Professional Documents
Culture Documents
Istorija Fudbala U Srbiji
Istorija Fudbala U Srbiji
Prva igra na dva gola, s naduvanom kožnom loptom, bila je 19. maja 1896.
godine. U noći posle prve javne utakmice na Guberevcu, pod okriljem mraka
Beograđani su razneli gotovo celu drvenu ogradu
Hugo Isak Buli je doneo prvu loptu u Beograd Foto privatna arhiva autora
U SRPSKOJ istoriografiji zapisano je da je fudbalsko doba počelo u državi Kraljevini
Srbiji, za vreme monarha (kralja) Aleksandra Obrenovića (14. avgust 1876. - 29. maj 1903,
Beograd), prvom igrom na dva gola, s naduvanom kožnom loptom koja je šutirana nogama, 19.
maja 1896. i po srednjoevropskom vremenu u 15 časova.
Na prostoru između kalemegdanskih zidina i Kule Nebojše obeleženi su golovi. Ko zna
kako, verovatno kamenjem i ciglama, ili skinutim odelima, jer bi za to doba bilo iluzorno
zamisliti da su prvi protagonisti igrači, fudbaleri, koristili prave stative i mreže na njima. Vreme
je bilo toplo, prolećno, prepuno nabujalog zelenila i čistog vazduha.
AKTERI ove utakmice bili su sportisti Prvog gimnastičarskog društva Soko, osnovanog
11. septembra 1891, a nastalog od Kneževskog društva za gimnastiku i borenje 1. septembra
1857, na inicijativu slikara Stevana Todorovića (1832-1925), bečkog i minhenskog đaka, a koje
je 1864. prestalo s radom. Kasnije, 3. januara 1882, Društvo je obnovio dr Vladan Đorđević
(1844-1930), lekar, književnik, političar i naučnik. Prvi fudbaleri sigurno nisu bili svesni značaja
svoje odluke da u Beogradu pokrenu loptanje nogama, po uzoru na evropske velike gradove
poput Londona, Pariza, Berlina, Beča, Praga...
Tog majskog dana stidljivo je najavljena nova vrsta sportske zabave za omladinu Srbije, a
istovremeno i nova zabava za gledaoce. Na prvoj utakmici, na dva gola, između dva tima Sokola
bilo je oko pedeset znatiželjnih posmatrača. Tako je, bez većih ambicija, postaljen kamen
temeljac jedne sportske grane koja će brzo dobiti ogroman broj pristalica i značaj širom zemlje
Srbije.
PRVU kožnu loptu, kao suvenir sa studija, u Beograd je doneo Hugo Isak Buli (Beograd,
14. decembar 1875. - 1941/42, streljan na Sajmištu), sin poznatog trgovca Edidija Edija (Edidy
Buly), čija se radnja mešovite robe nalazila u Jevrejskoj ulici na Dorćolu. Mladi Buli je studirao
u Berlinu i igrao za tim Germanije, ali je vrlo često dolazio u rodni grad željan domaće
atmosfere, druženja sa školskom generacijom i rodbinom.
Razmenjujući iskustvo sa ostalim studentima došao je do spoznaje da nova igra može i
treba da ima pristalice u Srbiji. U Beogradu se učlanio u Gimnačarsko društvo Soko i sa
prijateljima 12. maja 1896. osnovao Loptačku sekciju. Tako je došlo do dogovora o prvoj javnoj
utakmici-priredbi, na travnatom platou kraj Kule Nebojše. Postoji priča da je trgovac Edi dve
lopte sakrio ispod tezge kako se ne bi igrao taj fudbal (nem. fussball), jer njegov sin se školovao
za budućeg trgovca a ne za cirkuzanta.
LIST "Večernje novosti" izlazio je svakog dana na četiri stranica malog formata, objavio
je o tom dešavanju kratku informaciju pod malim, neupadljivim naslovom - Soko.
Prvi izveštaj s fudbalske utakmice zaista je bio skromno plasiran. Možda i zbog toga što
čitaoce obaveštava samo o novom vidu aktivnosti Sokola, ili što takva vest spada pre u
kuriozitete nego što ima karakter prave informacije. Ona je u listu pronašla prostor verovatno i
zbog toga što je loptanje obavljeno nogama. Nema rezultata, nema nikakvih naznaka da je jedna
strana, od dva tima, postigla gol. Nisu zabeležena imena igrača. Nespretni novinar je čitaocima
samo skrenuo pažnju na vrstu zabave za mlade koja se razlikuje od igre klisa, bacanja kamena s
ramena, mačevanja, jahanja, plivanja, veslanja i klizanja.
KONAČNO, tekst je našao mesto u novinama, jer je nj.k.v. Aleksandar Obrenović bio
posebno zainteresovan za pravilan fizički odgoj mladih podanika koji dosta vremena provode po
raznim birtijama, mada je i sam žestoko obožavao pivo.
Izveštač-novinar s prve fudbalske utakmice u Beogradu piše: "Gimnastičari su izvodili
razne igre jednom velikom loptom, bacajući je po izvesnim pravilima čas u vis, čas u daljinu, i to
što je najzanimljivije, samo nogama. Ove igre pored toga što su vrlo zanimljive, kako za igrače,
tako i za gledaoce, još su veoma korisne sa higijenskog gledišta, jer doprinose naglom razvoju
sviju mišića na nogama. Igrom je rukovodio i gospodin Fajfra, društveni učitelj, i gospodin
Hugo. Gledalaca je možda moglo biti pedeset."
OHRABRENI dobrim prijemom u javnosti, prvi fudbaleri su nastavili loptanje nogama,
ali više nema izvornih, zapisanih dokumenata o javnim utakmicama. Tek posle tri godine, 1.
maja, po starom julijanskom, ili 14. maja po novom gregorijanskom kalendaru, 1899. u
prostorijama Trgovačke kafane osnovano je Prvo srpsko društvo za igranje loptom. Osnivači su
bili Hugo Buli i Andreja Nikolić (Pariz, 5. oktobar 1853. - 18. septembar 1918, Beograd), kasnije
doktor nauka i akademik.
Prvi beogradski zaljubljenici u futbol (anglosaksonska govorna varijanta), nešto kasnije
fusbal (germanski izgovor), jedva su pronalazili poljane na kojima su mogli da igraju dva tima u
kompletnim sastavima. Potucali su se s kraja na kraj grada, od placa u Knez Mihailovoj ulici (na
tom prostoru je Srpska akademija nauka i umetnosti), iza nekadašnje Delijske česme, do jedne
livade na uglu Jugovićeve i Simine ulice, pa dalje do Guberevca, Topčiderskog brda i Bare
Venecija.
MEĐU pionirima fudbala u Srbiji istaknuta mesta zauzimaju Radivoje Novaković,
Dragiša Borisavljević, Petar Mirković, Vlada Stefanović, Božidar Petrović, Milorad Kurtović,
Andra Konstantinović, Todor Frantl, Bogdan Hajnc, Gojko Đaja, Velizar Mitrović i Gustav
Fajfra. Igrali su taj fudbal kad ga niko nije razumeo.
Pod nadzorom Huga Bulija, oko trideset mladića treniralo je fudbal na Topčiderskom
brdu. Kasnije su se približili gradu i vežbali na Guberevcu, kraju kod takozvanog Mostara, na
kome su bile bolnice Medicinskog fakulteta. Kad je uprava grada Beograda potvrdila pravila
fudbalske igre, 16. maja 1899, ovi entuzijasti su se latili izgradnje terena i s prikupljenim
novcem, u iznosu od pet stotina dinara, napravljena je drvena ograda oko igrališta.
NOĆ posle prve javne utakmice, na ograđenom igralištu dogodilo se nešto veoma
nepovoljno po dalji razvoj fudbala. Sa prvog fudbalskog stadiona, pod okriljem mraka, odnesena
je drvena ograda. Ono malo ostatka građe, koja nije bila pokradena, Hugo Buli je rasprodao da bi
kako-tako obeštetio sebe i ostale ulagače. Prirodno je da su osnivači kluba i graditelji terena bili
demoralisani ovakvim razvojem događaja. Ovo tužno poglavlje potrajalo je duže. Aktivnost
prvih fudbalera je zaustavljena, ali je i Prvo društvo za igru loptom pred sam kraj 19. veka
prestalo da egzistira. Ugasilo se...
Srpska posla sa kožnom loptom
Novi klub Srpski mač je od beogradske opštine dobio u zakup (99 dinara godišnje)
teren u parku kod Vukovog spomenika. Stadion, usred grada, svečano je otvoren
16. avgusta 1907. godine
U ZNAK sećanja na pobedu srpske vojske u Prvom balkanskom ratu 1912, protiv Turske,
Danilo Stojanović je odlučio da klub dobije ime Velika Srbija. Pošto je ubrzo, 1913, usledio
Drugi balkanski rat, protiv Bugarske, osnivanje kluba je moralo da pričeka. U oba rata sve škole
u Beogradu, Kragujevcu i Kruševcu bile su pretvorene u bolnice, predavanja obustavljena, đaci
raspušteni. Tada su mnogi, koji nisu bili regrutovani, mogli do mile volje da šutiraju loptu. Na
područjima gde se nalaze Kalenića pijaca i Crveni krst osnovani su loptački timovi Kosovo i
Nevesinje. Nije mirovao ni Danilo Dača Stojanović i krajem 1912. osnovao je SK Dušanovac,
gde je, po potrebi, bio i golman, a utakmice su igrane na vojnom zemljištu u blizini Topovskih
šupa.
Učenici Treće beogradske gimnazije su osnovali klub Slavija, u kome su se isticali Jovan
Ružić, Aleksandar Radosavljević, Đorđe Borisavljević i tri brata Aleksandar, Milan i Mihailo
Vučo. Igrali su svoje utakmice u porti Svetosavske crkve, kasnije u Karađorđevom parku. Na
Malom Kalemegdanu, ispod Paviljona "Cvijeta Zuzorić", igrali su fudbaleri Dušana Silnog.
RAZNEŽEN vojničkim uspehom srpske vojske, u dva iznuđena i oslobodilačka rata,
Danilo Dača Stojanović je svoja patriotska osećanja dopunio kada je 1. avgusta, po julijanskom,
a 14. avgusta po gregorijanskom kalendaru 1913, u hotelu "Kasina", na osnivačkoj skupštini,
novi klub nazvao Velika Srbija! U novi klub prešli su svi fudbaleri Slavije kao i nekoliko igrača
klubova kragujevačke stare Šumadije i Mlade Šumadije.
Prva utakmica posle Drugog balkanskog rata odigrana je 21. septembra 1913, na terenu
"Trkalište", gde će kasnije nići zgrade Tehničkog fakulteta i hotela "Metropol", kao i Vukov
spomenik, kada je BSK pobedio Veliku Srbiju - 2:0. Prvi tim novoformiranog kluba, koji će u
budućnosti igrati ogromnu ulogu u srpskom fut(d)balu, pod različitim imenima, igrao je u
sastavu: Danilo Stojanović, Miroslav Najdanović, Petar Radojković, Mikan Pavlović, Eduard
Mifek, Milivoje Ivanović, Milan Stefanović, Alojz Mahek, Dragoljub Veljković, Vlada Krstić,
Josif Furjanović. Ovaj meč može se smatrati prvim večitim derbijem u državi Srbiji. Mnogo
godina kasnije oba kluba će zbog virtuelno-politikantskih razloga menjati ime!
SAMO godinu dana od osnivanja, SK Velika Srbija osvojio je prvi pehar-trofej Srpskog
olimpijskog komiteta - SOK, osnovanog 23. februara 1910, a primljenog u Međunarodni
olimpijski komitet (fra. International Olympic Committee) - IOK 17. jula 1912. na Olimpijskim
igrama u Stokholmu. U finalnoj utakmici, na igralištu "Sokol" u Košutnjaku, tada najmlađi klub
u Srbiji pobedio je kragujevačku Šumadiju -3:1.
Beogradski klubovi Srpski mač, BSK i Velika Srbija su pred Prvi svetski rat često
gostovali u inostranstvu, logično u najbližoj Austrougarskoj carevini, u Novom Sadu i Pančevu,
kao i u Rumuniji u Temišvaru i Aradu, mestima sa pretežno srpskim življem. Veliki uspeh, za to
fudbalsko doba, zabeležio je Srpski mač kada je u Novom Sadu pobedio glasoviti bečki Rapid -
3:2! U Vojvodini, takozvanoj Južnoj Ugarskoj, bili su formirani 1901. klubovi Bačka u Subotici i
1909. Kikinda, a pred sam početak Velikog rata 1914. Vojvodina u Novom Sadu.
SJAJAN potez povukao je inž. Danilo Dača Stojanović, predsednik Velike Srbije, kada je
u Beograd doveo proverene fudbalere iz Češke Alojza Lojda Maheka, Eduarda Mifeka i
Venceslava Petrovckog. Oni su bili prvi stranci u beogradskim klubovima, odlični igrači, ali i
amateri koji su bili zaposleni. Do izbijanja rata 1914. zajedno sa Jovanom Ružićem činili su
okosnicu tima Velike Srbije. Kada je Beograd bombardovan, prešli su u Kragujevac, i tamo se
zaposlili u Vojnotehničkom zavodu - Topolivnici i igrali fudbal, što je već bila tradicija u
njihovoj zemlji. Njih trojica i ostali Česi koji su radili u Srbiji odbili su poziv Austrougarske
carevine, kao njeni državljani, da se vrate i regrutuju u vojne jedinice. Tako je trajalo do
novembra 1915. kada su Lojda Maheka i Venceslava Petrovckog uhapsili kao vojne begunce,
dok se Eduardu Mifeku posle privođenja izgubio svaki trag.
Tokom početaka fudbala u Srbiji nije bilo pravih sudija (delilaca fudbalske pravde) već
su stariji igrači delili tu pravdu, po sopstvenom nahođenju i često pogrešno. Tek je 1913. Milan
Bulajić, engleski đak, preveo knjigu "Pravila igre" na srpski jezik", posle čega su se mnogi
zainteresovali i počeli da uče.
PREKID fudbalskih aktivnosti u Srbiji usledio je 28. jula 1914. sa zvaničnim početkom
(ultimatum iz Beča stigao 14. jula!) Prvog svetskog rata. Austrougarska (Austerreich-Hungarian)
vojna soldateska krenula je u pokoravanje, uvek spremnih za odbranu, neposlušnih Srba! Pre
nego što su usledila osvajanja i prva razaranja, reka izbeglica iz severozapadnih krajeva je već
kretala prema jugu i unutrašnjosti Srbije. U jednom konvoju našle su se poznate porodice Ružića,
Babića, Dedijera, Protića i državnog savetnika Stokića.
Među mnogobrojnima bili su učenici nedorasli za vojsku, ali i oni tek stasali za ozbiljne
sportske poduhvate koji su u beogradskim klubovima upoznali fudbalsku veštinu i pravila igre.
Najpoznatiji među njima bio je Jovan Ružić (12. decembar 1898. - 25. septembar 1973,
Beograd), koji je kao maloletan igrao za Srpski mač, potom Slaviju i prvi tim Velike Srbije.
DOLASKOM migrantske mladeži, u gradovima na jugu Srbije, i tamošnje stanovništvo
se zainteresovalo za fudbalsku igru. U kafani "Stara prestonica" 14. oktobra 1914. odlučeno je da
se formira tim za igru. Svi prisutni složili su se da se taj tim nazove Car Lazar. Fudbal je i ranije
skakutao po okolnim poljanama, a prvu loptu doneo je Emil Bergant (1868-1922), ondašnji
nastavnik gimnastike u kruševačkoj gimnaziji! Kruševljani, poznati po nadimku Čarapani, kožnu
loptu, taj fudbal, nazivali su ledica, verovatno zbog svog nastavnika, poreklom Čeha, u čijoj je
domovini najpopularnija igra bila hokej na ledu. Hokejaška lopta, znani pak, u Češkoj se nazivao
ledica. U stvari, bilo je to prvo zanatsko preduzeće za izradu kožnih lopti i hokejaških pakova, sa
značajnim imenom firme "Ledica". Nastavnik Emil je đacima prilikom igranja fudbala govorio:
"Gurni to ledico, gurni" zapisao je u knjizi "Od prve lopte do saveznih liga", izdanje Kruševac -
1962, dr Dobrivoje Boba Lisinac.
PRVA utakmica, u još nepokorenom Kruševcu odigrana je na platou brda Bagdala,
između tima nazvanog Car Lazar i fudbalera pridošlih izbeglica koje je predvodio Jovan Ružić.
Brdo neobičnog imena krstio je u 17. veku turski putopisac Evlija Čelebija (Evlia ibi Dervis Zilli
- 1616, turs. mladi gospodin), i na srednjovekovnom turskom jeziku znači - lep pogled. Rezultat
ovog meča nije poznat. Ubrzo, početkom 1915, Jovan Ružić se prebacio u Francusku, gde je
maturirao i fudbal.
ŠAMPION NOVE KRALjEVINE
ALOJZ Lojd Mahek (Hradec Kralove, današnja Češka, 8. jul 1895. - 20. avgust 1978,
Beograd), posle rata je ostao u Beogradu i do kraja života igrao za tim SK Jugoslavija (bivši SK
Velika Srbija) i učestvovao u osvajanju dva prvenstva 1924. i 1925.godine, nove države
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
"Topovsko đule" osvaja Francusku
Posle Albanske golgote i oporavka na Krfu, u Francusku su otišla sedmorica naših
đaka-vojnika koji su postali prvotimci Nice. Cela Francuska je govorila da je taj
tim zapravo srpski
U VREME dok su se vodile žestoke bitke na Drini, Ceru i Kolubari, na frontu dugom
dvesta kilometara, u Srbiju je stigla jedna britanska vojna misija, da pomogne srpskim ratnicima
u odbrani Beograda. Zavedeni trenutnim primirjem, koje su predložili oficiri austrougarske
agresorske vojske, 10. maja 1915. na igralištu BSK-a, znanom Trkalištu, odigrana je fudbalska
utakmica u korist Crvenog krsta. Kako je zapisao tadašnji list "Straža", tim vojne misije bio je
sastavljen od marinskih artiljeraca, dobro obučenih fudbalera, a srpski od igrača BSK-a, među
kojima su bili Mihailo Andrejević, Nikola Simić Pop, Bora Vasiljević, Jug Nikašinović, Andreja
Kojić, Milorad Živković i drugi. Kombinovani tim BSK-a pobedio je Engleze - 3:1.
Sledeće nedelje, 17. maja, odigran je revanš meč, piše "Straža": "Samo posle pola časa
igre i rezultata 1:0 za beogradski tim, sa jednog neprijateljskog monitora, na Dunavu, započelo je
bombardovanje glavnog grada Srbije. Utakmica je prekinuta, a pristojan broj gledalaca sa
plaćenim ulaznicama, njih tri stotine, razbežao se gradom." Mnogo godina docnije, u trećem
milenijumu, sa dna reke Save iz mulja je izvađen taj ubojiti rečni brod, koji je operacije vršio sa
obala Ade Huje na Dunavu, kršten imenom "Bodrog", a sagrađen 1904. u Austro-Ugarskoj.
POSLE golgote i prelaska preko albanskih krševa u zimu 1916. i oporavka na ostrvu
Krfu, onih s puškama, ali i stasalih za fudbal, u Solunu su 1917. odigrali jednu utakmicu timovi
Moravske i Dunavske divizije. U Evropi se tokom Prvog svetskog rata igrao fudbal, čak i
prvenstva u Francuskoj, Italiji, ali i u državama agresorima Austro- -Ugarskoj, Nemačkoj i
Bugarskoj. Naravno, u mestima gde nije bilo ratnih dejstava.
Većina mladih igrača, koja je do početka Prvog svetskog rata igrala fudbal, gotovo je
nestala u povlačenju i izbeglištvu. Među najtalentovanijima, Jovan Ružić, u svojim memoarima
"Sećanja i uspomene", zabeležio je svoj boravak od 1917. do 1919. u Francuskoj:
"Futbalsku karijeru u izbeglištvu započeo sam u dvorištu liceja u Sent-Etjenu jednim
uzbudljivim događajem. Pored zgrade postojala je mala crkva-kapela. Na kapeli je bilo nekoliko
prozora prema dvorištu liceja zastakljenih šarenim, venecijanskim oknima. Igrajući jednog dana,
po običaju na dva gola, nesreća je htela da, kad je futbal pao pred mene, ja ga zahvatim punom
nogom, i usledio je prasak i lom razbijenog stakla! Futbal je pogodio jedan prozor i razlupao više
od polovine njegovih lepih raznobojnih okana. U dvorištu je prvo zavladala tišina, zatim se
društvo u paničnom strahu rastrčalo na sve strane. Ostali smo samo ja i futbal, a ispod prozora
kapele - srča. Štetu nisam platio, jer se za ovakve slučajeve prema izbeglicama imalo posebnih
obzira."
JOVAN Ružić je bio među prvima koji su zaigrali za jedan inostrani klub. Igrala se neka
vrsta malog fudbala nazvana šest igrača - sikst. Na turniru licejskih siksta (gimnazija) u Lionu
zapazili su ga funkcioneri kluba Sent-Etjena (ACF Saint-Etienne). Odmah je dobio status
prvotimca i iste godine klub je postao član Prve francuske lige. Naredne sezone se preselio u
klub Internacional Nica (ACF Enternasional Nica). Nakon završetka rata Jovan Ružić je još
jednu sezonu nastupao za klub Pariz (ACF Paris), gde je stekao veliku slavu zahvaljujući
mnogobrojnim golovima i veoma jakom šutu. Dobio je nadimak Topovsko Đule (fra. Boulet de
canon). A na povratku u državu Kraljevinu SHS igrao je za beogradski SK Jugoslavija.
Diplomirao je 1925. na Pravnom fakultetu u Beogradu.
U Nici je igrao zajedno sa Petrom Radojkovićem, levim bekom, Dejanom Dubajićem,
desnim halfom, Radenkom Mitrovićem, levim halfom, Milutinom Ristićem, desnim krilom,
Nikolom Simićem Popom, levom polutkom, i dr Labudom Kusovcem, centarforom. Za taj tim
Nice govorilo se da je bio srpski!
KREATOR tima bio je Nikola Simić (Beograd, 2. decembar 1897. - 22. decembar 1969),
nesuđeni sveštenik. Učio je bogosloviju i istovremeno igrao fudbal u podmlatku BSK-a. Zbog
toga je dobio nadimak Pop. Uoči rata uspeo je da zaigra za prvi tim, a onda je prešao Albaniju i
sa Krfa dospeo do Francuske. Posle Nice, uspešno je igrao za Monako (ACF Monaco), Grenobl
(ACF Grenobl) i Tuluz (ACF Toulouse). Stigao je čak da jednu polusezonu 1919. igra u timu
Oksforda (Oxford FC) i postane prvi Srbin profesionalni fudbaler u Engleskoj! Za reprezentaciju
Kraljevine Jugoslavije odigrao je samo jednu utakmicu, ali je kao savezni kapiten 1936. sastavio
četiri državna tima.
Po završetku Velikog rata, svi srpski fudbaleri iz Nice završili su medicinski, tehnički ili
pravni fakultet, dok je Dejan Dubajić (Zagreb, 1897-1969, Beograd), glumac i od osnivanja
1947. član Jugoslovenskog dramskog pozorišta, postao priznati dramski umetnik.
U FRANCUSKOJ nisu samo đaci izbeglice održavali i dostojno predstavljali srpski
fudbal. Isto je učinila i grupa studenata koja je u jesen 1917. bila upućena u Italiju. Oni nisu bili
studenti izbeglice, već ratnici legendarne bitke na Kolubari (16. novembar - 15. decembar 1914),
pripadnici jedinice pitomaca 1.300 kaplara, školovanih u Skoplju, koji su zbog izuzetne hrabrosti
unapređeni u čin podnarednika. U toku rata su postali rezervni oficiri i posle slavne bitke na
Kajmakčalanu (12. septembar - 1. oktobar 1916), oslobođenja gradova Bitolj, Prilep i Veles,
poslati su na studije u Rim. Kada je na Solunskom frontu nastalo zatišje, sve do početka proboja
15-17. septembara 1918, srpska vrhovna komanda i vlada su odlučile da studente ratnike pošalju
na redovno školovanje i tako spasu deo srpske mladosti od daljeg nestajanja, s tim da budu
ponovo vraćeni na front ukoliko ratne operacije to budu zahtevale, što se nije dogodilo.
ŽELjNI fudbalske igre, studenti ratnici dogovorili su se da obnove tim Sokola. Kako to
strancima nije bilo dozvoljeno u Italiji, prišli su klubu Pro-Roma (Pro-Roma AC), pod imenom
Soko Pro-Roma, i počeli da igraju redovne utakmice s tamošnjim timovima. Sredinom 1918,
kada se rat bližio kraju, Soko Pro- -Roma je učestvovao na turniru za pehar grada Rima. U
finalnom meču 16. juna na igralištu Pjaca di Sijena (Piazza di Siena) pobeđen je tim Lacija (SS
Lazio) - 3:2, a na jarbolu se vijorila zastava Kraljevine Srbije. Bio je to prvi međunarodni trofej
za srpski fudbalski sport. Za pobednički tim Soko Pro-Roma nastupali su: Dušan Elezović, Pavle
Bajić, Branislav Veljković, Jug Nikašinović, Miloš Simović, Milan Miodragović, Andreja Kojić,
Svetozar Kika Popović, Pavle Lukićević, Živojin Simović i Jovan Denić.
Tokom okupacije i do kraja rata, opstanak srpskog fudbala se održavao samo u
Francuskoj i Italiji. Zahvaljujući razumevanju tamošnjih vlasti i Saveznika, stvorena je
generacija mladih igrača koja je jedina mogla da očuva kontinuitet srpskog fudbala u toku prve
dve decenije 20. veka.
PRVI SELEKTOR U TUĐINI
ZAHVALjUJUĆI preduzimljivom Jovanu Ružiću i grupi fudbalera po ostalim školama i
fakultetima u Francuskoj, formiran je jedan tim na Azurnoj obali, daleko od Srbije, koji je
predstavljao jednu vrstu reprezentacije. Kao kapiten, Jovan Ružić je sastavljao tim i tako
obavljao ulogu prvog selektora. Dolaskom oslobođenja, oni su bili ne samo prvi, već i najbolji
fudbaleri u obnovljenim klubovima širom Srbije.
U novoj državi se igrao nogomet
Kada je formiran jedinstveni fudbalski savez Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca,
na inicijativu zagrebačkog HAŠK-a, srpski klubovi su na sve pristajali što će im se
lošim vratiti
NEZAOBILAZNO fudbalsko ime pre i posle Prvog svetskog rata bio je Andreja Kojić
(Beograd, 28. avgust 1896 - 7. jul 1952), koji je karijeru počeo u omladinskom timu Srpski mač.
Kada je osnovan BSK, iako maloletan, bio je stožer ekipe.
Odlikovao se visokom tehnikom baratanja loptom, preciznim dodavanjima i jakim
udarcem obema nogama. Uspešno je igrao centarfora, a po potrebi i centarhalfa, što je u
savremenom fudbalu prava retkost. Kada je krajem 1915. stigao u Francusku, nastupao je za
Marselj (AFC Marseille), Eks an Provansa (AFC Ex an Provence) i Bordo (AFC Bordeaux), a od
1918. nosio je dres tima Soko Pro-Roma.
Kao član brzo sklepanog tima Kraljevine SHS, igrao je zajedno sa Jovanom Ružićem na
Olimpijskom turniru 1920. u Anversu (Antverpen), ali samo u drugom meču protiv selekcije
Egipta. Potom je kao službenik Narodne banke, po potrebi nadređenih, napustio Beograd, ali je
nastavio da igra u novosadskoj Vojvodini, zatim u šabačkoj Mačvi. Narušenog zdravlja i
zaboravljen od mnogih, brojeći svaki dinar, život je okončao u siromaštvu!
VAŽNA fudbalska ličnost, za vreme i posle oba velika rata, svakako je bio Svetozar Kika
Popović (Kragujevac, 19. februar 1902 - 26. oktobar 1985. Beograd), po nacionalnoj pripadnosti
Rumun. Najmlađi među fudbalerima izbeglicama počeo je da igra u kragujevačkoj Šumadiji i
uporedo se bavio atletikom. Jedno vreme bio je državni rekorder u disciplini sto metara. Do
osnivanja Soko Pro-Rome igrao je za podmladak Rome.
Vratio se u Beograd 1919. i igrao na poziciji desnog beka u timu BSK-a. Kao službenik
Komercijalne banke Italije (Banco commerciale de Italia) igrao je za Juventus (FBC Juventus) iz
Torina da bi 1929. bio predstavnik iste banke u Bukureštu, gde je igrao za klub Venus (SK
Venus). Sa ovim klubom osvojio je šampionat Rumunije, posle čega je odigrao tri utakmice za
nacionalni tim te države.
Fudbalsku karijeru završio je 1930. u BSK-u, ali se nijednog trenutka nije odvajao od
igrališta. Postao je tehnički rukovodilac kluba. U tom periodu BSK je osvojio četiri od pet titula
državnog prvaka Kraljevine Jugoslavije. U tri perioda (1931-1938, četiri meseca 1939. i 1940-
1941) obavljao je dužnost saveznog kapitena, na sedamnaest utakmica. Završetkom Drugog
svetskog rata 1945. bio je prvi tehnički funkcioner beogradskog kluba Crvena zvezda, a potom i
OFK Beograd, nastalog preimenovanjem BSK-a.
ZAVRŠETKOM Prvog svetskog rata, kada se ponovo razbuktao društveni život, na
sportskom polju takođe su počeli da duvaju novi fudbalski vetrovi. Obnovljeni su mnogi, brojni
predratni, i osnovani novi klubovi. Osposobljena su igrališta u Košutnjaku i ispod Kalemegdana,
a već u martu 1919. moglo je da se igra na terenima čuvenog Trkališta, klubova Srpski mač i
BSK.
Neumorni inženjer Danilo Dača Stojanović oživeo je rad SK Velika Srbija i
kragujevačkog SK Šumadija. U Šapcu je formiran 1919. klub SK Mačva, a u Kruševcu je 1920.
obnovljeno ime tima i dobilo obrise kluba SK Car Lazar. Najviše klubova osnovano je u Nišu,
1918. SK Sinđelić, 1923. SK Pobeda i SK Radnički i iste 1923. godine SK Radnički u
Kragujevcu. U narednim godinama u Užicu je 1925. osnovana SK Sloboda, a 1926. SK Borac u
Čačku, 1928. SK Železničar u Nišu. Po znamenitom brdu Deževa, gde je veliki župan Stefan
Nemanja 1168. osnovao prvu srpsku državu Ras, a od sredine 16. veka na drumu Dubrovnik -
Carigrad, na tom mestu se nalazi grad Novi Pazar, entuzijasti su 1928. formirali klub SK
Deževa!
USLOV da bi se igralo nacionalno prvenstvo novonastale države Kraljevine Srba Hrvata
i Slovenaca bio je formiranje jedinstvenog fudbalskog saveza. Inicijativu za osnivanje pokrenuli
su zagrebački purgeri (nem. brger - građanin), iz njihovog najpopularnijeg kluba tog vremena,
Hrvatskog akademskog šport kluba - HAŠK. Lako su ubedili predstavnike beogradskih klubova
za učešće na Skupštini u voljenom im Zagrebu. Za kralja, ali i novu otadžbinu, Srbi su na sve
pristajali, što će im se u budućim vremenima lošim vratiti.
Glavni argument predlagača, da se sve organizuje u Zagrebu bio je i taj što se nogomet
(srp. fudbal) tokom svih prethodnih godina najbrže razvijao u Hrvatskoj, zatim što poseduju
izvanredne učitelje (trenere) i zato što nogometni čimbenici (fudbalski učesnici) imaju odličnu
saradnju u Svetskoj futbalskoj asocijaciji - FIFA. Posebno je istaknuto da će u svemu pomoći
srbijanskim klubovima u njihovoj napaćenoj i razorenoj domovini! Hrvatijanci su zaista bili u
pravu, jer iz ratnih strahota oni su izašli neokrnjeni. Dobili su neželjenog kralja i državu, kako su
je kasnije uporno nazivali - tamnicom naroda.
REČENO - učinjeno. Tako je 15. aprila 1919. u kafani "Medulić" (kasnije "Bled") u
Zagrebu osnovan Jugoslavenski nogometni savez - JNS. Za prvog predsednika izabran je pravnik
Hinko Virt (Hinko Wurth, Novi Vinodolski, 9. novembar 1881 - 27. maj 1964, Zagreb), čovek
austrougarskog porekla (hrv. odgoj) i važan funkcioner HAŠK-a. Zašto jugoslavenski (?) kada je
zvanično ime nove države, od 1. decembra 1918. glasilo Kraljevina SHS (!), a tek je 3. oktobra
1929. promenjeno u Kraljevina Jugoslavija. Pod imenom Jugoslavenski nogometni savez - JNS,
sposobni i lukavi Hinko Virt je kod znatiželjnika u FIFA isposlovao da bude upisan u registar
novih saveza, ali nije zvanično primljen! Lukavština je donekle uspela, pa je tako na Olimpijadi
u Belgiji na turniru u Anversu (fra. Anvers, fla. Antwerpen) učestvovala reprezentacija
(ne)poznate Jugoslavije. U tom timu igrali su uglavnom nogometaši zagrebačkih klubova. U
prvom meču protiv Čehoslovačke (28. jun 1920) priliku je dobio Jovan Ružić iz SK Jugoslavija,
na levom krilu, a posle katastrofalnog poraza - 0:7, protiv Egipta u novom porazu - 2:4, zaigrali
su Andreja Kojić i Nikola Simić iz beogradskog BSK-a kao i Branimir Porobić iz BUSK-a
(Beograd, 5. januar 1901 - 18. decembar 1952, nem. Osnabrick).
PREDSEDNIK Hinko Virt odmah je našao razlog neuspeha i za igrače iz srpskih klubova
govorio da su obični nogometni čobani. Prvi savezni kapiten bio je dr Veljko Ugrinić (Stara
Gradiška, 1885-1958, Zagreb) kome je sportsko opredeljenje bila atletika, a fudbal (nogomet)
razbibriga.
Na narednoj Skupštini 18. decembra 1919, naravno u Zagrebu, da se Vlasi ne dosete,
predsedavao je Danilo Dača Stojanović, predsednik SK Velika Srbija, a prisustvovao je i Boško
Simonović, Srbin, tada student Zagrebačkog sveučilišta. Posebno su bili zanimljivi susreti Hinka
Virta i Danila Stojanovića. Predsednik novoformiranog JNS ubeđivao je beogradskog
fudbalskog poslenika da ime kluba Velika Srbija nije prikladno i da svi zajedno treba da "streme
jugoslavenskoj zajednici". Da li samo zbog ove neprimerene opaske, tek beogradski klub je na
Svetog Nikolu 19. decembra 1919. promenio ime u Sport klub Jugoslavija!
U ČAST KRALjA ALEKSANDRA
I POSLE učešća na Olimpijadi u Belgiji reprezentacija je nastavila nastupe pod imenom
Jugoslavija. Posebno je bila zapažena utakmica odigrana 22. juna 1922. protiv reprezentacije
Rumunije. Dogodila se na dan i u čast venčanja Nj.k.v. Aleksandra Prvog Karađorđevića i
rumunske princeze Marije (nem. Maria Honcolern Sugmaringe von Rumanien, 9. januar 1900,
Gota Germania - 22. jun 1961, London).
Hrvati vode reprezentaciju
Glavešine Jugoslovenskog nogometnog saveza lansirali su tezu da su Srbi
netalentovani nogometaši, i bez saglasnosti Beograda odlučili da se prvi zvanični
Šampionat države održi u Zagrebu
BIVŠI podanici Austro-Ugarske carevine odlično su znali zašto Savez, nogometni, treba
upriličiti od imena Sla(o)venski sa prefiksom Južni i sa sedištem u Zagrebu. Ovu želju pogurali
su 4. maja 1921, kad je Jugoslavenski nogometni savez (JNS) primljen, doduše, samo za
privremenog člana Svetske fudbalske asocijacije - FIFA. Takođe, nisu propustili da uz prikladnu
molbu za prijem u članstvo istaknu dva svoja najmoćnija kluba - HAŠK i HŠK Građanski: "Naši
povijesni klubovi već sada se spremaju da nastupaju u evropskim kupovima", pisalo je u tom
dopisu.
Srednjoevropski kup osnovan je tek 1927, i prvi klubovi koji su se takmičili s područja
Kraljevine SHS bili su beogradski BSK i splitski NK Hajduk. Sve utakmice reprezentacije,
nazvane Jugoslavija, na takozvanom domaćem terenu, isključivo su se igrale u Zagrebu, osim
one sa Rumunijom zbog venčanja kralja Aleksandra Prvog. Tako je trajalo do 31. jula 1927. i
meča u Beogradu protiv selekcije Čehoslovačke - 1:1, strelac Emil Perška.
NAREDNI šampionat države održan je po jednostrukom kup-sistemu: SK Jugoslavija -
ŠK Slavija (Osijek) - 5:2, SAŠK - ŠK Ilirija - 3:1, NK Hajduk - HŠK Građanski - 4:4 i 5:0. U
drugom krugu: SK Jugoslavija - Somborski SK - 5:1, NK Hajduk - SAŠK - 6:1. Finalna
utakmica održana je 12. oktobra 1924. ponovo u Zagrebu, na igralištu HŠK Konkordija u
prepoznatljivoj Maksimirskoj šumi. U finalnoj utakmici SK Jugoslavija je pobedio splitski NK
Hajduk - 2:1, a strelci su bili Damjan Đurić iz kornera i Stevan Luburić.
Prvi srpski klub sa titulom državnog prvaka Kraljevine SHS igrao je u sastavu: Dragutin
Nemeš, Milutin Ivković, Branko Petrović, Mihailo Načević, Alojz Lojd Mahek, Svetislav
Marković, Damjan Đurić, Dragan Jovanović Žena, Stevan Luburić Čiča, Dušan Petković
Senegalac, Branislav Bane Sekulić. Trener je bio Karel Blaha iz Čehoslovačke.
"Voz sa šampionima je u Beograd stigao oko 23 časa narednog dana. Iako je bilo dockan,
futbalske prvake države dočekala je na stanici velika masa beogradskih sportista, sa vojnom
muzikom na čelu. Kad je voz stao, muzika je intonirala jedan marš, uz burno i dugotrajno
klicanje mase", pisalo je (14. oktobar 1924) u listu "Politika". "Kad se najzad sve stišalo, g. Mata
Miodragović, predsednik B.L.P., pozdravio je pobednike koji su učinili da Beograd i u sportu
zauzme prvo mesto u državi."
NAJZAD je i Danilo Dača Stojanović, osnivač SK Jugoslavija, uzbuđenim glasom
čestitao svojoj deci, rekavši da je to najsrećniji trenutak u njegovom životu. Potom su pred
stanicom sportisti odigrali nekoliko narodnih igara. Dotle je sve bilo po protokolu. A onda,
pobednici su na rukama uneti u fijakere, iz kojih su ispregnuti konji, pa su kola rukama vučena
Nemanjinom i Miloševom ulicom. Pred Oficirskim domom izbio je jedan nemio i nepotreban
incident. Kordon žandarmerije sa g. Gligom Popovićem, šefom javne bezbednosti, i nekolicinom
policijskih pisara, preprečio je put sportistima, nagoneći ih silom da se rasture. Tom prilikom
nekoliko sportista izudarano je kundacima.
"Povređen je čak i g. D. Jovanović Žena, koji je imao zavijenu glavu, usled povrede
dobijene prilikom utakmice u Zagrebu", piše u "Politici".
"Vrlo brzo, raščistili su žandarmi teren, ali još dugo u noći stajali su njini kordoni kod
Londona i kod Oficirskog doma. U jedan sat po ponoći, uzbuđen ko zna kakvim saopštenjima,
dojurio je g. Lazić, član kvarta varoškog, automobilom upravnika grada. Tvrdi se da u napadu
žandarma na sportistima ima nekoliko ranjenih i nekoliko odvedenih u kvart. Međutim, policajci
su odbili da novinarima dadu ikakvo obaveštenje."
POSLE ovoga se oglasio i Beogradski loptački savez, što je "Politika", takođe, objavila:
"Komunike Uprave Grada skroz je netačno pretstavio ceo događaj, jer 1) Glavna i zamišljena
manifestacija sportista održana je pred železničkom stanicom, odakle se glavna masa razišla; 2)
Policija je izvršila napad na 40 dečaka koji su vukli fijakere u kojim su sedeli igrači 'Jugoslavije'.
Prema tome ne može biti rečeno o masi, a još manje o provokatorima; 3) Nije istina da je ma ko
pre ili posle napada policije uzviknuo 'Živela Republika!', ovo nije mogao biti razlog za napad na
sportiste. Ova izmišljotina služi policiji samo kao izgovor na njen besmislen i brutalan napad na
ovu decu. Ako je uopšte bila potrebna intervencija policije za protivpropisan postupak ove dece,
svaki bi drugi način bio umesniji nego napad kundacima i protestujemo protiv ovakvog
postupka, koji apsolutno ne dolikuje prestoničkoj policiji jedne kulturne države."
Dogodilo se da baš tog 15. oktobra 1924. vlada Ljubomira Davidovića (1863-1940),
profesora i predsednika Demokratske stranke (zajednice), podnese ostavku. I sportska događanja
su se, možda, i zbog toga vratila na stupce sportskih rubrika "Politike".
Kada je SK Jugoslavija, sa istim fudbalerima i trenerom i 1925. po drugi put osvojila
šampionat države pobedom protiv HŠK Građanski - 3:2, u Zagrebu, bio je to ozbiljan signal za
zagrebačke klubove HŠK Građanski, HAŠK i HŠK Konkordija, pa i za splitski NK Hajduk.
Počeli su sa uvozom igrača, uglavnom iz propale Austro-Ugarske monarhije. Nogometni
čimbenici su učinili sve da 1926. titulu vrate u voljeni im Zagreb. Za tu priliku su većinu
nogometaša HAŠK-a registrovali, po kratkom postupku, za tim HŠK Građanski, u tom trenutku
mnogo bogatiji klub, zahvaljujući novcu koji je stizao od prekookenske emigracije. Revanširali
su se gostima iz Beograda, HŠK Građanski - SK Jugoslavija - 2:1.
KONAČNO je šampionat 1927. donekle, u takmičarskom smislu, izmenjen. U prvom
delu, prvaci podsaveza i drugoplasirani u podsavezima Beograd i Zagreb igrali su po kup-
sistemu, a pobednici, na kraju šest klubova, igrali su za bodove po jednostrukom ligaškom
načinu. Predvođen trenerom Lukom Kaliternom (1893-1984, Split), NK Hajduk je sa dva boda
više osvojio titulu ispred BSK-a.
Prethodnim šampionatima svi su bili nezadovoljni, kao i sistemom takmičenja.
Rukovodstva svih šest podsaveza su često imala primedbu na rad centrale u Zagrebu. U novim,
osmišljenim eliminacionim utakmicama proleće-leto, prvi put se igralo po dvostrukom ligaškom
bod-sistemu. Novi sistem takmičenja, prema očekivanju, nije odgovarao Zagrebačkom
nogometnom podsavezu - ZNP. Njegovi klubovi su sada, prvi put, morali da igraju mečeve i u
gostima. Izgubili su prednost domaćeg terena, ali i sudija koje su često delile fudbalsku
(nogometnu) pravdu u njihovu korist.
Za završni turnir kvalifikovalo se pet klubova. Po dva iz Beograda i Zagreba i splitski NK
Hajduk. Na kraju su Splićani osvojili prvenstvo, iako su od glavnog suparnika BSK-a izvukli
samo bod u dva meča. Ubedljivo dva poslednja mesta pripala su zagrebačkim klubovima HAŠK-
u i HŠK Građanski, jer je osvajanje bodova na tuđem terenu bilo izuzetno teško.
SUDIJE IZ AUSTRIJE I ČEHOSLOVAČKE
ZABRINITI za opstanak svojih klubova, 1928. godine, u Zagrebu su pripremali novo
prvenstvo rešeni i da ga osvoje. Ništa nije promenjeno, osim što su angažovane sudije iz Austrije
i Čehoslovačke, da pripomognu objektivnom suđenju?! Objektivno, HŠK Građanski nije mogao
da izgubi nijednu utakmicu, BSK je bio treći, a SK Jugoslavija poslednji. Još jednom su 1929.
izmenjene propozicije, a u završnici je pet timova igralo takozvanu malu ligu, po jednostrukom
bod-sistemu.
Bojkot zagrebačkih klubova
Na inicijativu predstavnika BSK-a, 29. novembra 1929. sedište nogometne
administracije iz Zagreba prebačeno u Beograd i ime saveza preimenovano u
Jugoslovenski fudbalski savez - JFS
KNEZ Pavle Karađorđević (Petrograd, nem. Sankt Peterburg, 15. april 1893-1814.
septembar 1976, Pariz), namesnik krune Kraljevine Jugoslavije, vodio je pomirljivu politiku
prema Nemačkoj i Trećem rajhu (nem. Reich - država). Jednoga dana, na Brdu kod Kranja, u
svojoj zimskoj rezidenciji, dao je blagoslov, ili je morao da prihvati predlog Beča, da se odigra
prijateljska utakmica dva državna tima. Nemci su namerno izabrali Austriju, pošto su je 12.
marta 1938. anektirali (nem. Anschluss), u takozvanom Ratu cveća (nem. Blumenkrig), i
poznajući njihovu netrpeljivost prema Srbima, na neki način, makar u sportskom smislu, priredili
proslavu, manifestaciju arijevske nadmoći.
Utakmica je odigrana 14. aprila 1940, na čuvenom stadionu "Prater", pred 60.000
gledalaca koji su sve akcije svog tima pozdravljali visoko podignutom rukom sa ispruženim
prstima iznad srca, kao pozdrav voljenom fireru. Meč je sudio Đeneroso Datilo (ita. Generoso
Dattilo), iz Italije. Na kraju, sve se završilo tužno za reprezentaciju Trećeg rajha, u čijim
redovima su bila čak četvorica najboljih austrijskih igrača. Pobedio je tim Kraljevine Jugoslavije
- 2:1, golovima Svetislava Glišovića i Franje Velfla (Zagreb, 18. maj 1918. - 8. jul 1987). Tim
Kraljevine Jugoslavije igrao je u sastavu: Franjo Glazer (HŠK Građanski), Đorđe Stojiljković
(BSK), Jozo Matošić (NK Hajduk), Petar Manola (BSK), Prvoslav Dragićević (BSK), Gustav
Lehner (BSK), Svetislav Glišović (BSK), Svetislav Valjarević (BSK), Franjo Velfl (HŠK
Građanski), Đorđe Vujadinović (BSK), Milorad Nikolić (BSK).
RIVALSTVO koje će posle Drugog svetskog rata nastati između fudbalskih klubova
Crvena zvezda i Partizan, to je, do njihovog osnivanja 1945, već vladalo između BSK i SK
Jugoslavija. Sportski klub Velika Srbija, odmah posle Prvog svetskog rata preimenovan je u SK
Jugoslavija. Osnovan je da bi bio bolji od BSK-a. Uostalom, kako je tada pisao list "Politika",
SK Velika Srbija je nastao iz sportske osvete. Svaka utakmica dvaju klubova bila je derbi.
Uz sva dužna poštovanja prema fut(d)balskoj igri i njenima akterima, anglosaksonska reč
darbi (eng. derby) dobila je ime po znamenitom britanskom državniku, lordu Edvardu Smitu
Stenliju, grofu od Darbija (eng. Edward Smith Stanley earl of Derby, 1752-1834), vlasniku
trkačkih konja koji je 1779. organizovao prvu značajnu trku punokrvnih trogodih grla. Po ovom
lordu, naredna trka 1780. dobila je ime Darbi, a kasnije su je Englezi preuzeli za svaku važnu
fudbalsku utakmicu. Kod Srba se ova reč pogrešno iščitava i, umesto darbi, fonetski se ustalila
kao derbi, ili po znamenitom Vuku Stefanoviću Karadžiću (selo Tršić, kraj Loznice, Turska
nahija, 7. novembar 1787. - 7. februar 1864, Beč, Wien, sterrich-Hungarian): Čitaj kako je
napisano, piši kao što govoriš!
U MEĐUSOBNIM susretima BSK je bio neuporedivo uspešniji od SK Jugoslavija.
Istoričari fut(d)bala Dragan Krstić i Dragan Antić utvrdili su da su večiti rivali odigrali 151 derbi
utakmicu, od kojih je 81 pripala BSK-u, a 43 SK Jugoslavija. Gol-razlika je bila 342:243 u korist
plavog tima.
I za vreme okupacije, tokom Drugog velikog rata, igrane su utakmice dvaju klubova, ali
iz razumljivih razloga ne postoji precizna evidencija svih rezultata. Pored toga, ime Jugoslavija
nije moglo da opstane, pa je prekršteno u Sport klub 1913, po godini osnivanja SK Velika Srbija.
Njegovi fudbaleri su preko noći dobili crveno-bele dresove, jer su stari, samo crveni, označavali
boju komunista i, samim tim, bili nepoželjni.
U svojoj rečitoj knjizi "Večiti derbi", objavljenoj 1943, bard srpskog fudbalskog
novinarstva Ljubomir Ljubiša Vukadinović (Trstenik, kraj Kruševca, 31. januar 1912. - 1. mart
1973, Beograd) zapisao je: "Nije se smelo tvrditi da crveno-beli imaju mnogo da zahvale
susretima sa svojim rivalom što su uspeli da sačuvaju svoju popularnost i pored toga što nisu
uspeli da stvore još jedan tako dobar tim kao što su ga imali u svom zlatnom dobu. Dugo godina
je BSK dominirao u beogradskom futbalu, pa ipak njegov komšija sačuvao je svoje navijače na
okupu. Sačuvao ih je zbog toga što je odnosio pobede nad BSK-om. Jer, pobeda nad plavima
brisala je sve ranije neuspehe."
VELIKA trvenja, izvan fut(d)balskog terena nastala su zapravo kada je Jugoslavenski
nogometni savez - JNS iz Zagreba zvanično premešten u Beograd. U Sport klubu Jugoslavija su
bili za ovakvu odluku, ali u isto vreme plašili su se moći BSK-a i novoimenovanih članova u
Jugoslovenskom fudbalskom savezu - JFS. Smatrali su da je veza između plavih i Saveza bila
toliko bliska da su jedno vreme njihove kancelarije bile bukvalno vrata do vrata.
Uvređeni funkcioneri SK Jugoslavija izbegavali su kontakte s ljudima iz JFS,
jednostavno nisu imali uticaj, a navijači crvenih su svaki neuspeh u prvenstvu objašnjavali time
kako imaju dva protivnika istovremeno koji zajedničkim snagama rade protiv njihovog kluba.
Tešili su se da titule gube, ali čuvaju obraz. Kako je BSK koristio Savez za svoje interese?
Godine 1934. izbila je "egipatska afera" koja je, možda, potvrdila tezu SK Jugoslavija. Naime,
BSK je iskoristio uticaj i organizovao turneju po Egiptu. I sve bi bilo u najboljem redu da se
tamo predstavljao kao klupski tim, ali on je to činio kao državna reprezentacija. To je učinjeno,
po rečima vođstva puta, među kojima je bio i dr Mihailo Andrejević, da bi od domaćina klub
dobio više para. Specijalni izveštač sa ove turneje bio je Ljubomir Ljubiša Vukadinović, mladi
novinar, koji otuda nije javio ovu poželjnu vest, da je BSK igrao pod imenom reprezentacije, što
je bilo tačno. Takozvanu egipatsku aferu otkrili su, a ko bi drugi, nego zagrebački tisak
(novinska štampa) koji je preneo pisanje izvesnog francuskog lista čiji je izveštač iz Kaira (arap.
El Qahirah) bio nekakav funkcioner egipatskog saveza.
KADA je sve otkrila beogradska štampa, vođstvo Saveza, pretežno članova BSK-a,
pravdalo se da je to bila zabuna, jer klub i reprezentacija nastupaju u istim plavim dresovima, što
nije bila istina. Velika bura podigla se kada se u čitavu priču umešalo Ministrastvo za fizičko
vaspitanje naroda - MFVN. Nastale su nove komplikacije. Upravni odbor JFS podneo je
kolektivnu ostavku, a po hitnom postupku imenovan je novi. Ova mera nije imala oslonac u
zakonskim propisima, pa je ministar stavio van snage odluku i vođenje poslova JFS poverio
petnaestorici sportskih radnika. Novi komesarijat nije bio dugog veka. Ministarstvo i njegovi
neuki činovnici upustili su se u borbu s najjačom sportskom organizacijom u državi, a to je bio
BSK. Nekoliko meseci kasnije, 5. januara 1935, posle sastanka sa starim i novim članovima
Upravnog obora JFS, sve je vraćeno u prvobitno stanje. Da bi se bez repova nastavio rad,
sazvana je 24. februara 1935. vanredna Skupština JFS. Napravljen je kompromis i čelnici SK
Jugoslavija više nisu imali primedaba, ali su razočarali veliki broj svojih navijača.
POBEDA ZA RASTANAK
UTAKMICOM u Beču protiv reprezentacije Trćeg rajha (Nemačke) i pobedom od 2:1,
na čuvenom stadionu "Prater", završeno je i selektovanje najboljeg među srpskim trenerima,
arhitekte Boška Simonovića. Nikada nije dobio nijednu nagradu, ali kao najdraža uspomena, od
koje se nikada nije razdvajao, bila je velika srebrna tabakera na čijoj je unutrašnjoj strani bio
ugraviran potpis Žila Rimea.
Kopačke mamac za prelazak kod rivala
Blagoje Moša Marjanović i Aleksandar Tirnanić Tirke navijali su za SK
Jugoslavija gde su počeli da igraju u podmlatku. Prelaze u BSK gde se formiraju
kao igrači i stiču veliku popularnost
VIZIONAR: Ratne strahote, uslovno rečeno, često znaju da doprinesu nekakvim budućim
životnim opredeljenjima. Dakle, kada je Austro-Ugarska carevina napala Kraljevinu Srbiju,
Mihailo Andrejević je imao šesnaest godina. Zajedno sa svojim drugom, fudbalerom Andrejom
Kojićem, javio se u dobrovoljce. Nažalost, zarobljen je i deportovan u Bugarsku. U memoarima
"Dugo putovanje kroz fudbal i medicinu" opisao je to vreme:
"Aleksandrovska bolnica se nalazila na periferiji Sofije, a oko nje su bile poljane.
Jednoga dana primetio sam da na obližnjoj poljani bugarski mladići, koji su nosili gimnazijske
uniforme, igraju futbal. I ne lezi vraže, u jednom trenutku lopta je preskočila bolničku ogradu i
upala u dvorište. Ja sam bio blizu lopte i, pošto sam dobro igrao futbal, a bio sam ga se uželeo,
pritrčim lopti i snažnim šutom vratim je mladićima. Nešto kasnije došli su kod upravnika
bolnice, bugarskog lekara, i zamolili su ga da im pokaže ko je šutnuo loptu iz dvorišta. Pronašli
su me, i tako se ostvarila moja prva veza s bugarskim igračima futbala. Tako je počelo moje
gostovanje i igranje u sofijskim futbalskim klubovima. U ono vreme u Sofiji su postojala tri
futbalska kluba: Slavija, Levski i FK 13. Najjači je bio tim Slavije. Po završetku rata postao sam
počasni član ovog kluba."
MIHAILO Andrejević je igrao i za jedan međunarodni tim sastavljen od pripadnika
vojnih misija u Sofiji. Navijači, kojima se očigledno dopao, glasno su ga bodrili: "Napred,
Srpčeto!" Po završetku velike mature, put ga je odveo u Beč, na studije medicine.
"U Austriji sam pokazao veliko interesovanje za futbal, pa sam se prijavio u tamošnji
Vineršport klub (nem. SC Winersport club). Iako sam važio za dobrog igrača, moje futbalsko
znanje nije moglo da dosegne visok nivo tadašnjeg bečkog futbala. U Beču je ishrana bila vrlo
slaba, jer su vladale teške posleratne prilike i nedostajale su namirnice. To sam dobro osećao i
nisam mogao da izdržim kao futbaler tako velike fizičke napore, a i zbog većeg angažovanja da
završim studije.
"S vremenom sam bio primoran da prekinem igranje futbala, ali sam zato prijavio ispit za
futbalskog sudiju."
Tako se završila igračka karijera Mihaila Andrejevića, a počela sudijska i, naročito,
diplomatska. Sa diplomom doktora medicine nije se rastavljao od fudbalske igre. Mladalačka
ljubav i počeci u beogradskom klubu Srpski mač, a potom i BSK-u, nastavljeni su tamo gde je
stao. SUDBINA ga je 1928. u Parizu, za vreme specijalizacije medicine, spojila sa Žilom
Rimeom (Jules Rimet), tada već uvaženim predsednikom FIFA.
"Naše poznanstvo i kasniji razgovori su me uverili da je Šampionat sveta u futbalu već
gotova stvar. Mi smo tek stvarali klubove i reprezentaciju, ali sam Jugoslaviju video na jednom
takvom turniru. Problem sa hrvatskim klubovima je bio na vidiku. Nikada nisam moga da
verujem da takvi hohštapleri mogu da postoje u sportu."
Reprezentacija Kraljevine Jugoslavije je 1930, ipak, učestvovala na Šampionatu u
Urugvaju. Izuzetno aktivan u organizaciji, dr Mihailo Andrejević Andrejka, veliki vizionar
srpskog fudbala, izabran je 1932. za člana Nadzornog odbora FIFA, a od 1936. postao je
predsednik arbitražne i medicinske komisije.
NA KONGRESU 1938. u Parizu postao je član Izvršnog komiteta FIFA, u kojem je ostao
do kraja života, doduše poslednjih godina kao počasni član. Govorio je sedam jezika - nemački,
engleski, francuski, ruski, italijanski, španski i bugarski. Profesor dr Mihailo Andrejević ostavio
je kvalitetne tragove u svojoj, pravoj profesiji, medicini. Napisao je pet knjiga i 180 naučnih
radova. Na pragu Drugog svetskog rata, 1939. izabran je za predsednika Futbalskog saveza
Kraljevine Jugoslavije. Profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu (1953-1969) dr Mihailo
Andrejević bio je 1961. kandidat za predsednika FIFA. Izbornu trku je izgubio od Stenlija Rousa
(Stanley Rous), slatkorečivog i moćnog Engleza, sumnjivog velškog porekla!
AMARKORD: "Za sve što sam postigao u životu mogu da zahvalim fudbalu, predanosti
poslu, poštenju i molitvama Bogu. Tek kad sam upoznao Bibliju našao sam odgovore na sva
pitanja koja sam sebi postavljao. Tada sam upoznao Boga" - reči su fudbalskog trenera svetskog
glasa Ljubiše Broćića, zaboravljenog u zemlji rođenja Srbiji. Mnogi koji su nešto naučili od
fudbalskog posla, od Srbije i Evrope do Južne Amerike, Afrike, Bliskog istoka, Australije i
Novog Zelanda, treba da zahvale Ljubiši Broćiću, rođenom 31. oktobra 1913. u Guči, ataru
Dragačevskom. Počeo je da igra u beogradskom SK Uskok, a od 1936, za vreme ozbiljne
karijere, odigrao je dve stotine utakmica u predratnom beogradskom SK Jugoslavija, a tokom
okupacije za isti klub promenjenog imena SK 1913, kao centarhalf, visokog rasta, vrlo borben i
posebno jak u skoku. BROČIĆ je bio jedan od tvoraca FK Crvena zvezda, ali je vrlo brzo posle
Drugog svetskog rata poslat u Albaniju (!) kao tehnička pomoć i nastavnik fizičkog vaspitanja.
Sa selekcijom te zemlje 1946. osvojio je Balkanski kup i plasirao se ispred ofanzivnih
komunističkih fudbalskih timova nove Jugoslavije, Bugarske i Rumunije. Vratio se i dve godine
trenirao Crvenu zvezdu. Zatim je bio trener reprezentacije na Šampionatu sveta 1950. u Brazilu.
Po povratku, optužen je za slobodno ponašanje igrača u Rio de Žaneiru, ali i zbog navodne veze
s četničkom emigracijom. Ova druga optužba je bila posebno teška! U tim vunenim vremenima
morao je da ode na saslušanje kod, tada, fudbalskih i političkih moćnika Mike Tripala,
predsednika Centralnog komiteta Narodne omladine Jugoslavije, i Veljka Zekovića, narodnog
heroja i generalnog sekretara Savezne vlade. Kako se iz svega izvukao, nije poznato, jer je posle
toga 1953. napustio Beograd, kratko je trenirao novosadsku Vojvodinu, preselio se u Sloveniju i
trenirao NK Odred, buduću Olimpiju.
ČEKAO je samo, čini se, priliku da emigrira, što je učinio preko Ljubljane - pravac u
Minhen. Nedokučivo je kako je 1954. stigao u Egipat. Tek, godinu dana docnije sa
reprezentacijom ove zemlje osvojio je zlatnu medalju na Mediteranskim igrama. Preselio se u to
doba atraktivni Bejrut, pa u PSV Ajndhoven (PSV Eindhoven) u Holandiju.Trenirao je
Barselonu (Club de Futebol Barcelona) sa kojom je 1959/1960. osvojio šampionat i klubu
omogućio prvo učešće u Kupu evropskih prvaka. Na poziv Đanija Anjelija (Gianni Agnelli),
vlasnika automobilske korporacije FIAT, postao je trener Juventusa u poodmaklim godina i
nastupio u finalu Kupa šampiona 1973. u Beogradu protiv holandskog Ajaksa (AFC Ajax). U
međuvremenu je postao evangelista i redovan član te crkve. Tih i nenametljiv, vratio se preko
Dunava u prigradsko naselje Ovču, kraj Beograda, i utočište pronašao u Domu za stara lica, koji
je podigao od sopstvenog novca. Za gradnju Hrama Svetog Save na Vračaru takođe je priložio
izvesnu sumu novca, a onda je 13. avgusta 1995. okončao amarkord.
ZLATNI ORDEN
BESPREKORAN u svim segmentima života i posebno posvećen fudbalu, dr Mihailo
Andrejević je, krajem šezdesetih godina 20. veka, Takmičarskoj komisiji FIFA predložio
mogućnost zamene dva igrača tokom utakmice, što je usvojeno i počelo da se primenjuje od
1970. na Šampionatu u Meksiku. FIFA je 1984. svom besprekornom članu dodelila prestižni
Zlatni orden.
Centarfor osvaja orlovsko gnezdo
Priča o Ivici Beku, reprezentativcu Jugoslavije i Francuske, organizatoru
francuskog Pokreta otpora, i Aleksandru Tirnaniću Tirketu, igraču, selektoru i
savetniku mnogih klubova
Ivan Ivica Bek 1936. godine / Aleksandar Tirnanić Tirke 1934. godine
Blagoje Moša Marjanović 1934. godine Dr Milutin Ivković Milutinac 1931. godine
Vladimir Dedijer je bio svedok prvih fudbalskih koraka / Svetolik Glišović, prvi selektor Srbije
U ZNAMENITOM "Dnevniku", knjizi svojih sećanja, pisao je Vladimir Dedijer
(Beograd, 4. februar 1914. - 30. novembar 1990, Boston - SAD), komunista, partizan, istoričar,
akademik, pritajeni disident, biograf J. B. Tita: "U proleće 1942. na slobodnoj teritoriji održana
je Fočanska olimpijada. Takoreći, futbal su igrali članovi Vrhovnog štaba, ali i ostali partizani,
među kojima Ivo Lola Ribar (Zagreb, 1916-1943, Glamočko polje, BiH), Arso Jovanović,
načelnik Vrhovnog štaba, čak i ja. Partizani su tako pred nosom neprijatelja igrali futbal! Ta prva
utakmica odigrana je 19. aprila 1942. između beogradskog i crnogorskog bataljona Prve
proleterske brigade - 2:0."
Vladimir Dedijer je igrao na mestu desne polutke, budući general i komunistički
diplomata Vladimir Velebit (19. avgust 1907. - 29. avgust 2004) bio je centarhalf, a Dušan Korać
(7. januar 1920. - 13. mart 1998), budući general i doživotni predsednik Teniskog saveza
Jugoslavije, sudio je na meču. Odigrano je još utakmica, a na jednoj je tim Valjevaca (partizani
iz Valjeva) pobedio selekciju Vrhovnog štaba - 6:3. Centarhalf Vladimir Velebit je u svojoj
ispovesti slikovito opisao taj važan događaj: "Zelenilo, brežuljci u cvetu, a na višim vrhovima još
sneg. Okupilo se naroda. Vesele se. Kad Štab igra, nije situacija teška! Mrtvi umorni došli smo
do Hotela."
U SVOM "Dnevniku", pod datumom 26. april 1942, Dedijer je zabeležio: "U svrhu
podizanja morala, priredili smo danas drugu futbalsku utakmicu s Valjevcima. Još pre podne
Zoran Žujović (budući novinar 'Politike') i ja, s četom pionira, napravili smo stative na igralištu i
nabavili futbal. Bilo je mnogo publike. General Korać je kasnije posvedočio da je utakmicu
pratio vrhovni komandant J. B. Tito sa fotoaparatom. Slikao je, ali tom dokazu kasnije se izgubio
trag! Priča se da su se igrači žalili Titu na sudiju Koraća i da je on odgovorio da tu ništa ne može
da pomogne, jer je sudac neprikosnoven".
FOČANSKA olimpijada biće posle završetka rata veoma popularna među mladim
školarcima. Održavana je svake četvrte godine na tromeđi republika Srbije, Crne Gore i BiH, kao
i na granici republika Hrvatske i Slovenije. Sve pod grandioznom ideologijom čuvanja bratstva i
jedinstva naroda i narodnosti, države velikog vođe Josipa Broza Tita, u detinjstvu poznatog kao
dečak sa reke Sutle, za koga su njegovi savremenici, moguće i neistomišljenici, tvrdili da je
izvarao majku Mariju u kolevci kada je još bio dete! Navodno, nije bio zainteresovan za prostu
dečju igru s loptom. Kažu da je bio odličan lovac! Lovio je, obično, puha, a kada bi nesrećna
životinja spasla glavu grabeći kroz kućni oluk, bio bi besan!
Mnogo kasnije hrabro se oglasio Antonije Isaković (Rača kraj Kragujevca, 6. novembar
1923. - 13. januar 2002, Beograd), ratni partizanski major, književnik i akademik. U besedi, maja
2000. za magazin "Profil" kaže: "Igmanski marš, na trideset ispod nule, bio je fikcija, jer nije bilo
nikakvih borbi s neprijateljem. Stigli smo u Foču sa promrzlinama na nogama i rukama i mnogi
su morali odmah pod nož. Dočekao nas je Tito, sa onom njegovom šubaricom na glavi. `Zdravo
drugovi`, rekao je i izvadio kutiju sa cigaretama. Bio je to neki `Ibar` u sto komada. Uzimali
smo, i ko puši i ko ne puši. On je u Foču stigao nekim samo njemu znanim zaobilaznim putem. A
onda je naredio da se održi ta olimpijada i igra futbal bez nas koji smo se od smrzotina spasli."
Da je živeo u vremenima Hanibala Barke (oko 247-183 pre n. e.), književnik Antonije
Isaković verovatno bi se pitao zašto su Kartaginjani preko Alpa sa slonovima išli da osvoje
Rimsko carstvo!?
KAKO pobednik tradicionalno nosi sve, isto se dogodilo i fudbalu - dobio je nove
gospodare. U tek oslobođenom Beogradu 20. oktobra 1944, dok je otvaran ubitačni Sremski
front za Srbe, po izričitoj zapovesti dečaka sa Sutle, znanog kao Josip Broz Tito, na Stadionu
"Avala" već bivšeg SK Jugoslavija, za vreme okupacije SK 1913, odigrana je 19. novembra
1944. utakmica pred 8.000 gledalaca (izvor, bilten "Narodni front"), između vojnika i oficira-
naturščika Narodnooslobodilačke vojske - NOV. Sastali su se timovi Antifašističke omladine
Beograda i Prve proleterske divizije. Pobedio je sastav nešto starije omladine - 4:3, za koji su
nastupali: Severin Bijelić, Branislav Branko Stanković, Aleksandar Stojaković, Tanasije
Mijatović, Miladin Popović, Predrag Đajić, Momčilo Šapinac, Mile Stokić, Dušan Todorović,
Slavoljub Stefanović, Aleksandar Belojević.
UBRZO, protagonisti ove utakmice bili su promovisani u važne ličnosti KPJ, generale
armije, agente Ozne, dok su se pravi sportisti zaista ozbiljno bavili fudbalom. To je bio fudbal za
narodne mase, da što pre zaborave ratne strahote, ali da budu spremni i za ono što će tek da ima
se dogodi.
U svojoj lucidnosti, maršal J. B. Tito najbolje je od svih shvatio važnost fudbalske
(nogometne) igre. Splitski Hajduk proglasio je timom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije -
NOVJ, čija je ekipa isključivo igrala protiv engleskih selekcija. Na neki način, bilo je to prvo
udvaranje Zapadu. Kasnije, 1961, nastao je nadaleko čuveni Pokret nesvrstanih, organizacija
država čija je ideja vodilja, navodno, bila da se spasu bede, gladi, kuge i šuge, a da pritom ne
pripadaju atomskim silama, oličenim u SAD i SSSR.
PO UGLEDU na predratni Soko, pobednici su osnovali 7. maja 1945. Fiskulturni odbor
Jugoslavije - FOJ, a već 15. decembra iste godine dobio je novo i atraktivnije ime, Fiskulturni
savez Jugoslavije - FISAJ. Novi savez je, umesto onog proskribovanog, od 3. do 9. septembra
1945. po jednostrukom kup-sistemu organizovao Prvi šampionat nove Jugoslavije u fudbalu na
kome su učestvovale ekipe federalnih jedinica Srbije, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore i
Slovenije, kao i Bosne i Hercegovine, osmišljenih 29. novembra 1943. u mestu Jajcu. Za taj
turnir prijavljeni su i selekcija Autonomne Pokrajine Vojvodine i tim Jugoslovenske armije - JA.
Pod trenerskom palicom Svetislava Glišovića, bivšeg istaknutog fudbalera i predratnog
reprezentativca BSK-a, tim Srbije je pobedio selekcije: Crnu Goru - 2:1, u polufinalu selekciju
Hrvatske - 3:1 i u finalu tim JA - 1:0, i tako postao prvi šampion Federativne Narodne Republike
Jugoslavije. Tim Republike Srbije igrao je u sastavu: Srđan Mrkušić, Ljubiša Filipović, Miomir
Petrović, Radomir Krstić, Milivoje Đurđević, Miodrag Jovanović, Ratko Panić, Kosta
Tomašević, Jovan Jezerkić, Milovan Ćirić, Đuro Horvatinović.
ARSA JOVANOVIĆ NAJBOLjI FUDBALER
IZ RATNIH dnevnika može se pročitati da je Tito zabranio generalu Arsi Jovanoviću
(24. mart 1907. - 12. avgust 1948), po mišljenju mnogih, najboljem fudbaleru među partizanima,
da igra fudbal jer je ranije teško povređen na jednoj od "divljih" partizanskih utakmica, što je
moglo da ima ozbiljne posledice po njega, odnosno na njegove obaveze koje je imao kao
načelnik Vrhovnog štaba.
Osnivanje Crvene zvezde i Partizana
Za novi zamah fudbala, u drugoj Jugoslaviji, od ogromnog značaja bilo je
osnivanje dva sportska kolektiva, prvo Crvene zvezde 4. marta, a potom i
Partizana 4. oktobra 1945. Generali su rekli - Partizan