unutra i malo dole (što predstavlja reakciju konvergencije) a
zjenice se sužavaju (što predstavlja reakciju akomodacije). Anisocoria – nejednake zjenice.

Očno sočivo (lens crystalina) i očno dno se ne mogu posmatrati „prostom“ inspekcijom, nego
se posmatraju pomoću oftalmoskopa ili biomikroskopa.Ono igra važnu ulogu u refrakciji i
akomodaciji. Ukoliko u oku nema očnog sočiva to stanje se naziva aphakia. Zamućenje očnog
sočiva naziva se katarakta.

Pinhole test: za razlikovanje refrakcionih grešaka od organske bolesti, ako se vizus popravlja
sa pinholom onda je u pitanju refrakciona greška.

Vidno polje (testiranje n. opticus ili II kranijalnog nerva i cjelovitosti fundusa):

Uporedna metoda - komparacija vašeg vidnog polja sa pacijentovim. Nos normalano odsjeca
medijalno vidno polje. Zbog toga , porediti pacijentovo desno oko sa vašim lijevim i suprotno
Instruirati pacijenta da gleda pravo u Vas i da ne pomjera oči. Komparirati vaše vidno polje sa
pacijentom. Pomjerati prst od desne strane polja dok ga ne ugleda. Test po jedan kvadrant
Mrdajte svoj prst da bi utvrdili da pacijent može prepoznati pokret. Neki vole da pacijenti
broje prste koje vide (npr.1,2 ili 5). Testirati svih IV kvadranta na isti način (gornji i donji
temporalni i nazalni). Ukoliko postoje abnormalnosti onda to zahtijeva automatski način
testiranja. Podrazumjevajući da ispitivač ima normalno vidno polje pacijent treba da ima istu
širinu vidnog polja

Palpacija očnih jabučica izvodi se tako da bolesnik gleda nadole a ispitivač sa jagodicama
oba kažiprsta, preko spuštenih gornjih kapaka, pritiskuje očne jabučice prema dole. Očne
jabučice zdravih osoba su srednje konzistencije, dok su u glaukomu veoma tvrde - ovo je tzv.
gruba procjena povećanja intraokularnog pritiska. Pri dehidrataciji očne jabučice su mekane,
hipotonične.

INSPEKCIJA I PALPACIJA UŠIJU

• ušnih školjki,
• vanjskog zvukovoda,
• bubne opne i
• mastoidnog predjela.

Inspekcijom ušne školjke posmatra se oblik, veličina i osobine kože (boja kože, prisustvo
eflorescenci, itd), položaj školjki, konture, građa hrskavice i mekog tkiva.

Inspekcija vanjskog slušnog kanala obavlja se „golim okom.“ Da bi se pregledao vanjski

slušni kanal potrebno je lijevom rukom povući ušnu školjku prema gore, staga i u stranu, a
palcem desne ruke povuči kožu ispred ušnog kanala prema oku. Obavezno pitati pacijenta da
li je to bolno. Inspekcijom vanjskog slušnog kanala potrebno je ustanoviti i notirati bilo kakvo
crvenilo, curenje, prisutvo različitih količina cerumena i određenih promjena ili deformacija u
ovom području. Ukoliko se na ovaj način ne može pogledati spoljašnji slušni kanal potrebno
je upotrijebiti lijevak ili otoskop.

Otoskop se uzima sa palcem i drugim prstom tako da ulnarna strana ruke ispitivača ima
kontakt sa pacijentoma. Odignuti aurikulu prema gore i straga kako bi se „ispravio“ slušni
kanal, a kod djece prema dole i straga. Staviti otoskop u kanal do tačke upravo iza zaštitnih
dlaka u slušnom kanalu. Koristiti najveći spekulum koji će odgovarati pacijentu odnosno koji
neće izazvati bol. Inspekcijom vanjskog slušnog kanala i struktura srednjeg uha potrebno je
ustanoviti i notirati bilo kakvo crvenilo, curenje, prisutvo različitih količina cerumena i
određenih promjena ili deformacija u ovom području.

Normalan nalaz - slušni kanal: nekoliko dlaka, sa žutim ili smđim cerumenom.

Bubne opne se također posmatraju pomoću lijevka ili otoskopa. Obavezno procjeniti:
• boju bubne opne: crvena, žuta, bijela;
• prozračnost; transparentna, neprovidna ili tamna i
• položaj – retrahirana, uvućena, neutralna ili ispupčena.

Inspekcijom mastoidnih predjela posmatra se koža, postojanje otoka ili promjena na koži
ovog predjela. Mastoidni dio se palpira iznad procesus mastoideusa istovremno sa obje
strane.
Test čujnosti
• Zatvorene oči pacijenta, laganim pucketanjem prstiju na 4-5cm od uha pitati
pacijenta da li čuje
• Sat se postavlja u blizini pacijentovog uha i polako ga odmicati od pacijenta, pitati
pacijenta kada ne čuje otkucaje sata
• Ispitivač mora imati normalan sluh

Palpacija ušne školjke se obavlja postavljanjem palca sa jedne strane i ostalih prstiju sa
druge strane, tako da se opipa cijela ušna školjka.Kod palpacije ušiju radi se duboka palpacija
tragusa i antitragusa i utvrđuje postojanje bolnosti u ovim predjelima (bolnost ukazuje na
zapaljenski proces vanjskog sluhovoda).
 INSPEKCIJA I PALPACIJA NOSA

• oblika, veličine nosa, kao i stanja kože.

• promjene na mekim djelovima nosa
• promjene na koštanom dijelu
• prohodnost dišnih puteva
• nosne i paranazalne šupljine
Inspekcijom je potrebno pregledati vidljive nazalne strukture i zabilježiti ukoliko postoji bilo
kakav deformitet nosnih kostiju, oteklinu, crvenilo ili curenje iz nosa.

Vanjsku stranu nosa posmatramo tako da prvo gledamo promjene na mekim (hrskavičavim)
djelovima nosa (herpes, infiltrati, ulceracije, eritem), a zatim promjene na koštanom dijelu
(kongenitalne anomalije, povrede, devijacija nosne pregrade).

Nakon toga se ispituje prolaznost nosnica (prohodnost dišnih puteva), izgled sluznice i
karakteristike šupljine nosa. Na kraju se obavlja inspekcija paranazalnih šupljina.

Prolaznost nosnica se ispituje tako da ispitivač nagne pacijentovu glavu blago unazad, i
pritiskom svog kažiprsta zatvori nosnicu jedne strane (pritisne lateralnu stranu nosnice) i
zamoli ispitivanu osobu da zatvori usta i duboko udahne i izdahne zrak kroz slobodnu
nosnicu. Ovaj postupak se ponovlja i sa dugom nosnicom (nosnice mogu biti potpuno
prolazne, otežano prolazne ili zapušene).

Prilikom odizanja vrha nosa palcem, pomatra se izgled sluzokože nosa. Sluznica može biti
otečena, blijeda, crvena, atrofična ili prekrivena krustama. Osim izgleda sluznice prilikom
inspekcije nosa treba obratiti pažnju na postojanje sadržaja u nosnicama (sadržaj može biti
vodenast, sluzav, sluzavo-gnojan, gnojan ili prisutvo krvi).

Inspekcija nosnih šupljina obavlja se pomoću „nosnog spekuluma“ i uz upotrebu ogledala.

Ispitivač nagne pacijentovu glavu blago unazad, a pacijent se zamoli da zadrži disanje
nekoliko sekundi, i tada se postavlja spekulum u nosnice izbjegavajući kontakt sa septumom.
Prvo se posmatra jedna pa onda druga nosna šupljina. Za to vrijeme, obavlja se inspekcija:
• sluznice nosa,
• stanje nosne pregrade i nosnih školjki (položaj i konture septuma, boja mukoze)
• identificirati odnosno prepoznati mjesta curenja maksilarnih i etmoidalnih sinusa

Paranazalne šupljine nisu dostupne inspekciji. Za orijentacionu inspekciju paranazalnih

šupljina koristi se test tzv. “transiluminacija sinusa“ koji se vrši nakon pregleda nepca. Za
izvođenje ovog testa potrebno je zamračiti sobu (što je više moguće), postaviti izvor
svjetlosti na maksilu, zamoliti pacijenta da otvori usta. Potrebno je pronaći naranžasti odsjaj
na tvrdom nepcu (što govori u prilog urednog nalaza, odnosno znači da su sinusi ispunjeni
zrakom). Ukoliko je „odsjaj“ na tvrdom nepcu smanjen ili pak odsutan onda ukazuje da su
sinusi ispunjeni upalnim eksudatom ili prisustvom određenih tvorbi.

Palpacija područja paranazalnih šupljina služi za pregled maksilarnih i frontalnih sinusa.

• Frontalni sinusi palpiraju se istovremeno, pritiskom palčevima na gornju ivicu orbite
sa unutrašnje strane.
• Maksilarni sinusi se palpiraju u predjelu gornjih vilica iznad očnjaka.
 INSPEKCIJA I PALPACIJA USNE ŠUPLJINE

• započinjemo prvo posmatranjem usana,

• zatim gingiva,
• zuba,
• jezika,
• sluznice obraza,
• tvrdog i mekog nepca,
• tonzila i ždrijela.
Prije početka pregleda usta i grla potrebno je zamoliti pacijenta da izvadi protezu ako je ima.

Inspekcijom usana i uglova usana prvo se posmatra oblik, veličina i osobine sluznice (boja,
vlažnost stanje usana, prisustvo ožiljaka, tumora, ragada, itd.). Ukoliko se otkriju bilo kakve
abnormalnosti koristiti rukavice za palpaciju. Za pregled usne šupljine, uobičajeno je koristiti
izvor svjetlosti (lampicu ili otoskop sa odstanjenim spekulumom). Lijeva ruka ispitivača
postavi se na tjeme bolesnika, čime se učvrsti položaj glave

Nakon usana slijedi inspekcija desni (gingiva). Ispitivač zamoli osobu da pokaže zube. Na taj
način, desni postaju pristupačne inspekciji. Prvo se gledaju desni donjih, pa gornjih vilica, i to
prvo sa spoljašnje pa sa unutrašnje strane.

Podizanjem jezika se gleda unutrašnja strana gingiva donje vilice. Donja strana se posmatra
tako da zamolimo pacijenta da jezik podigne i vrhom jezika dodirne gornje zube. Tada se
može napraviti i inspekcija donje strane jezika i dna usne šupljine (potrebno je pogledati i
prohodnost Whartonovog kanala koji je smješten ispod baze jezika).

Pregled se zatim nastavlja uz pomoć drvene špatule i osvjetljenja. Desnom rukom špatula se
unese u široko otvorena usta i postavi između obraza i zuba, a posmatra se sluznica gingiva i
zubalo koje se inače ne može posmatrati bez pomjeranja unutrašnjosti obraza. Inspekcijom
se posmatra izgled sluznice (boja) i prisutvo eventualnih promjena na gingivama (otekline,
ulceracije). Sluznica gingiva normalno je ručičaste boje, vlažna, glatka, sjajna.

Inspekcijom zuba utvrđuje se broj, raspored i eventualno nađene promjene na njima

(anomalije u položaju zuba i na samim zubima) uz obavezno notiranje nedostatka određenih
zuba ili podatka o nošenju proteze.

Inspekcijom jezika utvrđuje se njegova veličina, oblik, izgled sluznice, pokretljivost i snagu
mišića jezika. Prvo se utvrdi oblik i veličina jezika, zatim slijedi inspekcija sluznice na gornjoj,
na donjoj strani i ivicama jezika. Ispitati jezik (bočne strane i ispod ) i zabilježiti:
• veličinu,
• boju i
• površinu.

Palpirati jezik i dno usne šupljine sa rukavicama. Omotajte jezik sa gazom i nježno gurnite ga
u jednu stranu, pogledajte i opipajte strane i donju stranu jezika. U zdravih osoba površina
jezika je hrapava zbog postojanja brojnih papila. U dobro hidriranih osoba jezik je uvijek
vlažan.
Vlažnost jezika ispituje se tako da se jagodicom kažiprsta pređe preko gornje površine
isplažena jezika. Ukoliko je jezik vlažan kažiprst sklizne preko jezika i ostaje vlažan, a ukoliko
je jezik suh kažiprst se lijepi za jezik.

Pokretljivost se ispituje ispružanjem i uvlačenjem jezika u usnu šupljinu, zatim savijanjem

jezika gore, desno i lijevo. Zamolite pacijenta da isplazi jezik, i zabilježiti protruziju u srednjoj
liniji. Zabilježiti pokretljivost i snagu mišića jezika (VIII, XII i IX kranijalni nerv).

Zatim se nastavlja inspekcija (posmatranje) sluznice obraza (boja, vlažnost, prisutvo

pigmentacija, ulkusa, bjeličastih plaža ili drugih promjena, prolaznost Stennonijeva kanala
koji se otvara na bukalnoj sluznici u visini gornjeg drugog molara kao mala kvržica), tvrdog i
mekog nepca (arhitekture tvrdog nepca).

Nepce se najbolje može posmatrati ukoliko bolesnik lagano zabaci glavu unazad i široko
otvori usta.

Tvrdo nepce predstavlja prednje 2/3 dok zadnju 1/3 zajedno sa uvulom čini meko nepce.
Sluznica nepca i uvule je ružičasta, vlažna, sjajna. Važno je napomenuti da u ranoj dijagnozi
žutice, uz žučkastu prebojenost sklere, veliku ulogu ima i boja sluznice nepca koja je tada
žučkasta. Dva su česta poremećaja arhitekture tvrdog nepca i to:
• rascjepljeno nepce i
• gotsko nepce (odnosno visoko i zašiljeno nepce poput svoda na gotskoj katedrali,
najčešće je udružen sa drugim kongenitalnim anomalijama).

Meko nepce i uvula (sluznica, prisustvo promjena, položaj uvule) se posmatraju kada
bolesnik glasno izgovara samoglasnik „aaaaa...“ jer tada dolazi do podizanja mekog nepca a
uvula ostaje u sredini. Testira se n. glossopharyngeus ili IX kranijalni nerv.

Stimulirati posteriorni pharynx sa pamučnom vaticom. Normalno se pharynx kreće prema

naprijed na stimulaciju posteriornog pharynxa, nema promuklosti, kašalj je učinkovit. Testira
se n. vagus ili X kranijalni nerv.

Pljuvačne zlijezde direktno nisu dostupne inspekciji, ali je potrebno simetrično posmatrati
pre- i infra-aurikularnu regiju, utvrditi postojanje promjena ili različitih tvorbi na koži ove
regije. Inspekcija ovog dijela obavlja se za vrijeme inspekcije lica. U toku inspekcije pljuvačnih
žlijezda također se posmatra prolaznost Whartonovog i Stennonijevog kanala (koji se
posmatraju tokom inspekcije dna usne šupljine i bukalne sluznice).
• Whartonov kanal – izlazište mu markira curuncula sublingualis lateralno od
frenuluma, ispod baze jezika.
• Stennonijev kanal – izlazište mu je u nivou drugog molarnog zuba

Inspekcija krajnika (tonsilla) služi za utvrđivanje veličine, izgleda njihove površine i sluznice.
U zdravih osoba tonzile se blago naziru iza nepčanih lukova. Da bi bile dobro pristupačne
inspekciji, obično se koristi drvena špatula, kojom se pomjeri (odmakne) nepčani luk i izvuče
tonzila iz svog ležišta. Također, špatulom se tonzile mogu lagano pritisnuti i za to vrijeme
posmatrati da li izlazi sekret (gnoj) iz njihovih kripta.
Palpacija parotidne žlijezde se radi pre i infraaurikularno, a palpacija submandibularne
žlijezde u submandibularnoj regiji (tako što kažemo pacijentu da nagne glavu malo naprijed i
nježno palpiramo jagodicama prstiju, tzv. „kotrljanjem prstiju“ duž površine ispod
mandibule)

INSPEKCIJA VRATA
Inspekcija vrata također se obavlja određenim redoslijedom. Posmatramo:
• kožu,
• oblik vrata (zavisi od konstitucije bolesnika)
• pokretljivost,
• simetričnost,
• prisustvo povećanih limfnih žlijezde,
• tumefakcije u različitim dijelovima vrata
• štitnu žlijezdu,
• položaj vratnih organa (grkljan, dušnik) i
• krvne sudove (na ovaj način se mogu uočiti različite)

Ispitivana osoba se postavlja u sjedeći položaj, opuštenog tijela, ruku ukrštenih preko trbuha
i oslonjenih na natkoljenice. Ovakav položaj dozvoljava inspekciju vrata i organa smještenih u
njemu sa svih strana. Stolicu je najbolje postaviti u sredini prostorije kako bi se inspekcija
vrata mogla obavljati sa svih strana. Ujedno, u ovakvom položaju bolesnik može da izvede i
sve aktivne kretnje u vratu a također dozvoljava i ispitivaču da izvede pasivne kretnje vrata,
ukoliko postoji potreba za njihovim izvođenjem. Ispitivač može da sjedi ili stoji kako bi mogao
da uporedi obje polovine vrata.

Prvo se posmatra koža vrata i to počevši od dijela oko ugla donje vilice, podviličnih predjela
(posmatranjem njihove ispunjenosti ili otečenosti), zatim područje prednjeg trougla vrata
(predio ograničen gore mandibulom, spolja sternokleidomastoidnim mišićem i sa unutrašnje
strane srednjom linijom vrata), zatim područje zadnjeg trougla (prostire se od mSCM, s
prednje strane do m.trapeziusa, sa zadnje strane, a donju granicu ovog trugla čini klavikula),
uz istovremeno međusobno upoređivanje ovih regija. Nakon toga, obavlja se inspekcija
predjela baze vrata i natključnih jama, koje se također međusobno upoređuju (svaku
nesimetričnost zabilježiti i pokušati utvrditi uzroke). Na kraju, se posmatra stražnja strana
vrata i obavezno bilježi postojanje normalnog konkaviteta cervikalne kralježnice. Kao tačku
za orijentaciju potrebno je prepoznati spinozni nastavak sedmog vratnog kralježka (C7).
Inspekcijom kože vrata utvrđuje se postojanje različitih lezija, ožiljaka, uboda i ujeda insekata
ili životinja. Inspekcijom se također procjenjuje i veličina mišića vrata i to m.trapeziusa i m.
sternocleidomastoideusa (m.SCM).

Vrat u zdrave osobe može se kretati u svim smjerovima. Ovaku pokretljivost vrata
omogućava normalno funkcioniranje vratnih kralježaka. Ispitivanje pokretljivosti vrata služi
za ispitivanje integriteta cervikalnih zglobova.

Pokretljivost vrata se ispituju na sljedeći način: bolesnik se postavi u sjedeći položaj, a

ispitivač posmatra vrat sa prednje, bočnih strana i na kraju sa zadnje strane, i pri tome
zabilježi postojanje bilo kakvih promjena, deformiteta ili neobičan položaj vrata. Za vrijeme
inspekcije obavezno treba pitati pacijenta za postojanje bola, a ujedno ga zamoliti da rukom
pokaže bolno mjesto.

Aktivna pokretljivost podrazumjeva samostalno savijanje vrata ispitivane osobe prema

naprijed (fleksija), nazad (ekstenzija), na lijevu i desnu stranu (prilikom izvođenja aktivne
pokretljivosti pacijentu se obraćamo sa sljedećim rečenicama: „Molim Vas dodirnite bradom
prednju stranu grudi (fleksija),“ „Molim vas uhom pokušajte dodirnuti rame (lateralna
fleksija),“ ili „Molim Vas zabacite glavu unazad“ i „Molim vas dodirnite rame sa bradom
(lateralna rotacija).“

Aktivna pokretljivost:
• Dodir bradom za fleksiju
• Zabaciti glavu unazad za ekstenziju
• Dodirnuti ramena sa ušima za lateralnu fleksiju
• Dodirnuti svako rame sa bradom za lateralnu rotaciju
Normalan nalaz predstavlja izvođenje pokreta bez otpora i bola, sposobnost dodirivanja
grudi bradom, 30° lateralna rotacija, 55° ekstenzija i 40° lateralna fleksija.

Pasivni pokreti se izvode tako da ispitivač jednu svoju ruku stavi na tjeme glave pacijenta a
dugu na njegovo rame. Prije izvođenja ovih pokreta potrebno je zamoliti pacijenta da
potpuno olabavi mišiće. Ispitivač svojom rukom na tjemenu izvodi iste pokrete kao prilikom
ispitivanja aktivne pokretljivosti.

Inspekcijom područja štitne žlijezde utvrđuje se veličina oblik, simetričnost režnjeva.

Pacijent se postavlja u sjedeći ili stojeći položaj lako podignute brade. Ispitivač se nalazi
ispred pacijenta. Zatim, ispitivač zamoli pacijenta da proguta, i posmatra pokretljivost štitne
žlijezde. Vidljiva ili uvećana štitnjača se naziva struma ili guša.

Inspekcija grkljana i dušnika (traheja) koristi se za utvrđivanje položaja i pokretljivosti ovih

organa. Ispitanik zamoli bolesnika da proguta i posmatra pokrete grkljana. Uredni pokreti su,
kada u prvom aktu gutanja grkljan se podiže prema gore a u drugom spušta nadole. Traheja
se nalazi u srednjoj liniji vrata, prati se njen položaj i pokreti prilikom gutanja.
Inspekcijom vrata mogu se uočiti i povećane limfne žlijezde (ukoliko postoje). Na vratu se
nalazi više skupina limfnih žlijezda. To su: preaurikularne, retroaurikularne, submentalne,
jugularne, supraklavikularne. Uvećanje limfnih žlijezda može biti jednostrano ili obostrano.
Ukoliko se inspekcijom uoče povećani limfni čvorovi potrebno je zabilježiti broj povećanih
limfnih čvorova, boja kože iznad povećanih limfnih čvorova, lokalizacija i veličinu. Limfne
žlijezde u zdravih ljudi se ne vide prilikom inspekcije

Inspekcija krvnih sudova vrata odnosi se na karotidne arterije i jugularne vene. Pulzacije
arterija vrata se ne vide u normalno uhranjenih odraslih zdravih osoba. Vene vrata se ne
zapažaju pri inspekciji kada osoba stoji ili sjedi.
 PALPACIJA VRATA
Izvodi se u istom položaju kao i inspekcija vrata. Pacijent se postavlja u sjedeći položaj
opuštenog tijela, ruku ukrštenih preko trbuha i oslonjenih na natkoljenice. Ovakav položaj
dozvoljava palpaciju vrata i organa smještenih u njemu. U ovakvom položaju bolesnik može
da izvede sve aktivne kretnje u vratu, a ujedno i pasivne pokrete ukoliko postoji potreba za
njima. Ispitivač može da sjedi ili stoji, kako bi mogao da uporedi obje polovine vrata.
Palpacija vrata omogućava ispitivaču dodatna objašnjenja o nenormalnostima utvrđenim
tokom inspekcije vrata. Za palpaciju se koristi sličan redoslijed kao i za inspekciju. Palapciju
ispitivač može da izvodi istovremeno sa obje ruke ili sa jednom rukom kada prvo palpira
jednu pa onda drugu polovinu vrata. Kad ispitivač palpaciju radi jednom rukom onda drugu
stavlja na tjeme glave bolesnika. Ispitivač rukom na tjemenu može da izvodi ili pasivne
pokrete vrata ili pak da olabavljuje mišiće vrata radi lakšeg izvođenja palpacije. Prije palpacije
vrata potrebno je informirati pacijenta o proceduri i objasniti mu da li će ona izazivati kakvu
nelagodu.

Palpacija kože vrata radi se samo ukoliko postoje određene promjene na koži, kako bi se
objasnila njihova konzistencija, veličina, pomičnost ili bolnost.

Nakon toga slijedi palpacija limfnih čvorova vrata, koji se sistematično palpiraju sa
jagodicama indeksa (drugog) i srednjeg (trećeg) prsta. Za vrijeme palpacije limfnih čvorova
vrata ispitivač se uglavnom nalazi iza pacijenta, iako pojedini ispitivači uspješno palpiraju
limfne čvorove i sprijeda (ispitivač se nalazi ispred pacijenta). Prije izvođenja palpacije
potrebno je olabaviti mišiće vrata, što se postiže naginjanjem vrata naprijed ili u stranu
zavisno od toga koje skupine limfnih žlijezda se palpiraju i s koje strane.

• Prvo se palpiraju preaurikularni limfni čvorovi (smješteni ispred ušne školjke),

• pa retroaurikularni (iza ušne školjke),

• okcipitalni (na bazi lobanje),

• angularni ili tonzilarni (ispod ugla donje vilice),

• submandibularni (ispod donjeg ruba mandibule),

• submentalni (ispod sredine mandibule),

• superficijalni cervikalni čvorovi (na spoljašnjoj površinI m.SCM)

• duboki cervikalni lanac (smješten duboko ispod m.sternokleidomastoideusa i

obično je nedostupan palpaciji zbog položaja iza mišića),

• zadnji cervikalni lanac (smješten duž prednje ivice m.trapeziusa) i

• supraklavikularni (smješteni duboko u uglu koji čine klavikula i

m.sternocleidomastoideus.).
Ukoliko se palpatorno nađu povećani limfni čvorovi potrebno je zabilježiti veličinu,
lokalizaciju, konzistenciju (elastični ili tvrdi), osjetljivost (bolni ili bezbolni) i pokretljivost
(mobilni-pokretni ili fiksirani).

Kod palpacije vratnog dijela kralježnice ispitivač dlanovima svojih ruku palpira
paravertebralne mišiće i ocjenjuje spazam i bolnost (pregled stanja paravertebralne
muskulature), a vrhovima prstiju jedne ruke ili palcem palpira svaki spinozni nastavak vratne
kralježnice tražeći fokalne zone bola ili osjetljivosti. Također palpacija služi za utvrđivanje
krepitacija za vrijeme izvođenja pasivnih pokreta.

Za pregled štitne žlijezde bolesnik se postavlja u sjedeći ili stojeći položaj.

Istmus (isthmus) štitne žlijezde leži u srednjoj liniji drugog do trećeg trahelnog prstena.
Lateralno od njega nalaze se lobusi štitnjače. Normalno lobusi štitne žlijezde nisu palpabilni.
Palpirati se normalno može samo istmus štitnjače i to kao vodoravno položena tanka traka
ispod krikoidne hrskavice na prednjoj strani vrata. Palpacija štitne žlijezde može se obavljati
na dva načina, jedan je da ispitivač stoji ispred a drugi iza pacijenta.Također, palpacija se
može obavljati jednom rukom ili sa obje ruke. Za vrijeme palpacije, ispitivač može pasivno
pokretati glavu pacijenta prema lijevo ili desno (relaksacija mSCM) kako bi olakšao uspješno
izvođenje ove dijagnostičke metode.
Prvi način palpacije štitne žlijezde, kod položaja ispitivača iza bolesnika (koji može da sjedi ili
stoji, lako podignute brade) palci ispitivača se postavljaju na zadnju stranu vrata bolesnika a
sastavljeni kažiprst i srednji prst postavljaju se na bočne strane vrata, pri čemu se kažiprsti
postavljaju u visini krikoidne hrskavice (kod palpacije štitne žlijezde prvo je potrebno napipati
krikoidnu hrskavicu sa prstima obje ruke dok se ispitivač nalazi iza pacijenta). Oba lobusa se
palpiraju istovremeno, laganim kružnim pokretima, što će omogućiti palpaciju nodusa u
štitnjači ili drugih nepravilnosti. Kod pregleda štitne žlijezde potrebno je zamoliti pacijenta da
proguta, što može biti od velike pomoći ne samo u određivanju pokretljivosti štitnjače nego i
u zapažanju osobina difuzno ili čvorasto (nodozno) izmjenjene štitne žlijezde.
Ukoliko bolesnik ne može da izvede akt gutanja, potrebno mu je ponuditi da popije čašu
vode, i na taj način obratiti pažnju na pokretljivost štitne žlijezde.

Drugi način palpacije štitne žlijezde je

kada se ispitivač nalazi ispred
bolesnika (koji može biti u sjedećem
ili stojećem položaju). U ovom
položaju svaka strana se palpira
posebno, a vrat bolesnika se savija
prema strani koja se pregleda. Kada
se palpira desni režanj štitnjače,
ispitivač prste svoje lijeve ruke
postavlja iza sternokleidomastoidnog
mišića, neposredno iznad ključnjače,
čime spriječava da tkivo koje palpira prstima desne ruke bude potisnuto iza. Ispitivač prstima
svoje desne ruke, koji su postavljeni između sternokleidomastoidnog mišića i gornje ivice
ključnjače, direktno se oslanja na grkljan. Prsti desne ruke se direktno postavljaju (okomito)
prema pozadi i nadole. Ispitivač zamoli bolenika da povremeno guta kako bi napipao režanj
štitnjače i eventualno prisutne čvorove u njemu. Palpacija desnog režnja izvodi se obrnutim
položajem ruku ispitivača.

Ukoliko su režnjevi blago uvećani, onda se palpacija obavlja tako da jagodicu palca jedne
ruke postavljamo na bočnu stranu gornjeg dijela grkljana i donje ivice tireoidne hrskavice.
Zatim jagodicom palca potiskujemo grkljan u suprotnu stranu što izaziva ispupčenje režnja
suprotne strane, koji se onda može lakše palpirati jagodicom palca druge ruke. Ukoliko
postoje čvorovi u štitnoj žlijezdi potrebno je zabilježiti lokalizacija (istmus, lijevi ili desni
režanj), veličinu (opisno ili u centimetrima), konzistenciju, pokretljivost i osjetljivost.

Grkljan i dušnik u zdravih osoba su postavljeni vertikalno, u prednjoj srednjoj liniji vrata.
Palpacija se koristi za utvrđivanje njihovog položaja i pokretljivosti pri gutanju. Hioidna kost,
grkljan i traheja se podižu u prvom dijelu, a spuštaju u drugom dijelu akta gutanja. Palpacija
ovih organa izvodi se tako da se bolesnik postavi u sjedeći položaj, i zamoli da podigne bradu
u tolikoj mjeri da se dušnik postavi u umjereno istegnuti položaj. Ispitivač vrhove palca i
kažiprsta jedne ruke postavi na krikoidnu hrskavicu, a pacijenta se zamoli da guta.
Na taj način se određuje položaj i pokretljivost ovih organa. Drugi način palapcije, je poloažaj
ispitivača iza pacijenta, koji je u sjedećem položaju, sa podignutom bradom. Vrhove kažiprsta
obje ruke ispitivač postavlja uz krikoidnu hrskavicu. Ispitivana osoba za vrijeme palpacije,
povremeno guta. Na ovaj način ispitivač procjenjuje pokrete grkljana i dušnika.
Palpacija arterija i vene vrata obavlja se pažljivo. Ova palpacija uglavnom se odnosi na
karotidne arterije i jugularne vene. Pulsacije arterija ne vide se inspekcijom u normalno
uhranjenih zdravih osoba. Na vratu možemo palpirati karotidni puls, i to tako da palac se
postavi u donjoj polovini vrata blizu traheje i nježno pritisne unazad (prema straga) dok se ne
osjete pulzacije zajedničke karotidne arterije. Arterijske pulsacije se osjete kao nagli
odsječeni i snažni udari koji podižu jagodicu palca. Ove pulsacije se mogu koristiti za
ispitivanje arterijskog pulsa. Venske pulzacije u odnosu na arterijske su više difuzne i teže se
palpiraju u zdravih osoba. Pri povišenju pritiska u venama one postaju vidljive i palpabilne.
Na venske pulzacije utiče promjena položaja bolesnika, disanje i pritisak na abdomen. Za
vrijeme ekspirijuma vene lako nabreknu, jer je negativni pritisak manji, pa krv slabije otiče
prema pretkomorama. Pozitivni venski puls se može naći i palpirati kao sistolna pulzacija
dobro ispunjenih jugularnih vena. Tada su vene vrata nabrekle i na njima se može palpirati
široki pulsni val koji se penje ka vratu sa svakom sistolom. Splasnutost jugularnih vena
nastaje zbog povlačenja trikuspidalnog ušća u sistoli prema komori pri čemu dolazi do
usisavanja krvi iz vena i njihovog sistolnog kolapsa.

Posmatrati m.trapezius i mSCM. Zabilježiti veličinu mišića. Ispitati mišiće na asimetriju,

atrofiju i fascikulacije. Posmatrati m.trapezius i odrediti snagu mišića sa nježnim pokušajem
sa nadvladavanjem kontrakcije svake grupe mišića. Zamoliti pacijenta da okrene glavu protiv
otpora i procjeniti snagu i posmatrati kontrakciju. Ovim ispitujemo XI kranijalni nerv.

PERKUSIJA VRATA

Perkusija kod pregleda vrata može se koristiti za ispitivanje osjetljivosti vratnog dijela
kralježnice i vratnih mišića. Može se koristiti direktna i indirektna perkusija.
• Ispitivana osoba se postavlja u sjedeći položaj.
• Ispitivač se nalazi sa njene desne strane. On prstima desne ruke izvodi direktnu
perkusiju kralježnice od baze lobanje do grudnog dijela kralježnice.
• Od ispitanika se zahtijeva da odgovori da li osjeća bolove pri udaru i u kojem dijelu.
• Također, perkusija se može koristiti i za određivanje granica retrosternalne strume
(propagacija štitne žlijezde iza grudne kosti).
• Bolesnik se postavlja u sjedeći ili ležeći položaj.
• Ispitivač zamoli bolesnika da uzme zvono stetoskopa i postavi ga u blizini svojih
otvorenih usta.
• Zatim ispitivač olive stetoskopa stavi u uši, i perkutira gornji dio grudne kosti.
• Nakon toga perkutira se područje potključnih predjela blizu ivice grudne kosti.
• Za vrijeme perkusije ovih predjela ispitivač osluškuje pomoću stetoskopa trahealni
ton (trahealni ton se u zdravih osoba može čuti samo kada ispitivač direktnom
perkusijom udara u predjelu jugularne jame).

AUSKULTACIJA GLAVE I VRATA

Auskulatcija je metoda kliničkog pregleda koja se veoma rijetko koristi prilikom pregleda
glave. Može se koristiti kod pregleda krvnih žila, za utvrđivanje postojanja šumova.
 KLINIČKI PREGLED U DERMATOLOGIJI

Koža je najveći organ. Ima veliki broj funkcija:

• Zaštita dubljih tkiva od vanjskih oštećenja (mehaničkih, termičkih, svjetlosnih uticaja)
• Učestvuje u nizu metaboličkih procesa
• Sekretorna uloga
• Imunološka uloga
• Regulira tjelesnu temperaturu
• Apsorbuje UV zrake i učestvuje u metabolizmu vit.D
• Ima senzitivnu funkciju
• Koža je čulni organ (bogato je snabdjevena živcima)
• Stvara epidermalne lipide - protektivna uloga

Najtanja je na očnim kapcima; tanja je na fleksornim u odnosu na ekstenzorne strane;

najdeblja je na dlanovima i tabanima

Adnexi kože su:

• Dlake (pili)
• Nokti (ungui)
• Žlijezde (lojnice, znojnice, mirisne žlijezde)

Koža je najpristupačniji i najlakši organ za pregled. Međutim, tumačenje promjena na koži

nije tako jednostavno. Izgled kože, boja, vlažnost, temper., su dobar putokaz za postavljanje
određenog oboljenja, psihičkog stanja bolesnika, konstitucije, itd. Koža je organ kojim
komuniciramo sa okolinom u naširem smislu riječi i na njoj se lako uočavaju i pronalaze
promjene Promjene na koži mogu uticati na opće stanje bolesnika, a ujedno i bolesti
unutrašnjih organa često se manifestiraju veoma uočljivim promjenama na koži i ukupnom
izgledu bolesnika.

Izgled, raspored i raširenost promjena na koži ukazuje na nastanak oboljenja:

• Npr. bilateralno simetrično smještene promjene - ukazuju na endogeni uzrok bolesti,
odnosno da su promjene nastale kao rezultat hematogene diseminacije patogenih
stimulusa (virusi, bakterije, toksini, itd).

Psihičko stanje utiče na provokaciju, pogoršanje ili trajanje nekih kožnih bolesti
(psihodermatoze). Psihički bolesnici izazivaju promjene na koži mehaničkim putem i uvijek su
lokalizirane na koži koja je dostupna aktivnostima ruku

Trihotilomanija je nesvjesno čupanje dlaka najčešće na koži poglavine, rjeđe obrva i

trepavica – odraz je neurotskog oboljenja.

Parazitofobija se manifestira pečenjem, svrabom, osjećajem gmizanja i uboda nepostojećeg

parazite (sreće se kod dementnih stanja)
Različita emotivna stanja (strah, ljutnja, itd.) manifestiraju se bljedilom, crvenilom ili
pojačanim znojenjem

EFLORESCENCE
To su promjene na koži koje nastaju kao rezultat patoloških zbivanja u koži i koje se razlikuju
od normalne kože. Prema načinu nastajanja dijele se:
1. egzogene i endogene
2. primarne i sekundarne

Egzogeni faktori u nastanku eflorescenci su:

a) Mikrobiološkog porijekla (bakterije, virusi, gljivice)
b) Fizičkog (toplota, hladnoća, sunlčeva svijetlost)

Endogeni put nastanka najčešće je:

a) hematogeni ili limfogeni iz nekog žarišta iz organizma ili
b) per continuitatem - što znači prelazak patološkog procesa iz dublje položenih tkiva na
koje koža direktno naliježe (npr.LGL, periost ili kost) u kožu

Primarna eflor. je naziv za oblik eflor. u kojem se ona prvo javila (npr. mjehurić, papula,
mrlja). Promjene koje se kasnije dešavaju na toj eflor. označavaju se kao sekundarne (npr.
pojava gnoja u mjehuriću, nastanak erozije nakon pucanja pokrova mjehurića, pojava papule
na mrlji što se označava kao makuo-papula itd.). Zbog toga je inspekcijom veoma važno
pronaći najsvježiju eflorescencu da bi se uočio primarni oblik u kojem se ona javila.

Kod opisa eflor. potrebno je obratiti pažnju na:

• Veličinu efloresc.,
• Boju
• Konzistenciju,
• Tip eksudata
• Njihov raspored na koži
• Lokalizacija
• Vremenski period prisustva lezije
• Bilo kakve promjene tokom vremena na eflor.
• Prisustvo bola ili svrbeža (pruritus)

Neke bolesti imaju svoja tzv. predilekciona mjesta - to su ona mjesta na kojima se određene
eflorescence češće javljaju. Npr. Predilekciona mjesta psorijaze su ekstenzorene strane
eksremiteta i kosmati dio glave.

Ako su efloresc. generalizirane na čitavu površinu kože ili zauzimaju njen najveći dio onda se
takav raspored eflorescenci naziva se osipom ili egzantemom (Exanthema) pri čemu
pojedine eflorescence mogu i konfluirati. Takva pojava na vidljivim sluznicama naziva se
enantem (Enanthema).

Teleangiektazije su proširene kapilare, venule i arteriole derma. Nastaju kao rezultat

oštećenja zidova krvnih sudova ili okolnog veziva kao i djelovanja povećanog
intravaskularnog krvnog pritiska. Mogu biti nasljedne i stečene.
Vitiligo je depigmentacija na dijelovima kože, kao posljedica odumiranja ili prestanka
funkcionisanja melanocita. Pojavljuje se na ekstremitetima, a kada se kožne lezije očituju
najistaknutije su na licu, rukama i zglobovima.

Eflorescence se dijele na: Efloresc. u nivou kože, iznad nivoa kože, ispod nivoa kože.

EFLORESCENCE U NIVOU KOŽE - MACULA ILI MRLJA

Macula ili mrlja - veličine zrna prosa, nokta novčića; okruglog ovalnog ili policikličnog oblika.
Nastaje zbog:
1. aktivne ili pasivne hiperemije (vaskularne mrlje)
2. ekstravazacija eritrocita (purpurične mrlje)
3. nagomilavanja ili gubitka pigmenta dishromične mrlje

Vaskularna makula

• ako je rezultat aktivne hiperemije obično je ružičaste boje, ako zauzima veću površinu
naziva se eritem (erythema)
• ako je rezultat pasivne hiperemije obično je lividna, ako zauzima veću površinu naziva
se cijanoza
• vaskularne mrlje vitopresijom (pritisak staklenim špatulom) blijede

Purpurične mrlje

• Veličina varira (zrno prosa-petechie, do veličine novca - ekhimoze i površine dlana-

suggilationes et suffusiones)
• Ne mijenjaju boju nakon vitopresije
• Nastaju kao rezultat ekstravazacije eritrocita

Dishromične mrlje

• ako su posljedica nagomilavanja pigmenta - hiperpigmentisane makule - boja svijetlo

smeđa do crna – melazma npr.;
• ako su hipopigmentisane - nastale zbog gubitka ili manjka pigmenta - svjetlije su boje
– vitiligo npr.

EFLORESCENCE IZNAD NIVOA KOŽE

Urtika

• Nastaje kao posljedica transudacije (bez celularnih elemenata)

• U gornjim dijelovima kutisa (serozna papula)
• Brzo nastaje i brzo nestaje (za nekoliko sati)
• Svrbi - zbog podražaja nervnih završetaka - posljedica edema
 Papula

• Je čvrsta, okruglasta, polukuglasta, šiljata eflor. veličine pribadače do zrna sočiva

• Nastaje kao posljedica prisustva upalnog staničnog infiltrata
• U kutisu, epidermisu ili istovremeno u oba
• Ako upalni infiltrat zauzima veću površinu naziva se plak ili ploča
• Jedna od najčešćih eflorescenci
• Veličina: do 1 cm u promjeru
• Građa: solidna
• Boja različita: od boje kože, svijetlo-tamno crvene, do tamne
• Površina: glatka, malinasta, verukozna
• Peteljkaste papule: papilomi

Pustula

• Gnojni mjehurić zamućenog sadržaja

• Veličina: do 1 cm
• Veća od 1 cm= pustulozna bula

Vesicula (mjehurić)

• Veličine zrna prosa do veličine zrna graška ispunjena bistrim sadržajem

Bulla (mjehur)

• isto što i vezikula samo veća (veća od 1cm)

• Sadržaj: serozan ili hemoragičan
• Veličina: veća 1 cm u promjeru

Nodus ili čvor

• Nastaje kao posljedica upalnog infiltrata duboko u koži

• Čvrsta, jasno ograničena, palpabilna eflorescenca u kutisu ili subkutisu koja
postepenim uvećavanjem prominira iznad nivoa kože
• Nodus <1 cm=nodulus
• Veličina zavisi od primarne eflorescence iz koje je nastala

Cista

• je šupljina smještena u kutisu ograničena vezivnim omotačem,

• boja ovisi o sadržaju
• Sadržaj: serum, loj, znoj, keratin, dlake, odumrle ćelije
 Keratoza (keratosis)

• Ili oroženje nastaje kao posljedica zadebljanja rožnatog sloja zbog njegovog
prekomjernog stvaranja
• Promjene mogu biti manje (cirkumskriptne) i veće
• Keratodermija=difuzno zadebljanje kože
• regionalno (dlanovi, tabani)
• difuzno (ihtioza)

Krasta (crusta)

• je sekundarna efloresc. jer se razvija na već nekoj postojećoj efloresc. sasušenjem

krvi, limfe, gnoja ili loja
• Veličina zavisi od primarne eflorescence iz koje je nastala

Liheinifikacija

• zadebljanje kože uz naglašavanje normalnih osobina kože

• nastaje kao posljedica češanja ili trenja
• podrazumijeva tvrde, čvrste, infiltrirane, izdignute ploče na koži

EFLORESCENCE ISPOD NIVOA KOŽE

Erosio (erozija)

• Plitki defekt u epidermu

• sekundarna efloresc. nastala pucanjem plikova vezikule bule ili pustule

Excoriatio (ogrebotina)

• je posljedica mehaničkog oštećenja površine kože-

• sreće se kod pruriginoznih dermatoza
• Ne prelaze epidermodermalnu granicu i zacjeljuju bez ožiljka

Rhagas (ragada)

• je linearna pukotina kože,

• koža puca usljed smanjenog elasticiteta
• bolne su
• ako su dublje (sežu u kutis) krvare
• predilekciona mjesta tabani i dlanovi
 Fissura

• je pukotina na polusluznicama i sluznicama

Ulcus

• je plići ili deblji defekt kože i potkožnog tkiva

• nastao najčešće kao posljedica raspadanja patološki promjenejnog tkiva
• Nekad dopire do tetiva i kostiju
• Najčesšće na potkoljenicama zbog venske insuficijencije
• Zarasta sa ožiljkom

Cicatrix (ožiljak)

• Ireverzibilna zamjena normalnih struktura vezivnim tkivom

• novostvoreno vezivno tkivo na mjestu razorene kože
• hipertrofični ožiljci – keloidi nastaju zbog jače prolifereacije vezivnog tkiva

Atrophia cutis (stanjena koža)

• Trajno istanjenje epidermisa i dermisa sa redukcijom adneksa kože

• može biti fiziološka pojava u toku starenja ili patološka u toku nekih bolesti
• mogu biti zahvaćeni svi slojevi kože ili samo neki
• može biti generalizirana i lokalizirana
• koža blijede boje, suha, bez sjaja
 KLINIČKI PREGLED U ENDOKRINOLOGIJI

Mnogi faktori mogu ukazati na postojanje endokrinopatije:

• Lice (izgled bolesnika)
• Habitus
• Glas
• Pokreti tijela
• Stav
• Ginekomastija – poremećaj endokrine prirode, pojava žljezdanog tkiva

Određeni organi su ogledalo endokrine funkcije:

• Boja i građa kože
• Stepen ili nedostatk pigmentacija
• Količina i distribucija masnog tkiva
• Konture lica
• Kvalitet i distribucija kose
• Dlakavost tijela i lica
(Pitanje: Šta se to vidi na vratu, grudnom košu i abdomenu kao pokazatelj endokrinih oboljenja?)

Endokrine žlijezde koje se mogu normalno palpirati su:

• Štitnjača
• Gonade
• Paratireoidea
Inspekcija je najvažnija metoda u pregledu endiokrinoloških pacijenata. Izgled pacijenta
mnogo govori o endokrinoj funkciji date žlijezde.

ŠTITNA ŽLIJEZDA

Hormoni štitnjače reguliraju rast, sazrijevanje, proizvodnju energije i održavanje stalne

unutrašnje ravnoteže.

Inspekcija

Pokreti štitnjače se izazivaju aktom gutanja i omogućavaju inspekciju štitnjače. Stojimo

ispred pacijenta i posmatramo bazu vrata dok pacijent guta. Ponovimo pregled kada pacijent
lagano ekstendira vrat. Normalna štitnjača nije vidljiva. Uvećana štitnjača se može primjetiti
kao “oteknuće” koje klizi naviše tokom prvog akta gutanja

Palpacija - Ispitivač ispred ili iza pacijenta

• Kada je ispitivač iza pacijenta jagodice prva dva ili tri prsta obje šake stavljaju se lagano
na obje strane traheje nešto ispod tireoidne hrskavice. Oba lobusa se palpiraju
istovremeno dok pacijent guta. Lagani kružni pokreti će pomoći da se ograniče nodusi i
nepravilnosti. Fleksija vrata prema palpiranom lobusu pomaže u relaksaciji mSCM
• Položaj ispitivača ispred pacijenta - Obavlja se sa palčevima. Palpirati se može samo
istmus kao uska traka tkiva koja se diže prilikom gutanja
 PREDNJI REŽANJ HIPOFIZE

Gigantizam
• Tjelesna visina iznad normalnog nivoa za pacijentovu dob i rasu
• Uzrok hiperprodukcija hormona rasta prije zatvaranja epifiza kostiju
• Rast proporcionalan

Akromegalija
Uzrok: povećana produkcija hormona rasta u odraslih osoba. Inspekcijom utvrđujemo:
• Glava velika,
• Široke, grube crte lica
• Zadebljao nos i usne
• Prominencija čela (prekomjeran razvoj frontalnog sinusa)
• Šake i stopala uvećani i prošireni
• Glas promukao zbog uvećanja jezika
• Generalizirano uvećanje svih organa, naročito jetre, srca i slezene

Patuljast rast
• Tjelesna visina ispod granica normale za dob i rasu pojedinca
• Hipofizni patuljak - ima proporcionalno tijelo, crte nježne, seksualni razvoj usporen ili
nekompletan.
• Tiroidni patuljak - djeca izgledaju podnaduvena, koža im je kao zadebljana, očni kapci
otečeni, usta uvek otvorena, jezik uvećan, iz usta stalno teče pljuvačka, vrat im je
kratak, izgledaju tupa (kretenizam).

Hipopituitarizam
• Kod odraslih rezultira smanjenom stimulacijom štitnjače, nadbubrežnih žlijezda i
gonada
• Smanjena produkcija melanocitno-stimulirajućeg hormona mijenja fizikalni nalaz
• Prisutni su znaci primarnog miksedema (hipotireoze)

Hipogonadizam
• Rezultira gubitkom aksilarne dlakavosti
• Gubitak MSH rezultira depigmentacijom kože i genitalija
• Kombinovani efekt nedostatka ovih hormona dovodi do bljedila kože, suhe glatke
kože poput voska, gubitka kose

NADBUBREŽNE ŽLIJEZDE

Feohromocitom

Nastaje zbog hiperfunkcije medule nadbubrežnih žlijezda, povećana koncentracija epinefrina

i norepinefrina. Karakterizira ga:
• maligna hipertenzija,tahikardija,
• pojačano znojenje,
• bljedilo kože.
 Addisonova bolest

Nastaje zbog insuficijencije kore nadbubrežne žlijezde. Karakterizira ga:

• Tamnosmeđa pigmentacija kože - pigmentacija najjača na površinama izloženim
pritisku (koljena, laktovi, članci na rukama), ožiljcima, sluznicama
• Pigmentacija je često modra oko rubova usana, na bukalnoj sluznici i gingivama
• Mišićna slabost, astenija, gubitak tjelesne težine
• Ortostatska hipotenzija i tahikardija
• Dlake prorjeđene

Cushingov sindrom

Javlja se kod hiperfunkcije kore nadbubrežne žlijezde sa porastom sekrecije glukokortikoida.

Karakterizira ga:
• Redistribucija masti (centripetalna gojaznost)
• Gubitak proteina (tanka koža, pojava modrica, strija, atrofija mišića)
• Hipertenzija
• Lice zaobljeno kao pun mjesec (mjesečasto lice)
• Jastuče masti preko gornjih torakalnih kralježaka – bizonova grba (buffalo hump)
• Ekstremiteti tanki atrofični
• Koža tanka, vlažna
• Ružičaste strije na stomaku, dojkama, lat.stranama natkoljenica

Hirzutizam (humpty-dumpty disease)

Javlja se kod hiperfunkcije kore nadbubrežne žlijezde sa porastom sekrecije spolnih

hormona. Hirzutizam je pretjerana dlakavost, koja se nalazi u žena na mjestima koja su
tipičnija za muškarce (npr. brkovi, brada, sredina prsnog koša, ramena, donji dio trbuha,
leđa, unutarnja strana bedra).

Connov sindrom

Primarni hiperaldosteronizam se javlja kod hiperfunkcije kore nadbubrežne žlijezde sa

porastom sekrecije mineralokortikoida. Karakterizira ga:
• Hipertenzija
• Simptomi hipokalijemije
• Mišićna slabost
• Povremeno paraliza mišića naročito ekstremiteta
• Sekundarna alkaloza zbog manjka kalija - vodi ka tetaniji

Adrenogenitalni sindrom

Javlja se kod hiperfunkcije kore nadbubrežne žlijezde sa porastom sekrecije androgena.

Karakteriziraju ga maskulinizirajući efekti:
 • povećana dlakavost lica i tijela
• klitoris se povećava
• grudi se smanjuju
• figura postaje muška, glas se produbljuje

PARATIREOIDNE ŽLIJEZDE

Hipersekrecija PTŽ

Karakterizira je:
• hiperkalcemija, oboljenje kostiju
• Mišićna slabost, prostracija zbog hiperkalcemije
• Depoziti kalcija
• Deformiteti skeleta – rezultat demineralizacije kostiju

Hiposekrecija PTŽ

Karakterizira je:
• Hipokalcemija i tetanija
• Karpopedalni spazam – tonički grčevi šake i stopala
• Chvostekov znak (udaranje po facijalnom nervu izaziva spazme mišića lica)
• Trussov znak (karpalni spazam izazvan ishemijom radijalnog ili ulnarnog nerva –
obično se izaziva pumpanjem manžetne za mjerenje krvnog pritiska nešto iznad
vrijednosti sistolnog pritiska).