UVOD

Od početka semestra razmišljam o ovome radu. Točnije bio sam u velikoj nedoumici
oko izbora teme. Neki od perioda povijesti koji su mi osobno jako zanimljivi nisu u
silabu, dok su drugi česta pojava pa bi nedostajalo originalnosti za moj ukus.
Također me malo plašila činjenica da ovaj rad ima kriterij minimalnoga broja riječi,
koji na „papiru“ ne zvuči toliko strašno ali u realnosti je relativno velik zahtjev za
mene koji nisam pisao ovakav tip rada već gotovo cijelo desetljeće. S druge strane
tješila me činjenica kako se radi o eseju pa mi to daje za mogućnost ubacivanje
vlastitog mišljenja i raznih usporedba, a i do sada sam prikupio nekakvog životnog
iskustva i „kolko tolko“ razvio vokabular tako da sam se tješio kako imam kapaciteta i
mogućnosti za napisati nekoliko stranica teksta na nekakvu temu.
Za temu sam naposlijetku izabrao Hamurabija i Hamurabijev zakonik. Osobno,
daleko od moje zone interesa, uvijek me više zanimala Grčka i Rimska povijest,
pogotovo mitologija, ali o tome je već snimljeno mnogo filmova i napisano mnogo
radova i knjiga. Sigurno da bih vrlo jednostavno našao literaturu za takav pothvat, ali
kao što sam rekao nekako mi nedostaje originalnosti u tim temama. Da, i o
Hamurabiju se već dosta pričalo, kao i o njegovom zakoniku. Svi smo već milion puta
čuli poznatu izreku „oko za oko zub za zub“ tako da ni ovo što ja radim nije ništa
novo.
Ali kako sam zaposlenik pravosuđa već određeni niz godina, imao sam priliku
pročitati mnoštvo sudskih pismena i presuda. Svjedočio sam brojnim sudskim
raspravama, razgovarao sam sudcima i odvjetnicima tako da sam mišljenja kako
mogu pridonijeti nekakvu drugačiju perspektivu na ovu temu. Ovim radom želim malo
usporediti zakon prošlosti i zakon današnjice, ne u nekakve detalje, već samo na
neki način prezentirati kako se zakonodavstvo mijenja kroz godine i sve to iz razloga
jer često čujem „nekada je bilo bolje“. Možda i je, a ovo je odlična prilika za proučiti to
malo dublje.
RAZRADA TEME
Hamurabi je vrlo mlad posao kralj Babilona, grada-države u Mezopotamiji, do tada
samo jednoga od brojnih gradova-država na tome području. Rođen je 1810. godine
prije Krista, te se vjeruje kako je pohađao pisarsku školu gdje je učio o bogovima,
povijesti Mezopotamije, vođenju vojske i općenito vladanju. Ipak je bio nasljednik
kralja Sin-Muballita, koji je obolio i umro dok je Hamurabi imao oko 18 godina.
Hamurabi preuzima vlast i postepeno od grada-države stvara prvo Babilonsko
carstvo koje se prostiralo cijelom Mezopotamijom.
U počecima Hamurabi je bio fokusiran na mirno vođenje države, umjesto na
osvajanja novih područja fokusirao se na razvoji infrastrukture pa je tako poboljšao
gradske zidine, sustave za navodnjavanje i gradio hramove bogovima. Taj period
trajao je prvih dvadesetak godina njegove vladavine, jer je na taj način pokušavao
pravdu u kraljevstvu aktovima „otpusta dugova“ kako bi pokazao da ljudima jamči
slobodu i darežljivost.
Razdoblju mira, diplomacije i razvijanja infrastrukture dolazi kraj kada kraljevstvo
Elam kreče u nova osvajanja. Pročitavši malo detaljnije o tom događaju došao sam
do zaključka kako je to bilo jedno vrlo zanimljivo razdoblje, puno nekakvih spletki,
prijevara i sklopljenih paktova, o čemu ne bih želio pisati u detalje, ali završilo je na
način da je Hamurabi uspješno porazio Elamovu vojsku unatoč tome što mu nije
došla vojna pomoć koju je zatražio od saveznika.
Upravo zbog te neisporučene vojne pomoći, a i nekih drugih „provokacija“ Hamurabi
odmah nakon pobjede nad Elamom kreće u vojni pohod na Larsu, državu koja mu je
uskratila pomoć. Vrlo brzo je osvaja i ruši zidine, no ne i grad, te se ne nameće kao
osvajač već kao vladar i s tom vojnom pobjedom i osvajanjem teritorija postaje vladar
najvećeg ujedinjenog carstva tog područja. Postavlja svoje službenike u Larsi,
uspostavlja red, gradi hramove i oprašta dugove baš kao što je već i prije radio kada
je preuzeo Babilonski tron.
Nakon toga kreće u nove vojne pohode i stvara Babilonsko carstvo. Pripaja Enšunu,
širi prevlast na sjeveru Mezopotamije zbog rascjepkane moći na tom području što je
omogućilo Hamurabijevoj vojsci gotovo nesmetano kretanje, te zauzima i kraljevstvo
Marija unatoč tome što su često bili saveznici kojima su imali zajednički cilj uklanjanje
drugih kraljeva sa scene. Iako saveznici bili su i veliki rivali koji nisu uživali u
međusobnom povjerenju, te su uvijek bili sumnjičavi jedni prema drugima.
No sada, nakon kratkog osvrta na Hamurabija i njegovu vladavinu, krećem s, meni
osobno, zanimljivijom temom. Hamurabijevom zakoniku koji je ujedno i najduži
dokument toga doba. Pretpostavlja se da je dokument napravljen pred kraj
Hamurabijeve vlasti, a radi se o steli visine od preko dva metra na kojoj se nalazi
pedeset i jedan stupac teksta koji se ne odnosi samo na zakone već i hvali
Hamurabija kao vladara, i to u prvom licu.
Sam zakonik se dijeli ljude u kategorije, tako da kazna nije uvijek ista, već ovisi baš o
toj kategoriji u kojoj se optuženik nalazi. Ljudi se dijele na tri klase – awelum,
muškenum i ardu. Kazne su često fizičke prirode u vidu fizičkog kažnjavanja ili smrti,
te je u zakoniku zazivaju bogovi Babilonije da kazne svakoga tko se zakoniku ne
bude pokorio na način da mu donesu smrt i uništenje. Zakonik također ne daje
ženama sva prava i dozvoljava ropstvo. Dosta drakonski.
Kao nekakav kraći osvrt na prethodni paragraf u kojemu je vidljivo da se ljude dijelilo
po nekakvoj društvenoj klasi, što na papiru zvuči i je dosta grozno, želio bih
spomenuti kako ni danas nije puno drugačije. Siguran sam da smo svi već čuli za
izreku „pred zakonom smo svi jednaki, samo su neki jednakiji od drugih“ što je
apsolutna istina kada pogledamo kako se kažnjavaju neki pojedinci u našemu
društvu. Često nam, vjerujem, svima ostaje jako gorak okus u ustima nakon nekih
presuda koje su za neka strahovito blage, a za neke strahovito drakonske unatoč
tome što se radi o identičnom kaznenom djelu. Djeluje kao da sve ovisi o tome u
kojem se društvenom „staležu“ nalazi počinitelj.
U ostatku teksta navesti ću neke članke Hamurabijevog zakonika koje sam pronašao
i usporediti sa današnjom verzijom zakona, točnije u kratko opisati kaznu koja bi
počinitelja snašla.
Čl. 3. Ako čovjek u parnici lažno svjedoči, pa rečeno ne dokaže, neka se čovjek ubije
ako se radi o parnici o životu. I danas postoje kazne za lažno svjedočenje, što se
može detaljnije pročitati u članku 305. Kaznenog Zakona RH. U kratko, lažno
svjedočenje predstavlja kazneno djelo za koje je maksimalna kazna do deset godina
zatvora, ovisno dali se radi o svjedoku ili vještaku te ovisno o tome dali je lažno
svjedočene utjecalo na presudu okrivljeniku. Iako je deset godina zatvora značajna
kazna, još nisam čuo za slučaj da je izrečena, u svakom slučaju blaža je kazna od
smrti.
Članak 6. 8. 21. 22. Hamurabijevog zakonika opisuju razna djela krađe i razbojništva.
Kazna je naravno smrt. Po Kaznenom Zakonu RH krađe se dijele na krađu i tešku
krađu, a razbojništvo je poseban pojam. U svakom slučaju za nijedno kazneno djelo
nije predviđena smrtna kazna, jer u Hrvatskom zakonodavstvu ni ne postoji. Za krađu
je predviđena zatvorska kazna do pet godina zatvora, za tešku krađu do osam
godina, a za razbojništvo do deset godina. Bitno za napomenuti na hrvatskim
sudovima se sve to još dodatno dijeli na više faktora, tako se nekad spominje npr.
krađa u pokušaju što u pravilu nosi blaže kazne zatvora ili uvjetne kazne. Također se
gledaju razne olakotne ili otežavajuće okolnosti, ukoliko je to prvo kazneno djelo koje
je optuženi počinio, i sl. Ukoliko optuženi ima više istih kategorija počinjenih kaznenih
djela ista mu se mogu spajati do maksimalnih pedeset godina zatvora, doduše to su
jako rijetki slučajevi te se u pravilu izriču za višestruka ubojstva, a ne za nešto poput
krađe. Za višestruke krađe najviše što sam ja osobno svjedočio sam vidio da je
čovjek kažnjen sa dvadesetak godina zatvora, što je puno, ali bolje nego smrt u
svakom slučaju.
Čl. 142. Ako žena čovjeka koja živi u njegovoj kući odluči napustiti ga da bi se
posvetila poslovima i tako zapusti svoju kuću i ponizi svoga muža da se to dokaže;
ako njezin muž odluči da je otjera, otjerat će je i ništa joj nije dužan dati na ime
otpremnine. Ako je njezin muž nije odlučio otjerati i oženio se drugom ženom, prva
žena može ostati u kući svoga muža kao robinja. Ovo je primjer zakona koji danas u
zapadnim zemljama uopće nije aktualan, dapače danas vlada sasvim suprotna
situacija, gdje su zatvori puni muškaraca koji su u zatvoru jer su se posvađali sa
ženom koja ih je naknadno prijavila. Taj dio zakona se još razrađuje jer unatoč tome
što ima za cilj odvajanje nasilnika i zaštitu žena, često u zatvoru završi čovjek
bespotrebno jer ga je vlastita žena odlučila prijaviti „da ga nauči pameti“, čemu sam
osobno svjedočio više puta.
Čl. 196. Ako čovjek izbije oko pripadniku imućnije klase, da se izbije njegovo oko. U
današnje vrijeme to bi bila kategorizirano kao teška tjelesna ozljeda što nosi kaznu
zatvora do pet godina, a i vjerojatno nekakvu financijsku nadoknadu štete. U svakom
slučaju, počinitelj zadržava svoje oko, ili drugi dio tijela koji je nekome ozlijedio.
ZAKLJUČAK
Po onome što sam pročitao o Hamurabiju jasno je da se radi o jednome od
najvažnijih vladara toga doba. Posebno sam fasciniran time što u početku nije širio
svoje carstvo vojskom što je bio vrlo uobičajeno za to doba. Na kraju ostaje
zapamćen kao uistinu velik i pravedan vladar.
Što se tiče njegovog zakonika rekao bih da je vrlo zanimljiv. Mnogo se toga može
naučiti daljnjom analizom. Neke stvari definitivno nisu u redu i objektivno se može
reći da su zastarjela razmišljanja, kao robovlasništvo, odnos prema ženama i podjela
ljudi u društvene klase rob, vlasnik i vladar. S druge strane ne mogu ne povući
nekakvu paralelu s današnjicom. A to je da se stvari i nisu promijenile u srži, već da
su samo mudrije zakamuflirane unutar raznih zakona, prava i deklaracija koje su nam
dostupne, i po kojima društvo funkcionira.
Na primjer, što je radnik na minimalcu nego rob. Spolna nejednakost je prisutna
svugdje i to s obje strane spektra, što možemo pripisati i nekim biološkim činjenicama
ali to nije tema ovoga eseja. Društvena podijeljenost je možda i na vrhuncu, kada
pogledamo kako su neki moćnici za neka kaznena djela kaznena smiješnim
kaznama, dok su neki obični ljudi za isto ili blaže kazneno djelo kažnjeni drakonski,
da posluže kao primjer.
Danas nije kazna za svaki prijestup smrt, što je dobro, jer smo kroz dugo razbolje
naučili „kolko tolko“ cijeniti svaki život. S druge strane postoje li određena kaznena
djela za koja bi prikladna kazna bila smrt? Na to pitanjem vjerujem da svi imamo
drugačiji odgovor, koji je subjektivan i o kojemu nema nužno točnog odgovora.
Naravno, kao društvo smo napredovali, tako da kada pogledamo Hamurabijev
zakonik i naše zakone vidimo da su kazne još uvijek prisutne ali daleko blaže.
Zanimljivo je da se kaznena djela nisu uvelike promijenila, ljudi još uvijek kradu,
varaju i ubijaju. Je li nam to jednostavno u prirodi ili je i to podložno promjenama u
budućnosti? Za kraj, zanima me hoće li neki student za tri tisuće godina opet pisati
esej na ovakvu temu, te koliko će se zakoni i ljudi do tada promijeniti i do kakvog će
zaključka doći.