LEGES BARBARORUM

-ESEJ-

Leges barbarorum su pisani zakoni običajnog prava germanskih plemena-Vizigota,

Burgunda, Franka i drugih, koji su svoja kraljevstva imali uspostavljena na teritoriji
Zapadnog rimskog carstva.

Barbarski zakoni obuhvataju leges Visigothorum, čiji je najstariji dio napisan u drugoj
polovini 5. stoljeća, leges Salica pisan u ranom 6. Stoljeću, Code Ripuarii iz 6. ili 7. stoljeća,
Codes Alamannicus iz kasnog 6. do 8. Stoljeća, lex Baiuvariorum iz sredine 8. stoljeća, leges
Langobardorum iz sredine 7. do sredine 8. stoljeća, zatim anglo-saksonske zakone iz 7. - 9.
st., lex Saxonum, lex Frisionum, leges Thuringus, te kodifikaciju Franka i Chamavija iz ranog
9. stoljeća.

Iako su imali dosta sličnosti sa običajnim pravom drugih germanskih i negermanskih

plemena, kao što su skandinavski i islandski, ili “Ruska Pravda”, Barbarski zakoni se od njih
razlikuju prvenstveno u tome što oslikavaju prelazni period između plemenskog i feudalnog
uređenja bilo u formi sinteze već izblijedjelih germanskih plemenskih i rimskih
robovlasničkih odnosa, ili u tome što su sadržavali bar neke elemente robovlasničke i
duhovne kulture koja je iščezavala (rimsko pravo, književnost, religija itd.).

U suštini, cijeli sistem barbarskih zakona je bio pod uticajem rimskog prava u nekoj mjeri, a
naročito pod uticajem leges Visigothorum i lex Burgundionum. Takođe, imaju i zajedničku
hronološku odliku: nastali su između 5. i 9. Stoljeća, te su svi osim anglo-saksonskog prava
pisani prostim latinskim jezikom.

Barbarski zakoni imaju poveznicu i u uzroku nastanka: svi su napisani pod inicijativom
kraljevskog ili vojvodskog autoriteta. U pravilu, svi imaju složenu strukturu; dijelovi su
nastajali u različito vrijeme, ili su dopunjavani kasnijim kraljevskim ukazima kao
pojedinačnim zakonskim aktima. U mnogim slučajevima su samo najstariji dijelovi stvarni
barbarski zakoni, jer su kasnije dopune ili verzije bile više kraljevski propisi.

1
U barbarskom pravu individualni slučajevi postaju običaj; opće norme ne postoje. Većina
normi se bavi krivičnim pravom i sudskim procesom, ali takođe postoje norme kojima su
regulisani imovinski odnosi između članova plemena i uredbe za državne organe koji su već
bili u nastanku. U većini slučajeva je sistem barbarskog zakona primjenjivan samo na
individue određenog plemena; odnosi sa Rimljanima i drugim ljudima su bili regulisani
posebnim zakonima.

Barbarski zakoni su osnovni, a u nekim slučajevima i jedini izvor za proučavanje društvenih

sistema ranih feudalnih država koje su postojale u Zapadnoj Europi. Oni prikazuju različite
stadije prelaska iz plemenskog u feudalni sistem.

Ipak, čak i najraniji sistemi barbarskih zakona pokazuju postojanje određenog stepena
društvenog uslojavanja: pored toga što se razlikuju slobodni i jednaki članovi plemena,
zakoni razlikuju i plemensko, a i vojno plemstvo na jednoj strani, te na drugoj strani
djelimično slobodne i potpuno neslobodne ljude.

Osnovni subjekti prava u barbraskim zakonima su obični slobodni članovi zajednice-

proizvođači. Barbarski zakoni omogućavaju pregled prelaska iz poljoprivredne zajednice u
građanski sistem gdje obradivo zemljište postaje vlasništvo pojedinačnih porodica, početni
stadij formiranja klasnog društva, te porijeklo države. U sistemima barbarskih zakona koji su
uspostavili proces formiranja klasne strukture i nastanka feudalnog društva od najranijeg
doba, u velikoj mjeri postoje naznake raširenog razvoja zemljoposjedništva i transformacije
slobodnih članova društva u ovisne seljake, zatim porijeklo uvjetnog zakupa zemljišta,
jačanje kraljevske moći, državnog aparata i crkve.

Barbarski zakoni su obilježeni unutrašnjim kontradiktornostima u kojima se ogledala borba

između elemenata starog plemenskog sistema i početka feudalnog sistema. Na jednoj strani,
barbarski zakoni su predstavljali uspostavljanje običaja koji još uvijek korespondira
interesima široke mase društvene zajednice, a na drugoj strani predstavlja uvod u pravne
norme u kojima se ogledaju interesi klase feudalnih lordova u začetku i stremljenje država u
nastanku da eliminišu institucije plemenskog sistema ili ih prilagode svojim vlastitim
potrebama.

Sa uspostavljanjem feudalnog sistema, barbarski zakoni gube na svojoj važnosti, a do 11.

stoljeća u većini slučajeva više nisu ni primjenjivani.

2
Ipak, neki od barbarskih zakona se primjenjuju i danas. Najčešće vrste kazni koje se
primjenjuju još i danas su:

Šibanje i bičevanje

U ovoj se kazni osobu tuče bičem ili štapom. Ta je vrsta kazne bila česta sve do 19. stoljeća,
kad su ju polako zamijenili neki drugi oblici kažnjavanja, uglavnom zatvori.

Danas ovu vrstu kazne primjenjuje Saudijska Arabija, Iran i Sudan. U tim zemljama se ova
kazna primjenjuje na muškarce, žene i djecu za brojne, čak i male kriminalne radnje, a kazna
se često odvija pred očima javnosti.

Udaranje štapom

Slično šibanju, ovo je vrsta kazne u kojoj se osobu tuče štapom. Takvi udarci mogu biti
naročito bolni jer od njih često puca koža i ostaju ožiljci. Poput šibanja, ovo je vrsta kazne
koja se na nekim mjestima i dalje provodi, a najviše u Singapuru.

Zatvaranje u samicu

Često se najokrutnijima smatraju kazne koje podrazumijevaju fizičku bol, no mnogi veoma
barbarskom smatraju kaznom zatvaranja u samicu. Takva kazna mentalno i psihološki šteti
zatvoreniku. Radi se o potpunoj izolaciji zatvorenika, a time se kažnjavaju samo najgori
kriminalci ili oni koji predstavljaju opasnost za ostale zatvorenike, ali u nekim se zemljama
ona i dalje koristi, uključujući i Sjedinjene Američke Države, gdje trenutno u samicama ima
oko 80.000 zatvorenika.

Sakaćenje

Jedna od najšokantnijih vrsta kažnjavanja je sakaćenje. Radi se o amputaciji nekog dijela

tijela, poput ruke, noge, šake ili stopala.

Ovakva kazna može biti provedena u prisutnosti liječnika koji izvede operaciju, u kojem
slučaju osuđenik nije pri svijesti. U drugim slučajevima osuđenik nema toliko sreće, pa će mu
se dio tijela odsjeći mnogo okrutnijom metodom, bez ikakve anestezije.

3
U zemljama kao što su Saudijska Arabija, Iran ili Sudan, ruke i noge često se sijeku zbog
različitih zločina. Ta tradicija uporište ima u islamskom šerijatskom zakonu koji propisuje da
lopove treba kazniti tako što će im se odsjeći ruka. U nekim se slučajevima pljačkašima
sijeku obje ruke.

Osljepljivanje

Od 1979. u Iranu se provodi šerijatski zakon. Jedan dio tog zakona dozvoljava fizičku osvetu
kriminalcima koji su počinili neki nasilan zločin. To se bazira na principu taliona.

U tom se slučaju kriminalce oslijepi na jedno ili oba oka, kiselinom ili čak vađenjem oka. To
je tipično za slučajeve u kojima je žrtva ostala slijepa nakon napada. U Iranu ovakav tip
osvete nije rijedak, a koristi se i u Saudijskoj Arabiji.

Odrubljivanje glave

Mnogi se šokiraju kad čuju da je odrubljivanje glave oblik kazne koji je i dan danas u
upotrebi. Ipak, to je uznemirujuća istina. Islamska je država poznata po tome da svojim
zarobljenicima i neprijateljskim vojnicima odrubljuje glave. To se često događa u javnosti, a
često cijeli proces i snimaju i stavljaju na internet.

Ipak, postoji i jedna suverena nacija koja također ima tu praksu: Saudijska Arabija. Oni
strogo slijede šerijatski zakon koji dopušta da neki zločini, poput silovanja, ubistva, izdaje i
krijumčarenja droge budu kažnjeni smrću. Pogubljenja su najčešće u obliku odrubljenja
glave.

Kamenovanje

Kamenovanje je vrsta pogubljenja u kojem grupa ljudi kamenjem gađa osobu osuđenu za
neki zločin (uglavnom preljub), do smrti. Ova barbarska vrsta kažnjavanja još se uvijek
koristi u svijetu. Legalna je u Iranu, Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima,
Pakistanu i Jemenu. Iako je tehnički to ilegalna praksa, još se događa i u dijelovima
Afganistana, Somalije, Nigerija, Malija, Malezije i Iraka.

4
Preljub je obično zločin za koji se propisuje ovakva vrsta kazne. Ipak, žene su te koje su
češće osumnjičene za preljub od muškaraca tako da su one najčešće žrtve kamenovanja.

Razapinjanje

To je oblik smaknuća u kojem se osobu ekserima razapne na križ i pusti da polako umire. To
može potrajati satima ili čak i danima, a takva je smrt izrazito bolna. Dok mnogi smatraju da
je ovakva praksa davno izumrla, još uvijek postoji. Militanti Islamske države poznati su po
razapinjanju onih koji im se pokušaju oduprijeti.

Ta se kazna prakticira i u Saudijskoj Arabiji, a tamo se radi o legalnom obliku kažnjavanja i

smaknuća.

Ukop žive osobe

Radi se o načinu ubijanja osobe tako da je se pokopa živu. U posljednjih je nekoliko godina,
rastom Islamske države, došlo do novih slučajeva ovakve vrste smrti.

U Turskoj je zabilježeno nekoliko ovakvih slučajeva. Jednom je 16-godišnjakinja živa

zakopana i to od strane njezine obitelji u vrtu njihove kuće. Radilo se o ‘ubistvu iz časti’ koje
se obično događa kada djevojka ili žena na neki način osramoti svoju obitelj, koja je zatim
ubije da bi ‘spasila svoju čast’.

Spaljivanje

Možda najstrašniji način za umrijeti, spaljivanje je bilo popularan način smaknuća u srednjem
vijeku, često rezervisan za one koji su osuđeni za izdaju ili žene koje su bile proglašene
vješticama. Takva se praksa nastavlja u nekim zemljama još i danas.

U Keniji još i danas postoji praksa u kojoj seljani spaljuju ljude koje sumnjiče za vračanje i
vještičarstvo. U mjestima gdje vlada bezakonje ili gdje ljudi ne vjeruju policiji, često odluče
uzeti stvari u svoje ruke. U Guatemali je 2015. 16-godišnja djevojka živa spaljena jer je
navodno bila umiješana u ubojstvo vozača taksija. 2016. je u Venezueli muškarac bio živ
spaljen zbog navodne pljačke.

Izvori:

 https://encyclopedia2.thefreedictionary.com/Barbarian+Law

5
 https://net.hr/danas/svijet/barbarski-nacini-kaznjavanja-koji-jos-i-danas-zive-deset-
kazni-koje-se-i-dan-danas-prakticiraju-u-nekim-zemljama/
 https://www.encyclopedia.com/religion/encyclopedias-almanacs-transcripts-and-
maps/leges-romanae-barbarorum
