FAKULTET POLITEHNIČKIH NAUKA

GRAĐEVINARSTVO-

ARHITEKTURA I URBANIZAM

TERMOIZOLACIJA

Seminarski rad

Student: Dautović Ajdin Profesor: Ermedin Halilbegović

Predmet: Građevinski materijali Asistent: Sabahudin Petak

SADRŽAJ:

1. UVOD…………………………………………………………3
2. UPOTREBA TOPLOTNE IZOLACIJE……………………4
3. PODJELA TERMOIZOLACIONOG MATERIJALA…….7
4. EKOLOŠKI OSVRT…………………………………………10
5. ZAKLJUČAK………………………………………………...14
6. LITERATURA……………………………………………….15
 1. UVOD

Termoizolacija ako je nedovoljna, dovodi do povećanih toplotnih gubitaka zimi, oštećenja

nastalim kondenzacijom, te pregrijavanjem prostora ljeti. Posljedice su oštećenja konstrukcije, te
neudobno i nezdravo stanovanje i rad. Zagrijavanje takvih prostora zahtijeva veću količinu
energije, što dovodi do povećavanja cijene korištenja i održavanja prostora, al ii do većeg
zagađenja okoliša. Poboljšanjem toplotne izolacije, moguće je postići smanjenje gubitka toplote
građevine za prosječno 40-80% .

Dobro poznavanje toplotnih osobina građevinskih materijala jedan je od preduslova za

projektovanje energetski učinkovitih zgrada. Toplotni gubici kroz građevni element ovise o
sastavu elementa, orijentaciji i koeficijentu toplotne vodljivosti.
 2. UPOTREBA TOPLOTNE IZOLACIJE

Ekološko građenje temelji se na dobroj toplotnoj izolaciji. S obzirom na energetsku krizu, gubitci
zbog loše toplinske izolacije ne bi trebali biti dopustivi. Ali, nažalost, velika većina građevina
izgrađenih do kraja 20. stoljeća, a dosta njih izgrađenih i početkom 21. stoljeća, nema dobru
toplotnu izolaciju.

Toplotna izolacija u našim krajevima pojavljuje se tek osamdesetih godina 20. stoljeća u obliku
takozvane termo žbuke, a što je u osnovi žbuka s malo umrvljenog stiropora, te je to tek
nagovještaj „prave“ toplotne izolacije. Zgrade je potrebno dodatno toplotno izolirati jer osnovni
konstrukcijski materijali, koji zgradi osiguravaju nosivost i krutost, provode više topline nego li
je prihvatljivo. Osim što izolacija znatno pridonosi uštedi potrebne energije za grijanje, ona
također štiti građevinski element od pregrijavanja, sprječava kondenzaciju vodene pare (zbog
koje dolazi do truljenja građevinskog materijala, te stvaranja mikroorganizama, gljivica i pljesni)
i pridonosi toplotnoj ugodnosti u prostoriji.

Slika 1: Materijali za toplotnu izolaciju

Toplotna izolacija omogućuje akumulaciju topline u zidovima prostorija, odnosno njihovo
zagrijavanje te se na taj način smanjuje razlika u temperaturama između unutrašnjih površina i
zraka u prostorijama.

Toplotni gubici kroz građevinski element ovise o sastavu elementa, orijentaciji i koeficijentu
toplotne provodljivosti. Bolju toplotnu izolaciju postižemo ugradnjom materijala niske toplotne
provodljivosti, odnosno visokog toplotnog otpora. Toplotni otpor materijala povećava se s
obzirom na debljinu materijala.

Karakteristike koje donosi toplotna izolacija su višestruke, termoizolacija predstavlja neizostavni

element gradnje svake građevine i o njoj se mora razmišljati već pri projektiranju.

Dobra termoizolacija ima sljedeće karakteristike:

 Osigurava prijatnu temperaturu u unutrašnjosti objekta i zimi i ljeti (bez obzira da li je

vani +40 ili -15 stepeni Celzijusa), temperatura u unutrašnjosti prostorije bi trebala biti
konstantna
 Omogućava da objekt diše, tj. da para koja se stvara unutra nesmetano prolazi kroz
fasadnu konstrukciju
 Sprječava stvaranje vlage, kondenzacije i plijesni
 Mehanički štiti zgradu i produžuje vijek njenog trajanja
 Osigurava energetsku efikasnost objekta – smanjuje potrošnju energije za grijanje i
hlađenje i tako štedi novac i čuva okolinu
 Utječe na stvaranje zdrave mikroklime za ugodan boravak ukućana unutar prostorija
 Direktno utječe na vrijednost nekretnine u koju je ugrađena – povećava je

Da bi zadovoljili današnje uslove gradnje i gradili u skladu sa savremenim smjernicama

energetske učinkovitosti, sve vanjske konstrukcije potrebno je toplotno zaštititi.

Dobro poznavanje toplotnih osobina građevinskih materijala jedan je od preduslova za

projektovanje energetski efikasnih zgrada. Toplotni gubici kroz građevni element ovise o sastavu
elementa, orijentaciji i koeficijentu toplotne vodljivosti. Što je koeficijent prolaska
topline U manji, to je toplinska zaštita zgrade bolja.
Na toplotnu zaštitu utječu debljina sloja toplotne izolacije i koeficijent toplotne vodljivost
materijala k (W/mK). Ponuda toplotno izolacijskih materijala na tržištu je raznolika, a možemo
ih podijeliti na anorganske i organske materijale.

Od anorganskih materijala najviše se koriste kamena i mineralna vuna, dok je među organskim

materijalima najpopularniji polistiren. Većina uobičajenih toplotno izolacijskih materijala ima
koeficijent toplotne vodljivosti k = 0,030-0,045 W/mK, pa potrebna debljina za koeficijent
prolaska topline U = 0,40 W/m2K iznosi 8-11 cm.
 3. PODJELA TERMOIZOLACIONOG MATERIJALA

U prošlosti, ljudi su tražili i primjenjivali različite prirodne materijale kako bi boravak u svojim
staništima učinili što povoljnijim. To su uglavnom bili materijali biljnog porijekla poput slame,
trske, granja, a potom i materijali veće gustoće – zemlja tj. blato, glina, kamen…

I danas se materijali za toplotnu izolaciju zgrade svode na slične grupe materijala, no razvijanjem
moderne tehnologije neki od tih materijala su „evoluirali“ te se na primjer sada umjesto običnog
kamenog bloka koriste različiti oblici mineralnih vuna – kamena, staklena i drvena.

Toplotno-izolacijski materijali mogu se podijeliti s obzirom na porijeklo, fizikalnohemijske

karakteristike, prema nastajanju, te prema upotrebnom obliku.

S obzirom na porijeklo materijali mogu biti organski ili anorganski. Pritom organski materijali
mogu potjecati od živih organizama, biljka i životinja, ili od neživih organizama
(nafte,zemljanog plina), a materijali anorganskog podrijekla su pretežno niskomolekularne tvari,
ali u toj grupi ima i anorganskih polimera (npr.gline, koja je u ekspandiranom stanju i toplotno
izolacijski materijal). Anorganski i organski materijali imaju predstavnika u skupini najčešće
upotrebljavanih klasičnih toplotno-izolacijskih materijala. Od anorganskih materijala, na prvome
je mjestu po raširenosti primjene toplotna izolacija od mineralnih vlakana, staklena i kamena
vuna, a od organskih materijala najvažniji su pjenasti materijali, na primjer ekspandirani i
ekstrudirani polistiren, te pjenasti poliuretan.

S obzirom na fizičko-hemijske karakteristike toplotno izolacijski materijali mogu se podijeliti na

vlaknaste i porozne (ćelijaste) materijale. To je podjela prema kriteriju mehanizma ostvarivanja
toplotnog otpora. Toplotno-izolacijske osobine ćelijastih materijala ostvaruje zatvoreni zrak
(eventualno neki drugi plin) unutar manje ili više zatvorenih ćelija (pora) njihove strukture.
Ćelijasti su materijali, ovisno o postotku zatvorenih ćelija u strukturi, manje skloni kapilarnom
upijanju vode, hidrofobni su, a ujedno su mehanički čvršći. Vlaknasti materijali ostvaruju
toplotno izolacijsku sposobnost zrakom vezanim unutar vlaknaste strukture. Tu se ne može
govoriti o zatvorenom zraku te takvi materijali dobro apsorbuju zvuk. Vlaknasti materijali lako
upijaju vodu u otvorenu strukturu između vlakanaca, pri čemu gube toplinsko izolacijska i
zvučna svojstva, te ne pružaju otpor prolasku vodene pare. Mehaničke su čvrstoće pri usporedbi
sa materijalima s ćelijastom strukturom, pri sličnim gustoćama, kod vlaknastih materijala bitno
niže.

Prema nastajanju toplotno izolacijski materijali dijele se na prirodne i sintetske. Polimeri su

skupno ime za prirodne i sintetske tvari i materijale te predstavljaju velike molekule od dijelova
koji se ponavljaju povezanih u dugačke lance. Prirodni materijali predstavljaju materijale koji su
dobiveni iz prirode. Primjer je čitav niz organskih materijala biljnog i životinjskog porijekla
(slama, trstika, ovčja vuna i dr.), ali i anorganskih materijala, minerala koji su se stotinama
godina praktično u nepromijenjenoj formi primjenjivali u graditeljstvu kao izolacijski materijali.

Danas ovi materijali sudjeluju sa manje od 1 posto u ukupnoj potrošnji izolacija u

građevinarstvu, i to u formi prirodno modificiranih tvorevina, jer su podložni raznim
impregnacijama i doradama, dodacima protiv truhljenja, gorenja i slično.

Može se očekivati da će se pojedine prirodne materijale ponovno češće upotrebljavati

zahvaljujući ekološkim povoljnostima pridobivanja i primjene. Kao ekološki toplotno izolacijski
materijal označuje se materijal odnosno proizvod koji se odlikuje time da u cijelom životnom
krugu, od proizvodnje preko uptrebe do odstranjivanja, što manje zagađuje okoliš. Materijali
nastali preradom sirovina nekim od reakcija sinteze su sintetski materijali. Danas su
najzastupljeniji u toplotno izolacijskoj tehnici u graditeljstvu sintetski polimeri, plastika i
elastomeri, te vlaknasti materijali, vune, kao prerađevine metala.

Energija potrebna za proizvodnju toplotno-izolacijskih materijala razlikuje se ovisno o

materijalima. Niske vrijednosti odnosa potrebne energije u proizvodnji i postignute toplotne
vrijednosti postižu mineralna vuna, celuloza, pluto, kokos, a srednju vrijednost ima ekstrudirani i
ekspandirani polistiren, drvene ploče od strugotina i perlit, dok među energetski rasipne u fazi
njihove proizvodnje pripadaju pjenasto staklo i drvene vlaknatice.
I nakon uklanjanja toplotno-izolacijski materijali moraju što manje zagađivati okoliš, a dobro je
ako se mogu odložiti na odlagališta bez opasnosti emitiranja štetnih tvari u površinu zemlje.
Mogućnost reciklaže, djelomične ili u cijelosti, dodatna je prednost.

Prema upotrebnom obliku toplplotno izolacijski materijali dijele se na vezane i nevezane rasute
materijale. Upotrebni oblik toplotno izolacijskih materijala potrebno je poznavati zbog
projektiranja načina i mjesta ugradnje na zgradama. Pritom će se vezani materijali u obliku
krutih ploča predviđati za ugradnju mehanički opterećenih konstrukcija, npr.krovova, a ne vezani
materijali ili rasuti materijali samo u primjenama koja dopuštaju njihova fizikalne osobine.
Nasuti materijali zahtijevaju formiranje dodatne oplate koja će odrediti formu izolacijskog
materijala.
 4. EKOLOŠKI OSVRT

Jedan od najvećih globalnih problema modernog društva zasigurno su sve brže odvijajuće
klimatske promjene. Posljedice klimatskih promjena osjećaju se širom cijelog svijeta, s tim da su
neka područja izloženija posljedicama od drugih.

Posljedice klimatskih promjena su mnogobrojne, utječu na more, tlo, zrak, biljni i životinjski
svijet pa tako i na čovjeka. Zbog povećanja globalne temperature zraka i mora, polarne ledene
ploče se tope i to prosječnom brzinom koja je najviša u prošlih 2800 god. Razina mora
posljedično raste ugrožavajući priobalna područja u kojima je naseljeno približno 10% svjetske
populacije ljudi. Gotovo 2/3 svjetskih gradova populacije veće od 5 milijuna ljudi nalazi se u
područjima koji su u opasnosti od povećanja razine mora.

U pojedenim dijelovima svijeta sve češće dolazi do ekstremnih vremenskih uvjeta poput uragana
i oluja te promjenjenog uzorka padalina, dok se u drugima javljaju sve intenzivniji toplinski
udari i suše. Ozbiljnost problema klimatskih promjena, koje su dobrim djelom uzrokovane
ljudskim aktivnostima, sve je teže osporavati a već sada postoji opasnost da šteta od posljedica
klimatskih promjena budu nepovratna ukoliko se ne poduzmu hitne mjere.

Najveći dio energije se proizvodi iz neobnovljivih izvora energije, a to su prvenstveno prirodni

plin, sirova nafta i ugljen. Trend porasta potražnje u toku godina je jasno vidljiv i to zbog sve
brže rastuće svjetske populacije, industrijalizacije i gospodarskog rasta. Cijene navedenih
energenata su nepredvidljive uz česte nagle rastove i padove, a predviđanja su da će cijene samo
rasti. Po pretpostavkama o preostalim rezervama resursa na Zemlji i trenutnoj razini svjetske
proizvodnje i potražnje, sirove nafte i prirodnog plina nestati će za oko 50 godina dok će ugljena
ponestati za nešto više od 100 godina.
 Slika 2: Štetni dim iz domaćinstva

Jedan od najvećih zagađivača ugljikovim dioksidom je upravo građevinski sektor. Građevinski

sektor je odgovoran za skoro 10% BDP-a EU s najvećim brojem zaposlenika u industrijskom
sektoru, uz približno 43,6 milijuna zaposlenika direktno ili indirektno vezano za građevinski
sektor koji je usko povezan sa dinamikom ekonomskog kretanja i kao takav predstavlja jedan od
najbitnijih sektora u kojem je potrebno smanjiti emisije stakleničkih plinova.

Ugljen obično proizvodi najviše CO2 po jedinici energije, a slijedi nafta (koja proizvodi otprilike
za jednu trećinu manje od ugljena) i prirodni plin (koji proizvodi oko polovice emisije ugljena).
Zbog navedenog razloga, ugljen se često naziva najvećim zagađivačem među fosilnim gorivima.
Nekoliko je zemalja - najveći primjer SAD-a - zadnjih godina postiglo smanjenje ugljičnog
dioksida zamjenom proizvodnje ugljena u opskrbi energijom prirodnim plinom.

Građevinski sektor je samo procesima vezanim uz izgradnju objekata odgovoran je za gotovo

10% ukupne svjetske emisije C02.
Skoro 5% svjetske emisije CO2 emitira se samo od proizvodnje betona koji je,nakon vode, drugi
najčešće korišteni materijal na svijetu. Svake godine proizvede se 1.6 milijarde tona betona a za
pri proizvodnji 1 tone cementa u atmosferu se ispusti jednako toliko C02, ne računajući prijevoz
teškim građevinskim strojevima i kamionima tijekom proizvodnje i transporta. Ostatak emisija
otpada na transport, izvlačenje sirovina, proizvodnju materijala, gospodarenje nastalim otpadom
itd.

Stoga je prijelaz na obnovljivu tzv. „zelenu“ energiju nužan za održivi razvoj – razvoj koji
zadovoljava današnje potrebe bez da ugrožava mogućnost idućih generacija da ostvare svoje
potrebe. Održiva gradnja je temelj održivog razvoja, a podrazumijeva korištenje obnovljivih
izvora energije (potrebne za grijanje i hlađenje, pripremu tople vode, uređaje u zgradi) uz izbor
građevinih materijala koji nisu štetni po okoliš, racionalnu potrošnju energije i energetsku
učinkovitost zgrada uz pažnju na gospodarenje otpadom tijekom čitavog životnog ciklusa
građevine, od gradnje do rušenja. Održiva gradnja mora osigurati kvalitetnu i pouzdanu
građevinu koja ima zadovoljavajuću trajnost a sve to uz prihvatljiva ekonomski,financijski i prije
svega ekološki opravdana sredstva.

Temeljne smjernice zelene gradnje su korištenje građevinskog materijala ne samo prirodnog

nego i onog koji nije štetan po okoliš niti za vrijeme gradnje ni kada se već ugradi i energetska
učinkovitost. Zelena gradnja ublažava utjecaje građevinarske djelatnosti na okoliš, jer čim se
nešto gradi obično veliki dio građevinskog područja devastira okoliš koji se teško regenerira
nakon toga (osim ako ga čovjek ciljano ne obnavlja) ili ga zagađuje. Zagađeni okoliš ne nosi
ništa dobro ni za ljude, ni za građevine – građevine oštećuje i tu se javlja pitanje sigurnosti,
popravka i troškova popravka, a ljudima utječe na kvalitetu života i zdravlje.

Danas se troši 40 % ukupne svjetske energije na grijanje i hlađenje običnih zgrada, a sva ta
energija dobiva se izgaranjem nafte, plina, ugljena i šumskog drva koje zagađuje zrak.

Šume se devastiraju zbog novih, nadolazećih građevinskih područja, a i za iskorištavanje drva

kao građevinskog materijala i kao goriva. Izuzetak je drvo iz kontroliranog uzgoja – drvo koje se
planski sadi i siječe.
Osim toga, kod gradnje se mora uzeti u obzir mjesto gradnje i razvoja, očuvanje vode, što veće
korištenje lokalnih resursa i materijala, očuvanje materijala i redukcija otpada. Zelena gradnja
mora osigurati i garantirati trajnost, kvalitetu oblikovanja i konstrukciju uz financijsku,
ekonomsku i ekološku prihvatljivost.

Slika 3: Obnovljivi izvor energije

 5. ZAKLJUČAK

Toplotna izolacija znatno pridonosi uštedi potrebne energije za grijanje, ona također štiti
građevinski element od pregrijavanja, sprječava kondenzaciju vodene pare (zbog koje dolazi do
truljenja građevinskog materijala, te stvaranja mikroorganizama, gljivica i pljesni) i pridonosi
toplotnoj ugodnosti u prostoriji. Termoizolacija ako je nedovoljna, dovodi do povećanih
toplotnih gubitaka zimi, oštećenja nastalim kondenzacijom, te pregrijavanjem prostora ljeti.

Također je bitno imati na umu i korištenje obnovljivih izvora energije kako bi i toplotna izolacija
imala svoju punu ulogu, kako bi se što više smanjio postotak zagađenosti.
 6. LITERATURA

Internet izvori:

www.zprofilprodaja.com

www.enu(fzoeu).hr

www.wikipedia.com

Popis slika:

Slika 1: Materijali za toplotnu izolaciju.

Slika 2: Štetni dim iz domaćinstva.

Slika 3: Obnovljivi izvor energije.