Elektrotehnički materijali

11. PREDAVANJE

Doc.dr. Dijana Dujak

 Izolacioni (dielektrični) materijali
Izolacioni materijali imaju električnu otpornost veću od 10 Ω i širinu
energetskog procjepa veću od 3,5 . Pod dejstvom električnog polja dolazi do
njihove polarizacije.
Najvažniji električni parametri dielektrika su:
• Relativna dielektrična konstanta
• Faktor dielektričnih gubitaka
• Specifična unutrašnja i površinska električna otpornost
• Dielektrična čvrstoća

2
 Relativna dielektrična permitivnost. Polarizacija
Relativna dielektrična permitivnost nekog materijala se može definisati kao:
• odnos Kulonove sile, koja djeluje između dva naboja u vakuumu, i u tom
materijalu, :
( dielektrična konstanta u materijalu)
( dielektrična konstanta u vakuumu)

• odnos kapaciteta kondenzatora sa dielektrikom i kapaciteta kondenzatora sa

vakuumom

Dielektrična permitivnost za većinu dielektrika ima približno

dielektrik
konstantnu vrijednost veću od jedinice.
Relativna dielektrična konstanta zavisi od frekvencije i može
da bude statička (u polju jednosmjerne struje, ω 0) i
dinamička (u polju naizmjenične struje, ω 0). 3
Kada se atom nađe u električnom polju, dolazi do deformisanja
orbita elektrona, što dovodi do razdvajanja centara naboja na neko
rastojanje d.
Dakle, stvara se inducirani dipol sa dipolnim momentom ,
odnosno kažemo da dolazi do polarizacije atoma. Ukupni dipolni
moment nekog uzorka je onda jednak sumi dipolnih momenata svih
atoma u uzorku.

Polarizabilnost, , je definisana kao

⇒

gdje je p dipolni moment, a lokalno električno polje (to je idealizirano električno

polje, koje djeluje na bilo koji atom; nije isto što i makroskopsko električno polje ).
4
Lokalno polje jednako je zbiru električnog polja od spoljašnjih izvora i polja, koje
potiče od dipola u dielektriku. Za najjednostavniji slučaj tj. za materijal kubične
kristalne strukture, Lorentz je izveo proračun da je:
#
E+ ' (1)
$%&
gdje je ' polarizacija. Polarizacija se definiše kao ukupni dipolni moment po jedinici
zapremine
()
' ⇒ ' ∑11 ,- - (/) Nα (2)
*
gdje je , broj atoma po jedinici zapremine (koncentracija).
Kada se dielektrik postavi između ploča kondenzatora, u njemu se stvara unutrašnje
električno polje suprotnog smijera, koje nastoji sa smanju ukupno električno polje u
sistemu. Vanjsko polje će unutar dielektrika dovesti do polarizacije, ali koliko će
dielektrik biti polarizovan zavisi od osobina sistema, koje se opisuju dielektričnom
susceptibilnošću 4 56 − 8:
9 5: 4; 5: (56 −8); (3)
gdje je ukupno makroskopsko polje unutar dielektrika. 5
Kombinovanjem relacija (1), (2) i (3) dobiva se
−1 ,
+2 3
što predstavlja Clausius – Mossotti - jevu relaciju koja omogućava proračun
makroskopske veličine , preko mikroskopske veličine .
Za lokalno definisanje relativne dielektrične konstante potrebno je još uvesti i vektor
dielektričnog pomjeranja =
> +' > +'
što u kombinaciji sa jednačinom (3) daje
= 5: 56 ;
Ukupna polarizabilnost molekula, , obično ima više doprinosa i može se rastaviti na:
elektronsku, jonsku i orjentacionu (dipolnu):
• Elektronska polarizabilnost potiče od pomjeranja elektrona u odnosu na jezgro u
pravcu polja te je polarizabilnost
? 4A B $ , B - poluprečnik atoma. 6
• Jonski doprinos se javlja usljed pomjeranja i deformacije naelektrisanog jona
u odnosu na druge jone.
• Orjentaciona ili dipolna polarizacija se javlja uslijed promjene orjentacije
električnog dipolnog momenta (kada je materijal građen od molekula sa
permanentnim električnim dipolnim momentom, koji može mijenjati svoju
orjentaciju u vanjskom polju). Orjentaciona polarizabilnost je
D
C
3EF

Srednji inducirani dipolni moment po molekuli će biti:

? + G + C

−1 1
(,? ? + ,G G + ,C C)
+2 3 7
U čvrstim tijelima i tečnostima sastavljenim od polarnih molekula glavni dio razlike
između pri niskim frekvencijama i pri optičkim frekvencijama ( HD , H-indeks
prelamanja) predstavlja mjeru orjentacijskog doprinosa polarizaciji.
Uvodi se vrijeme relaksacije, I, kao vremenski interval, koji karakteriše vraćanje
poremećenog sistema u svoju ravnotežnu konfiguraciju; relaksaciona frekvencija je
recipročna vrijednost vremena relaksacije.

Debye je razmatrao dielektričnu relaksaciju polarnih

molekula u tečnostima i kao rezultat, za ∝ K-LM , je
dobio da je

C (N)
1 − /NO
gdje je - statička dipolna polarizabilnost.
8
Vrijeme relaksacije u čvrstim tijelima je obično mnogu duže nego u tečnostima,
jer čvrsto tijelo predstavlja veću prepreku unutrašnjem kretanju.

Pogodno je uvesti dielektričnu propustljivost kao kompleksnu veličinu

P −i PP

realni dio P predstavlja relativnu propustljivost, koju koristimo pri računanju

kapaciteta kondenzatora.
imaginarni dio PP utiče na gubitak energije u dielektriku, jer dolazi do
kašnjenja procesa orjentacije dipola uslijed sudara.

9
 Faktor dielektričnih gubitaka
Električna energija, koja se u dielekriku pretvara u toplotu, naziva se dielektrični
gubici. Pojave u dielektriku, koje dovode do dielektričnih gubitaka, su električna
provodnost i polarizacija i javljaju se kao posljedica djelovanja vanjskog
električnog polja na dielektrik. Što je duže dejstvo električnog polja, dolazi do
većeg zagrijavanja.

Definiše se faktor gubitka

%UVV
RST
%UV
#
koji zavisi od iN ima pik za N W
.
10
Faktor gubitka je od interesa u promjenjivom električnom polju. On je
makroskopska veličina i njegova zavisnost, prije svega, od frekvencije,
temperature i jačine električnog značajna je za određivanje oblasti primjene
dielektričnih materijala.

Za razmatranje gubitaka u dielektriku ponekad se koristi specifična snaga

gubitaka, koja predstavlja količinu toplote oslobođenu u kondenzatoru u
jedinici zapremine
9
;Y Z5: 56 [\]
X
Oslobođena energija dovodi do zagrijavanja dielektrika i može izazvati proboj i
uništenje materijala.

11
 Specifična električna otpornost
Suštinski ne postoji razlika između specifične električne otpornosti dielektrika i
specifične električne otpornosti provodnika i poluprovodnika. Praktična razlika,
međutim postoji. Nosioci naelektrisanja koji struje kroz provodnik i poluprovodnik se
sudaraju sa strukturom materijala, što se makroskopski manifestuje kao električna
otpornost. U slučaju dielektrika situacija je drugačija. Nosioci naelektrisanja mogu da
struje kroz zapreminu dielektrika ili po dielektriku, odnosno na graničnoj površini
između posmatranog dielektrika i dielektričnog medijuma u kome se on obavezno
nalazi (vazduh, vakuum, ulje i sl.). Zbog toga se u slučaju dielektrika razlikuje
zapreminska (unutrašnja) ^X i površinska dielektrična otpornost ^ , pa se
otpornost dielektrika može posmatrati kao paralelna veza zapreminska i površinske
otpornosti:
1 1 1
+ _* ~a* _( ~a(
_ _* _(
12
Unutrašnja otpornost predstavlja otpornost strujnog kola, koje se zatvara kroz
uzorak i karakteristika je samog dielektrika. Površinska otpornost predstavlja
otpornost strujnog kola koje se zatvara po površini uzorka i karakteristika je granice
između dielektrika i dielektričnog medijuma koji ga okružuje.
Za čvrste dielektrike
Specifičnu površinsku otpornost, a( , ima jedino smisla definisati za čvrste
dielektrike i određuju je, pored samog dielektrika, i parametri sredine kao što su
vlaga, nečistoće i temperatura.
Čvrsti dielektrici imaju veliku specifičnu otpornost, koja je uslovljena malom
koncentracijom i pokretljivošću slobodnih nosilaca naelektrisanja u unutrašnjosti i
na površini.
Specifična zapreminska otpornost, a* , čvrstih dielektrika zavisi od strukture i
hemijskog sastava materijala, primjesa, vlage , temperature i jačine električnog polja
i anizotropna je veličina.
13
U jakim električnim poljima ~100b / , dolazi do izražaja učešće elektrona u formiranju
struje kroz čvrsti dielektrik i Omov zakon prestaje da važi, pa je
a* ad Kef
gdje je g – karakteristika materijala.
Za tečne dielektrike
Kod tečnih dielektrika specifična otpornost opada sa temperaturom kao
a* h i/j
jer se smanjuje viskoznost i povečava toplotna disocijacija molekula. h i k su konstante
nezavisne od temperature.
Za gasovite dielektrike
Kod gasovitih dielektrika uvijek postoji određeni broj naelektrisanih čestica (pozitivni joni -
l +, negativni joni, l − i elektroni), koje će se u električnom polju kretati ka elektrodama, pa
je (H – koncentracija, m pokretljivost)
1
a
HGn mGn + HGK mGK + H?K m?K
Kod većine gasova je a~10#o Ω . 14
 Dielektrična čvrstoća i proboj dielektrika
Dielektrični materijali, pored sposobnosti povećanja kapaciteta, služe kao
izolirajuće sredine između provodnika, koji se nalaze na različitim potencijalima,
da bi spriječili provodne mahanizme.
Kada se dogodi kratak spoj , kažemo da je došlo do proboja dielektrika.
Maksimalno polje, koje može biti primjenjeno na neki izolirajući medijum, a da
ne izazove dielektrični proboj, nazivamo dielektričnom čvrstoćom, ;p6 .
Dielektrički materijali se, prema ponašanju nakon dielektričnog proboja, dijele
na reverzibilne i ireverzibilne. Reverzibilni (gasovi i vakuum) nakon proboja
vraćaju u potpunosti svoja dielektrična svojstva. Ireverzibilni (tečnosti i čvrsta
tijela) samo djelimično povrate svoja svojstva ili ih nepovratno gube.
Mikroskopski mehanizmi fenomena, koji se makroskopski manifestuje kao
električni proboj, najviše zavise od agregatnog stanja dielektrika. 15
 Dielektrični proboj gasova
Gasovi su, pri normalnim pritiscima i temperaturama, dobri dielektrici. Međutim, u njima
uvijek, uslijed kosmičkog zračenja, postoji izvjestan broj slobodnih elektrona. Elementarni
procesi električnog pražnjenja u gasovima se mogu podijeliti na primarne i sekundarne. U
primarne spadaju jonizacija elektronima (nastaje kada je energija elektrona, koju dobije
uslijed sudara, veća od energije veza elektrona u atomima/molekulama gasa) i zahvat
elektrona (nastaje kon elektronegativnih gasova koji pokazuju afinitet prema zahvatu
elektrona, stvarajući pri tome teško pokretljive negativne jone).
Sekundarni se dijele na procese aktivne
na elektrodama (jonsko izbijanje,
fotoemisija i izbijanje metastabilom) i
procese aktivne u gasu (jonizacija
pozitivnim jonima, fotojonizacija,
jonizacija metastabilom).
16
 Dielektrični proboj gasova
Električni proboj gasova
Kada se na gas primijeni dovoljno jako električno polje, slobodni elektroni u gasu dobivaju
kinetičku energiju dovoljnu da pri sudarima izazovu jonizaciju neutralnih molekula gasa i tako
proizvedu nove elektrone i pozitivne jone. I jedni i drugi, pod uticajem polja, bivaju ubrzani i
izazivaju dalju jonizaciju pri čemu nastaje tzv. lavinska jonizacija. Ukoliko je električno polje
dovoljno jako, lavina se širi od elektrode, na kojoj je lavina nastala, do druge elektrode. Ovaj
proces dovodi do struje razelektrisanja između elektroda, odnosno do proboja u gasu.
;p6 zavisi od pritiska gasa i raste sa
pritiskom.

Proboj gasova dugom varnicom

Javlja se isključivo kao pojava

atmosferskog pražnjenja.
17
Nastajanje lavine elektrona udarnom elektronskom jonizacijom 18
 Proboj tečnih dielektrika
Tečni dielektrici se primjenjuju u energetskim postrojenjima, kao izolatori i sredstva za
hlađenje i to su obično razne vrste ulja.
Proboj tečnih dielektrika se dešava kroz dva procesa:
• Prvi proces je uzrokovan elektrolitičkom disocijacijom (rastavljanje elektrolita na jone)
izazvanom sudarima slobodnih elektrona i jona, ubrzanih električnim poljem, sa
molekulama tečnosti. Ovako nastale slobodne naelektrisane čestice kreću se usmjereno i
formiraju kondukcionu struju. Ta struja nije inicijator električnog proboja tečnog
dielektrika, ali njen nagli porast ukazuje na ozbiljno smanjenje dielektrične čvrstoće i njeno
skoro razaranje.
• Drugi proces je erozioni proboj, koji počinje parcijalnim pražnjenjem u gasnim mjehurićima
unutar tečnosti. Parcijalna pražnjenja (fenomen višestrukih električnih proboja, koji se
dešavaju samo u lokalnom području dielektrika i ne spaja dvije elektrode) mogu izazvati
razlaganje materijala elektroda, pa te čestice mogu prouzrokovati proboj premošćenjem.
19
 Proboj čvrstih dielektrika
Proboj čvrstih dielektrika zasniva se na mehanizmu spoljašnje i unutrašnje
autoemisije. To je proces pri kojem, pod dejstvom električnog polja, emisionim i
jonizacionim putem biva formirana kritična vrijednost gustine električne struje kroz
dielektrik, nakon čega slijedi njegov proboj.
Postoji više mehanizama koji mogu dovesti do proboja čvrstog dielektrika:
1. Elektronski ili intrisični proboj – Nastaje onda kada je isključena mogućnost
zagrijavanja dielektrika ili razvoj procesa starenja, kao i uticaj ivičnih efekata ili
okoline. Električno polje koje izaziva proboj je reda veličine e ~b /q , pri
kojem elektroni mogu da pokidaju svoje valentne veze i pređu u stanje slobodnih
elektrona. Kod dielektrika sa primjesama u vidu nečistoća, u prostoru dielektrika
se mogu nalaziti zarobljeni elektroni, koji pri sobnim temperaturama mogu preći
iz valentog u provodno stanje.
20
2. Termički proboj – Kretanje čestica uslijed proticanja provodne struje i
polarizacionih efekata, dovode do zagrijavanja dielektrika. Nastala toplota
se odvodi, pa dolazi do pojave nehomogenog temperaturnog polja u
dielektriku. Zbog toga se mogu javiti lokalna povećanja provodne struje, što
uslovljava dalje lokalno povećanje temperature. Ako je ukupna snaga
lokalnih gubitaka veća od odvedene toplote iz dielektrika, dolazi do porasta
temperature i do termičkog proboja izolatora.
3. Elektromehanički ili erozioni proboj – Tokom proizvodnog procesa u
dielktricima nastaju parazitne gasne šupljine, u kojima se dejstvom
spoljašnjeg električnog polja javljaju unutrašnja parcijalna pražnjenja. Ona
dovode do pojave naelektrisanih čestica i zagrijavanja gasa u parazitnim
šupljinama, što onda dovodi do razlaganja i pucanja unutrašnjosti
dielektrika. Pri tome se stvaraju šupljine, koje pri trajnom dejstvu
električnog polja, mogu dovesti do erozionog proboja.
Proboj zavisi i od vremena trajanja primjenjenog polja.
21
 Proboj vakuuma
Idealni vakuum tehnički nije moguće ostvariti, jer nije moguće evakuisati neki sistem,
pa da u njemu bude manje od 10r / $ molekula rezidualnog gasa. Zbog toga se
govori o tehničkom vakuumu i to je sistem u kojem srednja slobodna dužina puta
čestica premašuje dimenzije tog sistema ili neke druge karakteristične razmjere tog
sistema.

U praksi obično dolazi do električnog proboja vakuumske izolacije zbog lavinskog

mehanizma u isparenom materijalu elektroda. Do isparavanja materijala elektroda
dolazi, kada se elektrodi dovede dovoljno energije da se izazove njena termička
nestabilnost, koja onda dovodi do isparavaja materijala u međuelektrodni prostor.
Zavisno na kojoj elektrodi počne elektronska emisija i termička nestabilnost, proboj
vakuuma može biti katodni i anodni.
22
 Starenje dielektrika
Pod starenjem dielektrika podrazumjevamo niz fizičko-hemijskih, električnih i
strukturnih promjena materijala koje nastaju tokom vremena i skraćuju vrijeme
korištenja dieletrika. Trajnost dielektrika je vrijeme tokom kojeg se vrijednost
relevantnih dieletričnih parametara ne smanjuje ispod kritične vrijednosti.

Od tečnih dielektrika najviše se koriste ulja, a parametri, koji su značajni, su:

mala tendencija ka stvaranju taloga, mala viskoznost i niska temeperatura
smrzavanja, minimalan sadržaj vlage i sumpora i visoka temperatura zapaljivosti
pare ( 150 ).
Kod ulja fizičko starenje nastaje uslijed prisustva prašine, nečistoća i vode, a
hemijsko starenje usljed oksidacije i polimerizacije.
23
Starenje čvrstih dielektrika je jedan od najznačajnijih procesa, koji skraćuje korisni
vijek izolacije. Primjećeno je da čvrsti izolirajući materijali mijenjaju fizičke i hemijske
osobine i u odsustvu električnog polja.
Izolacija može usljed temperaturnih promjena i mehaničkog stresa pretrpjeti
strukturne izmjene (kao što su mikropukotine), što smanjuje dielektričnu čvrstoću pri
primjeni električnog polja. Dakle, sa sigurnošću se može tvrditi, da na procese
starenja čvrstih dielektrika presudan uticaj imaju temperatura i električno polje.
Zavisnost vijeka trajanja dielektrika od temperature data je empirijskim izrazom
t
Os O s uj

a od električnog polja
Kw
Os A
gdje je O s - vijek trajanja dielektrika pri normalnoj radnoj temperaturi, a , h i –
konstante. 24