TEMA 12

Retoričke vrste

I Razgovori

II Monolozi

III Govori

IV Posebne govorne vrste

I Razgovori ( dijalozi)

Razgovor je retorička vrsta koja se ostvaruje izmedju dvoje učesnika koji medjusobono izmjenjuju
govorne poruke, tj. komuniciraju.

Osnovne vrste razogovora u modernom društvu jesu:

-debata- u kojoj sagovornici ravnopravno razovaraju o nečemu(debatuju), o čemu imaju suprostavljenja

mišljenja ili stavove. Cilj je njihoov logičko sučeljavanje. Obično publika ocjenjuje uspješnost govornika u
debati.

-službeni razgovor- vode osobe koje su u službenom odnosu kolega sa kolegom, menadžaer sa
menadžerom i sl.

-anketa- ovo je vrsta razgovor u kojoj se više govornika odgovara ili se izjašnjava o jednom pitanju

-intervju- predstavlja odogovore jednog sagovornika na više pitanja.

-razgovor na temu- ima uneprijed odredjenu temu.Govornici je sagledavaju iz više aspekata.

Razgovor je kao retorička vrsta veoma zastupljen u književno-umjetničkim tekstovima.

II Monolozi

Kad u razovoru učestvuje samo jedna osoba govorimo o monologu. (monos – jedan, logos-riječ). To je
zapravo dijalog bez replike, bez odgovora sagovornika.

Kao vrste monologa uzimaju se i sljedeće : uvodna riječ, vijest, izvještaj, diskusija, komentar, izjava.
Ove vrste monologa veoma su bliske uglavnom novinarskim žanrove o kojima smo već govorili, u
prethodnim temama

Kada se monolog upotrebljava u književno-umjetničkim tekstovima razlikujemo tri njegova tipa:

dramski, pripovijedni i lirski
III Govori

Najčešća podjela govora je prema njihovim standardima, odnosno prema tome kome su upućeni. To
su :

-Akademski

-Politički

-Vojnički

-Sudski

-Religijski i

-Prigodni

Akademski govor- ostvaruju se u posebnim svečanim prilikama, (referati, predavanja, svdečani govori u
Akademijama)- Riječi i izrazi se pažljivo biraju, i takav govor pripada visokom stilu.

-Politički govor- znatno je jednostavniji od akademskog. Prilagodjen je široj publici, koje je različitog
nivoa obrazovanja ili pripada različitim društvenim slojevima. Politički govori se uglavnom koriste u
Parlamentu ili na političkim skupovima. Njegova osnovna funkcija je ubjedjivačka.

Vojnički govori- proizašli su iz političkih govora. Ali su vremenom izdvojeni ,jer se prilagodjavaju
posebnoj publici- vojsci. Prepznatljivi su po kratkoći, jednostavnosti i mperativnosti. U njima se naredjuje
i motiviše vojska.

-Sudski govori –vezani su za sudnicu. Njima se staje u odbranu javnog dobra ili slobode, časti, ugleda. U
ovom govoru se koristi isključivo pravna argumentacija, pozivaju se na zakone, proise, i druga pravna
akta...

-Religijski govori- koriste u crkvama, džamijama, sinagogama, dakle u vjesrkim objekatima i upućene su
vjerskoj publici. Pozivaju se na citate iz svetih knjiga(Biblija, Talmud, Kur-an). Koriste se uobičajene fraze,
ali i stilske figure. Primjer vjerskog govora kod muslimana su : vaz,ders, hutba

-Prigodni govori – koriste se u posebnim prilikama, koa što su čestitanja, svadbe, sahrane. Tako da ti
govori mogu biti :čestitanja ili zdravice- u nečiju čast, recimo na svadbi... Isto tako prigodni mogu biti
nekrolozi-goovori na sahranama....

IV Posebne govorne vrste – mogu biti :

-Vodjenje programa- konferansa- koristi kada voditelj ne može nametati svoj stav ili uvjerenja, već samo
najavljuue.

-Najava- obavještenje- vrsta govora preko razlsa, na željezničkim stanicaama, aerodrmima itd...
-Prevodjenje- kada se simultano(kada se u isto vrijeme prevodi sa jednog na drugi govor) ili
sukcesivno(kada prijevod slijedi nakon čitavog govora na stranom jeziku)

Prenos- kada se idrektno preosi neki kulturni, zabavni ili politički skup, gdje se daju zapažanja, impresije,
i upotrebljava se jedan prilično dinamičan stil....