Naslov izvornika

Sara Blædel
De glemte piger
Copyright © Sara Blædel 2013
 Posvećeno mojim fantastičnim sljedbenicima na Facebooku.
Hvala vam na nevjerojatnoj podršci u godini punoj ružnih događaja.
 1

K ratko je oklijevao prije nego što je uzeo mrtvu kokoš koju mu je pružio
njegov otac. Bijelo je perje bilo zakrvavljeno oko mjesta gdje joj je bila
odsječena glava. Sune je oduvijek mrzio krv, njen smrad, tamnu boju i
lokvice koje bi nastajale kad bi šikljala.
Ali njegov otac to nije smio vidjeti. Ne danas.
Bilo bi lakše da je i njegova majka pošla s njima, pomislio je i nekoliko
puta trepnuo očima. Ali ona je u spavaćoj sobi ležala na samrti. Po čitav bi
dan sjedio uz njezin krevet. Najgora je bila infuzija. Nije mogao gledati
mjesto na kojemu joj je igla bila zabijena u ruku, unatoč tome što je bilo
prekriveno flasterom. Spavala je kad je njegov otac rekao da je vrijeme za
polazak.
Mjesecima se veselio obredu inicijacije i popratnoj proslavi. Mnogo se
puta zapitao kako će to biti kad iz kuće ode kao dječak, a iste se večeri vrati
kao odrastao čovjek. U svakom bi slučaju na njega gledali kao na muškarca,
s odgovarajućim odgovornostima i pravima. Svi ostali iz njegova razreda već
su bili prošli sakrament svete krizme, ali je Sune, kao pripadnik nordijske
neopaganističke religije naziva asatru, morao čekati petnaesti rođendan da
potvrdi svoju vjeru. Danas je bio taj dan.
Stavio je kokoš u vjedro koje je njegov otac donio iz praonice rublja.
Vjedro je položio pred suvozačko sjedalo, a potom je i sam sjeo, skvrčivši
noge i držeći ih na sjedalu. Njegov je otac u bijeli kombi spakirao sve
potrepštine za ponoćnu žrtvu, a Sune se sam pobrinuo za dva mala dara za
bogove.
Jedan je simbolizirao njegovo djetinjstvo, a drugi budućnost. Za ovaj
prvi odabrao je slikovnicu uz koju je odrastao, iako se jedva uspio pomiriti
s odvajanjem od sad već otrcana izdanja Medvjedića Winnieja Pooha. Hrbat
slikovnice bio je zalijepljen selotejpom jer mu ju je majka toliko puta
pročitala da su stranice poispadale. Zamijetio je da je oca iritiralo to što je
odabrao slikovnicu jer mu je ovaj predložio nogometnu loptu, no majka se
slagala s njegovim izborom.
Drugi žrtveni dar bio je veći švicarski nožić koji je dobio od oca. Sune
se nadao da će mu bogovi podariti hrabrosti i snage za daljnji život, iako nije
planirao postati mesar, poput oca i djeda. Ali ništa bolje nije mu bilo palo
na pamet, a njegov je otac bio zadovoljan.
Sune će i dobiti dar, dar koji će ga pogurnuti u pravom smjeru. Njegov
je otac dobio mesarski nož. Kako baš nije bio vičan čitanju i pisanju, on je
nakon svoje inicijacije odustao od škole i otišao šegrtovati kod svog oca.
Sune je čuo i za jednog momka koji je dobio avionsku kartu i poruku da se
ne vraća dok ne prestane biti mamina maza. Nikad se više nije vratio kući.
Sune se nadao srebrnom lančiću s Thorovim čekićem, koji je
simbolizirao njihovu nordijsku vjeru. Ta je želja zapravo bila zamisao
njegova oca. Kad je otac skrenuo na šumski put, upitao ga je je li spreman, a
Sune se nasmiješio i kimnuo glavom.

U daljini je ugledao baklje i lomaču. Bio je sumrak i noćno je nebo stvaralo

crne sjenke među stablima, što je vatri davalo zlatni odsjaj i magičnu
privlačnost. Prošli su ga trnci u grudima kad je vidio da su ostali pristigli
ranije, kako bi sve pripremili za njega. Plamenovi baklji plesali su u mraku.
Večeras će poteći njegova krv. Prvi će put i on biti dijelom kruga
muškaraca. Otkako pamti, Sune i njegovi roditelji sastajali su se u šumi s
ostalim asatruovcima. Volio je to ozračje, velike gozbe koje bi uslijedile
nakon što bi se odrasli pomolili bogovima. Ali on nikad nije bio dijelom toga
kruga. Dosad nije bio vezan nikakvim propisima, ali, nakon što ove noći
bude primljen u krug muškaraca, nakon što se taj krug zatvori, vječno će biti
vezan svojom zakletvom. Krug su mogli prekinuti samo djeca i životinje,
koji nisu znali da je on svet. Njega bi obično poslali da se igra s ostalom
djecom iza mjesta na kojima su gorjele velike lomače, uz strogo naređenje
da ih ne ometaju, osim ako se netko ozbiljno ne ozlijedi.
 Odsad će i on biti dio kruga tijekom zaziva bogova, a rog s pićem koji
kruži među muškarcima doći će i do njega. U znak zahvale na primanju i
kao potvrdu svoje nordijske vjere, on će kao žrtvu bogovima ponuditi kokoš.
Posljednjih su mjeseci uvježbavali sve detalje rituala. Otac ga je uputio u
zakletvu i rekao mu da, zakune li se pred bogovima, to obećanje nikad ne
može prekršiti.
Pomislio je na svinju koja je ležala u stražnjem dijelu kombija. Na kraju
obreda inicijacije svinju će zaklati, a njenu će krv prinijeti kao žrtvu
bogovima. Time će im njegova obitelj zahvaliti što su ga primili.

Otac ga je poveo prema lomači. U radijusu od nekoliko metara oko nje bile
su postavljene zapaljene baklje koje su simbolizirale utvrdu. Sune se
odjednom u toj tišini postidio, tim više što su mu muškarci, koji su stajali u
redu, jedan po jedan prilazili kako bi ga zagrlili. Nije znao što bi rekao, a nije
se usuđivao ni nasmiješiti kako ne bi ispao djetinjast. Kad je svećenik, kojeg
su nazivali godi, maknuo svoju kapuljaču, muškarci su šutke stali formirati
krug oko lomače. Plamen baklji obasjavao je šumu.
Sad, pomisli Sune. Sad počinje. Za koji čas bit ću muškarac.
Mislio je da će godi preuzeti riječ, kao što je to i inače činio kad bi
muškarci stajali u krugu. No, istupio je njegov otac, blago nakošene glave i
sa smiješkom na usnama dok je gledao svog sina.
»Sune, sine moj«, započeo je pomalo nervozno. »Večeras započinješ
svoj život odrasla muškarca. Nećeš više biti dijete, a čeka te mnogo toga što
još moraš naučiti.«
Nekoliko se muškaraca nakašljalo.
Sune se prisjetio sage o Signe, kćeri kralja Vølsunga, koja je poslala
svoje sinove u šumu kad je najstarijemu moglo biti svega deset godina.
Nijedan od njih nije bio dovoljno hrabar da preživi. On je imao petnaest, a
mračna je šuma čak i njemu bila zastrašujuća. Nikad nije bio odviše hrabar,
dobro je to znao. Načas je ponovno pomislio na svoju majku.
 »Sretan ti rođendan«, rekla mu je kad joj je jutros donio doručak u
krevet. Više nije puno jela, hranu je uglavnom dobivala infuzijom. Ali
nasmiješila se i uzela ga za ruku.
»Veseliš li se ovomu večeras?«
Otac je Sunea odgurao u središte kruga, a godi je počeo pjevati, polako
hodajući ukrug. Zastao je na svakoj od četiri strane svijeta kako bi zazvao po
jednog od bogova. Odina, najvećeg od svih bogova na sjeveru; Thora,
zaštitnika ljudi na jugu; Freya, boga plodnosti na istoku; a na zapadu Frigg,
Odinovu ženu, koja je simbolizirala stabilnost u vezi i braku.
»Krug je zatvoren«, obznanio je godi kad se vratio na svoje mjesto.
Da ga je netko potom pitao, Sune je sumnjao da bi znao ponoviti ono
što je morao izgovoriti tijekom obreda. Nekoliko je puta prihvatio rog s
pićem, sjetivši se okrenuti vršak prema trbuhu i pažljivo ga prinijeti ustima,
kako se ne bi stvorio pritisak zbog kojega bi zalio lice medovinom. Otac mu
je objasnio da se u tome očituje razlika između novaka i starosjedioca u
krugu. Obrazi su mu se zacrvenjeli od topline lomače i alkohola u piću.
Smeteno je slušao muškarce koji su, jedan po jedan, ulazili u krug i recitirali
mu stihove iz starih nordijskih pjesama. Neki su odabrali nešto iz pjesme
Hávamál, a prepoznao je i par redaka iz Voluspe, ali uskoro su mu se riječi
počele miješati u glavi.
Kad su svi rekli svoje, zapjevali su mu. Sune je položio darove na tlo.
Rog je ponovno krenuo ukrug, a potom se krug otvorio. Nekoliko je
muškaraca poviknulo i podignulo ga u zrak, a nakon toga su ga opet stali
grliti, jedan za drugim.
Sjećao se svake sekunde toga čarobnog trenutka kad je primljen u
mušku bratovštinu. Stajao je uz lomaču, dok su se odrasli okupljali ispod
velikoga žrtvenog hrasta. Više od tisuću godina staro stablo nalazilo se
nekoliko metara od lomače. Kad je Sune bio mlađi, obožavao se zavlačiti u
golemu šupljinu u široku deblu, čekajući da odrasli završe s ceremonijom.
Ove je večeri rupa bila poput crnog oka koje je u polutami zurilo u njega.
Osjetio je kako ga u leđima prolaze trnci, ali ne na neki loš način. Upravo
suprotno, nije osjećao nikakvu tjeskobu.
Godi je iskopao grumen zemlje i stavio ga na duge, tanke, povijene
grane koje su, povezane na vrhu, činile prolaz. Sunea je uvijek fascinirala
priča o savezu Odina i Lokija kojim su postali braća. A sad je i on sam bio
dijelom istoga tog rituala, prolazak ispod grumena zemlje zajedno s ostalima
simbolizirao je njihovo ponovno rođenje.
Kad ga je otac uzeo za ruku, sve kao da se odvijalo u slowmotionu. Godi
je hodao iza njega, a kad su prošli kroz prolaz, Suneu se činilo kao da je
mjesečina obasjavala samo njega. Znao je da to samo umišlja, ali upravo se
tako osjećao. I, premda se i pribojavao trenutka kad će sebi, jedan po jedan,
ritualno zarezati ruku kako bi malo krvi kapnulo na mjesto s kojega je
iskopan grumen zemlje, sve se to ipak nije činilo tako strašnim.
Potom je dobio brončanu žlicu s dugim, širokim drškom, nalik velikoj
zaimači, samo težu. Sune osjeti kako ga ispunjavaju hrabrost i ponos jer je
dobio čast pomiješati krv i zemlju, prije no što će godi skinuti iskopani
grumen s grana, vratiti ga na mjesto i time zapečatiti ritual. Kad je to učinio,
utabali su zemlju, a njega povukli natrag u krug. Osjećao se kao odrastao
muškarac dok mu je godi obznanjivao da im savez odsad nalaže da poštuju
i čuvaju jedni druge.
»Mi pazimo jedni na druge«, objasnio mu je otac kad ga je Sune pitao
što mu to znači.
Otac je otišao do kombija dok je Sune na svetištu. Najradije bi se bio
odšuljao, da ne mora gledati kako kolju svinju.
»Bi li im otišao pomoći raspakirati hranu?« upita ga godi.
Bio je skinuo halju i pokazao je prema lomači, pored koje je već stajalo
nekoliko bijelih prijenosnih hladnjaka iz mesnice s hranom za gozbu.
Srećom, neće jesti svinju, pomislio je Sune u sebi. Samo će je zaklati i objesiti,
tako da krv kapa iz nje i ostane na zemlji, za bogove. Tijelo će ponijeti kući i
razrezati idućeg dana. To je bilo protivno sanitarnim propisima, ali ono što
ne znaš ne može ti naškoditi, kako bi običavao reći njegov otac.
 »Dižite kuku!« doviknuo je Suneov otac iz kombija, a dvojica su
muškaraca donijela tri teške željezne grede i postavila ih pod žrtveni hrast.
Povezali su ih u stožac čvrstim željeznim obručem o koji su objesili
mesarsku kuku. Otac je bijeli kombi dovezao u rikverc sve do stativa, ugasio
motor i ušao u tovarni prostor. Stao je istjerivati svinju koju je već bio
omamio prije puta. Dok su se bili vozili, rekao mu je da je teška kao sam
vrag.
Suneu i dalje nije bilo jasno zašto je njegov otac nije jednostavno ubio
hitcem u glavu pa da ne moraju sve to proživljavati. Užasavao se pomisli na
to da je živu objese o kuku i prerežu joj grkljan.
Okrenuo se i nastavio vaditi hranu. Bilo je preostalo još nekoliko gajbi
piva, ali medovine više nije bilo. Muškarci su već bili dobrano popili tijekom
obreda. Potražio je nekakav gazirani sok, ali očito nitko nije bio razmišljao
u tom smjeru.
»Nije li vrijeme da mali dobije svoj dar?« začuo je s druge strane
lomače.
Sune u tami nije vidio tko je postavio to pitanje. Pogledom je tražio
oca.
»Da, sad će ga dobiti«, odgovorio je jedan drugi glas.
Trenutak poslije nikoga više nije bilo, a on je stajao uz lomaču posve
sam.
Razmišljao je očekuje li se možda od njega da nešto učini, ali u tom su
se trenu zalupila vrata auta nešto dalje, među stablima. Nedugo potom,
muškarci su se počeli skupno vraćati prema njemu.
Sune je isprva pomislio da su doveli njegovu majku kao iznenađenje,
ponajprije zbog duge, raspuštene kose koju je ugledao. Bilo je mračno pa
nije mogao jasnije razaznati dok se nisu približili, a onda je shvatio da se radi
o mladoj ženi, mlađoj od njegove majke, ali starijoj od njega. Njegov je otac
stajao straga, s rukama u džepovima. Sune je iznenada osjetio nelagodu i
pošao je prema njemu.
 »Stoj tu«, rekao mu je godi.
Muškarci su zastali između lomače i staroga hrasta, gdje je i dalje bio
parkiran bijeli kombi s otvorenim stražnjim vratima.
»Donijeli smo ti dar.«
Sune je pogledao ženu. Nikad je prije nije bio vidio. Oborio je pogled,
ne znajući kako postupiti.
»Tvoj otac kaže da sve svoje vrijeme tratiš na knjige. To ćemo
promijeniti«, reče godi.
Iz gomile se začuo prigušen smijeh.
Leptirići u trbuhu koje je ranije te večeri osjećao od uzbuđenja polako
su prerastali u grč.
»Noćas ćeš u čast Freyi izvesti ritual plodnosti.«
Godi kratko kimne ženi, a ona polako krene prema Suneu. Muškarci
su se iza njih okupili u polukrug.
»To će ojačati tvoju muškost«, nastavi godi. »A muškost je naš dar
tebi.«
Sune podigne pogled i zatrese glavom. Pokušao je uhvatiti očev pogled
dok je žena otkopčavala svoju crnu bluzu. Nasmiješila mu se i bacila je na
do, dajući mu znak da priđe bliže. No on je samo stajao. Nije mogao
pomaknuti noge.
Dugi su joj pramenovi padali niz ramena, sjajeći se u tami s toplim
sjajem lomače u pozadini. Htio je okrenuti glavu, ali nije mogao maknuti
pogled s njenih golih grudi. Bio mu je to prvi put da uživo vidi ženske grudi
i osjetio je neki neobičan titraj u tijelu. Ona je otkopčala i suknju i učinila
još jedan korak prema njemu, pustivši je da padne na do.
Sune je i dalje zurio u njene grudi. Nije ju mogao pogledati u oči dok
je tako stajala pred njim, posve gola. Zamijetio je nemir kod nekolicine
muškaraca. Žena je prešla rukom preko svoga nagog tijela i učinila
posljednji korak prema njemu. Sad mu je stajala toliko blizu da mu je njen
miris u nosnicama pobudio neko komešanje u gaćicama. Lagano je
razmaknula noge i stala uvijati kukovima, kao da pleše. Vidio je kako mu
otkopčava gumb na hlačama i čuo kako otvara zatvarač. Smeteno se
izmaknuo i zakoračio unatrag, ali, prije nego što se stigao odmaknuti, jedna
je ruka zgrabila njegovu.
»Nikamo ti ne ideš!« začuo je glas točno iza sebe. Sune pogleda
muškarce koji su se zbili još bliže njima.
»A sad se uhvati posla«, naceri se godi.
Kao da ga je progutala šumska tama. U jednom je času sve u njegovoj
glavi utihnulo, kao da su svi zvukovi samo zamrli. Očajnički se ogledavao
oko sebe, ne bi li pronašao rupu za bijeg u zidu muškaraca koji se nadvijao
nad njime i nagom ženom.
U krugu je ugledao i svog oca. Sune je htio pobjeći njemu, ali su mu
kretnje tijela bile kao u usporenu filmu. Prije nego što se uspio pokrenuti,
netko ga je tako snažno gurnuo u leđa da se umalo srušio. Odjednom je
ponovno začuo glasove muškaraca. Pokušavao se iskobeljati, ali stisak nije
popuštao.
»Pojebi je!« začuo se urlik.
»Neću!« dreknuo je Sune.
Djevojka je učinila nekoliko koraka unatrag i prignula se da pokupi
svoju odjeću.
Jedan od muškaraca začas je bio nad njom.
»Ni ti nikamo ne ideš«, reče on i gurne je prema Suneu.
»Ako momak ne želi, ne želi«, reče ona. Stala je navlačiti gaćice i u tom
času dobije šaku u glavu.
»Radit ćeš ono za što si plaćena!« Začuo se još jedan udarac.
Smiješak na ženinim usnama je nestao, a niz lice joj je potekla krv.
Prije nego što je Sune stigao reagirati, snažne su mu ruke skinule hlače
i gurnule ga prema ženi.
»Diži tu hrenovku, ‘ajde! Nije to tako teško!«
 »Neću!« cvilio je, tresući glavom. Osjetio je kako mu usne drhte i kako
mu se obrazi zatežu. Izgubio je kontrolu nad licem i zaplakao. Ugrizao se za
usnu, očajnički nastojeći obuzdati suze, a u uhu je začuo glas svog oca.
»Hajde, učini to, dečko. Nemoj me ovako sramotiti.«
Uto je djevojka dotrčala do njegova oca i gurnula ga.
»Pusti momka na miru!« zaderala se. »Ako neće, neće!«
Stisak oko Suneove ruke načas je popustio, dovoljno da navuče hlače i
potrči u šumu. Daleko od plamena lomače i baklji, daleko od muškaraca.
Trčao je što je brže mogao, prema tami.
Zastao je tek kad mu se zavrtjelo od pritiska u sljepoočnicama. Sagnuo
se, oslonio rukama o koljena i pljunuo na do. Zadihan, osjećao je kako mu
znoj ispod košulje postaje hladan.
Stojeći tako pognut, pred očima je ponovno vidio ženine gole grudi i
osjetio onaj neobični titraj. Stisnuo je oči, ali nije uspio odagnati prizor tanke
linije krvi. Prenuo se kad je začuo kako je njen krik proparao noć.
Nevoljko je pošao natrag.

Kad se približio dovoljno da između stabala ponovno vidi plamen lomače,

ženini se krici više nisu čuli.
Kad je vidio zašto, Sune se u šoku oslonio o stablo. Usta su joj bila
povezana nečim bijelim. Nije joj vidio lice, ali je uočio kako se očajnički
opire.
Pokušao se prisiliti skrenuti pogled, ali on je bio prikovan za muškarce
koji su držali djevojku. Njegov otac, koji je bio pognut nad njenim leđima,
navukao je hlače i prepustio mjesto sljedećemu.
Pokušavala se osloboditi, ali muškarci su je silovali, jedan za drugim.
Svaki put kad bi ih pokušala odgurnuti od sebe, dobila bi još udaraca. Tek
kad je i posljednji bio gotov, dvojica muškaraca koja su je držala pustila su
je, a ona se srušila i ostala ležati na tlu.
 Sune je htio vrištati, ali mu je vrisak zapeo u grlu. Odjednom je osjetio
kako se smrzava. Privlačila ga je toplina lomače, ali nije se mogao
pomaknuti. Stajao je kao prikovan za do, gledajući kako muškarci počinju
vući djevojku za ruke i tresti joj ramena. Naposljetku se godi sagnuo nad nju
i opipao joj bilo.
Pustivši joj ruku, odmahnuo je glavom. Muškarci su je potom odvukli
do lomače i okupili se da porazgovaraju. Sune im je čuo samo glasove, ali
nije mogao razabrati što točno govore. Nekoliko njih potom je otišlo iza
bijeloga kombija i nestalo među stablima, dok su ostali stali pospremati
ritualno mjesto.
Sune nije imao pojma koliko je dugo tako nepomično stajao i zurio u
njih. Jedino što je znao jest da se djevojka, koja je maloprije stajala pred
njime, smješkajući se, više nije pomaknula otkako su muškarci njeno nago
tijelo ispustili na do.
»Gotovi smo!« doviknuo je jedan glas s mjesta na kojemu su oni
muškarci nestali u šumi. Godi je prišao ženi, podignuo je. Ruke i noge
beživotno su joj visjele dok ju je nosio prema stablima.
Sune je tek tad zamijetio da se trese. Desno mu je stopalo utrnulo i
noga mu je pokleknula kad se htio povući u svoje skrovište. Kao da mu je
mozak odbijao prihvatiti ono što je upravo bio vidio. Srce mu je istovremeno
divlje tuklo, a tijelo mu je bilo otežalo od straha jer je dobro znao da je
djevojka mrtva. Znao je to čim se srušila na do.
Otpuzao je malo dalje, pokušavajući aktivirati desnu nogu. Zaboljelo
ga je kad je cirkulacija napokon ponovno proradila. Trebao bi pobjeći i skriti
se, ali kamo, razmišljao je, gledajući u mrkli mrak šume. Nekoliko je
grančica krenulo kad se nesigurno osovio na noge i stao tapkati među
stablima.
Odjednom je začuo glasove kako dozivaju njegovo ime. Muškarci su
se vratili i sad su ga tražili.
Sune se zavukao ispod nekoliko grana koje su ležale na tlu, šćućurio se
i zadržao dah.
 Ponovno je začuo glasove, ovoga puta bliže.
»Sune, dođi!«
Bio je to njegov otac.
»Dođi, i ti si dio svega ovoga. Ne možeš samo pobjeći i skrivati se!«
Grane su krenule kad je netko žurnim korakom prošao pored grma u
kojem se skrivao. Ne baš posve blizu, ali dovoljno da opet zadrži dah. Koraci
su odmaknuli.
Ostao je ležati, ne usuđujući se ni mrdnuti. Nedugo potom su se vratili.
Pruće je krckalo, lišće je šuštalo pod njihovim nogama, čuo je zadihano
dahtanje. Sune se stisnuo uz tlo, držeći dah i prislonivši obraz o vlažnu
šumsku zemlju.
Kružili su oko mjesta na kojemu je ležao, ne odustajući, dok nisu začuli
jedan oštar zvižduk, a potom i još jedan, poput sirene u gluhoj tišini noći.
Vratili su se na čistinu na kojoj je bila lomača, kao da je potraga obustavljena.
Tek kad su koraci nestali, Sune se uspio malo opustiti. Disao je duboko
i smireno i okrenuo se prema Mjesecu koji je sjao kroz krošnje stabala. Srce
mu je tuklo u grudima dok je molio bogove da muškarci ne otkriju njegovo
skrovište.
Dolje, pored žrtvenoga hrasta, godi je navukao svoju halju, a Sune je
vidio kako su se muškarci ponovno okupili. Vatra se počela gasiti. Plamen
je lagano odumirao, a tama je sve više obuzimala čistinu. Vidio je kako su se
svi okupili u krug. Čuo je kako godi zatvara krug i zurio u nešto što je kružilo
od ruke do ruke.
Bio je to zavjetni prsten. Dok mu se hladnoća širila grudima, Sune je
shvatio iz kojeg su ga razloga tražili.
Sad je i on bio odrastao muškarac. Bio je dio svega toga, krvlju se zakleo
da je i on sad jedan od njih. Od njega se očekivalo da stane uza svoju braću
kad zatvore krug i polože zavjet šutnje koji se ne smije prekršiti.
 2

L ouise Rick ogledavala se po vikendici. Rano je ustala kako bi sve

spakirala i ukrcala u auto. Bolovanje je provela u malenoj, crnoj drvenoj
kolibici u Dragøm koju je kupila zajedno sa svojim susjedom, Melvinom
Pehrsonom.
Ali sad je bilo vrijeme za povratak svom stanu na Frederiksbergu i
poslu u Državnoj policijskoj upravi. Inače joj je odgovarala sigurna
monotonija svakodnevice koju su ona i njen posinak Jonas ovdje bili
uspostavili, odlično je odgovarala stanju uma u kojem se nalazila.
Svakoga jutra, kad bi Jonasa poslala autobusom u školu, skuhala bi čaj,
stavila termosicu u košaru na biciklu i odvezla se do plaže, dok bi Dina trčala
uz nju. Kujica bi išla s njom i na jutarnje plivanje pa bi je u čudu gledala kad
bi krenula natrag prema obali, kao da je želi nagovoriti da još malo budu u
moru. A Louise bi katkad i imala želju da to učini. Nagon da otpliva daleko,
na pučinu, dok je ne progutaju valovi i ne nestane. No svaki bi put svomu
gluhom psu dala signal za povratak.
Držala bi je na razdaljini dok se Dina ne bi otresla. Kad bi jutra bila
siva i kišovita, omotala bi se debelim ručnikom i zavukla među trnovite ruže.
Sjedila bi tako ondje, pila čaj i gledala more, dok bi Dina trčkarala po pijesku
i jela dagnje koje je more izbacilo na obalu.
Nije bila na poslu od pucnjave u lovočuvarevoj kući, u kojoj je ubijen
čovjek koji ju je pokušao silovati. Ali nisu je mučili prizori svoga golog tijela
i muškarca iza nje, kao ni prostrijelna rana u njegovoj glavi i krv koja ju je
svu poprskala.
Mučila ju je slika Renéa Gamsta, čovjeka koji ju je spasio. Sjaj u
njegovim očima dok je čekao nešto duže nego što je bilo potrebno da ispali
smrtonosne hice. Prijezir u njegovu glasu kad je rekao kako je očito da je
uživala u tome.
 Ali najgore je bilo ono što je rekao o Klausu, Louiseinu prvom dečku,
koji se objesio dan nakon što su počeli živjeti zajedno.
»Dečko ti je bio totalni slabić«, rekao je René. »Nije imao ni toliko
muda da si sam stavi onaj konopac oko vrata.«
Ta joj je rečenica odjekivala glavom još otkako su je kolima hitne
pomoći odveli u bolnicu.
Ondje su ustanovili da ima slomljena tri rebra s lijeve strane, ali osim
toga samo još nešto površinskih ogrebotina, tako da su je već iste večeri
pustili kući. Bez protivljenja je prihvatila prijedlog svog šefa, Rønholta, da
ode na bolovanje, ali isključivo zbog toga što je René rekao. Njegove su riječi
dirnule u mjesto koje je godinama bilo skriveno i od nje same.
Ona i Klaus bili su u vezi još otkako je Louise išla u deveti razred. Za
osamnaesti rođendan dao joj je zaručnički prsten. Iduće je godine Klaus
položio majstorski ispit za mesara i preselili su u staru seosku kuću u
Kisserupu. Ali već iduće noći Klaus se objesio.
Sve te godine, otkako je tada bila ušla u hodnik s niskim stropom i
pronašla ga obješena o stube, proganjala ju je krivnja. Krivnja zbog toga što
je prethodne noći otišla na koncert u Roskilde i prespavala kod svoje
prijateljice Camille. Krivnja zbog toga što očito nije bila dovoljno dobra. Jer
da je bila vrijedna ljubavi, Klaus si ne bi bio oduzeo život.
Nikad joj nije bilo jasno što se dogodilo te noći, prije toliko godina. Sve
dosad.
Jer, prema onome što je René rekao, Klaus si nije sam stavio omču oko
vrata.
René Gamst svoju je presudu čekao u pritvoru u Holbæku. Odmah po
uhićenju priznao je da je ispalio dva hica, a svi su znali da je pucao s
namjerom da ubije. No bilo je teško dokazati da je to učinio uz osvete jer je
silovatelj prije toga bio provalio u njegovu kuću i napao njegovu ženu.
Gamst se držao tvrdnje da je pucao kako bi spasio Louise.
 Čitav dan prije povratka provela je u policijskoj postaji u Holbæku i sa
zamjenikom policijskoga komesara Kimom Rasmussenom još jednom
detaljno prošla tijek događaja. Nije to bilo ništa čime bi se mogla ponositi, a
napose nije mogla objasniti kako je René Gamst završio sa slomljenom
rukom – on sam o tome nije ništa rekao, a njen je iskaz bio pomalo nejasan.
Kim ju je tek jučer, dok su sjedili u njegovu uredu uz kavu s mlijekom,
pritisnuo, pa je priznala da je bila malo pregruba prema Renéu nakon
pucnjave.
Louise je, prije nešto godina, jedno kraće vrijeme radila u policijskoj
postaji u Holbæku, a potom su ona i Kim bili u dužoj vezi. Prekinuli su
nakon velike svađe, ali, iako se sve to zbilo davno, Kim ju je poznavao
dovoljno dobro da zna da nešto krije.
I onda mu je sve ispričala. Cijelu priču o Klausu i godinama krivnje. O
tome zašto je Kimu bila tako loša cura. O strahu od vezanja, zbog kojega je
nakon Klausa u veze ulazila samo polovično.
Louise je bila svjesna da će to posljednje priznanje povrijediti Kima,
iako je on to pokušao prikriti. Ali istovremeno joj se činilo da je sad bolje
razumije.
Ispričala mu je što je René rekao o Klausu, kako mu je izbila pušku iz
ruku i savila mu ruku na leđima toliko jako da je kriknuo, nakon čega ga je
oborila na pod i povezala mu ruke plastičnim vezicama.
»Ali nisam mu htjela slomiti ruku«, rekla je, pokušavajući zaboraviti
zvuk stezanja vezica. »Samo sam htjela da mi kaže što zna.«

***

Louise je odnijela i posljednje stvari u auto, pa se vratila u kolibicu, pogledati

je li što zaboravila. Melvin joj je nekoliko puta prigovorio zbog korova, ali
pokosila je travnjak. Točnije, pokosio ga je Jonas, ali samo zato što mu je
bilo zabavno kositi starom ručnom kosilicom i što se čitav travnjak mogao
pokositi za deset minuta.
 Upravo kad je krenula, došla je poruka od Jonasa. Bio je prespavao kod
prijatelja, sad su sigurno na putu prema školi, pomislila je. Večeras će se
družiti, ljenčariti na kauču i naručiti hranu iz dostave.
Stala je uz rub ceste.
»Idem do Nica, pa ćemo u kino, ok?«
U posljednje vrijeme nije baš često viđala svoga petnaestogodišnjeg
posinka i, iako to Louise nikad ne bi naglas rekla, osjećala se zapostavljeno
kad bi se on radije družio sa svojim prijateljima. Ali prije nego što bi se taj
osjećaj stigao uobličiti, toliko bi temeljito prekorila samu sebe da bi svaki
tračak ljubomore nestao.
Bila je sretna što se dobro osjeća i što mu dobro ide. Nedavno je
prolazio teško razdoblje u školi i bila je ozbiljno zabrinuta za njega. Već je
bio proživio dosta trauma, oba roditelja bila su mu mrtva, a ne tako davno
izgubio je i bliska prijatelja. Ona se morala nositi sa svojom samoćom. Za
što je ona sama zaslužna, podsjetila se prije nego što je napisala: »Nema
problema«, popraćeno smajlićem, srcem i palcem gore.
Putem prema gradu razmišljala je kako će joj biti kad se vrati u ured.
Nije posao bilo to što ju je brinulo, već upitni pogledi, a napose sažalijevanje
kolega. Svi su znali što se dogodilo, samo ona nije htjela govoriti o tome.
A tu je bio i Eik.
»Izlazimo zajedno, vraćamo se zajedno«, rekao joj je njen partner kad
je htio s njom u kola hitne. Ali odbila je i zatvorila se u svoju čahuru s
Renéovim riječima.
Eik ju je poslije zvao nekoliko puta, ali mu ona nije uzvratila poziv.
Jednog je dana došla omotnica s CD-om Nicka Cavea. Nije mu ni zahvalila
na tome.
Louise je znala da joj želi dobro, ali nije imala snage suočiti se s njime.
Sve to s Klausom suviše ju je obuzimalo. Toliko da joj se ona noć koju su
ona i Eik proveli zajedno, prije no što joj se sve urušilo, više činila kao neki
daleki san nego kao svježe sjećanje na sjajan seks i iznenađujuće
zaljubljivanje.
Ugasivši motor, nakratko je ostala sjediti u autu, gledajući visoke
prozore svog odjela. Odjednom je ponovno osjetila njegovu prisutnost na
način od kojega su je prošli ugodni trnci.
 3

N e zaboravi pogledati poštu!« dovikne Hanne za njom kad je prošla

pored tajničina ureda. Louise zastane, okrene se na peti, nabaci
umjetni smiješak i uđe, samo da bi ustanovila da je njen sandučić prazan.
Poznavala je Hanne Munk još otkako je kraće vrijeme bila tajnica na
Louiseinu bivšemu radnom mjestu, u Odjelu za umorstva. Tada joj se činilo
da je Hanne, sa svojom živom gestikulacijom, bujnom, crvenom kosom i
odjećom žarkih boja dašak svježine u postaji. No, nakon Louiseina
premještaja u Odjel za potrage, odnosi s Rønholtovom tajnicom su se,
najblaže rečeno, zategnuli.
»Dobro da si me podsjetila«, dobacila joj je na izlasku iz ureda. Iako je
znala kakav nastup Hanne ima, smetalo joj je što tajnica ničime nije
komentirala to što se vratila.
Menopauza, nedostatak sna ili premalo seksa, mislila je Louise,
istovremeno odgovarajući na Jonasovu poruku, koji je pitao je li u redu da
nakon kina opet prespava kod Nica.
Pitam se presvlači li se ikad taj momak u čistu odjeću, pomisli Louise.
Zurila je prema Štakornjaku, kako su nazivali dvostruki ured u koji je
prebačena ranije te godine, kad je postala voditeljicom novoosnovane
specijalne jedinice Odjela za potrage. Oni su rješavali slučajeve nestalih
osoba kad je postojala sumnja na kriminalne djelatnosti.
U dvostrukom uredu bilo je sasvim dovoljno mjesta za novi odjel, koji
su do daljnjega činili samo ona i Eik Nordstrøm. No, iritiralo ju je što im
Rønholt nije mogao naći bolji prostor od ofucana ureda koji se, k tomu,
nalazio iznad kuhinje, pa je bio pun mirisa odozdo. Jedno je vrijeme ondje
čak bilo i miševa, ali su ih deratizatori u međuvremenu sredili.
Kad je otvorila vrata, zaustavilo ju je bijesno režanje i shvatila je da se
našla oči u oči s velikim njemačkim ovčarom nakostriješene dlake i
iskešenih zubi. Skočila je unazad i zalupila vratima, istovremeno začuvši
Eikov glas niže iz hodnika. Kad se okrenula, ugledala ga je kako dolazi iz
kopirnice, spremajući zgnječenu kutiju cigareta u džep na hlačama.
Čitavim je putem ovamo u autu razmišljala kako će izgledati njihov
susret, što će mu reći, a sad je odjednom stajao ispred nje. Osjetila je kako
joj se čitavim tijelom širi toplina, a kad je raširio ruke da je pozdravi, više se
uopće nije mogla sjetiti zašto se nije mogla nagnati suočiti se s njime dok je
bila u kolibici.
»Kako si, ljepotice?«
Privukao ju je sebi i zagrlio, ali se očito sjetio slomljenih rebara pa ju je
odmah pustio.
»Oprosti što te nisam nazvala«, promumljala je nelagodno i odmah
požurila s pitanjem: »Kakav je ono pas u našem uredu?«
»Pusti mene da uđem prvi«, reče Eik. »To je Charlie, moram vas
upoznati.«
»Već sam upoznala beštiju«, odvrati ona. »Zamalo mi je skočio za
vrat.«
»Ma kakvi, ne bi on to učinio. Samo te mora upoznati. Ne poznaje te
jer je došao u ured dok si ti bila na bolovanju.«
Eik otvori vrata Štakornjaka i čučne na pragu, a veliki njemački ovčar
dotrči do njega. Louise je tek tada zamijetila da pas šepa i da mu desno uho
visi. Doletio je Eiku u zagrljaj i stao ga toliko žustro lizati po licu da se ovaj
umalo prevalio.
»Što mu se dogodilo?« upita Louise, stojeći i dalje na hodniku. Njen se
partner uspravio i uhvatio psa za ogrlicu.
»Charlie je lovio pljačkaša banke u Hvidovreu i dobio je metak koji mu
je poderao kvadriceps. Srećom, veterinar smatra da će ponovno moći
koristiti tu nogu, ali nikad toliko dobro da se vrati u patrolu.«
»Dakle, policijski pas«, ustanovi ona, a Eik kimne, češkajući psa po
njušci.
 »A njegov vodič?« upita Louise.
Eik ponovno kimne, žalosna izraza lica.
»On je potom ubio počinitelja.«
Svi policajci znali su priču iz Hvidovrea. Radilo se o oružanoj pljački
koja se zbila prije nekoliko mjeseci. Dva maskirana počinitelja upala su u
banku sa skraćenim lovačkim puškama i zaprijetili zaposlenicima, dok su
dvoje klijenata prisilili da legnu na pod. Louise se više nije mogla sjetiti
koliko su odnijeli, ali to nije bilo ni važno jer im je onda pošlo po zlu. Policija
je stigla brzo i na parkiralištu okružila dvojicu pljačkaša s torbom punom
novca.
Jedan je počinitelj zapucao na policiju, ali je pogodio psa, a nedugo
potom i sam je pao na do. Mrtav. Imao je devetnaest godina, a drugi je
počinitelj bio njegov otac. Dvije osobe koje dotad nisu imale nikakvih
prekršaja potražile su najgori mogući izlaz iz teške financijske situacije.
Jutarnje novine bile su pune članaka s pričom o ocu čiji je ličilački obrt
bankrotirao. Dvije godine prije toga imao je dvanaest zaposlenika i veliko
imanje u Greveu, a sin mu je bio naučnik. A onda je sve otišlo u vjetar. Sve
što je ostalo bio je dug iz kojega se nije mogao iskoprcati, a ni sin mu nije
mogao naći novi početak.
»Nitko više ne pljačka banke«, rekao je Eik. »Svi znaju da će ih uloviti.
Gotov je čovjek.«
»Otac?« upita Louise.
Nije znala je li presuda donesena. Za oružanu pljačku predviđena je
teška kazna, a to što mu je sudionik ubijen neće ništa promijeniti.
»I on, da, zasigurno«, kimne Eik. »Ali mislio sam na Charliejeva oca.
Zatvorio se kod kuće i bulji u zid. Sumnjam da će se ikad vratiti u službu.
Zajedno smo bili na akademiji, otad se nismo baš često viđali, ali on i Charlie
znali su navratiti u prolazu. Pa sam se ponudio da pripazim na psa dok se
Finn ne oporavi.«
 I ne duže od toga, pomisli Louise, ali nije se mogla ni usprotiviti. Stoga
je samo kimnula i pažljivo zakoračila prema uredu.
Charlie je pozorno sjeo uz Eikovu nogu.
»Dođi da se upoznate.«
Uzela je pseći keksić koji joj je pružio. Ali, prije no što ga je stigla
pružiti psu, on je već bio na nogama, pokazujući zube, tako da je Louise opet
pobjegla u hodnik.
»Dobro, odgodit ćemo upoznavanje«, reče Eik. Odvukao je njemačkog
ovčara do svog stola, grdeći ga kao da su neki stari bračni par.
»Prestani«, prekine ga Louise. »Vodi ga odavde!«
»Pričekaj samo malo«, odvrati on i nekoliko puta omota povodac oko
noge stola pa ga potom prikvači za ogrlicu i naredi psu da legne.
Popraćena dubokim režanj em, Louise napokon dođe do svog mjesta.
»Zaista, zar ga ne možeš odvesti kući?« reče ona. »Pa apsurdno je da
leži tu i reži na mene.«
»Navikao je biti u postaji, a i u protivnome bi morao biti u ograđenu
prostoru, a ja to nemam.«
»Pa što onda sad? Ovdje ne može ostati!« plane ona.
»Strpi se malo. Charlie je dobar dečko, samo se morate upoznati.«
Louise osjeti kako bijes ključa u njoj. Kao prvo, ona je bila šefica ovog
odjela, a kao drugo, njoj nikad ne bi ni palo na pamet dovesti Dinu na posao
ako bi ikome bila na smetnju.
Ali ništa od toga nije stigla izustiti jer joj je u tom trenutku zazvonio
telefon.
»Odjel za potrage, Louise Rick«, reče ona u slušalicu i okrene leđa Eiku,
koji je i dalje pokušavao ušutkati psa.
Osjetila je čvor u želucu kad je začula Kimov glas. Jedva da je rekao
svoje ime, a već je znala da je zove kako bi je obavijestio da će se protiv nje
pokrenuti disciplinski postupak zbog pretjerane grubosti pri Gamstovu
uhićenju. Shvatila je i da se ni najmanje ne kaje zbog toga, iako bi joj to
moglo ugroziti čitavu buduću karijeru.
»Bok, Kime«, vedro reče Louise i sjedne.
»Imamo jedan slučaj koji ću ti proslijediti«, započne on tonom koji
ničime nije dao naslutiti da mu je prethodnoga dana ispričala sve o krahu
svoga privatnog života.
Louise se brzo vratila u ulogu šefice specijalne jedinice Odjela za
potrage.
»Zašto slučaj prosljeđuješ meni?« upita ona.
»Radi se o potrazi za nestalom osobom od prije nekoliko tjedana, ali
nešto u svemu tome ne štima. Rønholt me uputio na tebe«, brzo nadoda
Kim, kao da se ispričava. »Nestao je momak iz Hvalsøa.«
Louise osjeti kako joj se grlo steže. Nisu joj trebali dodatni kosturi iz
prošlosti i slučajevi koji uključuju ljude koje je nekoć poznavala.
»Momak se zove Sune Frandsen«, nastavi Kim. »Sin mesara
Frandsena, onoga s bijelim kombijem.«
Grlo joj se još više stegnulo. Tog je mesara bila prijavila za ilegalnu
prodaju mesa na crnom tržištu. Zapravo je to bila rekla Kimu jer ona sama
ne bi mogla srediti ljude koji su prije bili u Klausovu krugu. Sigurno se
izvukao samo s opomenom, pomislila je.
»U redu«, rekla je samo naposljetku. »Nisam znala da on ima sina.«
»Sune je nestao na svoj petnaesti rođendan, prije malo manje od tri
tjedna«, reče Kim. »Ali nismo imali nikakvih tragova od kojih bismo pošli.
Novčanik i mobitel ostali su mu kod kuće. Obitelj je ionako već u teškoj
situaciji, majka mu umire od raka. To je snažno utjecalo na sina.«
Louise je sve zapisivala u svoj blokić.
»Ide u osmi razred osnovne u Hvalsøu«, nastavi Kim. »I ravnatelj i
roditelji strahuju da je pobjegao s namjerom da si oduzme život. Otac kaže
da je u posljednje bio neuobičajeno povučen i šutljiv. Kažem, pogodila ga je
majčina bolest i teško se nosio s tugom. Podbacio je i u školi, a kažu da je
posljednjih mjeseci često i izostajao. Kako kažu, to nije svojstveno njemu.«
Louise kimne. Dobro je znala da momci počine samoubojstvo češće
nego djevojke, posebice kad su opterećeni ovakvim teretom.
»A zašto je Rønholt slučaj prebacio na nas?« znatiželjno će ona.
»Posjetio me Suneov razrednik«, odgovori Kim. »Donio je primjerak
Midtsjællands Folkeblada. Besplatne mjesne novine, dostavljaju ih od vrata
do vrata«, pojasni on.
Louise je znala za te novine, dobivali su ih i njeni roditelji.
»Pokazao mi je sliku lisičjih mladunaca u prilogu o prirodi. Snimljena
je s jedne od onih skrivenih čeka s kojih fotografiraju životinje a da ih ne
preplaše. Kamera ima senzor pokreta ili neku nevidljivu infracrvenu zraku,
uglavnom, snimljena je automatski, nitko u tom trenutku nije bio ondje.«
»Dobro«, promrmlja Louise, iščekujući nastavak.
»Mladunci su, jasno, u prvom planu slike, ali skroz straga, s desne
strane, neki momak sjedi na zemlji uz vatru. Razrednik je posve uvjeren da
je to Sune.«
»Pa dobro, onda samo morate saznati gdje je slika snimljena, odvesti
se onamo i dovesti momka kući«, odvrati Louise, i dalje ne znajući koje sve
to veze ima s njom.
»Nije baš tako jednostavno«, nastavi Kim. »Jučer, kad su novine izišle,
razrednik je otišao do Suneovih roditelja kako bi im pokazao sliku, ali je
doslovno izbačen iz kuće. Otac mu je rekao da se ne miješa u obiteljske
stvari. Nije htio ni pogledati sliku ni čuti da se njegov sin krije i da mu je
potrebna pomoć.«
»Koliko je dječak sa slike sličan mesarevu sinu?« upita Louise i pogleda
Eika, s druge strane njihovih spojenih stolova.
Očito nije pratio njihov razgovor jer mu je pogled bio prikovan za
ekran računala. Louise je shvatila da nije imala pojma koje je slučajeve
preuzeo dok je ona bila na bolovanju. Nije znala bavi li se nekim aktualnim
ili nekim od starih slučajeva koji im je proslijeđen. Nekako je uspjela iz glave
izbiti misli o poslu dok je nije bilo.
»Vrlo su slični«, reče Kim. »Rekao bih da je jasno da se radi o slučaju
nestale osobe, a kako mi dva tjedna nismo imali nikakva napretka,
prosljeđujem ga vama.«
Takva je bila procedura. Ako se nestala osoba ne pojavi u prva dva
tjedna, mjesne postaje slučaj upućuju Odjelu za potrage Državne policijske
uprave u Kopenhagenu. Odjel potom preuzima potragu, prati kretanje
nestale osobe i prikuplja podatke za identifikaciju.
Louise pomisli kako je gotovo isuviše čudno da slučaj mesara iz
Hvalsøa završi na njenu stolu. Istina, ona i Eik bili su ti koji su uglavnom
izlazili na teren i odlazili u potragu, dok su ostali ljudi iz jedinice usklađivali
registre i pretraživali međunarodne baze podataka, ali prošlo je jedva deset
minuta otkako se vratila na posao, a slučaj je već bio kod nje. Da im ga je
Kim proslijedio u petak, u gradić u Midtsjælandu išli bi Eik i netko od
kolega.
»Mislim da nikad nisam čula da su roditelji naprosto prihvatili
nestanak djeteta«, reče ona i ponovno pogleda Eika, koji je i dalje zurio u
ekran. »Upravo suprotno, u pravilu im je jako teško prihvatiti situaciju, čak
i kad se pronađe truplo, kad više nema sumnje.«
»Točno tako«, složi se Kim. »Nešto mi je tu čudno, zato i ja mislim da
biste vi to trebali pogledati.«
 4

C amilla Lind pojača tempo. Ono što joj se pri izlasku iz kuće činilo kao
lagana kišica prometnulo se u pravi pljusak. Možda bih se trebala
okrenuti, pomislila je, ali voljela je miris mokroga šumskog tla i osjećaj
kišnih kapi na svome znojnom čelu.
Počela je trčati nakon što je preselila u Ingersminde, veliko imanje svog
svekra u Boserupu, nedaleko od Roskildea. Nisu to bile neke velike
udaljenosti, ali barem je trčala, a i to joj je bila prilika za istraživanje velike
privatne šume u sklopu imanja.
Puteljak se zavijao udesno i sužavao se, vodeći kroz omanji šumarak,
pa onda opet dalje, prema čistini. Dok je trčala, pokušavala je smisliti dobar
plan za intervju na kojemu je čitav dan radila. Otkako je počela raditi kao
slobodna novinarka za novine u Roskildeu, katkad bi znala dobiti i neke
zeznute zadatke. Ali veliko joj je zadovoljstvo bilo odraditi intervju sa
Svendom-Oleom u njegovoj maloj radionici u Svogerslevu. On je zadnjih
trideset pet godina praznio kockarske aparate u Tivoliju i u garaži je imao
veliku zbirku jednorukih bandita kojima su se on i njegova žena zabavljali.
Upravo kad je htjela protrčati ravno, među stablima je ugledala nešto
zbog čega je usporila korak.
Slabije je vidjela zbog kiše, ali vidjela je nekog dječaka kako čuči ispod
velikoga stabla i jede nešto što je pronašao na tlu. Čak je i s te udaljenosti
vidjela da je mokar do kože, da mu se mokra kosa slijepila uz glavu.
Krenula je prema čistini. Ubrzo je osjetila kiseo vonj spaljena drva i
ugledala zgarište velike lomače, što ju je začudilo. Na tome mjestu svakako
još nije bila.
»Hej!« zazvala je dječaka. »Zar ti nije hladno?«
Dječak se prenuo kad je začuo njen glas i već je idućeg trenutka skočio
na noge i dao se u bijeg.
 Camilla je iznenađeno gledala za njim.
»Hej!« poviknula je. »Čekaj!«
Ali dječak je i dalje bježao. Camilli je to bilo krajnje čudno pa je
potrčala za njim.
Točno pred stablom ispod kojega je dječak bio čučao poskliznula se i
izgubila tlo pod nogama. Pala je potrbuške u blatnjavu lokvu i glasno
opsovala.
Polako se uspravila, prišla stablu i čučnula, oslonivši se leđima o deblo.
Mokri ostaci hrane koju je dječak jeo izgledali su kao ostaci s nekog roštilja.
Ražalostila se kad je vidjela što je jeo dok ga ona nije prekinula. Činilo se da
su se time gostile i neke šumske životinje, sudeći po oglodanim kostima
razbacanima unaokolo. Ali nešto je omelo i životinje jer nisu stigle sve
pojesti. Vjerojatno dječak, pomislila je, zadrhtavši.
Počela se smrzavati u mokroj odjeći za trčanje, ali nije mogla prestati
misliti na dječaka koji je nestao u šumi. Bila je to privatna šuma, ali svatko
je imao pravo prolaziti kroz nju, tako da nije bilo razloga za bijeg. Bilo je i
ljudi koji bi i autom prolazili kroz nju, što je bilo zabranjeno, ali, ako bi ih
uhvatili, imali bi problema s Frederikom ili nadstojnikom.
Camilla osjeti kako je od pada boli koljeno. Otresla je nogu i pognula
se da skine blato i pogleda ima li rupu na hlačama. Iznenadila se kad je
opazila da je blato više crveno nego smeđe, a onda je shvatila da je zapravo
zaronila u krv.
Šokirana, uspravila se i žurno obrisala ruke o deblo. Ispunjena
osjećajem nelagode, potrčala je prema potočiću koji je prethodno otkrila.
Putem je pokušavala očistiti krv sa sebe mokrim lišćem grmlja i stabala. Tek
je tada zamijetila da je kiša prestala.
Već se smrzavala kad je došla do potočića. Pažljivo je stala na kamenje
koje je izranjalo iz vode, čučnula i stala umivati lice. Ruke je oprala s pomoću
lišća koje je donijela i pustila je da joj ledena voda teče preko nogu, ispirući
krv. Temeljito se isprala, ne mogavši podnijeti misao da je bila krvava od
glave do pete.
Iznenada je začula nešto na šumskom tlu iza sebe. Grančica je krenula,
netko je nešto vukao. Okrenula se, uplašena, umalo izgubivši ravnotežu i
našla licem u lice sa starijom ženom sa šeširom široka oboda. Preko desnog
ramena visjela joj je pletenica, a u ruci je imala odeblju granu koja joj je
služila kao štap.
»Kola se kotrljaju Stazom smrti«, rekla je i pogledala Camillu bistrim,
modrim očima. Potom se okrenula na peti i iznenađujuće brzo nestala u
šumi, jednako nečujno kako se i pojavila.
Camilla je stajala u potoku, ne mogavši ništa reći. Nije imala pojma
odakle se žena pojavila. Nije ništa čula dok se nije pojavila točno iza nje. Nije
znala ni postoji li kakav ulaz u šumu u blizini potočića.
Srce joj je divlje tuklo dok je, sva mokra, u sumrak žurila kući.
 5

S une pokuša još jednom. Pronašao je nešto suhih grana i šupljem stablu
u kojem je objesio svoju majicu s kapuljačom da se suši, ali nije uspijevao
upaljačem zapaliti vatru.
Pomislio je na svoju majku. Ona ga je uvijek podupirala, kao,
primjerice, onoga puta kad je htio ići u izviđače. Njegov je otac rekao da je
to budalaština. On je sam počeo igrati rukomet sa sedam godina i nikako
mu nije bilo jasno zašto se njegov sin ne želi okušati u tome.
Nakon što se i jest okušao, majka je ocu rekla da njegov sin nema
talenta za to. Za razliku od rukometa, u izviđačima je zaslužio svaku značku
za uspješno svladavanje vještina, koje bi mu majka potom s ponosom zašila
na izviđačku košulju.
Zubi su mu cvokotali, a prsti su mu bili otvrdnuli od hladnoće, iako je
kiša bila prestala. Čekao je više od sat vremena prije nego što se vratio do
zgarišta prikupiti hranu koju je ostavio kad je ona žena došla vikati na njega.
Znao je da nije dobro da to jede jer bi mu moglo naškoditi. Ali bio je toliko
gladan da ga je tijelo, a ne mozak, vuklo ka hrani i navodilo između stabala,
prema zgarištu.
Sune je znao da još jedna asatro-skupina održava obrede pod žrtvenim
hrastom, na njihove se ostatke hrane bacio. Iz svog je skrovišta gledao kako
se okupljaju oko lomače. Nikad ih nije upoznao jer su oni izopćili skupinu
kojoj je pripadao njegov otac. Da, i kojoj je sad i on pripadao, prošlo mu je
kroz glavu. Na samu tu pomisao osjetio je takvu težinu u prsima da je počeo
teško disati.
Isprva su članovi očeve skupine bili bijesni što ih je asatro-zajednica
izbacila, ali sad su se smatrali uzvišenijima od njih jer su se strože pridržavali
starih vjerovanja od tih budala kojima je na umu samo napušavanje i
nalijevanje domaćom medovinom, kako bi govorio njegov otac.
 Otkako je postao muškarac, mnogo je noći proveo u šumi. Dvaput je
prikupio hranu ispod žrtvenoga hrasta. Ono što bi pronašao nakon obreda
inicijacije potrajalo bi mu tjedan dana. Zadnji put hranu je zamotao u velike
listove, nadajući se da će tako duže ostati svježom.
Nakon one užasne večeri prošlo je više sati prije nego što se osmjelio
izići na čistinu. Auti su bili otišli, ali on je zadržao dah, bilo je nečega
zastrašujućega u toj tišini i svjetlosti zvijezda na noćnome nebu. Na zgarištu
je još tinjalo nešto žara, ali se nije usuđivao prići i ugrijati se jer nije znao je
li možda tko ostao da ga pričeka. Naposljetku se, držeći se sjena, došuljao do
stabla jer je znao da su ondje ostavili dobar dio hrane koju je njegov otac
donio.
Pokušao je zaboraviti što se dogodilo, zaboraviti prizor mrtve djevojke
koja mu se bila osmjehivala prije no što je pošlo po zlu. Nakon što su se
muškarci vratili iz šume bez nje, a godi zatvorio krug i poslao zavjetni prsten
da kruži, sjeli su oko lomače i jeli i pili kao da je sve u najboljem redu.
Ali za Sunea ništa nije bilo u redu. Baš ništa. Nedostajala mu je majka.
Svake noći progonile su ga noćne more o njezinoj smrti. Vidio bi bijele
ljesove i groblja, budio se obliven znojem. Znao je da je svakim danom koji
on provede u šumi njegova majka sve bolesnija. Ali znao je i da se ne može
vratiti kući dok se ne pomiri sa svojim ocem i ostalima, a to nije kanio
učiniti. Ne, nakon svega što je proživio one noći. Nikad neće biti dijelom
toga, nikad neće biti poput njih.
Ubijajući tako vrijeme sam, čuo je kako se šumskim putem približava
automobil. Požurio je srušiti hrpicu granja koju je pripremio za potpalu i
sakrio se u šupljem deblu.
Dolazili su ga tražiti svake noći. Kad bi se previše približili stablu,
pokupio bi svoje stvari i pobjegao, poput životinje koja u bijegu od lovaca
traži novo skrovište. Nije znao tko točno dolazi. Vjerojatno se izmjenjuju,
pomislio je, obgrlivši rukama koljena.
Ježio se od straha na pomisao da ga pronađu. Morao je otići odatle, na
neko posve novo mjesto, gdje mu neće sve vrijeme biti za petama. Samo nije
znao kamo da ode. Da je barem uspio zapaliti vatru, pomislio je. Bar bi mu
odjeća bila suha i ne bi se smrzavao.
Otvorio je jedan paketić od lišća i stao žvakati hladni svinjski kotlet.
Opet je pomislio na svoju majku. Samo da otac brine o njoj kako treba. Sune
bi nakon škole otišao do nje i čitao joj. Više nije imala snage držati knjigu.
Katkad bi nakratko zaspala i lagano zahrkala otvorenih usta, ali on bi
nastavio čitati. Kad bi se probudila, nasmiješila bi se i rekla: »Izgleda da sam
malo zakunjala.«
Njegov otac nije čitao knjige, uvijek je govorio da je to traćenje
vremena. Ali htio je da mu sin bude uspješan u školi pa nije prigovarao kad
bi Sune čitao.
U školi, pomisli on, gledajući crvene farove auta koji je upravo bio
prošao. Bio je to posljednji tjedan godišnjih ispita. Bog zna kako su roditelji
opravdali njegov izostanak.
Pojeo je zadnji komadić kotleta, ali malo prebrzo. Zaboljelo ga je u
grlu, a nije imao čime zaliti zalogaj. Inače je pio iz potoka, ali sad se nije
mogao vratiti onamo.
Ponovno je začuo motor auta i zadržao je dah. Auto je prošao polako,
zastavši nekoliko puta, dok je vozač gledao među stabla. Naposljetku se
odvezao dalje.
Sune se tisuću puta zapitao bi li bilo bolje da naprosto ode kući, ali
zaključio je da to više ne dolazi u obzir. Usprotivio se muškarcima i njihovoj
bratovštini time što nije preuzeo zavjetni prsten i zakleo se na šutnju,
zajedno s ostalima.
 6

im je Camilla za sobom zatvorila teška ulazna vrata, izula je tenisice za

Č trčanje i u mokroj odjeći banula u ured svog muža.
»Kad ubijete jelena ili kojeg već vraga, mogli biste i počistiti za sobom.
U šumi je more krvi.«
Frederik podigne pogled.
»Što se dogodilo, zaboga?«
»Pala sam u veliku lokvu krvi.«
Camilla nije znala mnogo o upravljanju šumom, ali znala je da je
sezona lova na jelene i da je Frederik više puta bio u lovu. Nije imala pojma
kakva je procedura kad ubiju životinju, osim da je moraju rasporiti na
mjestu i izvaditi joj unutarnje organe kako se meso ne bi pokvarilo.
»Koliko ja znam, nismo porili jelene u šumi«, reče Frederik. »Nismo
bili u lovu već više od tjedan dana. Gdje je to?«
»Ne znam točno, ali u blizini su jedno veliko stablo s rupom u deblu i
veliko zgarište. Čini se da je netko ondje bio.«
Frederik ustane od radnog stola. Nije često radio od kuće, većinu je
vremena provodio u upravi tvornice prozora Termo-Lux. Ali upravo je
izvršnom odboru bio rekao da, ako žele da ostane na položaju
administrativnog direktora obiteljske tvrtke, mora dobiti jedan dan tjedno
slobodno, kako bi mogao raditi na svojim scenarijima. I biti sa svojom
ženom, kako je rekao Camilli kad joj je pričao kako su prihvatili njegov
zahtjev.
Frederika Sachsa-Smitha upoznala je dok je živio u Kaliforniji, gdje se
probio kao filmski scenarist. Dotad je već bio radio na nekoliko velikih
holivudskih produkcija, a ona ga je doživljavala kao mješavinu boema iz više
klase i cool biznismena jer je scenarije pisao samo zato što mu je to bio gušt.
Tijekom pripreme za intervju s njim otkrila je da se pokazao kao više nego
uspješan ulagač. Na nasljedstvu svojih djeda i bake izgradio je pravo
bogatstvo i više uopće nije morao raditi.
Kad su se zaljubili jedno u drugo, prvotni je plan bio da ona i njen sin
Markus dosele k njemu u Santa Barbaru. Ali, nakon smrti Frederikova brata
i odluke njegove sestre da iz osobnih razloga odstupi s direktorskog položaja
u njihovoj obiteljskoj tvrtki, promijenili su planove i Frederik se vratio kući.
Camilla isprva nije shvaćala zašto je pristao zamijeniti sestru. Frederik
je uvijek govorio da je otputovao u svijet kako ne bi bio dijelom obiteljske
dinastije, a i više je puta rekao da sigurno ima još kvalificiranih ljudi za taj
položaj. Ali poslije je shvatila da nije to prihvatio radi obiteljskog biznisa,
već radi svog oca. Walter Sachs-Smith morao je istupiti iz odbora vlastite
tvrtke godinu dana prije, kad je počeo sve pripremati za smjenu generacija.
Frederikovi mlađi brat i sestra iz pohlepe su i gladi za moći smjestili svom
ocu, koji nije na vrijeme shvatio što smjeraju. Kad je napokon uvidio o čemu
se radi, već je bilo prekasno.
Zato je Frederik četiri dana tjedno oblačio odijelo i odlazio u tvrtku
koju je prije mnogo godina osnovao njegov djed.
»Čini se da si bila kod žrtvenoga hrasta«, reče njen muž. »Što znači da
si pala u svinjsku krv. Svinje uzimaju od mesara.«
»Ma tko to, kvragu?« prasne Camilla i počne svlačiti mokre tajice.
»Oni, što prinose žrtve bogovima. Vjeruju u Odina i Thora, sastaju se
u šumi i održavaju obrede.«
»To su neki iz Muzeja vikinških brodova?«
»Ma ne«, nasmije se on i odmahne glavom. »Ovo su neopaganisti,
zaista vjeruju u to. Vjera se zove asatro.«
»Zapravo, mislim da sam vidjela jednog od njih.«
Bacila je bluzu na hrpicu mokre odjeće na podu i uzela pokrivač s
kauča Chesterfield. Ured je bio nepromijenjen otkako se Frederikov otac
iselio i prepustio im kuću. Oni su tada odmah imanje preimenovali u
Ingersminde, u čast Walterovoj pokojnoj supruzi.
 »I onda se odjednom pojavila neka stara gospođa i zurila mi u lice.
Umalo mi je srce stalo, nisam je uopće čula. Čini mi se da bi ona mogla biti
jedna od njih. Imala je dugu pletenicu koja joj je visjela preko ramena.«
Frederik se još jače nasmijao.
»To je Elinor, čitav svoj život živi u upraviteljevoj kućici. Potpuno je
bezopasna, a svakako nema veze s drevnim bogovima ili vješticama.«
»Zašto im dopuštaš da se motaju po našoj šumi i natapaju je krvlju?«
upita Camilla i šćućuri se na kauču kako bi povratila tjelesnu toplinu.
»Ovaj je kraj oduvijek bio snažno povezan s asatroom, premda naša
obitelj nikad nije vjerovala u to«, odgovori Frederik. »To privlači ljude koje
zanimaju nordijski bogovi i stare sage. Velik dio naše povijesti ima korijen
u ovom području.«
Frederik je pogleda dok se ona pokušavala prisjetiti o čemu je slušala
na satovima povijesti.
»Ovdje je Skjold, kao beba, doplutao do obale u praznom brodu koji
su poslali bogovi«, nastavi Frederik. »Kad je odrastao, postao je kraljem
Lejrea, imao je najjaču i najodvažniju vojsku. Jesi li to znala?«
Camilla kimne. Svatko tko je išao u gimnaziju u Roskildeu znao je tu
priču, čuli su mnogo toga o kralju Skjoldu i njegovim potomcima.
Uključujući i priču o njegovu odlasku. Kad je u staroj dobi umro, položili su
ga na brod u kojemu je došao. Tijelo su mu polegli na štit, uz gomilu zlata,
nakita i skupocjena oružja, i potom otisnuli brod od obale. Samo bogovi
znaju gdje je brod završio.
»Vidjela sam i jednog momka, mislim da je Markusove dobi«, reče
ona. »Sjedio je i jeo ostatke hrane koja je ležala na zemlji pored stabla. Ali,
jasno, onda bi on mogao biti jedan od njih.«
Frederik se namršti.
»Mislim da djeca ne dolaze sama. U pravilu se okupe dolje, kod ulaza,
parkiraju aute i onda pješice odu u šumu«, reče on. »Ali više sam puta vidio
da su ostatke hrane ostavili na zemlji. Mislim da je dijele s bogovima, ili tako
nešto. I to je sasvim u redu, pojedu je šumske životinje, važno je samo da ne
ostavljaju plastiku i slično smeće.«
Camilla mu se nasmiješi i pokupi svoju odjeću,
»Takvih štovatelja starih bogova kod nas na Frederiksbergu nije bilo.«
Poljubila ga je i nadodala da je barem tako barem bilo u
Søndermarkenu, gdje su ljudi ipak bili malo opušteniji nego u
Frederiksberškim vrtovima.
 7

I stog časa kad je netko pokucao na vrata ureda, Charlie je skočio na noge
i tako zarežao da se Louise trznula. Na trenutak je bila zaboravila da je
veliki njemački ovčar ležao na sivoj prostirci za pse pored Eikova stola. Brzo
je Rønholtu signalizirala da bi bilo bolje da ostane na hodniku.
»Možeš li malo doći?« upita on i zakorači natrag u hodnik. Pas je i dalje
režao, iako ga je Eik uhvatio za ogrlicu i pokušavao natjerati da se vrati na
mjesto.
»Mir, mir. Oni smiju biti ovdje«, govorio mu je. Louise je zakolutala
očima, ustala i izišla u hodnik.
Ondje joj je Rønholt položio ruku na rame.
»Baš mi je drago što si nam se vratila«, probrundao je. »Nedostajala si
nam. Nego, kako si?«
»Morat ćeš mu objasniti da psa ne može dovoditi na posao. To je posve
suludo.« Vješto je izbjegla njegovo pitanje dok su hodali prema njegovu
uredu. »Pokušala sam mu ja to reći, ali ne šljivi me dva posto.«
»Neće to biti baš tako lako«, promumlja Rønholt, pogleda uprta u sivi
linoleum na podu.
»Kako to misliš?« upita Louise. »Pa nećeš mu valjda dopustiti da
dovodi psa na posao?«
Rønholt ju je i dalje izbjegavao pogledati.
»Pa meni je to baš simpatično«, odvrati on naposljetku.
»Pas?« Louise je u nevjerici blenula u njega. »Pa nisi mogao ni ući u
naš ured! Ako će pas ostati, neka se Eik vrati u ured iz kojega je došao.«
»Ne, ne pas, nego to što se Eik ponudio da ga pričuva dok se njegov
prijatelj nosi s teškom situacijom.«
 Ragner Rønholt zatvori vrata svog ureda i gestom joj pokaže da privuče
stolicu njegovu radnom stolu. Louise je bilo jasno da je razgovor o psu
završio.
»Nekako sam sumnjičav«, započeo je kao da joj se ispričava. »Prebacio
sam jednu istragu iz Hvalsøa tebi.«
»Već sam razgovarala s Kimom«, požuri Louise.
»Preusko si vezana za to«, nastavi on, ne obazirući se na njen
komentar. »Mislio sam da bi bilo dobro da odmah po povratku preuzmeš
neki slučaj, da se vratiš u igru i to.«
Louise opazi da je tako snažno stisnula ruke da ju je zaboljelo.
»Ali ne Hvalsø«, nastavi on. »Naravno da se ne bi trebala vraćati
onamo, tim više što je otac nestalog mladića jedan od...«
Očito nije mogao pronaći pravu riječ.
»Preusko si vezana za to«, ponovi naposljetku. »Zamolio sam Olea da
preuzme.«
Louise je gledala svoje prekrižene ruke.
»Ni govora!« odvrati ona. »Nemam nikakvih problema s time da
preuzmem slučaj u Hvalsøu.«
I zaista je to mislila. Larsa Frandsena nije vidjela dvadeset godina i
uopće sebi nije mogla predočiti kako bi sad izgledao. Tada je bio vitak, imao
je gustu, svijetlu kosu, pomalo oble obraze i širok nos koji se tresao kad bi se
smijao. Veseo momak iz višeg staleža. Bio je mesarev sin i živio je u velikoj
kući na Præstegårdsveju s unutarnjim bazenom, gdje je imao pristup
podrumskom baru svojih roditelja, s fliperima i bilijarom.
Louise je sve to znala samo zato što se Klaus uglavnom družio s tom
ekipom. Istovremeno su bili na praksi, Klaus kod svog oca u Hvalsøu, a Lars
kod mesara u Tølløseu. U vrijeme kad su išli u mesarsku školu u Roskildeu,
hvatali su isti jutarnji vlak. Tako je Lars i došao u ekipu Velikog Thomsena.
 »Samo sam mislio da ne bi baš bilo dobro za tebe da se susretneš s
nekim od njih, nakon onoga što se dogodilo«, doda Rønholt gotovo očinski.
»Bolje da pošaljem nekoga drugoga da malo pronjuška.«
Louise žustro odmahne glavom.
»Ako će itko njuškati po Hvalsøu, to ću biti ja«, reče ona. »Briga me
ako se pritom susretnem s mesarom ili bilo kim drugim iz mjesta.«
Pogledala ga je pomalo prkosno.
»Da imam takvih problema, ne bih se mogla ni po Kopenhagenu
kretati od straha da ne naiđem na nekoga iz istočnoeuropske mafije. Ili
recimo članova bande koje sam također poslala iza rešetaka. Da me strah
sukoba, prebacila bih se u privatnu zaštitarsku tvrtku, umjesto da se mučim
na ovom užasno plaćenu poslu.«
Načas je zastala i nagnula se naprijed.
»Pronaći ću tog momka«, reče ona. »Samo javi Oleu da ostajem na
slučaju.«

Na hodniku je naletjela na Olea, koji je upravo dolazio iz njihova ureda s

fasciklom papira vezanih za slučaj koje im je Kim poslao.
»Dobrodošla natrag«, toplo će on, raširivši ruke.
Odmah je zamijetila da kani još nešto reći pa se požurila obavijestiti ga
da je Rønholt odlučio slučaj ipak ostaviti njoj.
»Ali možda zatrebamo i tvoju pomoć«, nadoda ona, nasmiješi se
svome proćelavom kolegi i nastavi niz hodnik.
Kad je htjela otvoriti vrata Štakornjaka, sjetila se psa.
»Može li se ući?« dovikne ona, osjećajući se kao budaletina što mora
čekati zeleno svjetlo da uđe u vlastiti ured.
»Može, slobodno!« dovikne Eik trenutak poslije.
Žurno je sjela za svoj stol, dok je Eik jednom rukom držao psa za
ogrlicu, a drugom joj preko stola pružio tri pseća keksića.
 »Pokušaj mu dati jedan«, predloži on i kimne prema keksićima.
»Prestani! Ti se brini za psa, ionako ne bi trebao ni biti ovdje. Stvarno
nije u redu da čovjek ne može obavljati svoj posao bez straha da će ga
njemački ovčar ugristi za guzicu.«
»Charlie nije agresivan, samo te mora upoznati. Daj mu priliku«, reče
on i potom je izvijesti da je, dok je ona bila kod Rønholta, nazvao fotograf
koji je postavio kameru u Boserupskoj šumi. »Rekao je da će ponovno
nazvati.«
Louise nevoljko uzme jedan keksić i pruži ga psu, na što je on uzvratio
dubokim režanjem. Brzo je povukla ruku.
»Hajde, samo mu ga daj«, reče Eik. »Ili će početi misliti da ga
zafrkavaš.«
»Ma dosta!« plane ona, a Eik se široko naceri.
Ljuta zbog toga što je bio tako zgodan kad se smiješio, Louise pruži
Charlieju keksić, ne obazirući se na njegovo režanje. Keksić je u času nestao,
a pas je stao lizati njenu ruku.
»Eto vidiš, rekao sam ti!« trijumfalno će Eik i gestom joj da znak da mu
da još jedan keksić.
Njemački ovčar položi svoju veliku glavu na njeno krilo, a ona posegne
za preostala dva keksa.
»Evo!«
Blago ga je gurnula i bacila keksić na pod da se pas odmakne, ali vratio
joj se čim ga je smazao.
»Voli te«, reče Eik.
Prekrižio je ruke na prsima, zadovoljno gledajući kako Louise
Charlieju pruža posljednji keks.
Louise odmahne glavom i u tom je času spasi telefon. Obrisala je pseću
slinu o hlače i javila se.
 »To bi bilo sjajno«, odgovori ona na fotografovu ponudu da se nađe s
njima i pokaže im gdje je u šumi postavio kameru koja je snimila dječaka.
»Možemo doći za sat vremena.«
Opazila je da joj Eik nešto signalizira.
»Nalazi li se dječak na još kojoj slici, osim one koju smo vidjeli?« upita
je on preko stola.
Louise ponovi pitanje u telefon i potom zahvali fotografu na ponudi
da im pokaže slike kad se nađu.
 8

C harlie je spavao u stražnjem dijelu Eikove krntije od Jeepa Cherokeeja

kad su četrdeset i pet minuta poslije zašli u šumu zapadno od Roskildea.
Putem su prošli pored prilaza Camillinu i Frederikovu velikom imanju, ali
su stabla blokirala znatiželjne poglede prema kući.
»Što misliš, je li to to?« upita Eik, skrenuvši na puteljak blokiran
crvenom rampom s natpisom koji je izričito zabranjivao ulazak autom u
privatnu šumu.
»Mislim da je još malo dalje«, odvrati ona i iz torbice iskopa papirić s
uputama. »Moramo naći parkiralište s kojega jedan puteljak vodi do dijela s
klupicama.«
Nekih sto metara dalje ugledali su znak sa slovom P i parkirali.
»Ni slučajno«, odmah će Louise, vidjevši da Eik kani pustiti psa van, a
on umjesto toga privuče nju sebi.
»Zar ne misliš da biste mogli biti prijatelji?« upita on, zagrlivši je.
Njegov miris ispuni Louiseine nosnice i ona na trenutak zatvori oči,
uživajući u njemu. Začula je kako auto usporava i izvukla se iz njegova
zagrljaja. Svjetloplavi Fiat 500 parkirao se pored Eikova prljava terenca.
Fotograf je bio proćelavi čovjek u kasnim pedesetima, a tamna, ali
prosijeda kosa kao da mu je činila vijenac oko glave.
»Uranili ste«, uz smiješak će on, podigavši ruku sa satom. »Rekli smo
za dvije minute, zar ne?«
»Da, da, neka, vidim da ste i vi na vrijeme«, odvrati Eik i priđe da se
upoznaju.
Fotograf objesi fotoaparat preko ramena i zaključa auto. Louise je
nekako podsjećao na njena oca, koji je bio ornitolog i imao je isti taj
energični pogled kad bi pošao van s dalekozorom oko vrata.
 »Nikad ne znaš na što ćeš naletjeti, zato ja u svakom trenutku imam
fotoaparat sa sobom«, objasni im on.
»Idemo ovuda«, reče, pridržavajući im grane da prođu. »Idemo oko
ruba šume, dok ne dođemo do puteljka koji vodi do poljane. On će nas
dovesti do kamere.«
Louise je začula kako je Eik iza nje opsovao, zapevši za korijen koji je
virio iz tla.
»U ovoj šumi imam tri baze«, nastavi fotograf. »Postavljam ih ovisno
o životinjama koje želim uhvatiti, ako razumijete. Recimo, kamere za ptice
su u kutijama malo dublje, na jednoj čistini i na većoj su visini od kamere
koja je snimila lisičje mladunce.«
Brbljao je, pokazujući na različite vrste stabala dok su se probijali kroz
šumu.
»Možete li nam reći kad je fotografija snimljena?« upita Eik kad ih je
sustigao.
Fotograf izvadi papirić iz džepa.
»Mogu vam reći da je snimljena 11. lipnja točno u 6:47 ujutro. Kamera
automatski bilježi vrijeme kad okine sliku.«
Dakle, prije osam dana, ustanovi Louise.
»Možete li nam reći nalazi li se dječak na još slika?« upita ona.
»Na pet njih«, kimne fotograf. »Sve sam vam ih zapisao.«
Pružio joj je presavijeni papir.
»Kamera ga je zapravo prvi put snimila tjedan dana prije nego što je
snimljena slika koja je objavljena u novinama. Bilo je to 6. lipnja, opazite ga
tek ako dobro promotrite sliku. Idemo ovuda«, reče on i krene puteljkom
skrivenim iza korijena jednog oborenog stabla. »Kamera je ovdje.«
Na jednom panju bila je metalna kutija. Kad se Louise približila,
opazila je da je pričvršćena za panj i da na jednoj strani ima otvor za kameru.
 »Usmjerena je prema lisičjem brlogu, ondje«, objasni im fotograf,
pokazujući na debelo, nakošeno stablo na padini, među čijim je korijenjem
bio ulaz u jazbinu. Eik je pošao prema rupi, dok je fotograf ostao provjeriti
lokot na kutiji s digitalnom kamerom.
»Mladunci su rođeni u ožujku, sad imaju dobra tri mjeseca«, nastavi
fotograf, ali ga Louise nije slušala. Eik joj je domahnuo da dođe, a i prije
nego što je došla do njega, opazila je malo zgarište.
»Želite li pregledati slike?« upita fotograf, a Louise mu zahvali na
ponudi da im ih pošalje e-poštom.
»Svakako vam velika hvala što ste nam tako brzo priskočili u pomoć«,
reče ona i pruži mu svoju vizitku, za slučaj da opet naleti na dječaka.
»Što je zapravo s njime?« upita fotograf. »Je li učinio neku glupost?«
Louise mu se nasmiješi i odmahne glavom. Imala je dojam da je dugo
čekao da postavi to pitanje.
»Samo želimo saznati zašto se krije u šumi, umjesto da je doma, s
roditeljima«, odgovori ona.

»Sigurno je bio ovdje, ali ne baš nedavno«, reče Eik, čučeći iznad zgarišta.
»U svakom slučaju je netko bio ovdje.«
Vatra je bila ugašena prije nego što je dogorjela. Pored zgarišta su bile
hrpica granja i stara konzerva, koju je Eik ponjušio.
»Mislim da je radio juhu od koprive«, reče on i odloži konzervu na tlo.
»Ali nije ju dovršio.«
»Možda je ovdje spavao«, reče Louise s druge strane stabla. Ondje je
deblo bilo raspuknuto i u njemu je opazila šupljinu, ne pretjerano veliku, ali
dovoljno veliku da se u njoj sklupča dječak.
Kleknula je i dopola se zavukla u šupljinu, opipavajući do u mraku.
Unutra je bilo grančica za potpalu, a kad je napipala nešto mekano, toliko je
naglo povukla ruku da je potiljkom udarila u gornji dio otvora.
»Nešto je unutra«, reče ona, iskobeljavši se van.
 Eik se provukao pored nje, zavukao u šupljinu i obasjao je upaljačem.
Iz nje je izvadio tamnoplavu majicu s kapuljačom, a kad ju je prostro na do,
otkrili su da su u nju bili umotani švicarski nožić, upaljač i snop ključeva.
»Mokra je i vlažna jer je bila na tlu«, ustanovi on. »Ali možda je ovdje
ležala tek jednu noć, tako da nam nije od neke koristi.«
Proučavao je nož.
»Njegov je«, reče on i pruži ga Louise. »Na dršku je ugravirano njegovo
ime.«
Eik je sjedio na tlu i proučavao mali, primitivni logor.
»Ponijet ćemo ove stvari sa sobom«, reče Louise, s namjerom da ih
zamota u majicu.
»Ne, ne smijemo ništa dirati«, zaustavi je Eik. »Ako i dalje živi ovdje,
trebat će mu nož i topla majica. Ostavi to tu, nema razloga da mu otežamo
situaciju.«
Louise izvadi svoj mobitel i fotografira ugravirano ime na nožu, a
potom umota stvari u majicu i vrati ih u šuplje stablo.
»Idemo obavijestiti njegove roditelje, prije nego što proslijedimo slučaj
socijalnoj službi«, reče Louise.
 9

utke su se vozili prema Hvalsøu.

Š »Što ga je, pobogu, moglo natjerati da živi ondje, u kiši i blatu,
umjesto u komforu svog doma?« upita Eik. Louise ga je usmjeravala, lijevo
na kružnom toku, pa preko brijega, na makadamsku cestu. Mesarevo imanje
bilo je jedno od posljednjih kuća. Njena stara prijateljica iz škole nekoć je
živjela u prvoj kući, pa su često jahale makadamskom cestom koja je vodila
u šumu.
Slegnula je ramenima. Nije bilo neuobičajeno da djeca bježe od kuće,
kao ni da se vrate, bilo svojevoljno, bilo nakon što ih pronađu. Dala mu je
znak da su stigli.
S desne strane prilaza bilo je golemo stablo kestena, koje je poput
suncobrana zasjenjivalo veći dio dvorišta. Kuća je imala tri krila, sa širokim
vratima na svakome i slamnatim krovom koji se nadvijao nad prozorima
poput šiški nad licem. Ispred zelenih ulaznih vrata bio je parkiran bijeli
kombi.
Louise je načas zastala pred vratima, promatrajući mjesto. Bila je
poprilično sigurna da mesar nije znao tko ga je onomad prijavio za ono
meso, ali svejedno je osjećala težinu u želucu kad je uzela teški zvekir i
pustila ga da udari o mjedenu tablu.
Trenutak poslije začuo se škljocaj brave i na vratima se pojavio on. Tek
mrvicu viši od nje. Vitkosti je nestalo, a zaokruženost obraza proširila se
čitavim tijelom. Odmah je bilo jasno da je nije prepoznao i da je očekivao
nekoga drugoga. Otvoreni mu je izraz lica iščeznuo i samo se lagano
povukao unatrag, bez riječi čekajući da ona nešto kaže.
Nešto u njegovu pogledu pobudilo joj je sjećanja. Znala je da je Klaus
večer prije smrti bio s njime. Dogovorio se s Larsom da mu pomogne
prenijeti njihov bračni krevet na kat dok je ona s Camillom na koncertu
Gnagsa u Roskildeu.
Louise je bila potpuno zaboravila na to, kao što je i potisnula sve ostale
detalje koji su joj bili suviše bolni. Nije znala čak ni jesu li krevet odnijeli na
kat jer nije više nijednom ušla u kuću otkako je našla Klausa obješena u
hodniku.
Njen mlađi brat Mikkel, Camilla i njeni roditelji pokupili su njene
stvari i prebacili ih kući, u Lerbjerg. Klausovi roditelji pobrinuli su se za
njegove stvari. Louise su rekli da slobodno uzme sve što su kupili zajedno,
ali ona je to uljudno odbila pa je sve otišlo na reciklažu.
Nad mesarevo lice nadvila se sjenka kad ju je napokon prepoznao.
Spustio je pogled na neku točku na njenu vratu da izbjegne kontakt očima.
Još uvijek ništa nije bio rekao. Ni ona nije mogla smisliti kako započeti,
ali ju je spasio Eik, obznanivši mu da su došli porazgovarati s njima u vezi
njihova sina.
»Policija«, kimne mesar i pomakne se da ih propusti. »Ne znam je li
mi žena budna, nije joj dobro. Mislio sam da je medicinska sestra, prošlo je
već više od sat vremena otkako sam je pozvao.«
»Žao mi je što je tako«, reče Eik.
»Jeste li ga pronašli?«
Mesar pogleda Eika, za glavu višega od sebe, koji je već bio na ulasku
u kuću. Pogled mu je odavao mješavinu straha i uznemirena iščekivanja.
»Ne, nismo još pronašli vašeg sina«, reče Louise i provuče se unutra.
»Ali htjeli bismo s vama porazgovarati o mogućem razlogu zbog kojeg se
krije u šumi pokraj Roskildea.«
»Sad ću ja tebi nešto reći«, reče mesar, iznenada joj se unijevši u lice.
»Ako vam je onaj nastavnik napunio glavu tim glupostima, ne želim to ni
slušati. Moj se sin ne krije. Zašto bi se krio, jebemu?«
 Louise je bila toliko iznenađena tim ispadom da je na trenutak samo
nijemo stajala i blenula u Thorov čekić na lančiću koji je mesaru visio oko
vrata.
Eik je ušao u kuhinju i pitao gdje mogu sjesti i porazgovarati. Mesar
okrene leđa Louise i uputi ih u dnevnu sobu, gdje je golemi LCD-televizor
dominirao većim dijelom jednog zida.
»Dosta mi je više tračeva«, reče mesar. »Čitavo mjesto bruji o tome.
Tračaju i dok stoje u redu u mojoj mesnici. I bulje. Kao da je to moja jebena
krivnja! To što mi je žena bolesna i što mi se sin nije mogao nositi s time.
Ali neću to ja više trpjeti. A onda dođete vi...«
Sjeo je u svoj kožnati naslonjač, leđima okrenut prozorima s pogledom
na polja iza kuće.
»Vaš se sin snalazi bolje no što bi mnogi drugi«, reče Eik i sjedne na
kauč nasuprot njemu. »Imamo razloga vjerovati da je živ i da mu je dobro.
Ali morali bismo vam postaviti nekoliko pitanja.«
»Jeste li razgovarali s njim?« upita mesar i uspravi se. Odjednom je
problijedio.
»Biste li otišli pogledati je li vaša žena budna i je li u stanju razgovarati
s nama?« zamoli ga Eik. Louise i dalje nije ništa govorila. Došla je do prozora
iza blagovaonskog stola i stala gledati travnjak. Bio je više sličan livadi, a od
polja iza njega dijelio ga je nepravilni kameni zid.
Mesar ustane iz naslonjača i ode do vrata na suprotnom kraju sobe.
Lagano je pokucao i pogledao unutra. Louise je uspjela vidjeti samo da je u
sobi mračno. Zatvorio je vrata za sobom, a ona je ponovno okrenula pogled
zbog nelagodna ozračja u kući.
Dobro je znala kakav je Hvalsø, dobro je znala kako je to kad ti čitavo
mjesto šapuće iza leđa. Iako je instinktivno bila puna antipatije prema
mesaru, istovremeno je i suosjećala s njime. A ipak je zasigurno i postojao
razlog zašto su on i Klaus bili prijatelji.
»Možete ući«, reče im on s vrata.
 Louise se okrene i pođe s Eikom u sobu. Prvo što je uočila bio je stalak
za infuziju i prozirna plastična cijev koja je nestajala ispod debela, bijela
pokrivača. Malena, slabašna žena ležala je gotovo zatrpana jastucima.
Eik je već bio došao do kreveta i predstavio se. Louise priđe s
namjerom da joj pruži ruku, ali zastane u pola pokreta.
Na krevetu je ležala sjenka djevojke koju je Louise nekoć poznavala.
Išle su u istu školu, zajedno su igrale rukomet, ali otkako je Louise prohodala
s Klausom, putevi su im se razdvojili.
»Jane«, protisne ona, primakne se sasvim blizu krevetu i čučne pored
njega. Glave su im sada bile na istoj razini. »Jesi li to ti?«
Glas joj je pukao. Zašto, zaboga, nije odradila pripremu kako treba?
Proklinjala je samu sebe što nije provjerila je li dječakova majka netko koga
poznaje.
»Da, ja sam«, odgovori žena s kreveta. »Ne vidim te, ali sam prepoznala
tvoj glas.«
Ženi su oči bile upale, a lice tako ispijeno da su se jagodične kosti oštro
isticale. Nije mnogo ostalo od lijepe kćeri vlasnika trgovine, ali je ipak
uspjela malo podići ruku i nasmiješiti se Louise.
»Lars kaže da imate novosti o Suneu.«
Oči su joj se zamaglile, a trenutak potom niz obraz joj je kanula suza.
Louise je blago uzme za ruku i pogladi je palcem. Kimnula je.
»Mislimo da smo ga pronašli.«
Slobodnom rukom izvadila je mobitel i pokazala Jane sliku švicarskog
nožića koji su pronašli u šupljini u stablu.
»Odnosno, svakako smo pronašli mjesto na kojemu je obitavao«,
ispravila se Louise i pitala pripada li nožić njihovu sinu.
Nevjerojatan je osjećaj bio vidjeti olakšanje na majčinu licu kad je
vidjela sliku nožića s ugraviranim imenom. Očevu reakciju Louise je bilo
nešto teže protumačiti.
 Olakšanje. Strah. Zbunjenost.
»To je njegov stari nožić«, reče Jane svom mužu. Suze su joj navirale u
dubokim očnim dupljama, pa se okrenula, kako bi iscurile na jastuk. Potom
je sklopila oči i činilo se kao da se nakratko zatvorila u sebe.
Louise ju je pustila da počine dok je mračna soba utonula u muk.
»Nikako mi nije jasno zašto se ondje skriva«, reče Jane nedugo potom,
i dalje sklopljenih očiju. »Krije li se od nekoga?«
»Nitko od nas ne zna u čemu je stvar«, preuzme otac. »Nakon njegova
nestanka pripremili smo se na sve ishode. Netko mu je mogao i ukrasti
nožić«, nadodao je.
Louise i Eik brzo izmijene poglede.
Koji je njemu vrag? pomisli Louise. Možda je to bio mentalni zid koji
je bio izgradio da se zaštiti od unutarnjih obiteljskih problema.
»Možemo li sjesti, imate li dvije stolice?« upita Eik.
»Naravno«, odgovori mesar i ode u blagovaonicu po stolice.
Sjeli su uz krevet, kako bi i majka mogla sudjelovati u razgovoru. Ona
je ležala i gledala u strop, prstiju isprepletenih na pokrivaču.
»Moja je bolest jako teško pala našem sinu«, rekla je, okrenuvši glavu
prema njima. »Ali sve vrijeme bilo mi je teško i pomisliti da bi moglo doći
do toga da si oduzme život.«
»Nitko to nije ni rekao«, prekine je njen muž, tonom koji je davao do
znanja da su doista i bili razgovarali o tome, možda se i pripremili na to. »Ali
danas svugdje pišu da se tinejdžeri bave takvim zamislima«, nastavi on. »To
je najveća kazna za njihove roditelje. I ravnatelj nam je to spomenuo
telefonom.«
Lars frkne.
»Kao da nas krive što se naš sin možda odlučio za to rješenje.«
»Lars, smiri se«, prošapće njegova žena. »Obuzdaj bijes.«
Mesar odjednom zaroni lice u dlanove i pogne glavu.
 »Nije uvijek lako živjeti u ovakvoj maloj sredini, štošta se šuška
uokolo«, reče njegova žena, ispričavajući se u njegovo ime.
Louise je svrnula pogled kad ju je školska kolegica pogledala.
»Svakako ne kad imaš mesnicu pa svi misle da te poznaju«, nastavi
Jane. »Ima pravo Lars. Stvara se dojam da ljudi misle da je moja bolest razlog
tomu što je Suneu teško i što je možda odabrao...«
Sklopila je oči. Nije više ništa rekla, ali joj je samoubojstvo pisalo na
usnama.
»Da, ali, srećom, sad više nemamo razloga misliti da je vaš sin odabrao
taj izlaz«, reče Eik i upita je li Sune možda bio u izviđačima.
»Jest«, odgovori njegova majka, zvučeći pomalo i ponosno. »Skupio je
sve postojeće značke za svladavanje vještina. Nije baš visio u sportskoj
dvorani s drugim momcima.«
Louise zamijeti da je njegov otac htio nešto reći, ali se zauzdao.
»Znači li onda to da će se vratiti kući?« nastavi njegova majka,
oklijevajući, kao da se boji da je prerano za radost. »Ne prođe ni trenutak a
da ne mislim samo na njega. Ono što me najviše boli jest to što se možda
nećemo ni oprostiti. Već sam u glavi detaljno isplanirala kako će izgledati
naš rastanak, što ću mu reći. Riječi koje će ostati živjeti i kad mene više ne
bude. A onda on iznenada nestane, možda mu to nikad neću uspjeti ni reći.«
Okrenula je lice prema Louise, koja se morala obuzdavati da ne obori
pogled. Bilo joj je teško gledati osobu koju je nekoć poznavala u takvu stanju.
Neprofesionalno, pomislila je, nastojeći se koncentrirati na to da pred njom
leži majka na samrti koja se nada da će ipak uspjeti vidjeti svog sina.
»U Boserupskoj šumi pronašli smo skrovište u kojemu je
najvjerojatnije boravio vaš sin nakon što je nestao«, reče Eik, a Louise se
uspravi, zahvalna što je on preuzeo riječ.
»Odlično«, reče mesar s namjerom da ustane. »Onda idem po njega.«
Kako su Eik i Louise šutjeli, roditelji su shvatili da nešto nije u redu.
»Više nije ondje«, reče Louise. »Skrovište je napušteno.«
 »Je li uza se imao išta novca kad je nestao?« upita Eik. »Gotovinu,
kreditnu karticu?«
Već su doznali da je novčanik ostavio u kući pa, ako je nešto i imao, to
svakako nije bilo u njemu.
Roditelji odmahnu glavom.
»Imao je bankovnu karticu, ali ona je u novčaniku«, odgovori njegov
otac i sjedne natrag na stolicu.
»Zatražit ćemo od policije u Roskildeu da pokrene potragu«, reče
Louise, ali se mesar usprotivi.
»Sam ću pronaći svog sina«, žustro će on. »Sune je već dovoljno
propatio, ne treba ga sad još goniti i policija.«
Louise kimne i pruži mu svoju vizitku.
»Ne znam imate li ikoga tko bi vam moglo pomoći u potrazi, ali
nazovite me ako ga ne uspijete pronaći pa ću kontaktirati kolege u
Roslikdeu.«
Jane pruži ruku Louise.
»Hvala na pomoći«, reče ona i nasmiješi se, a koža joj se napne. »Ne
mogu ti opisati koliko mi je laknulo. Bila sam tako nesretna. Pomisao da ću
možda ipak moći mirna srca otići s ovog svijeta znači mi više nego što se
može riječima izraziti. Sigurna sam da ti znaš na što mislim. Propisan
oproštaj, to čovjeku znači sve.«
Louise kimne i blago stisne Janeinu ruku. Nije znala hoće li moći
pomoći svojoj staroj prijateljici s rukometa. Znala je samo da Janein sin
boravi u šumi, ali ne i gdje točno.
Osjećala je mesarov pogled čitavim putem do izlaza, a kad se okrenula
da se pozdrave, stajao je točno iza nje. Spustila je ruku kad je ugledala njegov
pogled.
»Ne mogu vjerovati da si spala tako nisko da Renéa strpaš iza
rešetaka«, tiho će Lars. »Pomogao ti je, a onaj idiot je dobio što je zaslužio.«
 Louise ispravi leđa.
»Ubio ga je. To je bilo posve nepotrebno«, bijesno će ona.
»Ja nisam tako čuo.«
»A što si ti čuo?«
Mesar učini korak unatrag i prijezirno je pogleda.
»Ja sam čuo da te spasio od tog da te ne podere.«
»On ti je to rekao?«
Lars odmahne glavom.
»Svašta čovjek čuje«, reče on, ali potom nastavi. »Teško da bi mi rekao
jer čami u pritvoru. Ali dobio sam dozvolu za posjete, sutra idem do njega.«
Louise osjeti kako bijes ključa u njoj. Točno ih je mogla zamisliti kako
sjede i ogovaraju je. Na trenutak je bila blizu toga da promijeni mišljenje o
Larsu Frandsenu, ali sad ju je podsjetio zašto je uvijek prezirala tu ekipu.
 10

L ouise se vrtjelo kad je izišla u dvorište, gdje je Eik pušio, uživajući u

pogledu na šumu. Zamolila ga je da otključa auto i Baš kad je htjela jesti,
Charlie je poskočio iza prednjeg sjedala. Kad ju je ugledao, u iščekivanju je
naćulio uši.
»Morat ćeš malo pričekati na šetnju«, reče ona, i dalje bijesna. Kako je
dopustila da je isprovocira! Nije trebala reagirati kad je mesar spomenuo
Renéa.
»Jebemu!« promrmlja ona bijesno, zaklevši se sama sebi da će se
ubuduće bolje pripremati.
»Što ti mumljaš?«
Eik je došao do auta.
»Ma, ništa«, brzo će Louise. »Bio si dobar unutra. Oprosti, potreslo me
kad sam vidjela Jane u krevetu. Poznavale smo se.«
Eik je obgrli.
»I mislio sam da je takvo što.«
Poljubio ju je u tjeme.

***

Susret s Jane pobudio joj je hrpu sjećanja. Radosnih sjećanja, tako da se

usred svog bijesa prisjetila kako je to biti u osmom razredu i zaljubljen.
Kako je bila luda za Klausom. Stajala bi na vanjskome rukometnom
terenu po svakakvim vremenskim uvjetima i gledala njegove utakmice.
Visjela bi u klupskim prostorijama, čekajući da iziđe iz svlačionice samo da
ga vidi.
Sad joj je to bilo smiješno, ali tada je to bilo pitanje od životne važnosti.
Tinejdžerska ljubav imala je snagu koju ona nije mogla kontrolirati, koliko
se god trudila. I dalje se sjećala kako bi joj srce poskočilo kad bi je on
pogledao i nasmiješio joj se.
Prohodali su nakon tuluma u dvorani. Možda je bila malo pijanija no
što je mislila, ali skupila je hrabrosti i prišla mu. I, kao da je to najprirodnija
stvar na svijetu, Klaus ju je zagrlio i šapnuo joj u uho: »Napokon.«

Eik iziđe makadamskom cestom u rikverc i uključi se na glavnu cestu.

»Jesi li za to da vani večeramo? I Jonas je svakako dobrodošao. Mogli
bismo u Tea, oni rade najbolju pekinšku patku u gradu.«
Louise mu se osmjehne i priopći da Jonas ide u kino s prijateljem kod
kojeg će potom i prespavati.
Eik se naceri.
»Dobro, nemam ništa protiv toga i da odemo samo nas dvoje«, reče on
i nagne se prema njoj. »Pa poslije možemo do tebe na kavu.«
Ona mu stavi dlan na obraz i pod njime osjeti dvodnevnu bradu.
»Najprije moram nešto obaviti«, reče ona i zamoli ga da skrene desno
na kružnom toku.
»Nije žurba, tek je pet.«
»Moram to obaviti sama.«
Pokazala je prema jednoj sporednoj cesti.
»Možeš li me ovdje iskrcati?«
Eik se uozbiljio. Kad je zaustavio auto, okrenuo se prema njoj.
»Jesi sigurna da je to pametno?« upita je, i ne znajući kamo ide.
Ali nije on glup, pomisli Louise. Pričala mu je o svojoj izgubljenoj
ljubavi, a sad je vidjela sumnju u njegovim očima. Ponovno mu je stavila
ruku na obraz i kimnula.
»Nisam razgovarala s Klausovim roditeljima od njegove smrti i moram
to učiniti sad. Moram im prenijeti što mi je René Gamst rekao u
lovočuvarevoj kući. Ako si njihov sin nije sam oduzeo život, moraju to znati.
Ali rado ću otići s tobom na pekinšku patku sutra ili za vikend.«
Obožavala je tanke palačinke i pikantni hoisin-umak. Jonasu je to bilo
jedno od omiljenih jela, pripremao je to sa svojim ocem. Jonas bi na sitno
rezao krastavce i mladi luk, a njegov je otac brinuo da patka bude točno
onako hrskava kako treba biti. Louise odjednom osjeti kako joj nedostaje
njen posinak. Njegovo opušteno lice i gusti, tamni pramenovi koji su mu
djelomice prekrivali oči.
»Naravno«, reče Eik, prenuvši je iz vrtloga emocija koje su divljale u
njoj. Prošlih i sadašnjih, gomile onih potisnutih koje je oluja uzburkala.
Louise više nije znala ni žive li Lissy i Ernst i dalje u svojoj bijeloj kući
na Skovveju. Kad je bila u osmom razredu, iznimno bi polako prolazila
biciklom ispred njihove kuće, da vidi je li njegov moped parkiran na prilazu
ili pomaže li ocu iza kuće.
Na trenutak je promotrila Eikovo lice iz profila. Otvorila je vrata i
odmahnula glavom kad ju je pitao hoće li je pričekati.
»Vratit ću se vlakom«, rekla mu je uza smiješak.
»Ne bi li bilo bolje da najprije provjerimo stanuju li i dalje ovdje?«
upita on.
»Moram ovo obaviti sama«, ponovi Louise. Iznenada ju je i samu
uhvatila sumnja u to je li to bila dobra zamisao.
Eik ju je kratico gledao, a onda kimne i pošalje joj leteći poljubac.
Nakratko je zastala na uglu, gledajući kako se okreće i odlazi prema
Kopenhagenu.
 11

L ouise je posljednji dio prošla s rukama u džepovima jakne i pogledom

uprtim prema linijama na prilazu. Glavom joj se vrtjela stara dječja igra
u kojoj se moralo paziti da se putem ne staje na linije. Kao da su razbijeni
lokoti na škrinjama sa svim onim sjećanjima koja je bila potisnula.
Tu je igru igrala s prijateljicama iz razreda, samo što su je one bile
unaprijedile u tinejdžersku verziju – tko stane na liniju na prilazu, mora
ostalima otkriti jednu tajnu. Louise im je otkrila da je potajno zaljubljena u
Klausa i odmah je otkrila da nije jedina. Bila je jedna od mnogih djevojaka
iz viših razreda koje su bacile oko na njega.
Odjednom je zastala. Našla se ispred bijele kuće. Nedavno obojeni plot
izgledao je potpuno jednako kao i prije svih tih godina, dobro održavan, ali
ne moderniziran. Vidjela je i da u kuhinji i dalje visi mala zavjesa.
Duboko je disala. Činilo se da kuću nije preuzela mlađa generacija,
nitko mlađi ne bi objesio takve zavjese. Prešla je cestu i stala ispred dvorišnih
vrata, noge joj nisu htjele dalje.
Pokušavala se sabrati. Pogledala je ime na poštanskom sandučiću. Još
uvijek su živjeli ondje. Ali i dalje se nije mogla nagnati doći do ulaznih vrata.
Gotovo da je pred očima vidjela Klausov moped i kućice za ptice koje
je napravio njegov otac. Bio je to hobi o kojemu je uvijek razgovarao s
Louiseinim ocem, uvijek bi razmjenjivali priče i iskustva u vezi ptica.
Potpuno je bila zaboravila na to s Ernstom i njegovim kućicama za ptice.
Sad ih je bilo još više, u dvorištu nije bilo stabla na kojem nisu bile
postavljene. Mnoge su bile izrađene prema propisima, s gomilom detalja.
Na velikom stablu u sredini dvorišta visjela je replika švicarske kolibe.
Pretpostavila je da je tu vještinu razvio posljednjih godina, za takvu razinu
predanosti zasigurno nije mogao imati vremena dok je radio u pilani.
 »Jesi li to ti, Louise?« začula je glas iz šupe i odmah potom ugledala
svog svekra kako ide prema dvorišnim vratima.
Louise je htjela otići, ali noge su joj i dalje bile prikovane za tlo.
Ernst se nasmiješio i otvorio joj vrata.
»Samo uđi, izvoli.«
Pokušala se nasmiješiti. Pokušala je naći nešto što bi rekla. Dvadeset
godina nisu čuli ni glasa od nje. Ali isto tako ni ona od njih, pomislila je i
napokon uspjela pokrenuti noge.
»Mislim da Klaus nije počinio samoubojstvo.«
Riječi su joj iznenada izletjele iz usta i bile su posve pogrešne. Trebala
mu je reći kako je divno što ga opet vidi, da joj je drago da je dobro. Ali
rečenice su joj razorile misli koje su joj ispunjavale glavu otkako ju je ono
hitna vozila u bolnicu.
Ernst se na trenutak ukipio, a onda položi ruku na njeno rame.
»Uđi. Ne bi me čudilo da je Lissy upravo pristavila kavu.«
Louise pođe za njim iza ugla kuće, do trijema na kojemu je bila stara
radna klupica s napola dovršenom kućicom za ptice. Otvorio je vrata
praonice rublja i odmah je osjetila miris oprane odjeće i svježe filtar-kave.
Izula je cipele i pošla za njim u kuhinju. Nije se mogla točno sjetiti kako je
kuća onomad izgledala, ali ispunjavao ju je onaj isti osjećaj sigurnosti zbog
kojega joj je bilo još teže iznijeti ono radi čega je došla.
Ali prije nego što je išta stigla i reći, na vratima se, raširenih ruku,
pojavila Klausova majka, kao da dočekuje davno izgubljeno dijete koje se
vratilo kući.
»Bome pravo iznenađenje«, reče Lissy.
Posijedjela je i bila je malo zaobljenija nego prije, ali oči su joj i dalje
bile pune života, a i još uvijek je imala istu staru naviku brisati ruke o
pregaču koju je nosila preko košulje i dugih hlača. Ne rekavši više ništa i ne
upitavši radi čega je došla, stala je vaditi šalice za kavu iz vitrine.
 »Kakvu kavu piješ?« upita ona i pođe prema hladnjaku.
»S mlijekom, molim«, odgovori ona i pođe s Ernstom u dnevnu sobu,
kamo je Lissy predložila da sjednu.
Louise je odmah uočila slike na regalu. Klaus i njegova nekoliko godina
mlađa sestra. Na nekoliko su slika bili zajedno, a potom su uslijedile slike
same Heidi. Na onoj koja se činila najnovijom u krilu joj je sjedio maleni
dječak.
»Naš unučić«, reče Ernst, prateći njezin pogled. »Zove se Jonathan,
upravo je navršio tri godine.«
Posve lijevo stajao je okvir sa slikom nje i Klausa. Njena duga kosa bila
je sva u sitnim kovrčama, što je bio rezultat neuspjele trajne u salonu Connie.
Posve je bila zaboravila na tu sliku.
Louise se pokušala nasmiješiti i uspjela je reći da im je unučić presladak
prije nego što ju je zateglo u obrazima i što joj se steglo grlo.
Sjedili su tako u nelagodnoj tišini, čekajući Lissy. Čim je došla u
dnevnu sobu, muž joj je prenio što mu je Louise rekla vani, na prilazu.
»Nisi sigurna da se radi o samoubojstvu?« upita on i nadoda: »Ali nije
li to malo teško znati poslije toliko godina?«
Louise zausti da objasni, ali ga prekine Klausova majka.
»Nikad nisam vjerovala da bi si on takvo što učinio«, reče ona i pogleda
svog muža. »I o tome smo razgovarali.«
Ernst gotovo neprimjetno kimne i spusti pogled na svoje ruke.
Louise odloži svoju šalicu kave.
»Znači li to da ste cijelo vrijeme znali?«
»Pa sad baš, znali...« promumlja on.
»Imali smo neke svoje pretpostavke«, nešto će sigurnije Lissy.
»I ništa niste učinili? Trebali ste reći!«
 »Nitko sa sigurnošću ne zna što se te noći dogodilo pa je teško iznijeti
neke ozbiljne optužbe. A i nijedan se roditelj ne može pomiriti s time da je
njegovo dijete sebi odlučilo oduzeti život«, reče Ernst, raširivši ruke.
»Znaš kakav je ovo gradić«, nadoda Lilly, proučavajući nokte na svojoj
desnoj ruci, a onda ponovno podigne pogled. »Znaš kako je kad se svi
okrenu protiv tebe. I to što Ernst kaže, ni mi nismo znali što se točno
dogodilo, znali smo samo da nešto ne štima. Bio je tako radostan, govorio je
samo o vama dvoma i vašoj kući. Započinjao je novo poglavlje u životu, a i
upravo je bio podmirio dug.«
»Dug?« upita Louise.
»Dugovao je Oleu Thomsenu novac za onaj motocikl koji je kupio od
njega. A ispalo je da mu je ovaj zaračunao i kamate pa je to ispalo više novca
nego što je zarađivao na praksi.«
Da, pa naravno, pomisli Louise. Ta svinja Thomsen nije se ustručavao
cijediti prijatelje.
»Pomogli smo mu da vrati novac koji je dugovao Thomsenu, tako da
Klaus više nema posla s tom ekipom.«
Ni to Louise nije znala.
»Ali zna biti teško okrenuti leđa starim prijateljima«, reče njegov otac,
kao da je to što je njegov sin imao problema s udaljavanjem od tih ljudi
iziskivalo dodatno objašnjenje. Louise nikad nije bilo jasno što je uopće
imao zajedničko s njima.
Louise to sebi nikako nije mogla posložiti u glavi. Zašto njegovi
roditelji nisu reagirali ako su mislili da nešto nije u redu? Ona sama nikad
nije posumnjala u to da si je Klaus sam oduzeo život, samo nije mogla
shvatiti zašto.
»Ne znam jeste li čuli što se prošlog mjeseca dogodilo u lovočuvarevoj
kući?« započne ona.
Oboje su potvrdno kimnuli, a ona im je onda ispričala što joj je René
Gamst rekao prije uhićenja.
 »Da to nije učinio sam, da mu je netko drugi stavio omču oko vrata.«
Neko vrijeme vladao je muk.
»Te je noći ispred vaše kuće bila neka skupina ljudi«, reče potom Ernst.
Louise su prošli trnci. Nikad nije čula koliko se zna o toj noći, a ni ona
nije pitala. Nije bila sigurna želi li u glavi imati slike Klausovih posljednjih
sati.
Znala je da se u dnevnom boravku pilo pivo jer je njen brat rekao da je
bilo praznih limenki na izvrnutoj gajbi, improviziranom stoliću za njihov
prvi doručak u kući. Klaus je na nju rasprostro novine i postavio kartonske
tanjure i plastični pribor koji su kupili na benzinskoj postaji.
»Svi su rekli da su odande otišli oko jedan i pol ujutro«, nastavi Ernst.
»Ne možeš se ravnati po njihovim riječima«, prekine ga njegova žena.
»I ti to dobro znaš. Ne može se vjerovati njima i njihovim objašnjenjima.
Isto tako je bilo i u Såbyju.«
»Såbyju?« zbunjeno upita Louise.
»Dobro, nema to veze s ovime«, odlučno će Ernst.
»E bome ima«, odvrati mu Lissy. »A Gudrun, iz trgovine? Nitko nikad
nije povjerovao da je one ozljede zadobila tako što je pala niza stube kad je
noću išla u zahod. I zašto bi odjednom odlučila otići u zahod u trgovini kad
ga ima pored spavaće sobe?«
Ernst je toliko stisnuo ruke u krilu da je Louise opazila kako su mu
članci pobijeljeli.
»Ne znamo što se dogodilo Gudrun. Šef policije rekao je da je pala niza
stube.«
»A što je sa svime što je nestalo iz trgovine?« nastavi njegova žena.
»Alkohol i cigarete?«
»Samo malo«, prekine ih Louise, podignuvši dlan. »Govorite o
Gudrun, vlasnici trgovine koja je poginula?«
 Svatko je u Hvalsøu znao da može Gudrun pokucati usred noći i kupiti
pivo i cigarete i kad je njena trgovina na benzinskoj postaji bila zatvorena.
Louise je i sama to nekoliko puta učinila, kad bi im ponestalo alkohola na
tulumu. Gudrun, vlasnica trgovine, bila je starija gospođa, nevjerojatno
draga i vrlo omiljena. Čitavo je mjesto potresla vijest da je njena odrasla kći,
došavši kući na nedjeljni ručak, našla svoju majku mrtvu na podu u stražnjoj
prostoriji trgovine. Isprva se šuškalo da je pretučena i pokradena, ali policija
nije pronašla nikakve tragove napada. Jasno, bilo je artikala koji su
nedostajali, ali zaključak je bio da se radilo o nečemu što je prodavala na
crno. Ali Gudrun se nije mogla braniti od te optužbe, tako da se nije moglo
sa sigurnošću znati jesu li te stvari nestale te iste noći.
»U bolnici sam čula da je imala frakture lubanje i slomljena rebra, a i
ozljede lica«, nije posustajala Lissy.

»Policija je rekla da je nezgodno pala, da je udarila glavom o rub pulta«,

podsjeti je Ernst.
»Ubijena je«, ustrajala je Lissy, sad već vidno razdražena. »Sumnjam
da je baš mogla pasti tako da se istovremeno udari u potiljak, u lice i da slomi
rebra. Rekli su da je odmah izgubila svijest.«
»Dobro, ali mi to svakako ne znamo«, ponovno će Ernst.
»Tko je istraživao taj slučaj?« upita Louise.
»Šef policije dao je izjavu, ali ne znam tko je bio zadužen za istragu«,
reče Lissy, kimnuvši glavom.
Tadašnji šef policije bio je otac Velikog Thomsena, stari Roed
Thomsen. Umirovio se netom prije nego što je Louise završila policijsku
akademiju i uvijek je bio vrlo cijenjen u gradu. Koliko se sjećala, bio je
predsjednik Sportskog saveza Hvalsøa i jedan od najutjecajnijih ljudi u
zajednici. Zasigurno još uvijek i jest. Ona nikad nije imala posla s njime,
njeni roditelji nisu bili dio viših krugova Hvalsøa. Uvijek će ostati došljaci,
koliko god dugo ondje živjeli.
 »A što se dogodilo u Såbyju?« znatiželjno upita Louise.
»Poginuo je školski domar, pregazio ga je nepoznati vozač koji nikad
nije uhvaćen.«
»Ma, Lissy!« upadne Ernst. »Nema nikakva razloga da prčkamo po
stvarima o kojima ne znamo ništa.«
»Jesi li ga poznavala?« upita njegova žena Louise, ne obazirući se na
njega.
Louise odmahne glavom.
»Čekaj, pa nisi li ti ono igrala rukomet?«
»Jesam«, kimne ona, »igrala sam, ali se ne sjećam tko je bio domar.«
»Živio je gore, u zapadnom Såbyju, imao je ženu i dvoje male djece.
Tog se vikenda održavalo rukometno natjecanje pa je otišao sve pripremiti.
Koliko se sjećam, pregažen je rano ujutro, kad je išao od kuće, dok je još bilo
mračno. U petak se u dvorani bila održala zabava pa je išao otključati
čistačima koji su došli iz Roskildea.«
»Dobro, to sad više nije važno«, prekine je Ernst i pogleda Louise.
»Momak koji dostavlja novine pronašao ga je u jarku pored ceste. Vozač
nikad nije pronađen, iako je policija svakoga u tom kraju pitala je li išta
vidio. Tako da je šef policije morao zaključiti slučaj kao neriješen.«
»Naravno da mu je bilo u interesu da zaključi slučaj. Dobro je on znao
tko je usred noći jurio po raskrižju, ugašenih svjetala«, reče Lissy, s notom
prkosa u glasu.
Ernst uzdahne.
»Ne znam zašto sad odjednom izvlačiš te stvari.«
»Izvlačim ih jer je posve jasno kako ovdje stvari stoje«, odvrati Lissy,
zvučeći odjednom umorno. »Ti se nikad nisi htio zamjeriti velikim
njuškama u gradu, nego si šutio i zatvarao oči. Ali ja više neću šutjeti ni o
čemu što bi moglo imati veze s Klausovom smrću. I točka! Pogotovo ne
nakon ovoga što nam je Louise ispričala.«
 Louise su prošli hladni trnci u leđima. Odjednom je osjetila da su joj
zglobovi utrnuli i da je bole, kao da duže vrijeme sjedi u jednom položaju.
Nije se mogla pomaknuti.
»Tko je noću jurio raskrižjem u Såbyju?« upita ona, pogledavajući čas
svekra, čas svekrvu. Imala je osjećaj da odgovor već zna.
Lissy je oborila pogled, a Ernst je isprepleo prste u krilu. Činilo se da
razmišlja o njenu pitanju. Naposljetku je rekao:
»Thomsen i njegovi. Klaus je bio s njima kad je domar poginuo.«
Gledao ju je u oči kao da joj želi dati do znanja da zna da je pustio mačka iz
vreće.
Louise zine, ali ne izusti ni riječ.
»Projurili su kroz raskrižje s ugašenim svjetlima«, tiho će Lissy.
»Bila je to neka vrsta testa muškosti«, reče Ernst.
Louise je dobro znala o kojem se raskrižju radi. Kad prođeš autocestu
prema Holbæku, cesta ide dalje prema Torkilstrupu. S lijeve strane te ceste
nalazi se velika zgrada, a ako ne zastaneš na raskrižju, od nje ne vidiš dolazi
li auto iz smjera Roskildea. S druge strane ceste je benzinska postaja koja
smanjuje preglednost prometa iz smjera Holbæka.
»Pregazili su ga i nisu se zaustavili, nadajući se da ih nitko nije vidio...«
odsutno će Louise.
»Kad se to dogodilo, Klaus nije rekao da je te noći bio vani«, reče Ernst.
»Priznao je to tek naknadno, ali je tvrdio da ništa nije vidio. Otišao sam reći
šefu policije što su momci radili, ali on je rekao da nema govora o tome da
to ima ikakve veze s nesrećom. Rekao je da je velika razlika između
momačkoga glupiranja i ubojstva čovjeka. Nadodao je da se pretpostavlja da
je domar bio pijan, a i da je pitanje je li ga uopće udario auto ili je sam nekako
nastradao.«
»A ti si dva dana nakon toga dobio otkaz u pilani«, reče Lissy,
pogledavši svog muža, a on kimne. Potom je okrenula pogled prema Louise.
 »Tako ovdje stvari idu, to moraš znati. Šef policije karta s vlasnikom
pilane.«
»Da, da, ali sam poslije vraćen na posao«, ubaci se njen muž.
Lissy kimne.
»Tek kad je bio siguran da nećeš napuhati stvar.«
»Dobro, ali to ne znamo«, reče on, odmahujući glavom. »Zato je
najpametnije zadržati takve sumnje za sebe. Ne znamo ništa. Nagađamo.«
»Ne«, odvrati njegova žena. »Zbrojili smo dva i dva, to je sasvim druga
stvar.«
»Ne znamo ništa dok netko od njih ne propjeva«, reče Ernst. »A nitko
zasigurno i neće.«
Lissy snuždeno ispreplete prste u krilu. Louise je osjetila da mora nešto
reći. Ona je došla i otvorila rane iz prošlosti, a vjerojatno je bila i jedina koja
može razjasniti stvari. Ernst sjedne i lagano kimne.
Louise se nagne prema njemu.
»Ako mislite na Velikog Thomsena i njegovu ekipu, obećavam vam da
ću učiniti sve što je u mojoj moći da natjeram Renéa Gamsta da progovori.
Ako postoje okolnosti u vezi Klausove smrti za koje ne znamo, ja ću ih
iskopati«, reče ona, ustane i oboje ih zagrli.

Pet minuta poslije stajala je na ulici Skovvej, pokušavajući se sjetiti što je

točno Klausovim roditeljima obećala da će učiniti. Jedino što joj je bilo u
glavi bila je misao o tragu smrti koji su Veliki Thomsen i njegova banda
očito ostavljali iza sebe. Kao da su sve obavile sjenke iz prošlosti. Zubi su joj
cvokotali, smrzavala se iako je lipanjsko sunce bilo visoko na nebu.
Mislila je otići do glavnoga kolodvora i sjesti na vlak za Kopenhagen,
ali nikako joj se nije dalo proći glavnom ulicom, tako da je umjesto toga
pošla prema starome sportskom kompleksu.
 Zašto joj nikad nije rekao za taj dug? Louise opazi kako usnama
pokušava formulirati riječi. Klaus je Thomsenu dugovao novac. Dug koji
nije bio riješen ni nakon što mu je novac vratio.
Zastala je i na trenutak zatvorila oči, prisjećajući se stare seoske kuće u
Kisserupu. Vidjela je grede u potkrovlju i niske vratnice, zbog kojih se Klaus
morao saginjati kad bi prolazio kroz vrata.
Koliko je njih te noći bilo u kući?
Te su joj misli izbile snagu iz nogu. Dovukla se do velike kamene
gromade na kraju ulice i sjela na nju.
Slike su joj se počele rojiti po glavi. Znala je da bi se trebala usredotočiti
na nestala dječaka, ništa ne bi htjela više nego Jane vratiti njenog sina. Sad
je svakako najpametnije bilo otići na kolodvor i vratiti se u Kopenhagen.
Eiku.
Odlučno je podignula torbicu s da i upravo kad ju je nakanila prebaciti
preko ramena, shvatila je da nije stvar u njenoj tuzi i skršenim osjećajima. U
njoj se nakupljao bijes, tako crn da ga se mogla riješiti samo ako nešto
poduzme u vezi s njim. Sjedeći tako s torbicom u krilu, donijela je odluku.
Pronaći će Janeina sina, ali ako je itko imao veze s Klausovom smrću,
pronaći će i njega.
 12

C amilla uspori kad je skrenula u ulicu Skovvej. Već izdaleka je

prepoznala svoju prijateljicu koja je sjedila na kamenu, dok joj je vjetar
nosio dugu, crnu kosu.
»Kako mi je drago što te opet vidim«, reče ona kad je Louise otvorila
suvozačka vrata i sjela u auto. »Hoćeš prespavati kod nas?«
Camilla se iznenadila kad ju je njena prijateljica iznenada nazvala i
pitala može li je doći pokupiti u Hvalsø. Frederik je bio u Kopenhagenu,
rekao je da će donijeti večeru, a ona je upravo bila sjela raditi na članku koji
je morala predati sutradan.
Izvještavala je o susretu ponija u konjičkom klubu Roskilde. Njen bivši
urednik iz Morgenavisena, Terkel Høyer, umro bi od smijeha da čuje o čemu
piše sad, kao slobodna novinarka. Kad ju je Louise nazvala, zaključila je da
članak neće nimalo patiti ako ga napiše kasnije navečer ili sutra rano ujutro.
Okrenula se na jednom lijepo održavanu prilazu i dala desni žmigavac,
s namjerom da krene prema Roskildeu.
»Bi li me možda mogla odbaciti do Holbæka?« upita Louise.
»Holbæka? Kojeg ćemo vraga ondje?«
»Moram do pritvora.«
»Pritvora?! Zašto, zaboga?« znatiželjno upita Camilla i krene prema
Hovedgadenu.
»Neko ispitivanje?« pokušala je kad joj Louise nije odgovorila. Ali nije
joj to bilo ništa novo. Dok je Louise radila u Odjelu za umorstva, ona je
pisala za crnu kroniku u Morgenavisenu. Bilo je nekih stvari o kojima nisu
smjeli govoriti.
Ali Louise se okrene prema njoj i stane joj govoriti o posjetu
Klausovim roditeljima i onome što joj je René rekao u lovočuvarevoj kući.
 »Mislim, stvarno!« reče Camilla kad je ova završila. »Možda ti je samo
nadrobio gluposti.«
Nije mogla vjerovati da je njena prijateljica roditeljima svoga
nekadašnjeg dečka rekla takvu stvar ne znajući je li istinita. Usto ju je malo
i pogodilo što se Louise bila zatvorila u sebe nakon događaja u lovočuvarevoj
kući i što joj je tek sad ispričala što se ondje dogodilo.
»Mislim da nije«, tiho će Louise.
»Možda te samo htio povrijediti«, nastavi Camilla i brzo je pogleda, da
ne izgubi pregled ceste. Zbog nečega u glasu svoje prijateljice imala je želju
zagrliti je, ali je Louise samo šutke gledala u zaslon svog mobitela.
»Možeš li ti uopće ishoditi dozvolu za posjet u ovo vrijeme?« upita
Camilla, pitajući se je li napad možda malo poremetio moć prosudbe njene
prijateljice.
»Kim je dao zeleno svjetlo da porazgovaram s njim o momku koji se
već neko vrijeme vodi kao nestao. Štoviše, krije se u vašoj šumi«, reče ona i
kimne glavom prema poruci na mobitelu.
»Koje veze te dvije stvari imaju jedna s drugom, pobogu?« odvrati
Camilla, prije nego što joj je sinulo da Louise zasigurno misli na momka
kojeg je ona vidjela. Prisjetila se njegove mokre kose i kako je pobjegao.
»Nikakve«, odgovori Louise. »Ali mladićev otac ima dozvolu za posjet
sutra, tako da ako želim saznati je li bilo kakvih neslaganja u obitelji, s
Renéom moram razgovarati prije njega.«
»A usput ćeš ga pritisnuti da ti kaže što se one noći dogodilo u kući«,
zaključi Camilla, kimnuvši za sebe. To je već bilo slično njenoj prijateljici.
»Svakako ću pokušati«, reče Louise.
»Što je s tim momkom?« upita Camilla, isključujući se s autoceste. »I
koje veze on ima s tim ljudima iz Hvalsøa?«
»On je mesarov sin. Nisi se baš iznenadila kad sam ti rekla da se krije
u vašoj šumi. Jesi li ga vidjela?«
Camilla kimne.
 »Ali nisam stigla razgovarati s njime jer je pobjegao. Je li se uvalio u
što?«
Louise odmahne glavom.
»Ne bih rekla, ali moguće je da je malo psihički nestabilan jer mu
majka leži na samrti. To ga već neko vrijeme opterećuje i vjerojatno mu je
bilo teško nositi se sa svojom tugom pa je odlučio pobjeći. Kakvim se tebi
učinio?«
Camilla se pokušala bolje prisjetiti štrkljava dječaka.
»Izgledao je poprilično odrpano, rekla bih. Padala je kiša i smrzavao
se. Pomislila sam da nešto nije u redu, čak sam kanila i nazvati policiju u
Roskildeu, ali sam zbog sve one krvi zaboravila.«
»Krvi?!«
»Bilo je odvratno. Potrčala sam za dječakom da ga pitam zašto bježi i
pala sam u lokvu krvi, svom dužinom. Frederik kaže da neka sekta, asatro,
u šumi prinosi žrtve bogovima.«
Okrenula je glavu prema Louise i opazila lagani smiješak na njenim
usnama.
»Nemoj mi se smijati«, prekori je ona. »Mislila sam da se radi o
ustrijeljenoj životinji. Bilo je užasno.«
»Kad je to bilo?«
»Prije nekoliko dana.«
Camilla se sjeti svoje mokre odjeće za trčanje, koja je i dalje bila u
vrećici u koju ju je utrpala. Vjerojatno bi je trebala baciti.
Prošle su pored kolodvora.
»Gdje hoćeš da te ostavim?«
»Ispred policijske postaje, Kim će se naći sa mnom.«
»Mogu te pričekati, samo moram javiti Frederiku hoćeš li ostati na
večeri.«
Otvarajući vrata, njena prijateljica odmahne glavom i zahvali.
 »Moram se vratiti u Kopenhagen. Nadam se da ti nisam poremetila
planove.«
»Naravno da nisi«, brzo će Camilla.
»Možeš li mi opisati dječaka?« upita Louise, stojeći na prilazu.
Camilla se zamisli.
»Svijetla kosa, možda malo vuče na smeđu. Košćat, rekla bih. Mršav.
Ali nisam ga baš dobro vidjela. Kosa ravna, malo preduga, trebao bi na
šišanje. Traperice i tamna majica kratkih rukava. Ne znam je li bila crna ili
tamnoplava, ali nešto je bilo otisnuto na njoj.«
»Zvuči kao da je to on«, reče Louise i kimne. Okrenula se, a Kim ih je
pozdravio odozgo, ispred staklenih vrata.
»Velika ti hvala na prijevozu«, reče ona. »Vidimo se, nazvat ću te za
vikend.«
»Driving Miss Daisy. Samo javi kad god zatrebaš vozačicu«, namigne
joj Camilla.
Gledala je kako njena prijateljica prelazi ulicu i ulazi u policijsku
postaju. U Louiseinu glasu osjetila je neku bol, neki bijes i to ju je
uznemirilo.
 13

H oćeš da odem s tobom u pritvor?« upita Kim.

Louise je još u autu osjećala glad, ali sad joj se želudac okretao na
pomisao da će se za koji čas naći ispred Renéa Gamsta, kojega nije vidjela
otkako ga je policija odvela iz lovočuvareve kuće.
»Ne trebaš, hvala«, požuri ona. »U redu je. Samo da budu spremni na
to da ja dolazim.«
Pustila je da je zagrli, ali nije mogla procijeniti osjeća li se čudno ili
ugodno. Kim joj je ulijevao neku sigurnost. Nekoć je htio paziti na nju, a to
je i dalje bilo prisutno, iako je sve drugo bilo nestalo.
»Zašto meni ne daš da ga ispitam o dječakovu odnosu s roditeljima?«
upita on ozbiljnim glasom. »Nepotrebno mučiš samu sebe, nema razloga da
sama ideš unutra.«
»Ovo je moj slučaj«, odbrusi ona. »Ja sama provodim svoja
ispitivanja.«
Oborila je pogled. Ovo posljednje nije bilo potrebno.
»Hvala ti«, reče ona. »Divno od tebe, ali mogu ja to sama.«
»Čekat ću te gore, u uredu«, reče Kim i mahne mobitelom. »Ako me
zatrebaš, samo nazovi.«
»Ma, nema potrebe.«
Znala je da je Kim odnedavno u vezi s medicinskom sestrom imena
Lone. Jonas joj je to rekao. Njen posinak i Kim su održavali blizak odnos.
Kim mu je bio poklonio gluhu labradoricu, protiv Lousieine volje, tako da
su se sastajali najmanje jednom tjedno, pod krinkom toga da Kima zanima
kako je Dina. Ali, prema onome što je Louise pohvatala, razgovori su
uglavnom bili o Jonasu i tome kako je on. A sad, kad se Louise pomirila s
time da ju je Kim ostavio jer njoj nije bilo pretjerano stalo do veze, bila je
zahvalna na kontaktu koji je održavao s momkom. Osim njega i Melvina,
Jonas nije imao nikoga s kime bi razgovarao o školi, glazbi i curama.
Uzela ga je za ruku i nježno je stisnula pa se zaputila prema pritvoru.

Holbæški pritvor imao je dvadeset tri ćelije. René Gamst čekao je svoju
presudu, ali još se nije znalo kad će ona biti donesena. Nakon toga bit će
prebačen u zatvor.
Louise se osjećala kao karikatura kad je ispravila leđa, prije nego što je
otvorila vrata i ušla da je čuvar legitimira.
Bilo je sedam i pol navečer. Odnekud se čuo televizor, ali nigdje nije
bilo nikoga. »Saberi se!« razdraženo je prekorila samu sebe. Ne bude li
kontrolirala svoje osjećaje, bit će suviše ranjiva kad René dođe u sobu za
ispitivanje.
»Čekajte, potpišite se ovdje«, reče čuvar, kad je htjela nastaviti
hodnikom pored soba za posjete. Kreveti, stolice i kondomi.
»A, da, naravno«, reče ona, okrene se na peti i stavi potpis iznad svog
imena i vremena posjeta.
»Je li on unutra?« upita ona i kimne u smjeru sobe na kraju hodnika.
»Ne, sad idem po njega«, odgovori mladi čuvar iz večernje smjene. »Ali
otvoreno je, slobodno vi uđite.«
Nestao je kroz vrata na stražnjoj strani porte, a Louise je otišla u sobu
na kraju hodnika i zatvorila vrata za sobom.
Stol i dvije stolice, ništa više. Duga, neonska svjetiljka na stropu
obasjavala je prostoriju bijelim svjetlom, a prozor je bio sakriven iza rolete.
Osvjetljenje ju je podsjetilo na štagalj lovočuvareve kuće. Nije to mogla
kontrolirati. Iznenada se vratila na mjesto napada. Osjećala je grube ruke na
svome golom tijelu i bol loma rebara. Kad je izvukla stolicu ispod stola u
sredini sobe, čula je teško disanje, kao da joj netko mijehom puše za vrat. To
je bio trenutak kad je René Gamst ušao u štagalj. Isprva mu je vidjela tek
siluetu, prepoznala ga je tek kad se približio. Stajao je nekoliko metara iza
njih, držeći lovačku pušku.
Kad ga je ugledala, ispunio ju je osjećaj olakšanja, ali kad je on spustio
pogled na njene otkrivene genitalije, opazila je izbočinu na njegovim
hlačama. Mogao je sve to zaustaviti u tom trenutku, ali čekao je da poniženje
bude potpuno.
Louise je zatvorila oči i pribrala se kad je začula korake u hodniku.
Nekoliko je puta kratko trepnula da odagna sliku Renéova pogleda na svome
golom tijelu. Ispravila je leđa i položila ruke na stol, pokušavajući naći izraz
lica koji će prikriti napukline u njoj.

René Gamst isprva ju je zapanjeno gledao, a onda se činilo da su mu se mišići

u obrazima malo opustili. Ništa nije govorio, samo je buljio u nju.
I Louise je htjela buljiti u njega, ali nije mogla. Držala je pogled na
svojim isprepletenim prstima na stolu dok ju je probadalo u trbuhu. Načas
je zamijetila da ju je strah da neće moći obaviti razgovor, da će samo ustati i
otići.
René Gamst sjeo je s druge strane stola, s rukama prekriženima na
prsima i prijezirnim stavom.
Šutke su sjedili. Louise se uspjela sabrati toliko da može podignuti
pogled i suočiti se s njegovim. Na trenutak je samo sjedila i promatrala kako
René puca od samopouzdanja. Glavom su joj zujale misli o Gudrun i
domaru iz Såbyja. Trznula se kad je on prekinuo tišinu.
»Nema na čemu«, rekao je muklim glasom.
U njegovu pogledu vidjela je nešto što joj je dalo do znanja da nije
zaboravio prizor u štaglju.
»Za što?« izleti joj.
»Zar mi nisi došla zahvaliti što sam ubio onu svinju?« upita on,
prelazeći pogledom preko njenih grudi. »Rekli su mi da moj odvjetnik ne
mora biti prisutan, da nisi došla u vezi slučaja.«
 »Oprosti, ali zar zaista očekuješ da ću ti zahvaliti?«
Nakosio je glavu, a u cereku i pogledu mu dalo se iščitati zadovoljstvo.
»Pa zar ne bi bio red?«
»Ti si jedan od najgorih govnara koje sam ikad upoznala. Pucao si tek
kad si vidio što si htio, i to ne zato da bi spasio mene.«
Bijes koji je ključao u njoj bio je tako golem da je odjednom shvatila da
ona drži kontrolu.
»Pucao si iz osvete jer ti je on silovao ženu«, nastavi ona.
Osmijeh je iščeznuo, ali nije djelovao pretjerano potresenim. Samo je
slegnuo ramenima i pitao je ima li cigaretu.
Louise odmahne glavom. Da se radilo o nekome drugom saslušanju,
možda bi i ponudila cigarete i kavu iz termosice da malo popravi ozračje i
olakša razgovor. Ali René Gamst nije bio običan zatvorenik i nije imala
namjeru pokušati ga pridobiti na svoju stranu. Samo je trebala nekoliko
odgovora.
»Što ste mu učinili?« upita ona i pogleda ga u smeđe oči.
»Kome? O čemu ti?« nevino će René.
»Što ste učinili Klausu? One noći, u kući?«
Osmijeh mu se vratio. Najprije kao neka podrugljiva sjenka u pogledu,
a potom se razvukao i na usta.
»Nisi li ti policajka? Ne biste li vi trebali prokljuviti takve stvari?«
Bijes joj je bio poput oklopa i shvatila je, na svoje olakšanje, da je više
ničime ne može poniziti. Natjerat će ona njega da progovori.
»Što se dogodilo u kući?«
»Što se dogodilo? Što se dogodilo! Tko kaže da se išta dogodilo?«
zasikće on.
»Ti kažeš. Ti si rekao da si Klaus nije sam stavio omču oko vrata.«
»Bio je pizda! Nije imao muda ni za što.«
 Trznuo se kad je Louise skočila sa stolice, tresnula dlanovima o stol i
nagnula se prema njemu.
»Reci mi što se dogodilo, jebemu!«
»Zašto bih?« Činilo se da ga njen ispad nije baš dirnuo.
»U redu«, reče ona. »Ako nećeš reći, idem do tvoje žene i iz nje ću
iscijediti svaku, i najmanju tajnu iz vašega bijednog života.«
Opazila je da ga je zapekao sam spomen njegove žene Bitten. Nije mu
se to vidjelo na izrazu lica, ali malo je uvukao ramena, naslanjajući se na
naslon stolice. I dalje je šutio.
Louise zastane na trenutak, a onda promijeni smjer.
»Kakav je odnos između mesara i njegova sina?« upita ona i prekriži
ruke. »Kako se slažu?«
»Zašto me sad odjednom to pitaš?«
Prvi put od početka posjeta djelovao je pomalo zbunjeno. »Jer me
zanima kakav odnos imaju. Je li bilo ikakvih sukoba među njima?«
»Koliko ja znam, nije«, odgovori on, ali Louise nije bila sigurna govori
li istinu. Prije no što je odgovorio, pogled mu je načas pobjegao ustranu.
Znala je da se ne može pouzdati u to da ljudi reagiraju na jedan način kad
lažu, a na drugi kad govore istinu, ali ipak je to zamijetila.
»Nisu imali nikakvih problema. Osim majke, jasno, koja je na samrti.«
To posljednje izgovorio je nekako zajedljivo.
»Zašto pitaš?«
Nije mogao prikriti znatiželju, iako se trudio zvučati neopterećeno.
I to je Louise zamijetila. Nije znao da je dječak nestao.
»Ne znaš ni za kakve druge probleme?«
René žustro odmahne glavom, a u pogled mu se vratila sigurnost.
»U redu«, ponovno će Louise. »Onda ću i o tome porazgovarati s
Bitten. Sigurna sam da će mi reći je li bilo problema između oca i sina.
Možda ću je morati malo pritisnuti, ali znam da ne voli baš govoriti o svojoj
avanturi s Thomsenom.«
Otišla je do vrata i pozvonila čuvaru.
»Ostavi moju ženu na miru«, začula je iza sebe.
Naslutila je da je René ustao.
Ležerno se okrenula i naslonila leđima na vrata.
»Ili što?« upita ona i zamijeti kako René Gamst ne zna što bi rekao.
»Ostavi je na miru!« samo je ponovio naposljetku.
»Dobro, onda mi reci što se dogodilo u kući!«
Šutio je, oborivši pogled.
Iza nje su se otključala vrata.
»Reci mi što se dogodilo«, smireno ponovi Louise.
I dalje je šutio pa se okrenula i otišla.

Kad je izišla na hodnik, a čuvar zaključao vrata za njima, udarila je šakom o

zid. Tim kratkim putem do porte osjetila je kako ju je shrvao takav umor da
je na trenutak pomislila da će se srušiti. Iscrpljena i bijesna, potpisala je papir
na kojemu je čuvar naznačio vrijeme kraja saslušanja.
Ali istovremeno je osjećala naznaku pobjede. Iako nije progovorio, ona
je dobila prvu rundu. Možda ne baš odveć elegantno, ali dobila je.
 14

C amilla je sve natrpala u veliku vreću iz IKEA-e. Pokrivač, bocu za vodu,

Ronsonov upaljač koji je maznula Frederiku. Vrećicu čokoladnih keksa,
raženi kruh, veliku jetrenu paštetu i čajnu salamu. Opustošila je i zalihu
slatkiša u Markusovoj sobi. Našla je i pola litre Coca-Cole, čokoladu i toplu
vestu, koju je našla smotanu u ormaru svoga sina.
Pomalo od svega, iako možda ne bas najpotrebnije stvari za
preživljavanje u prirodi, mislila je Camilla malo poslije, hodajući šumom s
vrećom preko ramena. Znala je da vjerojatno nije pametno pomagati
dječaku u bijegu, ali, s druge strane, morila ju je pomisao na to da je od kuće
pobjegao iz tuge. Svakako je bila odlučna ne dopustiti da umre od gladi.
Nikako nije mogla zaboraviti sliku pokisla dječaka kako sjedi na tlu i trpa
hladne ostatke hrane u sebe.
Kad je malo odmaknula širokim šumskim putem, počela se ogledati
oko sebe. Nije imala pojma gdje ga potražiti pa je odlučila pokušati na
mjestu na kojem ga je vidjela. Pored velikog stabla.
Popodnevno sunce već je doticalo krošnje stabala, a toplina je nestala.
Zastala je pogledati kuda bi mogla zaći među stabla. Nikakva puteljka nije
bilo. Kad ga je onomad bila ugledala, samo je potrčala za njim. Odjednom
ju je uhvatila sumnja, zbog sjena se nije baš mogla orijentirati.
Camilla podigne IKEA-inu vreću i krene dalje. Pomislila je na Louise i
shvatila da je zaboravila uzeti mobitel, tako da će je morati tek poslije nazvati
i pitati kako je prošlo.
Put je zavijao ulijevo. Zastala je, bila je poprilično sigurna da je na tom
dijelu trebala ići udesno.
Iživcirana, okrenula se i vratila malo unatrag. Počela se probijati
između stabala. Vreća je zapela za jednu granu. Opsovala je kad ju je
pokušala otkvačiti pa ju je grana opalila po ramenu. Nastavila se probijati,
držeći ruku ispred sebe i umalo se spotaknula o ženu koja je sjedila na tlu.
Vreća joj je od šoka ispala, a ona se oslonila o jedno deblo da dođe sebi.
»Oprostite«, rekla je potom.
Na tlu je sjedila tamnokosa žena, odjevena u dugu, smeđu platnenu
haljinu. Oko ramena je imala široki, plavi vuneni šal koji joj je poput
kapuljače padao preko leđa, a držala ga je brončana kopča.
»Ne bojte se«, reče žena blagim glasom. »Trebala sam vas upozoriti, ali
sam mislila da dolazi životinja pa je nisam htjela preplašiti.«
»Što to radite?« upita Camilla, ugledavši smotuljak u aluminijskoj foliji
i dugi štap koji su ležali na zemlji ispred žene. Iza nje su bile smotana vreća
za spavanje i termosica u pletenoj košari.
»Pripremam se za noćno bdijenje«, mirnim će glasom žena.
Camilla je procijenila da je u srednjim pedesetima, kosa joj je bila
kratko ošišana, a oči pune života. Pozvala je Camillu da sjedne pored nje.
»Noćno bdijenje? Što je, zaboga, to?«
A onda je odjednom shvatila.
»I vi ste asatro-vjernica?«
Žena kimne, posegne za košarom i izvadi termosicu.
»A vi ste nova gazdarica dvora, pretpostavljam?«
Camilla kimne i sjedne na do pored nje.
»Možda je malo pretjerano reći dvor, ali da, mi smo preuzeli
Ingersminde od oca mog muža.«
Žena je na trenutak odsutno gledala među stabla.
»Zadnjih osamnaest godina dolazim ovamo«, reče ona, ogledavajući
se, kao da sjede u njenu dnevnom boravku. »Živim u onoj maloj žutoj kući
uz cestu prema Roskildeu. Samo recite ako vas zanima gdje se možete
nabrati šumskih jagoda ili lisičarki.«
Nasmiješila se.
 »Već sam mnogo godina članica mjesne asatro-zajednice. Sastajemo se
ovdje dvaput godišnje. Ali posljednjih se godina vratilo zlo.«
Camilla je šutjela. Iznenada joj je palo na pamet da bi žena mogla biti
pomalo luda. Prošli su je hladni trnci, ne toliko zbog toga što je rekla, koliko
zbog neke zlokobne odsutnosti u njenu glasu. Nisu bili daleko od bolnice
Sankt Hans, možda je bila odbjegla pacijentica s psihijatrijskog odjela.
Ali onda se žena pribrala.
»Oprostite, učinilo mi se da sam nešto čula«, reče ona i ponudi Camilli
šalicu tople medovine.
»Što radite kad se nađete u šumi?« znatiželjno upita Camilla, uzimajući
glinenu šalicu.
»Štujemo prirodne sile«, odgovori žena sa smiješkom i podigne svoju
šalicu prema nebu. »I prinosimo žrtve bogovima.«
Srknula je malo medovine i pažljivo položila šalicu u malu udubinu u
zemlji.
»Možete li mi to malo pojasniti?« zamoli je Camilla.
Žena se nasmiješi.
»Prinosimo žrtvu bogovima kad ih molimo za pomoć ili kad nam je
potrebna dodatna snaga. Razlog može biti bilo kakav. Molite li se vi Bogu?«
Camilla slegne ramenima. Moli li se?
»Da«, kimne ona potom. »Kad nešto zaista trebam ili kad me nešto
muči«, nadodala je, sjetivši se da povremeno zaista to i radi.
»Eto, onda znate u čemu je stvar«, reče žena. »Samo što im mi, uz
molitvu, ponudimo i mali dar.«
»Naprimjer?« upita Camilla, pomislivši odmah na lokvu krvi.
»Srebrni novčić, naprimjer«, odgovori žena i iščeprka par kovanica iz
džepa haljine. »Ili domaću medovinu.«
»A krv?«
Žena se uozbilji i kimne.
 »Može to biti i krv. Najmoćnija je žrtva vlastita krv.«
Camilla na trenutak osjeti kako ih obavija šumska tišina.
»Rekli ste da se vratilo zlo. Što ste time mislili?« upita ona nakon što su
malo sjedile u tišini.
Žena pogled ponovno usmjeri prema stablima, a ramena joj lagano
klonu.
»U stara su doba svećenici u otvorenim kolima vozili golu ženu kako
bi osigurali plodnost tom kraju. To se više ne radi.«
Malo je bolje navukla šal i nastavila:
»A sad dovode žene radi svoje plodnosti«, nadoda tihim glasom.
»Tko? Pa ne valjda svećenici?« u nevjerici će Camilla.
»Ne, drugo«, odgovori žena i zašuti.
Camilla podigne obrvu. Ništa joj nije bilo jasno.
»Nekoć se u šumi okupljala velika asatro-skupina. No nakon što je
naša vjera službeno priznata, došlo je do razilaženja u mišljenjima. Dvije se
struje nisu slagale oko toga za što se zalažemo i kako štujemo«, pojasni ona.
Camilla kimne, dajući joj do znanja da nastavi.
»Jedna je manja skupina izopćena iz zajednice jer su imali nezdrava
uvjerenja«, reče ona. Činilo se da se srami što se netko tko vjeruje u nordijske
bogove može ponašati na taj način. »Štovali su Lokija i veličali zlo. Zlorabili
su sve što nam je sveto tjerajući sve do krajnosti. Našu su vjeru iskoristili kao
izliku za primitivno, zvjersko ponašanje.«
Stresla se, kao da se iznenada smrznula.
»Što to znači?« znatiželjno upita Camilla.
Žena raširi ruke dok je objašnjavala.
»Recimo da se trude što vjernije uprizoriti stare priče iz nordijske
mitologije i rituale shvaćaju vrlo doslovno.«
Camilla je htjela proliti toplu medovinu na do, ali ju je žena naglo
zaustavila.
 »Stanite!«
Camilla uplašeno stane.
»Što je?«
»Ne zaboravite upozoriti Vætte prije no što išta vruće izlijete na
zemlju. I oni bi rado nešto popili i pojeli, ali ne smijete ih spržiti.«
»Vætte?«
Camilla odloži šalicu dok joj je srce divlje tuklo.
»To su malena bića, treba paziti na njih. Oni skrbe o prirodi i brinu za
plodnost. Isto tako morate zamoliti za dopuštenje da uberete cvijet«, reče
ona i pokaže na šumsko do.
I vraćamo se Sankt Hansu, pomisli Camilla, ustajući s namjerom da
ode prije no što naruši šumski spokoj.
»Vodi li ovaj puteljak do žrtvenoga hrasta?« upita ona.
Žena kimne, ali ostane sjediti na tlu. Camilla se okrenula i vidjela da je
sklopila oči. Činilo se kao da se već povukla u sebe.

Sumrak se već bio toliko nadvio da je bilo nemoguće išta razaznati između
stabala. Večernja svjetlost šumu je prožela dubokim sjenama.
Camilla se nastavila probijati prema čistini koja je ležala malo dalje.
Nije bila sigurna što bi mislila o ženi, ali bila je uvjerena da nikome ne bi
učinila ništa nažao, osim što je nju nasmrt preplašila. Bilo joj je teško
ozbiljno shvatiti to što je sjedila usred šume, ne bi li se sjedinila s prirodom
i dobila znak od starih nordijskih bogova. Ali to je njena stvar, pomisli
Camilla. Izbila je na čistinu i krenula prema šupljem stablu.
Načas joj se učinilo da čuje auto, ali kad je zastala da osluhne, u šumi
je vladala tišina. Ptice su se umirile, povjetarac je stao. Odložila je plavu
vreću na do. Palo joj je na pamet da iz nje izvadi neke stvari kako bi ih dječak
zamijetio. No, nebo se bilo smrknulo, a kad bi pala kiša, od mokrog
pokrivača ne bi imao neke koristi. Zato je zatvorila vreću i čvrsto zavezala
duge ručke, nadajući se da će biti dovoljno radoznao da pogleda u nju.
 Možda mu je trebala ostaviti pisamce, pomislila je, pošavši prema
puteljku koji je vodio u smjeru kuće.
Glavom su joj se rojile misli o dječaku i asatro-vjernicima koji su se
okupljali u njenoj šumi. Došla je na šumsku cestu za koju je mislila da joj je
poznata, ali je zastala nekoliko metara dalje. Nije znala je li prije zamijetila
svjetlost farova ili zvuk motora, ali sad je već jasno čula automobil koji je iz
šume išao prema njoj.
Puls joj se ubrzao, ali je onda pomislila da to mora biti Frederik, koji
ju je došao potražiti. Njezina se šetnja odužila, a on ju je stalno zezao da je
ona jedina poznata mu osoba koja je u stanju izgubiti se i u vlastitu dvorištu.
Čula je teško brujanje motora i vidjela kako joj se iz daljine približavaju
svjetla. Stala je, čekajući, dok se auto u leru spuštao niz blagu nizbrdicu. Dok
joj je tako tiho prilazio, počela je mahati.
Ali motor je iznenada proradio, auto je ubrzao i Camillu su načas
zaslijepila duga svjetla u noćnoj tami.
Ponovno je mahnula, iako nije bio dalje od pedeset metara od nje. No
umjesto da uspori, auto je poput tamne sjenke poletio prema njoj.
»KOJI VRAG?!« zaderala se, ali je njene riječi zaglušila buka motora.
Osjetila je kako joj je nestalo tlo pod nogama kad se auto zabio u nju i
odbacio je s ceste. A onda se sve smračilo.
 15

M rak je već bio pao na šumu kad se Sune napokon usudio izići iz svog
skrovišta iza panja uza zgarište. Ondje se šćućurio kad se tamnokosa
žena s košarom i vrećom za spavanje pojavila na čistini.
Načas se ponadao da je došla prinijeti žrtvu povodom mladog Mjeseca,
a želudac mu je zakruljio već na samu pomisao na ostatke hrane koje će
ostaviti. Ali žena je samo prošla pored zgarišta i produžila u šumu, a on se
nije usudio poći za njom.
Bio je toliko gladan da se osjećao kao da mu po trbuhu gmižu crvi i
sišu sve hranjive tvari. Bio je otišao do potočića piti, ali žudio je za time da
na miru popije čašu vode, naprosto nije bilo isto piti iz skupljenih dlanova.
Pokušao je piti izravno iz potočića, ali su mu svakakve čestice stalno upadale
u usta pa bi ih svaki put morao ispljunuti.
Toliko je dugo sjedio iza panja da je u jednom trenutku na čistinu došla
srna i toliko mu se približila da je mogao jasno razaznati bijelo, trokutasto
obilježje na njenim prsima. Sviđala mu se misao o sjedinjavanju s prirodom,
sjetio se stare sage o mladiću kojega su poslali živjeti u šumu, zajedno s
ocem...
Njegov otac nije bio ovdje. Bio je sam.
Isprva je mislio da ga je životinja nanjušila pa da je zato pobjegla. No
onda je vidio plavokosu ženu, istu onu koja ga je pokušala uhvatiti kad je
ono bio sakupljao ostatke žrtve.
Došla je do žrtvenoga hrasta s velikom vrećom preko ramena, koju je
potom spustila na isto ono mjesto na kojemu je on čučao kad ju je prošli put
vidio. Nakon toga je neko vrijeme ostala stajati ondje, kao da nešto čeka. Na
trenutak mu se učinilo da gleda točno u njega i zadržao je dah, ali je potom
otišla, ostavivši vreću.
 Tko je ona? pomislio je kad su mu se otkucaji srca vratili u normalu pa
je ponovno mogao čuti svoje misli.
Čekao je još nekoliko minuta pa se počeo prikradati stablu. Gotovo je
bio stigao do njega kad je začuo zvuk automobila. Bio je vrlo blizu. Bacio se
u grmlje i smočio odjeću jer je lišće bilo mokro. Lica okrenuta prema tlu
slušao je kako auto polako prolazi šumskom cestom. Potom je stao, a vrata
su se otvorila.
Sune se još više pripio uz tlo, zadržavajući dah. Preko ruke mu je
prelazio puž. Nedugo potom, ponovno je čuo tresak vrata i paljenje motora.
Podigao se na laktove i stao puzati prema vreći ispod velikog stabla.
Vratili su se, farovi su obasjavali debla stabala. Dođu li onamo, naći će
ono što je žena ostavila.
Dolazili su ga tražiti gotovo svake noći. Nikad po danu, kad bi ih tko
mogao vidjeti. Sune je dobro znao da se više ne može skrivati ondje, ali nije
imao kamo otići.
Nedostajala mu je majka, a taj bi osjećaj katkad nadjačavao čak i glad.
Nedostajale su mu večeri kad bi sjedili u dnevnom boravku i čitali. Bez riječi,
njih dvoje, zajedno. Ali to je bilo prije no što se razboljela. Tada je ona skrbila
o kućanstvu, podsjećala ga na njegove obveze i pregledavala mu domaće
zadaće.
Sad više nije bilo tako.
Nije znao leži li i dalje u krevetu, sa svim onim dodatnim jastucima.
Nije znao ni je li uopće još živa. Kad bi ležao sklupčan u šupljem stablu,
pokušavajući zaspati, molio se bogovima. Molio se da ona razumije zašto se
morao skrivati. Kad bi znala što se događalo u šumu, razumjela bi, bio je
siguran u to.
Više se nije bojao suočiti se s posljedicama toga što se dogodilo. Nije
ga bilo strah ni prihvatiti odgovornost, iako nije imao veze s time što je
djevojka nasmrt pretučena. Znao je da će platiti za to što joj se dogodilo,
takvi su bili propisi. Ako prekršiš zakletvu, snosiš krivnju za to što se
dogodilo. A svi ostali se okrenu protiv tebe.
Farovi su najzad nestali i vratila se tama. Jedino je čistinu obasjavao
mladi Mjesec, koji je bacao sablasnu, nestvarnu svjetlost na žrtveni hrast.
Izdizao se nad šumskim dom poput kakva diva. Sune se sjetio Odina, boga
koji se objesio na Yggdrasil, stablo koje povezuje sve svjetove, i visio tako
devet dana kako bi prikupio snagu.
Nastavio je prema ostavljenoj vreći.
Što je htjela ta plavokosa žena? Sinulo mu je da bi to mogla biti zamka.
Možda je žena bila s njima? Ali trbuh mu je vrištao, gonila ga je glad koju
više nije mogao kontrolirati.
Odjednom je ponovno čuo zvuk motora, ali negdje dalje. Sune je začuo
da je vozač dao gas i iskoristio je taj zvuk, taj djelić sekunde da potrči iza sve
snage. Zgrabio je vreću i bacio se u grmlje, a potom začuo urlik. Zvučalo je
kao neka životinja. Odmah potom začuo se mukli udarac.
Odmah je pomislio na srnu s bijelim obilježjem na prsima.
Ponovno je zavladala tišina. Privukao je vreću sebi da prikrije
zadihanost.
Daleko, među deblima, vidio je kako farovi odmiču i kako ponovno
nastupa tama. Dovukao se do široka panja i kleknuo na usko mjesto koje je
Mjesec obasjavao svojom blještavom, bijelom svjetlošću.
Prsti su mu se bili stvrdnuli, ali uspio je skinuti omot s paketića keksa.
Pohlepno ih je potrpao u usta, tako da su mrvice letjele na sve strane.
Slobodnom rukom napipao je pokrivač i pažljivo ga izvukao.
Omotavši se toplom vunom, sjeo je na do, naslonio se na panj i stao
pregledavati preostali sadržaj vreće.
 16

L ouise nije znala gdje je kad ju je budilica na mobitelu izbila iz cipela. Na

trenutak je zbunjeno blenula u tamnosivi strop, ali onda joj je došlo u
glavu da leži u svojoj staroj sobi, u kući svojih roditelja u Lerbjergu. Potom
se polako prisjetila i svega ostaloga.
Nakon posjeta Renéu Gamstu u zatvoru, sjela je na vlak iz Holbæka.
Umor je nadvladao bijes koji je kipio u njoj otkako je zalupila vrata za
sobom. Otišla je na kolodvor i sjela na vlak za Kopenhagen, ali kad je vlak
došao do Vipperøda, nazvala je svog oca i zamolila ga da je pokupi na stanici
u Hvalsøu. Nije još mogla otići kući. Najprije je morala otići porazgovarati
s Renéovom ženom.
Spustila je noge na bijelo obojeni pod i ostala načas sjediti. Svojim je
roditeljima rekla samo da Jonas spava kod prijatelja, a da je njoj zgodnije
prespavati ovdje jer idućeg jutra ima saslušanje u tom kraju. Na brzinu se
istuširala, nadajući se da Bitten još nije otišla odvesti kćer u vrtić. Renéova
žena radila je kao tajnica u računovodstvu u općini Hvalsø.
Kad je završila s tuširanjem, bilo je osam i dvadeset. I dalje je bilo
izgleda da Bitten još nije bila otišla. Izgurala je zeleni bicikl svoje majke iz
stare štale. Energično pedalirajući prema šumi, ponovno se prisjetila
Renéovih prijezirnih riječi.
Mogao je ono reći i samo s namjerom da je povrijedi, mislila je dok je
bicikl jurio po grbavoj šumskoj cesti. Možda je Camilla imala pravo, možda
je to bilo posrijedi. Ali i Klausovi su roditelji mislili da on nije počinio
samoubojstvo. A ako su iza toga stajali drugi, za to moraju platiti.
Louise je skočila s bicikla i oslonila ga o stablo, a potom krenula po
neravnu kamenom prilazu staroj šumarskoj kućici. Alceje su rasle duž čitava
zida s malim prozorima, povijajući grane prema donjem rubu slamnata
krova. Prišla je velikim drvenim vratima i pokucala, ogledajući se oko sebe,
ali nije zamijetila nikakve znakove života osim svjetloružičastoga dječjeg
bicikla na travnjaku.
Ponovno je pokucala i odmaknula se korak unatrag, a onda je začula
zvukove s druge strane vrata. Bitten je otvorila i pogledala je u čudu. Bila je
omotana jednim ručnikom, dok je drugim brisala kosu.
»Da?« upitala je. Činilo se da joj je nelagodno zbog nenajavljena
jutarnjeg posjeta.
»Htjela bih porazgovarati s tobom«, reče Louise.
Kad su njih dvije posljednji put razgovarale, razvile su neko
međusobno povjerenje, no to je, naravno, bilo prije nego što je Louise
poslala njena muža iza rešetaka.
»Nije zgodan trenutak«, odbrusi Bitten, ali Louise je već bila napola
prešla prag. Pogurala je Bitten prema kauču u dnevnom boravku, a onda je
odjednom opazila tamnu sjenku na vratima kupaonice. Prije nego što joj je
to došlo do glave, izišao je Veliki Thomsen. Očito se upravo bio istuširao jer
je pod bio mokar, a on je na sebi imao tamnoplavi kućni ogrtač.
Louise je pretpostavila da je Thomsen prisvojio Renéov ogrtač jer mu
je bio uzak u ramenima i jedva se zatvarao na predjelu trbuha.
»Što ti hoćeš?« upita on i stane iza Bitten, kao da je on gazda u kući.
»Samo sam htjela vidjeti kako je Bitten«, improvizirala je Louise.
»Super je njoj«, reče on i stavi ruke na njene uske kukove, privuče je
sebi i stane se trljati o njenu stražnjicu. Provokativno je gledao Louise u oči.
»Ja se brinem da ne bude usamljena.«
Renéova je žena problijedjela, a pogled joj je pao na nered u dnevnom
boravku.
Louise isprati njen pogled i zamijeti neke stvari kojih zadnji put nije
bilo. Mala putna torba pored kamina, veliki, kožnati naslonjač s naslonom
za noge i golemi LCD-televizor kojeg prije nije bilo.
 Louise je shvatila da se Veliki Thomsen uselio i preuzeo Renéovu ženu
dok je ovaj bio u pritvoru u Holbæku. Trenutak je zurila u Bitten,
pokušavajući iščitati što joj se vrti po glavi.
»Samo vi razgovarajte, ne smeta meni«, reče Thomsen i pođe prema
stoliću na kojem mu je ležao iPhone. »Ali, kao što vidiš, dobro joj je.«
Bitten nije ništa rekla, samo je stajala, pogleda uprta u pod.
Louise je ignorirala Thomsena, čekajući hoće li Bitten podignuti
pogled. Nije mogla vjerovati da je Renéova žena svojevoljno pustila
Thomsena da se useli. S druge strane, izgledala je kao da se pomirila sa
situacijom, ali nešto je sigurno imala reći, mislila je Louise. Znala je da Bitten
već duže vrijeme ima avanturu s prijateljem svog muža, ali bila je dojma da
je primorana na to jer bi ga u protivnome Thomsen otpustio.
Ole Thomsen radio je kao šumar u Bistrupskoj šumariji, ali usto je
imao i autoprijevozničku tvrtku s trima kamionima. René Gamst radio je za
njega kao vozač. Louise se ispočetka pitala zašto Thomsen radi u šumariji
kad ima vlastitu djelatnost, ali Bitten joj je objasnila da se u šumu odlazi
samo zafrkavati. Zarađivao je od autoprijevoza, ali je bio suviše lijen da sam
vozi duže ture.
»Možeš li me nazvati danas tijekom dana?« reče Louise i krene prema
vratima nakon što Bitten nije ništa odgovorila.
»Zašto bi te nazvala, jebote?« plane Veliki Thomsen. »Nitko tebi ništa
ne duguje.«
»Dosta!« Okrenula se i pogledala ga. »Može Bitten i sama odgovarati,
ne moraš se ti miješati.«
Thomsen joj se podrugljivo nakesi.
»Nećeš zabadati nos ovamo«, zasikće on. »Jesmo li se dogovorili?«
Bitten je bezizražajno stajala nasred poda, mlitavo ovješenih ruku.
»Nismo!« bijesno će Louise, osjećajući kako joj puls skače. »Ništa se mi
nismo dogovorili. Nećeš mi se miješati u posao ni ometati istragu. I neka ti
bude jasno da me apsolutno nije briga koje ćeš veze povući i koga ćeš
ušutkati.«
Zalupivši vrata za sobom, sva uspuhana stajala je pod krošnjama
stabala. Duboko je udisala svježi jutarnji zrak, proklinjući samu sebe.
Dopustila je da je obuzme bijes. Nije da je žalila zbog toga, ali time si
je malo otežala situaciju. Posebice ako se Thomsen krene raspitivati koju to
istragu ne smije ometati. Usto si je upropastila priliku da Bitten pita zna li
zašto se Sune krije u šumi.
Jutarnje sunce probijalo se kroz grane i obasjavalo čistinu oko
šumarske kućice. Louise je bila sigurna da je Thomsen gleda iznutra, ako već
nije upogonio mobitel.
Uzela je bicikl, ali noge su joj bile teške, kao da se sva antipatija prema
njemu slila u njih. Kad je zašla za hrpu drva za ogrjev, sklopila je oči i
naslonila se na grubu koru.
Što je, kvragu, s Bitten? pomislila je. Renéova žena imala je trideset
jednu godinu i malenu kćer. Činilo se kao da ne zna da ima pravo glasa. Ili
to Louise nije shvaćala stvari.
Koji se vrag tu uopće događao? mislila je. Ne samo s Bitten, već s
čitavom zajednicom, ljudi su bili isprepleteni jedni s drugima i vrijedila su
sasvim druga pravila igre. Louise to nije razumjela. Ali, ako bude trebala,
otići će i na Bittenino radno mjesto da sazna je li bilo kakvih sukoba između
mesara i njegova sina. A ako je Renéova žena znala nešto o Klausovoj smrti,
i to će iscijediti iz nje.
Louise otrese Thomsenov pogled iz glave i izvadi mobitel da pogleda
koliko je sati. Trebala bi i nazvati Eika. Živciralo ju je što je on i dalje smatrao
da su SMS-ovi đavolja izmišljotina, uopće ih nije čitao. Ako si ga trebao,
morao si ga nazvati.
Tri poruke. Dvije od Jonasa, koji je, kad mu je Louise javila da će
prespavati u Hvalsøu, odgovorno otišao kući, Dini, umjesto da ode
prespavati kod prijatelja. Jutros je prošetao psa i otišao u školu.
 Louise je bilo toplo oko srca. Nedostajao joj je. Ušao je u pravu
tinejdžersku dob i dobro je znala da će mu tulumi i prijatelji postati
privlačnijim od svijetle labradorice, o kojoj se, suprotno Louiseinim
očekivanjima, brinuo kako je i obećao kad ju je doveo kući.
Posljednja poruka bila je s broja koji Louise nije imala pohranjen.
»C je udario auto, nazovi. Frederik.«
 17

I diot me namjerno udario«, ponovi Camilla i okrene se Frederiku dok su

se vozili kući.
Trebala im je cijela vječnost da obave rendgen. Bili su već kasni noćni
sati kad ju je dežurni liječnik stigao pregledati, da bi tada zaključio da će je
jedan dan zadržati na promatranju, za slučaj da je zadobila potres mozga.
Camillu je suviše boljelo cijelo tijelo da bi se žalila zbog čekanja.
Ogledala se oko sebe, bilo je jasno da su svi u istoj kaši. Neki su spavali na
tvrdim klupicama u čekaonici, a jedna je majka odustala od čekanja, iako je
njen sin zadobio gadne ozljede nakon što je pao izvodeći trik na romobilu.
Osam sati strpljivo je čekala u čekaonici, dok je krv natapala tinejdžerove
hlače, a suze obraze izbrazdane aknama.
Medicinske sestre po hitnoj su hodale pogleda oborena na linoleumski
pod, izbjegavajući kontakt s ljudima u čekaonici. »Jadni ljudi«, više je puta
rekao Frederik, pokušavši zadobiti nečiju pozornost.
»Ženu su mi dovezli kolima hitne, a nitko je još nije pogledao. HEJ!
Što se događa?«
Ali i dalje se ništa nije događalo, osim što je jedna starija gospođa sa
šalom čvrsto vezanim oko vrata podignula pogled i rekla da je njen muž pao
niza stube na kolodvoru.
»I njega su dovezli kolima hitne, čekali smo ovdje tri sata dok nisu
primijetili da ga uopće nisu registrirali u sustavu.«
Sigurno nije lako svakodnevno raditi pod takvim pritiskom, pomislila je
Camilla, nakon što je liječnik Frederika poslao kući i rekao mu da sutradan
dođe po nju. Čekali su cijelo prijepodne, a Camilli je palo na pamet da
postoje opravdani razlozi za prosvjede protiv rezova u zdravstvu.
 »Ne možemo to znati«, odvrati Frederik na njenu tvrdnju. Prekorio ju
je što nije imala reflektirajuću odjeću, a da to nije ni rekao, što je, jasno, još
više razljutilo Camillu.
»Znaš ti što?« plane ona. »Dobro ja znam da me vozač namjerno
zaslijepio svjetlima, kvragu! Stajala sam nasred šumske ceste, nije bilo ni
toliko mračno, a on je stisnuo gas do daske!«
Frederik kimne, usredotočen na promet.
»Neovisno o tome je li te namjerno udario ili nije, svakako nema
sumnje da je vozio prebrzo«, reče on. »A i zabranjeno je ulaziti motornim
vozilima u šumu. Ali najvažnije mi je da ti nisi još gore prošla.«
Camilla se malo smirila. Znala je da je Frederik u pravu, doktor je bio
rekao da je čudo što nije zadobila teže ozljede. Nadodao je da će se narednih
dana vjerojatno osjećati kao da je izdržala dvanaest rundi protiv Mikea
Tysona. Ali imala je mnogo sreće, ništa nije bilo slomljeno. Liječnik je
pretpostavljao da je udarila u stablo kad ju je auto odbacio jer je imala
modricu na oku, a čitava joj je desna strana lica bila tako natečena da je oko
bilo zatvoreno. Camilla se šokirala kad joj je sestra pružila zrcalo.
»Tønnesen je otišao postaviti lance, tako da više nema ulaska autom u
šumu. Tu i tamo netko zna autom otići do potočića, ali ovo se dogodilo na
manjoj cesti, tako da pretpostavljam da je to bio krivolovac. Kako je izgledao
auto?«
Camilla se malo zamisli, ali odmahne glavom.
»Bio je veći od običnog osobnog auta, ali nisam sigurna je li bio kombi
ili terenac. Doletio je kao velika, tamna sjenka.«
Više od toga Camilla se nije mogla sjetiti. Nije znala koliko je dugo
ležala na šumskom tlu. Nije znala je li prije čula Frederikov glas ili sirenu
hitne. U tom trenutku bila je svjesna samo jedne stvari, a to je bio bol.
Plakala je dok su je stavljali na nosila.
»Kako si me uopće pronašao?« upitala je Frederika.
 »Nisam te pronašao ja, već Elinor. Potražila me u kući i ustrajala u
tome da pođem s njom. Tek kad sam došao, shvatio sam da se dogodila
nesreća.«
Camilla se sjetila stare žene s dugom, sijedom pletenicom. Po leđima
su je prošli trnci.
Stavila je ruku u Frederikovo krilo i glasno zastenjala kad su skrenuli
oštro udesno pored Muzeja vikinških brodova.
»Dobro da si pošao za njom«, reče ona. »Jesi li se čuo s Louise?«
»Ona i Eik već su bili u šumi i pregledali mjesto nesreće«, odgovori
Frederik. »Vratili su se u ured, ali inzistirala je da dođe i ostane preko
vikenda. Morala je samo otići po Jonasa i psa.«
Camilla kimne. Bilo joj je drago što je njena prijateljica otišla pogledati
što može otkriti, umjesto da joj je došla u posjet s bombonijerom i cvijećem.
»A Eik? Hoće li i on doći?« upita Camilla.
Nije znala ima li još uvijek nečega između Louise i njenoga kolege.
Camilli je on bio jako drag. Iako su bili neočekivan par, činilo se da se dobro
slažu. Samo, Louise ga nije ni spomenula od onih događala u lovočuvarevoj
kući. Možda bi bilo dobro da se vrati u igru, sad kad se razbuktalo toliko
toga iz Louiseine prošlosti.
»Nazvat ću je i pitati«, nastavi ona.
»Ne, ne bi smjela...« intervenirao je Frederik, ali Camilla je već bila
nazvala Državnu policijsku upravu u Kopenhagenu i zamolila da je spoje s
Odjelom za potrage.
»Eika je razveselio poziv«, reče ona trenutak poslije. »Vidjet će mogu
li ranije otići s posla.«
»A Markus?« upita ona kad su skrenuli na prilaz kući. »Je li on doma
za vikend?«
»Zaista ne znam«, odgovori Frederik, slegnuvši ramenima.
 Njen petnaestogodišnji sin kao da je imao crve u guzici. Stalno je bio
vani s prijateljima, a kad bi napokon i došao kući, samo je visio na
Facebooku dok bi treštao televizor. Nije se moglo doprijeti do njega,
odnosno, barem Camilla to nije uspijevala.
Kad su došli do trijemskih stuba, Camilla ispruži noge iz auta.
»Kvragu«, zastenjala je.
Frederik joj je prišao, uhvatio je pod ruku i pomogao joj da, hramajući,
polako dođe do kuće.
»Najbolje da odmah odeš u krevet«, rekao je i, usprkos njezinu
slabašnom otporu, ponio je širokim stubama do ulaznih vrata. »Ako popiješ
tablete koje ti je liječnik dao, možda ti bude bolje kad Louise dođe.«
Camilla se predala, ionako ju je previše boljelo kad je hodala, pa ju je
Frederik odnio do njihove spavaće sobe na kraju hodnika na prvom katu.
Pomilovala ga je po obrazu kad joj je pomogao da se presvuče i ušuškao je u
krevet. Potom joj je dao čašu vode i donio joj analgetike.
»Hvala«, prošapće Camilla i poljubi ga. Njegova joj je polu-duga kosa
pala na lice i zaškakljala ga je njegova trodnevna brada.
Popila je tablete i kimnula kad joj je rekao da će je doći obići malo
poslije.
 18

S pavanje, bol, buđenje. Spavanje, bol, buđenje. Kratke sekvencije samo su

se izmjenjivale.
Camilli se sve vrtjelo dok je ležala sklopljenih očiju, čekajući da tablete
počnu djelovati. Možda je nakratko i bila zaspala, ali onda ju je iznenada
spopao osjećaj da netko stoji pored nje i gleda je.
Kad je otvorila oči, ugledala je staro, naborano lice. Nad nju se prignula
ona starica iz šume.
»Kola se kotrljaju Stazom smrti«, reče ona istim onim djevojačkim
glasom kao onaj put kad je nasmrt preplašila Camillu pored potočića.
Camilla se toliko prestravila da je umalo počela jecati. Paralizirano je
ležala i zurila u tanka usta koja su stalno mumljala istu poruku. Stara se
gospođa potom malo odmaknula, ali nije otišla prema vratima, već prema
prozoru i malom udubljenju u zidu, gdje je Camilla postavila svoj veliki
ormar.
Camilla tada shvati da je zadržala dah. Polako je izdahnula, zamijetivši
kako joj srce lupa u grudima. U šoku je ležala i gledala u staričina pogrbljena
leđa. Odgrnula je jorgan i, usprkos bolu, ustala i požurila prema vratima
samo u gaćicama i majici kratkih rukava. Tek kad se stuštila na stolicu u
kuhinji normalno je prodisala.
Frederik je jamačno bio čuo njeno lupanje jer je stajao na vratima i
zabrinuto je gledao.
»Nisi mogla zaspati?«
»Eno je gore, u sobi«, protisnula je, skupivši se još malo. »Kako je
ušla?«
»Ma tko? O čemu govoriš?« upita Frederik i obgrli je. Camilli je bilo
jasno da misli da je to samo sanjala.
»Ona stara žena iz šume. Gore je, u spavaćoj sobi!«
 »Elinor?« upita Frederik, ne djelujući pretjerano iznenađeno. »Joj, ne
opet...«
»Kako to misliš opet, kvragu?« plane Camilla.
»Hoćeš deku?«
Frederik je već bio krenuo u dnevnu sobu i vratio se s dekom kojom je
ogrnuo Camillu.
»Kako to misliš opet?« ponovi Camilla i još se malo ušuška u deku.
Frederik pođe prema stubama, ali se vrati na vrata.
»Elinor je živjela ovdje dok je ovo bio dom za nezbrinute djevojke«,
reče on. »Moja je majka rekla da nije mogla imati više od dvije godine kad
je došla. Katkad zaboravi da sad živi u upraviteljevoj kućici. Ali bezopasna
je, a i dio je povijesti ovog mjesta, lijepo je kad dođe.«
S ovim potonjim Camilla se nije mogla složiti.
»Nazvat ću Tønnesena i reći mu da dođe po nju«, nadoda Frederik.
Camilla se još malo stisne u deku i sklopi oči dok je Frederik
razgovarao s upraviteljem.
»Stalno govori da se kola kotrljaju Stazom smrti«, reče ona kad je
poklopio. »Što joj to znači?«
Njen muž slegne ramenima.
»Nemam pojma, ali Stazom smrti zovu puteljak koji vodi od kuće do
grobova djevojaka i dalje, do žrtvenoga hrasta. Oduvijek se tako zove.«
»Grobova djevojaka?« upita Camilla i ispravi se na stolici. Ali Frederik
je već bio otišao na kat, po Elinor.
U tom je trenutku začula otvaranje ulaznih vrata i upravo kad se htjela
javiti upravitelju imanja, čula je tapkanje psećih šapa na pločicama u
hodniku. Sekundu poslije, dvije su joj pseće njuške već njuškale gola stopala.
»Što je ovo, zaboga? Čiji je ovo pas s mojom najdražom kujicom?«
povikne ona i pokuša uvući stopala pod deku prije nego što ih ushićeni
njemački ovčar zaslini.
 »Pozovi pse«, začula se Louiseina naredba. Uslijedio je kratak zvižduk,
nakon kojega je njemački ovčar odjurio iz kuhinje s Dinom za petama. Na
vratima se pojavila Camillina prijateljica.
Camilla je vidjela da je upravo bila zaustila reći nešto u vezi njena lica,
ali se obuzdala.
»Kvragu!« samo je promrmljala Louise i pažljivo je zagrlila. »Proći će
neko vrijeme dok se ne vratiš u pogon.«
»Ma dobro, nije tako strašno«, odvrati Camilla, iako je bila svjesna da
je njena prijateljica u pravu. Osjećala je strašan pritisak oko oka, iz kojega je
stalno curila voda.
Louise je pogladi po kosi.
»Bome je to morala biti velika brzina«, reče ona. »Nazvala sam bolnicu,
rekli su mi da si od siline udara odletjela nekoliko metara.«
»Znači, razgovarala si s njima?« upita Camilla i pokuša se nasmiješiti,
iako je to više ispalo kao bolna grimasa.
»Naravno, morala sam saznati što se dogodilo. Ali morala sam im reći
da pitam u sklopu policijske istrage, inače mi ne bi ništa rekli.«
»Jesi li podnijela prijavu?« upita Eik, koji je dotad bio u autu s psima,
sjedajući na kuhinjsku stolicu. »Louise i ja bili smo u šumi, ali nismo našli
ništa osim tragova guma na mjestu na kojemu je vozač očito dao gasa.«
Camilla kimne.
Uto je čula Frederikov glas sa stuba, a malo potom je i on ušao u
kuhinju s Elinor pod rukom. I Louise i Eik su ustali da stara gospođa može
sjesti.
Ali Elinor nije htjela sjesti, već je ostala stajati uz Camillinu stolicu.
Usne su joj se micale, kao da nečujno razgovara sama sa sobom, dok je ruke
držala u džepovima svoje lagane ljetne jakne. Nije gledala nikoga od njih,
samo je stajala nasred kuhinjskog poda i mumljala.
Camilla nije znala što da radi. Imala je neki neobičan osjećaj da starica
pazi na nju i to joj se nije sviđalo.
 Zatvorila je oči i naslonila glavu na naslon stolice, čuvši kako Louise
pita što je liječnik rekao prije nego što ju je otpustio. Tablete su napokon
počele djelovati, osjećala je kako joj se tijelom širi ugoda, a bol polako
nestaje.
Pokušala se nasmiješiti i trenutak poslije, kad je upravitelj imanja
došao u kuhinju i ugledao njeno lice. Elinor je tada ponovno živnula i ne
pogledavši ostale, primila Tønnesena pod ruku i izišla s njim.
Frederik uza smiješak odmahne glavom. Pružio je ruku Eiku i zagrlio
Louise.
»Gdje je Jonas?« upitao je, ogledavajući se oko sebe.
»Već je šmugnuo gore«, reče Louise i pokaže glavom prema katu i
Markusovoj sobi. Potom je Camilla pitala kako je upravitelj imanja postao
staričin skrbnik.
»Elinor je ovamo došla 1922. kad je ovo bilo sirotište za djevojke«, reče
Frederik. »Kad se sirotište zatvorilo, općina ju je htjela preseliti u ustanovu
zatvorena tipa jer nisu imali kamo s njom. Ali stari upravitelj i njegova žena
usprotivili su se tomu. Uzeli su je pod svoje, a kad su moji djed i baka poslije
nekoliko godina kupili imanje, dopustili su Elinor da ostane živjeti u
upraviteljevoj kućici. Otada svaki upravitelj skrbi o njoj, a rekao bih da
Tønnesena to veseli.«
Starica mora imati preko devedeset, pomisli Camilla. Frederik ponudi
Eika i Louise pivom.
»Ili biste radije kavu?« upita on, stojeći pored hladnjaka.
Oboje odmahnu glavom, a Camilla kimne kad je nju pitao bi li ona sok
od bazge.
»Vjerojatno ne bi bilo dobro da sad piješ alkohol«, nasmiješi joj se
Frederik.
Camilli je bilo bolje sad kad su tablete počele djelovati, a htjela je čuti
više o Elinor i povijesti imanja.
 »Što još znaš o imanju iz tih vremena?« znatiželjno upita nakon što joj
je pomogao da se prebaci na kauč.
»Imam nešto slika«, reče Frederik, a potom ode do regala i izvuče
donju ladicu. »Moji su roditelji 1972. preuzeli imanje od djeda i bake, koji
su ga kupili 1954., kad je zatvoreno sirotište. Moju mamu jako je zanimala
povijest ovog mjesta, katkad nas je znala nasmrt isprepadati stvarima koje
bi iskopala. Jednom sam tjedan dana imao noćne more, sanjao sam da veliko
stablo u dvorištu gori.«
»Zašto?« upita Camilla. Nikad nije upoznala svoju svekrvu. Inger
Sachs-Smith umrla je nedugo prije nego što je ona upoznala Frederika.
»Zato što je to zaštitničko stablo«, reče Frederik, kao da to sve
objašnjava.
»Što je, zaboga, zaštitničko stablo?« opet će Camilla, uspravivši se da
pogleda kroz prozor.
»Zovu ga još i vatreno stablo«, nastavi njen muž. »Prema starom
vjerovanju, ako mu otkineš granu ili ga posiječeš, izgori ti kuća. Mojoj majci
ono je bilo strašno zanimljivo. Kao i žrtveni hrast.«
Ispričao je Louise i Eiku o velikom hrastu sa šupljinom u deblu.
»To je stablo sveto, pojavljuje se u više starih priča i mitova iz ovoga
kraja. Tadašnji upravitelj zanimao se za stare pripovijesti i, kad je došao,
obnovio je neke stare tradicije koje su postale dijelom povijesti imanja.«
»Zar nema ona neka priča u vezi zaštitničkog stabla kad uzmeš komad
drvenarije iz kuće i ugradiš ga u stablo?« upita Eik, gledajući kroz prozor
prema dvorištu.
»Mama je rekla da su bili izbušili rupu u deblu i u nju stavili dio drvene
grede iz kuće«, odgovori Frederik. »Potom su povezali skinutu koru i ona je
opet zarasla za stablo. Bilo je to prije sto dvadeset godina, poprilično sam
siguran da otad nitko nije taknuo ni grančicu na tom stablu. Otkako
pamtim, oduvijek se gajilo poštovanje prema stablu i starim vjerovanjima.
Kao dječaka uvijek me bilo strah da će ga udariti grom ili da će se dogoditi
nešto slično na što ne možemo utjecati. Zaista sam vjerovao u to«, nasmije
se Frederik.
Camilla otvori stari fotoalbum i nagne se nad njega. Kuća je bila lako
prepoznatljiva, veličanstvena, bijela, samo što oko nje nije bilo toliko raslinja
koliko i sad. Jasno, šuma je bila ondje, ali prostor oko kuće bio je mnogo
otvoreniji.
»Je li ovo Staza smrti?« upita ona, pokazujući na puteljak koji je od
zabata kuće vodio u šumu.
Frederik kimne.
»Naziv potječe još iz davnih vremena, tim su putem umiruće kolima
vozili do žrtvenoga hrasta. Upravitelj doma obnovio je tu staru praksu. U to
je doba mnogo siročadi bilo slabašno i nije moglo preživjeti. Pokapali su ih
ovdje.«
Pokazao je na mjesto na slici na kojemu je staza nestajala u šumi.
Iako se sve to događalo davno, Camillu su leđima prošli hladni trnci.
»Kad bi neka djevojčica bila na samrti, upravitelj bi doveo kola, dobro
omotao bolesnicu i odveo je iza grobova, do žrtvenoga hrasta. Ondje bi,
kako je nalagala stara tradicija, ponudio malo krvi bolesne djevojčice
bogovima, kako bi je oni primili sebi kad napusti ovaj svijet.«
»Je li ovo upravitelj?« upita Louise, pokazujući na čovjeka na rubu
slike, koji je stajao toliko uspravno da bi čovjek pomislio da ima metlu u
leđima.
Frederik opet kimne.
Na drugoj je slici bio okružen djevojčicama u istovjetnim haljinama.
Bilo je očito da su se uredile za fotografiju. Sve je to djelovalo pomalo
uštogljeno, ali djevojčice su imale široke osmijehe. Zasigurno je jedna od njih
Elinor, pomisli Camilla.
»Kad je Elinor došla u sirotište, jedna se malena djevojčica teško
razboljela«, nastavi Frederik. »Upravitelj ju je polegao na kola i odveo do
žrtvenoga hrasta, gdje su se pomolili za nju. Idućih nekoliko noći bdjeli su
uz njen krevet, misleći da joj se čas bliži. Ali djevojčica nije umrla. Nedugo
potom izbila je epidemija španjolske gripe. Gripa je godinu dana harala
sirotištem i mnoge su djevojčice umrle u vrlo mladoj dobi. Govorilo se da je
to bila kazna bogova što nisu dobili onu djevojčicu.«
Blijedo se osmjehnuo.
»To je jedna od priča koje nam je mama pričala kad smo bili djeca.
Moja se sestra uživjela u priču i pretvarala se da je ona ta djevojčica koja nije
umrla, koju su gledali iskosa jer su nju okrivljavali za smrt ostalih
djevojčica.«
Camilli je bilo teško zamisliti svoju zaovu u toj ulozi. Kad je ona
upoznala Rebeccu Sachs-Smith, ona je bila poslovna žena kamena srca. To
se donekle promijenilo nakon otmice njene kćeri, ali i tada je nije mogla
zamisliti u ulozi žrtve.
»Mama je rekla da je ta priča završila tako što se djevojčica koja nije
umrla na kraju utopila u fjordu. Ustrajala je u tome da je se katkad može
vidjeti kako tumara kućom ili stoji na travnjaku, posve mokra, kao da je
netom izišla iz vode.«
U dnevnom boravku je zavladao tajac.
»U kakvo si se ti, zaboga, mjesto doselila?« prekine tišinu Louise i
nasmiješi se svojoj prijateljici, koja se na kauču posve omotala dekom.
 19

N eko su vrijeme sjedili u tišini, upijajući povijest tog mjesta.

»Može li se doći do tih starih grobova djevojčica?« upita Eik i
ustane. »Trebalo bi izvesti pse, a i, tko zna, možda i naiđemo na djevojčicu
koja nije umrla. Ideš sa mnom?«
Pružio je ruku Louise.
»A što ćemo s večerom?« upita ona i pogleda Camillu i Frederika.
»Mogu otići do Roskildea po nešto. Hoće li biti prekasno, ako sad odemo u
šetnju?«
Bilo je gotovo osam navečer.
»Mi ćemo se pobrinuti za večeru dok vi budete u šetnji«, reče Frederik.
»Reći ću dečkima da naprave salatu, a mi ćemo potpaliti roštilj.«
Izvadio je kartu i rasprostro je.
»Staza smrti počinje ovdje, ali je posve zarasla na ovom kraju bliže
kući. Grobove ćete lakše pronaći ako krenete od žrtvenoga hrasta.«
Naznačio je put crvenim flomasterom i zaokružio jedno mjesto. »On
se nalazi na ovoj čistini. U sredini je mjesto na kojem asatro-vjernici pale
lomače, ali, ako zaobiđete hrast, doći ćete do Staze smrti, koja će vas odvesti
do grobova djevojčica. Ondje ste za desetak minuta.«
»Odlično«, reče Louise. »Pronaći ćemo ih.«
Eik ju je dočekao u dvorištu, s dvama psima koji su trčkarali uokolo.
Louise se nasmiješila kad je vidjela kako umirovljeni policijski pas leti
posvuda, kao da je zaboravio da su mu stražnje noge bile izvan pogona. Bio
je iznimno prijateljski raspoložen kad nije bio u uredu, koji je smatrao
svojim područjem koje mora čuvati. Nije ni režao ni pokazivao zube Camilli,
Frederiku i Markusu, a s Jonasom i Dinom je to bila ljubav na prvi pogled.

Dok su šetali prema žrtvenom hrastu, Louise je uživala u osjećaju Eikove

tople ruke u svojoj, u tome kako joj je prelazio palcem preko kože. Šumski
mir, sunčeva svjetlost i zvuk pasa koji su trčkarali malo ispred njih. Tu i
tamo stali bi i poljubili se, a ona bi oslonila obraz u njegovu kožnatu jaknu
dok ju je držao u zagrljaju.
Tako divno, tako spokojno. Louise je htjela samo utonuti u trenutak.
Nastavili su šumskom cestom i bez ikakvih teškoća došli do žrtvenoga
hrasta. Louise pusti Eikovu ruku i nagne glavu unatrag, da bolje promotri
stari hrast. Deblo mu je bilo tako golemo da ga ne bi mogli obujmiti rukama
čak ni da su Camilla i Frederik bili s njima.
»Ako te nešto boli, zavuci se u šupljinu«, reče Eik i pokaže prema
deblu. »Ovakva stabla imaju iscjeljiteljske moći, a kažu i da pomaže ženama
s plodnošću, ako ne mogu zatrudnjeti.«
»Neću se zavlačiti ni u kakva stabla«, reče ona i krene prema stazici.
»Odakle znaš takve stvari?«
»Kad sam bio mlađi, zanimale su me«, reče on i pusti njenu ruku kad
su stigli do staze.
Zašto je to nije čudilo?
Eik je pomaknuo grane ustranu, ali joj je kosa svejedno zapela za njih
dok se probijala. Puteljak s dvostrukim tragovima kotača bio je gusto
obrastao. To je morala biti Staza smrti.
»Pusti mene naprijed«, reče on i provuče se pored nje da utaba put.
Psi su već bili dalje ispred njih. Gusto raslinje opet se zatvorilo za
njima, kao da ih je šuma progutala.
Ali potom su iznenada opet banuli na čistinu. Nasred nje stajalo je
kvrgavo stablo sa širokom krošnjom nalik klobuku gljive. Sunce je bilo
skriveno iza šume, ali je bacalo crvenu popodnevnu svjetlost na čitavu
čistinu. Sa svih četiriju strana stabla raslo je nisko raslinje, tako da je
izgledalo kao da stoji nasred dječjeg igrališta.
Iza divlje izrasle živice nalazili su se grobovi. Međusobno se nisu
razlikovali, a ležali su oko stabla, na udaljenosti od dva do tri metra jedan od
drugoga. Jednostavni i jezivi. Louise je zastala, osjećajući se kao da je stupila
na mjesto na kojemu je vrijeme stajalo.
Polako je krenula prema Eiku, koji je već čučao pred prvim
nadgrobnim kamenom.
»Ellen Sofie Mathilde Jensen«, pročitao je. »Rođena 1908., umrla 1920.
Imala je dvanaest godina.«
Louise nastavi hodati uz grobove, čitajući dobi i imena uklesane u
kamen. Sve su djevojčice bile posve mlade, nijedna nije imala više od
šesnaest kad je umrla. Lagano je odmahivala glavom sama za sebe, osjetivši
kako se naježila. Tog je časa začula kako Dina ushićeno cvili, dok Charlie
laje. Dovoljno je poznavala policijske pse da zna da obilježava teritorij. Baš
kad je htjela Eiku reći da ga pozove, zalajala je i Dina. Sad već iživcirana,
krenula je prema njima i zatekla Charlieja kako kopa rupu. Režao je na Dinu,
dajući joj do znanja da ne prilazi.
»Eik, kvragu!« doviknula je, vadeći uzicu da je zakvači svojoj gluhoj
labradorici.
Charlie ponovno zalaje. Završio je s kopanjem i legao, dok je Dina
neprestance trčkarala oko njega.
»Što je, što je pronašao?« upita Eik, došavši s druge strane oko grobova.
»Ne znam, ali ovdje su četrdeset dva stogodišnja groba, ako je na to
reagirao, bit će sasvim dovoljno za njega«, razdraženo će Louise, uhvativši
Dinu, dok je Eik naredio Charlieju da miruje. »Zar je toliko opčinjen
zadaćama da ne može ni na groblje doći a da ne poludi?«
»Naravno da nije, on je bio pas prve klase. Samo rijetki dođu do tog
statusa«, uvrijeđeno će Eik. Baš kad je zaustio još nešto reći, naglo je zastao.
»Koji vrag?!«
Čučnuo je i stao odgrtati tešku zemlju ustranu.
Louise je otišla vezati Dinu za stablo.
»Što je pronašao?« dovikne ona, potrčavši prema njemu.
 »Leš.«
Charlie je ležao pored rupe koju je iskopao u vlažnoj zemlji i pozorno
ih gledao.
Eikov glas bio je mračan, toplina kojom je zračio do maločas bila je
iščeznula. Pažljivo je zgrnuo još malo zemlje ustranu.
»Ovo nije dječja ruka,« reče on, »a i ne leži ovdje stotinu godina.«
Louise se sledila. Eik je otkrio blijedu ruku. Oteklo tkivo i mrtvački
vosak jasno su davali do znanja da leš nikako nije mogao ležati u zemlji od
početka dvadesetog stoljeća.
Čučnula je do Eika dok joj je srce užurbano tuklo. Eik je pažljivo
uklonio zemlju s čitave ruke. Leš nije bio svjež, mjestimice su izvirile kosti i
tetive.
Louise pogleda nadgrobni kamen. Klara Sofie Erna Hermansen,
rođena 1916., umrla 1918.
Kratko su šutke čučali. Louise se osloni o Eikovo koljeno, promatrajući
ostatke kože na nadlaktici. Baš kad je bila nakanila ustati, Eik ju je zadržao i
pokazao na nešto. Maknuo je još malo zemlje i opazila je da su neki prsti
ostali netaknuti. Na jednome se nalazio preveliki zlatni prsten.
»Žena?« nagađao je, nakon što je ustao i obrisao ruke o hlače. »Ili
tinejdžer. U svakom slučaju nije odrastao muškarac.«
»Teško je reći«, odgovori Louise, ustajući. »Vjerojatno već dugo leži
ovdje, odjeća je gotovo raspadnuta.«
Na više mjesta u zemlji bili su raštrkani komadići tkanine, kao da se
rukav postupno raspao.
»Rekao bih pet, možda deset godina«, reče Eik i malo se odmakne,
zapaliti cigaretu, dok je Louise tražila Frederikov broj u mobitelu. »Grob nije
baš dubok.«
»Ne bih baš rekla da je to grob«, reče ona, odmjeravajući udaljenost
između trupla i površine zemlje. »Netko je pokušao sakriti leš.«
»Što je, niste ga uspjeli pronaći?« upita Frederik kad se javio na mobitel.
»Pa, recimo da jesmo...« reče Louise, ne znajući kako započeti.
»Pronašli smo leš koji baš i ne izgleda kao da potječe iz sirotišta.«
U slušalici je zavladao muk.
»Kako to misliš?« upita potom Frederik.
»Čini se da je netko zakopan iznad staroga groba jedne djevojčice.«
Ispričala mu je što je Charlie pronašao.
»Truplo leži na nekih pola metra dubine, taman dovoljno duboko da
ga ne iskopaju šumske životinje, ali umirovljenomu policijskom psu nije
promaknulo.«
»Možda je neka životinja?« pokuša Frederik. Louise mu je u glasu čula
da je osupnut.
»Ne, nedvojbeno je ljudski leš«, odgovori Louise i priopći mu da će
policija htjeti porazgovarati s njime.
»Bolje da smjesta dođem«, reče on, a Louise po šuškanju kamenčića
pod njegovim nogama zaključi da je već u dvorištu.
»Možeš li otvoriti policiji prilaz šumi?« zamoli ga ona. »I nemojmo još
ništa govoriti Jonasu i Markusu, nema razloga da ih uplićemo u ovom
trenutku.«
Frederik se složio s time i obećao joj da će javiti Tønnesenu da skine
lanac s ceste koja vodi u šumu.
»Javi policiji da nastave ravno nakon parkirališta, a ja ću ih dočekati.
Ali ne bi li im bilo zgodnije pričekati do jutra, kad će se bolje vidjeti?« upita
on.
»Sasvim sigurno će doći odmah«, reče Louise i kimne Eiku, koji joj je
signalizirao da će nazvati Midtsjællandsku i Vestsjællandsku policiju u
Roskildeu. Ona je u međuvremenu objasnila Frederiku da će osim policajaca
doći i forenzički tehničari, unatoč tomu što se već bilo smračilo.
 »Vjerojatno će postaviti terenski šator i postaviti reflektore radi
pregleda groba«, reče mu ona, nadodavši da će, naravno, doći i patolog koji
će pregledati leš prije nego što ga pažljivo izvade iz zemlje i odnesu na
analizu.

Nije prošlo više od deset minuta kad je Frederik banuo iz šume. Već se bilo
smračilo pa je na trenutak morao zastati kako bi se orijentirao, a potom je
nastavio prema Louise i Eiku.
Louise je pošla prema njemu, htijući ga zaustaviti, ali nije stigla, već je
bio došao dovoljno blizu da vidi ruku u zemlji.
»Gospode Bože!« šokirano uzvikne Frederik i pokrije usta dlanom,
zureći u ruku i u nevjerici odmahujući rukom. »Kako je, pobogu, ovo
moguće?«
Činilo se da ne zna što učiniti.
»Tko bi sakrio leš u našoj šumi?«
Učinio je nekoliko koraka unatrag, pogleda i dalje prikovana u tlo.
Da samo znaš kakvih ljudi ima, pomisli Louise, ali ništa ne reče. Bio je
već dovoljno potresen.
»To će te, između ostaloga, pitati i policija«, reče ona. »Je li pristup
šumi otvoren?«
Frederik kimne i svrne pogled s leša.
»Šuma je privatna, postavili smo znakove da je zabranjen pristup samo
autima, ali ne pridržavaju se svi tog propisa.«
Eiku zazvoni mobitel i on kratko kimne Frederiku.
»Policija uskoro dolazi. Hoćeš ih otići dočekati?«
Kad je Frederik otišao, Eik priđe Louise i zagrli je.
»Bolje da odvedemo pse, da ne smetaju kad policija stigne.«
Louise odveže Dinu, ali labradorica je, kako se činilo, izgubila
zanimanje za leš. Charlie je i dalje ležao na mjestu na kojemu ga je Eik
ostavio. Veliki njemački ovčar nije ni mrdnuo dok ga je Dina pokušavala
nagovoriti na igru.
Louise se strese. Spokojna se šuma učas pretvorila u mjesto zločina i
sad će krenuti sve istrage. Doći će još ljudi, snažni će reflektori obasjavati
stare grobove djevojčica. Pomislila je na momka koji se krio negdje ondje.
Doduše, možda više i nije, ali ako i dalje jest, vjerojatno će ga izmamiti svjetla
reflektora. Ili nasmrt preplašiti.
 20

K akvo je, dovraga, ovo mjesto?« upita Nymand kad je izišao iz auta i
ugledao nadgrobne ploče.
»Privatno groblje, iz doba kad je ovdje bio stari dom za nezbrinute
djevojčice«, objasni Louise inspektoru iz Roskildea i pokaže mu leš koji su
pronašli.
Nymand je vodio istragu kad je oteta Frederikova malena nećakinja,
što je bio početak obiteljske tragedije. Otkako je taj slučaj zaključen Louise
se nije čula s njim, ali je u njegovu pogledu zamijetila nešto što joj je jasno
davalo do znanja da je čuo za događaje u lovočuvarevoj kući.
»Tehničari će stići tek za pola sata«, reče on i zamoli ih da mu ispričaju
kako su pronašli leš.
Eik je stajao malo podalje, paleći cigaretu.
»Pronašao ga je pas kad je počeo kopati. Ali Charlie je iskusan pa je
točno znao kad treba stati«, reče Eik, spremajući kutiju cigareta i otpuhujući
dim. U glasu mu se čula nota ponosa.
»Dakle, nanjušio je mjesto zločina«, ustanovi Nymand. »Zašto pas nije
vezan?«
Louise se bojala da će se njen kolega zakvačiti s inspektorom, i sama je
znala da nije baš najpametnije kritizirati njegova novog najboljeg prijatelja.
Ali Eik samo lagano nagne glavu ustranu i pogleda Nymanda.
»Da je pas bio vezan, ne bi ni bilo mjesta zločina«, resko će Eik. »A ako
pogledate grob, vidjet ćete da je kopao samo do dlana. Ja sam otkrio ruku, a
ostatak groba nismo dirali.«
Nymand progunđa sebi u bradu.
»Charlie je policijski pas, nije amater«, nastavi Eik. Louise je morala
okrenuti glavu da zatomi osmijeh.
 »Ionako nam vjerojatno nije preostalo previše tragova«, prizna
inspektor i krene prema svojim ljudima.
Louise pođe za njim i upita ga zanima li ih još što, dok je Eik poveo pse
prema kući.
Nymand odmahne glavom.
»Ali još ćemo morati porazgovarati s Frederikom«, reče on i ode do
Camillina muža, koji je stajao u pozadini s rukama u džepovima.
»Možda ćete više doznati od upravitelja imanja«, predloži Louise.
»Tønnesen je ovdje desetljećima, a Frederik ovdje živi tek posljednjih
dvadeset godina.«
»Vjerojatno ćemo područje moći pretražiti tek sutra rano ujutro«, reče
Nymand, kao da je nije čuo.
Louise samo kimne i pogleda grob.
»Ali, jasno, moramo osigurati mjesto zločina«, nastavi on, »i prevesti
posmrtne ostatke u laboratorij sutra, kad forenzičari dovrše svoj posao.«
Osvrnuo se oko sebe.
»Najbolje da zatvorimo čitavo područje.«
Zašto? pomisli Louise. Rekla mu je da će za vikend biti kod Camille, a
spomenula je i prometnu nesreću i dječaka koji se krio u šumi.
»Frederik!« dovikne Nymand, kao da mu Louise upravo nije ništa
rekla. »Možemo li razgovarati ujutro?«
»Mogu ja ostati ovdje, rado ću pomoći kako god mogu.«
Nymand odlučno odmahne glavom. Očito nije htio da itko izvana
ostane na mjestu zločina.
»Samo vi idite, nazvat ću vas ako što zatrebam.«
Louise je zamijetila da se Frederik nećka.
»Mi idemo odvesti pse!« dovikne mu Eik. »Otiđi ti autom prije nas i
izvadi nekoliko piva. Svakako bi mi dobro došlo.«
Kad su se vratili, Camilla je spavala na kauču. Bilo je očito da su momci u
kuhinji radili tople sendviče – ostavili su kruh za tost, šunku i sir na
kuhinjskom elementu, pored velikog tostera koji je mirisao na rastopljeni
sir. Ali kad su čuli da su odrasli došli, sjurili su se niza stube.
»Pa gdje ste vi?« upita Markus, ulazeći u kuhinju.
Louise i Frederik brzo razmijene poglede. Bili su se dogovorili da
momcima još neće reći što se dogodilo, ali bez pretjerana dizanja prašine.
»Eik i Louise pronašli su truplo u šumi«, započne Frederik.
»Vjerojatno si je netko oduzeo život«, slaže Louise kako bi umanjila
napetost, ali joj je bilo jasno da ništa od toga.
»Policija je ondje, još uvijek ne znamo mnogo.«
»Znači li to da se ubojica krije negdje u šumi?« upita Markus
razrogačenih očiju, pogledavajući Louise, Eika i Frederika.
»Sasvim sigurno ne znači«, smireno će Eik i uzme pivo koje mu je
Frederik pružio.
»Ali ubojica postoji?« upita Jonas, koji očito također nije baš doživio
Louisein pokušaj ublažavanja dramatičnosti.
Louise raširi ruke.
»Prerano je išta reći«, ponovno će ona. »Ali da, moguće je da je netko
sakrio leš u šumi. Samo, to ne mora značiti da je tu osobu netko ubio.«
Jonas se snuždi, a Markus lagano gurne stolicu ispred sebe, tako da su
joj noge zaškripale po podu. Bilo je jasno da im misli koje su im se iznenada
pojavile stvaraju nelagodu.
Camillin sin pogleda Louise.
»Bi li to moglo imati veze s onime što se dogodilo mami?«
Louise žustro odmahne glavom.
»Ne, nikako«, reče ona i priđe mu. Položila mu je ruku na rame i lagano
ga pogladila po kosi. »Ovo se dogodilo davno, prije nego što ste se vi doselili.
A i nitko nije rekao da se to zbilo ovdje.«
 Ušutjeli su, očito razmišljajući o događaju.
»Možemo li uzeti veliku Colu?« upita Markus Frederika. I odjednom
je sve opet bilo u redu, kao da to više nema nikakve veze s njima jer se
dogodilo prije no što su se oni uselili.
Louise se nasmiješi. Momci su uzeli dvije čaše iz regala, a Frederik im
je dohvatio vrećicu čipsa s najviše police.
»Trebate li još što?« upita ih on kad su krenuli prema katu. »Jeste li
gladni?«
Louise predloži da uzmu nekoliko krišaka kruha s paštetom. Počelo joj
se vrtjeti u glavi pa je sjela dok je Frederik vadio kruh i nareske.
Najprije posjet Bitten i Thomsenove prijetnje da se drži podalje, potom
Camillina nesreća u šumi i na kraju ovo. Sve joj se to rojilo glavom. Nakon
nekoliko zalogaja odmaknula je tanjur ispred sebe.
»Mislim da ću otići leći«, reče ona, iako je tek bilo prošlo jedanaest.
»Hoćeš ti natrag autom?«
Pogledala je Eika.
»Ma slobodno ostani«, požuri Frederik. »Tako bi vjerojatno bilo
najbolje, ako vas policija zatreba.«
Eika nije trebalo nagovarati.
»Rado, hvala«, reče on. »Samo moram smisliti što ću psu dati za jelo.
Nisam tako dobro organiziran kao Jonas, on je donio vrećicu od kuće.«
Frederik pokaže prema hladnjaku.
»Odresci su unutra, ako Charlie nije vegetarijanac, slobodno mu ih
daj.«

Louise je imala vlastiti gostinski ormarić sa svim potrebnim za neplanirani

ostanak. Camilla se pobrinula za to, smatrala je da joj je to dužnost jer se
odselila od nje, iz Frederiksberga.
 Jedini put kad je Louise spavala s Eikom također su bili u gostima, one
noći kad su se Camilla i Frederik vjenčali. Te su večeri popili podosta
šampanjca i prvi se put poljubili. Louise tada nije imala pojma kako se
popela uza stube i legla u krevet, ali sad se odjednom sjećala svakog trenutka
te zajedničke noći. Sjećala se njegove kože pod svojim prstima, njegove
dvodnevne brade i ruku.
U kupaonici je zamijetila neke ugodne trnce u trbuhu na pomisao o
njegovim zagrljajima. Umivajući se, čula je kako se penje uza stube i ulazi u
gostinsku sobu.
Eik joj se te noći povjerio, pričao joj je o ženi koju je izgubio. Pričao joj
je kako su bili na godišnjem odmoru s dvoje prijatelja, jedreći Mediteranom.
Posvađao se s djevojkom kad su bili pred Rimom, iskrcao se s jedrilice i
vratio u Kopenhagen. Za nesreću je čuo tek kad je došao kući. Mornari su
njihovu unajmljenu brodicu pronašli prevrnutu ispred jedne lučice. Njihovo
se dvoje prijatelja utopilo, a njegova je djevojka nestala i otad joj se gubi svaki
trag. U Eiku je to stvorilo neku tamu u kojoj se ponekad znao izgubiti i teško
bi se iz nje vraćao.
Pokucao je na vrata.
»Jesi dobro?« upita Eik iz hodnika.
Louise zatvori vodu.
»Stižem!« dovikne mu i obriše lice.
 21

L ouise je već neko vrijeme bila budna kad joj je zazvonio mobitel. Nije
baš nešto mnogo spavala. Bilo ju je sram. Eik je bio pun razumijevanja
kad se, usred sve te topline i nježnosti, iznenada sklupčala i stala plakati.
Mnogo kasnije, kad su suze prestale, nastupile su riječi. Ispričala mu je
ostatak priče, o tuzi i krivnji s kojima je živjela čitav život. Ležao je uz nju i
milovao je po leđima dok je pričala o Thomsenu i njegovoj ekipi, o tome
kako nisu htjeli pustiti Klausa kad se htio odmaknuti od njih.
U jednom trenutku noći bila se okrenula prema njemu, položila mu
ruku na prsa i pustila je da klizi preko izraženih rebara, bokova i prepona,
ali kad je dolje došlo do izvjesnih kretnji, u glavi su joj se pojavili prizori iz
lovočuvareve kuće. Žurno mu je okrenula leđa.
»Ne misliš li da bi u nekom trenutku trebala s nekim porazgovarati o
tome što se dogodilo?« tiho ju je upitao.
Louise je već i sama bila razmišljala o tome da zamoli Jakobsena da joj
nađe neki termin. On je godinama bio psiholog za krizne situacije pri Odjelu
za umorstva i već joj je prije bio pomogao. Znala je da Eik ima pravo i
odlučila je da će mu se javiti. Ali najprije će pronaći dječaka i proniknuti u
to što se dogodilo one noći kad je Klaus umro.
Posegnula je za mobitelom koji je zvonio na podu.
»Ovdje je neka starica i smeta nam u poslu. Ne mogu dobiti Frederika
Sachsa-Smitha«, reče Nymand, ne predstavivši se. »Morat ćete je odvesti
odavde.«
Louise je sjela. Bilo je gotovo sedam i pol, izgleda da je ipak uspjela
odspavati.
»Gdje ste?« upita ona, opazivši da se Eik miče.
 »Kod grobova djevojčica. Ono što ste sinoć pronašli jest leš,
najvjerojatnije neke žene. Sad ćemo morati pročešljati čitavo područje, ne
može nam se sad ona miješati u posao.«
»Što znate o lešu?« upita Louise.
»Ništa, a ništa nećemo ni saznati dok god nas ova starica ometa u
radu!«
»Stižemo.«

Camilla je sjedila i gledala kroz kuhinjski prozor. Među dlanovima je držala

šalicu kave, a misli su joj bile s dječakom koji se krio u šumi i nije se htio
vratiti kući.
Povrh svega ostaloga što ju je boljelo u tijelu, još joj se bio i ukočio vrat
jer ju je Frederik pustio da cijelu noć spava na kauču. Kad joj je došao
poželjeti dobro jutro, progutala je tablete koje joj je donio, slušajući ga kako
joj priča o lešu koji je Eikov pas pronašao kod grobova. Bila je nezadovoljna
što je nije probudio pa da i ona pođe onamo, ali joj je rekao da još nisu znali
o čemu se radi, a i da je njoj trebalo sna.
Okrenula se, začuvši korake na stubama, ali joj je smiješak nestao kad
je Louise ušla u kuhinju. Camilla je računala da će njena prijateljica i Eik
spavati zajedno, ali Louise nije zračila kao nakon seksa. Izgledala je
izmoždeno i imala je velike podočnjake.
»Što je bilo?« upita Camilla i zastenje kad je ustala po šalicu. »Mogli ste
me i probuditi, bila bih otišla s vama u šumu.«
»Možeš li nazvati upravitelja imanja?« prekine je Louise. »Došla je
policija, ali Elinor se nasadila na jedan stari grob i ne želi se maknuti. Policija
je zamolila da je odvedemo.«
»Što ona ondje radi, dovraga?« upita Camilla. »I što se to jučer
dogodilo?«
Louise slegne ramenima.
 »Psi su trčkarali uokolo i prije nego što smo primijetili što se zbiva,
Charlie je iskopao ruku.«
»Kriste! Na kakvo sam se ja ovo mjesto doselila? Da sam znala da će
biti manijakalnih vozača, vikinga, utvara i dvostrukih grobova, Frederik bi
se morao doseliti meni, u grad.«
»Ne znamo još radi li se o dvostrukom grobu«, reče Louise. »Još ne
znamo mnogo, osim da ima kostiju koje ne bi smjele biti ondje.«
Iza nje se pojavio Eik raštrkane kose i krenuo ravno prema aparatu za
Nespresso.
»Mogu li skuhati šalicu kave?«
»Jedino ako ćeš je ponijeti sa sobom«, reče Louise. Već je bila krenula
u hodnik, obuti cipele.
»Idem i ja s vama!« dovikne Camilla, koja je bila nazvala Tønnesena,
ali ga nije uspjela dobiti. »Ja ću se pobrinuti za Elinor.«
Pogledala je u dvorište. Dina je ležala pod stablom, a Charlie je njuškao
uokolo s repom u zraku.
»Da ih zatvorimo, ili i oni idu s nama?« upita ona.
»Nymandovi ljudi zasigurno su doveli svoje pse pa bi vjerojatno bilo
najbolje da ostanu ovdje«, reče Louise i pogleda Eika.
»Svakako.«
Sa šalicom kave u ruci pozvao je pse.
»Ne daj cirkuskom konju da omiriše piljevinu ako mu nećeš dati da
pleše.«
 22

E linor je izgledala kao malena figura na golemoj šahovskoj tabli.

Pogrbljena starica, oslonjena o svoj štap, stajala je na grobu kao da ju je
tko zabetonirao.
»Bok, Elinor«, pozdravi je Camilla.
Jutarnja je rosa i dalje prekrivala travu na čistini u šumi. Grobovi su u
potpunosti bili okruženi tamnim šljunkom. Nekoć se netko zasigurno dobro
brinuo o njima, pomislila je. Ali neki su sad već bili potpuno obrasli. Niska
živica više nije bila uredno podšišana, a na samim su grobovima rasli buseni
dugačke trave. Čitavo je područje priroda s vremenom vratila sebi.
»Policajci vas mole da se sklonite«, ponovi Louise.
Otišla je do Nymanda i forenzičkih tehničara. Oni su pažljivo otkopali
zemlju oko leša i upravo su pod njega gurali ploču, kako bi i njega i zemlju
ispod njega odnijeti na analizu.
Sjenke s krošnji stabala plesale su pred Camillinim stopalima, a uz rub
šume, s druge strane kvrgava stabla, izdizala se izmaglica. Camilla se
smrzavala na hladnome jutarnjem povjetarcu.
»Kola se kotrljaju Stazom smrti«, mumljala je starica.
»Pa kako vam smeta?« upita Camilla, pogledavši vodiča psa koji je
stajao nekoliko metara od njih. »Sve radove obavljate na grobovima s druge
strane.«
»Morate je ukloniti kako bismo mogli nastaviti sa svojim poslom«, reče
on, otvoreno zureći u njeno natučeno lice.
Elinor je i dalje mumljala, ignorirajući ruku koju joj je Camilla pružila.
Spustila je ruku i odmaknula se malo unatrag. Na mjestu na kojem je Elinor
stajala zemlja je bila tamnija, bez trave, kao da je netko ondje kopao.
 »Čujte, vidite da samo stoji ondje i ne smeta vam«, reče Camilla
policajcu. »Umjesto da samo stojite, mogli biste otići pregledati ono mjesto,
zemlja je drukčija nego na ostalim grobovima.«
»Možda! Ali teško je to vidjeti dokle god ona stoji ondje.«
Camilla pogledom potraži Nymanda.
U tom se trenutku Elinor pokrene. Pogrbljena i pogleda uprta u tlo,
okrenula se i odmaknula od groba. Camilla žurno pođe za njom. Sad je bila
sigurna da joj je Elinor htjela ukazati na grob i da je otišla tek kad se uvjerila
da je Camilla shvatila poruku.
Požurila se za staricom. Koža joj više nije bila naježena od jutarnje
hladnoće, već od neodređena osjećaja da će nešto uslijediti. Nešto nimalo
lijepo.
Elinor je prošla pored dvaju nadgrobnih kamena i zaustavila se kod
trećega. Grob je bio jednak kao svi ostali, jednaka siva, jednostavna kamena
ploča koja se, pomalo nakrivljena, izdizala iz zemlje. Camilla čučne da
pročita što na njoj piše, kad ju je prenuo muški glas iza leđa.
»Imamo nešto!« doviknuo je jedan policajac, a Camilla zamijeti kako
se vodič psa uspravio kad je njegov pas označio mjesto na kojemu je do
maločas stajala Elinor. Nymand i njegovi momci dotrčali su s druge strane
stabla.
»Što se događa?« dovikne ona i uhvati Elinor za ruku. »Idem onamo
vidjeti što se zbiva.«
Ali baš kad je pošla, Elinor nju zgrabi za ruku.
»Kola se kotrljaju Stazom smrti.«
Tehničari su dovezli plavi kombi u rikverc do groba na kojemu je
Elinor stajala. Dvojica muškaraca u bijelim kombinezonima počeli su
pažljivo uklanjati zemlju.
»Pozitivno!« začuo se povik.
Camilla je krenula prema njima, ali ju je zaustavila snažna ruka na
ramenu.
 »Vi ostanite ovdje!« rekao joj je policajac.
»Što se događa? I pustite me!« razdraženo odvrati Camilla i pokuša
otresti njegovu ruku.
»Izgleda da smo pronašli još jedan leš«, reče on i popusti stisak.
»Znači, leš zakopan na mjestu gdje je stajala Elinor?«
»Čini se, da.«
Camilla se sledila. Pogledala je prema Elinor, koja je stajala na grobu
iza njih. Pogledi su im se načas susreli, a onda se starica okrenula i pošla
prema šumi.
Camilla ju je dozivala. Htjela je i potrčati za njom, ali su je spriječili
krupni policajac i bol u nozi.
»Što je staroj vještici?« upita on, gledajući za Elinor, koja je već bila
nestala među stablima.
Camilla se snuždi i pogleda prema grobu s kojeg je starica upravo
otišla. Čula je kako vodič pohvaljuje svog psa i zvuk sklapanja zubi kad je
pas uhvatio poslasticu koju mu je dobacio. Osjećala je tišinu šume dok je sve
oko nje bilo u pokretu i osjećala je kao da se našla usred filmske scene u kojoj
joj pred očima ekshumiraju masovnu grobnicu.
»Mislim da je ondje još jedan grob, trebali biste pogledati«, reče ona,
pokazujući prstom.
»Nymand!« začulo se preko čistine.
Camilla nije bila u stanju pomaknuti se dok je policajac zvao vodiča
psa do posljednjeg groba. Kao da je znala što slijedi.
Pogledom je kao u usporenoj snimci pratila čovjeka s psom. Stali su
pred grobom. Pas je njuškao, ali nije se oglasio, a potom je pogledao svoga
gazdu. Vodič je nešto rekao policajcu koji je stajao pored Camille, ali ona
nije čula što. Vidjela je samo kretnje usana, a potom ponovno usmjerila
pogled prema mjestu na kojemu je stajala Elinor.
 »Negativno«, reče policajac. Bio je nakanio otići, ali ga je Camilla
zgrabila.
»Nešto jest ondje, inače nam ne bi pokazala grob«, reče ona, ne
obazirući se na njegovu primjedbu da se oko mjesta zločina uvijek skupljaju
luđaci koji žele skrenuti pozornost na sebe.
»Uostalom, maloprije je bila u pravu«, reče Camilla, pokazujući na prvi
grob koji je Elinor pokazala. Svi su se okupili oko tog mjesta, atmosfera je
bila napeta. Tehničari su žurno radili i tiho razgovarali, posve usredotočeni
na ono što iskapaju.
Louise dođe do svoje prijateljice.
»Našli su mlađu ženu«, reče ona. »Čini se da nije dugo pod zemljom.
Leš je poprilično svjež pa je neće biti teško identificirati, ako nađemo nestalu
osobu s podudarnim elementima za raspoznavanje.«
»Kako je ovo moguće?« prošapće Camilla.
Osjećala je težinu u grudima. Iako je pokrivala mnoge slučajeve dok je
pisala za crnu kroniku u Morgenaviserne, nikad se nije naviknula na prizore
mrtvih tijela.
»Zašto se ti leševi pojavljuju ovdje?«
Morala je sjesti. Svrbjelo ju je tjeme i osjećala je kako joj boja nestaje iz
obraza.
Louise odmahne glavom. Nije imala odgovor.
»Morate pregledati i posljednji grob koji mi je Elinor pokazala«, reče
ona i pogleda svoju prijateljicu. »Pas možda nije odmah reagirao, ali sigurna
sam da je ondje nešto. Bilo je očito da je htjela da pogledamo ovdje.«
»Pretpostavljam da će ograditi čitavo područje. Nymand želi pozvati
arheologa koji se razumije u vegetaciju i stanje da pa će znati reći gdje se
kopalo u skorije vrijeme«, odgovori Louise i pođe natrag.
»Tko bi mogla biti žena koju ste pronašli?« upita Camilla i pođe za
njom.
 »Teško je reći. Mlada je, vjerojatno dvadeset i još koja.«
»Kako izgleda?«
»Vitka, gotovo posve gola, duga, plava kosa. Tetovaža oko zapešća i još
jedna kod gležnja, ali nisam vidjela kakve su.«
Camilla je ostala straga, a Louise je prišla tehničarima i pokazala na
posljednji grob na kojemu je Elinor zastala.
»Može li se razaznati kako je djevojka umrla?« upita Camilla Louise
kad se ova vratila, ali prekine ih Nymand, koji je zapovjedio da se mjesto
raščisti.
»Nitko se ne smije motati ovuda dok ne uspostavimo punu kontrolu
nad čitavim područjem!« povikne on i pogleda prema Camilli.
Kao novinarka se susretala sa slučajevima koje policija nije uspjela
riješiti. Nekoliko njih joj je padalo na pamet, ali nijedan se nije ticao ubojstva
žene u blizini Roskildea.
»To će potrajati«, reče Louise, a Camilla osjeti njenu ruku na svom
ramenu kad se počela tresti. »Nymand će zatvoriti čitavo područje dok ga
ne pregleda arheolog. On će pregledati i posljednji grob koji ti je Elinor
pokazala, ako se ondje kopalo, vegetacija će to pokazati.«
U tom im je trenutku prišao jedan policajac i zamolio Camillu da
napusti područje.
»Sve ovo moramo zatvoriti«, reče on i kimne prema šumi, kao da
očekuje da će Camilla samo iščeznuti u njoj.
»Parkirali smo ondje«, reče Camilla i pokaže na drugu stranu grbava
stabla.
»Dobro, onda ćete morati okolo«, reče on i lagano je pogurne.
Camilli je puknuo film. Smrzavala se, boljela ju je noga, a sve što se
odvijalo oko nje bilo je nadrealno. Zadnje što joj je trebalo bilo je to da joj
pametuje neki mulac u uniformi.
»Prestani!« drekne bijesno. »Ovo je moja šuma!«
 »Možda je tako, ali ona je sad nalazište. Zato bih vas zamolio da
napustite područje.«
U tome mu je trenutku mogla odbrusiti tisuću stvari, ali je samo
uzdahnula, odustavši. Zapravo je samo htjela doći kući i leći.
»Eik i ja idemo natrag u grad«, reče Louise dok je išla s njom do auta.
»Idemo u ured pregledati registar nestalih osoba.«
 23

P ronašli su je. Pronašli su je! Sune se osjećao kao da će mu prsni koš

eksplodirati.
Posljednjih je dana iz svog skrovišta promatrao policijske aute, slušao
njihove glasne povike i lavež njihovih pasa. Sve su raskopali, zemlja iz
nekoliko starih grobova djevojčica ležala je uokolo u nejednakim hrpama.
Skrivajući se među stablima, gledao je kako dvojica u bijelim
kombinezonima razmotavaju vreću za truplo. I s te udaljenosti odmah je
prepoznao njenu dugu, plavu kosu. Položili su je u vreću, zatvorili je i stavili
u kombi sa zatamnjenim staklima.
Sad, kad je policija napokon bila otišla, ponovno se šuljao šumskim
tlom. Dalje od čistine i raskopanih grobova. Srce mu je divlje tuklo, a krv
mu je tako pulsirala u sljepoočnicama da mu se zavrtjelo. Cijelo je vrijeme
bio u pravu! Duboko u sebi gajio je nadu da je strahovao bez razloga. Ali one
noći vidio ju je kako nepomično leži na tlu, obasjana plamenom lomače.
Bijela mjesečina stvarala je sablasne sjenke, ali Sune se nikad nije bojao
stabala ili mračne šume. Nije ga uznemiravalo ništa iz prirode, uznemiravale
su ga sve druge stvari.
Zastao je da dođe do daha, ali se naglo okrenuo kad je začuo neki zvuk
iza sebe. Krckanje grančica i teški koraci. Nije bio pažljiv. Upravo kad je bio
naumio potrčati, prepoznao je glas svog oca u tami.
»Čekaj! Moraš me saslušati! Majka te želi vidjeti!«
Misli su mu zujale glavom. Bijeg i očaj. Kazna i zavjetni prsten. Noge
su mu htjele trčati, ali čežnja ih je blokirala. Srce mu je tuklo toliko glasno
da bi zasigurno preplašilo ptice da već odavno nisu bile otišle na počinak.
On i njegov otac bili su sami.
 »Sune«, reče otac i krene prema njemu. Raširio je ruke, a to je Sunea
privlačilo poput magneta. Ali svejedno je držao razmak pa je njegov otac
spustio ruke.
»Policija nam je došla na vrata. Raspitivali su se o tebi, nisam znao što
bih im rekao. Ljudi misle da si sebi oduzeo život. Svašta pričaju o tebi.«
Sune nije znao što odgovoriti. Žudio je za time da svemu ovome dođe
kraj. Njegov se otac doimao posve drukčijim od one noći kad mu je u uho
siktao da se sabere i da ga ne sramoti.
»Majka ti je loše i ovo je užasno opterećuje. Dođi kući radi nje, a sve
ostalo ćemo već riješiti. Sad si već velik momak, imaš odgovornost.«
»Neću«, prošapće on, ne uspijevajući kontrolirati glas.
»Moraš doći kući. Ovdje ne mogu paziti na tebe.«
»Mogu ja sam paziti na sebe«, reče Sune nešto odlučnije.
»Više ne možeš«, reče njegovo otac. »Suviše je opasno. Dođi sa mnom
kući i primi zavjetni prsten. Rođen si u ovome, ne možeš to promijeniti.«
Na trenutak su stajali obasjani mjesečinom i gledali jedan drugoga.
Sune odmahne glavom kad je shvatio da njegov otac i dalje želi istu stvar.
Nije to imalo nikakve veze s njegovom majkom.
»Nastojim ti pomoći. Ti si dio naše zajednice, a mi brinemo za svoje.«
Sune gotovo da je mogao vidjeti društvene spone kojima ga je otac
pokušao vezati. Stezale su ga poput Midgårdske zmije koja je obavijala
Midgård, svijet ljudi, grizući samu sebe za rep. Ali onda je njegov otac
klonuo ramenima. Uzdahnuo je, a nešto se u njegovu pogledu promijenilo.
»Ne moraš sad donijeti odluku. Dogovorimo se da ću opet doći sutra.
Ali ako se ni tada ne budeš htio vratiti, znaj da si sam. Potpuno sam. Kao
dijete koje nikome nije sjedilo na koljenu.«
Sune je znao što to znači. Dijete koje nikome nije sjedilo na koljenu
nije pripadalo nikome. Moglo ga se ostaviti vukovima ako su roditelji
smatrali da nisu u stanju brinuti o njemu. Sune je sjedio na koljenu svom
ocu na obredu na kojem je dobio ime i na kojemu su ga roditelji službeno
prihvatili. Tada je bio sasvim malen pa se nije sjećao obreda. Ali nitko mu
nije rekao da se sjedenje na koljenu može poništiti.
»Sutra nakon zalaska sunca, pored žrtvenoga hrasta«, reče njegov otac.
»Ostavljam ti vrata otvorena, ali ako to ne prihvatiš, više te neću moći štititi.«
Potom se okrenuo i otišao.
 24

Jeste vi izmjestili ured iz zgrade, ili...?« upita Ole Louise kad su se u

ponedjeljak ujutro sreli na hodniku.
Htjela mu je objasniti gdje su bili tijekom vikenda, ali se predomislila i
rekla samo da su pomagali policiji iz Roskildea, koja mora identificirati tri
osobe. Potvrdno je kimnula kad ju je kolega upitao je li to Nymandov slučaj.
»Rønholt nam je to spomenuo jutros, na sastanku«, reče on. »Rekli su
da su našli tri dvostruka groba i da možemo očekivati da će zatražiti našu
pomoć, da ćemo, bude li potrebno, morati kontaktirati Interpol i pretražiti
međunarodne registre nestalih osoba.«
»To i jest izgledno«, reče Louise. »Nymand je pritisnuo patologe pa će
ovog jutra pregledati sva tri trupla. Čim budemo imali otiske zubi, možemo
započeti s identifikacijom. Na najsvježijem lesu imamo još znakova
raspoznavanja, dvije tetovaže koje smo slikali. Prikupit ću sve i donijeti to sa
sobom na brifing.«
Nasmiješila se kolegi i požurila u Štakornjak.
»Pretpostavio sam da ćeš si sama napraviti čaj«, reče Eik kad je, pet
minuta poslije, došao u ured i stavio pladanj na svoj radni stol. Gurnuo joj
je tanjurić s dvjema prepolovljenim žemljama.
Louise je gledala brdo sendviča na njegovu tanjuru. Dva sa sirom i
četiri s jetrenom paštetom.
»Što je, ogladnio si od svježega seoskog zraka?« iznenađeno će Louise.
Ali kad je počeo vaditi kisele krastavce iz sendviča s paštetom, sve joj je bilo
jasno.
»Ma nećeš mu valjda to dati!« reče ona i pogleda njemačkog ovčara,
koji je bio podignuo glavu i pozorno gledao prema mjestu s kojega je
dopirao miris.
»Isprdjet će se od toga, nećemo moći disati.«
 »Smiri se, otići ću poslije u supermarket i kupiti vreću hrane za pse«,
obeća Eik i spusti tanjur na pod.
Louise uzdahne. Dobro je znala tko će morati otići do dućana za
ljubimce i kupiti poštenu hranu za umirovljena policijskog psa. Ali nije
stigla ništa reći jer je uto Ole pokucao na vrata i pomolio glavu u ured.
Pomalo je uplašeno pogledao psa.
»Pogledajte ove slike«, reče on i pruži im fascikl. »24-godišnjakinja iz
Tårnbyja, nestala prije otprilike tri tjedna. Njezina sestra prijavila je
nestanak. Ima malenog sina, nestala je noć prije njegova trećeg rođendana.
I ima dvije tetovaže.«
Slučaj je proslijeđen u njima podređenu gradsku postaju jer se djevojka
prostituirala, pa je Louise pretpostavila da to nije bio slučaj najvišeg
prioriteta. Obično istražitelji malo pričekaju prije nego što se ozbiljno
zabrinu.
»Lisa Maria Nielsen«, pročita Louise.
»Kad je nestala?« upita Eik i otrese mrvice s majice.
»31. svibnja ili 1. lipnja«, nastavi Louise i načas se zamisli. »Isto kad i
momak koji se krije u šumi.«
»Mogu li ovo posuditi?« upita ona Olea, koji je i dalje stajao na vratima.
»Moramo biti sigurni, ali u svakom slučaju hvala.«
Kad je Ole otišao, Eik je zamoli da čita naglas.
»Lisa Maria ima malenog sina koji je 1. lipnja navršio tri godine. Zato
je njena sestra odmah i reagirala jer se nije vratila kući. Ovdje stoji da Lisa
nikad ne bi propustila sinov rođendan. On joj je bio sve, a bila je i pozvala
njegove prijatelje iz jaslica na kolače i igru. Piše i da njena sestra nije znala
kako svomu nećaku objasniti gdje mu je majka.«
»Nažalost, tako to zna biti u tim krugovima«, promrmlja Eik. »Tko se
brine o dječaku?«
»Sestra. Živjele su na istom katu zgrade, ona ima četverogodišnju
kćer.«
 Proučila je slike Lise Marije i prepoznala obje tetovaže. Potom je uzela
popis uredskih brojeva i nazvala Olea.
»Kontaktiraj njenu sestru i dogovori sve za identifikaciju. Ne znam
koliko će patolozima trebati da dovrše posao. Pokušaj dobiti Flemminga
Larsena, on je ovoga vikenda bio dežurni, on je zaprimio trupla.«
Poklopila je, Eiku gurnula fascikl sa slikama i izvadila zelenu mapu s
materijalima iz slučaja Sunea Frandsena.
»Nestali su u otprilike isto vrijeme«, ustanovila je nedugo potom.
»Ali ne znamo jesu li nestali na istome mjestu«, upozori Eik i pruži psu
posljednju polovicu sendviča sa sirom.
»Prestani, pozlit će mu od toga«, razdraženo će Louise. »Ne, ne znamo
jesu li nestali na istome mjestu, ali zakopana je na istom području na kojem
se dječak krije.«
»Misliš da je možda on nešto vidio?« zaključi Eik i kimne glavom. »I
to bi mogao biti razlog zašto se krije. Bio je svjedok zločinu i ne usudi se doći
kući.«
Odjednom je nekoliko komadića slagalice sjelo na svoje mjesto.
»Ili je možda on ubio djevojku!«
Osumnjičenik za ubojstvo ili svjedok ubojstva. Dva sasvim valjana
razloga za skrivanje.
»I to je svakako jedna od mogućnosti. Ali petnaest mu je godina, bi li
to mogao učiniti?« upita Eik.
»Možda je vidio nešto zbog čega se izbezumio od straha pa je reagirao
kao ranjena životinja.«
»Tinejdžeri svakodnevno nestaju«, podsjeti je Eik.
Louise kimne. Potraga bi isprva bila intenzivna, pročešljavala bi se
jezera, uobičajene rute, pregledavale aktivnosti bankovnih kartica, a kad to
ne bi dalo rezultata, pokušali bi saznati jesu li nestali mladić ili djevojka došli
u slobodarsku četvrt Christianiju ili neki od skvotova. Za takvim tipom
potrage rijetko je bilo potrebe jer bi, kad bi glad postala neizdrživom, zov
komfora doma bio prejak, a vlastiti smrad nesnosan.
»Samo što taj uzorak ovdje baš ne odgovara«, reče ona.
»U svakom će se slučaju istražiti«, odvrati Eik i upita nije li otac bio
rekao da će otići sam potražiti sina, sad kad zna gdje se otprilike skriva.
Louise kimne.
»Obećao je da će nazvati ako ga nađe. Ja ću nazvati Nymanda. Ako
momak ima ikakve veze s ubojstvom, slučaj preuzimaju oni.«

Kad su Louise spojili s inspektorom, izvijestila ga je da su najvjerojatnije već

identificirali mrtvu djevojku. Rekla mu je i da se Sune Frandsen krije u šumi
od onoga dana kad je Lisa Maria nestala.
Sažela je oba slučaja i dala mu registarski broj slučaja potrage za
nestalom osobom, kako bi mogao u sustavu pogledati fotografije dječaka.
»Pokrenut ću potragu u šumi«, reče Nymand. »Ako je ondje, pronaći
ćemo ga, ali ako nema veze s mojim slučajem, nemamo vremena za vas
tražiti odbjegle tinejdžere.«
»Jasno«, reče Louise i zaključi da je vjerojatno umorna jer je nije
dirnula njegova glupa opaska.
»Nazvat ću oca i obavijestiti ga da policija iz Roskildea kreće u
potragu«, reče Eik.
Louise odgrize zalogaj žemlje, ali joj je suho pecivo zapelo u grlu. Bila
je užasno gladna pa je otvorila paketić maslaca, namazala debeli sloj na
žemlju i navalila na nju. Kad je Eik dovršio razgovor, ona je već bila očistila
tanjurić.
»Javi Nymandu da obustavi, Sune se vratio kući«, reče on.
»I idiot nas nije nazvao?« plane Louise.
»Više se puta ispričao, rekao je da je sinov susret s majkom bio vrlo
emotivan, trebalo im je mira pa je zaboravio nazvati. Izgleda da se dječak
već vratio u školu, što mi je malo čudno, ipak ga nije bilo tri tjedna!«
 »Tako to ide u malim sredinama«, snuždeno će Louise. »Sve se mora
vratiti u normalu što je prije moguće.«
Eik odmahne glavom.
»Čovjek bi pomislio da će netko razgovarati s momkom i provjeriti
kako mu je. Ide li to tako u malim sredinama ili je lakše naprosto zaboraviti
na sve?«
Ovo potonje zvučalo je gotovo kao da optužuje Louise.
»Provjerit će se«, brzo će ona. »Mi ćemo provjeriti. Prije nego što
obustavimo potragu i zatvorimo slučaj, idemo porazgovarati s njim. Zanima
me zašto se tri tjedna skrivao u šumi. A i pobrinut ćemo se da se netko
pozabavi njime kad mi završimo.«
»Dobro, ne bismo li to onda trebali učiniti sad?« upita Eik i stavi ruke
na stol, kao da namjerava ustati.
»Dok je u školi?« upita Louise.
Eik kimne.
»Ne misliš da će mu biti lakše reći zašto se nije htio vratiti kući ako
roditelji ne budu prisutni?«
Louise kimne. To je bila pametna zamisao. Odrasla osoba mora biti
nazočna, ali možda će za to moći uzeti ravnatelja ili nekog od nastavnika.
»Idemo odmah.« Već je bila na nogama.
 25

D ok su se vozili pored ribnjaka, Louise se sjeti da nije bila u hvalsøškoj

školi otkako je završila deveti razred. Dotad glavna stvar u njenu
životu odjednom je samo iščeznula.
Zašto bi se i vraćala? pomislila je. Jednom kad završiš školu, nemaš se
više zašto vraćati. Ali sjećala se puta, instruirala je Eika da parkira ispred
dvorane, pa su prošli pored spremišta za bicikle. Bio je to prečac, a i na taj
način neće morati na glavni ulaz, ali će zato putem do ravnateljeva ureda
morati proći kroz kantinu, što će zasigurno privući mnogo znatiželjnih
pogleda.
Mnogo se toga promijenilo, morala je primijetiti. Osjećaj da je na
domaćem terenu malo je izblijedio kad je shvatila da kantina više nije ondje.
Naravno, znala je da Mama Ellen više ne prodaje sendviče i slatkiše starijim
učenicima, ali nekako su joj zasmetale sve te promjene na njenoj staroj školi.
Tajnica je nabrala čelo kad su joj priopćili da bi htjeli porazgovarati sa
Suneom Frandsenom. Ispričali su se, rekavši da je nužno da razgovor obave
za vrijeme nastave, s obzirom na to da se tek bio vratio.
»Nisam čula da se vratio«, iznenađeno će tajnica, ali se odmah
nasmiješi. »Užasno je to bilo. Tako divan mladić, nikome nije bilo jasno
zašto bi učinio takvo što. Samo vi sjedite, idem ja po njega.«
Pokazala im je dvije stolice ispred velike panoramske fotografije škole.
Sivi beton i tamnocrveni, četvrtasti prozori. Ispred škole bili su poredani
učenici. Louise se dobro sjećala kad je ta slika snimljena. I sama je bila na
njoj.
Uto je iz ureda iza tajništva došao ravnatelj. Upoznali su se i rekao im
je da se cijelo vrijeme nadao da će taj žalosni slučaj imati sretan ishod.
 »Prošlog smo tjedna okupili sve učenike devetih razreda i održali s
njima razgovor o tome kako život katkad može biti težak i zbunjujuć, kako
to može čovjeka nagnati da poželi odustati.«
Tajnica se vratila sa Suneovim razrednikom.
»Tko vam je rekao da se Sune vratio?« upita on, pogledavši Louise i
Eika. »Nije se vratio, a ni učenici iz razreda nisu ga vidjeli. Odakle vam to?«
»Razgovarali smo s njegovim ocem«, reče Eik. »On nam je rekao da se
Sune vratio u školu.«
Razrednik je pobjesnio.
»Više puta sam rekao da moramo socijalnoj službi javiti da provjere
što se događa u toj kući, ali nitko nije reagirao. Zvao sam općinu ne bi li oni
posjetili njegove roditelje, ali ništa. Nije ni čudo što se događaju onakve
stvari kao u Tønderu i Mernu, nikoga više nije briga za djecu. Sve se vrti oko
novca i prebacivanja odgovornosti na druge!«
»Dobro, smirite se, nemojmo sad...« umirivao ga je ravnatelj. »Nazvat
ću roditelje da nam objasne u čemu je stvar.«
»Ne kažem da se radi o zlostavljanju ili zanemarivanju«, nastavi
Suneov razrednik. »Ali kad jedan petnaestogodišnjak nestane na taj način,
nešto bome nije u redu. Od početka to govorim, ali čak ni kad se pojavio na
onoj slici nitko nije slušao.«
»Od samog početka smo posve posvećeni ovom slučaju, još otkako ste
policiju u Holbæku obavijestili o slici u novinama«, prekine ga Eik i ustane.
Bio je za glavu veći od Suneova razrednika. Sa svojom uredno počešljanom,
malo predugom crnom kosom i u kožnatoj jakni, inače nije djelovao
pretjerano zastrašujuće, ali sad je bio vidno iživciran.
»Ne možemo sa sigurnošću znati da je obitelj odgovorna za to«,
nadodao je. »Ali mislimo da bi Sune mogao biti svjedok teškom zločinu i da
se zato skriva. A za to je teško optužiti njegove roditelje.«
Louise je zamijetila da se mladi razrednik povukao.
»Bi li mogao biti u opasnosti?« upita ravnatelj.
 »Moguće je«, odgovori Louise, naglasivši kako je nužno da razgovaraju
sa Suneom. »Ako se pojavi, smjesta nas nazovite. Mi ćemo sad otići do
njegovih roditelja, da vidimo je li ondje.«
Bacila je još jedan pogled na fotografiju iznad stolica za posjetitelje. I
Klaus je morao biti negdje na njoj.
 26

V ožnja od škole do imanja Suneovih roditelja nije trajala više od pet

minuta. Dvorište je bilo prazno kad je Eik parkirao svoju kantu od
Jeepa Cherokeeja uz veliki orah.
Pokucao je nekoliko puta, a onda otvorio vrata i poviknuo: »Zdravo!«
Louise je ušla za njim. Eik ponovno povikne, ali se nitko nije odazivao.
Malo su pričekali i potom ušli u dnevni boravak, dozivajući Jane. Louise
dođe do njene sobe i odškrine vrata.
»Jane, ja sam, Louise. Mogu li ući?«
Učinilo joj se da je iznutra nešto čula pa je otvorila vrata. Zavjese su
bile navučene i svjetlost je dopirala samo kroz mali prorez među njima.
»Jane«, ponovi ona.
»Louise! Jeste li ga pronašli?«
Louise priđe krevetu i pogleda svoju staru prijateljicu.
»Jane«, započne ona i privuče jednu stolicu krevetu, domahnuvši Eiku
da uđe. »Došli smo porazgovarati s tobom o Suneu. Moj kolega jutros je
razgovarao s Larsom i on nam je rekao da se vaš sin vratio kući. Htjeli bismo
porazgovarati s njim u vezi jednog ozbiljnog zločina kojemu je možda
svjedočio.«
Jane stisne usne i okrene glavu ustranu. Udahnula je, okrenula se i
pogledala Louise očima punim suza, a potom odmahne glavom.
»Nije se vratio kući«, tiho će ona. »To nije točno. Nije se vratio.«
Uzela je Louise za ruku i stisnula je.
»Moraš pronaći mog sina prije nego što ga oni pronađu! Pomozi mi...«
Te posljednje riječi utopile su se u jecaju. Louise joj pruži papirnatu
maramicu s noćnog ormarića.
 »Moji roditelji doći će popodne po mene«, nastavi ona kad je uspjela
obuzdati plač. »Preselit ću se njima. Lars za to ne zna, a ne smije ni saznati
dok ne odem.«
Louise je automatski počne gladiti po ruci.
»Jedino za što se molim jest da bar još jednom vidim Sunea prije nego
što umrem.«
Molećivo je pogledala Louise.
»Noću autom odlaze onamo i traže ga. On je tek dječak, ne razumije
čemu se suprotstavlja!«
»Jane«, Louise se nagne nad nju, i dalje je držeći za ruku. »Moraš nam
reći što se događa. Postoji li nešto za što ne znamo?«
Njena prijateljica s rukometa lagano kimne, dok su joj suze curile niz
ispijene obraze. No staloženim im je glasom ispričala o obredu inicijacije u
šumi, kojemu su se svi radovali.
»Ali te se noći nešto dogodilo, a ja ne znam što. Lars mi ništa ne želi
reći, rekao je samo da je Sune iznenadno nestao. Ali vidim ja na njemu da je
nešto pošlo po zlu i bojim se da će nauditi Suneu.«
U Louise se počeo uvlačiti neki nemir. Pomaknula se da napravi mjesta
za stolicu koju je donio Eik.
»Ispričajte nam sve što znate, od samog početka, da vas možemo
pratiti«, reče on umirujućim, dubokim glasom, zbog čega je Louise požalila
što nije njega pustila da sjedne do Janeina uzglavlja.
Jane zadrži pogled na Eiku, očito joj se gomila misli vrtjela po glavi.
Potom ponovno pogleda Louise.
»Ne znam znaš li išta o tome,« započne ona, »ali sve to seže daleko u
prošlost, u doba dok smo još bili mladi. I Klaus je bio dio toga.«
Louise začuđeno podigne obrvu i odmahne glavom.
»Njihova bratovština. Zakleli su se da će se držati zajedno i paziti jedni
na druge. Kao Odin i Loki. Postali su braća po krvi.«
 »O čemu govoriš? O asatrou?«
Louise se sledilo srce kad je Jane odjednom spomenula Klausa i počela
govoriti o stvarima o kojima Louise nije imala pojma.
»Pomiješali su krv?« upita Eik, ponovno preuzevši riječ. »Na to
mislite? I zakleli se na nešto?«
Jane samo kimne glavom na postolju od jastuka.
»Da, moglo bi se reći. Samo, ima tu još nešto, nešto što je specifično
samo za našu skupinu, a oni to shvaćaju vrlo ozbiljno«, reče ona i ušuti na
trenutak. »Očito ozbiljnije nego što sam ja mislila.«
»Koje veze vaš sin ima s time?« upita Eik.
»Ne znam točno kako to ide. Tajni je to obred u kojem sudjeluju samo
muškarci. Zove se ritual prelaska. Žrtvuješ nešto da bi dobio nešto. Nazivaju
se zavjetnom braćom. To je pojam koji potječe iz nordijske mitologije, oko
koje je i sazdana čitava ta vjera.«
Louise nije mogla ne zamijetiti određeni strah u njenu glasu kad je
počela pričati.
»Tijekom rituala prelaska dječake primaju u bratovštinu«, započne
ona. »Za djevojčice je drukčije, za njih je to poput sakramenta krizme bez
svećenika. Potvrdiš svoju vjeru u nordijske bogove i primljena si među
odrasle. Ali za dječake je to poseban obred kojim ulaze u najuži krug. Polažu
zakletvu da će se uvijek držati zajedno i paziti jedni na druge. To je muška
stvar. Sune se čitavu godinu veselio tome, na to je išao one noći kad je
nestao.«
Louise je to više zvučalo kao ritual inicijacije u bajkersku bandu, ali
Thomsen i njegova ekipa su ionako sebe tako i doživljavali.
»Zaklinju li se i da će osvećivati jedni druge?« upita Eik.
Nad Janeino lice se nadvila sjenka.
»Da«, kimne ona. »Zakunu se da će osvetiti jedni druge. Ali ono zbog
čega ja noću ne mogu zaspati jest dio zakletve koji kaže da onaj koji napusti
bratovštinu postaje izopćenik. Ne znam što se točno dogodilo, ali otkako ste
nam rekli da se naš sin krije u šumi, strahujem od najgorega.«
Na trenutak je zavladala tišina, a onda se Louise pribrala i pitala tko
pripada najužem krugu i tko je morao biti u šumi te noći kad je Sune nestao.
Bojala se da već zna odgovor.
Jane je na trenutak ležala i zurila u prazno, a onda se okrenula Louise
i očajničkim glasom rekla:
»Thomsen, naravno, i John Knudsen iz Særløsea, Sjećaš se njega? Zvali
su ga Pipica.«
Louise kimne.
»Zatim Lars Hemmingsen«, nastavi Jane. »On se onomad također
družio s Oleom Thomsenom, iako je stanovao u Såbyju.«
»Zidar?« upita Louise. Bila je sigurna da je njega Camilla najurila usred
renoviranja Ingersmindea. Kad je Frederik odbio isplatiti ga na crno, počeo
je zavlačiti pa su radovi potrajali duže no što je planirano.
»I, jasno, moj Lars. I René Gamst, ali on te noći nije mogao biti
prisutan«, nadoda Jane. »Ne znam ima li ih još. Oduvijek sam prihvaćala to
da se radi o prijateljstvu mog muža i njegovih prijatelja iz školskih dana.«
Još uvijek nisu bili spomenuli truplo mlade prostitutke. Baš kad ju je
Louise htjela pitati za nju, Eik se nagnuo i uskočio sa svojim pitanjem.
»Zašto niste prije sve ovo ispričali policiji?«
Jane je ponovno zurila u prazno.
»Nisam se usudila. Nisam imala hrabrosti navući njihov bijes na nas,
sad kad ležim ovdje.«
Nakratko je zastala.
»Ali što sad mogu izgubiti?« promrmlja ona, kao da govori sama sebi.
»U svakom slučaju, ništa nije važnije od mog sina.«
Jane je klonula, a Louise je shvatila da je najveća opasnost, u slučaju da
je Jane to ispričala policiji, prijetila upravo njenu mužu.
 »Dovoljno dobro poznajem Sunea da znam da bi se htio vratiti kući i
biti uz mene u tim zadnjim trenucima. Više sam puta čula kako Lars noću
ustaje i vidjela svjetla kombija dok ga izvozi iz dvorišta. Sune je negdje ondje
i mislim da ga je strah.«
»Pronašli smo leš mlade prostitutke u šumi u kojoj se Sune krije«, reče
Eik. »Nestala je iste noći kad i vaš sin pa mislimo da je možda vidio nešto
što ga je toliko uplašilo da se ne želi vratiti. Znate li išta u vezi toga?«
Na trenutak se učinilo kao da je Jane zaspala, ali onda je odmahnula
glavom i otvorila oči.
»Je li umrla te noći?« upitala je.
»Još je prerano reći, ali nitko je nije vidio otkako je ostavila sina kod
svoje sestre i otišla na posao.«
Jane pokrije lice svojim tanašnim dlanovima.
»Muškarci izvode ritual plodnosti.«
Ušutjela je, i dalje rukama pokrivajući lice.
»I na njemu...« reče Eik i pričeka.
»I za njega angažiraju prostitutku...«
Više nije uspjela izustiti, a ramena su joj se počela tresti.
»I onda je podijele?!«
Louise je to gotovo dreknula. Eik je odmah položio ruku na njeno
rame.
Jane razmakne dlanove.
»Ne znam, ali mislim da je tako. Lars nikad nije govorio o tome. To
sam čula od Ditte, zidarove žene. Jednom su se bili posvađali pa joj je sasuo
da je, iako je prostitutka bila mlada i iako se na njoj izredalo mnogo njih, to
bilo bolje od onoga što dobiva doma, a to je ništa.«
»Dovraga...« prošapće Louise.
U tom su trenutku začuli kako auto ulazi u dvorište. »Pronađite
Sunea.«
 Jane zgrabi Louise za ruku.
»Pronađite ga prije nego što ga oni pronađu.«

Louise je već bila ustala i pošla prema dnevnoj sobi kad su se otvorila ulazna
vrata. Na kuhinjskom pragu susrela se s mesarom.
»Sad ćeš nam ispričati što se dogodilo u šumi one noći kad je Sune
nestao«, zasikće ona i krene prema njemu. »Sin ti se nije vratio.«
»Pustite nas da se sami brinemo za svoje. Nismo ni tražili da se
miješate«, odvrati mesar, bezizražajna lica.
»To što si nam lagao u oči je jedno«, nastavi Louise. »Ali usto i ometaš
policijsku istragu i podnijet ću prijavu ne budeš li surađivao.«
Lice mu se skamenilo, ali Louise nije stala.
»A pokaže li se da ste ti ili tko od tvojih prijatelja povezani s ubojstvom
mlade prostitutke koju smo upravo iskopali u šumi, strpat ću te u zatvor na
poprilično dugo razdoblje. Jasno?«
Louise je znala da neće dobro izgledati bude li mesar dovoljno bistar
da ponese pritužbu jer mu je policajka prijetila, ali zaključila je da je vrijedno
tog rizika.
 27

A sad idemo pronaći tog momka«, reče Louise kad su sjeli u auto. »Ako
je Sune vidio kako su Thomsen i njegova banda ubili Lisu Mariju, dat
će sve od sebe da ga spriječe da progovori.«
»Kakav je to otac?« reče Eik. Nikad nije čula takav bijes u njegovu
glasu. Prebrzo je vozio uskom makadamskom cestom i Louise mu je položila
ruku na rame da se malo smiri. Činilo se da sav svoj bijes kanalizira na
papučicu gasa, a usporio je tek kad je sam opalio glavom o strop kabine
nakon što je naletio na rupu u cesti. »Ne možeš se tako odnositi prema
vlastitu djetetu.«
»Da«, tiho će Louise. »Upravo takvima ljudi postanu kad se zbliže s
Oleom Thomsenom. U tom krugu vrijedi jedan drugi sustav pravila, a
mnogi se, nažalost, upletu u njega.«
Nikad nije čula za bratovštinu, ali nekako je to nije čudilo. Napose
nakon što su joj Klausovi roditelji rekli za domara i Gudrun. Ti su ljudi
čuvali jedni druge, oduvijek je bilo tako. Briga nju, neka se nazivaju kako
god hoće, ali neće im dopustiti da petnaestogodišnjeg momka tjeraju na
takvo bolesno zajedništvo.
»Parkiraj sa strane, da razmislimo što ćemo i kamo ćemo.«
Već je bila izvadila svoj mobitel da nazove Nymanda i provjeri je li
pokrenuo potragu.
»Mislim da je prostitutku ubila skupina muškaraca iz Hvalsøa i
okolice«, započne ona i objasni mu da je momak vjerojatno bio svjedok tom
zločinu. »Bojimo se da bi ga počinitelji mogli tražiti jer može svjedočiti
protiv njih, nužno je da ga dovedemo na sigurno.«
Kad ju je Nymand upitao na čemu temelji te sumnje, ispričala mu je o
ritualu prelaska u šumi one noći kad je mlada prostitutka ubijena.
 »Čak i ako nisu oni počinili ubojstvo, valjalo bi razgovarati s njima jer
su se nalazili ondje u to vrijeme.«
Nymand se nakašlje.
»Prvi rezultati forenzičke analize ni po čemu ne ukazuju na to da je
ubijena u šumi«, reče on. »Morat ćemo malo pričekati.«
»Ne!« uzvikne Louise. Nastojala se smiriti jer je shvatila da možda
previše forsira zbog toga što želi srediti Velikog Thomsena.
»U redu«, reče ona. »Ali radi sebe pošalji tehničare da istraže čistinu
iza grobova djevojčica. Ondje su zgarište lomače i veliki hrast sa šupljinom
u deblu. Pa se čujemo ako išta pronađu.«
Louise je i sama pojmila kako to zvuči kao da ona pokušava upravljati
njegovom ekipom, iako nema veze s istragom ubojstva. Ali morala je
pokušati.
»Eik i ja ćemo razgovarati s četvoricom muškaraca koji su te noći bili
ondje«, nastavi ona.
»Ni govora!« drekne Nymand, tako da je Louise morala odmaknuti
slušalicu od uha. »Ako smatrate da su navedeni muškarci upleteni u
ubojstvo, moji će ljudi porazgovarati s njima.«
»Navedeni muškarci upletenu su u moju istragu«, ispravi ga ona. »Ali
mogu imati veze s ubojstvom.«
Znala je da bi voda išla njemu na mlin kad bi medijima mogao
priopćiti da je policija obavila prva saslušanja u slučaju ubojstva pa mu je
dala imena četvorice muškaraca i rekla da su njih dvoje već razgovarali s
dječakovim roditeljima. Obećala je da će mu poslati izvješće o onome što je
Jane rekla čim ga napiše.
»Ove su nam dvije adrese blizu pa ćemo obići njih, ali posljednji živi u
Kirke Såbyju.«
Znala je to preko Camille, inače nije imala kontakta sa zidarom otkako
je otišla iz Hvalsøa.
 »Trebali biste ga malo jače pritisnuti«, reče ona i objasni mu da je Lars
Hemmingsen svojoj ženi priznao da on i njegovi prijatelji jednom godišnje
odvedu prostitutku u šumu i održe ritual plodnosti. »Drugim riječima,
izredaju se na njoj u čast Freye.«
Nymand više ništa nije rekao.

»Odavde idemo udesno«, navodila ga je kad su ponovno sjeli u auto. Dok je

razgovarala s Nymandom, zapalila je jednu i pustila Charlieja da se istrči.
»Odakle počinjemo?« upita Eik.
»Od Thomsena, u Skov Hastrupu. A ako se ispostavi da se trajno
preselio k Bitten, morat ćemo zaći u šumu.«
Na svoje veliko čuđenje, Louise zamijeti da odjednom nije imala ništa
protiv toga da se nađe licem u lice sa svojim starim demonima. Bila je
spremna suočiti se s njima.
»Mislim da ne bismo trebali spominjati Jane«, reče ona kad su se
približili kući. »Samo da čujemo što imaju reći o obredu inicijacije, neće to
dugo potrajati. Zanima me kako će reagirati kad čuju da znamo za njihovu
bratovštinu. A kad ovdje završimo, idemo do Holbæka.«
Opazila je da je Eik htio nešto pitati, ali je samo kimnuo glavom.

S glavne ceste skrenuli su na manji prilaz sa širokim kanalima sa strana.

Thomsenovo bijelo imanje ležalo je iza blaga zavoja, a Louise je već izdaleka
u dvorištu vidjela njegovu Toyotu Land Cruiser, parkiranu pored starijeg
Mercedesa.
Kad su parkirali ispred dvorišta, ugledala je Velikog Thomsena u
društvu sijedog muškarca pored hrpe drva za ogrjev iza kuće. Prepoznala je
starog šefa policije, odjevena u plave radne hlače na tregere, s motornom
pilom u ruci.
»Jebemu!« opsuje ona. »Otac mu je ovdje, znači da nećemo ništa izvući
iz Thomsena.«
 A kao da bi nam to uspjelo i da je sam, pomisli ona i iziđe iz auta.
I prije nego što su nogom kročili u dvorište, Thomson i njegov otac
već su stajali rame uz rame, prekriženih ruku. Gledali su pridošlice bez i
najmanje naznake dobrodošlice. Kad su Louise i Eik krenuli makadamskim
prilazom, Roed Thomsen zakorači prema njima.
Nije bilo ničega što bi se moglo protumačiti kao prijeteće ponašanje, ali
bi bilo teško ostaviti odbojniji dojam, pomisli Louise. Svejedno je pokušala
pronaći neki vedriji ton kad je rekla da im je drago što su Thomsena zatekli
kod kuće. Nije se ni trudila pružiti mu ruku, znala je da će je ignorirati.
»Htjeli bismo razgovarati o Suneovu obredu inicijacije. Rečeno nam je
da ste te noći zajedno bili u šumi. A znaš i sam da momak otad nije viđen.«
Stari Roed Thomsen polako okrene glavu prema svom sinu.
Veliki Thomsen lagano se nagnuo unatrag, tako da je svisoka gledao
na Louise.
»To je privatna stvar«, reče on.
»Svejedno bismo htjeli čuti što se ondje dogodilo«, ustrajala je Louise.
Nije dopustila da je isprovocira, gledala ga je ne trepćući.
Na trenutak se činilo da važe što će reći, ali onda je samo odmahnuo
glavom.
»Ništa, slavili smo dječakov rođendan«, reče on. »Njegov otac donio je
dobre komade mesa iz mesnice i popili smo koje pivo.«
Eik zakorači prema njima. Bio je iste visine kao Ole Thomsen.
Debeljuškastu čovjeku u hlačama na tregere bilo je vidno teže održati bahati
stav kad je krupni murjak u kožnatoj jakni zapalio cigaretu i bacio šibicu na
tlo u njegovu dvorištu.
»Kako točno izgledaju ti rituali primanja u bratovštinu?« upita Eik i
otpuhne dim u dvojicu muškaraca. »Znamo da kruži zavjetni prsten i da se
zaklinjete na vječnu odanost. I šutnju.«
Louise ga je htjela zakucati o tlo.
 »Ali što je s dokazivanjem muškosti, kako se pokazuje hrabrost?«
Sad je Eik zabacio glavu unatrag, gledajući svisoka Velikog Thomsena,
koji baci brz pogled prema svom ocu.
Stari šef policije suhoparno se nasmije.
»Balavurdija danas i nema hrabrosti. Ne znam omekšava li ih škola ili
što, u moje vrijeme nije bilo tako«, reče on i upita Eika na kakvo je
dokazivanje muškosti mislio.
Velikom Thomsenu nešto je zatitralo ispod oka, ali nije ništa rekao.
»Sastali ste se u šumi i prinijeli nekakvu žrtvu, pretpostavljam?«
nastavi Eik, ne obazirući se na njega.
»Koliko zapravo znaš o tim stvarima?«
Roed Thomsen je preuzeo riječ. Sve i da Louise nije poznavala starog
šefa policije, ne bi bilo teško zamijetiti da je naviknuo voditi razgovore. On
je bio ispitivač, ne ispitanik.
»Ne baš puno, nešto sitno«, mirno odgovori Eik. »S takvim stvarima
sam se zafrkavao u djetinjstvu.«
»S takvim se stvarima ne zafrkava!« zasikće Veliki Thomsen. Otrovno
je pogledao Eika i zakoračio prema njemu. »Ministarstvo je prije deset
godina priznalo asatro kao službenu religiju, neće nas nitko ovdje dolaziti
vrijeđati!«
»Nismo nikoga došli vrijeđati«, odvrati Eik i frkne cigaretu, koja je
odletjela u luku i pala pred prednju lijevu gumu Land Cruisera.
»Zašto bih išta o tome govorio nekome tko to ne shvaća ozbiljno?«
nastavi Veliki Thomsen glasom punim prijezira.
»Zato što smo pronašli leš djevojke koja je nestala iste one noći kad ste
vi tulumarili u šumi. Zato nas zanima što ste radili«, odvrati Eik.
»Ne znam ništa o tome«, kratko će Veliki Thomsen.
»Čitavo to područje trenutačno se pročešljava. Ako postoji bilo kakva
poveznica između toga vašeg okupljanja i njene smrti, budite sigurni da
ćemo je pronaći«, reče Eik, kimnuvši prema njemu kako bi naglasio svoje
riječi.
»Svejedno nemate pravo dolaziti ovamo i optuživati nas za koješta,
samo zato što naša vjera proizlazi iz prirode, a ne iz crkve«, bijesno će Roed
Thomsen.
Thomsenov je otac stajao ispršen, s rukama u džepovima. Nije bilo
teško zaključiti od koga je njegov sin naslijedio svoj stav, pomisli Louise.
Eik načini korak unatrag.
»Nikoga mi ni za što ne optužujemo«, ogradio se on. »Samo vas
molimo da nam ispričate što se događa kad se okupite, kako izgledaju vaši
rituali i prinošenje žrtve.«
»Morat ću vas zamoliti da napustite imanje mog sina, inače ću vas
tužiti za ometanje posjeda«, reče stari šef policije i odmahne prema njihovu
autu.
»Ne brinite, mislim da smo doznali dovoljno«, ubaci se Louise i
pogleda Velikog Thomsena. »Ionako moramo do Holbæka, porazgovarati s
Renéom. Da mu prenesemo pozdrave?«
Načas je upravo primitivno uživala vidjevši kako mu modre oči
postaju gotovo crne od bijesa. To im je dalo do znanja da nemaju mogućnost
instruirati Renéa što i koliko reći.
 28

to je ono bilo, dovraga?« upita Eik i spusti prozor da zapali još jednu.
Š Louise mu je htjela prigovoriti, ali ipak nije. Zapravo bi joj i samoj
dobro došla jedna cigareta. Nije ju toliko pogodilo to što su dvojica
muškaraca rekla, koliko cijelo ozračje u kojem su se našli. Kao da su se zabili
u zid.
Cinično je odmahnula glavom.
»Dobrodošao u Hvalsø«, reče ona, svjesna da ta izjava ipak nije poštena
prema svim ostalim stanovnicima. »Ovdje je napad najbolja obrana.«
Tako je oduvijek i bilo, pomisli ona. Bila je to učinkovita obrana, ali ju
je najprije trebalo savladati. Kad je ona dobila konja, njen je otac počeo
odlagati balegu s druge strane ceste. Nedugo potom jedan mu se čovjek iz
Lerbjerga došao požaliti na to. Ali njen je otac tada već bio naučio pravila
igre pa mu je rekao da se ovdje štošta još može ispričati. Između ostaloga, o
tome kako je netko spojio svoju septičku jamu na komunalni odvod pa
mokraća i govna na kraju završe u potoku. Nakon toga više nije imao
problema oko balege.
»Baš nevjerojatno«, reče ona i naceri se, prisjetivši se još nekih zgoda
svog oca.
»Što to?« upita Eik.
»Kad su moji roditelji kupili imanje u Lerbjergu, s obiju strana ceste
bila su polja žita koje je trebalo požeti. Moj otac to nikad prije nije radio.
Doselio se iz Kopenhagena, nije imao pojma o tim stvarima pa je angažirao
susjede koji su imali kombajn. On je stajao na kombajnu, povezivao vreće
žita i bacao ih na tlo. Nakon toga trebalo je bale povremeno okretati, kako
žito ne bi počelo trunuti.«
»To je sigurno bilo davno«, ubaci je Eik, iako sam nije imao blage veze
o poljodjelstvu.
 »Svaki put kad bi moj otac otišao okretati vreće, susjed bi sjedio ispred
svoje kuće s kavom, uživajući u prizoru gradskog djeteta kako se muči s
pedeset kilograma teškim vrećama. Naravno, ne bi ni pomislio na to da mu
dođe pomoći, ali nije propuštao dati do znanja da ga veseli znoj na čelu mog
oca. Tako je to ovdje bilo kad si bio došljak. Sad je vjerojatno drukčije jer se
toliko obitelji iz grada doselilo ovamo, ali naslađivanje nad ostalima ovdje je
oduvijek bilo dio mentaliteta. Pipica živi ondje«, reče Louise i pokaže prema
crkvi na vrhu brijega.
John Knudsen naslijedio je imanje svojih roditelja u Særløseu. Išao je
u razred s Velikim Thomsenom i taj mu se nesretni nadimak vukao od
školskih dana. Barem koliko je Louise znala.
Eik je skrenuo na makadamski puteljak uz groblje. Bio je obrastao
visokom travom koja je šibala podvozje auta. Na kraju prilaza ležala je farma
s velikim štagljem s otrcanom zelenom ceradom umjesto vrata. »Čini se da
su obitelji Knudsen kola krenula nizbrdo«, ustanovi Louise. Prolazila je
onuda gotovo svakodnevno kad je išla na školski autobus.
Imanje je bilo prava suprotnost Thomsenovu, koje je bilo iznimno
dobro održavano. Louise je palo na pamet da većina obrtnika iz Hvalsøa radi
na crno kod njega. Nije joj bilo teško zamisliti da su mu dugovali usluge koje
su vraćali radom na njegovoj kući.
Kokoši su slobodno tumarale oko kuće i kljucale po tlu između
granitnih ploča, a dvoje je djece praznilo crvenu plastičnu kanticu punu
zemlje na tlo ispred stuba koje vode u kuhinju.
»Parkiraj ovdje«, reče Louise, promatrajući prizor. Krupnija žena u
tajicama i s cigaretom u ustima izišla je u dvorište i stala na vrhu stubišta,
dok joj se još jedno dijete držalo za nogu i pokušavalo je odvući u kuću.
Eik je već bio izišao i pozdravio ženu Johna Knudsena, koja je kimnula
i pokazala mu prema štaglju iza kuće. Louise nije prepoznala ženu.
Vjerojatno zbog kilograma koje je nabila kroz sve te trudnoće, pomislila je.
Izišla je iz auta i pružila ženi ruku. Sad je bila sigurna da se dotad nikad
nisu srele.
 »Straga je, u štaglju, utapa nove mačiće«, reče ona kao da je to nešto
najnormalnije na svijetu. »Ali brzo će doći, mora otići po našu najstariju
kćer, koja je na gimnastici.«
Siva mačka je, mijaučući, izišla iz kuće, ali ju je Knudsenova žena
lagano pogurala nogom natrag u kuhinju i zatvorila vrata. Dijete joj se i dalje
držalo za nogu.
»Koliko djece imate?« upita Eik, pogledavši ono dvoje u pješčaniku.
Louise pogleda ženu i pomisli da je zasigurno mlađa no što izgleda.
»Četvero«, reče ona i stavi ruku na trbuh. »A peto stiže negdje oko
Božića.«
Eik se nasmiješio i čestitao, dok je Louise odmah pomislila na cigaretu
koju je žena imala u ruci kad su došli. Dva su se dječaka derala u plasteniku.
Jedan je zaplakao, dok je drugi nabijao pijesak na veliku hrpu nalik šiljastoj
planini.
»Pokapaju miša. Tjalfe je htio pogrebnu lomaču, ali otac im ne da da
pale vatru dok njega nema.«
»Koje odlično ime«, reče Eik. »Imaju li svi imena iz nordijske
mitologije?«
»Da je po muževu, tako bi i bilo.« Žena se široko osmjehne, tako da su
joj se pojavile jamice na obrazima. »Zvali bi se Odin, Thor i Loki. Ali nisam
ja dala.«
Eik je kimnuo i rekao da njegova sestra ima kćer imena Sigrun.
Louise nije znala da Eik ima sestru. Zapravo, nije znala ništa o njegovu
djetinjstvu, osim što je jednom bio rekao da je odrastao u Hillerødu i da se
odande odselio sa sedamnaest godina.
Uto su se začuli koraci, a odmah potom i dječji uzvici: »Vidi, tata!«
John Knudsen je osijedio. Kosa mu je bila zalizana preko glave i bio je
posve nalik svom ocu. Louise se sjećala kako bi uvijek stajao i mahao svom
sinu dok bi školski autobus odlazio.
 Djeca su zadobila očevu pozornost. Pohvalio je njihov grobni humak,
a potom se okrenuo njima. Louise je odmah zamijetila da ju je prepoznao,
samo joj je kratko kimnuo i pružio ruku Eiku. Nije imao neprijateljski
pogled kao Thomsen, ali ni pretjerano prijateljski.
»Uđi ti, eto me začas«, reče on svojoj ženi.
Ona se pozdravi s njima, pri čemu su joj se jamice na obrazima još
produbile. Eik joj je obećao da neće dugo.
Kad je zatvorila vrata za sobom, John Knudsen im je rekao da zna zašto
su došli. Thomsen ga je bio nazvao.
Louise je požalila što nisu odmah uletjeli u štagalj i odmaknuli ga od
mačića i mobitela.
»Nemam vam što reći o toj noći«, reče on svojim izrazitim seoskim
naglaskom. »Što vas zapravo zanima?«
»Zanima nas samo što se dogodilo u toj šumi«, reče Louise. »Što je to
Sunea toliko preplašilo da se ne želi vratiti kući.«
Pipica se nakesi.
»A, to, to vam mogu reći! Taj se momak usere kad netko prdne.
Sigurno ga je koji od momaka okinuo pa je utekao.«
Louise osjeti kako je obuzima bijes, ali Eik je brže reagirao. Zgrabio je
nakešena Knudsena za ovratnik i nabio ga na zid.
»Zanima nas i što se dogodilo mladoj prostitutki koju ste odvukli u
šumu«, zasikće on.
»Nismo mi nikoga odvukli, platili smo joj«, procvili Pipica, hvatajući
zrak jer je Eik pojačao stisak.
»A kad ste se izredali na njoj, ubili ste je!« drekne on pa ga nakon
nekoliko trenutaka ipak pusti da dođe sebi.
Louise je opazila njegovu ženu s druge strane kuhinjskog prozora.
»Jeste li je ubili?« upita Eik.
 John Knudsen držao se objema rukama za vrat, oči su mu bile izvan
fokusa, ali na kraju odmahne glavom.
»Pronašli smo njen leš«, reče Eik.
Pipica je buljio u tlo.
»Jeste li ubili djevojku u Boserupskoj šumi?« upitala je ovaj put Louise.
Djeca u pješčaniku blenula su u njih razrogačenih očiju.
Pipica uspije doći sebi i energično odmahne glavom.
»O čemu vi pričate? Naravno da nismo.«
»Tko je sve te noći bio u šumi?« upita Louise, opazivši kako mu je lice
poprimilo bezizražajan izraz.
»Moram ići po svoju kćer«, reče on s namjerom da pođe prema svom
autu.
Louise kimne. Brzo je pogledala Eika da vide slaže li se da su dobili
dovoljno informacija. Za prvi put bilo je dosta. Čovjek je priznao da su platili
Lisi Mariji da dođe u šumu i to će teško moći poreći jer je Louise sve snimila
mobitelom.
 29

R ené Gamst sjedio je zavaljen u stolici s rukama u džepovima kad je

Louise ušla u sobu za posjete. Kosa mu je još bila mokra nakon
tuširanja, a na stolu ispred njega stajala je boca od pola litre Cole iz koje je
bio otpio nekoliko gutljaja.
»Nemam ti više što reći«, rekao je prije nego što je Louise uopće stigla
ući u sobu. Zaustio je reći još nešto, ali se zaustavio kad je shvatio da nije
sama.
»Mislim da nam ti imaš dosta toga reći«, reče Eik i stavi svoje cigarete
na stol. »Hoćeš zapaliti?«
»A tko si, kvragu, ti?« započne René, posežući za kutijom, ali se onda
nakesi. »A, sjećam se! I ti si došao u lovočuvarevu kuću kad sam spasio tvoju
kolegicu.«
»Tako je«, kimne Eik. »Bio sam ondje i zato točno znam kolika si
šupčina. Tako da me nimalo ne dira što ću te izvijestiti da ti dobar prijatelj
doma rješava ženu dok ti ovdje čamiš i prodaješ zjake.« René odmah pogleda
Louise.
»O čemu on to melje?«
»Ispričavam se«, započne ona. »On je iz Sydhavnena, njih je katkad
teško razumjeti. Moj kolega ti pokušava reći da se Veliki Thomsen uselio k
Bitten. Preuzeo je tvoju ženu, tvoj bračni krevet i tvoje dijete.«
»Kakva su ovo sranja?« plane René. Htio je ustati, ali mu je Eik, koji je
stajao pored njegove stolice, stavio ruku na rame.
»Ne vjeruješ da je to istina?« mirno nastavi Louise. »Onda bi mi mogao
reći imaš li možda tamnoplavi frotirni kućni ogrtač. Izgleda vrlo neukusno
na čovjeku koji je za dvije glave viši i nešto širi od tebe.«
René klone na stolici.
 »Ispao si iz igre, René«, reče ona. »Šah-mat, nabijanje rogova, zovi to
kako god hoćeš, ali sigurno nije dobar osjećaj.«
Mislila je da će osjećati veće zadovoljstvo zbog svega toga, ali pokvarilo
ga joj je to što je René samo buljio u nju, a potom sklopio ruke iznad stola i
u očaju naslonio čelo na članke.
»Posjetili smo Jane. Tebe to sigurno neće zanimati, ali ja sam nekoć
igrala rukomet s njom. Strašno me pogodilo kad sam vidjela koliko je
bolesna. Jesi li je ti vidio u zadnje vrijeme?«
Pustila je da pitanje malo visi u zraku, a kad René nije ništa odgovorio,
nastavila je:
»Liječnici joj daju još tjedan dana, eventualno dva, bude li sreće. Ali
samo je pitanje dana.«
»Zašto to meni govoriš?« upita on i podigne pogled. Bio je blijed i samo
je isprazno zurio u nju. »Sjećam se da ste se družile.«
»Zato što nam je pričala o ritualu prelaska njenog sina te večeri. Rekla
je da je bio strašno ponosan. Ali znaš li što nju mori dvadeset i četiri sata
dnevno?«
Ništa nije rekao, i dalje isprazno buljeći u nju.
»Znaš li?« drekne Louise i nagne se nad stol. »To što ga možda više
nikad neće vidjeti! Možeš li i zamisliti kakav je to osjećaj?«
»To što ti se žena ševi s drugim jedna je stvar«, nastavi Eik, koji je u
međuvremenu sjeo na klupu. »Ali ona neće umrijeti. Imat ćete mogućnost
ponovno biti zajedno, ako te bude htjela natrag.«
»Jane nam je pričala o asatro-ritualima i vjerovanjima«, ponovno je
preuzela Louise. »A ti nam sad detaljno ispričaj kako je to moralo izgledati
te večeri kad je Sune napunio petnaest.«
René digne pogled prema njoj.
»A odakle da ja to znam? Pa čamio sam ovdje, jebemu! I ti to dobro
znaš, kujo poremećena!«
 Opazila je da je Eik htio poletjeti, ali ga je uspjela zaustaviti. Tresnula
je dlanom o stol i prevrnula Colu koja se zapjenila u boci.
»Ja mislim da ti znaš što je planirano do najsitnijih detalja«, reče ona.
»A zašto bih tebi išta rekao?«
»Zato što ti je to jedina mogućnost da makneš Thomsena od svoje
žene. I zato što su tvoji prijatelji već propjevali. Jasno ti je valjda da su svu
odgovornost za planiranje prebacili na tebe, sad kad se ne možeš braniti.«
Louise je osjećala da ga drži u šaci. Slagala mu je i ne trepnuvši, bez
trunke grižnje savjesti. René Gamst pomalo se lomio pod svakom njezinom
riječi i odlučila ga je dokrajčiti.
»Pa ne misliš valjda da je Thomsenu u interesu da iziđeš odavde i vratiš
se kući, k Bitten?«
Vidjela je bol na njegovu licu. Potom je uslijedila sumnja, a naposljetku
i spoznaja da je Louise u pravu. Počinjao je sličiti slomljenu čovjeku.
»Živi li on kod nje?« upita on, s crtom sumnje na inače bezizražajnu
licu.
»Kad sam otišla do Bitten, upravo se spremao odvesti tvoju kćer u
vrtić«, dokrajčila ga je Louise. »Prema tome, rekla bih da živi.«
»Govnar!« plane Gamst i potom opet klone, zarivši lice u dlanove.
»Pronašli smo leš jedne djevojke zakopan u šumi, blizu mjesta na
kojem vi prinosite žrtve«, nastavi ona kad se malo pribrao. »I sumnjamo na
to da te dvije stvari imaju veze jedna s drugom. Znamo da ste platili
prostitutki da te noći dođe u šumu. Tko ju je od vas nazvao?«
René nije ni mrdnuo.
»Čula sam za ritual plodnosti i želim znati što ste imali u planu.
Zauzvrat ti mogu obećati, ako je Thomsen nazvao djevojku, da se neće izvući
tako što će sve svaliti na tebe«, zaključi ona.
Rastvorio je dlanove i nekoliko trenutaka samo zurio pred sebe.
 »Uvijek on stupa u kontakt s djevojkom koju namjerava dovesti u
šumu«, najzad reče René. Gledao je u prazno dok je govorio, ne želeći ih
pogledati. Bilo je jasno da mu je bilo teško izdati svog prijatelja.
»Što ja dobivam iz svega ovoga?« upita on, promijenivši ton.
»Budeš li imao sreće, dobivaš to što ćeš istjerati Thomsena iz svoga
bračnog kreveta«, reče Louise.
René je kratko razmišljao.
»Dobro«, suho će on. »Ako ti sve ispričam, obećavaš li da ćeš ga
maknuti od moje obitelji?«
Pogled mu je bio prodoran, ali Louise nije pokleknula.
»Ne mogu ti ništa obećati,« reče ona, ne trepnuvši, »ali ako prikupimo
dovoljno dokaza, to će se riješiti samo od sebe.«
René posegne za Eikovim cigaretama i zamoli za upaljač.
»Svi smo znali da mesarev sin još nije izgubio nevinost pa smo se složili
da je, sad kad ulazi u bratovštinu, vrijeme da postane pravi muškarac.«
»A muškarcem se postaje tako što se seksaš s prostitutkom?« upadne
Louise.
Odjednom se sjetila jedne noći u gostionici u Hvalsøu, koja je petkom
bila disko. U baru je načula neke momke kako govore upravo to: pravim
muškarcem postaneš tek kad poševiš kurvu.
»Da«, odgovori René. »Jednom ti mora biti prvi put.«
»A vi ste planirali da debitira pred očima vlastita oca i svih vas, tako da
mu svi zajedno možete ocijeniti nastup. Ma sjajno!«
Kipjela je od bijesa.
Buljeći u stol, René kimne glavom.
»I kako je onda pošlo po zlu?« upita Louise.
»To ne znam«, požuri René. »Ali sam ritual vrlo je intenzivno iskustvo,
a momak je iznimno plah. Možda mu nije dobro sjelo zarezivanje vene.«
 Louise pomisli na Jane, koja je bila ponosna na svog sina, i na njegova
oca, koji je tvrdio da je mlakonja.
»Nakon obreda prelaska trebao je dobiti svoj dar«, nastavi René.
»A dar mu je trebala biti prostitutka«, zaključi Louise, kimnuvši
glavom. Veliko dokazivanje muškosti.
»Čuo sam da nije htio«, reče René i sklopi ruke na stolu. »Utekao je s
hlačama na gležnjevima.«
»Pa su djevojku preuzeli tvoji prijatelji?« ubaci se Eik.
»Ne znam što se dogodilo«, žurno će René, izbjegavajući ih pogledati,
ali Louisein ga je pogled posvuda pratio. Unijela mu se u lice.
»Kako je umrla?« sikne ona.
»Ne znam! Rekli su da je i ona pobjegla.«
»Nakon što su se izredali na njoj?«
Nakon nekoliko trenutaka tišine opet je kimnuo.
Louise je razmišljala bi li mu rekla i za druga dva leša koja je policija
pronašla u šumi, ali je taj podatak ipak odlučila sačuvati za poslije, budu li
ga morali još jače pritisnuti.
»Tko je sve te noći bio u šumi?« upita ona umjesto toga.
Opazila je kako je uvukao obraze i stisnuo zube, odmahujući glavom.
»Ne znam.«
»Nagađaj!« zasikće Louise, kipteći od bijesa.
Svrnuo je pogled, a ona je stala nabrajati.
»Thomsen, Pipica, zidar i mesar. Tko još?«
René nije reagirao, lice mu je bilo kameno.
»Tko još?« upita Eik iza njegove stolice.
»Možda zidarev sin Roar«, predloži René. »On je primljen lani, ali
njegov otac nije znao hoće li ga pustiti iz internata.«
 »Ima li još ljudi u užem krugu?« pritiskala ga je Louise, nastojeći
iskontrolirati glas.
René joj uputi pogled koji nije znala protumačiti.
»Klaus je bio u užem krugu«, reče on naposljetku. »Samo, teško da je
te večeri mogao biti ondje.«
To ju je zapeklo kao da joj je odvalio šamarčinu.
»Odakle da ja to znam, jebemu?« plane René. »Nisam bio ondje kad je
kružio zavjetni prsten. Ne znam što se ondje dogodilo niti mi je itko rekao.
Ti si se pobrinula za to!«
»Imao si posjet«, podsjeti ga ona. »Pretpostavljam da ste razgovarali?«
René nije odgovarao.
»Zavjetni prsten«, reče Louise potom. »Pojasni!«
Uzvrpoljio se na stolici, ali se potom uspravio.
»Kad kruži zavjetni prsten, sklapa se zavjet šutnje. To znači da nikome
nikad ne smiješ reći što se dogodilo. Možeš poslije žaliti zbog toga, ali zavjet
ne smiješ prekršiti.«
U mračnoj sobi za posjete zavladao je muk. U zraku su se zadržali
ostaci dima ugašene cigarete.
»Je li zavjetni prsten kružio i one noći kad je Klaus umro?« tiho upita
Louise.
Zamijetila je da se Eik pomaknuo, ali René je i dalje bio kamena lica.
Trenutak poslije kimnuo je glavom.
Pogledao je Louise.
»Je li zaista bio u mome tamnoplavom ogrtaču?« upita on, a Louise
ponovno zamijeti očaj u njegovim očima. »Bitten mi ga je poklonila za
rođendan.«
»Reci mi što se dogodilo u našoj kući«, zamoli ga ona. Eiku je
signalizirala da je, ako želi, radije pričeka vani, ali njen je kolega samo
odmahnuo glavom.
 René je počeo plakati. Suze su bešumno tekle niz njegove zatvorenički
blijede obraze, a ramena su mu drhtala. Louise je iz torbice iskopala napola
pun paketić papirnatih maramica i pružila mu ih preko stola.
Glasno je ispuhao nos. Trebao mu je trenutak da se pribere, a onda se
okrenuo njoj i pogledao je očima crvenim od suza.
»Svi smo bili ondje«, započne on. Led se počeo širiti Louiseinim
grudima. Odjednom je shvatila da nije sigurna želi li čuti ono što slijedi. Nije
bila sigurna hoće li joj biti bolje ako to sazna. Hoće li ta spoznaja pokrpati
ono što se u njoj slomilo, ili je prošlo previše vremena pa su oštećenja postala
trajna.
»Tebe nije bilo«, reče on, kao da je ona zaboravila na to. »Donijeli smo
pivo, došli smo krstiti kuću. Nije nas htio pustiti, ali onda je netko rekao da
ne može svoju braću otjerati s praga pa nas je pustio.«
Bijesno je pogledao Louise.
»Koji je vrag vama, kujama? Mislite da možete samo tako doći i sve
razjebati jer ste odjednom naumile zasnovati obitelj.«
Louise se htjela obraniti, ali je shvatila da on na neki način ima i pravo.
Nije voljela prijatelje svog dečka. Ali nije to bilo samo do nje, već i do Klausa,
jednostavno je bio sazrio.
»Isto tako je bilo s Bitten, kad se doselila«, nastavi René. »U početku ni
ona nije htjela da se više družim s momcima. Ali brzo sam ja to njoj izbio iz
glave.«
Zašutio je, spoznavši da se Bitten sad s njima druži i više no što bi on
htio.
»Što se potom dogodilo?« protisne Louise.
René duboko udahne i ponovno sklopi ruke, izbjegavajući njen pogled.
»Naslagali smo gajbe piva u praonici rublja iza kuhinje.«
Pričao je kao da je to nešto što mu se urezalo u sjećanje, što je i poslije
dvadeset godina jasno vidio pred očima.
 »Tako da kad ideš vani pišati, na povratku možeš uzeti pivo«,
rastumači on. »U jednom smo trenutku svi bili ondje, a Klaus nam je došao
reći da moramo otići. Isprva je rekao da mora ići nešto obaviti, a onda je
promijenio ploču i rekao da se ti vraćaš kući i da ne želi probleme, kad ste se
upravo uselili.«
Louise je zaboljelo kad je čula kako ih se njen dečko pokušao riješiti.
»Onda je pokušao s pričom da njegov otac dolazi s bušilicom pa ga je
Thomsen malo klepnuo i rekao mu da začepi gubicu i da popije nekoliko
piva. Ali onda se Klaus razljutio. Bilo je napeto između njih dvojice još
otkako je Klaus rekao da želi izići iz bratovštine. Više mu je puta zaprijetio
da će progovoriti ako ga ne pusti.«
Na trenutak je u sobi opet zavladao muk.
»O čemu? O nesreći s domarom iz Såbyja i o Gudrun iz trgovine?«
René ju je iznenađeno pogledao. Oči su mu vrludale dok je pokušavao
povezati konce, a potom je kimnuo.
»Mislim da da, ali ne znam. Tada sam mislio da su to samo prazne
prijetnje.«
Louise je počela uviđati zašto je René najednom progovorio. Znao je
da im nije rekao dovoljno o ritualu prelaska u šumi, da im nije dao ništa
čime bi Thomsena udaljio od svoje žene. Ali mogao je to postići pričom o
Klausovoj smrti. Htio je srediti Thomsena, a to je bio i njen cilj.
»Klaus više nije htio imati posla s time«, reče on, ponovno se okrenuvši
prema njoj. »Većina nas osjeti tu potrebu u nekom trenutku, samo nitko nije
imao hrabrosti to i učiniti. Dosad.«
Posljednje riječi kao da je izgovorio sam sebi.
Unutar Louise sve je stalo. Htjela je čuti nastavak, ali je istovremeno
imala nagon pobjeći, ispariti kroz procjep ispod vrata, da je vjetar odnese
daleko, u tamu.
»I dalje nam je govorio da odemo i ponesemo pivo sa sobom, a
Thomsen ga je i dalje klepao. U jednom trenutku Klaus je izgubio ravnotežu
i pao preko jedne gajbe piva. Ostao je tako ležati, ali smo ga onda mesar i ja
posjeli u naslonjač.«
Louise se prisjetila crnog, kožnatog naslonjača s podesivim naslonom
koji je Klaus dobio od svojih roditelja. Vjerojatno su ga posjeli u njega.
»Ne znam koliko je bilo sati. Glasno smo raspalili glazbu, ali onda smo
skužili da nam je ponestalo piva, pa smo naumili otići dalje. Kad smo Klausa
pitali hoće li s nama, nije reagirao, samo je sjedio u naslonjaču sklopljenih
očiju kao da spava. Tek kad ga je mesar protresao pa mu je glava pala
ustranu, shvatili smo da je mrtav.«
Ušutio je.
»Nitko ne umre pri padu preko gajbe piva«, reče on. »Tada to nismo
mogli znati. Bila je to nesreća.«
Ponovno je nakratko ušutio.
»Prokleta nesreća«, nadodao je.
»Zašto niste zvali hitnu?« upita Louise. »Kome je na pamet pala omča?
I zašto ste to htjeli prikazati kao samoubojstvo?«
Ponovno je sklopio ruke pred sobom i, zureći u stol, slegnuo
ramenima.
»Nismo htjeli da nas povežu s time, pa je bilo bolje prikazati to kao da
si je to sam učinio.«
Odjednom, kao da se magla u njenoj glavi rasplinula. Dok je sjedila i
gledala Renéa kako plače poput malog djeteta, osjećala se kao da stoji na
vrhu planine za kristalno čistog, ledenog zimskog dana, promrzla do kosti.
Ali shvatila je da je stara ekipa više od dvadeset godina čuvala tajnu koja je
mogla zaliječiti rane u njenu životu. Nešto se u njoj podijelilo napola. Jedan
se dio raspao, dok se drugi smrknuo kao olujni oblak.
Ispravila je leđa. Govnari su odlučili zatajiti nesreću za koju ih ionako
nitko ne bi krivio. Da su samo poštovali zakletvu da će paziti jedni na druge,
možda bi mu i spasili život, pomislila je. Mogli su pozvati hitnu, umjesto da
i dalje piju. Ali nisu. Kaznili su Klausa jer je odabrao nju umjesto njih. A
kaznili su i nju, pustivši je da misli da ju je Klaus odbacio. Da nije vrijedna
njegove ljubavi.
»Dakle, nisi ništa rekao, iako si znao da on to nije učinio!« ustanovila
je hladno.
»Bila je to nesreća.«
»A što je s domarom i Gudrun? Je li to što ste njih ubili također bila
nesreća?«
»Nismo nikoga ubili!«
Oborio je pogled.
»Trebao si nešto reći.«
»Zavjet se ne smije prekršiti.«
»Pa upravo si to učinio!« istakne ona.
»Ovo je sad nešto drugo«, reče on, prkosno je gledajući.
»Znao si da se Janein sin boji i da se ne usuđuje doći kući, a nisi ništa
rekao. Dosad, kad ti je u interesu servirati nam Thomsena. Kakav si ti to
čovjek?«
Nagnula se prema njemu.
»Znaš što su kadri učiniti. Momak ima petnaest godina! Ako se Suneu
išta dogodi, tebe ću držati osobno odgovornim!«
Potonje mu je sasula u lice.
»Ne znam što sad očekuješ od mene«, ponovno se pokuša izvući René.
»Očekujem da ispričaš sve što znaš o Thomsenu i sve što ti i tvoji jebeni
prijatelji nosite na savjesti. Sve ćeš ispričati policiji. I o Klausu i o svim
ostalim sranjima.«
Louiseino strpljenje došlo je do kraja. Vrijeme je da se sazna istina o
svemu.
Znala je da je pretjerala i bila je ljuta na sebe zbog toga. Nije smjela
vikati. Ali činilo se da René nije zamijetio da je izgubila kontrolu.
 »Ne mogu ti odati ostale«, snuždeno će on. »Znaš li što će mi se
dogoditi?«
»Ma vraga ne možeš! Odrasli ste ljudi, jebemu. Preuzmi malo
odgovornosti!«
Bijesno ga je gledala.
»Misliš da već nemam dovoljno sranja u životu?« zajeca on i zaroni lice
u dlanove.
»Ništa ti nemaš!« drekne Louise i osjeti Eikov pogled. »Ostao si bez
svega. Bez žene. Bez kćeri. Bez slobode. Zaglibio si u apsurdnom zavjetima
toga svog bratstva. Kako god okreneš, gotov si. Da sam ja na tvome mjestu,
povukla bih Thomsena sa sobom. Želim ti pomoći. Jedini je uvjet da mi
obećaš da ćeš na sudu svjedočiti protiv njega.«
René je neko vrijeme sjedio bez riječi, a onda polako kimne glavom.
»Svjedočit ću«, tiho reče, obrisavši suze i okrenuvši se prema njoj.
Odjednom ga više nije mogla gledati. U malenoj prostoriji više nije bilo
zraka, vrtjelo joj se u glavi. Okrenula se Eiku i vidjela da je on već ustao i
pozvao čuvara. Mehanički je pošla s njim, prošli su portu i izišli u sumrak.
Čim su izišli iz pritvora, privukao ju je sebi i zagrlio je dok je plakala.
Isplakala je staru bol.
Zamijetila je kako je Eikove ruke glade po kosi i nježno joj obavijaju
leđa. Stajali su tako neko vrijeme, a onda je Louise obrisala oči, poljubila ga
u obraz i malo se izmaknula iz njegova zagrljaja.
»Hvala«, promrmljala mu je u prsa. »Hvala što si bio uz mene.«
 30

S unea je bolio trbuh, ali ovoga puta ne od gladi, već zbog pomisli na to da
bi se kod žrtvenoga hrasta trebao naći sa ocem. Čitav dan razmišljao je o
tome, ali i dalje nije znao što da mu kaže.
Suze su mu potekle niz obraze. Osjećao se posve sam, a čežnja za
majkom potpuno ga je iscrpila. Nije više imao snage opirati se.
Sunce je već bilo zašlo dok se Sune približavao dogovorenu mjestu
sastanka pored žrtvenoga hrasta. Njegov je otac sjedio leđima oslonjen o
deblo, sklopivši svoje velike dlanove na koljenima. Nije izgledao ljutito, već
više žalosno. Sunea je prostrijelila uznemirujuća pomisao: njegova majka
bila je mrtva.
Šutke mu je prišao.
»Je li se što dogodilo mami?« procijedio je.
Njegov otac odmahne glavom.
»Kako joj je?«
»Loše, ali bori se. Jedino što je drži na životu jest nada da će ponovno
vidjeti tebe.«
Suneove grudi ispunila je tuga. Crnina i težina pri tiskale su mu srce.
»Ponovno je došla policija«, umorno će njegov otac. »Možeš li se
napokon vratiti kući?«
Sune nije odgovarao. Neko vrijeme čuo se samo šum povjetarca.
»Pronašli su je«, reče potom.
»Znam, i zbog toga te molim da se vratiš kući«, reče njegov otac. »Ti si
dio nas, mi tu ne možemo ništa.«
»Nasmrt je pretučena!«
Riječi su mu zapele u grlu.
»Policija će to otkriti«, napokon je uspio izustiti.
 »I zbog toga je nužno da odeš odavde. Ljudi će misliti da si ti to učinio.«
»Ali nisam!« plane Sune.
»Ali ljudi će misliti da jesi«, ponovi njegov otac.
»Ako ne prihvatiš prsten i položiš zakletvu s nama ostalima, ti je jesi
ubio«, rekao je duboki glas iza njega.
Sune se, prestravljen, okrene i spazi godija kako izlazi iz tame. Njegov
otac skoči na noge, privuče ga sebi i zaštitnički stavi ruke oko njega.
»Ne možemo te pokrivati ako nisi jedan od nas«, reče godi i zakorači
prema njima. »Morat ćemo im reći da si ti odgovoran za ono što se
dogodilo.«
»Ali ja ću policiji reći što ste joj vi učinili!«
Godi dograbi Sunea, a on opazi kako ga otac očajnički pokušava
zadržati uza se.
»Ostavi mog sina!« viknuo je. »Ja ću to srediti.«
Sune je vidio kako je godi zamahnuo kladom i čuo kako je ona tresnula
o glavu njegova oca. Srušio se na do zajedno s njime. Prije nego što se snašao,
godi ga je brutalno podignuo i stao odvlačiti od zgarišta.
»Ovaj dječak pripada bogovima, htio on to ili ne.«
»Neeee!« promuklo se zaderao njegov otac iza njih.
 31

to je to bilo?« uzvikne Camilla i zgrabi Frederika za ruku.

Š Njen muž zastane, pokušavajući razabrati odakle dopiru krici.
Potom je potrčao, a Camilla ispusti vrećicu sa stvarima za dječaka i,
hramljući, potrči za njim.
Uslijedilo je još nekoliko prodornih krikova. Frederik je nestao među
stablima, ali onda je naglo stao. Camilla je ugledala krupnu figuru u
tamnozelenoj lovačkoj jakni kako odvlači dječaka iz šume. On se derao. Srce
joj je stalo kad je spazila prestravljenost na njegovu licu.
»Što se ovdje događa, kvragu?« vikne Frederik i potrči prema njima.
Camilla je vidjela kako je dograbio dječaka, ali je istog trena srušen na
pod, kao da ga je oborio medvjed. Čovjek je počeo hramati. Pretpostavila je
da ga je Frederik uhvatio za nogu, ali nije vidjela ništa osim širokih leđa
okrenutih prema njoj. I noge, koja je zamahnula prema Frederiku. Čovjek
se prignuo, ali mu se dječak u tom trenutku otrgnuo i dotrčao do Camille,
kao da će iza njenih leđa biti siguran.
Među stablima je nazirala Frederika, koji se ponovno osovio na noge.
Malo je zateturao i načas se oslonio o stablo, ali potom je potrčao za
tamnozelenom jaknom koja je nestala šumskim puteljkom.
»Frederik!« vikne ona. »Stani!«
Odjednom je u šumi zavladao muk. Nije se čulo ništa osim njene
zadihanosti i dječakova tihog jecanja. Ramena su mu grčevito drhtala.
Odmaknuo se od nje, kao da ga je sram što je potražio zaklon iza nje. Bio je
mršav i odrpan, ruke i odjeća bili su mu prljavi. Camilla mu pruži ruke.
»Gotovo je«, tiho će ona, ali ušuti jer je uto nekoliko glasnih krikova
zaparalo šumsku tišinu. Prepoznala je Frederikov glas, a potom začula tresak
vrata auta i zvuk motora pod punim gasom. Ona i dječak nepomično su
stajali, slušajući škripu automobilskih guma u odlasku.
 »Moj otac«, prošapće Sune. »Moram pronaći svog oca.«
»Gdje je on?« upita Camilla, razmišljajući bi li pošla s dječakom ili u
drugom smjeru, pronaći Frederika. Pošla je za njime dok se probijao između
stabala, pored hrpice drva za ogrjev i nakupine paprati. Probijao se dublje u
šumu, umalo se saplevši preko grma divlje maline.
»Tata!« viknuo je i počeo trčati.
Camilla je klipsala za njim, a zastali su kad su došli do žrtvenoga hrasta.
Momak si je napravio logor od granja između niska grmlja i par širokih
debala. Pored maloga zgarišta ležala je plava majica njena sina. Izuzev toga,
logor je izgledao napušteno.
»Izgleda da je otišao«, jecao je Sune.
»Ali nisi li od njega bježao?« upita Camilla, ogledavajući se. Sve oko
njih bilo je posve mirno.
»Ne«, kroz plač će momak. »Tata je došao po mene, htio mi je
pomoći.«
Sjeo je na tlo i zario lice u dlanove, dok su mu se mršava ramena
ponovno počela tresti. Camilla čučne uz njega i položi mu ruku na leđa.
»Pronaći ćemo mi tvog oca«, obeća mu ona. »Mogu te odvesti kući.«
Sune gotovo neprimjetno odmahne glavom.
»Ne mogu se vratiti kući«, prošapće on, vidno potresen. »Okrenuli su
se protiv mog oca.«
»Ma riješit će se sve to«, pokuša Camilla.
»Ne razumiješ«, reče on, lica i dalje pokrivena dlanovima. »Ubit će
me.«
»Nitko ne bi ubio dijete!« uzvikne Camilla, ali se odmah prisjeti
grobova djevojčica pola kilometra odande.
»Hej!« začuo se muški glas, na što se dječak prenuo.
»To je moj muž«, umiri ga Camilla žurno i dovikne: »Ovdje smo!«
 »Što se tebi dogodilo?« šokirano upita kad je ugledala Frederika.
Odjeća mu je bila crna od blata, a krv mu je curila niz jednu sljepoočnicu.
»Pokušao me udariti autom pa sam se bacio u jarak.«
»Sigurno je taj isti udario mene«, bijesno će Camilla. »Pa to je totalni
manijak.«
Gotovo istovremeno okrenuli su se prema dječaku.
»Neće stati dok me ne pronađu«, jecao je on. »A ne znam kamo da
odem.«
Camilla ustane.
»Pođi s nama«, reče mu ona. »Naći ćemo neko rješenje. Policiji će biti
drago čuti da si dobro.«
Ali dječak se i dalje opirao i na trenutak se pobojala da će opet pobjeći.«
»Možda mi je otac i dalje ovdje«, reče on.
»Pričekajmo onda još malo«, predloži Camilla. »Možeš ga i nazvati.«
Pružila mu je svoj mobitel, ali ga nije uzeo. Želudac mu je kruljio, a i
vidno se smrzavao.
»Dobro bi ti došlo kupanje«, reče ona i nasmiješi mu se. »A bome i
pošten obrok. Čovjeku se često razbistri glava kad se dobro naspava.
Hoćemo li?«
Polako se osovio na noge, ali je i dalje gledao među stabla. »Može, ali
samo ako obećate da nikoga nećete nazvati. Mislim da će se moj otac sutra
vratiti po mene.«
»Obećavamo«, reče Frederik i položi mu ruku na rame.
 32

A ko su krivi za Klausovu smrt, odgovarat će za to«, reče Louise i otpije

gutljaj gorke crne kave koju je Eik stavio na njen stol. »Čak i ako je to
bila nesreća. Trebali su zvati pomoć, umjesto da sve prikriju, kao što su
prikrili još štošta. Tome mora doći kraj.«
Nije dobro spavala, čitavu noć vrtjela se po krevetu. U jednom je
trenutku otišla u kuhinju i skuhala si čaj od kamilice. Više je puta požalila
što je odbila Eikovu ponudu da prenoći kod njega u Sydhavnenu. Znala je
da on svaki dan započinje jutarnjim kupanjem i čašicom Gammel Danska.
To bi me donekle smirilo, pomislila je. Ali zahvalila mu je i otišla kući,
Jonasu, pokupivši usput indijsku hranu. On je sjedio u svojoj sobi s golemim
slušalicama na glavi. Toliko je izgubio pojam o vremenu da je iznenada
shvatio da je gladan kao vuk pa su nakon pileće tikka masale još i podgrijali
juhu i napravili kokice. A potom je naletio i Melvin s dvama paketima
danskih jagoda i pola litre vrhnja za šlag, koje je kupio na povratku iz
vikendice.
Izlika mu je bila da je samo navratio po poštu i čistu odjeću, ali, prije
nego se Louise i osvrnula, već je sjedio u dnevnom boravku i pio kavu i nešto
ljuto po što je bio otišao u svoj stan.
Usred druženja shvatila je da su nedostajali svom susjedu iz stana
ispod njih i zbog toga joj je bilo toplo oko srca. I dok je tako sjedila na kauču
s Jonasom, Melvinom nasuprot sebi i Dininom glavom na stopalima, osjetila
je kako je njena bol postala mrvicu podnošljivijom.
Sve do sat vremena poslije, kad je ugasila svjetiljku na noćnom
ormariću. Jer, one sekunde kad ju je obavio mrak, sve joj se vratilo. Sve što
je René Gamst ispričao o Klausovoj posljednjoj noći u njihovoj kući.
»Nadam se da ne počinješ miješati ta dva slučaja«, prene je Eik iz misli,
odlažući svoju šalicu na stol. »Taj stari slučaj spada pod okrug u Roskildeu,
ako će uopće otvarati slučaj. Mi i dalje tražimo momka koji je pobjegao od
kuće.«
Louise nije mogla razabrati čuje li to tračak ljubomore u njegovu glasu.
Kratko ga je promatrala. Bila je zaljubljena, shvatila je to tijekom protekle
noći. Njegov čudnovati šarm, njegova blaga osobnost unutar te otrcane
kožnate jakne, puna topline i suosjećanja. On je istovremeno bio i svjetlost i
tama. Uvukao se u nju i čeznula je za njim kad nije bio uz nju.
Klaus više nije bio njena velika ljubav. Nedostajao joj je, on je bio bol
koja nikad nije nestala. A sad je znala da je to bila krivnja skupine momaka
koji su i poslije, kao odrasli, skrivali istinu. Bjesnjela je i morala je nešto
učiniti s tim svojim bijesom prije nego što je posve izjede. Nije ju bilo briga
što miješa slučajeve jer joj je bilo mučno pri samoj pomisli na to da ta braća
po krvi tjeraju petnaestogodišnjeg dječaka da bude dio njihove bolesne
bratovštine.
»Ta su dva slučaja povezana«, reče ona Eiku. »Zar to ne vidiš?
Pokrivaju jedni druge, a ako želimo razbiti taj njihov obrambeni sustav,
moramo prikupiti sve moguće dokaze protiv njih. Trebali bismo proučiti i
slučajeve Gudrun i domara, sad kad je René voljan svjedočiti protiv ostalih.«
Vidjela je da je Eik i dalje bio skeptičan.
»Prije nego što sam došla, razgovarala sam s Klausovim roditeljima«,
nastavi ona, ne obazirući se na to. »Nymand je zatražio dopuštenje da
ekshumira njegove ostatke i pošalje kosti u forenzički laboratorij. Tada nisu
proveli obdukciju jer su našli oproštajno pismo, ali ako je umro od ozljeda
zadobivenih pri padu, mislim da postoje veliki izgledi za dokazivanje da je
bio mrtav prije nego što je obješen. Time bi Renéov iskaz dobio na
vjerodostojnosti.«
Nymand joj je tog jutra javio da je prethodne večeri ispitao Renéa
Gamsta u pritvoru.
»Pripremaju naloge, ali prije nego što ikoga uhite zbog ubojstva Lise
Marije Nielsen, htio bi prikupiti što više dokaza protiv čitave skupine, da na
kraju ne ispadne da su uhitili samo nekoga od njih. Želi pripremiti slučaj
protiv svih njih.«
S tom se odlukom Louise potpuno slagala. Slučaj je bio vrlo sličan
posljednjem slučaju ubojstva iz časti u kojemu je obitelj odabrala jednog
člana koji će ponijeti svu krivnju. Bio je to sedamnaestogodišnjak, kojemu
je prijetila najblaža kazna. Naknadno je odjeknula vijest da su svi članovi
obitelji dobili kraće ili duže zatvorske kazne za ubojstvo ili pokušaj ubojstva,
ali za to je bila potrebna opsežna priprema. Takvu je pripremu provodio i
Nymand u ovom slučaju, a ona je uključivala i nju i Eika.
Njen partner odmahne glavom. Zamijetila je da je htio nešto reći, ali je
to zadržao za sebe. Svejedno, nije bilo teško iščitati što misli.
»Ne možeš znati je li sve to povezano«, ipak je rekao. »Ne znaš ni jesu
li oni ubili prostitutku ni je li njihova krivnja što je momak nestao!«
»Ne«, prizna Louise. »Ne znam, ali imam snažan osjećaj, a ako nisam
u pravu, ja ću odgovarati za to.«
»Poslušaj moj savjet«, reče on i nalakti se na stol. »Nemoj biti
neprofesionalna zato što si osobno vezana za slučaj. Tu sam grešku ja
načinio kad je Sofie nestala, a to je rezultiralo samo time da me nitko nije
shvaćao ozbiljno.«
Louise je shvatila da joj nije bilo drago čuti ime Eikove bivše djevojke.
Dosad joj je ona bila samo u izmaglici.
»Bio sam toliko usredotočen na to što se moglo dogoditi njoj«, nastavi
on, »da se uopće nisam obazirao na preostalo dvoje utopljenika. A kad su
mi ljudi počeli ukazivati na to da je možda ona imala veze s njihovom smrću,
odbacio sam tu mogućnost. Smatrao sam da se ona utopila zajedno s njima.«
»Ali, strogo gledano, ne možeš znati je li ona možda i dalje negdje,
živa«, odvrati Louise, ignorirajući Camillin poziv. Odgurnula je mobitel.
Eik odmahne glavom.
»Nikad mi se nije javila, iako je znala gdje živim i imala je moj broj.«
 Louise je bilo jasno da pokušava održati smiren ton glasa, ali se to nije
odražavalo u njegovu pogledu.
Na trenutak su sjedili šutke, a potom se ona nakašlje i lagano kimne.
»Razumijem što mi želiš reći«, reče ona, »i drago mi je što mi to
napominješ. Ali ovdje se ne radi samo o Klausu. Imaš pravo kad kažeš da ne
možemo sa sigurnošću znati što se dogodilo s dječakom. Ali znamo da su
isti ljudi koji su odgovorni za Klausovu smrt najvjerojatnije ubili mladu
prostitutku. A sad, kad imamo malo jasniju sliku o njihovim postupcima,
znamo da će učiniti sve da izbjegnu kaznu. A to ne kanim dopustiti. Lisa
Maria je bila samohrana majka trogodišnjeg dječaka. Thomsen joj je platio
da dođe u šumu, a mjesec dana poslije njeno je tijelo iskopano iz staroga
groba u toj istoj šumi. Ako ih ne uspijem privesti pravdi zbog toga, mogu
slobodno predati svoju policijsku značku.«
»Na tom slučaju radi policija iz Roskildea, to nije pod našom
ingerencijom«, podsjeti je Eik. »Nisu li oni vodili i slučaj tvoga bivšeg
dečka?«
»Ali tada nije ni bilo slučaja!« plane Louise. »Thomsen i njegova banda
izvukli su se jer su sve uvjerili da se radilo o samoubojstvu.«
»Dobro, ali slučaj je svejedno u njihovu djelokrugu«, ustrajao je Eik.
»Tako je, zato je Nymand i dobio dopuštenje da ga ekshumira, to je
njihov slučaj od početka do kraja. Ali ako želimo srediti zločince, moramo
im pomoći. Gamst će surađivati samo zato što ga imam čime pritisnuti.
Osim toga, Nymand ne zna za te stare slučajeve. Kako bi i mogao znati? Tada
nije bio ondje. Sad mora otvoriti sve te stare dokumente. Kad prikupim sve
što je potrebno, šaljem to njemu«, zaključi Louise.
Ponovno su ušutjeli. Ovoga je puta kimnuo Eik, najprije pomalo
zamišljeno, a potom nešto odlučnije.
»Slažem se«, reče on. »Naravno da nećemo dopustiti da se zločinci
izvuku s ubojstvom samohrane majke. Uostalom, jesu li javili išta za ostale
dvije žene pokopane ondje?«
 Louise odmahne glavom.
»Nisu još«, reče ona i javi se na mobitel, koji je ponovno zasvijetlio.
»Camilla, nazvat ću te poslije«, reče ona i već se spremala poklopiti kad
je shvatila da nešto nije u redu.
»Morate doći ovamo«, kroz plač će njena prijateljica. »Već sam zvala
policiju u Roskildeu, ali su mi rekli da nestali dječak spada pod vas. Netko
ga je oteo i objavio nam rat.«
 33

N ije rekla ništa više?« upita Eik dok su se približavali bolnici Sankt Hans.
Čitavim putem do Roskildea Louise je pokušavala dobiti
Camillu, ali linija je stalno bila zauzeta. Uzdahnula je, nastojeći zatomiti
ljutnju zbog toga što ne može doći do nje.
»Nije rekla ništa o tome kako je Sune završio kod njih?« Louise
odmahne glavom.
»Ne, rekla je samo da će joj biti lakše objasniti kad dođemo. Ali bila je
uplašena. Netko im je upao u kuću dok su spavali i odveo dječaka.«
»Možda je i svojevoljno otišao«, reče Eik. Već je to bio nekoliko puta
rekao tijekom vožnje.
»Moguće«, reče Louise. »To je najvjerojatnije objašnjenje. Ali netko je
bio u kući, u to, čini se, nema sumnje. Samo mi nije jasno to s objavom rata
i to kako su ga uopće doveli u kuću.«
Ugledala je dva kamena stupa na ulazu u Ingersminde i čula kako se
Charlie uzvrpoljio u stražnjem dijelu auta kad je Eik velikom brzinom
skrenuo na prilaz. Parkirao je ispred širokih ulaznih stuba. Nije stigao ni
ugasiti motor, a na vratima se već pojavila Camilla, u pidžami, blijeda kao
krpa.
Prijateljica im je domahnula da dođu.
»Morate ovo vidjeti«, reče ona i odmah ode natrag u veliko predsoblje.
U kući je bilo tiho. Na podu je ležala jakna, a Frederikove gumene
čizme stajale su pored kuhinjskih vrata. Kroz prozore u kuhinji, kroz koje je
pucao pogled dolje, prema fjordu, Louise je ugledala Frederika i upravitelja
imanja. Stajali su pored puteljka koji je vodio u šumu gdje je nekoć bio
početak Staze smrti.
 Camilla se okrenula da vidi idu li za njom, a potom ode u manji hodnik
iza kuhinje i otvori vrata koja vode u dvorište. Pomaknula se ustranu da ih
propusti.
U zemlju je bila zabijena motka, a na nju je bila nabijena velika, crna
konjska glava.
Louise se skamenila, nagazivši na nogu Eika, koji se zabio u nju. Stavio
joj je ruke na ramena dok joj je srce divlje tuklo od straha. Konjska glava bila
je odrezana niže na vratu, tako da je griva poput plašta visjela oko motke.
Velike, crne, mrtve oči zurile su u njih. Oko očiju i krvava ruba odsječena
dijela rojilo se nekoliko muha.
»Koji je ovo vrag?!« u šoku uzvikne Louise i gurne Eika da se odmakne.
»Frederik kaže da je to nid-motka«, reče njena prijateljica i povuče je
natrag u kuhinju, dok je Eik otišao do Frederika i Tønnesena. »Potječe iz
stare nordijske religije i znači da je netko bacio kletvu na nas.«
»Nikad čula za takvo što«, reče Louise, opazivši da joj koljena i dalje
klecaju.
»Kaže da je to isto kao zmajske glave na vikinškim brodovima. To se
tumačilo kao neprijateljski znak.«
Camilla sjedne i privuče stolicu za svoju ozlijeđenu nogu.
»Nemam pojma odakle im glava«, reče ona. »Svatko ovdje ima konje.
Nadam se da konj nije bio nekoga od susjeda, inače će nam čitav ovaj kraj
biti za vratom.«
Louise ode do aparata za Nespresso i upita Camillu hoće li crnu ili s
mlijekom.
»Molim te jednu dužu, jaču, s mlijekom«, reče njena prijateljica i
pokrije lice dlanovima. »Toliko sam se prestrašila da sam počela tuliti.«
Duboko je disala, a onda se ispravila i prihvatila svoju kavu.
»Uvijek odem otvoriti vrata čim ujutro siđem. Kad je vrijeme lijepo,
doručkujemo na terasi.«
 Pogledala je Louise.
»Vidjela sam je tek kad sam se našla točno pred njom.«
Louise je sjela na drugi kraj stola. Kroz prozor vidjela je kako je Eik
otišao do auta po Charlieja, koji je već s njuškom u travi koncentrirano
trčkarao po travnjaku.
»A sad mi reci koliko ste skrivali dječaka i zašto mi nisi ništa rekla.
Znala si da ga tražimo!«
»Nismo ga skrivali.«
Camilla je držala veliku šalicu objema rukama, a pogled joj je bio uprt
u pjenu.
»Jasno ti je da je djevojka ubijena u vašoj šumi? Sune je možda važan
svjedok u tom slučaju. A umjesto da ste nazvali policiju i javili da ste u
kontaktu s momkom, vi niste ništa rekli dok vam svjedok opet nije
izmaknuo.«
Louise je bila tako bijesna da su joj se dlanovi tresli, ali onda se uspjela
pribrati.
»Koliko ste ga dugo krili od policije?«
Sad je Camillu obuzeo bijes. Uz tresak je odložila šalicu, tako da je malo
kave kapnulo po stolu.
»Kažem ti da ga nismo krili!« poviče ona. »Sinoć je proživio grozno
iskustvo i primili smo ga k sebi. Jedini od koga smo ga krili jest onaj idiot
koji ga je pokušao odvući u auto.«
Otresla je glavom i načas zatvorila oči, a onda joj je ispričala kako su
mu ona i Frederik nosili vrećicu s potrepštinama u šumu.
»Začuli smo krike i ugledali nekog muškarca kako ga vuče za sobom.
Učinili smo ono što bi svatko drugi učinio, odveli smo dječaka na sigurno.«
»Svatko drugi bi i nazvao policiju«, odvrati Louise.
»Kvragu, Louise! Htjeli smo, ali tada ne bi pošao s nama. A i trebao mu
je topao obrok i krevet.«
 »Je li u šumi razgovarao sa svojim ocem?« upita Louise.
Camillino objašnjenje malo ju je smirilo. Uvidjela je da bi i ona sama
postupila jednako, naravno da je dječakova dobrobit na prvome mjestu.
Camilla kimne.
»Ne znam koliko su uspjeli razgovarati. Stigli smo tek kad smo čuli
Suneove povike upomoć. Frederik se umiješao, ja sam otišla s njim do
njegova logora, ali otac mu više nije bio ondje.«
Prije nego što je Louise stigla pitati o muškarcu u zelenoj lovačkoj
jakni, Camilla joj preko stola pruži papirić.
»Ovo su tablice tog auta«, reče ona, »tako da to možete provjeriti.
Frederik kaže da je bio neki terenac.«
Nakratko je ušutjela, a onda je prodorno pogledala Louise.
»Sune je bio tako prestravljen da se tresao cijelim tijelom kad je dotrčao
meni. Možda je za vas to tek još jedan slučaj, ali dječak se derao kao da se
boji za vlastiti život. Bio je duboko potresen.«
Louise kimne. Sledila se kad je pročitala slova ST ispred
peteroznamenskastog broja tablica. Nisu je prošli trnci zbog toga što je opis
odgovarao Thomsenovu terencu, već više zbog toga što je bio korak ispred
njih.
»Što vam je Sune stigao ispričati?« upita ona i pogleda kroz prozor.
Trojica muškaraca i njemački ovčar vraćali su se preko travnjaka.
Camilla odmahne glavom.
»Niša. Rekao je samo da su se oni okrenuli protiv njegova oca jer ga je
pokušao zaštititi. Bio je slomljen i nije imao kamo pa mu je Frederik
ponudio da dođe k nama. Ali nismo ga ništa ispitivali. No izgledao je tako
izmoždeno da smo pomislili kako bi bilo bolje da se naspava prije no što
krenemo rješavati njegove probleme. Kad sam išla leći, već je spavao kao
klada u susjednoj sobi.«
»Biste li čuli da se odšuljao usred noći?« upita Louise.
 »Ne«, prizna Camilla. »Ne bismo ga čuli, ali tada ne bi morao izvana
provaljivati kuhinjska vrata, mogao bi ih naprosto otključati i otići.«
Louise je neko vrijeme razmišljala.
»Sigurna si da ga je otac pokušao zaštititi od toga drugog čovjeka?«
upita ona potom.
»Nisam to vidjela, ali tako je on rekao. Vidjela sam samo čovjeka koji
je udario Frederika i pobjegao. Odnosno, točnije rečeno, vidjela sam ga
samo s leđa. Ali momak je bio duboko potresen i jako zabrinut za svog oca.
Rekao je da je njegov otac pokušao spriječiti tog čovjeka da ga zgrabi.«
»Jesi li ga ti vidjela?«
»Samo s leđa«, odgovori Camilla. »Bilo je mračno, vidjela sam samo
široku sjenku koja je nestala.«
Nakratko je ušutjela, a potom pomalo utučeno odmahne glavom.
»Ne znam je li dječaka više šokiralo to što mu je ovaj udario oca ili to
što je svjedočio čitavome tom sukobu«, reče ona.
»Moguće je da ga je iznenadilo to što ga je otac štitio«, reče Louise.
»Možda je pomislio da se možda ne bi morao skrivati u šumi da je znao da
je njegov otac spreman boriti se za njega.«
Camilla se namršti.
»Kako možeš uvući svoje dijete u takvu situaciju?« promrmlja ona i
pogleda prema vratima, kroz koja su upravo ušli Frederik i Eik.
»Nema sumnje da su došli obraslom stazom«, reče Frederik i stane im
dijeliti šalice kave. »Trava je utabana, a ima i nekih znakova sukoba.«
Louise pogleda Eika.
»Idemo, moramo pronaći mesara, a imam osjećaj da ga moramo
pronaći što prije.«
 34

M esarev bijeli kombi bio je parkiran nasred dvorišta, kao da je napušten

u žurbi. Izuzev toga, imanje je djelovalo mračno i prazno.
Louise osjeti kako je obuzima nemir, ne toliko zbog tišine, koliko zbog
osjećaja neizvjesnosti. Nije znala što je očekuje, imala je samo vrlo izražen
osjećaj da je nešto pošlo po zlu.
Iza sebe je čula kako je Eik zalupio vratima auta, a dok je išla prema
kući pokucati, pred očima joj se pojavio Janein molećivi pogled. Nadala se
da je Sune odveden kući, svojim roditeljima, i da je sad sjedio uz majčin
krevet. Ali nije mogla zaboraviti konjsku glavu. Ta prijetnja i tučnjava u
šumi više su ukazivale na nekakav okršaj.
Louise pokuca na vrata. Pričekali su neko vrijeme, a onda ih je otvorila
i ušli su u kuću. Na trenutak je zastala na ulazu, osluškujući čuje li se ikakav
zvuk. Kuhinja je bila prazna, dnevna soba bila je prazna, ali vrata Janeine
sobe bila su odškrinuta. Louise se ogledala oko sebe. Na blagovaonskom
stolu ležali su mobitel i novčanik. Pored kauča su ležale odbačene papuče, a
s njega je do poda visio izgužvani pokrivač.
»Zdravo!« povikne ona i krene prema vratima. »Ima li koga?«
Učinila je nekoliko koraka unaprijed i zastala. Učinilo joj se da čuje
zvuk poput trljanja tkanine, ali nitko se nije javljao. A onda je začula nečije
teško disanje i dugi šmrcaj.
Louise otvori vrata sobe. Mesar je sjedio pognut na stolici pored prazna
kreveta. Podlaktice je oslonio na bedra dok su mu dlanovi visjeli. Lice mu je
bilo blijedo i mokro od suza, a oči crvene i sjajne. Čovjek u raspadu, pomisli
Louise i tek tada opazi da je krevet pospremljen. Pokrivač je bio zategnut, a
rubovi jastuka ispravljeni.
Odjednom ju je uhvatio osjećaj da zrak ne dopire do njenih pluća, da
se sve u njoj stisnulo. Pred očima su joj se počeli pojavljivati fragmenti
rečenica i davno zaboravljenih sjećanja iz školskih dana. Ona i Jane u utvrdi
Hammershus na školskom izletu u Bornholm. Ljeta i plivanje na otvorenom
bazenu Uggersløse, gdje su išle do oznaka od sto i tisuću metara. Jutra i
čekanje školskog autobusa pored ribnjaka i odlazak na pomfrit na povratku
iz škole.
Prišla je mesaru i položila mu ruku na rame. Nije ispustio ni zvuka, ali
je pogledom pratio njene kretnje. Uspravio se na stolici i pogledao prema
vratima na kojima je stajao Eik. Usne su mu zatitrale i stisnuo je usne, kao
da je pokušavao ispraviti mišiće lica, ali je to rezultiralo samo grimasom.
Louise pokaže prema krevetu i upitno je pogleda.
Mesar odmahne glavom.
»Jane je kod svojih roditelja«, reče on hrapavim glasom. »Napustila
me.«
Žena na samrti ne napušta svog supruga, prođe Louise glavom.
Nelagoda joj se vratila.
»Jesi li joj rekao da si jučer pobjegao umjesto da si ostao pomoći svom
sinu?« upita ga Eik s vrata.
Mesar obori pogled i gotovo nezamjetljivo odmahne glavom.
»Nisam pobjegao«, tiho je rekao, ne kao opravdanje, već kao
objašnjenje. »Ostao sam ondje i pošao za ljudima koji su Sunea poveli sa
sobom. Slijedio sam ih do kuće i vidio kako su ga uveli. Zasigurno ne
razumijete, ali vjerujte mi, moj je sin sigurniji ondje nego pod zaštitom koju
mu ja mogu pružiti.«
Zario je svoje izmoždeno lice u dlanove, a debeli prsti s kratkim
noktima kao da su dodatno naglašavali njegov očaj.
»Ne mogu mi to raditi«, procijedio je ispucalim glasom. »Ne mogu to
njemu raditi. On je tek dječak. Ne znam kamo da ga sakrijem a da ga ne
nađu. Ne znam kako da ga zaštitim.«
Te je posljednje riječi prošaptao, a potom se uspravio.
 »Moram otići po njega, pobjeći ćemo nekamo«, reče on. »Samo, toliko
je toga... Što ću s mesnicom? I s Jane? Nisam siguran ima li snage za ponovno
seljenje. Nije imala snage ni razgovarati sa mnom kad sam je sinoć nazvao.«
Eik je došao do kreveta i sjeo uz Louise. Ona je htjela mesaru dati još
nekoliko minuta da dođe sebi, ali je Eik preuzeo riječ.
»Nažalost, za to je prekasno«, tiho reče njen partner.
U njegovu glasu nije bilo nikakve osude ni prijekora. Isprva se činilo
da mesar nije razumio što je htio reći, a onda je bijesno pogledao Eika. Oči
su mu se zacrnjele.
»Kako misliš, prekasno?« zasikće on, podignuvši pogled. »Ako nam
kaniš poslati socijalnu službu, samo izvoli, ali dovraga, nećeš me spriječiti
da odvedem svog sina na sigurno!«
»Sune više nije u toj kući«, reče Eik. Objasnio mu je da je netko
provalio pod okriljem noći. »Ujutro ga više nije bilo.«
U sobi je zavladao tajac. Mesaru su klonule ruke dok je nijemo blenuo
u Eika.
»Ispred vrata su zabili motku s nataknutom konjskom glavom«,
nastavi Louise. »Kako da to protumačimo?«
Mesarevo se lice iskrivilo od straha i očaja.
»Ubit će ga«, prošapće on nakon nekog vremena. »Nid-motka znači da
su im se zamjerili oni koji su skrivali Sunea. A njega će žrtvovati bogovima.
To će mu biti kazna što je napustio zajednicu.«
»Pa ne možeš ubiti nekoga zato što je napustio krug prijatelja...«
započne Louise, ali onda ušuti i zatvori oči, sjetivši se Klausa.
»Nije to krug prijatelja«, muklo će mesar. »Mislio sam da si barem ti
to skužila. To je pakao. Iz njega nema bijega.«
 35

M ogao bi biti bilo gdje. Louise su se glavom rojile mogućnosti dok su

se vozili uz polja Skov Hastrupa. Na nebrojeno se mjesta moglo skriti
petnaestogodišnjeg dječaka. Na pamet su joj padale prazne izviđačke
kolibice, veliki štagljevi, ambari i šupe u šumi. Ako su Thomsen i njegova
banda odlučili skriti dječaka, bila bi to gotovo nemoguća potraga.
Mesara su prepustili dvojici Nymandovih ljudi kako bi sudjelovao u
potrazi za Suneom. Louise je isprva mislila da je uzrok mučnine u njenu
želucu, još od trenutka kad je Sune nestao iz Camilline i Frederikove kuće,
činjenica da vrijeme radi protiv njih. Ali sad, dok je Eik jurio Ulicom
Kvandrupvej prema imanju Velikog Thomsena, shvatila je da joj mučninu
izaziva tjeskoba. Ne samo zato što ju je bilo strah da će doći prekasno, već
ponajprije zbog pomisli na to što su sve ti ljudi kadri učiniti dječaku. Mesar
je bio u pravu. Od svih ljudi, barem je ona znala što su sve spremni učiniti
da se zaštite.
»Vozi, jebemu!« prosikće ona kad je Eik skrenuo na prilaz
Thomsenovu imanju i usporio.
»Jesu li se javili?« upita on.
Louise se pribere i odmahne glavom. Nymand je poslao svoje ljude na
zidarovu adresu u Såbyju i Pipičino imanje u Særløseu, ni kilometar od
mjesta na kojemu su se oni nalazili. Dogovor je bio da će se sve patrole, kad
budu na svojim pozicijama, javiti Nymandu, koji će potom koordinirati
istovremene pretrese.
Louise mu je poslala poruku da su spremni i zurila je u ekran mobitela,
čekajući »krenite«.
Dala je Eiku dodatne bodove što nije ništa rekao kad ga je forsirala dok
su ionako mogli samo sjediti i čekati. Pogledala ga je. Njegova poluduga,
tamna kosa bila je počešljana unatrag. Svoju kožnatu jaknu bio je bacio na
stražnje sjedalo i tek je sad opazila da ima bijelu majicu umjesto crne, kakve
je inače nosio.
Kad su se upoznali, rekao joj je da nosi crno zato što mrzi ići u kupnju
pa je, kad bi kupovao odjeću, uzimao više jednakih stvari odjednom. Deset
crnih majica, pet pari crnih levisica, uvijek isti model, i crne čarape. Rekao
joj je i da ne nosi donje rublje. Tu je naviku zadržao još od putovanja u
Indiju.
Odjednom je shvatila da majica nije jedino što se promijenilo. Nije više
bilo ni žute i zelene uzice koje je nosio oko zapešća, kao ni ogrlice sa zubom
morskog psa. Nikad ga nije pitala odakle mu to. Imala je neki osjećaj da ih
je nosio otkako mu je djevojka nestala.
Poželjela je položiti dlan na njegovu ruku, osjetiti napete mišiće i
toplinu njegova tijela.
»Jesu li zaista kadri ubiti tog momka?« upita on ozbiljnim glasom.
Louise se malo uspravi.
Jesu li? pomisli ona. Kimnula je glavom.
»Nažalost, mislim da jesu«, odgovorila je nakon što je malo razmislila.
»Da spase svoju guzicu. Bojim se da su kadri štošta učiniti da izbjegnu
optužbe za ubojstvo. Ako nisu budale, dobro znaju da im upravo to prijeti
ako Sune ispriča što se te noći dogodilo u šumi. A otkrije li se to, tko zna
koliko će im još kostura iskopati iz ormara.«
»Ali ubiti dječaka?«
»Oni na to ne gledaju tako. Za njih on nije dječak, u njihovu je svijetu
on odrastao čovjek koji je prekršio zavjet šutnje.«
»U njihovu svijetu?«
»Možda u gradu to ne funkcionira tako,« razdraženo će Louise, »ali
ovdje se ljudi drže zajedno. Cesto je to tako u manjim zajednicama. A nakon
onoga što sam i sama proživjela, nema nikakve sumnje da su Thomsen i
njegova ekipa te norme doveli do ekstrema. Uostalom, i mesar je sam to
rekao. Nije to više prijateljstvo, to je zajednica iz koje nema izlaska. Zato se
bojim da njih nije briga ima li čovjek trideset ili petnaest godina.«
Onaj težak osjećaj u želucu iz straha je prerastao u bijes.
»Dok smo imali tulume u školi, prijatelji su uvijek pazili jedni na
druge. Ako netko dobiva batine, prijatelji ga dođu spasiti. Takva su bila
>pravila< i meni je to u redu, to se očekuje od prijatelja.«
Eik lagano frkne, ali nije ništa rekao, tako da nije mogla iščitati njegov
stav o tome.
»Iako to nije baš politički korektno,« nastavi ona, »ne mogu reći da ja
ne bih postupila jednako. Da sam vani s Camillom i da je tko napadne, ja
bih napala njega.«
»Da mi je i to vidjeti«, promumlja on, ali ga je Louise ignorirala.
Upravo kad mu je htjela prokomentirati majicu, oglasio joj se mobitel.
»Idemo«, kratko je javio Nymand.

Eik je dao gas do daske. Pored njih su letjela polja i obori, ali jedino što je
Louise bilo pred očima bio je prizor Velikog Thomsena kako odvlači Sunea.
Progonio je dječaka i bio je nasilan prema njemu. Bila je i više nego spremna
suočiti se s njime.
Bijeli krov Thomsenove kuće pojavio se pred njima, a uz jedan kraj
bila je parkirana njegova Toyota Land Cruiser s otvorenim prtljažnikom.
»Showtime«, reče Eik.
Dogovorili su se da će, ako Thomsen sam ne iziđe, Louise otići na
stražnja vrata, a Eik na prednja. Ako ne bude kod kuće, morat će dovesti
susjeda da bude svjedokom pretresa. Ali na kraju se nisu trebali brinuti o
tome jer je Veliki Thomsen izišao istog trenutka kad je Eik uparkirao u
dvorište.
Nije pokazivao ni naznake gostoljubivosti, ali nije izgledalo ni kao da
ih je očekivao. Ruke je držao u džepovima plavih radnih hlača i zauzeo je
svoj uobičajeni prijeteći stav. No iz nekog razloga to nije djelovalo na Louise,
koja mu je prišla i zatražila dopuštenje da pregledaju njegov posjed.
»Imamo, naravno, i nalog«, reče Eik iza nje, ali njegove riječi zagluši
Louisein povik kad je Thomsen prislonio mobitel na uho.
»Na to možeš zaboraviti!« reče ona i doleti do njega. »Porazgovarat ćeš
s mojim kolegom u dnevnom boravku, a ja ću malo razgledati kuću.«
»Nije u redu što ovako maltretirate uzorne građane. Mislim, što sam
učinio?«
Htjela mu je sasuti u lice da ima više stvari zbog kojih su se vratili.
Louise je pomislila na Sunea i na dječačića koji je na svoj rođendan ostao
bez majke, ali morala se zadovoljiti time da mu uputi bijesan pogled.
»Ne kažemo da si išta učinio,« reče Eik, uputivši Thomsena prema
kući, »ali činjenica je da si sinoć bio u Boserupskoj šumi i da si pokušao
petnaestogodišnjeg dječaka odvući u svoj auto. Znamo i da si se naguravao
s dječakovim ocem, ali i da ti je Sune uspio pobjeći. Sad želimo znati gdje je
dječak...«
»Nisam ja sinoć bio ni u kakvoj šumi. I odakle, jebemu, da ja znam gdje
je dječak?« gotovo vedrim će glasom Thomsen. »A nisam se bome ni
naguravao ni s kim. Ili se potučeš ili se ne potučeš.«
»Sukobio si se s dječakovim ocem u šumi«, smireno nastavi Eik.
»Ne znam ja ništa o tome. Nemam pojma o čemu govorite. Ali, ako
niste znali, dječakova majka teško je bolesna, mislite da ona ne bi htjela još
jednom vidjeti sina prije nego što prdne u fenjer?«
Louise opazi kako je automatski stisnula šake. Dvije sekunde dijelile su
je od toga da opali Velikog Thomsena, ali ju je spriječila Eikova ruka. Na
trenutak je stajala posve mirno, dok su joj mišići titrali od bijesa, a onda se
okrenula na peti i otišla prema krilu kuće sa štagljem otvorenih vrata.
»Toga klinju treba pošteno namlatiti zato što tako muči majku...«
Bilo je to zadnje što je Louise čula prije nego što je ušla u mračni, vlažni
štagalj. Nekoć su u njemu vjerojatno držali stoku ili kokoši. Tri prostorije
niska stropa dijelile su visoke, zidane stube. Zrak je bio ustajao i čitav štagalj
smrdio je na vlagu u žbuci. Činilo se da se koristila samo srednja prostorija.
Prišla je hrpi starog namještaja i krame nabacanoj na pod. Uza zid
ležala je kutija s porculanom i stara škrinja bez poklopca.
Ali dječaku nije bilo ni traga, ni ondje ni u ostalim dvjema
prostorijama s prozorima tako prljavima i punima paučine da sunčeva
svjetlost uopće nije prodirala kroz njih.
Kad je izišla, Eika i Velikog Thomsena više nije bilo, a vrata središnjega
krila kuće bila su zatvorena. Požurila je do suprotna krila, koje je vonjalo na
osušenu travu i motorno ulje. U ovom su krilu pregradni zidovi bili srušeni,
tako da se unutra nalazila samo jedna velika prostorija. Nasred nje bio je
golemi traktor, dovoljno velik i za Gradski park. S njega je dopirao vonj suhe
trave. Uz jedan zid stajala je velika šperploča s nacrtanim siluetama raznog
alata. Čekići, kutomjeri i još koješta.
Na trenutak je zastala, čak i zadivljena razinom reda koji je Thomsen
ovdje održavao, za razliku od nereda koji je prouzročio kod Bitten.
Izišavši na dvorište, stala je promatrati krovišta dvaju krila, da vidi
kako se može doći u potkrovlje. Samo na jednom krilu bila su crna drvena
vrata koja su pratila liniju krova, ali na njima su bile naslage prljavštine i
paučine jednake onima na prozorima u štali. Bilo je jasno da već poduže
vrijeme nisu otvarana.
Louise pođe prema kući. Kroz prozor je vidjela Thomsena i Eika u
dnevnom boravku. Thomsen je viđao rukama po zraku, kao da želi dodatno
naglasiti to što govori.
»Sinoć sam prenoćio kod svoje cure, kako to ne možeš razumjeti?«
grmio je njegov glas kad je Louise ušla u hodnik. S jedne strane nalazila se
vješalica s kaputima i ogrtačima, a s druge zatvoreni regal. Pored vrata bio
je umivaonik, a iznad njega slavina s kratkim gumenim crijevom, kakav su
imali i njeni roditelji za ispiranje cipela. Obrisala je svoje gumene čizme i
ušla u dnevnu sobu, gdje je Thomsen i dalje urlao na Eika, koji je samo šutke
stajao.
 »Bio sam ondje cijelu noć! Pitajte nju!«
Eik mirno kimne dok je Louise počela sustavno pregledavati kuću.
Velika kutna garnitura od crne kože bila je postavljena pored vrata koja vode
na terasu. Na zidovima su visjele slike, a na šanku je ležao stakleni pladanj
koji je izgledao kao da je stajao čitavo bogatstvo. Nije to bila momačka gajba
s bilijarom ili pikadom kakvu je Louise očekivala. U kuhinji je bio veliki,
dvokrilni američki hladnjak s ledomatom. S jedne strane hodnika bila je
spavaća soba s vezanom kupaonicom, a s druge dvije gostinske sobe. Ali
dječaka nije bilo. Nije bilo ni tragova da je netko u skorije vrijeme boravio u
sobama, posteljina je bila uredno složena na krevetima.
Louise je zastala na hodniku i zavirila u Thomsenovu spavaću sobu.
Na komodi se nalazila uokvirena slika njegovih roditelja, na kojoj je njegov
otac izgledao onako kako ga je pamtila iz doba kad je bio šef policije u
Roskildeu. Pored njega bila je njegova žena, koju su uvijek oslovljavali sa >
šefova supruga<. Louise ju je znala ponajprije kao gospodu koja je radila na
šalteru banke, davno prije nego što je banka Unibank postala Nordea.
Zanimljivo, kako odmah isplivaju crtice iz prošlosti, pomisli ona,
proučavajući drugu sliku na komodi. Na njoj je bio Ole Thomsen iz školskih
dana, grleći jednu djevojku. Široko lice, gusta kosa, vesele oči i lagani
osmijeh. Louise je zaboravila da je tada zapravo bio zgodan.
Kad su doselili u Lerbjerg i kad je ona krenula u školu u Hvalsø, on je
bio jedan od momaka na koje je bacala oko tijekom odmora. Sad se više nije
mogla sjetiti kad je njegov šarm iščeznuo i kad je postao ovakav kakav je sad.
»Dobro, idemo onda sve troje do nje«, zaključi Eik. Iz dnevne sobe čuli
su se koraci.
»Da ti nije palo na pamet«, reče on odlučnim glasom. »Daj mi mobitel,
vratit ću ti ga kad porazgovaramo s Bitten Gamst.«
Čekajući u hodniku da se Eik i Thomsen obuju, Louise baci pogled u
ured koji se nalazio iza kuhinje.
 »Pogledat ću na tavan«, reče ona Eiku dok su njih dvojica išli prema
ulaznim vratima. Na stropu praonice rublja nalazio se bijeli poklopac otvora
koji je vodio na tavan. Otvorila ga je i odmah napipala prekidač za svjetlo na
podu pored dimnjaka.
Nekoliko kutija i stalak za božićno drvce ležali su na hrpici pored
otvora. Popela se i stala na drvene daske koje su se malo savile pod njenom
težinom, nadigavši prašinu. Gomila tamnih sjenki i spremljenih stvari.
Nikakva zvuka, nikakvih znakova života. Louise se na brzinu ogleda oko
sebe, osvjetljavajući kutove svjetiljkom koju je imala za pojasom. Ništa,
ustanovila je.
Eik je na dvorištu već bio upalio auto, čula je brujanje dizelskog
motora. Ugasila je svjetiljku, zatvorila poklopac za sobom i sišla niza stube.
Još se jednom ogledala po dnevnoj sobi, a potom izišla i sjela na
stražnje sjedalo. Osjetila je Thomsenov pogled. Pogledi su im se načas susreli
u retrovizoru, ali je žurno demonstrativno okrenula glavu i ostavila ga da
zuri u njen potiljak.
 36

K ad su došli na brežuljak pored Særløsea, okrenula je glavu da vidi

oronulo imanje Johna Knudsena. Na prilazu su bila parkirana dva
civilna policijska auta, a po dvorištu se motalo više ljudi.
Mogao bi biti ondje, pomislio ona. Možda su sakrili Sunea u veliki
štagalj u kojemu je Pipica utapao tek okoćene mačiće.
Nitko u autu nije ništa govorio, ali je na Thomsenovu izrazu lica u
retrovizoru razabrala da razmišlja. Vjerojatno je shvatio da se policija ne
zanima samo za njega, što ga je, kako se činilo, zapravo umirilo. Zavalio se
u sjedalo i okrenuo glavu od imanja.
Nazvala je Nymanda i ukratko mu ispričala da su obavili pretres i da
nisu ništa pronašli, te da su išli prema adresi na kojoj je Ole Thomsen
navodno proveo noć.
»Jesu li se ostali javili?« upita ona, a Nymand je izvijesti da je patrola
završila pretres kod zidara u Såbyju i da ni ondje nije bilo ni traga dječaku.
»Isprva je tvrdio da ne zna tko je Sune Frandsen, gdje se nalazi
Ingersminde i da nikad nije čuo za nid-motku.«
Laže, pomisli Louise. Zidar je duže vrijeme radio na tom imanju kad
je Camilla za renoviranje angažirala njegovu tvrtku.
Patrola koja je pretraživala Pipičino imanje još uvijek nije bila ništa
dojavila.
Louise svrne pogled kad su, ulazeći u šumu, prolazili pored
lovočuvareve kuće. Nije ondje bila otkako je napadnuta, ali znala je da je
kućica prazna otkako je Bodil Parkov iselila iz nje.
Nasmiješila se kad je Eik samouvjereno skrenuo na cestu pored
Avnsøa, prema Bitteninoj kući. Kad su prvi put zajedno bili u toj šumi, imala
je dojam da nikad nije bio nigdje dalje od Sydhavnena, a sad je vozio onuda
kao da je ondje odrastao.
Kad su ugledali Bitteninu bijelu šumarsku kućicu, Louise je već izdaleka
vidjela da je netko kod kuće. Iako ga je bila vidjela samo na slikama, načas
je zbog kratke kose i dječačke figure pomislila da se po dvorištu mota Sune.
Ali onda je shvatila da je to Bitten u trapericama i majici dugih rukava.
»Koji vrag?« uzvikne Thomsen i uspravi se, vidjevši što se zbiva.
Njegove su stvari ležale na hrpi usred dvorišta. Bitten se vratila u kuću, a
nedugo potom kroz vrata je izletjela hrpa odjeće.
Eik jedva da je ugasio motor, a Veliki Thomsen već je bio na izlasku iz
auta.
»Što to radiš, kujo poremećena?« urlao je.
Bitten se isprva trznula jer očito nije bila čula da dolazi auto. A onda je
stala, podbočivši ruke o bokove i jasno dajući do znanja da ne kani
ustuknuti.
Louise i Eik bili su Thomsenu za petama dok je dugim koracima grabio
prilazom kući. Nekoliko polomljenih dugih alceja visjelo je prema kamenim
pločama. Bitten se nije šalila.
»Pokupi svoje prnje i odjebi odavde!« plane Bitten kad je Thomsen
počeo urlati na nju.
Renéova krhka žena uspjela je u dvorište izvući i njegov veliki
naslonjač. Ležao je prevrnut na travi, a na njemu je bio golemi LCD-
televizor. Thomsen je pobjesnio kad je to vidio. Poletio je i udario Bitten
šakom u lice prije no što su ga Louise i Eik stigli spriječiti.
»Požalit ćeš zbog ovoga!« dreknuo je dok ga je Eik odvlačio unatrag.
Savinuo mu je ruku iza leđa zbog čega se krupni čovjek morao pognuti.
Bitten nije ništa rekla. Prislonila je dlan o obraz, a po njemu je počela
curiti krv iz nosa. Ali u pogledu koji je uputila Thomsenu nije bilo straha.
Samo prkos.
»Ti si najveća šupčina koja je ikad hodala na dvije noge«, frkne ona.
»Ne želim te više nikad vidjeti.«
 »Što se dogodilo?« upita Louise, dok je Eik tjerao Velikog Thomsena
natrag prema autu, prijeteći mu optužbom za nasilje.
»René me nije htio vidjeti kad sam ga danas otišla posjetiti.«
U Bitteninu je glasu bilo toliko bijesa da je bio gotovo neprepoznatljiv.
»Ova šupčina očito mu je uspjela prenijeti poruku da želim razvod i da
je odvjetnik već pripremio papire. Nikad nisam rekla da želim razvod. Kad
sam otišla podignuti novac s računa, ispalo je da je blokiran. Otišla sam u
banku i rekli su mi da Renéova plaća, koja inače sjeda na naš zajednički
račun, nije uplaćena. A mislila sam da pomažem Renéu time što sam dobra
s Thomsenom dok je on u pritvoru.«
Bitten obriše ruku o hlače, ostavivši krvavu mrlju na bedru. Iz nosa joj
je i dalje tekla krv pa je Louise predložila da uđu u kuću i stave ledeni oblog.
»Sve je vrijeme govorio da će pomoći meni i mojoj kćeri, da će sve biti
u redu. Rekao je da će Renéu i dalje uplaćivati plaće i da nećemo upasti u
probleme«, reče Bitten dok su sjedile u kuhinji. Louise je umotala kocke leda
u krpu i stavila joj je na nos. Bitten je počela pričati kako ju je iskoristio i
kako je osjećala da se uvalila u klopku.
Samo je sipala riječi, a Louise je nije prekidala.
»Čitavo vrijeme je ovdje«, nastavi Bitten. »Dogovor je bio da dolazi
samo kad moja kći spava ili kad nije doma, ali on sad inzistira na tome da je
vozi u vrtić i da bude dio obitelji. U potpunosti je sve preuzeo. Kad sam se
danas vratila iz pritvora, i dalje je bio u krevetu. A znaš što mi je rekao kad
sam ga pitala zašto je naumio uništiti moju obitelj?«
Bittenino se lice opet smrklo, a oči su joj postale gotovo crne.
»Rekao je da će zgaziti Renéa samo zato što može. Ni najmanje ga to
nije diralo.«
Bitten baci krpu s ledom i obriše obraz rukavom.
»Rekao je da se nitko ne može izvući nakon što njemu zabije nož u
leđa«, nastavi ona.
»Nož u leđa?« upita Louise, na trenutak zbunjena.
 Bitten bezizražajnim pogledom pogleda Louise.
»Čuo je da vam je René rekao za njihove rituale u šumi i ženu koja je
bila dar za momka«, reče ona.
»Kako je, zaboga, on saznao za to?« zine Louise.
Bitten je nije mogla pogledati. Neko je vrijeme šutjela, a zatim reče:
»Gađa glinene golubove s policajcem koji je bio nazočan na Renéovu
saslušanju.«
Louise je pobjesnjela. Već je bila uzela mobitel s namjerom da nazove
Nymanda kad je Bitten pokrila lice dlanovima i odmahivala glavom, kao da
ne može shvatiti što ju je to snašlo.
»I dok su mi to govorili, to smeće i dalje hrče u mom krevetu. Koji je
to idiot!« kroz plač će Bitten.
Louise spremi mobitel u džep i zagrli Renéovu ženu.
»Je li proveo noć kod tebe?« upita ona.
Bitten kimne.
»Došao je u gluha doba, ispraznio hladnjak i sjeo pred televizor. Nije
rekao ni >laku noć< kad je legao u krevet, a i dalje je spavao kad sam ja otišla
u posjet Renéu.«
»I sigurna si da je cijelu noć bio ovdje?«
Bitten je pogleda.
»Kad čovjek tako hrče, nemaš nikakve sumnje da je u kući.«
Uto je Louise zazvonio mobitel. Vidjevši na zaslonu Camillino ime,
ispričala se i otišla se javiti.
»Da?« kratko će ona.
»Pronašla sam Sunea«, prošapće njena prijateljica.
 37

E linor se pomaknula, propustivši Camillu da dođe do momka. Bila je

sjedila pod suncobranom kad joj je starica najednom banula na terasu i
pružila joj ruku.
Camilla joj se nasmiješila i pozdravila je. Počela se navikavati na to da
se Elinor tek tako pojavljuje niotkud. Ali starica se počela udaljavati, i dalje
ispružene ruke, pa je Camilla napokon shvatila poruku.
Šutke su išle šumskom stazom. Staričin bi štap krenuo svaki put kad bi
se njime oslonila o tlo, ali je nabila takav tempo da ga je Camilla sa svojom
bolnom nogom jedva uspijevala pratiti.
Kad su se približile žrtvenom hrastu, u njoj je počela jačati bojazan.
Ništa nije rečeno. Sve je bilo jasno iz ozračja, ali možda i ponajviše iz
Elinorina pogleda kad je zastala i pokazala prema stablu.
Camilla je u šoku pokrila usta dlanom. Noge su joj zaklecale, a dlanovi
se oznojili kad je prepoznala tamnoplavu majicu s kapuljačom i beživotno
tijelo oslonjeno o deblo.
Suneu je glava visjela nad prsima, šiške su mu prekrivale oči, a
nedostajala mu je jedna tenisica. Ali ono zbog čega se Camilla sledila bila je
krv. Čitava mu je desna ruka od lakta nadolje bila prekrivena tamnom
krvlju. Prestravljena, stavila mu je prste na vrat da mu opipa bilo, zaklopila
oči i usredotočila se.
Kad se uspravila, ruke su joj se toliko tresle da je jedva izvadila mobitel
iz džepa. Čučnula je i ukucala 112. Imala je osjećaj da je vrijeme stalo i da je
došla prekasno. Iznenađujuće, ali uspjela je vrlo precizno objasniti gdje se
točno u šumi nalazi to mjesto. Zamolila je operatera da te informacije
proslijedi policijskom inspektoru Nymandu, a on joj je rekao da su kola
hitne pomoći već krenula.
 »Mislim da i dalje diše, ali nisam sigurna«, rekla je u slušalicu, ne
znajući je li operater i dalje na liniji.
Potom je nazvala Louise, ali se poslije nije mogla sjetiti što joj je ona
rekla jer je svu svoju pozornost posvetila momku i provjeravanju njegovih
znakova života. Prsti su se lagano mrdali, prsni se koš dizao i spuštao, ali nije
se micao.
Pomalo je počela shvaćati što se dogodilo. Krv je tekla s unutarnje
strane desnog lakta gdje je bila zarezana velika žila. Nije bilo nikakve sumnje
u simboliku – Sune je ispod hrasta žrtvovan bogovima.
U očaju je otresla glavom i pogledala Elinor, koja je u malim
krugovima obilazila mjesto za lomaču. Usne su joj se micale, ali nikakav
zvuk nije izlazio.
Još otkako je pisala za crnu kroniku znala je da čovjek kojemu je
prerezana arterija nema mnogo vremena. Pribrala se, skinula svoju ljetnu
bluzu i isparala je.
»Bit će sve u redu«, promumljala je i stala mu govoriti umirujućim
glasom. Položila ga je na tlo, podigla mu noge i naslonila ih na deblo, kako
bi mu krv tekla prema mozgu. Vjerojatno mu govorim ponajprije radi same
sebe, mislila je dok mu je povezivala nadlakticu bluzom isparanom na trake.
Očajnički je razmišljala može li učiniti još išta, a onda je u daljini začula
sirenu kola hitne.
Masaža srca i umjetno disanje. Možda bi time učinila samo još više
štete? Uzela je grančicu s da, zavezala čvor oko nje i zategnula povoj.
 38

E ik je Velikog Thomsena iskrcao na kružnom toku kod Særløsea, a

Louise se nije obazirala na njegove primjedbe što ga nisu odvezli do
same kuće. Znala je da će se još naslušati o tome.
Nakon Camillina poziva, žurno su okončali posjet Bitten. Thomsen je
u autu zahtijevao da mu kažu što se događa, ali su mu rekli da umukne.
»Siguran sam da možeš sam doći do kuće«, dobaci mu Eik kroz
otvoreni prozor kad je Thomsen bijesno udario šakom po haubi. Prije nego
što je krupni čovjek išta stigao odgovoriti, Eik je ubacio u brzinu, zašlajfao i
pojurio niz cestu. Louise je u retrovizoru vidjela kako Thomsen stoji na
mjestu i urla, a uto ju je nazvao Nymand.
»Otac stiže«, reče on i izvijesti ih da je momak stigao na Odjel hitne
pomoći. »Kažu da je u krajnje kritičnom stanju.«

Prvo što su ugledali po dolasku u bolnicu bio je mesar koji je sjedio pognut
na stolici i plakao. Louise je zastala, osjetivši Eikovu ruku na svojim leđima.
»Ja idem pronaći Nymanda, a ti otiđi do njega«, reče on i produži do
sestre u bijeloj kuti koja je izišla iza stakla kabine za prijam.
Louise je na trenutak zastala, promatrajući mesara. Kad su ga ranije
tog dana vidjeli u njegovoj kući, izgledao je kao čovjek u raspadu, a sad je
bio potpuno slomljen.
»Bok«, reče ona i sjedne pored njega. »Jesu li išta javili?«
Mesar odmahne glavom, koju je i dalje skrivao među dlanovima, i
duboko udahne. Neko su vrijeme tako šutke sjedili usred gužve na Odjelu
hitne pomoći. Neko je dijete urlalo u čekaonici, a medicinska sestra požurila
je onamo.
 »Dođite«, rekao je neki duboki glas, a kad je Louise podigla pogled,
ugledala je lice izrazito crne žene. »Nemojte sjediti ovdje, dođite u našu
čajnu kuhinju. Ionako je nitko od nas neće koristiti narednih nekoliko sati.«
>Primarijus<, pisalo je na pločici s njenim imenom, a Louise se
postidjela što ju je iznenadilo što žena tečno govori danski.
»Kad ću ga moći vidjeti?« upita mesar, nesvjestan bilo čega osim da je
pred njime osoba koja mu može reći nešto o njegovu sinu.
»Sad ćemo ići do njega«, reče liječnica i stavi mu ruku na rame,
usmjeravajući ga prema stolici za podužim stolom. »Ali najprije vam moram
nešto priopćiti.«
Mesar se skamenio.
»Upravo dolazim s Onkološkog odjela«, nastavi ona. »Jutros smo
primili vašu ženu i na prijepodnevnoj sjednici odlučeno je da bi trebala biti
prebačena na palijativnu skrb.«
Bilo je očito da mesar nema pojma o čemu ona govori. Najprije je
zbunjeno pogledao liječnicu, a zatim Louise.
»Što to znači?« upita on promuklim glasom.
»To znači da smo prestali s liječenjem. Ali trebamo vaše odobrenje da
joj prestanemo davati infuziju i nastavimo samo s analgeticima.«
Mesar je ponovno pogledom potražio Louise, a ona je zamijetila kako
su mu na oči navrle suze.
»Lars«, reče ona i stavi ruku na njegovu. »To znači da će Jane umrijeti.«
Stisnula je usne i nekoliko puta trepnula da i sama odagna suze.
»Ti si joj suprug i trebaju tvoje odobrenje za to. Nastave li joj davati
infuziju, bolest će se odužiti i smrt će nastupiti kasnije, a to može biti
mukotrpan proces.«
Louise uputi apelirajući pogled liječnici, koja je sjela nasuprot njima.
»Nažalost, ne možemo više ništa učiniti za vašu ženu«, pojasni
liječnica. »Bolest je došla u finalnu fazu. Trenutačno je djelomice u
nesvijesti, većinu vremena spava. Naravno, dajemo joj analgetike. Ne
možemo znati koliko će još izdržati. Može otići danas, a može biti i za
nekoliko dana, možda čak i tjedan. Jasno, sve je ovo mnogo teže sad, kad
smo zaprimili vašeg sina.«
Mesar je stao odmahivati glavom. Mehanički se kreće lijevo-desno, a
zasigurno ni sam nije svjestan toga, pomisli Louise i opazi da i ona sama sebi
dlanovima pritišće trbuh.
»Ali Sune...« protisne on. »Što je s njim?«
»Vaš je sin na putu za intenzivnu njegu«, reče doktorica. »Izgubio je
mnogo krvi, puls mu je ubrzan, ali vrlo slab. Bio je na rubu iskrvarenja.
Dajemo mu tekućine i kisik dok pripremamo transfuziju.«
»Hoće li se izvući?« prošapće mesar, ne podignuvši pogled.
»Nažalost je prerano to reći«, odgovori doktorica. »Prošlo je dosta
vremena dok nije dobio pomoć.«
Louise više nije mogla izdržati. Ustala je dok su joj suze tekle niz
obraze.
»Vašu ćemo ženu prebaciti u njegovu sobu, da budu zajedno«, bilo je
posljednje što je čula prije nego što je otvorila vrata i izišla.

***

Bilo je šest i pol popodne kad je mesar ušao u konferencijsku sobu na Odjelu
intenzivne njege koja im je ustupljena na korištenje. Louise i Eik već su se
vozili prema Kopenhagenu kad ih je Nymand nazvao i rekao da dječakov
otac želi razgovarati s njima.
Sjeo je nasuprot njima, doslovno blijed kao leš. Oči su mu bile crvene
i buljio je ispred sebe, u prazno.
»Doktori sad misle da postoji šansa da preživi«, reče on i sklopi ruke
na stolu, kao da se mora osloniti o nešto. »Ali Jane će umrijeti. Primaknuli
su njen krevet Suneovu da ga može držati za ruku. Ne znam čega je svjesna
i koliko, ali zna da je ondje. Izgovorila je njegovo ime.«
Počeo je plakati, najprije nečujno, a potom uz duboko jecanje. Otresao
je glavom i ustao.
Louise i Eik šutke su sjedili i gledali kako odlazi do umivaonika u kutu
prostorije, uzima papirnati ubrus i ispuhuje nos. Na trenutak im je stajao
okrenut leđima, a onda je bacio ubrus u koš za smeće i vratio se do stola.
»Oprostite«, promrmljao je i sjeo. Duboko je disao, čekajući da se malo
smiri, a potom se okrenuo Louise.
»Rekao sam ti da je skupina oko Velikog Thomsena daleko od kruga
prijatelja, to je zajednica iz koje nitko od nas ne može izići. Znaj da sam
uvijek duboko poštovao Klausa jer je pokušao. Nakon ovoga što se dogodilo
danas, nikad sebi neću oprostiti što i ja nisam imao takvu hrabrost.«
Louise se osjećala potpuno praznom iznutra. Kakva korist od hrabrosti
kad od nje umreš?
»Htio bih ti ispričati kako je sve počelo«, nastavi on.
Louise osjeti Eikovu ruku na ramenu i nagne se unatrag. Mislila je da
je sve to već čula pa ju je obuzeo lagani nemir zbog pomisli na ono što slijedi.
»Sjećaš li se Eline?« upita mesar i pogleda je. »Thomsenove mlađe
sestre?«
U Louiseinoj glavi sve je na trenutak stalo. Je li Thomsen imao mlađu
sestru? A onda se prisjetila. Blijeda, mršava djevojka koja je išla u razred s
njenim mlađim bratom. Djevojka s fotografije na Thomsenovoj komodi.
Lagano je kimnula. Djevojka je bila bolesna, ali se Louise nije mogla
sjetiti što joj je točno bilo.
»To je jedna vrlo tužna priča«, nastavi mesar i obori pogled na svoje
ruke. »Kad je čovjek mlad, blizak kontakt s bolešću i smrću može snažno
utjecati na njega.«
Zbog nečega u njegovu pogledu, ali ponajviše zbog načina na koji je
govorio o Eline, Louise je shvatila da je nešto ostavilo dubok trag na njemu.
 Podignuo je pogled i lagano otresao glavom.
»Ne znam, možda samo pokušavam opravdati to što se dogodilo«, reče
on i ušuti.
»Što joj je bilo?« upita Eik, koji je umjesto cigarete u ustima imao
šibicu.
»Tisuću puta razmišljao sam o tome«, nastavi mesar, ne odgovorivši
mu na pitanje. »Nitko od nas tada nije bio svjestan posljedica. Kao tinejdžer
i ne možeš biti. Mislili smo da je možemo spasiti. Ali nismo mogli.«
Louise se činilo kao da razgovara sam sa sobom, ali onda je ispravio
leđa.
»Thomsen je svoju sestru odveo u kućicu koju je napravio na stablu u
njihovu dvorištu. Htio joj je pokazati pogled. Bilo je to 1983., ona je tada
imala osam godina. Grana je pukla pod njom, pala je i udarila lijevom
stranom leđa u do, ali se nastavila igrati, sve je bilo u redu. Tek je za večerom
problijedjela i počela se žaliti na bolove. Tijekom večeri stanje joj se
pogoršalo pa su je odveli na hitnu gdje je ustanovljeno da ima unutarnje
krvarenje zbog prsnuća slezene.«
Mesar je neko vrijeme sjedio bez riječi.
»Bila je potrebna transfuzija krvi da joj se spasi život«, nastavi on tihim
glasom. »I na taj je način zaražena HIV-om jer krv koju je primila nije bila
obrađena. Pet godina poslije dobila je sidu.«
»Ali niste vi bili krivi što je umrla«, ubaci se Louise. »Djevojka je umrla
od teške bolesti.«
Mesar odmahne glavom.
»Eline nije umrla od bolesti«, reče on gledajući u svoje dlanove.
»Thomsen ju je ubio. Eline ste pronašli u jednom od starih grobova
djevojčica.«
 39

M esareve riječi ostale su visjeti u zraku, ali prije no što im je Louise

uspjela pridati značenje, Lars se uspravi na stolici i nastavi.
»U jednom su trenutku liječnici rekli da joj ne preostaje još mnogo
vremena. Možda mjesec ili dva«, reče on, ne gledajući ih. »U to zadnje
vrijeme zaista je bila bolesna, samo je ležala u svojoj sobi, bilo joj je grozno.
Ali borila se. Bilo je to čudno svima nama koji smo je poznavali. Bila je živa
vatra, a sad ju je izjedalo to sranje od side i sve to.«
Pogledao je Louise.
»Ti znaš Roeda Thomsena. On nije mogao podnijeti da njegova kći
ima sidu. O tome se nije govorilo. Činilo se da se obitelj srami toga, ali to
nikako nije bila njena krivnja, kvragu.«
Louise je točno znala što time misli. Neki se uspaničare, misle da će se
zaraziti ako se poljube s oboljelom osobom ili ako popiju iz iste čaše, tako da
joj je bilo jasno zašto je poznata obitelj iz Hvalsøa tajila od čega boluje sirota
djevojka.
»Sigurno ne misliš da Thomsen može biti osjećajan,« nastavi mesar,
»ali njega je to potpuno skršilo. On ju je odveo do tog stabla. Obožavao je
svoju sestricu i bio bi zaustavio i Zemlju, samo da ona ozdravi. Ne sjećam se
točno kad nas je sve okupio kod sebe. Njegovi su roditelji bili otišli
prespavati kod prijatelja na Fynu ili u Jyllandu«, objasni on.
»Eline je bila zamolila svog brata da je odveze do žrtvenoga hrasta u
šumi, da zamolimo bogove za njeno ozdravljenje. Na više je načina sve to
bilo užasno teško, ali tada nismo mnogo razmišljali o tome. Bilo nam je
samo važno biti uz Eline ako ona mora osjetiti da smo uz nju.«
Louise se nagne nad stol.
»Kako je Eline došla na tu zamisao?« upita ona.
 »Thomsenova baka odrasla je u starom domu za djevojčice. Eline je
slušala priče o djevojčicama na samrti koje bi odvezli do stabla da ih bogovi
uzmu sebi. Priča je ostavila dojam na nju, tako da je i ona to htjela.«
»Reci mi,« prekine ga Louise, »je li zbog bakina djetinjstva Thomsen
asatro-vjernik pa je i vas ostale natjerao na to?«
»Nije on nikoga natjerao«, ljutito će mesar. »To je vjera kojoj se čovjek
posveti jer pronalazi smisao u savezu s prirodom. Za nas, Nordijce, to je
najlogičnija vjera koja postoji.«
U njegovu je tonu bilo nečega agresivnog, zbog čega je Louise
zaključila da se naviknuo braniti.
»U redu«, pomirljivo će ona. »Ali kako je sve to započelo?«
»Kao što sam rekao, njegova je baka vjeru baštinila iz svog djetinjstva
u domu gdje je upravitelj bio godi. Godi je naziv za našeg svećenika. Dosta
toga iz starih nordijskih saga odvija se u Lejreu i Roskildeu. To je dio
povijesti ovoga kraja, a mi smo to učinili dijelom svojih života.«
Louise samo kimne glavom. Pomislila je na Sunea. Ti su ljudi jednog
petnaestogodišnjaka pokušali prisiliti da postane dijelom njihove zajednice.
Siroti momak. Dok je njegov otac pričao o svemu tome, više je to zvučalo
kao neka sekta, upakirana u religiju.
Mesar se namjesti na stolici.
»Ovo nikad nikome nisam rekao,« započne on, »ali više nema nikakva
smisla šutjeti.«
Najprije pogleda Eika, a potom i Louise.
»Znate li išta o žrtvenom hrastu u Boserupskoj šumi?« upita on. Činilo
se da se iznenadio kad su oboje potvrdno kimnuli.
»Uglavnom, te noći kad smo Eline odveli onamo Mjesec je bio pun«,
nastavi on. »Jasno, to se tako slučajno poklopilo, Thomsen nije mogao
utjecati na to, ali pridonosilo je posebnu ozračju. Eline nije imala snage
hodati pa smo je odnijeli onamo. Tada je sve bilo zaraslo, a nismo još bili ni
raščistili mjesto za lomaču. Eline se činilo kao da je mjesečina srebro koje
pada s neba. Prostrli smo pokrivač na tlo i naložili vatricu.«
Louise nije smogla snage pitati je li i Klaus bio s njima.
»Sjedila je tako, leđima oslonjena o hrast i obasjana svjetlošću vatre, a
mi smo sjedili u krugu oko nje i zazivali bogove.«
Pričao je to nekako mekim glasom. Bio je nekoliko tonova dublji, kao
da mu je sjećanje na to i dalje bilo tako svježe da je točno mogao osjetiti to
ozračje.
»Zaista je poseban osjećaj kad se sjediniš s prirodom«, nastavi on,
ozbiljno ih pogledavši. »Kad tako sjediš u krugu, grijan vatrom, obasjan
mjesečinom i okružen šumskom tišinom, osjetiš božanske moći. Osjetiš da
su bogovi ondje, i duhovno i fizički. Drži te vrlo izražen osjećaj da nisi sam
i ispuni te duboki mir.«
Neodlučno ih je pogledao, kao da se potpuno razotkrio, pa očekuje
njihovu reakciju.
»Znam, imaš pravo«, reče Eik. »Ja sam bio na jednoj proslavi zimskog
solsticija, zaista poseban osjećaj.«
Louise ga pogleda, ali ne reče ništa.
»Nitko od nas tada još to nije bio zamijetio«, nastavi mesar nakon
kratke stanke. »Skužili smo tek kad smo otvorili krug da Eline nalijemo još
soka pa da nastavimo sjediti i uživati u toplini vatre.«
»Što niste zamijetili?« prekine ga Louise.
»Da je krvarila.«
Protrljao je nos, bilo mu je teško nastaviti.
»Ponijela je švicarski nožić i duboko se zarezala s unutarnje strane
lakta. Krv joj se slijevala na zemlju.«
Louise se stresla kad se sjetila što joj je Camilla ispričala za Sunea.
 »Thomsen se prestravio, pokušao je zaustaviti krvarenje. Htio joj je
nečim povezati ruku, ali ona je stalno micala povez, tako da je na kraju
odustao.«
Louise gotovo da je mogla osjetiti ozračje te noći u šumi.
»Ne znam o čemu su ona i Thomsen razgovarali, nikad se nisam
usudio pitati.«
»I umrla je?« upita Eik.
Mesar odmahne glavom.
»Da i ne«, odgovori on. »Nije umrla odmah, već u neko doba noći.«
Zario je lice u dlanove i neko su vrijeme šutke sjedili, nastojeći pojmiti
to što su upravo čuli.
Mesar je potom sklopio ruke i oslonio se laktima o natkoljenice,
pogrbljenih leđa.
»Kako je Thomsen to objasnio svojim roditeljima?« upita Louise
naposljetku.
Kad je počeo pričati, Louise je gotovo mogla čuti glas starog šefa
policije.
»Njegov otac nije htio ni čuti za to da je to ona sebi sama učinila i da
je mi nismo mogli spriječiti. Nije vjerovao ni da je Thomsen pokušao
zaustaviti krvarenje. Nikad nas nije optužio za njenu smrt, ali nitko od nas
nije imao nikakve sumnje da za to krivi svog sina.«
Zagrizao je donju usnu i lagano odmahnuo glavom.
»Jasno, na neki način to i je njegova krivnja. Naša krivnja. Nismo je
smjeli odvesti u šumu dok je bila na samrti.«
Nakon poduže stanke, tiho nadoda: »Eline je bila djevojka koja si je
odlučila oduzeti život, a mi smo joj pomogli.«
Nakon tog priznanja uslijedila je mučna tišina koju je Eik prekinuo
pitanjem.
»Ali nije mi jasno kako je na kraju završila u starom grobu?«
 Mesar se grčio i Louise nije bilo lako gledati ga. Bilo je jasno da im daje
pristup najužasnijim stvarima, skrivenima u dubini njegova biča.
»Šef policije nije htio da se pročuje da je njegova kći sama sebi oduzela
život. Da ispadne da nije mogao brinuti o njoj ili da je nije dovoljno volio.«
»Zašto o tome nitko ništa ne zna?« upita Louise. »Kako ja ne znam za
tu priču?«
»Zato što nikome nije bilo u interesu da to iziđe«, mračnim će glasom
mesar. »Prijavljen je njen nestanak i na tome je ostalo. Šef policije nekako je
to sredio, ne znam kako. Nitko se nije usuđivao pitati, nitko nije htio stati
na žulj Roedu Thomsenu. Tako da se o tome nije pričalo.«
»I onda ju je pokopao u šumi?« upita Louise, ali Lars odmahne glavom.
»Mi smo je pokopali«, ispravi je on. »On nije htio imati posla s time.
Razmisli malo, kako bi to izgledalo kad bi on imao ikakve veze sa smrću
svoje kćeri?«
»I onda...?« upita Eik, nakon što je ponovno zavladao muk.
»I onda je zavjetni prsten krenuo ukrug«, kimne mesar. »Tad smo već
duže vrijeme bili u asatrou, ali tek smo tada zasnovali bratovštinu i zakleli
se na šutnju. Uključujući i Klausa«, reče on i pogleda Louise.
Ona je u tom trenutku shvatila da to nije željela znati. Bilo joj je dosta.
»Zakleli smo se da nikad nikome nećemo reći za to i da ćemo ostati
braća, uza sve što to sa sobom nosi.«
Odjednom se učinilo kao da se svjetlost u njemu ugasila. Nagnuo se
naprijed i sakrio lice dlanovima, dok je očaj prštao iz njega.
»Iznevjerio sam Sunea«, reče on i podigne pogled. »Nikad nisam bio
dovoljno jak da se oslobodim toga što se tada dogodilo. Bio sam užasan otac.
To s Thomsenom i ostalima uvijek mi je bilo važnije od vlastite obitelji i
moja je krivnja što su ga kaznili. Nikad ga nisam trebao uvući u sve to.«
Sad je malo prekasno, pomisli Louise.
Ušutio je, vidno izmožden, sa širokom brazdom na čelu.
 »Jasno ti je da ćeš policiji iz Roskildea morati ispričati sve ovo što si
upravo ispričao nama«, reče Louise.
Mesar bez riječi kimne. Laknulo joj je što je očito bio svjestan toga.
»Naravno«, odgovori on slabašnim glasom. »Predugo sam držao jezik
za zubima. Tomu je sad kraj.«
 40

C amilla si je nalila džin-tonik u veliku času za pivo. Sjedila je na terasi,

gledajući patke kako se brčkaju u mirnome moru i otočiće ispred
fjorda. Tijelo joj je i dalje drhtalo od iscrpljenosti koje se nikako nije mogla
riješiti.
Trznula se kad ju je Frederik pozvao iz kuhinje. Nije čula kad je došao,
nije zamijetila čak ni da je vjetar postao hladan i da joj se koža na golim
rukama naježila.
Nazvala ga je kad je došla kući iz šume, nakon što je hitna odvezla
Sunea, ali bio je to jedan od onih dana kad je Frederik radio dokasna. Imao
je sastanak odbora i telefonsku konferenciju s uredom u SAD-u, ali Camilli
je ionako trebalo malo vremena za sebe.
Jonas i Markus otišli su hengati u Roskilde, a ona nije imala snage
razmišljati o tome uključuje li to pivo i cigarete ili će samo čedno sjediti u
Gradskom parku i slušati glazbu.
Otkako ju je Louise nazvala, u mislima joj je bio Sune. Posljednja vijest
bila je da mu je stanje stabilno. Pronašla ga je na vrijeme.
Camilla je samu sebe uhvatila kako se osjeća beskorisno. Iako nije
poznavala Sunea i nije mogla pomoći u bolnici, osjećala je bliskost s njime.
Iznenada se osjetila prazno.
»Što se dogodilo sa stablom, kvragu?«
Camilla se okrene Frederiku i uspravi se kad spazi njegov izraz lica.
»Sa stablom?«
»Netko je osakatio zaštitničko stablo. Vjerojatno motornom pilom«,
reče on. Već je bio krenuo prema dvorištu.
Ispraznila je svoju čašu i osjetila kako joj alkohol grije grlo. Odložila je
čašu i pošla za njim kroz kuhinju, zastavši na širokim trijemskim stubama.
 Svježa, bijela srž drveta vidjela se na mjestima na kojima je deblo
osakaćeno. Zemlja ispod stabla bila je puna piljevine, kao frizerski salon
ošišane kose. Stavila je prst na srž i osjetila kako je vlažna.
Rezovi su počinjali na metar iznad tla. Prvo što je Camilli palo na
pamet jest da sliče grafitima na svježe obojenu zidu.
Bijes je ključao u njoj dok je silazila niza stube. Frederik je kružio oko
stabla s mobitelom na uhu. Pretpostavila je da je razgovarao s upraviteljem
imanja.
Kako ona to nije čula? Izbrojala je dvanaest mjesta na kojima je deblo
bilo zarezano, za to je trebalo vremena. Pomislila je na Sunea.
»Bili su ovdje nakon što su dječaka ostavili da umre u šumi!« šokirano
povikne ona, shvativši da se to moralo odvijati dok su ona i Elinor bile u
šumi i čekale hitnu. Vratila se kroz šumu pa nije ni vidjela dvorište.
»Tønnesen stiže«, reče Frederik. »Posjeći ću to stablo. Neka znaju da
nas ne mogu zastrašiti na taj način.«
»Je li to baš pametno?« upita Camilla, osjetivši iznenada nelagodu zbog
praznovjerja za koje nije ni znala da ga ima u sebi.
Frederik se odmaknuo malo unatrag i nakrivio glavu, promatrajući
krošnju. Slegnuo je ramenima.
»U svakom ćemo slučaju time pokazati da nam ne mogu prijetiti«, reče
on. Camilla je iz tona njegova glasa iščitala da je odluka već donesena.
»Tko bi mogao znati da imamo zaštitničko stablo?« upita ona i na
deblu uoči oznaku koja je bila malo drukčija od ostalih.
»Svatko tko vjeruje u takve stvari i koga zanimaju stare sage«, odgovori
on i priđe joj, nakon što mu je rekla da dođe nešto vidjeti.
»Je li ova oznaka oduvijek ovdje?« upita ona, iako je pitanje bilo
suvišno. Bilo je jasno da je oznaka bila svježe urezana.
Frederik prstom prođe urezani krug, u kojemu se nalazio križ s
kukicom na svakom kraju.
 »Mislim da je to runa«, reče on.
Camilla izvadi mobitel i slika oznaku, pretpostavljajući da može
izguglati nešto o runama. Uto je u dvorište parkirao upravitelj imanja i
izletio iz auta.
»Što se ovdje događa, dovraga?!« uzvikne on, iako je sve bilo jasno, a i
Frederik mu je bio rekao o čemu se radi.
Camilla krene natrag prema kući. Zaista, što se to, kvragu, događalo?
Do prije tjedan dana bi na spomen asatroa pomislila na roleplaying i
vikinške artefakte. Nikad joj ne bi bilo palo na pamet da ima ljudi koji zaista
vjeruju u to.
Zbunjena, sjela je na kuhinjsku stolicu.
Što su im htjeli poručiti? Nije joj bilo jasno zašto se netko okrenuo
protiv njih. Ali u potpunosti se slagala s Frederikom, stablo treba posjeći.
Neka znaju da ih ne mogu ustrašiti na taj način.
 41

P izza, Cola i pomfrit stajali su na konferencijskom stolu u policijskoj

postaji u Roskildeu kao slika klišeja o tome kako se policajci hrane kad
rade pod punim gasom. Louise je pred sobom imala pola pizze sa salamom,
a u sebi osjećaj da zabušavaju. Ona i Eik zapravo su završili svoj posao,
dječak je pronađen i vraćen svojoj obitelji. Ali bilo je preostalo još nekoliko
pojedinosti koje je trebalo riješiti.
Svaki put kad bi Louise pred oči došao prizor Jane kako leži i drži svog
sina za ruku, progutala bi knedlu. Mislila je da je naučila upravljati svojim
osjećajima. Otresla je sjećanja na sve posjete policijskom psihologu koji ju je
učio kako odvojiti osjećaje od slučajeva na kojima radi. A istovremeno je
čula i Suhrov glas. Njezin stari šef u Odjelu za umorstva ustrajao je u tome
da ljudi koji nemaju empatije ne mogu biti dobri istražitelji i da nisu za
njegov odjel.
Louise je nekoliko puta kratko trepnula kad im je Nymand priopćio da
je identificiran jedan od dvaju leševa koji su pronađeni u starim grobovima
djevojčica, uz Lisu Marie.
»Nismo još izvijestili najbliže srodnike«, rekao je on, ogledavajući se
po prostoriji i dajući time do znanja da su informacije koje slijede strogo
povjerljive.
»Riječ je o djevojci imena Anette Mikkelsen. Nestala je 2005., nedugo
nakon svog 23. rođendana. Bavila se prostitucijom«, rekao je i nakratko
zastao, gledajući grupicu kojoj se obraćao.
»Ja vam mogu reći tko je posljednja«, reče Louise i obriše prste
salvetom. »Radi se o Eline Thomsen, kćeri vašega bivšeg šefa postaje«,
nastavi ona, a Nymand je iznenađeno pogleda. »Djevojka je umrla 1988., u
dobi od trinaest godina. Ondje su je pokopali njen brat i njegovi prijatelji,
ali ih je na to natjerao njihov otac.«
 Nymand u nevjerici podigne obrvu.
»Kako si, zaboga, došla do te tvrdnje?«
»Nije to tvrdnja«, odgovori ona, ne obazirući se na pogled koji joj je
uputio. »Imam svjedoka koji vam može ispričati što se dogodilo i koji je bio
s njima kad su je pokapali.«
»Ne bismo trebali miješati Roeda Thomsena u ovo. Jedna je stvar to
što je njegov sin možda zabrazdio, ali nema nikakva temelja za optuživanje
čovjeka koji je godinama iznimno cijenjen.«
»Ako mi ne vjeruješ, predlažem ti da pregledaš njen slučaj iz 1988.
Nagađam da ćeš pročitati da je nestala i da je otad više nitko nije vidio.«
Nymand odmahne glavom i promijeni temu.
»Razgovarao sam s patologom, Flemmingom Larsenom«, reče on.
»Dovršio je obdukciju posmrtnih ostataka koje smo ekshumirali na groblju
u Hvalsøu.«
Njenim patologom? Za stolom je vladala tišina, Louise je ljudima na
licima vidjela da ne znaju o čemu njihov šef govori. Očito nisu čuli da je u
igri još jedan leš, koji bi mogao povezati slučajeve.
Kimnula je, ali nije ništa rekla.
»Pronašli su staro izvješće o tom slučaju. Truplo je pronađeno u jednoj
kući i skinuto s užeta o kojemu je visjelo u hodniku.«
Ovo potonje Nymand je rekao ponajprije ostalim kolegama i na brzinu
im objasnio da se radilo o 21-godišnjaku koji je bio u krugu prijatelja Olea
Thomsena. Taktički je izostavio povezanost s Louise.
»U izvješću stoji da je truplo pronađeno blago povijenih nogu, s
mrtvačkim mrljama po šakama, stopalima i potkoljenicama, što je tipično
za vješanje.«
Nymand pogleda Louise i nastavi.
»Flemming Larsen je tijekom obdukcije otkrio veliku leziju na
potiljku«, nastavi on, ne dižući pogled s papira ispred sebe. »Linije puknuća
šire se od sredine potiljka u više smjerova, a i dalje su uočljivi tragovi
subduralnoga hematoma.«
Pogledao je Louise.
»Jesi li upoznata s oproštajnim pismom koje je pronađeno u kući?«
Svi su se pogledi okrenuli prema njoj. Najradije bi bila uvukla glavu u
ramena, ali je samo potvrdno kimnula glavom.
U poruci je stajalo samo: »Oprosti.« Ništa više. Nije ju ni potpisao ni
naslovio na nju. Kad su joj rekli da su pronašli poruku, nije ju htjela
pogledati.
Nymand je šutke vratio papire u plastičnu omotnicu.
»Istražit ćemo ovaj slučaj, zatražit ćemo analizu rukopisa. Sigurno i
dalje posjeduješ nešto s njegovim rukopisom?«
Louise ponovno kimne i sjeti se kovčežića sa slikama i pismima na
tavanu. Neka od pisama bila su od Klausa.
I time su zaključili tu temu. Sastanak je nastavljen izvješćem
Nymandovih ljudi o stvarima zaplijenjenima na Pipičinu imanju.
Nezakoniti pesticidi, poljski gazirani sok i vakuumirano pakiranje starog
mesa u velikoj škrinji za zamrzavanje u štaglju. Kod zidara su zaplijenili
veliku svotu novca i neke račune kojima će se ekipa iz Odjela za financijski
kriminal bez sumnje baviti poduže vrijeme. Dvostruko knjigovodstvo, crni
fondovi i utaja poreza. Ništa od toga nije pretjerano iznenadilo Louise.
Nymand nije spomenuo ni Gudrun ni domara iz Såbyja. Znala je da su
njegovi ljudi već razgovarali s Renéom Gamstom, koji je i dalje bio spreman
svjedočiti protiv Olea Thomsena. Predložila mu je i da porazgovaraju s
Larsom Frandsenom.
»On vam može ispričati i o Gudrun i domaru«, reče ona, ustajući. »I o
kćeri Roeda Thomsena.«
Sastanak se nastavio. Odlučeno je da će iste večeri uhititi Velikog
Thomsena i njegovu ekipu. Plan je bio ispitivati ih čitavu noć ili ih zadržati
u pritvoru pa ih saslušati idućeg jutra. Louise nije sumnjala da će ih dobrano
protresti već iste te večeri. Još uvijek nije bilo jasno je li još itko bio u užem
krugu.
»Idemo?« šapne joj Eik u uho.
Odmaknula je stolicu unatrag i, ustajući, bacila kratak pogled na
policajce koje je čekala duga, naporna smjena. Na trenutak je zažalila što nije
među njima, ali dobro je znala da nije ni mogla biti. Ne bi bila usredotočena
na mladu prostitutku ili na Sunea. A ni na Klausa, Eline, domara iz Såbyja i
Gudrun. Za nju bi to bio osobni obračun s Velikim Thomsenom i zapravo
je osjetila olakšanje što je, unatoč svemu, bila suviše profesionalna da se
upliće u to.
»Sretno«, reče ona kolegama i s Eikom pođe prema izlazu.
Putem do auta izvukla je cigaretu iz unutarnjeg džepa njegove kožnate
jakne, a on joj je bez riječi pružio upaljač.
 42

A utomobili su bili parkirani posvuda. Čula je Eika kako brunda svaki

put kad bi pomislio da je našao parkirno mjesto pa bi se ispostavilo da
je neki isprdak od autića bio uguran između dvaju većih auta.
Mnogo je godina prošlo otkako je Louise zadnji put došla slušati
glazbu u Gradski park, ali odmah se svega prisjetila. Kako bi se sastala s
prijateljima pored kioska sa sladoledom, pa bi zajedno sjeli na travnatu
padinu i gledali hoće li opaziti još nekoga koga poznaju. Uglavnom je
vrebala Klausa. Bilo je to prije nego što su prohodali.
»Jesu li momci rekli gdje da ih pokupimo?« upita Eik, a Louise uoči da
je stao na mjesto za taksije.
»Ne možeš stati ovdje«, reče ona.
»Ne mogu ni igdje drugdje, tako da ću stati ovdje«, odvrati Eik.
Louise ponovno pokuša dobiti Jonasa na mobitel. Uzdahnula je,
iživcirana što se i dalje nije javljao, ali ih je Eik u tom času ugledao. Dvojica
momaka dolazila su šljunčanim puteljkom, okružena nasmijanim
djevojkama s dugom, lepršavom kosom i limenkama Somersbyja u ruci.
Kako su samo narasli! Petnaest godina, još malo pa šesnaest. Na
trenutak je samo sjedila i zurila u njih, kao da se to dogodilo dok se ona
osvrnula. Markus je vodio glavnu riječ i nasmijavao ostale. Kad se okrenuo
da nešto kaže, Louise je iznenada opazila da Jonas jednu od lijepih djevojaka
drži za ruku. Njegove duge, tamne šiške bile su počešljane ustranu, tako da
više nije bio skriven iza zastora, a široki osmijeh posve mu je izmijenio lice.
Louise osjeti neku unutarnju toplinu. Pričekala je još koji trenutak pa
je otvorila vrata i pozvala ih.
Dvojica su se tinejdžera pošteno izgrlila s djevojkama, ali činilo se da
su putem do auta već bili na nekoj drugoj temi. Čavrljali su i smijali se
nečemu, ali ih Louise nije mogla čuti.
 Na neki joj je način nedostajao taj život. Jasno se sjećala kako je to bilo.
Mogla je ona biti ta koja će dobiti zagrljaj, a čim bi momak okrenuo leđa,
prešaltao bi se na nešto sasvim drugo, dok bi ona vjerojatno još danima
razmišljala o tome što bi taj zagrljaj mogao značiti.
Istovremeno joj je bilo drago što su ta vremena prošla. Ali bilo je to
dobro za Jonasa. Odavno nije izgledao tako radosno, a Louise je u njegovu
pogledu iščitala neku bezbrižnost, zbog čega je osjetila dubok spokoj. Možda
ga svi ti traumatični događaji koje je proživio ipak nisu doživotno obilježili,
pomislila je i pitala ih jesu li jeli, iako je već bilo prošlo deset.
Jonas je idućega dana u školu morao tek nešto kasnije pa su odlučili
prespavati kod Camille i Frederika i otići sutradan ujutro. Dina je bila kod
Melvina, nisu imali nikakva razloga žuriti kući.

»Što se ovo događa, dovraga?« uzvikne Markus sa stražnjeg sjedala dok su

prilazili Ingersmindeu. Eik oduzme gas i sve četvero su se malo nagnuli
naprijed da bolje vide.
Golemo deblo ležalo je posred prilaza, a oko njega su se motali ljudi sa
zaštitnim kacigama.
Momci su već bili izletjeli iz auta i potrčali prema kući.
»Pazite!« dovikne Louise za njima.
Eik se vratio i parkirao sa strane, da ne blokira put. U pogonu je bila i
motorna pila, a nekoliko je auta bilo parkirano uz cestu. Zrak je ispunjavao
miris piljevine, kao u pilani, ali istovremeno je bilo nečega zlokobnoga u toj
aktivnosti u smiraj dana.
»Posjekli su zaštitničko stablo!« uzrujano je doviknuo Jonas kad su ušli
u dvorište. »Frederik je tako odlučio. Eno ga ondje. Pile deblo na komade
kako bi ga mogli odnijeti.«
Zvučao je kao da izvještava s nekoga važnog događaja.
Louise uzme Eikovu ruku i pođe s njim prema radnicima, koji su se
međusobno koordinirali u poslu. Na trenutak su stali promatrati golemo
deblo koje je, dok nije posječeno, sezalo nekoliko metara uvis. S desne strane
ležale su najniže grane krošnje, a ostale su se gubile u tami sumraka koji se
nadvio nad kuću.

Camilla je sjedila u dnevnoj sobi s laptopom u krilu kad su Eik i Louise ušli
u veliki hodnik.
»Dođite vidjeti ovo!« doviknula im je kad je čula da su došli.
Ispričala im je kako je netko osakatio zaštitničko stablo i kako ga je
Frederik odlučio posjeći i time jasno poslati poruku da ga nije strah. Potom
je pružila svoj mobitel i pokazala im sliku oznake koja je bila urezana u
deblo.
»Mislim da je to ova runa«, reče ona i okrene laptop prema njima, kako
bi vidjeli ekran.

Louise poveća sliku na mobitelu i promotri kružić i križ s kukicama na

krajevima. Eik se nagnuo preko njena ramena i nakon kratkog pogleda samo
rekao:
»Ragnarok. To je runa koja simbolizira Ragnarok, sudnji dan u
nordijskom starovjerju. Netko vam želi nešto poručiti.«
»Da, e pa znaš što?« plane Camilla. »Neka taj netko odjebe iz našeg
života. Što si oni umišljaju, da nam mogu tek tako upadati na posjed s tim
svojim asa-sranjima i plašiti nas? Nećemo to dopustiti. Jadnog su momka
pustili da umre u našoj šumi. A i oni grobovi djevojčica, što se, kvragu, ondje
događa?«
Okrenula se Louise.
»Jeste li otkrili je li sve to povezano?«
 »Čini se da jest«, kimne ona i objasni joj da će Thomsena i ostatak
njegove ekipe uhititi tijekom večeri. »To su već zasigurno i obavili. Nymand
i njegovi ljudi sad imaju 24 sata da prikupe dokaze prije uvodnog saslušanja,
a nadajmo se da će im sudac potom odrediti istražni zatvor.«
Louise se više nije zamarala tim slučajem, on više nije bio u njenim
rukama. Sune je preživio i vraćen je svojim roditeljima. Ona je obavijestila
Rønholta da će uzeti slobodan dan, a kad se malo odmakne od svega, bez
sumnje će joj određeni spokoj pružiti i to što je policija u Roskildeu otvorila
istragu Klausove smrti.
Više je neće proganjati krivnja zbog toga što se dogodilo. Zbog pomisli
na to da će Veliki Thomsen i ostali odgovarati za sve što su tijekom godina
učinili bila je zadovoljna samom sobom. Njen je posao zaista donio prevagu,
pomislila je.
Ustala je i upitala može li uzeti pivo iz hladnjaka. Htjela je sjesti na
terasu, gledati more i u miru privesti dan kraju. Uzela je Eika za ruku i
povukla ga za sobom.
 43

N ije mogla razabrati jesu li je iz duboka sna prenuli krici, Eikovo

drmanje ili prodorna zvonjava. San joj svakako naglo prekinut, a Eik
joj je dobacio odjeću na krevet.
»Požuri, požar!« doviknuo je.
Louise je trebao trenutak da shvati gdje je. Nije znala koliko je dugo
spavala, znala je samo da je bila utonula u dubok san. Ona i Eik sinoć su
dugo razgovarali u krevetu, a potom ga je povukla nad sebe. Ljubeći mu vrat,
kimnula je glavom kad ju je nježnim glasom pitao je li sigurna da to želi.
Vrata njihove sobe širom su se otvorila, a u sobu je, popraćen gustim
dimom, uletio Frederik i doviknuo im da moraju izići. SMJESTA! Zvuk
plamena koji je buktio u hodniku nadjačao je Camillin krik.
»Jonas!« uzvikne Louise. »Jesu li momci vani?«
Eik je već bio istrčao. Izgledalo je gotovo kao da u trku navlači hlače.
Camilla ponovno krikne, a Louise dograbi svoju majicu i istrči na
hodnik, ne stigavši ni pokupiti svoje stvari. Kroz dim je vidjela svoju
prijateljicu, pognutu nad nečim u hodniku pored njihove spavaće sobe.
Louise potrči prema njoj. Vatra sa stuba zahvatila je teške zastore koje
su pokrivale visoke prozore u hodniku.
»Ne mogu je podignuti!« vikne Camilla s mješavinom bijesa i straha u
glasu. »Prokleta noga!«
Na podu je ležala Elinor. Njena duga pletenica bila je gotovo potpuno
spaljena, a koža joj je bila opečena.
Louise se žurno prigne i, uz Camillinu pomoć, podigne staricu
uzdužno na ramena, onako kako je njen otac znao nositi nju kad bi bila
preumorna da sama pođe u krevet.
 Uto se vratio Frederik. Lice mu je bilo posve crno i toliko je kašljao da
se nije mogao ispraviti dok je odvlačio Camillu. Odozdo se čulo šuštanje
vatrogasnog aparata, ali vatra je na prvom katu već bila zahvatila tapete.
Louise objema rukama obuhvati Elinorino košćato tijelo i pritisne ga
o svoja ramena. Derala se iz petnih žila, naslijepo trčeći prema stubama dok
je vatra sukljala oko nje. Nastojala je održati ravnotežu grabeći po dvije
stube, dok se pri dnu nije stropoštala niz njih. Osjetila je kako ju je neka
nevidljiva sila odvukla od vatrene stihije.
Sve je oko nje utihnulo, ali je ubrzo shvatila da je tišina zavladala
unutar nje same. Sve je vidjela kao na usporen filmu bez zvuka. Elinor je
ležala na zemlji. Upravitelj imanja bio je nagnut nad njom i Louise je shvatila
da ih je vjerojatno on odvukao van. Camilla je stajala u dvorištu, grleći
Markusa, koji je bio samo u boksericama.
Jonas!
»Gdje je Jonas?« krikne ona i u trenu se osovi na noge. Zvuk i normalna
brzina su joj se vratili. Pekla ju je noga, a kosa joj je smrdjela.
»Gdje je Jonas?« ponovno se zaderala. »Je li izišao?«
Nije se osvrtala na šljunak koji joj je grebao tabane.
»Eik i Frederik su otišli po njega.«
Camilla stisne svog sina uza se, zureći u prozor njihove sobe na katu.
U idućem se trenutku začula glasna eksplozija, prsnuo je jedan od
velikih prozora na katu. Kroz njega je odmah suknuo plamen i izdigao se
prema krovu, kao da ga želi dosegnuti.
Louise je peklo grlo dok je dozivala Jonasa.
»Postoji li još neko mjesto kuda mogu sići, ako ne budu mogli
stubama?«
Osjetila je olakšanje kad je Camilla pokazala prema krovištu i rekla da
se na kraju kuće nalaze požarne ljestve.
 Još je jedan prozor eksplodirao i kroz njega je suknuo plamen, poput
pipka koji želi dograbiti sve. Louise su oči pekle od vrućine i dima, a srce joj
je divlje udaralo. Okrenula se Markusu i ispucalim glasom ga pitala:
»Je li Jonas bio u sobi kad si istrčao?«
»Nisam ga vidio, ne znam. Mislio sam da je već sišao.«
Njegov slabašni glas zagubio se u crnom dimu koji se širio iz kuće.
»Ragnarok«, prošapće Camilla, mehanički gladeći gole ruke svog sina.
Tønnesen je vatrogasnim aparatom gasio vatru u kući, ali bilo je to kao
da piša u lomaču.
Louise potrči prema kući. Ponovno je u crni dim viknula ime svog
posinka, ali je njen povik zaglušio tresak stvari koje su se urušile na prvom
katu.
Na trenutak je razmišljala bi li jurnula u dimom ispunjenu tamu i
pokušala doći do kata. Vatra se još nije bila proširila na prizemlje, plamenovi
su se izdizali prema krovištu.
Ali nakon toga više ne bi mogla sići. Iz misli ju je prenula eksplozija
prozora iznad nje. Staklo se rasulo po dvorištu, a Louise je odskočila unatrag
i otrčala prema kraju kuće na kojem se nalazila Markusova soba. Čula je
povike, a kad je zašla iza ugla, ugledala je Eika i Frederika kako se spuštaju
požarnim ljestvama. Bez Jonasa.
U daljini su se čule sirene.
»Gdje je on?« viknula je kad su se njih dvojica približila tlu i zgrabila
Eika prije no što je uopće stigao zakoračiti na zemlju. Kosa i obrva s lijeve
strane bile su mu spržene, bio je crn od čađe, a opekline na ruci već su mu
puknule i procurile.
»Nije bio ondje«, reče on, pokušavajući doći do zraka.
Pored njega se Frederik stropoštao na travu i zgrčio se. Louise je
opazila da ima opekline po prsima i trbuhu.
»Gdje je on?«
 Očajnički je drmala Eika, kao da ga želi nagnati da kaže nešto što bi je
umirilo.
»Jeste sve pretražili? Jeste pogledali u kupaonicu?«
Derala se, iako je on stajao odmah pored nje. Krv joj je pulsirala u
žilama, a mišići su joj se grčili.
Iza sebe je začula brujanje velikih vatrogasnih kamiona koji nisu mogli
prići kući jer im je zaštitničko stablo blokiralo prilaz. Louise je htjela otrčati
onamo i doviknuti im da je njen sin još uvijek unutra, ali noge je nisu slušale.
Gledala je vatru koja je buktjela kao u paklu. A onda je osjetila bol u
ramenu, na mjestu na kojem je bila opečena, jer ju je uhvatio za ramena i
privukao sebi.
»Jonas nije unutra«, reče on glasom iskrivljenim od naprezanja.
Uhvatio ju je za dlan i u njega utisnuo neki čvrsti predmet. »Ovo mu je bilo
na krevetu.«
U ruci joj je bio ispolirani oblutak sa strelicom koja je pokazivala
prema gore.
Činilo se da se Eik u tom trenutku nečega sjetio jer je potrčao prema
svom autu. Louise je tek tada zamijetila Charlieja koji je uznemireno lajao u
prtljažnom dijelu.
Ponovno joj se činilo kao da su svi zvuci utihnuli. Vidjela je kako se
velikomu njemačkom ovčaru gubica otvara i zatvara, ali se lavež gubio u
zvuku buktinje i sirena kola hitne pomoći.
Peklo ju je, svrbjelo i boljelo čitavo tijelo, ali ona sve to nije ni
doživljavala. Vidjela je kako je Eik pustio Charlieja van i kako su potrčali
prema njoj.
Elinor je već bila pokrivena i pričvršćena za nosila, ali tek kad su staricu
podignuli i ponijeli prema kolima hitne, Louise je zamijetila da je bila
pokrivena i preko lica.
Na trenutak je stajala posve nepomično i gledala kako bolničari unose
nosila u kola.
 Camilla je i dalje grlila Markusa, kao da su oboje u potpunom šoku
usred svega toga. Zapovjednik vatrogasaca položio joj je ruku na rame,
htijući je izvesti iz dvorišta, ali bila je kao prikovana za tlo. Dok joj je lice
obasjavala vatra, gledala je kako velika kuća izgara. Tønnesen je stajao ispred
trijemskih stuba s vatrogasnim aparatom u ruci. Pogledom je pratio Elinor
sve do kola hitne pomoći.
Bolničari su položili nosila na tlo pored Frederika. Ležao je posve
nepomično, zureći u nebo. Camilla je napokon došla sebi i dotrčala do svog
muža prije no što su ga bolničari podignuli na nosilima. Tretirali su mu
opekline, a potom ga odnijeli u ambulantna kola.
Gazda domaćinstva imao je bez ikakve sumnje najteže ozljede jer se
borio s vatrom da izvuče sve ostale. Ali bio je pri svijesti, zaključi Louise kad
je u tom času pružio ruku prema Camilli.
Smrad paljevine pekao je za nos, a crijepovi na krovu su pucali,
zahvaćeni plamenom.
Eik je prišao Louise s Charliejem, koji je lagano cvilio i trljao mu se o
nogu.
»Trebao sam znati da nešto nije u redu«, reče on. Ispričao joj je da je
Charlie u jednom trenutku noći počeo tako bjesomučno lajati da ga je odveo
u auto i zaključao unutra dok nije probudio ostale. »Trebao sam mu
vjerovati.«
Potonje riječi izgovorio je šaptom, gotovo nečujno.
»Što je ovo?« tihim glasom upita Louise i pruži mu oblutak.
Eik joj položi ruku na zapešće, kao da je oblutak pretežak da ga sama
drži.
 »To je runa boga rata, Tyra. On je bio bezobziran i nemilosrdan«, reče
on. »Mislim da je netko oteo Jonasa i ostavio ovo tebi.«
 44

L ouise se derala. Urlala je prema šumi dok joj se nije zacrnjelo i dok nije
osjetila Eikovu ruku na svom ramenu.
»Šupčine! Jebene šupčine!«
Nije više osjećala bol ni u nozi ni u opečenu ramenu. Bijesno se otresla
na bolničara u kričavožutom odijelu koji ju je zamolio da pođe s njim, da joj
pregledaju ozljede.
»Ne idem ja nikamo!« plane ona. »Idem pronaći svog dječaka!«
Tek tada je shvatila da je ostavila mobitel na noćnom ormariću.
»Mogu li posuditi vaš mobitel?« upita malo pristojnije, doklipsavši za
liječnikom, ali uto spazi Nymanda kako im prilazi. Izgleda kao da je
odspavao najviše sat vremena, možda ni toliko, pomisli ona i odmah mu se
unese u lice.
»Što je tebi, dovraga? Zašto si ga pustio?«
Pokazala je prema kući, namjeravajući mu sasuti da je sve to krivnja
Thomsena i njegove bande, ali na kraju je samo odmahnula glavom i rekla:
»Oteli su Jonasa.«
Nymand je buljio u nju kao da je ne prepoznaje, a onda je Louise
shvatila da je i dalje samo u majici kratkih rukava i gaćicama. Zahvalno je
prihvatila bijeli pokrivač koji su joj pružili bolničari.
Nymand je na trenutak sklopio oči da si posloži sve u glavi.
»Ako misliš na tri osobe koje su, uz tvoju pomoć, sinoć uhićene, i dalje
su u pritvoru u Roskildeu«, reče on. »Nitko od njih nije pušten.«
Louise se osjetila kao da zemlja propada pod njom.
»Jonas je nestao«, procijedila je, ne uspjevši reći ništa više jer joj se
steglo grlo.
 Eik je Nymandu ispričao o praznom krevetu i oblutku koji je ležao na
pokrivaču.
»Moramo detaljno proći sve što se ovdje dogodilo«, reče on i zamoli ih
da pođu s njim u upraviteljevu kućicu. Frederika su bili odvezli kolima hitne
pomoći, a Camilla i Markus već su bili krenuli onamo u pratnji dvojice
policajaca. Tønnesen je i dalje držao svoj vatrogasni aparat i zurio u crni dim
koji je sukljao prema nebu.

»Zna li itko kad je otprilike požar mogao izbiti?« upita Nymand.

»Jonas«, prekine ga Louise, ni najmanje ne mareći za teorije o požaru.
»Moramo pronaći Jonasa. Oteli su njega umjesto Sunea!«
»Spasitelji i dalje tragaju za njim«, reče Nymand i položi dlan na njenu
ruku, zasigurno to zamislivši kao umirujuću gestu. »Ole Thomsen i njegovi
prijatelji u pritvoru su u Roskildeu. Oni ga nisu mogli oteti.«
Obraćao joj se kao da je dijete s poteškoćama u razvoju, zbog čega je
Louise tako pobjesnjela da ga je umalo odalamila.
»Je li itko vidio kako je izbio požar?« nastavi Nymand, pogledavajući
svakoga posebno.
Bili su u Tønnesenovoj kuhinji. Na klupici uza zid sjedila je Camilla,
omotana istim bijelim pokrivačem kakav je dobila Louise.
»Elinor nas je došla upozoriti«, tiho će ona, zureći u prazno. »Htjela
nas je spasiti. Ona je anđeo čuvar ovog imanja. Razgovarajte s njom.«
Louise obori pogled na stol.
»Elinor Jensen preminula je prije pola sata«, reče policajac koji je sjedio
nasuprot Camilli i pogleda Nymanda.
Markus je potiho plakao, sjedeći zatvorenih očiju i potiljka oslonjena
o zid. Jedna mu je strana lica blago titrala, a usne su mu podrhtavale, kao da
je zarobljen u noćnoj mori iz koje ne može pobjeći.
 »Ja sam ustao oko tri i pol i otišao zatvoriti psa u auto«, reče Eik. U
ustima je imao čačkalicu koju je uzeo s Tønnesenova stola. »Lajao je, a nisam
htio da probudi cijelu kuću.«
I dalje je bio samo u trapericama. Nagnuo se nad stol, kao da želi nešto
objasniti, ali ne zna to formulirati.
»Vjerojatno je u tom trenutku Elinor došla na kat«, reče on, zamišljen,
nabrana čela, a potom otrese glavom i prođe prstima kroz svoju poludugu
kosu. »Ali nije bilo nikakvih naznaka dima niti sam ikoga čuo u kući ili na
dvorištu. Pretpostavio sam da je psa uznemirila nekakva životinja jer je sve
bilo tako tiho.«
Ustao je, otišao do sudopera i bacio čačkalicu u kantu za smeće ispod
njega. Louise opazi da na leđima ima porezotinu, ne duboku, ali dugu, kao
da je ogrebao leđa, a da to nije ni primijetio.
»Tko je oteo Jonasa?«
Louise je i dalje stajala na nogama, oslonjena o hladnjak. Počela se
smrzavati. Nije osjećala umor jer ju je držao adrenalin, ali joj je glava bila
teška. Boljelo ju je iza očiju i vrtjelo joj se.
»Ne znamo je li otet«, ispravi je Nymand. »Možemo se samo nadati da
nije u kući. Na prvom katu pronađeni su kanistri za benzin, nema sumnje
da je požar podmetnut, a to i tumači kako se vatra tako eksplozivno proširila.
Ali, kažem, ne možemo ništa sa sigurnošću znati, Jonasa i dalje traže u kući.«
Louise u očaju pokrije usta dlanom i prošapće kroz čađave prste:
»Ne razumiješ!«
Nymand je zaustio nešto reći, ali Louise plane.
»Ne razumiješ! Netko je započeo rat! Oteli su Jonasa, a svake minute
koju izgubimo sjedeći ovdje, oni su sve više u prednosti!«
Markus je sjedio i buljio u nju praznim, odsutnim pogledom. Ali
nakon tih njenih riječi, Louise zamijeti da se počeo grčiti. Past će u stanje
šoka, pomisli ona i priđe mu.
 »Nitko tebe ne krivi što nisi ništa čuo«, reče ona i obgrli ga rukom oko
ramena. Djelovala su tako krhko, iako ju je mladić već odavno bio prerastao.
»To što su ga oteli nikad neće biti tvoja krivnja.«
Camillu je malo zapekla Louiseina insinuacija da je njen sin možda
mogao spriječiti otmicu, da je možda mogao čuti kako im je netko pod
okriljem noći ušao u sobu i oteo Jonasa. Louise je to vidjela u prijateljičinu
pogledu. Ali bio je to pomno isplaniran, hladnokrvan čin s jednim izričitim
ciljem, sve da im se Markus i ispriječio, ne bi ih mogao zaustaviti. A u tom
slučaju Camillin petnaestogodišnji sin sigurno sad ne bi sjedio na toj klupici,
glave naslonjene na Louiseino rame.
»Nisi to mogao spriječiti«, prošapće mu ona ponovno u kosu i zagrli
ga, upijajući toplinu njegova tijela.
Camilla je Nymandu počela pričati o zaštitničkom stablu.
»Predaja kaže da kuća izgori ako se zaštitničko stablo posječe. A mi
smo ga sinoć dali posjeći. Louise je u pravu, netko nam je objavio rat. Urezali
su simbol Ragnaroka u deblo, a Eik sad kaže da su i ostavili runu nordijskog
boga rata.«
»Tri osobe!« iznenada povikne Louise, sjetivši se što joj je inspektor
rekao u dvorištu. »A što je s mesarom? Njega niste priveli? On je bio ondje
one noći kad je prostitutka ubijena i u bratovštini je od sama početka. I on
je dio svega toga, iako su se sad okrenuli protiv njega!«
»Ispitali smo Larsa Frandsena nakon što si ti razgovarala s njime,
pristao je dati punu izjavu. Ali nismo ga priveli, i dalje je u bolnici. Dovraga,
Louise! Žena mu je na samrti, nije on noćas bio ondje. Dovukli su krevet za
njega u sobu u kojoj su mu žena i sin. Ima pravo biti uz svoju obitelj, moraš
to poštovati.«
»Nema on pravo ni na što dok ne saznamo gdje je Jonas, kvragu!«
drekne Louise i istrči za Eikom, koji je već bio na izlasku.
 45

U autu imam torbu s rezervnom odjećom. Uzmi moje hlače od trenirke,

možeš ih stegnuti u struku«, reče Eik i zatvori Charlieja u prtljažni
prostor. Louise je pošla prema ulaznim vratima gdje ju je zaustavio
zapovjednik vatrogasaca.
»Moram samo uzeti našu obuću, tu je, pored ulaza.«
Brzo je pokupila svoje i Eikove goleme tenisice broja 46, kao i dva para
za koje je pretpostavila da su Camilline i Markusove.
Kuća je već smrdjela na paljevinu. Tamnosivi mramorni pod u
hodniku bio je natopljen vodom, a na vrhu stuba nazirali su se čađavi zidovi.
Vratila se do auta, osjećajući se potpuno praznom iznutra. Bila je
bijesna što joj se prošlost vraćala preko Jonasovih leđa. Nikako nije mogla
potisnuti vlastitu bol, bojazan, kao ni pomisao na njegov radosni osmijeh
dok je šetao s djevojkom, držeći je za ruku. Kakve su se to sile oslobodile?
Tko ga je oteo? Pokušavala je razabrati što se dogodilo.
Oteli su Jonasa, objavivši rat njoj, kao odmazdu za uhićenja. Silovanje,
ubojstvo, pokušaj ubojstva. Bili su to dovoljni razlozi za poduzimanje
ekstremnih mjera, ali svi osumnjičeni bili su u pritvoru. Nije imalo smisla.
Oteli su Jonasa iz osvete Camilli i Frederiku jer su pomogli Suneu. Ali
zašto onda Jonas, a ne Markus?
Je li možda Bitten mogla biti umiješana? Nije bilo sumnje da je bila u
stanju reagirati energičnije nego što bi se očekivalo. Louise se u to uvjerila
kad je krhka žena izbacila Thomsena iz svog života. Ali ona nije bila u stanju
snijeti petnaestogodišnjeg momka s prvoga kata, a da to nitko ne čuje, niti
je mogla tako učinkovito podmetnuti požar. Uostalom, nije Louise uhitila i
prijavila njena muža, iako su njegovi prijatelji to pokušali tako prikazati.
»Možemo li i mi s vama?« prene je Camilla iz misli.
Iza njih se Nymand bunio što su otišli, a on im je naredio da se ne miču.
 »Želim biti uz Frederika«, reče njena prijateljica i zagrli Markusa, koji
je i dalje izgledao kao pretučen. »Neću da mi muž sam leži u bolnici dok mu
djetinjstvo izgara.«
»Vas dvije ćete s nama«, reče Nymand, pokazavši na Camillu i Louise.
Već je bio domahnuo jednom policajcu visoka čela i mišićavih ruku. Potom
je Eika pitao može li on povesti Markusa. »Želim znati sve o Jonasu«, reče
on Louise. »Opis, visinu...«
Louise je bila u Eikovim predugim hlačama od trenirke. Olabavila je
vezice na tenisicama, da joj ne pritišću natekla stopala i s Camillom pošla
pored oborena stabla prema Nymandovu autu. Ondje je sad već bilo
preostalo samo nekoliko vatrogasnih kamiona i kamion s vitlom, koji je
odvlačio golemo deblo s prilaza.
»Ima tamnu kosu«, započne Louise. »Visok oko 180 cm, normalne
građe. Nema mali prst na desnoj nozi i...«
Riječi su joj odjednom zapele u grlu. Počela se tresti i pokrila je lice
dlanovima.
»Ima tamnosmeđe oči i izražene jagodične kosi. Ako imate interneta
na mobitelu, mogu vam pokazati njegov profil na Facebooku«, preuzme
riječ Camilla, zagrlivši prijateljicu.
»Ima li on mobitel?« upita Nymand.
»Neće biti koristi od toga ako je izgorio u sobi.«
»Zašto ga nismo čuli da viče?« upita Louise, s licem u dlanovima. »Da
ga je tko oteo, dozivao bi upomoć.«
Stigli su do kraja prilaza i uključili se na cestu.
»Zato«, nastavi ona sama za sebe, gledajući kroz prozor dok su prolazili
pored upraviteljeve kućice i starog postrojenja, »što je ili otišao svojevoljno
ili je nečim omamljen.«

Louise nije ni pogledala medicinsku sestru koja ju je pokušala spriječiti da

uđe u Suneovu sobu na Odjelu intenzivne njege.
 Eik i Nymand bili su iza nje, a kad su došli pred vrata, Louise se
okrenula inspektoru.
»Radi tebe se nadam da je Lars Frandsen unutra, jer ako nije, ti si
odgovoran za ovo što se dogodilo Jonasu.«
Nymand joj je htio staviti ruku na rame, ali se Louise izmaknula.
Krenula je prema vratima, podsjetivši samu sebe da su unutra i Jane i Sune.
Sestra koja je pokušala zaustaviti Louise ih je sustigla.
»Ne možete unutra«, reče ona i pokuša joj prepriječiti put, ali se Louise
progura i otvori vrata polumračne sobe. Zavjesa se lagano zanjihala kad je
otvorila vrata, a po trzaju mesareva ramena bilo je jasno da ih je čuo.
Sjedio je s glavom poduprtom rukama, pognut nad Janeinim
krevetom. Unatoč tome što je prozor bio otvoren, zrak u sobi kao da je
stajao. Na krevetu uza zid ležao je Sune i gledao ih poluotvorenim, umornim
očima.
Louise ostalima rukom da znak da stanu. Sestra se povukla kad joj je
Eik objasnio da je Louise bliska prijateljica Jane Frandsen.
Nekoć bila, pomisli Louise i uđe, dok su se vrata zatvorila za njom.
»Kad se to dogodilo?« prošapće ona i stane iza mesara.
»Prije sat vremena«, odgovori on promuklim glasom. Položio je ruku
na pokrivač. »Drago mi je što smo bili ondje. Njeni su roditelji malo izišli.«
Medicinska sestra vratila se s kavom.
Louise zatvori oči i pomisli na Jane, mladu i punu života. Bilo je to
davno, ali tada su mnogo značile jedna drugoj. Tiho se oprostila od svoje
prijateljice, koja je, blijeda kao da je od voska, ležala na bijelom jastuku,
sklopljenih očiju i blago razmaknutih usana.
Odjednom je shvatila da ne može nastupiti grubo. Bijes je i dalje
ključao u njoj, ali soba je bila tako tiha, spokojna, a i Sune je ležao ondje i u
očaju gledao svoju majku.
 »Oprosti, žao mi je što te opterećujem sad, kad si upravo izgubio
ženu«, tiho reče Louise i čučne pored njegove stolice. »Moj sin Jonas je
nestao. Suneove je dobi, a nestao je sinoć. Imaš li ti ikakve veze s time?«
»Kako nestao?« upita mesar iscrpljenim glasom, ali pogled mu je
lagano zatitrao kad se okrenuo prema Louise.
»Tko je oteo mog sina?« prodorno ga je pogledala. »Thomsen i ostali
jučer su privedeni. René je u pritvoru u Holbæku, a ti si bio ovdje. Tko ga je
onda oteo?«
Mesarev pogled se smračio, ne od bijesa, već nekako više od straha.
Kao da je nešto izmaknulo kontroli.
Louise, uplašena, načini korak unatrag.
»Sinoć sam pokušao dobiti svog oca«, reče on. »Nazvao sam ga nedugo
prije nego što je Jane umrla, ali nije se javio.«
Klonuo je i sav se skupio u sebe, kao da je ostao bez posljednjih atoma
snage.
Louise je odjednom postala svjesna da razgovaraju kao da Jane upravo
ne leži pored njih i kao da pogled njena sina nije uprt prema njima i svojoj
majci.
Ali nije bilo vremena da potraže drugo mjesto. Ako je ono čega se
pribojavala bila istina, nisu mogli gubiti vrijeme na potragu za obzirnijim
načinom da obave razgovor. I vidjela je da je mesar to shvaćao.
»Razgovarajte s Roedom Thomsenom«, reče on. »Ako je netko oteo
tvog sina, on je to organizirao.«
»Thomsenov otac?«
Nagnula se naprijed kako bi se uvjerila da je dobro čula.
»On je bio naš godi. Ako je moj otac noćas sudjelovao u čemu, godi
mu je to naredio. U krugu naših očeva nikad nije bilo slabih karika.«
 46

S at vremena poslije, s Nymandom i dodatnim pojačanjem parkirali su u

dvorište ispred lijepa imanja Roeda Thomsena u sjevernom Hvalsøu. Iza
njega ležala su prostrana polja koja su se protezala sve do Såbyja. Glavna
zgrada bila je okružena visokim brezama, a ispred i iza nje trava je bila
savršeno pokošena.
»Ima li Roed Thomsen ženu?« upita Eik prije nego što su izišli.
Šutio je većinu puta iz Roskildea. Louise je sjedila, sklopljenih očiju,
zahvalna što nije pokušao prodrijeti kroz njenu tjeskobu, zbog koje je
trenutačno teško disala.
»Imao je ženu,« odgovori ona, otvarajući vrata da iziđe, »ali ne znam
je li još živa. Kad je prestala raditi na šalteru u banci, uglavnom je se moglo
vidjeti kako u samoposluzi kupuje rakiju i uvijek traži da joj je umotaju kao
dar. Sad je jasnije zašto joj je više odgovaralo zamutiti pogled na zbivanja
oko sebe.

Dvojica su policajaca stala pred ulazna vrata, a dvojica su već bila otišla sa
stražnje strane kuće. Nymand je pokucao i doviknuo da je došla policija.
Nekoliko je puta pritisnuo kvaku, kao da nije vjerovao da je zaključano.
Louise i Eik pošli su prema štaglju, kad su začuli povike iz stražnjeg
dvorišta i potrčali onamo.
Prvo što su ugledali kad su zašli za ugao bila je velika fontana koja je
štrcala vodu uvis. Dvojica policajaca stajala su uz uredno podšišanu živicu,
prignuta nad nečim što je ležalo na tlu.
Louise je potrčala preko prostrana travnjaka. Dvojica policajaca
sklonila su veliku zelenu ceradu, a Louise je usporila kad je vidjela kako su
ustuknuli vidjevši što se nalazi ispod nje.
 Odjednom su je noge prestale slušati i Eik ju je prestigao. Kad se
dovukla preko posljednjih nekoliko metara, pokušao ju je zadržati na
mjestu.
»Ne moraš to vidjeti«, reče on brižnim glasom, što je njoj zasmetalo.
Policajci su na brzinu vratili ceradu na mjesto, ali se Louise otrgnula i
ponovno je odgrnula.
Na tlu je ležao obezglavljeni konj. Tamnosmeđi, crne grive, s bijelim
obilježjima nad kopitima i na prsima.
Poskočila je unatrag, ne toliko zbog prizora mrtva konja čija je glava
bila nataknuta na motku kod Camille, koliko zbog toga što ispod cerade nije
bilo tijelo dječaka.
»Prepoznaješ li ovo?« upita Nymand, koji joj je prišao, noseći crnu
majicu kratkih rukava u ruci. Razmotao ju je i pokazao joj motiv na prsima.
Okruglo, nasmiješeno lice s velikim, mikimausovskim ušima.
Američki D. J. Deadmau5 bio je Jonasov veliki idol otkako je i sam počeo
producirati i semplirati glazbu i uploadati je na YouTube.
U tom trenutku sve je stalo. Uključujući i njeno srce, načas se uplašila
Louise. Ali onda je zamijetila kako bijes kipi u njoj, iz mjesta za koje nije ni
znala da postoji. Vršci prstiju su joj se sledili, ali su boje oko nje postale
sjajnije, kao da joj bojazan više nije zaglušivala osjetila.
Ako Jonasu padne i dlaka s glave, ubit će ih.
 47

M arkus je zaspao na stolici uz prozor. Medicinska sestra Frederiku je

dala analgetik, od čega je on zakunjao, a Camilla je sjedila na stolici
pored njegova kreveta. Osjećala je kako je i dalje drži adrenalin, čitavo tijelo
kao da joj je bilo u stanju pripravnosti. Nikako iz glave nije mogla odagnati
prizor plamena i Elinorina krhka tijela na tlu u dvorištu.
Pribrala se kad je začula glas s vrata.
»Oprostite«, reče sestra koja je brinula o Frederiku. »Imate poziv na
telefon na recepciji.«
Camilla ustane i iznenada se smrzne. Na sebi je imala istu onu majicu
u kojoj je spavala i tamnoplavi džemper iz kutije izgubljeno-nađeno, koju su
pacijenti redovito punili.
Na recepciji joj je crvenokosa sestra pokazala na radni stol, a Camilla
podigne slušalicu i javi se.
Louisein glas bio je toliko mračan da ga isprva nije ni prepoznala.
»Tko je?« upita ona sa strahom u glasu, dok joj u glavu nije došlo da
ljudi koji su oteli Jonasa i zapalili im kuću nisu mogli znati gdje se nalazi.
»Louise!«
»Kod njih je«, čudnim će glasom njena prijateljica. »Otiđi na
intenzivnu njegu. Sune leži u sobi broj šest. Potraži mesara. Ti si spasila
njegova sina, vrijeme je da ti vrati uslugu.«
»Tko ga je oteo?« prošapće ona, pogledavši sestru koja je i dalje stajala
na vratima recepcije. »Gdje si?«
Louise joj kaže da su kod Thomsenova oca.
»Ovdje je truplo mrtva konja, nisu čak ni pokušali prikriti odakle
dolaze prijetnje.«
»Dovraga!« bijesno uzvikne Camilla. »Samo mi reci što da učinim.«
 »Pitaj ga kamo su ga sve mogli odvesti«, reče Louise. »Bio je ovdje, ali
su ga nekamo odveli.«
Camilla kimne i zamisli se.
»Bi li mogao biti kod žrtvenoga hrasta?« upita ona. »Je li itko bio
ondje?«
»To je prvo mjesto na koje je Nymand pogledao. Nije bilo nikoga, kao
ni kod grobova djevojčica. Saznaj postoji li još koje mjesto povezano s
njihovom vjerom. Neko mjesto od posebna značenja za obrede.«
»Kužim. Želiš znati sve.«
»Da.«

Automatska vrata Odjela intenzivne njege zatvorila su se za Camillom, a ona

požuri niz hodnik. Soba dva, četiri, šest. Lagano je pokucala, otvorila vrata i
ušla. Soba je bila prazna. Nije bilo ni kreveta ni ljudi, samo dva noćna
ormarića uza sam zid.
»Da?« začuje ona iza sebe, okrene se i ugleda sestru s raskopčanom
kutom kako je upitno gleda.
»Lars Frandsen i Sune...« promuca ona. »Ja sam obiteljska prijateljica.«
Sestra ju je odmjerila, a Camilla shvati da i dalje smrdi na dim i da
vjerojatno izgleda kao krepalina. Možda ju je upravo zato sestra uzela pod
ruku i izvela iz sobe. Vjerojatno je izgledala kao srodnica koja je ostavila sve
što je radila i požurila u bolnicu.
»Moja sućut«, reče sestra i odvede je do drugih vrata malo niže niz
hodnik. »Ovdje su.«
U Camilli se sad već budila nelagoda. Pokucala je, a četiri blijeda lica s
očima crvenim od plača okrenu se prema njoj.
»Oprostite«, započne ona prije nego što je itko stigao išta reći. »Lars,
moram porazgovarati s vama.«
Mesar je blenuo u nju. Izgledalo je kao da će se usprotiviti, ali je ipak
ustao. Nasuprot njemu sjedila je uplakana starija žena s bijelim rupčićem u
ruci. Pored nje sjedio je Sune, blijed i odsutna izraza lica, ali kad je Camilla
stala na vrata, bilo je jasno da ju je prepoznao. Po nečemu u njegovu pogledu
naslutila je da se upravo spremao nešto reći, ali je ona požurila u hodnik s
njegovim ocem.
»Kamo su odveli Jonasa?« upita ona, nakon što mu se predstavila.
Mesarevo lice odjednom postane bezizražajno.
»Žena mi je mrtva!«
»Znam«, požuri Camilla i još jednom se ispriča. »Ali ovo je pitanje
života i smrti.«
»Nemam pojma o čemu govorite«, nastavi on s istim ravnodušnim
izrazom lica.
Bio se okrenuo s namjerom da se vrati u sobu, ali ga Camilla zgrabi za
ruku.
»Ja sam pronašla vašeg sina!«
Unijela mu se u lice.
»A sad mi recite kamo su mogli odvesti Jonasa.«
Stala ga je drmati. Bila je tako bijesna da je na trenutak zaboravila da
je lako može nadjačati. Svejedno je nastavila:
»Kuća nam gori, dovraga! Svi smo mogli stradati. A sad je Louise
nestao sin!«
I dalje ga je drmala.
»Kamo su ga mogli odvesti? Recite mi!«
Blenuo je u nju i najednom se doimao prisutno.
»Tko vam je spalio kuću?«
»Pa odakle da ja znam, kvragu?«
Camilla ga pusti i ruke joj padnu niz bokove.
»Ne znam tko nam je spalio kuću. Požar je podmetnut dok smo bili u
snu. Jedina osoba koja je nešto mogla vidjeti bila je Elinor, starica koja je
pronašla Sunea i odvela me do njega, ali ona je umrla od trovanja dimom.«
 Odjednom se rastužila. Tek sad, kad je izgovorila te riječi, u potpunosti
je pojmila da je Elinor mrtva jer ih je pokušala upozoriti da se kola ponovno
kotrljaju Stazom smrti i da se netko pod okriljem noći ušuljao u kuću.
Morali su doći iz šume, pomisli ona. Na prilazu su imali nadzorne
kamere, a da su one aktivirane tijekom noći, Tønnesenu bi došla obavijest.
»Što hoće od nas? Što smo im mi učinili? Ovo mora prestati. Naudit će
djetetu, zaboga.«
Glas joj je puknuo na posljednjoj rečenici. Bijes joj je polako popuštao,
ali morala ga je nagnati da joj pomogne.
Mesar je zurio u granitni pod, a onda je podignuo pogled prema njoj.
»Okomili su se na vas jer ste pomogli mom sinu. Niste to trebali učiniti.
Umiješali ste se u nešto što je trebalo biti riješeno među nama.«
»Ma o čemu pričate?!« plane Camilla. »I sami znate koliko vam je sin
bio prestravljen kad smo nabasali na njega u šumi. Naravno da smo mu
trebali pomoći!«
Zgrabila ga je za ruku.
»Ako itko zna za što su kadri, to ste vi. A sad mi recite što bi mogli
učiniti Louiseinu sinu. Dužnik ste mi.«
Stajao je ispred nje ovješenih ruku, kao da mu je upravo odvalila
nekoliko šamara.
»Krvna osveta«, reče on. »Kad naudiš nekome od nas, čeka te osveta.«
»Zašto on? Zašto Jonas?«
»Zbog nje su oni sinoć uhićeni. Rekla mi je to Bitten, kad je nazvala da
pita za Jane. Na neki način vaša si je prijateljica sama to navukla na vrat.«
Camilla jurne na njega prije nego što se stigla sabrati. Znala je da ima
sreće što je bolnički hodnik prazan, inače bi je bili izbacili.
»Koji je vama vrag? Ingersminde gori, Jonas je nestao! Jeste li umno
poremećeni ili što?«
 Kao da se svakog trenutka mijenjao. Čas je bio Suneov otac koji je
upravo ostao bez žene, čas član Thomsenove bratovštine, u kojoj je osveta
sasvim normalna stvar, kao što je to bilo u doba stare nordijske religije.
»Ovo mora prestati, a vi mi morate pomoći. Nemam se kome drugome
obratiti.«
Tišina. Čula je kako su se neka kolica zabila u nešto i kako su se jedna
vrata zatvorila niže u hodniku.
»Žao mi je«, reče on, odmahujući glavom, »ali ne znam što bih rekao.«
Camilla nekoliko puta duboko udahne da se smiri i obuzda suze.
»Reći ćete mi«, započne ona i prodorno ga pogleda, »gdje mislite da su
mogli odvesti Jonasa. Njegova majica pronađena je kod oca Olea Thomsena,
ali njega nije bilo. Gdje bi mogao biti? Razmislite. Sjetite se kako je Sune
umalo iskrvario. Ništa im ne dugujete, kvragu! Htjeli su vam ubiti sina!«
Mesar ispreplete prste, pritisne članke o usne i zatvori oči, kao da
pokušava nagnati misli da surađuju.
»Mogli su ga odvesti ili do jezera Avnsø ili na Krvavi izvor«, reče on,
držeći i dalje isprepletene prste na ustima. »Ili možda na liticu na
Gyldenløvshøju.«
»Što je od toga najvjerojatnije?« pritiskala ga je Camilla. »Je li ijedno
od tih mjesta vezano za rituale?«
»Pakleni kotao«, promumlja on, ne pogledavši je. »To je još jedno
mjesto na kojem se prinose žrtve bogovima, ali najpoznatije je po ljudskim
žrtvama. U drevna su se doba ondje svake devete godine okupljali seljaci i
prinosili žrtve. Prema predaji, žrtvovali bi 99 muškaraca, 99 sokolova, 99
pasa i 99 svinja. Žrtve su prinosili božici smrti Hel, Lokijevoj kćeri i vladarici
Kraljevstva mrtvih.«
Izgovorio je to nekim mehaničkim glasom. Čovjek joj se raspadao pred
očima. Naslonio se leđima na zid i proklizao na pod.
Camilla se sledila.
 »Ljudske žrtve«, ponovi ona, odmahujući glavom. »Mogu li posuditi
vaš mobitel?«
 48

N ije ni ovdje!« dovikne Louise i sjuri se niz tavanske ljestve. Pretražili su

sva krila zgrada, štagljeve i golemi tavan Thomsenova imanja. Policajci
su pročešljavali glavnu zgradu, doveli su i dva policijska psa, ali Louise je
bila sigurna da Jonas nije ondje.
Bio je ovdje jer je njegova pidžama ležala na kuhinjskom podu. Opet
se uopće nisu potrudili prikriti ni to ni bijelu plastičnu bočicu sredstva za
omamljivanje velikih životinja. Na kuhinjskom stolu ležali su vata,
najlonsko uže i krpe. Krv na podu već se bila skorila, iako se i dalje dala
razmazati, što je Louise zamijetila prošavši prstom preko nje. Koliko je
moglo proći, sat, sat i pol?
Čula je kako se policijski psi vraćaju s polja iza dvorišta i odlaze u
potragu s druge strane glavne zgrade.
Načas je stala, zureći u prazno. Kao da se čitav svijet zaustavio, isto
onako kako se i ona sama počela gasiti. Sljepoočnice su joj pulsirale, a
potiljkom su joj prolazili trnci. Pognula se, oslonivši se rukama o koljena,
puštajući da joj krv dođe do mozga.
Stajala je tako, zatvorenih očiju, i čekala da dođe sebi. Dobro je znala
da se neće ni koraka približiti Jonasu ako ne ovlada vlastitim tijelom.
Upravo kad se htjela uspraviti, osjetila je dlan na svojoj ruci. Blenula je
u Eikovo ozbiljno lice i odjednom izgubila svu snagu koju se trudila smoći.
Navrle su joj suze.
»Gdje je taj Pakleni kotao?« upita on, povevši je sa sobom i
nastavljajući joj prenositi što mu je Camilla javila. U ruci je imao hlače od
Jonasove prugaste pidžame koja je ležala na kuhinjskom podu.
Louise je bila potpuno prazna. O čemu on to govori? A onda je njen
mozak počeo polako procesuirati informacije.
»Kod Ravnsholtea«, reče ona i upitno ga pogleda.
 »Idemo onda. Već sam ja javio Nymandu.«
Blago ju je pogurnuo u leđa.
Louise doklipše do auta. Ravnsholte se nalazio malo dublje u šumi, na
drugom dijelu Hvalsøa, gdje su živjeli njeni roditelji.
Charlie je cvilio u stražnjem dijelu auta, naćuljenih ušiju i njuške
pritisnute o prozorsko staklo. Toliko je pozorno pratio druge policijske pse
da nije ni pogledao Eika i Louise kad su ušli u auto.
»Mir«, reče mu Eik, provlačeći se između policijskih auta, kojih je bilo
sve više.
»Pakleni kotao«, ponovi on kad su izbili na cestu. »Znaš li doći tamo?«
»Samo vozi kroz Hvalsø prema Lerbjergu«, odgovori Louise, nastojeći
se prisjetiti puta. »Sjetit ću se kad uđemo u šumu onuda kuda smo nekoć
jahali.«
U njoj je vladao kaos dok su se šutke vozili tih šest kilometara od
sjevernoga Hvalsøa do njene roditeljske kuće. Čitavo je vrijeme pred očima
vidjela Jonasa, zamišljala kako su ga probudili u tami, drogirali i izvukli iz
kreveta.
Pokrila je lice dlanovima dok su joj stvari u glavi počinjale sjedati na
svoje mjesto. Stari šef policije oteo je Jonasa kako bi kaznio nju, to joj je bilo
jasno. Ali sad je pomalo počela shvaćati da je sve te godine zlorabio svoj
položaj da zaštiti svog sina i njegove prijatelje.
Prisjetila se domara iz Såbyja, Gudrun, Klausa, mlade prostitutke.
Svaki put zataškao je slučaj, ali zapravo je štitio sebe jer su njegov sin i
njegovi prijatelji znali njegove tajne.
Roed Thomsen bio je slabić koji se nije mogao nositi s bolešću svoje
kćeri, već je pustio da sve ode kvragu nakon njene smrti. A otad je činio sve
da održi tu fasadu.
»Stari šef policije oduvijek je znao što se događa, ali nikad nije ništa
poduzeo jer se bojao da će i sam nastradati. Svatko je svakoga nečim držao
u šaci i zbog toga su užasno opasni«, reče ona.
 »Roed Thomsen bio je njihov godi«, reče Eik. »Iskoristio je njihovu
vjeru da ne ostane sam i ranjiv ako se tko okrene protiv njega.«
»A najgore od svega jest to što su uvjereni da im vjera daje zapravo
činiti to što čine«, nadoveže se Louise.
Zašli su u šumu, prošli parkiralište i nastavili niz padinu, a onda mu je
Louise rekla da skrene udesno.
»Nisam sigurna hoćemo li moći čitavim putem autom«, reče ona.
Uspravila se kad su prošli pored šumarske kućice ispred koje je Verner Post
stajao pored hrpe drva za ogrjev. »Stoj!« dovikne ona i domahne mu.
Starac je oduvijek živio ondje. Nedostajalo mu je više zuba na gornjoj
čeljusti, a oni preostali bili su vječno crni od duhana za žvakanje koji je
stalno držao ispod gornje usne. Rođen je u šumarskoj kućici i naslijedio je
posao u Bistrupskoj šumi od svog oca, koji je poginuo kad je na njega pri
obaranju palo veliko stablo. Louise je to znala samo zato što je Verner Post
znao doći pomoći njenu ocu kad je trebalo oboriti stablo.
»Moramo do Paklenoga koda. Može li se tamo autom?« upita ona.
Tijelo joj je bio obuzeo neki čudan mir. Nije bila uvjerena da je Jonas ondje,
bila je sigurna da bi već bila osjetila njegov strah ili bijes ljudi koji su ga oteli.
Ali sledila se kad je vidjela izraz starčeva lica.
»Već sam jedan auto uputio tamo. Zašto sad odjednom svakoga
zanima to staro žrtveno mjesto?«
»Žrtveno mjesto? Koga ste uputili?«
Bijes je eksplodirao u njoj, htjela ga je zgrabiti za vrat, ali se suzdržala.
Ako je itko trebao upute do tog mjesta, to zasigurno nije bio Roed Thomsen.
On je tu šumu morao poznavati jednako dobro kao ona.
»Mesar, mlađi, je l' te«, reče Verner Post. »Izgledao je kao da je vidio
duha. On bi barem trebao znati put, koliko su puta išli onamo, a ja bih svaki
put morao čistiti njihov nered. Ali bio je potpuno pogubljen.«
Dok je govorio, vrtio je duhan za žvakanje po ustima.
»Je li još tko bio u autu, ili je bio sam?« upita Eik.
 Verner Post odmahne glavom.
»Vidio sam samo njega«, odgovori on i ispljune crni hračak na tlo.

Parkirali su nakon što mu je Camilla rekla da stane i pokazala prema

stablima. Nije bilo nikoga drugoga, a šuma je bila tiha. Louise osjeti kako joj
pulsiraju sljepoočnice i kako joj se znoji čelo.
Eik je pustio Charlieja i dao mu da onjuši hlače od pidžame. Pošao je
za Louise, koja je već bila krenula prema obronku, povremeno zastajući i
osluškujući.
»Tratimo vrijeme«, reče ona kad ju je Eik sustigao.
Charlie je hodao uokolo s njuškom na zemlji. Nije djelovao pretjerano
zainteresirano za pidžamu koju mu je Eik pružio.
»Nisu ni ovdje«, reče Louise. »Nešto bismo već čuli.«
Eik se okrenuo prema njoj i uhvatio je za ramena, nagnavši je tako da
ga barem načas pogleda.
»Prestani!« reče on, kao da se obraća tvrdoglavu djetetu. »Ako hoćemo
pronaći Jonasa, moraš se početi ponašati kao policajka, a ne kao majka, jer
inače nećemo uspjeti.«
Uzeo ju je za ruku i odvukao na vrh brijega, odakle se vidjela udolina
Paklenoga kotla, još uvijek prekrivena lanjskim suhim lišćem. Louise je
kotlinu pamtila kao dublju, ali to je vjerojatno bilo zato što je i ona tada bila
manja.
Pogledala je praznu udolinu, ne znajući ni sama osjeća li olakšanje ili
zebnju zbog toga što se uvjerila da Jonas nije ondje.
 49

V erner Post upravo je bio počeo grabljati šljunčani prilaz šumarskoj

kućici, ali je odložio grablje kad je Eik ponovno parkirao pred
dvorištem.
»Ima li još mjesta osim Paklenoga koda, povezanih s asatroom i
pričama o žrtvovanju?« upita Louise kad je izišla iz auta.
»Nisu to priče, ondje su pronađeni ostaci ljudskih žrtava.« »Ima li još
kakvih priča o takvim mjestima u blizini?« uzvikne Louise.
Izbačene donje usne i nabrana čela ispod kape, Verner je stao
razmišljati.
»Misliš na kralja Valdemara Atterdaga, koji jaše Valdemarovom
stazom u pratnji mjesečine?« upita on i ponovno ispljune hračak.
»Ne, mislimo više na mjesta poput žrtvenoga hrasta u Boserupskoj
šumi«, ubaci se Eik. »Mjesta koja se u staroj nordijskoj religiji povezuju s
ljudskim žrtvama, bratovštinama, osvetničkim ritualima.«
»Koliko ja znam, ljudske žrtve prinosile su se samo u Paklenom kodu.
Barem se tako pričalo.«
Louisein mir bio je kratka vijeka, opet je planula kad je Vemer
nastavio:
»Ali spaljivali su mrtve dolje, kod Crne močvare, još od doba Vikinga.
Žrtvovali bi roba kad bi umro važan čovjek. Osim toga, ljudske su se žrtve
vezivale za rat i teške situacije kao osvetnički rituali.«
Louise je prestala slušati. Načula je samo da ga je Eik pitao za upute do
Crne močvare.
Ona je točno znala gdje se močvara nalazi. Kad je tek bila počela jahati
po šumi, otac ju je upozorio na močvaru bez dna. Ispričao joj je i o divovskoj
štuki koju je bilo nemoguće uloviti i uvjerio ju je da ju je on vidio. Nitko nije
znao koliko već dugo pliva po močvari, ali, prema predaji, bila je besmrtna
zbog pepela od pogrebnih lomača. U stara su doba prosipali pepeo umrlih
seljaka po Crnoj močvari, kako štuka ne bi izgmizala na kopno i povukla
žrtve sa sobom.

Ugledali su ih s brijega. Louise se oslonila o prošarano deblo jedne breze,

dok joj je mozak polako pokušavao pojmiti prizor koji se odvijao na obali
jezera crna poput ugljena.
Šestorica muškaraca stajala su u krugu, a iza njih je sjedio mesar, posve
klonuo, pogleda uprta prema krugu starijih ljudi.
Gledajući s brijega, prepoznala je Roeda Thomsena, starog mesara,
vlasnika pilane i oca Johna Knudsena, koji je posjedovao imanje u Særløseu,
prije nego što je propalo i ostalo bez životinja. Bio je ondje i zidarov otac,
koji je i sam bio zidar prije nego što je obrt prepustio sinu, a iza njega sjedio
je sijedi čovjek širokih ramena. Nije bila sigurna je li to bio otac jedne
djevojke iz njene škole, nekoliko godina mlađe od nje. Usred kruga ležao je
Jonas.
Na sebi je imao samo bokserice, a ruke i noge bile su mu vezane. Imao
je povez preko očiju i samoljepljivu traku preko usta, a čitav gornji dio tijela
bio mu je krvav. Bio je vezan za nešto što je izgledalo kao splav od povezana
pruća. Louise nije mogla skinuti pogled s tijela koje se trzalo, poput
izmoždene životinje koja se pokušavala osloboditi iz zamke.
Muškarci su ignorirali njegove pokušaje da se oslobodi. Nisu ga ni
pogledali kad je skupio svu svoju snagu za još jedan pokušaj.
Louise se istovremeno smrzavala i znojila. Čula je kako se Eik odšuljao
do staze i tihim glasom davao koordinate pojačanju koje je pozvao.
Roed Thomsen nosio je dugu halju i stajao raširenih ruku. Nešto je
govorio dubokim glasom, kao da drži misu. Vidjela je i kako neki predmet
kruži od ruke do ruke i odmah je znala da se radi o zavjetnom prstenu. Usne
su im se micale, nešto su govorili, ali Louise nije mogla čuti što. Lica su im
bila ozbiljna i napeta, ali su odavala i nešto nalik iščekivanju, kao kod igrača
prije utakmice.
 Eik se vratio i stao malo iza nje. Osjetila je toplinu njegova tijela.
Vonjao je na sol i paljevinu.
Roed Thomsen spustio je ruke. Muškarci su se odmaknuli malo
unatrag i Louise je vidjela dva siva metalna kanistra benzina. Osjećala se kao
da su je nečije dvije goleme ruke zgrabile za vrat i počele gušiti. Thomsen se
okrenuo mesaru i domahnuo mu da priđe, ali se ovaj nije ni mrdnuo. Njegov
otac zaurlao je na njega, a Louise je ovoga puta čula svaku riječ.
»Dolazi ovamo i pokaži da si muškarac, a ne šonjo na sramotu svom
ocu.«
Gnjevno je vitlao prstom prema svom sinu koji je samo zurio u tlo.
Kako i dalje nije reagirao, njegov mu je otac prišao i zaderao se:
»Odsad više nisi moj sin! Prekinuo si krug kad je ono tvoje kopile
pobjeglo i osramotilo našu obitelj. Nisi bio u stanju preuzeti odgovornost
koja dolazi s primanjem u našu zajednicu. Od danas ne samo da više nemam
unuka, nego nemam ni sina!«
Činilo se kao da je bio malo utonuo kad mu je okrenuo leđa i vratio se
ostalima, koji su odobravajuće kimnuli, kao da je stari mesar učinio nešto
što bi svatko morao učiniti ako tko iznevjeri njegovo povjerenje.
Mesar se i dalje nije micao. Ostao je spuštena pogleda i kad mu je Roed
Thomsen prišao i podignuo ga s tla.
Louise je zinula kad je vidjela da stari mesar žurnim korakom donosi
dva kanistra s benzinom. Svi su pogledi bili uprti u mesara i Roeda
Thomsena, koji je odvrnuo čep jednoga kanistra.
Kriknula je kad je počeo zalijevati Jonasa zapaljivom tekućinom.
Kriknula je još jednom kad je vidjela kako se njen sin trza dok benzin prska
po njemu.
Futrola za pištolj lamatala joj je po prsima dok je trčala niz brijeg, a Eik
je trčao za njom dajući Charlieju naredbe da bude uz njega.
»Stoj!« dreknula je.
 Obred je stao i svi su se pogledi okrenuli prema njima. Stari je mesar i
dalje stajao s kanistrom u ruci. Podignuo je pogled, mračan i pun mržnje.
Kad ih je Roed Thomsen ugledao, pustio je mesara i otresao rukom,
kao da otresa prašinu s jakne.
»Koji se vrag ovdje događa?« vikne Louise.
Dotrčala je do Jonasa i stala između njega i muškaraca, koji su
ustuknuli i stali rame uz rame, gledajući je.
»Nama možeš zahvaliti što ti je sin još uvijek živ«, reče stari šef policije.
»Da nismo stigli na vrijeme, ova bi ga dvojica poslala na jezero kao živu
baklju.«
Roed Thomsen kimne prema mesaru i njegovu ocu, a potom prekriži
ruke na prsima i zauzme svoj uobičajeni stav.
Eik je dotad rezao užad kojom je Jonas bio vezan. Mladićev torzo sjajio
se od benzina, a koža mu je mjestimice već bila upaljena. Odveo je Jonasa na
sigurno i naredio Charlieju da ga čuva.
Louise otrese glavom. Bijes joj je blokirao riječi koje su se nakupljale u
njoj.
»Začepi gubicu!« zaviče ona. »Začepi jebenu gubicu! Sve smo vidjeli s
brijega! Nemoj meni srati!«
Svi su se okrenuli kad su istovremeno čuli Eikov krik, mukli zvuk
udara kanistra o tlo i klik upaljača. Prije no što je itko stigao reagirati, začuo
se šum vatre koja je zapalila benzin. Stari se mesar sam zapalio. Plavičasto-
žuti plamenovi sukljali su s njegova krupna tijela. Divlje se tresao, ali nije
ispustio ni zvuk.
Eik je doletio do njega, a s druge je strane dotrčao njegov sin. Svi su
nepomično gledali kako starca obaraju na tlo. Lars je pokušavao ugasiti
vatru svojom kožnatom jaknom, dok ga je Eik kotrljao prema jezeru.
Louise otrči do Jonasa i stisne ga uza se. Skinula je svoju vestu i navukla
je njemu. Oči su joj zasuzile od benzinskih para.
Charlie je sjedio pozorno, nakostriješene dlake, čekajući Eikov znak.
 »To je bio on«, prošapće Jonas, pogleda usmjerena prema starome
mesaru. »Nisam ga čuo kad je ušao u sobu. Mislim da sam se probudio tek
u autu, a tad sam već bio vezan. Bilo mi je mučno, morao sam povratiti.«
Iza sebe je začula zvuk policijskih sirena i ugledala Nymanda i veću
skupinu policajaca kako trče niz strmu padinu. Bila je sretna što su se nalazili
u blizini kad ih je Eik nazvao.
Roed Thomsen odmaknuo se od grupice muškaraca, koji su bez riječi
gledali kako im stari prijatelj gori pred očima. Prišao je Louise i Jonasu, a
ona je svog posinka još čvršće stisnula oko ramena. Ali nije se bojala starog
šefa policije. Sad kad je osjećala otkucaje njegova srca, u njoj više nije bilo
straha.
Nekoliko policajaca otrčalo je do starog mesara, čije je tijelo
nepomično ležalo uz rub jezera. Eik ga je bio polijevao vodom, ali je sad
čučao i zurio u prazno.
»Što se ovdje dogodilo, kvragu?« povikao je Nymand iza Louiseinih
leđa kad je došao do njih.
»Znajte da smo vam svi na raspolaganju za davanje izjava u vezi
tragičnih događaja koji su se ovdje zbili«, ozbiljno će Roed Thomsen. »Jasno,
i u vezi slučaja ubojstva mlade prostitutke, za koji smo upravo saznali.«
Nymand je odjednom izgledao tako malen pored bivšeg šefa policije.
Pogled mu je letio s čovjeka na tlu na mesara koji je nečujno plakao, pa na
Jonasa i splav za koju je bio vezan i, naposljetku, na Roeda Thomsena. Bio
je vidno potresen zatečenim prizorom.
»Mladih prostitutki«, ispravi ga Louise, a on se nije ni obazreo na nju.
»Što se dogodilo?« upita Nymand i pogleda Louise, koja je i dalje grlila
Jonasa. Kosa mu je bila natopljena benzinom.
»Možete nama zahvaliti što je dječak još uvijek živ«, reče Roed
Thomsen i pokuša Jonasu položiti ruku na rame, ali je Louise odgurne.
»Spasili smo ga od ove dvojice luđaka.«
Polako je spustio svoju ručetinu, pogledavši mesara i njegova oca.
 »Nisi ti nikoga spasio!« prosikće Louise, gurne Jonasa iza sebe i
zakorači prema Thomsenu. »Možda si uspio zataškati nestanak vlastite
kćeri, ali moga sina nećeš ni taknuti.«
Roed Thomsen kratko je pogleda. Krajičkom oka opazila je Eika kako
dolazi do Jonasa i osjetila kako ga je njoj iza leđa zagrlio.
»O čemu ti melješ, kvragu?« upita Thomsen i okrene se Nymandu,
kojemu se boja vratila u lice. »Usput, bilo bi vam bolje da pustite mog sina i
njegove prijatelje, prije nego što saslušanje rezultira sudskim slučajem za
koji nemate dokaza. Bolje vam je da surađujete s njim, on vam može reći što
se dogodilo u šumi one noći kad je ta djevojka izgubila život.«
Louise nije mogla slušati kako cijela banda krivnju svaljuje na mesara
i njegova oca.
»Ovaj put nećeš se izvući«, hladno reče ona i pogleda Thomsena u oči.
»Kroz dva naraštaja terorizirali ste i strašili ljude, tjerali ih da šute. Cijelo si
vrijeme točno znao što se događa, a ništa nisi poduzimao jer si se usrao da
će svi vidjeti kakav si zapravo slabić. Gadiš mi se.«
Okrenula se Nymandu.
»Lars Frandsen spreman je policiji ispričati što se dogodilo kad je
nestala kći Roeda Thomsena. Bio je nazočan te noći kad si je oduzela život,
a postoji i još svjedoka koji mogu potvrditi da je njen otac zataškao njenu
smrt, pretvorivši to u slučaj nestale osobe. Može vam i ispričati o zavjetima
šutnje koje su morali polagati da prikriju ostale zločine.«
Ponovno se okrenula Thomsenovu ocu.
»Nemamo potrebu za iskazom tvog sina. Ovo je kraj godina i godina
zataškavanja. Iako svatko svakoga nečim drži u šaci, više ne možeš spriječiti
to da istina iziđe na vidjelo. I René Gamst i Lars Frandsen spremni su
govoriti.«
»Neće ti biti u interesu da sve iziđe na vidjelo«, prošapće stari šef
policije, toliko tiho da ga je jedva čula. »Tvoj dečko bio je ondje kad je mojoj
kćeri oduzet život. A svi će moći jednoglasno potvrditi da je njegova odluka
bila pokopati je u šumi jer je znao da mogu biti optuženi za ubojstvo.«
Roed Thomsen učinio je nekoliko koraka prema njoj, ali ga je Louise
pogledala u mesnato lice i ne trepnuvši.
»Svinjo odvratna«, zareži ona. »Ovo ti je još jedan pokušaj da krivnju
svališ na nekoga tko se ne može braniti. Onaj tko pokuša izići iz vašega
bolesnog kruga postaje žrtvenim janjetom. A sad pokušavaš i mene ušutkati
prijetnjama.«
Prijezirno je zatresla glavom.
»Oni su bili djeca, ti si bio odrastao. Ti si trebao spriječiti sve što se
dogodilo«, bijesno će ona. »Ali nisi, nego si sve to tjerao dalje jer ti je
savršeno odgovaralo da imaš čime ucjenjivati svog sina i njegove prijatelje.
Tako da nikad ne mogu razotkriti kako si zlorabio svoj položaj da prikriješ
stvari za koje nisi htio da isplivaju. Ali tomu je sad došao kraj.«
Okrenula se Jonasu i Eiku, ali prije no što su pošli uz brijeg, zastala je
ispred Nymanda.
»Nazovi me ako išta zatrebaš.«
 50

U malenoj kapeli bilo je posve tiho. Zamrli su tonovi orgulja i prvog

psalma. Lissy je ustala i, s presavijenim papirom u ruci, pošla prema
lijesu.
Louise je stisnula Eikovu ruku i bacila brz pogled na Jonasa, koji joj je
sjedio s druge strane.
Obojica su se odmah ponudili da pođu s njom na komemoraciju koju
su Klausovi roditelji željeli održati čini policija završi obradu njegovih
posmrtnih ostataka. Isprva im se zahvalila i odbila, osjećala je da to mora
obaviti sama. Ali dok su pakirali Eikove stvari jer je on trebao odsjesti kod
njih privremeno ustupivši svoj stan u Sydhavnenu Camilli, Frederiku i
Markusu, nekako je osjetila da bi bilo ispravno da i on pođe s njom.
Kao i Jonas.
»Ne bi trebala ići sama«, rekao joj je on kad mu je rekla da nije bila na
Klausovu sprovodu. Da nije mogla.
Lissy je počela govoriti, stojeći uz lijes. Govorila je o godinama sumnje,
kojoj je napokon došao kraj, o tome kako je napokon našla svoj mir.
Njene su riječi odjekivale visokom kapelom. Na stolicama s druge
strane lijesa sjedili su Ernst, s njihovom kćeri, zetom i malim Jonathanom, i
neki stričevi i tete koje Louise nije poznavala.
I to su bili svi.
»Bit će to mala, privatna ceremonija«, rekli su joj Klausovi roditelji kad
su je nazvali. »Oproštaj.«
Nakon toga bili su predvidjeli malu zakusku kod kuće, na Skovveju, ali
se Louise uljudno zahvalila.
Za nju je ovo bio kraj poglavlja.
 EPILOG

M oramo mu ponijeti bicikl«, podsjeti Louise Eika, koji je hodao

pločnikom s dvije goleme vreće iz IKEA-e, pune posteljine i ručnika.
Jonas je išao u internat, pa su spremali sve njegove stvari u auto.
»Možemo ga pričvrstiti za krov«, energično reče Eik i pođe prema
podrumu, po bicikl.
Louise začuje Jonasovo klopotanje na stubama u kući. Naslonjena na
Eikovu grdosiju od auta, sklopila je oči i izdahnula. Proteklih joj je mjesec
dana proletjelo. Bilo ju je strah da su otmica i šokantno iskustvo u šumi
Jonasa toliko pogodili da bi to moglo dovesti do traume. Ali bila je u krivu.
Već nakon prvog razgovora s psihologom za krizne situacije bilo je jasno da
je jedino što je njenom sinu bilo važno bilo to što su ona i Eik stigli na
vrijeme. Prije nego što je sve pošlo po zlu. Jonasa je znatno umirivala
činjenica da su ga pronašli i na nju je bio usredotočen. Srećom, nije u
potpunosti bio svjestan toga koliko je blizu smrti zapravo bio.
Upravo ih je Jonas zamolio da ode u internat s Markusom. Louise je to
vidjela kao zdravi znak toga da je imao hrabrosti prihvatiti nove izazove i
nova okružja, unatoč svemu što je prošao, tako da je odmah pristala, složivši
se da je to dobra zamisao. Pa makar to i značilo da ga dugo neće biti.

Nakon što je Ingersminde izgorio, Camilla i Frederik prihvatili su Eikovu

ponudu da odsjednu u njegovom majušnom, pretrpanom jednosobnom
stanu u Sydhavnenu dok ne smisle što će dalje. U požaru su ostali bez svega;
jedina imovina koja im je bila preostala bila je odjeća koju su imali na sebi
kad je Frederik odvezen u bolnicu.
Markus je sam pronašao školu u Odsherredu. Louise nije mogla
prokljuviti je li to bilo zato što nije mogao živjeti u tako skučenom prostoru
sa svojom majkom i Frederikom, ili zbog potrebe da sve što se zbilo ostavi
iza sebe. Ali za ljetnih su se praznika obojica momaka veselila svemu
novome što je ležalo pred njima, a to je Louise umirivalo u vezi svoje odluke
da pusti Jonasa. Srećom, u školi je bilo mjesta za njih obojicu. Već su se bili
našli s ostalim učenicima iz svog budućeg razloga, što je pomoglo u
razbijanju osjećaja nesigurnosti i nervoze koji dolaze s odlaskom u novu
sredinu.
»Zaboravio sam teniske«, reče Jonas, baci svoju veliku torbu na
pločnik, okrene se i potrči prema četvrtom katu. »A kozmetiku?« dobaci
Louise za njim. Eik je oslonio bicikl o auto, prišao joj i obgrlio je rukama.
»Jesi dobro?« prošaptao je, privukavši je sebi.
»Da«, promrmlja ona. »Ali neće ga biti godinu dana. Doma će biti tako
prazno bez njega.«
»Dolazit će u posjete svakog vikenda«, tješio ju je Eik. »Uostalom, i
neće baš biti tako prazno. Čini se da si zaboravila da sam ja uselio. I, jasno,
tu su i Dina i Charlie.«
Louise je znala da učenici ne idu kući prvog vikenda, tako da će Jonasa
vidjeti tek za dva tjedna. Nježno se izvukla iz Eikova zagrljaja i nasmiješila
mu se. »Ako i na što ne mogu zaboraviti, onda je to tvoja kožna jakna koja
leži posvuda. A da i ne spominjem to što tvoj pas jede deset kila suhe hrane
tjedno.«
Upravo su u tom trenutku Dina i Charlie, mašući repovima, zaigrano
istrčali kroz ulazna vrata, s Jonasom za petama. »Idemo«, reče Jonas, dok je
Eik završavao s pričvršćivanjem bicikla na krovni nosač. Louise je zamijetila
poletni ton u glasu svog sina.
Tri sata kasnije već su se vraćali prema Kopenhagenu. Jonas se odmah
povezao s još par mladića koji su stanovali u istom krilu doma na školskom
kampusu. Louise je zamijetila da je bio toliko uzbuđen da se jedva stigao na
brzinu pozdraviti s njima na odlasku.
Krajolik se brzo izmjenjivao; šume su zamijenile livade i brežuljci,
polja su, kako se činilo, bila spremna za žetvu. Oba su psa na stražnjem
sjedištu kunjala, kao u harmoniji. Naravno da će Louise Jonas nedostajati,
ali bilo joj je divno i toplo oko srca vidjeti ga drugim momcima u školi. Bilo
je sasvim jasno da s veseljem i nestrpljenjem iščekuje svoje novo poglavlje.
Louise je bilo iskreno drago zbog njega, ali nije bila posve sigurna je li
jednako tako spremna na odvajanje od njega. Ali bilo je to prirodno, samo
se trebala naviknuti.
Louise sneno nasloni glavu na prozor i zatvori oči. Nikad zapravo nije
živjela s muškarcem, ali okolnosti su nagnale Eika da svoj stan prepusti
Camilli i Frederiku u teškim trenucima. Sve to kao da se poklopilo posve
slučajno. Ali Louise je osjećala da joj, unatoč što je to pomalo zastrašujuće,
zapravo odgovara prihvatiti čitavu situaciju i prepustiti se struji. Da, bila je
spremna za ovo. Nešto je unutar nje napokon sjelo na svoje mjesto.
Otvorila je oči i pogledala Eika, koji je, usredotočen, vozio, pjevušeći u
sebi. Više nije bila sama.
 Zahvale

Šuma smrti je fikcija. Odrasla sam u blizini Hvalsøa i jako volim taj kraj,
tako da mi je bilo iznimno zadovoljstvo vratiti se kući, okružju koje tako
dobro poznajem. Međutim, dopustila sam si tu slobodu promijeniti lokacije
nekih mjesta i izmisliti neka druga, kako bi se uklopila u priču. Ingersminde
ne postoji, za grobove djevojčica nadahnuo me posjet dvorcu Jægerspris,
dok žrtveni hrast zaista postoji, ali na drugome mjestu na Sjællandu.
Moja se priča dijelom temelji na starim sagama i pripovijetkama, ali je
u najvećoj mjeri plod moje mašte. Isto tako, nijedan lik i nijedno ime u
romanu ne temelje se na stvarnim osobama. Svaka sličnost s bilo kim, dakle,
sasvim je slučajna, ali moram priznati da priče o ocu Louise Rick uvelike
podsjećaju na iskustva mog oca, došljaka iz Kopenhagena.
Ponovno me gomila ljudi otvorena srca primila i izdvojila vrijeme da
mi pomogne u istraživanju za knjigu.
Velika hvala Jimu Lyngvildu, koji me podučio o asatrou, odgovorio mi
na brojna pitanja i bio voljan sudjelovati, iako sam u knjizi neke pripadnike
njegove vjere prikazala u ekstremnom izdanju. Bio mi je užitak obnoviti
svoje znanje o nordijskoj mitologiji i starim sagama o bogovima i junacima.
Velika hvala i divnim ljudima koji su došli na moje izlaganje u Hvalsøu
i koji su me uputili u čitav niz fantastičnih saga i mitova – za Pakleni kotao
i divovsku štuku ne bih znala da nije bilo njih.
Ako ikoga zanima nešto više o Hvalsøu, rado bih preporučila sljedeće
knjige: Hvalsobøgen (Knjiga o Hvalsøu), autor Bent Gottfredsen; Asatro, de
gamle guder i moderne tid (Asatro, stari bogovi u suvremeno doba), autorica
Gudrun Victoria Godtfred; Modeme asatro (Moderni asatro), autor Michael
Kamp.
 Posebno velika hvala Steenu Holgeru Hansenu, stvarnoj inačici
Flemminga Larsena iz Zavoda za sudsku medicinu, te bivšem vodiču pasa
Bou Greibeu.
Još jednom velika hvala mojoj fantastično sposobnoj urednici, Lisbeth
Møller-Madsen. Zaista je veliko zadovoljstvo raditi s tobom, hvala na
pomoći da ovo ostvarim. Hvala i Rasmusu Funderu, koji je ponovno
pogodio ton i ugođaj naslovnice, upravo onako kako sam ja to zamislila. Od
srca hvala i People<sPressu, iznimno mi je drago knjige objavljivati preko
vas, te Trine Busch, koja bezuvjetno želi dobro Louise Rick i meni.
Najljepša hvala mojemu mužu Larsu, njegovim prekrasnim kćerima
Caroline i Emmi i mom divnom sinu Adamu, koji uvijek imaju
razumijevanja kad posve utonem u pisanje. Vi ste ono najbolje što imam.

Sara Blædel