KAZNENO MATERIJALNO PRAVO

PRAVOSUDNI ISPIT NA DRŽAVNOJ RAZINI

KAZNENI ZAKON BiH

ZAKON O ZAŠTITI I POSTUPANJU SA DJECOM I MALOLJETNICIMA U KAZNENOM POSTUPKU
FBiH
OPĆE ODREDBE
ZAKON
O MEĐUNARODNOJ PRAVNOJ POMOĆI U KAZNENIM STVARIMA
ZAKON O PREKRŠAJIMA BiH
ZAKON O ZAŠTITI SVJEDOKA POD PRIJETNJOM I ZAŠTIĆENIH SVJEDOKA

1
Kazneno materijalno pravo predstavlja sistem pravnih propisa kojim država, radi svoje kazneno
pravne zaštite određuje kaznena djela i njihove počinitelje i propisuje sankcije prema tim učiniteljima.

Kazneno zakonodovastvo u našoj zemlji čine:

1. Kazneni zakon BiH, FBiH, RS i BD;

2. Drugi zakoni BiH, Entiteta i Brčko distrikta, kojima su eventualno propisana kaznena djela - u
svim ovim zakonima koji čine dopunsko kazneno zakonodavstvo, kazne i druge mjere mogu
se propisivati u skladu sa odredbama sistemskog kaznenog zakonodavstva.
3. U širem smislu, ovdje se ubrajaju Kazneni procesni zakoni ( ZKP BiH, FBiH, RS i BD ) i Zakon o
izvršenju kaznenih sankcija;
4. Posebno kazneno zakonodavstvo (npr. Zakon o ravnopravnosti spolova i sl.) koje mora biti u
skladu sa kaznenim zakonima u pogledu uvjeta odgovornosti i kažnjivosti.

Kazneni zakon i zakon o kaznenom postupku doinijeti su 2003.godine; nametnuti od strane visokog
predstavnika, a usvojila ih parl.skupština BiH.

Kazneni zakon BiH regulira pojam teritorija BiH na:

- suhozemna teritorija
- obalno more
- vodene površine unutar granica BiH
- zračni prostor iznad svih naprijed navedenih površina

Kazneno zakonodavstvo se primjenjuje na:

(1) teritorijalni princip

- primjena prema svakom ko učini k.d. na teritoriji BiH (FBiH) – izuzetak: princip zastupničke
jurisdikcije – regulisan ZKP BiH – omogućava da se naša država, kada je na našoj teritoriji k.d. počinio
strani državljanin koji ima prebivalište u stranoj državi, odrekne prava kažnjavanja i ustupi jurisdikciju
toj državi, pod uvjetom da: (i) nema protivljenja od strane te države + (ii) da se radi o k.d. iz
nadležnosti Suda BiH sa propisanom kaznom do 10 god.; ovo ustupanje – fakultativno, ne obvezno;
- primjena prema svakom ko učini k.d. na domaćem plovilu bez obzira gdje se ono nalazilo u
vrijeme učinjenja k.d.;
- primjena prema svakom ko učini k.d. u domaćem civilnom avionu dok je avion u letu;
- primjena prema svakom ko učini k.d. u domaćem vojnom avionu bez obzira gdje se avion
nalazio u vrijeme počinjenja k.d.

(2) realni (zaštitni) princip – osigurava zaštitu vrijednosti i interesa BiH:

- prema svakom ko van teritorije BiH (FBiH) učini:
• bilo koje k.d. protiv integriteta BiH, odn.ustavnog poretka FBiH;
• k.d. protiv službene ili odgovorne osobe u vezi s njenom službom;
• k.d. krivotvorenja novca, vrjed.papira, znakova za vrijednost, znakova za obilježavanje robe,
mjera i utega izdatih na osnovu propisa institucija BiH – samo u KZ BiH;
• k.d. koje je BiH obavezna kažnjavati prema propisima međunar.prava, međunar.ili
međudr.ugovora – samo u KZ BiH;

2
(3) nacionalni princip (princip aktivnog personaliteta) – odnosi se na k.d. naših državljana počinjena
u inozemstvu:
- prema državljaninu BiH koji izvan teritorije BiH (FBiH) učini bilo koje k.d. osim gore navedenih
u (1. i-iv ) – ali, samo ako se učinitelj zatekne na teritoriji BiH (FBiH) ili joj bude izručen;

(4) supsidijarni princip (ograničeni realni princip) – zaštita naših pravnih dobara u inozemstvu osim
onih obuhvaćenih realnim principom:
- prema strancu koji izvan teritorije BiH(FBiH) počini prema BiH(FBiH) ili državljaninu BiH(FBiH)
k.d. koje nije obuhvaćeno k.d.gore pod i-iv – ali, samo ako se učinitelj zatekne na teritoriji BiH(FBiH) ili
joj bude izručen;

(5) univerzalni (kosmopolitski) princip – proizilazi iz međunar. solidarnosti i potrebe sprečavanja

teških k.d. upravljene protiv vrijednosti koje predstavljaju opće interese svih narod:
- prema strancu koji izvan teritorije BiH(FBiH) počini prema strancu k.d. za koje se po tom
zakonodavstvu može izreći kazna zatvora od 5god.ili teža kazna – ali, samo ako se zatekao na teritoriji
BiH(FBiH) i ne bude izručen;

Osobno važenje KZ (ratione personae)

– za razliku od prostornog važenja – ne utvrđuje se krug lica na koja se primjenjuje, nego krug lica na
koja se ne primjenjuje (krug lica koja se zbog određenih svojstava izuzimaju od primjene KZ –
npr.životna dob, državnopravni, diplomatski i dr.sttus)

Isključenje primjene kaznenog zakonodavstva

Prema djeci – kazneno zakonodavstvo se ne primjenjuje prema djetetu koje u vrijeme učinjenja k.d.
nije navršilo 14 godina;
- ne mogu se izricati nikakve kr.sankcije, pa ni odgojne preporuke;
- ZKP – postupak prema maloljetniku se obustavlja kad se u tijeku postupka utvrdi da maloljetnik u
vrijeme izvršenja k.d. nije bio navršio 14 god.

Isključenje primjene prema neuračunljivim licima

Nije eksplicitno navedeno, ali proizilazi iz drugih odredbi KZ i ZKP, prema kojima kada se u tijeku
postupka utvrdi da je učinitelj k.d. tempore criminis neuračunljiv – sud će na prijedlog tužitelja
utvrditi da je učinitelj počinio k.d. u stanju neuračunljivosti i predmet uputiti nadležnom organu
soc.staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka.

Službena osoba
(i) izabrani ili imenovani službenik u organima zakonodavne, izvršne ili sudske vlasti BiH + u drugim
državnim i upravnim ustanovama ili službama, koje vrše određene upravne, stručne i dr.poslove u
okviru prava i dužnosti vlasti koja ih osnovala;
(ii) osoba koja stalno ili povremeno vrši službenu dužnost u navedenim upr.organima ili ustanovama;
(iii) ovlaštena osoba u gosp.društvu ili u dr.pravnoj osobi kojoj je zakonom ili dr.propisom donesenim
na osnovu zakona povjereno vršenje javnih ovlaštenja, a koja u okviru tih ovlaštenja vrši određenu
službenu dužnost;
(iv) dr.osoba koja vrši određenu službenu dužnost na osnovu ovlaštenja iz zakona ili dr.propisa
donesenog na osnovu zakona.

3
NAČELO LEGITIMITETA (osnov zakonitosti )

Osnova i granice kaznenopravne prinude

Kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se samo za ona ponašanja kojima se ugrožavaju ili
povrjeđuju osobne slobode i prava čovjeka, te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i
zaštićene Ustavom i međunarodnim pravom – odnosno da se njihova zaštita ne bi mogla ostvarivati
bez kaznenopravne prinude.

Propisivanje kaznenih djela i vrste i mjere kaznenopravnih sankcija zasniva se na nužnosti primjene
kaznenopravne prinude i njenoj razmjernosti jačini opasnosti za osobne slobode i prava čovjeka, te
drugih osnovnih vrijednosti.

NAČELO ZAKONITOSTI

Ovo načelo postoji u materijalnom i procesnom smislu.

- U materijalnom smislu ovo načelo ima 2 aspekta značenja:

1. da se kaznena djela i kaznene sankcije za ta djela mogu propisivati samo zakonom, a ne

propisima niže pravne snage.
2. da se nikome na može izreći sankcija za djelo, ako ono prije nego što je učinjeno, u zakonu
nije propisano kao kazneno djelo i za koje u zakonu nije propisana sankcija.

Načelo krivnje – nitko ne može biti kažnjen, niti se prema njemu mogu izreći druge kazneno-pravne
sankcije ako nije kriv za počinjeno k.d..

VREMENSKO VAŽENJE KAZN. ZAKONA

Prema učinitelju kaznenog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja
kaznenog djela. (vrijedi princip da nema retroaktivne primjene propisa ).

Ako se poslije učinjenja kaznenog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon
koji je blaži za učinitelja. U toj situaciji, moguće je da bude primjenjen novi ili stari zakon, u zavisnosti
od toga koji je od njih blaži za počinitelja kaznenog djela.

U zakonu nisu izričito propisani kriteriji po kojima se ocjenjuje koji je zakon blaži za učinitelja u
svakom konkretnom slučaju, međutim sudska praksa i teorija su utvrdili određene kriterije na
osnovu kojih se utvrđuje koji je zakon blaži, a to su:

1. osnovni kriterij je onaj koji predviđa da je blaži onaj kazneni zakon koji konkretno
ponašanje uopće ne propisuje kao kazneno djelo ( npr. u ranijem kazn. zakonodavstvu postojalo
je kazn. djelo kockanje, uvreda, veći broj kazn. djela protiv oružanih snaga, međutim, ta djela i još
neka u važećem KZ su dekriminisana ); Ovo je ključni kriterij za utvrđivanje koji je zakon blaži i
ukoliko se primjeni na konkretnom slučaj, nema potrebe za utvrđivanje ostalih kriterija.
2. blaži je onaj kazneni zakon koji propisuje određeno djelo kao kazneno djelo, ali isključuje
kaznenu odgovornost i kazneno gonjenje; (npr. ovlašteno službeno lice provali u tuđi stan radi
hvatanja učinitelja kazn. djela - neće kazneno odgovarati jer je to učinio u vršenju službene
radnje);

4
3. blaži je onaj zakon koji predviđa mogućnost oslobađanja od kazne ili izricanja blaže
vrste kazne ili manje mjere kazne ( npr. kod kaznenog djela krađe blaži je važeći zakon jer postoji
mogućnost izricanja blaže kazne );
4. ako oba zakona propisuju izricanje kazne - blaži je onaj kazneni zakon koji ne predviđa
izricanje sporedne kazne ili mjere sigurnosti;
5. ako oba zakona propisuju izricanje kazne - blaži je onaj kazneni zakon koji predviđa šire
mogućnosti za izricanje uvjetne osude ili blaže kažnjavanje za pokušaj određenog kaznenog
djela.

Kako se primjenjuje blaži zakon?

 Blaži zakon se primjenjuje u odnosu na konkretno djelo i konkretnog učinitelja, a ne
apstraktno. ( analizom prethodnih kriterija se utvrđuje kako se ti zakoni odnose na
konkret. učinitelja kd )
 Blaži zakon mora se primjeniti u cjelosti, a ne parcijalno ili kombinovano sa drugim zakonima.
 Blaži zakon mora se primjeniti do pravomoćnosti presude . Izuzetno, ako je povodom pravnih
lijekova (žalba ili ponavljanje postupka) presuda ukinuta i određeno novo suđenje, blaži zakon se
mora primjeniti i u toj situaciji. Ovo iz razloga što više ne postoji pravosnažna presuda i suđenje
počinje ispočetka.
 Ako nije ispoštovan ovaj princip tj, ako je sud primjenio strožiji zakon, postojaće povreda
kaznenog zakona.

KAZNENE SANKCIJE

Vrste kaznenopravnih sankcija su:

1. kazne
a) zatvor i dugotrajni zatvor
b) novčana kazna

2. mjere upozorenja
a) sudska opomena – briše se po izmjeni kaznenog zakona od 2010. godine ali
u KZ FBiH ostaje na snazi
b) uvjetna osuda

3. mjere sigurnosti
a) obvezno psihijatrijsko liječenje
b) obvezno liječenje od ovisnosti
c) zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili funkcije
d) zabrana upravljanja motornim vozilom
e) oduzimanje predmeta

4. odgojne mjere – primjenjuju se prema maloljetnicima uz odgojne preporuke

a) disciplinske mjere
b) mjere pojačanog nadzora
c) zavodske mjere

Opća svrha kaznenopravnih sankcija:

a) generalna prevencija - preventivni uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne

učine kaznena djela;

5
b) specijalna prevencija -sprečavanje učinitelja da ponovo učini kaznena djela i
podsticanje njegovog preodgoja

Isključenje primjene kaznenog zakonodavstva u Federaciji prema djeci

Kazneno zakonodavstvo ne primjenjuje se prema djetetu koje u vrijeme učinjenja kaznenog djela nije
navršilo 14 godina života.

ZASTARA

Zastara kaznenog gonjenja

Zastara kaznenog gonjenja je institut koji podrazumjeva prestanak ovlaštenja državnih organa za
poduzimanje kaznenog gonjenja usljed proteka određenog vremena.

Zastara nije na dispoziciji stranaka, tj. nastupa bez obzira na volju učinitelja i niko se ne može odreči
zastare!

Rokovi zastare zavise od težine kaznenog djela i propisane kazne, pa se kazneno gonjenje ne može
poduzeti kad od učinjenja kaznenog djela protekne:

a) 35 god. - za kazneno djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora;

b) 20 god. - za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora preko 10 godina;
c) 15 god. - za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora preko 5 godina;
d) 10 god. - za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora preko 3 godine;
e) 5 god. - za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora preko 1 godine;
f) 3 god. - za kazn. djelo s propisanom kaznom zatvora do 1 god. ili novčanom
kaznom.

Ako je za kaz. djelo propisano više kazni, rok zastare određuje se po najtežoj.

Postoji relativna i apsolutna zastara:

relativna zastara - nastupa kada proteknu gore navedeni zastarni rokovi utvrđeni prema propisanoj
kazni.

apsolutna zastara - nastupa kada protekne dvostruko vrijeme predviđeno za relativnu zastara.

Zastarijevanje kaznenog gonjenja počinje od dana kad je kazneno djelo učinjeno.

OBUSTAVA ZASTARE

Obustava zastare nastupa zbog neke zakonske tj. pravne smetnje – kao npr. poslanički imunitet,
duševno oboljenje učinitelja, postupak ekstradicije i sl.

U toj situaciji kazneno gonjenje ne može otpočeti, a ako je otpočelo ne može se produžiti.

Kada prestane zakonska smetnja tijek zastarjevanja se nastavlja. Pri tome se u rok zastarjevanja
uračunava vrijeme koje je proteklo do obustave zastarjevanja.

Zastara se obustavlja samo u odnosu na ono lice na koje se odnose pravne smetnje, a ne utječe na
druge suučesnike.

6
PREKID ZASTARE

Prekid zastare znači nastup takve okolnosti uslijed koje je zaustavljen tok zastare tako da sa svakim
prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći. Kod prekida zastare vrijeme koje je proteklo ne
uračunava se u vrijeme zastarjevanja, već zastarjevanje počinje iznova i može trajati sve do
nastupanja apsolutne zastare.

Prekid zastare nastupa (zastarijevanje se prekida) u 2 slučaja:

1. poduzimanjem svake procesne radnje od strane suda ili tužitelja, koja se poduzima radi
gonjenja učinitelja zbog učinjenog kaznenog djela. Radnje ovlaštenog službenog lica prije
pokretanja kazn. postupka nemaju karakter procesnih radnji i ne dovode do prekida zastarai.

2. kada počinitelj u vrijeme trajanja zastare učini isto tako teško ili teže kazn. djelo .

Zastara izvršenja kazne

Zastara izvršenja kazne je osnov za prestanak ovlaštenja nadležnih organa

na izricanje sankcija i izvršenje tih kaznenih sankcija.
Zastara izvršenja kazne nastaje istekom određenog vremena od izvršenja
kaznenog djela ili istekom određenog vremena od donošenja pravomoćne presude.
Na zastara izvršenja kazne primjenjuju se isti rokovi kao i kod zastarai
kaznenog gonjenja.

Zastara izvršenja sporedne kazne i sigurnosnih mjera:

Zastara izvršenja novčane kazne kao sporedne kazne nastupa - kad
proteknu 2 godine od dana pravomoćnosti presude kojom je ta kazna izrečena.
Zastara izvršenja sigurnosnih mjera obveznog psihijatrijskog liječenja,
obveznog liječenja od ovisnosti i oduzimanja predmeta nastupa - kad protekne 5 godina od dana
pravomoćnosti odluke kojom su te mjere izrečene.
Zastara izvršenja sigurnosnih mjera zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili
funkcija i zabrane upravljanja motornim vozilom - nastupa kad protekne onoliko vremena koliko
je sud odredio za trajanje te mjere.

Kazneno gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za kaznena djela za koja po međunarodnom

pravu zastara ne može nastupiti (kaznena djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocid).

KAZNENO DJELO

Kazneno djelo (Član 21.)

Kazneno djelo je protupravno djelo (koje kumulativno ima sve slijedeće elemente):

a) koje je zakonom propisano kao kazneno djelo,

b) čija su obilježja propisana zakonom i
c) za koje je zakonom propisana kaznenopravna sankcija

7
a) Protupravnost kao element kaznenog djela

Protupravnost znači da je određeno ponašanje u suprotnosti sa pozitivnim normama pravnog

poretka. To su ona protupravna ponašanja pojedinca koja znače napad ili ugrožavanje najvažnijih
društvenih odnosa.

Međutim, pravni poredak dozvoljava u određenim situacijama i pod određenim uvjetima

postojanje nekog osnova koji isključuje protupravnost. Ti osnovi mogu biti u kaznenom
materijalnom i kaznenom procesnom pravu.

U kaznenom zakonu ( materijalnom ) protupravnost isključuje:

1) beznačajno djelo,
2) nužna obrana
3) krajnja nužda i
4) sila i prijetnja

U kaznenom procesnom pravu osnov isključenja protupravnosti postoji u slučajevima: lišenja slobode
učinitelja kazn. djela, određivanja pritvora, vršenja pretresa i dr.., Naređenje pretpostavljenog ne
isključuje protupravnost.
b) Propisanost kaznenog djela u zakonu kao element kaznenog djela ( princip zakonitosti ) U
materijalnom smislu ovo načelo znači da se kaznena djela i kaznene sankcije za ta djela mogu
propisivati samo zakonom, a ne propisima niže pravne snage. Drugi aspekt ovog načela znači da se
nikome na može izreči sankcija za djelo, ako ono prije nego što je učinjeno, u zakonu nije propisano
kao kazneno djelo i za koje u zakonu nije propisana sankcija.

Obilježja kaznenog djela ( biće kaznenog djela )

To su okolnosti koje karakterišu određeno ponašanje kao kazneno djelo. Te okolnosti nazivaju se
obilježjima odn. elementima bića kaznenog djela.

Obzirom na prirodu pojedinih djela, svako djelo ima određene elemente koji čine biće tog kaznenog
djela. Biće kaznenog djela je skup svih posebnih elemenata jednog kaznenog djela.

Da bi djelo bilo svršeno moraju biti ostvarena sva njegova obilježja. Ostala obilježja služe za bliže
označavanje kažnjivog ponašanja i po potrebi za razgraničenje od drugih srodnih kaznenih djela. Npr.
kod kaznenog djela krađe bitna obilježja su: da se radi o tuđoj pokretnoj stvari, da se ta stvar
oduzima i da se to čini u namjeri u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi. Kazneno djelo
teške krađe sadrži sva ova obilježja, ali i dodatno obilježje u pogledu načina izvršenja krađe npr. da se
krađa vrši obijanjem ili provaljivanjem zatvorenih prostora, da se krađa vrši u vrijeme elementarnih
nepogoda (poplave, zemljotresi itd). Prema tome, po ovim dodatnim obilježjima ovo djelo se razlikuje
od kaznenog djela krađe.

Radnja izvršenja kaznenog djela ( način učinjenja kaznenog djela )

Radnja izvršenja kaznenog djela je ona radnja kojom se izvršava kazneno djelo i koja je u opisu
kaznenog djela označena kao radnja izvršenja. Npr. kod kaznenog djela krađe radnja se sastoji u
oduzimanju tuđe pokretne stvari, a kod ubojstva radnja se sastoji u lišavanju života drugog lica.

Kod nekih kaznenih djela, radnja izvršenja se sastoji od dvije ili više radnji, koje mogu biti određene
kumulativno ili alternativno:

8
a) kumulativno - gdje se radnja izvršenja sastoji se od dvije djelatnosti i gdje je za postojanje
kaznenog djela nužno je da su kumulativno ostvarene obje navedene radnje tzv. kumulativne
dispozicije. Npr. kod kaznenog djela razbojništva, radnje su upotreba sile i oduzimanje tuđe
pokretne stvari. Kod takvih kaznenih djela obje te radnje ulaze u sastav izvršenja kaznenog djela i
njihovim poduzimanjem ostvaruje se kazneno djelo. Kod ovih djela poduzimanjem samo jedne
radnje neće se raditi o svršenom kaznenom djelu, npr. upotreba sile, već o pokušaju kaznenog
djela razbojništva.
b) alternativno - gdje se radnja izvršenja sastoji se od dvije ili više djelatnosti tako da je kazneno
djelo izvršeno poduzimanjem bilo koje od propisanih radnji tzv. alternativne dispozicije. Ukoliko
su ostvarene sve radnje, radit će se o kumulaciji radnji, što se može uzeti u obzir kao otežavajuća
okolnost kod odmjeravanja kazne. Npr. kod kaznenog djela krivotvorenja isprave, radnja
izvršenja je određena alternativno, pa se djelo može izvršiti pravljenjem lažne isprave ili
nabavljanjjem ili upotrebom lažne isprave. Izvršenjem djela na bilo koji od ovih načina tj.
ispunjavanjem bilo koje alternacije, djelo je izvršeno.

Blanketne dispozicije su nepotpune ili okvirne dispozicije u kaznenom zakonu koje su same za sebe
neprimjenjive bez uzimanja u obzir drugog propisa na koji upućuju. Da bi se u takvim slučajevima
moglo utvrditi da li je u pitanju kazneno djelo ili ne, nužno je konsultovati propise na koje se ta
blanketna dispozicija odnosi i tek tada ćemo biti u mogućnosti utvrditi da li u konkretnom ponašanju
postoje elementi kaznenog djela. Blanketne dispozicije u kaznenom zakonu su najčešće kod kaznenih
djela protiv sigurnosti saobraćaja i protiv sigurnosti ljudi i imovine. Npr. kazneno djelo ugrožavanja
saobraćaja govori o postupanju u saobraćaju suprotno propisima ZOBS-a ili kod kaznenog djela
protupravni prekid trudnoće, u dispozitivu se navodi da se prekid trudnoće izvodi protivno propisima o
prekidu trudnoće. Kod optuženja i u izreci presude kod ovih kazn. djela nužno je ugraditi određene
članove zakona ili drugog propisa na koji upućuje blanketna dispozicija.

Kazneno djelo može biti izvršeno činjenjem i nečinjenjem:

U praksi, kazneno djelo se najčešće čini činjenjem neke radnje. Činjenje postoji onda kada lice
poduzima neku radnju koju ne bi smjelo poduzeti npr. oduzima tuđu pokretnu stvar, falsifikuje
ispravu, drugom nanosi povredu i sl. Dakle, kod činjenja radi se o nekoj ličnoj aktivnosti učinitelja koja
dovodi od određ. promjena u vanjskom svijetu -povreda, ugrožavanja.

Kazneno djelo je učinjeno nečinjenjem ( tzv. omisivni delikti ) - kada počinitelj ne poduzima radnju
koju je dužan poduzeti. npr. majka ne hrani djete i usljed toga nastupi zabranjena posljedica, ili
skretničar propusti da pomjeri šine u slobodan prolaz i nastupi udes. Dužnost majke na hranjenje
djeteta propisana je u porodičnom zakonu. Dužnost skretničara propisana je u odgovarajućim
propisima u oblasti željezničkog saobraćaja. Dakle, kod ovih djela uvijek se radi o tome da počinitelj
propušta tj. ne poduzima radnju koju mu nalaže status ili dužnost.

Prava k.d nečinjenja – su ona k.d koja se mogu izvršiti samo nečinjenjem

Neprava k.d nečinjenja – su ona k.d kod kojih počinitelj ima obavezu otklanjanja posljedice od
zaštićenog dobra.

Posljedica kaznenog djela

Kod najvećih broja kaznenih djela, posljedica je ugrađena u dispoziciju kaznenog djela i samim tim je
vidljiva (npr. lišenje života, teška tjelesna povreda, prenošenje zarazne bolesti i sl.) Međutim, ima

9
kazn. djela kod kojih posljedica nije vidljiva, ali ona postoji ( npr. kod kaznenog djela davanje lažnog
iskaza, posljedica se sastoji u stvaranju pogrešnog mišljenja kod suda i donošenju pogrešne sudske
odluke ).

Posljedica kazn. djela može se manifestirati u vidu:

1. povrede zaštićenog dobra – to je uništenje ili oštećenje nekog pravnog dobra. Ta povreda se
uočava čulima i kod ovih djela posljedica se uvijek određuje kao obilježje bića kazn. djela (npr.
tjelesna povreda, lišenje života, krađa i sl.).
2. ugrožavanja zaštićenog dobra – to je stvaranje opasnosti od nastupanja povrede.
Ta opasnost može biti konkretna ili apstraktna:

a) konkretna – ovdje je ta opasnost određena u biću kaznenog djela i ona se mora

dokazivati kao i ostali elementi kaznenog djela. Najčešća su kaznena djela protiv sigurnosti
javnog saobraćaja i kaznena djela protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine.
b) apstraktna – postoji kada je posljedica mogla da nastupi usljed poduzete radnje ali u
konkretnom slučaju nije nastupila. Takva kaznena djela ne sadrže opasnost kao obilježje
kaznenog djela, kao u slučaju konkretne opasnosti, već ta opasnost nužno proizilazi iz radnje
izvršenja. To znači da je kod takvih kaznenih djela nastupanje posljedice nužna i neoboriva
pretpostavka. Čim je radnja izvršena, ovu opasnost ne treba dokazivati kao konkretnu
opasnost, jer se njeno postojanje uvijek pretpostavlja ( npr. u slučaju predaje u prevozno
sredstvo lako zapaljivih, eksplozivnih ili radioaktivnih materijala, djelo se smatra svršenim
samim činom predaje takvih materijala u prevozno sredstvo. Dakle, u ovom slučaju se uopće
ne dokazuje postojanje posljedice, jer se ona pretpostavlja samim time što se radi o
materijama koje su izuzetno opasne i čiji je promet u javnom saobraćaju izričito zabranjen )

Subjekt izvršenja kaznenog djela

Subjekt izvršenja kaznenog djela po važećem zakonu može biti fizičko i pravno lice.

Kod pojedinih kaznenih djela subjekt izvršenja djela označava se na različite načine:
Kod najvećeg broja djela subjekt se označava rječju «tko» ( npr. tko drugog liši života, tko oduzme
tuđu pokretnu stvar). U ovoj situaciji to praktično znači da takva kaznena djela može počiniti svako
lice, odn. kod njih postoji najširi krug mogućih izvršitelja.

Kod nekih kaznenih djela subjekt se označava prema svojstvu lica ili njegovom statusu npr. službeno
lice, odgovorno lice, vojno lice, vozač motornog vozila, branilac, ljekar, svjedok, učesnik u saobraćaju.
Kod ovih kaznenih djela sužen je broj mogućih počinitelja tako da ova djela može učiniti samo lice
koje ima određeno svojstvo. Ova djela nazivaju se vlastoručna ili delicta propria. Utvrđivanje svojstva
učinitelja kod ovakvih kaznenih djela je veoma značajno, jer ako počinitelj nema određeno svojstvo
neće se raditi o tom kaznenom djelu, ( npr. kod kazn. djela čedomorstva - ubojstvo djeteta pri
porođaju - počinitelj, odnosno subjekt tog kazn. djela može biti samo majka djeteta. To je
privilegovano djelo ubojstva koje može učiniti samo majka u posebnom stanju do koga dolazi u vezi
sa porođajem. Druga lica koja bi eventualno sa majkom učestvovala u izvršenju tog kazn. djela
odgovarala bi za neki od oblika sučesništva u izvršenju kazn. djela ubojstva kao pomagač, poticatelj ili
suizvršitelj. Dakle, ta lica bi odgovarala strožije jer nemaju svojstvo koje ima majka).

Subjekt kaznenog djela može se pojaviti kao - izvršitelj ( suizvršitelj ), pomagač i poticatelj.
Od subjekta treba razlikovati pasivnog subjekta - ako se neko lice posluži drugim licem da učini kazn.
djelo. Npr. lice A gurne lice B na lice C, pa lice C pretrpi povrede ili nastupi smrt. Lice A je subjekt
izvršenja kaznenog djela, a lice B samo sredstvo kojim se lice A poslužilo.

10
Subjekt kaznenog djela, odn. počinitelj i krivac nisu sinonimi, jer je kriv samo onaj za koga se to utvrdi
pravosnažnom presudom.

Vrijeme izvršenja (učinjenja) kaznenog djela

Kazneno djelo je učinjeno u vrijeme kada je učinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kad
je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila.

Vrijeme izvršenja kaznenog djela značajno je:

1) radi utvrđivana uzrasta učinitelja tj. da li je u pitanju maloljetnik ili punoljetno lice, a što je
značajno radi utvrđivanja uračunljivosti učinitelja;
2) radi primjene zakona na učinitelja , kako odredbi materijalnopravnog, tako i procesnopravnog
karaktera.
3) radi utvrđivanja zastare kaznenog gonjenja ;
4) radi utvrđivanja starosti oštećenog, kod kaznenih djela gdje je uzrast oštećenog elemenat
bića kaznenog djela; npr. kod kaznenog djela vanbračna zajednica sa maljoljetnim lice,
zavođenje, obljuba nad maloljetnim licem, zlostavljanje ili napuštanje maloljetnog lica.
5) kod nekih kaznenih djela vrijeme je elemenat bića kaznenog djela . npr. djelo izvršeno za
vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti, za vrijeme epidemije i sl.
Kad se ne može precizno utvrditi vrijeme, uzima se ono koje je najpovoljnije za učinitelja.
Ako se djelo sastoji od različitih djelatnosti, a čine jednu radnju – uzima se ono vrijeme kada je
učinjena posljednja radnja (kumulativne radnje).

Produženo djelo – uzima se vrijeme svake izvršene radnje u sastavu kazn. djela. Zastara se računa od
zadnjeg učinjenog kaznenog djela.

Mjesto izvršenja kaznenog djela

Posljedica se najčešće događa u mjestu radnje, ali radnja može biti i u jednom, a posljedica u drugom
mjestu.
Naš zakon je prihvatio „kriterij ubikviteta“. Kazneno djelo je izvršeno u mjestu gdje je počinitelj
radio ili je bio dužan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila.

Značaj mjesta izvršenja kaznenog djela:

- Prema mjestu izvršenja djela određuje se koji će se zakon primjeniti na učinitelja .
Ovo je naročito značajno kod distancionih kaznenih djela i tzv. tranzitnih kaznenih djela sa
elementom inostranosti, npr. paket sa eksplozivom utovaren je u našoj zemlji u avion ili voz koji
saobraća prema inozemstvu. Kadase ne zna na kojem mjestu je djelo izvšeno nadležan je sud koji
je prvi potvrdio optužnicu a ako ista nije potvrđena onda je nadležan onaj sud koji je prvi primio
optužnicu na potvrđivanje.
- Mjesto izvršenja djela značajno je i za određivanje mjesno nadležnog suda .

UZROČNA ( KAUZALNA ) VEZA RADNJE I POSLJEDICE

Utvrđivanje uzročne veze u konkretnom slučaju je činjenično pitanje i rješava se na osnovu prirodnih
zakona i iskustvenog saznanja.
U praksi, najčešći slučajevi su da je ljudska radnja neposredni uzrok nastupanja zabranjene posljedice,
tako da je uzročna veza nesumnjiva. Npr. počinitelj puca iz vatrenog oružja u grudi žrtve u predio

11
srca, što dovede do smrti. Tu je očigledno da postoji uzročna veza između radnje učinitelja i nastale
posljedice.
Međutim, mogući su slučajevi da se između ljudske radnje i nastupjele posljedice interpolira jedan ili
više događaja kod uvjeta nastanka posljedice. npr. počinitelj tjelesno povrijedi žrtvu, a kasnije se
ispostavi da je žrtva bolovala od hemofilije ili počinitelj povrijedi žrtvu, a B lice žrtvi zavije ranu
septičkim zavojem, pa se rana inficira i žrtva umre. U tom slučaju postavlja se pitanje da li došlo do
prekida uzročne veze između prvobitne radnje izvršitelja i nastupjele posljedice.
Kod spornih slučajeva naša pravna teorija i sudska praksa prihvaćaju teoriju ekvivalencije (jednake
vrijednosti). Po ovoj teoriji svi faktori koji su uvjetovali nastupjelu posljedicu imaju jednaku
vrijednost. To znači da se uzrokom smatra svaki onaj uvjet bez koga konkretna posljedica ne bi
nastupila. Po ovoj teoriji, uzročnost će postojati i u slučaju potpuno nepredvidivih i naknadnih pojava
koje se nadovezuju na radnju učinitelja, Ako je ljudska radnja ušla u uzročni lanac koji je doveo do
posljedice – mora se uzeti da je ona uzrok posljedice, bez obzira u kojem stupnju je doprinjela
proizviođenju posljedice. U slučaju prekida uzročnosti, počinitelj odgovara samo za posljedicu koja je
nastupila prije prekida uzročne veze. npr. počinitelj je oštećenom nanio tjelesne povrede, nakon toga
ga vozilom vozi u bolnicu, u toku vožnje dođe do udesa krivicom drugog vozača, usljed čega oštećeni
pogine. Ovaj drugi udes prekinuo je tok uzročnosti pa će prvobitni počinitelj kazneno odgovararati za
nanošenje tjelesnih povreda oštećenom, a drugi vozač za kazneno djelo ugrožavanja sigurnosti
saobraćaja kvalikfikovano smrtnom posljedicom. Drugi primjer: provalnik je provalio u tuđu kuću,
zatiče oštećenog i nanese mu teške tjelesne povrede i dovede ga u stanje da ovaj više ne može da
vlada sa sobom, oduzima stvar i odlazi. Nakon toga dolazi do požara i čovjek pogine. Počinitelj će
odgovarati za krajnju posljedicu, jer nije došlo do prekida uzročnosti, jer je čovjeka doveo u stanje da
ne može da se spasi sam.

INSTITUTI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KAZNENOG DJELA (ISKLJUČUJU PROTUPRAVNOST)

To su slijedeći pravni instituti: beznačajno djelo, nužna obrana, krajnja nužda i sila i prijetnja.
Određeno ponašanje koje ima sva obilježja određenog kaznenog djela neće biti inkriminisano odn.
počinitelj neće biti kazneno gonjen zbog takvog ponašanja ukoliko postoji jedan od ova tri instituta.

1. Beznačajno djelo

Beznačajno djelo nije kazneno djelo.

Beznačajno djelo postoji kada određeno djelo sadrži obilježja kaznenog djela određena u zakonu, ali
ipak se neće raditi o kaznenom djelu s obzirom na:

1.prirodu i težinu djela

2.način izvršenja kaznenog djela,
3.neznatnost ili nepostojanje štetne posljedice, odnosno pribavljane imovinske koristi i
4.nizak stupanj kaznene odgovornosti učinitelja.

Ovi elementi trebaju biti kumulativno ispunjeni da bi se određeno ponašanje moglo ocijeniti kao
beznačajno djelo.
Značajan kriterij za ocjenu da li je u pitanju beznačajno djelo ili ne, jeste i zapriječena kazna i priroda
djela npr. u slučaju razbojništva ili ubojstva, zbog prirode tih djela i zapriječene kazne nikada se neće
moći raditi o beznačajnom djelu.
Ovaj institut mogao bi imati primjenu kod imovinskih kaznenih djela. U praksi su poznati slučajevi
krađe pakla ili šteke cigareta, artikala za ishranu, protupravnog zauzimanja male površine zemljišta u
državnoj svojini i sl.

12
Pri tome svakako treba cijeniti i stupanj kaznene odgovornosti učinitelja npr. počinitelj nije ranije
osuđivan, izvršio je krađu u gladnom stanju ili su ukradeni predmeti oduzeti.
U suštini radi se o tzv. bagatelnim djelima kojima nedostaje potrebni kvantitet ili kvalitet za postojane
kaznenog djela, tako da ne zaslužuju kazneni progon.

2. Nužna obrana

(1) Nije kazneno djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj obrani.
(2) Nužna je ona obrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije
istovremeni ili direktno predstojeći protupravni napad, a koja je srazmjerna napadu.
(3) Učinitelj koji prekorači granice nužne obrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio
zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, može se i osloboditi kazne.

Nužna obrana predstavlja sukob prava i neprava.

Nije kazneno djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj obrani. Dakle, nužna obrana predstavlja opći
osnov isključenja protupravnosti - postojanja kaznenog djela.

Nužna obrana je - ona obrana koja je neophodno potrebna da počinitelj od sebe ili drugog odbije
istovremeni ili neposredno predstojeći protupravni napad i koja je srazmjerna sa tim napadom.
Dakle,
- napad (koji može dolaziti samo od čovjeka) treba da je
1. protupravan, 2. istovremen ili direktno predstojeći i 3. neskrivljen,
- a obrana treba da je srazmjerna napadu.
Opšteprihvaćeno je da nužna obrana ima dvije komponente, napad s jedne i odbijanje napada sa
druge strane.
Pri tome treba imati u vidu da svaki napad ne opravdava obranu, ali i da svaka obrana nije nužna
obrana.

 NAPAD
Napad predstavlja ljudsku radnju – što znači da napad može dolaziti samo od čovjeka. Bez
značaja je njegov uzrast ili uračunljivost, da li je napad poduzet umišljajno, ili nehajno i sl. Napadač je
čovjek i onda kada koristi životinju kao sredstvo napada ili neka tehnička postrojenja ili naprave.
Radnja napada se redovno sastoji u činjenju, ali nije isključeno da izuzetno i nečinjenje, odn.
propuštanje ima karakter napada protiv koga je dozvoljena obrana (npr. odbijanje ljekara da pruži
pomoć licu kome je život u opasnosti ima karakter napada i sl.). Za postojanje nužne obrane nije
neophodno da napad istovremeno predstavlja i kazneno djelo.
Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg pravnozaštićenog dobra (život, tijelo, imovina).
Nužna obrana postoji ne samo onda kada se protupravni napad odbija od sebe već i od nekog drugog
(tzv. nužna pomoć).
Napad mora biti protupravan, jer samo protupravan napad legitimira pravo na obranu. Napad je
protupravan kada se poduzima bez ikakvog zakonskog ovlaštenja, odn. kada se tim napadom
povređuju pravni propisi bilo koje grane prava. Ako se radi o radnjama koje se poduzimaju na osnovu
zakonskog ovlaštenja, iako sadržajno uključuju i akte napada, "napadnutom" se u takvim slučajevima
ne priznaje pravo na obranu. (npr. lišenje slobode na osnovu naredbe o pritvoru, pretresanje stana od
strane organa gonjenja, lišavanje slobode lica zatečenog u izvršenju kazn.djela) Iz zahtjeva da napad
mora biti protupravan proizilazi da nije dozvoljena obrana protiv onoga koji se brani u nužnoj obrani -
nema nužne obrane na nužnu obranu, ali samo pod uvjetom lice koje se brani ne prijeđe granice
dozvoljene obrane. Ako se to desi tada "obrana" dobija karakter protupravnog napada i lice koje je
bilo napadač stiče pravo na nužnu obranu. Napad je protupravan i ako ga je napadnuti sam izazvao,
odn. skrivio. Pri tome ne smije da se radi o tzv. insceniranoj nužnoj obrani koja postoji onda kada je

13
napad namjerno isprovociran da bi se pod vidom nužne obrane izvršilo kazneno djelo, odnosno
povrijedilo neko napadačevo dobro Radi se o zloupotrebi prava na nužnu obranu, što se ne može
odobriti.
Napad i obrana moraju biti istovremeni, jer su ove dvije komponente u korelaciji.
Istovremenost postoji kako onda kada je napad aktuelan (kada traje i sve dok ne prestane), tako i
onda kada neposredno predstoji (npr. jedno lice sa nožem trči prema drugom licu u namjeri da ga
udari). Nužna obrana neće postojati ukoliko su odbrambene radnje poduzete nakon završetka
napada, jer bi to značilo legalizovanje osvete. Praktično, ima se uzeti da istovremenost postoji u
situaciji kada napad još nije poduzet, ali se prema poduzetoj prethodnoj radnji napadača realno može
ocijeniti i očekivati da će radnja napada neposredno uslijediti npr. ako napadač prilazi stolu nekog
gosta i počne ga napadati to je istovremen inapad i obrana bez sumnje; ili npr. napadač prilazi žrtvi i
hvata se za džep kaputa, a radi se o čovjeku koji je poznat kao siledžija i lako se hvata oružja. Imaju
nesuglasice od ranije. Druga osoba realno može zaključiti da napad predstoji i može se braniti. Danas
je dosta sporno pitanje obrane protiv prijetećih napada, a koja se sastoje u poduzimanju tzv. zaštitnih
mjera (npr. električne ograde, postavljene eksplozivne naprave koje se aktiviraju ulaženjem i sl.. Ovaj
segment ustanove nužne obrane kod nas je postao aktuelan posebno u zadnje vrijeme, jer sve više
ima slučajeva smrtnog stradanja u slučajevima provala u vikendice u kojima su bile postavljene
eksplozivne naprave). Ova, pro future nužna obrana nije dozvoljena, jer se ovdje radi samo o
prijetnjama od (eventualnog) budućeg napada, za koje se ne može unaprijed predvidjeti koje vrste i
intenziteta će biti, pa je teško tvrditi da je ovakva obrana neophodno potrebna.
Napad mora stvarno postojati odn. biti stvaran, a ne uobražen, kada postoji tzv. putativna
(uobražena) nužna obrana. Putativna nužna obrana je pogrešna procjena situacije od strane
napadnutog. Ovdje se napadnuti nalazi u stvarnoj zabludi, jer prema okolnostima slučaja smatra da
se na njega vrši napad, iako to nije slučaj. Npr. jedno lice u noći sačeka drugo lice i u mraku usmjeri u
njega dječiji pištolj. Napadnuti u uvjerenju da je napadnut, upotrijebi nož ili vatreno oružje te
povrijedi ili liši života napadača. Ovdje je očigledno da napadnuti nije bio u mogućnosti pouzdano
zaključiti da se prema njemu ne vrši napad i da se ne radi o pravom pištolju. Napadnuti je iz
opravdanih razloga bio u zabludi da je napadnut, te bi se radilo o isključenju kaznene odgovornosti
zbog postojanja stvarne zablude u kojoj je poduzeta obrana. U slučaju putativne nužne obrane nema
nužne obrane i obrambene radnje tada će biti protupravne, a pitanje eventualne krivice rješava se na
nivou kaznene odgovornosti, konkretno kroz stvarnu zabludu. Izvršitelj, u ovom slučaju, odgovara za
nehajno izvršenje kaznenog djela ako je u zabludi, iz nehaja i ako zakon predviđa kažnjavanje za to
djelo u slučaju da je izvršeno iz nehaja.
Kazneno djelo ubojstvo na mah se čini u sličnom stanju, kao u slučaju putativne nužne obrane.1
Kada dođemo u situaciju da procjenjujemo da li se radi o nužnoj obrani ili ubojstvu na mah, sud će
uvijek iskoristiti pravilo "In dubio pro reo" te će odlučiti da se radi o prekoračenju nužne obrane jer
tada postoji mogućnost od oslobađanja od kazne.

 OBRANA
Obrana ili odbijanje napada je druga strana ovog instituta koja se sastoji u odbijanju napada
kojim se povređuje neko napadačevo dobro. Ona može biti defanzivna, ali napadnuti ima pravo i na
ofanzivnu obranu ako se drugačije ne može odbiti napad.
Neophodno je da se obrana odvija u određenim granicama, jer svaka obrana nije nužna obrana i
da bi ona imalo takav karakter, pa je potrebno:
- Prvo, potrebno je da su radnjama obrane ostvarena obilježja nekog kaznenog djela (tzv.
djelo nužne obrane), jer ako bi napad bio otklonjen radnjama kojima nije ostvareno kazneno
djelo, onda takva situacija nije ni relevantna sa kazneno-pravnog stanovišta.
- Obrana treba biti usmjerena protiv napadača ili nekog njegovog dobra, ako je to potrebno
radi odbijanja napada. Ukoliko je obrana otklonjena povredom nekog drugog lica ili njegovih

1
Ubojstvo na mah - Ko drugoga usmrti namah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast njegovim napadom, zlostavljanjem
ili teškim vrijeđanjem, kaznit će se kaznom zatvora od 1 do 10 godina.

14
 dobara, nema nužne obrane, ali može da postoji eventualno krajnja nužda. Međutim, postojaće
nužna obrana ukoliko je izvršitelj djela nužne obrane uništio ili oštetio tuđu stvar koju je napadač
koristio kao sredstvo napada.
- Najznačajniji uvjet obrane se sastoji u njenoj nužnosti, neophodnosti da bi se odbio napad.
U tom pogledu je značajno što je zakon eksplicitno naglasio potrebu postojanja "srazmjere"
između napada i obrane. Da li je obrana bila neophodno potrebna, a time i srazmjerna napadu
faktičko je pitanje i zavisi od načina, sredstva i mogućnosti sa kojima je napadnuti raspolagao u
vrijeme napada.

- Prekoračenje granice nužne obrane ili tzv. eksces nužne obrane postoji - u slučaju kada
napadnuti prekorači granice koje su neophodno potrebne za odbijanje napada. Eksces nužne
obrane - može biti:
a) intenzivni - postoji kada poduzeta obrana nije bila neophodno potrebna,
b) ekstenzivni - postoji kada je napad već bio prestao.
Naša sudska praksa opravdano prihvata samo intenzivni eksces, jer prestankom napada prestaje i
stanje nužne obrane i povređivanje dobara napadača nakon stoga ne predstavlja nužnu obranu.
Imajući u vidu da izvršitelj često nije u mogućnosti da pravilno ocijeni potrebne granice obrane,
zakon je prekoračenje nužne obrane predvidio kao fakultativni osnov za ublažavanje ili
oslobođenje od kazne, u zavisnosti od toga pod kakvim okolnostima je prekoračenje izvršeno.
Kazneno djelo ubojstvo namah se čini u sličnom stanju. Kada dođemo u situaciju da
procjenjujemo da li se radi o nužnoj obrani ili ubojstvu na mah, sud će uvijek koristiti pravilo «In
dubio pro reo» i uzeti da se radi o nužnoj obrani.

3. Krajnja nužda

(1) Nije kazneno djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi.
(2) Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno da učinitelj od sebe ili od drugog otkloni istovremenu ili
direktno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom
učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo.
(3) Učinitelj koji sam izazove opasnost, ali iz nehaja, ili prekorači granice krajnje nužde, može se blaže
kazniti, a ako je prekoračenje učinjeno pod naročito olakšav. okolnostima, može se i osloboditi kazne.
(4) Nema krajnje nužde ako je učinitelj bio dužan izložiti se opasnosti.

Zakon krajnjoj nuždi, kao i nužnoj obrani, priznaje karakter općeg osnova isključenja kaznenog
djela, iako se ova ustanova po svojoj prirodi bitno razlikuje od nužne obrane.
Za razliku od nužne obrane kod koje je u pitanju sukob prava i neprava, krajnja nužda predstavlja
sukob dva prava ili koliziju dva interesa zasnovana na pravu. Dakle, ovdje su u konfliktu pravo sa
pravom, odn. podjednako pravno zaštićena dobra . Ustanova krajnje nužde obuhvata one životne
situacije u kojima se jedno dobro koje je u opasnosti štiti žrtvovanjem tuđeg dobra, pri čemu se
radnjom otklanjanja opasnosti ostvaruju obilježja određenog kazn. djela. Ako su u takvoj situaciji
ispunjeni svi zakonski uvjeti za postojanje krajnje nužde, onda takvo djelo nije protupravno, odn. nije
kazneno djelo (što nije po zakonu dozvoljeno, nužda čini dozvoljenim).

Krajnja nužda postoji - kada počinitelj poduzima radnju da bi od sebe ili drugoga otklonio opasnost
koja je istovremena, neskrivljena i na drugi se način nije mogla otkloniti. Pri tome učinjeno zlo ne
smije biti veće od zla koje je prijetilo. npr. neko lice nasilno prodre u tuđi stan da bi od požara spasilo
drugo lice; prilikom masovnog okupljanja ljudi nastupi požar ili dojava da je podmetnuta eksplozivna
naprava, te u metežu koji nastane ljudi nekontrolisano bježe i pri tome jedno lice pregazi drugo lice i
nanese mu povredu; vozač prevozi u bolnicu povrijeđeno lice i usljed neprilagođene brzine sleti s puta,

15
udari u pješaka i nanese mu tjelesne povrijede; vatrogasci pričine štetu na imovini nekog lica tokom
gašenja požara.
Uvjeti za procjenu postojanja krajnje nužde su rigorozniji nego u slučaju nužne obrane, jer se radi o
sukobu dva interesa zasnovana na pravu, pri čemu oštećeni ni na koji način nije doprinio nastupanju
posljedice.

Krajnja nužda obuhvata 2 osnovne komponente:

1. opasnost za određeno dobro,

2. neophodnost otklanjanja te opasnosti na štetu tuđeg, odn. drugog dobra .

 OPASNOST ZA ODREĐENO DOBRO

Opasnost je stanje ugroženosti određenog dobra u kojem je prema objektivnim okolnostima date
situacije i općim načelima iskustva nastupanje povrede vjerovatno. Po prirodi stvari nužno je da se
radi o značajnijim opasnostima od kojih prijeti nastupanje ozbiljnije štete. Neznatna ugrožavanja,
neugodnosti svakodnevnog života, ne mogu zasnovati pravo na krajnju nuždu.

Da bi opasnost zasnovala stanje krajnje nužde, moraju se ispuniti određeni uvjeti:

1. Opasnost treba da prijeti nekom pravnozaštićenom dobru. Opasnost koja ne prijeti nikome i
ničemu ne može zasnovati stanje krajnje nužde. U praksi, ovaj institut najviše dolazi do izražaja u
otklanjanju opasnosti za život, tjelesni integritet, zdravlje i imovinu. Naravno i ovdje se mogu štiti
kako svoja tako i tuđa dobra.
2. Opasnost mora biti stvarna. Ako opasnost objektivno ne postoji može se raditi o putativnoj
krajnjoj nuždi, za što važi sve što je rečeno za putativnu nužnu obranu. Može se raditi i o tome da
počinitelj pokušava opravdati izvršeno kazn. djelo pozivanjem na krajnju nuždu. Za razliku od
nužne obrane, gdje napad može dolaziti isključivo od čovjeka, opasnost kod krajnje nužde može
dolaziti iz različitih izvora (od radnji čovjeka, prirodnih nepogoda, životinja, kvara tehničkih
uređaja i sl.).
3. Opasnost ne smije biti skrivljena tj. izazvana od učinitelja (koji otklanja opasnost). Znači, da
se neće moći pozivati na krajnju nuždu onaj počinitelj koji je bio umišljajan ili nehajan u odnosu
na činjenicu da njegovo ponašanje može prouzrokovati opasno stanje iz koga može proizaći
povreda određenih dobara. npr. kada planinar nedovoljno odjeven provali u tuđu planinsku kuću
da bi se spasio; prekid trudnoće iz razloga medicinskih indikacija iako se žena u vrijeme trudnoće
nije pridržavala ljekarskih uputa, radi čega je intervencija postala nužna; lice A nakratko lišava
slobode lice B da bi spriječilo njegovo samoubojstvo koje je i ono djelimično skrivilo svojim
ponašanjem, ostavljanje bez pomoći lica koje je počinitelj povrijedio u saobraćaju, da bi spasio
svoj život, itd.

 OTKLANJANJE OPASNOSTI NA ŠTETU TUĐEG ODN. DRUGOG DOBRA

Otklanjanje opasnosti je djelatnost kojom se mijenja odvijanje nastale situacije, jer počinitelj
prijeteću opasnost sa jednog prebacuje na drugo pravno dobro. Time se ugroženom dobru pruža
zaštita a povređuje se dobro nekog drugog lica.
Samo izuzetno, može se raditi i dobru istog lica kome prijeti opasnost, kada se radi o tzv. nužnoj
pomoći (npr. pristanak pacijenta na rizičnu operaciju da bi mu se spasio život, čime se stavlja u drugu
opasnost, i da bi bio spašen povređuje se njegov tjelesni integritet, ili trudnica iz medicinskih
indikacija prihvata uništavanje ploda da bi spasila svoj život i sl.).
Radnja otklanjanja opasnosti redovno znači ostvarenje određenog kaznenog djela ( djelo krajnje
nužde), ali u uvjetima krajnje nužde, protupravnost takvog djela je anulirana. Otklanjanje opasnosti,

16
ili djelo krajnje nužde, se redovno vrši činjenjem, ali izuzetno to može biti i propuštanjem dužnog
činjenja (npr. neprijavljivanje kaznenog djela i učinitelja da bi se spasio život).
S obzirom da u krajnjoj nuždi kolidiraju dobra jednakopravno zaštićena i da se opasnost
prebacuje na nesudjelujuće i nevino lice, za otklanjanje opasnosti kod krajnje nužde postavljeni su
dosta strogi uvjeti bez kojih djelo pri tome učinjeno ostaje protupravno djelo:

1. Prvi i najstroži uvjet sastoji se u neophodnosti povrede tuđeg dobra. Za razliku od nužne
obrane, krajnja nužda se priznaje samo ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi način.
Ukoliko je postojao drugi, ili manje štetan izlaz iz te situacije (npr. sklanjanje od opasnosti, bijeg,
dozivanje u pomoć, organizovanje zaštite, povreda nekog svog manje važnog dobra, i sl.), ne
može se odobriti krajnja nužda. Ovaj uvjet predstavlja jedan od najbitnijih elemenata ovog
instituta.
2. Posebnog značaja je i uvjet srazmjernosti kolidirajućih dobara, tj. da učinjeno zlo nije veće
od zla koje je prijetilo. Dakle, potrebno je da povrijeđeno dobro nije veće vrijednosti od
zaštićenog dobra, da bi djelo krajnje nužde uopće moglo biti opravdano, neprotupravno , jer u
suprotnom, kada je učinjeno zlo veće od zla koje je prijetilo, radi se o prekoračenju granica
krajnje nužde (eksces krajnje nužde).
3. Radnja otklanjanja treba da je istovremena sa opasnošću. Istovremenost postoji kada je
radnja otklanjanja poduzeta kada je opasnost nastala, dok traje kao i kad neposredno predstoji .
To znači da, minula i buduća opasnost ne mogu biti osnova ovog instituta. Opasnost neposredno
predstoji kada - je postala toliko ozbiljna da je njeno nastupanje gotovo sigurno ili krajnje
vjerovatno ukoliko se mjere zaštite ne preduzmu odmah.
4. Pored navedenih, opšteprihvaćen je stav da je za valjanost djela krajnje nužde potreban i
subjektivni elemenat koji se sastoji u svijesti i volji da se navedenim radnjama otklanja
opasnost. Postupak u ovakvim situacijama može se opravdati samo onda kada su, pored
objektivnih, postojali i subjektivni uvjeti opravdanja, samo onda kada je počinitelj djela krajnje
nužde svjestan toga stanja i nastoji otkloniti opasnost, slijedi cilj spašavanja, zaštite. Dakle, samo
prisustvo takve subjektivne komponente može opravdati povredu pravnozaštićenih dobara.

Prekoračenje granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde) – postoji kada je učinjeno zlo veće od
zla koje je prijetilo - to je tzv. intenzivni eksces.
Osim intenzivnog, postoji i ekstenzivni eksces (postoji kada se otklanja opasnost koja po objektivnoj
ocjeni još nije nastupila niti je neposredno predstavljala opasnost). Kod ovog, ekstenzivnog ekscesa
se ne radi o krajnjoj nuždi, niti o prekoračenju krajnje nužde, jer nedostaje element istovremenosti ,
tj. radi se o pro future opasnosti za koju se pretpostavlja da tek treba da se desi (npr. dvije susjedne
kuće, u jednoj ogromno drvo, pa vlasnik druge kuće misli da mu drvo predstavlja opasnost i obori ga).
U slučajevima kada je počinitelj djelo izvršio u prekoračenju granica krajnje nužde , ili ako sud utvrdi
da uopće nema krajnje nužde, izvršeno djelo ostaje protupravno, tj. ostaje kazneno djelo. Međutim,
zakon polazi od toga da počinitelj djela krajnje nužde nije uvijek u mogućnosti da pravilno ocijeni
njene granice, pa izvršenje djela u prekoračenju granica krajnje nužde tretira kao fakultativni osnov
za ublažavanje kazne, pa čak i oslobođenje.
Privilegija krajnje nužde ne vrijedi za one slučajeve kada su određena lica zbog vršenja
određenih profesija dužna da se izlažu opasnosti. Ako je neko dužan da se izlaže opasnosti u
obavljanju svoje službene dužnosti ili po nekom drugom pravnom osnovu, ne može se pozivati na
institut krajnje nužde ukoliko ne postupi u skladu sa svojim obavezama. Npr. ljekar se na može
pozivati na strah od zaraze i odbiti pružiti pomoć oboljelom; vatrogasac ne može iz straha odbiti
intervenciju. U ovim slučajevima, navedena lica čine određeno kazneno djelo i tu nema mogućnosti
za primjenu krajnje nužde. Međutim, ovo ograničenje nije apsolutno, jer obaveza izlaganja opasnosti
prestaje kada je sasvim izvjesno da prijeti opasnost njihovom životu.

SILA I PRIJETNJA

17
Nije k.d koje je učinjeno pod učinkom neodoljive sile.
Počinitelj koji je počinio k.d pod dejstvom odoljive sile ili prijetnje može se blaže kazniti.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, počiniteljem će se smtrati lice koje je primijenilo silu ili prijetnju.

POKUŠAJ KAZNENOG DJELA

Tko s umišljajem započne činjenje kaznenog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj kaznenog
djela ako se za to kazneno djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj
drugog kaznenog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
Učinitelj će se za pokušaj kaznenog djela kazniti u granicama kazne propisane za to kazneno djelo, a
može se i blaže kazniti.

Pokušaj je sa umišljajem je započeto ali nedovršeno kazneno djelo.

To znači da je za postojanje pokušaja potrebno da budu ostvarena 3 elementa, koji se sastoje u

tome da je:
1) započeto izvršenje kaznenog djela,
2) da je u pravilu izostala posljedica i
3) da kod učinitelja postoji umišljaj odnosno volja da izvrši kazneno djelo .

1) Osnovni konstitutivni elemenat pokušaja sastoji se u tome da je počinitelj preduzeo radnje kojima
je započeto izvršenje kaznenog djela. Može se reći da je izvršitelj započeo izvršenje kazn. djela kada
je svojom radnjom ostvario neko od obilježja kazn. djela (npr. izvjesno je da postoji pokušaj u slučaju
kada je počinitelj pucao u drugoga u namjeri lišenja života i promašio; ili kada započeo je daviti žrtvu
u namjeri da je ubije; ali ko je nabavio samo sredstva za pravljenje falsifikovanog novca, pa je
uhvaćen već prilikom nabavljanja i pripreme tih sredstava, tek je u fazi pripremanja). Nekada će biti
dovoljno da je počinitelj primijenio neko od sredstava ili načina izvršenja datog djela, (npr. kod
razbojništva ili silovanja, kod kojih pokušaj postoji već samom primjenom sile od strane učinitelja).
2) Sljedeće obilježje pokušaja sastoji se u tome da kazneno djelo nije dovršeno. Nedovršenost
kaznenog djela je negativni elemenat, negativna pretpostavka pokušaja.
Nastupanje posljedice predstavlja po pravilu jasan dokaz da se radi o dovršenom kaznenom djelu, a
ne o pokušaju.
Pri tome se mogu razlikovati dvije situacije odnosno dvije vrste pokušaja:

a) nesvršeni ili nedovršeni pokušaj - postoji kada je počinitelj započeo radnju izvršenja, ali je
nije dovršio. (npr. zamahne nožem na drugo lice, ali radnju ne dovrši, bilo svojom voljom ili
postupanjem trećeg)
b) svršeni ili dovršeni pokušaj - postoji kada je počinitelj preduzeo radnju izvršenja i istu
dovršio, ali posljedica nije nastupila. (npr. lice A puca na lice B, ali dođe do promašaja) Stoga kod
svršenog pokušaja počinitelj više ne može obustaviti svoje djelovanje, pa se dobrovoljni
odustanak od ovog pokušaja može sastojati samo u aktivnoj radnji usmjerenoj na sprečavanje
posljedice. U praksi se za nesvršeni pokušaj blaže kažnjava, nego za svršeni.

3) Jedno od obilježja pokušaja je i njegov subjektivni element koji se sastoji u umišljaju ili volji
učinitelja da izvrši kazneno djelo. Za postojanje pokušaja nužno je da je odluka o izvršenju djela
definitivna, konačna. (stoga nema pokušaja npr. kod onog ko je samo posegnuo, ko se samo mašio za
pištoljem, ali se nije još odlučio da puca, već eventualno samo da zaprijeti) Budući da je umišljaj
konstitutivno obilježje pokušaja, u teoriji je vladajuće shvatanje da je nehajni pokušaj nemoguć.
U vezi sa kažnjavanjem, treba razlikovati 2 pitanja:

18
1) kada se kažnjava za pokušaj - pokušaj je kažnjiv kod svih djela sa propisanom kaznom od 3
godine i težom, a za pokušaj drugog kazn. djela kad zakon izričito određuje kažnjavanje za
pokušaj.
2) kako se kažnjava za pokušaj - počinitelj će se za pokušaj kazniti u granicama kazne
propisane za to kazneno djelo, ali se može i blaže kazniti. Pokušaj je na taj način predviđen kao
fakultativna okolnost za ublažavanje kazne (pravi pokušaj), dok je zakon kod nepodobnog pokušaj
dao još šire mogućnosti za ublažavanje, jer je predvidio čak i mogućnost oslobođenja od kazne,
što podrazumijeva i neograničeno ublažavanje. Da li će sud odmjeriti kaznu u granicama kazne
propisane za dovršeno kazneno djelo, kako se prvenstveno u zakonu sugeriše, ili će (i u kojoj
mjeri) iskoristiti mogućnost ublažavanja kazne, zavisiće od niza okolnosti svakog konkretnog
slučaja. Pri tome će svakako sud uzimati u obzir mjeru ostvarenja radnje izvršenja, odn. da li se
radi o svršenom ili nesvršenom pokušaju, koji je stupanj učiniočeve volje za izvršenjem djela
(njegove krivice ili krivnje), da li je nastojao ili želio spriječiti nastupanje posljedice, iako je ona
izostala iz drugih razloga, da li je u pitanju nepodobni pokušaj itd. U dosadašnjoj praksi sudovi su
za pokušaj djela redovno ublažili kaznu, iako to ne proističe iz zakonske ekspresije, gdje se forsira
kazna u granicama propisane za dovršeno djelo.

Kvalificirani pokušaj predstavlja posebnu vrstu pokušaja kod kojeg se nisu ostvarila obilježja onog
kazn. djela koje je počinitelj namjeravao izvršiti, već nekog drugog djela koje je predviđeno kao
posebno kazn. djelo. (npr. Počinitelj puca na žrtvu sa bliske udaljenosti u predjelu grudi ili glave, ali
mu nanese samo tjelesnu povredu. Kod ovog slučaja radiće se o pokušaju kaznenog djela ubojstva, a
ne dovršenom kaznenom djelu tjelesene povrede. Ovo iz razloga što je umišljaj učinitelja i sve
okolnosti događaja govorile da je on htio lišenje života drugog lica.). U ovakvim slučajevima djelo se
ipak kvalificira kao pokušaj kaznenog djela na koje je bio upravljen umišljaj, a ne kao dovršeno
kazneno djelo koje je ostvareno pokušajem toga djela. Ovo drugo djelo je u prividnom stjecaju sa
pokušanim djelom pa se stoga počinitelj za njega neće kažnjavati, ali će se to redovno uzeti u obzir pri
odmjeravanju kazne za pokušano kazneno djelo.

Nepodoban pokušaj

Nepodoban (nemoguć) pokušaj postoji - kada neko pokuša učiniti kazneno djelo
a) neprikladnim sredstvom (npr. pokušaj lišenja života drugog lica potpuno neispravnim
pištoljem ili pokušaj ubojstva trovanjem hemijskom supstancom koja je izgubila svojstva) ili
b) prema neprikladnom predmetu (npr. postoji kod pokušaja ubojstva leša, pokušaja abortusa
žene koja nije trudna).

Razlikuju se i apsolutno nepodoban pokušaj i relativno nepodoban pokušaj.

- Apsolutno nepodoban pokušaj postoji kada sredstva ili objekt radnje izvršenja uopće nisu
podobni za izvršenja kaznenog djela, npr. u odnosu na objekat radnje izvršenja postoji u slučaju
pokušaja ubojstva na lešu, a u pogledu sredstva radnje izvršenja u slučaju pucanja iz prazne
puške.
- Relativno nepodoban pokušaj postoji kada su sredstva ili objekt radnje izvršenja podobni, ali
u konkretnom slučaju nisu mogli dovesti do željenog rezultata samo zbog naročitih okolnosti,
koje su postojale u konkretnom slučaju. npr. lopov zavuče ruku u tuđi prazan đep, ili počinitelj
puca kroz prozor u namjeri da žrtvu liši života, ali je ona prije napustila kuću.
Kod svih nepodobnih pokušaja važno je da počinitelj nije svjestan navedenih nepodobnosti. U
protivnom, ako je počinitelj toga svjestan, onda nema ni volje da se izvrši kazneno djelo, pa ni samog
pokušaja.
Inače, nepodobni pokušaj je kažnjiv uvijek kada je kažnjiv i obični pokušaj. Razlika je jedino u
tome što - kod ovog pokušaja zakon je predvidio mogućnost oslobođenja od kazne - nepodobni
pokušaj kao fakultativni osnov oslobođenja od kazne.

19
DOBROVOLJNI ODUSTANAK

Dobrovoljni odustanak je - situacija kada počinitelj pokuša učiniti kazneno djelo, ali od
izvršenja dobrovoljno odustane, odn. izvršenje kaznenog djela spriječi. Dakle, počinitelj je ušao u
kažnjivu zonu, ali se potom predomislio i sam odustao od izvršenja kaznenog djela.
Za razliku od većine kaznenih zakonodavstava koji u ovom slučaju predviđaju obvezno
oslobođenje od kazne, prema našem zakonu, dobrovoljni odustanak je fakultativni osnov za
oslobođenje od kazne - „može se odloboditi od kazne“.
Odustanak od izvršenja kaznenog djela u osnovi ima 2 oblika, u zavisnosti od toga da li se radi o
svršenom ili nesvršenom pokušaju:
a) Kod nesvršenog pokušaja, za dobrovoljni odustanak je dovoljno da je počinitelj prekinuo dalje
djelovanje, da je obustavio poduzimanje radnje (npr. počinitelj koji je oborio žrtvu sa zamahnutim
nožem u ruci odustao je od ubojstva i sl.).
b) Za razliku od nesvršenog pokušaja kod koga je dovoljna obična pasivnost, kod svršenog
pokušaja se zahtijeva djelovanje u vidu aktivnog ponašanja usmjerenog na sprječavanje
posljedice (npr. počinitelj žrtvi zada teške tjelesne povrede u namjeri da je ubije, ali je onda
odveze ljekaru koji je spasi i sl.).

Da bi odustajanje od izvršenja djela moglo biti osnov za oslobođenje od kazne, ono mora biti
dobrovoljno. Dobrovoljnost postoji uvijek kada je počinitelj i pored toga što je bio svjestan da kazn.
djelo može dovršiti, odustao od njegovog izvršenja. Ono je dobrovoljno kada se zasniva na
autonomnoj odluci učinitelja, tj. kada je ona u rezultat slobodnog i vlastitog opredjeljenja samog
učinitelja, koje nije nastalo pod pretežnim utjecajem vanjskih okolnosti.

Stoga neće biti odustanka:

- ako je to neko drugi, mimo njega učinio , (npr. kada je smrt spriječena hitnom ljekarskom
intervencijom koja je uslijedila mimo učinitelja).
- ako je počinitelj slučajno spriječio nastupanje posljedice ,
- ako je posljedica nastupila, iako je počinitelj preduzeo mjere da spriječi njeno nastupanje.
npr. Počinitelj žrtvi dao otrov u namjeri da je liši života, ako žrtva umre raditi će se o ubojstvu, bez
obzira što je počinitelj naknadno pozvao ljekare radi spašavanja žrtve. Ako u ovoj situaciji
počinitelj nakon davanja otrova angažuje ljekare, koji spase žrtvu može se raditi o dobrovoljnom
odustanku jer posljedica nije nastupila.
kada je počinitelj odustao od kaznenog djela krađe zbog dolaska čuvara,
zbog otpora žrtve, zbog toga što je uvidio da je nepodobno sredstvo izvršenja djela. Stoga nema
dobrovoljnog odustanka kada je počinitelj odustao, jer nije mogao odnijeti ukradenu kasu radi
njene težine.
kada je počinitelj odustao od kaznenog djela zbog nemogućnosti izvršenja
kaznenog djela. npr. obijač kase utvrdi da nije u stanju da obije kasu.
kada počinitelj pogrešno drži da postoji neka spoljna okolnost koja ne
postoji, (npr. pogrešno je mislio da je naišao policajac, ili je odustao od razbojništva jer je
pogrešno smatrao da žrtva tom prilikom kod sebe nema novca)

Kod nepodobnog pokušaja, nema mjesta dobrovoljnom odustanku, jer se tu nema šta spriječiti
ili ukloniti, ali sud može vrednovati novi izmijenjeni stav učinitelja pri odmjeravanju kazne.
Dobrovoljni odustanak podrazumijeva da je djelo ostalo u pokušaju, pa je stoga on isključen u
svim slučajevima kad je kazn. djelo dovršeno. Zato nema dobrovoljnog odustanka ako je počinitelj
odustao od izvršenja djela, ali ono ipak bude dovršeno, kada počinitelj nakon formalnog dovršenja
kazn. djela pokuša spriječiti nastupanje posljedice, ili kada nakon izvršenog djela uklanja štetne
posljedice djela.

20
U slučaju dobrovoljnog odustanka počinitelj će se kazniti za one radnje koje čine neko drugo
samostalno kazn. djelo. Tako npr. da li će počinitelj koji je dobrovoljno odustao od razbojništva ili
silovanja, odgovarati za prinudu, što je sastavni dio tih djela; ili da li će počinitelj koji je odustao od
ubojstva odgovarati za tešku tjelesnu povredu itd.

SUDIONIŠTVO (SUUČESNIŠTVO)

Sudioništvo je učešće dva ili više lica u izvršenju kaznenog djela uz istovremeno postojanje svijesti
o zajedničkom djelovanju.

Sudioništvo se manifestira kao suizvršiteljstvo, poticanje i pomaganje.

Suizvršiteljstvo

Ako više osoba zajednički učini kazneno djelo, sudjelovanjem u učinjenju kaznenog djela ili
poduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju kaznenog djela, svaka će se
od njih kazniti kaznom propisanom za to kazneno djelo.

Suizvršiteljstvo postoji - kada više lice zajednički izvrše kazneno djelo sudjelovanjem u izvršenju
kaznenog djela ili poduzimajući što drugo, čime se na odlučujući način doprinosi izvršenju kaznenog
djela.
Suizvršiteljstvo je dakle oblik izvršiteljstva koji postoji - kada više lica, koja ispunjavaju sve
uvjete koji se zahtijevaju za izvršitelja, na osnovu zajedničke odluke, svjesno i voljno, učine određeno
kazneno djelo.

O pravnoj prirodi suizvršiteljstva postoji više teorija. Kako vidimo, naša pravna teorija i sudska
praksa prihvataju teoriju podjele uloga u izvršenju djela. Dakle, suizvršitelj je onaj sudionik koji
zajedno s drugima na bazi podjele rada djeluje na ostvarenju djela kao njihovom zajedničkom cilju.
Za razliku od suučesnika u užem smislu (poticatelja i pomagača), suizvršitelji ne sudjeluju u djelu koje
ostvaruje neko drugo lice (tuđem djelu), već svi zajednički ostvaruju (svoje) zajedničko djelo, pri čemu
svaki od njih u tome daje svoj prilog koji je bitan i bez kojeg kazneno djelo ne bi bilo ostvareno ili ne
bi bilo ostvareno na zamišljeni način. To znači da svaki od suizvršitelja u ostvarenju datog djela ima
takvu ulogu koja je od bitnog značaja u procesu izvršenja djela, jer ako bi neko od suizvršitelja
propustio da izvrši svoj dio zadatka, djelo ne bi moglo biti realizirano.

Suizvršiteljstvo se ostvaruje na 2 načina:

1) kada suizvršitelji direktno sudjeluju u izvršenju djela
2) kada suizvršitelj ne sudjeluje direktno u izvršenju djela, ali poduzima druge radnje kojima na
odlučujući način doprinosi izvršenju djela.

Sporazum suizvršitelja može biti prešutan, a može slijediti iz konkludentnih radnji.

Za postojanje suizvšiteljstva je potrebno da budu ispunjene subjektivne i objektivne pretpostavke:

1. Zajednička odluka o djelu - je subjektivna komponenta i ogleda se u tome da je svaki suizvršitelj
ima odluku i volju da zajednički sa drugima izvrši kazneno djelo.
2. Zajedničko izvršenje kaznenog djela - je objektivna komponenta koja znači da je suizvršitelj onaj
koji je poduzeo radnju izvršenja konkretnog djela ili poduzimanje nečeg drugog što na odlučujući
način doprinosi izvršenju kaznenog djela. Tako, ako više lica zajedno daju otrov žrtvi, ili je
zajednički do smrti tuku motkama, ili je jedni tuku, a drugi je za to vrijeme drže, suizvršitelji su u
ubojstvu.

21
Nužno i prividno suizvršiteljstvo:

Nužno suizvršiteljstvo - postoji prilikom izvršenja onih djela gdje je po prirodi stvari, kao uvjet za
njihovo izvršenje, potrebno sudjelovanje više lica. Ono se pojavljuje u nekoliko modaliteta:

1) kaznena djela susretanja - kad se radnje suizvršitelja nalaze se jedna nasuprot druge (npr.
kazneno djelo rodoskrvljenja).
2) konvergentna kaznena djela - kada su radnje suizvršitelja usmjerene ka istom cilju (npr.
oružana pobuna lica lišenih slobode).
3) divergentna kaznena djela - kad su radnje suizvršitelja tj. njihovi interesi su u sukobu (npr.
kazneno djelo učestvovanja u tuči).

Prividno suizvršiteljstvo - od nužnog suizvršiteljstva treba razlikovati slučajeve kada

kod izvršenja djela nužno sudjeluju dva lica a zakon kažnjava samo jedno. (npr. vanbračna
zajednica sa maloljetnim licem).

Slučajno (nehajno) suizvršiteljstvo ili paralelno izvršiteljstvo - postoji kada više lica sudjeluju u
izvršenju istog djela, ali nezavisno jedni od drugih i bez ikakve svijesti i odluke o zajedničkom djelu.
Svako od tih lica jeste izvršitelj, ali oni nisu suizvršitelji. npr. dva lica neovisno jedan od drugog daju
otrov trećem licu i ono umre.

Odgovornost suizvršitelja
Pravilo je da svaki suizvršitelj odgovara u granicama svog umišljaja, odn. nehaja. On ne odgovara za
ekscese drugog suizvršitelja. npr. ako se dvojica dogovore da nad trećim izvrše razbojništvo, te
dočekaju to treće lice i upotrebom sile oduzmu mu novac, a nakon toga jedan od suizvršitelja ubije to
lice. On će odgovarati za razbojništvo i ubojstvo, a drugi samo za razbojništvo iz razloga što ubojstvo
nije obuhvaćeno dogovorom.

Poticanje

Poticanje je umišljajno navođenje ili nagovaranje drugog lica koje nema odluku o izvršenju
djela, da izvrši određeno kazneno djelo. Poticanje postoji i u slučaju kada se navođenjem učvršćuje
odluka kod drugog lica da izvrši kazneno djelo. U prvom slučaju, počinitelj uopće nema odluku o
izvršenju djela, ali poticatelj utječe na njegovu psihu i pod tim utjecajem podstiče to lice da učini
djelo. U drugom slučaju, počinitelj je u fazi razmišljanja da li da izvrši kazneno djelo ili ne. On se
premišlja oko toga, ali još nije donio odluku.

Ako je kod izvršitelja takva odluka već postojala, poticanje ne postoji, već se radi o tzv.,
neuspjelom potičenju ili „nepodobnom pokušaju".

Poticanje može biti svako sredstvo i djelatnost kojima se može utjecati na volju drugoga i
donošenje odluke o izvršenju kaznenog djela. npr. upućivanje molbe, uvjeravanje ili nagovaranje,
prikazivanje koristi od izvršenja djela, davanje ili obećanje poklona, prijetnja, kompulzivna sila (ne i
apsolutna sila), zloupoteba odnosa podređenosti ili zavisnosti, dovođenje ili održavanje u zabludi
odnosno prevara, davanje savjeta, opklada, uvjeravanje da djelo neće biti otkriveno, i sl. Ipak, ni
jednom od tih radnji poticatelj ne sudjeluje u radnji izvršenja i u tom smislu se razlikuje od
suizvršitelja. Za razliku od pomaganja, poticanje je moguće samo činjenjem.

Za poticanje je potrebno da se navodi na izvršenje kaznenog djela koje je usljed toga i izvršeno
ili makar pokušano.

22
 Poticanje mora biti upravljeno na određeno kazneno djelo i određenog učinitelja, ali to ne znači
da počinitelj mora biti i individualno određen a još manje da treba biti osobno poznat poticatelju.
Dovoljno je da je poticatelj svjestan kruga lica, koja su na neki način odrediva ili povezana (prostorno,
idejno, sportski, poslovno i sl.) i da je netko od njih potencijalni izvršitelj.
S druge strane, ne zahtijeva se da poticani zna poticatelja, niti mora biti "svjestan da je njegova
odluka da izvrši kazneno delo nastala pod utjecajem poticatelja", jer se poticanje nekada može izvesti
tako sofisticirano da podstreknuti i nema osjećaj da je njegova odluka nastala pod utjecajem nekoga
drugoga.
Za poticanje nije neophodno da je sam izvršitelj kazneno odgovoran, niti da uopće može biti
kazneno odgovoran (podstreknuti može biti i dijete ili duševno bolesno lice). Npr. sud je u jednom
slučaju uzeo da postoji poticanje kada je podstreknuto dijete od 10 god.

Za poticanje se zahtijeva postojanje umišljaja. Nehajno poticanje, iako je moguće nije kažnjivo,
jer bi to značilo nedopustivo proširivanje kaznene odgovornosti. Poticatelj mora biti svjestan da
svojim radnjama drugog navodi na izvršenje kaznenog djela, tj. da je njegovo ponašanje upravljeno
na izvršenje kaznenog djela. Dovoljan je i eventualni umišljaj.

Poticatelj je u kaznenopravnom smislu posve izjednačen sa samim izvršiteljem, što znači da je

poticanje kažnjivo kod svakog kaznenog djela bez obzira na njegovu težinu, kao i da se poticatelj
kažnjava kao da je sam učinio kazneno djelo. To, međutim, ne znači da se prilikom odmjeravanja
kazne poticatelju ne može izreći blaža ali ponekada i strožija kazna nego izvršitelju.

Neuspjelo poticanje ili pokušaj poticanja

Postoji - kada se drugi sa umišljajem potiče na izvršenje kaznenog djela za koje se po zakonu može
izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a kazn. djelo ne bude ni pokušano.
Zakon je predvidio da će se ovo lice kazniti kao za pokušaj.

Neuspjelo poticanje može da se manifestira u nekoliko oblika:

1. nesvršeni pokušaj poticanja - postoji kada poticatelj nije uspio formirati odluku kod
poticanog;
2. svršeni pokušaj poticanja - postoji kada je poticatelj uspio formirati odluku kod
podstreknutog, ali ovaj iz nekog razloga (predomislio se, spriječen i sl.) nije izvršio ni pokušao
kazneno djelo;
3. nepodobni pokušaj poticanja - postoji kada podstreknuti uopće nije shvatio ili razumio
poticatelja ili je kod njega već bila donesena odluka o izvršenju djela;
4. promašeno poticanje - postoji kada je poticani izvršio neko sasvim drugo kazneno djelo, a ne
ono na koje ga je poticatelj navodio.

Navedeni slučajevi neuspjelog poticanja, po svom sadržaju i značaju, se međusobno razlikuju , što
sudovi prilikom odmjeravanja kazne trebaju imati u vidu. Međutim, svima im je zajedničko da nije
došlo do izvršenja kaznenog djela.

Za postojanje neuspjelog poticanja, pored umišljaja, zahtijeva se da postoji i radnja poticanja,

tj. da je vršen uticaj na volju poticanog. Tako, nema ni neuspjelog poticanja ako npr. pismena poruka
nije ni stigla "potičenom".
Neuspjelo poticanje je kažnjivo samo ako je u pitanju kazneno djelo za koje je predviđena
kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ili drugim riječima kod svih djela kod kojih je kažnjiv i
pokušaj toga djela.

Pomaganje

23
 (1) Tko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju kaznenog djela, kaznit će se kao da ga je sam
učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u učinjenju kaznenog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da
se učini kazneno djelo, stavljanje na rapolaganje učinitelju sredstava za učinjenje kaznenog djela,
uklanjanje prepreka za učinjenje kaznenog djela, te unaprijed obećano prikrivanje kaznenog djela,
učinitelja, sredstava kojima je kazneno djelo učinjeno, tragova kaznenog djela ili predmeta
pribavljenih kaznenim djelom.

(1) Pomaganje je takav oblik suučesništva pri kojem pomagač poduzima radnje kojima se tuđe djelo
potpomaže, unaprijeđuje ili olakšava. Pomagač ni djelimično ne sudjeluje u izvršenju kazn. djela, on
je samo (su)učesnik u tuđem djelu, djelu koje ostvaruje neko drugi. Dakle, pomaganje obuhvata one
radnje koje su usmjerene na omogućavanje izvršenja kaznenog djela koje čini drugo lice.

Pomaganje se može vršiti:

a) u pripremi ili prije izvršenja djela (nabavka sredstava za izvršenje djela; uklanjanje prepreka;
snimanje i ispitivanje mjesta izvršenja djela u cilju olakšanja izvršenja djela), odnosno
b) u tijeku izvršenja djela, kao i
c) nakon izvršenja djela.

Pomaganje je moguće samo ako je prethodno bilo obećano, u suprotnom radi se o sasvim
drugom kaznenom djelu.
Da bi predstavljale pomaganje, pomagačke radnje moraju doprinositi ostvarenju kaznenog
djela, imati određeni značaj u njegovu izvršenju, moraju potpomagati, unapređivati njegovo
izvršenje. Ako te radnje nisu imale nikakav doprinos u izvršenju kaznenog djela ili ih izvršitelj uopće
nije koristio, radi se samo o pokušaju pomaganja ili neuspjelom pomaganju koje nije kažnjivo.

Prema zakonu, kažnjivo je samo umišljajno pomaganje, dok nehajno pomaganje, iako je moguće
i nerijetko se dešava, po zakonu nije kažnjivo.
Redovan oblik pomaganja je neposredno pomaganje, kada između pomagača i izvršitelja ne
postoji neko drugo lice, kada mu dakle pomoć pruža neposredno. Međutim, ako se to čini preko
nekog drugog radi se o posrednom pomaganju, što je zapravo pomaganje pomagaču, tj. pomaganje
u pomaganju.
Za razliku od poticanja, pomaganje može biti izvršeno i nečinjenjem koje se sastoji u propuštanju
poduzimanja dužne radnje kako bi se pomoglo drugome u izvršenju kaznenog djela (npr. noćni čuvar
ostavi otvoren prozor ili otključana vrata, da bi olakšao izvršenje krađe). S druge strane, pomaganje
je moguće i kod kaznenih djela nečinjenja i kod kaznenih djela koja mogu izvršiti samo određena
lica (delicta propra), uglavnom kao psihičko pomaganje.
Pomaganje pretpostavlja da je u vrijeme poduzimanja pomagačkih radnji kod lica kojem se
pomaže već bila stvorena odluka o izvršenju djela. Ako je pomagačka radnja poduzeta prije nego se
to lice odlučilo da izvrši djelo, nema pomaganja, ali se može raditi o poticanju.

Za razliku od poticanja, zakon je naveo neke od radnji koje mogu biti pomagačke radnje. S obzirom
na njihovu prirodu, one mogu predstavljati psihičko (intelektualno) i fizičko pomaganje. Jednom
riječju, pomaganje se sastoji u omogućavanju (radnjom ili savjetom) drugom licu izvršenja kazn. djela.

U skladu s tim, zakon, kao moguće oblike pomaganja, navodi:

1. davanje savjeta ili uputa kako da se učini kazneno djelo , (psihičko pomaganje)
2. stavljanje počinitelju na raspolaganje sredstva za izvršenje kaznenog djela , (fiz.pom.)
3. uklanjanje prepreka za izvršenje kaznenog djela , te (fiz.pomag.)
4. unaprijed obećano prikrivanje kaznenog djela, počinitelja, sredstava kojima je kazneno djelo
izvršeno, tragova kaznenog djela ili predmeta pribavljenih kaznenim djelom. (fiz. pomag.)

24
 Pomaganje je umišljajno podupiranje tuđeg kaznenog djela. Nehajno pomaganje, iako je
moguće, nije pomaganje u kaznenopravnom smislu odnosno nije kažnjivo, ali može biti kažnjivo kao
nehajno suizvršiteljstvo. Umišljaj se sastoji u svijesti da se pruža pomoć određenom počinitelju u
izvršenju određenog kaznenog djela, pa mu je stoga i sadržaj dvostruk: on prvenstveno mora biti
svjestan da svojim radnjama pomaže u izvršenju nedopuštenog djela drugog lica, kao i bitnih obilježja
kaznenog djela. Ne mora biti svjestan pojedinosti, kao što je konkretan tok zbivanja, mjesto i vrijeme
izvršenja djela, itd.

U pogledu granica kažnjavanja pomagača, zakon predviđa da se pomagač kažnjava kao da je

sam izvršio kazneno djelo, ali omogućava i ublažavanja kazne. To znači da već sam zakon polazi od
stava da je pomaganje najlakši oblik saučesništva, pa stoga gotovo redovno sudovi pomagaču izriču
blažu kaznu, mada nisu isključeni ni slučajevi da se pomagač kazni strože od izvršitelja . Konačno, u
slučajevima kada je djelo ostalo u pokušaju, potrebno je imati u vidu da tada postoje dva osnova za
ublažavanje kazne: sam pokušaj kod kojeg se kazna i inače može ublažavati, kao i pomaganje, što
sudovi moraju cijeniti i uvažavati prilikom kažnjavanja pomagača.

Neuspjelo pomaganje bi postojalo ako pomognuti nije izvršio ni pokušao izvršenje kaznenog
djela ili je to učinio nezavisno od radnje pomaganja. Naravno, ono će postojati i ako je počinitelj
odbio pomaganje, kao i kada je izvršitelj izvršio sasvim drugo kazneno djelo. Neuspjelo pomaganje,
iako dakle moguće, po pravilu nije kaznenopravno relevantno, odnosno kažnjivo. Zakon ipak ponekad
odstupa od ovog pravila i predviđa kažnjavanje i za neuspjelo pomaganje, kada ga predviđa kao
samostalno kazneno djelo (npr. izrađivanje i nabavljanje oružja i sredstava namijenjenih za izvršenje
kaznenog djela iz entitetskih kaznenih zakona).

Granice krivnje(krivice, kaznene odgovornosti) i kažnjivost suučesnika

(1) Supočinitelj je kriv u granicama svojeg umišljaja ili nehaja, a poticatelj i pomagač u granicama
svog umišljaja.
(2) Supočinitelja, poticatelja ili pomagača koji dobrovoljno spriječi učinjenje kaznenog djela sud će
osloboditi kazne.
(3) Osobni odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivnju ili dopušta oslobođenje od
kazne ili ublažavanje kazne mogu se uzeti u obzir samo onom učinitelju, supočinitelju, poticatelju ili
pomagaču kod kojeg takvi odnosi, svojstva i okolnosti postoje.
Kod suučesništva vrijedi pravilo individualne krivnje, jer svaki suučesnik bez obzira na oblik
njegovog učešća u izvršenju kaznenog djela, odgovara prema stupnju svog doprinosa u djelu, stupnju
svoje krivnje, nezavisno od toga u kojoj mjeri odgovaraju drugi učesnici i da li oni uopće odgovaraju
(načelo samostalne odgovornosti saučesnika).
Zahtijeva se, samo to da je izvršitelj izvršio djelo, odn. da je preduzeo kažnjive radnje, što
podrazumijeva i kažnjive pripremne radnje.

Na bazi ovih odrednica formirana su osnovna pravila o odgovornosti suučesnika, koja glase:
 Suučesnici odgovaraju u granicama svog umišljaja odn. nehaja - suizvršitelji;
 Suučesnici odgovaraju u granicama postignutog stupnja realizacije kaznenog djela, odn. izvor
odgovornosti suučesnika je vezan za izvršenje djela. Ako djelo nije izvršeno, ne postoji ni
odgovornost;
 Subjektivne okolnosti ili svojstva koje utječu na odgovornost i kažnjivost odnose se samo na
onog suučesnika kod kojeg takve okolnosti ili svojstva postoje.

25
(1) Osnovno pravilo odgovornosti saučesnika se sastoji u tome da oni odgovaraju u granicama svog
umišljaja, nezavisno od odgovornosti glavnog učinitelja, dok suizvršitelji odgovaraju, kako u
granicama svog umišljaja, tako i nehaja.
Iako se umišljaj saučesnika i izvršitelja kao učesnika u zajedničkom djelu, u osnovi podudaraju,
nisu rijetki slučajevi postojanja i tzv. ekscesa na strani izvršitelja, pri čemu postoje bitna odstupanja
između njihovih umišljaja, koja mogu da se svedu u 2 osnovne kategorije: u neslaganja ili ekscese u
kvalitativnom i neslaganja ili ekscese u kvantitativnom smislu (koji može biti pozitivan i negativan
kvantitativni eksces).

1) KVALITATIVNI EKSCES postoje u onim situacijama kada je izvršitelj učinio sasvim drugo
kazneno djelo od onoga što je saučesnik (poticatelj ili pomagač) imao u vidu. U takvoj situaciji,
sudioništvo je isključeno i kazn. odgovornost na strani saučesnika ne postoji, jer djelo koje su
saučesnici imali u vidu nije ni pokušano, odn. počinitelj nije ni ušao u kažnjivu zonu. npr. ako je
poticatelj potičeo na silovanje, a podstreknuti je izvršio tešku tjelesnu povredu ili razbojništvo, tu
nema zajedničkog djelovanja više lica, pa dakle ni samog saučesništva; ili ako je pomagač
nabavio sredstva za izvršenje krađe, a podstreknuti je izvršio ubojstvo i sl. Svakako da će u tom
slučaju postojati odgovornost za neuspjelo poticanje na dato djelo, naravno, pod uvjetom da je
poticanje bilo upravljeno na djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna
(kod svih djela kod kojih je kažnjiv i pokušaj toga djela kazna preko tri godine), jer u suprotnom
nema kaznene odgovornosti poticatelja i tada neuspjelo poticanje nije kažnjivo. I ovdje je posve
irelevantno da li je ili nije drugo djelo izvršeno.
2) KVANTITATIVNI EKSCESI postoje u slučajevima kada izvršitelj ostaje na istovrsnom
(jednorodnom) kaznenom djelu, ali je pri izvršenju djela došlo do određenog odstupanja, odn.
izvršitelj je učinio više ili manje od onoga na što se sudioništvo odnosilo.

Kvantitativni eksces može biti pozitivan i negativan:

a) pozitivni kvantitativni eksces - postoji kada je izvršitelj učinio više od onoga na što se
sudioništvo odnosilo i to tako što je ostvario teži oblik djela, što vodi u drugu (težu)
kvalifikaciju djela. U ovom slučaju, saučesnik će odgovarati samo u granicama svog umišljaja.
npr. ako se umišljaj saučesnika striktno odnosi na osnovni oblik djela (npr. krađe), a počinitelj
izvrši teže kazn. djelo, (npr. provalnu krađu ili razbojništvo), onda će saučesnik odgovarati
samo u granicama svog umišljaja, (tj. za običnu krađu), a izvršitelj će odgovarati za provalnu
krađu ili razbojništvo koje je izvršio samostalno.
b) negativni kvantitativni eksces - postoji kada da je izvršitelj učinio lakši oblik
istorodnog kaznenog djela, odn. manje od onoga na što se sudioništvo odnosilo. Npr. lice
koje je poticano na razbojništvo izabralo je ipak samo običnu krađu, ili umjesto ubojstva ono
se ograničilo samo na otmicu i sl. U takvim slučajevima ipak je odlučujuće ono što je izvršitelj
učinio, pa se stoga ovdje izuzetno napušta princip granica umišljaja i odgovornost suučesnika
se ograničava samo na ono što je izvršeno, ali će sud prilikom odmjeravanja kazne svakako
imati na umu sadržaj i usmjerenost suučesničkog umišljaja. Drugim riječima, kada je izvršitelj
ostvario manje od onog na što je bio potičen, poticatelj i izvršitelj će odgovarati za ono što je
ostvareno, odn. blaže djelo.

Izuzetno, može postojati i treća situacija u kojoj poticatelj izvršitelju na neki način daje punu
slobodu, odvezane ruke, kada npr. izvršenje djela traži po svaku cijenu. U takvom slučaju, granice
njegovog umišljaja dijele sudbinu izbora samog izvršitelja.

(2) U odredbi st. 2. regulirano je pitanje dobrovoljnog odustanka ili preciznije dobrovoljnog
sprečavanja izvršenja djela od strane suučesnika, što ovdje podrazumijeva sudioništvo u širem
smislu, odn. kako poticatelja i pomagača tako i suizvršitelja.

26
 Prema tome, ovdje nije dovoljno odustajanje suučesnika od daljeg poduzimanja radnje
suučesništva, već je neophodno da je suučesnik spriječio izvršenje djela.
Za razliku od dobrovoljnog odustanka učinitelja od izvršenja kaznenog djela, zakon je dobrovoljno
sprečavanje izvršenja djela od strane suučesnika, predvidio kao osnov za obvezno oslobođenje od
kazne.

(3) Odredbom iz st. 3. određeno je da osobni odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje
kaznenu odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne, mogu da se uzmu u
obzir samo onom izvršitelju, suizvršitelju, poticatelju ili pomagaču kod koga takvi odnosi, svojstva i
okolnosti postoje.
Radi se o okolnostima čisto osobnog karaktera koje su toliko vezane za osobnost saučesnika, njegove
osobine i stanja, da ih je nedopustivo protezati i prenositi i na druge učesnike u djelu, pa su stoga
redovno u zakonima ograničene samo na onog suučesnika kod koga postoje i utiču na njegovu
kaznenopravnu poziciju (tzv. neprenosive personalne okolnosti).
Osobne okolnosti zbog kojih zakon isključuje kaznenu odgovornost su npr. neuračunljivost i zablude
koje isključuju kazn. odgovornost i koje su toliko vezane za osobnost da su neprenosive na druge
saučesnike.

KRIVNJA (KAZNENA ODGOVORNOST)

Sadržaj krivnje
Krivnja postoji ako je počinitelj u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio uračunljiv i pri
tome postupao s umišljajem.
Učinitelj je kriv i ako je kazneno djelo učinio iz nehaja, ako to zakon izričito propisuje.

Krivnja je skup subjektivnih pretpostavki koje trebaju biti ispunjene da bi jedno nedopušteno i
protupravno djelo moglo pripisati počinitelju odn. staviti na teret.
Konstitutivne komponente kaznene odgovornosti čine 2 subjektivna elementa koji tempore
criminis karakteriziraju učinitelja, a to su:

1. uračunljivost – tj, njegovo psihičko stanje i

2. krivnja– tj. psihički odnos prema kaznenom djelu.

Dakle, da bi netko bio kriv ili kazneno odgovoran - mora kumulativno ispunjavati dva uvjeta, tj. da
je kriv za učinjeno kazneno djelo i da je uračunljiv.
Uračunljivost je svojstvo normalnog i duševno zdravog čovjeka da ispravno rasuđuje odn. da
shvati značenje određenog djela i da se u skladu s tim ponaša, što ga čini podobnim da bude kazneno
odgovoran za izvršeno kazneno djelo.
Krivnja podrazumijeva njegov psihički odnos prema izvršenom djelu koji potvrđuje njegovu
krivicu za to djelo i predstavlja osnov njegove odgovornosti. Ona može biti različitog intenziteta
odnosno može se izražavati u različitim stupnjevima težine, koji se uglavnom svode na dva osnovna
oblika: umišljaj i nehaj. Pri tome, umišljaj predstavlja teži oblik krivnje za koji se redovno predviđa
kažnjavanje, dok je nehaj lakši oblik i stoga je za nehajno izvršenje kaznenih djela odgovornost
izuzetna, samo kada je to izričito predviđeno.
Krivnja je u osnovi individualna kategorija; ona je neprenosiva i svaki počinitelj odgovora samo
za ono što je on učinio ili je propustio učiniti.

Uračunljivost

27
Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj svog djela ili
nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene
duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja (neuračunljivost).

Učinitelj kaznenog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja
svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog člana može se blaže
kazniti (bitno smanjena uračunljivost).

Kriv je učinitelj kaznenog djela koji je upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo sebe u
stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme
dovođenja u to stanje djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u odnosu prema
kaznenom djelu kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo propisuje krivnju i za nehaj.

Bitno smanjena uračunljivost u koju se učinitelj doveo na način iz stava 3. ovog člana ne može biti
osnov za ublažavanje kazne.

Uračunljivost je - svojstvo normalnog i duševno razvijenog čovjeka da ispravno rasuđuje, odn. da

shvati značenje određenog djela i da se u skladu s tim ponaša.
Zakon uračunljivost određuje negativno tj. određuje tko se smatra neuračunljivim.

Prema zakonskom određenju neuračunljiva je ona osoba, koja u vrijeme izvršenja kaznenog djela
nije mogla shvatiti zanačaj svog dejla, ili koja nije mogla upravljati svojim potupcima.

Razlozi koji dovode do neuračunljivosti su:

1. trajna duševna bolest - najčešće se manifestira u vidu šizofrenije, progresivne paralize i neki
slučajevi poligofrernije. Kad je riječ o ovom osnovu u praksi uglavnom nema problema oko
utvrđivanja neuračunljivosti, jer se radi o duševnim bolestima, koje redovito veoma dugo ili
vječno traju i koje su skoro uvijek neizlječive.
2. privremena duševna bolest - to su oboljenja koja se javljaju povremeno ili se razvijaju u
određenim intervalima, tako da se smjenjuju periodi oboljenja i periodi duševnog zdravlja. To se
često javlja kod manično–depresivne psihoze.
3. privremena duševna poremećenost - to su nenormalna psihihička stanja. Ova stanja nemaju
karakter duševnog oboljenja, njihovo trajanje je privremeno. Uzrok ovih stanja mogu biti:
alkohol, droga, i dr. omamljujuća sredstva, otrovi, stanje bunila usljed trovanja, visoke
temperature ili groznice, stanje hipnotisanosti, mjesečarstvo i sl. Ova stanja su prolazna, tako da
lice koje je učinilo djelo u takvom stanju, kasnije dolaze u sasvim normalno stanje.
4. zaostali duševni razvoj - to je nenormalno psihološko stanje nastalo usljed nedovoljne psihičke
razvijenosti osobnosti. To su debili, imbecili i idioti.

Dakle, neuračunljivost bi se mogla definirati kao nesposobnost učinitelja da u vrijeme izvršenja

djela shvati značaj toga djela ili da upravlja svojim postupcima uslijed trajne ili privremene duševne
bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja.
Postojanje ne/uračunljivosti relevantno je samo u odnosu na psihičko stanje učinitelja u
vrijeme izvršenja kaznenog djela (tempus commissi delicti), sa izuzetkom koji se odnosi na
samoskrivljenu neuračunljivost tj. ustanovu “actiones liberae in causa”.
Neuračunljivost se uvijek utvrđuje u odnosu na konkretno kazneno djelo, jer kod određenog
lica može postojati uračunljivost u odnosu na jedno djelo, ali ne mora i u odnosu na druga. Tako npr.
jedno lice nedovoljne duševne razvijenosti može biti svjesno značaja kaznenog djela ubojstva, a
istovremeno da ne bude svjesno značaja neprijavljivanja kaznenog djela ili nepružanja pomoći.

28
 KZ BiH je prihvatio rješenje prema kojem su ova (apsolutno) neuračunljiva lica isključena iz
domena kaznenog prava, što znači da za ova lica nisu predviđene nikakve kaznenopravne mjere.
Prema tome, izricanje kaznenopravne sankcije uvijek ima za pretpostavku krivnju učinitelja, a
neuračunljivo lice za to ne posjeduje sposobnost. Time se napušta i dvojni kolosijek kazne i mjere
sigurnosti: kazna za uračunljivog i krivog učinitelja, a mjera sigurnosti za neuračunljivog učinitelja.

Bitno smanjena uračunljivost

Učinitelj kaznenog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja
svojim postupcima bila bitno smanjena, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost)

Bitno smanjena uračunljivost je takvo stanje učinitelja u vrijeme izvršenja kaznenog djela u
kojem je njegova sposobnost da shvati značaj svoga djela ili mogućnost da upravlja svojim
postupcima bila bitno smanjena zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne
poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja
Dakle, za razliku od neuračunljivosti koja može samo da postoji ili ne postoji, uračunljivost se
može stupanjovati, manifestirati u različitoj mjeri. Zapravo, osnovna razlika između neuračunljivosti i
bitno smanjene uračunljivosti sastoji se u intenzitetu poremećenosti psihičkih funkcija; kod
neuračunljivosti one su posve isključene, a ovdje one postoje ali su usljed postojećih abnormalnih
stanja bitno smanjene.

Ako se pojavi sumnja da je uračunljivost smanjena, ona se mora u svakom konkretnom slučaju da
utvrđuje, kao što se to čini kada je u pitanju i neuračunljivost.
Zakon bitno smanjenu uračunljivost tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne, iz čega
se zaključuje da takvo stanje učinitelja ne isključuje njegovu krivnju (kaznenu odgovornost),
odnosno da ovakav počinitelj može da postupa kako umišljajno tako i nehajno, pa zbog toga se ovim
licima uz kaznu mogu izricati i mjere sigurnosti.

Samoskrivljena neuračunljivost - „actiones libera in cause“

Kriv je učinitelj kaznenog djela koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje
u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme
dovođenja u to stanje kazneno djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u pogledu kazneog
djela kod njega postojao nehaj, a zakon za takvo kazneno djelo propisuje kaznenu odgovornost i za
nehaj (samoskrivljena neuračunljivost).
Pravilo je da se neuračunljivost kao i bitno smanjena uračunljivost procjenjuju se u vrijeme
izvršenja krvičnog djela.
Izuzetak od ovog pravila postoji u slučaju tzv. samoskrivljene neuračunljivosti, kada se uračunljivost
procijenjuje prema vremenu kada se počinitelj stavljao u neuračunljivo stanje. npr. lice koje je sklono
upotrebi alkohola i pravljenju izgreda, u alkoholiziranom stanju napadne drugo lice i nanese mu
tjelesnu povredu. U vrijeme nanošenja povrede počinitelj je neuračunljiv, ali je kriv jer je bio
uračunljiv u vrijeme kada se dovodio u alkoholizirano stanje, a pri tome je znao da u takvom stanju
može učiniti kazn. djelo
Suština ovog instituta je u tome da se počinitelj doveo u stanje neuračunljivosti upotrebom
alkohola ili drugih omamljujućih sredstava uslijed čega nije mogao shvatiti značaj djela ili upravljati
svojim postupcima.
Uračunljivost ovakvih osoba ne procjenjuje se u vrijeme izvršenja djela, nego u vrijeme kada se
počinitelj dovodio u takvo stanje. On je kazneno odgovoran, ako je u vrijeme dovođenja u
neuračunljivo stanje kazneno djelo bilo obuhvaćeno umišljajem ili je u odnosu na kazneno djelo kod
njega postojao nehaj, a zakon za takvo djelo propisuje kažnjavanje za nehaja.
Ovaj institut poznat je i pod nazivom „actiones libera in cause“ – radnje slobodne u uzroku a
nisu slobodne u izvođenju.

29
Krivnja ( vinost )

Pod krivnjom (krivicom, vinošću) se podrazumijeva psihički odnos učinitelja prema izvršenom
kaznenom djelu na osnovu koga mu se ovo djelo može pripisati u krivnju, odn. na osnovu koga mu se
može uputiti prijekor za izvršenje djela koje mu se stavlja na teret.
Psihički odnosi učinitelja prema kaznenom djelu po svome sadržaju i intenzitetu mogu biti
različiti, ali se svi oni u teoriji i zakonodavstvu uglavnom svode na svoja dva osnovna oblika:
umišljaj i nehaj.
Umišljaj je osnovni oblik krivnje za koji se uvijek odgovara s obzirom da se on zahtijeva kod svih
kaznenih djela, dok se za nehajno izvršenje djela odgovara samo izuzetno, onda kada je to u zakonu
izričito određeno.
Umišljaj je istovremeno i teži oblik i stupanj krivnje radi čega je kod umišljajnih kaznenih djela
propisana teža kazna.

UMIŠLJAJ (DOLUS)

(1) Kazneno se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.
(3) Učinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili
nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Postoje dva oblika umišljaja direktni i eventualni:

1. direktni umišljaj (dolus directus) - postoji kad je učinitelj bio svjestan svog djela i
htio njegovo izvršenje;
2. eventualni umišljaj (dolus eventualis) - postoji kad je kod učinitelja postojala svjest
da zbog njegovog činjenja ili ne činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na
njeno nastupanje.

Razlika između ovih vrsta umišljaja javlja se u sferi volje. Tako se kod direktnog umišljaja volja
učinitelja manifestira u htijenju, tj. on hoće da učini djelo. Nasuprot tome, kod eventualnog umišljaja
volja se manifestira u vidu pristajanja na nastupanje posljedice. Obično se kaže da se kod
eventualnog umišljaja počinitelj ponaša u skladu sa tzv. frankovom formulom tj. učintelj se ponaša u
pravcu ako nešto bude tj. ako dođe do djela neka dođe. Praktički značaj razlikovanja direktnog i
eventualnog umišljaja dolazi do izražaja, kod odmjeravanja kazne.

Predumišljaj predstavlja dugotrajno stvaranje odluke za izvršenje kaznenog djela i postoji u

slučajevima kada je počinitelj u dužem vremenskom periodu pripremao izvršenje djela, dakle djelo se
javlja kao rezultat dugotrajnog i zrelog razmišljanja. Naš zakon ne poznaje predumišljaj. Unatoč tome,
postojanje predumišljaja odraziće se na odmjeravanje kazne, jer je stupanj krivnje takvog učinitelja
veći, budući da je imao mogućnost i vrijeme da uvidi štetnost vlastitog budućeg ponašanja.

NEHAJ (CULPA)

(1) Kazneno djelo može se učiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehaja.

(2) Učinitelj postupa iz svjesnog nehaja kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja
može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da ona neće nastupiti ili da će je moći
spriječiti.
(3) Učinitelj postupa iz nesvjesnog nehaja kada nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene
posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti
svjestan te mogućnosti.

30
 Nehaj je korektivni oblik krivnje i u odnosu na umišljaj to je blaži oblik krivnje.

Nehaj se pojavljuje u dva oblika, i to kao svjesni i nesvjesni nehaj:

1. Svjesni nehaj (luxuria, samopouzdanje, lakomislenost) postoji kada je počinitelj bio

svjestan svog djela, odn. svjestan da zbog njegove radnje (činjenja ili nečinjenja) može nastupiti
zabranjena posljedica, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona ipak neće nastupiti,
(npr. ako neko lice kod izgradnje objekta ne pokrije krečanu, pa dijete prilikom igre upadne u
krečanu i uguši se; lovac u šumi ne ugasi vatru, te dođe do požara i nastupanja štete). Dakle, kod
učinitelja postoji svijest o djelu, ali ne postoji volja jer počinitelj neće posljedicu, niti pristaje na
njeno nastupanje. Njegov voljni odnos prema nastupanju posljedice je negativan. Drugim riječima
kod ovog učinitelja prisutno je samopouzdanje u svoje sposobnosti i mogućnost da spriječi
nastupanje posljedice, ili pouzdanje u vanjske okolnosti uslijed kojih posljedica neće nastupiti
iako za to postoji mogućnost.
2. Nesvjesni nehaj (negligentia, nemar, nepažnja) postoji kad počinitelj nije bio svjestan
mogućnosti nastupanja posljedice, iako je prema okolnostima i svojim ličnim svojstvima,
morao i mogao biti svjestan te mogućnosti. Dakle kod nesvjesnog nehaja postoji odsustvo svjesti
o mogućnosti nastupanja posljedice i odsustvu volje. Krivnja ovog učinitelja je u tome što je bio
dužan i mogao da ima takvu svjest, ali je nije imao. Znači nesvjesni nehaj predstavlja nepažljivo
ponašanje. (npr. lovac u šumi puca na divljač i ubije čovjeka koji je slučajno naišao stazom kroz
šumu; prilikom pravljenja kuće vlasnik ne pokrije krečanu te dođe do pada kreča i ugušenja
djeteta; čovjek ne ugasi vatru koju je zapalio na otvorenom, te usljed vjetra dođe do požara;
udarac oštećenog šakom te oštećeni padne na asvalt i doživi frakture).

Praktični značaj razlikovanja ova dva oblika nehaja dolazi do izražaja kod odmjeravanja kazne.

Kao poseban oblik nehaja, u teoriji se spominje i tzv. profesionalni ili pozivni nehaj koga
karakteriše to što počinitelj u poduzimanju radnje nije imao onaj stupanj pažnje u predviđanju
posljedice koji se zahtijeva u obavljanju profesije kojom se on bavi. Riječ je dakle o nehaju lica koja su
po svom pozivu ili zanimanju (npr. doktori, profesionalni vozači, finansijski eksperti, stručnjaci za
eksplozivne i lakozapaljive materije i dr.) bila dužna da budu pažljivija u vršenju svoje profesije, nego
što se to inače u drugim prilikama zahtijeva od drugih lica.

Stvarna zabluda

Član 39. KZ FBiH - Stvarna zabluda:

(1) Nije kriv počinitelj koji u vrijeme učinjenja kaznenog djela nije bio svjestan nekog njegovog
zakonom propisanog obilježja, ili koji je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da
su one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno
(2) Ako je osoba bila u zabludi iz nehaja, kriva je za kazneno djelo učinjeno iz nehaja ako zakon za to
kazneno djelo propisuje kažnjavanje i za nehaj.

(1) Zabluda (lat. error) u pravu uopće predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti
o nekim pravno relevantnim okolnostima ili sadržajima.

U kaznenom pravu, zabluda predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti
učinitelja o relevantnim okolnostima kaznenog djela koje čini.
U zavisnosti od toga na koje se elemente kaznenog djela odnosno okolnosti zabluda odnosi,
u kaznenom pravu se razlikuju dvije osnovne vrste zabluda:

31
1. stvarna zabluda - zabluda o činjenicama (lat. error facti) - postoji kada počinitelj u vrijeme
izvršenja kaznenog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom propisanog obilježja, ili je
pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, ako bi one stvarno postojale, to djelo
bilo dopušteno.
2. pravna zabluda - zabludu o pravu (lat. error iuris), - postoji kada počinitelj u vrijeme izvršenja
djela iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno.

Stvarna zabluda je institut koji isključuje kazn. odgovornost učinitelja i pojavljuje se u 2 oblika, u
užem i širem smislu:

U našoj kaznenopravnoj literaturi u tom smislu se uglavnom govori o tzv. otklonjivoj ili neotklonjivoj
stvarnoj zabludi. Dakle, stvarna zabluda može biti otklonjiva i neotklonjiva:

a) Otklonjiva stvarna zabluda - postoji kada se počinitelj nalazi u zabludi usljed nehaja;
dakle, to je nehajno skrivljena stvarna zabluda, što znači da je on bio dužan i mogao imati
pravilnu predstavu o djelu koje je učinio. Kod otklonjive stvarne zablude ne isključuje se krivnja
učinitelja, te će počinitelj biti odgovoran za nehajno izvršenje djela, ako je za to djelo predviđeno
kažnjavanje za nehaj.
b) Neotklonjiva stvarna zabluda - postoji kada počinitelj nije bio dužan da ima, niti je
mogao imati pravilnu predstavu o djelu koje je učinio. Počinitelj koji se nalazio u neotklonjivoj
stvarnoj zabludi nije kriv, jer takva zabluda isključuje njegovu krivnju.
Praktično, to znači da ukoliko se utvrdi da postoji stvarna zabluda, onda se neće pristupati ispitivanju
da li je riječ o otklonjivoj ili neotklonjivoj zabludu, ukoliko se radi o kazn. djelu za koje zakon ne
propisuje kažnjavanje i za nehajno izvršenje takvog djela.
Ukoliko je počinitelj bio u zabludi u odnosu na neku kvalifikatornu okolnost, postojaće njegova
odgovornost samo za osnovni oblik djela, dok će u slučaju postojanja zablude u odnosu na neku
privilegujuću okolnosti, ipak odgovarati samo za privilegovani oblik djela.

Posebni slučajevi stvarne zablude:

1. zabluda o objektu (error in objecto) - postoji kada počinitelj vrši krivčno djelo na jednom objektu,
pogrešno misleći da se radi o drugom objektu. Ako se u oba slučaja radi o kaznenom djelu i
zaštićenim objektima iste vrijednosti, postojanje zablude je pravno irelevantno.
2. zabluda o licu (error in persona) - to je poseban oblik zablude o objektu, kada se čovjek pojavljuje
kao objekt kaznenog djela, npr. počinitelj u mraku sačeka neko lice i napadne ga misleći da je to
lice sa kojim ima sukob, međutim utvrdi se da je to sasvim drugo lice. Ovdje se neće raditi o
stvarnoj zabludi, jer sva lica uživaju jednaku kazneno-pravnu zaštitu, pa nije bitno prema kome je
usmjeren napad.
3. promašeni udarac (aberatio ictus sive impetus) - postoji kada počinitelj poduzima radnju radi
izvršenja djela prema jednom objektu, a posljedica nastupi na drugom objektu . Ovdje se ustvari
ne radi o stvarnoj zabludi, nego o skretanju kauzalnog ili uzročnog toka prema drugom objektu .
npr. lice A puca na lice B ali ga promaši i pogodi lice C, ili prilikom pucanja na lice A dođe do
rikošeta (odbijanja zrna od tvrdi predmet) i povređivanja nekog lica prema kome nije usmjeren
napad. U ovom slučaju naša sudska praksa i pravna teorija zauzimaju stanovište prema kome će
se raditi o pokušaju ubojstva lica prema kome je pucano i ubojstva iz nehaja lica koje je metak
pogodio. Ta dva djela tretiraju se kao djela u stjecaju.
4. zabluda o kauzalitetu - postoji kod učinitelja koji je odvijanje radnje, odn. kauzalnog toka
zamislio na jedan način a to se dogodilo na drugi način, tj. posljedica je prouzrokovana na drukčiji
način nego što je počinitelj zamislio. S obzirom da nije moguće uvijek sagledati kauzalni tok u
svim detaljima i pojedinostima, zabluda će biti irelevantna ako su u pitanju nebitna odstupanja

32
 stvarnog od zamišljenog kauzalnog toka. Tako npr. počinitelj je radi ubojstva bacio žrtvu s mosta
u vodu da se utopi, ali je žrtva umrla prije radi srčanog udara i sl. Ovdje su odstupanja nebitna i
stoga su irelevantna pa umišljajna odgovornost ostaje. Tek ako se radi o bitnim odstupanjima
radi će se o zabludi koja je od značaja i koja isključuje umišljaj u odnosu na posljedicu.

Pravna zabluda

Počinitelj kaznenog djela koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno, može se blaže
kazniti ili osloboditi kazne.

Pravna zabluda (error iuris) predstavlja - pogrešnu predstavu učinitelja o zabranjenosti

kaznenog djela, odn. njegovoj protupravnosti. Radi se o situacijama kada počinitelj pogrešno drži da
ono što čini nije pravno zabranjeno, on je u zabludi u pogledu zabrane koju je u datom slučaju
morao da poštuje, tj nedostaje mu svijest o nedopuštenosti djela.
Za razliku od stvarne zablude kod koje počinitelj nije svjestan onoga što čini, kod pravne zablude
on je toga svjestan, ali ne zna da je to što radi pravno nedopušteno odn. propisano kao kazneno
djelo. Dakle, počinitelj kod stvarne zablude ne zna što radi, a kod pravne zablude ne zna da ono što
radi ne smije raditi. Tako npr. ako počinitelj djela rodoskrvnjenja nije svjestan srodničkog odnosa,
postoji stvarna zabluda, a ako takva svijest postoji, ali počinitelj smatra da to nije zabranjeno, riječ je
o pravnoj zabludi; ili počinitelj vrši obljubu sa djetetom znajući da ono nije navršilo 14 godina starosti,
ali ne zna da je to pravno zabranjeno.

Prema našem zakonu, pravna zabluda ne isključuje postojanje krivnje.

Pravna zabluda proizvodi kaznenopravne učinke samo u segmentu kažnjavanja, jer se predviđa
mogućnost ublažavanja ili oslobođenja od kazne. Međutim, takvu mogućnost sud može koristiti
samo pod uvjetom da je počinitelj u pravnoj zabludi bio iz opravdanih razloga, što procjenjuje sud u
svakom konkretnom slučaju. Sud će pri tome procjenjivati sve objektivne i subjektivne okolnosti,
kako na strani samog kaznenog djela, tako i na strani učinitelja odn. njegove pozicije i odnosa prema
djelu.

U tom smislu je potrebno razlikovati otklonjivu i neotklonjivu pravnu zabludu:

a) otklonjiva pravna zabluda – postoji kad je počinitelj prema okolnostima tempore criminis
mogao da zna da je djelo koje čini zabranjeno,
b) neotklonjiva pravna zabluda – postoji kad počinitelj nije mogao da izbjegne zabludu u kojoj
se nalazio, dakle, kada počinitelj pod datim okolnostima nije mogao da zna da je to djelo
nedopušteno.

Pravna zabluda je u praksi veoma rijetka.

KAZNE

Vrste kazni

Počinitelju kaznenog djela koji je kriv mogu se izreći:

a) kazna zatvora;

33
b) kazna dugotrajnog zatvora;
c) novčana kazna.

Kazna zatvora može se izreći samo kao glavna kazna.

Novčana kazna može se izreći i kao glavna i kao sporedna kazna.
Ako je za jedno kazneno djelo propisano više kazni, samo se jedna može izreći kao glavna.
Za kaznena djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije
propisana zakonom, ili kad je zakonom propisano da će se učinitelj kazniti kaznom zatvora ili
novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora.

Glavne kazne su one kazne koje su takvog karaktera da se samo njihovom primjenom u cijelosti može
ostvariti svrha kažnjavanja.
Sporedne kazne su one kazne kojima se ne može u potpunosti postiči svrha kažnjavanja i koje se
mogu izricati samo uz glavnu kaznu, a da bi se pojačalo i dopunilo svojstvo glavne kazne. Ako se
novčana izriče kao glavna, onda se uvijek izriče kao jedina kazna.

Svrha kažnjavanja

Svrha kažnjavanja jeste:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog kaznenog djela;
b) da se utječe na učinitelja da ubuduće ne učini kaznena djela i potakne njegov preodgoj;
c) da se utječe na ostale da ne učine kaznena djela;
d) i da se utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja
učinitelja.

Kazna zatvora, zamjena kazne zatvora i dugotrajni zatvor

Kazna zatvora ne može biti kraća od 30 dana ni duža od 20 godina.

Kazna zatvora izriče se na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane.
Kazna zatvora iz ovog člana ne može se izreći maloljetnicima. Maloljetnicima se može izreći kazna
maloljetničkog zatvora, pod uvjetima propisanim glavom X (Pravila o odgojnim preporukama,
odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona(KZ BIH). Kazna maloljetničkog zatvora
po svojoj svrsi, prirodi, trajanju i načinu izvršenja jeste posebna kazna lišenja slobode.

Zamjena kazne zatvora

(1) Izrečena kazna zatvora do jedne godine može se, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom
kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.

(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene
kazne zatvora izjednačava s jednim dnevnim iznosom nov čane kazne ili sa 100 KM, ako se
novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.

(3) Ako se novčana kazna ne plati u roku iz stava (1) ovog člana, sud će donijeti odluku o izvršenju
kazne zatvora. Ako se novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna zatvora srazmjerno
iznosu koji nije plaćen.

34
 Kazna dugotrajnog zatvora

(1) Za najteže oblike teških krivičnih djela počinjenih s umišljajem može se propisati kazna
dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 do 45 godina.

(2) Kazna dugotrajnog zatvora nikad se ne može propisati kao jedina glavna kazna za pojedino
krivično djelo.

(3) Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći počiniocu koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije
navršio 21 godinu života.

(4) Kazna dugotrajnog zatvora izriče se samo na pune godine.

(5) Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se dati tek nakon
izdržavanja tri petine te kazne.

U našem kaznenom zakonodavstvu kazna zatvora je osnovna kaznena sankcija.

Ona je propisana za svako kazneno djelo, nekada kao jedina kazna a nekada alternativno sa
novčanom kaznom.
Kazna zatvora je vremenska kazna koja se izriče u rasponu od 30 dana do 20 godina. Dakle, opći
minimum je 30 dana a opći maksimum 20 godina. Proizilazi dakle da se naš zakon opredijelio za
sistem relativno određenih kazni, što znači da zakon za svako kazn. djelo propisuje kaznu u
određenim okvirima, određujući njenu donju u gornju granicu. Nekada je određena i jedna i druga
granica, a nekada samo jedna od njih, odn. samo posebni minimum ili posebni maksimum kazne
zatvora. U slučajevima kada je određena samo donja granica, kao gornja granica kazne uzima se opći
maksimum, a u obrnutom slučaju, kada je određena samo gornja granica, kao donja granica uzima se
opći minimum od 30 dana.

Kazna zatvora se izriče na pune godine i pune mjesece , a kazna zatvora u trajanju do 6 mjeseci i
na pune dane. npr. nepravilno je izreći kaznu zatvora u trajanju od 45 dana ili 60 dana i sl. U prvom
slučaju pravilno bi bilo kazna zatvora u trajanju od 1 mjeseca i 15 dana, a u drugom u trajanju od 2
mjeseca.
Kazna zatvora u trajanju do 1 godine može se uz pristanak osuđenog zamijeniti u novčanu kaznu,
a izuzetno općekorisnim radom na slobodi.
Kazna zatvora se izvršava u zatvorenim, poluotvorenim ili otvorenim ustanovama za izdržavanje
kazni. (za razliku od kazne dugotrajnog zatvora koja se isključivo izvršava u ustanovama zatvorenog
tipa).
Postoji i tzv.supletorna kazna zatvora koja nastaje zamjenom novčane kazne, kaznom zatvora u
slučaju neplaćanja novčane kazne.

Dugotrajni zatvor
Dugotrajni zatvor nije izričito propisan kao posebna vrsta kazne , ali on to jeste po nizu obilježja.
Dugotrajni zatvor je nova kazna lišenja slobode, zamjena je za smrtnu kaznu koja je ukinuta na
temelju Protokola 6. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.
Dugotrajni zatvor se propisuje za najteže oblike kaznenih djela učinjenih sa umišljajem.
Nikada se ne propisuje kao jedina kazna za određeno kazneno djelo, već uvijek alternativno uz
kaznu zatvora.
Izriče se u rasponu od 20 do 45 godina i to samo na pune godine.
Ne može se izreći mlađem punoljetnom licu tj. izvršitelju kaznenog djela koji u vrijeme izvršenja
kaznenog djela nije navršio 21 godinu života.

35
 Kod ove vrste kazne pooštreni su uvjeti tzv. zakonskih pogodnosti u odnosu na kaznu zatvora,
tako da se osuđenik na dugotrajni zatvor može amnestirati i pomilovati tek nakon izdržanih 3/5
izrečene kazne, kao i uvjetni otpust
Izvršava se samo u kazneno-popravnim ustanovama zatvorenog tipa.

Rad za opće dobro na slobodi2

(1) Kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora do jedne godine, istovremeno može odrediti da
se izrečena kazna, uz pristanak optuženog, zamijeni radom za opće dobro na slobodi.

(2) Odluka da se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro na slobodi zasniva se na ocjeni da,
uzimajući u obzir sve okolnosti koje određuju vrstu i raspon kazne, izvršenje kazne zatvora ne bi bilo
neophodno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, ali istovremeno uvjetna kazna ne bi bila dovoljna za
postizanje opće svrhe kaznenopravnih sankcija.

(3) Rad za opće dobro na slobodi određuje se u trajanju srazmjernom izrečenoj kazni zatvora, od
najmanje deset do najviše 90 radnih dana. Rok izvršenja rada za opće dobro na slobodi ne može biti
kraći od jednog mjeseca niti duži od jedne godine.

(4) Odmjeravajući trajanje rada za opće dobro na slobodi kao i roka izvršenja tog rada, sud će uzeti u
obzir izrečenu kaznu zatvora koja se zamjenjuje i mogućnosti učinitelja u pogledu njegove osobne
situacije i zaposlenja.

(5) U slučaju kada osuđeni po isteku određenog roka, nije izvršio ili je samo djelimično izvršio rad za
opće dobro na slobodi, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju srazmjernom
vremenu preostalog rada za opće dobro na slobodi.

(6) Zamjena kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi može se primijeniti i u slučajevima kada
se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora prema odredbama člana 47. (Zamjena novčane kazne)
ovog zakona.

(7) Raspoređivanje na rad za opće dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta vrši Ministarstvo
pravde Bosne i Hercegovine(u FBiH županijska ministarstva pravosuđa), vodeći računa o
sposobnostima i znanjima osuđenog.

Uvjetni otpust

(1) Osuđeni koji je izdržao polovinu, te izuzetno osuđeni koji je izdržao jednu
trećinu kazne zatvora, može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora pod uvjetom da ne učini novo
krivično djelo prije isteka trajanja kazne (uvjetni otpust).
(2) Osuđeni koji je izdržao polovinu kazne zatvora može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora
ako se za vrijeme izdržavanja kazne zatvora njegovo ponašanje popravi do te mjere da se
može opravdano očekivati da će se nakon otpusta s izdržavanja kazne zatvora ponašati primjereno,
a naročito da neće učiniti krivična djela. Prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu osuđenog, uzet će
se u obzir njegovo ponašanje u toku izdržavanja kazne kao i druge okolnosti koje ukazuju na to da je
svrha kažnavanja postignuta.

2
U FBiH Kazneni zakon u članku 43c predviđa i kućni zatvor s elektronskim nadzorom za osobe
osuđene na kaznu zatvora do jedne godine, uz njihov pristanak.

36
 (3) Osuđeni koji je izdržao jednu trećinu kazne zatvora može biti uvjetno otpušten ukoliko postoje
uvjeti iz stava 1. ovog člana i ukoliko posebne okolnosti vezane za osobnost osuđenog jasno ukazuju
da je postignuta svrha kažnjavanja.

(4) Osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora može biti uvjetno otpušten nakon izdržane tri petine te
kazne.

Institucija uvjetnog otpusta je nastala na ideji popravljanja kao svrsi kažnjavanja, što znači da nije
potrebno insistirati na izdržavanju kazne zatvora ako se počinitelj popravio, već mu naprotiv treba
pomoći u njegovoj socijalnoj readaptaciji puštanjem na slobodu uz određ. uvjete i obaveze.
Uvjetni otpust se sastoji u prijevremenom otpuštanju osuđenika sa izdržavanja zatvorske kazne
ukoliko su ispunjene određene pretpostavke i ispoštovani postavljeni uvjeti. Kada istekne vrijeme
uvjetnog otpusta, kazna se smatra izdržanom, osim ako uvjetno otpušteni ne prekrši postavljene
uvjete, kada se otvara pitanje njegovog opoziva.
Uvjetni otpust ima sosobnosti sa uvjetnom osudom, jer se i u jednom i u drugom slučaju na
određeni način suspenduje kazna lišenja slobode, s tom razlikom što uvjetnoj osudi ne prethodi ni
djelimično izdržavanje kazne i što uvjetnu osudu mogu da prate određeni oblici nadzora, dok u
našem sistemu uvjetnog otpusta vršenje nadzora nad uvjetno otpuštenim ne postoji.
Uvjetni otpust je moguć ako je osuđeni izdržao 1/2, a izuzetno i 1/3 kazne zatvora, pod uvjetom
da ne učini novo kazneno djelo prije isteka trajanja kazne.
Pored navedenih formalnih pretpostavki, za korištenje privilegije uvjetnog otpuštanja,
neophodno je ispunjenje i određenih materijalnih uvjeta koji se odnose na samog osuđenog, tj. da se
on svojim dobrim vladanjem, tokom izdržavanja zatvorske kazne, tako popravio da se može
opravdano očekivati da će se na slobodi dobro vladati, a posebno da neće činiti kazn. djela.
Kada je u pitanju uvjetno otpuštanje nakon izdržane 1/3 kazne zatvora, neophodno je da postoje
i posebne okolnosti vezane za osobnost osuđenog koje očigledno ukazuju da je postignuta svrha
kažnjavanja.
Posebno je regulirano pitanje uvjetnog otpusta kod kazne dugotrajnog zatvora koji može
uslijediti nakon izdržane 3/5 te kazne.

Opoziv uvjetnog otpusta

(1) Sud će opozvati uvjetni otpust ako osuđeni za vrijeme uvjetnog otpusta učini jedno ili više
kaznenih djela za koja mu je izrečena kazna zatvora od jedne godine ili teža kazna.
(2) Sud može opozvati uvjetni otpust ako osuđeni na uvjetnom otpustu učini jedno ili više kaznenih
djela za koja je izrečena kazna zatvora do jedne godine. Prilikom odlučivanja hoće li opozvati uvjetni
otpust sud naročito uzima u obzir sosobnost učinjenih djela, njihov značaj, motive iz kojih su učinjena,
te druge okolnosti koje ukazuju na prikladnost opoziva uvjetnog otpusta.
(3) Prilikom izricanja opoziva uvjetnog otpusta sud izriče kaznu uzimajući ranije izrečenu kaznu kao
već utvrđenu. Dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava se u izdržavanje
naknadne kazne, ali se vrijeme provedeno na uvjetnom otpustu ne uračunava.
(4) Odredbe st. od 1. do 3. ovog člana primjenjuju se i kad se osuđenom na uvjetnom otpustu sudi za
kazneno djelo učinjeno prije njegovog uvjetnog otpusta.
(5) Ako je osuđeni na uvjetnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do jedne godine i ako sud ne
opozove uvjetni otpust, vrijeme uvjetnog otpusta se produžava za vrijeme koje je osuđeni proveo na
izdržavanju kazne zatvora.

a) Opoziv uvjetnog otpusta je obavezan ukoliko - osuđeni za vrijeme trajanja uvjetnog

otpusta učini jedno ili više kazn. djela za koje mu sud izrekne kaznu zatvora od 1 godine ili težu
kaznu.

37
b) Fakultativni opoziv je moguć ako - osuđeni u vrijeme trajanja uvjetnog otpusta izvrši
jedno ili više kaznenih djela za koje mu je sud izrekao kaznu zatvora do 1 godine. U ovom slučaju
sud cijeni da li će opozvati uvjetni otpust i pri toj ocjeni posebno uzima u obzir sosobnost
učinjenih kaznenih djela, njihov značaj, motive iz kojih su djela učinjena, kao i svaku drugu
okolnost koja ukazuje na opravdanost opoziva uvjetnog otpusta.

U slučaju opoziva uvjetnog otpusta, sud - izriče jedinstvenu kaznu primjenom odredaba o
odmjeravanju kazne za stjecaj kaznenih djela, s tim što se dio kazne koji je osuđeni izdržao prema
ranijoj presudi uračunava u jedinstvenu kaznu, ali se vrijeme provedeno na uvjetnom otpustu ne
uračunava.
Sud izuzetno može odstupiti od ovih pravila i može izreći kaznu nezavisno od ranije izrečene
kazne, ako se primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za kazn. djela u stjecaju ne bi mogla
ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.
Opozivanje uvjetnog otpusta moguće je i kada se licu koje se nalazi na uvjetnom otpustu sudi za
kazn. djelo ili djela učinjena prije njegovog upućivanja na uvjetni otpust. U ovim slučajevima
primjenjuju se pravila iz navedenih odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne.
Ako je osuđeni koji je na uvjetnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do 1 godine i ako u takvom
slučaju uvjetni otpust ne bude opozvan, vrijeme uvjetnog otpusta se produžava za ono vrijeme koje
je osuđeni proveo na izdržavanju nove kazne zatvora. Iz ovog proizilazi da opoziv uvjetnog otpusta
nije moguć ako je za novo kazneno djelo izrečena novčana kazna.

Novčana kazna

(1) Novčana kazna izriče se u dnevnim iznosima, a ako to nije moguće može se izreći u određenom
iznosu.
(2) Ako se novčana kazna izriče u dnevnim iznosima može iznositi najmanje pet a najviše tri stotine
šestdeset dnevnih iznosa, a za kaznena djela učinjena iz koristoljublja najviše tisuću petsto dnevnih
iznosa, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom.
(3) Ako se novčana kazna izriče u određenom iznosu najniži iznos ne može biti manji od 500 KM, a
najviši iznos ne može biti veći od 100.000 KM, a za kaznena djela učinjena iz koristoljublja iznos ne
može biti veći od 1.000.000 KM, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom.
(4) Prilikom izricanja novčane kazne za kazn. djela učinjena iz koristoljublja sud može izreći novčanu
kaznu u iznosu većem od najvišeg iznosa propisanog u st. 2. i 3. ovog člana, ukoliko vrijednost
protupravne imovinske koristi koju je učinitelj pribavio učinjenjem kazn. djela prelazi iznos od
1.000.000 KM. U tom se slučaju učinitelju može izreći novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od
dvostrukog iznosa vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je pribavio učinjenjem kazn. djela
zbog kojeg mu se izriče novčana kazna.
(5) Broj dnevnih iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opća pravila za odmjeravanje
kazne. Visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu dnevnog dohotka učinitelja
prema iznosu njegove tromjesečne netoplaće i njegove druge dohotke, te obiteljske obveze. Prilikom
određivanja visine iznosa sud uzima u obzir podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji od šest
mjeseci.
(6) Podatke iz st. od 1. do 5. ovog člana koji sudu nisu poznati osigurava optuženi u roku koji odredi
sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa u kaznenom postupku. Ako do završetka glavnog
pretresa u kaznenom postupku sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog
iznosa novčane kazne, novčana kazna se izriče u određenom iznosu pri čemu se primjenjuju opća
pravila za odmjeravanje kazne.
(7) Najniži dnevni iznos novčane kazne iznosi jednu 1/60 a najviši 1/3 posljednje službeno objavljene
prosječne mjesečne neto plaće zaposlenih u BiH koju objavljuje Agencija za statistiku BiH.

38
(8) U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne koji ne može biti kraći od 15 dana niti duži od 6
mjeseci, ali u opravdanim slučajevima sud može dopustiti da osuđeni isplati novčanu kaznu i u
otplaćama, s tim da rok isplaće ne može biti duži od 1 godine.
(9) Novčane kazne izrečene i naplaćene po ovom zakonu prihod su budžeta BiH.

Novčana kazna se izriče u:

a) tzv. dnevnim iznosima u rasponu od 5 do 360 dnevnih iznosa, pri čemu dnevni iznos novčane
kazne iznosi najniže 1/60 a najviše 1/3 posljednje prosječne neto plaće u FBiH;
b) a ako nije moguće izricanje na ovaj način , izriče se u točno određenom novčanom iznosu od
500 KM do 100.000 KM - a za kaznena djela izvršena iz koristoljublja do 1.000.000 KM, pa i preko
toga ukoliko vrijednost protupravne imovinske koristi koju je učinitelj pribavio učinjenjem
kaznenog djela prelazi iznos od 1.000.000 KM, kada mu se može izreći novčana kazna u iznosu
koji ne može biti veći od dvostrukog iznosa vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je
pribavio učinjenjem kaznenog djela zbog kojeg mu se izriče novčana kazna.

U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne. Taj rok je od 15 dana do 6 mjeseci. Sud može na
molbu osuđenog lica dozvoliti plaćanje novčane kazne u ratama. U tom slučaju rok plaćanja može biti
do 1 godine.

Ako se novčana kazna ne plati nema prinudnog izvršenja, već se donosi rješenje o zamjeni novčane
kazne za kaznu zatvora, pri čemu se svakih započetih 100 KM računa kao jedan dan zatvora, s tim da
zatvor ne može preći jednu godinu. Ako osuđeno lice plati jedan dio novčane kazne, ostatak se
zamjenjuje kaznom zatvora, srazmjerno neisplaćenom dijelu. Ako osuđeno lice isplati ostatak
novčane kazne, izvršenje kazne zatvora se obustavlja. Prinudno izvršenje novčane kazne nije moguće.

Nakon smrti osuđenog, novčana kazna se neće izvršiti.

Prilikom odmjeravanja novčane kazne, uz ostale okolnosti, sud obvezno uzima u obzir imovno
stanje izvršitelja kaznenog djela, pri čemu su ključni faktori: visina plaće, drugi prihodi, ostala
imovina, obiteljske i druge obaveze. Nakon što utvrdi ove okolnosti, sud ih je dužan u presudi
konkretno navesti.

OPĆA PRAVILA O ODMJERAVANJU KAZNE

(1) Sud će učinitelju kaznenog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to
kazneno djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna
bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stupanj krivnje, pobude iz kojih
je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo
učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog kaznenog
djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za kazneno djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir
je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena
proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o
visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim
obavezama.

Odmjeravanje kazne podrazumijeva postupak u kome sud utvrđuje vrstu i mjeru kazne počinitelju za
određeno kazneno djelo.

39
Opća pravila o odmjeravanju kazne se zasnivaju na načelu srazmjernosti između težine kaznenog
djela, stupnja učiniteljeve odgovornosti i same kazne. Opća pravila zakon je dao u st. 1., dok pravila
sadržana u st. 2. i 3. predstavljaju posebna pravila dopunskog karaktera i odnose se na slučajeve
odmjeravanja kazne kada je kazn. djelo učinjeno u povratu i kada se za kazn.djelo odmjerava novčana
kazna. Opća su ona pravila kojih se sud mora pridržavati prilikom odmjeravanja kazne u svim
slučajevima.

Zakon navodi najznačajnije okolnosti, odn. kriterije koje sud mora uzeti u obzir prilikom
odmjeravanja kazne, i to:

1. GRANICE (RASPON) PROPISANE KAZNE ZA ODREĐ. DJELO.

Kazneni okvir je osnovno polazište za sud pri odmjeravanju kazne. Kazna koju sud izriče u
redovnom odmjeravanju mora da se kreće između posebnog minimuma i posebnog maksimuma.
Ukoliko jedna od ovih granica kod nekog kaznenog djela nije postavljena, onda se primjenjuju
opšte granice, odnosno opći minimum i opći maksimum. Novčanu kaznu sud odmjerava u
okvirima općeg minimuma i maksimuma, s obzirom da prilikom propisivanja za pojedina kaznena
djela zakon ni u jednoj slučaju nije odredio posebne granice ove kazne.

2. SVRHA KAŽNJAVANJA.
Prilikom odmjeravanja kazne, kako je istaknuto, sud mora u svakom slučaju imati u vidu i svrhu
kažnjavanja koju treba postići primjenom kazne. Međutim, zahtjevi prevencije ne mogu opravdati
strožu mjeru kazne od one koju limitira stupanj krivice učinitelja i težina kazn. djela.

3. OKOLNOSTI KOJE UTIČU DA KAZNA BUDE MANJA ILI VEĆA (OLAKŠAVAJUĆE I OTEŽAVAJUĆE
OKOLNOSTI), a koje karakterišu učinjeno kazneno djelo i učinitelja.

Zakon ni jednu okolnost posebno ne navodi kao olakšavajuću ili otežavajuću. Po svom karakteru
one su ambivalentne, jer svaka od njih, u zavisnosti od toga kako je ostvarena u određenom
slučaju, može imati karakter olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, npr. motiv izvršenja djela. Ako
je počinitelj prisvojio novac radi lječenja oboljelog djeteta motiv je olakšavajuća okolnost, a ako je
novac upotrijebio na provod ili kockanje, motiv je otežavajuća okolnost.

Zakon nije taksativno propisao otežavajuće i olakšavujeće okolnosti, već je naveo one najtipičnije
koje se u praksi najćešče ponavljaju, kao što su:
1) stupanj krivnje (kaznene odgovornosti),
2) pobude iz kojih je djelo učinjeno,
3) okolnosti pod kojim je djelo učinjeno,
4) jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra,
5) raniji život učinitelja,
6) njegovo držanje nakon učinjenog djela,
7) druge okolnosti koje se odnose na osobnost učinoca i sl.

1) Stupanj krivnje (kaznene odgovornosti)

2) Pobude ili motivi iz kojih je djelo učinjeno.

Iako ni jedna pobuda ili motiv u potpunosti ne opravdavaju izvršenje kaznenog djela, one u biti
objašnjavaju razloge izvršenja djela i stoga su od posebnog značaja pri odmjeravanju kazne. Pobude
su etičke kategorije i po svom karakteru mogu biti pozitivne i negativne, odnosno egoističke i
altruističke i u tom smislu mogu se uzeti kao olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti. Ako je jedno djelo
učinjeno iz egoističkih motiva, zavisti, mržnje ili osvete, tada će motiv predstavljati otežavajuću
okolnost, a ako je djelo učinjeno radi toga da bi se prehranila porodica, onda je on olakšavajuća

40
okolnost. Naravno, ukoliko je motiv elemenat kaznenog djela, ne može se cijeniti pri odmjeravanju
kazne (princip zabrane dvostrukog vrednovanja)!!!

3) Jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra.

Jačina ugrožavanja se ocjenjuje kroz manju ili veću opasnost kojoj je bilo izloženo zaštićeno dobro, pri
čemu može biti od značaja vrsta i obim ugroženih vrijednosti, kojim sredstvima i na koji način je
stvorena opasnost, koliko je ona bila bliska, itd. Nije svejedno da li se radi o opasnosti upravljenoj
prema imovini ili prema životu, ili npr. kod djela protiv javnog prometa, da li je bio ugrožen život
samo jednog lica ili svih putnika u autobusu ili vozu i sl. Isto tako, i jačina povrede može da se javlja u
različitim stupanjima težine u zavisnosti od prirode djela. Ako su nastupanju povrede pridonijeli i neki
drugi razlozi, npr. kod nastupanja smrti veoma loše zdravstveno stanje žrtve ili eventualna greška
trećih lica, to se može uzeti kao olakšavajuća okolnost.

4) Okolnosti pod kojima je kazneno djelo učinjeno.

To su sve one raznovrsne okolnosti koje se tiču kaznenog djela, odn. okolnosti koje su pratile
izvršenje konkretnog kaznenog djela. npr. okolnost da je počinitelj brižljivo pripremao izvršenje kazn.
djela, ili je to učinio spontano.

5) Raniji život učinitelja.

Raniji život učinitelja ukazuje na njegovu osobnost i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonskim
normama. Kroz ocjenu ove okolnosti sud u stvari treba da dođe do saznanja da li je izvršeno djelo
rezultat asocijalnog života učinitelja ili je ono više rezultat “stjecaja nesretnih okolnosti”. Posebno je
značajna okolnost ako se radi o licu koje je i ranije vršilo ista ili slična kaznena djela . Treba istaći da
raniju neosuđivanost sudovi redovno uzimaju kao olakšavajuću okolnost.

6) Osobne prilike učinitelja.

Osobne prilike podrazumijevaju okolnosti u kojima počinitelj živi i one isto tako ukazuju na njegovu
osobnost. Sudovi kao takve okolnosti najčešće uzimaju zdravstveno stanje učinitelja, obiteljske
prilike, a posebno njihov broj, uzrast i zdravstveno stanje, zaposlenost, profesiju, itd. Ove okolnosti su
od posebnog značaja kada je sud u dilemi da li izreći zatvorsku kaznu ili uvjetnu osudu.

7) Držanje učinitelja nakon učinjenog kaznenog djela.

Ova okolnost obuhvata različite vidove ponašanja i stavova učinitelja koje ispoljava neposredno
nakon izvršenja djela ili nakon proteka dužeg vremena, zatim njegov odnos prema oštećenom i
prouzrokovanoj šteti, te njegovo ponašanje u kaznenom postupku. Od posebnog je značaja
učiniteljevo držanje pred sudom i u tijeku trajanja kaznenog postupka. Njegovo korektno držanje
pred sudom obično se uzima kao olakšavajuća okolnost. Pri tome sudovi posebno cijene kao
olakšavajuću okolnost iskreno priznanje učinitelja iz koga proizilazi njegovo žaljenje zbog učinjenog
djela. S druge strane, okolnost da počinitelj djelo ne priznaje ili da ne surađuje u otkrivanju djela, ne
može se uzeti kao otežavajuća okolnost i takvo držanje treba procjenjivati u sklopu prava na obranu
okrivljenog.

8) Druge okolnosti koje se odnose na osobnost učinitelja.

Kroz ovu kategoriju okolnosti, zakon obavezuje sud da pri odmjeravanju kazne uzme u obzir i cijeni i
svaku drugu okolnost koja se tiče osobnosti učinitelja djela, a koja se naravno ne može podvoditi pod
već navedene okolnosti. Ovim u stvari zakon posebno ističe značaj subjektivnih okolnosti, ali ne bi
trebalo isključiti mogućnost da to bude i neka druga okolnost za koju sud smatra da je od značaja za
odmjeravanje kazne.

Pri procjenjivanju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti sud koristi analitičko-sintetički metod, što
podrazumijeva da sud treba da utvrdi sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne, da ocijeni

41
njihov karakter odn. da li su u pitanju olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, pa tek na osnovu tako
utvrđenog činjeničnog supstrata odmjeri kaznu.

U svakom konkretnom slučaju sud je dužan u presudi navesti koje je okolnosti uzeo u obzir kao
olakšavajuće, odn. otežavajuće i dužan je u presudi obrazložiti u čemu se manifestira ta okolnost, a
ne samo parafrazirati zakonski tekst. npr. sudovi često nepravilno navode da su uzeli u obzir
olakšavajuću okolnost «osbne prilike optuženog». Tako obrazloženje ne znači ništa, jer te okolnosti
treba objasniti u smislu da je optuženi bolestan, da je invalid, siromašna osoba, da ima više
maloljetne djece, bolest članova porodice i sl.

Ako se neka od navedenih okolnosti pojavljuje i kao okolnost koja predstavlja zakonski elemenat
kaznenog djela i koju je zakon već uzeo u obzir pri određivanju kazne za to djelo, sud je ne može
uzimati u obzir i pri odmjeravanju kazne, jer bi to značilo da se jedna te ista okolnost vrednuje dva
puta u odmjeravanju kazne za isto djelo ( načelo zabrane dvostrukog vrednovanja ).

Zakon predviđa posebna pravila dopunskog karaktera koja se odnose na odmjeravanje kazne
počinitelju za kazneno djelo učinjeno u povratu, pri čemu se ističe da će sud posebno uzeti u obzir:

1) je li novo djelo iste vrste kao i ranije djelo,

2) da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i
3) koliko je vremena proteklo od ranije osude, odn. izdržane ili oproštene kazne .

Zakon je također predvidio posebno pravilo koje se odnosi na odmjeravanje novčane kazne, kada
sud pored općih pravila odn. svih otežavajućih i olakšavajućih okolnosti, kod odmjeravanja ove kazne
treba da uzme u obzir i imovno stanje učinitelja. U tom pogledu se ističe da je potrebno voditi računa
o visini njegove plaće, njegovim drugim primanjima, njegovoj imovini i njegovim obiteljskim
obvezama.

UBLAŽAVANJE KAZNE

Sud može počinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:
a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;
b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom
može postići svrha kažnjavanja.

Redovno sudsko odmjeravanje kazne znači da sud odmjerava kaznu u granicama propisanim za
učinjeno kazneno djelo. granice koju je zakonodavac imao u vidu propisujući kaznu za to djelo.

Kao izuzetak od navedenog pravila, ublažavanje kazne predstavlja - odmjeravanje kazne ispod donje
granice propisane za to djelo ili izricanje blaže vrste kazne.

Dakle, ublažavanje kazne može biti:

a) ublažavanje po mjeri - postoji kada je sud u okviru iste vrste kazne kaznu izrekao ispod donje
granice propisane u zakonu za to djelo tj. ispod posebnog zakonskog mimimuma.
b) ublažavanje po vrsti - postoji kada je sud umjesto propisane izrekao blažu vrste kazne npr.
umjesto kazne zatvora izrekao novčanu kaznu kao blažu.

Ublažavanje kazne po našem zakonu je uvijek fakultativno, s obzirom da ni u jednom slučaju zakon
ne obvezuje sud da to učini.

42
Ublažavanje može biti zakonsko i sudsko:

a) zakonsko ublažavanje - postoji u slučaju kad zakon propisuje da se počinitelj može blaže
kazniti. npr. slučajevi prekoračenja nužne obrane, prekoračenja krajnje nužde, bitno samnjenje
uračunljivosti, pravne zablude, pokušaja, pomaganja. Postoji mogućnost ublažavanja i kada je
kod pojedinih kaznenih djela propisana takva mogućnost, npr. kod kaznenog djela otmice, zakon
dozvoljava ublažavanje kazne, ako je izvršitelj dobrovoljno pustio otetu osobu na slobodu prije
nego je ostvaren njegov prvobitni cilj.
b) sudsko ublažavanje - postoji onda kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti
koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Ovdje zakon sudu daje
ovlaštenje da na osnovu ukupne ocjene svih okolnosti pod kojima je djelo učinjeno ocijeni da li će
koristiti mogućnost ublažavanja. U ovom slučaju, sud je dužan da u presudi konkretno navede
koje je to osobito olakšavajuće okolnosti utvrdio.

GRANICE UBLAŽAVANJA KAZNE

Kad postoje uvjeti za ublažavanje kazne, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

1) ako je za kazn. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 10 ili više godina,
kazna se može ublažiti do 5 godina zatvora;
2) ako je za kazn. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 3 ili više godina,
kazna se može ublažiti do 1 godine zatvora;
3) ako je za kazn. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 2 godine, kazna se
može ublažiti do 6 mjeseci zatvora;
4) ako je za kazn. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 1 godine, kazna se
može ublažiti do 3 mjeseca zatvora;
5) ako je za kazneno djelo propisana kazna zatvora od najviše 1 godine, kazna se može ublažiti
do 30 dana zatvora;
6) ako je za kazn. djelo propisana kazna zatvora bez naznake najmanje mjere, umjesto kazne
zatvora može se izreći novčana kazna;
7) ako je za kazn. djelo propisana novčana kazna s naznakom najmanje mjere, kazna se može
ublažiti do pet dnevnih iznosa, a ako se izriče u određenom iznosu do 500 KM.

Pri odlučivanju koliko će kaznu ublažiti, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru
kazne propisane za to kazneno djelo.

OSLOBAĐANJE OD KAZNE

(1) Sud može osloboditi kazne učinitelja kaznenog djela kad to zakon izričito propisuje.
(2) Kad je sud ovlašten učinitelja kaznenog djela osloboditi kazne, može mu kaznu ublažiti bez
ograničenja propisanih za ublažavanje kazne u prethodnom članu (Ublažavanje kazne) ovog zakona.

Oslobađanje od kazne je poseban institut kazneno-materijalnog prava i predstavlja zakonsko

ovlaštenje za oslobođanje izvršitelja djela od kazne.

Institut Oslobađanja od kazne se može primjeniti samo kad to zakon izričito predviđa.

Po važećem zakonu oslobađanje od kazne je fakultativno. Fakultativno oslobađanje od kazne postoji

u slijedećim slučajevima:

43
1) kod prekoračenja nužne obrane usljed jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom,
2) kod prekoračenja krajnje nužde pod osobito olakšavajućim okolnostima,
3) u slučaju pravne zablude,
4) u slučaju nepodobnog pokušaja,
5) u slučaju spriječavanja službenog lica u vršenju službene radnje u situaciji kada je izvršitelj
izazvan nezakonitim ili grubim ponašanje službenog lica,
6) kod izbjegavanja izdržavanja kada je počinitelj ispunio obavezu prije izricanja prvostupanje
presude i sl.

Kad postoji mogućnost oslobađanja od kazne, kazna se može neograničeno ublažavati.

Postoji i posebni slučaj oslobađanja od kazne za kaznena djela učinjena iz nehaja. To će biti u
slučaju izvršenja djela iz nehaja, a posljedice tog djela tako teško pogađaju učinitelja da izricanje
kazne očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. npr. to će najćešče biti slučaj kod saobraćajnih
nezgoda u kojima strada član porodice ili čitava porodica učinitelja.

PRISTANAK POVRIJEĐENOG

Pristanak povrijeđenog u pravilu ne isključuje postojanje kaznenog djela, ali može utjecati na
odmejravanje kazne, npr. ne može se eskulpirati počinitelj kojem je oštećeni rekao da ga ubode
nožem.
Ovo je značajno kod povreda nastalih na sportskim takmičenjima. Sportske discipline su društveno
korisne te isključuju protupravnost i postojanje kaznenog djela. Protupravnost će biti isključena pod
uvjetom da je do povređivanja došlo pod okolnostima održavanja sportskih takmičenja u skladu sa
pravilima. Ukoliko je do povrede došlo grubim odstupanjem od pravila sportske discipline, postojalo
bi kazneno djelo. Ovo je u praksi rijetko.

STJECAJ KAZNENIH DJELA

Član 53.
(1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više kaznenih djela za koja mu se
istovremeno sudi, sud će prvo utvrditi kazne za svako od tih kaznenih djela, pa će za sva kaznena djela
izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu
kaznu.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:
0 ako je za kaznena djela u stjecaju sud utvrdio kazne dugotrajnog zatvora ili dugotrajnog
zatvora i zatvora, jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene
kazne, ali ne smije preći 45 godina;;
1 ako je za kaznena djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora
biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbroj utvrđenih kazni niti prijeći
dvadeset godina;
2 ako je za dva ili više kaznenih djela počinjenih u stjecaju utvrdio kazne zatvora u trajanju
dužem od deset godina, sud može izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora koja ne smije dostići
zbroj pojedinačnih kazni zatvora;
3 ako su za sva kaznena djela u stjecaju propisane kazne zatvora do tri godine, jedinstvena
kazna zatvora ne može biti veća od osam godina;
4 ako je za kaznena djela u stjecaju sud utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna mora
biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije dostignuti zbroj utvrđenih novčanih
kazni.

44
5
6 (3) Ako je za neka kaznena djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, a za druga kaznena
djela u stjecaju novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu
prema odredbama stava 2. tačke b. do d. ovog člana.
7 (4) Sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno kazneno djelo u stjecaju, a
ako je utvrdio više novčanih kazni, izreći će jedinstvenu novčanu kaznu prema odredbi stava 2. tačke
d. ovog člana.
8 (5) Ako je sud za kaznena djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora i kazne maloljetničkog
zatvora, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora prema odredbama stava 2. tačke b. i c. ovog člana.

Stjecaj kaznenih djela je institut kazneno-materijalnog prava postoji - kada izvršitelj jednom
radnjom ili više njih izvrši više kaznenih djela za koja se istovremeno sudi.

Postoji idealni i realni stjecaj:

a) Idealni stjecaj kaznenih djela - postoji kada izvršitelj jednom radnjom ostvari
obilježja više kaznenih djela. Npr. izvršitelj puca iz vatrenog oružja i istim hicem povrijedi dva lica.
b) Realni stjecaj kaznenih djela - postoji kada izvršitelj sa više radnji izvrši više kaznenih
djela. Npr. jednom licu nanese tjelesnu povredu, a zatim ukrade tuđu pokretnu stvar.

Stjecaj može biti homogeni i heterogeni:

a) Homogeni stjecaj kaznenih djela - postoji u slučaju kada su izvršena djela istovrsna. Npr.
izvršitelj sa više radnji povrijedi više lica.
b) Heterogeni stjecaj kaznenih djela - postoji kada su izvršena različita kaznena djela. Npr. krvni
delikt i djelo protiv imovine. Ova posljednja podjela u praksi nema značaj, izuzev što se prilikom
izricanja kazne može uzeti kao otežavajuća okolnost to što je izvršitelj ranije izvršio više istovrsnih
djela za koja je osuđen.

Kod izricanja kazne za kaznena djela izvršena u stjecaju, sud postupa na način da prvo za svako
pojedino kazneno djelo utvrđuje kaznu u granicama propisanim zakonom za to konkretno djelo; a
zatim sud izriče jedinstvenu kaznu po pravilima koja su utvrđena u zakonu, a koja u sebi zapravo
sadrži sve prethodno utvrđene pojedinačne kazne.

PRODUŽENO KAZNENO DJELO

(1) Odredbe ovog zakona o stjecaju kaznenih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo
kazneno djelo.
(2) Produženo kazneno djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih kazn.
djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje
ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produženom kaznenom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru
kazne koja je propisana za to kazneno djelo. Ako se radi o istovrsnim kaznenim djelima sud će izabrati
vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Produženo kazneno djelo je oblik prividnog realnog stjecaja.

Produženo kazneno djelo je - kaznenopravna konstrukcija koja postoji kada je počinitelj u

vremenskom kontinuitetu s umišljajem učinio više istih ili istorodnih kaznenih djela koja se, zbog

45
okolnosti koje ih povezuju u jednu kaznenopravnu cjelinu, (način izvršenja, njihovu vremensku
povezanost i dr. okolnosti) kaznenopravno kvalificiraju kao jedno kazneno djelo.

Za postojanje i primjenu ove konstrukcije zakon zahtijeva nekoliko uvjeta koji se pojavljuju kao
konstitutivni elementi produženog kaznenog djela:

1) da je počinitelj učinio više istih ili istovrsnih kaznenih djela.

2) vremenski kontinuitet ili međusobna vremenska povezanost svih učinjenih djela.
3) kaznena djela koja ulaze u sastav produženog kaznenog djela treba da su vršena na isti ili
približno sličan način.
4) kod određenih kaznenih dijela nužno je i postojanje i tzv. varijabilnih faktora.

1. da je počinitelj učinio više istih ili istovrsnih kaznenih djela.

To znači da u sastav produženog kaznenog djela mogu da uđu kako ista kaznena djela tako i
različiti vidovi ili oblici jednog kaznenog djela. Djela su ista onda kada se radi o djelima iz istog
zakonskog opisa, odn. kako zakon navodi istih zakonskih obilježja, npr. više pronevjera, prevara,
krađa i sl. O istovrsnim kaznenim djelima uglavnom se radi kada je počinitelj izvršio jedno kazn.
djelo u njegovim različitim vidovima ili oblicima: osnovnom, kvalifikovanom ili privilegovanom,
npr. obična krađa, sitna krađe i teška krađa. To mogu biti svršena i pokušana kaznena djela kao i
kažnjive pripremne radnje istog kazn. djela. Za postojanje istovrsnosti kazn. djela nije dovoljno da
djela potiču iz iste zakonske grupe odn. da su upravljena protiv istog zaštićenog dobra, pa tako
nema istovrsnosti odn. produženog kaznenog djela ako je počinitelj učinio djelo utaje, prevare,
krađe i sl. Produženo kazn. djelo nije moguće ni kod onih djela kod kojih je zbog njihove prirode
ova konstrukcija isključena, kao što su ubojstva, silovanja ili razbojništva koja se čine prema
različitim licima, itd.
2. vremenski kontinuitet ili međusobna vremenska povezanost svih učinjenih djela.
Kada će ovaj uvjet biti ispunjen faktičko je pitanje. Vremenski interval između učinjenih djela nije
moguće unaprijed odrediti jer to zavisi od prirode djela i načina i uvjeta njihovog vršenja . Ne
zahtijeva se da su radnje uslijedile jedna iza druge, ali isto tako ne može se raditi o prevelikim
razmacima koji bi ukazivali da je počinitelj prekinuo činjenje djela. Ti razmaci nekada mogu biti i
duži ako je vršenje djela vezano za uvjete koji postoje samo u određenim vremenskim intervalima
npr. kod poreske utaje, jer je riječ o djelu koje se može učiniti samo nekoliko puta ili čak samo
jednom u toku godine (što zavisi od poreskih propisa).
3. kaznena djela koja ulaze u sastav produženog kaznenog djela treba da su vršena na isti ili
približno sličan način.
Konstrukcija produženog kaznenog djela neće postojati ako su neka djela izvršena činjenjem a
druga nečinjenjem.

Za subjektivnu stranu produženog kaznenog djela relevantan je samo umišljaj, ili tzv. jedinstveni
umišljaj.

Za produženo kazneno djelo se izriče kazna kao za jedno djelo, i to:

- kada produženo kazneno djelo čine ista odnosno kaznena djela istih zakonskih obilježja -
kazna se izriče na osnovu propisane kazne za jedno od tih djela,
- a ako se radi o istovrsnim kaznenim djelima - sud će izabrati vrstu i mjeru kazne za najteže
od tih djela.

Kod produženih kaznenih djela zastara kaznenog gonjenja nastupa izvršenjem poslednje radnje koja
ulazi u sastav produženog djela. U slučaju da se nakon presuđenja otkriju nove radnje, postojala bi
mogućnost ponavljanja kaznenog postupka. Ako se pak u toku suđenja utvrdi da neke radnje iz

46
sastava produženog djela nisu dokazane, one će se jednostavno ispustiti iz opisa. Dakle, neće se
donositi za te radnje oslobađajuća presuda kao u slučaju stjecaja.

ODMJERAVANJE KAZNE OSUĐENOM LICU

(1) Ako se osuđenoj osobi sudi za kazneno djelo učinjeno prije nego što je započela izdržavanje kazne
po ranijoj osudi, ili za kazneno djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne
dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva kaznena
djela primjenom odredaba čl. 53. (Stjecaj kazn. djela) ovog zakona uzimajući ranije izrečenu kaznu
kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao uračunat će se u izrečenu kaznu zatvora
ili kaznu dugotrajnog zatvora.

(2) Za kazneno djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili
kazne maloljetničkog zatvora sud će učinitelju izreći kaznu neovisno od ranije izrečene kazne ako se
primjenom odredaba člana 53. ovog zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja, s obzirom na
trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.

Ako se sudi za kazneno djelo koje je učinjeno prije započinjanja izdržavanja kazne po ranijoj osudi,
ili za djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne, izreći će se jedinstvena kazna po pravilima o
stjecaju. Pri tome će se u novu jedinstvenu kaznu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru i dio
izdržane kazne po ranijoj presudi.

Izuzetno, ako se radi o kaznenom djelu učinjenom za vrijeme izdržavanja kazne, neće se postupiti
kao u slučaju stjecaja. U tom slučaju izreći će se kazna za novo djelo neovisno od ranije izrečene
kazne, ako se primjenom stjecaja ne bi mogla ostavriti svrha kažnjavanja, s obzirom na trajanje
neizdržanog dijela ranije izrečene kazne, (npr. lice koje je osuđeno zbog ubojstva na 15 god. zatvora,
u 13 godini se posvađa u zatvoru i ubije čovjeka, onda se neovisno od ranije dosuđuje nova kazna
zatvora).

URAČUNAVANJE PRITVORA I RANIJE KAZNE

Član 57. KZ FBiH - Uračunavanje pritvora i ranije kazne:

(1) Vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi sa kaznenim djelom, uračunava se
u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu
kaznu.

(2) Pri svakom uračunavanju izjednačava se dan pritvora, dan lišenja slobode, dan maloljetničkog
zatvora, dan zatvora, dan dugotrajnog zatvora i iznos od 100 KM.

Vrijeme provedeno u pritvoru (pritvor je kao mjera obezbjeđenja okrivljenog u kaznenom postupku),
kao i svako drugo lišenje slobode u vezi sa kaznenim djelom (npr. vrijeme lišenja slobode i
zadržavanja, vrijeme provedeno u psihijatrijskoj ustanovi u koju je počinitelj upućen na psihijatrijsko
vještačenje i uopće na pregledima u zdravstvenim ustanovama i dr.), uračunavaju se u izrečenu
kaznu, bez obzira o kojoj se kazni radi.
Pravilo je da se svi vidovi lišenja slobode izjednačavaju i u izrečenu kaznu se uračunavaju u jednakom
vremenskom trajanju, a u odnosu na novčanu kaznu dan lišenja slobode se izjednačava sa 100 KM.

Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u inozemstvu

47
Pritvor, lišenje slobode u tijeku postupka izručenja i kazna koju je učinitelj izdržao po presudi
inozemnog suda, uračunat će se u kaznu koju izrekne domaći sud za isto kazneno djelo, a ako kazne
nisu iste vrste uračunavanje će se izvršiti po ocjeni suda.

MJERE UPOZORENJA

Mjera upozorenja je: uvjetna osuda.

Svrhe mjera upozorenja

Svrha uvjetne osude je - da se učinitelju kaznenog djela uputi upozorenje uz prijetnju kaznom kojim
se omogućava ostvarenje svrhe kaznenopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja kad
izvršenje kazne nije prijeko potrebno radi kaznenopravne zaštite.

Sudska opomena – BRIŠE SE - nema na državnom nivou ove kazne ali na Federalnom ima još uvijek

UVJETNA OSUDA

(1) Uvjetnom osudom sud učinitelju kaznenog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona
neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od
pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo kazneno djelo.
(2) Pri odlučivanju hoće li izreći uvjetnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uvjetne osude, posebno
uzeti u obzir osobnost učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije učinjenog kaznenog
djela, stupanj kaznene odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je kazneno djelo učinjeno.
(3) Uvjetna osuda može se izreći kad je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2 godine ili novčana
kazna.
(4) Za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, uvjetna
osuda se može izreći samo ako je kazna iz stava 3. ovog člana utvrđena ublažavanjem zakonom
propisanekazne.
(5) Uvjetna se osuda ne može izreći za kaznena djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći
kazna zatvora lakša od jedne godine.
(6) Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uvjetna osuda može se izreći za obje
kazne ili samo za kaznu zatvora.
(7) Sigurnosne mjere, izrečene uz uvjetnu osudu, izvršavaju se.

Uvjetna osuda je mjera upozorenja koja se izriče učinitelju kaznenog djela kada se osnovano
može očekivati da će se upozorenjem uz prijetnju kaznom, koje sadrži uvjetna osuda, dakle, bez
izvršenja kazne, moći ostvariti svrha kaznenopravnih sankcija.
Radi se o kaznenopravnoj sankciji koja nema represivni karakter kakav ima efektivna kazna. Ona
ne podrazumijeva lišenja i ograničenja ličnih prava i sloboda svojstvena kazni mada i ona, a, prije
svega, uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom, može sadržavati obaveze za osuđenu osobu kojima se
ograničava njena sloboda odlučivanja i djelovanja u nekim aspektima njenog života.
Dakle, svrha uvjetne osude je – da se učinitelju kazn. djela uputi upozorenje uz prijetnju kaznom
kojim se omogućava ostvarenje svrhe kaznenopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja
kad izvršenje kazne nije prijeko potrebno radi kaznenopravne zaštite.
Uvjetnom osudom sud učinitelju kaznenog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona
neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od
pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo kazneno djelo.
Prema tome, svaka uvjetna osuda se sastoji od 2 bitna, neophodna elementa:

48
1. utvrđene kazne (zatvora ili novčane kazne), čijim se izvršenjem učinitelju prijeti ukoliko ne
ispuni osnovnu obavezu koju za učinitelja sadrži svaka uvjetna osuda – da u roku provjeravanja ne
učini novo kazneno djelo, i
2. roka provjeravanja, kojega sud određuje unutar zakonom propisanog općeg roka
provjeravanja.

Osim navedene osnovne obveze za učinitelja, koju sadrži svaka uvjetna osuda, sud može, u uvjetnoj
osudi može nametnuti učinitelju i neke druge obaveze (da osuđeni vrati imovinsku korist pribavljenu
kaznenim djelom, da naknadi štetu koju je pričinio kaznenim djelom, ili da ispuni druge obaveze
predviđene kaznenim zakonodavstvom u Federaciji) i odrediti da će se utvrđena kazna izvršiti i ako
učinitelj u ostavljenom roku ne izvrši i te druge obaveze.

Sud je pri određivanju vrste i mjere kazne koja će učinitelju biti utvrđena uvjetnom osudom
dužan uzeti u obzir sve okolnosti koje inače utiču da kazna bude manja ili veća , što znači da u obzir
uzeti naročito:

1. stupanj krivnje (kaznene odgovornosti),

2. pobude iz kojih je djelo učinjeno,
3. jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra,
4. okolnosti pod kojima je djelo učinjeno,
5. raniji život učinitelja,
6. njegove osobne prilike i
7. njegovo držanje nakon učinjenog kaznenog djela, kao i
8. druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja, a,
9. u slučaju kada se uvjetnom osudom učinitelju utvrđuje novčana kazna, i imovno stanje
učinitelja, odnosno visinu njegove plaće, njegove druge prihode, njegovu imovinu i njegove
porodične obaveze.

Kazna utvrđena uvjetnom osudom, po svojoj vrsti i mjeri treba odgovarati kazni koju bi sud izrekao
učinitelju kaznenog djela da mu nije izrekao uvjetnu osudu.

Prilikom izricanja uvjetne osude sud određuje trajanje vremena provjeravanja s tim da ono ne može
biti kraće od jedne godine niti duže od pet godina.
- Vrijeme provjeravanja se računa od dana pravomoćnosti presude.
- Ono se u praksi najčešće određuje na pune godine, ali zakon ne isključuje mogućnost
određivanja vremena provjeravanja i na pune mjesece.

Uvjetna osuda može se izreći ako je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2 godine ili novčana
kazna. Mjerodavna je dakle sudski utvrđena kazna, a ne zakonom propisana kazna za učinjeno
kazneno djelo. Utvrđena kazna zatvora do 2 godine može se odnositi na jedno djelo ili na više
kaznenih djela učinjenih u stjecaju. Međutim, nije moguće kod stjecaja kazn. djela za pojedina djela
izreći uvjetnu osudu, a za druga kaznu zatvora.

Odredbe st. 4. i 5. sadrže dalja ograničenja u izricanju uvjetne osude koja su u vezi sa težinom
učinjenog kaznenog djela.

Izricanje uvjetne osude za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili
teža kazna, zakon uvjetuje time da je kazna do 2 godine zatvora ili novčana kazna (iz stava 3.)
utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne.

49
Polazi se od toga da su kaznena djela za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna
veoma teška kaznena djela i da izricanje uvjetne osude za takva kaznena djela treba ograničiti samo
na slučajeve u kojima je utvrđeno postojanje okolnosti koje dopuštaju i opravdavaju primjenu
odredaba o ublažavanju kazne.

Uvjetna se osuda ne može izreći za kaznena djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći
kazna zatvora lakša od 1 godine.
S obzirom na zakonska pravila o granicama ublažavanja kazne, to znači da se uvjetna osuda ne može
izreći za kazn. djela za koja je kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 3 ili više godina .
Međutim, ovo zakonsko ograničenje za izricanje uvjetne osude nema apsolutan karakter, jer bi se
uvjetna osuda mogla izreći i za kaznena djela sa propisanom najmanjom mjerom kazne od 3 ili više
godine ako u konkretnom slučaju postoje okolnosti za koje zakon veže mogućnost oslobođenja od
kazne, jer je tada sud ovlašten i da učinitelju kaznu ublaži bez ograničenja za ublažavanje kazne.

Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uvjetna osuda može se izreći za obje
kazne ili samo za kaznu zatvora.
Dakle, ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uvjetna osuda može izreći za obje
kazne ili samo za kaznu zatvora. Obrnuto, nije moguće izreći uvjetnu osudu samo za novčanu kaznu.
Odredba pruža mogućnost da se izricanjem novčane kazne koja se izvršava, uz uvjetnu osudu kojom
je utvrđena kazna zatvora, pojača dejstvo uvjetne osude kada je to neophodno za ostvarenje
kaznenopravne zaštite. Ako je učinitelju izrečena uvjetna osuda s utvrđenom kaznom zatvora, a
ujedno i bezuvjetna novčana kazna, vrijeme što ga je proveo u pritvoru uračunava se u novčanu
kaznu.

Sigurnosne mjere, izrečene uz uvjetnu osudu, izvršavaju se.

Uz uvjetnu osudu učinitelju se mogu izreći sve mjere sigurnosti predviđene u zakonu i to: obvezno
psihijatrijsko liječenje (na slobodi), obvezno liječenje od ovisnosti, zabrana vršenje poziva, djelatnosti
ili dužnosti, zabrana upravljanja motornim vozilom, oduzimanje predmeta.

OPOZIV UVJETNE OSUDE

Razlozi za opoziv uvjetne osude:

1) zbog novog kaznenog djela,

2) zbog ranije učinjenog kaznenog djela,
3) zbog neispunjenja izrečenih obaveza

1. Opoziv uvjetne osude zbog novog kaznenog djela

Uvjetna osuda se može opozvati ako je osuđeni tijekom vremena provjeravanja izvršio novo kazneno
djelo, a u zavisnosti od kazne za novo kazneno djelo:

a) Opoziv uvjetne osude je obvezan - ako osuđeni tijekom vremena provjeravanja

učini jedno ili više kaznenih djela za koja je izrečena kazna zatvora 2 godine ili teža kazna.
b) Opoziv uvjetne osude je fakultativan - ako osuđeni u vrijeme provjeravanja učini
jedno ili više kaznenih djela za koja je izrečena kazna zatvora u trajanju kraćem od 2 godine ili
novčana kazna. U ovom slučaju, sud će, nakon što ocijeni sve okolnosti koje se odnose na
učinjena kaznena djela i učinitelja, a posebno srodnost učinjenih kaznenih djela, njihov značaj
i pobude iz kojih su učinjena, odlučiti hoće li opozvati uvjetnu osudu.

2. Opoziv uvjetne osude zbog ranije učinjenog kaznenog djela

Opoziv uvjetne osude iz ovog razloga je fakultativan, gdje je predviđeno da će sud opozvati
uvjetnu osudu ako poslije njezinog izricanja utvrdi da je osuđeni učinio kazneno djelo prije nego

50
 što je uvjetno osuđen i ako ocijeni da ne bi bilo osnova za izricanje uvjetne osude da se znalo za
to kazneno djelo.

3. Opoziv uvjetne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza

Opoziv uvjetne osude iz ovog razloga je fakultativan, gdje je predviđeno da će sud opozvati
uvjetnu osudu i izreći izvršenje izrečene kazne ako osuđeni tijekom određenog vremena
provjeravanja ne ispuni izrečenu obavezu u slučajevima kad je mogao ispuniti tu obavezu.
U slučaju nemogućnosti ispunjenja izrečene obveze sud može:
a) produžiti rok za ispunjenje te obveze ili
b) je zamijeniti drugom odgovarajućom obvezom, ili
c) može osuđenog osloboditi ispunjenja izrečene obaveze.

Osim u slučaju kad je opoziv uvjetne osude obvezan (kad osuđeni tijekom vremena provjeravanja
učini jedno ili više kazn. djela za koja je izrečena kazna zatvora 2 god. ili teža kazna) , kod svih ostalih
navedenih razloga opoziv uvjetne osude je fakultativan, tj. nakon što ocjeni razloge za opoziv, sud
može ali i ne mora opozvati uvjetnu osudu, pa:
- ako opozove uvjetnu osudu - sud će primjenom odredaba za stjecaj kaznenih djela izreći
jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno i za novo kazneno djelo uzimajući kaznu iz opozvane
uvjetne osude kao utvrđenu.
- ako ne opozove uvjetnu osudu - sud može za novo kazneno djelo izreći uvjetnu osudu ili
kaznu. Ako sud ocijeni da i za novo kazneno djelo treba izreći uvjetnu osudu, utvrdit će
jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno i za novo kazneno djelo primjenom odredaba za stjecaj
kaznenih djela i odredit će novo vrijeme provjeravanja koje ne može biti kraće od 1 niti duže od 5
godina, računajući od dana pravomoćnostii nove presude. Osuđenom kojem za novo kazneno
djelo bude izrečena kazna zatvora, vrijeme provedeno na izdržavanju ove kazne ne uračunava se
u vrijeme provjeravanja utvrđeno uvjetnom osudom za ranije kazneno djelo.

Rokovi za opoziv uvjetne osude

Uvjetna osuda se može opozvati tijekom vremena provjeravanja.
Ako osuđeni tijekom vremena provjeravanja učini kazneno djelo koje povlači opoziv uvjetne
osude, a to je presudom utvrđeno tek poslije isteka vremena provjeravanja, uvjetna osuda može se
opozvati najkasnije u roku od jedne godine od dana proteka vremena provjeravanja.
Ako osuđeni u određenome roku ne ispuni koju obavezu (da osuđeni vrati imovinsku korist
pribavljenu kazn. djelom, da naknadi štetu koju je pričinio kazn. djelom, ili da ispuni dr. obaveze
predviđene kazn.zakonodavstvom u BiH), sud može uvjetnu osudu opozvati najkasnije u roku od 1
godine od dana proteka vremena provjeravanja i odrediti da se izvrši kazna utvrđena u uvjetnoj
osudi.

UVJETNA OSUDA SA ZAŠTITNIM NADZOROM

To je jedna vrsta uvjetne osude kojom se počinitelj stavlja pod zaštitni nadzor ako, s obzirom na
okolnosti učinjenja kaznenog djela, osobnost učinitelja, njegov raniji život i ponašanje poslije
učinjenog kaznenog djela smatra da će se uz određivanje zaštitnog nadzora svrha uvjetne osude i
društveno prilagođavanje osuđenika bolje ostvariti.
Cilj je da se primjenom zaštitnog nadzora bolje ostvari svrha uvjetne osude i bolje društveno
prilagođavanje osuđenog.
Zaštitni nadzor obuhvata: mjere pomoći, brige, nadzora i zaštite, a može trajati od 6 mjeseci do 2
godine.
Sadržaj zaštitnog nadzora - Zaštitni nadzor može obuhvaćati ove obveze:
a) liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;
b) uzdržavanje od upotrebe alkoholnih pića ili opojnih droga;

51
c) posjećivanje određenih psihijatrijskih, psiholoških i drugih savjetovališta i postupanje po njihovim
savjetima;
d) osposobljavanje za određeno zanimanje;
e) prihvaćanje zaposlenja koje odgovara stručnoj spremi i sposobnostima učinitelja;
f) raspolaganje plaćom i drugim prihodima ili imovinom na primjeren način i u skladu sa bračnim i
obiteljskim obavezama.
Sud u presudi može odrediti jednu ili više obaveza zaštitnog nadzora.
Ako se osuđeni ne pridržava ovih mjera sud ga može opomenuti, a može i ukinuti uvjetnu osudu.

MJERE SIGURNOSTI

Mjere sigurnosti su posebne kaznene sankcije.

Svrha sigurnosnih mjera je da se njihovom primjenom otklone stanja ili uvjeti koji mogu utjecati
da počinitelj ubuduće ponovno učini kaznena djela.
Sud počinitelju može izreći jednu ili više mjera sigurnosti, ako za to postoje uvjeti propisani zakonom.
Vrste mjera sigurnosti koje propisuje zakon su:
1. obvezno psihijatrijsko liječenje;
2. obvezno liječenje od ovisnosti;
3. zabrana vršenje poziva, djelatnosti ili dužnosti;
4. zabrana upravljanja motornim vozilom;
5. oduzimanje predmeta.

1) Obvezno psihijatrijsko liječenje

Kao mjera sigurnosti se izriče - učinitelju kaznenog djela koji je kazneno djelo učinio u stanju bitno
smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti ako postoji opasnost da bi uzroci takvoga stanja
mogli i ubuduće djelovati na učinitelja da učini novo kazneno djelo.

Sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je
izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora ili izvršenja rada za opće dobro na slobodi ili
isteka vremena provjeravanja uz uvjetnu osudu.

Uz ispunjenje navedenih uvjeta, ova mjera sigurnosti se može izvršiti:

a) uz izdržavanje kazne zatvora ili
b) uz rad za opće dobro na slobodi ili
c) uz uvjetnu osudu.
Kao u slučaju „Rad za opće dobro na slobodi“, kada se izvršenje kazne zatvora može odrediti
učinitelju kaznenog djela koji se tijekom izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjenu za
kaznu zatvora ne podvrgne obveznom psihijatrijskom liječenju.
Obvezno psihijatrijsko liječenje se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je osuđeni
uvjetno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje, uvjetni otpust će se opozvati.
Prema učinitelju kaznenog djela koji se ne podvrgne psihijatrijskom liječenju tijekom vremena
provjeravanja određenog u uvjetnoj osudi, može se postupiti sukladno opozivu uvjetne osude zbog
neispunjenja izrečenih obveza ovog zakona.

2) Obvezno liječenje od ovisnosti

Kao mjera sigurnosti može se izreći - učinitelju koji je kazneno djelo učinio pod odlučujućim
djelovanjem ovisnosti od alkohola ili opojnih droga ako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti i
ubuduće učiniti kaznena djela.

52
Mjera obveznog liječenja od ovisnosti može se izreći uz istu kaznenopravnu sankciju, u istom trajanju
i na isti način kako je zakonom propisano za obvezno psihijatrijsko liječenje.

3) Zabrana upravljanja motornim vozilom

Kao mjera sigurnosti može se izreći - učinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti prometa kada postoji
opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno učiniti takvo kazneno djelo.
Zabrana upravljanja motornim vozilom može se odnositi samo na određenu vrstu ili na sve vrste
motornih vozila.

Ova mjera se može izreći u trajanju - koje ne može biti kraće od 3 mjeseca ni duže od 5 godina
računajući od pravomoćnosti sudske odluke, s tim da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava
u vrijeme trajanja ove mjere.

4) Zabrana vršenje poziva, djelatnosti ili dužnosti

Kao mjera sigurnosti može se izreći - učinitelju koji je učinio kazneno djelo u vezi sa imovinom koja
mu je bila povjerena ili kojoj je imao pristup zahvaljujući svom pozivu, aktivnosti ili funkciji ako postoji
opasnost da bi takvo vršenje moglo poticajno djelovati da učini novo kazneno djelo zloupotrebom
svog poziva, aktivnosti ili funkcije u vezi sa imovinom koja mu je povjerena ili kojoj ima pristup.

Ova mjera se može izreći u trajanju - koje ne može biti kraće od 1 niti duže od 10 godina, računajući
od dana pravomoćnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne
uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.

5) Oduzimanje predmeta

Predmeti koji su upotrebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje kaznenog djela ili koji su nastali
učinjenjem kaznenog djela oduzet će se,
- kad postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje kaznenog djela ili
- kad se radi zaštite opće sigurnosti ili
- iz razloga morala lišenje čini prijeko potrebnim, ako su vlasništvo učinitelja.

Predmeti se mogu oduzeti i ako nisu vlasništvo učinitelja - kad to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i
razlozi morala, ali se time ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinitelja.

U slučajevima kad to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i razlozi morala, zakonom se može propisati
obvezno oduzimanje predmeta.

53
PRAVILA O ODGOJNIM PREPORUKAMA, O ODGOJNIM MJERAMA I O KAŽNJAVANJU
MALOLJETNIKA

Kada su u pitanju maloljetni izvršitelji kaznenih djela, prema njima se mogu primjeniti:
1) Odgojne preporuke
2) Kaznene sankcije prema maloljetnicima – gdje spadaju:
a) odgojne mjere,
b) sigurnosne (sigurnosne) mjere,
c) kazna maloljetničkog zatvora - može se izreći samo izuzetno starijem maloljetniku.

1. Odgojne preporuke

Odgojne preporuke su novina u našem kaznenom zakonodavstvu. Radi se o nastojanjima da se u

odnosu na određena delikventna ponašanja maloljetnika da prednost vansudskim oblicima
prevencije. Dakle, primjena odgojnih mjera je alternativa kaznenom gonjenju, jer je to faktički
vansudsko rješavanje nastalog konflikta.

Svrha odgojnih preporuka je:

a) da se ne pokreće kazneni postupak prema maloljetnom učinitelju kaznenog djela; i
b) da se primjenom odgojnih preporuka utječe na maloljetnika da ubuduće ne učini kaznena
djela.

Uvjeti primjene odgojnih preporuka:

- Prema maloljetnom učinitelju kaznenog djela mogu se primijeniti odgojne
preporuke za kaznena djela s propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 3 godine.
- Odgojne preporuke prema maloljetniku može primijeniti nadležni tužitelj ili
sud za maloljetnike.
- Uvjeti su primjene odgojnih preporuka:
1. maloljetnikovo priznanje kaznenog djela i
2. njegova izražena spremnost za pomirenjem s oštećenim.

Vrste odgojnih preporuka su:

- primjenjuje ovlašteni tužitelj:
1) lično izvinjenje oštećenom;
2) naknada štete oštećenom;
3) redovno pohađanje škole;
4) posjećivanje odgojnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta
- primjenjuje sudac za maloljetnike:
5) rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice;
6) prihvatanje odgovarajućeg zaposlenja;
7) smještaj u drugu porodicu, dom ili ustanovu;
8) liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;
.
Izbor odgojnih preporuka
Pri izboru odgojnih preporuka ovlašteni tužitelj ili sudac za maloljetnike će uzet u obzir sveukupne
interese maloljetnika i oštećenika. Pritom će posebno voditi računa da se primijenjenim odgojnim
preporukama ne dovede u pitanje redovno školovanje maloljetnika ili njegov rad.
Izbor i primjena odgojnih preporuka izvršava se u suradnji s roditeljima ili starateljima maloljetnika
i organima socijalnog staranja.

Odgojne preporuke mogu trajati najduže 1 godinu.

54
Odgojne se preporuke mogu tokom njihovog izvršavanja zamijeniti drugom ili ukinuti, a vrše se u
suradnji s roditeljima ili starateljima.

2. Kaznene sankcije prema maloljetnicima

Maloljetnom se učinitelju kaznenog djela mogu izreći:

a) odgojne mjere,
b) sigurnosne mjere,
c) kazna maloljetničkog zatvora - može se izreći samo izuzetno starijem maloljetniku.

- Mlađem maloljetniku (koji je u vrijeme učinjenja kazn. djela navršio 14, a nije navršio 16 godina
života) - mogu se izreći samo odgojne mjere.
- Starijem maloljetniku (koji je u vrijeme učinjenja kazn. djela navršio 16, a nije navršio 18 godina
života) - odgojne se mjere mogu izreći pod uvjetima propisanim ovim zakonom, a izuzetno mu se
može izreći kazna maloljetničkog zatvora.
Maloljetniku se mogu izreći sigurnosne mjere pod uvjetima propisanima ovim zakonom.
Maloljetniku se ne mogu izreći sudska opomena ni uvjetna osuda.

Svrhe odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora

- Svrha odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora je da se pružanjem zaštite i pomoći
maloljetnim učiniocima kaznenih djela, nadzorom nad njima, njihovim stručnim
osposobljavanjem i razvijanjem njihove osobne odgovornosti osigura njihov odgoj, preodgoj i
pravilan razvoj.
- Uz to, svrha kazne maloljetničkog zatvora je poseban utjecaj na maloljetnog učinitelja da
ubuduće ne učini kaznena djela, kao i na druge maloljetnike da ne učine kaznena djela.

2.a. Odgojne mjere

Vrste odgojnih mjera

Odgojne mjere se dijele u 3 grupe:

1. disciplinske mjere
2. mjere pojačanog nadzora
3. zavodske mjere

Disciplinske mjere
Disciplinske mjere se izriču maloljetnom učinitelju kazn. djela kojem nije potrebno izreći trajnije
mjere odgoja i preodgoja, naročito ako je učinio kazn. djelo iz nepromišljenosti ili lakomislenosti. Tu
spada:
a) upućivanje u disciplnski centar za maloljetnike
- Ovu mjeru sud će izreći kad - je potrebno da se odgovarajućim
kratkotrajnim mjerama utječe na osobnost i ponašanje maloljetnog učinitelja kaznenog djela.
- Maloljetnika kome je izrečena ova mjera sud može uputiti u disciplinski
centar:
a) na određeni broj sati tijekom dana blagdana, ali najviše 4 uzastopna dana blagdana;
b) na određeni broj sati tijekom dana, ali najduže u trajanju do 1 mjeseca;
c) na neprekidni boravak tokom određenog broja dana, ali ne duže od 20 dana.
- Pri izricanju ove mjere, sud će voditi računa da zbog njenog izvršenja
maloljetnik ne izostane s redovite školske nastave ili posla.
- U disciplinskom se centru maloljetnik može zaposliti na korisnim radovima
koji odgovaraju njegovim godinama života, ukoliko on ili njegov staratelj na to pristanu.

55
 - Pri izricanju ove mjere, sud može izreći i odgojnu mjeru pojačanog nadzora
nadležnog tijela socijalne zaštite koja se izvršava po izvršenju odgojne mjere upućivanja u
disciplinski centar za maloljetnike.

Mjere pojačanog nadzora

Mjere pojačanog nadzora izriču se maloljetnom učinitelju kaznenog djela kojem treba izreći trajnije
mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz odgovarajući nadzor, a nije potrebno njegovo potpuno
odvajanje iz dotadašnje sredine.
Tu spadaju:
a) mjere pojačanog nadzora od strane roditelja, usvojitelja ili staratelja
Ovu mjeru sud će izreći ako su roditelji, usvojitelj ili staratelj propustili nadzor nad
maloljetnikom iako su u mogućnosti obavljati nadzor.
Pri izricanju ove mjere, sud može:
a) roditelju, usvojitelju ili staratelju dati potrebne upute i naložiti im određene dužnosti
u pogledu mjera koje treba poduzeti radi odgoja maloljetnika, njegovog liječenja i radi
otklanjanje štetnih uticaja.
b) odrediti da nadležni organ socijalnog staranja provjerava njeno izvršavanje i ukazuje
pomoć roditelju, usvojitelju ili staratelju. Sud će naknadno odlučiti o prestanku takvog
provjeravanja, s tim da ono ne može trajati manje od jedne ni duže od tri godine.
b) pojačan nadzor u drugoj porodici
Ovu mjeru sud će izreći ako - roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti
da maloljetnika pojačano nadziru ili ako se od njih takav nadzor ne može opravdano
očekivati.
Izvršenje ove odgojne mjere obustavit će se:
a) kad roditelji, usvojitelj ili staratelj steknu mogućnost da
maloljetnika pojačano nadziru,
b) kad prema rezultatu odgoja prestane potreba za pojačanim
nadzorom.
Pri izricanju ove odgojne mjere sud će odrediti da - za vrijeme njenog trajanja
nadležni ogran socijalne zaštite provjerava njeno izvršavanje i ukazuje potrebnu pomoć
porodici u kojoj je maloljetnik smješten.
c) pojačan nadzor od strane nadležnog organa socijalne zaštite (Član 92. KZ FBiH)
Ovu mjeru sud će izreći ako - roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u
mogućnosti pojačano nadzirati maloljetnika, a ne postoje ni uvjeti za izricanje odgojne mjere
pojačanog nadzora u drugoj porodici.
Sud će naknadno odlučiti o prestanku ove mjere, s tim da njeno trajanje ne
može biti kraće od 1 ni duže od 3 godine.
Za vrijeme trajanja ove mjere maloljetnik i dalje živi s roditeljima,
usvojiteljem ili starateljem, a pojačani nadzor nad njim vrši ovlaštena osoba nadležnog
organa socijalne zaštite, koja se brine o školovanju maloljetnika, njegovom zaposlenju,
odvajanju iz sredine koja na njega štetno utječe, potrebnom liječenju i sređivanju prilika u
kojima živi.

Zavodske mjere
Zavodske mjere izriču se - maloljetnom učinitelju kaznenog djela kojem treba izreći trajnije mjere
odgoja, preodgoja ili liječenja uz njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine.
Zavodske mjere ne mogu trajati duže od 5 godina.
Tu spadaju:
 upućivanje u odgojnu ustanovu
Ovu mjeru sud će izreći ako - nad maloljetnikom treba osigurati izvršenje
stalnog nadzora stručnih odgojitelja u ustanovi za odgoj maloljetnika.

56
 U odgojnoj ustanovi maloljetnik ostaje najmanje 6 mjeseci a najviše 3
godine.

Pri izricanju ove mjere sud neće odrediti njeno trajanje, već će o tome naknadno odlučiti

 upućivanje u odgojno-popravni dom

Ovu mjeru sud će izreći ako - prema maloljetniku treba primijeniti pojačane
mjere preodgoja.
Pri odlučivanju hoće li izreći ovu mjeru, sud će posebno uzeti u obzir
1) težinu i prirodu učinjenog kaznenog djela i
2) okolnost jesu li mu ranije bile izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora.
U odgojno-popravnom domu maloljetnik ostaje najmanje 1 a najviše 5 godina.
Pri izricanju ove mjere, sud neće odrediti njeno trajanje, već će o tome naknadno
odlučiti

 upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje

Ovu mjeru sud može izreći maloljetniku ometenom u psihičkom ili fizičkom
razvoju, umjesto odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu ili odgojne mjere upućivanja
u odgojno-popravni dom.
Maloljetnik ostaje u ustanovi za osposobljavanje sve dok - je to potrebno
radi njegovog liječenja ili osposobljavanja, a kad maloljetnik postane punoljetan, ponovo će
se ispitati potreba njegova daljnjeg zadržavanja u toj ustanovi.

Izbor odgojne mjere

Pri izboru odgojne mjere sud će uzeti u obzir:

1. godine života maloljetnika,
2. stupanj njegovog duševnog razvoja,
3. njegova psihička svojstva,
4. njegove sklonosti,
5. pobude iz kojih je djelo učinio,
6. dotadašnji odgoj,
7. sredinu i prilike u kojima je živio,
8. težinu kaznenog djela,
9. te je li mu ranije bila izrečena odgojna mjera ili kazna i
10. sve druge okolnosti koje mogu biti od uticaja na izricanje odgojne mjere.

U postupku protiv maloljetnika obvezno je uključen organ starateljstva uz čiju stručnu pomoć sud
određuje najadekvatniju mjeru u svakom konkretnom slučaju.

Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama

Kad se poslije donošenja odluke kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska
odgojna mjera pojave okolnosti kojih nije bilo u vrijeme donošenja odluke ili se za njih nije znalo, a
one bi bile od uticaja na donošenje odluke, izvršenje izrečene mjere može se obustaviti ili se izrečena
mjera može zamijeniti drugom odgojnom mjerom pojačanog nadzora ili zavodskom odgojnom
mjerom.
Uz slučajeve iz stava 1. ovog člana, ukoliko za pojedine mjere nije što drugo propisano, odgojna
mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera može se, s obzirom na postignuti uspjeh odgoja,
obustaviti od izvršenja, a može se i zamijeniti drugom takvom mjerom kojom će se bolje postići svrha
odgojnih mjera.

57
 Obustavljanje od izvršenja zavodske odgojne mjere ili zamjenjivanje zavodske odgojne mjere
drugom takvom mjerom izvršit će se uz sljedeća ograničenja:

a) odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ne može se obustaviti od izvršenja

prije isteka roka od 6 mjeseci, a do isteka ovog roka može se zamijeniti samo odgojnim mjerama
upućivanja u odgojno-popravni dom ili upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje;
b) odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom ne može se obustaviti od
izvršenja prije isteka roka od 1 godine, a do isteka ovog roka može se zamijeniti samo odgojnim
mjerama upućivanja u odgojnu ustanovu ili upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje.
Izuzetno, odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ili odgojna mjera upućivanja u odgojno-
popravni dom može se obustaviti od izvršenja ili zamijeniti drugom mjerom i prije isteka rokova ako
posebne okolnosti koje se odnose na osobu maloljetnika očito pokazuju da je postignuta svrha tih
mjera.

Ponovno odlučivanje o odgojnim mjerama

Ako je od pravomoćnosti odluke kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska
odgojna mjera proteklo više od 1 godine, a izvršenje nije započeto, sud će ponovno odlučiti o potrebi
izvršenja izrečene mjere. Pri tome sud može odlučiti da se ranije izrečena mjera izvrši, ne izvrši ili da
se zamijeni nekom drugom mjerom.
Odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike neće se izvršiti ako je proteklo više
od 6 mjeseci od pravomoćnosti odluke kojom je ova mjera izrečena, a njeno izvršenje nije započeto.

2.b. Kažnjavanje starijih maloljetnika

Kazniti se može samo stariji maloljetnik, i to pod uvjetima:

1. da je učinio djelo za koje je propisana kazna zatvora teža od 5 godina, i

2. da zbog teških posljedica djela i visokog stupanja krivnje(kaznene odgovornosti) ne bi bilo
opravdano izricanje odgojnih mjera.

Kazna maloljetničkog zatvora

- Kazna maloljetničkog zatvora ne može biti kraća od 1 ni duža od 10 godina, a izriče se
na pune godine ili na pola godine.
- Pri odmjeravanju kazne starijem maloljetniku za kazneno djelo sud ne može izreći
kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju dužem od kazne zatvora propisane za to kazneno djelo,
ali sud nije vezan za najmanju propisanu mjeru te kazne.

Odmjeravanje kazne maloljetničkog zatvora

Pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku, sud će uzeti u obzir sve
okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (Opća pravila za odmjeravanje kazne), imajući
posebno u vidu:

1. stupanj psihičkog razvoja maloljetnika i

2. vrijeme potrebno za njegov preodgoj i
3. vrijeme potrebno za njegovo stručno osposobljavanje .

Izricanje odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora za kaznena djela u stjecaju

58
Za kaznena djela u stjecaju sud izriče maloljetniku samo jednu odgojnu mjeru ili samo kaznu
maloljetničkog zatvora kad postoje zakonski uvjeti za izricanje te kazne i kad sud ocijeni da je treba
izreći. Sud će postupiti isto i kad poslije izrečene odgojne mjere, ili kazne maloljetničkog zatvora
utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije njihovog izricanja učinio kazn. djelo.

Zastara izvršenja kazne maloljetničkog zatvora

Kazna maloljetničkog zatvora neće se izvršiti kad od dana pravomoćnosti presude kojom je kazna
izrečena protekne:

a) 10 godina - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko 5 godina;

b) 5 godina - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko 3 godine;
c) 3 godine - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora do 3 godine.

Maloljetni izvršitelji mogu se uvjetno otpustiti sa izdržavanja kazne nakon izdržane 1/3 kazne, ali ne
prije isteka 1 godine. Za vrijeme trajanja uvjetnog otpusta, sud može odrediti mjeru pojačanog
nadzora od strane organa socijalne zaštite.
Maloljetnički zatvor izdržava se u posebnim ustanovama ili u odvojenim dijelovima kazneno-
popravnih ustanova. Dok ne navrši 18 godina, izdržava se u posebnim kazneno popravnim
ustanovama, a od 18 -23 godine izdržavaju u posebnim odjeljenjima kazneno-popravnih ustanova za
odrasle, ali sa njima ne smiju dolaziti u kontakt.

Izricanje kaznenopravnih sankcija punoljetnim osobama za kaznena djela koja su učinila kao
maloljetnici
Punoljetnoj osobi koja je navršila 21 godinu života ne može se suditi za kazneno djelo koje je
učinila kao mlađi maloljetnik.
Ako punoljetna osoba u vrijeme suđenja nije navršila 21 godinu života može joj se suditi samo za
kaznena djela s propisanom kaznom zatvora težom od 5 godina. Takvoj osobi sud može izreći samo
odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru, s tim da će pri ocjeni hoće li izreći ovu mjeru sud uzeti u obzir
sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog kaznenog djela, vrijeme koje je proteklo od
njegovog uočinjenja, ponašanje učinitelja i svrhu te odgojne mjere.
Punoljetnoj osobi može se za kazneno djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik izreći
odgovarajuća zavodska odgojna mjera,. Pri ocjeni hoće li i koju će od ovih sankcija izreći, sud će uzeti
u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog kazn.djela, vrijeme koje je proteklo od
učinjenja, ponašanje učinitelja, te svrhu koju treba postići sankcijama.
Punoljetnoj osobi koja je u vrijeme suđenja navršila 21 godinu života sud može umjesto kazne
maloljetničkog zatvora izreći kaznu zatvora ili uvjetnu osudu. Kazna zatvora izrečena u ovom slučaju
ima u pogledu rehabilitacije, brisanja osude i pravnih posljedica osude isti pravni učinak kao i kazna
maloljetničkog zatvora.

Izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama

Učinitelju koji je kao punoljetan učinio kazneno djelo, a u vrijeme suđenja nije navršio 21 godinu
života, sud može izreći odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru ako se, s obzirom na njegovu osobnost
i okolnosti pod kojima je kazneno djelo učinio, može očekivati da će se i odgojnom mjerom postići
svrha koja bi se osmaterijaila izricanjem kazne.
Mlađoj punoljetnoj osobi kojoj je izrečena odgojna mjera sud može, pod uvjetima propisanima
ovim zakonom, izreći sve sigurnosne mjere propisane ovim zakonom, osim sigurnosne mjere zabrane
vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije.
Izrečena odgojna mjera može trajati najduže dok učinitelj ne navrši 23 godine života.

Učinak kazne na odgojne mjere

59
 Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne starijem maloljetniku kaznu maloljetničkog
zatvora, odgojna mjera prestaje kad maloljetnik započne izdržavanje te kazne.
Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu maloljetničkog
zatvora ili kaznu zatvora najmanje 1 god., odgojna mjera prestaje kad ta osoba započne izdržavanje
kazne.
Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu zatvora u trajanju
kraćem od jedne godine, sud će u presudi odlučiti hoće li se po izdržanoj kazni nastaviti izvršenje
izrečene odgojne mjere ili će se ta mjera ukinuti.

2.c. Izricanje sigurnosnih mjera maloljetniku

Maloljetnom učinitelju kaznenog djela kojem je izrečena odgojna mjera ili kazna maloljetničkog
zatvora mogu se, pod uvjetima propisanim zakonom, izreći sigurnosne mjere iz člana 69. (Vrste
sigurnosnih mjera) točke a), b) i e) ovog zakona.
Sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti ne može se izreći uz disciplinsku mjeru.
Umjesto sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja može se izreći odgojna mjera
upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje ako se u toj ustanovi može osigurati liječenje i time
postići svrha te sigurnosne mjere i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta.

OPĆE ODREDBE O IZVRŠENJU KAZNENOPRAVNIH SANKCIJA

Izvršenje kazne zatvora

(1) Kazna zatvora i kazna maloljetničkog zatvora izvršavaju se u zatvorenim, poluotvorenim ili
otvorenim ustanovama za izdržavanje kazne.
(2) Kazna dugotrajnog zatvora izvršava se u zatvorenim ustanovama za izdržavanje kazne.

Granice izvršenja kazni

Osoba prema kojoj se izvršava kazna lišava se prava ili se ona ograničava u pravima u skladu sa
zakonom samo u granicama prijeko potrebnim da bi se ostvarila svrha pojedinih kazni.

Rad osuđenih osoba

(1) Osoba osuđena na kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili kaznu maloljetničkog zatvora, koja
je sposobna za rad, može raditi ukoliko ona na to pristane.
(2) Ako osuđena osoba traži ili pristane na rad, rad će joj se omogućiti.
(3) Rad osuđene osobe treba biti koristan i usklađen sa savremenim načinom vršenja iste vrste rada
na slobodi, prema stručnim i drugim sposobnostima osuđenog.

Izvršenje kazne maloljetničkog zatvora

(1) Prema starijem maloljetniku, dok ne navrši 18 godina života, kazna maloljetničkog zatvora
izvršava se u posebnim kazneno-popravnim ustanovama za maloljetnike. Prema osobi koja je navršila
18 godina života, ali nije navršila 23 godine života (mlađa punoljetna osoba) kazna maloljetničkog
zatvora se izvršava u posebnim ustanovama za mlađe punoljetne osobe ili u posebnom odjeljenju
ustanove u kojoj se kazna izvršava prema punoljetnim osobama, pri čemu se osigurava da mlađe
punoljetne osobe ne dođu u kontakt sa starijim zatvorenicima. Prema osobi koja je navršila 23 godine
života prije kraja izdržavanja kazne ostatak kazne se izvršava u kazneno-popravnoj ustanovi za
odrasle.
(2) Prema mlađoj punoljetnoj osobi kazna se može izvršavati u kazneno-popravnoj ustanovi za
maloljetnike sve dok je to potrebno radi završetka njenog školovanja ili stručnog osposobljavanja.
Međutim, prema mlađoj se punoljetnoj osobi kazna ne može ni u kojem slučaju izvršavati u kazneno-

60
popravnoj ustanovi za maloljetnike, ako bi to bilo na koji način bilo štetno za maloljetne osobe prema
kojima se izvršava kazna maloljetničkog zatvora u toj ustanovi.
(3) Izbor posla za osuđenog maloljetnika vrši se prema njegovim sposobnostima i sklonostima za
određenu vrstu posla, radi stručnog osposobljavanja, a prema mogućnostima koje postoje u kazneno-
popravnoj ustanovi za maloljetnike. Mlađoj punoljetnoj osobi će se također omogućiti obrazovanje i
stručno osposobljavanje, bez obzira na to izvršava li se kazna u posebnim ustanovama ili u posebnim
odjeljenjima kazneno-popravnih ustanova za odrasle osobe.
(4) Radno vrijeme osuđenog maloljetnika određuje se tako da mu se omogući školovanje i stručno
osposobljavanje i da mu ostane dovoljno vremena za fizički odgoj i razonodu.
(5) Osuđeni maloljetnik može biti uvjetno otpušten s izdržavanja kazne ako je izdržao trećinu kazne,
ali ne prije nego što je proveo jednu godinu u kazneno-popravnoj ustanovi. Za vrijeme uvjetnog
otpusta sud može odrediti odgojnu mjeru pojačanog nadzora nadležnog tijela socijalne zaštite. Za
opoziv uvjetnog otpusta primjenjuju se odredbe „Opoziv uvjetnog otpusta“ ovog zakona.
(6) Maloljetni osuđenik, osim u izuzetnim okolnostima, ima pravo održavati kontakte sa svojom
obitelji putem pisama i posjeta.

ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom

- Osnov oduzimanja imovinske koristi sadržan je u zakonskoj odredbi da niko ne može
zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem kaznenog djela.
- Korist pribavljenu izvršenjem kaznenog djela oduzet će se sudskom odlukom kojom
je utvrđeno da je kazneno djelo učinjeno pod uvjetima propisanima ovim zakonom.

Prošireno oduzimanje imovinske koristi

Sud može odlukom oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužitelj pruži dovoljno dokaza da se
opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem ovih kaznenih djela, a počinitelj
nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom

- Od učinitelja će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti, i svaka druga imovinska korist
pribavljena kaznenim djelom, ako oduzimanje nije moguće, počinitelj će se obvezati da plati
novčani iznos koji odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist može se oduzeti i od
osobe na koja je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, pod
uvjetom da je ta osoba znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom.
- Kad je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na
zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja, ali u mjeri koja ne premašuje
procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene kazn. djelom.
- Prihod ili drugi plodovi imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom , ili imovine u koju je
imovinska korist pribavljena kaznenim djelom pretvorena ili imovine s kojom je imovinska korist
pribavljena kaznenim djelom sjedinjena, mogu biti predmet mjera navedenih u ovom članu na isti
način i u istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena kaznenim djelom.

Zaštita oštećenog Član 116.

- Ako je oštećenom u kaznenom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev, sud će izreći
oduzimanje imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenog.
- Oštećeni koji je u kaznenom postupku u pogledu svog imovinskopravnog zahtjeva upućen na
parnični postupak, može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti ako pokrene parnični
postupak u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti odluke kojom je upućen na parnični
postupak i ako u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđen njegov
zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

61
- Oštećeni koji u kaznenom postupku nije istaknuo imovinskopravni zahtjev može zahtijevati
namirenje iz oduzete vrijednosti ako je radi utvrđenja svog zahtjeva pokrenuo parnični postupak
u roku od tri mjeseca od dana saznanja za presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje
u roku od dvije godine od pravomoćnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i ako u roku od
tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz
oduzete vrijednosti.

PRAVNE POSLJEDICE OSUDE

Nastupanje pravnih posljedica osude

Osude za određena kaznena djela mogu imati za pravnu posljedicu:

a) prestanak ili gubitak određenih prava ili

b) zabranu sticanja određenih prava.

Pravne posljedice osude ne mogu nastupiti kad je za kazneno djelo učinitelju izrečena novčana
kazna, sudska opomena ili uvjetna osuda ili kad je učinitelj oslobođen kazne.
Pravne posljedice osude mogu se propisati samo zakonom i nastupaju po sili zakona kojim su
propisane.

Vrste pravnih posljedica osude

Pravne posljedice osude koje se odnose na prestanak ili gubitak određenih prava jesu:
a) prestanak vršenja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti, trgovačkim društvima ili u
dr. pravnim licima;
b) prestanak zaposlenja ili prestanak vršenja određenog zvanja, poziva ili zanimanja;
c) oduzimanje dozvola ili odobrenja koja se izdaju odlukom organa vlasti ili statusa koji se
priznaje odlukom organa vlasti;
d) oduzimanje odlikovanja.

Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani stjecanja određenih prava jesu:
a) zabrana vršenja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti, trgovačkim društvima ili u
dr. pravnim licima;
b) zabrana sticanja određenih zvanja, poziva ili zanimanja ili unapređenja u službi;
c) zabrana stjecanja dozvola ili odobrenja koja se izdaju odlukom organa vlasti ili statusa koji se
priznaje odlukom organa vlasti.

Početak i trajanje pravnih posljedica osude

Pravne posljedice osude nastupaju danom pravomoćnosti presude. Dakle, tu je prisutan
automatizam njihovog nastanka. npr. u zakonu o radu, kao pravna posljedica osude, propisan je
prestanak radnog odnosa po sili zakona u slučaju osude za kazneno djelo na kaznu zatvora preko 3
mjeseca. Ili u slučaju državnih službenika i namještenika prestanak radnog odnosa u slučaju osude na
kaznu zatvora preko 6 mjeseci. U ovim slučajevima radni odnos prestaje danom upućivanje lica na
izdržavanje kazne zatvora.
Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani stjecanja određenih prava traju najduže 10
godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne, ako za pojedine pravne posljedice nije
zakonom propisano kraće trajanje.
Pravne posljedice osude prestaju brisanjem osude.

Prestanak sigurnosnih mjera i pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke

62
 Sud može odlučiti o prestanku primjene sigurnosne mjere zabrane vršenja zvanja, djelatnosti ili
dužnosti ako su protekle 3 godine od dana njenog izricanja.
Sud može odrediti da prestane pravna posljedica osude koja se sastoji u zabrani sticanja
određenog prava kad proteknu 3 godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne.
Pri ocjeni hoće li odrediti prestanak primjene sigurnosne mjere ili pravne posljedice osude, sud će
uzeti u obzir ponašanje osuđenog poslije osude, njegovu spremnost da naknadi štetu prouzrokovanu
kazn. djelom i da vrati imovinsku korist pribavljenu kazn. djelom, te druge okolnosti koje ukazuju na
opravdanost prestanka primjene sigurnosne mjere ili pravne posljedice osude.
Prestanak pravne posljedice osude ne utječe na prava trećih lica koja se zasnivaju na osudi.

REHABILITACIJA, AMNESTIJA, POMILOVANJE I BRISANJE OSUDE

Rehabilitacija
Poslije izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne
maloljetničkog zatvora, osuđene osobe uživaju sva prava utvrđena ustavom, zakonom i drugim
propisima i mogu sticati sva prava, osim onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili
nastupanjem pravne posljedice osude.
Odredba stava 1. ovog člana primjenjuje se i na osobe na uvjetnom otpustu ako njihova prava
nisu ograničena posebnim propisima o uvjetnom otpustu s izdržavanja kazne zatvora.

Amnestija

- Amnestija je akt kojim se poimenično neodređenom krugu lica daje :

a) oslobođenje od kaznenog gonjenja ili abolicija,
b) potpuno ili djelomično oslobađanje od izvršenja kazne,
c) zamjena izrečene kazne blažom,
d) određuje se brisanje osude ili
e) ukida određena pravna posljedica osude.
- Krug lica na koji se odnosi amnestija određen je u aktu o amnestiji.
- Amnestija se daje u formi zakona, što znači da je daje zakonodavni organ
odnosno Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine.
- Davanjem amnestije ne utječe se na prava trećih osoba koja se zasnivaju
na osudi.

Pomilovanje

Pomilovanje je akt kojim se se poimenično određenim osobama daje

a) potpuno ili djelimično oslobođenje od izvršenja kazne,
b) zamjenjuje se izrečena kazna blažom kaznom, ili
c) se određuje brisanje osude, ili
d) se ukida ili određuje kraće trajanje sigurnosne mjere zabrane vršenja zvanja, aktivnosti ili
funkcije, ili određene pravne posljedice osude.
Pomilovanje za kaznena djela koja spadaju u nadležnost Federacije može svojom odlukom dati
predsjednik Federacije na osnovu posebnog zakona, a na razini Bosne i Hercegovine pomilovanje daje
Predsjedništvo BiH..
Dakle, domet pomilovanja je uži od amnestije, jer se odnosi na poimenično određena lica.
Može se dati po molbi osuđenog lica ili njegovih srodnika i po službenoj dužnosti.
Pomilovanja se obajavljuju u službenom glasniku.
Davanjem pomilovanja ne utječe se na prava trećih osoba koja se zasnivaju na osudi.

63
BRISANJE OSUDE IZ KAZNENE EVIDENCIJE čl. 121. KZ BiH

(1) Pod uvjetom da počinitelj kaznenog djela nije ponovo osuđen za novo kazneno djelo, osuda se
briše po sili zakona kada proteknu sljedeći rokovi:
a) osuda kojom je počinitelj oslobođen kazne briše se iz kaznene evidencije ako osuđenik u roku od
jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo kazneno djelo,
b) uvjetna osuda briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od jedne godine od dana prestanka
vremena provjeravanja, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo kazneno djelo,
c) osuda na novčanu kaznu i na kaznu zatvora u trajanju do jedne godine briše se iz kaznene
evidencije po proteku roka od tri godine od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme
osuđenik ne počini novo kazneno djelo,
d) osuda na kaznu zatvora u trajanju preko jedne do tri godine briše se iz kaznene evidencije po
proteku roka od pet
godina od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo
kazneno djelo,
e) osuda na kaznu zatvora u trajanju preko tri do pet godina briše se iz kaznene evidencije po proteku
roka od deset godina od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne
počini novo kazneno djelo,
f) osuda na kaznu zatvora u trajanju preko pet do deset godina briše se iz kaznene evidencije po
proteku roka od 15 godina od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne
počini novo kazneno djelo.
(2) Sud može, na molbu osuđenika, odrediti da se iz kaznene evidencije briše osuda na kaznu zatvora
u trajanju preko deset godina ako je protekao rok od 20 godina od dana izdržavanja, zastare ili
oprosta kazne, a u tom vremenu osuđenik nije počinio novo kazneno djelo.
(3) Prilikom odlučivanja o brisanju osude, sud će voditi računa o vladanju osuđenika poslije
izdržavanja kazne, o prirodi kaznenog djela i o drugim okolnostima koje mogu biti od značaja za
ocjenu opravdanosti brisanja osude.
(4) Osuda na kaznu dugotrajnog zatvora se ne briše.
(5) Osuda se ne može brisati iz kaznene evidencije dok traje kazneni postupak za novo kazneno djelo.
(6) Osuda se ne može brisati iz kaznene evidencije dok traje primjena mjera sigurnosti niti dok
oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom nije potpuno izvršeno.
(7) Brisanjem osude iz kaznene evidencije pod uvjetima iz st. (1) do (3) ovog člana počinitelj kaznenog
djela smatra se neosuđivanim.

Ako je u tijeku roka za brisanje osude osuđeniku izrečena kazna zatvora preko tri godine, neće se
brisati ni ranija ni kasnija osuda. Dakle, osuda na kazna zatvora preko 3 godine se ne briše!

Osuda se ne može brisati iz kaznene evidencije za vrijeme trajanja mjera sigurnosti.

Više osuda iste osobe mogu se brisati iz kaznene evidencije samo istovremeno i to samo ako postoje
uvjeti za brisanje svake od tih osuda.

Ako je kazna izmjenjena amnestijom ili pomilovanjem, za brisanje nije bitna ta nova kazna, već ona iz
pravosnažne presude.

Osude briše po službenoj dužnosti organ unutrašnjih poslova nadležan za vođenje kaznene
evidencije – brisanje po službenoj dužnosti.
Ako taj organ ne donese rješenje o brisanju osude, osuđeno lice može podnijeti molbu sudu koji je
donio odluku u prvom stupnju – sudsko brisanje osude.

Kada je osuda brisana, u uvjerenju koje se izdaje građanima ta osuda se ne smije spominjati.

64
KAZNENA ODGOVORNOST PRAVNIH OSOBA

Kazneno mogu biti odgovorna sve pravne osoba - osim države, entiteta, Brčko distrikta, kantona,
gradova, općina i mjesnih zajednica.

Odgovornost pravne osobe postoji ako je počinitelj fizičko lice učinio kazneno djelo u ime, za račun ili
u korist pravne osobe. Pravna osoba je odgovorna i kada počinitelj za kazneno djelo nije odgovoran.
Pravna osoba može odgovarati i ako je kazneno djelo učinjeno prije početka stečajnog postupka ili u
tijeku tog postupka. U slučaju stečaja, pravnoj osobi se ne može izreći kazna već samo mjera
sigurnosti oduzimanja predmeta ili se može izreći mjera oduzimanja imovinske koristi stečene
kaznenim djelom.

Osnov odgovornosti pravne osobe

Osnovi odgovornosti pravne osobe

Za krivično djelo koje je učinitelj učinio u ime, za račun ili u korist pravne osobe, odgovorna je pravna
osoba:

a) kada smisao učinjenog krivičnog djela proizlazi iz zaključka, naloga ili odobrenja rukovodećih ili
nadzornih organa pravne osobe;

b) ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravne osobe uticali na učinitelja ili mu
omogućili da učini krivično djelo;

c) ili kada pravna osoba raspolaže protupravno ostvarenom imovinskom koristi ili koristi predmete
nastale kaznenim djelom;

d) ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravne osobe propustili dužni nadzor nad zakonitošću
rada radnika.

Kazne za pravna lica su:

1. novčana kazna (od 5.000,00 KM do 5.000.000,00 KM , a može i dvostruko od štete ako je
šteta veća od najvećeg propisanog iznosa),
2. oduzimanje imovine i
3. prestanak pravne osobe.

Mjere sigurnosti za pravna lica su:

1. objavljivanje sudske presude,
2. zabrana obavljanja određene gospodarske djelatnosti
3. oduzimanje imovinske koristi.

Pravne posljedice osude za pravna lica su:

- zabrana rada na osnovu dozvole, ovlaštenja ili koncesije koje je izdala strana država i
- zabrana rada na osnovu dozvole, ovlašćenja ili koncesije koje su izdale domaće
institucije.

65
 OSTALI ZAKONI IZ KAZNENOG PRAVA PO PROGRAMU PRAVOSUDNOG ISPITA NA NIVOU BIH

ZAKON O ZAŠTITI SVJEDOKA POD PRIJETNJOM I ZAŠTIĆENIH SVJEDOKA

Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove porodice dovedena
u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji koje
su vezane za njegovo svjedočenje ili svjedok koji smatra da postoji razumna osnova za bojazan da bi
takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja..

Ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod
kojima je izvršeno kazneno djelo ili koji pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno
osjetljivim, odnosno dijete i maloljetnik.

Zaštićeni svjedok je onaj svjedok koji se saslušava prema Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i
ugroženih svjedoka.

66
MJERE ZAŠTITE SVJEDOKA

Opće pravilo – da se ne može odrediti teža mjera ako se svrha može postići s blažom mjerom i može
se odrediti više mjera istovremeno. Poduzimaju se samo uz suglasnost svjedoka

Ne može se presuda zasnovati isključivo ili u odlučujućoj mjeri na dokazima pribavljenim

iskazom/saslušanjem ovog svjedoka.

OPĆE MJERE:

1. Osiguranje psihološke, socijalne i stručne pomoći svjedoku;

2. Saslušanje drugačijim redoslijedom od onog utvrđenog ZKP-om;
3. Ispitivanje se vrši na način da se zaštiti svjedok od uznemiravanja i zbunjivanja, ako je to u
interesu svjedoka ispitivanje se vrši od strane suda;
4. Ako postoje opravdani razlozi – saslušanje će se obaviti putem tehničkih uređaja za prijenos
slike, zvuka (svjedok nije u prostoriji sa strankama);
5. Ako postoje opravdani razlozi da će optuženi svojim prisustvom utjecati na sposobnost da
svjedoči točno i potpuno, sud može narediti da se optuženi udalji iz sudnice. Optuženi će u
ovoj situaciji pratiti svjedočenje putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka ili će
svjedočenje zabilježiti i taj zapisnik predočiti optuženom
6. Svjedok će se saslušati bez direktnog saslušanja:
– svjedok pod prijetnjom - ako će se izložiti velikoj opasnosti
– ugroženi svjedok - ako bi se izložio velikoj duševnoj boli ako bi
svjedočio

7. SPP će još u fazi istrage pa čak i nakon potvrđivanja optužnice može zabraniti razgledanje
određenih predmeta i spisa ako bi istim ugrozio identitet svjedoka

Dodatne mjere odnose se na neotkrivanje identiteta svjedoka.

U izuzetnim okolnostima kada postoji OPRAVDANA BOJAZAN:

 Da će opasnost za svjedoka ili porodicu nastati „ako se otkrije njegov identitet“ i da će ta

opasnost postojati i nakon davanja iskaza svjedoka. Osobni podaci mogu ostati povjerljivi dok
je to potrebno, a najviše 30 godina
 Može se odrediti da se sakrije identitet svjedoka tako što će svjedočiti iza paravana uz
upotrebu tehničkog uređaja za promjenu glasa ili slike i glasa.

ZAKON

O MEĐUNARODNOJ PRAVNOJ POMOĆI U KAZNENIM STVARIMA

(Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 53/09)

(PREDMET ZAKONA)

67
Ovim zakonom uređuju se način i postupak pružanja međunarodne pravne pomoći u kaznenim
stvarima, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno ili ako međunarodni ugovor ne
postoji.

Međunarodna pravna pomoć, u smislu odredbi ovog zakona, pruža se u svim postupcima u pogledu
kaznenih djela za čije je kazneno gonjenje u vrijeme podnošenja zamolnice za pravnu pomoć
nadležan pravosudni organ države moliteljice.

Međunarodna pravna pomoć, suglasno ovom zakonu, pruža se i u prekršajnim postupcima pred
sudovima ili upravnim organima u pogledu prekršaja za koje su prema propisima u Bosni i
Hercegovini predviđene zatvorske ili novčane kazne, kao i u slučajevima kada u navedenim
postupcima odluka upravnog organa može dovesti do pokretanja postupka pred sudom koji je
stvarno nadležan za kaznene stvari.

Međunarodna pravna pomoć pruža se, kad je to određeno međunarodnim ugovorom, i u odnosu na
međunarodne sudove i druge međunarodne organizacije čiji je član Bosna i Hercegovina.

(ZAMOLNICA)

Zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć podnosi se u formi zamolnice.

Zamolnica stranog pravosudnog organa kao i njeni prateći akti moraju biti prevedeni na jedan od
jezika u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini. Prijevod mora ovjeriti sudski tumač.

Zamolnica domaćeg pravosudnog organa kao i njeni prateći akti moraju biti prevedeni na jezik u
službenoj upotrebi u zamoljenoj državi.

Ako međunarodnim ugovorom ili odredbama ovog zakona nije drugačije određeno, zamolnica za
međunarodnu pravnu pomoć mora sadržavati:

o naziv organa koji je sačinio zamolnicu, oznaku predmeta, točan naziv zamoljene države, a po
mogućnosti i naziv zamoljenog organa;
o pravni osnov za pružanje međunarodne pravne pomoći;
o tačan opis radnje međunarodne pravne pomoći koja se traži i razlog za podnošenje zamolnice
za međunarodnu pravnu pomoć;
o zakonski naziv kaznenog djela i kratak opis činjenica;
o precizne lične podatke i državljanstvo lica za koje se traži međunarodna pravna pomoć i
njegovo svojstvo u postupku;
o naziv akata i ime ili naziv i adresu primaoca, ako se radi o dostavi sudskih i drugih akata i
ostale podatke koji mogu biti značajni za postupanje po zamolnici;

Zamolnica, kao i akti koje dostavljaju sudovi i drugi nadležni organi, moraju biti potpisani i potvrđeni
pečatom suda ili organa iz kojeg dolaze.

Ako podaci sadržani u zamolnici i priloženoj dokumentaciji nisu dovoljni, mogu se zatražiti dodatna
obavještenja i dokumentacija.

(NAČIN KOMUNICIRANJA)

68
Zamolnice domaćih pravosudnih organa za međunarodnu pravnu pomoć dostavljaju se stranim
pravosudnim organima posredstvom Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine.

Na isti način dostavljaju se domaćim pravosudnim organima zamolnice stranih pravosudnih organa za
međunarodnu pravnu pomoć.

Izuzetno, domaći pravosudni organ može zamolnicu za međunarodnu pravnu pomoć dostaviti
direktno stranom pravosudnom organu, kad je takav način komuniciranja predviđen međunarodnim
ugovorom.

U hitnim slučajevima, kad je takav način komuniciranja predviđen međunarodnim ugovorom,

zamolnice za međunarodnu pravnu pomoć mogu se dostavljati i primati posredstvom Međunarodne
organizacije kriminalističke policije - INTERPOL-a.

U izuzetnim i hitnim slučajevima komunikacije, domaći pravosudni organ dostavit će kopiju zamolnice
za međunarodnu pravnu pomoć Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine.

U slučaju kada ne postoji zaključeni međunarodni ugovor, kao i kad je međunarodnim ugovorom
izričito predviđen diplomatski put komunikacije, Ministarstvo pravde Bosne i Herceovine dostavlja i
prima zamolnice za međunarodnu pravnu pomoć posredstvom Ministarstva vanjskih poslova Bosne
i Hercegovine.

Zamolnice za međunarodnu pravnu pomoć mogu se primati i elektronskim putem ili drugim
sredstvima telekomunikacije koja ostavljaju pisani trag i ako je nadležni strani pravosudni organ
spreman, na zahtjev, dostaviti pisano obavještenje o načinu slanja i original zamolnice, a sve pod
uvjetom da je ovakav način predviđen međunarodnim ugovorom.

(HITNOST U POSTUPANJU)

Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine dostavit će, bez odgađanja, zamolnicu stranog pravosudnog
organa za međunarodnu pravnu pomoć na postupak nadležnom domaćem pravosudnom organu,
osim ako je očito da zamolnicu koja nije u skladu s međunarodnim ugovorom i ovim zakonom treba
odbiti.

OBUJAM I VRSTE MEĐUNARODNE PRAVNE POMOĆI

Međunarodna pravna pomoć obuhvaća:

a) opće vidove pravne pomoći;

Opći vidovi međunarodne pravne pomoći posebno obuhvataju izvršenje pojedinih procesnih
radnji, kao što su: dostavljanje poziva osumnjičenom, okrivljenom, optuženom, svjedoku,
vještaku, licu lišenom slobode ili drugom učesniku u kaznenom postupku; dostavljanje akata,
pismenih materijala i drugih predmeta koji su u vezi s kaznenim postupkom u državi moliteljici,
privremeno oduzimanje predmeta, predaja privremeno oduzetih predmeta državi moliteljici,
saslušanje okrivljenog, svjedoka i vještaka, uviđaj, pretres prostorija i lica, zapljenu i
kontroliranje isporuke, nadzor i telefonsko prisluškivanje, zatim razmjenu određenih informacija

69
 i obavještenja, kao i druge radnje koje se mogu pojaviti u kaznenom postupku koje zahtijevaju
međunarodnu pravnu pomoć, a nisu u suprotnosti s odredbama ovog zakona

b) posebne vidove pravne pomoći:

1) izručenje osumnjičenih, okrivljenih i osuđenih lica;

2) ustupanje i preuzimanje kaznenog gonjenja;
3) priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka;

IZRUČENJE

Pretpostavke za izručenje su da:

a) lice čije se izručenje traži nije državljanin Bosne i Hercegovine;

b) lice čije se izručenje traži ne uživa pravo azila u Bosni i Hercegovini, odnosno da nije u
postupku traženja azila u Bosni i Hercegovini u vrijeme podnošenja molbe za izručenje;
c) djelo za koje se traži izručenje nije izvršeno na teritoriji Bosne i Hercegovine, protiv nje ili
njenog državljanina;
d) djelo zbog kojeg se traži izručenje predstavlja krivično djelo i po krivičnom zakonodavstvu
Bosne i Hercegovine i po zakonu države u kojoj je izvršeno;
e) djelo za koje se traži izručenje nije političko ili vojno krivično djelo;
f) po domaćem zakonu nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili zastarjelost izvršenja
kazne prije nego što je stranac pritvoren ili kao osumnjičeni, odnosno optuženi saslušan, da stranac čije
se izručenje traži nije zbog istog djela od domaćeg suda već osuđen ili da za isto djelo nije od domaćeg
suda pravosnažno oslobođen, osim ako se stječu uvjeti za ponavljanje krivičnog postupka ili da protiv
stranca nije u Bosni i Hercegovini zbog istog djela pokrenut krivični postupak, a ako je pokrenut postupak
zbog djela učinjenog prema državljaninu Bosne i Hercegovine da je položeno osiguranje za ostvarivanje
imovinskopravnog zahtjeva oštećenog;
g) je utvrđen identitet lica čije se izručenje traži;
h) ima dovoljno dokaza za sumnju da je stranac čije se izručenje traži učinio određeno krivično
djelo ili da postoji pravosnažna osuđujuća presuda i

i) se izručenje stranca ne traži radi: krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, spola,
nacionalnog ili etničkog porijekla, religijskog uvjerenja ili političkih stavova, kao i da se izručenje ne traži
za krivično djelo s propisanom smrtnom kaznom prema zakonu države koja traži izručenje, osim ako
država koja traži izručenje da garancije da neće biti izrečena ili izvršena smrtna kazna.

Po prijemu molbe za izručenje i prateće dokumentacije Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine

će ih odmah proslijediti Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine.
Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine ispituje da li je molba podnesena u skladu s članom 34. ovog
zakona, pa ako utvrdi da molba nije potpuna, zatražit će od Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine da
nadležni organ države koja traži izručenje otkloni nedostatke molbe.
Ako Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine utvrdi da je država moliteljica uz molbu dostavila i
kompletnu ekstradicijsku dokumentaciju, ona se bez odgađanja prosljeđuje Sudu Bosne i Hercegovine na
rješavanje o tome da li su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje.
Odluku o izručenju donosi ministar pravde BiH.

70
 ODBIJANJE PRAVNE POMOĆI

Nadležni domaći pravosudni organ može odbiti zamolnicu za međunarodnu pravnu pomoć ako:

1. udovoljavanje zamolnici bi bilo u suprotnosti s pravnim poretkom Bosne i Hercegovine;

2. postupanje po zamolnici bi moglo nanijeti štetu njenom suverenitetu ili sigurnosti;
3. zamolnica odnosi na djelo koje se smatra političkim kaznenim djelom ili djelom povezanim s
političkim kaznenim djelom;
4. zamolnica se odnosi na vojna kaznena djela.

Kaznena djela protiv čovječnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom, kao i pokušaji
izvršenja ovih kaznenih djela, te sudioništvo u izvršenju ovih kaznenih djela, ne mogu biti osnov za
odbijanje zamolnice za međunarodnu pravnu pomoć u smislu stava (1) tačka b) ovog člana.

Zamolnica za međunarodnu pravnu pomoć neće se odbiti samo zato što se odnosi na djelo koje se prema
domaćem zakonodavstvu smatra fiskalnim kaznenim djelom.

UZAJAMNOST

Zamolnici za međunarodnu pravnu pomoć pravosudnog organa države s kojom Bosna i Hercegovina
nema zaključen ugovor o međunarodnoj pravnoj pomoći bit će udovoljeno samo ako se na osnovu
garancija koje je dala država moliteljica može očekivati da bi ta država izvršila sličnu zamolnicu domaćih
pravosudnih organa.

DOZVOLJENOST IZRUČENJA

Izručenje stranaca drugoj državi dozvoljava se radi kaznenog gonjenja ili izvršenja pravosnažno izrečene
kazne zatvora.

Izručenje, dozvoljava se samo za kaznena djela kažnjiva kako prema zakonima Bosne i Hercegovine, tako
i prema zakonima države moliteljice.

Izručenje radi kaznenog gonjenja dozvoljava se samo za kaznena djela za koja je i prema kaznenom
zakonodavstvu Bosne i Hercegovine i prema zakonima države moliteljice predviđena kazna zatvora od
najmanje jedne godine.

Izručenje radi izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora dozvoljava se ako trajanje izrečene kazne ili
njen preostali dio koji se treba izvršiti iznosi najmanje četiri mjeseca.

PODNOŠENJE MOLBE ZA IZRUČENJE IZ DRUGE DRŽAVE

71
Ako se protiv lica koje se nalazi u drugoj državi vodi u Bosni i Hercegovini kazneni postupak ili ako je licu
koje se nalazi u stranoj državi domaći sud izrekao kaznu zatvora, ministar pravde Bosne i Hercegovine
može podnijeti molbu za izručenje tog lica, na obrazložen prijedlog organa koji vodi postupak, odnosno
organa nadležnog za izvršenje.

Molba se podnosi nadležnom ministarstvu za poslove pravosuđa zamoljene države diplomatskim putem,
odnosno direktno, ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom.

IZRUČENJE DRŽAVLJANIMA BOSNE I HERCEGOVINE

Ako Ured za suradnju s Interpolom po raspisanoj međunarodnoj potjernici strane države uvidom u
postojeću bazu podataka državljana ili na drugi način utvrdi da je to lice državljanin Bosne i Hercegovine,
obavijestit će Interpol države moliteljice koja je raspisala međunarodnu potjernicu i sjedište Interpola o
nemogućnosti izručenja vlastitih državljana i nemogućnosti raspisivanja potjernice na teritoriji Bosne i
Hercegovine za državljaninom Bosne i Hercegovine radi njegovog izručenja drugoj državi.

Uz obavještenje iz stava (1) ovog člana Ured za suradnju s Interpolom obavijestit će stranu državu da
nadležni pravosudni organi te države mogu ustupiti kazneno gonjenje nadležnim pravosudnim organima
Bosne i Hercegovine.

Ured za suradnju s Interpolom će o raspisanoj međunarodnoj potjernici strane države za državljaninom

Bosne i Hercegovine i poduzetim mjerama obavijestiti Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine.

Ako Ured za suradnju s Interpolom nije mogao utvrditi da li je lice koje traži strana država državljanin
Bosne i Hercegovine, a Sud Bosne i Hercegovine naknadno utvrdi da je lice kojem je određen pritvor radi
izručenja drugoj državi državljanin Bosne i Hercegovine, takvo lice će odmah biti pušteno iz pritvora, ako
ne postoje uvjeti za preuzimanje kaznenog gonjenja od nadležnih organa u Bosni i Hercegovini ili drugi
uvjeti koji opravdavaju predaju tog lica drugom nadležnom organu radi vođenja kaznenog postupka za
koji su nadležni organi u Bosni i Hercegovini.

ZAKON O PREKRŠAJIMA BiH

DEFINICIJA PREKRŠAJA

Prekršaji predstavljaju kršenja javnog poretka ili propisa o ekonomskom i financijskom poslovanju,
utvrđena zakonom ili drugim propisom, za koje su određena obilježja prekršaja i za koje su propisane
sankcije.

Prekršaj može biti počinjen činjenjem ili nečinjenjem.

72
Nehaj izvršitelja dovoljan je da se izvršitelj smatra odgovornim za prekršaj, osim ako je odredbama o
prekršajima propisano da će biti kažnjen za djelo počinjeno isključivo s umišljajem.

Prekršaj mogu počiniti fizička i pravna lica.

Pokušaj počinjenja prekršaja nije kažnjiv.

PROPISIVANJE PREKRŠAJA

Prekršaji se propisuju zakonima Bosne i Hercegovine i odlukama Vijeća ministara Bosne i

Hercegovine.

PRAVA LICA OKRIVLJENIH ZA PREKRŠAJE

Svako tko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti za
počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko je zahtjev podnesen u roku koji je propisan zakonom. Takva lica
imaju pravo da:

1. se smatraju nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom;

2. u najkraćem roku budu obaviješteni, detaljno i na jeziku koji razumiju, o prirodi i razlogu
optužbi protiv njih;

3. im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu njihove obrane;

4. se brane lično ili uz pomoć branioca po vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno
sredstava, da im se branilac osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde;

5. ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se osigura prisustvo i
saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoka koji ih terete i

6. dobiju besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumiju jezik koji se upotrebljava na sudu

VRSTE SANKCIJA

Sljedeće sankcije mogu biti izrečene licu odgovornom za počinjeni prekršaj:

a) novčana kazna;

b) uvjetna osuda;

c) ukor; i

d) zaštitne mjere.

(2) Sljedeće mjere mogu biti izrečene kao posljedica odgovornosti za počinjeni prekršaj:

73
 a) oduzimanje imovinske koristi;

b) obveza naknade štete;

c) kazneni poeni; i

d) lišavanje slobode radi naplate novčane kazne.

ZAŠTITNE MJERE

Zaštitne mjere mogu se propisati samo zakonom.

Za prekršaj se mogu propisati sljedeće zaštitne mjere:

a) oduzimanje predmeta;

b) zabrana obavljanja poziva, djelatnosti ili dužnosti;

c) potpuna ili djelimično zabrana upravljanja motornim vozilom i

d) vanbolničko liječenje od ovisnosti.

Zakonima koji propisuju prekršaje se mogu odrediti dodatne vrste zaštitnih mjera.

PREKRŠAJNI POSTUPAK POKRETANJE

Prekršajni postupak može pokrenuti ovlašteni organ na sljedeći način:

a. izdavanjem prekršajnog naloga; ili

b. podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka nadležnom sudu;

URUČENJE PREKRŠAJNOG NALOGA

Prekršajni nalog sastoji se od originala i najmanje dvije kopije. Original zadržava ovlašteni organ u
svojoj evidenciji. Dvije kopije uručuju se okrivljenom.

Prekršajni nalog može se uručiti okrivljenom:

a) osobno;

b) poštom;

c) pričvršćivanjem ili ostavljanjem prekršajnog naloga na sigurnom i vidnom mjestu na motornom

vozilu, ako se prekršaj koji je počinjen odnosi na nepropisno parkiranje motornog vozila.

74
Kada je prekršajni nalog uručen osobno, datum uručenja je datum kada ga je okrivljeni primio. Kada
je prekršajni nalog uručen poštom, smatrat će se da je dostavljanje izvršeno po proteku pet radnih
dana nakon što ga je ovlašteni organ predao na poštu. Kada je prekršajni nalog ostavljen na
motornom vozilu, datum uručenja je datum kada je ostavljen na motornom vozilu.

PRIHVATANJE ODGOVORNOSTI

U svim slučajevima okrivljeni može prihvatiti odgovornost za prekršaj tako što će platiti kaznu i sve
druge obaveze koje su utvrđene prekršajnim nalogom u određenom roku, ili obavijestiti ovlašteni
organ o svom prihvatanju sankcije koja je određena u prekršajnom nalogu, ukoliko je prekršajnim
nalogom specificirano da je takvo obavještenje prihvatljiva alternativa. Svako lice koje prihvati
odgovornost u skladu s ovim članom ne može kasnije odbijati odgovornost ili se žaliti na visinu kazne
ili vrstu bilo koje sankcije ili troškova.

POSTUPAK PO ZAHTJEVU ZA ODLUČIVANJE PRED SUDOM

Okrivljeni koji primi prekršajni nalog i želi da se o predmetu odluči pred sudom mora da:

a) zatraži sudsko odlučivanje tako što će na odgovarajućem mjestu potpisati jednu kopiju
prekršajnog naloga i dostaviti je sudu u roku određenom u prekršajnom nalogu,

b) se pojavi pred sudom na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres po prekršajnom nalogu,
ili, ako datum nije naveden, onda na dan koji je sud odredio za usmeni pretres.

Ako okrivljeni zahtijeva sudsko odlučivanje, sankcije određene u prekršajnom nalogu smatrat će se
ništavnim. Sud može izreći bilo koju sankciju koju zakon dozvoljava, uključujući i strožiju sankciju

LICA KOJA NEMAJU PREBIVALIŠTE U BOSNI I HERCEGOVINI

Okrivljenom koji nema prebivalište u Bosni i Hercegovini, a koji primi prekršajni nalog, može se
ponuditi mogućnost da plati novčanu kaznu u najbližoj policijskoj stanici ili u kancelariji ovlaštenog
organa.

Ukoliko okrivljeni ne plati novčanu kaznu, smatrat će se da je podnio zahtjev za sudsko rješavanje i
tada predstavnik ovlaštenog organa može odmah izvesti okrivljenog pred nadležni sud.

Ukoliko nije moguće okrivljenog odmah izvesti pred sud, tada predstavnik ovlaštenog organa može
poduzeti one radnje kojima bi se osiguralo njegovo pojavljivanje, u skladu s članom 6. ovog Zakona.

ZAKON O ZAŠTITI I POSTUPANJU SA DJECOM I MALOLJETNICIMA U KAZNENOM POSTUPKU FBiH

OPĆE ODREDBE

Član 1.

75
Predmet i primjena Zakona

Ovim zakonom utvrđuju se posebna pravila postupanja prema djeci koja su u sukobu sa zakonom,
mlađim punoljetnim osobama i djeci koja su žrtve ili svjedoci prema kojima su dužni postupati sudovi,
tužiteljstva, uključujući ovlaštene službene osobe, organe starateljstva, porodice, škole, institucije na
svim nivoima društvene zajednice, kao i druge učesnike uključene u krivičnu proceduru na način
kojim se bez diskriminacije unapređuje osjećaj dostojanstva i lične vrijednosti djeteta, uzima u obzir
uzrast djeteta, najbolji interes djeteta, njegovo pravo na život, opstanak i razvoj, te omogućava da
dijete u skladu sa uzrastom i zrelošću izrazi svoje mišljenje o svim pitanjima koja se na njega odnose,
pri čemu sva zalaganja trebaju voditi rehabilitaciji i njegovom preuzimanju konstruktivne uloge u
društvu.

Član 2.

Definicija djeteta i primjena krivičnih sankcija

(1) Dijete je u skladu sa ovim zakonom svaka osoba koja nije navršila 18 godina života.

(2) Prema djetetu koje u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršilo 14 godina (u daljnjem tekstu:
dijete) ne mogu se izreći krivične sankcije niti primijeniti druge mjere predviđene ovim zakonom.

(3) Maloljetnik je dijete koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršilo 16 godina a nije navršilo 18
godina života (u daljnjem tekstu: maloljetnik) i prema kome se mogu izreći krivične sankcije i druge
mjere predviđene ovim zakonom.

Član 3.

Uzrast maloljetnika u svrhu ovog zakona

(1) Mlađi maloljetnik je maloljetnik koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršio 14 a nije navršio
16 godina života.

(2) Stariji maloljetnik je maloljetnik koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršio 16 a nije navršio
18 godina života.

(3) Mlađa punoljetna osoba je osoba koja je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršila 18 a nije
navršila 21 godinu života.

Član 4.

Nediskriminacija

Prema maloljetnicima i mlađim punoljetnim osobama u svim fazama postupka postupa se na isti
način bez obzira na: rasu, boju kože, spol, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo uvjerenje,
nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, status stečen rođenjem ili drugi status
maloljetnika, njegovog roditelja, usvojitelja ili staratelja, kao i na druge oblike različitosti.

Član 5.

76
Minimalna prava maloljetnika u postupku

Maloljetniku pripadaju minimalna prava koja se poštuju u svim fazama krivičnog postupka i ona se
odnose na pravo maloljetnika da mu se jasno kaže zbog čega se optužuje, da se smatra nevinim dok
se ne dokaže suprotno, da se brani šutnjom, da mu se priznanje ne iznuđuje silom, pravo na pravnu
pomoć advokata, pravo na prisustvo roditelja ili staratelja, pravo na provođenje postupka "bez
odgađanja'', pravo da unakrsno ispituje svjedoke suprotne stranke i pozove i sasluša vlastite svjedoke
pod jednakim uvjetima i pravo na djelotvoran pravni lijek.

Član 6.

Jezik i pismo

Ukoliko maloljetnik ne poznaje jezik i pismo na kojem se vodi krivični postupak, sud mu određuje
tumača. Razumljivost jezika podrazumijeva i upotrebu terminologije prilagođene uzrastu i stupnju
razvijenosti djeteta.

Član 7.

Zaštita privatnosti

Pravo na privatnost maloljetnog učinioca krivičnog djela se poštuje u svim fazama postupka tako da
se u medijima neće objaviti ime i drugi podaci koji otkrivaju identitet maloljetnika.

Član 8.

Preusmjeravanje od redovnog postupka

Tužitelj za maloljetnike (u daljnjem tekstu: tužitelj) i sudac za maloljetnike (u daljnjem tekstu: sudac)
u skladu sa principima i pravilima propisanim ovim zakonom i podzakonskim aktima, razmotrit će
mogućnost da ne pribjegavaju vođenju formalnog krivičnog postupka nego da slučaj maloljetnog
učinitelja krivičnog djela riješe primjenom odgojnih preporuka kada su one u najboljem interesu
maloljetnika.

Član 9.

Princip srazmjernosti

Potencirajući dobrobit maloljetnika koji se nalazi u sukobu sa zakonom, ovaj zakon propisuje
mogućnost izbora i primjene zakonom predviđenih sankcija i mjera koje su prilagođene ličnim
karakteristikama, sredini i prilikama u kojima maloljetnik živi i u srazmjeri sa okolnostima i težinom
učinjenog krivičnog djela i uvažavanjem prava osobe oštećene kaznenim djelom.

77