HEMATOLOGIJA

SKRIPTA ZA INTERNU UPOTREBU

Josipa Bošnjak

Split, 2016
SADRŽAJ

Općenito o krvi………………………………………………………………………………..3
Postupak vađenja venske krvi………………………………………………………………...4
Krvotvorni organi……………………………………………………………………………..5
Eritrocitopoeza………………………………………………………………………………..6
Hemtokrit……………………………………………………………………………………..7
Hemoglobin…………………………………………………………………………………...8
Eritrocitne konstante…………………………………………………………………….……8
Sedimentacija……………………………………………………………………………....…9
Faktori eritrocitopoeze………………………………………………………………………..9
Leukociti……………………………………………………………………………………...10
Trombociti…………………………………………………………………………………....13
Hemostaza……………………………………………………………………………............13
Anemija……………………………………………………………………………………....15
Deficitarne anemija………………………………………………………………………......15
Hemolitičke anemije………………………………………………………………………....16
Eritrocitoza………………………………………………………………………………......17
Morfološke promjene eritrocita u bolesti………………………………………………..…..18
Promjene na leukocitima…………………………………………………………………….19
Morfološke promjene leukocita………………………………………………………….......20
Promjene koje zahvaćaju limfocitni red…………………………………………………......20
Hemoblastoze………………………………………………………………………………..21
Policitemija rubra vera……………………………………………………………………....22
Plazmocitom…………………………………………………………………………….…...22
Maligni limfomi………………………………………………………………………..….....22
Bolesti hemostaze…………………………………………………………….……………...23
 OPĆENITO O KRVI

Krv je tekuće tkivo koje ispunjava krvne žile i srce. Sastoji se od krvnih stanica i krvne
tekućine - plazme. Krvne stanice su eritrociti, leukociti i trombociti. Eritrociti su zrele stanice
bez jezgre, leukociti su stanice veće od eritrocita s jezgrom i ima ih više vrsta. Trombociti su
krvne pločice koje imaju ulogu u procesu zgrušavanja krvi.

Funkcije krvi su: transport kisika i ugljikovog dioksida, hranjivih tvari, enzima, hormona,
lijekova. Osigurava vodu tkivima, održava pH ravnotežu organizma, održava tjelesnu
temperaturu, sudjeluje u hemostazi i brani organizam od infekcija.

Plazmu dobijemo uzorkovajući krv sa antikoagulansom.

Serum je defibrinogenizirana plazma. Njega dobijemo uzimajući krv u epruvete bez
antikoagulansa.

Antikoagulansi su sredstva koja spriječavaju zgrušavanje krvi. Od antikoagulansa koristimo

natrijev citrat, oksalate, K 3EDTA, heparin, natijev flourid.
Natrijev citrat, oksalati i K3EDTA predvode Ca2+ u neionizirani oblik ili ga vežu. Heparin
inaktivira trombin. Zbog kiselog karaktera onemogućuje stanicama dobro primanje boje pa je
neprikladan za morfološke analize. Natrijev flourid nije zapravo antikoagulans nego inhibitor
glikolize.

REDOSLIJED UZORKOVANJA KRVI

 POSTUPAK VAĐENJA VENSKE KRVI

Dobiva se venepunkcijom kubitalne vene ili bilo koje vidljive vene. Pacijent sjedne u stolicu
za vađenje krvi. Pitamo ga kako se zove i pripremimo pribor. Označimo pravilno epruvete.
Stavimo rukavice. Zamolimo pacijenta da ispruži ruku, tražimo venu i kad je nađemo,
stavimo podvezu, mjesto uboda dezinficiramo, pričekamo da se osuši i lagano pod kutem od
45° napravimo ubod. Podvezu skidamo čim vidimo da krv curi u epruvetu. Punimo epruvete
po točnom redoslijedu (koagulacija, biokemija, krvna slika, sedimentacija…). Nakon
venepunkcije, izvadimo iglu a na mjesto uboda stavimo čistu vatu, zaljepimo i zamolimo
pacijenta da čvsto drži mjesto uboda barem 5 minuta.

Neugodna posljedica vađenja krvi za pacijenta može biti nastajanje he matoma. On može
nastati ako je tijekom vađenja krvi vena probodena, ako je predugo vezana, ako je krv vađena
iz duboke vene ili ako pacijent nije dobro držao mjesto uboda nakon venepunkcije.

Uzorak krvi može biti neupotrebljiv ako je došlo do hemolize ili hemokoncentracije. Do
hemolize može doći ako ubodno mjesto nije osušeno ili se grubo mješaju epruvete nakon
vađenja krvi. Do hemokoncentracije može doći ako je vena predugo bila podvezana zato što
voda i male molekule zbog hipoksije izlaze u okolna tkiva. Stanice i proteini ostaju u krvi pa
se u uzorku dobiju u većoj koncentraciji nego što je stvarno.

POSTUPAK VAĐENJA KAPILARNE KRVI

Uzorak krvi dobiva se ubodom u jagodicu trećeg ili četvrtog prsta ili ubodom u resicu uha, te
kod novorođenčadi u petu. Ubodno mjesto se dezinficira, posve osuši, stisne i ubode
sterilnom lancetom. Prva kap se obriše, a daljnje kapi se koriste kao uzorak za analizu.
Kapilarnu krv vadimo za određivanje acidobaznog statusa, orijentacijsko određivanje glukoze
u krvi ili ketona…

IZRADA KRVNIH PREPARATA

Na potpuno čistom, suhom predmetnom stakalcu pravi se razmaz krvi. Jedna kap se stavi uz
rub predmetnog stakalca. Uzmemo drugo brušeno stakalce, prislonimo na predmetnicu pod
kutem od 45°, prislonimo uz kapljicu krvi koja će se razliti uzduž brida brušenog stakalca.
Jednolikim potezom povučemo brušeno staklo po predmetnici. Razmaz je najdeblji na
početku, a najtanji na kraju i završava polukrugom.

BOJANJE KRVNIH PREPARATA

Bojamo po Pappenheimu. Selektivno se oboje dijelovi stanica prema fizikalno kemijskim

svojstvima. DNA, RNA, nukleotidi se boje bazičnim bojama (Giemsa), a citoplazmatski
proteini i hemoglobin kiselim bojama (May-Grunwald).

Na osušeni razmaz stavimo 2 ml May-Grunwald boje koja fiksira stanice 3 minute.

Isperemo redestiliranom vodom i ostavimo vodu 1 min na razmazu.
S vatom pobrišemo donju stranu stakalca. Stavimo razrijeđenu Giemsu (1:20) i ostavimo 20-
30 min. Isperemo vodom, obrišemo i sušimo.
Brojimo stanice u tankom dijelu razmaza uz imerzijsko ulje pri najvećem povećanju.

DKS (diferencijalna krvna slika) – udio pojedinjih vrsta leukocita u 100 izbrojenih stanica
leukocita

Neutrofilni seg. granulociti 0.44 – 0.70

Neutrofilni neseg. granulociti 0.00 – 0.03
Eozinogilni granulociti 0.00 – 0.03
Bazofilni granulociti 0.00 – 0.01
Limfociti 0.20 – 0.45

*Epruvete za koagulacijske pretrage centrifugiramo na 4000 okretaja 15 min. Dobijemo

plazmu siromašnu trombocitima.

KRVOTVORNI ORGANI
Krvotvorni organi su organi u kojima se stvaraju i sazrijevaju krvne stanice. To su koštana
srž, timus, slezena, limfno tkivo pluća i probavnog sustava i tonzile.

KOŠTANA SRŽ
Koštana srž se nalazi u plosnatim i dugim kostima. Djelimo je na aktivnu crvenu srž koja
stalno stvara sve krvne stanice i na neaktivnu, žutu, masnu srž koja se aktivira i prelazi u
crvenu koštanu srž ukoliko dođe do povećanih potreba organizma za tim.

TIMUS
To je organ u kojem jedan dio limfocita nastalih u koštanoj srži sazrijeva i iz njih odlaze u
periferne limfoidne organe. To su T- limfociti.

SLEZENA
Slezena je filtar cirkulirajuće krvi. Za nju je karakteristična mreža uskih kapilara, niska konc.
glukoze i nizak parcijalni tlak kisika. Starenjem eritrocita membrana im postaje manje
elastična te zbog nepovoljnih uvjeta u slezeni ona biva mjesto razgradnje ovakovih eritrocita.

KRVNE STANICE

Iz pluripotentne matične stanice u koštanoj srži, nastaje matična stanica limfocita i

multipotentna matična stanica. Multipotentna matična stanica sazrijevanjem prelazi u
unipotentnu matičnu stanicu za eritrocitopoezu, trombocitopoezu, granulocitopoezu i
monocitopoezu.
 ERITROCITOPOEZA

Razvojni put traje 4-5 dana. Za to vrijeme iz jednog proeritroblasta nastaje prosječno 16
eritrocita.
Najmlađa morfološki prepoznatljiva stanica je PROERITROBLAST. Ona sazrijeva u
BAZOFILNI ERITROBLAST u kojem započinje sinteza hemoglobina. Bazofilni eritroblast
dalje sazrijeva u POLIKROMATOFILNI ERITROBLAST, a on u ORTOKROMATSKI
ERITROBLAST. U ovoj fazi eritroblast gubi jezgru i prelazi u RETIKULOCIT.

RETIKULOCIT je nezreli eritrocit, najmlađa stanica u razvoju eritrocita koja se može naći u
krvi. Boja citoplazme ima sivkast ton zbog zaostatka ribosoma i mitohondrija potrebnih za
dovršenje sinteze hemoglobina. Vitalnim bojanjem te se tvorbe prikazuju u obliku tamne
mrežice ili zrnaca. Sazrijevanjem retikulocita nastaje ERITROCIT.

ERITROCIT je stanica bez jezgre, po obliku bikonkavna pločica, što mu omogućava

prolazak kroz kapilare manjeg promjera od samog eritrocita. U svom sastavu ima hemoglobin
koji prenosi kisik i ugljikov dioksid i sudjeluje u regulaciji koncentracije vodikovih iona.
Prosječni životni vijek eritrocita je 120 dana. Koncentracija za žene se kreće između 3,8 – 5 x
1012/L i za muškarce 4,3 – 5,7 x 10 12/L.

U eritrocitopoezi pratimo tri parametra:

- veličinu stanice (tijekom sazrijevanja postaju sve manje)
- nestajanje jezgre
- promjena boje citoplazme (od bazofilne modre do acidofilne ružičaste kao posljedice
sinteze hemoglobina)

ODREĐIVANJE BROJČANE KONCENTRACIJE ERITROCITA

Može se odrediti uz pomoć komorica za brojanje – hemocitometara i mikroskopa ili uz pomoć

elektronskih brojača koji rade na principu impedancije i ta mnog polja.

Melanžeri nam služe za brojanje eritrocita u komoricama, koristimo Hayem-ovu otopinu koju
pomješamo sa krvi i punimo komoricu. Koristimo Burker Turk-ovu komoricu. Broje se
eritrociti u 5 srednjih kvadratića.

PRINCIP IMPEDANCIJE

Otopina elektrolita u kojoj su suspendirane stanice krvi protječe između dvije elektrode.
Protok je konstantan. Stanice prolaze u struji elektrolita kroz otvor iza kojeg se nalazi mjerni
uređaj. On registrira svaku promjenu otpora izazvanu prolaskom stanica. Izračunava se broj
ali i veličina stanice. Mjeri se broj i volumen svake stanice. Na temelju broja stanica koje su
prošle između elektroda u određenom volumenu izračunavaju se brojčane koncentracije
stanica u krvi.
OPTIČKI PRINCIP TAMNOG POLJA

Uzorak krvi je suspendiran u izotoničnoj otopini i u vrlo tankom mlazu. Stanice u jednom
redu prolaze uskom cjevčicom na koju padaju zrake svijetla. Kada se na putu zrake svijetla
nađe stanica, zraka svijetlosti će se otkloniti. Raspršene zrake se sustavom leća hvataju i
prenose u fotomultiplikator. Zrake koje samo prođu kroz otopinu, bivaju zaustavljene na
tamnom polju. Bitan je dio koji propušta točno određeni volumen stanice jer se stanice broje u
određenom volumenu.

ODREĐIVANJE KONCENTRACIJE RETIKULOCITA

Radimo VITALNO BOJANJE s bromkrezil modrilom. Vidimo tamnomodremrežice ili zrnca.

Uzmemo 25 mikrolitara krvi i 100 mikrolitra boje. Ostavimo u kušalici 45 min i onda
napravimo razmaz. Na površini na kojoj se izbroji 1000 eritrocita u smanjenom vidnom polju
izbroji se broj retikulocita. Rezultate izražavamo u promilima (5 – 15 ‰ )

HEMATOKRIT

Hematokrit je volumni udio eritrocita u jedinici pune krvi. Može se određivati direktnim ili
indirektnim metodama. Direktne metode mogu biti makro i mikro metode.

Makrometode je metoda po Wintrobu gdje se koriste kušalice s kojih se direktno očita udio
eritrocita nakon centrifugiranja.
Mikrometoda je metoda s mikrohematokrit centrifugom. Napunimo hepariziranu staklenu
epruvetu krvlju do dvije trećine visine. Zatalimo prazni kraj na plamenu i stavimo u
mikrohematokrit centrifugu na 18 000 okretaja 105 sekundi. Nakon toga na čitaču izmjerimo
visinu stupca pune krvi i visinu stupca eritrocita. Visinu stupca eritrocita podjelimo sa
visinom stupca krvi da dobijemo volumni udio eritrocita u jedinici pune krvi.

Indirektno se hematokrit određuje pomoću elektronskog brojača. Brojač određuje brojčanu

konc. eritrocita ali i volumen svakog eritocita, pa iz zbroja pojedinačnih volumena eritrocita
izačunava ukupni volumen eritrocita koji se nalazi u jedinici pune krvi.

Žene: 0,365 – 0,470 L/L

Muškarci: 0,415 – 0,530 L/L
 HEMOGLOBIN

Glavni je sastojak eritrocita. Prenosi kisik iz pluća u tkiva i CO2 iz tkiva u pluća. Sudjeluje u
puferskim sistemima krvi. Građen je proteinskog dijela globina i prostetičke skupine
hema.Globin je sastavljen od 4 polipeptidna lanca i na svaki je vezan jedan hem.

Hgb A1 kojeg ima 96%, građen je od 2 alfa i 2 beta lanca.

Hgb A2 koje ima 2,5%, građen je od 2 alfa i 2 delta lanca.
Hgb F koji je normalni Hgb fetusa i novorođenčadi, a u čovjeka je prisutan samo u tragovima,
građen je od 2 alfa i 2 gama lanca.

Hem se sastoji od protoporfirinskog prstena na kojem je vezano Fe 2+. Transferin je trasportni

protein koji prenosi željezo. Molekula hemoglobina prenosi 4 molekule kisika. Hemoglobin
se u krvi nalazi u nekoliko oblika: reducirani Hgb, oksihemoglobin, karboksi, karbodioksi,
methemoglobin, sulfhemoglobin.

ODREĐIVANJE KONCENTRACIJE HEMOGLOBINA

Koristi se hemiglobincijanidni postupak. Mješanjem krvi i reagensa, hemoglobini se iz

eritrocita oslobode osmotskom hidrolizom. Kalijevim fericijanidom se oksidiraju u
hemiglobine koji s cijanidnim ionima daju stabilan crveno-smeđe obojen spoj,
he miglobincijanid.

Mjeri se spektrofotometrijski pri 540 nm. Reagens je Drabkin-ov reagens.

Žene: 120 – 160 g/L
Muškarci: 140 – 175 g/L

ERITROCITNE KONSTANTE

MCV – prosječni volumen eritrocita

Izračunava se dijeljenjem hematokrita sa brojčanom koncentracijom eritrocita. Izražava se u
femtolitrima - fL.

MCH – prosječna koncentracija hemoglobina u jednom eritrocitu

Izračunava se dijeljenjem hemoglobina sa brojčanom koncentracijom eritrocita. Izražava se u
pikogramima – pg.

MCHC – prosječna koncentracija hemoglobina u jednoj litri eritrocita. Izračunava se

dijeljenjem hemoglobina sa hematokritom. Izražava se u g/L.
 SEDIMENTACIJA ERITROCITA

To je brzina taloženja eritrocita iz suspenzije krvi i antikoagulansa u kalibriranoj uspravnoj

pipeti. Stanice se razdvajaju od plazme zbog razlike u gustoći, pod utjecajem gravitacije.
Gustoća stanica je veća pa se one talože potiskujući plazmu prema gore.
Koristimo Westergreen metodu, omjer krvi i antikoagulansa je 1:5. Očitamo visinu stupca
plazme od oznake 0 do razine stupca stanica.

Brzina sedimentacije je povećana kod: upalnih procesa, porasta konc. fibrinogena,

imunoglobulina i proteina akutne faze, kod menstruacije, trudnoće, malignih bolesti te kod
stvaranja „rouleaux“ formacija eritrocita.

Brzina sedimentacije je smanjena kod: policitemije, sferocitoze, smanjene sinteze proteina

FAKTORI ERITROCITOPOEZE

ŽELJEZO

Uloga željeza je u potpunosti vezana za procese staničnoga disanja. U organizam, željezo

unosimo hranom biljnog i životinjskog podrijetla. Ako je uneseno trovalentno željezo, vitamin
C ga u želudcu reducira u dvovalentno, jer se samo dvovalentno može apsorbirati. Apsorpcija
željeza se odvija u enterocitima gdje se i oksidira u trovalentno. Zatim željezo ulazi u krv gdje
se veže sa apoferitinom u feritin. Feritin predaje željezo transferinu. Transferin prenosi
željezo do mjesta utilizacije (koštana srž), a višak se skladišti kao feritin. U slučaju da su
rezerve željeza popunjene, feritin prelazi u hemosiderin.

Željezo se izlučuje žući, stolicom, urinom, menstruacijom i neznatno deskavamacijom kože i

sluznica. Iz hrane se reapsorbira 10% unesenog željeza, a ako se povećaju potrebe za
željezom, najviše 30%.

TIBC – totalni kapacitet vezanja željeza

UIBC – nezasićeni kapacitet vezanja željeza

Fe – 8-30 µmol

OLIGOELEMENTI

BAKAR – olakšava oslobađanje željeza iz depoa

KOBALT – dio vitamina B12, faktor rasta
VITAMIN B12 i FOLNA KISELINA

Omogućuje sintezu DNA, u nedostatku ovih vitamina, smanjit će se sinteza DNA, dok će
sinteza RNA ostati nepromijenjena. Zbog toga će kasniti sazrijevanje jezge u odnosu na
citoplazmu. Vitamin B12 treba unutrašnji faktor za apsorpciju. Bez faktora nema ni apsorpcije
vitamina. On ga štiti od proteolitičkih crijevnih enzima.

Folnu kiselinu unosimo većinom biljnom hranom. Rezerve u organizmu su malene a potrebe
značajne.

ERITROPOETIN

Hormon koji se stvara u bubregu, izlučuje u cirkulaciju, djeluje u koštanoj srži. Ima ulogu u
pretvorbi unipotentne matične stanice u proeritroblast. Snižena količina kisika u tkivima
(hipoksija) je podražaj za sintezu eritropoetina.

LEUKOCITI

Prema podrijetlu u funkciji podjelili smo ih u dvije grupe:

- FAGOCITI – granulociti i monociti

- IMUNOCITI – limfociti i plazma stanice

ODREĐIVANJE BROJČANE KONCENTRACIJE LEUKOCITA

Može se odrediti uz pomoć komorica za brojanje – hemocitometara i mikroskopa ili uz pomoć
elektronskih brojača koji rade na principu protočne citometrije.

Melanžeri nam služe za brojanje leukocita u komoricama, koristimo Turk-ovu otopinu koju
pomiješamo sa krvi i punimo komoricu. Koristimo Burker Turk-ovu komoricu. Broje se
leukociti u 4 vanjska kvadrata.

Protočna citometrija – analiziraju se stanice dok struje kroz uski prostor. Uzorak se razrijedi.
Zraka lasera pogodi svaku stanicu dok struji kroz protočni sustav. Prednje raspršeno svijetlo
daje podatke o veličini i sadržaju stanica (granuliranosti). Postranično flourescentno svijetlo
daje podatke o obojenosti stanice (količini DNA i RNA). Svijetlost se pretvara u električne
impulse i svrstava leukocite u pojedine grupe.
Koncentracije leukocita se kreće od 3,4 – 9,7 x 10 9/L
GRANULOCITI

Nastaju u koštanoj srži. Dioba i sazrijevanje traju 6 -7 dana. Nakon toga prelaze u krv.
Razvojni put se može podijeliti u šest stupnjeva. Prva tri su stanice koje se dijele i sazrijevaju.
To su MIJELOBLAST, PROMIJELOCIT i MIJELOCIT.
Sljedeća tri stupnja su stanice koje se ne dijele nego samo sazrijevaju. To su
METAMIJELOCIT, NESEGMENTIRANI GRANULOCIT i SEGMENTIRANI
GRANULOCIT.

Karakteristika granulocita su njihove granule. Stvaranje primarnih granula počinje u

promijelocitu, a sekundarnih u mijelocitu. Granule sadrže enzime potrebne u procesu
fagocitoze i obrani organizma od infekcija.

NESEGMENTIRANI GRANULOCIT – stanica čija jezgra poprima oblik kobasice ili štapa
jednolike debljine. Ima karakteristične granule.

SEGMENTIRANI GRANULOCIT – zreli oblik stanice. Jezgra je segmentirana u 2-5

prosječno 3 segmenta. Slabo ružičasta jezgra sadržava sekundarne granule karakteristične za
pojedinu vrstu leukocita.

EOZINOFILNI GRANULOCIT – jezgra je najčešće segmentirana u dva segmenta

karakterističnog oblika naočala ili bisaga. Eozinofilne granule su jednake veličine i nikad ne
prelaze preko jezgre. Sadrži hidrolazu i peroksidazu. Sudjeluje u fagocitozi i reakcijama
preosjetljivosti.

BAZOFILNI GRANULOCIT – najčešće nema segmentiranu jezgru. Ona je okrugla i

bubrežasta. Granule su tamne zbog kiselih tvari i to histamina, heparina i hondroitin sulfata.
Granule su nejednake veličine i prelaze preko jezgre. Sposobni su za fagocitozu, ali im je
značajnija uloga u reakcijama preosjetljivosti.

FAGOCITOZA

To je proces uništavanja stranih tvari iz organizma. Neutrofili bivaju privučeni na mjesto

ulaska mikroorganizma kemotaksijom ili kemijskim podražajem. Neutrofili prepoznaju
mikroorganizam kao stranu česticu, on biva prilijepljen za membranu neutrofila, oko njega se
pruže pseudopodi, spoje se i formiraju digestivnu vakuolu koja se zove fagosom. Stijenci
fagosoma se približe granule neutrofila i izluče svoj sadržaj u fagosom te započinje proces
digestije strane čestice.
MONOCITI

Monociti i makrofazi pripadaju monocitno-makrofagnom sustavu. Monocit prelaskom u tkiva

sazrijeva u makrofag. Nastaju u koštanoj srži. Dioba i sazrijevanje traje 2-3 dana. Prva
morfološki prepoznatljiva stanica je MONOBLAST. Ona prelazi u PROMONOCIT koji
sazrijeva u MONOCIT.

MONOCIT – ima veliku, bubrežastu jezgru, kromatin u obliku finih niti pa kažemo da
izgleda kao „počešljan“. Citoplazma je sivoplava i u njoj se nalaze sitne crvenkaste granule i
vakuole. Monociti su fagociti i antigen prezentirajuće stanice.

LIMFOCITI

Limfociti sazrijevaju u centralnim i perifernim limfoidnim organima. Centralni su koštana srž

i timus. Periferni su slezena, limfno tkivo, tonsile, apendiks, Peyrove ploče.
Najmlađa prepoznatljiva stanica je LIMFOBLAST koja prelazi u PROLIMFOCIT.
Prolimfocit sazrijeva u LIMFOCIT.

LIMFOCIT – stanica s visokim nukleocitoplazmatskim prostorom. Ima okruglu ili ovalnu

jezgru, grub kromatin i bazofilnu citoplazmu. Kod većih limfocita može se naći mali broj
azurofilnih granula. Glavna uloga im je stvaranje imuniteta i obrana organizma od
mikroorganizama.

Iako se morfološki ne razlikuju u krvi postoji nekoliko vrsta limfocita. To su T-limfociti, B-

limfociti i O-limfociti.

T-limfociti nastaju iz pro-T-limfocita prelaskom iz koštane srži u koru timusa gdje se

diferenciraju u pojedine grupe T-limfocita. Oni mogu biti helper-stanice, killer-stanice i
supressor-stanice. Odgovorni su za celularni imunitet.

B-limfociti su odgovorni za humoralni imunitet. Blastičnom promjenom B-limfocit stvara

plazma stanice koje proizvode imunoglobuline.

Međufaze koje stanica prolazi da bi postala plazma stanica su PLAZOBLAST i

PROPLAZMOCIT koji prelazi u PLAZMA STANICU.

PLAZMA STANICA – okrugla stanica, ekscentrično položene jezgre i gustog kromatina.

Citoplazma je tamnoplava, svjetlija uz jezgru. Plazma stanice proizvode protutijela. One žive
kratko i to uglavnom na mjestu nastanka.
 TROMBOCITI

Nazivamo ih još i krvne pločice. Imaju ulogu u hemostazi. Brojčana koncentracija im se kreće
od 158 – 425 x 10 9/L.

Prva stanica u sazrijevanju trombocita je MEGAKARIOBLAST. On prelazi u BAZOFILNI

MEGAKARIOCIT u kojem se pojavljuju azurofilne granule. On sazrijeva u ACIDOFILNI
MEGAKARIOCIT. U njemu nalazimo mnoštvo crveno-plavih granula.
Sazrijevanjem nastaje TROMBOCITOGENI MEGAKARIOCIT. On sadrži nakupine od
desetak azurofilih granula koje predstavljaju buduće trombocite. Procjenjuje se da jedan
megakariocit daje između 2000-7000 trombocita.

TROMBOCIT – morfološki razlikujemo dvije zone. Hialomer kao neobojenu ili lagano
bazofilnu osnovu i granulomer sa oko petnaest crvenih granula. Granule dijelimo prema
sadržaju u tri vrste. Alfa granule, guste i lizosomske granule. Sadržaj granula je potreban je
tijekom procesa hemostaze.

Trombociti se broje u elektronskom brojaču. Bojanje specifično obojenih trombocita u odnosu

na eritrocite u fluorescentnom protočnom citometru na principu impedancije.

PSEUDOTROMBOCITOPENIJA – lažno snižen broj trombocita. Trombociti su slijepljeni u

nakupinama što se može vidjeti u razmazu. Može nastati zbog nepravilnog vađenja krvi
(mikroagregati), agregata s K3EDTA ili zbog hladnih aglutinina. U tom slučaju vadimo krv sa
natrijevim citratom pri 37°C.

HEMOSTAZA

Hemostaza je složeni proces koji stalno štiti organizam od gubitka krvi, bilo spontanog ili
nakon mehaničke ozljede krvožilnog sustava.

PRIMARNA HEMOSTAZA ili vaskularno-trombocitna traje 3 do 5 minuta. Prvo dolazi do

vazokonstrikcije gdje se krvne žile suze. Za to vrijeme počinje adhezija trombocita na stijenku
krvne žile. U okolinu se izlučuje sadržaj trombocitnih granula koji uzrokuje agregaciju
trombocita i stvaranje trombocitnog čepa. Započinje proces koagulacije krvi.

KOAGULACIJA je proces u kojem krv iz tekućeg stanja prelazi u gel stanje zahvaljujući
pretvorbi topljivog fibrinogena u fibrin. On tvori mrežicu oko koje se formira ugrušak.
Pretvorba se odvija kaskadno. Faktori zgrušavanja su u plazmi prisutni kao inaktivni
proenzimi i postaju aktivni parcijalnom proteolizom.
Stvaranje trombina odvija se preko unutarnjeg puta koji je plazmatski i vanjskog puta u kojem
sudjeluje i tkivni tromboplastin.
UNUTRAŠNJI PUT
- prekalikrein i kininogen aktiviraju FXII u aktivni faktor FXIIa
- aktivni FXIIa aktivira FXI u aktivni FXIa
- aktivni FXIa aktivira FIX u aktivni FIXa
- aktivni FIXa uz FVIII, trombocitni faktor 3 i Ca 2+ aktivira FX u aktivni FXa

VANJSKI PUT
- FVII, tkivni tromboplastin i Ca 2+ pretvara FX u aktivni FXa

ZAJEDNIČKI PUT
- FXa, FV i Ca2+ pretvaraju protrombin u trombin
- Trombin uz FXIIIa pretvara fibrinogen u fibrin

FIBRINOLIZA
Fibinolitički sustav koji otapa fibrinski ugrušak. Osnovni faktor je PLAZMINOGEN,
proteolitički enzim koji se u plazmi nalazi u inaktivnom obliku. Tkivni aktivator
plazminogena pretvara plazminogen u PLAZMIN, koji je aktivni oblik enzima.
Plazmin razgrađuje fibrin u topljive degradacijske produkte koji se zatim uklanjaju iz
cirkulacije.
Inhibitori fibrinolize su: PAI, α2 makroglobulin, α2 antiplazmin.

TESTOVI KOJIMA PROCJENJUJEMO HEMOSTAZU

Primarnu hemostazu procjenjujemo testovima: vrijeme zgrušavanja i broj. konc. trombocita

Unutrašnji put procjenjujemo: APTV, vrijeme zgrušavanja
Vanjski put procjenjujemo: PV

APTV – aktivirano parcijalno tromboplastinsko vrije me

Utvrđujemo poremećaj unutrašnjeg i zajedničkog puta. Mjerimo nastanak ugruška nakon
dodatka fosfolipida, Ca2+ i kaolina. Heparin produljuje APTV kao i nedostatak bilo kojeg
faktora zgrušavanja ili prisutnost inhibitora. APTV-om mjerimo terapiju heparinom.

PV – protrombinsko vrijeme
Vrijeme nastanka ugruška nakon dodatka tkivnog tromboplastina i Ca2+. Procjena vanjskog i
zajedničkog puta. Njime pratimo terapiju Warfarinom i Martifarinom. Izražava se kao
postotak aktivnosti u odnosu na normalnu plazmu.
INR – usporedivost rezultata različitih laboratorija. To je omjer vrijednosti PV-a ispitanika i
normalne plazme u sekundama. Ref. vrijednost: 0.9 – 1.1

TV – trombinsko vrijeme
Mjerimo nastanak ugruška nakon dodatka trombina u suvišku. Provjera poremećaja na razini
reakcije trombin – fibrinogen. Heparin produljuje TV.

KOAGULACIJSKE PRETRAGE I AUTOMATIZACIJA

ELEKTROMEHANIČKI PRINCIP – mjeri se nastajanje ugruška na način da se mjeri

promjena u reakcijskoj smjesi. Mjeri se prekid toka električne struje između dvije elektrode
kada nastane ugrušak.

ANEMIJA

Anemija je bolest karakterizirana sniženom konc. hemoglobina i eritrocita ispod donje granice
referentnih vrijednosti vodeći računa o spolu i dobi. Uzrok simptoma anemije je HIPOKSIJA.
Simptomi su: vrtoglavica, glavobolja, malaksalost, mučnina, bljedilo kože, tahikardija.

Anemije smo podijelili s obzirom na morfologiju i patofizologiju.

MORFOLOŠKI
MAKROCITNA MEGALOBLASTIČNA –perniciozna i nutritivna ane mija
MAKROCITNA NEMEGALOBLASTIČNA – hemolitičke anemije
MIKROCITNA HIPOKROMNA – sideropenična ane mija, talasemije
NORMOCITNA NORMOKROMNA – deficitarna ane mija, aplastična anemija

PATOFIZIOLOŠKI
DEFICITARNE – posthemoragična, sideropenična, megaloblastična
HEMOLITIČKE – endogene i egzogene
ANEMIJA INSUFICIJENCIJE KOŠTANE SRŽI – aplastična i mijeloftizična
DISHEMATOPOETIČKE – refraktorna, splenična, sideroblastična, kongenitalna
diseritropoetička

DEFICITARNE ANEMIJE

POSTHEMORAGIČNA ANEMIJA – nastaje nakon akutnih krvarenja. Dolazi do

smanjenja volumena krvi, volumena plazme i broja stanica. Oporavak vidimo kao pojavu
retikulocita u razmazu periferne krvi.

SIDEROPENIČNA ANEMIJA – najčešći oblik anemija, nastaje zbog nedostatka željeza.

Imamo latentnu fazu gdje se željezo troši iz rezervi, a konc. željeza je normalna. UIBC je
povećan. Manifesna faza je faza u kojoj je sniženo željezo, hemoglobin i eritrociti.
UIBC je povišen. U razmazu možemo pronaći anulocite, hipokromiju, anizocitozu,
poikilocitozu. Znak oporavka je pojava retikulocita u razmazu periferne krvi.

MEGALOBLASTIČNA ANEMIJA – nastaje zbog nedostatka vit B12 ili/i folne kiseline.
Perniciozna anemija – nastaje zbog nedostatka unutrašnjeg faktora
Nutritivna anemija – nastaje zbog nedostatka folne kiseline
Kompetitivna – nastaje kada nametnički organizam troši vit B12

Kod megaloblastične anemije nalazimo sniženu koncentraciju eritrocita, hemoglobina,

retikulocita. Nalazimo megalocite, poikilocitozu, anizocitozu i hipersegmentaciju jezgre.

HIPERSEGMENTACIJA JEZGRE – prosječan broj segmenata jezgara granulocita naziva

se indeks segmenata. Izbroji se broj segmenata u 100 granulocita i taj broj podjeli sa 100.
Ref. vrijednosti: 2,55-3,55

HEMOLITIČKE ANEMIJE

Zajednička karakteristika je skraćen životni vijek eritrocita. Glavni znak je povećan broj
retikulocita. Pojava hemolize bez znakova anemije je hemolitička bolest. Kad se život
eritrocita skrati ispod 15 dana dolazi do anemije.
Podjelili smo ih na ENDOGENE I EGZOGENE hemolitičke anemije.

ENDOGENE – promjene su u samom eritrocitu. Najčešće su nasljedne, dolazi do promjena u

membrani eritrocita, sintezi hemoglobina ili enzimskim sustavima eritrocita.
Tu spadaju: MEMBRANOPATIJE, HEMOGLOBINOPATIJE, HEMOGLOBINSKE
VARIJANTE I ENZIMOPATIJE

MEMBRANOPATIJE
Nasljedna sferocitoza – pojava sferocita zbog povećane propusnosti membrane eritrocita za
natrij. Dokazujemo je testom osmotske rezistencije eritrocita.

Nasljedna eliptocitoza – eritrociti u stadiju retikulocita poprimaju oblik cigare ili elipse.

Akantocitoza – nastaje kod poremećaja lipoproteina

Paroksizmalna noćna hemoglobinurija – smanjena otpornost eritrocita prema komplementu

na tjelesnim temperaturama pri višim koncentracijama H + iona.

HEMOGLOBINOPATIJE
Talasemije – nasljedne bolesti koje nastaju potiskivanjem sinteze jedne vrste globinskih
lanaca. Nalazimo target stanice, mikrocite, anizocitozu
Hemoglobinske varijante – umjesto normalnih globinskih lanaca, sintetiziraju se lanci sa
promijenjenim brojem ili rasporedom aminokiselina (hemoglobin S i hemoglobin C).

ENZIMOPATIJE
Smanjena katalitička aktivnost piruvat kinaze i glukoza-6-fosfat dehidrogenaze. Piruvat
kinaza je važna za nastanak ATP-a. Nedostatak glukoza-6-fosfat dehidrogenaze uzrokuje
bolest „favizam“. Osobe su osjetljive na neke supstance iz boba, kao i na neke lijekove.
Aktivna glukoza-6-fosfat dehidrogenaza detoksicira perokside.

EGZOGENE – promjene su izvan eritrocita, u plazmi. Uzroci mogu biti fizikalni ili
kemijski, uzrokovane reakcijama Ag-At. Imamo autoimunu i izoimunu hemolitičku anemiju.

Fetalna eritroblastoza – majka stvara At na eritrocite djeteta pa dolazi do hemolize istih.

Za dokaz radimo direktni i indirektni Coombs-ov test.

ANEMIJA ZBOG INSUFICIJENCIJE KOŠTANE SRŽI

Aplastična ili hipoplastična anemija. Defekt je u multipotentnoj matičnoj stanici u koštanoj
srži pa su promjenom zahvaćene sve stanice krvi. Uzroci mogu biti kemijski, fizikalni,
tumori..

DISHEMATOPOETIČKE ANEMIJE
Pojava tijekom kroničnih bolesti i uz maligne tumore. Metabolizam željeza je poremećen.
Liječi se osnovna bolest, a ne anemija.

ERITROCITOZA

Apsolutno povećanje mase eritrocita zbog pretjeranog izlučivanja eritropoetina.

Relativna – kod opekotina, proljeva, povraćanja, stresa, korištenja diuretika
Apsolutna – kad imamo snižen parcijalni tlak kisika, ljudi koji žive na visokim nadmorskim
visinama, kod kardiovaskularnih bolesti

TEST OSMOTSKE REZISTENCIJE ERITROCITA

Utvrđujemo osmotsku rezistenciju eritrocita na hipotonične otopine NaCl-a. Eritrociti se u
različitom stupnju liziraju u otopinama NaCl-a različitih koncentracija. Spektrofotometrijski
se određuje stupanj hemolize u pojedinim epruvetama.
 MORFOLOŠKE PROMJENE ERITROCITA U BOLESTI

MEGALOCIT – veliki eritrocit, povećan mu je MCV te MCH može biti povećan, dok je
MCHC normalan. Zbog povećane debljine može biti hiperkroman. Nalazimo ga kod
megaloblastične anemije.

MAKROCIT – eritrocit povećanog promjera i volumena. Nalazi se kod ubrzane

eritrocitopoeze i kod bolesti jetre.

MIKROCIT – eritrocit smanjenog volumena i promjera, ali normalne debljine i oblika.

SHIZOCIT – krhotine eritrocita, nastale njihovim fragmentiranjem u cirkulaciji. U krvi se

nalaze u toku hemolitičkih procesa i kod megalobastične anemije.

SFEROCIT – eritrocit normalnog volumena, ali povećane debljine i smanjenog promjera.

Karakterističan za nasljednu sferocitozu. Životni vijek mu je skraćen, a otpornost prema
hipotoničnim otopinama je smanjena.

OVALOCITI – eritrociti u obliku elipse ili cigare

AKANTOCITI – eritrociti na čijoj se površini nalazi 5-10 izdanaka. Posljedica su promjena

u lipoproteinima membrane eritrocita.

STOMATOCITI – eritrociti kod kojih je centralna svijetla zona u obliku usana, a ne kruga.
Javlja se kod nasljedne hemolitičke anemije i u alkoholnoj cirozi jetre.

DREPANOCITI – srpasti eritrociti, javljaju se kod hemoglobinopatije sa stvaranjem

hemoglobina S. srpasti oblik je uzrokovan osobinom hemoglobina S da je 100 puta manje
topljiv u reduciranom nego u oksidiranom obliku.

POLIKROMATOFILNI ERITROCITI – eritrociti sivkasto ili plavkasto ružičaste boje. To

su retikulociti kod kojih su ostaci ribosoma u fiksiranim preparatima difuzno raspoređeni.

BAZOFILNO PUNKTIRANI ERITROCITI – sadrže tamno-modre, bazofilne granule. To

su promjenjeni retikulociti kod kojih su ribosomi kondezirani i primaju alkalne boje.
Promjene mogu nastati kod poremećaja u sintezi hemoglobina, trovanja teškim metalima i u
nekim anemijama.

HOWELL-JOLLY-eva TJELEŠCA – okrugle tvorbe crveno-ljubičasto obojene u

eritrocitima. Nastaju od izdvojenih kromosoma tijekom neregularne diobe stanica. Nalazimo
ih kod megaloblastične anemije, hemolitičke, anemije nakon krvarenja i kod splenektomije.
 PROMJENE NA LEUKOCITIMA

Promjene na leukocitima mogu biti kvalitativne ili kvantitativne. Mogu biti odraz promjena na
samim leukocitima ili odraz drugih bolesti. Kvantitativne promjene znače promjene u
brojčanoj konc. jedne, dvije ili više vrsta leukocita.

Ako je brojčana konc. leukocita veća od 10 x 10 9/L govorimo o LEUKOCITOZI.

Ako je brojčana konc. leukocita manja od 3 x 10 9/L onda govorimo o LEUKOPENIJI.

Prema diferencijalnoj krvnoj slici i konc. pojedine vrste leukocita u krvi govorimo o
apsolutnoj ili relativnoj promjeni.

NEUTROFILIJA – porast udjela neutrofila iznad 0,75 u DKS-u. Javlja se u infekcijama, kod
ozljeda, malignih bolesti, poremećaja metabolizma, hematološkim bolestima, kod otrovanja,
terapije nekim lijekovima.

EOZINOFILIJA – porast udjela eozinofila iznad 0,07 u DKS-u. Javlja se u alergijskim

bolestima, parazitozama, infekcijama, hematološkim bolestima i malignim bolestima.

BAZOFILIJA – porast udjela bazofila iznad 0,01 u DKS-u. Javlja se u infekcijama,

reakcijama preosjetljivosti i hematološkim bolestima.

MONOCITOZA – porast udjela monocita iznad 0,12 u DKS-u. Javlja se kod bakterijskih
infekcija, upalnih i imunih poremećaja, malignih tumora, hematoloških bolesti i trovanja
tetrakloretanom.

LIMFOCITOZA – porast udjela limfocita iznad 0,45 u DKS-u. Javlja se kod infeciozne
limfocitoze, infekciozne mononukleoze, pertusisa, toksoplazmoze, infekcije CMV,
tuberkuloze, u reakcijama preosjetljivosti te kod kronične limfatičke leukoze.

NEUTROPENIJA – pad udjela neutrofila ispod 0,40 u DKS-u. Javlja se kod preosjetljivosti
na lijekove, kod anemija, te infekcija.

EOZINOPENIJA I BAZOPENIJA – smanjeni udio eozinofila i bazofila. Javljaju se u

stanjima sa povećanom konc. glukokortikosteroida koji sprječavaju oslobađanje ovih stanica
iz koštane srži.
MONOCITOPENIJA – smanjeni udio monocita. Javlja se kod dugotrajne terapije
kortikosteroidima.

LIMFOPENIJA - pad udjela limfocita ispod 0,20 u DKS-u. Javlja se kod smanjenog
stvaranja limfocita (anemija, maligne bolesti), pojačane razgradnje limfocita(ionizirano
zračenje, citostatici, stres) ili promijenjene kinetike limfocita u nekim
bolestima(insuficijencija bubrega).

LEUKEMOIDNE REAKCIJE – broj leukocita veći od 50 x 10 9/L te prisutnost mlađih

razvojnih oblika stanica u razmazu periferne krvi (granulociti i limfociti – takozvano
„skretanje u lijevo“)
 MORFOLOŠKE PROMJENE LEUKOCITA

ADLEROVA ANOMALIJA – bezazlena nasljedna bolest karakterizirana velikim tamnim

granulama u citoplazmi svih leukocita. Granule su zaostaci mukopolisaharida zbog nedostatka
enzima koji razrađuje složene polisaharide.

AUEROVI ŠTAPIĆI – nakupljanje azurofilnih granula u obliku štapića u citoplazmi

mijeloblasta kod akutne mijeloične leukemije.

DOHLYEVA TJELEŠCA – svijetloplave tvorbe u citoplazmi neutrofila, smještene uz rub

citoplazme. Nalazimo ih kod infekcija, opeklina te terapije citostaticima.

HIPERSEGMENTACIJA JEZRE NEUTROFILA – vezana je uz infektivnu

granulocitopoezu zbog nedostatka vitamina B12 i/ili folne kiseline. Indeks segmenata je viši
od 3,5.

PELGER-HUETOVA ANOMALIJA – izostanak segmentiranja jezgre granulocita. Pseudo

Pegler-Huetovu anomaliju nalazimo kod kronične granulocitne leukoze.

PROMJENE KOJE ZAHVAĆAJU LIMFOCITNI RED

Bolesti koje zahvaćaju limfocitni red možemo podjeliti u tri grupe.
Prva grupa su limfocitoze i limfopenije različitih uzroka. U drugu skupinu spadaju kvalitative
promjene B i T limfocita koje rezultiraju imunodeficijentnim stanjima. U treću skupinu
spadaju maligne bolesti koje zahvaćaju limfocite.

LIMFOCITOZE nastaju u nekim virusnim bolestima. Infeciozna limfocitoza i limfocitoza

kod pertusisa su limfocitoze kod kojih limfociti nisu morfološki promjenjeni. Pertusis je bakt.
infekcija u kojoj se bakterija veže za limfocite i spriječava njihov odlazak u periferne organe,
pa su oni siromašni limfocitima.

INFEKTIVNA MONONUKLEOZA – virusna bolest uzrokovana Epstein- Barr virusom.

Inficiraju se B-limfociti, na njih reagiraju killer T-limfociti koji ih uništavaju. Više od 20%
limfocita je morfološki promjenjeno. Oni se nazivaju „atipični“ limfociti ili „virociti“. To su
velike stanice, obilne citoplazme s granulama i vakuolama koje joj daju „čipkast“ izgled.
Jezgra je velika, režnjevita, ekscentrično položena.

IMUNODEFICIJENTA STANJA – karakterizirana su smanjenom sposobnošću ili

potpunim odsustvom stvaranja imunog odgovora na strane antigene. Mogu nastati zbog
nedovoljnog stvaranja imunoglobulina, zbog deficita T i B limfocita ili drugih stanja.

AGAMAGLOBULINEMIJA – nedostatak svih vrsta imunoglobulina, nasljedno stanje.

Nastaje zbog nedostatka B-limfocita.
AIDS – stanje izrazito smanjenog celularnog imuniteta uzrokovano retrovirusom. Dovodi do
teških infekcija oportunistima, mikroorganizmima. Retrovirus pokazuje afinitet za T-
limfocite. Prenosi se krvlju te spolnim putem.

HEMOBLASTOZE

To su bolesti karakterizirane generaliziranim i uglavnom nezadrživim bujanjem stanica krvi.

Dijelimo ih u leukemije i maligne limfome. Leukemije su praćene porastom mase leukocita u
organizmu te prelaskom malignih stanica u krv u velikom broju. Bujanje malignih stanica u
koštanoj srži praćeno je izlučivanjem humoralnih faktora koji koče dijeljenje i sazrijevanje
normalnih stanica krvi.

Akutne leukemije su karakterizirane prisustvom mladih stanica u krvotvornim organima pa

tako i u krvi, s tim da se nalazi vrlo mali broj zrelih stanica.

Kronične leukemije su karakterizirane prisustvom svih faza malignih stanica krvi, od blasta
do zrelih oblika i u krvotvornim organima i u krvi.

Prema podrijetlu leukemije dijelimo u limfatičke i mijeloične.

AKUTNE LEUKEMIJE

Podijelili smo ih prema morfološkim, citokemijskim i imunokemijskim kriterijima. To je

FAB podjela.

Akutne limfatičke leukemije su podjeljene u tri tipa L1, L2 i L3. Podjela je strogo morfološka.
Akutne mijeloične leukemije su podjeljene u sedam podgrupa od M1 do M7.
- M1, M2 i M3 obuhvaćaju granulocitni red
- M4 i M5 granulocitni red
- M6 eritrocitni red
- M7 trombocitni red

Koristimo enzimske i imunokemijske metode za dokaz leukemija.

KRONIČNA MIJELOIČNA LEUKEMIJA

Radi se o malignom preobražaju na pluripotentnoj matičnoj stanici. Dolazi do kromosomske

promjene na 22. paru kromosoma, Philadelphia kromosom. Ta promjena se označava i kao
translokacija t(9,22). Dok se stanica dijeli kromosom br. 9 pogrešno dobiva jedan dio
kromosoma br. 22 i obratno: kromosom br. 22 dobiva jedan dio kromosoma br. 9.

Karakterizirano je nekontrolirano umnažanje matičnih stanica u koštanoj srži, prelaženje u

tkiva i zadržavanje u krvi velikog broja zrelih i mladih stanica. Može prijeći i u akutni oblik –
blastična kriza.
KRONIČNA LIMFATIČKA LEUKEMIJA

Maligna bolest karakterizirana nekontroliranim bujanjem limfocita. Nagomilavaju se

imunološki nekompetentni limfociti. Oni postepeno istiskuju normalno hematopoetsko tkivo
iz koštane srži. Dolazi do povećanja slezene, jetre i limfnih čvorova.

Karakteristika je prisutnost velikog broja malih limfocita, morfološki bez promjena, te nalaz
većeg broja razorenih limfocita koji se nazivaju Gumprechtove sjene. Najčešće su atipično
promijenjeni B-limfociti.

POLICITEMIJA RUBRA VERA

Spada u mijeloproliferativne bolesti, karakterizirano je nekotrolirano stvaranje eritrocita, a u

manjoj mjeri i granulocita i trombocita. Glavna promjena je povećana masa eritrocita u
organizmu tj. povećan hematokrit i konc. hemoglobina.
Bolest je rijetka i najčešće oboljevaju muškarci. Eritropoetin je snižen zbog povećane
brojčane koncentracije eritrocita i normalne opskrbljenosti tkiva kisikom.

PLAZMOCITOM

Plazmocitom ili multipli mijelom je bolest karakterizirana malignim bujanjem plazmocitnog

tkiva najčešće u koštanoj srži. Maligno tkivo potiskuje ostalo hematopoetsko tkivo što
rezultira anemijom, trombocitopenijom ili granulocitopenijom.

Glavna karakteristika maligno promjenjenih plazmocita je sinteza jedne vrste imunoglobulina.

Sinteza je monoklonalna uz sintezu lakih lanaca u suvišku. Laki lanci prelaze u urin i nazivaju
se Bence-Jonesov protein.
M-protein (monoklonalni) uzrokuje „roleaux“ formacije eritrocita, djeluje inhibitorno na
trombocite i koagulaciju. Zbog visoke konc. M-proteina, serum je hiperviskozan.

MALIGNI LIMFOMI

Maligne bolesti limfnog tkiva koje zahvaćaju limfne čvorove, slezenu, koštanu srž, jetru ili
probavni trakt. Dijele se na non-Hodgkin limfome i Hodgkin limfome.

Non-Hodgkin limfomi su velika grupa različitih tumora limfnog tkiva, različite morfologije
stanica koje bujaju i različite prognoze za pacijenta.
Hodgkin-ova bolest je maligni limfom koji predstavlja trećinu svih limfoma. Pretežito
zahvaća limfne čvorove.

Nalazimo Reed-Sternbergove stanice u punktatu čvora. To su velike stanice s najčešće dvije

jezre koje sliče sovinim očima.
 BOLESTI HEMOSTAZE

Do poremećaja može doći zbog promjena u krvnim žilama, kvalitativnim ili kvantitativnim
promjenama trombocita, nedostatka faktora zgrušavanja ili prekomjerne fibrinolize.

Bolesti hemostaze smo podijelili na:

- bolesti krvih žila,
- bolesti trombocita
- bolesti koagulacije

Sklonost krvarenju zbog promjene u stijenkama krvih žila – pojava petehija i krvarenja
sluznica. Produženo vrijeme krvarenja

Teleangiektazija – promjena u stijenci krvne žile zbog nedostatka mišićnih vlakana pa ne

može doći do stezanja krvne žile.

Trombocitopenija – broj trombocita ispod 40 x 109/L. nastaje zbog nedovoljnog stvaranja ili
povećane razgradnje trombocita.

Trombopatije – promjene u funkciji trombocita. Mogu biti nasljedne ili stečene. Smanjena je
adhezijska i agregacijska sposobnost trombocita.

Koagulopatije – bolesti zgrušavanja krvi zbog nedostatka bilo kojeg faktora zgrušavanja

HEMOFILIJA A – nasljedna bolest zbog smanjene aktivnosti FVIII. Faktor VIII se sastoji
od FVIIIc i von Willerbrandov-og faktora. Nalazimo deficit ili promjenu FVIIIc koji vodi
krvarenju jer se ne može stvarati protrombinaza. APTV i vrijeme zgrušavanja su produženi.
Određujemo konc. FVIIIc u plazmi.

HEMOFILIJA B – stanje izazvano nedostatkom faktora IX

VON WILLENBRANDOVA BOLEST – nastaje zbog deficita ili promjene von

Willenbrandovog faktora. Smanjena je adhezivnost trombocita i smanjeno je stvaranje fibrina.

AFIBRINOGENEMIJA – nasljedni deficit fibrinogena

DISFIBRINOGENEMIJA – nasljedna promjena u strukturi fibrinogena

DISEMINIRANA INTRAVASKULARNA KOAGULACIJA (DIC)

Promjena koagulacije praćena fibrinolizom. U krvožilnom sustavu dolazi do stvaranja
mikrotromba koji sužava sitne krvne žile i dovodi do ishemije tkiva. To je stanje opasno za
bubrege i srčani mišić. U DIC-u su sve faze hemostaze poremećene.