Maria Fasce

Prevela sa španjolskog
Duška Gerić Koren

Hena com
Za oca, koji je slušao bolero dok sam ja pisala ovaj roman.
Za majku, uvijek.
 “Možda će doći dan, kada će muškarac i žena, isti kao mi,
taknuti ovu ljubav, još dovoljno jaku da opeče ruke onima koji je dirnu. Tko smo bili? Zar je bitno?“

PABLO NERUDA, Pismo s puta, Kapetanovi stihovi

“Dijelići života složeni su poput slike jedne cijele galaktike“.

MARGUERITE YOURCENAR, Labirint života

I.
 1

U mraku se pojedinosti bolje vide. Svaka se slika spaja sa zvukom i iscrtava, sama i oštra, u tami i
u tišini. Recimo, koraci. Korake danju nitko ne primjećuje, jedva se čuju. Nitko ne vidi kad ruka
takne drugu ruku. Ili koljeno. Važne se stvari gube. Naramenica sklizne, tijelo uzmakne, a poljupci
u mraku odjekuju poput pucnja. Smijeh se miješa sa svjetlošću, ali u tami straši poput groma.
Žena se smijala. Nije se smijala kao moja majka ili žene čiji sam smijeh već prije čula, smijala se
jače, glasnije.
Skinula se. Leđa potamnjela od sunca, stražnjica velika, pomalo spuštena. Ali mišići na
nogama su kao isklesani, onakvi kakve imaju balerine. Na lijevom listu, tamna mrlja veličine
šljive. Haljina joj obavija gležnjeve, kao da stoji usred jezera po kojemu plutaju grudnjak i gaćice
zlatne boje.
Pablo nije bio gol. Krenuo je prema prozoru i čula sam struganje dok je povlačio stolac: sjeo
je, izuo cipele, svukao se i sad je išao prema krevetu. S prsa su se prema ramenima širile dlake i
u dva niza spuštale niz leđa.
“Okreni se“, opet se nasmijala. Ležala je na krevetu, između nogu vidio se crni trokut.
“Čemu se smiješ?“ pitao je Pablo.
“Imaš tijelo malog djeteta: sićušnu upalu stražnjicu i golemu glavu.“
Žena se i dalje smijala, a Pablo se nadvio nad nju i rukom joj ugušio smijeh. Povukao je plahtu
i pokrio im tijela.
Sada sam čula samo dahtanje slično životinjskom, a malo poslije prigušene jecaje žene, kao
da ju je ozlijedio. Prigušen jauk, a onda muk. Zadržala sam dah bojeći se da ću pomaknuti vješalice
s odjećom. Tek sam tada osjetila miris. Miris jasmina.
Na trenutak sam se pitala nije li žena mrtva. A onda sam ugledala njezinu glavu, pa ruke,
kako izviruju ispod plahti. On je učinio isto što i ona. Šutjeli su, gledajući u strop.
Ona ustane i sagne se pokraj haljine. Crvena kosa i velike grudi dodirivali su koljena.
Navukla je gaćice i grudnjak, a tijelo je opet poprimilo oblik kruške.
Pablo lupne dlanom po jastuku i ona krene prema njemu. Opet je legla pa su zaspali.
Bilo je to trećega dana u Isli Negri, u vrijeme popodnevnog počinka. Bila sam otišla na kat
pospremiti Pablovu sobu, kad sam začula smijeh na stubama. Ormar za odjeću bio je otvoren, bilo
je dovoljno mjesta da stanem u njega, pa sam se zatvorila. Na vratima su bile nakošene rebrenice
tako da sam mogla sve vidjeti, a da mene nitko ne primijeti.
Haljina je još bila na podu. Pablovo hrkanje miješalo se s otkucajima sata na noćnom
ormariću. Žena nije hrkala, ali se njezino tijelo jednolično pomicalo ispod plahte.
Oprezno sam otvorila vrata ormara i izišla. Poput silovitog udara vjetra zapahnuo me miris:
slatkast i ljepljiv, nepoznat.
Otišla sam u svoju sobu i zagledala kroz prozor. Ubrzo je na stražnja vrata kuće izišao Pablo
sa ženom. Išli su prema stablima.
Otišla sam u kuhinju oprati ruke. Sakupljala sam granje po šumi. I borove iglice: Pablo je
njima posipao ribu, govorio je da joj daju poseban okus.
Mama je bila okrenuta leđima, nadvijena nad sudoper, kose skupljene na zatiljku. Od šuma
vode nije me čula kad sam ušla. Crveni prsti borili su se s plahtama. Bile su to bijele plahte koje
smo jučer prostrle na Pablov krevet. Plakala je? Ne, moja majka nikad ne plače.
Spustila sam košaru s granjem ispod prozora i prošetala po kući.
Sjela sam na jednu od pramčanih figura i ostala tamo neko vrijeme, držeći se za zašiljene
grudi drvene sirene. Kad li će meni narasti? Već mi je dvanaest godina, a grudi su mi dva jedva
primjetna kamenčića.
 2

“Zašto se ovo mjesto zove Isla Negra1, a uopće nismo prelazili more?“ pitala sam mamu. “Po onim
crnim pticama? Kako se zovu?“
“Da, da“, odgovorila je odsutno. “Po gavranima“, izmišljala je. Te ptice nisu bili gavrani.
Gavrani ne žive kraj mora.
Gledala sam cijelo vrijeme kroz prozor, iščekujući kad ću ga ugledati i sad je bilo tu - more
obasjano suncem poput blistave vrpce zalijepljene u krajolik.
“Mislim da ćemo uskoro stići“, rekla je mama.
Plaža je bila puna stijena i algi, a pijesak su mjestimice prekrivale crne mrlje.
“Isla Negra“, viknuo je vozač.
Sišle smo. Par s malim djetetom, debeli muškarac s francuskom kapicom, staričica kose
podijeljene u dvije pletenice.
Mama je nešto pitala vozača, a on joj je pokazao desno, premda se ništa nije vidjelo. Zgrabila
je kovčeg i torbu, a ja dvije plastične vrećice pa smo krenule u smjeru koji nam je pokazao vozač.
Odjenule smo se kao za grad. Ja sam imala bijelu haljinicu, sada malo izgužvanu od
putovanja. U Temucu sam se sunčala na terasi, pa mi je bijelo dobro stajalo. Mama je, pak, bila
blijeda. Raspustila je kosu i počešljala razdjeljak sa strane. Meni se sviđala sa skupljenom kosom
i razdjeljkom na sredini, kao i uvijek. Obulaje sandale i našminkala usnice. Gotovo se nikad nije
šminkala: ruž je samo naglašavao njezino bljedilo, boriće uz kutove usta, a usnice su izgledale
tanje. I ja sam potajice isprobala taj ruž boje trešnje i pogledala se u zrcalo: izgledala sam drukčije,
kao da imam petnaest, a oči su mi bile svjetlije. Voljela bih da sam se mogla slikati, ali sam
spremila ruž u kutijicu i obrisala usnice vatom. Da je mama zaboravila ruž u kutijici, bismo li se
vratile da ga potražimo? Ili se više nikad nećemo vratiti?
Puhao je topao i vlažan vjetar. Mami su se iznad usnice nakupljale kapljice znoja i svaki put
kad bi podignula ruku, osjetio bi se kiselkast miris koji je u meni budio glad.
Išle smo stazom kroz vrt. Na vrhu su se vidjele kamene stube i kamena kuća.
Uspon uza strmu stazu bio je težak, ali će barem silazak biti lak. Smetali su mi komarči i
neprestano sam razmišljala o svojim bijelim cipelama koje će, kad stignem, biti pune zemlje.
Prošle smo pokraj fontane s morskim konjicima i nastavile još užom stazom. Kuća je
izgledala kao da pripada vještici iz Ivice i Marice. “Sigurno ima pasa“, pomislila sam.
Mama je naslonila kovčeg i torbu na stablo, nekoliko metara od kuće, a ja sam spustila
vrećice. Na stazi se pojavio pas isplažena jezika, baš kao što sam zamišljala. Zalajao je i zatrčao mi
se ravno u noge. Po tome se razlikuju psi od mačaka: psi uvijek napadaju one koji ih se boje, mačke
ih ignoriraju.
Mama je stajala pred vratima, kao da nema volje pokucati. Popravljala je kosu.
Visok muškarac u košulji kratkih rukava primaknuo se prozoru. A onda je otvorio vrata pa
su se rukovali. Pogledali su me.

1
Isla Negra (Crni otok) - priobalno mjesto u regiji Quisco u središnjem Čileu. Isla Negra najpoznatija je po
kući Pabla Nerude koji je mjestu, premda nije riječ o otoku, ime dao po crnim stijenama uz samu obalu. Kuću,
u kojoj je živio do smrti 1973-, Neruda je još nedovršenu kupio 1939. od španjolskoga pomorca i u njoj je
živio s trećom ženom Matildom Urrutiom. Ljubitelj mora i brodova, Neruda je kuću uredio poput broda
niskih stropova, drvenih podova i uskih hodnika. U svakoj sobi nalazi se neka zbirka - boca, pramčanih
ukrasa, zemljovida, brodova u boci i školjaka. U kući se danas nalazi muzej kojim upravlja Zaklada Pabla
Nerude. (nap. prev.)
 Muškarac podigne glavu kao da se s nečim želi složiti.
“Elisa“, rekao je.
Mama je kimnula. A onda je došao do mjesta gdje sam čekala i zgrabio kovčeg i vrećice.
“Zdravo, Elisa. Ja sam Pablo“, poljubio me i njegova me brada zagrebla po licu. Pokazao je
prema drugoj strani kuće. “Tamo ima nešto što će ti se svidjeti.“
Vjetar je tresao lišće. Ovaj je vrt bio veći od onoga sprijeda, a na kraju, s onu stranu grmlja i
srušenih debla i granja, počinjala je šuma.
Tu su bila tri zvona pričvršćena na tri daske u obliku trokuta. Veliko zvono visilo je iznad
ostala dva, manja zvona: obitelj zvona. Nisam mogla odoljeti da ne dodirnem jedno od njih, jer bi
me inače mogla zadesiti nesreća. S lijeve strane zvona - dvije drvene sirene golih grudi
usmjerenih prema obali.
Pablo mi je mahao. Bilo me je sram jer me vidio da dodirujem zvona, činilo se da tamo stoji
već neko vrijeme; bio je sam, bez mame. Prišao mi je, a bijela zraka sunca koja je pala na njegovo
veliko i tamno lice, nestala je.
“Sviđa ti se?“ pitao je širom pokazujući rukom. “Što?“
“Sve. Ovo mjesto, Elisa“, ponovio je moje ime kao da ga mora naučiti, kao da ga voli
izgovarati, “To je sve vaše?“
“Da.“
“I more?
“I ono“, okrenuo se. “Chu-Tuh, dođi.“
Pas je prišao njegovoj ruci i spustio glavu. Pablo ga je pogladio po slabinama. Gledao me,
očekujući da ću ga i ja pogladiti, ali nisam. Chu-Tuh je bilo neobično ime za psa.
“Zašto se ovo mjesto zove Isla Negra, kad uopće nije otok?“
“Dođi“, rekao je. Spustio mi je ruku na rame i poveo me dalje. “Vidiš?“
Pogledala sam u smjeru u kojem je pokazivao rukom: velika crna stijena uzdizala se usred
mora, poput oklopa divovske kornjače.
“Ali, ako ti se više sviđa, promijenit ćemo mu ime i nazvati ga crvenim. Po makovima.“
Pogledala sam oko sebe:
“Kojim makovima?“
I on je pogledao tražeći ih.
“Kad smo došli, ovdje su rasli makovi“, izgledao je kao da se odjednom razočarao. “Delia2 ih
je uzgajala, ona ih je donijela. Moramo joj reći da ih više nema. Ali sada ćemo podignuti zastavu.
Ušao je u kuću i vratio se s komadom platna. Krenuo je prema kraju staze i pokazao mi da
ga slijedim.
Pokraj kamene klupe i jednoga sidra, uzdizao se jarbol. Podignuli smo zastavu, modru, s
ribom u kružnici okruženoj riječju Neruda.

2 Delia del Carril Iraeta (1884.-1989.) - argentinsko-čileanska grafičarka i slikarica. Pabla Nerudu upoznala
je 1934. godine isnjim počela vezu koja je trajala 20 godina. Njoj je tada bilo 50, a njemu 30. (nap. prev.)
 3

Miris eukaliptusa nestao je kada smo prešli prag.

“Oprezno na stubama“, rekao nam je Pablo, a mama me zgrabila za ruku. Oslobodila sam se.
Ušli smo u prvu prostoriju, u salon koji je izgledao poput palube. S prozora je pucao pogled
na pučinu. Pablo je upalio svjetlo, a crvenkasta svjetlost lustera obasjala je žene izrezbarene od
drva, slične onoj iz vrta.
“Moji pramčani kipovi“, rekao je kao da predstavlja svoje kćeri.
Kormilo na koje je postavljena staklena ploča služilo je kao stol, a iznad njega visjeli su
golemi zubi. “Zubi ulješure“.
Crni divan i dva naslonjača, jedan kožnat, a drugi presvučen bež rebrastim baršunom. Na
jednome zidu visi slika pomorske bitke i uz nju karavela veličine ispružena čovjeka, jako prljavih
jedara.
Vrata su bila niska i uska pa se Pablo morao sagnuti da bi prošao. Kuća je izgledala poput
morske špilje, a hodnici su bili puni raznih predmeta: keramičkih figurica mornara, škrinja,
prozorčića ukrašenih vitrajima.
Na lijevom zidu hodnika Pablo se smiješio s crno-bijele fotografije. Izgledao je poput
dječarca koji čeka da ga slikaju pa da napokon može skinuti sako i kravatu i otići se van igrati.
Pokazivao nam je stvari kao da čita oglase: moja zbirka staklenih boca, bar, moje afričke
maske. Globus.
“Donio sam ga s jednoga putovanja. Na carini su posumnjali, pa su ga ovdje dolje probušili“,
čučnuo je da nam pokaže rupu pa su mu zaškripala koljena. “Mislili su da nosim viski“, smijao se.
Globus je bio smješten na sredini glavne sobe na katu. Dva su zida prekrivale police s
knjigama. Neke su od njih bile nove, a neke stare, ispucalih hrptova ili u kožnatom uvezu, od kojih
se prostorijom širio opor miris prašine i papira, kao u školskoj knjižnici u Temucu.
“Tko je to?“ pitala sam pokazujući stari portret na zidu.
“Bodler“, rekao je Pablo.
Približila sam se. Na maloj pločici pisalo je: “Charles Baudelaire“.
Otvorio je vrata kuhinje pa smo izišli s druge strane kuće. Opet sam bila tu, u vrtu, uz
pramčane kipove. Kuhinjski je prozor bio otvoren, pa sam čula Pabla kako govori mami:
“Gospođa Delia će ti... vam sve objasniti kad dođe. Gdje drži posuđe i sve ostalo.“
“Dođi, Elisa“, pozvala me mama.
Kuhinja je bila povezana s jednom sobom i kupaonicom. Mama je naslonila kovčeg i vrećice
na krevet uza zid: moj će biti onaj uz prozor. S prozora su se vidjeli vrt, zvona, stabla.
“Moramo potražiti čekić. Čavle sam već donijela“, rekla je.
“Zašto?“
“Da objesimo raspelo i tvojeg anđela.“
 4

Živiš u nekoj kući, ideš u neku školu, u neku crkvu, a onda se odjednom, ostavši ista, nađeš na
nekom novom mjestu, u nekoj novoj kući, nekom novom krevetu, nekom novom životu. A možda
je čudno bilo to što nismo oduvijek živjele u Isli Negri, s Pablom.
Isla Negra mi se sviđala. Nije kišilo ni jedan jedini dan. U Temucu je uvijek padala kiša. Cijeli
se naš život u Temucu sada činio kao jedno dugo, kišno poslijepodne.
Dom u Isli Negri više ću osjećati kao svoj nego onaj u Temucu, gdje nas gotovo nikad nitko
nije posjećivao, osim Juane. Mamu su gosti činili nervoznom, kao da su je zatekli u nekoj
nepodopštini. Odlazila bi u kupaonicu i češljala se, stavljala ruž, mijenjala ručnike, pospremala u
ormar čarape koje je objesila da se osuše u kupaonici, izlazila bi kupiti hranu. Kad nije bilo nikoga,
živjele smo, u kratkim crtama ovako: jele uvijek istim priborom, bez ubrusa, s kuhinjskom krpom
na stolu, za nas obje. U Isli Negri bilo je drukčije, kao da je Pablo bio gost koji ostao živjeti u našoj
kući. A gošće smo zapravo bile nas dvije.
Prve večeri mama je prostrla stol za Pabla: bijeli stolnjak, košarica za kruh, ubrus na tanjuru,
čaša i pribor za jelo, voda i vino. Sjeo je i zataknuo ubrus za ovratnik; mama mu je odnijela pladanj
s pola pečenog pileta okruženog krumpirima i lukom, a onda se vratila u kuhinju jesti sa mnom.
Za koji trenutak ušao je Pablo, dok je mama baš u ruci držala batak koji joj je pao na tanjur.
“Raquel, ima li limuna?“, stajao je na vratima i smiješio mi se.
Mama je poskočila, izvadila limun iz zdjele za voće, stavila ga na tanjurić i pružila mu ne
gledajući ga. Pablo se vratio u salon, večerati okružen drvenim sirenama. Kad bi Delia bila tu, jeo
bi s njom. Kakva je Delia? S koje bi strane stola sjela?
 5

Morale smo doći u Islu Negru jer mama nikako nije mogla naći posao otkako su zatvorili
prodavaonicu krojačkog pribora. Pokušala je u pekarnici, pa čak i u ribarnici. Ja sam se nadala da
je neće zaposliti jer nisam mogla podnijeti smrad ribe u kući. Mama uvijek pokupi miris svega s
čim radi: kad čisti kupaonicu, miriše na lužinu, kad reže luk, miriše na luk, a kad pere rublje miriše
na sapun, koji mi je najdraži miris.
Onoga dana kad se išla prijaviti u ribarnicu, čekala sam je u strahu. Vratila se tužna, tužnija
nego inače i rekla: “Morat ćemo pokušati nešto drugo“. Donijela sam joj čaj, a ona je sjela, još u
kaputu i cipelama. Pratila je prstom crteže na stolnjaku, zabrinuta, i čak nije otišla u sobu odjenuti
se “za po doma“, kako je govorila (u papuče, isprane hlače i staru mušku košulju, koja je možda
pripadala mojem ocu).
“Tata ti nije ništa ostavio?“ palo mi je na pamet spomenuti.
Pognula je glavu.
U filmovima su žene nasljeđivale goleme kuće i ubirale milijune od osiguranja. Tata nam nije
ostavio ništa: ni fotografije ni novac. A meni čak ni sjećanje. Umro je kad sam imala jedva dva
mjeseca.
 6

“Što radiš, Elisa?“

Pablo je izgledao kao akrobat: na sebi je imao uske kratke hlače, pripijene uz nogu, i majicu
bez rukava. “Ništa.“
Bila sam bosa i klečala sam na krevetu, gledajući kroz prozor naše sobe. To sam doba dana
najviše voljela. I u Temucu. Sunce bi se zacrvenjelo, a nebo postalo ružičasto, pa ljubičasto i za
tren bi već bila noć. Uvijek sam uživala u tom trenutku, kada ljubičasta prelazi u modru i kada se
pojavljuju zvijezde. Ali još treba najmanje pola sata do trenutka kada će nebo postati plavo.
“Dođi“, rekao je. U ruci je držao crnu krpu.
Potražila sam papuče, ali su mi pale pod krevet.
Povukao me za obje ruke i zaustavila sam se pred njim.
“Ne boj se.“
Prekrio mi je oči rupcem i zavezao ga kao da ćemo se igrati slijepog miša. “Vidiš?“
“Ne“, lagala sam. “Vidiš, sigurno vidiš.“
Još je jače stisnuo čvor. Zaboljeli su me kapci i više ništa nisam vidjela. Poveo me za ruku iz
sobe. “Pazi na stube“.
Osjetila sam vlažan pod, a onda kamenje na stazi koje mi je ozljeđivalo stopala.
Mekan i mlak pijesak. Šum valova i kliktanje galebova, lepet krila. Još vlažniji i čvršći pijesak.
Hladan. Nešto meko i sklisko, poput želatine.
“Stala si na meduzu.“
Miris mora zapuhivao mi je lice poput vjetra.
Stali smo i u tom mi trenutku val zapljusne gležnjeve. Podignula sam prvo jednu pa drugu
nogu i nasmijala se, kao da me netko škaklja. I Pablo se smijao. Odvezao mi je rubac, a ispred
mene se pružalo more: srebrno, bijelo od pjene. Lizalo mi je noge poput dobroga psa. Bacimo se.
Gledala sam mu dlake na prsima koje su provirivale ispod majice i sjetila se kako se dalje
spuštaju po leđima. I gole žene.
“Malo mi je hladno...“
Sagnuo se i zagrabio vodu rukama, polio me po haljini, aja sam se pokrila. Vodaje bilajako
hladna, a kroz mokru tkaninu vidjele su mi se grudi.
Bacio se na glavu i izronio iz vala naglim pokretom, kao da gubi ravnotežu. Zašao je dublje,
zaplivao, a onda ostao na trenutak miran, ležeći navodi.
Sjela sam na pijesak i gledala ga.
Vratio se crvenih očiju. Kosa mu se poput alge zalijepila za čelo.
Vratili smo se do kuće držeći se za ruke, premda ja više nisam imala rubac na očima. Pablova
ruka, hladna, pa onda mlaka na mojoj, izbrisala mi je sve misli, kao maloprije rubac preko očiju.
Nebo je postalo plavo, a ja to opet nisam ni primijetila. Bilo je puno zvijezda, malih, golemih, nikad
ih nisam vidjela toliko.
 7

Muškarac je zamotao jaja u novine. Mama je spustila paket u košaru i primijetila da je papir
vlažan. Jedno se jaje razbilo, ali nije tražila da joj ga zamijeni.
“A gospoda Delia?“ pitao je. “Još je u Buenos Airesu?“
“Da, još nije došla.“
Odgovorila je brzo, kao i uvijek. Florencio - tako se predstavio visoki, mršavi muškarac crnih
i rijetkih zuba - imao je puno pitanja: radimo u Isli Negri, kod Nerude?, odakle smo?, sviđa nam
se ovdje?
“To je vaša kći, zar ne?“ Pa je, ne dajući nam vremena za odgovor, dodao: “Kao jaje jajetu.“
“Ne“, odgovorila sam, “nisam slična mami“. Činilo se da ga to zabavlja: “Pa kome si onda
slična, tati?“
“Ni njemu“, rekla je mama. Zašto ljudi misle da su sva jaja ista? Ja nikad nisam vidjela dva
posve jednaka jaja.
Mama je stavljala u košaru stvari koje nikad nije kupovala u Temucu: crne masline, boce
vina, ananas, bademe, dva avokada. Čitala je s popisa koji joj je dao Pablo, zajedno s novčanikom.
Izvadila je novac i platila. Florencio je pogledao novčanice, zatraživši da jednu zamijeni:
“Ova je strana, pazite.
Pozdravile smo i izišle. Nakon nekoliko koraka, mama je na par sekundi spustila košaru na
prazan pločnik, da prikupi snage.
“Morale smo prije iskoristiti vrijeme i prošetati mjestom, sada, s košarom...“ rekla sam.
“Što si htjela vidjeti? Sve je tu, u ovoj ulici.“
Pogledala sam iza nas, dalje od prodavaonice, školu u koju ću ići kad počne nastava, bijele
kućice, crkveni toranj. A naprijed, Svratiste kod Svete Klare. Pablo je često tamo odlazio. “Idem
dolje do svratišta“, govorio bi nam.
Bio je tu ijedan klub, kao u Temucu. Na ulazu je bio stari namještaj, a neki dječak je čekićem
lupao po stolcu. Prestao je lupati i pozdravio me kad smo prošli pokraj njih. “Zdravo“, samo sam
pomaknula usnice. Mama nije ništa vidjela.
Na ulazu je bio plakat na kojemu je pisalo: “Dražba. U pet popodne“.
“Uđimo u crkvu“, rekla je mama.
Crkva je bila manja od one u Temucu. U škropionici je bilo vode, pa sam uronila prste i
prekrižila se, kao mama. Sjele smo u zadnju klupu, a onda kleknule. S tog se mjesta vidjela cijela
crkva: s lijeve strane bile su velike jaslice, veće od oltara, s Majkom Božjom moje visine i malim
Isusom veličine prave bebe. Na oltaru, drveni Krist, a malo niže Majka Božja u modrom plastu.
“Zaželi tri želje“, rekla je mama. “Kad prvi put uđeš u neku crkvu, smiješ poželjeti tri želje.“
Snažno je sklopila ruke i stisnula kapke.
Što bi ona mogla poželjeti? Činilo se da nikad ništa ne želi. Ali meni su kroz glavu tutnjale
slike: dječak koji me pogledao na vratima kluba, plaža, Pablo. “Da budem sretna u Isli Negri“,
zaželjela sam tri puta. Opet sam pogledala mamu i promijenila treću želju: “Da mama bude
sretna.“ Ali znala sam da je to nemoguće. Ima ljudi koji nisu stvoreni da budu sretni.
A ipak, kad smo izišle, mama se nasmiješila.
“Dalje je, ali možemo ići uz obalu“, rekla je. Sunce je za nekoliko minuta promijenilo položaj,
pa nam je sada dolazilo s boka. Išle smo duž ograde s koje su se vidjele stijene. Dolje je bila plaža:
pijesak, prozirno more. Neka je žena ulazila u valove. Imala je bijeli kupaći kostim i široke bokove.
Izgledala mi je kao žena koju je Pablo poveo u svoju spavaću sobu, ali voda joj je prekrivala noge,
pa nisam mogla vidjeti ima li mrlju na listu.
 Bilo je vruće, ruke su mi već mirisale na kuhano meso, onako kako miriše koža pod ljetnim
suncem. Dodirnula sam pazuh i pomirisala ruku, usta su mi odjednom bila puna okusa sirovoga
luka. Iz daljine se vidjela Pablova kuća. Gledala sam je s ponosom, kao da je moja. A tu nešto bliže,
na obali, nasukala se lađa. Zrcalila se u vodi zaostaloj od valova koji su zapljuskivali pijesak i
bacala sjenu u more. Dvoje djece i pas ulazili su i izlazili kroz prozore. Sigurno je već dugo ovdje
jer je već bila posve narančasta od hrđe. Ptica je uletjela kroz jedan prozor i više nije izišla.
 8

Pablo silazi niz kamene stube. Ima kapu, košulju kratkih rukava, bijelu bilježnicu, bez crta, sa
spiralom, u koju je zataknuo nalivpero sa zelenom tintom; u lijevoj ruci nosi lulu i paketić duhana.
Sjeda pokraj mora, premda ga neće gledati dok piše. Otvori bilježnicu, gurne ruku u džep i spusti
jedan od onih teških utega za papir, od stakla sa suhim cvijećem u sredini, da mu ne lete listovi.
Izvadi pero iz žičane spirale i odloži ga pokraj bilježnice dok si priprema lulu.
U sobi se još zadržao miris duhana. Na pisaćem stolu ispred prozora ima još staklenih utega
i papira ispisanih zelenom tintom.
Skupljam ih na malenu hrpu i pritišćem utegom s morskim konjicem. Podižem morskog
konjica i opet ih razbacujem po pisaćem stolu.

Trnje me šibalo, oštro kamenje konja mi ranjavalo,

pod razderanom košuljom led je tražio moje srce da ga uspava.
Nabujale divlje rijeke, izvirahu mi pred očima
I htjedoše me potopiti.
I odjednom se stvori stablo, kao da je nekamo krenulo,
izbačeno iz šume, pa se uspravi, visoko kao tisuću ljudi,
dok me njegova gusta krošnja, prepuna kukaca,
i već istrunula od kiše, htjela smrću zaustaviti.

Previše riječi. Mogu se napisati samo noću: nikome ne navire toliko riječi kad se probudi.
Chu-Tuh se ispružio ispod stola, kao da Pablo piše naglas, za njega.
Vraćam se do vlažnog i raspremljenog kreveta. Udišem miris plahti, ali onaj se miris ne
vraća; samo velika vlažna mrlja koja miriše po sumporu, kao oni žuti štapići kojima mama liječi
bolne mišiće.
Pospremam u ormar njegovu pidžamu, plavu, mekanu pidžamu na pruge koja se osušila
brže od plahti i koja isto miriše po sumporu. S druge su strane haljine. Delijine haljine: jedna crna,
dugačka, širokih rukava; druga siva, s vrpcom oko vrata; jedna bordo s cvjetićima; karirana bijelo-
siva suknja; nekoliko bijelih bluza i širokih hlača. Uzimam bordo haljinu i odlazim do ovalnog
zrcala, ali haljina se nabire po mojem tijelu i vuče po podu. U donjem dijelu ormara stoje cipele:
crne bez potpetica, s potpeticama, od antilopa i kožnate, bež čizmice ukrašene vrpcama. Na
gornjoj polici - nekoliko okruglih kutija, a u njima slamnati šeširić, mali crni šešir, pa još jedan
sivi.
Plahte su već suhe. Samo ih moram nategnuti sjedne i druge strane, poravnati jastuke,
prostrti prekrivač i podvinuti ga pod oba jastuka, kako mi je pokazala mama.
Na stolu u dvorištu listovi bilježnice bore se s utegom za papir. Pero se otkotrljalo do ruba,
a lula stoji kraj bilježnice.
“Raquel, što danas jedemo?“
Pablov glas odzvanja iz kuće. Pablo podiže poklopce s lonaca. Od te grmljavine tresu se
zidovi, podrhtavaju krhki predmeti.
Vješam Delijinu haljinu i opet se gledam u zrcalu, ovalu u koji točno stane moje tijelo.
Popravljam kosu rukom i silazim niza stube.
Nas troje živimo u toj kući poput obitelji. Delia još nije došla.
 9

Probudila me buka automobila. Bila je subota, mama mi je dopuštala da subotom duže spavam,
kao u Temucu. “Delia“, pomislila sam. Svukla sam spavaćicu i odjenula bijelu haljinu. Jako brzo
sam se umila i oprala zube.
Vozač joj je pružio ruku dok je izlazila. Pablo je na sebi imao plavu košulju koju nikad nisam
vidjela.
Objesila mu se oko vrata, a on ju je zavrtio u zraku. Poljubili su se kao na filmu.
Delia. Bež suknja, duga i ravna, bijela bluza, crne cipele s bijelim resicama. Kosa. Tamna,
blista na suncu, ošišana do brade. Nijedna žena koju sam poznavala nije imala takvu frizuru. Samo
filmske glumice. Oči našminkane crnom olovkom, crvene usnice.
“Delia, ovo je Elisa. Elisa, ovo je Delia.“
Delia se izmakne iz njegova zagrljaja, nagne se kao da sam još niža nego što sam bila i poljubi
me. Njezin parfem.
“Zdravo, Elisa.“
“Zdravo.“
Ostala sam nepomično stajati dok su oni odlazili prema kući. Nijemi prizor: ni prije, dok su
razgovarali, nisam ih čula. Čim su zamaknuli za vrata, zvuči su se vratili: automobil se udaljavao,
Chu-Tuh je lajao, pod vrućim suncem visoko na nebu.
 10

Čaša s vodom blistala je poput zrcala u maminoj ruci, upijajući svu svjetlost.
“Hvala, Raquel“, rekla je Delia. Nasmiješila joj se i njezino se lice promijenilo. Izgledala je
drukčije. Nisam znala koja Delia mi se više sviđa.
Mama je pridržavala tanjurić na kojemu je počivala čaša. Gledala ju je: cipele, način na koji
je Delia prekrižila noge dok je sjedila. Zatim je otišla u kuhinju, kao da je nešto zaboravila na
štednjaku.
Delija je sjedila na rubu sofe. Pablo je privuče k sebi i poljubi. Bio je to nespretan, nervozan
poljubac. Njoj se sviđao. Vitkom je rukom obgrlila Pabla oko vrata.
“Imamjedan dar“, poskočila je ustajući. “Elisa, doneseš mi torbu? Raquel ju je odnijela u
sobu.“
Voljela sam slušati kako izgovara moje i mamino ime. Sviđalo mi se kako govori, drukčije
naglašavajući riječi. Valjda tako govore svi u Buenos Airesu.
“Radio“, rekao je Pablo. Oči su mu zasjale.
Delia je okrenula gumb. Začula se buka kao da netko grebe po hrapavoj površini, a onda se
odjednom začula glazba. Pomalo tužna melodija ipak nas je razveselila. Da se poželiš zavrtjeti u
bijeloj haljini vrlo široke suknje.
Razmaknula sam zastore i u sobu je ušlo još više svjetlosti. Pablo je prstima bubnjao po
naslonu sofe.
“Sving“, rekla je Delia. “Zaplešimo“, pokušala ga je povući da ustane, ali Pablo se odupirao.
“Mraviću3, pa znaš da ne plešem.“
“Daj onda ti, Elisa.“
Povukla me za ruke i zavrtjele smo se uz glazbu. Kad bih pogriješila, ona bi mi spustila ruke
na kukove i promijenila smjer.
Pjesma je završila. Spiker je rekao svoje ime i ime skladatelja, na engleskome.
“Bit ćeš dobra plesačica“, rekla mi je Delia i opet sjela kraj Pabla. Naslonila mu je glavu na
rame. Skinula je cipele i primaknula noge: noge su joj bile jako duge i vitke, a nokti premazani
crvenim lakom.

3
Hormiguica (mravić) — nadimak Delie del Carril bio je Hormiga, Hormiguita (mrav, mravić) (nap. prev.)
 11

Koliko je godina mogla imati? Četrdeset? Pedeset? Na sebi je imala kratke hlače cvjetnoga uzorka
koje nisam vidjela u ormaru. Pogledala sam joj noge i naborana koljena. Sve godine koje je ukrala
starosti nakupile su se u koljenima.
“Elisa, hoćeš li poći sa mnom do svratišta? Idemo kupiti kolače.“
Mama je ušla u salon i pogledala isto što i ja: Delijine kratke hlače i noge. Onda mene. Meni
bi bilo draže da me nije vidjela kako izlazim s Delijom.
“Raquel, povest ću Elisu u selo da mi pomogne izabrati kolač“, rekla je. “Stigao je ostatak
moje prtljage, moj slikarski pribor“, pokazala je kovčeg, velike smotuljke zamotane u smeđi papir,
metalnu kutiju. “Samo sve ostavi tu, poslije ćemo vidjeti kamo ćemo s time.“
“Vidjela si barku?“
“Jesam“, rekla sam gledajući oksidiranu barku. “Već dugo je tu?“
“Ne znam.“
Delijin parfem na mahove je dopirao do mene, ovisno kako je vjetar puhao. Nekad se miješao
s mirisom mora.
Blizu barke ležali su komadi željeza. Podsjećala je na životinju koja je stigla do obale, gubeći
kosti putem.
“Jesi li već plovila brodom?“ pitala sam je.
“Jesam. Svake godine putovali smo brodom u Europu, a put je trajao mjesecima. Najednom
je putu uginula moja najdraža kravica“, odjednom se rastužila poput djevojčice kojoj je uginuo
ljubimac. “Najžalosnije mi je sjećanje na trenutak kad sam se morala iskrcati s broda i ostaviti je
tamo. Nisam je mogla pokopati.“
Prema nama je dolazio neki dječak na biciklu. Usporio je prolazeći pokraj nas. Opet mu je
tamna kosa prekrivala oči. Okrenuo se i nastavio me gledati, a ja sam se prepala da će pasti.
“Poznaš ga?“ pitala je Delia.
“Ne.“
Bio je to isti onaj koji me pozdravio na rasprodaji namještaja u klubu; onaj koji je lupao
čekićem. Neki muškarac ju je pozdravio skinuvši šešir. “Tko je to?“ pitala sam je. Delia se
nasmiješila. “Ne poznam ga.“
Nastavile smo dalje, a osmijeh joj je nestao s lica. “Uskoro ću postati nevidljiva“, reklaje.
“Nevidljiva?“
“Da, kad prođeš neke godine nitko te više ne gleda.“
Vrata su se otvorila uz zvuk zvončića i pred nama se pojavila visoka žena s pregačom. Stajala
je iza pulta. “Dobar dan.“
Bio je tamo hladnjak sa staklenim vratima, pun kolača: s jagodama, čokoladom, merengom,
pita od limuna. “Koji ti se sviđa?“ pitala me Delia. “Svi osim onoga s merengom.“
“Ni ja ne volim merengu.“
Vratile smo se do žene. Šminkala je usnice gledajući se u malo zrcalo.
“Već ste izabrale?“ pospremila je zrcalo. “Schwartzwald“, rekla je Delia.
Žena je otišla do hladnjaka i vratila se s čokoladnim kolačem. Vrpca pregače previše joj je
stiskala struk, a grudi su joj virile iz izreza bluze. Na trenutak sam se zapitala je li to ona gola žena,
ali nije imala mrlju na listu.
Delia izvuče novčanicu iz novčanika. Žena otvori blagajnu, kao da je automobil i kao da nam
želi pokazati kako dobro vozi.
“Puno hvala. Vidimo se uskoro.“
Već smo bile na vratima kad je pitala:
“Vi ste Delia, zar ne?“ Jesam.
“Ja sam Blanca. Drago mi je.“
“Bude li nam se svidio kolač, ubrzo ćemo se vratiti.“
 12

K rijeci je povedoh tada

Misleć da djevojka je,
Al' bila je već udana.

U noći, na Jakovljevo,
S dogovorom ko' da bješe.
Svjetla bjehu pogašena,
A krijesnice upaljene.

Kod posljednjih tamo kuća

Takoh njene grudi snene i odmah se otvorile
ko' zumbula kite cvjetne.4

Jedna djevojka širom je zinula, a onda bez riječi zatvorila usta. Pablo je stao usred prostorije,
držeći knjigu u jednoj, a lulu u drugoj ruci. Čitao je emotivnim glasom i polako, jako polako.
Gledali su ga oni, dvojica mladića ijedan muškarac zalizan briljantinom, ali ponajviše su ga
gledale one ispod čijih su se suknja nazirali tanki gležnjevi. Kosa im je bila podignuta s čela i
skupljena. Te stihove nije napisao Pablo, niti su bili posvećeni njima, ali njegov je glas stvarao
suprotnu iluziju.
U školi u Temucu naučila sam mnoge pjesme o mjesecu, o olujama, pjesme o majci, domovini
ili prijateljstvu. Nijedna mi se nije toliko svidjela kao ova koju je sad čitao Pablo, premda mi se
nije sviđao njegov glas, drukčiji od onoga kojim je obično govorio. Rukom u kojoj je držao lulu
crtao je kružnice u zraku, kao da dirigira orkestru, a oni, slušatelji, njegovi su glazbenici.
Pladanj s posudicom za šećer i malim šalicama za kavu postao mi je težak, ali nisam se
usudila podijeliti kavu bojeći se da ga ne prekinem. Okrenula sam se da pitam mamu, ali tamo
nije bila mama nego Delia. Našminkala se kao i onoga dana kad je stigla. A onda su, premda je
Pablo i dalje čitao, svi pogledi skrenuli prema njoj.
“Prevarila se golubica, / prevarila. / Umjesto na sjever, na jug je poletjela. / Misleć da je voda
pšenica. / Prevarila se...“5
Delia mi priđe i šapne na uho: “Da je tvoja suknja bluza, / tvoje srce, njena kuća. / Prevarila
se“, prije nego što ju je Pablo dovršio svojim sporim glasom.
“To je pjesma Rafaela Albertija. On nas je upoznao u Madridu. Toliko sam slušala o Nerudi i
onda je jednoga dana ušao u Pivovaru kod Pošte i tu su nas upoznali. Krenuo je prema meni, sjeo
kraj mene, spustio mi ruku na rame i više je nije skidao.“
Pablo je završio čitanje i svi su pljeskali. Sjeo je u naslonjač i opet počeo puniti lulu.
Delia i ja poslužile smo kavu i šećer. Ja sam bila nevidljiva, mogla sam sve promatrati ispod
oka.

4 prve tri kitice pjesme španjolskoga pjesnika Federica (inicije Lorce Nevjerna Žena)(prijevod Nikole
Milićevića) (nap. prev.)
5
Pjesma Lapaloma (Golubica) španjolskog pjesnika Rafaela Albertija. Pjesma je napisana 1941. i objavljena
u zbirci Entre el clavel y espada (Između karanfila i mača), posvećena Pablu Nerudi. Zbirka, prva koju je
Alberti napisao u progonstvu, objavljena je u Buenos Airesu. (nap. prev.)
 “Meni se najviše sviđa Nevjerna žena, koja počinje započeto. Sviđa mi se ono: 'k rijeci je
povedoh tada'“, rekla je jedna od djevojaka, ona najljepša. Pablo ju je zadovoljno promatrao.
Gledao joj je gležnjeve. Delia mu ju je predstavila kad je došla: “To je Julia, kći Gutierrezovih. Želi
biti književnica.“
“Pjesnici se zapravo dijele u dvije skupine: imaš debele i mršave pjesnike. Federico i Rafael
su debeli pjesnici, kao ja. Makar sam i ja bio mršav i jadan, u mladosti. Odijevao sam se u crno,
poput šišmiša.“
Pogledao je jednoga od mladića, koji ga je zadivljeno slušao. Vidjela sam ga kako pomiče
usnice u nekim dijelovima pjesama, kao da izgovara stihove koje već zna.
“Ti, Jorge, nisi debeo. Ali pišeš vrlo mirno. Imaš samo jedan problem: prezime. Biti pisac u
Čileu i zvati se Edwards jako je teško.“
Ostali su se nasmijali. “A sada, dosta kave.“
Stao je iza šanka i počeo ulijevati pića u trbušast vrč. Miješao je drvenom kuhačom.
Delia mu je donijela pladanj s onim staklenim čašicama, plavim i zelenim, koje smo držali u
kuhinjskom ormaru. Pablo je natočio piće, a ona pokupila šalice od kave i dijelila čaše.
Svi su htjeli biti umjetnici. Bili su tako lijepi, ali su se pravili da su nešto drugo, da su
osjećajniji i pametniji, sposobni iznenaditi Nerudu, velikoga pjesnika, dobitnika Državne nagrade
za književnost, autora Pjesama u suton, Dvadeset ljubavnih pjesama ijedne očajne, Rezidencije u
zemlji, knjiga koje su bile u knjižnici i koje još nisam pročitala.
Pablo ih je otpratio do ceste. Vidjela sam, izdaleka, kako se oprašta od Julije milujući je po
kosi.
 13

Delia je bila pomalo poput djevojaka koje su dolazile slušati Nerudu, premda nije pisala. Ni mama
ni ja nismo željele biti umjetnice. Ja sam se željela zaljubiti, željela sam da se netko zaljubi u mene,
nisam željela biti siromašna. Nisam znala što želi mama. Možda smo, jednostavno, svi željeli nešto
drugo od onoga što smo imali.
Delia je ujutro u toj istoj prostoriji postavila štafelaj. Na sebi je imala jako široku bijelu
košulju, zasukanih rukava, umrljanu narančastom bojom i kratke hlače na cvjetiće. Bila je bosa. I
ona se prerušila u slikaricu. Kad je Pablo izišao u vrt, pisati pokraj mora, ona je stala pred štafelaj
i zabila bijelo platno na okvir.
Voljela sam miris Delijinih slika, miris sličan laku za nokte koji je imala u kupaonici. Ali još
više mi se sviđao miris terpentina kojim je čistila kistove. Miris po katranu.
Slikala je širokim pokretima ruke. Ja sam je gledala kako se približava platnu i odmiče od
njega, s paletom u ruci, kako miješa boje. Slike konja bile su u kutiji za alat, u dnu vrta. Tamo je
čuvala i akvarele, pastele, platna i papire. Slikala je konje na papiru, crnom tintom. Ja sam otvarala
bočice i mirisala tintu: isti je bio miris novih knjiga koje je donosila Pablu iz Buenos Airesa.
Voljela sam je gledati kako slika, ali još sam više voljela gledati kako priprema platna.
Rastvorila bi veliko bijelo platno i razrezala ga na kvadrate i pravokutnike. Ja bih joj pomagala da
ih opere u kadi, hladnom vodom, da bi se izravnali. Onda bismo ih vješale da se osuše na užetu.
Ta bijela platna prostrta na suncu bila su ljepša od slika.
Jednom je naslikala seriju slika na izgužvanom platnu.
“Zašto je platno nagužvano?“ pitao ju je Pablo.
“To je nova tehnika“, odgovorila je.
“Lažeš. To je zato da ih ne moraš glačati.“
Delia je slikala konje ili skupine ljudi. Možda je to bilo to, a možda nešto posve drugo. U tome
je bila razlika između Delijinih slika i pjesama koje je čitao Pablo. Nije bilo drugih riječi kojima bi
se moglo izreći ono što su govorili stihovi, osim tih iznenađujućih i jednostavnih u isto vrijeme.
Ja još nisam bila upoznala ljubav ni zaborav, ali sam razumjela da je ljubav kratka, a zaborav dug,
kao u Nerudinoj pjesmi.6 Delijini likovi nisu mi govorili ništa.
Zašto je morala slikati, ako je znala živjeti, ako je svoj život pretvarala u umjetnost? Znala se
kretati, govoriti, smijati se. Znala je odabrati glazbu, odjeću, cvijeće. Promatrala sam usredotočen
Delijin izraz, posve različit od odsutnoga pogleda koji sam poznavala, kojim je gledala dok je
pušila, naslonjena, na kućnom pragu, promatrala more, zaboravljajući da u ruci drži cigaretu,
trenutak prije nego što će s nje pasti pepeo.
Pablo je ušao i stao pokraj Delije, ispred slike.
“Bacaš se na životinje, Mraviću? Kako se zove ova?“
“Još ne znam“, odgovorila je kao da joj Pablovo mišljenje nije bitno. A bilo joj je. Zapravo,
slikala je za njega. Možda zato slike nisu bile dobre. Znala sam da nisu dobre. Delia je slikala za
Pabla, ali je željela slikati za sebe. Pablo je pisao za sebe, za sve, ni za koga.
“Ne znaš kako se zove, ni zašto sije naslikala“, rekao je smiješeći se. “Umjetnost je opasna
tekućina.“

6
Riječ je o stihovima “Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim? / Ljubav je tako kratka, a zaborav
tako dug “ iz pjesme br. 20 (Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove...) Nerudine zbirke Dvadeset
ljubavnih pjesama i jedna očajna objavljene 1924. u Santiagu (prema prijevodu Zvonimira Goloba iz 1978.
objavljenom u izdanju GZH Zagreb), (nap.prev.)
 Pitala sam se ne citira li možda neku pjesmu.
“Pogledaj more“, pokazao je prema prozoru, prema moru koje je izgledalo kao da će svaki
čas preplaviti prostoriju. Delia je i dalje slikala, kao da ga ne sluša, ali se mrštila. “Uđeš, malo se
kupaš, pustiš da ti voda uđe u pore, a da to ni ne primijetiš, iziđeš i osušiš se na suncu: kap mora
ostala je u tebi. Drugi se, pak, ubace u umjetnost poput vrećice čaja. Vidjela si što se dogodi kad
ostanu predugo u vodi? Napuhnu se, raspadnu i to više nije ni čaj ni voda.“
Delia je htjela nešto reći, ali on je naglo zagrli i paleta padne na pod.
Ostavila sam ih da se ljube i ušla u kuhinju. Mama je bila nagnuta nad sudoper i prstima jela
ostatke čokoladnoga kolača.
 14

Moram brisati prašinu s knjiga, ali ih ne smijem premještati, objasnio mi je Pablo. Moraju ostati
tako, nove kraj starih, različitih hrbata i veličina, poredane abecednim redom.
Jedna knjiga je pala i Delia je podigne. Odletio je list papira. Delia ga je pročitala i vratila ga
na mjesto.
Čekala sam da ode i otvorila knjigu na mjestu gdje je bio list. Knjiga je bila napisana na
engleskom, ali ta stranica nije: bila je ispisana Pablovim rukopisom, njegovom zelenom tintom.
'“Frigidne žene nikad nisu ljubomorne, jednostavno zato što ne razumiju tuđe osjećaje.“
“Možda imaš pravo“, složila se. “Ja samo želim da budeš sretan. Ne želim te vidjeti
nesretnoga. Dopuštam, dakle, sve što te čini sretnim.“
“Tvoja želja je puka isprika. Ako odem u krevet s drugom, to će biti razlog da i ti odeš u
krevet s kim god hoćeš, zar ne?“
“'To je nebitno. Ja samo želim da budeš sretan.' 'Toliko da mi i krevet prostreš, bude li
trebalo?' 'Možda'“7
The End of the Affair, Graham Greene. Graham je sigurno muško ime. Nijedna žena ne bi
mogla napisati ovakav dijalog.
Otišla sam po rječnik. Svi su bili na prvoj polici, bilo je tu rječnika raznih jezika. Potražila
sam onaj Španjolske kraljevske akademije.
“Frigidna: koja pati od frigidnosti (nedostatka seksualne želje ili užitka).“
Kao da sam otkrila da postoji još jedan planet na kojemu živi dio ljudskoga roda.
Spustila sam perušku i sišla niza stube. Delia je gledala prema plaži. Okrenula se.
“Danas ćeš mi pomoći da se obojim, Elisa.“
Spustila je glavu i pokazala mi kosu. Centimetar kose uz kožu bio je potpuno bijel. Nikad to
nisam primijetila. Delijine oči bile su zamagljene, kao da razmišlja o nečem drugome, a ne o
bijelom izrastu.
Stajala sam gledajući je kako ide prema plaži. Hod joj je bio gibak i uspravan, u rukama nije
nosila ništa. Poput klizačice.
Vidjela sam jednom nastup klizačica u cirkusu koji je gostovao u Temucu. Podignuli su veliki
šareni šator izvan grada. Iz cirkusa se sjećam mirisa slonova, straha koji su u meni izazvali
klaunovi i klizačica. Elegantne i lagane klizile su zaleđenom pistom. Tako je Delia prolazila ulicom
i životom, noseći što manje prtljage. Mama i ja smo, s druge strane, u Islu Negru stigle natovarene
paketima. Nismo mogle ići na plažu ili u mjesto bez torbe u ruci. Ne bih prepoznala mamu na ulici
da je vidim bez torbe, bila je dio nje kao i mršave noge i tanke usnice. Da bismo se negdje nastanile
u životu, trebao nam je neki uteg. Deliji nije. Ono što joj je trebalo imala je na sebi: počela je skidati
haljinu, a ispod nje imala je crni kupaći kostim. Ostavit će haljinu pokraj cipela, na pijesku, ući u
vodu ili prošetati plažom, možda do barke. Vratit će se suha i zlatna, odjenuti i obuti i vratiti u
kuću u vrijeme večere.

7 Odlomak iz romana Grahama Greena “Kraj ljubavne priče“ objavljenog 1951. (nap.prev.)
 15

I dalje je kišilo u Isli Negri. Mama je utonula u popodnevni san. Dok sam bila mala ljeti bi me silila
da spavam popodne. Ležala bih na leđima, slušala otkucaje sata, gledala u strop; do pet sati prošla
bi cijela vječnost.
Sad sam bila u kuhinji, glave spuštene na ruke položene na stol koji je mirisao po lužini. Kad
nasloniš uho na drvo, bolje se čuje šum kiše: blag dok pada po zemlji, glasan po kamenom putu.
Gdje li je samo Chu-Tuh? Psima ne smeta kad se smoče, mačke mrze vodu.
Oprezno sam otvorila vrata naše sobe. Mama je spavala otkrivena, makar je kiša blago
rashladila zrak. Približila sam se: ležala je na lijevom boku, skupljenih nogu i ruku stisnutih
između njih. Imala je dlačice po nogama koje su potamnjele od sunca od gležnjeva do koljena, jer
mama nikad nije odijevala kupaći kostim. Nije voljela more, govorila je. Ali zapravo nije voljela
svoje tijelo.
Imala je pjege po dekolteu, gdje bi je ponekad uhvatilo sunce, i po rukama. Kosa joj se
rasplela, a kopča pala na jastuk. Pogledala sam joj korijen kose: bio je taman, s tri sijede vlasi koje
nikad prije nisam vidjela. Kapci su joj treptali. Sanja, pomislih. Što mama sanja?
Legla sam na krevet u papučama, oponašajući njezin položaj.
Kiša je padala sve jače, a kapi šibale prozore. Kroz rebrenice su prolazile zrake svjetlosti
koje su prugama išarale pod i plahte.
“Što radiš?“ pitala je mama otvorivši oči.
“Pokušavam zaspati, ali ne mogu.“
“Koliko je sati?“
Pogledale smo sat na noćnom ormariću: četiri. Pomislila sam da će mi reći “odspavajmo još
malo“, alije rekla:
“Mogle bismo zamijestiti kruh.“
Otišle smo u kuhinju koja se činila svjetlijom, u usporedbi sa sobom.
Izvadila je iz hladnjaka plastičnu kutijicu na kojoj je crvenim slovima pisalo: kvasac. Otvorila
je kutiju s brašnom i bacila ga ravno na stol.
Dodala mi je vrč s vodom.
“Moraš ulijevati dok ja mijesim.“
Pomiješala je kvasac i vodu s brašnom pokretima koji su podsjećali na valove.
Poslije smo napravile kuglice veličine naranče. Ulila je ulje u posudu za pečenje i stavila ih
u pećnicu. Ja sam jednu odvojila.
Prestalo je kišiti. Izišla sam iz kuće i sjela na prag s kojega se vidjela plaža, držeći sirovi kruh
u rukama.
Prinijela sam ga nosu. Bio je to kiselkast i mlak miris, koji je udarao u glavu. Miris koji se
osjećao u mraku Pablove sobe kad su on i žena s mrljom na listu zaspali.
 16

Ne, zapravo se nisu upoznali u Pivovari kod Pošte nego u kući Rafaela Albertija. Jednoga
popodneva Pablo je pozvonio navrata i Delia je, u modrom kostimu i cipelama s potpeticom, bez
žurbe prišla željeznoj ogradi.
Pablo je imao smiješan šešir, ali ga je skinuo da je pozdravi:
“Dobar dan, tražim Rafaela Albertija. Ja sam Pablo Neruda.“
“Znam“, reklaje Delia. “Rafaela nema, ali ja sam tu.“
Otvorila je vrata i povela ga za ruku do kuće. Pokazala mu je naslonjač u salonu i sjela na
drugi, nasuprot njemu.
Pablo je gledao slike i namještaj da izbjegne Delijin pogled, a ona se nije činila spremnom
započeti bilo kakav razgovor niti ga bilo čime ponuditi. Ustala je i otišla do bara. Bilo je pet
popodne. Pablo je mislio da će ga ponuditi viskijem, šerijem ili anisovačom iz Chinchona koja mu
se tako sviđala, ali Delia je uzela cigarete, upaljač i cigaretšpic i vratila se na mjesto. Suknja joj se
lagano zadigla dok je sjedala. Promatrala je Pabla. Posebno se zagledala u njegove bijele cipele. I
Pablo ih je gledao: bile su besprijekorne.
Delia je popušila cigaretu, ponovno ustala, nagazila mu na vrh cipela i za ruku ga povela u
svoju sobu.
Gledala me u zrcalu. Obrva i kose premazanih zelenom smjesom i s cigaretšpicom u ustima.
Možda je izmislila taj susret u Madridu, ja joj nisam proturječila.
Moji su se prsti prestali pomicati u njezinoj kosi. Miris amonijaka i boje pekao me za oči.
“Zatvori vrata, Elisa. Muškarci ne vole znati da se bojamo.“
Skinula sam rukavice pa smo popile čaj i pojele prepečenac s avokadom koji sam donijela
na pladnju. Izgledala je ljupko: s ručnikom prebačenim preko ramena, zelenom kosom i vitkim
rukama kojima je prinosila šalicu ustima.
“Vidiš onaj brod?“
Pokazala mi je brod s bijelim jedrima koji je stajao na konzoli. Uvijek mi se sviđao.
“Naručio mi ga je Pablo. Kupio ga je u Barceloni. Još se sjećam njegovog pisma: 'Baš nam je
bilo lijepo zajedno. Prvi put sam sam podrezao nokte. A želim i da mi kupiš brodić, hitno ga
trebam.' Joj! Baš me peče.“
Slijedila sam je do kupaonice. Nagnula je glavu nad kadu. Zeleni sloj je nestao i pod vodom
se pojavila njezina tamna kosa.
Osušila sam je ručnikom i odmah je bila kovrčava.
“Nitko me ne poznaje s takvom kosom“, smijala se.
Razveselila sam se kad sam otkrila da ima kovrčavu kosu, kao ja. Ali kratko je trajala:
pokazala mi je kako da je češljam razdvajajući je u male pramenove koje je pridržavala kopčama
uz glavu i kako ću je posušiti sušilom izvlačeći ih četkom.
“Jače vuci, ne boj se“, govorila je. Na ormariću je bilo nekoliko bočica s kremama. “Krema
doktorice Asian“ pisalo je na etiketama.
“Ah, čarobne kreme za vječnu mladost“, otvorila je posudicu i stavila mi je pod nos. Mirisala
je na glinu. “Stavljam ih prije spavanja, ali ne kad je Pablo sa mnom.“
Našminkala je usnice: prešla je tamnom olovkom po rubu, a onda nanijela ruž i stisnula
usnice:
“Da se ne sjaje“, objasnila mi je. “Ne volim sjaj, ni na usnicama ni na odjeći.“
Poslije je crnom olovkom izvukla crtu uz trepavice.
 Pablo je čitao dnevnik na sofi u salonu. Gledao ju je kako se spušta niza stube. Ostavila mu
je trag od ruža na obrazu koji je trajao do večeri.
 17

“Elisa. Elisa.“
Pablov glas dopirao je preko krova. Nije dolazio ni iz njegove sobe ni iz knjižnice, nego iz
sobe koja je uvijek bila zaključana.
Popela sam se. Vrata su sada bila otvorena. U sobi je bila polica za knjige s golemim morskim
puževima, bilo ih je i u kartonskim kutijama i na podu uz boce različitih veličina i boja, otvorenih
očiju i usta, nekih s izbočinama koje su izgledale kao uši, slične onima u salonu.
“Elisa, zadat ću ti posebnu zadaću.“
Još se nisam naviknula da Pablo izgovara moje ime.
“Školjke u kutijama su iz Isle Negre, neke sam sakupio šećući po plaži, neke su mi poklonili.
Hoću da jako pažljivo obrišeš prašinu s njih. Zamoli Raquel da ti da neku krpu.“
“U ovoj je knjizi klasifikacija: grupirat ćeš ih po razredima i razvrstati na police.“
Uvijek je govorio kao da izgovara važne stvari, čak i kad je govorio o tome koliko soli treba
staviti u vodu za rižu.
“Poslije ćemo ispisati imena na etikete i kartončiće, kao u muzeju. Tu možeš naučiti nešto iz
knjiga: klasificirati školjke.“
“A što ste vi naučili?“
“Do kada ćeš mi govoriti vi... Iz knjiga? Sve.“
Spustio je školjku puža na dlan i gledao ga kao da je živ, otpuhnuo prašinu i odmah ga
spustio na policu.
“Stavit ćemo još polica u knjižnicu, tako da svi stanu, danas će mi donijeti daske.“
Kihnula sam od prašine i pogledala boce. Kad bi Pablo kihnuo, razbile bi se. Čučao je. Košulja
mu je bila raskopčana, a kosa raskuštrana.
“A što da radim s bocama?“
“I s njih obrisi prašinu, a onda ćemo ih spustiti u dnevnu sobu.“
“Zašto ih ne ostavite ovdje?“
Nikako mu nisam mogla govoriti ti.
“Jako su krhke, lako se mogu razbiti. Osim toga, na staklu su naslikana lica. Ne bi mogla
spavati okružena licima koja bi te gledala s tih boca.“
Podignula sam pogled. “Alija ne spavam u ovoj sobi“, htjela sam mu reći. Pablo je zastao i
pogledao oko sebe, kao da mjeri sobu.
“Ako stavimo krevet s ove strane, moći ćeš vidjeti more.“
Toga popodneva mladić je donio police. Bio je to onaj iz kluba, onaj s biciklom.
Sišao je s kamiona koji je vozio onaj Florencio iz prodavaonice, i tada sam primijetila da su
slični. Isti prćasti nos, koji na velikom čovjeku poput Florencia izgleda smiješno.
Spustio je police sa stražnjega dijela kamiona pa su mu se napeli mišići na rukama. Pablo je
krenuo razgovarati s Florencijem i on se približio.
“Zdravo“, rekao je ovaj put glasno. Imao je bijele, ali neravne zube, kao i njegov otac.
“Da vidimo te police, Aldo.“
Kako se netko uopće može zvati Aldo, pomislila sam.
Pablo i Aldo počeli su postavljati police u knjižnici, ja sam donijela krpu iz kuhinje i onda
ostala s njima očistiti boce.
 Knjiga koju mi je Pablo dao stajala je na stoliću. Zvala se Rijetke školjke. Aldo ju je pogledao,
a meni su se istoga trenutka užarili obrazi.
“Koliko sam ti dužan“, pitao ga je Pablo. On spusti pogled.
“Ništa. Samo mi dopustite da dolazim na vaša predavanja.“
 18

Sjela sam na pod, okružena školjkama i uz otvorenu knjigu. Da mi se ne zatvori, pritisnula sam je
jednim velikim pužem, zvao se Strombus costatus i donesen je iz Banije.
Kako bih kojega očistila, stavljala sam ga u kutiju. Rijetke sam ostavljala na dnu: oni će ići
na najvidljivije police. One najuobičajenije stavljala sam naviše police.
Pogledala bih školjku i onda je potražila u knjizi. Malea ringus. Netko ju je donio iz Perua.
Malea ringus bio je dobro ime za školjku. Mora biti žena.
Otišla sam do vrata i zaključala sobu. Pa sam skinula gaćice. Podignula sam haljinu. Raširila
sam noge i pogledala se: ružičasti nabori isti su kao i na školjki. Oko njih izrasle su mi tamne
dlačice, baš kao i ispod pazuha.
Gurnula sam prsti zadrhtala. Stisnula sam i otpustila mišiće i opet zadrhtala. Zatvorila sam
oči i nastavila pomicati prst. Osjećaj je bio sličan kao kad mi je sila, samo ugodan. Od nadraženosti
mi je stao dah. Odjednom mi je cijelo tijelo zatreperilo. Bila sam vlažna. Maknula sam prst,
prestrašena. Navukla sam gaćice i vratila se knjizi.
Cassis cormeta je školjka bež i bijele boje i potječe s Havaja. Turbinella angulata izgleda
poput ribe i potječe iz Veracruza. Dobar par Strombusu gigasu, maloj naježenoj školjki ružičaste
boje podrijetlom iz Miamija.
Bilo je kao u školi: trebalo je lijepiti etikete i sve učiti napamet - imena, zemlje, dijelove tijela,
kemijske formule. Čemu sve to služi? Mene zanimaju druge stvari. Zašto Delia želi biti mlada?
Zašto Pablo gleda druge žene? Zašto je spavao s drugom ženom, sa ženom koja nije Delia? Koliko
traje pogled jednoga muškarca? Zašto razmišljam o Aldu, a nije me ni pozdravio na odlasku i ne
sviđa mi se?
Zašto ljudi uništavaju ili gube život zbog ljubavi, a nitko se to ne potrudi proučiti?
Proučavaju se zviježđa, matematika, povijest, fizika: sve što nema stvarnu važnost u životu. Ili
možda pokušavaju uvesti red i etikete na jedinim mjestima gdje to mogu.
Pala je noć. Nautilus pompileus bio je fluorescentan. Opet sam ga potražila u knjizi. Sve
školjke na Filipinima tako sjaje? A gdje su uopće Filipini?
Prišla sam prozoru i vidjela ih. Išli su prema moru. Delia je preko ramena prebacila vunenu
vestu. Pablo joj je spustio ruku na zatiljak. Naslonila je glavu na njegovo rame. Zamišljala sam
njezin pokret: rukama pridržava vestu u visini grudi, kao da je hladnije nego što je stvarno bilo.
Gledala sam ih sve dok nisu nestali u mraku koji je obavio plažu.
Podignula sam ruku na zatiljak i zadrhtala kao i prije. Tijelo mi je puno iznenađenja. Nitko
mi nikad nije dodirnuo zatiljak.
 19

Mama je imala haljinu bez rukava, a mišići na rukama tresli su se dok je nešto miješala u loncu.
Od pare joj se zamaglila kosa i orosilo lice.
“Zašto stavljaš kruh?“
“Kad staviš kruh, cvjetača ne smrdi.“
“Tko te to naučio?“
“Tvoja baka.“
Nisam poznavala baku. Nisam poznavala oca. Ali očevi te takvim stvarima neće poučiti.
Sjela sam za stol i počela stvarati crteže od korica kruha. Mora biti tako: kad postaješ žena,
majka ti objašnjava sve te sitnice. Mrlje od crnog vina skidaju se bijelim vinom; da ne bi plakala
dok režeš luk, moraš napuniti usta vodom; voda za čaj mora vreti, za kavu ne. Kišnica i pivo daju
sjaj kosi. To mi je rekla večer prije nego što smo otputovale u Islu Negru. Skupila je kišnicu u
vjedru i oprala kosu.
Neki trikovi možda i ne funkcioniraju, s obzirom na to da se osjetio smrad cvjetače. Od
korica kruha napravila sam kućicu - i srušila je.
“Mama. Pablo hoće da spavam gore, u sobi sa školjkama.“
Na trenutak su joj se ukočila ramena, ali je nastavila miješati.
“Dobro“, rekla je, “bolje je tako. Imat ćeš više mjesta i vidjet ćeš more.“
Poslije smo odnijele stvari gore. Moramo zabiti čavao za križ i anđela u novoj sobi.
 20

Aldo je stigao prvi, a sad je, na odlasku, ostao zadnji. Za vrijeme cijeloga predavanja nije rekao
ništa. Kad god sam se okrenula, on me gledao. Tada bi spustio pogled i nešto crtao u bilježnicu.
Svidjelo bi mi se da sam nevidljiva, ali Aldov pogled sviđa mi se još više.
Delia mu je poslužila kavu, kao i ostalima. Ja sam se približila s posudicom za šećer i osjetila
njegov miris. Sapun, lak i boja. Voljela bih da nastavi grabiti šećer.
Julia je odjenula crnu haljinu i stavila biserne naušnice. Aldo ju nije gledao. Okrenuo se
tražeći me i nasmiješio mi se.
“Vidimo se, Elisa“, rekao mi je na vratima.
Ostali su odlazili u automobilima, a on je krenuo pješke prema selu.
Aldo nije bio zadnji. Julia se spustila s kata.
“Tražila sam toalet...“
Za njom je sišao Pablo. Otišao je u kuhinju, a ja sam ga slijedila. Tamo smo bile nas tri: Delia
s pladnjem na kojemu su bile šalice, mama i ja, a on je rekao:
“Odvest ću Juliju na stanicu“. Upalio je automobil. Julia je bila kraj njega.
Zvuk motora i Chu-Tuhovo lajanje čula sam opet kasno u noći. Vani su cvrčali cvrčci, a sat je
otkucao tri puta.
 21

“Danas ćeš večerati s nama, Elisa“, rekao je Pablo. Pogledala sam tri tanjura na stolu. Mamu nisu
pozvali.
“Elisa od danas jede s nama. Želim da je naučiš pristojno jesti.“
Delia mi se nasmiješila. Kad se smiješila, kao sada, činilo mi se da letim. Pred Pablovim sam
pogledom, s druge strane, spuštala pogled i osjećala se glupo.
Pablo je sjeo na čelo stola, a Delia nasuprot njemu. Ja sam sjela između njih dvoje, nasuprot
prozoru. Pokraj svakoga tanjura stajale su dvije vilice i dva noža, a gore dvije žlice, jedna velika
ijedna mala, a uz njih dvije čaše.
“Nije teško“, rekla je Delia, “čak je i Pablo naučio. Samo moraš slijediti zdrav razum. Zašto
su čaše s desne strane?“
Pružila sam desnu ruku i do dirnula jednu. Ona kimne.
Pablo podigne ubrus s tanjura i razmota ga. Htio ga je zataknuti za vrat, kao kad Delije nije
bilo, ali je zastao i prostro ga u krilo.
“Prije svega, čim sjedneš, staviš ubrus u krilo. I ne dodiruješ tanjur.“
“Ako imaš više komada pribora sa svake strane, od kojega ćeš početi?“
Pablo raširi ruke ne podižući dlanove s ubrusa, da mi pomogne.
“Od onoga s vanjske strane?“
“Naravno“, Delia podigne vilicu. “Uvijek moraš pričekati da počnu jesti domaćin ili
domaćica.“
Jela sam tako pažljivo da nisam osjećala okus salate. Celer i jabuka, to mora biti Delijina
ideja.
“Ako želiš piti, prije toga lagano obrišeš usnice ubrusom. Odložiš pribor na rub tanjura, a
kad završiš, spustiš ga zajedno preko tanjura, ovako.“
Mama je ušla noseći pladanj s piletom i krumpirima. Nismo se pogledale.
“Hvala, Raquel“, Delia se poslužila i dodala mi pladanj.
Uzela sam batak i dva krumpira i dodala pladanj Pablu.
“To je sve. A kad jednom naučiš, radiš što te volja“, zgrabila je batak rukom i zagrizla.
Smijali smo se, ali ni Pablo ni ja nismo jeli piletinu prstima.
“Elisa, pogledaj Delijinu donju čeljust“, rekao je Pablo. “Aristokratkinje su previše slične
svojim konjima.
Nisi vidjela da Delia slika konje? Rodbina su. Isto kao i njezina prijateljica Victoria ili Vicente
Huidobro8“, grohotom se nasmijao tako da su mu se zubi vidjeli.
“Ne budi nepravedan prema Victoriji, objavila je tvoje pjesme.“
“Joj, radije ne bih ništa objavljivao u časopisu koji objavljuje Ortegu y Gasseta 9...“
Pogledala sam mamine crvene ruke kojima je uzimala tanjure i stavljala ih na pladanj. Začas
se vratila s tri šalice, vrčem za kavu, posudicom za šećer i vrčićem s vrhnjem.

8 Riječ je o Victoriji Ocampo (1890.-1979.), argentinskoj književnici i kritičarki iz aristokratske obitelji,

jednoj od najuglednijih Južnoamerikanki toga vremena, utemeljiteljici književnog časopisa “Sur“ i Vicenteu
Huidobru (1893.-1948.), jednom od najvećih čileanskih pjesnika, uz Nerudu i Gabrielu Mistral, začetniku
avangardnoga smjera kreacionizma. (nap. prev.)
9 Jose Ortega y Gasset (1883.-1955.), španjolski filozof, sociolog i esejist. Blizak republikancima, ali nije bio

sklon ni lijevim ni desnim opcijama. Najpoznatije njegovo djelo je Pobuna masa iz 1930. (nap. prev.)
 Delia je poslužila kavu. Bile su to iste šalice u kojima poslužujemo kavu gostima. Bijele, sa
zlatnim rubom i oslikane ružama s unutarnje strane.
“Nešto ćeš naučiti puno brže od Pabla, Elisa. Kava se ne smije kušati niti polizati žličica.“
Pablo ju je polako oblizivao. Spustila sam pogled.
“U tome, istina, nema zdravog razuma“, rekla je. “Ja ne probam kavu i progutam pjenu koja
se stvorila od vrhnja. Možeš je iz šalice maknuti samo najedan način - žličicom. Ovako, vidiš?
Možeš to izbjeći, Elisa, uvijek i kad ti se ne sviđa pjenica.“
 22

Kroz prozor i otvorena vrata vidjela se pošljunčana staza od koje su se odbijale kišne kapi. Bili
smo u kuhinji i gledali kako kiši - mama, ja i Chu-Tuh ispružen ispred stola.
Mama mi je rekla da još ne idem gore, da ne stvaram buku: Pablo piše.
“A što piše, mama?“
“Pjesme.“
Imala je krpu savršeno preklopljenu na četvrtine koju je prebacivala iz ruke u ruku dok mi
je govorila. “Kakve su?“ pitala sam, ali ja sam već znala kakve su. “Kao priče“, rekla mi je, “koje ne
govore ni o čemu.“
“Kao pjesme koje se pjevaju.“
“Da, kao takve pjesme.“
Rado bih se popela u svoju sobu, svoju novu sobu i iz nje promatrala kišu na moru, sivo i
teško nebo, munje koje nestaju u vodi. Mogla bih gledati i školjke. Ponovno ih složiti.
Mama je ustala i jedva otvorila pipu, kao da bi se s kata mogao čuti mlaz i smetati Pablu.
“Ti si poznavala Pabla i prije nego što smo došle ovamo?“ pitala sam napokon. Jesam.
Okrenula mi je leđa dok je palila vatru. Potrošila je tri šibice prije nego što je uspjela zapaliti
oganj.
Bila si zaljubljena u njega? Bio je zaljubljen u tebe? To je nisam mogla pitati.
“Kakav je bio?“
“Siromašan. I drukčije se zvao.“
“Drukčije?“
“Nedali Ricardo Reyes.“
Zašto bi netko promijenio ime? Čajnik je šoptao i izbacivao stupove dima. Ustala sam ugasiti
plamenik.
Mama je potražila šalice u ormariću i ispustila tanjur koji se razbio na podu.
Sve sam brzo pomela pa smo sjele. Natočila je čaj, dodale smo šećer i promiješale.
Znala sam da će to napraviti, pa sam to napravila i ja: probala sam čaj žličicom i poslije
nastavila žličicom otpijati čaj iz šalice.
 23

Pablo me svakoga dana gledao kako se penjem po stepenicama i premještam s lijeve na desnu
stranu brišući knjige. Ja bih u nadi da je on već dolje, u kuhinji ili u svojoj sobi, odabrala knjigu,
nasumce je otvorila i čitala odlomke koje je potcrtao.
Na 170. stranici Bjegunice: “Od određene dobi naša su sjećanja međusobno tako
isprepletena da ono o čemu razmišljamo ili knjiga koju čitamo više gotovo nisu važni. U sve smo
već unijeli djelić sebe, sve je plodno, sve je opasno, toliko da i u reklami za sapun možemo pronaći
iste vrijednosti kao i u Pascalovim Mislima.“
Malo dalje, na 257.: “Laž je bitno svojstvo čovječanstva. U njemu možda ima jednako veliku
ulogu kao i potraga za užitkom, koja, k tome, njime upravlja. Lažemo da bismo zaštitili svoj užitak
ili čast, kada je širenje užitka suprotno časti. Lažemo cijeli život, pa i onima koji nas vole, a možda
i samo njima“.
Nije mi dugo trebalo da završim. Nisam je htjela dugo držati izvan knjižnice, nisam htjela da
Pablo zna da je čitam. Vratila sam je na mjesto. Onda sam osjetila toplu i ljepljivu tekućinu među
nogama.
Podignula sam suknju: dva tračka krvi tekla su do koljena.
Otrčala sam u kupaonicu. Raširila sam noge i vidjela krv.
Pričala mi je o tome prijateljica iz škole.
Prestrašila sam se kad sam na njezinoj suknji vidjela krvavu mrlju, ali ona mi je sve
objasnila. Boli? Pitala sam je. I stvarno ne boli. Ali nije mi rekla ni riječi o mirisu. Namočila sam
prste u krv: mirisala je na bjelanjak. Mama me vidjela kako ulazim u kuhinju, pa sam sakrila gaćice
iza leđa.
Polako mi se približila i zagrlila me.
“Postala si djevojka.“
 24

Od menstruacije sam bila gladna. Ali nisam mogla jesti ništa što bi podsjećalo na miris moje krvi:
školjke, jaja.
Prethodne sam večeri s mamom išla u Florencijevu trgovinu. Kupile smo vatu i higijenski
papir pa mi je poslije pokazala kako ću napraviti uloške: komad vate omotat ću higijenskim
papirom. Stala sam na vrata dok je Florencio pakirao vatu i papir u maminu košaru. “Sad će Aldo
doznati“, pomislila sam.
“Hoćeš da ti poslužim doručak ili ćeš ih čekati?“ pitala je mama. Već se dvaput pojavila u
blagovaonici da vidi treba li donijeti kavu.
“Pričekat ću“, rekla sam osjećajući se neugodno.
Čula sam Pablov glas: “Zakasnit ćeš, prepustit ćeš avion, pa će se milostiva gospoda ljutiti.“
Sišao je s kovčegom i ostavio ga pokraj vrata.
Delia je odjenula svjetlosivu haljinu dugih rukava i cipele s potpeticom. Sjela je.
“Idem u Buenos Aires, u posjet Victoriji i provjeriti kako mi idu poslovi“, pogledala je mene
pa mamu, koja je točila kavu.
“Tko je Victoria?“ pitala sam.
“Moja velika prijateljica. Već ćeš je upoznati...“
Nisam htjela da ode, zamišljala sam Pabla samog. Sjetila se žene s mrljom na listu. Julije. Ali
Julia više nikad nije došla na čitanja.
Pablo je bio ozbiljan. Zataknuo je ubrus za ovratnik.
Delia je namazala marmeladu na prepečenac, pogledala na sat i ostavila prepečenac na
tanjuru.
“Točno je, zakasnit ću.“
Pablo skine ubrus. S nogu je popio kavu i izišao s kovčegom. Delia i ja išle smo za njim. Stale
smo kraj auta.
“Jučer“, rekla je, “kad si s Raquel otišla u selo...“
“Što se dogodilo?“
“Došao je Aldo.“
“Ali jučer nije bilo predavanja.“
“Znao je to. Pitaoje za tebe.“
Pablo tri puta potrubi.
“A sad je stvarno kasno“, rekla je Delia.
Poljubila me u čelo i opet sam osjetila miris jasmina. Čak i na njezinom tijelu miris je bio
dalek, poput sjećanja na parfem.
 25

Nasmijana žena, ona s mrljom na listu, ušla je u kuću na glavni ulaz.

Imala je cipele s potpeticama koje su glasno odzvanjale dok je hodala velikim koracima,
promatrajući sve oko sebe. Navirila se u kuhinju:
“Koliko još do večere?“
Mama nije podignula pogled sa štednjaka.
“Pola sata.“
Pablo me pozvao.
“Elisa. Ovo je Matilde, jedna prijateljica.“
Nije bila prijateljica. Odmaknula sam obraz, pa me poljubila pokraj uha.
Sjela je i previše se približila stolu. Nije gledala mamu dok joj je posluživala juhu. Nije rekla
hvala. Nije se znala služiti priborom. Usta je brisala lupkajući se rubom ubrusa s kojega se poslije
na stolnjak preslikala mrlja od ruža.
Pablo ništa nije primijetio. Glupo se smješkao, kao kad popije malo previše vina.
Mama je donijela kavu i Matilde ju je probala žličicom, puhala i pila glasno srčući, podignuvši
mali prst dok je podizala šalicu.
Sjeli su u salon poslušati radio. Smijeh se čuo do kuhinje.
Mama je prala tanjure lupajući više nego inače, udarali su jedan o drugi, pa sam mislila da
će se neki i razbiti. Teškom ih je rukom prebacila na stol. Ja sam ih počela brisati. Pažnju mi je
odvukao dodir vlažne i tople tkanine na porculanu, pa na trenutak nisam razmišljala o Matilde.
Obrisala sam sve do zadnje šalice. Onda sam poljubila mamu. Ona me poljubila u čelo: “Dobro
spavaj.
Nisam mogla dobro spavati: Matilde se popela s Pablom u sobu. Zatvorili su vrata. Smijeh se
opet čuo sve do moje sobe.
Ustala sam i približila se na prstima. Naslonila sam uho navrata. Opet smijeh, a onda
Matildini uzdisaji.
Škripanje kreveta. Vrisak. Njezin.
I opet tišina.
 26

Delia je u Buenos Airesu tek tjedan dana. Kao da je prošla godina. Pablo je odlazio u selo - otkako
je Delia otišla, izišao bi svaki dan popodne po novine - i ostavljao vrata otvorena, kao uvijek.
Matilde je ušla i pozdravila me. Nosila je golemi kovčeg i odnijela ga u Pablovu sobu.
Spustila se s Delijinim slamnatim šeširićem i u kariranim kratkim hlačama. Pablo je baš
došao:
“Skini taj šešir“, rekao je. A poslije je blažim glasom dodao: “Ne stoji ti dobro.“
“Idemo na plažu“, rekla je. I nije skinula šešir.
Pablo nikad ne bi silazio na plažu prije kasnog popodneva, ali se otišao gore presvući pa je
sišao u kupaćim gaćicama i kapici.
Više nije pisao. Više nije čitao. Više nije mislio. Bio je kao uspavan, hipnotiziran. Kad su se
vratili s plaže, ona je nosila šešir u ruci. Imala je kratku kosu, do brade. I obojila ju je istom bojom
kao Delia.
 27

Toga sam dana sišla kasnije nego obično. U kuhinji su bili Matilde i Pablo. S mamom. Stala sam
pokraj vrata i slušala.
“To je jedino objašnjenje“, govorila je Matilde. “Prije dva dana ostavila sam je na komodi, a
sad je nema. Ili ste je uzeli vi ili vaša kći.“
“Jesi li dobro potražila?“ pitao je Pablo.
“Već sam ti rekla da jesam. Ako to misliš trpiti... Dogovorili smo se...“
“Ne znam o čemu govori“, rekla je mama.
“Znate vi jako dobro. O bisernoj ogrlici s kopčom s briljantima.“
Ja sam svaki dan pregledavala sobu, dok sam namještala krevet. Nikad nisam vidjela bisernu
ogrlicu na komodi. Komoda je bila Delijina. Na komodi je uvijek bio njezin parfem, njezina četka
za kosu. Nikakve ogrlice nije bilo, jer bih je inače ja sigurno isprobala. Matilde je lagala.
Obišla sam kuću i ušla u maminu sobu. Otvorila je kovčeg s kojim smo doputovale u Islu
Negru, ali poslije ga je opet spremila na ormar. Uzela je dvije velike torbe i počela pakirati odjeću.
“Morat ću otići, na neko vrijeme“, rekla je. “Ali ti ostaješ.“
“Ne“, riječi su me gušile, miješajući se sa strahom koji nikad nisam osjetila. Sjela sam na
njezin krevet i gledala je kako slaže haljine.
Bluze i hlače, zimsku odjeću. Crveni šal. Isplela ga je u Temucu. Kad je ostala bez posla počela
je plesti: rukavice, šalove, pulovere za mene, makar mi se nije sviđala ručno pletena odjeća.
Dala mi je šal.
“Zadrži ga, za zimu.“
“Ali mama, zima je još daleko. Kad se vrati Delia...“
“Zadrži ga.“
Zgrabila je torbe. Htjela sam joj jednu istrgnuti iz ruku, ali nije mi dopustila.
“Oprostimo se ovdje“, rekla je na dnu vrta.
Zagrlila me. Mirisala je na lužinu. Pogladila me po licu. Prsti su joj bili grubi i hladni.
“Čut ćemo se telefonom. Čuvaj se“, nije me gledala u oči.
Chu-Tuh je kružio oko nas. Mama ga je pomilovala po slabinama, opet podignula torbe i
krenula.
Slijedila sam je nekoliko koraka. Još sam držala crveni šal u ruci pa sam ga stavila oko vrata.
Chu-Tuh ju je slijedio lajući do kraja ulice, a poslije se vratio k meni. Mama se nije okrenula.
II.
 1

Zrak je bio vruć i bez daška vjetra, a s onu stranu prozora, stabla opet puna lišća i more, sad ne
više sivo, nego modro. I cvrkut koji me podsjeća na pticu velikih krila koju je naslikala Delia.
Ostajem još koju minutu u krevetu i milujem se po tijelu. Grudi mi se sada, čak i kad ležim
na leđima, napokon primjećuju. Malo su okrenute prema van, kao na onim pramčanim kipovima
u vrtu. Diram si bradavice, a onda liznem kažiprst i uronim ga među noge, kao i one večeri kad
sam slagala školjke. Pomičem ga, najprije polako, a onda sve brže. Stavljam ruku na usta jer bih
možda, ne znam, mogla vrisnuti.
Ustajem i tražim grudnjak u podnožju kreveta. Još jedan praktičan mamin savjet: skini
grudnjak kad ideš spavati. Zadnji put kad sam bila u Temucu poklonila mi je dva. Bili su omotani
u ukrasni papir. Bili su boje kože, od sjajne tkanine. Nisu mi se sviđali tako kao oni koje mi je
donosila Delia.
Kad god bi odlazila u Buenos Aires, Delia bi se vraćala s darovima: knjigama za Pabla, donjim
rubljem za mene, od tako meke tkanine da mi se činilo da sam gola ispod odjeće. Zadnji put mi je
donijela i modru haljinu sa sitnim uzorkom stručaka cvijeća. “Kad nosiš svilenu haljinu“, rekla mi
je, “više ne hodaš na isti način“.
Odijevam je. Izlazim na stube. Nema nikoga. Pablo i Delia sigurno su otišli u selo.
Odlazim u njezinu sobu i polako idem prema svojem odrazu u zrcalu. Svila mi miluje kožu.
Ne želim je skinuti, ali čuvat ću je za neku bolju prigodu. Pamtim i svoj odraz u Delijinu zrcalu,
novi pogled koji ne mogu odgonetnuti.
Ljudi čuvaju fotografije snimljene u nekom sretnom trenutku u prošlosti. Moja je sreća
uvijek u budućnosti.
 2

Delia sve češće odlazi u Buenos Aires, “pozabaviti se svojim poslovima“, kako uvijek kaže. Kuća
se bez nje čini većom. Ja boravim u sobama i prostorima iz kojih izlazi Pablo, kao da sam mu sjena.
Zajedno smo samo u vrijeme jela, jedemo šutke, ne gledajući se.
Kad god podignem pribor za jelo ili čašu, sjetim se Delije. Češće se sjećam Delije nego majke.
Kad se vrati, pita me: “Zvala si mamu? Jesi li je posjetila?“
Zovem je. A nekad i ona nazove mene. “Zdravo“, kaže i čeka da ja nastavim. Razgovaramo o
vremenu - u Temucu kiši, naravno, u Isli Negri, ne. Pita me za Chu-Tuha ili za Deliju. A ja se
osjećam kao da me telefonska žica žari: “Dobro, mama, sad moram prekinuti.“
 3

Taj me put, kao i uvijek, mama čekala na stanici u Temucu. Nisam imala prtljagu, samo malu
torbicu koju mi je Delia poklonila, s nešto novca - davala mi je novac svakoga tjedna, premda ja
nisam govorila da ga trebam - i knjigom, Madame Bovary, koju sam čitala na putu.
“Baš lijepa torbica“, rekla je mama. “Baš si lijepa.“
Ona je, opet, izgledala nekako iscrpljeno. Spojevi njezinih tankih usnica bili su spušteni i
imala je plave podočnjake.
“Dobro si, mama?“
“Jesam, malo sam se prehladila, ništa više.“
Činilo mi se da se umara hodajući od stanice do doma, novoga doma. Sada živi s Juanom,
našom susjedom. Obavljale su razne poslove: krojačke popravke, kuhale za proslave, pekle
kolače, kruh.
Uvijek su bile u kuhinji koja je mirisala na vaniliju ili češnjak, ovisno o tome što su
pripremale.
Juana nije kuhala. Sjedila je za šivaćim strojem i kad nas je vidjela da dolazimo, maknula je
nogu s pedale. Imala je uključen televizor iz kojega je preglasno treštalo.
“Sigurno si gladna“, rekla je mama. Ali nisam bila gladna. Već sam poželjela otići.
Izvukla je iz hladnjaka tanjur na kojemu je bila pita od luka.
Sjela sam za stol na kojemu je bio prostrt stolnjak od kariranog voštanog platna, isti kakav
smo imale doma. Možda je to baš taj.
Pojela sam malo pite dok su me one gledale.
“Hoćeš Coca-Cole?“
Od pjenušave tekućine mi se podrigivalo. Ne sjećam se da je tako slatka. “Pričaj, kćeri.“
Nisam znala što bih joj pričala. “Trebaš nešto?“
Htjela sam joj reći da ne trebam, da mi Delia kupuje sve što mi treba. Prešutjela sam.
“A gospoda Delia je dobro?“
“Jako dobro“, ona mi je rekla da dođem.
“To je prava sreća“, mamin je pogled bio izgubljen, kao da prebire po sjećanju u potrazi za
Delijinom slikom. Delia dolazi u Islu Negru. Delia priprema voćnu salatu zajedno s njom, u kuhinji.
Ne razgovaraju, usredotočene na guljenje naranči.
“Uči me engleski i francuski.“
Mama je razrogačila oči. I tome se veselila. “Idem u kupaonicu“, rekla sam.
Prošla sam kroz sobu u kojoj su spavale. Kreveti su bili savršeno pospremljeni. Na
uzglavljima su visjele krunice i suha maslinova grančica, a na komodi je stajala gipsana Djevica
Marija.
Iz kupaonice sam čula kako mama otvara ladicu.
U polumraku sobe približila se sa zlatnom medaljicom s Gospinim likom, na lančiću. Odavno
mi mama nije bila tako blizu. Htjela mi ju je objesiti oko vrata, ali mi ju je spustila na dlan i stisnula
ga.
Televizor je i dalje bio uključen, počele su vijesti. Potražila sam torbicu.
“Dobro, idem.“
“Ispratit ću te.“
 Mama je uzela veliki novčanik i torbu, pojma nemam što je u njoj nosila. Išle smo polako
prema stanici. Osjećala sam golemi teret na duši, tugu koju nisam mogla objasniti i samo sam je
htjela skinuti sa sebe, kao ručno pleteni pulover.
 4

Čula sam buku kamioneta koji se zaustavljao, a onda i glasove pod prozorom.
“Zdravo. Došao sam vidjeti dali nešto trebate...“, bio je to Aldov glas.
Šutjela sam i slušala.
Nastupila je duga šutnja. Pomislila sam da Aldo ide prema kamionetu i odlazi. Kamionetom
je došao i na zadnja dva predavanja.
“Elisa je tu?“ čula sam onda. Chu-Tuhov lavež. Naučila sam raspoznavati njegov lavež, kao
jezik. Nije htio otjerati Alda, kao što je to činio s Matilde. Bio je to lavež dobrodošlice.
“Elisa nije tu“, lagao je Pablo. “Izišla je.“ A onda sam začula Delijin glas iz vrta:
“Dođi, Elisa“, kao da nije čula Pabla koji je bučno ušao u kuću i otišao u svoju sobu.
Rukama sam poravnala haljinu i kosu i spustila se.
Aldo je imao kariranu košulju i milovao je Chu-Tuha.
“Elisa, napravit ću si čaj“, rekla je Delia. “A onda ćeš mi pomoći s biljkama.“ Ostavila nas je
same.
Aldo je i dalje milovao Chu-Tuhovu glavu.
“Zdravo“, rekao je.
“Zdravo.“
“Donio sam ti dar.“
Iz kamioneta je izvukao veliki paket i pridržavao ga uspravljenog na tlu.
Pažljivo sam razmotavala papir da ga ne razbijem. Zadnji dar te veličine koji sam dobila bio
je bicikl, kad sam navršila jedanaest godina.
Gdje bi sada mogao biti taj bicikl?
Bilo je to pravokutno zrcalo s okvirom od tamnoga drva. Bilo je moje visine, malo šire od
mojih ramena.
“Možeš ga objesiti ili nasloniti na pod, uza zid, pokraj police sa školjkama.“
Kako je znao da je to moja soba?
Gledala sam se u zrcalu kao da se ne prepoznajem.
“Hvala. Zašto mi ga daruješ?“
“Da se možeš gledati svaki dan. Da vidiš kako si lijepa.“
Nitko mi to nikad nije rekao. Izgovorio je to ne gledajući me.
Naslonio je zrcalo na kamionet i opet stao pokraj mene. Iznad njegova ramena, tamo u
daljini, morem je plovila jedrilica.
“Koliko imaš godina?“ pitala sam ga.
“Sedamnaest. Šesnaest, još malo pa sedamnaest. Sam sam napravio zrcalo.“
“Ja sam mislila da želiš biti pisac.“
Nasmijao se. Nisam znala da li mi se njegov smijeh uopće sviđa.
“A zašto onda dolaziš slušati Pabla?“
Nije ništa rekao, zagledao se u cipele.
“Želim biti arhitekt. A ti?“
“Ne znam.“
Približio se i dodirnuo mi obraz prstom. Kao da je primaknuo upaljenu šibicu. Ustuknula
sam. Trepavica.
 Pokazao mi je jagodicu prsta, ali trepavica je već odletjela. Nijedno od nas dvoje nije moglo
zaželjeti tri želje.
“Šteta“, rekao je.
Krenula sam prema zrcalu i podigla ga. Bilo je teže nego što se činilo. “Da ti pomognem?“
“Ne, mogu sama. Hvala.“
“Do prekosutra.“
Do prekosutra. Nitko se tako ne pozdravlja. Bio je kao lik iz nekog romana.
Popeo se u kamionet i otišao. Chu-Tuh ga je pratio do kraja ulice.
Na stubama sam se mimo išla s Delijom.
“Zrcalo“, nije bila našminkana.
“Hoćemo li zaliti cvijeće?“
“Ah, cvijeće“, rekla je udarivši se rukom po čelu. A onda se nasmijala: bila je to laž. Nije ništa
trebala.
Naslonila sam zrcalo uz policu sa školjkama. Odmaknem li donji rub od zida, izgledam viša
i vitkija. Dodirnula sam obraz koji je on dotaknuo.
Otišla sam u knjižnicu i potražila Lolitu. Odmah sam našla prizor: profesor Humbert
Humbert vrškom jezika vadi joj zrnce prašine iz oka.
Nabokovljeve riječi imale su isti efekt kao Aldov prst na mojem licu.
 5

Victoria je bila jako visoka i nosila je naočale jako debelih stakala s bijelim okvirom u obliku
mačjih očiju. Crnu haljinu na točkice s čipkom oko vrata i kratak crni kaputić. Veliki šešir s
nakrivljenim obodom.
Delia i ona išle su prema kući dok ih je Chu-Tuh pratio trčeći lijevo-desno. Delijine kratke
hlače cvjetnoga uzorka bile su umrljane sredstvom za izbjeljivanje, a cipele pune blata.
Izgledale su kao sestre, s istom konjskom čeljusti o kojoj je govorio Pablo. Nisam mogla
odrediti koja je starija. Frizura je bila ista, makar je Victoria imala tamniju kosu. Delia se više nije
bojila, a bijeli izrast proširio se još nekoliko centimetara, prijeteći da joj prekrije cijelu glavu.
“To je znači slavna Elisa“, rekla je Victoria. Pogledale su jedna drugu pa mene, previše brzo
da bih odgonetnuta značenje njihova pogled.
Delia je donijela tri čaše i bocu vina na pladnju. U dvije je čaše natočila vino do polovice, a u
treću nešto manje i pružila je meni.
“Za nas.“
Kucnule smo se. Prvi put sam pila vino. Progutala sam velik gutljaj koji mi je udario u glavu.
Taj se okus nije mogao izvući iz grožđa, kao da je izvučen iz ognja. Pomislila sam na Alda, njegov
prst na mojem obrazu. Pomislila sam na njegova usta. Otpijala sam manje gutljaje, zadržavala
neko vrijeme tekućinu u ustima i mislila: možda su poljupci toga okusa.
Spustila sam praznu čašu na stol i otišla u kuhinju.
Delia i Victoria razgovarale su tiho, ne kao Pablo, ali ja sam dobro čula na daljinu. Zatvorila
sam oči i usredotočila se na jedno osjetilo, koje je jačalo kad su se ugasila druga.
“Tako si drukčija“, rekla joj je Victoria. Znala sam što želi reći.
I meni je bila drukčija. Više nije slikala, ali nije bilo to u pitanju. Više se nije šminkala. Kao
da joj nije bilo bitno što ima na sebi i kakva joj je kosa. Što je bilo prije: Pablo je više nije gledao
jer više nije bila ista? Ili ona više nije bila ista jer je Pablo više nije gledao?
“A kakva sam bila prije?“ pitala je Delia glasom koji nisam poznavala.
“Bila si Delia del Carril.“
Zamišljala sam njihove poglede. Delia i Victoria možda su razgovarale pogledom, kao onda
kad me Delia predstavila.
“Za to je Pablo kriv“, nastavila je Victoria. “Što bi čovjek drugo očekivao od muškarca koji
spava u svilenoj pidžami.“
“Kako znaš?“
“Vidjela sam ga ispruženog na sofi. I pogledaj samo tu kuću...“
“Pablo to zove 'spontana arhitektura'.“
“Molim te, Walter bi pao u nesvijest da to vidi.“
“Koji Walter?“
“Gropius10. Htjela sam ti donijeti na dar jednu njegovu svjetiljku. Ja sam stavila dvije pokraj
kamina u San Isidru. Ali ova soba nije uređena. Najbolje što ti se može dogoditi je plimni val koji
će sve to odnijeti.“
Na trenutak su obje zašutjele. Sjetila sam se vlaka koji stoji u stanici.

10 Walter Gropius (1883.-1969.) - njemačko-američki arhitekt i teoretičar. Jedan od začetnika

funkcionalističkoga pristupa arhitekturi i industrijskom oblikovanju. Osnivač Bauhausa, snažno utjecao na
razvoj arhitekture u 20. stoljeću. (nap. prev.)
 “Neku večer bila sam kod Girondovih“, rekla je onda Victoria. Glas joj je opet bio lakši i
veseliji, kao da je vlak opet krenuo prugom okruženom zelenilom. Govorila je istim naglaskom
kao i Delia, ali je zvučala drukčije, kao mlađa Victoria. “Možeš vjerovati? Ponudili su mi kokain.“
“I prihvatila si?“
“Naravno.“
“I?“
“Ma. Ubrzo mi je postalo mučno i morala sam juriti u zahod povratiti.“
Napokon su se nasmijale.
“To nije bilo od kokaina nego od hrane. Norah nema pojma o kuhanju...“ rekla je Delia. “A ti?
I dalje kuhaš?“
“Ponekad. Ne moram, Pablo je jako dobar kuhar.“
“Ah, barem radi nešto produktivno...“
Zamislila sam Victorijin pogled. Delija je prekine:
“Nestaje mi currjja koji sam donijela iz Indije.“
“Mogla bi opet otići. Putovanje bi ti dobro došlo...“
“Već sam previše putovala s Pablom.“
“Baš zato, moraš putovati bez njega.“
Pojavila sam se u salonu. Victoria se ispružila na sofi i gledala nas držeći ruke iza glave.
Skinula je cipele. Prsti na nogama bili su joj jako veliki, skoro polovica dužine onih na ruci.
Pablo se sjurio niza stube.
“Zdravo, Victoria. Tako te lijepo vidjeti“, rekao je namještenim glasom. Ne bi me čudilo da
sam ga ugledala u pidžami.
“Pomogni mi, Elisa. Moramo pripremiti nešto za Milostivu gospodu.“
Zavezao je pregaču i otvorio hladnjak.
“Tjesteninu. I salatu. Ti ćeš narezati rajčicu na kockice.“
Sad sam mogla čuti samo smijeh koji je dopirao iz salona.
“Gledaj ovo“, rekao mi je Pablo i prestao rezati rajčice. “Ovako ćeš naučiti.“
Nasipao je veliku gomilu brašna i razbio tri jaja.
Mijesio je rezance kao mama kruh. Ali njegove su ruke bile tako velike. Ovako pune brašna
činile su se još većima.
Delia se približila vratima.
“Može čaša Mantija, Pablo? Elisa je svoju već popila.
Pablo zgrabi čašu i kad se Delia okrenula, udari je po stražnjici pobrašnjenom rukom.
Dovršila sam salatu i otišla postaviti stol. Otrčala sam u vrt po jasmine. Narezala sam ih i stavila
na sredinu stola u modru posudu da plutaju na površini vode. To me naučila Delia.
Victoria mi se nasmijala. Ležala je na sofi, uzdignutih nožnih prstiju i proučavala me oštrim
pogledom svojim malim očima.
Poslije jela, Delia i Victoria stavile su šešire na glavu. Stigavši do pijeska, skinule su cipele i
nastavile hodati bose uz obalu.
Kad su se vratile, Pablo je još drijemao. Sišao je nepočešljan, neuredan. Činilo se da se
njegova ljubaznost iscrpila. Već je htio da Victoria ode. Bez pozdrava se uputio prema selu.
Nas tri smo popile čaj, uz kolačiće koje je donijela Victoria: srca od šećera i oraha, djeteline
od kukuruznog brašna prelivene čokoladom. Poslije su uzele cigarete i otišle sjesti na klupu u
vrtu.
Ostala sam na trenutak pokraj prozora u dnevnoj sobi, da ih poslušam. Ali nisu razgovarale.
 Popela sam se u knjižnicu u potrazi za knjigom. Više se nisam morala praviti da je čistim.
Pablo me iznenadio dok sam čitala Lolitu, a kad sam je htjela sakriti, rekao mi je: “Možeš čitati
koju god hoćeš, pod uvjetom da je vratiš na mjesto u roku od tjedan dana“. Podignuo je prst dokje
govorio, kao da čita na glas. “U ovoj knjižnici je sve što moraš znati. Mnogo više od onoga što će
te naučiti u školi.“
Bilo mi je teško odlučiti, izvukla sam jednu, pročitala prve redove i vratila je na mjesto.
“Voliš čitati“, Victoria je stajala pokraj stuba, s torbom u ruci. Približila se i pogledala me iz
dubine svojih kratkovidnih očiju. “Što ti se najviše sviđa? Što želiš biti kad narasteš?“
“Ne znam“, rekla sam kao i onda kad me to pitao Aldo. “A ti?“
Nasmijala se zabacivši glavu. Bio je to smijeh sličan njezinom ironičnom pogledu.
“Ja sam željela biti balerina. I glumica. Ali otac mi je rekao da će se ubiti ako se ikad popnem
na pozornicu. Ionako je umro. Pa sam mogla glumiti. Bila sam narator u Perzefoni Stravinskog u
Teatru Colon11. Ali sam bila prestara da bih postala glumica pa sam postala urednica.“
Delia ju je pozvala.
“Donijela sam dvije knjige... Pročitala sam ih na putu. Ovu Huxleyjevu možeš čitati. Druga je
za Deliju.
Sišla sam pozdraviti je, ali mi je okrenula leđa i mahnula rukom kao da pozdravlja.
Na dnu stuba, Delia joj je zataknula jasmin u zapućak na kaputiću:
“Tako ćeš ponijeti komadićak mojega vrta.“
Zagrlile su se, a onda me pogledale podignuvši bradu.
“Pogledaj, Elisa“, rekla je Delia, “proći će još mnogo vremena dok ne vidiš opet Chanelov
kaputić.“
Victoria se opet nasmijala. Bette Daviš u Sve o Evi. Ali Victoria nije bila zla.
“I u Perzefoni sam nosila Chanel: haljinu s crnom čipkom. To mi je najbolje sjećanje u životu.“
Ja nisam htjela biti glumica. Sad su me drugi put pitali što želim biti kad odrastem. Gledala
sam u knjige. Zamislila sam svoje ime na hrptu knjige. Počela sam bilježiti u bilježnicu, misli, male
priče kojih sam se sjetila čitajući, sonete. Voljela sam se usredotočavati na rime, kao da su
matematički problem, ali meni su se sviđale riječi, a ne brojevi.
Delia je sjedila Pablu u krilu. Smijala se: drukčijim smijehom od Victorijina, koji me
podsjećao na ehianti, na kristalne čaše.
Popeli su se gore, prema sobi, držeći se za ruke. Tada sam ih zadnji put vidjela sretne.
Pablo se ponašao kao ljubomorni muž. Victoria je probudila ljubomoru. Uz Victoriju, Delia
je bila svoja, barem toga popodneva: vedra i blistava. Pablo joj je prije dobacio da je prijetvorna.
Ali Victoria je rekla da je prijetvoran on: troši je, crpi joj snagu.
“Idemo u Pariz“, inzistirao je.
“Opet? Ne mogu stalno biti na putu“, mrmljala je Delia.
Legla sam, ugasila svjetlo. U tišini sam opet čula šum mora. Krv u mojem tijelu oponašala je
ljuljanje valova.
Došla sam do prozora. Nebo i more bili su crni, a gore visoko - zvijezde. Kakvo je nebo noću
u Parizu? Kakvo je u Temucu? Mama nikad nije gledala nebo.

11 Teatro Colon - najveća operna kuća u Buenos Aircsu (nap. prev.)

 6

Već dvije godine ne živimo zajedno.

Pablo i Delia na neki način su me posvojili, a ni mama ni ja nismo se usprotivile. Ponižena
Matildinom laži, mama je otišla. A Pablo i ja dopustili smo da ode. Ja sam dopustila da ode. Nadala
sam se da će je Delia, kad se vrati, dovesti natrag. Ali Delia je samo rekla: “Trebala si otići s
majkom.“
Nisam željela. Nisam joj znala to objasniti, nisam to znala objasniti ni samoj sebi.
Pitala sam mamu, želeći da mi dopusti da ostanem u Isli Negri.
“Mama, hoćeš da dođem živjeti s tobom?“
Sjedile smo u kuhinji u Temucu. Juana je izišla. Čekala sam odgovor ne gledajući je.
“Elisa“, rekla je mama, koja me gotovo nikad nije zvala po imenu, “ostani tamo gdje misliš
da je tvoj dom.“ Ustala je i prišla sudoperu, otvorivši pipu. Činilo se da je voda smiruje, štiti od
neke opasnosti, kao da taj zvuk može sakriti ono što ne želi čuti, vidjeti.
Gledala sam mamu s leđa, spuštenih ramena. Nisam željela biti kao ona. Željela sam biti kao
Delija. A još sam toliko toga trebala naučiti.
Juana se vratila iz kupnje s dvije torbe, hladno me pozdravila i počela spremati stvari u
hladnjak.
Kad je mama otišla u kupaonicu, rekla mi je: “Pokajat ćeš se zbog onoga što si napravila
svojoj majci.“
Televizor je i dalje bio uključen, ispunjavao je tišinu. Mama je uzela moju praznu šalicu.
Imala je pomalo masnu kosu i upaljene, otečene prste. Osjetila sam miris češnjaka i deterdženta
kojim je odisalo njezino tijelo. Bio je to miris siromaštva i željela sam ga zaboraviti.
Nisam htjela da me isprati. Udaljila sam se ne okrenuvši se. Pretrčala sam blokove kuća koji
su me dijelili od stanice, sigurna da mama još stoji tamo na pragu, makar me više ne vidi.
 7

Delia je koračala prema kuhinji umotana u crni, svileni kimono oslikan lišćem i cvijećem svih boja
koji je kupila u Parizu. “Važno je kupovati stvari na lijepim mjestima“, rekla mi je, “ovaj sam
kimono kupila u jednoj ulici u Le Maraisu 12 i svaki put kad ga odjenem, nađem se u toj ulici“.
Imala je vrlo nježne crte lica, oči su joj uvijek bile poluzatvorene. Nije govorila. Mogla je
provesti nekoliko minuta umačući prepečenac ili držati šalicu u ruci ne prinoseći je usnama.
Pablo je, naprotiv, bio napet i budan. Ustao je od stola ne čekajući da završimo.
Pogledala sam jasmine koji su venuli na sredini stola i pomislila: cvijeće vene ako ga diraš,
žena vene kad je nitko ne dira.
“Sad je već vrijeme za naš sat francuskoga“, rekla je Delia. “Ili je danas na redu engleski? Da,
engleski.
Donesi knjige koje nam je ostavila Victoria, a ja se idem gore presvući.“
Ostale su na stoliću napravljenom od kormila, odmah uz zube ulješure. U 7. poglavlju
drugoga dijela romana After Many a Summer13 Victoria je na engleskom napisala na lijevoj
margini: “Inteligencija + dobra volja. Ali zašto ne i ljubav?“.
Preko svih redaka jedne stranice knjige Sex and Character14 Otta Weiningera velikim je
crvenim slovima napisala: Faux15. Zanimalo me što je to njoj tu pogrešno. Prevela sam:
“Sazrijevanje muškaraca često prate osjećaji odbojnosti i gađenja; žene, naprotiv, ušavši u
pubertet, promatraju razvoj svojega tijela s uzbuđenjem i nestrpljivim užitkom“.
Delia je silazila niza stube pa sam zatvorila knjige. Otvorila sam bilježnicu za engleski.
Onda smo začule šum pa smo pogledale prema vratima. Netko je ubacio pismo. Uzela sam
ga. “Za Elisu“, pisalo je na omotnici okruglim slovima, a na poleđini: Aldo.

“Bez sata“
Ovoliko te volim:
dok se dan lomi napola poput modroga voća.
Bezukusni su sati
dok ne ugledam tvoje čelične oči.
Tada sve je kako treba,
vrijeme prije i poslije tvojega lica.

Srce mi je skoro iskočilo, kao da sam trčala. Delia se približila. Pokazala sam joj. “Strašna je“,
rekla sam. “Ne čini mi se baš tako strašnom.“
“Nije lepršava.“
“Znaš kako je govorio Borges? Ni kaput nije lepršav, ali zato grije.“

12 Le Marais - pariška četvrt na desnoj obali Seine (nap. prev.)

13 After Many a Summer (Poslije mnogih ljeta) - roman engleskoga književnika Aldousa Huxleyja napisan
1939. U romanu o holivudskom milijunašu koji se boji skore smrti, Huxley propituje američku kulturu, a
posebno njezinu, kako je smatrao, površnost i opsjednutost mladošću. (nap.prev.)
14 Sex and Character - Spol i karakter (njem. Gescblecht und Charakter), knjiga austrijskoga filozofa Otta

Weiningera (1880.-1903.) objavljena 1903. Autor u knjizi tvrdi da je svako ljudsko biče kombinacija muških
i ženskih elemenata, s time da je muška strana pozitivna, produktivna, svjesna i moralna, dok je ženska
negativna, neproduktivna, nesvjesna i nemoralna. Kritičari su ga optuživali za mizoginiju i antisemitizam,
premda je podrijetlom bio Židov. (nap. prev.)
15 faux (franc.) - pogrešno (nap.prev.)
 Meni ne treba kaput. Bacila sam pjesmu u smeće, ali već sam je znala napamet.
Kad sam se vratila, Delia me gledala mršteći se. Primila me za bradu, uhvatila kosu jednom
rukom i okrenula mi glavu na jednu pa na drugu stranu.
“Imaš jako lijep vrat, ali se ne vidi od duge kose.“
“Hoćeš me ošišati?“
Uvijek me mama šišala. “Samo vrhove“, uvijek bi govorila. I tako je moja kosa uvijek bila ista:
kestenjasta, ljeti nešto svjetlija. Dosezala mi je ispod ramena i kovrčala se. “To je od vlage“,
govorila bi mama koja je isto imala kovrčavu kosu i uvijek ju je nosila podignutu kad smo bile u
Isli Negri, od prvoga dana. I u Temucu je imala podignutu kosu kad sam je zadnji put vidjela.
“Moram je posjetiti“, pomislila sam.
Delia me pozvala iz svoje sobe.
“Dođi, Elisa.“
Krevet je još bio raspremljen. Nisam stigla otići gore da ga pospremim. Otkako nema mame,
ne obaziremo se na vrijeme. Čini se da Deliji to nije bitno.
Posjela me ispred komode i vratila se u kupaonicu s češljem, štrcaljkom koju je mama
koristila dok je glačala i škarama.
Napravila mi je stazu na sredini, smočila mi kosu i brižno je počešljala, sjedne pa s druge
strane. Pogledala sam u zrcalo ravnu, tamnu kosu koja mi je padala s obje strane lica.
Prvi je rez napravila u visini čeljusti i vrat mi se odmah produžio za nekoliko centimetara.
“Ova linija, koja ide od brade do vrata, mora biti što duža: to je linija ljepote.“
Odrezala je i otraga, iznad ramena, a ja sam odjednom osjetila hladnoću. Podignula sam ruku
prema golom zatiljku. Kao da se dodirujem tuđom rukom.
Kosa se počela sušiti i počele su se stvarati kovrče, još više skraćujući kosu. Pomaknula sam
glavu, na jednu pa na drugu stranu. Bila sam drukčija.
Otrčala sam se pogledati u zrcalo, Aldovo zrcalo.
Pritisnula sam usnice na staklo, otvorila i zatvorila oči. Poslije sam se bacila na krevet,
dodirujući zatiljkom hladan jastuk. Opet sam spustila ruku među noge. Prvo polako pa brzo. Brzo
pa polako. Užitak istovremenog osjećanja i zaboravljanja tijela, bio je sličan ljuljuškanju na
golemom valu.
 8

“Imam pismo za gospođu Deliu.“

Aldo je bio jako miran dok me gledao. Nije mi gledao kosu, gledao mi je lice, vrat:
proučavajući kakvoga je traga šišanje ostavilo na njima. Ništa nije rekao. Je li očekivao da ću mu
reći nešto o njegovoj pjesmi?
Zgrabila sam omotnicu. U posljednje je vrijeme on donosio Pablovu ili Delijinu poštu. Prvi
put je rekao da se poštar razbolio i da ga je zamolio za uslugu. Poslije više nije bilo isprika.
Chu-Tuh je došao do vrata. Stao je ližući mi ruku. Aldo je pogledao psa, moju ruku pa opet
moj vrat.
“Dobro. Imam puno posla“, lagala sam.
Nisam imala puno posla, ali nisam mogla stajati tamo dok me Aldo šutke gleda.
Ušla sam u kuću. Na omotnici nije pisalo tko šalje pismo. Preko marke je bio pečat, a ispod
je pisalo Rim.
“Za mene?“ pitala je Delia. A onda mi je sinulo da bi pismo moglo nositi kakvu lošu vijest. U
filmovima u pismima uvijek stižu loše vijesti.
Otvorila je omotnicu nožem za pisma koji je stajao na kuhinjskom ormaru. U omotnici su
bile knjiga i pismo. Sjela je, pročitala pismo i prelistala knjigu. Dok je čitala, suze su joj tekle niz
obraze. “Slušaj, Elisa.“

Kad tene mogu pogledati u lice gledam tvoja stopala.

Izvijene lukove tvojih stopala, tvojih malih čvrstih stopala.

“A gle moje noge“, izula je cipele i pokazala svoja velika stopala. “Čekaj, ima još:“

Tvoj struk i grudi, purpurni dvojac bujnih dojki, nemirne oči što nekamo lutaju, sočna tvoja usta i
vatrenu kosu, stupicu moj mali.

“Sigurno pogađaš tko je taj anonimni pjesnik koji je napisao tako lošu pjesmu.“
Približila sam se i pokazala mi je korice knjige Kapetanovi stihovi.
“Jeftina pjesma posvećena jeftinoj ženi. Crvene kose“, stropoštala se na naslon stolca. “I dok
je pisao te pjesme, meni je slao svoja lažna pisma: 'Mraviću moj: cvrčak je sam pod hladnim
suncem Caprija.'“
Pogled joj je zablistao, a onda se ugasio. Vidjela sam takav pogled na mački, noću. I sad sam
ga se bojala.
“Otići ću.“
Prestrašeno sam je gledala. I ona će otići, kao i mama?
“Ne sada, Elisa. Poslije, kada se on vrati. Otputovat ću u Pariz, na neko vrijeme. C'est
inexorable16“, pognula je glavu, kao da želi odagnati loše sjećanje. “Kad si tužan, moraš ići u Pariz.“
“A ja?“

16 C'est inexorable (franc.) - To je neminovno, (nap. prev.)

 “Ti ćeš biti dobro, Elisa. Moraš se vratiti mami. A ako ne, i ti možeš u Pariz, na neko vrijeme.
Pourquoi pas17? Tamo imam mnogo prijatelja.“
Sjela sam pokraj nje. Zagrlila sam je. Nikad se nismo zagrlile. Potražila sam njezin parfem i
bio je tu, skriven, miris jasmina i drva, blag. Miris odjeće u ormaru, miris koji sam osjetila onoga
popodneva kad sam se sakrila i vidjela Pabla i Matilde u krevetu. Možda sam joj to morala
ispričati. Ali onda bi Delia otišla puno prije.
“O čemu razmišljaš?“
“Ni o čemu“, rekla sam.
“Ne može se razmišljati ni o čemu. Samo se može ne razmišljati dok vodiš ljubav.“
Nije to govorila meni nego sebi, kao i toliko puta. Prešla je rukom preko obraza.
“Ja to ne radim već šest godina i mislim da više nikad i neću, nikad više.“
Naslonila je glavu na moje rame i zatvorila oči.
Nikad nismo bile tako blizu.
Pomilovala sam je po glavi i dugo smo ostale tako sjediti.
Odjednom je rekla: “Hajde, donesi mi cigarete.“
Prestajala je pušiti pa opet počinjala, kao i slikati. Puno je pušila i slikala, ili tjednima ne bi
radila nijedno ni drugo.
Zazvonio je telefon.
Pablo. Htio je razgovarati s njom.
“Reci mu da sam u selu. Reci mu da sam umrla.“
Rekla sam mu da je nema, da je izišla.
Prije nego što se ubila, Alfonsina Storni18 poslala je oproštajnu pjesmu dnevniku LaNacion:
“Ah, i učini mi još nešto: / nazove li opet / reci da prestane zvati, da sam vani...“.
Bojala sam se svakoga dana kad se Delia bacala u more: nisam htjela da se utopi kao
Alfonsina.
Nije se utopila. Svu je svoju snagu uložila u slikanje i pakiranje slika. Slike na papiru
spremala je u plastične tuljce, okrenuvši naslikanu stranu unutra. Platna je savijala slikom prema
van, ako su bili akrili. Namatala ih je na kartonski tuljac koji neki zovu srce, tako mi je barem
rekla. Bilo je čudno što se njezine slike, koje nemaju srca, ovijaju oko njega.

17 Puorquoipas? (franc.) - Zašto ne ? (nap. prev.)

18 Alfonsina Stomi (1892.-1938.) - argentinska pjesnikinja, stvara u rasponu od romantizma preko
avangarde sve do ranoga modernizma. Od 1912. živi u Buenos Airesu gdje preživljava od poučavanja i
novinarstva. Oboljela od raka i osamljena, zadnju pjesmu pod naslovom Idem spavati šalje uredništvu
časopisa La Nacion. Sljedećeg jutra njezino je tijelo nađeno na plaži u Mar del Plati. Njezina smrt poslužila je
kao inspiracija Arielu Ramirezu i Felbtu Luni za pjesmu Alfonsinay el mar koju su izvodile mnoge pjevačice,
(nap. prev))
 9

Delia ga je čekala u sobi, ali kad ga je čula kako ulazi, sišla je niza stube. Na sebi je imala svilenu
haljinu koja joj je prekrivala naborana koljena i bila je bosa. Ja sam joj prethodne večeri obojila
kosu. Kako god bilo, reći će mu, mora to učiniti sada, u ovoj haljini i s ovim izrazom lica. Ovako:
gotovo mlada, putena, ravnodušna.
Pablo me pozvao s dna stubišta:
“Elisa, nećeš me doći pozdraviti?“
Bio je blijed i imao je podočnjake. Poljubila sam ga. Pitala sam se jesu li se poljubili, ali Delia
je bila jako ozbiljna.
Otvorili smo darove: knjigu za mene (Veliki san Raymonda Chandlera), a za Deliju šal od
zelene svile i ploču Bole de Nieve19.
“Hvala“, rekla sam i popela se u svoju sobu.
Nisam zatvorila vrata. Stisnula sam kapke i naćulila uši.
“Probaj.“
Ništa nije rekla. Možda je isprobavala zeleni šal prije nego što mu je išta rekla. Možda je on
krenuo staviti Bolu de Nieve na gramofon pa će sve biti vedrije. Sjetila sam se jednoga bolera na
koji me upozorila Delia dok su ga puštali na radiju: “bit ću za tebe tek maglovita / slika prepuštena
sjećanju / kad me jednom zaboraviš / kao što je najbolji baš stih / kojega se ne možeš sjetiti“. Da
bar na ploči nije taj bolero.
“Sočna tvoja usta i vatrenu kosu, stupicu moj mali?“
Delijin glas bio je ironičan, pun neizmjerne tuge.
“Oprosti mi“, rekao je. “Za ljubav treba puno truda. Ovo je nešto drugo. U ljubav treba uložiti
puno napornoga rada, sama si to rekla. Ali ti si Mrav, ja ne znam raditi, nikad to nisam znao. Ne
znam ni njegovati cvijet! Makovi su uvenuli čim si otišla.“
Zanijemio je. Vjerojatno je raširio ruke onim bombastičnim svećeničkim pokretom kojim se
nekad razmahivao na predavanjima. Sjetila sam se Victorije, onoga što bi rekla da je sada tu.
“Kad sam s tobom, sve postaje tako teško i onda se, odjednom, pojavi druga žena i onda je
sve previše jednostavno... Ne znam. Ne znam što bih ti rekao.“
“Nemoj ništa reći. Ostao si bez glasa, kao i svaki put kad ne želiš govoriti, kad ti ne odgovara
da govoriš.“
“Delia, ne ljuti se. Pokušajmo ponovno. I tebi je najbolje sa mnom. Gle, pogledaj slike koje si
sada počela slikati.“
Na stalku je bila njezina najnovija slika. Opet konj, ali bez usta, izgledao je kao da izlazi iz
slike. Novi Delijini konji nisu stali na platna, bili su golemi kao njezina bol.
“Tko je ta žena?“
“Nitko.“
“Ne laži. Sam pročitaj.“
Čula sam kako se rastvara pismo. Prošle su tri minute duge poput vječnosti. “Tko ti je to
napisao?“
“Nitko: primila sam anonimno pismo o anonimnoj knjizi.“
“Matilde, cura koja ti je glačala bluze u Meksiku...“

19 Bola de Nieve — umjetničko ime kubanskoga pjevača, skladatelja i pijanista Ignacia Jacima Ville
Fernandeza (1911.-1971.), jednoga od najvećih kubanskih glazbenika, (nap. prev.)
 “Sad mi je jasno. Na tim se putovanjima ona pojavljivala zbog tebe... Cijelo si me vrijeme
varao.“
“Napokon“, počeo je Pablo, kao damu se vratio glas, aja sam se bojala onoga što će reći,
“napravila je isto što i ti. Nisam bio sam kad sam stigao u Madrid: bio sam oženjen. Velika je bila
trudna. Znala si to. I legla si u moj krevet. Ili si me povela u svoj.“
“To što si sad rekao je... prostački. Ta je žena prosta.“
Ja sam to već znala, ali nisam mogla pronaći prikladnu riječ. Čak i kad ljubavi više nema,
treba naći prikladnu riječ.
 10

Odmah sam okrenula pogled prema prozoru da me Delia ne vidi kako plačem. Nebo je bilo bijelo.
Svaki čas će kiša. Neću plakati.
Ostavila je kovčeg na pragu. Sjela je pokraj mene na krevet i pogledom okružila prostoriju:
policu sa školjkama, zrcalo.
“Elisa“, rekla je, “što ti mogu dati da me se sjećaš?“
Ne želim da mi išta ostavljaš. Želim da ostaneš.
“Tvoj parfem?“
Nasmijala se. Činila se jako umornom, kao poslije duga puta, a još nije ni krenula.
“Mogla bih ti ga ostaviti, ah mislim da nije dobro da koristiš moj parfem. Barem još za sada.
Da bi se pronašao pravi miris treba puno vremena, baš kao i da bi se pronašao vlastiti glas.“
Njezin glas. Htjela bih jednoga dana imati njezin glas.
“Onda šešir?“
“Naravno. Ostavila sam ga u ormaru.“
“To je posudba. Dok se ne vratiš.“ Vratit će se za koji mjesec, rekla mi je. Vratit će se po Pabla.
Po mene.
 11

Nosila sam šešir svakoga dana toga dugog ljeta. Svi su dani isti, bez iznenađenja, dani kada bih
poslije doručka odlazila u Pablovu sobu i uređivala papire na pisaćem stolu, prije nego što bih
namjestila krevet.
Posljednje noći koju je proveo s Delijom, Pablo je napisao:
Ali, tu je ona koju sam pokušao zagrliti poput vala,
Ona koja je na mojim usnama ostavila tek okus noćnoga voća, koja je
zatreperivši poput zvijezde izgorjela poput golubice i odjednom me,
kliznuvši niz moju kožu, liznula poput lomače.
Pjesma nije bila dobra. Nisu bile dobre ni one koje je napisao poslije, kad se Matilde već za
stalno doselila u Islu Negru, s dva kovčega i dvije torbe koje je Pablo dovezao u autu.
Kada nekoga volimo, volimo svaku njegovu najsitniju gestu; mržnja je jednako sitničava.
Mrzila sam mrlju na njezinu listu i Matildin smijeh, prva njezina obilježja koja sam upoznala. Ali
i njezin lak za nokte boje fuksije, pretjerano ljuljanje bokovima dok hoda, uzdignuti mali prst dok
podiže šalicu, a, posebno, odvratan običaj koji je imala kad je Pablo ne bi gledao, da njuška vlastiti
zadah iskrivljujući usta.
 12

Život je katkada nakupina nevolja. I jedino možeš ostati miran i čekati. Kao kada te oluja zatekne
bez krova nad glavom. To sam ovaj čas smislila i metafora je loša. Ne postoji metafora za smrt.
U Temuco sam stigla poslije podneva. Mama nije došla po mene.
Nebo je bilo ljubičasto-sivo i puhao je težak vjetar koji je nosio suho lišće. Vidjela sam dvije
munje i poslije začula grmljavinu. Ubrzavala sam korak. Nisam htjela da me uhvati kiša, kao da
sam nešto slutila.
Prethodne me večeri nazvala Juana:
“Mama nije dobro. Moraš doći.“
“Što joj se dogodilo?“
“Dođi. Radije dođi u bolnicu.“
“Doživjela je nesreću?“
“Nije. Ne brini se, ali dođi što prije.“
Bolnica je bila blizu stanice. Bila sam tu prije mnogo godina. Cijepili su me, od čega mi je
ostao bijeli ožiljak na ruci.
Mama je bila u sobi broj 13, na prvom katu. Na hodniku su bili neki bolesnici u kolicima,
članovi njihovih obitelji koji su se hladili lepezama, bolničarke koje su se žurile ne podižući buku
u bijelim cipelama sličnijim papučama. A miris koji se osjećao bio je mješavina alkohola i lužine.
Gledala sam je, zatvorenih očiju i glatke kože bez bora. Izgledala je tako mlado. Ali kosa, pa
kad je izgubila kosu? Samo se još nekoliko pramenova držalo za lubanju.
Približila sam se, poljubila je i odahnula s olakšanjem osjetivši toplu kožu njezina lica. Iz
lijeve ruke izlazila je sonda povezana s bocom seruma.
Uhvatila sam je za ruku i otvorila je oči.
“Zdravo, mama.“
Nasmiješila mi se i stisnula mi ruku. Pogledala je Juanu koja je stajala kraj nje, a onda opet
mene pa je opet zatvorila oči. U krevetu pokraj nje, jedna jako stara žena počela je jecati.
“Sestro!“
“Tako je cijeli dan“, rekla je Juana. Mahnula sam joj da se malo udaljimo. Nisam htjela da
mama čuje. “Što joj je?“
“Rak.“
“Otkada? Zašto me nisi obavijestila?“
“Zabranila mi je. Kad si zadnji put otišla, poslije zadnje kemoterapije, počelo se pogoršavati.“
Juana se rasplakala, izvukla zgužvani rupčić iz džepa i obrisala obraze.
Odmaraju je od zračenja. Od zračenja? Riječi, cijeli svijet gubi smisao.
“Liječnik je rekao da će pričekati mjesec dana i onda odlučiti hoće li nastaviti kemoterapiju.
Pitala je: hoće li mi otpasti sva kosa. Hoće, rekao je liječnik, ali o tome ne trebate razmišljati.“
Juana je opet bila na rubu plača. Dok je plakala, govorila je višim glasom i morala sam je
ušutkivati.
“Došla sam s njom“, snizila je glas, “po nalaze zadnjih pretraga. Tumor se već raširio cijelim
tijelom.“
Nisam mogla vjerovati da bi takva bolest mogla pogoditi moju majku, koja nikad nije imala
ni gripu, koja se nikad ni na što nije žalila. Suočena s tom novom krhkošću, vidjela sam je u
njezinoj nekadašnjoj punoj snazi. Ako se razboljela, više ni u što nisam mogla biti sigurna.
“Gdje ima rak?“, pitala sam kao da je bitno.
 “Na plućima.“
Čula sam da se takav rak dobiva od puno pušenja, ali mama nikad nije pušila. Pablo je cijelo
vrijeme imao lulu u ruci, a nikad nije ni zakašljao.
Juana ispuše nos. Približila sam se mami i šapnula joj:
“Odmah dolazim.“
Izišla sam u hodnik pun ljudi. Grlili su se, neki smijali. Najradije bih ih ispljuskala.
Išla sam prema dnu hodnika. Iza vrata mutnih stakala bila je kapelica.
Prestala sam ići u crkvu otkako je mama otišla iz Isle Negre. Ušla sam i kleknula u prvu
klupu. Gledala sam Majku Božju raširenih ruku, u modrom i bijelom plastu. Htjela sam da mama
živi, još dugo, bar još neko vrijeme, htjela sam joj toliko toga reći i toliko je toga pitati. Jednostavno
biti s njom - nas dvije sjedimo u kuhinji u Isli Negri, ili u Temucu, u bilo kojoj kuhinji. Zatvorila
sam oči i počela moliti: “Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje.“ Mama mi je rekla da se
uvijek moli Majci Božjoj, jer je žena i majka i bolje je razumije. I ja sam joj se molila: “Zdravo
Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom“. I onda: “Neka mama živi, neka mama živi, neka mama
živi.“ Otvorila sam oči i činilo mi se da mi se Majka Božja smiješi.
Zurila sam se hodnikom prema sobi. Starica je i dalje stenjala, ali ona je već dovoljno
poživjela. Spasiti se treba moja mama.
“Kako je mlada“, rekla sam Juani. Rekla sam to naglas, da mama čuje.
“To je od lijekova. Daju joj kortikoide.“
Onda sam ugledala upale obraze, usta svedena jedva na crtu, ključne kosti koje strše ispod
bolničkog ogrtača, kosti na rukama, ljubičasti trag na mjestu gdje joj je sonda ulazila u ruku.
Opet sam je poljubila u obraz, malje na glavi. Mamina kosa: njezin jedini zavodnički čin,
oprati je kišnicom, kao dan prije nego što smo otišle u Islu Negru. Raspustiti je nadolasku. Za
Pabla.
“Mama, išla sam se pomoliti u bolničku kapelicu. Pomoliti Majci Božjoj. Ozdravit ćeš.“
Otvorila je oči.
“Baš dobro“, nasmiješila se i opet ih zatvorila. Juana se primaknula i poljubila je u čelo.
“Raquel, ostavit ću te malo s Elisom. Idem doma, dovršiti narudžbu. Brzo ću doći.“
Sjela sam kraj mame i uhvatila je za ruku. Kao kad sam bila mala, u Temucu. Nisam mogla
zaspati pa sam je zvala iz sobe. Dolazila bi bez riječi, sjela na stolac pokraj mojega kreveta i držala
me za ruku koju sam čvrsto stiskala, otklanjajući more, sve dok ne bih zaspala.
Naslonila sam se i na trenutak zaspala.
Osjetila sam maminu hladnu ruku kako stišće moju. Dodirnula sam joj hladan obraz. Susjeda
je sve jače stenjala. Željela sam da umre. A umrla je mama. Zagrlila sam njezino tijelo i plakala.
Plakala. Nijemim, gluhim plačem. Predugo sam čekala da zaplačem. Mislila sam da ne trebam
mamu. Da mogu živjeti bez nje. Ni ona sama nije učinila ništa da to spriječi, da me zadrži.
Juana je bila nepomična, stajala je navratima sobe, s torbicom na ramenu i plastičnom
vrećicom u ruci. Pale su joj na pod. Došla je do mame i nadvila se nad nju.
“Raquel. Raquel“, vikala je. “A nije htjela da ti kažem. Nije htjela. Na kraju je pristala: 'Reci
joj samo da sam malo slabašna'.“
“Slabašna.“ Koliko nježnosti može sadržati deminutiv koji izgovara moja majka na samrti.
Više nemam mamu, nemam mamu nigdje na svijetu. Mogu ići kamo god hoću. Gdje ću sakriti
ovu golemu bol? Nisam znala patiti, to me mama nije naučila. Nitko me nije naučio. Može li se
patnja naučiti iz knjiga?
“Želim ići“, rekla sam Juani.
“Moram ti prije nešto dati.“
Potražila je nešto u torbi i dala mi omotnicu: “Za Elisu“. Unutra je bio papir.
“To je broj računa otvorenog na tvoje ime, u banci.“
 Opet mi se činilo da govori nekim drugim jezikom, nerazumljivim.
“Rekla mi je da ti kažem da možda nije mnogo, ali će ti možda poslužiti za put u Pariz.“
Spremila sam omotnicu u torbu.
“Čekaj, i ovo.“
Druga, veća omotnica, od žutoga papira. “Fotografije“, rekla je.
I dala mi je još jednu omotnicu, malu i blijelu, na kojoj je isto pisalo “Za Elisu“. Bila je
zatvorena. Tri omotnice.
Opet sam zagrlila majku. Bila je hladnija.
Netko je upalio svjetlo u sobi. Koža moje majke bila je siva pod neonskim svjetlom.
“Mamice“, prošaptala sam. Poljubila sam joj kapke. Podignula joj ruku i prinijela je svome
licu. Svijet je stao i vratila se bol.
“Moram ići, Juana.“
Ali nisam se pomaknula.
“Što se radi sada, poslije?“
Nisam htjela izgovoriti nijednu riječ, nisam htjela izgovoriti truplo, pepeo, groblje.
“Ne mogu to učiniti, možeš li sama?“
Juana kimne glavom, zagrize u rupčić i počne plakati, opet, jako polako.
 13

Florencio me gledao kao da vidi duha.. “Što se dogodilo, Elisa?“

“Ništa“, prošla sam rukom kroz kosu, ali ta kosa nije bila moja, bilo je to moje lice koje još
gleda moju mrtvu mamu. “Trebam Alda.“
“Alda? Mojeg sina?“ rekao je začuđeno. “Doma je. Zatvorit ću pa idemo.“
Prebrajao je novac iz blagajne i zatvorio je.
Na ulici nije bilo nikoga. Hodali smo šutke. Nisam odvajala pogled s ceste. Bolje ponovno
počela rasti, iz želuca se širila prema glavi, rukama, poput razgranatog puzavca punog trnja.
Vraćajući se ovamo pregledala sam fotografije: moja majka, mlada, sa mnom u naručju. Duge
i sjajne kose. Njezin obraz uz moj. Ja na biciklu, kose počešljane u dvije pletenice. Ja u njezinu
krilu, s pregačicom iz vrtića, dok ona otvara dar. Mamaje sretna. Ja sam sretna. Ni na jednoj
fotografiji nema mojega oca. Moždaje, pomislila sam, fotografije snimio otac.
“Uđi“, rekao je Florencio. Stigli smo do bijele kuće ispred koje je bio vrt.
“Tu ću ga pričekati“, rekla sam.
Aldo je odmah izišao. Prestrašio se kad me ugledao. Savršeno je dobro vidio bol, kao da
gleda razjapljenu ranu na čelu.
“Mama.“
Šutio je, stisnuvši šake.
“Idemo na plažu“, zapovjedila sam.
“Odmah dolazim“, ušao je u kuću i vratio se s plavom jaknom, kojom me ogrnuo oko ramena.
Išli smo prema moru. Nebo je bilo puno zvijezda. Kakva nepravda, toliko je zvijezda na nebu,
a mama je umrla.
Aldo me zagrlio i tako smo hodali obalom. Kao Delia i Pablo toliko puta. A onda je spustio
ruku na moj zatiljak.
Zgrabila sam ga za ruku i povela ga iza stijena. Vidjeli smo miša, projurio je ispred nas.
Skinula sam jaknu i prostrla je na hladan pijesak. Aldo je sjeo pokraj mene. Gledala sam ga i
strah se vratio u njegove oči. Odlučila sam daja moram učiniti njemu ono što sam željela da učini
on meni.
Obuhvatila sam mu lice rukama i stisnula usne na njegove. Imao je suhe i malo hrapave
usnice, poput onih koža kojima je glačao drvo. Ljubili smo se polako, približavajući i razmičući
usnice, a onda i jezikom.
Pročitala sam ga: počela sam mu otkopčavati košulju. Gledao je moje brze prste i svoje tijelo
kao da je tuđe.
Bio je vitak, nije imao dlaka na prsima kao Pablo. Dodirnula sam mu ruke. Privinula sam se
uz njega, držeći se za njegove ruke kao za stube. Osjetila sam hladnoću i zagrlila ga. Opet smo se
ljubili. Usta su mu bila slana, nisu bila poput vina, bila su poput mora.
Prošao je prstima po mojem dekolteu, klizeći nadlanicom po njemu, a onda mi je zavukao
ruke pod bluzu, dodirujući mi struk, leđa. Bolje nestajala poput plime. Njegovi su prsti istraživali
pod mojim grudnjakom, dodirivali mi grudi i odjednom sam osjetila da sam vlažna među nogama.
Nije bila krv.
Spustio me na jaknu, ispružio se pokraj mene i opet smo se ljubili. Ruke, kožu, prste. Skinula
sam bluzu, mučio se s kopčom grudnjaka dok napokon nije popustila. Gledao mi je dojke.
Primaknuo je usnice jednoj pa drugoj dok sam ja njega hvatala za sjajnu, tamnu kosu. Skinula sam
gaćice jednim brzim pokretom nogu. Pale su mi i cipele. Gurnula sam njegovu ruku među svoje
noge. Pomicao je prste u meni, kao što sam ja to učinila mnogo puta. Polako, duboko, blizu.
 Zastenjala sam. I opet, malo jače. Mogla bih umrijeti, željela sam umrijeti. Otkopčala sam mu
pojas, gumb hlača, spustila zatvarač. On je učinio sve ostalo, i hlače, i čarape. Ljubio mi je vrat,
usta, kao da se baš sjetio da se moramo opet poljubiti. Otvorila sam oči i pogledala ga. Kliznuo je
u mene, vrisnula sam. Bila je to slatka bol. Bol koja briše svaku drugu.
“Boli te?“ pitao je. Ne, ne boli me. “Nastavi.“ I nastavio je. Ja sam se osjećala kao da nekamo
silazim, nestajem s ovoga svijeta, iz života, iz smrti.
Gledala sam njegove kapke, pjegice ispod trepavica. Počeo se pomicati brže, prodirati sve
dublje. Muklo je zastenjao, a onda je njegovo tijelo postalo jako teško na mojemu. Bacio se na
pijesak i primio me za ruku.
Opet sam osjetila kako mi nešto teče niz noge.
“Ne boj se“, rekao je. I lagano dodirnuo krv na mojim nogama. Noge su mi utrnule. On je
legao pokraj mene i poljubio me u rame.
Već je bio jako daleko od mene.
Do nas je došao miris koji sam poznavala. Odjednom se vratila bol. Zaglušujuća buka mora,
miris seksa. I bol. Moji glava i tijelo kao da su bili od mljevenog stakla.
Ne želim ga nikad više vidjeti, pomislila sam. Ne želim da me podsjeća na mrtvu majku.
Hodala sam jako polako, ispuštajući ruku koju mi se Aldo tako trudio pružiti. Pokušavala
sam ga ostaviti iza sebe, ali uzalud, slijedio me.
Zastali smo pokraj puta.
“Idi“, rekla sam.
Pogladio me po glavi. Poljubio u čelo kao da sam sveta slika. Djevica iz bolničke kapelice,
pomislila sam, s lažnim osmijehom: znala je da će majka umrijeti.
U kući su bila upaljena svjetla. Nije stvarna, pomislila sam.
Izgledala je kao lutkina kuća.
 14

I Pablo je izgledao kao lutak. Sjedio je na sofi u pidžami, s čašom u ruci, a pred njim prazna boca
viskija. Jednim je gutljajem ispio ostatak i rekao mi ne gledajući me:
“Dođi, Elisa“, pozvao me k sebi potapšavši sofu, kao što je zvao Matilde ili Chu-Tuha.
Kad sam sjela, ustao je i krenuo u potragu za drugom čašom i bocom.
Viski se slijevao niz stijenke čaše, kao što pijesak sipi u pješčanom satu. Koji je ono dan?
Koliko je ono prošlo otkako je mama umrla?
Pablove su oči bile crvene, kao kad bi izronio iz mora.
“Popij sve“, rekao je kao da mi daje lijek. Možda je to i bio lijek, pa će bol nestati. Tekućina
mi se slila niz grlo. U istom mi je trenutku preplavila glavu i želudac i osjetila sam kako mi se tijelo
grije kao u vrućici.
Opet je natočio i meni i sebi. Ovaj put sam pila polako, zatvarajući oči. Veliki požar guta
šumu.
Glava mi je pala na njegovo rame kao da su mi je odsijekli.
Zagrlio me, osjetila sam njegovu ruku na svojem ramenu, a onda miris viskija na licu.
Zaronio je glavu u moju kosu.
Stropoštao se na drugi kraj sofe. Usta su mu bila napola otvorena, kao da je mrtav.
Odnijela sam čaše u kuhinju, oprala ih, obrisala. Uzela sam praznu bocu i bacila je u smeće.
Otišla sam u kupaonicu i pustila mlaku vodu da mi teče po licu i tijelu. Dugo sam bila pod
mlazom vode zatvorenih očiju.
Potražila sam spavaćicu i krevet. Počelo je svitati, ali ja sam htjela zaspati, zauvijek. Kad se
probudim, pomislih, bit ću s druge strane.
III.
 1

Kroz moj prozor u Berthinu stanu vidjelo se pariško nebo koje je Delia tako često spominjala.
Nebo koje moja majka nikad neće vidjeti.
Satima bih ležala ispružena na krevetu. Nebo je mijenjalo boju. Nekad bih se probudila i već
je bila noć. Otvorila bih torbu, izvadila omotnicu i iznova čitala: “Pablo je tvoj otac“. I drugu
omotnicu, s fotografijama. Tri fotografije i četiri riječi.
Zatvorila bih oči, a okrugla bi slova ponovno izvirala jedno po jedno, crno na bijelome, bijelo
na crnome, sve dok ih san ne bi izbrisao.
 2

Berthe je pokucala na vrata. Prišla je mojem krevetu s pladnjem na kojemu su bili šalica čaja i
tanjurić sa šarenim, okruglim kolačićima.
Berthini pladnjevi označavali su vrijeme. Prisiljavala me jesti, uspavljivala me bijelim
tableticama.
“Dosta si spavala, Elisa“, rekla je. “Macarons. Kladim se da ih nikad nisi jela.“
Kolačići su me podsjećali na njezine naočale. Onda sam primijetila da ih nema. Imala je sitne
oči i prazan pogled.
“A gdje su ti naočale?“
“Više mi ne koriste: ne vidim.“
Ustala sam s kreveta i približila se. Uhvatila sam je za ruku. Ispustila me.
“Znam napamet ovu kuću. Ne ponašaj se prema meni kao prema slijepcu“, uzoholila se.
Visoka i, odjednom, tako krhka. “Ali nešto ipak možeš napraviti za mene.“
Zaprepašteno sam je gledala. Sve sam razumjela, bistrinom koja me odavno napustila: a zato
me Delia ovamo poslala. Takav će mi biti život u Parizu: dvorit ću Berthe, kao što je moja majka
dvorila Pabla. “Dođi“, rekla je.
Slijedila sam je. U hodniku smo se mimoišle sa ženom s bijelom pregačom. Nikad je nisam
vidjela, ali otkako sam došla ovamo, gotovo nisam ni izlazila iz sobe.
“Ovo je Laurence, moja pomoćnica. Laurence, gospođica je prijateljica gospode Delije.“
“Ah, bon.“
“Savršeno govori francuski, bolje nego što ću ja ikad govoriti španjolski. Delia je velika
učiteljica, ja sam loša učenica.“
Žena spusti glavu nekako se čudno naklonivši. Pogledala sam joj ruke: sjajne i crvene poput
majčinih.
Ušle smo u veliku sobu, punu svjetlosti. Krevet je stajao uza zid s velikim prozorom, velikim
ormarom i stolcem za ljuljanje, dok su dva zida bila prekrivena policama s knjigama. Za metalnu
šipku bile su pričvršćene ljestve uz pomoć kojih se moglo dosegnuti one najviše.
“Želim da mi čitaš.“
Krenula je prema stolcu za ljuljanje. Pomislila sam da će sjesti, ali ga je gurnula unatrag i
ponudila mi da sjednem. Donijela je knjigu koja je stajala na njezinom noćnom ormariću. Tajnoviti
Buenos Aires20.
“Poklonila mi ju je Delia. Molim te, čitaj mi Uzvišenu ljubav. To je bila zadnja pripovjetka koju
sam sama pročitala.“
Ispružila se oslonivši se leđima o uzglavlje i zatvorila oči. Je li njezino sljepilo još mračnije
ako zatvori oči?
Moj glas, isprva prigušen, postajao je sve jasniji kako sam se sve više zadubljivala u priču,
kao da se spuštam u zdenac po svježu vodu. Glas mi je ispunjavao tijelo, sobu, možda čak i
Berthine oči.

20 Tajnoviti Buenos Aires - Misteriosa Buenos Aires, knjiga pripovjedaka Manuela Mujice Laineza iz 1950.
Knjiga sadrži 42 pripovjetke u kojima autor opisuje život u Buenos Airesu iz razdoblja od osnutka grada
1536. do 1904. Knjiga je jedan od prvih primjera ključne teme argentinske književnosti: borbe između
civilizacije i barbarstva, (nap. prev.)
 Neudanu ženu ne primjećuju ni članovi obitelji ni susjedi, sve dok ne brižne u neutješan plač
na potkraljevi! pogrebu, pa svi pomisle da joj je bio ljubavnik. I ta zgoda mijenja joj život. Premda
nikad u životu nije vidjela potkralja.
Kako sam mogla izdržati toliko bez čitanja? Glavu su mi ispunile slike. Slike te priče, ali i
drugih koje sam pročitala. One o maloj pijanistici iz priča Carson McCullers koja izgubi svoj dar:
prsti su joj se lijepih za tipke poput mlitavih makarona. O dječaku iz Hemingwayjeve novele
Indijanski logor koji crta zvijezdu navodi dok njegov otac vesla i osjeća se besmrtnim.
Alge na obali mora u Isli Negri, pijesak i voda na čijoj se površini zrcali moj odraz. Mamine
riječi: “Pablo je tvoj otac.“
 3

Pariška godišnja doba bila su suprotna onima u Isli Negri. Prolazila sam kroz grad ne gledajući
ga, prelazila Seinu s jedne na drugu stranu, prije nego što bih se vratila na Boulevard Saint-
Germain i u Berthin stan. Samo sam čitala i pisala, u svojoj sobi i pariškim kavanama, pripovijetke
koje su uvijek završavale loše.
Svako bismo godišnje doba posvetile jednom piscu. To je bila Berthina ideja. Ponekad bih je
prevarila i pročitala joj neku svoju priču.
“Ne sjećam se ove Cehovljeve priče“, mrštila bi se. “Iz koje je to knjige?“
“Iz jedne antologije.“
“Nevjerojatno je. Kad žena ude u vlak i sretne muškarca svojeg života, ostavlja sve i slijedi
ga.“
Onda sam odlučila izmisliti književnicu. Josefinu Linares. Uvjerila sam je da sam je otkrila u
knjižnici argentinskoga veleposlanstva.
Zahvaljujući Pablovim oznakama u knjigama naučila sam čitati. Ali uz Berthe sam naučila
pisati. Uz nju sam, recimo, naučila da sve pojedinosti u priči, svi opisi, moraju biti povezani. Kao
da izmišljaš sićušan svijet ograničen na prostor priče.
Jednoga dana, kada je Berthe već znala dvanaest priča Josefine Linares, na objed je došla
žena koja se odijevala poput muškarca. Na sebi je imala hlače i sako, pušila je cigaru i imala grub,
promukao glas, zbog čega je, začudo, bila još ženstvenija.
“Marie je urednica u Rivieresu.“
Znala sam za tu izdavačku kuću. Objavljivali su nordijske, azijske i latinoameričke autore.
Omoti njihovih knjiga imali su geometrijske ili cvjetne uzorke.
“Govorila sam Marie o Josefini Linares, ali nije čula za nju. Rekla sam joj da ćeš joj posuditi
knjigu.“
Berthe je govorila naizmjence se okrećući meni i Marie, kao da nije slijepa, a ja sam na
trenutak pomislila: i tu nas vara.
Toga popodneva Marie je odnijela moju bilježnicu:
“Pročitat ću je s velikim zanimanjem.“
Govorila je španjolski s francuskim naglaskom, onom mekoćom i točnošću koja odražava
način na koji Francuzi pristupaju bilo kojoj temi. Posve drukčijim od argentinskoga naglaska
Delije i Victorije, onom posebnom melodijom koja kao da je govorila, nadilazeći riječi: nije bitno,
ništa nije bitno.
 4

Sigurna sam da je to učinila namjerno: Berthe je pozvala Philippea k sebi i zamolila me da mu

otvorim vrata. Već je bila slijepa, a slijepci ne trebaju okulista. Možda je slutila da sam pomalo
umorna od svoje čitateljske službe. Već sam imala osamnaest godina. Berthe mi je jednom rekla,
za objedom, “mnoge žene u tvojoj su se dobi već udale“. Delia se udala u trideset šestoj. Prvi put.
Victoria u dvadeset drugoj, da bude slobodna i može putovati.
Rukovali smo se upoznavajući se. Imao je velike i hladne ruke, jako nježne. Kad smo se
opraštali, primaknuo mi se pomalo nespretno i poljubio me u oba obraza. “Želi djelovati mlađe“,
pomislila sam. A i svidio mi se dodir njegova grubog lica.
Poslije će mi Philippe reći da se zaljubio u moje oči. A u što bi se drugo okulist zaljubio?
Te sam ga noći sanjala: imao je bijelu kutu, liječničku (premda je k Berthe došao u odijelu
od tvida, sličnom onima kakva je nosila Marie) i milovao je niz očiju izloženih na metalnoj polici.
Oči su se vrtjele nad zupčanicima.
 5

Moje desno oko, otečeno je i nenašminkano. Berthe mi je rekla da se ne šminkam jer će se inače
stanje pogoršati. Naručila me na pregled kod Philippea. U njegovoj ordinaciji. Philippe se nagnuo
nad moje lice držeći povećalo sa svjetiljkom. Duboko sam udahnula njegov miris: nije imao
nikakav miris.
“Sad ću vam izmjeriti očni tlak.“
Dok je govorio, osjećala sam njegov dah. Mirisao je na destilirani alkohol. Ponovno se
nagnuo nad mene i nakapao mi kapi u oko.
Posjeo me pred aparat uz koji je sa svake strane stajao stolac. Namjestili smo se svaki sa
svoje strane svojevrsnoga dalekozora i približili lica leći. Razdvajalo nas je tek nekoliko
centimetara i ja sam se pitala kako mirišem. Teško mi je bilo netremice gledati: to je bio tako
intiman kontakt. Premda sam umjesto njegovih očiju vidjela samo bijelo svjetlo, on je gledao u
dubinu mojih očiju. Željela sam da što prije završi.
“Napisat ću vam recept za kapi“, rekao je napokon.
Ustao je i poveo prema pisaćem stolu. Zapisao je nešto na cedulju.
“Od čega se to moglo dogoditi?“ pitala sam. “Od prekomjernog čitanja?“
Prvi put se nasmijao.
“Ne... šminkate se?“ Da.
“Možda se neki kozmetički proizvod pokvario.“
“I kozmetički proizvodi se kvare?“
“Da, imaju rok trajanja. Ponajprije sjenila i olovke za oči.“
Prvu olovku za oči kupila sam tek kad sam stigla u Pariz. Šminkala sam se kao Delia,
povlačila sam crtu uz rub trepavica. Nijedna djevojka mojih godina nije se tako šminkala.
“Volite čitati?“
“Ja? Da...“
“Što čitate?“
“Romane. Pripovjetke.“
Kimnuo je. Vrtio je pero u ruci. Pružio mi je recept i kapi.
“Po jednu kap svaka četiri sata“, rekao je i dodao: “Ja volim kriminalističke romane.“
Nije skidao pogled s mene. Između nas sad više nije bilo nikakvog aparata. I činilo se da je
ovo najveća osobna ispovijed za koju je ovaj stidljivi čovjek sposoban.
“I ja. Zapravo, svaka dobra priča ima elemente policijskog romana.“
To sam negdje pročitala. Ustala sam. Posjet liječniku je završio.
Ispratio me do vrata. Pružila sam ruku, a on se, kao i kod Berthe, nagnuo - bio je jako visok
- i dvaput me poljubio.
Prišla sam njegovoj tajnici, prsatoj ženi koja me podsjećala na Matilde. On joj je dao znak
rukom.
“U redu je“, rekla je gledajući me znatiželjno, ili možda ljubomorno.
Na ulici sam, prije nego što sam se spustila u metro na Gare de Lyon, ukapala dvije kapi u
oko. Philippe je mirisao i na ove kapi za koje mi je dao recept.
 6

Na prvom sastanku pazila sam da ne poliženi žličicu kad promiješam kavu: Delia bi to pohvalila.
“Volim kriminalističke romane u kojima je najmanje bitno tko je krivac. Dijalog, rečenica,
ponekad se ne sjećam samo toga. 'Jako ste visoki', 'nije bilo namjerno', ili 'leševi su teži od
slomljenih srca'. To je Chandler.“
Previše sam pričala. Promatrao me kao da me gleda kroz onaj svoj dalekozor u ordinaciji.
“Ja najviše volim Simenona“, rekao je nježno, kao da se boji proturječiti mi.
Simenon je duhovit, ali se činilo da on nije. Možda tu završava sva naša moguća
kompatibilnost: nedostatak humora i ljubav prema kriminalističkom romanu. I roni. Uranja u
oceanske dubine u crnom odijelu zalijepljenom za tijelo i bocom za kisik i promatra ribe. To je
zvučalo tako egzotično, izgovoreno tamo na Boulevardu Saint-Germain.
Ronjenje me nije privlačilo, za razliku od mora. Voljela sam gledati kako se mijenja njegova
površina, ali ne i unutrašnjost. Možda sam ista, pomislila sam, i kad su ljudi u pitanju.
Unatoč tome što je bio star - pedeset, šezdeset? - Philippe je imao široka ramena i ravan
trbuh. Sigurno je zgodniji gol nego odjeven, pomislila sam. Zaprepastila me moja pomisao.
Pitala sam ga što radi kad nije na poslu, osim što roni. Podignuo je obrve. Nema baš neki
društveni život. Umara se od mnoštva ljudi. Ima dana kad pregleda devedeset ljudi. Po jednog
pacijenta svakih petnaest minuta. (Ja sam bila puno duže.)
“Sigurno znaš mnoge priče, kad imaš toliko pacijenata“, nisam ni primijetila da mu govorim
ti.
Znao je mnoge priče: onu o starici koja je dolazila k njemu jer ne vidi dobro s naočalama.
Dok joj je mjerio dioptriju, žena je rekla: “S nedjeljnim naočalama, s druge strane, jako dobro
vidim.“
“A zašto ne nosite njih?“
“Jer su te samo za nedjelju“, bila je uporna.
Ili o muškarcu koji je ušao, jako zabrinut, i rekao da se metalizira: cijelo mu se tijelo pretvara
u metal i kad se to proširi do očiju, više neće vidjeti. Philippe ga je mirno primio. Pregledao mu je
oči - s onim povećalom sa svjetiljkom s kojim je pregledao i mene, pomislila sam. Sjetila sam se
njegova mirisa. “Mogu vam reći dobru vijest“, objavio mu je: “Ne mogu vam reći ništa za ostatak
tijela, ja sam samo okulist. Ali vaše oči se ne pretvaraju u metal. I još više od toga, mogu vam
potvrditi da se neće pretvoriti u metal.“ I tako je pacijent otišao sretan i zahvalan. Drugi pacijent
je sjedeći pred pločom sa slovima za provjeru vida čitao: 2, 6, 9, 5. “Zar ne vidite da su to slova?“
pitao je Philippe. “A“, rekao je čovjek i točno pročitao sva slova, sve do zadnjega reda, onoga koji
ja nisam uspjela pročitati.
 7

“Zanima me sve što kažeš. Tvoje oči i glas ne daju mi zaspati, dok mislim na tebe.“ Pisao mi je
svaka dva ili tri dana, priznajući mi neki san ili preporučujući roman. Na putu do ordinacije,
prošao bi pokraj Berthine kuće i ubacio omotnicu u sandučić. Napokon me u jednome od tih
kratkih pisama pozvao na večeru u Le Procope. Pitao me volim li kamenice. Nikad njih nisam
probala.
Konobar, ćelavi muškarac bez usnica, donio nam je pladanj.
Impresionirala me njihova ljepljivost, kao i ljepljivost školjki i puževa koje sam skupljala u
Isli Negri, ali okus je bio drukčiji, podsjećao je na okus srebrne žličice.
Istoga su okusa bili i Philippeovi poljupci.
Pogledala sam oko sebe, namještaj i predmete koji su se nazirali u mraku njegova salona. U
dnu prostorije bio je prozor kroz koji su se vidjela stabla bez lišća i ljubičasto nebo.
Philippe nije upalio svjetlo kad smo ušli.
U kući se osjećao slabašan miris prašine i papira, kao u hodniku s policama u Isli Negri. Ali
tu je bila tek jedna mala polica s knjigama. Približila sam joj se dok je on u kuhinji otvarao bocu.
Gotovo su sve knjige bile džepna izdanja, uobičajenog formata za kriminalističke romane.
U njegovoj spavaćoj sobi iz otvorena ormara virila su tamna odijela, a na policama su,
savršeno složene, ležale veste od kašmira i bijele košulje. Nije bilo pidžama.
Ne spava u pidžami.
 8

Čim bi Philippe otišao u ordinaciju, ja bih ustala i brzo namjestila krevet prije nego što bih izišla.
Otkako znam za sebe, svakoga jutra moram namjestiti krevet. Mama, koja mi nikad nije
govorila o seksu, pokazala mi je kako se napinju plahte da budu savršeno ravne, tako da se novčić
odbije od njih. Tako sam se svakoga jutra sjećala majke. Nas smo dvije, jedna nasuprot drugoj,
namještale krevet u Temucu, natežući plahte i ravnajući ih dlanom, rasprostirući poplun. Miris
sapuna za rublje i prostiranje plahti u Temucu. Miris naših plahti bio je potpuno drukčiji do mirisa
Pablovih. Dok sam namještala naš krevet u Parizu, razmišljala sam o majčinu krevetu, koji nikad
nisam prostrla. Razmišljala o svojem braku. Razmišljala o načinu na koji muž i ja vodimo ljubav.
Voditi ljubav: taj mi je izraz uvijek bio tako čudan. Mi smo je razvodili. Philippe je proučavao moje
tijelo znatiželjom znanstvenika. Kao da moja koža ima oči, a on ih mora otkrivati i proučavati.
Moje su oči reagirale, ili nisu reagirale, na njegova milovanja. Onda sam se pravila da spavam.
Nekad sam spavala, a nekad i nisam. Ubrzo nakon udaje, u ovaj mračan stan u Rue de Grenelle, s
kupaonicom prekrivenom tepisima i kuhinjom obloženom tapetama s ljiljanima u kojoj nikad
nisam kuhala, znala sam da neće potrajati. Krivnja nije ležala na Philippeu, a ni na meni. Možda
je bila istina ono što mi je Delia jednom rekla: Pariz je poput ljubomorna ljubavnika, traži svu
tvoju pozornost. Zato je tako ljekovit. Ima toliko kina, prodavaonica, knjižara. I hladnih ulica pod
sivim nebom. Šetnja je donosila najsenzualniji užitak te zime, najhladnije zime u mojem životu.
Išla sam od Montmartrea i Pigallea do parka Monsouris, od Eiffelova tornja do Bastille. Tek sam
sada otkrivala Pariz, nakon što sam tolika popodneva nekih drugih zima lutala bez cilja, prelazeći
Seinu do zadnjega mosta, omotana crvenim šalom koji mi je isplela mama.
 9

Berthe je umrla u snu.

Ja sam napustila Philippea i vratila se živjeti s njom, biti njezina čitateljica. Bilo je tako lako,
ništa se nije promijenilo: ni naše sobe, ni naši omiljeni autori. Nismo morale razgovarati.
Razgovarale smo preko knjiga. Umrla je mjesec dana poslije.
Toga jutra nije odgovorila na moj poziv na doručak. Prišla sam joj i bila je hladna, ali ona je
uvijek bila hladna. Opet me vara, pomislila sam, kao kad sam pomislila da nije slijepa, da je sve
farsa i da se pretvara kako ne bi izgubila moje društvo.
Njezina smrt nije bio udarac. Na neki sam način na to bila spremna. Možda tako umiru
slijepi: polako se gase, urede svoj život i živote onih koji ih okružuju i odu.
Nisam znala koga bih zvala. Berthe nije imala obitelj. Nisam željela to ispričati Deliji. Nisam
željela dijeliti njezinu smrt.
Nazvala sam Philippea. On se pobrinuo za sprovod. Intiman obred u Saint-Severinu, u crkvi
u koju je odlazila Berthe. Ja sam je pratila na misu: ostavila bih je u prvoj klupi i otišla jedan sat
prošetati po Latinskoj četvrti.
Neki starac je plakao u zadnjoj klupi. Tajna ljubav?
Svećenik je održao kratak govor: govorio je o Berthinoj velikodušnosti, njezinu dobru
raspoloženju. Plakala sam, ne za njom nego za mamom: nisam vidjela njezin lijes, nisam znala
gdje joj je položen pepeo, nitko joj nije uputio ni riječ, nitko je doista nije poznavao. Odjenula sam
crninu za Berthe, crninu koju nisam nosila za majkom.
Kad je završila misa, starca iz zadnje klupe više nije bilo.
Još sam jednom pogledala unutrašnjost crkve. Sjetila sam se Berthina mirnog lica,
zatvorenih kapaka koji su se činili tako blagim.
Jedanje pisac, ne sjećam se koji, napisao da na samrtnoj postelji nitko ne priča ni roman ni
poemu nego priču. Koju bi priču ona ispripovijedala?
Prišla mi je Marie. Uhvatila me pod ruku i povela prema atriju.
“Nije pravi trenutak za ovaj razgovor, ali želim objaviti vašu knjigu.“
 10

Kako mi je život postajao mirniji, tako su mi priče postajale napetije i tjeskobnije. Barem je tako
govorila Marie.
“Ipak, u njima ima humora, čak i u očaju“, smiješila se. “Ali ih je jako teško prevesti.“
Sama ih je prevodila, istom brižnošću kojom je birala dizajn omota ili pisala tekstove za
korice knjige.
Uvijek smo se sastajale u kavani u Rue Saint-Andre des Arts, ispod izdavačke kuće.
U istom smo trenutku promatrale djevojku s crnom francuskom kapom koja je otpuhivala
dim i gledala kroz prozor. Pušila je brzo jednu za drugom i gledala na sat. Ugasila je zadnji opušak
u pepeljari. Pet opušaka. Ostavila je novčanicu na stolu i izišla. I tu sigurno postoji neka priča.
Od svjetlosti koja je ulazila kroz prozor pekle su me oči. Nisam spavala danima, tjednima.
San mi nije dolazio, ali sam bila previše umorna da bih čitala. Nisam znala nabaviti one bijele
tabletice koje mi je dala Berthe kad sam došla u Pariz. Stiskala sam kapke i pokušavala ne
razmišljati ni o čemu, sve dok ne bi svanulo. Jutros sam ustala rano, spustila se niz Boulevard
Saint-Michel sve do Seine, prešla preko He de la Cite pokraj Notre-Dame i obišla otok Saint-Louis
da bih se opet vratila u Latinsku četvrt. Bilo je lakše ne razmišljati dok hodam.
“Već sam primila tri pisma čitatelja“, rekla je odjednom Marie. “Po koricama znaju da
Josefina Linares živi u Parizu. I pitaju me daje li satove pisanja. Žele s vama učiti pisati priče.
Francuski autori više ne pišu priče i oni žele naučiti.“
Još mi je govorila vi. To mi se sviđalo. Onda sam se usredotočila na ono što mi je govorila.
“Radije ne bih. Hvala.“
“Elisa“, rekla je Marie, “spavate li dobro?“ Na trenutak je spustila ruku na moju. “Da, dobro
spavam.“
 11

A ipak sam pristala. Održala sam jedan tečaj pisanja u Berthinu stanu.
Prvoga dana otvorila sam vrata dvjema ženama koje su došle zajedno i pitale za Josefinu
Linares. Pomislile su da sam joj ja tajnica. Nikad ne bi rekle da je tako mlada. Ja nikad nisam za
sebe mislila da sam mlada.
Obraćaš se jednoj osobi koja te sluša, a ostale zaboraviš. To je savjetovao Pablo Deliji kad je
trebala održati predavanje iz slikarstva u Santiagu. Ja sam obrnula pravilo: govoriš svima, osim
onome za koga posebno želiš da te sluša.
I sad se ja, kao Pablo, igram zavođenja. Nisam to kanila, ali malo pomalo, išlo je k tome pa
sam tako sada željela da me sluša Andre.
Slušao me. O čemu ovisi hoće li ostati? O temperaturi, boji moje suknje (bila je tamnozelena,
lanena), o frizuri (chignon koji je lako raspustiti) ili odlomcima koje čitamo? Izabrala sam
Hemingwaya: kako ispripovijedati priču kroz opis, bez tumačenja i objašnjenja, kao da prizor
promatraš kroz staklo i ne čuješ što likovi govore. A ako čuješ, dijalozi su varljivi, iskrivljeni u
odnosu na ono što se doista dogodilo.
“Najbolji je otvoreni završetak“, rekla je Beatrice.
Je li mi se samo učinilo, ili joj je Andre nešto šapnuo dok sam ja čitala?
“Želim“, rekla sam i pomislila: tvoje tijelo, “pripovjetku od pet stranica koja se događa u
bolnici.“
“Oh la“, Camille, uvijek Camille, u toj svojoj opatičkoj haljini, “ništa mi neće pasti napamet.“
“Što je precizniji naputak, to možete osjećati veću slobodu. Samo morate zamisliti priču. I
ispričati je kao da je uopće ne razumijete.“
Ostatak sata prošao je brzo. Na kraju su pročitali svoje pjesme, zadaću s prošloga sata. Jedna
od učenica zamolila je da učimo i pisati pjesme. Kao da se to može naučiti.
Beatrice se približila i predala mi svoju, nije ju željela pročitati naglas. “Sperma“,
“genufleksija“. Zaokružila sam.
“Nemoguće je napisati dobru pjesmu koristeći te riječi“, rekla sam joj.
Neruda je napisao pjesmu pod naslovom “Sperma“ kad je Delia otišla. Sjećala sam se jednoga
stiha: “Tajno sunce koje otvara i zatvara genitalne valove“. To je vjerojatno bila njegova najgora
metafora.
Nerada je napisao neke jako loše pjesme, ali uzevši u obzir ukupnost njegova djela, možda
je bio najveći pjesnik. Uz Victora Hugoa.
Borges, još jedan veliki pjesnik, premda moji učenici znaju samo za njegove pripovjetke,
govorio je da su najbolji stihovi u povijesti oni Victora Hugoa: “C'etait l'heure tranquille / ou les
lions vont boire“. Miran sat, kad lavovi idu na pojilo: trenutak kad treba otići.
Ispratila sam ih do vrata. Andre nije bio u grupi.
Promatrao je hrptove knjiga na polici u prolazu. Zrak je bio drukčiji: prije ga nije bilo, a sad
je tu.
Natočila sam dvije čaše vode. Gledala sam kako mu se voda spušta niz grlo poput kristalne
kuglice, željela sam biti ta kuglica. Promatrala sam dugačku liniju koja je razdvajala njegov vrat
od brade. Njegov nos, crte njegovih usta iz prolila. Njegove oči: zelene, sive, crne.
Okrenula sam mu leđa, raspustila sam kosu. To je bio znak, kao i svaki put.
Krenula sam prema sobi. Zastala sam pred prozorom, promatrajući krošnje stabala,
automobile koji su prolazili. Nebo žuto i ljubičasto, s crveno obrubljenim oblacima, poput
ugrušaka.
 I on je prišao prozoru, još držeći čašu vode u ruci. Uronio je lice u udubinu između mojega
vrata i ramena.
Spustio je čašu na pisaći stol. Zažmirila sam.
Polako, mislila sam. Neka traje.
Okrenula sam se i poljubila ga. Još sam se divila poljupcima. Njegovim: meke usnice dodiruju
moje, dok jezikom istražuje moja usta. Njegova ruka ispod moje suknje. Njegovi prsti, kao jezik.
Rastopila bih se, a onda ishlapila. Bila bi to savršena smrt. Ali još nisam željela umrijeti. Aldo,
pomislila sam. I više nisam razmišljala.
Dodrinula sam njegovu posve kratku kosu, njegov zatiljak. Zadrhtao je.
Otkopčala sam mu pojas, spustila hlače. Izuo se i iskoračio iz hlača. Otkopčavala sam jedan
po jedan gumb na njegovoj košulji i skinula mu je.
Skidati muškarca, ne skinuvši odjeću. Gledati ga, dodirivati, ljubiti golog, s novim izrazom
na njegovu licu. Mišići se ocrtavaju pod mojim prstima. Bila sam imuna na mušku ljepotu, bila
sam previše zaokupljena diveći se ljepoti žena. A sada je njegova ljepota pod mojim rukama.
Napeta stražnjica, čvrsta leđa.
Nasmiješio se. Čini se da sam otkrila da mu se više sviđa da ga skidaju nego kad on skida
druge.
Sad su na nebu bile tri crte: jedna ružičasto-zlatna - poput Matildina donjeg rublja - a iznad
nje, jedna bijela i modra.
Krenuli smo, ja natraške, prema raspremljenom krevetu. Izula sam cipele, skinula suknju,
skinula bluzu, ne raskopčavši je, onako preko glave. Jedan se gumb otrgnuo i pao na pod uz
metalan zvuk. Skinula sam čarape. Gurnuo me na krevet i počeo milovati moje tijelo. Usnice ni u
jednom trenutku nije odvojio od mojih. Objahala sam ga. Oboje smo se nasmijali kad su nam se
zubi sudarili. Mirisao je na sapun, na novo. Njegovo je tijelo raslo ispod mojega, iznad mojega.
Ako se moje tijelo sviđa njemu, možda se može svidjeti i meni.
Pričekamo li još trenutak, pomislila sam, opet ću se onesvijestiti. I pričekali smo. Stisnula
sam noge propinjući se prema njemu, ali ne puštajući ga u sebe. I sva su se osjetila slila na to
mjesto, dok nije ušao. Moje tijelo ga je gutalo i potpuno sam se izgubila. Nisam željela zatvoriti
oči. U mojoj mašti nije bilo ničega, u mojim sjećanjima nije bilo ničega što bi nadmašilo ono što je
bilo ispred mene: njegovo lice.
Nije bilo ljubavi, ni krivnje, ni nježnosti, ni prijateljstva. Samo želja. Učila sam se postizati
zadovoljstvo pružajući zadovoljstvo. Neko sam se vrijeme uvjeravala da seks nije bitan. Sad sam
znala da je voljeti i željeti bolje nego biti voljen i željen. Čak i samo željeti. Nema ničega
duhovnijega od želje.
Ja više nisam vjernica. Možda nikad nisam bila. Ali se sjećam crkve u podne ili u predvečerje:
svjetla koje se probija kroz šarene vitraje i tišine. Zatvoriti oči i osjetiti tišinu u zraku, s mirisom
tamjana. Bilo je tako lako vjerovati da je Bog tu. Razmišljala sam o planetima, zviježđima, a onda
ni o čemu. Otvorivši oči, gledala sam majčino lice: zatvorene oči, nekada kratkotrajan grč bola,
drugi put izraz smirenosti koja se odražavala na čelu i od koje je otvarala usta. Bila sam sigurna
da tako sada izgleda moje lice.
Kretali smo se u krug, približavali, udaljavali. Nije bilo ni milimetra mojega tijela koji nije
prešao.
“Što želiš da ti radim?“ To me nitko nikad nije pitao, to što radiš.
Gledala sam njegove kapke, duge trepavice, boju kose. Glatko čelo.
Otvorio je oči i pitao - sviđa ti se. Da. Pa smo nastavili, ja na njemu, on na meni. Zaboravili
smo se ljubiti i odjednom bi se njegove usne našle na mojem ramenu, na vratu, njegova usta na
mojima. Još, rekla bih polako, još, još. Počeo se brže pomicati. Zaboravio je da postojim. Gledala
sam ga kako podiže glavu i zabija se sve dublje, ali ipak još nedovoljno duboko. Opet sam zajecala.
On je i dalje u meni, bori se protiv nečega, protiv vlastitoga otpora. To me svaki put iznenadi. Ovaj
svršetak poput duge agonije. Srce mu tuče vrtoglavom brzinom. A na kraju, smirena tijela upijaju
užitak, kao što pijesak na obali upija vodu dok se povlači val.
Zaspao je. Njegovo tijelo svaki čas poskoči. I ja se budim trzajući se u snu, osjećajući kako mi
se tijelo opušta, tone ili pokušava izroniti na površinu. Ali to je bilo prije, dok sam spavala.
Njegovo je srce i dalje brzo tuklo uz mene. Je li tako i s drugim ženama? S Beatrice? Uzrok
prirodnosti kojom sve to radi možda je samo sustavna vježba.
Moram ga probuditi. Još samo malo, pomislila sam i opet ga pogledala. Sjetila sam se
Cummingsove pjesme koju sam prevela da je bolje upamtim.

Volim svoje tijelo kad uz tvoje se nađe. To je tako novo. Mišiće i drhtaje još više. Volim tvoje tijelo.
Volim sve što čini. Ikako to čini. Volim kralježnicu i svaku kost i drhtaj nježan i čvrst kada te opet i
opet i opet posvuda ljubim, i tu i tamo, volim milovati tvoj čuperak ustreptali dok se rastvaraš... i
oči, velike mrve ljubavi, a možda i osjetiti te ispod sebe, posve novu.

Pročitala sam je na prošlom satu, dobro pazeći da ne gledam Andrea. A ipak, nije ostao
poslije toga. Vidjela sam se kako se spušta niz stube i smije se s Beatrice. Moja utjeha: njezin
smijeh, smijeh šišmiša koji briše svaki trag ljepote s njezina lica.
Sad ga moram probuditi.
Samo je jednom prespavao kod mene. Te smo večeri, kao i danas, bili u biblioteci, kad su svi
otišli. Jednostavno smo primaknuli tijela i lica i onjušili se. Poljubila sam ga.
“Sviđa ti se?“ pitao je Andre taj put. “Ti mi se sviđaš. Sviđa mi se tvoje lice, tvoje tijelo, kako
mirišeš, kako se odijevaš.“
“Sada nisam odjeven.“
“Sviđa mi se što ne govoriš.“
“Ne osjećam potrebu.“ Poslije je govorio. Ja sam dobra slušateljica, cijeli život slušam.
Ispričao mi je da traži posao i da mu je profesorica s umjetničke akademije predložila da
pozira kao model. Zamišljala sam ga golog u velikoj amfiteatarskoj dvorani, dok ga promatraju
studenti i profesorica. Kako sam mogla osjećati ljubomoru na nepoznate žene zbog čovjeka
kojega ne volim?
Opet je zadrhtao u grču, u snu. Jednom je zaspao daleko od mojega tijela, miran poput kipa,
a ja se nisam usudila probuditi ga. Ni te noći nisam mogla spavati, uz njegovo tijelo. Bila sam
budna kad me ugrizao za rame i obgrlio oko struka. U zoru smo vodili ljubav, divlje i još brže.
Ustala sam, otišla u kupaonicu, a kad sam izišla, on je već bio odjeven i nemiran poput mačke koja
čeka da joj otvore vrata. Otvorila sam mu ih.
Spavati s nekim znači doseći viši stupanj intimnosti od seksa. Napoleon je zapisao: “Da ne
bi izgubili zanimanje jedno za drugoga, bračni par mora spavati zajedno; inače će postati stranci“.
Uvijek postajemo stranci. Kao Philippe i ja. Bili smo stranci u početku, mislili smo da smo se
približili pa nas je vrijeme opet pretvorilo u strance.
Pažljivo izvlačim nogu ispod njegova koljena, a on se ne pomiče. Njegova ruka počiva preko
mojega tijela, moram ga odmaknuti. Prenuo se iz sna, protrljao oči i pogledao oko sebe.
Ustala sam iz kreveta i obukla suknju i bluzu.
“Pobjeći će ti zadnji metro.“
Sjedio je poput zlatnoga Bude, gol, na mojem krevetu.
“Imam li izbora?“
Odmahujem glavom, smiješeći se. On ustaje, jako visok, prelijep da bi bio stvaran. Koliko ću
još puta moći promatrati savršenstvo iz takve blizine? Jutros mi se čini da sve radim zadnji put.
Nije važno što imam dvadeset godina.
Opraštam se s njim navratima. Kratko me poljubi, a onda ode iz mojega života, zauvijek.
 12

Našli su me na klupi na trgiću Saint-Jean le Pauvre kako plačem i vičem: “Mama. Ne želim da se
išta dogodi mojoj mami.“
Kad je Philippe došao po mene u bolnicu Saint-Joseph, već su mi dali sredstvo za smirenje.
Spavala sam dvadeset četiri sata. To mi je rekla bolničarka. U jednom su mi trenutku obukli
nebeskomodru pidžamu. Nikad u životu više neću odjenuti ništa te boje.
Philippeu su dali neki papir. Drugi su mu dali da ga potpiše.
“Moj sat“, rekla sam. Sat koji sam dobila od Berthe za rođendan.
“Sad ćemo vam donijeti vaše stvari“, grubo mi je govorila bolničarka. Tako sigurno
razgovaraju s luđacima i zarobljenicima, pomislila sam. “Dođite.“
Drugi su pacijenti, u istim nebeskomodrim pidžamama, vukli noge hodnikom. Sjetila sam se
knjige Prima Levija. Nisam vidjela ništa sličnije Auschwitzu od ovoga mjesta.
Bolničarka je otvorila vrata jedne sobe. Na policama su bile crne vreće za smeće. Dala mi je
jednu, vezanu u čvor. U njoj su bili moja torba i odjeća: crne hlače i vesta s rupom na laktu,
iznošene cipele.
Otkada se tako odijevam? Nije bilo čarapa. U dnu vreće bio je moj sat. Stavila sam ga na ruku.
Bilo je šest sati? Ujutro? Navečer? Koji je dan?
Otvorila sam torbu. U njemu su, kao i uvijek bile, izlizane i umrljane, dvije omotnice.
Fotografije i pismo.
Philippe mi je gledao noge. Prestala sam ih vući i pokušala sam hodati brže, ali moje su
kretnje bile spore, nisam ih mogla kontrolirati.
“Pokaži mi papir koji su ti dali“, rekla sam mu.
Zgrabio me za ruku, ali bila sam uporna. Onda ga je izvadio iz džepa i pružio mi ga.
“Primljena u prvim satima nakon ponoći. Dovodi je policija, koja izvješćuje da je pronađena
kako plače ivice na španjolskom. Spominjala je majku i opasnost koja joj prijeti. Mogućnost
izoliranog i blagog psihotičnog napadaja izazvanog iscrpljenošću i nedostatkom sna.
U početku sumnjičava i tjeskobna, prihvaća narkoleptike i budi se mirna i ljubazna. Više se
ne primjećuju promjene ponašanja ni agresivnost. Odlučuje ju se otpustiti iz bolnice pod paskom
muža, liječnika, niže potpisanog“.
Odveo me u svoj dom, koji je nekad bio naš. Legla sam na kauč. Donio mi je šalicu čaja.
Kako su ga pozvali? Njegova posjetnica: uvijek u torbi nosim Philippeovu posjetnicu
(“liječnik oftalmolog“), s adresom ordinacije i brojem telefona.
Milovao mi je ruku ne gledajući me. Činilo se da je usredotočen na vene na mojim
zglobovima. I meni su bile čudne, izgledale su poput korijenja.
Poslije mi je provukao ruku kroz kosu. Odavno me nitko nije pogladio po kosi s toliko
nježnosti i brižnosti, kao da sam djevojčica u vrućici.
“Elisa.“
Prije me iritirao način na koji naglašavao moje ime, francuski, ali sada se trudio da moje ime
zvuči španjolski i skoro mu je uspjelo.
“Ne poznajem te.“ Ustao je.
Zatvorila sam oči, ali nisam htjela ponovno zaspati. Donio je omotnicu. Nije bila liječnička,
bila je mamina.
“Ispričat ćeš mi?“
 Sirom sam otvorila oči, kao da ću tako bolje vidjeti. Ne sobu u polumraku, nego majku.
Izbrisala sam je iz života, a poslije, u svojem ludilu, dovela u opasnost. I sad polako ide prema
meni.
Noć je bila duga. Govorila sam. Kao da razgovaram sa samom sobom. Kao da čitam.
 13

Sastali smo se u istoj kavani gdje smo se sastali i prvi put.

Dolazila sam sama u tu kavanu, na pola puta između Berthine kuće i Philippeove ordinacije.
Sjedila sam kao i sada, gledajući prema ulici: Francuskinje, njihovu prozirnu put i način na koji
im kosa prekriva vrat, padajući preko ramena. Kako kojoj stoji kaput i ruž, ili foulard21 vezan oko
vrata. Katkada sam se pitala zašto se nisam sprijateljila s nekom od tih žena koje tako sigurno
prelaze ulicu, koje izgledaju kao da idu ususret muškarcu. Mogle su mi pripovijedati o svojim
pustolovinama, pokazati mi novu bluzu ili novu haljinu koju su kupile. Ali u Parizu nisam imala
prijateljica. Nisam ih imala u Isli Negri, ni u Temucu. Tek kolegice iz škole koje sam koji put pitala
za zadaću. Pozivale su me k sebi na užinu, ali ja nikad nisam uzvratila pozivom, pa su me
zaboravljale.
Philippe je prelazio cestu. Otkopčana kaputa, začešljane kose koja mu je prekrivala
prevelike uši.
Poljubio me u obraz. Njegov je bio hladan i malo je grebao. Puštao je bradu.
“Dobro izgledaš“, rekao je. “Malo si se udebljala. Dobro ti stoji.“
Naručio je espresso. Kao i ja.
“Mislio sam...“ miješao je kavu ne gledajući me. Kao i one noći kad me doveo iz bolnice. One
noći kad sam mu ispričala... “Elisa. Ima nešto...“
E, sada da, sad me pogledao. Imao je lijepe sive oči.
“Moraš ih ponovno vidjeti. Sve: najprije Pabla.“
Naježila sam se. Otpila sam gutljaj kave.
“Juanu. Deliju. Moraš razgovarati s njima, ispričati im, pitati ih. Ali počni od Pabla“, inzistirao
je. “Mogu ti pomoći.“
“Lako je“, rekla sam podignuvši ramena, “piše mi na Berthinu adresu.“
I dalje je miješao hladnu kavu, kao se mora navinuti da bi mogao nastaviti. Pružio je ruku
preko stola i posegnuo za mojom.
“Znaš? Makar se više nećemo vidjeti, želim biti siguran da si to napravila. Moraš se vratiti.“
“Vratiti se“, ponovila sam.
“To je, na neki način, poput bolesti.“
Gledala sam ga i spustila pogled, podignuo je ruku i opet je spustio na moju, kao da je otvorio
i zatvorio posudu.
“To je poput čvrstoga čvora koji nosiš u sebi. Pravila si se da si ga zaboravila, ali on je postao
još mračniji. Misliš da te ne bolijer si se naviknula na bol. To je bol s kojom se može živjeti, ali
takav se život ne isplati.
Otkada sa mnom razgovara na ovakav način? Njegova ruka i dalje čvrsto drži moju. Gledam
njegove tanke, duge prste. I prvi put mi se njegove ruke čine lijepim.
“Majka mi je prije smrti rekla da ni za čime ne žali, osim za onim što nije napravila.“
Onda sam se, kao u snu, ili u mori, sjetila onoga što sam objasnila policajcima, dok su me
vodili u bolnicu. To nije pisalo u liječničkom pismu. Nisam razumjela.
“Je li vam jasno? Mama je u opasnosti. Cijelo je čovječanstvo u opasnosti, a majke znaju tajnu
spasa na Zemlji. Pitajte neku majku što je najbolje za njezino dijete u trenutku smrti: to će biti
najbolje i za svijet. Zašto mislite da se i dalje divimo onim renesansnim i gotičkim slikama na
kojima su djevica i dijete? Zašto nas potresa Pieta? Veliki umjetnici nisu slikali djevicu jer su bili

21 foulard (franc.) - šal (nap. prev.)

religiozni. Možda im je Crkva plaćala zato, ali ta je umjetnost toliko dugo preživjela zato što se u
njoj skriva naše spasenje. To ne znaju religije, ne znaju znanstvenici, ali znaju veliki umjetnici.
Samo majka zna što je najbolje za sve.“
 14

Pablo mi je pisao redovito, svaki mjesec, na Berthinu adresu. Nazvao je samo jednom. Nisam bila
doma i Berthe mu je rekla da može nazvati poslije. Ali nije zvao. Pisao je kratka pisma, na papiru
iz notesa ili na hotelskom memorandumu, uvijek sa zelenom kemijskom, istom kojom je pisao
pjesme. Prepričavao je zgode ili svakodnevne događaje, u množini, premda nikad nije spomenuo
Matildino ime. Pisma su ispočetka imala marke Isle Negre, a poslije iz Moskve, Varšave,
Barcelone, Bukurešta, Praga. “Matilde i ja na tržnici u Krakovu“, pisalo je na poleđini fotografije
poslane u jednom od zadnjih pisama.
Kako mu se rukopis promijenio. Nijedan grafolog ne bi rekao da pripada istom čovjeku koji
je ispisivao bilježnice u Isli Negri. Rukopis koji je izgledao kao da nestaje, klizi bez uzvisina i
padova vrlo ravnim zamišljenim recima, kao da piše uz pomoć ravnala.
Ni tijelo mu više nije bilo isto: podbradak, veliki trbuh.
Opet sam pogledala fotografiju, ovaj put samo Matilde. Imala je hlače sa zvonolikim
nogavicama koje su joj naglašavale široke bokove, usku dolčevitu i natapiranu crvenu kosu.
Smijala se pokazujući zube, sigurno umrljane od ruža.
 15

Nije doveo Matilde na naš sastanak u Parizu, u maloj kavani pokraj knjižare L'Herne.
Došla sam ranije i ušla provjeriti što ima novo. Bilo je nekoliko zbirki poezije, jedna njegova:
Bikovi, ilustirana sa šesnaest Picassovih grafika. Možda je ovo mjesto predložio za susret zato da
vidim njegovu knjigu. Nisam je htjela čitati, samo sam gledala Picassove grafike. I Delia je slikala
bikove.
Ušla sam u kavanu i sjela za mramorni stolić. Zatim je stigao i on.
Bio je kao na fotografiji: debeo i ostario. Ustala sam i on me zagrlio.
Lice mi je nekoliko trenutaka ostalo zalijepljeno za njegovu jaknu. Osjećala sam snažan miris
naftalina i sjetila se nečega što mi je ispričala Delia: Victoria je shvatila da se udala za krivoga
muškarca jer je na dan vjenčanja odijelo njezina zaručnika mirisalo po naftalinu.
Uronio je glavu u moju kosu. Kroz misli mi je prohujala slika mene kako sjedim kraj njega
na sofi u Isli Negri. Tijelo mi se ukočilo.
Sjeli smo. Morao je odmaknuti stolić da ne udari trbuhom. Imao je jedan crni zub.
“Jako si odrasla“, rekao mi je. “Što želiš?“
“Čašu bijelog vina.“
On je naručio viski. Viski, baš kao i one noći. Ruka mu je drhtala dok je podizao čašu.
Naslonio ju je na koljeno.
“Hajde, pričaj.“
Samo sam mu rekla da je Berthe umrla. Odmahnuo je glavom kao da razmišlja o nečemu
drugom.
“Udala si se?“
“Jesam. Ali više nisam udana.“
“Nemaš djece.“
“Ne.“
Zašutio je, promatrajući jantarnu tekućinu. Gurnuo je prst u čašu i promiješao led. Tražio je
novo pitanje ili možda neko sjećanje, kao kad je tražio vrijedne školjke na obali, koje su sve
izgledale jednako.
“Pišem“, rekla sam zatim.
“Što pišeš?“
“Priče.“
Nisam znala zašto sam to rekla. Od drhtaja ruke se trznuo, kao da snima moj glas. Ali nisam
željela da ih pročita.
Nije me tražio da ih pročita. Naručio je još jedan viski, a ja još jednu čašu vina. Liječnik mi je
dopustio samo jednu. Još sam pila proklete bijele tabletice i misli su mi bile usporene, usporene.
“Zašto se ne vratiš u Islu Negru?“
Rekao je to ne gledajući me.
“Delia bi bila oduševljena. Knjižnica... Sadje tvoja.“
Zar je zaboravio? Darovao je knjižnicu Sveučilištu kad je Delia otišla. Knjige i školjke. Došli
su po njih velikim kamionom.
“Ne treba mi. Ovdje mogu pronaći bilo koju od tih knjiga“, pokazala sam prema knjižari.
Onda je spustio glas, kao da će mi povjeriti tajnu:
 “One stvarno važne pjesme su u mojoj glavi. Romane više gotovo i ne čitam. Više gotovo
uopće ne čitam. Mogu prestati čitati, ali ću pisati do zadnjega dana u životu. Znaš? Otkrio sam da
katkada sve stane u samo jedan redak. Kao u ovom haiku: 'Kašljem sam.' 'Kašljem sam.'“, ponovio
je prerezavši zrak dvama zamasima ruke. Ponovno je naslonio ruku na stol, kao da je neki
predmet koji mu ne pripada.
Oči su mu bile staklene. Kao Chu-Tuhove. A gdje je Chu-Tuh?
Ovaj star i umoran čovjek, koji me gledao ne vidjevši me, bio je moj otac. Nikad to nije htio
biti, pa čak ni sad. Nije htio biti ni on sam.
Opet sam pogledala njegove ruke, sada pune pjega. Već sam mu oprostila. Sad je tek žalostan
čovjek.
Izišli smo na ulicu. Mračilo se. Lišće na stablima promijenilo je boju iz zelene u plavu. Sjetila
sam se jedne njegove pjesme, bio je to skoro haiku, koju sam pronašla na njegovu pisaćem stolu,
tek nešto prije nego što ću otići iz Isle Negre: “Odakle ti toliko lišća, / francusko proljeće?“
Onda se dogodilo nešto neobično: jedan je čovjek na uglu svirao trubu. Bila je to ona skladba
koju je Delia pustila kad je došla u Islu Negru, onoga dana kad sam je upoznala.
Kad je završila, približila sam se i ubacila novčić u njegov šešir.
“Kako se zove ova pjesma?“
“In the Mood, Glenn Miller“, rekao je muškarac pogledavši me začuđeno jer to ne znam. Bilo
je čudno, da, da je nikad nisam ponovno čula.
Pitala sam Pabla sjeća li se. Gega?
“Ove pjesme.“
“Sviđa ti se jazz ?“
Nije se sjećao ni te večeri. Njemu je sve bilo tako daleko. Bio je daleko od Isle Negre, od Chu-
Tuha, od Delije, od mene, kao one sonde koje lansiraju u svemir, a one ostaju tamo lebdjeti,
zaboravivši svoju misliju, izgubljene u beskonačnosti.
IV.
 1

Stala sam pred kućom. Nikad nisam bila tu. Morala sam otići u Europu da bih se vratila u Santiago.
U kuću Guindosovih. Izgledala je kao kuća iz šume usred grada.
Delia je otvorila vrata prije nego što sam uopće pozvonila, kao da me čekala kraj prozora.
Opet je prkosila vremenu. Imala je sedamdeset, možda osamdeset godina. Nikad nisam
znala koliko je stara. Na sebi je imala ljetnu haljinu kratkih rukava s geometrijskim uzorkom, koju
još nisam vidjela, a njezina griva, sada potpuno bijela, dodirivala joj je konjsku čeljust.
Ja sam imala samo torbu koju mi je darovala, prebačenu preko ramena, i kovčeg koji mi je
pokušala istrgnuti iz ruke jer je, kako je rekla, pretežak za mene.
Poljubila me u obraz, kao da smo se jučer rastale. Ja sam čekala da mi se približi da udahnem
njezin parfem. Bio je isti.
Sa sijedom kosom izgledala je mlađe. Činilo mi se da su joj oči posivjele.
Potražila je kopču u mojoj kosi, otvorila je i rasplela chignon koji sam nosila na zatiljku.
“Imaš dugu kosu, kao i prije. Dobro ti stoji.“ Sada da.
Kućom se na prvi mah širio miris slika, ali onda je Delijin parfem odnosio pobjedu. Toliko
se razlikovala od kuće u Isli Negri: gotovo nije bilo namještaja ni predmeta. Gledala sam njezine
nove slike na zidovima. Nikad nije objesila svoje slike u Isli Negri.
Pomalo su me podsjećale na Picassove slike.
Oči s tri kapka.
Ruke bez noktiju. Žene prekrivaju grudi, ali pokazuju stidnicu.
Nisam mogla reći da mi se sviđaju. Izvukla sam iz kovčega bocu vina koju sam kupila u zadnji
čas. Obilazila sam prodavaonice u četvrti pitajući se što bih joj mogla ponijeti, a da ne pogriješim.
Napokon sam izabrala bocu bordeauxa koji je Berthe posluživala kad bi dolazila Marie ili kad smo
slavile moje vjenčanje. I kutiju macarona iz La Duree.
Deliaje otišla po čaše. Sjele smo u veliki naslonjač od crne kože.
Nismo nazdravile ničemu. Prinijela je jedan macaron od maline ustima. “To je slast.“
Nikad je nisam čula da izgovara tu riječ. Pred nama, s onu stranu prozora, ružičasto nebo
promijenilo je boju i postalo ljubičasto.
“Misliš da me volio?“
Oči su joj se zacaklile, a onda je potekla jedna suza: pomalo teška i neobična na njezinu licu.
Samo sam je jednom vidjela kako plače, dok je čitala pjesmu posvećenu Matilde.
“Naravno“, odgovorila sam.
Izvadila je cigaretu iz kutije na stoliću i uzela je istim pokretom koji sam pamtila. Kroz dim
njezino je lice bilo isto kakvo sam vidjela prvoga dana.
“Recitiraj mi pjesme, neku od onih koje mi je napisao Pablo.“
Pokušavala sam se prisjetiti, ali nisam bila sigurna da sam dobro zapamtila:
“Delia je svjetlost koja prodire kroz otvoren prozor / kroz koji se vide istina i stablo meda,
/ i dugo nisam znao / je li nakon godina boli / ostalo traga njezinoj bistrini, / blagosti koja je
pratila / svu muku moje boli.“
“Nastavi, molim te. Ne znam tu.“
Nisam se sjećala kako ide dalje. Ali bila je još jedna.
“Molim oprost za svoje srce / u kojem bruje pčele: / znam da ti, kao i sva bića / med nebeski
diraš / i rasipaš / mjesečev kamen, čvrstinu, / svoje zvijezde, / i najsjajnija od njih ti si. Zato,
putnice / najblaža / niti od čelika i meda kojim si me vezala / u bučnim godinama / postojiš, al
ne kao prašuma / u stablu nego u svojoj istini. / I ne razdvaja nas mržnja / nas bića, nego rast, /
cvijet nikad ne vene: uvijek se iznova rađa. / Zato mi oprosti / i ja ti opraštam / a on je kriv i ona
/ i dolaze i odlaze / prešavši milje / u zbunjenosti i nemoći / istina / je / sve što je cvalo / i sunce
ne poznaje ožiljke.
Šutjela je neko vrijeme.
“Prekrasno. U kojoj je to knjizi?“
“Još ih nije objavio.“
“Šteta što se ja svakoga dana sjećam istoga: 'sočna tvoja usta / i vatrenu kosu, / stupicu moj
mali.“
Opet su joj potekle suze. Nije ih obrisala. Kapnule su na haljinu, a onda ishlapile kao da nije
ni zaplakala.
“Možda sam morala ostati. Sve sam mu olakšala“, otpuhnula je dugačak dim prema prozoru.
“Ali mi nismo bili u buržujskom braku. Kad nestane ljubavi, nestane i braka. A osim toga, žena
može štošta podnijeti, ali ne i poniženje.“
“Lažem, sve se može podnijeti, čak i poniženje, jer ništa me nije boljelo toliko koliko kad sam
ga ostavila.“
Zdrobila je cigaretu u pepeljari, kao da gnječi kukca.
“Elisa, dat ću ti savjet. Ne volim savjete, ali svejedno ću ti ga dati. Nikad nemoj ugasiti
muškarčevo samoljublje. Možeš ga voljeti kad otkriješ sve njegove slabosti, možeš voljeti čak i
njegove slabosti, ali on to neće preživjeti.
Nijedan muškarac ne može preživjeti prezir samoga sebe, mora potražiti drugu, ženu koja
će mu se diviti, da bi zaboravio da se prestao voljeti.“
Pogledala je prema prozoru. Nije bilo zvijezda.
“Ni to nije istina. Možda ću morati potražiti kompliciranije objašnjenje jer ovo koje postoji
je prejednostavno: ja sam bila, u to vrijeme, već stara žena, a on me prestao voljeti.“
“Nisi ostavila samo njega. Ostavila si i mene“, htjela sam reći. “Da nisi otišla...“ Ali
razgovarale smo o njoj, o njezinoj ljubavi prema Pablu. O njoj i samo njoj. Uvijek je zasjenjivala
druge.
Ustala je.
“Bit će bolje da legnemo. Predugo si putovala.“
Poljubila me u čelo i otpratila u sobu za goste.
U toj sobi bez prozora, odmah uz Delijinu, zaspala sam drugim najdubljim snom u svojem
životu. Nisam sanjala, ili ako sam sanjala, sanjala sam da spavam. Kad sam se probudila, ostarjela
sam nekoliko desetljeća.
Pogledala sam se u zrcalo na ormaru. Moje oči, usta, čelo s tri bore koje su se već jasno
vidjele, kao iscrtane tintom. Naviknula sam se čitati na svome licu bol, radost, nagovještaje. Rekla
mi je jednom Delia: “Ne možeš lagati, tvoje lice sve govori.“
Posude za doručak bilo je modro, s naslikanim pticama. Delia se uvijek znala okružiti
ljepotom. I ja sam je, sad mi je bilo jasno, uvijek tražila, poput prosjaka: komadičak duge u prozoru
u Temucu, zlatno lišće na stablima uz stazu. Ljepota - more, čisto zvjezdano nebo - zadržalo me u
Isli Negri, pomoglo mi da preživim u Parizu.
Eduardo Vilches22, mladi umjetnik, Delijin prijatelj - tako ga je ona predstavila - ponudio mi
je da će me odvesti na kolodvor. Stajao je na vratima, gledajući Deliju s istim divljenjem s kojim
sam je i ja gledala.

22 Eduardo Vilches - čileanski grafičar rođen 12. prosinca 1932. Godine l958. priključuje se skupini
umjetnika poznatih kao Taller 99 (Atelje 99) na poziv njezina utemeljitelja Nemesia Antiineza. Taller 99
osnovan je radi afirmacije grafike koja je na akademiji u Santiagu do tada bila zapostavljena tehnika, (nap.
prev.)
 Pružio mi je ruku pozdravljajući me i podignuo kovčeg.
Opet sam čula Deliju:
“Kad se vratiš, mali, odvest ćeš me doktoru.“
“Samo mirno“, Delia me zgrabila za ruku, koja je odjednom bila hladna. “Još ću dugo živjeti.
Jedino me brine to što ne mogu plesati.“
A poslije je, kao i toliko puta dosta, naglo promijenila temu:
“Elisa, napokon si ga našla, svoj parfem.“ Ja nikad nisam stavljala parfem.
 2

Vrata su bila otvorena.

Prvo su mi pažnju privukle grede kojih prije nije bilo. Na svakoj je bilo napisano ime: Nazim
Hikmet, Paco del Campo, Alberto Sanchez. Nijedna nije nosila ime žene, Matilde nije dopustila.
Ostavila sam kovčeg i otišla u kuhinju. Sve je bilo isto, osim perilice za rublje. Sjećam se kako
je mama prala Pablove plahte i plakala.
Sjela sam za stol. Naslonila sam obraz na drvo.
Nije mirisao na lužinu, samo na vlagu.
Kad sam podignula pogled, neka me žena gledala s praga.
“Dobar dan. Vi ste sigurno Elisa, zar ne? Ja sam Zulma, drago mi je. Don Pablo me obavijestio
da ćete doći. Stavila sam plahte na pranje“, rekla je pokazavši perilicu. “Dolazim svakoga tjedna
pospremiti kuću. Kaže gospodin da će propasti, ne budem li dolazila.“
Naglasak: blago razvlači samoglasnike, kao Florencio. Kao Aldo.
“Kupila sam par stvarčica da bude hrane u hladnjaku. Ali ako trebate još nešto, skočit ću do
dućana.“
“Do Florencia?“
“Florencio je nedavno otišao odavde“, žena je zabacila glavu prisjećajući se. “Otišao je u
Santiago kad mu je umrla žena i kad mu je sin otišao tamo na fakultet.“
Približila sam se prozoru da mi ne vidi oči. Otvorila sam pipu i natočila čašu hladne vode.
Okus vode, potpuno drukčiji od okusa pariške vode.
“Nemojte piti iz pipe, u hladnjaku ima hladne vode.“
Natočila mi je vodu iz staklene boce. Popila sam i tu čašu. Ovaj put je okus bio drukčiji. Popila
sam još čašu. Kako sam samo žedna bila.
“A Aldo, njegov sin“, rekla sam ne gledajući je, “znači ni on ne živi tu.“
“No, da, dolazio je vikendom doma. Zadržali su kuću. Ali već ga neko vrijeme nisam vidjela.“
Sakrila sam lice u hladnjaku. Izvukla sam tanjur grožđa i sjela za stol.
Zaboravila sam koliko volim grožđe. Mekoću kože i sok koji mi se razlijeva po ustima. Jela
sam bobicu po bobicu, polako, zatvorenih očiju, ne razmišljajući ni o čemu. Sjećala sam se okusa
kao sjećanja iz kojega se izgubio sav sadržaj.
Ne znam koliko je vremena prošlo. Žena je opet stajala na pragu. Raspustila je kosu i držala
torbu u ruci. Kako se zove? Rekla mi je ime, ali ja sam ga već zaboravila.
“Dobro“, rekla je. “Idem ja.“
“A, idete... Koliko sam vam dužna?“ Odmahnula je rukom, kao da je vrijeđam. “Ništa, don
Pablo će sve urediti“, nasmijala se. “Rekao mi je da ste vi gospodarica i gošća u kući.“
 3

Vrijeme je postojana tvar koju sjećanje širi i skuplja po svojoj volji. Moje pamćenje stalno se
iznova vraća na ovaj prizor: rukav haljine dodiruje mi nos i povraća mi se. Čučim u ormaru,
zadržavajući dah i gledajući gole Pabla i Matilde.
Delijinih haljina više nema. Nema ničega tužnijeg od praznog ormara.
Sve žene iz Isle Negre nekad su osjetile taj parfem. Bočica je uvijek bila na komodi. Kristalna
bočica. Mogu zamisliti čak i mamu kako je isprobala smolastu tekućinu nanijevši je na zapešće i,
naravno, Matilde. Ali nijedna nije mirisala tako blago na drvo i jasmin kao Delia. Čak i sad mi se
čini da ga osjećam. Prošlo je deset godina, ali miris se nije promijenio. Čini se da će se s mirisom
i ona pojaviti usred sobe.
 4

Drugo ljeto. Isto svjetlo. Ista stabla. Isto more. Ali ja više nisam ista.
Gledam se u Aldovo zrcalo. To je zrcalo vidjelo kako mi rastu grudi, stidne dlačice i one ispod
pazuha.
Nos mi se produžio, usnice stanjile, kao mamine.
Toliko godina bez nje, a sada mi se čini nemogućim da je više nema.
Vraćam se u kuhinju. Srce mi se steže. Vidim je kako miješa juhu, okreće tortilju, kako joj je
pokazala Delia. Jede sama, grabi žlicom, nagnuta nad tanjur. Vlazi košulje na stolu za glačanje.
Uvijek šutljiva i nenametljiva, baš kao oni stari, otporni kuhinjski ormarići.
Kako sam malo znala o njoj. Mislila sam da mama ne skriva nikakvu tajnu i baš je to najveća
tajna. Nije mislila da je dostojna tragičnog života, ali nije bila ni sretna, ili je, pak, imala posve
drugu sliku o sreći: bila je sretna kad sam ja bila sretna. Odlučila je biti majka. To je bila jedina
važna odluka u njezinu životu. Ja sam odlučila da to neću biti. Da mi nitko i ništa ne može oduzeti
slobodu. Da me nitko ne napusti, kao što sam ja napustila nju. Napustila sam je u Temucu, a onda
poslije u bolnici.
Mrtva majka: slika koja se iščupala iz mojega sjećanja. Nije to bilo teško. Možda sam zato
odlučila postati književnica: da ponovno napišem svoj život, ispravim ga brišući dijaloge ili
prizore, lakoćom kojom se uklanja redak ili stranica. Ali nije uspjelo.
 5

Juana je inzistirala na tome da dode pred mene na stanicu u Temucu. Namirisala se jednom od
onih jeftinih kolonjskih voda koje je kupovala mama. Kroz kolonjsku vodu probijao se miris luka.
Osjetila sam grč u želucu.
Bila je manja. Ali najviše me se dojmilo kako su joj se promijenile oči: bile su mutne,
nepronične.
Imala je pedeset osam godina, kao i Pablo, koliko bi i mama sad imala. I bila joj je jako slična.
Kao oni parovi koji sa starošću postaju sve sličniji.
Išle smo prema kući. Zastala sam i uhvatila Juanu pod ruku.
“Želim je vidjeti. Mamu.“
I zaplakala sam. Suze su nezaustavljivo tekle. Plakala sam kao što je Juana plakala u bolnici.
Spustila mi je ruku na rame. Pogledala je na trenutak prema ulici, kao da razmišlja.
“Sad?“
Kimnula sam pa smo se okrenule prema groblju.
Gledala mi je haljinu, cipele, kosu.
“Prava si Francuskinja“, reklaje. “Drukčije govoriš.“
S obje strane ulaza gomilale su se velike posude sa žutim krizantemama, bijelim i ružičastim
gladiolama. Cvijećem koje u Parizu nikad nisam vidjela. Kupila sam krizanteme i opet se
rasplakala: nisam znala koje bi se cvijeće majci svidjelo.
Nikad nisam bila na groblju. Nisam htjela ići na Pere Lachaise, unatoč Philippeovu
nagovaranju.
Bilo je poput maloga kamenog grada. Lukovi, anđeli i natpisi, plastično cvijeće duž glavne
staze, mreža pokrajnjih puteljaka i, napokon, veliki zid s mramornim pločama.
Pred jednom od njih, Juana se prekrižila brzim i poznatim pokretom, kao netko tko je
pozdravlja svaki dan.
“Počivaj u miru, Raquel. Tvoja kći i prijateljica te vole.“ Uključila me u pozdrav, premda je
mislila da ga nikad neću vidjeti.
U brončanoj vazi bile su dvije još svježe ruže.
“Tvoja mama ih je najviše voljela.“
Crvene ruže. Cvijeće strasti. Je li joj ih Pablo ikad darovao?
“Ali sigurno će joj se svidjeti i tvoje“, uzela mi je krizanteme iz ruke i odrezala ih škarama
koje je nosila u torbi. Sigurno to često radi. Vratila mi ih je. “Odmah se vraćam.“
Izvadila je iz torbe praznu bočicu umotanu u vrećicu. Otišla je do pumpe gdje su druge žene
punile svoje bočice.
Čekala sam je s krizantemama u ruci.
Napunila je maminu vazu i onu s desne strane koja je bila prazna. Zamijenila je ruže dvjema
krizantemama u obje vaze.
Onda sam ugledala samu sebe, kako se vraćam na ovo groblje, približavam pločama.
Stavljam crvene ruže u vaze.
Opet sam se rasplakala. Bio je to drukčiji plač. Osjećaj sličan miru, određenom obliku
radosti. Mislila sam da i alpinisti osjećaju nešto slično kad se popunu na najviše planine.
“Sigurno si gladna“, rekla je Juana.
Ušle smo u restoran blizu groblja. Osjećao se snažan miris češnjaka i pržene hrane. Nije mi
smetao. Sve što mi je prije smetalo, sad me pokretalo.
 Sjele smo za stol kraj prozora.
“Što želiš pojesti?“ Juana je sjedila držeći torbu na krilu. Sjetila sam je da možda nikad nije
bila u restoranu.
Došao je konobar. “Imate juhu od ugora?“
“Naravno“, rekao je muškarac. “I ja ću isto“, rekla je Juana. “A za piće?“ Juana me gledala:
“Vrč vina“, rekla sam.
Stiglo je vino, a ubrzo i tanjuri iz kojih se pušilo. Zatvorila sam oči kušajući prvu žlicu. Kad
je neki okus u meni izazvao toliko osjećaja? Okus fonduea koji sam pripremila uz pomoć slijepe
Berthe. Grožđa neki dan, u Isli Negri.
“Uzmi sad / u ruku / češnjak i pomiluj / tu bjelokost / dragocjenu / osjeti / miris ljut / pa u
tom času baci / češanj / i nasjeckan luk / uz rajčicu / dok luk / ne poprimi zlatnu boju.“ Pročitala
sam taj recept u Pablovoj bilježnici, a poslije i u Losadinu izdanju Odaš elementales.
Juana je srkala juhu. Ni to mi nije smetalo.
“Pričaj mi o tati, o mami i tati. O Pablu i mami. Kako su se upoznali.“
Juani je žlica pala u tanjur. Pogledala je kroz prozor. Naslonila je ruke, sjajne i natopljene
češnjakom, baš poput maminih, na stol.
“Na plesu.“
“Mama je plesala?“
“Ona je, Pablo nije.“
Nije govorila detalje. Kao naslovi u novinama. Hodali su kad im je bilo petnaest, u gimnaziji
u Temucu. Onda je Pablo otišao u Santiago. Bio je jedina mamina ljubav. I on se činio zaljubljenim,
bar u to doba. Vratio se dvadeset godina poslije, jednoga dana, održati predavanje. Mama ga je
otišla slušati i na kraju mu je prišla pa su zajedno napustili dvoranu i proveli zajedno ostatak dana
i noć. A sljedećeg dana on se vratio u Santiago. Mama je uskoro otkrila da je trudna i odlučila me
roditi. Bila je sretna, jednako sretna kao i onih mjesec dana dok je hodala s Pablom. Nije mu htjela
ništa reći. Rekla bi mu tek da je nazvao. Nikad nije nazvao. A mama je Juani zabranila da ga potraži.
Kao što joj je zabranila da mi kaže da je bolesna.
Divila sam se maminu dostojanstvu, njezinu ponosu. Bio je to nov osjećaj i pirkao je u meni
poput blagog povjetarca.
Sjetila sam se toga mračnog centra o kojemu je pričao Philippe. Vidjela sam ga u sebi,
obasjana suncem koje ga je pržilo sve dok ga nije potpuno izbrisalo.
“Napokon ga je pristala nazvati“, rekla je Juana. “Kad nije uspjela naći posao, čak ni na
ribarnici. Ali morala je to napraviti na svoj način.
Ja nikad ne bih doznala da mi je otac. Ona bi mu bila sluškinja. Samo ga je molila krov nad
glavom i koricu kruha za nas dvije. I da idem u školu.
Ostatak sam znala.
“A znaš li je li joj ikad napisao pjesmu?“
“Ne znam. Tvoja mama mi je nikad nije pokazala“, Juana se nagnula nad tanjur da zagrabi
zadnju žlicu juhe. “Ali možda... Išla sam ga nedavno slušati u kazalište Caupolican u Santiagu,
odmah ispod njegove kuće, od devet navečer do jako kasno: o pognutoj ženi koja pere rublje uz
svjetlost svijeća. Rekao je da joj nikad nije vidio lice, ali ja sam mislila da je ta žena bila tvoja
majka, makar nije bila ona. Čitao je jako lijepu pjesmu koju joj je posvetio. Rekao je nešto kao da
su joj zvijezde blistale u kosi i da je bila sama poput planeta.“
Sama. Tako je meni izgledao Pablo u Parizu.
“Jesi li mi oprostila?“ pitala sam.
“Sad sam prestara da bih mrzila.“ Uzdahnula je. “Skoro sam i njemu oprostila. I Matilde.“
“Tvoja je mama govorila da se ljudi pretvaraju u ono što vidimo u njima.“
 Oči su joj izgubile sjaj od mržnje prema siromaštvu, Pablu, meni, smrti. To je bilo to. Sad me
gledala kao netko tko gleda lijepo stablo koje je posadio i brižno zalijevao godinama. Pogledom
punim ponosa kojim bi me možda gledala mama da je još živa.
Pogled moje mame napravio me ovakvom kakva sam. Ne Delijin. Ni Pablov ni Berthin. Ni
Philippeov. Pogled moje mame i - pomislila sam odmah - Aldov.
 6

Sišla sam bosa u vrt i ugledala dva maka pokraj ulaza. Okrenula sam njezin broj i pričekala da se
javi. “Zdravo, Delia. Ovdje Elisa.“
“Znam tko si, malena. Znam tvoj veseli glas, vječno mlad.“
“Moraš doći vidjeti makove. Opet su procvali.“
 7

Rastreseno me poljubila i nagnula se prema makovima, kao kad se naginješ pozdraviti dijete.
“Cvijeće je tako tajnovito. Kao ljubav: možeš ga njegovati koliko god želiš, a ono neće rasti
ili pak nikne kad ga najmanje očekuješ. Nema objašnjenja. Za toliko toga nema objašnjenja.“
Ušla je i pogledala oko sebe. Bacila se na sofu. Suknja joj se podigla do koljena pokazujući
požutjele noge prošarane tankim plavim venama.
“Victoria je imala pravo, kao i uvijek. Zastrašujuća kuća.“
Nasmijala se pridržavajući bijelu grivu. Uzela je cigaretu, a ja sam se onda sjetila da mi je
izgorio quiche lorraine. Rekla sam joj.
“Nije važno. Ali ipak sam gladna“. Otišla je u kuhinju i otvorila hladnjak.
“Da vidimo. Imamo sira, grožđa i bocu Mantija. Ne moramo se brinuti.“
Izvadila je sir i stavila ga na dasku. Narezala je kruh, natočila dvije čaše vina i odnijela sve
na stol. Sjele smo jedna nasuprot drugoj i jele bez tanjura i pribora, kao mama i ja u kuhinji u
Temucu.
“Ne prođe ni dan da se ne sjetim mame.“
Delia kimne. Opet je punila čaše.
“Ovo je raj za mrtve: sjećanje na one koji su voljeli.“
S godinama je postala mudrija. Ili zanosnija.
Pogledala sam joj kožu punu mrlja i bora, bjeličastu patinu u očima, poput filma koji se
stvara na nekim tekućinama u raspadu. Delia koja je nadrasla strah, ljubomoru, želju. Starost je
strijela koja nas sustigne na kraju puta. Ja nisam željela biti mudra, htjela sam nastaviti trčati.
Nisam o tome mislila, ali sad mi je palo na pamet. Tražim mamino pismo.
“Otvori ga, molim te. Pročitaj ga.“
Moram je nagovarati. I onda ga otvara.
Gledam četiri riječi okrenute prema svjetlu. Papir je zgužvan, otvara se na mjestu gdje je
presavijen. Okrugla mamina slova, slova koja se nikad nisu promijenila.
Delia čita. Ponovno ga stavlja u omotnicu. Pruža mi je.
“Znala sam, Elisa. Svi smo znali.“
Traži kavu i otvara kafetijeru. Priprema pladanj s dvije šalice i tekućina se ubrzo počinje
uzdizati uz zvuk mjehurića.
Gleda kroz prozor, prema šumi i kroz otvorena vrata: prema plaži u daljini.
“Bila sam jako sretna u ovoj kući.“ Polako toči kavu.
“Ja sam, naprotiv, bila jako nesretna.“
“Kada?“ pita. Ali nije ju strah. Spušta kafetijeru na stol.
“Kad si otišla i ostavila me samu.“ Sirom otvara oči i zatvara ih, kao svjetla na automobilu.
“To je bila cijena koju sam morala platiti. Zbog svojeg ponosa. Nisam se mogla vratiti. Ti si
onda već bila jaka. Uvijek si bila jaka.“
Podiže šalicu iz koje se puši, primiče je usnicama i laganim pokretom odlaže na tanjurić.
“A bila si i sretna, Elisa.“
“Sretna? Kada?“
“Čekaj da razmislim.“
Rečenica tako tipična za nju, iz onog doba kad smo razgovarale dok sam joj bojila kosu, dok
smo šetale prema mjestu.
 Onoga dana kad me Pablo učio mijesiti rezance. Jedne noći kad smo gledali zvijezde. Druge
noći kad su Delia i Pablo bili zagrljeni na obali.
“Sretna si kad ne znaš da si sretna. Bila si sretna kad te Aldo gledao kao blesav.“
Ima pravo: Aldo, prvi muškarac koji me pogledao onako kako bi Delia željela da je gledaju
zauvijek.
“Šteta za njegovu pjesmu“, rekla sam. “Bila je tako loša.“
“Aldovu pjesmu sam ja napisala.“ Gledam je zaprepaštena. “Nisam znala da pišeš pjesme.“
“Ni ja“, smije se i odjednom mi njezin smijeh opušta tijelo, kao da sam skinula tijesni korzet.
“Napravila sam to jer me molio. Mislio je da će biti bolja od njegovih.“
Zamišljam prizor koji nikad nisam vidjela. Aldo i Delia u vrtu. Aldo je moli da napiše pjesmu
koju bi mi darovao. I na toj je slici onakva kakvu je zauvijek želim pamtiti: dok pomaže Aldu da
se zaljubim u njega.
“Idemo dirnuti more?“
Trčim u sobu, tražim njezin šešir. Pratio me sve ove godine, kao i crveni šal moje majke.
Stavlja ga na glavu. Obod baca sjenu na pola njezina lica.
Ostavljamo cipele uz stazu i hodamo vlažnim pijeskom. Delia se saginje i uzima ružičastu
školjku, sprema je u torbu.
Približavamo se moru i val nas smoči do koljena. Grabi vodu rukom i prska me.
Djevojčica, uvijek je to bila: djevojčica koja ja nikad nisam bila.
Idemo do zahrđale barke. Staje gledajući prema moru:
“Ne možeš pridavati toliku važnost nama, tek malim kapljicama vode. Možda jesmo lijepi,
ali ne možemo se uspoređivati s oceanom. Ocean je važan. Kako možeš vjerovati da će duša živjeti
kad kontinent ljudskoga tijela nestane? Duša se razlijeva poput vode iz razbijene boce.“
Kako je to strašno, pomišljani, dok ona spušta ruku na moje rame.
“Elisa. Jako te volim. Nemoj to zaboraviti.“
Opet riječi od kojih mi se steže grlo, kao i onda kad sam bila s mamom. Izgovaram ih:
“I ja tebe volim.“
Mama mi nikad nije rekla “volim te“. Ni ja njoj to nisam rekla. Nikome. Ni Philippeu. Nisam
ga voljela.
A ipak sam se jednom, prije mnogo godina, približila ljubavi.
 8

Haljina od modre svile, blago strukirana, bez gumba, s velikim izrezom na leđima. Haljina koju je
lako skinuti. Haljina savršena za ples, za ljetnu večer u Parizu, za smiraj dana u Isli Negri. Ispod
nje, crno satensko donje rublje. Kosa: raspuštena, skupljena, raspuštena. Lagane cipele, koje je
lako izuti.
Ponovno idem uz obalu prema selu. Kako se put sada čini kratkim. Kako se s vremenom
udaljenosti mijenjaju.
U prodavaonici nije Florencio, znam, nego neki dječak s naočalama koji me gleda. Mašem
mu u znak pozdrava.
Prolazim kraj crkve, škole. Idem najdaljim ulicama. Ulicama kojima sam prolazila s
Florencijem, i poslije s Aldom, one noći.
Kružim pod zadnjim zrakama sunca i odjednom mi, najednom uglu, u susret dolazi Chu-Tuh.
Naravno, nije to Chu-Tuh. Nego samo običan pas. Liže mi ruku i spušta glavu da ga
pomilujem.
Smijem se i sjećam. Aldova osmijeha. Uvijek mi se sviđao njegov osmijeh.
 Epilog

Dana 16. lipnja 1966. donesena je presuda u korist Pabla Nerude koji je zatražio poništenje braka
s Delijom del Carril. Dana 28. listopada iste godine vjenčao se s Matilde Urrutia u kući u Isli Negri.
U lipnju 1969. Delia del Carril ostvarila je svoj san i izložila slike u Parizu, u Librairie-Gallerie
Josie Peron, 7 Rue Saint-Placide.
Pablo Neruda dobio je Nobelovu nagradu za književnost 21. listopada 1971. Umro je od raka
prostate 23. rujna 1973. u 22.30 u Bolnici Svete Marije u Santiagu.
Delia je za to doznala preko radija: jedna ju je prijateljica zatekla kako plače (“Vidjela si,
umro je Pablo“), ali nije željela ići na sprovod. Godine 1975. otputovala je u Bogotu na izložbu
pedeset i jedne gravure. Tekst u katalogu napisala je Victoria Ocampo: “Ti konji koje je nacrtala
Delia, koji izgledaju tako živahno, kao na pašnjaku gdje pasu u gomili i očekuju trenutak kad će
im otvoriti ogradu, simbolični su (...) Definirale smo, svaka na svoj način, do kraja, neke plemenite
iluzije, a možda i velikodušne pogreške. Naučile smo, u svakom slučaju, biti prijateljice, građanke
svijeta u kojemu se ljudi ne spotiču o granice“.
Victoria Ocampo umrla je 27. siječnja 1979. Njezini posmrtni ostaci počivaju u obiteljskoj
kripti groblja u Recoleti.
Matilde Urrutia umrla je 5. siječnja 1985. Njezino je tijelo pokopano uz Nerudino u Isli Negri.
Godinu dana poslije objavljeni su njezini memoari Moj život s Pablom Nerudom. Delia del Carril
umrla je u zoru 26. srpnja 1989. Njezin pepeo nalazi se na Glavnome groblju u Santiagu.
Juana Castillo umrla je 22. kolovoza 1990. Njezini posmrtni ostaci počivaju na groblju u
Temucu, uz one Raquel Lune.
Elisa Luna i njezin drugi muž, arhitekt Aldo Fernandez žive od 1989. u Isli Negri. Slijedeći
Nerudine planove, podignuli su “Kuću mladih pjesnika“ koja svake godine prima mlade pjesnike
iz cijeloga svijeta.
 Autoričina bilješka

Osobe iz ovoga romana izgrađene su prema stvarnim osobama, ali sam uzela slobodu i neke
osobe, činjenice i događaje izmislila. Neruda je, primjerice, planirao podignuti kuću za “mlade
pjesnike iz cijeloga svijeta“ koji bi “nekoliko mjeseci provodili pišući pokraj mora“ (planove je
pokazao Sari Facio na Isli Negri), ali kuća nikad nije izgrađena. Imao je psa koji se zvao Chu-Tuh,
ali ne u onim godinama o kojima govori roman, nego kasnije. Bilješke Victorije Ocampo u
Huxleyevoj i Weiningerovoj knjizi stvarne su (mogu se vidjeti u Vili Ocampo u San Isidru u Buenos
Airesu). Naprotiv, označeni odlomci u Nerudinim knjigama izmišljeni su. Točno je da je Delia u
vrijeme popodnevnoga čaja jela prepečenac s avokadom. Matilde Urrutia nije imala mrlju na listu.
Citati su uzeti iz sljedećih djela Samo čovjek Pabla Nerude iz 7. Grozdovi Europe iz zbirke
Grozdovi i vjetar (citat se nalazi na str. 18 ovoga romana); Nevjerna Žena iz zbirke Ciganski
romancero Federica Garcije Lorce (str. 26, u hrvatskom izdanju korišten prijevod Nikole
Miličevića); Golubica iz zbirke Između karanfila i mača Rafaela Albertija objavljene u Buenos
Airesu 1941. (taje knjiga posvećena Pablu Nerudi), str. 27; Kraj pustolovine Granama Greenea,
str. 31; Bjegunica, Marcel Proust, str. 47. Citati i bilješke iz After Many a Summer Aldousa Huxleya
i Sex and Character Otta Weiningera (str. 69) odgovaraju izdanjima obiju knjiga izloženih u Vili
Ocampo. Tvoja stopala Pabla Nerude iz zbirke Ljubav, Kapetanovi stihovi str. . Idem spavati
Alfonsine Storni str. 74; Otiđi Marije Grever, str. 75; Oda ljubavi Pabla Nerude iz Elementarnih
oda, str. 78; Veliki san Ravmonda Chandlera, str. 97; Sjeme Pabla Nerude iz zbirke las manos del
dia, str. 104; Usnuli B Victora Hugoa iz la legende des siecles, str. 104. /like My Body E.E.
Cummingsa iz Complete Poems 1904.-1962., str. 106; Kašljem sam Ozakija Hosaija, str. 115; “Ako
sam umro i nisam primijetio / koga ću pitati kad je to bilo?“ Pabla Nerude u Knjizi pitanja
(posmrtno objavljeno djelo) str. 116; ljubavi: Delia I i ljubavi: Delia II. Pabla Nerude u Podsjetnika
iz Isle Negre (str. 119), Oda juhi od ugora Pabla Nerude iz Elementarnih oda (str. 128), Oda noćnoj
pralji Pabla Nerude iz Govora na kongresu žena u kazalištu Caupolicdn u Santiagu de Chile,
zabilježenog u knjizi Rođen da bih se rodio (str. 129).
U pisanju ovoga romana, neke su knjige bile od posebne pomoći i nadahnuća:

Fernando Saez, Delia del Carril. La mujer argentina del poeta Neruda. Biografia Integra (Delia del
Carril. Argentinska žena pjesnika Nerade. Cjelovita biografija), 1997., izdavač Sudamericana,
Santiago de Chile.
Cartas de amor de Pablo Neruda (Ljubavna pisma Pabla Nerade), kompilacija, uvod, bilješke i
pogovor Sergio Fernandez Larrain, 1974., Ediciones Rodas, Madrid.
Jorge Edwards, Adios, poeta (Zbogom, pjesniče), 1990., izdavač Tusquets, Santiago de Chile.
Volodia Teitelboim, Neruda, 1996., izdavač Sudamericana, Santiago de Chile.
Volodia Teitelboim, Huidobro. La marcha infinita (Huidobro. Beskrajan hod), 1996., izdavač
Sudamericana, Santiago de Chile.
Pablo Neruda, Poemas de amor (Ljubavne pjesme), izbor i predgovor Jorge Edwards, 1997.,
izdavač Seix Barral, Buenos Aires.
Pablo Neruda, Obras (Djela), I., II. i III. torn, 1993., izdavač Losada, Buenos Aires.
Pablo Neruda, Cuadernos de Temuco (Bilješke iz Temuca), urednik i autor predgovora Victor
Farias, 1996., izdavač Seix Barral, Buenos Aires.
Pablo Neruda, Para nacer he nacido (Rođen da bih se rodio), 1985., izdavač Seix Barral, Barcelona.
Pablo Neruda, Confieso que he vivido. Memorias (Priznajem da sam živio. Sjećanja), 1992., izdavač
Planeta, Buenos Aires.
Pablo Neruda, Libro de laspreguntas (Knjiga pitanja), posmrtno objavljeno djelo, 1992., izdavač
Planeta, Buenos Aires.
Pablo Neruda, Tus pies toco en la sombraj otros poemas ineditos (Tvoja stopala dodirujem u mraku
i druge neobjavljene pjesme), 2015., izdavač Seix Barral, Barcelona.
Matilde Urrutia, Mi vida junto a Pablo Neruda (Moj život s Pablom), 1986., izdavač Seix Barral,
Santiago de Chile.
Sara Facio, Pablo Neruda, 1988., izdavač La Azotea, Buenos Aires.
Margarita Aguirre, Genio y figura de Pablo Neruda (Genij i lik Pabla Nerude), 1964., izdavač
Editorial Universitaria de Buenos Aires.
Victoria Ocampo, Testimonios (Svjedočanstva), serije od 1 do 5, 1999., izdavač Sudamericana,
Buenos Aires.
Victoria Ocampo, Testimonios (Svjedočanstva), serije od 6 do 10, 1999., izdavač Sudamericana,
Buenos Aires.
Victoria Ocampo, Autobiografia (Autobiografija), 1980., izdavač Sudamericana, Buenos Aires.
Luis E. Carcamo-Huechante, «Entre guerras: las lides de Neruda con Ocampo y Revista Sur (1930-
1940)» (Između ratova: prepiranja Nerude i Ocampo i Revista Sur (1930.-1940.)), Atenea, 2007.,
br. 496, II.