Matija Petar Katančić, Razgovori pastirski

I. Razgovor pastirski

MILOGLAS volar i SLAVODRUG kozar

Tema razgovora: Slavodrug misleći da je njegov prijatelj Miloglas čuo novu pjesmu od
Pana moli ga da ju otpjeva na poštenje Dafnisa, sjedeći u debelom hladu lipe u zelenoj
gorici između Petrijevaca i Valpova 16. ožujka 1779. (majke mi mile zbilja tako piše,
izgleda da ti silni pastiri u biti nisu bili samo fiktivni superheroji XD)

SLAVODRUG: Glas oni slatko slušat, kad puhne vjetrić zapadni, lišće kad ustrepta,
grančica kad se vije, ili kad slavuj miloljubno pjeva, grlica kad tuži, kad kos fićuka. Ali
slušati sviralu zalivenu bijelim olovom biva meni veliko veselje. Kad uz nju zapjevaš kod
kod ledenog vrutka volarskog, satiri s nimfama tad lijepo kolo vode. A čuo sam da te Pan
naučio nove pjesme, rado bih ja slušao pjesmu novu. U torbi („tašulju“) nijemu sviralu
više ne nosaj, nego ju prinesi ustima i ljuboglasno pjevaj.

MILOGLAS: Znaš da te ja milujem kao svog druga, kozaru, ali mučna moliš da ti Pana
rečem pjesme. U sviralu svirati i pjevati još Panove popjevke nije slobodno svaki dan,
mani se takve molbe.

SLAVODRUG: Dobro veliš, ali znam da me ljubiš i da ja tebe ljubim, a kozonogi bog
tome neće biti protivan.U svrhu toga zbližavanja našeg, dobro znaš, je Dafnide svetac (ne
znam točno što ovo znači), proslaviti valja njega i još nove pjesme pjevati. Ja ću kozu s
dvjema jarićima staviti za dar (mlijekom pune kabliće daje dvaput na dan), tako mi
'ladnoga vrutka. (al ne piše da kida nalijevo, kontam si da je to samo s mlijekom u prahu)

MILOGLAS: Dakle ti me siluješ da ti popjevam pjesme Pana, slavne popjevke žudiš

slušati danas. (e da su u dvadeset prvom vijeku Milogas bi mogao tužit Slavodruga za
seksualno uznemiravanje i izvuć od njega tužbom bar dvadeset kabala mlijeka i još toliko
sireva, a Slavodrug bi garant izgubio skrbništvo nad stadom) Izvadit ću sviralu olovom
zalivenu i za poštenje našeg Dafnide ću pjevati. Ti me veseo slušaj i dobro pamti
popjevku, pasući vraćaj koze i volove. Sjednimo pod lipu kod hladnog vrutka volarskog,
a ti pripravi kozu s jarićima.

SLAVODRUG: Pasti ću marvu vjerno, nemaj brige, i kozu s dvjema jarićima ću ti dati,
Pana mi.

MILOGLAS: Pjesme s Iliricima volarske počni, mila Klio, u gorici zelenoj pjesme
pjevaj. Vidimo Valpovo, bijeli grad, tiha rijeka teče oko njega. Gdje si Pane, ovamo
poteci. Ovdje rastu visoki ceri, breze, bukve, potajni lug i debeloladnu lipu tu vidiš. Tu
plavu ljubicu, zeleni žir, divlji karanfil, šarenu košutu i bijelo kovilje gledaš. Vrganji
kapati (?), mliječi, gljive, smrčci, pečurke, tu milo cvijeće leži, tud mila rijeka teče. Pane,
ili na gori Melanskoj spavaš ili na Liceu, k nama poteci jer te slavonska zemlja želi.
Tužio si se neki dan da te nitko od tvojih Ilira ne mari slaviti niti tvoje pjesme pjevati.
Nema, kažeš, starih pjesnika, nema volara arkadskih, trakskih, stari su ti Ilirici. Arkadici
prvi pjevaju meni kozarske pjesme, bog Pan je Arkadiju prvi nastanio. Ni Traci koji su
najstariji i Peonci koji ih slijede nisu u svirali glasnoj prije Troje bili. Lukavi Grci meni
mnoga kriva znanja prinesoše, pisali su krivo da je Pan bio Grk. Pan, bog Ilira, dugo je
bio slavljen od Grka, dvostruke su pjesme dane meni. AH, davno je pisak (?) pogubio
moj opaki narod, već odavno tugujem i nije mi veselja. Protjeran iz svog doma bludim,
niti pjesme kozarske mogu čuti nit sviralu svirati tisuću godina. O Miloglase, tebi
vještom moje piske pridajem, pjesme volarske počni Panu pjevat. Ja zastiđen sviralu
svojnicu sakrio u torbu i ne smijem svirati davno brižan. Prestani s Ilirima sad volarske
pjesme, Klio, pjevati u gorici zelenoj. Ti mene pak siluješ jer Pan to isto naredi, u gorici
zelenoj da ti nove pjesme pjevam. Živi dugo, Dafnis, živi radi zdravlja volara, prvu tebi
pjesmu dajemo, živi dugo. Ti, Slavodruže, kozu s jarićima potraži na mejdanu, pjesmicu
pamti dobro, živ bio, mili Dafne.

SLAVODRUG: O Miloglase, tebi je sam Pan usta obdario volarskom pjesmom, zdrav
budi! Uzmi kozu s jarićima, tvoje je pjevanje vrijedno toga, i drugi put popjevaj, živ, mili
Dafne, budi!

II. Razgovor drugi

SLAVOGOST i LJUBODRUG kozari

Temelj razgovora: Sastavši se Ljubodrug sa svojim prijateljem Slavogostom u dolini

Vučjaka ispod Sokolovca, moli ga da mu posvira pjevajući obraćenje mladića Đurđica u
cvijet istog imena, obećavši mu lijepo izcifranu tikvicu. Prikazano ocima i gospodi u
vrijeme zbora redovničkog u Kuzmici, 9. svibnja 1779.

SLAVOGOST: Otkad sam počeo pjevati iz dipla popjevke pod zelenim goricama, kud
studene rijeke teku, nikad nisam čuo takve volarske pjesme kao što neki Miloglas kod
Osijeka (Osika) pjeva. Panove pjesme ljubno pjeva sviralom zavitom u bijelo olovo da
gora i dubovi i lug veselja se potajni, da tihi vuci budu, da prestane rijeka teći, gdje kad
prestane Pan trudeći po lugu, počiva, gdje poslije lova gizdava Dijana leži, gdje satiri s
nimfama keteuš igru vode. Tko bi takve pjesme počeo pjevat nama, kozaru, tko bi pjevao
kod Sokolovca našeg?

LJUBODRUG: Ja bi mu poklonio šarenu tikvicu odmah, od nje nemam skupljega dobra.

Ti si, kažeš, slušao volarsku pjesmu, gledaj ne bi li zgodio Panove pjesme. Stavi novi
pisak, pomaži šupljine voskom, počni svirati, tikvica će biti tvoja.

SLAVOGOST: Ne zna hoću li pogodit te pjesme, Pana ne umije pjevat trstena svirala
moja. Ali pokušat ću pjesmu, još pamtim pjevanje volara, ako moje pjevanje vrijedi
tikvice.

LJUBODRUG: „Poloku tikva nosi, jest od kore jagnida ozgor čep, kog lična viseć
zamčica tanka nosi.“ (otprilike tikva ima čep i uzicu, ali konkretno pojma nemam šta je
ovo). Čista je iznutra, vodicom tekućom zalita šest puta, još miriši na novo, ništa pila
nije. Izvana vidiš vilenog čilaša nožićem naslikana, glavu nosi visoko, prednje noge
propinje, vidi, konjanik na njemu svijetle uzde poteže, gle kako vila leti, gle kako ćorda
brije (?). Sijevaju munje iz očiju, iz ušiju se rasiplju gromovi, a na samur svijetlo trepte
kapi čelenka (?). Gle kako Turak katanu po desnici kruto rani, ali gle kako Turčinovu
glavu siječe vitez.

SLAVOGOST: O, da nije slavni vitez Slavonac? Toga je, kako sam ja razumio, rodila
majka Slavonka.

LJUBODRUG: Baš na polju kod Bajne vitez Luke tako posiječe Đombega pa veseo sred
ravnog polja pjeva. Taj događaj nova tikvica kaže, nju Milorod, prijatelj s Kuzmice, posla
meni. U njoj nije bilo pića, moja ju usta još nisu dotakla, dat ću ju tebi ako ćeš pjevati
danas. Počni staru popjevku o Đurđicu, kaži kako se smaknuo ljubeć sebe. U gorici
zelenoj kod Sokolovca se to dogodilo, gdje su rodili milobijeli đurđici.

SLAVOGOST: Počinte pastirsku pjesmu pjevati kod Sokolovca našeg, mile Vile.
Slavogosta slušaj, dolino, ispod Kuzmice je glas: ja Slavogost počinjem kod Sokolovca
pjevat. O gdje si bila, Venus, Dijana, kad sebi s očiju svojih Đurđic nestane? Ili visoki
Nevoljaš, zeleni Bogas ili Slavoljubnik, jer Orljava bijela nije, niti vas hladni Vučjak
vidi, ni Knesnica rijeka, ni vrtlozi Kuzmice, nit Sokolovica gora. Tu su Đurđica
oplakivali zečevi, vuci, koze, jeleni brzi, kozlići, janci, ptice. Ovdje je bio zdenac, kojeg
je prosvjetljivala bistra voda, nikad ga marva nije taknula, niti je vodu mutila zvjerad, niti
grančica s bližnjeg stabla, stabla su davala hladovinu, trava priželjnu sladost. Ovdje je
došlo dijete tjerajući zvijeri, spusti se na travicu meku blizu zdenca. Kad je htio otjerati
žeđ, prignuvši usta vodi, priliku lijepu vidi. „Ljubeć on tijelo činjaše“ Sam se čudi
sobom, gleda oči, bijeli obraz, svijetlo čelo, čisti vrat, obrve crne, rumenom bojom
gizdava usta. Misleći da je tuđi obraz, da je prelijepa Nimfa, želio ju je dohvatit rukama
naglo, ali nikoga nije dokučio, nego skvasi gizdave ruke, žali što nije mogao ništa drugo
dokučiti. Pita tko si, jesi li mila nimfa, jeka iz gore odgovara „ja mila nimfa“. Dugo je
tražio milu nimfu, ali ništa nije našao, povikao „ja te želim“, jeka opet „želim“. Razumi
odgovor, ali nije nikoga vidio, samo svoje lice. Onda je rekao „kad me varaš, nimfo, kad
za mene ne mariš, sveg me budeš primit (?), kad moje lice kudiš“. To vapeći, sebe
nevoljnog pridruži ledenom zdencu, i zbog svog lica sebe smakne. Prestani sad, Vilo,
popjevke, jer je Đurđic ginuo, prestani pjevat kod Sokolovca. Plakale su sestrice i nimfe
žalosne, rekle „Đurđicu mili, jao“, jeka kaže „jao mili“. Tijelo mrtvo dižu da dragog
sahrane pošteno, stave ga na zelenu travicu pored vrutka. Kad je dospjelo vrijeme da
sahrane tijelo, bijeli đurđic je niknuo gdje je bilo tijelo. Otad se lijepi cvjetak kod nas
naziva đurđic, kod Sokolovca rodi, Kuzmica se njime kiti.

LJUBODRUG: Baš sam jučer sakupio lijepu kiticu đurđica, za kiticu s tikvom, vrijedno
je pjevanje tvoje.

SLAVOGOST: Tikva meni, vijenac bijelog đurđica, sabranim ocima na mjesto neka ime
bude Kuzmica.
OBOJICA: Neka se veseli skupština, nek naš domaćin živi mnogo godina, neka se sabor
vazda spominje našom sviralom!

III. Razgovor tretji

SLAVODRUG, JOSO, ANTUN kozari, MILOGLAS, TOMO, IVO volari

Temelj razgovora: Kozari primivši zapovijed od šumara da s kozama isele iz domovine,

opraštaju se s braćom volarima.

MILOGLAS: Slavodruže, što si se tužan na vijaču poduprao? Je li san noćni, trude li te

ljubice? Ili su ti oštećeni piski, rasute tvoje diple? Jesu li te nevoljnog ostavile nimfe ili
drugovi?

SLAVODRUG: Miloglase, plačem, tužim, ne pitaj me ništa, nisu mi lažni snovi niti ljube
dosadne, niti su mi piski i diple na umu. Drugi nož i druga tuga meni para srce.

MILOGLAS: Ti si moju sviralu ponavljao, na gorici zelenoj popjevke Panove prvi

pjevao, novu sad sam pjesmu žudio, a ti tuguješ, što ti je?

SLAVODRUG: Mi kozari se selimo.

MILOGLAS: Ne razumijem riječi nit sam tu tajnu igdje čuo.

JOSO: Tako je Neki dan smo kozarske igre drćali kod Zvrcna pod Lučicom, gdje su
braća veselo s nimfama vodili kolo, pjevajući pjesme, ali približavao nam se oružnik
smrknutog lica. Na glavi mu klobuk s pečatom, na tijelu odijelo crveno, ploče na prsima,
na hlačama, duga puška na ramenima, dvije male naprijed, za klobukom pismo.

ANTUN: Nikad strahotu takvu kolo pastirsko nije osjetilo, kao kad je oružnik pristupio
mirnom kozaru.

JOSO: Rekao je (oružnik): stanite, na stranu vaše igre, čujte zapovijedi šumara, štogod
koza oko Šaga, Lipovca (to su neki Brunini), Sentina, Marjanac, po Zvirnjaku, Nartu,
Selištu, Kraljevci, Lučici, Mirčinci, Ritu, Karašu, Gustom, Viškovcu, Gorici, po Zvrcnju
okruglom i kud rijeka preplodna Karašca teče ribicom, kud brijegovi Vučicu bistru
slijede, u tri dana da nestane svih, da nema nijedne!

TOMO: O mili pastiri, koze, o zapovjedi prioštre! Što smo sagriješili?

JOSO: Kaže da grizu grane, šumu mladu, šibarje kvare i domu su više štete nego koristi.

SLAVODRUG: Miloglase, taj plač nas slijedi. Selimo tužni, jer gubimo slatke dubrave i
dome tuđe tražimo izgnani. I još nejaki jarići koje jučer plodna mati dade s kozama put
moraju trudit.
MILOGLAS: Ah, Slavodruže, žalim, tko će nama pjesme kozarske poskočnice s
nimfama pjevat? Tužno selo, gaji, doli, gore, grmi, luzi potajni! Što će šumske Driades
činiti, što će vile potočne kad stanu mile pjesme i ljubne diple kozara?

IVO: To sam vidio kad nam je Djeva Majka otišla, pored pasuć vole Sentina (?), gdje
koze bijahu u gustoj šumici, zbog njih vrane tužno poviknu, nisu stale do večeri vračat
moje misli.

TOMO: Ja sam bio po Mirčinci na travi s volovima, slini boj orla i rode vidjeh, da perja
lete, s visoka da padnu na zemlju, da perjem oštro jedan drugog pljuska. Jači orao na
kraju razdrpa rodu pandžama.

SLAVODRUG: I meni jarce pokla vuk istu noć, kad nas je Majka ostavila, i mnoštvo
koza braći je porazio. Tad sam ja rekao, nesretno je vrijeme došlo kozarima. S Bogom
ostani, ljubna družino i slavni domu, naša braćo volari! Mi selimo širom, a vi sretni nas
se spomenite!

MILOGLAS: O mila braćo, putujte, kad vas nesreća takve nevoljne progoni, pjesama
tužnim ćemo vas slijediti. Trpite! Da bar zbog vas nebo misli promijeni i vama vrati paše
stare, a nama staro veselje!