MICHAEL HARALAMBOS «UVOD U SOCIOLOGIJU»

Sociološka teorija – niz ideja koje bi morale objasniti kako funkcionira društvo ili dijelovi
društva.

Čovjek se, da bi preživio, najviše oslanja na naučene obrasce ponašanja. Za razliku od

životinja, on nema instinkt – genetički programirane direktive(instinkt ne uključuje samo
direktive da se nešto učini, već i specifične upute kako). Čovjekov genetički kod ne sadrži
specifične upute za ponašanje na neki određeni način.

Kultura i društvo
Ljudsko novorođenče je bespomoćno i ovisno o svojim roditeljima(skrbnicima,
zajednici, društvu…). Nedostaju mu obrasci ponašanja potrebni za život u ljudskom društvu.
Ono se oslanja na biološke nagone, ali ih ne može samo zadovoljiti. Mora naučiti način
života – tj. kulturu svoga društva. Budući čovjek nema instinkt koji će upravljati njegovim
postupcima, njegovo se ponašanje temelji na smjernicama koje su naučene.

Kultura ima dva svojstva – najprije je naučena, a zatim je zajednička.

Kultura definira prihvaćen način ponašanja za članove nekog određenog društva.

Socijalizacija
– je proces kojim pojedinac uči kulturu svoga društva
primarna socijalizacija – najvažniji aspekt procesa socijalizacije odvija se u toku najranijeg
djetinjstva (kroz obitelj). U zapadnom društvu postoje i drugi oblici socijalizacije:
školovanje(šk. sistemi), skupina po zanimanju, skupina vršnjaka, skupina čiji pripadnici žive u
sličnim prilikama.
Npr. u skupini vršnjaka – interakcijom, dijete se uči pokoravati prihvaćenim običajima
društvene skupine i poimati činjenicu da se društveni život temelji na pravilima.

Norme i vrijednosti
Svaka kultura sadrži velik broj smjernica koje upravljaju ponašanjem u određenim
situacijama.
norme - definiraju prihvatljivo i prikladno ponašanje.
- provode se pomoću pozitivnih/negativnih sankcija

Status i uloga
Svi članovi društva zauzimaju u društvu nekoliko pozicija koje nazivamo statusom
(npr. spol, posao…)
Status – je definiran kulturom. Može se temeljiti i na biološkim činiteljima – rasa, spol
- stečeni status.
Uloga – skupina normi po kojima se od pojedinca očekuje određeno ponašanje s
obzirom na njegov status.
- igranje/izvođenje određenih uloga uključuje nas u društvene odnose – interakcija.
- Društvene uloge reguliraju i organiziraju ponašanje

Svi članovi nekog društva uspješno se socijaliziraju u okvirima zajedničke kulture. Oni dijele
iste vrijednosti, pokoravaju se istim normama i igraju niz uloga, usvajajući odgovarajuće
ponašanje za svaku.
MARKSIZAM KAO TEORIJA DRUŠTVA -utemeljitelj: njemački filozof, ekonomist i sociolog
Karl Marx, 19st.
-rast utjecaja marksizam je imao 70ih godina.

Marksistička teorija kaže kako – čovjek da bi preživio mora proizvoditi hranu i materijalne
predmete, pri čemu ulazi u društvene(proizvodne)odnose s drugim ljudima.
Proizvodne snage i društveni odnosi u proizvodnji zajedno tvore ekonomsku bazu, tj.
infrastrukturu društva.
Proizvodnja je dakle društveni pothvat koji uključuje proizvodne snage -
(tehnologija, sirovine, stručno znanje).

PROIZVODNE SNAGE + PROIZVODNI ODNOS = EKONOMSKA BAZA /

INFRASTRUKTURA DRUŠTVA
- političke, zakonske, obrazovne institucije, sistem vrijednosti i vjerovanja – određeni su
ekonomskim činiteljima.

Po Marxu – sva povijesna društva sadrže temeljna proturječja (izrabljivanje jedne društvene
skupine po drugoj – ekspluatacija, npr. feudalno društvo, kapitalističko-industrijsko društvo).
To izaziva osnovni sukob interesa između društvenih skupina, budući da jedna profitira na
račun druge – dolazi do potrebe za promjenom sistema i stvaranjem novog društva. Dakle,
promjena u infrastrukturi uzrokuje promjenu u nadgradnji.

Glavna proturječja u društvu postoje između PROIZVODNIH SNAGA I PROIZVODNIH

ODNOSA.
- samo rad proizvodi bogatstvo.
Odnos između glavnih društvenih skupina je izrabljivački i tlačiteljski. Vjerovao je da će ta
proturječja dovesti do propasti kapitalističkog društva, a bez proturječja neće biti razloga za
promjenom, tj. rađanjem novih epoha.

Povijest je po Marxu podjeljena na epohe (niz vremenskih razdoblja). Svaka je

karakteristična načinom proizvodnje. Bitne promjene u povijesti rezultat su pojave novih
proizvodnih snaga.
Vladajuće ideje u svakoj epohi, Marx naziva – «ideologijom vladajuće klase» (iskrivljavanje
zbilje, lažna slika društva). Ideologija vladajuće klase stvara lažnu svijest o stvarnosti i
pomaže da se sistem održi.
Vladajuća klasa posjeduje i kontrolira proizvodne snage = monopolizacija političke moći.
Članovi vladajuće klase vladaju kao mislioci i nosioci ideje. Te ideje opravdavaju njihovu
moć i skrivaju od ostalih pripadnika društva osnovicu izrabljivanja (npr. u kapitalizmu –
izrabljivanje je prikriveno idejama ravnopravnosti i slobode. Kapitalist «kupuje» radnu snagu,
radnik ju nudi u najam…u zbilji, on nema drugog izbora).

Klasna razlika=klasna borba=pokretačka sila društvene promjene.

Kad postignu određenu točku u svom razvoju, proizvodne snage dovode do stvaranja novog

niza proizvodnih odnosa – rađa se nova epoha u povijesti. Po Marxu, konačna epoha –

komunističko društvo, ono neće poteći iz novih proizvodnih snaga, već će se razviti iz

rješenja proturječja sadržanih u kapitalističkom sistemu. Vlasništvo nad proizvodnim

snagama bit će kolektivno i članovi društva će dijeliti bogatstvo koje njihov rad proizvodi.
 - ključ za razumijevanje društva s marksističkog gledišta uključuje analizu
infrastrukture.
- Infrastruktura – ekonomska podloga proizvodnih djelatnosti.

FUNKCIONALIZAM -dominantno sociološko gledište 40/50ih godina

Funkcionalizam analizira pojedine dijelove društva u njihovu međusobnom odnosu. Različiti

dijelovi društva(obitelj, vjera) shvaćeni su kao međusobno povezani i promatrani zajedno
tvore potpuni sistem. Da bi se shvatio bilo koji dio društva, valja ga gledati u odnosu na
društvo kao cjelinu.

Funkcionalizam – društvo je STRUKTURIRANO

Odnosi između pripadnika društva su organizirani na temelju pravila. Društveni
odnosi stoga slijede određen obrazac koji se ponavlja. Vrijednosti osiguravaju opće
smjernice za ponašanje i provode se u specifične upute u okvirima uloga i normi.
Strukturu društva možemo shvatiti kao cjelokupnost normativnog ponašanja.

Funkcionalna analiza – kako ta struktura funkcionira? Analizira se odnos različitih dijelova

strukture i njihov odnos prema društvu. Na temelju te analize otkrivaju se funkcije
INSTITUCIJA.
Funkcija = UČINAK – kako institucije održavaju društveni sistem (npr. funkcija, tj. učinak
obitelji u socijalizaciji novih članova).

Funkcionalni preduvjeti – temeljni zahtjevi i potrebe društva kojima treba udovoljiti da bit se
društvo održalo na životu (npr. sredstva za proizvodnju hrane i krova, sustav za socijalizaciju
novih članova).

Dakle, iz funkcionalne perspektive – društvo je sistem. Sistem je sastavljen od dijelova

međusobno povezanih i u međusobnom odnosu. Svaki će dio utjecati na sve ostale dijelove
i sistem u cjelini. Ako sistem želi opstati, dijelovi se moraju slagati ili biti usklađeni.
Funkcionalni preduvjeti društva zahtijevaju minimalan stupanj integracije između dijelova =
vrijednosni konsenzus, tj. sporazum pripadnika društva o vrijednostima.
Vrijednosni konsenzus tvori temelj društvenom jedinstvu, tj. solidarnosti…temelj za
suradnju.

Funkcionalizam nastoji protumačiti kako je društveni život moguć. Polazi od pretpostavke da

su stanovita količina reda i stabilnosti bitni da bi se društveni sistem održao. Naglasak je
na procesu socijalizacije (obitelj).

FUNKCIONALIZAM I MARKSIZAM - daju generalno tumačenje društva

(makro-teorije) - promatraju društvo kao cjelinu
- sistematske teorije – sklone uvjeravanju kako sistem oblikuje
čovjekovo ponašanje.

- Parsons(funkc.) – ponašanjem upravljaju norme i vrijednosti društvenog sistema.

- Marksističko gledište – ponašanje je konačno određeno ekonomskom infrastrukturom

INTERAKCIONIZAM

- usredotočuje se na interakciju malih razmjera, ne na društvo kao cjelinu.

- obično odbacuje pojam društvenog sistema(ljudsko djelovanje nije odgovor ili reakcija
na sistem!)
Interakcionizam se bavi interakcijom – akcijom između pojedinaca. Interakcionističko
stajalište nastoji razumjeti taj proces. Interakcionisti se bave definicijom situacije i
čovjekovog «ja», stoga su zaokupljeni procesom kojim se te definicije izrađuju.
AKCIJA-ima smisao/značenje za one koji su uključeni.
Bitan je način na koji neki akter interpretira situaciju – to ima važne posljedice. Način
predstavlja njegovu stvarnost na temelju koje on strukturira svoje djelovanje.

Pojam o sebi razvija se iz interakcijskih procesa, budući je većim dijelom odraz reakcije
drugih prema pojedincu. Akter pokazuje tendenciju da djeluje na temelju pojma o sebi.

Kako dolazi do toga da je neki pojedinac definiran na određen način?

-na temelju toga kako se interpretira nečija akcija i izvadi kontekst – pretpostavke
-no ne temelji se samo na unaprijed stvorenim koncepcijama koje će netko unijeti u
interakcijsku situaciju, već slijedi definicija:
Definicija i značenje konstruiraju se procesom dogovaranja.

Ideja dogovaranja primjenjuje se i na pojam uloge. Dok funkcionalisti impliciraju da društveni

sistem nameče uloge, a pojedinac ih igra kao da čita scenarij koji sadrži eksplicitne upute za
njegovo ponašanje, interakcionisti dokazuju kako su uloge često nejasne, dvosmislene,
neodređene. Taj nedostatak jasnoće ostavlja akterima dovoljno prostora za pregovaranje,
manevriranje, improvizaciju i kreativno djelovanje (tj. uloge nude veoma općenite
smjernice djelovanja).

Ukratko, interakcionizam se usredotočuje na proces interakcije u određenom kontekstu.

Budući svaka akcija ima neko značenje, moguće ju je razumjeti samo ako se otkriju značenja
koja akteri pripisuju svojim aktivnostima. Značenja istodobno usmjerava akciju i izvode se iz
nje. Iz svoje interakcije s drugima, akteri razvijaju sliku o sebi.

- zanemaruje u potpunosti mogućnost da šire društvo možda generira neko značenje.

Moguće je da su neka značenja koja usmjeravaju akciju u totalnim institucijama proizvod
ustrojstva društva.

POZITIVIZAM I FENOMENOLOGIJA – teorije društva dijele se na te dvije kategorije, no

mnoge spadaju na pola puta između te dvije.

POZITIVIZAM
- August Comte (1798-1867) – jedan od utemeljitelja sociologije. Vjerovao je da će biti
moguće stvoriti znanost o društvu(kao prirodne znanosti)
Pozitivistički pristup: - ljudi reagiraju na vanjske podražaje i njihovo se ponašanje može
objasniti u kategorijama te reakcije(npr. ljudi ulaze u brak i rađaju djecu kao odgovor na
zahtjeve društva).
Ponašanjem čovjeka upravlja načelo uzroka i posljedice koje je jednako nepromjenjivo kao
ponašanje materije.

FENOMENOLOGIJA
Dokazuje kako se predmeti društvenih i prirodnih znanosti bitno razlikuju. Metode i
pretpostavke prirodnih znanosti neprikladne su za proučavanje čovjeka koji, za razliku od
materije, ima svijest, misli, osjećaje…svijest o postojanju.
Njegovi su postupci smisleni, on definira situacije i daje smisao svojim postupcima –
kao rezultat toga on neće naprosto reagirati na vanjske podražaje, on se neće tek ponašati –
on će djelovati.

Max Weber (1864-1920) – jedan od prvih koji je podrobno izložio to stajalište.

Dok pozitivisti ističu činjenice i odnos uzrok-posljedica, interakcionisti ističu uvid i
razumijevanje.
Fenomenološki pristup – interpretativan sociologija.

POJAM DRUŠTVENE STRATIFIKACIJE

Stratifikacija – to je ljestvični raspored društvenih skupina i klasa.

U svim društvima postoji forma društvene nejednakosti koja se očituje kao nejednakost u:
1. moći – predstavlja mogućnost da se nametne vlastita volja
2. ugledu – koji je povezan s društvenim položajem i osobinama pojedinca(status,
uloga)
3. bogatstvu – koje predstavlja materijalnu imovinu koja je u datom društvu definirana
kao vrijedna(materijalizam – zapadna civilizacija)
U svijetu vlada neravnopravna raspodjela moći, ugleda i bogatstva.

Društvena stratifikacija je poseban oblik nejednakosti u društvu – nazočnost društvenih

skupina koje su rangirane jedna iznad druge (na temelju slične moći, bogatstva, ugleda).

Društvena stratifikacija – hijerarhija društvenih skupina.

Članovi određenog sloja imaju zajednički identitet, slične interese i način života.
Danas društvena stratifikacija može postojati i bez društvenih slojeva – postoji trajna
hijerarhija nejednakosti pozicija (npr. status po zanimanju).

Mnogi stratifikacijski sistemi popraćeni su vjerovanjem kako je društvena nejednakost

biološki utemeljena. Pokazalo se veoma teško naći odgovor na pitanje odnosa između
biološki utemeljene i društveno stvorene stratifikacije.
- Ruousseau je vjerovao da je biološki utemeljena nejednakost razmjerno mala i
nevažna, dok društveno stvorena nejednakost tvori glavnu osnovicu sistema
društvene stratifikacije.
Ipak, biološke nejednakosti tvore temelje na kojima se podiže hijerarhija druš.nejednakosti
(npr. rasna stratifikacija).
- odnos inteligencije i društvene nejednakosti – inteligencija se temelji i na genetskom
faktoru(biologija) i na faktoru okoline(društvo)
Pozivajući se na biološki utemeljenu nejednakost(prirodu), pokušava se racionalizirati
sistem društvene nejednakosti tako da naizgled postaje razložna – pomoću tog vjerovanja,
članovi opravdavaju i legitimiraju sistem. Na taj način čini se kao da je organizacija
društva utemeljena na prirodnom poretku stvari.

Aspekt stratifikacijskog sistema

Među članovima svakog sloja postoji tendencija da razviju vlastitu subkulturu –
određene norme, stavove i vrijednosti koji su značajni za njih kao društvenu skupinu.
Društvena pokretljivost – podrazumijeva mogućnost kretanja(prijelaza) iz jednog
sloja u drugi. Postoje stratifikacijski sistemi sa malom društvenom pokretljivošću (zatvoreni
sistemi, npr. kastinski) i sa velikom pokretljivošću (otvoreni sistemi – klasno društvo).

Kasta – društvena grupa koja strogo čuva privilegije svojeg staleža. Strogo zatvorena
društvena grupa koju karakteriziraju isključivost njena društvenog položaja, izoliranost prema
drugim društvenim skupinama i čvrsto naznačena prava i dužnosti, te sankcije za one koji to
ne obavljaju.

Klasa – njoj pripadaju bića koja imaju zajedničke osobine.

POJAM MERITOKRACIJE - M.YOUNG
Meritokracija je sistem raspodjele uloga po kojem će se društveni status postizati na
temelju zasluga u društvu u kojem svi pripadnici imaju jednake mogućnosti da ostvare
svoj talent.

Micahael Young, «Uspon Meritokracije» (zamišlja buduće britansko društvo)

- najsposobniji pojedinci obavljaju funkcionalno najvažnije poslove, društveni status
temelji se na zaslugama, svi imaju početno jednake mogućnosti ostvariti svoj talent.
Young je takav sistem sam zamislio i pobio – stratifikacijski sistem koji se temelji na
meritokratskim načelima ne bi mogao biti funkcionalan za društvo.

Društvo koje se temelji na meritokracijskim načelima, po njemu, nije dobro integrirano i

izaziva ozbiljnu sumnju u liberalna načela pravednog društva. Young upućuje na zaključak
da bi liberalni san o pravednom društvu mogao uroditi zbiljom koja je daleko od savršenstva.

Premda je Youngova slika meritokracije fiktivna, upućuje na mnoge disfunkcionalne

elemente takvog sistema. Ona sugerira kako društvo koje se temelji na meritokratskim
načelima nije dobro integrirano i kako sistem koji funkcionira na takav način može biti
disfunkcionalan:

…pošto su u meritokraciji oni koji su na dnu jasno inferiorni, može lako doći do
demoralizacije nižih slojeva. Pošto se iz nižih slojeva uspješno crpe talenti i sposobni
pojedinci, niži slojevi ne bi imali članove koji bi ih uspješno zastupali (njihove interese).
Na kraju, oni na visokim položajima bili bi svjesni svoje superiornosti u društvu – postali bi
arogantni i samopouzdani, zavladali bi nižim slojevima. To bi svakako urodilo sukobom
vladajuće manjine i nižeg dijela društva.

WEBEROVO UČENJE O DRUŠTVENOJ STRTIFIKACIJI

Max Weber (1864-1920)

Weber gleda klasu u kategorijama privrede.

Klasa (po weberu) – skup pojedinaca koji imaju sličan položaj u tržišnoj privredi i dobivaju
slične ekonomske nagrade, imaju sličnu klasnu situaciju – slične životne šanse.

Klase se razvijaju u tržišnim privredama gdje se pojedinci natječu za ekonomsku

dobit.

Glavna klasna podjela postoji između onih koji posjeduju i ne posjeduju proizvodne snage,
no odbacuje mogućnost proleterske revolucije koja bi se mogla pojaviti zbog razlike u
klasama, kao neizbježnu pojavu. Isto tako odbacuje mišljenje da politička moć nužno
proistječe iz ekonomske moći, jer raspodjela moći nije nužno vezana sa raspodjelom klasne
nejednakosti.

Weberova razilaženja s Marxom:

1. u stvaranju klase bitni su i drugi faktori, ne samo posjedovanje/ne posjedovanje
imetka
2. ne zalaže se za ideju o polarizaciji klasa
3. odbacuje mišljenje o neizbježnosti proleterske revolucije(ne vidi razlog zašto bi
ljudi u sličnoj klasnoj situaciji morali razviti zajednički identitet)
4. odbacuje marksističko vjerovanje da politička moć proistječe iz ekonomske moći

U stanovitim situacijama status, a ne klasa, čini osnovicu za formiranje društvenih skupina

čiji pripadnici imaju zajedničke interese.
Status – statusna skupina se sastoji od pojedinaca koji uživaju slične količine društvene
časti. U mnogim društvima su klasa i statusna skupina usko povezani, međutim, oni
sa istom klasnom situacijom ne pripadaju nužno istoj statusnoj skupini.
Stranka – je skupina koja je specifično zaokupljena utjecajem na politiku i donošenjem
odluka u interesu svojeg člana.
- stranke često zastupaju interese klasa ili statusnih skupina

Kao što statusne skupine mogu razdvajati klase i presijecati klasne granice, tako i stranke
mogu razdvajati i presijecati i klasne i statusne skupine.

Weberova analiza klasa, statusnih skupina i stranaka upućuje na zaključak kako ni jedna
teorija ne može sama po sebi točno odrediti i protumačiti njihov odnos.
Međusobno djelovanje klase, statusa i stranke u stvaranju društvenih skupina – kompleksno
je i promjenjivo, stoga ga valja razmatrati u određenim društvima u toku određenih
vremenskih razdoblja.

DRUŠTVENA POKRETLJIVOST
- je kretanje iz jednog sloja društva u drugi.
Društvena pokretljivost može biti usmjerena prema gore (npr. prijelaz iz radničke u srednju
klasu) ili prema dolje.

Stratifikacijski sistemi koji nude vrlo malo mogućnosti za društvenu pokretljivost mogu se
opisati kao «zatvoreni», a oni koji imaju razmjerno visoki stupanj društvene pokretljivosti kao
«otvoreni».

-U zatvorenim sistemima položaj pojedinca obično je propisan. Vrlo često je zadan već pri
rođenju i pojedinac ne može učiniti gotovo ništa da bi svoj status izmijenio (kaste).
-Kao primjer za društvo s visokim stupnjem pokretljivosti može poslužiti kapitalističko
industrijsko društvo.
Opće mišljenje je da je stopa pokretljivosti znatno viša u industrijskim, nego u
predindustrijskim društvima.

Stopa društvene pokretljivosti može bitno utjecati na formiranje klasa.

Dva glavna tipa društvene pokretljivosti:

1. unutargeneracijska pokretljivost – društvena pokretljivost unutar jedne generacije
2. međugeneracijska pokretljivost – društvena pokretljivost među generacijama

Priroda i opseg društvene pokretljivosti u zapadnim industrijskim društvima postavljaju niz

pitanja u vezi sa stvaranjem klase i klasnim sukobom.
Marx je vjerovao da će visoka stopa pokretljivosti imati tendenciju da oslabi klasnu
solidarnost. Kao rezultat intenzitet klasnog sukoba i potencijal klasne svijesti bili bi
reducirani.

DRUŠTVENA MOĆ

Weber je definirao moć kao mogućnost jednog čovjeka ili određenog broja ljudi da ostvare
(ili nametnu) svoju volju u zajedničkom djelovanju, čak i unatoč otporu ostalih koji u tom
djelovanju sudjeluju.

Moć je stupanj do kojeg pojedinac ili skupina mogu provesti svoju volju u nekog društvenom
odnosu.

Razlikujemo dva oblika moći: vlast i sila.

- Vlast je onaj oblik moći koji je prihvaćen kao legitiman (tj. kao ispravan i pravedan, i
kome se na toj bazi pokorava).
- Sila je onaj oblik koji nije podložan legitimitetu (nametanje moći)
Moć s funkcionalnog stajališta
- Moć je nešto što društvo posjeduje kao cjelina.
- Količina moći u društvu mjeri se stupnjem do kojeg su ostvareni kolektivni ciljevi.
Parsons dalje tvrdi kako, budući da su ciljevi zajednički svim članovima društva, moć će
uglavnom biti upotrebljena za promicanje kolektivnih ciljeva.
- zbog toga stiže kritika sa mnogih strana: Parsons nije uočio da se moć vrlo često
koristi za promicanje posebnih interesa, a ne za dobrobit društva kao cjeline.

Moć s marksističkog stajališta

- Moć drži određena skupina u društvu, na štetu svih ostalih članova
- Izvor moći nalazi se u ekonomskoj infrastrukturi
U kapitalističkom društvu neravnopravan odnos između poslodavca i zaposlenih održat će se
i biti ozakonjen u društvu. Po mišljenju marksista, moć je u kapitalističkom društvu
monopolizirala buržoazija.

TEORIJA ELITA

Teorija elita tvrdi da su sva društva podjeljena na dvije glavne skupine – vladajuću manjinu
i one kojima se vlada. Osobna svojstva pojedinca razdvajaju vladare od onih kojima se
vlada. Elita duguje svoj položaj superiornosti svojih osobnih karakteristika ili atributa.

Najvažnije odluke koje se tiču društva – donosi elita. Ekonomska infrastruktura (bila ona
kapitalistička ili komunistička) ne mijenja činjenicu da je vladavina elita neizbježna. Čak i u
demokratskim društvima te će odluke uglavnom odražavati interese elite, a ne naroda.

Klasična teorija elita (teoriju elita prvi razvijaju talijanski sociolozi Vilfredo Pareto i Gaetano
Mosca)
- lukavstvo i inteligencija, talent (lav/lisica)
Pareto ističe psihološke karakteristike kao osnovu vladavine elite. Pretpostavlja da su
osobine elite superiorne osobinama masa. Demokraciju je smatrao kao još jedan oblik
vladavine elite.
Mosca je dokazivao da osobine elite potrebne za vladanje razlikuju od društva do
društva. Po njemu postoje bitne razlike između demokracije i ostalih oblika vladavina elita.
Po njemu masama nedostaje sposobnosti za samoupravljanjem, i elita im je potrebna da ih
vodi i usmjerava.
- za razliku od kastinskog ili feudalnog društva, vladajuća elita u demokratskom društvu
je otvorena – elita iz šire lepeze društvenih sredina.

Teorija elita i USA (C.Wright Mills i Floyd Hunter)

Mills vjeruje da je vladavina elita neizbježna. On identificira tri ključne institucije: velike
korporacije, vojsku i saveznu državu. Koheziju i jedinstvo elite moći podržava sličnost
društvenog porijekla njezinih pripadnika i razumijevanje i preklapanje osoblja između tri
navedene elite.
Hunter tvrdi da je moć u rukama male skupine koja donosi odluke i u kojoj dominira
«poslovna klasa». Ta, u provom redu privredna elita, vlada pomoću uvjeravanja,
zastrašivanja, prisile i ako je potrebno – sile.

Teorija elita i komunistička društva

U jednostranačkoj državi, u kojoj su sve političke stanke osim komunističke – ilegalne, i gdje
su sve važne organizacije pod kontrolom države, Aron tvrdi da je masa stanovništva ostala
bez ikakvih sredstava obrane protiv elite. Vladajuća manjina u komunističkim društvima
koristi moć u prvom redu za vlastito bogaćenje, a ne za dobrobit društva kao cjeline.
POJAM PLURALIZMA
Pluralizam je teorija koja nastoji objasniti prirodu i raspodjelu moći u zapadnim demokratskim
društvima.

Prema pluralisitčkom stajalištu, moć je raspršena na niz skupina u društvu.

Organizacije koje u društvu zastupaju određene interese nazivaju se interesnim
grupama. Budući da se ni jedna skupina ne shvaća kao dominantna, politika se sastoji od
pregovaranja, pogađanja i kompromisa.
S pluralisičkog stajališta, nema protuslovlja između demokracije i postojanja elita.
Političari se natječu za podršku javnosti i moraju reagirati na želje javnosti da bi stekli i
zadržali moć. Budući da ih oni kojim vladaju mogu ukloniti s vlasti, njima su odgovorni.

R.A.DAHL I A.M.ROSE – PLURALIZAM I USA

DAHL tvrdi da je vlast raspršena na različite interesne skupine i da taj pluralitet elita ne tvori
unificiranu skupinu sa zajedničkim interesima.
ROSE odbacuje mišljenje da Sjedinjenim Državama vlada unificirana elita moći. On tvrdi
kako saveznom politikom ne upravljaju ekonomski interesi i da političari reagiraju na zahtjeve
različitih interesnih skupina društva.

PLURALIZAM – POLITIČKE STRANKE I INTERESNE SKUPINE

- nadmetanje između političkih stranaka bitna je karakteristika predstavničke
države.
- politička stranka - je svaka organizacija koja imenuje kandidate za izbore u
zakonodavnu vlast
Političke stranke u demokratskim društvima su predstavničke:
- javnost izravno utječe na politiku stranke
- ako postojeće stranke u dovoljnoj mjeri ne predstavljaju segmente društva, pojavit će
se nova stranka
- stranke ne mogu zastupati samo neki segmentarni interes jer, da bi bile izabrane na
vlast, moraju imati podršku različitih interesnih skupina.
Za razliku od političkih stranaka, interesne skupine nemaju namjeru preuzeti moć. One
predstavljaju neki određeni interes. Interesne skupine mogu vršiti pritisak na više načina:
- financijskim prilozima u fond političkih stranaka
- ilegalnim plaćanjem izabranih zastupnika i državnih službenika
- apelima na javno mišljenje
- raznim oblicima gradske neposlušnosti
- osiguranjem ekspertize

PLURALIZAM – KRITIKA
1. pluralisti uglavnom zanemaruju «ne donošenje odluka»
2. pokazuju sklonost da se usredotoče na proces donošenja odluka više nego na
rezultate i posljedice tih odluka.
3. pokazuju tendenciju da pretpostave kako su birači adekvatno zastupljeni ako vlada
odražava njihovo mišljenje
4. tvrde kako su opovrgli postojanje vladajuće klase na temelju dokaza cijelog niza
vladinih odluka donesenih unatoč opoziciji skupina koje predstavljaju interese
kapitala.

Pluralisti priznaju da su moć i utjecaj interesnih skupina važni, no skloni su to zanemariti u

svojoj analizi.
TEHNIČKA I DRUŠTVENA RAZDIOBA RADA

Članovi industrijskog društva specijaliziraju se za različite uloge, dok je u predindustrijskom

društvu diferencijacija razmjerno mala, podjela rada razmjerno nespecijalizirana.
«Mehanička solidarnost» je jedinstvo koje se temelji na sličnosti, članovi su proizvedeni po
istom kalupu.

Solidarnost se u industrijskom društvu ne temelji na jednoobraznosti. U tom društvu uloge

su po zanimanju specijalizirane, ali funkcioniraju zajedno da bi održale društvenu jedinicu
na životu.
Specijalizacija zahtjeva suradnju. Specijalizirana podjela rada zahtjeva pravila i propise,
zahtjeva moralni kodeks.

Specijalizirana podjela rada i nagla ekspanzija industrijskog društva znače prijetnju

društvenoj solidarnosti i imaju tendenciju da urode anomijom – odsutnost normi.
Kada je društvena kontrola slaba, dolazi do anomije.
Sebične interese koji dominiraju poslovnim svijetom i trgovinom valja nadomjestiti etičkim
kodeksom koji naglašava potrebe društva kao cjeline. Osjećaj dužnosti, odgovornosti i
obaveze prema zajednici kao cjelini čine profesionalnu etiku kao ključ budućeg moralnog
poretka u industrijskom društvu.

RAD I DOKOLICA U SUVREMENOM DRUŠTVU

Aktivnosti u slobodno vrijeme uvjetovane su različitim faktorima, povezanim s načinom na

koji čovjek radi. Rad i dokolicu moguće je shvatiti samo u okvirima kulturne sredine.

Odnos između rada i slobodnog vremena može se podijeliti na tri glavna obrasca:
1. proširenje – rad se proširuje na dokolicu. Poslovi tipični za ovu vrstu obrasca
uključuju krupni biznis, medicinu, nastavu, socijalni rad i neke kvalificirane manualne
zanate. Zanimanja koja pružaju visoki stupanj autonomije, zadovoljstvo poslom i
zaokupljenost poslom.
2. neutralnost – razlika između rada i dokolice prilično je jasno izražena. Zanimanja
koja se kao tipična povezuju s tim obrascem uključuju niže uredsko osoblje i
polukvalificirane manualne radnike. Aktivnosti se u te dvije sfere razlikuju, a središnji
su interesi u životu obitelj i dokolica, ne rad.
3. suprotnost – rad se izrazito razlikuje od dokolice. Satovi dokolice su dugi i
uglavnom služe da bi se nadoknadila energija i oporavilo od posla. Obrazac
suprotnosti tipičan je za nekvalificirani manualni rad, rudarstvo i oceansko ribarstvo.
Dokolica predstavlja središnji interes u životu. Stupanj autonomije je nizak i postoji
osjećaj neprijateljstva prema poslu.

Dokolica osigurava pojedincu znatnu slobodu da bira i planira te da stvori i nađe smisao
života. Pojedinac nije puki pasivni konuzment industrijskih proizvoda i ponude masovne
zabave.
Mnogi mladi ljudi odabiru zaposlenje na temelju tipa dokolice koju žele.

Povlačenje od posla u dokolicu

U modernom industrijskom društvu, elite će sve više planirati i organizirati aktivnost radne
snage na poslu.
Dokolica u velikoj mjeri zamjenjuje rad kao središnji interes u životu. Prosječni radnik izložen
je manipulaciji vladajućih klasa i vladajućih elita.
- Mills tvrdi da je etiku rada zamijenila etika dokolice. Međutim, dokolica ne pruža ono
ispunjenje koje rad uskraćuje.
- Burns pak dokazuje kako dokolica osigurava pojedincu znatnu slobodu da bira i planira te
da stvori i nađe smisao u životu.
POJAM DRUŠTVENE ORGANIZACIJE

Naše je društvo organizacijsko društvo.

Društvene organizacije su društvene jedinice pretežno orijentirane na postizanje
specifičnih, jasno definiranih ciljeva.
Organizacije su postale dominantnim institucijama suvremenog društva.

Širenje organizacije tijesno je povezano sa sve specijaliziranijom podjelom rada u

društvu. U najranijem obliku ljudskog društva podjela rada je rudimentarna. To je zapreka
stvaranju društvenih jedinica specijaliziranih za druge aktivnosti. Tek izum zemljoradnje(prije
10 tisuća godina), stvara osnovu za specijaliziranu podjelu rada i razvoj organizacija.
Kako podjela rada postaje sve specijaliziranija, počinje zahtijevati usmjerenje i koordinaciju.
Specijalizirana podjela rada se rađa hijerarhijom autoriteta i sistemom pravila.
Kad se svi faktori udruže k određenom cilju, formira se organizacija.

Djelo Maxa Webera – polazna točka u sociologiji organizacije. On smatra da je određujuća

osobina modernog industrijskog društva pojava određenog oblika organizacije –
birokracije.

S funkcionalističkog gledišta – organizacije se promatraju kao sistemi sastavljeni od

nezavisnih dijelova. Tom stajalištu posebno se zamjera mišljenje da je djelovanje čovjeka
reakcija na organizacijske potrebe.

WEBEROVA TEORIJA O BIROKRACIJI

Weber je vjerovao da su birokratske organizacije dominantne institucije industrijskog

društva.
Birokracija je po njemu organizacija u kojoj postoji hijerarhija plaćenih službenika koji tvore
lanac zapovjedi. Birokracija je zaokupljena administracijom, upravljanjem i koordiniranjem.
Birokracija je racionalno djelovanje u institucionalnom bloku.

Tipovi legitimne kontrole:

1. karizmatski autoritet – poslušnost izvire iz odanosti. Vođe vladaju svojim
sljedbenicima izravnim pozivanjem na emocije. Organizacijske strukture fluidne su i
neodređene. Nema fiksirane hijerarhije ni zakonskih pravila.
2. tradicionalni autoritet – temelji se na vjerovanju u ispravnost uvriježenih
običaja i tradicija. Podređenima upravlja osjećaj lojalnosti i obveze prema davno
uspostavljenim položajima moći. Organizacijska struktura poprima dva glavna oblika
– kućanstvo s osobnom svitom i sistem vazala.
3. racionalno-zakonski autoritet – temelji se na prihvaćanju niza bezličnih pravila.
Weber je konstruirao idealan tip racionalno-zakonske birokratske organizacije.

Birokracija idealnog tipa sadrži sljedeće elemente:

1. redovita djelatnost, potrebna za svrhe organizacije, raspodijeljena je na fiksan način,
u obliku službenih dužnosti.
2. organizacija ureda slijedi načelo hijerarhije, tj. svaki je niži ured pod kontrolom višeg.
3. postupci birokracije upravljaju se po dosljednom sistemu apstraktnih pravila i
primjenjivanju tih pravila na pojedine slučajeve.
4. idealni službenik obavlja svoje zadače u duhu formalističke impersonalnosti bez
mržnje ili strasti. Aktivnost se birokrata ravna po pravilima.
5. službenici se imenuju na temelju stručnog znanja i kvalifikacija

Nedostaci birokratske organizacije po Weberu:

- jednoobrazna iracionalna procedura sprečava individualnost
 - birokrati su pretjerano obuzeti radom te gube sve ostalo iz vida

Weber je vjerovao da je birokracija nužna za industrijska društva velikih razmjera.

Posebno je bio zaokupljen vlašću državne birokratske administracije i opasnostima bude li ta
vlast ostala u rukama samih birokrata. Te opasnosti mogu se izbjeći samo čvrstom
parlamentarnom kontrolom državne birokracije.
Weberovo je gledanje na birokraciju ambivalentno. On je priznao njezinu praktičnu nadmoć
nad svim ostalim oblicima organizacije. Vjerovao je da je ona bitna za uspješno
funkcioniranje industrijskih društava. Premda ju je shvaćao kao prijetnju odgovornoj vladi,
smatrao je da se toj prijetnji može suprotstaviti snažna politička kontrola.
Međutim i dalje se s pesimizmom odnosio prema posljedicama birokracije po ljudsku
slobodu i sreću.

SUVREMENE TEORIJE O OBITELJI

Funkcionalističko shvaćanje
Funkcionalisti smatraju obitelj univerzalnom društvenom institucijom.
- po Murdocku – obitelj je «društvena skupina» koju karakterizira zajedničko
prebivanje, ekonomska suradnja, razmnožavanje. Ona obavlja 4 temeljne funkcije u
svim društvima: seksualnu, reproduktivnu, ekonomsku i odgojnu – stoga je
nezamjenjiva.
- Vogel i Bell – nude funkcionalnu analizu s negativnog aspekta. Emocionalno
poremećena djeca kao rezultat napetosti i neriješenih odnosa između roditelja koje
oni proiciraju na dijete – to služi roditeljima kao «proces stabilizacije ličnosti», čime se
dobiva na obiteljskoj solidarnosti.

Kritičko shvaćanje
Neki promatrači izražavaju mišljenje da je obitelj disfunkcionalna i za društvo i za svoje
članove.
- Edmund Beach – zaključuje da je moderna obitelj okrenuta prema unutra i da dolazi
do napetosti unutar nje što rezultira sukobom, to dolazi do izražaja u cijelom društvu.
Obitelj tako nije temelj društva, već je izraz svih naših nezadovoljstava.
- Laing – bavi se interakcijom unutar obitelji i značenjima koja se u tom kontekstu
razvijaju. Po njemu pojedinac do kraja života nosi nacrt vlastite obitelji što ga
priječi u razvoju u samostalnu ličnost. Problemi se iz obitelji proiciraju u društvo.
- Cooper – polazi od marksističkog stava da je obitelj sredstvo za ideološko
prilagođavanje u izrabljivačkom društvu.

Alternativna obitelj (Murdock)

Martifikalna (matrijahalna) – ne uključuje odrasle muškarce. Navodni štetni utjecaj nije
dokazan, pa je moguće ovu obitelj shvatiti kao temeljnu ljudsku zajednicu, a sve ostale kao
dodatke.

OBITELJ U RAZDOBLJU INDUSTRIJALIZMA (INOXNA OBITELJ)

S razvojem industrijalizma, društvo temeljeno na rodbinskim odnosima i klasična proširena

obitelj postupno propadaju, te se kao dominantan oblik obitelji pojavljuje inoksna obitelj
(otac, majka i neudana djeca) ili nekakva vrsta modificirane proširene obitelji.
Ovisnost pojedinca o obitelji i rodbini smanjena je djelovanjem vanjskih ustanova, a
učestalost i prisnost kontakata smanjena je geografskom pokretljivošću.

Obitelj je više specijalizirana nego prije, ali ni u kojem općem smislu manje važna.
Obitelj je ne samo zadržala svoje funkcije, već su te funkcije narasle u pojedinostima i
važnostima.
Prevladavajući tip obitelji danas je simetrična obitelj u kojoj se supružnici sve više povezuju.
Ona je orijentirana na dom. Sve se više specijalizira u obavljanju vitalnih funkcija:
strukturiranju ličnosti djece i stabiliziranju ličnosti odraslih. Ona pruža psihološku
podršku svojim članovima kako bi odgovorila zahtjevima društvenog sistema.
Po Markuse-u otuđenje na poslu vodi ka traženju ispunjenja izvan posla. Mediji pod
kontrolom vladajuće klase stvaraju lažnu životnu sliku i lažne potrebe. Obiteljski čovjek
postaje idealan materijal za manipulaciju.

Analize radničke klase po Voungu i Willmattu – 4 glavne faze obiteljskog života:

1. predindustrijska obitelj – obitelj je proizvodna jedinica u kojoj članovi rade kao ekipa,
taj je tip obitelji industrijska revolucija potpuno istisnula.
2. obitelj druge faze započela je s industrijskom revolucijom. Obitelj je prestala biti
proizvodnom jedinicom otkako su pojedini članovi počeli raditi za nadnicu.
3. za obitelj treće faze karakteristično je odvajanje neposredne ili inoksne od proširene
obitelji, život obitelji uglavnom je usredotočen na dom.
4. obitelj četvrte faze moguća je obitelj budućnosti primjenjujući načelo stratificirane
difuzije, aktivnost u dokolici manje je orijentirana na dom, dok je ženina zadaća da
brine za dom i kuću.

Ukratko, većina sociologa koji se opredjeljuju za funkcionalističko stajalište, tvrdi kako je

obitelj izgubila nekoliko svojih funkcija u modernom industrijskom društvu, ali da se važnost
obitelji ipak nije smanjila. Naprotiv, obitelj se prilagodila i prilagođava se industrijskom
društvu koje se razvija. Ona ostaje bitnom i temeljnom institucijom društva.

OBRAZOVANJE

Funkcionalističko gledište
1. kakve su funkcije obrazovanja za društvo kao cjelinu? – obrazovanje održava
konsenzus vrijednosti i društvene solidarnosti.
2. kakvi su funkcionalni odnosi između obrazovanja i ostalih dijelova društvenog
sistema? – vodi ispitivanju odnosa između obrazovanja i privrednog sustava, i
razmatranju na koji način taj odnos pridonosi integraciji društva kao cjeline.
Funkcionalističko gledanje na obrazovanje uglavnom se usredotočuje na pozitivan doprinos
obrazovanja održavanju društvenog sistema.

EMILE DURKHEIM – glavnom funkcijom obrazovanja smatra prenošenje normi i

vrijednosti društva. Obrazovanje, a posebno nastava povijesti, osigurava vezu između
pojedinca i društva.
Pojedinci kroz školovanje uče surađivati s onima koji im nisu rodbina ni prijatelji.
Poštujući školska pravila, dijete uči poštovati pravila općenito, razvija naviku samokontrole i
suzdržavanja naprosto zato što se mora suzdržati i kontrolirati.

TALCOT PARSONS – škola djeluje kao posrednik između obitelji i društva kao cjeline,
pripremajući dijete za njegovu ulogu odrasloga. Škola se dakle shvaća kao glavni
mehanizam podjele uloga.

DAVIS & MOORE- škola je probni teren za sposobnost i, prema tome, sredstvo odabira za
smještanje ljudi u različite statuse u skladu s njihovim sposobnostima.
Liberalno gledište
Obrazovanje potiče osobni razvoj i samoispunjenje. Ono stimulira pojedinca da u
potpunosti razvije svoje misaone, fizičke, emocionalne i duhovne talente.

Marksističko gledište
IVAN ILLICH – obrazovanje bi moralo biti oslobađajući doživljaj, u kojem pojedinac istražuje,
kreira, služi se svojom inicijativom i rasuđivanjem, i slobodno i u potpunosti razvija svoje
sposobnosti i talente. On škole smatra institucijama koje guše kreativnost i maštu.

Dominantne skupine u društvu imaju moć da definiraju što se smatra znanjem u obrazovnom
sistemu. Ako se znanje iz učionice uglavnom temelji na znanju dominantnih skupina,
školovanje će automatski favorizirati djecu moćnih i diskriminirati protiv djece iz nižih
društvenih slojeva.

ŽENE I DRUŠTVO

Geni i biologija
- Tiger & Fox tvrde da su, u usporedbi sa ženama, muškarci agresivniji i skloniji
dominaciji.
- Murdock izražava mišljenje da biološke razlike, kao što je veća fizička snaga u
muškaraca i činjenica da žene rađaju djecu, vode k ulogama po spolu iz čisto
praktičnih razloga.
- Parsons – da bi socijalizacija bila uspješna, nužno je potrebna prisna, srdačna
skupina koja pruža podršku. U obitelji, žena je prvenstveno odgovorna za
socijalizaciju podmladka.

Kultura i društvo
S tog stajališta, uloge po rodu, proizvod su kulture, a ne biologije. Pojedinci uče svoju
mušku, odnosno žensku ulogu.
- A.Oakley – pozicija žene se može ukratko prikazati sljedećim citatom: ne smo da
podjela rada po spolu nije univerzalna, već nema ni razloga da bude. Ljudske su
kulture raznolike i nerazmjerno nestalne. One duguju svoje postojanje ljudskoj
inventivnosti, a ne neumoljivim biološkim silama.
- E.Friedl – on mušku dominaciju definira kao situaciju u kojoj muškarci imaju vrlo
povlašteni pristup onim aktivnostima (premda ne uvijek i isključivo pravo na njih)
kojima društvo pripisuje najveću vrijednost i obavljanje kojih dopušta određenu mjeru
kontrole nad drugima.

Industrijsko društvo
- Oakley tvrdi da je najvažnija i najtrajnija posljedica industrijalizacije za žene nastanak
moderne uloge kućanice kao prevladavajuće zrele ženske uloge.
Unatoč primatu uloge majke – domaćice, žene u sve većem broju ulaze u tržište rada.
Kao u obitelji, spolna podjela rada postoji i na tržištu rada. Žene su usredotočene na
posebne tipove posla koji se smatraju tipično ženskim.
- paradoksalno je da mnoge žene, ako ne i većina, tvrde kako su zadovoljne brakom i
kako u njemu nalaze ispunjenje.
Bernardonova dokazuje kako je to naprosto rezultat odgoja koji ženama nameće da se tako
moraju osjećati.
- različite studije pokazuju kako se žena češće nego muž u braku prilagođava.
Žene predlažu «socijalni feminizam» koji uključuje ne smo napad na ekonomsku klasnu
strukturu, već i izravan napad pod vodstvom žena na sve oblike muške dominacije.
DEVIJANTNOST
- skretanje s prihvaćenog puta
Devijantnost može biti pozitivno sankcionirana, negativno sankcionirana ili naprosto
prihvaćena bez nagrade ili kazne.

B.Clinard predlaže da se termin devijantnost rezervira za one situacije u kojima se

ponašanje odvija u nedopustivom smjeru, i to u dovoljnoj mjeri da prijeđe granicu
tolerancije zajednice.

- zločin i delikvencija najočitiji su oblici devijantnosti

Devijantnost varira od mjesta ili od vremena do vremena, određena je kulturom.
- fiziološkim ili biološkim tumačenjem devijantnosti dokazuje se kako su neki pojedinci
zbog svog genetskog ustrojstva skloniji devijantnosti od drugih.
- doživljaji iz ranog djetinjstva mogu imati trajne posljedice po ponašanje maloljetnika i
doraslog čovjeka.

Funkcionalističko gledište
- traži izvor devijantnosti u prirodi društva
R.K.Merton dokazuje kako devijantnost potječe iz kulture i strukture samoga društva.
Budući da su članovi društva raspoređeni na različite pozicije u društvenoj strukturi, npr.
razlikuju se po klasnom položaju, nemaju jednaku priliku da ostvare zajedničke vrijednosti –
ta situacija može uroditi devijantnošću.

Miller zaključuje da je delikvencija naprosto izražavanje, premda u ponešto pretjeranom

obliku; žarišta interesa subkulture niže klase.

Grupa sociologa iz tzv. «Čikaške škole» dokazivala je kako se ponašanje može protumačiti
na temelju urbane sredine. Devijantnost se može pojaviti zato što je u područjima gdje se
stanovništvo mijenja, društvena kontrola slaba.

- I strukturalna i ekološka teorija devijantnosti polaze od normalnog pojedinca ili

skupine.

Interakcionističko gledište
Usredotočuje se na interakciju između devijanta i onih koji ga kao takvoga definiraju. Može
se proučavati kako na pojedinca djeluje činjenica da je definiran kao kriminalac ili delikvent.
Ističe važnost značenja koja različiti akteri unose u interakcijsku situaciju i koja u njoj
razvijaju.
- Teorija Etiketiranja – devijant je osoba na koju je ta etiketa uspješno
primijenjena. Devijantno je ponašanje ono koje ljudi etiketiraju kao takvo. Čin
postaje devijantan samo ako ga ostali shvate i definiraju kao takva. U početku je
pojedinac javno etiketiran kao devijantan. To može dovesti do njegova odbacivanja
od strane mnogih društvenih skupina.
E.M.Lemert razlikuje «primarnu» i «sekundarnu» devijaciju. Primarna se sastoji od
devijantnih djela prije nego su javno etiketirana. Drugo, mnoga tzv. Devijantna djela mogu
biti toliko raširena da su statistički normalna.

RELIGIJA U RAZVIJENOM INDUSTRIJSKOM DRUŠTVU

Četiri glavna mišljenja o promijenjenoj ulozi religije u zapadnom industrijskom društvu:

- generalizacija, individualizacija, transformacija i desakralizacija.

1. GENERALIZACIJA – što su religijske institucije specijaliziranije, to su religijske

vrijednosti općenitije. Religijska uvjerenja, budući da su uklopljena u vrijednosni
 sistem društva, nude opće smjernice ponašanja; vjerska uvjerenja tvore osnovicu
društvenih vrijednosti i tako pružaju opće smjernice djelovanja
2. INDIVIDUALIZACIJA – religija sve više postaje individualno traženje smisla. Religija
proživljava proces individualizacije kojim pojedinac pronalazi vlastiti put spasenju i
vlastitu stazu ka konačnom smislu.
3. TRANSFORMACIJA – u zapadnom društvu vjerska uvjerenja su transformirana u
svjetovne smjernice djelovanja. Premda mnoge društvene vrijednosti imaju vjersko
porijeklo, njihova je veza s religijom prekinuta.
4. DESAKRALIZACIJA – više ne postoji uvjerenje kako nadnaravne sile vladaju
svijetom. Racionalna akcija odbacuje smjernice koje nude emocije, tradicija ili religija.
Racionalno gledanje na svijet temelji se na provjeravanju argumenata, dok se religija
temelji na vjeri i kao takva je neracionalna.

Marx je vjerovao da se čovjekovo spasenje nalazi u čovjeku samome. Budući da religiji

nema mjesta u idealnom socijalističkom društvu, ona je reakcija na nedostatke
nesocijalističkih društava.

Iz perspektive funkcionalizma, religija je shvaćena kao nešto što učvršćuje društvene norme i
vrijednosti i promiče društvenu solidarnost.

ETNOMETODOLOGIJA

- etnometodologija znači proučavanje metoda kojima se ljudi služe.

Ona se bavi razmatranjem metoda i postupaka kojima se služe članovi društva da bi
konstruirali i protumačili svoj društveni svijet i dali mu smisao.

Sociolozi ne bi smjeli promatrati društveni poredak kao činjenicu, već prije kao nekakav privid
poretka koji su konstruirali članovi.

Garfinkel - tvrdi da se pripadnici društva služe «dokumentarnom metodom» -

karakteristika koja se ponavlja postaje temeljni obrazac. Odabiru se stanoviti aspekti
beskonačnog broja karakteristika sadržanih u bilo kojoj situaciji ili kontekstu, da ih se na
određeni način definira i shvati kao dokaz da postoji obrazac na kojemu se sve to temelji.

Zimmerman – tvrdi da se članovi birokratske organizacije služe pravilima da bi opisali i

objasnili svoju aktivnost. Dio te aktivnosti može biti izravno kršenje ustaljenog pravila, a ipak
opravdano u odnosu na to pravilo.

Etnometodolozi se vrlo kritički odnose prema drugim granama sociologije. Oni ne

vide gotovo nikakve razlike između konvencionalnog sociologa i čovjeka s ulice.
Procedure tumačenja kojima se služe etnometodolozi postaju tako predmetom
proučavanja, poput postupaka konvencionalnih sociologa ili bilo kojeg člana društva.
Etnometodologija sugerira da se nikada ništa ne može saznati.

David Held, «Modeli Demokracije»

- o tome kako se razvijala demokracija (vladavina koja uopće nije nova)
- važno – utjecaj distribucije društvene moći na arh. profesiju
- većina modernih zapadnih društava je demokratska

Lewis Mumford, «Grad u Historiji»

- zanimljivi obrasci sociološke transformacije koja utječe na današnje kriterije
(na primjeru gradogradnje)
 - osnovni okviri u kojima se razvija grad
- prije grada – zaselak, svetište, selo – sklonost prema društvenom životu koja je
očito zajednička čovjeku i mnogim životinjskim vrstama
- karakteristike ranog grada – obrambena izgradnja
- što je grad? Kako je nastao i faze razvoja? Uloga + cilj? – grad se pojavljuje u
različitim oblicima druš. razvoja – neprestano se mijenja (od embrionalne
društvene jezgre, kroz kompleXne etape do zrelosti – stari i počinje se raspadati)

Talcot Parsons, «Društva»

- klasično djelo koje iznosi tipologiju društva – kroz primjere
(modernizacija, post-modernizacija društva)
- opisuje tipove društva – posebno korisna zbog klasifikacije
- struktura društva – različita pravila, sudionici, institucije (npr. jedno isto djelo ima
različite posljedice u različitim društvima)

Michael Haralambos, «Uvod u Sociologiju»

- knjiga koja sistematično uvodi čitaoca u sociologiju i na pristupačan način
objašnjava mehanizme društva
- daje uvid u 3 osnovna pravca u sociologiji: -funkcionalizam
-marksizam
-interakcionizam
- svaka «društvena činjenica» ima smisla samo u okvirima određene teorije društva
- jasno pokazuje koja pojava stoji u središtu sociološkog proučavanja – društvena
stratifikacija

Društvo – je sve ono što nas okružuje – medij koji prima, mijenja se ili odbija sve projekte
koje ustanove namjenjuju ljudima.

Poznavanje društva – predstavlja nužan dio suvremenog rukovođenja i znanja, namijenjenih

potrebama društva koje se neprestano opire tendenciji umrtvljivanja, pasiviziranja,
zaglupljivanja i manipulacije.

SOCIOLOGIJA OKOLICE

- društveno oblikovanje u najširem smislu

Društvo oblikuje okoliš; oblikuje ga i priroda.

Kako društvo provodi određene prirodne konvencije, pokazuje kako se društvo odnosi prema
okolišu.

Društveni okoliš – sve što je nastalo oblikovanjem okolice od strane društva.

- intervencija u okolišu i transformacija okolice – utjecaj arhitekta

Učenje sociologije nam pomaže razumjeti mehanizme društva i kako ono funkcionira
- kako društvo utječe na našu profesiju (npr. distribucija društvene moći)

društvo i okoliš se susreću – objedinjuje ih arhitekt

Na temelju razumijevanja društva moguće je bolje ostvarenje autorskog rada
ARHITEKTONSKA PROFESIJA – za razliku od drugih profesija – autorski rad(specifična crta)
- ovisi o društvu i distribuciji društvene moći(stoga potrebno razumijevanje
mehanizama društva)
- potrebna je institucionalna + financijska potpora za ostvarenje projekta(ovisni o
društvu)
(npr. komunizam – samo jedna izvršna vlast = proizvod: ne baš optimalni stambeni uvjeti
pod nadzorom države)
- potrebno je sagledavati okolicu, ne samo prostor

Pitanje okolice i prostora: zašto ne «sociologija prostora»?

OKOLIŠ – upućuje na onog (organizam) čiji je to okoliš, a organizam oblikuje svoju

okolicu.
- nema apstraktnog
- konkurenti za mjesto se razlikuju
- čovjekova obilježja nameću obilježja koja definiraju okolicu
- ono što nastaje u odnosu na živi organizam – boravište
- granica našeg okoliša – naše tijelo

PROSTOR – prazna pretežitost – prostire se praznina, a objektivan je – daje mogućnost

biranja mjesta.
- homogeno, apstraktno
- konkurenti za mjesto su apstraktni, no slični
- kao soc. pojam nije dovoljan jer može prikazati prazninu
- indikator prostora – granice životno ograničavajućeg prostora (npr. stan)

Okolica – ono što okružuje neko mjesto, stanište, okolina

 kraj, priroda i ono što je izgrađeno oko nekog mjesta
 društvo u kojem se netko kreće i kojim je okružen u životu i radu
 sredina, milje
 ukupnost materijalnog i biološkog svjetla kojeg je čovjek biološki dio
 predio, krajolik

Prostor – ograničen dio površine na koji se netko može smjestiti, npr. stambeni
 biološki – prostor potreban za život biljaka i životinja
 stambeni prostor – veličina stana izražena brojem prostorija ili
kvadratnim metrom

E.Hackel – sva živa bića u svom sazrijevanju teže oblikovati i nadzirati svoj okoliš – on
je interaktivan pojam.
Organsko + Okoliš = u interakciji, u uzajamnom odnosu
- ne postoji sam za sebe bez utjecaja sudionika, mora se znati čiji je okoliš

SUDIONICI U OKOLIŠU
1. JEDINKA – svaka pojedinačna jedinka, manje ili više produktivno sposobna, pod
utjecajem prilagodbe, izvodi odnose prema okruženju i pretvara ih u životni
prostor

2. POPULACIJA – skup srodnih jedinki – sličnih po principu rodne veze

 3. BIOCENOZA - životna zajednica
- skup populacija ili raznovrsnih jedinki međusobno povezanih
kooperacijom, ali raznovrsnih po obilježjima, integriranih u zajednicu.

KATEGORIJE OKOLIŠA
1. STANIŠTE – osnovno životno mjesto jedinke
- izbor staništa – rezultat aktivnog napora jedinke da se izbori za što
bolji okoliš (ili mreže staništa):
 životni prostor oko tijela
 sklonište – čuvanje osnovnih dobara
 zavičaj

2. BIOKORA (životno područje) – staništa određene skupine okupljene po određenim

obilježjima (npr. sva staništa u podmorju mogu se okupiti u životna područja)
- mreže staništa

SUDIONICI + KATEGORIJE OKOLIŠA = EKOSUSTAV

 pojam koji upućuje na klasifikaciju sudionika u 3
kategorije i njihovo ukorjenjivanje u okolišu i
svrstavanje u mreže odnosa
 uzajamna mreža sudionika i vrsta staništa

OKOLIŠ UNUTAR EKOSUSTAVA

- ABIOTIČKi – područje koje karakterizira odsutnost života (populacije na 350-1500m
n/v) – u malom rasponu

- BIOTIČKI – uključuje sudionike (tijelo ih uključuje u okoliš), ali i abiotički

- SOCIOKULTURNI – nije rezultat prirodnih procesa – neprirodan, artificijelan; ali nije

protivan životu. Nesvodljiv je na prirodan okoliš jer je nastao imaginacijom; nastoji
optimizirati naše polazne mogućnosti.

DIFERENCIJACIJA OKOLIŠA
- prirodni – oblikuje se djelovanjem prirodnih sila i rađanjem
- društveni – oblikuje se čovjekovim stvaranjem

KARAKTERISTIKE BIOTIČKOG (prirodnog) OKOLIŠA

1. odnos među pojedinim vrstama:
 konkurentski – natječu se za isti životni prostor s obzirom na moć, znanje
- nastaju konflikti, ali ne smiju se unositi dubinske promjene (krvavi
ratovi, brisane zajednice)
- horizontalna fragmentacija – stvaraju se zajednice s obzirom na
srodstva
- vertikalna fragmentacija – zajednice s različitim sposobnostima za
nešto
 suradnički – kooperacija, oba suradnika imaju korist – najsavršeniji oblik
 predatorski – jednosmjeran odnos: krvnik – žrtva
- mogućnost nadzora+reguliranje
- odnos gospodara i onoga kojim se gospodari (otvoreno-konzervativni
odnos)
2. ritmovi – jedan od ključnih konstrukcijskih elemenata okoliša
 tjelesni – društvo nameće brzinu, određuje što je brzo, što ne
- s godinama se ritam usporava, starijim je ljudima sve prebrzo
 kozmički – dan/noć, mjesečeve mijene, godišnja doba, sezone (egzogeni
ritmovi)
 socijalni – ideja o skladu, uređenje po najprihvatljivijem ritmu života
- prema tom ritmu određujemo odnos prema okolini (endogeni ritmovi)
- meteopatija – sklonost da osjećamo promjene vremena
- tijelo kao ritmička struktura – ritam rasta, srca, gladi, žeđi

3. imaginacija (zamišljanje) – sposobnost zamišljanja onog što ne postoji

- pomoću nje prerađujemo prirodne procese
- tvorbeno djelujemo (učenje, projektiranje…)
 jezik – temelj imaginacije. Pomoću njega možemo predočiti nekonkretnu
stvarnost. Samo čovjek može djelovati u skladu sa zamišljanjem
- fantazija (izmišljanje)
 izvorna sposobnost nužna da bi nastao sociokulturni okoliš
- čovjek nije samo misaono biće, već je određen sposobnošću
imaginacije
biološka antropologija – bavi se pitanjem: koje su to karakteristike koje nam
omogućuju da pomoću imaginacije tvorimo sociokulturni okoliš

4. odsutnost instinkta – postoji potreba, ali ne svijest o onome što može

zadovoljiti tu potrebu – refleksna reakcija kod ljudi
- instinkt – je biološko pamćenje, naslijeđen oblik ponašanja
- ljudi ne nasljeđuju ponašanje – nadoknadu instinkta omogućuje
imaginacija pomoću izuma
- ponašanje kako zadovoljiti potrebu uči se kroz nasljeđe - tradiciju
5. vansezonska seksualnost – za razliku od drugih živih bića, čovjek ima prednost
jer je moguć nastavak vrste bez obzira na godišnja doba
 ona je stalna ako su jedinice spolno zrele
- autonomnost – nismo podređeni prirodi
 energetska nespecijalizacija – ne trošimo energiju na udvaranje
- energija se može reinvestirati u druge djelatnosti
- nespecijalizirana životna energija koja nije zatvorena u instinkt

6. organska plastičnost – druga živa bića imaju specijalizirane sposobnosti, dok

ljudi imaju mogućnost više praktičnih namjena
(energetska nespecijaliziranost)
 korištenje proteza – omogućuje nadmoć jer proširuje mogućnosti našeg
tijela; alati, nastavci naših ruku
- u prirodnom svijetu zbog toga funkcioniramo s nekim neprirodnim
obilježjima
- izgrađujemo okoliš koji više nije prirodan – transformiramo ga, umjetno
je napravljen

7. sociokulturna realnost – ima i prirodnih tvorevina, ali sve nastaju kao rezultat
naše aktivne intervencije, rezultat unutarnje otpornosti na utjecaje
prirodnih procesa.
A.Gehlen – antropolog
– klasificirao je nekoliko osnovnih obilježja o položaju čovjeka u životnom svijetu.

- oblikovanje okoliša:
1. narav(hr.) – priroda(rus.) – oblikuje rađanjem
2. čovjek – druš.okoliš je rezultat njegova autorskog djela
- oblikovanje okoliša direktno ulazi u oblikovanje društva

- SOCIOKULTURNI OKOLIŠ – mi djelujemo u prirodi / priroda = polje djelovanja

- ne može se nazvati prirodni okoliš zato što nastaje kao prerada prirodnog
okoliša pomoću imaginacije.

Analiza populacije (kategorije):

1. veličina populacije – ukupan broj jedinki unutar populacije
2. gustoća populacije – naseljenost; broj jedinki po km.kvadratnom
3. pokretljivost populacije – npr. potraga za poslom
4. populacijska dinamika – broj umrlih / rođenih u nekom razdoblju
- veličinski odnosi skupina ovise o tome kako će se populacija organizirati

DRUŠTVA
- sva pokazuju nekoliko tipova ponašanja
- orijentirana su produljenju vrste

4 obilježja društva koja ističe Parsons:

1. manipulacija okolišem - svako društvo se konstituira preko okoliša – zauzima
određeno prirodno područje kao vanjski fizički okvir
- cilj je stvoriti određen način života = kultura, stvarajući
umjetno
2. stvaranje komunikacijske zajednice – jezik – sustav razmjene znakova i
značenja
- preko jezika se skupina integrira, prenosi
komunikacijska dobra na okoliš – funkcionira kao
nositelj teksta
3. podržavanje kontinuiteta – nastavljanje, kontinuitet; zajednica nastoji što
duže trajati – kroz kulturu, tradiciju…
- prenosi se na okoliš (trajne građevine)
- okoliš je jamac sociološkog kontinuiteta
- vremenski horizont – proizvodi društva trajniji su od
prirodnog procesa propadanja
4. institucije – tvorevine koje nastaju radi primjene ustaljenih procedura (reguliraju
naše ponašanje u određenim sektorima svakodnevnice)
- nositelji znanja i stabilnosti

- sva 4 obilježja upućuju na aktivno zahvaćanje u okoliš, pa društvo bez toga nije
moguće uspostaviti
Društvo se konstituira preko okoliša kroz:
- jezik – definira imaginaciju; on je interpretativan; svaka razmjena znakova i značenja

- tijelo (ekološko konstituiranje)

 svako društvo se konstituira preko prirodnog okoliša i pokušava zauzeti

prirodno područje / teritorij – kao vanjski fizički okvir - granica našeg okoliša =
tijelo
 društveni okoliš teži nekoj granici i konstituira se u vezi s granicom
(tipologija društvenog ponašanja, Parsons)
- razvija prihvatljiv okoliš
- aktivno ga izgrađuje i kroz društveno pamćenje naziva ga svojim
- oblikovanje okoliša direktno ulazi u osnovu oblikovanja društva

Sociokulturni okoliš se gradi

- zajednici (mehanički povezani, primitivno)
- društvu (visokodiferencirana podjela rada, depersonalizirani odnosi)
(oblici kolektivnog djelovanja)
ČIKAŠKA SKOLA – 3 glavna načina sociološkog ponašanja:
1. natjecanja za ekonomska dobra
2. natjecanja za moralna dobra
3. natjecanja za ekologijski položaj – što bolji položaj + nadzor nad okolišem)

KARAKTERISTIKE SOCIOKULTURNOG OKOLIŠA:

1. trajnost – svaki sociokulturni okoliš kroz tvorevine pokazuje tendenciju da bude
otporan na vrijeme

2. artificijelno porijeklo – sociokulturni okoliš nastaje unutar postojećeg

prirodnog, ali je rezultat ljudskog djelovanja - stvoren je
imaginacijom

3. omeđenost – sociokulturni okoliš omeđen je u prostoru i vremenu (tijelo…)

4. centriranost – sociokulturni okoliš ima svoje središte

(može se odrediti sredina i rub okoliša)
- funkcionalno središte, npr. novac – banka; oko nje se organizira
djelovanje
- hijerarhijska struktura - hijerarhijski najvažnije mjesto (periferna će
društva oponašati jer nemaju vodeću ulogu)
- društvo se nastoji centrirati

5. funkcionalna diferencijacija – sociokulturni okoliš nije svugdje isti – određena

područja za određene djelatnosti

6. institucionalna regulacija – okoliš se u društvu pojavljuje regulirano – predmet je

skupa pravila, pojavljuje se kao specifična društvena institucija
- regulacije, opće / zajedničko dobro – osnova za niz institucija
- sociokulturni proizvodi su prvi kojima regulira država

Razlike sociokulturnog okoliša:

- po stupnju izgradnje – stupanj intervencije
- po stupnju trajnosti – teži što duže trajati
- po sadržajima+osnovici
Autorsko dvojstvo sociokulturnog okoliša:
- čovjek + priroda stvaraju sociokulturni okoliš
- njihov odnos: -kooperacija - suradnja uz međusobno uvažavanje
-konkurencija – nastojanje da se dominira prirodom (epohe, ekološki
problemi, prebrzi razvoj industrije, potiskivanje prirodnog sklada)
- priroda – proces rađanja je autonoman, pojava živih bića
- čovjek – stvara sociokulturni okoliš, savladava prirodu (npr. 16. st.)
- javlja se potreba za zaštitom prirode – nacionalni parkovi

okoliš – nositelj komunikacijske poruke o svom stvaratelju

KOMUNIKCIJA – je proces stvaranja + razmjena znakova i značenja
-komunikacija nije jednosmjerna ni iscrpna
- informacija – onaj tip znanja potreban za donošenje racionalne odluke o nekom
djelovanju, biramo jedno od dvije ili više mogućnosti
- znak – fizička činjenica, dio fizičkog svijeta – odredljiv osjetilima
- značenje – mentalna slika (unutar nas-dio naše subjektivnosti, izvan nas-obilježje
pripadnika jedne komunikacijske zajednice)
 objektivna stvarnost – znak, označitelj
 subjektivna stvarnost – značenje ima dvije razine (U.Eco)
- denotativno – obuhvaća pojam, predodžbu
- konotativno – obuhvaća pojam i osjećaje, rezultat individualnih reakcija

VRSTE ZNAKOVA:
1. signali – jednostavno naglašavanje poruke (semafor), ne zahtijevaju
komplicirane misaone aktivnosti (reklama coca-cole)
2. uputnice – ne uključuju konotativne situacije, jednostavno čitljive, tipizirane
(veličina kuće upućuje na namjenu, npr. NSB)
3. znakovi u užem smislu – obuhvaćaju denotativno i konotativno značenje (jezik)
4. simboli – kada označavamo nešto komplicirano, asocijativno. Koristi se
konotativnim situacijama
- «sum ballo», grč. – spajati nespojivo
- upućivanje u značenje ili u neartikulirane predmete
- «dio umjesto cjeline»
- arh. tvorevine pokušavaju zauzeti status simbola – arh. je otporna na
vrijeme

MEDIJI - svaka materijalna tvar u kojoj oblikujemo komunikacijsko djelovanje

 male zajednice – komuniciraju govorom (uho-glavno osjetilo), mit
 staleško društvo – javlja se pisani tekst, bitno je oko – društvo prelazi na
vizualnu kulturu
 rano građanstvo – tiskani tekst (Gutemberg 1444g.), obnavlja se antika na
temelju imaginarnog siječanja, a znanost na temelju racionalnih
argumenata
 moderno građanstvo – oko, knjiga
 kasno građanstvo – televizija, slika+ton, vrača se zvuk, oko+uho, ponovna
pojava mita
 danas – interaktivni elektronski mediji – s druge strane postoji sudionik
(interakcija jednog ili više sudionika).
- virtualna realnost uključuje više osjetilnih kanala – sinestezijsko iskustvo
- mediji su prilagođeni društvu s drugačijim pristupom pojedincu, on postaje
temeljni nositelj društvenog djelovanja.

- promjena medija može biti autonomna varijabla u komunikacijskim i socijalnim

odnosima (cipele od stakla mijenjaju naš pristup, odnos prema njoj)
MEDIJI MASOVNOG KOMUNICIRANJA
Masa – velika skupina ljudi koja je međusobno nepovezana, nema zajedničkog
vođu ni međusobne stabilne odnose
- nestrukturirana je – ne može uspostavljati stabilne odnose prema drugim
skupinama

Javlja se relativno kasno – u industrijskom društvu,19.st. – koncentriranjem

stanovništva u velikim gradovima.
Ulogu unutrašnjeg strukturiranja društva preuzimaju masovni mediji – obnavlja se
upotreba slike, stripa, fotografije, sinestezije.
-djeluje jednosmjerno – ne računa s dvosmjernim
dijalogom.
Sam masovni medij konstruira masu – obrazac masovne proizvodnje je obrazac
potrošača.
S pojavom lidera – masa se transformira, pristaje na «mi» atribut, stalnih obrazaca
ponašanja
-mora postojati minimum svijesti o zajedničkim obilježjima da bi se
identificirali kao dio skupine
Na temelju pripadnosti javlja se – solidarnost prema drugim članovima iste skupine, stvara
se zajednica.
Čvrsta svijest o razlici prema drugim skupinama potiče na intenziviranje solidarnosti
prema drugim članovima zajednice.
Jasno diferenciran komunikacijski obrazac – žargon, u komunikacijskom djelovanju može
se opisati kao jedinstveni sudioniku.

Umjesto masovnog komuniciranja kojeg zajednica ne prihvaća, javlja se javno komuniciranje,

usmjereno prema većem broju ljudi, ali prema zajednici, a ne masi.

-javno komuniciranje je višesmjerno – svaki član zajednice može ravnopravno ući

JAVNI I MASOVNI MEDIJI

-masovno komuniciranje – prigodna konfiguracija mnoštva, pojedinci atomizirani – javlja
se sposobnost imitacije (jedan potrči, a svi za njim)
- kod odnosa prema masi treba računati s apstraktnom skupinom
- komunikacija s masom počiva na nekoliko tehnika:
 dramatizacija banalnosti
 zamjena bitno-nebitno
 korištenje sinestezije na razna ljudska osjetila
-javno komuniciranje – korisnici nisu masa već javnost – strukturirana zajednica,
individualizacija, pojedinci povezani strukturiranim mrežama
- zajednica ima kritičku sposobnost
- komunikacija – ne ona koja manipulira

-kroz javno komuniciranje mogu se ustanoviti točne činjenice (početak grada nastaje na
masovnom načelu – gradi se za mnoštvo nepoznatih korisnika, npr. Novi Zagreb. Donji Grad
– predodžba o korisnicima uključuje predodžbu o nekoj vrsti zajednice)

TRI OSNOVNE ZADAĆE MEDIJA:

1. prijenos određenih tipova znanja + njihova pohrana – pamćenje omogućuje
kontinuitet
2. socijalizacija – osposobljavanje pojedinca za određene funkcije u društvu
- stvaranje socijalne kompetencije (znanje jezika)
- ostvarivanje kulturnog kapitala – skup vrijednosti, umijeća, znanja
koji jednoj skupini omogućuje da bude bolja od druge
 3. institucionalna kontrola – dvije razine:
- vanjska – izloženost jasnoj kaznenoj proceduri (vrijednosni mehanizmi
organizacije ponašanja.
- unutrašnja – na temelju djelovanja vrijednosti i opiranja da te
vrijednosti budu prekoračene, stvara se moralni konsenzus.

KOMUNIKACIJA - jedini proces u koje se sudionici ponašaju u odnosu prema drugima

- nastaje između sudionika različitih identiteta
ČINJENICE KOJE UTJEČU NA KOMUNIKACIJU
1. biologijske karakteristike
2. komunikacijska kompetencija – stečeno umijeće komuniciranja
3. socijalni status – društvena moć, bogatstvo, ugled (društveni su odnosi
orijentirani s obzirom na status)
4. imaginarni ja – ponašanje određeno idealnom projekcijom samoga sebe, tako
vrednujemo vlastita obilježja i preko njih obilježja ljudi oko nas
- s obzirom na taj ja određujemo komunikaciju
5. komunikacijska namjera – komunikacijom uvijek težimo izazvati neki učinak
- čovjek reagira prema pojmovima i s emocionalnom
spoznajom (denotativna i konotativna razina)
- komunikacijska je namjera stvoriti jedno određeno
osjećajno iskustvo

kulturni kapital – skup vrijednosni, znanja, umijeća koja omogućuju nekoj skupini da bude
bolja od druge.
distribucija kulturnog kapitala
-naobrazba pokazuje položaj po vertikali, olakšava uspon
-znanje je temeljni izvor društvenog kapitala
J.Bordieu: tri oblika kulturnog kapitala – transformacija kapitala od materijalnog u kulturni
1. opredmećeni – strojevi, tehničke naprave, omogućuju efikasno djelovanje kroz
njih (poticajan ambijent za određene načine života)
2. utjelovljeni – svaki se čovjek rađa kao nositelj znanja
3. institucionalni – onaj skup procedura/mehanizama koji stvara institucije
(ne mogu biti arh. bez arh.faxa)
-izgrađenost institucija (sveučilišta od 12st.)

IDENTITET
- onaj skup odgovora na pitanje «tko sam ja?» koje sebi postavlja
pojedinac/skupina/institucija. To je stabilna osnova djelovanja.
- Javlja se kao rezultat da stvaramo smisleni život

Pripisujući drugima neka obilježja (klasifikacija, etiketiranje), razvijamo prema njemu svoje
ponašanje. Upisujući reakciju – naš okoliš postaje tekst. Pokušavamo predati sudioniku
komunikaciju govorom.

Razine određenja identiteta:

1.kozmogenetička razina – odgovara na pitanje «tko sam ja u svijetu?», kako mu
pripadam
-skup vrijednosti koji opisuje/određuje svijet koji smatramo svojim
-svaki se pojedinac oblikuje u najširem smislu moralnih, estetskih
normi.
2.sociogenetička razina – odgovara na pitanje «tko sam ja prema drugima?», tko sam u
konkretnom društvu i prema njegovim sudionicima.
-određena mreža različitih socioloških uloga i položaja po kojima se
razlikujemo.
3.egzistencijalna razina – individualna razina, «tko sam ja prema sebi?», što želim od
sebe napraviti
-skup obilježja koja sebi dopisujemo na neki poželjni «ja»

DVA OBLIKA DRUŠVTENIH PONAŠANJA (društvena

pokretljivost)
1. horizontalno – horizontalno kretanje kroz mreže u kojima susrećemo srodne
skupine, tragamo za nama prihvatljivim, bliskim zajednicama.
- obitelj, lokalne zajednice, nacija
- zajednica – svaka socijalna skupina koju pojedinac doživljava s
pomoću načela solidarnosti
- članovi se vladaju solidarno prema drugim članovima zajednice bez
gledanja na vlastitu korist – pomoć se kreće horizontalno od člana
prema članu (podupirujuće ponašanje)
2. vertikalno – vertikalno kretanje kroz strukturu slojeva, klasa, staleža
«tko smo s obzirom na socijalnu skupinu u kojoj se vidimo, kojoj želimo
pripadati?»
- socijalni identitet – strukturiran je po slojevima/klasama/staležima
 stalež – skupina koja ima institucionalno definirana prava+obaveze (npr.
feudalni, vjerski stalež)
 društveni sloj – homogena skupina s obzirom na neki kriterij
- društvena moć, bogatstvo, ugled
- najviši sloj – elita, statusni simboli određuju statusni
položaj u društvu
 profesionalne grupe – pripadnost nekim profesijama omogućava ulazak u
više slojeve društva
- mogu se ponašati i kao društvene zajednice na temelju
pripadnosti
- sloj se također može ponašati kao zajednica ako se unutar njega oblikuje
ponašanje koje jača solidarnost, ta solidarnost stvara zajednicu.
FORMIRANJE SKUPINA po različitim načelima srodnosti:
- biološka bliskost – načelo srodnosti
- interesno načelo – okupljaju skupine s ciljem, npr. zapadno društvo – motivacija
- funkcionalno načelo – srodnost po nekom tipu umijeća
- teritorijalno načelo – skupina se formira na temelju posjedovanja jednog
mjesta, npr. susjedstvo, naselje, općina. Ekološki položaj.

KAKVA JE STRUKTURA NAŠE EGZISTENCIJE, KAKAV JE POJEDINAC U NJOJ, KAKVA JE NETKO

OSOBA?

1. model utemeljen na psihoanalizi (Freud, Jung, Adler)

Osoba je rezultat dijelova tri sklopa:
 ID – podsvjesno, djeluje po načelu užitka – libida (zadovoljstva), na temelju
impulsa, poriva
 SUPEREGO – polusvjesno, djeluje po načelu normi, vrijednosti – primjenjuje ih
na id, pa podsvjesne želje prilagođava socijalno prihvatljivim
- kontrolira, zauzima ključne imperative soc. zajednice
 EGO – zbilja, svijest o realnosti opstanka (egzistencija)
- određuje ga načelo zbiljnosti i cjelovitosti
 (nositelj naše cjelovitosti – što jesmo, što nismo)
- «ja», sinteza id-a i superega na temelju prilagodbe stvarnosti

- podsvjesno potisnuta skupina – soc. nepogodna, ako je izrečena

- subverzivni oblici ponašanja – počinju djelovati alternativno, van kontrole ega

2. model ljudskog ponašanja oblikovan mehanizmima

- bitni su za naše oblikovanje stabilnih odnosa prema drugima
 mehanizam identifikacije – poistovjećivanje prema predlošcima
(obitelj, kultura)
 mehanizam potiskivanja – formira se druga razina po kojoj oblikujemo
realnost, nesvjesna razina koja djeluje mimo našeg
znanja (npr. neugodna, bolno iskustva)
 mehanizam projekcije – u imaginarnu sferu projiciramo predodžbe i
prihvaćamo ih kao stvarnost, prenosimo ih na druge
 mehanizam agresije – razina – malo veća snaga uložena pri dolasku pred
zapreku (učim 3 dana – padnem, učim opet 15 dana)
- promjena situacije ako se zapreka ne može ukloniti
- razaranje izvora zapreke, čista agresija
- regresija – bježanje od problema, padanje u nesvijest, negiranje situacije
 mehanizam kompenzacije – nadoknađivanje neostvarenih ciljeva, zamjenjujemo
željeni predmet
 mehanizam sublimacije – uključuje kompenzaciju, mijenja se željena struktura,
početni predmet se transformira (krenem od težnje da
budem arh, i zadovoljim se na nižem stupnju –
nedostatak samopoštovanja, koristi se za prikrivanje
neuspjeha)

3. model koji prigovara psihoanalizi da ne uzima u obzir evoluciju

- ljudsko ponašanje evoluira kroz vrijeme
- djetinjstvo određuje osobu (može se promijeniti na ljude s poremećajima u ponašanju, ali
ne uvijek)
A.Maslow – postoje 3 osnovna stupnja razvoja porivne sfere:
 najranije djetinjstvo – biološki stupanj, do otprilike 1.godine života
(razdoblje izrazite ovisnosti o drugima)
- sigurnost (2-5g.) – traganje za oblicima opstanka
- prihvaćenost (od 8g.) – traganje za odnosima u kojima je osnovna
vrijednost da budu prihvaćeni
 pubertet+adolescencija – traganje za ugledom, priznavanjem drugih isticanjem
svojih sposobnosti, rano stjecanje društvenog statusa
 zrela razina – smoostvarenje, samoaktualizacija, samopotvrđivanjem
- autonomija, potvrđivanje vlastitih obilježja kroz vlastita stajališta
- otuđenost – fixiranost na neki prethodni evolucijski stupanj, izaziva nezadovoljstvo

4. identitet određen komunikacijskim odnosima

- po interakcionističkom modelu – temeljna institucija društva=jezik
- model identifikacije kod kojeg je polazna činjenica tijelo, a organizam psihoanalize se
zasniva na impulsima.

 tijelo – nositelj životne energije bez koje ne bi mogli živjeti

 tradicionalni «ja» - čovjek je svjestan sebe kao posebne životne cjeline
- svijest o realnosti
- svijest o opstanku – ja jesam
- svijest o mogućnosti – ja mogu
  doživljajni «ja» - definiram se kroz komunikaciju sa drugima
- tumačenje / stvaranje poruka koje prihvaćamo / dajemo drugima
- naš identitet je djelomično doživljaj drugih
 idealni «ja» - subjektivna procjena vlastite uspješnosti
 nesvjesno – spremište zamisli i želja, ne smeta pri dnevnim radnjama
- iz njega izvlačimo ono što bi nam moglo pomoći da prihvatim sebe u
prostoru i vremenu
- područje predviđeno za uskladištenje iskustva
- stabilan sustav pamćenja
- interpretacijska sposobnost – mogućnost shvaćanja znakova, poruka,
govora tijela
- javlja se u snovima – simbolika ponovljene slike

- svako komunikacijsko djelovanje je organizirano – na temelju toga zaključujemo koga

imamo pred sobom i koje je njegovo mišljenje o nama

- glavna namjera je lov na dojmove o sebi, ali i da se razumije govor drugih, pa se u tom
smislu učvrsti svoj položaj u društvu

E.Hoffman – 4 varijante stjecanja dojmova:

1. idealizacija – sebe nastojim pokazati u što boljem svijetlu,
u skladu s idealnim «ja»
2. krivotvorba – želim djelovati bliži nekome nego to jesmo (npr. odrasli mijenjaju
govor da bi se zbližili s djecom)
3. misitfikacija – sudionik izaziva dojam mistike i tajanstvenosti
- zamučivanje slike
4. distanciranje – pojavljuje se distanca među sudionicima
- kada se želimo udaljiti, pojačavanje razlike u odnosu na nešto (npr.
želimo naglasiti pripadnost, prava)

Identitet sa sociološkog gledišta

- mi tvorevina /skupina/ -pretpostavlja ne samo skup pojedinaca, nego
odgovara na pitanje zašto pojedinci osjećaju pripadnost tvorevini.
- metoda identifikacije – pojedinac doživljava sebe istim kao i skupina=identitet
(doživljaji, emocije, ideje s pomoću kojih se pojedinac identificira sa skupinom)

identifikacija sa skupnom se pojavljuje na 3 osnovne razine:

- vrijednosti – identificiramo se sa nizom normi (estetske, vjerske, političke)
- društvena sloboda
- skup socijalnih sastavnica – grupa se diferencira od druge grupe koja nema te
iste vrijednosti

- egzistencijalne odrednice odgovaraju na pitanje «tko sam ja prema samom sebi?» - razvija
se skup odrednica = životni stil

 glavni efekt identiteta: (omogućiti svrhovito ponašanje)

- izazvati solidarnost sa grupom bez očekivanja dobiti (neinteresna
solidarnost – obitelj, zajednica, nacija)
- spremnost na dragovoljački rad (tip rada bez posebne nagrade, rad-
samosvrha)
- indikator kakvoće integriranosti društva
 - čovjek ne kalkulira uvijek što mu je isplativije – u igru ulazi identitet (solidarnost,
norme, vrijednosti…)

Identitet se ne pojavljuje samo sociološki – definiran je kroz socijalne zajednice, državno,

individualno
Razlikujemo:
- osobni identitet – 3pitanja postavljena osobi
- kolektivni identitet – osnova na kojoj se uspostavlja grupa

3 pristupa stvaranju soc. identiteta:

- soc. identitet nastaje u praksi prirodne društvenosti (svakodnevno, spontano)
- sam jezik upućuje na stvaranje identiteta
- posljedica je društvene dresure (strukturalizam, Funkcionalizam, marksizam)
- identitet je posljedica dubljih ciljeva koje ima društvena struktura, pa
dresira pojedinca da se ponaša primjereno
 strukturalizam – otisak strukture
 funkcionalizam – dio funkcije, posebna funkcija
druš. aktivnosti
 marksizam – tvorevina koja služi konzerviranju
stečene klasne strukture društva

U društvenom okolišu dominira razlika između

- osobnog / privatnog okoliša
- javnog okoliša – izložen raznim oblicima manipulacije i zloporabe
kolektivne tvorevine – javne

- teritorijalizacija – aspekt ponašanja, zainteresirani smo za teritorij – zauzeti stabilan položaj

u njemu
RAZINE TERITORIJALNOG PONAŠANJA:
1. ustaljivanje skloništa – antropološka težnja – orijentacijska točka, centar jednog
odsječka okoliša
 unutarnje/vanjsko – povoljni uvjeti unutar skloništa u odnosu na vanjsko,
ostvarena sigurnost i nadzor, doživljavamo kao naše područje
 osobno/kolektivno – osobno područje – okolina koju doživljavamo kao dio
tijela; daleka analogija na unutarnje/vanjsko – stan/zgrada
- reakcija ako se povrijedi teritorij
- omogućuje soc. diferencijaciju pojedinca
- kolektivno zemljište – šume, voda; dobro zajednice
2. područje okuživanja skloništa
 privatno/javno
- privatno – institucionalno definirana prava na neko dobro (pojam
privatnog vlasništva)
- javno – uporabu diktira država, a načelo je javno vlasništvo, dobro
zajednice – tim se zemljištem koriste svi u društvu
- definicija po načinu uporabe – privatno – pravo uporabe ima
pojedinac ili pojedina skupina
- javno – pravo upotrebe imaju
svi članovi zajednice
 distribucija po vlastitom pravu/načinu dopuštene uporabe – vlastiti, subjektivni
osjećaj o tome što je prihvatljivo / što mogu raditi u odnosu na druge (npr.
susjedski odnosi)