Professional Documents
Culture Documents
Sara Blædel
De glemte piger
Copyright © Sara Blædel 2013
Posvećeno mojim fantastičnim sljedbenicima na Facebooku.
Hvala vam na nevjerojatnoj podršci u godini punoj ružnih događaja.
1
K ratko je oklijevao prije nego što je uzeo mrtvu kokoš koju mu je pružio
njegov otac. Bijelo je perje bilo zakrvavljeno oko mjesta gdje joj je bila
odsječena glava. Sune je oduvijek mrzio krv, njen smrad, tamnu boju i
lokvice koje bi nastajale kad bi šikljala.
Ali njegov otac to nije smio vidjeti. Ne danas.
Bilo bi lakše da je i njegova majka pošla s njima, pomislio je i nekoliko
puta trepnuo očima. Ali ona je u spavaćoj sobi ležala na samrti. Po čitav bi
dan sjedio uz njezin krevet. Najgora je bila infuzija. Nije mogao gledati
mjesto na kojemu joj je igla bila zabijena u ruku, unatoč tome što je bilo
prekriveno flasterom. Spavala je kad je njegov otac rekao da je vrijeme za
polazak.
Mjesecima se veselio obredu inicijacije i popratnoj proslavi. Mnogo se
puta zapitao kako će to biti kad iz kuće ode kao dječak, a iste se večeri vrati
kao odrastao čovjek. U svakom bi slučaju na njega gledali kao na muškarca,
s odgovarajućim odgovornostima i pravima. Svi ostali iz njegova razreda već
su bili prošli sakrament svete krizme, ali je Sune, kao pripadnik nordijske
neopaganističke religije naziva asatru, morao čekati petnaesti rođendan da
potvrdi svoju vjeru. Danas je bio taj dan.
Stavio je kokoš u vjedro koje je njegov otac donio iz praonice rublja.
Vjedro je položio pred suvozačko sjedalo, a potom je i sam sjeo, skvrčivši
noge i držeći ih na sjedalu. Njegov je otac u bijeli kombi spakirao sve
potrepštine za ponoćnu žrtvu, a Sune se sam pobrinuo za dva mala dara za
bogove.
Jedan je simbolizirao njegovo djetinjstvo, a drugi budućnost. Za ovaj
prvi odabrao je slikovnicu uz koju je odrastao, iako se jedva uspio pomiriti
s odvajanjem od sad već otrcana izdanja Medvjedića Winnieja Pooha. Hrbat
slikovnice bio je zalijepljen selotejpom jer mu ju je majka toliko puta
pročitala da su stranice poispadale. Zamijetio je da je oca iritiralo to što je
odabrao slikovnicu jer mu je ovaj predložio nogometnu loptu, no majka se
slagala s njegovim izborom.
Drugi žrtveni dar bio je veći švicarski nožić koji je dobio od oca. Sune
se nadao da će mu bogovi podariti hrabrosti i snage za daljnji život, iako nije
planirao postati mesar, poput oca i djeda. Ali ništa bolje nije mu bilo palo
na pamet, a njegov je otac bio zadovoljan.
Sune će i dobiti dar, dar koji će ga pogurnuti u pravom smjeru. Njegov
je otac dobio mesarski nož. Kako baš nije bio vičan čitanju i pisanju, on je
nakon svoje inicijacije odustao od škole i otišao šegrtovati kod svog oca.
Sune je čuo i za jednog momka koji je dobio avionsku kartu i poruku da se
ne vraća dok ne prestane biti mamina maza. Nikad se više nije vratio kući.
Sune se nadao srebrnom lančiću s Thorovim čekićem, koji je
simbolizirao njihovu nordijsku vjeru. Ta je želja zapravo bila zamisao
njegova oca. Kad je otac skrenuo na šumski put, upitao ga je je li spreman, a
Sune se nasmiješio i kimnuo glavom.
Otac ga je poveo prema lomači. U radijusu od nekoliko metara oko nje bile
su postavljene zapaljene baklje koje su simbolizirale utvrdu. Sune se
odjednom u toj tišini postidio, tim više što su mu muškarci, koji su stajali u
redu, jedan po jedan prilazili kako bi ga zagrlili. Nije znao što bi rekao, a nije
se usuđivao ni nasmiješiti kako ne bi ispao djetinjast. Kad je svećenik, kojeg
su nazivali godi, maknuo svoju kapuljaču, muškarci su šutke stali formirati
krug oko lomače. Plamen baklji obasjavao je šumu.
Sad, pomisli Sune. Sad počinje. Za koji čas bit ću muškarac.
Mislio je da će godi preuzeti riječ, kao što je to i inače činio kad bi
muškarci stajali u krugu. No, istupio je njegov otac, blago nakošene glave i
sa smiješkom na usnama dok je gledao svog sina.
»Sune, sine moj«, započeo je pomalo nervozno. »Večeras započinješ
svoj život odrasla muškarca. Nećeš više biti dijete, a čeka te mnogo toga što
još moraš naučiti.«
Nekoliko se muškaraca nakašljalo.
Sune se prisjetio sage o Signe, kćeri kralja Vølsunga, koja je poslala
svoje sinove u šumu kad je najstarijemu moglo biti svega deset godina.
Nijedan od njih nije bio dovoljno hrabar da preživi. On je imao petnaest, a
mračna je šuma čak i njemu bila zastrašujuća. Nikad nije bio odviše hrabar,
dobro je to znao. Načas je ponovno pomislio na svoju majku.
»Sretan ti rođendan«, rekla mu je kad joj je jutros donio doručak u
krevet. Više nije puno jela, hranu je uglavnom dobivala infuzijom. Ali
nasmiješila se i uzela ga za ruku.
»Veseliš li se ovomu večeras?«
Otac je Sunea odgurao u središte kruga, a godi je počeo pjevati, polako
hodajući ukrug. Zastao je na svakoj od četiri strane svijeta kako bi zazvao po
jednog od bogova. Odina, najvećeg od svih bogova na sjeveru; Thora,
zaštitnika ljudi na jugu; Freya, boga plodnosti na istoku; a na zapadu Frigg,
Odinovu ženu, koja je simbolizirala stabilnost u vezi i braku.
»Krug je zatvoren«, obznanio je godi kad se vratio na svoje mjesto.
Da ga je netko potom pitao, Sune je sumnjao da bi znao ponoviti ono
što je morao izgovoriti tijekom obreda. Nekoliko je puta prihvatio rog s
pićem, sjetivši se okrenuti vršak prema trbuhu i pažljivo ga prinijeti ustima,
kako se ne bi stvorio pritisak zbog kojega bi zalio lice medovinom. Otac mu
je objasnio da se u tome očituje razlika između novaka i starosjedioca u
krugu. Obrazi su mu se zacrvenjeli od topline lomače i alkohola u piću.
Smeteno je slušao muškarce koji su, jedan po jedan, ulazili u krug i recitirali
mu stihove iz starih nordijskih pjesama. Neki su odabrali nešto iz pjesme
Hávamál, a prepoznao je i par redaka iz Voluspe, ali uskoro su mu se riječi
počele miješati u glavi.
Kad su svi rekli svoje, zapjevali su mu. Sune je položio darove na tlo.
Rog je ponovno krenuo ukrug, a potom se krug otvorio. Nekoliko je
muškaraca poviknulo i podignulo ga u zrak, a nakon toga su ga opet stali
grliti, jedan za drugim.
Sjećao se svake sekunde toga čarobnog trenutka kad je primljen u
mušku bratovštinu. Stajao je uz lomaču, dok su se odrasli okupljali ispod
velikoga žrtvenog hrasta. Više od tisuću godina staro stablo nalazilo se
nekoliko metara od lomače. Kad je Sune bio mlađi, obožavao se zavlačiti u
golemu šupljinu u široku deblu, čekajući da odrasli završe s ceremonijom.
Ove je večeri rupa bila poput crnog oka koje je u polutami zurilo u njega.
Osjetio je kako ga u leđima prolaze trnci, ali ne na neki loš način. Upravo
suprotno, nije osjećao nikakvu tjeskobu.
Godi je iskopao grumen zemlje i stavio ga na duge, tanke, povijene
grane koje su, povezane na vrhu, činile prolaz. Sunea je uvijek fascinirala
priča o savezu Odina i Lokija kojim su postali braća. A sad je i on sam bio
dijelom istoga tog rituala, prolazak ispod grumena zemlje zajedno s ostalima
simbolizirao je njihovo ponovno rođenje.
Kad ga je otac uzeo za ruku, sve kao da se odvijalo u slowmotionu. Godi
je hodao iza njega, a kad su prošli kroz prolaz, Suneu se činilo kao da je
mjesečina obasjavala samo njega. Znao je da to samo umišlja, ali upravo se
tako osjećao. I, premda se i pribojavao trenutka kad će sebi, jedan po jedan,
ritualno zarezati ruku kako bi malo krvi kapnulo na mjesto s kojega je
iskopan grumen zemlje, sve se to ipak nije činilo tako strašnim.
Potom je dobio brončanu žlicu s dugim, širokim drškom, nalik velikoj
zaimači, samo težu. Sune osjeti kako ga ispunjavaju hrabrost i ponos jer je
dobio čast pomiješati krv i zemlju, prije no što će godi skinuti iskopani
grumen s grana, vratiti ga na mjesto i time zapečatiti ritual. Kad je to učinio,
utabali su zemlju, a njega povukli natrag u krug. Osjećao se kao odrastao
muškarac dok mu je godi obznanjivao da im savez odsad nalaže da poštuju
i čuvaju jedni druge.
»Mi pazimo jedni na druge«, objasnio mu je otac kad ga je Sune pitao
što mu to znači.
Otac je otišao do kombija dok je Sune na svetištu. Najradije bi se bio
odšuljao, da ne mora gledati kako kolju svinju.
»Bi li im otišao pomoći raspakirati hranu?« upita ga godi.
Bio je skinuo halju i pokazao je prema lomači, pored koje je već stajalo
nekoliko bijelih prijenosnih hladnjaka iz mesnice s hranom za gozbu.
Srećom, neće jesti svinju, pomislio je Sune u sebi. Samo će je zaklati i objesiti,
tako da krv kapa iz nje i ostane na zemlji, za bogove. Tijelo će ponijeti kući i
razrezati idućeg dana. To je bilo protivno sanitarnim propisima, ali ono što
ne znaš ne može ti naškoditi, kako bi običavao reći njegov otac.
»Dižite kuku!« doviknuo je Suneov otac iz kombija, a dvojica su
muškaraca donijela tri teške željezne grede i postavila ih pod žrtveni hrast.
Povezali su ih u stožac čvrstim željeznim obručem o koji su objesili
mesarsku kuku. Otac je bijeli kombi dovezao u rikverc sve do stativa, ugasio
motor i ušao u tovarni prostor. Stao je istjerivati svinju koju je već bio
omamio prije puta. Dok su se bili vozili, rekao mu je da je teška kao sam
vrag.
Suneu i dalje nije bilo jasno zašto je njegov otac nije jednostavno ubio
hitcem u glavu pa da ne moraju sve to proživljavati. Užasavao se pomisli na
to da je živu objese o kuku i prerežu joj grkljan.
Okrenuo se i nastavio vaditi hranu. Bilo je preostalo još nekoliko gajbi
piva, ali medovine više nije bilo. Muškarci su već bili dobrano popili tijekom
obreda. Potražio je nekakav gazirani sok, ali očito nitko nije bio razmišljao
u tom smjeru.
»Nije li vrijeme da mali dobije svoj dar?« začuo je s druge strane
lomače.
Sune u tami nije vidio tko je postavio to pitanje. Pogledom je tražio
oca.
»Da, sad će ga dobiti«, odgovorio je jedan drugi glas.
Trenutak poslije nikoga više nije bilo, a on je stajao uz lomaču posve
sam.
Razmišljao je očekuje li se možda od njega da nešto učini, ali u tom su
se trenu zalupila vrata auta nešto dalje, među stablima. Nedugo potom,
muškarci su se počeli skupno vraćati prema njemu.
Sune je isprva pomislio da su doveli njegovu majku kao iznenađenje,
ponajprije zbog duge, raspuštene kose koju je ugledao. Bilo je mračno pa
nije mogao jasnije razaznati dok se nisu približili, a onda je shvatio da se radi
o mladoj ženi, mlađoj od njegove majke, ali starijoj od njega. Njegov je otac
stajao straga, s rukama u džepovima. Sune je iznenada osjetio nelagodu i
pošao je prema njemu.
»Stoj tu«, rekao mu je godi.
Muškarci su zastali između lomače i staroga hrasta, gdje je i dalje bio
parkiran bijeli kombi s otvorenim stražnjim vratima.
»Donijeli smo ti dar.«
Sune je pogledao ženu. Nikad je prije nije bio vidio. Oborio je pogled,
ne znajući kako postupiti.
»Tvoj otac kaže da sve svoje vrijeme tratiš na knjige. To ćemo
promijeniti«, reče godi.
Iz gomile se začuo prigušen smijeh.
Leptirići u trbuhu koje je ranije te večeri osjećao od uzbuđenja polako
su prerastali u grč.
»Noćas ćeš u čast Freyi izvesti ritual plodnosti.«
Godi kratko kimne ženi, a ona polako krene prema Suneu. Muškarci
su se iza njih okupili u polukrug.
»To će ojačati tvoju muškost«, nastavi godi. »A muškost je naš dar
tebi.«
Sune podigne pogled i zatrese glavom. Pokušao je uhvatiti očev pogled
dok je žena otkopčavala svoju crnu bluzu. Nasmiješila mu se i bacila je na
do, dajući mu znak da priđe bliže. No on je samo stajao. Nije mogao
pomaknuti noge.
Dugi su joj pramenovi padali niz ramena, sjajeći se u tami s toplim
sjajem lomače u pozadini. Htio je okrenuti glavu, ali nije mogao maknuti
pogled s njenih golih grudi. Bio mu je to prvi put da uživo vidi ženske grudi
i osjetio je neki neobičan titraj u tijelu. Ona je otkopčala i suknju i učinila
još jedan korak prema njemu, pustivši je da padne na do.
Sune je i dalje zurio u njene grudi. Nije ju mogao pogledati u oči dok
je tako stajala pred njim, posve gola. Zamijetio je nemir kod nekolicine
muškaraca. Žena je prešla rukom preko svoga nagog tijela i učinila
posljednji korak prema njemu. Sad mu je stajala toliko blizu da mu je njen
miris u nosnicama pobudio neko komešanje u gaćicama. Lagano je
razmaknula noge i stala uvijati kukovima, kao da pleše. Vidio je kako mu
otkopčava gumb na hlačama i čuo kako otvara zatvarač. Smeteno se
izmaknuo i zakoračio unatrag, ali, prije nego što se stigao odmaknuti, jedna
je ruka zgrabila njegovu.
»Nikamo ti ne ideš!« začuo je glas točno iza sebe. Sune pogleda
muškarce koji su se zbili još bliže njima.
»A sad se uhvati posla«, naceri se godi.
Kao da ga je progutala šumska tama. U jednom je času sve u njegovoj
glavi utihnulo, kao da su svi zvukovi samo zamrli. Očajnički se ogledavao
oko sebe, ne bi li pronašao rupu za bijeg u zidu muškaraca koji se nadvijao
nad njime i nagom ženom.
U krugu je ugledao i svog oca. Sune je htio pobjeći njemu, ali su mu
kretnje tijela bile kao u usporenu filmu. Prije nego što se uspio pokrenuti,
netko ga je tako snažno gurnuo u leđa da se umalo srušio. Odjednom je
ponovno začuo glasove muškaraca. Pokušavao se iskobeljati, ali stisak nije
popuštao.
»Pojebi je!« začuo se urlik.
»Neću!« dreknuo je Sune.
Djevojka je učinila nekoliko koraka unatrag i prignula se da pokupi
svoju odjeću.
Jedan od muškaraca začas je bio nad njom.
»Ni ti nikamo ne ideš«, reče on i gurne je prema Suneu.
»Ako momak ne želi, ne želi«, reče ona. Stala je navlačiti gaćice i u tom
času dobije šaku u glavu.
»Radit ćeš ono za što si plaćena!« Začuo se još jedan udarac.
Smiješak na ženinim usnama je nestao, a niz lice joj je potekla krv.
Prije nego što je Sune stigao reagirati, snažne su mu ruke skinule hlače
i gurnule ga prema ženi.
»Diži tu hrenovku, ‘ajde! Nije to tako teško!«
»Neću!« cvilio je, tresući glavom. Osjetio je kako mu usne drhte i kako
mu se obrazi zatežu. Izgubio je kontrolu nad licem i zaplakao. Ugrizao se za
usnu, očajnički nastojeći obuzdati suze, a u uhu je začuo glas svog oca.
»Hajde, učini to, dečko. Nemoj me ovako sramotiti.«
Uto je djevojka dotrčala do njegova oca i gurnula ga.
»Pusti momka na miru!« zaderala se. »Ako neće, neće!«
Stisak oko Suneove ruke načas je popustio, dovoljno da navuče hlače i
potrči u šumu. Daleko od plamena lomače i baklji, daleko od muškaraca.
Trčao je što je brže mogao, prema tami.
Zastao je tek kad mu se zavrtjelo od pritiska u sljepoočnicama. Sagnuo
se, oslonio rukama o koljena i pljunuo na do. Zadihan, osjećao je kako mu
znoj ispod košulje postaje hladan.
Stojeći tako pognut, pred očima je ponovno vidio ženine gole grudi i
osjetio onaj neobični titraj. Stisnuo je oči, ali nije uspio odagnati prizor tanke
linije krvi. Prenuo se kad je začuo kako je njen krik proparao noć.
Nevoljko je pošao natrag.
***
C amilla Lind pojača tempo. Ono što joj se pri izlasku iz kuće činilo kao
lagana kišica prometnulo se u pravi pljusak. Možda bih se trebala
okrenuti, pomislila je, ali voljela je miris mokroga šumskog tla i osjećaj
kišnih kapi na svome znojnom čelu.
Počela je trčati nakon što je preselila u Ingersminde, veliko imanje svog
svekra u Boserupu, nedaleko od Roskildea. Nisu to bile neke velike
udaljenosti, ali barem je trčala, a i to joj je bila prilika za istraživanje velike
privatne šume u sklopu imanja.
Puteljak se zavijao udesno i sužavao se, vodeći kroz omanji šumarak,
pa onda opet dalje, prema čistini. Dok je trčala, pokušavala je smisliti dobar
plan za intervju na kojemu je čitav dan radila. Otkako je počela raditi kao
slobodna novinarka za novine u Roskildeu, katkad bi znala dobiti i neke
zeznute zadatke. Ali veliko joj je zadovoljstvo bilo odraditi intervju sa
Svendom-Oleom u njegovoj maloj radionici u Svogerslevu. On je zadnjih
trideset pet godina praznio kockarske aparate u Tivoliju i u garaži je imao
veliku zbirku jednorukih bandita kojima su se on i njegova žena zabavljali.
Upravo kad je htjela protrčati ravno, među stablima je ugledala nešto
zbog čega je usporila korak.
Slabije je vidjela zbog kiše, ali vidjela je nekog dječaka kako čuči ispod
velikoga stabla i jede nešto što je pronašao na tlu. Čak je i s te udaljenosti
vidjela da je mokar do kože, da mu se mokra kosa slijepila uz glavu.
Krenula je prema čistini. Ubrzo je osjetila kiseo vonj spaljena drva i
ugledala zgarište velike lomače, što ju je začudilo. Na tome mjestu svakako
još nije bila.
»Hej!« zazvala je dječaka. »Zar ti nije hladno?«
Dječak se prenuo kad je začuo njen glas i već je idućeg trenutka skočio
na noge i dao se u bijeg.
Camilla je iznenađeno gledala za njim.
»Hej!« poviknula je. »Čekaj!«
Ali dječak je i dalje bježao. Camilli je to bilo krajnje čudno pa je
potrčala za njim.
Točno pred stablom ispod kojega je dječak bio čučao poskliznula se i
izgubila tlo pod nogama. Pala je potrbuške u blatnjavu lokvu i glasno
opsovala.
Polako se uspravila, prišla stablu i čučnula, oslonivši se leđima o deblo.
Mokri ostaci hrane koju je dječak jeo izgledali su kao ostaci s nekog roštilja.
Ražalostila se kad je vidjela što je jeo dok ga ona nije prekinula. Činilo se da
su se time gostile i neke šumske životinje, sudeći po oglodanim kostima
razbacanima unaokolo. Ali nešto je omelo i životinje jer nisu stigle sve
pojesti. Vjerojatno dječak, pomislila je, zadrhtavši.
Počela se smrzavati u mokroj odjeći za trčanje, ali nije mogla prestati
misliti na dječaka koji je nestao u šumi. Bila je to privatna šuma, ali svatko
je imao pravo prolaziti kroz nju, tako da nije bilo razloga za bijeg. Bilo je i
ljudi koji bi i autom prolazili kroz nju, što je bilo zabranjeno, ali, ako bi ih
uhvatili, imali bi problema s Frederikom ili nadstojnikom.
Camilla osjeti kako je od pada boli koljeno. Otresla je nogu i pognula
se da skine blato i pogleda ima li rupu na hlačama. Iznenadila se kad je
opazila da je blato više crveno nego smeđe, a onda je shvatila da je zapravo
zaronila u krv.
Šokirana, uspravila se i žurno obrisala ruke o deblo. Ispunjena
osjećajem nelagode, potrčala je prema potočiću koji je prethodno otkrila.
Putem je pokušavala očistiti krv sa sebe mokrim lišćem grmlja i stabala. Tek
je tada zamijetila da je kiša prestala.
Već se smrzavala kad je došla do potočića. Pažljivo je stala na kamenje
koje je izranjalo iz vode, čučnula i stala umivati lice. Ruke je oprala s pomoću
lišća koje je donijela i pustila je da joj ledena voda teče preko nogu, ispirući
krv. Temeljito se isprala, ne mogavši podnijeti misao da je bila krvava od
glave do pete.
Iznenada je začula nešto na šumskom tlu iza sebe. Grančica je krenula,
netko je nešto vukao. Okrenula se, uplašena, umalo izgubivši ravnotežu i
našla licem u lice sa starijom ženom sa šeširom široka oboda. Preko desnog
ramena visjela joj je pletenica, a u ruci je imala odeblju granu koja joj je
služila kao štap.
»Kola se kotrljaju Stazom smrti«, rekla je i pogledala Camillu bistrim,
modrim očima. Potom se okrenula na peti i iznenađujuće brzo nestala u
šumi, jednako nečujno kako se i pojavila.
Camilla je stajala u potoku, ne mogavši ništa reći. Nije imala pojma
odakle se žena pojavila. Nije ništa čula dok se nije pojavila točno iza nje. Nije
znala ni postoji li kakav ulaz u šumu u blizini potočića.
Srce joj je divlje tuklo dok je, sva mokra, u sumrak žurila kući.
5
S une pokuša još jednom. Pronašao je nešto suhih grana i šupljem stablu
u kojem je objesio svoju majicu s kapuljačom da se suši, ali nije uspijevao
upaljačem zapaliti vatru.
Pomislio je na svoju majku. Ona ga je uvijek podupirala, kao,
primjerice, onoga puta kad je htio ići u izviđače. Njegov je otac rekao da je
to budalaština. On je sam počeo igrati rukomet sa sedam godina i nikako
mu nije bilo jasno zašto se njegov sin ne želi okušati u tome.
Nakon što se i jest okušao, majka je ocu rekla da njegov sin nema
talenta za to. Za razliku od rukometa, u izviđačima je zaslužio svaku značku
za uspješno svladavanje vještina, koje bi mu majka potom s ponosom zašila
na izviđačku košulju.
Zubi su mu cvokotali, a prsti su mu bili otvrdnuli od hladnoće, iako je
kiša bila prestala. Čekao je više od sat vremena prije nego što se vratio do
zgarišta prikupiti hranu koju je ostavio kad je ona žena došla vikati na njega.
Znao je da nije dobro da to jede jer bi mu moglo naškoditi. Ali bio je toliko
gladan da ga je tijelo, a ne mozak, vuklo ka hrani i navodilo između stabala,
prema zgarištu.
Sune je znao da još jedna asatro-skupina održava obrede pod žrtvenim
hrastom, na njihove se ostatke hrane bacio. Iz svog je skrovišta gledao kako
se okupljaju oko lomače. Nikad ih nije upoznao jer su oni izopćili skupinu
kojoj je pripadao njegov otac. Da, i kojoj je sad i on pripadao, prošlo mu je
kroz glavu. Na samu tu pomisao osjetio je takvu težinu u prsima da je počeo
teško disati.
Isprva su članovi očeve skupine bili bijesni što ih je asatro-zajednica
izbacila, ali sad su se smatrali uzvišenijima od njih jer su se strože pridržavali
starih vjerovanja od tih budala kojima je na umu samo napušavanje i
nalijevanje domaćom medovinom, kako bi govorio njegov otac.
Otkako je postao muškarac, mnogo je noći proveo u šumi. Dvaput je
prikupio hranu ispod žrtvenoga hrasta. Ono što bi pronašao nakon obreda
inicijacije potrajalo bi mu tjedan dana. Zadnji put hranu je zamotao u velike
listove, nadajući se da će tako duže ostati svježom.
Nakon one užasne večeri prošlo je više sati prije nego što se osmjelio
izići na čistinu. Auti su bili otišli, ali on je zadržao dah, bilo je nečega
zastrašujućega u toj tišini i svjetlosti zvijezda na noćnome nebu. Na zgarištu
je još tinjalo nešto žara, ali se nije usuđivao prići i ugrijati se jer nije znao je
li možda tko ostao da ga pričeka. Naposljetku se, držeći se sjena, došuljao do
stabla jer je znao da su ondje ostavili dobar dio hrane koju je njegov otac
donio.
Pokušao je zaboraviti što se dogodilo, zaboraviti prizor mrtve djevojke
koja mu se bila osmjehivala prije no što je pošlo po zlu. Nakon što su se
muškarci vratili iz šume bez nje, a godi zatvorio krug i poslao zavjetni prsten
da kruži, sjeli su oko lomače i jeli i pili kao da je sve u najboljem redu.
Ali za Sunea ništa nije bilo u redu. Baš ništa. Nedostajala mu je majka.
Svake noći progonile su ga noćne more o njezinoj smrti. Vidio bi bijele
ljesove i groblja, budio se obliven znojem. Znao je da je svakim danom koji
on provede u šumi njegova majka sve bolesnija. Ali znao je i da se ne može
vratiti kući dok se ne pomiri sa svojim ocem i ostalima, a to nije kanio
učiniti. Ne, nakon svega što je proživio one noći. Nikad neće biti dijelom
toga, nikad neće biti poput njih.
Ubijajući tako vrijeme sam, čuo je kako se šumskim putem približava
automobil. Požurio je srušiti hrpicu granja koju je pripremio za potpalu i
sakrio se u šupljem deblu.
Dolazili su ga tražiti svake noći. Kad bi se previše približili stablu,
pokupio bi svoje stvari i pobjegao, poput životinje koja u bijegu od lovaca
traži novo skrovište. Nije znao tko točno dolazi. Vjerojatno se izmjenjuju,
pomislio je, obgrlivši rukama koljena.
Ježio se od straha na pomisao da ga pronađu. Morao je otići odatle, na
neko posve novo mjesto, gdje mu neće sve vrijeme biti za petama. Samo nije
znao kamo da ode. Da je barem uspio zapaliti vatru, pomislio je. Bar bi mu
odjeća bila suha i ne bi se smrzavao.
Otvorio je jedan paketić od lišća i stao žvakati hladni svinjski kotlet.
Opet je pomislio na svoju majku. Samo da otac brine o njoj kako treba. Sune
bi nakon škole otišao do nje i čitao joj. Više nije imala snage držati knjigu.
Katkad bi nakratko zaspala i lagano zahrkala otvorenih usta, ali on bi
nastavio čitati. Kad bi se probudila, nasmiješila bi se i rekla: »Izgleda da sam
malo zakunjala.«
Njegov otac nije čitao knjige, uvijek je govorio da je to traćenje
vremena. Ali htio je da mu sin bude uspješan u školi pa nije prigovarao kad
bi Sune čitao.
U školi, pomisli on, gledajući crvene farove auta koji je upravo bio
prošao. Bio je to posljednji tjedan godišnjih ispita. Bog zna kako su roditelji
opravdali njegov izostanak.
Pojeo je zadnji komadić kotleta, ali malo prebrzo. Zaboljelo ga je u
grlu, a nije imao čime zaliti zalogaj. Inače je pio iz potoka, ali sad se nije
mogao vratiti onamo.
Ponovno je začuo motor auta i zadržao je dah. Auto je prošao polako,
zastavši nekoliko puta, dok je vozač gledao među stabla. Naposljetku se
odvezao dalje.
Sune se tisuću puta zapitao bi li bilo bolje da naprosto ode kući, ali
zaključio je da to više ne dolazi u obzir. Usprotivio se muškarcima i njihovoj
bratovštini time što nije preuzeo zavjetni prsten i zakleo se na šutnju,
zajedno s ostalima.
6
I stog časa kad je netko pokucao na vrata ureda, Charlie je skočio na noge
i tako zarežao da se Louise trznula. Na trenutak je bila zaboravila da je
veliki njemački ovčar ležao na sivoj prostirci za pse pored Eikova stola. Brzo
je Rønholtu signalizirala da bi bilo bolje da ostane na hodniku.
»Možeš li malo doći?« upita on i zakorači natrag u hodnik. Pas je i dalje
režao, iako ga je Eik uhvatio za ogrlicu i pokušavao natjerati da se vrati na
mjesto.
»Mir, mir. Oni smiju biti ovdje«, govorio mu je. Louise je zakolutala
očima, ustala i izišla u hodnik.
Ondje joj je Rønholt položio ruku na rame.
»Baš mi je drago što si nam se vratila«, probrundao je. »Nedostajala si
nam. Nego, kako si?«
»Morat ćeš mu objasniti da psa ne može dovoditi na posao. To je posve
suludo.« Vješto je izbjegla njegovo pitanje dok su hodali prema njegovu
uredu. »Pokušala sam mu ja to reći, ali ne šljivi me dva posto.«
»Neće to biti baš tako lako«, promumlja Rønholt, pogleda uprta u sivi
linoleum na podu.
»Kako to misliš?« upita Louise. »Pa nećeš mu valjda dopustiti da
dovodi psa na posao?«
Rønholt ju je i dalje izbjegavao pogledati.
»Pa meni je to baš simpatično«, odvrati on naposljetku.
»Pas?« Louise je u nevjerici blenula u njega. »Pa nisi mogao ni ući u
naš ured! Ako će pas ostati, neka se Eik vrati u ured iz kojega je došao.«
»Ne, ne pas, nego to što se Eik ponudio da ga pričuva dok se njegov
prijatelj nosi s teškom situacijom.«
Ragner Rønholt zatvori vrata svog ureda i gestom joj pokaže da privuče
stolicu njegovu radnom stolu. Louise je bilo jasno da je razgovor o psu
završio.
»Nekako sam sumnjičav«, započeo je kao da joj se ispričava. »Prebacio
sam jednu istragu iz Hvalsøa tebi.«
»Već sam razgovarala s Kimom«, požuri Louise.
»Preusko si vezana za to«, nastavi on, ne obazirući se na njen
komentar. »Mislio sam da bi bilo dobro da odmah po povratku preuzmeš
neki slučaj, da se vratiš u igru i to.«
Louise opazi da je tako snažno stisnula ruke da ju je zaboljelo.
»Ali ne Hvalsø«, nastavi on. »Naravno da se ne bi trebala vraćati
onamo, tim više što je otac nestalog mladića jedan od...«
Očito nije mogao pronaći pravu riječ.
»Preusko si vezana za to«, ponovi naposljetku. »Zamolio sam Olea da
preuzme.«
Louise je gledala svoje prekrižene ruke.
»Ni govora!« odvrati ona. »Nemam nikakvih problema s time da
preuzmem slučaj u Hvalsøu.«
I zaista je to mislila. Larsa Frandsena nije vidjela dvadeset godina i
uopće sebi nije mogla predočiti kako bi sad izgledao. Tada je bio vitak, imao
je gustu, svijetlu kosu, pomalo oble obraze i širok nos koji se tresao kad bi se
smijao. Veseo momak iz višeg staleža. Bio je mesarev sin i živio je u velikoj
kući na Præstegårdsveju s unutarnjim bazenom, gdje je imao pristup
podrumskom baru svojih roditelja, s fliperima i bilijarom.
Louise je sve to znala samo zato što se Klaus uglavnom družio s tom
ekipom. Istovremeno su bili na praksi, Klaus kod svog oca u Hvalsøu, a Lars
kod mesara u Tølløseu. U vrijeme kad su išli u mesarsku školu u Roskildeu,
hvatali su isti jutarnji vlak. Tako je Lars i došao u ekipu Velikog Thomsena.
»Samo sam mislio da ne bi baš bilo dobro za tebe da se susretneš s
nekim od njih, nakon onoga što se dogodilo«, doda Rønholt gotovo očinski.
»Bolje da pošaljem nekoga drugoga da malo pronjuška.«
Louise žustro odmahne glavom.
»Ako će itko njuškati po Hvalsøu, to ću biti ja«, reče ona. »Briga me
ako se pritom susretnem s mesarom ili bilo kim drugim iz mjesta.«
Pogledala ga je pomalo prkosno.
»Da imam takvih problema, ne bih se mogla ni po Kopenhagenu
kretati od straha da ne naiđem na nekoga iz istočnoeuropske mafije. Ili
recimo članova bande koje sam također poslala iza rešetaka. Da me strah
sukoba, prebacila bih se u privatnu zaštitarsku tvrtku, umjesto da se mučim
na ovom užasno plaćenu poslu.«
Načas je zastala i nagnula se naprijed.
»Pronaći ću tog momka«, reče ona. »Samo javi Oleu da ostajem na
slučaju.«
»Sigurno je bio ovdje, ali ne baš nedavno«, reče Eik, čučeći iznad zgarišta.
»U svakom slučaju je netko bio ovdje.«
Vatra je bila ugašena prije nego što je dogorjela. Pored zgarišta su bile
hrpica granja i stara konzerva, koju je Eik ponjušio.
»Mislim da je radio juhu od koprive«, reče on i odloži konzervu na tlo.
»Ali nije ju dovršio.«
»Možda je ovdje spavao«, reče Louise s druge strane stabla. Ondje je
deblo bilo raspuknuto i u njemu je opazila šupljinu, ne pretjerano veliku, ali
dovoljno veliku da se u njoj sklupča dječak.
Kleknula je i dopola se zavukla u šupljinu, opipavajući do u mraku.
Unutra je bilo grančica za potpalu, a kad je napipala nešto mekano, toliko je
naglo povukla ruku da je potiljkom udarila u gornji dio otvora.
»Nešto je unutra«, reče ona, iskobeljavši se van.
Eik se provukao pored nje, zavukao u šupljinu i obasjao je upaljačem.
Iz nje je izvadio tamnoplavu majicu s kapuljačom, a kad ju je prostro na do,
otkrili su da su u nju bili umotani švicarski nožić, upaljač i snop ključeva.
»Mokra je i vlažna jer je bila na tlu«, ustanovi on. »Ali možda je ovdje
ležala tek jednu noć, tako da nam nije od neke koristi.«
Proučavao je nož.
»Njegov je«, reče on i pruži ga Louise. »Na dršku je ugravirano njegovo
ime.«
Eik je sjedio na tlu i proučavao mali, primitivni logor.
»Ponijet ćemo ove stvari sa sobom«, reče Louise, s namjerom da ih
zamota u majicu.
»Ne, ne smijemo ništa dirati«, zaustavi je Eik. »Ako i dalje živi ovdje,
trebat će mu nož i topla majica. Ostavi to tu, nema razloga da mu otežamo
situaciju.«
Louise izvadi svoj mobitel i fotografira ugravirano ime na nožu, a
potom umota stvari u majicu i vrati ih u šuplje stablo.
»Idemo obavijestiti njegove roditelje, prije nego što proslijedimo slučaj
socijalnoj službi«, reče Louise.
9
***
Holbæški pritvor imao je dvadeset tri ćelije. René Gamst čekao je svoju
presudu, ali još se nije znalo kad će ona biti donesena. Nakon toga bit će
prebačen u zatvor.
Louise se osjećala kao karikatura kad je ispravila leđa, prije nego što je
otvorila vrata i ušla da je čuvar legitimira.
Bilo je sedam i pol navečer. Odnekud se čuo televizor, ali nigdje nije
bilo nikoga. »Saberi se!« razdraženo je prekorila samu sebe. Ne bude li
kontrolirala svoje osjećaje, bit će suviše ranjiva kad René dođe u sobu za
ispitivanje.
»Čekajte, potpišite se ovdje«, reče čuvar, kad je htjela nastaviti
hodnikom pored soba za posjete. Kreveti, stolice i kondomi.
»A, da, naravno«, reče ona, okrene se na peti i stavi potpis iznad svog
imena i vremena posjeta.
»Je li on unutra?« upita ona i kimne u smjeru sobe na kraju hodnika.
»Ne, sad idem po njega«, odgovori mladi čuvar iz večernje smjene. »Ali
otvoreno je, slobodno vi uđite.«
Nestao je kroz vrata na stražnjoj strani porte, a Louise je otišla u sobu
na kraju hodnika i zatvorila vrata za sobom.
Stol i dvije stolice, ništa više. Duga, neonska svjetiljka na stropu
obasjavala je prostoriju bijelim svjetlom, a prozor je bio sakriven iza rolete.
Osvjetljenje ju je podsjetilo na štagalj lovočuvareve kuće. Nije to mogla
kontrolirati. Iznenada se vratila na mjesto napada. Osjećala je grube ruke na
svome golom tijelu i bol loma rebara. Kad je izvukla stolicu ispod stola u
sredini sobe, čula je teško disanje, kao da joj netko mijehom puše za vrat. To
je bio trenutak kad je René Gamst ušao u štagalj. Isprva mu je vidjela tek
siluetu, prepoznala ga je tek kad se približio. Stajao je nekoliko metara iza
njih, držeći lovačku pušku.
Kad ga je ugledala, ispunio ju je osjećaj olakšanja, ali kad je on spustio
pogled na njene otkrivene genitalije, opazila je izbočinu na njegovim
hlačama. Mogao je sve to zaustaviti u tom trenutku, ali čekao je da poniženje
bude potpuno.
Louise je zatvorila oči i pribrala se kad je začula korake u hodniku.
Nekoliko je puta kratko trepnula da odagna sliku Renéova pogleda na svome
golom tijelu. Ispravila je leđa i položila ruke na stol, pokušavajući naći izraz
lica koji će prikriti napukline u njoj.
Sumrak se već bio toliko nadvio da je bilo nemoguće išta razaznati između
stabala. Večernja svjetlost šumu je prožela dubokim sjenama.
Camilla se nastavila probijati prema čistini koja je ležala malo dalje.
Nije bila sigurna što bi mislila o ženi, ali bila je uvjerena da nikome ne bi
učinila ništa nažao, osim što je nju nasmrt preplašila. Bilo joj je teško
ozbiljno shvatiti to što je sjedila usred šume, ne bi li se sjedinila s prirodom
i dobila znak od starih nordijskih bogova. Ali to je njena stvar, pomisli
Camilla. Izbila je na čistinu i krenula prema šupljem stablu.
Načas joj se učinilo da čuje auto, ali kad je zastala da osluhne, u šumi
je vladala tišina. Ptice su se umirile, povjetarac je stao. Odložila je plavu
vreću na do. Palo joj je na pamet da iz nje izvadi neke stvari kako bi ih dječak
zamijetio. No, nebo se bilo smrknulo, a kad bi pala kiša, od mokrog
pokrivača ne bi imao neke koristi. Zato je zatvorila vreću i čvrsto zavezala
duge ručke, nadajući se da će biti dovoljno radoznao da pogleda u nju.
Možda mu je trebala ostaviti pisamce, pomislila je, pošavši prema
puteljku koji je vodio u smjeru kuće.
Glavom su joj se rojile misli o dječaku i asatro-vjernicima koji su se
okupljali u njenoj šumi. Došla je na šumsku cestu za koju je mislila da joj je
poznata, ali je zastala nekoliko metara dalje. Nije znala je li prije zamijetila
svjetlost farova ili zvuk motora, ali sad je već jasno čula automobil koji je iz
šume išao prema njoj.
Puls joj se ubrzao, ali je onda pomislila da to mora biti Frederik, koji
ju je došao potražiti. Njezina se šetnja odužila, a on ju je stalno zezao da je
ona jedina poznata mu osoba koja je u stanju izgubiti se i u vlastitu dvorištu.
Čula je teško brujanje motora i vidjela kako joj se iz daljine približavaju
svjetla. Stala je, čekajući, dok se auto u leru spuštao niz blagu nizbrdicu. Dok
joj je tako tiho prilazio, počela je mahati.
Ali motor je iznenada proradio, auto je ubrzao i Camillu su načas
zaslijepila duga svjetla u noćnoj tami.
Ponovno je mahnula, iako nije bio dalje od pedeset metara od nje. No
umjesto da uspori, auto je poput tamne sjenke poletio prema njoj.
»KOJI VRAG?!« zaderala se, ali je njene riječi zaglušila buka motora.
Osjetila je kako joj je nestalo tlo pod nogama kad se auto zabio u nju i
odbacio je s ceste. A onda se sve smračilo.
15
M rak je već bio pao na šumu kad se Sune napokon usudio izići iz svog
skrovišta iza panja uza zgarište. Ondje se šćućurio kad se tamnokosa
žena s košarom i vrećom za spavanje pojavila na čistini.
Načas se ponadao da je došla prinijeti žrtvu povodom mladog Mjeseca,
a želudac mu je zakruljio već na samu pomisao na ostatke hrane koje će
ostaviti. Ali žena je samo prošla pored zgarišta i produžila u šumu, a on se
nije usudio poći za njom.
Bio je toliko gladan da se osjećao kao da mu po trbuhu gmižu crvi i
sišu sve hranjive tvari. Bio je otišao do potočića piti, ali žudio je za time da
na miru popije čašu vode, naprosto nije bilo isto piti iz skupljenih dlanova.
Pokušao je piti izravno iz potočića, ali su mu svakakve čestice stalno upadale
u usta pa bi ih svaki put morao ispljunuti.
Toliko je dugo sjedio iza panja da je u jednom trenutku na čistinu došla
srna i toliko mu se približila da je mogao jasno razaznati bijelo, trokutasto
obilježje na njenim prsima. Sviđala mu se misao o sjedinjavanju s prirodom,
sjetio se stare sage o mladiću kojega su poslali živjeti u šumu, zajedno s
ocem...
Njegov otac nije bio ovdje. Bio je sam.
Isprva je mislio da ga je životinja nanjušila pa da je zato pobjegla. No
onda je vidio plavokosu ženu, istu onu koja ga je pokušala uhvatiti kad je
ono bio sakupljao ostatke žrtve.
Došla je do žrtvenoga hrasta s velikom vrećom preko ramena, koju je
potom spustila na isto ono mjesto na kojemu je on čučao kad ju je prošli put
vidio. Nakon toga je neko vrijeme ostala stajati ondje, kao da nešto čeka. Na
trenutak mu se učinilo da gleda točno u njega i zadržao je dah, ali je potom
otišla, ostavivši vreću.
Tko je ona? pomislio je kad su mu se otkucaji srca vratili u normalu pa
je ponovno mogao čuti svoje misli.
Čekao je još nekoliko minuta pa se počeo prikradati stablu. Gotovo je
bio stigao do njega kad je začuo zvuk automobila. Bio je vrlo blizu. Bacio se
u grmlje i smočio odjeću jer je lišće bilo mokro. Lica okrenuta prema tlu
slušao je kako auto polako prolazi šumskom cestom. Potom je stao, a vrata
su se otvorila.
Sune se još više pripio uz tlo, zadržavajući dah. Preko ruke mu je
prelazio puž. Nedugo potom, ponovno je čuo tresak vrata i paljenje motora.
Podigao se na laktove i stao puzati prema vreći ispod velikog stabla.
Vratili su se, farovi su obasjavali debla stabala. Dođu li onamo, naći će
ono što je žena ostavila.
Dolazili su ga tražiti gotovo svake noći. Nikad po danu, kad bi ih tko
mogao vidjeti. Sune je dobro znao da se više ne može skrivati ondje, ali nije
imao kamo otići.
Nedostajala mu je majka, a taj bi osjećaj katkad nadjačavao čak i glad.
Nedostajale su mu večeri kad bi sjedili u dnevnom boravku i čitali. Bez riječi,
njih dvoje, zajedno. Ali to je bilo prije no što se razboljela. Tada je ona skrbila
o kućanstvu, podsjećala ga na njegove obveze i pregledavala mu domaće
zadaće.
Sad više nije bilo tako.
Nije znao leži li i dalje u krevetu, sa svim onim dodatnim jastucima.
Nije znao ni je li uopće još živa. Kad bi ležao sklupčan u šupljem stablu,
pokušavajući zaspati, molio se bogovima. Molio se da ona razumije zašto se
morao skrivati. Kad bi znala što se događalo u šumu, razumjela bi, bio je
siguran u to.
Više se nije bojao suočiti se s posljedicama toga što se dogodilo. Nije
ga bilo strah ni prihvatiti odgovornost, iako nije imao veze s time što je
djevojka nasmrt pretučena. Znao je da će platiti za to što joj se dogodilo,
takvi su bili propisi. Ako prekršiš zakletvu, snosiš krivnju za to što se
dogodilo. A svi ostali se okrenu protiv tebe.
Farovi su najzad nestali i vratila se tama. Jedino je čistinu obasjavao
mladi Mjesec, koji je bacao sablasnu, nestvarnu svjetlost na žrtveni hrast.
Izdizao se nad šumskim dom poput kakva diva. Sune se sjetio Odina, boga
koji se objesio na Yggdrasil, stablo koje povezuje sve svjetove, i visio tako
devet dana kako bi prikupio snagu.
Nastavio je prema ostavljenoj vreći.
Što je htjela ta plavokosa žena? Sinulo mu je da bi to mogla biti zamka.
Možda je žena bila s njima? Ali trbuh mu je vrištao, gonila ga je glad koju
više nije mogao kontrolirati.
Odjednom je ponovno čuo zvuk motora, ali negdje dalje. Sune je začuo
da je vozač dao gas i iskoristio je taj zvuk, taj djelić sekunde da potrči iza sve
snage. Zgrabio je vreću i bacio se u grmlje, a potom začuo urlik. Zvučalo je
kao neka životinja. Odmah potom začuo se mukli udarac.
Odmah je pomislio na srnu s bijelim obilježjem na prsima.
Ponovno je zavladala tišina. Privukao je vreću sebi da prikrije
zadihanost.
Daleko, među deblima, vidio je kako farovi odmiču i kako ponovno
nastupa tama. Dovukao se do široka panja i kleknuo na usko mjesto koje je
Mjesec obasjavao svojom blještavom, bijelom svjetlošću.
Prsti su mu se bili stvrdnuli, ali uspio je skinuti omot s paketića keksa.
Pohlepno ih je potrpao u usta, tako da su mrvice letjele na sve strane.
Slobodnom rukom napipao je pokrivač i pažljivo ga izvukao.
Omotavši se toplom vunom, sjeo je na do, naslonio se na panj i stao
pregledavati preostali sadržaj vreće.
16
Nije prošlo više od deset minuta kad je Frederik banuo iz šume. Već se bilo
smračilo pa je na trenutak morao zastati kako bi se orijentirao, a potom je
nastavio prema Louise i Eiku.
Louise je pošla prema njemu, htijući ga zaustaviti, ali nije stigla, već je
bio došao dovoljno blizu da vidi ruku u zemlji.
»Gospode Bože!« šokirano uzvikne Frederik i pokrije usta dlanom,
zureći u ruku i u nevjerici odmahujući rukom. »Kako je, pobogu, ovo
moguće?«
Činilo se da ne zna što učiniti.
»Tko bi sakrio leš u našoj šumi?«
Učinio je nekoliko koraka unatrag, pogleda i dalje prikovana u tlo.
Da samo znaš kakvih ljudi ima, pomisli Louise, ali ništa ne reče. Bio je
već dovoljno potresen.
»To će te, između ostaloga, pitati i policija«, reče ona. »Je li pristup
šumi otvoren?«
Frederik kimne i svrne pogled s leša.
»Šuma je privatna, postavili smo znakove da je zabranjen pristup samo
autima, ali ne pridržavaju se svi tog propisa.«
Eiku zazvoni mobitel i on kratko kimne Frederiku.
»Policija uskoro dolazi. Hoćeš ih otići dočekati?«
Kad je Frederik otišao, Eik priđe Louise i zagrli je.
»Bolje da odvedemo pse, da ne smetaju kad policija stigne.«
Louise odveže Dinu, ali labradorica je, kako se činilo, izgubila
zanimanje za leš. Charlie je i dalje ležao na mjestu na kojemu ga je Eik
ostavio. Veliki njemački ovčar nije ni mrdnuo dok ga je Dina pokušavala
nagovoriti na igru.
Louise se strese. Spokojna se šuma učas pretvorila u mjesto zločina i
sad će krenuti sve istrage. Doći će još ljudi, snažni će reflektori obasjavati
stare grobove djevojčica. Pomislila je na momka koji se krio negdje ondje.
Doduše, možda više i nije, ali ako i dalje jest, vjerojatno će ga izmamiti svjetla
reflektora. Ili nasmrt preplašiti.
20
K akvo je, dovraga, ovo mjesto?« upita Nymand kad je izišao iz auta i
ugledao nadgrobne ploče.
»Privatno groblje, iz doba kad je ovdje bio stari dom za nezbrinute
djevojčice«, objasni Louise inspektoru iz Roskildea i pokaže mu leš koji su
pronašli.
Nymand je vodio istragu kad je oteta Frederikova malena nećakinja,
što je bio početak obiteljske tragedije. Otkako je taj slučaj zaključen Louise
se nije čula s njim, ali je u njegovu pogledu zamijetila nešto što joj je jasno
davalo do znanja da je čuo za događaje u lovočuvarevoj kući.
»Tehničari će stići tek za pola sata«, reče on i zamoli ih da mu ispričaju
kako su pronašli leš.
Eik je stajao malo podalje, paleći cigaretu.
»Pronašao ga je pas kad je počeo kopati. Ali Charlie je iskusan pa je
točno znao kad treba stati«, reče Eik, spremajući kutiju cigareta i otpuhujući
dim. U glasu mu se čula nota ponosa.
»Dakle, nanjušio je mjesto zločina«, ustanovi Nymand. »Zašto pas nije
vezan?«
Louise se bojala da će se njen kolega zakvačiti s inspektorom, i sama je
znala da nije baš najpametnije kritizirati njegova novog najboljeg prijatelja.
Ali Eik samo lagano nagne glavu ustranu i pogleda Nymanda.
»Da je pas bio vezan, ne bi ni bilo mjesta zločina«, resko će Eik. »A ako
pogledate grob, vidjet ćete da je kopao samo do dlana. Ja sam otkrio ruku, a
ostatak groba nismo dirali.«
Nymand progunđa sebi u bradu.
»Charlie je policijski pas, nije amater«, nastavi Eik. Louise je morala
okrenuti glavu da zatomi osmijeh.
»Ionako nam vjerojatno nije preostalo previše tragova«, prizna
inspektor i krene prema svojim ljudima.
Louise pođe za njim i upita ga zanima li ih još što, dok je Eik poveo pse
prema kući.
Nymand odmahne glavom.
»Ali još ćemo morati porazgovarati s Frederikom«, reče on i ode do
Camillina muža, koji je stajao u pozadini s rukama u džepovima.
»Možda ćete više doznati od upravitelja imanja«, predloži Louise.
»Tønnesen je ovdje desetljećima, a Frederik ovdje živi tek posljednjih
dvadeset godina.«
»Vjerojatno ćemo područje moći pretražiti tek sutra rano ujutro«, reče
Nymand, kao da je nije čuo.
Louise samo kimne i pogleda grob.
»Ali, jasno, moramo osigurati mjesto zločina«, nastavi on, »i prevesti
posmrtne ostatke u laboratorij sutra, kad forenzičari dovrše svoj posao.«
Osvrnuo se oko sebe.
»Najbolje da zatvorimo čitavo područje.«
Zašto? pomisli Louise. Rekla mu je da će za vikend biti kod Camille, a
spomenula je i prometnu nesreću i dječaka koji se krio u šumi.
»Frederik!« dovikne Nymand, kao da mu Louise upravo nije ništa
rekla. »Možemo li razgovarati ujutro?«
»Mogu ja ostati ovdje, rado ću pomoći kako god mogu.«
Nymand odlučno odmahne glavom. Očito nije htio da itko izvana
ostane na mjestu zločina.
»Samo vi idite, nazvat ću vas ako što zatrebam.«
Louise je zamijetila da se Frederik nećka.
»Mi idemo odvesti pse!« dovikne mu Eik. »Otiđi ti autom prije nas i
izvadi nekoliko piva. Svakako bi mi dobro došlo.«
Kad su se vratili, Camilla je spavala na kauču. Bilo je očito da su momci u
kuhinji radili tople sendviče – ostavili su kruh za tost, šunku i sir na
kuhinjskom elementu, pored velikog tostera koji je mirisao na rastopljeni
sir. Ali kad su čuli da su odrasli došli, sjurili su se niza stube.
»Pa gdje ste vi?« upita Markus, ulazeći u kuhinju.
Louise i Frederik brzo razmijene poglede. Bili su se dogovorili da
momcima još neće reći što se dogodilo, ali bez pretjerana dizanja prašine.
»Eik i Louise pronašli su truplo u šumi«, započne Frederik.
»Vjerojatno si je netko oduzeo život«, slaže Louise kako bi umanjila
napetost, ali joj je bilo jasno da ništa od toga.
»Policija je ondje, još uvijek ne znamo mnogo.«
»Znači li to da se ubojica krije negdje u šumi?« upita Markus
razrogačenih očiju, pogledavajući Louise, Eika i Frederika.
»Sasvim sigurno ne znači«, smireno će Eik i uzme pivo koje mu je
Frederik pružio.
»Ali ubojica postoji?« upita Jonas, koji očito također nije baš doživio
Louisein pokušaj ublažavanja dramatičnosti.
Louise raširi ruke.
»Prerano je išta reći«, ponovno će ona. »Ali da, moguće je da je netko
sakrio leš u šumi. Samo, to ne mora značiti da je tu osobu netko ubio.«
Jonas se snuždi, a Markus lagano gurne stolicu ispred sebe, tako da su
joj noge zaškripale po podu. Bilo je jasno da im misli koje su im se iznenada
pojavile stvaraju nelagodu.
Camillin sin pogleda Louise.
»Bi li to moglo imati veze s onime što se dogodilo mami?«
Louise žustro odmahne glavom.
»Ne, nikako«, reče ona i priđe mu. Položila mu je ruku na rame i lagano
ga pogladila po kosi. »Ovo se dogodilo davno, prije nego što ste se vi doselili.
A i nitko nije rekao da se to zbilo ovdje.«
Ušutjeli su, očito razmišljajući o događaju.
»Možemo li uzeti veliku Colu?« upita Markus Frederika. I odjednom
je sve opet bilo u redu, kao da to više nema nikakve veze s njima jer se
dogodilo prije no što su se oni uselili.
Louise se nasmiješi. Momci su uzeli dvije čaše iz regala, a Frederik im
je dohvatio vrećicu čipsa s najviše police.
»Trebate li još što?« upita ih on kad su krenuli prema katu. »Jeste li
gladni?«
Louise predloži da uzmu nekoliko krišaka kruha s paštetom. Počelo joj
se vrtjeti u glavi pa je sjela dok je Frederik vadio kruh i nareske.
Najprije posjet Bitten i Thomsenove prijetnje da se drži podalje, potom
Camillina nesreća u šumi i na kraju ovo. Sve joj se to rojilo glavom. Nakon
nekoliko zalogaja odmaknula je tanjur ispred sebe.
»Mislim da ću otići leći«, reče ona, iako je tek bilo prošlo jedanaest.
»Hoćeš ti natrag autom?«
Pogledala je Eika.
»Ma slobodno ostani«, požuri Frederik. »Tako bi vjerojatno bilo
najbolje, ako vas policija zatreba.«
Eika nije trebalo nagovarati.
»Rado, hvala«, reče on. »Samo moram smisliti što ću psu dati za jelo.
Nisam tako dobro organiziran kao Jonas, on je donio vrećicu od kuće.«
Frederik pokaže prema hladnjaku.
»Odresci su unutra, ako Charlie nije vegetarijanac, slobodno mu ih
daj.«
L ouise je već neko vrijeme bila budna kad joj je zazvonio mobitel. Nije
baš nešto mnogo spavala. Bilo ju je sram. Eik je bio pun razumijevanja
kad se, usred sve te topline i nježnosti, iznenada sklupčala i stala plakati.
Mnogo kasnije, kad su suze prestale, nastupile su riječi. Ispričala mu je
ostatak priče, o tuzi i krivnji s kojima je živjela čitav život. Ležao je uz nju i
milovao je po leđima dok je pričala o Thomsenu i njegovoj ekipi, o tome
kako nisu htjeli pustiti Klausa kad se htio odmaknuti od njih.
U jednom trenutku noći bila se okrenula prema njemu, položila mu
ruku na prsa i pustila je da klizi preko izraženih rebara, bokova i prepona,
ali kad je dolje došlo do izvjesnih kretnji, u glavi su joj se pojavili prizori iz
lovočuvareve kuće. Žurno mu je okrenula leđa.
»Ne misliš li da bi u nekom trenutku trebala s nekim porazgovarati o
tome što se dogodilo?« tiho ju je upitao.
Louise je već i sama bila razmišljala o tome da zamoli Jakobsena da joj
nađe neki termin. On je godinama bio psiholog za krizne situacije pri Odjelu
za umorstva i već joj je prije bio pomogao. Znala je da Eik ima pravo i
odlučila je da će mu se javiti. Ali najprije će pronaći dječaka i proniknuti u
to što se dogodilo one noći kad je Klaus umro.
Posegnula je za mobitelom koji je zvonio na podu.
»Ovdje je neka starica i smeta nam u poslu. Ne mogu dobiti Frederika
Sachsa-Smitha«, reče Nymand, ne predstavivši se. »Morat ćete je odvesti
odavde.«
Louise je sjela. Bilo je gotovo sedam i pol, izgleda da je ipak uspjela
odspavati.
»Gdje ste?« upita ona, opazivši da se Eik miče.
»Kod grobova djevojčica. Ono što ste sinoć pronašli jest leš,
najvjerojatnije neke žene. Sad ćemo morati pročešljati čitavo područje, ne
može nam se sad ona miješati u posao.«
»Što znate o lešu?« upita Louise.
»Ništa, a ništa nećemo ni saznati dok god nas ova starica ometa u
radu!«
»Stižemo.«
Louise je već bila ustala i pošla prema dnevnoj sobi kad su se otvorila ulazna
vrata. Na kuhinjskom pragu susrela se s mesarom.
»Sad ćeš nam ispričati što se dogodilo u šumi one noći kad je Sune
nestao«, zasikće ona i krene prema njemu. »Sin ti se nije vratio.«
»Pustite nas da se sami brinemo za svoje. Nismo ni tražili da se
miješate«, odvrati mesar, bezizražajna lica.
»To što si nam lagao u oči je jedno«, nastavi Louise. »Ali usto i ometaš
policijsku istragu i podnijet ću prijavu ne budeš li surađivao.«
Lice mu se skamenilo, ali Louise nije stala.
»A pokaže li se da ste ti ili tko od tvojih prijatelja povezani s ubojstvom
mlade prostitutke koju smo upravo iskopali u šumi, strpat ću te u zatvor na
poprilično dugo razdoblje. Jasno?«
Louise je znala da neće dobro izgledati bude li mesar dovoljno bistar
da ponese pritužbu jer mu je policajka prijetila, ali zaključila je da je vrijedno
tog rizika.
27
A sad idemo pronaći tog momka«, reče Louise kad su sjeli u auto. »Ako
je Sune vidio kako su Thomsen i njegova banda ubili Lisu Mariju, dat
će sve od sebe da ga spriječe da progovori.«
»Kakav je to otac?« reče Eik. Nikad nije čula takav bijes u njegovu
glasu. Prebrzo je vozio uskom makadamskom cestom i Louise mu je položila
ruku na rame da se malo smiri. Činilo se da sav svoj bijes kanalizira na
papučicu gasa, a usporio je tek kad je sam opalio glavom o strop kabine
nakon što je naletio na rupu u cesti. »Ne možeš se tako odnositi prema
vlastitu djetetu.«
»Da«, tiho će Louise. »Upravo takvima ljudi postanu kad se zbliže s
Oleom Thomsenom. U tom krugu vrijedi jedan drugi sustav pravila, a
mnogi se, nažalost, upletu u njega.«
Nikad nije čula za bratovštinu, ali nekako je to nije čudilo. Napose
nakon što su joj Klausovi roditelji rekli za domara i Gudrun. Ti su ljudi
čuvali jedni druge, oduvijek je bilo tako. Briga nju, neka se nazivaju kako
god hoće, ali neće im dopustiti da petnaestogodišnjeg momka tjeraju na
takvo bolesno zajedništvo.
»Parkiraj sa strane, da razmislimo što ćemo i kamo ćemo.«
Već je bila izvadila svoj mobitel da nazove Nymanda i provjeri je li
pokrenuo potragu.
»Mislim da je prostitutku ubila skupina muškaraca iz Hvalsøa i
okolice«, započne ona i objasni mu da je momak vjerojatno bio svjedok tom
zločinu. »Bojimo se da bi ga počinitelji mogli tražiti jer može svjedočiti
protiv njih, nužno je da ga dovedemo na sigurno.«
Kad ju je Nymand upitao na čemu temelji te sumnje, ispričala mu je o
ritualu prelaska u šumi one noći kad je mlada prostitutka ubijena.
»Čak i ako nisu oni počinili ubojstvo, valjalo bi razgovarati s njima jer
su se nalazili ondje u to vrijeme.«
Nymand se nakašlje.
»Prvi rezultati forenzičke analize ni po čemu ne ukazuju na to da je
ubijena u šumi«, reče on. »Morat ćemo malo pričekati.«
»Ne!« uzvikne Louise. Nastojala se smiriti jer je shvatila da možda
previše forsira zbog toga što želi srediti Velikog Thomsena.
»U redu«, reče ona. »Ali radi sebe pošalji tehničare da istraže čistinu
iza grobova djevojčica. Ondje su zgarište lomače i veliki hrast sa šupljinom
u deblu. Pa se čujemo ako išta pronađu.«
Louise je i sama pojmila kako to zvuči kao da ona pokušava upravljati
njegovom ekipom, iako nema veze s istragom ubojstva. Ali morala je
pokušati.
»Eik i ja ćemo razgovarati s četvoricom muškaraca koji su te noći bili
ondje«, nastavi ona.
»Ni govora!« drekne Nymand, tako da je Louise morala odmaknuti
slušalicu od uha. »Ako smatrate da su navedeni muškarci upleteni u
ubojstvo, moji će ljudi porazgovarati s njima.«
»Navedeni muškarci upletenu su u moju istragu«, ispravi ga ona. »Ali
mogu imati veze s ubojstvom.«
Znala je da bi voda išla njemu na mlin kad bi medijima mogao
priopćiti da je policija obavila prva saslušanja u slučaju ubojstva pa mu je
dala imena četvorice muškaraca i rekla da su njih dvoje već razgovarali s
dječakovim roditeljima. Obećala je da će mu poslati izvješće o onome što je
Jane rekla čim ga napiše.
»Ove su nam dvije adrese blizu pa ćemo obići njih, ali posljednji živi u
Kirke Såbyju.«
Znala je to preko Camille, inače nije imala kontakta sa zidarom otkako
je otišla iz Hvalsøa.
»Trebali biste ga malo jače pritisnuti«, reče ona i objasni mu da je Lars
Hemmingsen svojoj ženi priznao da on i njegovi prijatelji jednom godišnje
odvedu prostitutku u šumu i održe ritual plodnosti. »Drugim riječima,
izredaju se na njoj u čast Freye.«
Nymand više ništa nije rekao.
to je ono bilo, dovraga?« upita Eik i spusti prozor da zapali još jednu.
Š Louise mu je htjela prigovoriti, ali ipak nije. Zapravo bi joj i samoj
dobro došla jedna cigareta. Nije ju toliko pogodilo to što su dvojica
muškaraca rekla, koliko cijelo ozračje u kojem su se našli. Kao da su se zabili
u zid.
Cinično je odmahnula glavom.
»Dobrodošao u Hvalsø«, reče ona, svjesna da ta izjava ipak nije poštena
prema svim ostalim stanovnicima. »Ovdje je napad najbolja obrana.«
Tako je oduvijek i bilo, pomisli ona. Bila je to učinkovita obrana, ali ju
je najprije trebalo savladati. Kad je ona dobila konja, njen je otac počeo
odlagati balegu s druge strane ceste. Nedugo potom jedan mu se čovjek iz
Lerbjerga došao požaliti na to. Ali njen je otac tada već bio naučio pravila
igre pa mu je rekao da se ovdje štošta još može ispričati. Između ostaloga, o
tome kako je netko spojio svoju septičku jamu na komunalni odvod pa
mokraća i govna na kraju završe u potoku. Nakon toga više nije imao
problema oko balege.
»Baš nevjerojatno«, reče ona i naceri se, prisjetivši se još nekih zgoda
svog oca.
»Što to?« upita Eik.
»Kad su moji roditelji kupili imanje u Lerbjergu, s obiju strana ceste
bila su polja žita koje je trebalo požeti. Moj otac to nikad prije nije radio.
Doselio se iz Kopenhagena, nije imao pojma o tim stvarima pa je angažirao
susjede koji su imali kombajn. On je stajao na kombajnu, povezivao vreće
žita i bacao ih na tlo. Nakon toga trebalo je bale povremeno okretati, kako
žito ne bi počelo trunuti.«
»To je sigurno bilo davno«, ubaci je Eik, iako sam nije imao blage veze
o poljodjelstvu.
»Svaki put kad bi moj otac otišao okretati vreće, susjed bi sjedio ispred
svoje kuće s kavom, uživajući u prizoru gradskog djeteta kako se muči s
pedeset kilograma teškim vrećama. Naravno, ne bi ni pomislio na to da mu
dođe pomoći, ali nije propuštao dati do znanja da ga veseli znoj na čelu mog
oca. Tako je to ovdje bilo kad si bio došljak. Sad je vjerojatno drukčije jer se
toliko obitelji iz grada doselilo ovamo, ali naslađivanje nad ostalima ovdje je
oduvijek bilo dio mentaliteta. Pipica živi ondje«, reče Louise i pokaže prema
crkvi na vrhu brijega.
John Knudsen naslijedio je imanje svojih roditelja u Særløseu. Išao je
u razred s Velikim Thomsenom i taj mu se nesretni nadimak vukao od
školskih dana. Barem koliko je Louise znala.
Eik je skrenuo na makadamski puteljak uz groblje. Bio je obrastao
visokom travom koja je šibala podvozje auta. Na kraju prilaza ležala je farma
s velikim štagljem s otrcanom zelenom ceradom umjesto vrata. »Čini se da
su obitelji Knudsen kola krenula nizbrdo«, ustanovi Louise. Prolazila je
onuda gotovo svakodnevno kad je išla na školski autobus.
Imanje je bilo prava suprotnost Thomsenovu, koje je bilo iznimno
dobro održavano. Louise je palo na pamet da većina obrtnika iz Hvalsøa radi
na crno kod njega. Nije joj bilo teško zamisliti da su mu dugovali usluge koje
su vraćali radom na njegovoj kući.
Kokoši su slobodno tumarale oko kuće i kljucale po tlu između
granitnih ploča, a dvoje je djece praznilo crvenu plastičnu kanticu punu
zemlje na tlo ispred stuba koje vode u kuhinju.
»Parkiraj ovdje«, reče Louise, promatrajući prizor. Krupnija žena u
tajicama i s cigaretom u ustima izišla je u dvorište i stala na vrhu stubišta,
dok joj se još jedno dijete držalo za nogu i pokušavalo je odvući u kuću.
Eik je već bio izišao i pozdravio ženu Johna Knudsena, koja je kimnula
i pokazala mu prema štaglju iza kuće. Louise nije prepoznala ženu.
Vjerojatno zbog kilograma koje je nabila kroz sve te trudnoće, pomislila je.
Izišla je iz auta i pružila ženi ruku. Sad je bila sigurna da se dotad nikad
nisu srele.
»Straga je, u štaglju, utapa nove mačiće«, reče ona kao da je to nešto
najnormalnije na svijetu. »Ali brzo će doći, mora otići po našu najstariju
kćer, koja je na gimnastici.«
Siva mačka je, mijaučući, izišla iz kuće, ali ju je Knudsenova žena
lagano pogurala nogom natrag u kuhinju i zatvorila vrata. Dijete joj se i dalje
držalo za nogu.
»Koliko djece imate?« upita Eik, pogledavši ono dvoje u pješčaniku.
Louise pogleda ženu i pomisli da je zasigurno mlađa no što izgleda.
»Četvero«, reče ona i stavi ruku na trbuh. »A peto stiže negdje oko
Božića.«
Eik se nasmiješio i čestitao, dok je Louise odmah pomislila na cigaretu
koju je žena imala u ruci kad su došli. Dva su se dječaka derala u plasteniku.
Jedan je zaplakao, dok je drugi nabijao pijesak na veliku hrpu nalik šiljastoj
planini.
»Pokapaju miša. Tjalfe je htio pogrebnu lomaču, ali otac im ne da da
pale vatru dok njega nema.«
»Koje odlično ime«, reče Eik. »Imaju li svi imena iz nordijske
mitologije?«
»Da je po muževu, tako bi i bilo.« Žena se široko osmjehne, tako da su
joj se pojavile jamice na obrazima. »Zvali bi se Odin, Thor i Loki. Ali nisam
ja dala.«
Eik je kimnuo i rekao da njegova sestra ima kćer imena Sigrun.
Louise nije znala da Eik ima sestru. Zapravo, nije znala ništa o njegovu
djetinjstvu, osim što je jednom bio rekao da je odrastao u Hillerødu i da se
odande odselio sa sedamnaest godina.
Uto su se začuli koraci, a odmah potom i dječji uzvici: »Vidi, tata!«
John Knudsen je osijedio. Kosa mu je bila zalizana preko glave i bio je
posve nalik svom ocu. Louise se sjećala kako bi uvijek stajao i mahao svom
sinu dok bi školski autobus odlazio.
Djeca su zadobila očevu pozornost. Pohvalio je njihov grobni humak,
a potom se okrenuo njima. Louise je odmah zamijetila da ju je prepoznao,
samo joj je kratko kimnuo i pružio ruku Eiku. Nije imao neprijateljski
pogled kao Thomsen, ali ni pretjerano prijateljski.
»Uđi ti, eto me začas«, reče on svojoj ženi.
Ona se pozdravi s njima, pri čemu su joj se jamice na obrazima još
produbile. Eik joj je obećao da neće dugo.
Kad je zatvorila vrata za sobom, John Knudsen im je rekao da zna zašto
su došli. Thomsen ga je bio nazvao.
Louise je požalila što nisu odmah uletjeli u štagalj i odmaknuli ga od
mačića i mobitela.
»Nemam vam što reći o toj noći«, reče on svojim izrazitim seoskim
naglaskom. »Što vas zapravo zanima?«
»Zanima nas samo što se dogodilo u toj šumi«, reče Louise. »Što je to
Sunea toliko preplašilo da se ne želi vratiti kući.«
Pipica se nakesi.
»A, to, to vam mogu reći! Taj se momak usere kad netko prdne.
Sigurno ga je koji od momaka okinuo pa je utekao.«
Louise osjeti kako je obuzima bijes, ali Eik je brže reagirao. Zgrabio je
nakešena Knudsena za ovratnik i nabio ga na zid.
»Zanima nas i što se dogodilo mladoj prostitutki koju ste odvukli u
šumu«, zasikće on.
»Nismo mi nikoga odvukli, platili smo joj«, procvili Pipica, hvatajući
zrak jer je Eik pojačao stisak.
»A kad ste se izredali na njoj, ubili ste je!« drekne on pa ga nakon
nekoliko trenutaka ipak pusti da dođe sebi.
Louise je opazila njegovu ženu s druge strane kuhinjskog prozora.
»Jeste li je ubili?« upita Eik.
John Knudsen držao se objema rukama za vrat, oči su mu bile izvan
fokusa, ali na kraju odmahne glavom.
»Pronašli smo njen leš«, reče Eik.
Pipica je buljio u tlo.
»Jeste li ubili djevojku u Boserupskoj šumi?« upitala je ovaj put Louise.
Djeca u pješčaniku blenula su u njih razrogačenih očiju.
Pipica uspije doći sebi i energično odmahne glavom.
»O čemu vi pričate? Naravno da nismo.«
»Tko je sve te noći bio u šumi?« upita Louise, opazivši kako mu je lice
poprimilo bezizražajan izraz.
»Moram ići po svoju kćer«, reče on s namjerom da pođe prema svom
autu.
Louise kimne. Brzo je pogledala Eika da vide slaže li se da su dobili
dovoljno informacija. Za prvi put bilo je dosta. Čovjek je priznao da su platili
Lisi Mariji da dođe u šumu i to će teško moći poreći jer je Louise sve snimila
mobitelom.
29
S unea je bolio trbuh, ali ovoga puta ne od gladi, već zbog pomisli na to da
bi se kod žrtvenoga hrasta trebao naći sa ocem. Čitav dan razmišljao je o
tome, ali i dalje nije znao što da mu kaže.
Suze su mu potekle niz obraze. Osjećao se posve sam, a čežnja za
majkom potpuno ga je iscrpila. Nije više imao snage opirati se.
Sunce je već bilo zašlo dok se Sune približavao dogovorenu mjestu
sastanka pored žrtvenoga hrasta. Njegov je otac sjedio leđima oslonjen o
deblo, sklopivši svoje velike dlanove na koljenima. Nije izgledao ljutito, već
više žalosno. Sunea je prostrijelila uznemirujuća pomisao: njegova majka
bila je mrtva.
Šutke mu je prišao.
»Je li se što dogodilo mami?« procijedio je.
Njegov otac odmahne glavom.
»Kako joj je?«
»Loše, ali bori se. Jedino što je drži na životu jest nada da će ponovno
vidjeti tebe.«
Suneove grudi ispunila je tuga. Crnina i težina pri tiskale su mu srce.
»Ponovno je došla policija«, umorno će njegov otac. »Možeš li se
napokon vratiti kući?«
Sune nije odgovarao. Neko vrijeme čuo se samo šum povjetarca.
»Pronašli su je«, reče potom.
»Znam, i zbog toga te molim da se vratiš kući«, reče njegov otac. »Ti si
dio nas, mi tu ne možemo ništa.«
»Nasmrt je pretučena!«
Riječi su mu zapele u grlu.
»Policija će to otkriti«, napokon je uspio izustiti.
»I zbog toga je nužno da odeš odavde. Ljudi će misliti da si ti to učinio.«
»Ali nisam!« plane Sune.
»Ali ljudi će misliti da jesi«, ponovi njegov otac.
»Ako ne prihvatiš prsten i položiš zakletvu s nama ostalima, ti je jesi
ubio«, rekao je duboki glas iza njega.
Sune se, prestravljen, okrene i spazi godija kako izlazi iz tame. Njegov
otac skoči na noge, privuče ga sebi i zaštitnički stavi ruke oko njega.
»Ne možemo te pokrivati ako nisi jedan od nas«, reče godi i zakorači
prema njima. »Morat ćemo im reći da si ti odgovoran za ono što se
dogodilo.«
»Ali ja ću policiji reći što ste joj vi učinili!«
Godi dograbi Sunea, a on opazi kako ga otac očajnički pokušava
zadržati uza se.
»Ostavi mog sina!« viknuo je. »Ja ću to srediti.«
Sune je vidio kako je godi zamahnuo kladom i čuo kako je ona tresnula
o glavu njegova oca. Srušio se na do zajedno s njime. Prije nego što se snašao,
godi ga je brutalno podignuo i stao odvlačiti od zgarišta.
»Ovaj dječak pripada bogovima, htio on to ili ne.«
»Neeee!« promuklo se zaderao njegov otac iza njih.
31
N ije rekla ništa više?« upita Eik dok su se približavali bolnici Sankt Hans.
Čitavim putem do Roskildea Louise je pokušavala dobiti
Camillu, ali linija je stalno bila zauzeta. Uzdahnula je, nastojeći zatomiti
ljutnju zbog toga što ne može doći do nje.
»Nije rekla ništa o tome kako je Sune završio kod njih?« Louise
odmahne glavom.
»Ne, rekla je samo da će joj biti lakše objasniti kad dođemo. Ali bila je
uplašena. Netko im je upao u kuću dok su spavali i odveo dječaka.«
»Možda je i svojevoljno otišao«, reče Eik. Već je to bio nekoliko puta
rekao tijekom vožnje.
»Moguće«, reče Louise. »To je najvjerojatnije objašnjenje. Ali netko je
bio u kući, u to, čini se, nema sumnje. Samo mi nije jasno to s objavom rata
i to kako su ga uopće doveli u kuću.«
Ugledala je dva kamena stupa na ulazu u Ingersminde i čula kako se
Charlie uzvrpoljio u stražnjem dijelu auta kad je Eik velikom brzinom
skrenuo na prilaz. Parkirao je ispred širokih ulaznih stuba. Nije stigao ni
ugasiti motor, a na vratima se već pojavila Camilla, u pidžami, blijeda kao
krpa.
Prijateljica im je domahnula da dođu.
»Morate ovo vidjeti«, reče ona i odmah ode natrag u veliko predsoblje.
U kući je bilo tiho. Na podu je ležala jakna, a Frederikove gumene
čizme stajale su pored kuhinjskih vrata. Kroz prozore u kuhinji, kroz koje je
pucao pogled dolje, prema fjordu, Louise je ugledala Frederika i upravitelja
imanja. Stajali su pored puteljka koji je vodio u šumu gdje je nekoć bio
početak Staze smrti.
Camilla se okrenula da vidi idu li za njom, a potom ode u manji hodnik
iza kuhinje i otvori vrata koja vode u dvorište. Pomaknula se ustranu da ih
propusti.
U zemlju je bila zabijena motka, a na nju je bila nabijena velika, crna
konjska glava.
Louise se skamenila, nagazivši na nogu Eika, koji se zabio u nju. Stavio
joj je ruke na ramena dok joj je srce divlje tuklo od straha. Konjska glava bila
je odrezana niže na vratu, tako da je griva poput plašta visjela oko motke.
Velike, crne, mrtve oči zurile su u njih. Oko očiju i krvava ruba odsječena
dijela rojilo se nekoliko muha.
»Koji je ovo vrag?!« u šoku uzvikne Louise i gurne Eika da se odmakne.
»Frederik kaže da je to nid-motka«, reče njena prijateljica i povuče je
natrag u kuhinju, dok je Eik otišao do Frederika i Tønnesena. »Potječe iz
stare nordijske religije i znači da je netko bacio kletvu na nas.«
»Nikad čula za takvo što«, reče Louise, opazivši da joj koljena i dalje
klecaju.
»Kaže da je to isto kao zmajske glave na vikinškim brodovima. To se
tumačilo kao neprijateljski znak.«
Camilla sjedne i privuče stolicu za svoju ozlijeđenu nogu.
»Nemam pojma odakle im glava«, reče ona. »Svatko ovdje ima konje.
Nadam se da konj nije bio nekoga od susjeda, inače će nam čitav ovaj kraj
biti za vratom.«
Louise ode do aparata za Nespresso i upita Camillu hoće li crnu ili s
mlijekom.
»Molim te jednu dužu, jaču, s mlijekom«, reče njena prijateljica i
pokrije lice dlanovima. »Toliko sam se prestrašila da sam počela tuliti.«
Duboko je disala, a onda se ispravila i prihvatila svoju kavu.
»Uvijek odem otvoriti vrata čim ujutro siđem. Kad je vrijeme lijepo,
doručkujemo na terasi.«
Pogledala je Louise.
»Vidjela sam je tek kad sam se našla točno pred njom.«
Louise je sjela na drugi kraj stola. Kroz prozor vidjela je kako je Eik
otišao do auta po Charlieja, koji je već s njuškom u travi koncentrirano
trčkarao po travnjaku.
»A sad mi reci koliko ste skrivali dječaka i zašto mi nisi ništa rekla.
Znala si da ga tražimo!«
»Nismo ga skrivali.«
Camilla je držala veliku šalicu objema rukama, a pogled joj je bio uprt
u pjenu.
»Jasno ti je da je djevojka ubijena u vašoj šumi? Sune je možda važan
svjedok u tom slučaju. A umjesto da ste nazvali policiju i javili da ste u
kontaktu s momkom, vi niste ništa rekli dok vam svjedok opet nije
izmaknuo.«
Louise je bila tako bijesna da su joj se dlanovi tresli, ali onda se uspjela
pribrati.
»Koliko ste ga dugo krili od policije?«
Sad je Camillu obuzeo bijes. Uz tresak je odložila šalicu, tako da je malo
kave kapnulo po stolu.
»Kažem ti da ga nismo krili!« poviče ona. »Sinoć je proživio grozno
iskustvo i primili smo ga k sebi. Jedini od koga smo ga krili jest onaj idiot
koji ga je pokušao odvući u auto.«
Otresla je glavom i načas zatvorila oči, a onda joj je ispričala kako su
mu ona i Frederik nosili vrećicu s potrepštinama u šumu.
»Začuli smo krike i ugledali nekog muškarca kako ga vuče za sobom.
Učinili smo ono što bi svatko drugi učinio, odveli smo dječaka na sigurno.«
»Svatko drugi bi i nazvao policiju«, odvrati Louise.
»Kvragu, Louise! Htjeli smo, ali tada ne bi pošao s nama. A i trebao mu
je topao obrok i krevet.«
»Je li u šumi razgovarao sa svojim ocem?« upita Louise.
Camillino objašnjenje malo ju je smirilo. Uvidjela je da bi i ona sama
postupila jednako, naravno da je dječakova dobrobit na prvome mjestu.
Camilla kimne.
»Ne znam koliko su uspjeli razgovarati. Stigli smo tek kad smo čuli
Suneove povike upomoć. Frederik se umiješao, ja sam otišla s njim do
njegova logora, ali otac mu više nije bio ondje.«
Prije nego što je Louise stigla pitati o muškarcu u zelenoj lovačkoj
jakni, Camilla joj preko stola pruži papirić.
»Ovo su tablice tog auta«, reče ona, »tako da to možete provjeriti.
Frederik kaže da je bio neki terenac.«
Nakratko je ušutjela, a onda je prodorno pogledala Louise.
»Sune je bio tako prestravljen da se tresao cijelim tijelom kad je dotrčao
meni. Možda je za vas to tek još jedan slučaj, ali dječak se derao kao da se
boji za vlastiti život. Bio je duboko potresen.«
Louise kimne. Sledila se kad je pročitala slova ST ispred
peteroznamenskastog broja tablica. Nisu je prošli trnci zbog toga što je opis
odgovarao Thomsenovu terencu, već više zbog toga što je bio korak ispred
njih.
»Što vam je Sune stigao ispričati?« upita ona i pogleda kroz prozor.
Trojica muškaraca i njemački ovčar vraćali su se preko travnjaka.
Camilla odmahne glavom.
»Niša. Rekao je samo da su se oni okrenuli protiv njegova oca jer ga je
pokušao zaštititi. Bio je slomljen i nije imao kamo pa mu je Frederik
ponudio da dođe k nama. Ali nismo ga ništa ispitivali. No izgledao je tako
izmoždeno da smo pomislili kako bi bilo bolje da se naspava prije no što
krenemo rješavati njegove probleme. Kad sam išla leći, već je spavao kao
klada u susjednoj sobi.«
»Biste li čuli da se odšuljao usred noći?« upita Louise.
»Ne«, prizna Camilla. »Ne bismo ga čuli, ali tada ne bi morao izvana
provaljivati kuhinjska vrata, mogao bi ih naprosto otključati i otići.«
Louise je neko vrijeme razmišljala.
»Sigurna si da ga je otac pokušao zaštititi od toga drugog čovjeka?«
upita ona potom.
»Nisam to vidjela, ali tako je on rekao. Vidjela sam samo čovjeka koji
je udario Frederika i pobjegao. Odnosno, točnije rečeno, vidjela sam ga
samo s leđa. Ali momak je bio duboko potresen i jako zabrinut za svog oca.
Rekao je da je njegov otac pokušao spriječiti tog čovjeka da ga zgrabi.«
»Jesi li ga ti vidjela?«
»Samo s leđa«, odgovori Camilla. »Bilo je mračno, vidjela sam samo
široku sjenku koja je nestala.«
Nakratko je ušutjela, a potom pomalo utučeno odmahne glavom.
»Ne znam je li dječaka više šokiralo to što mu je ovaj udario oca ili to
što je svjedočio čitavome tom sukobu«, reče ona.
»Moguće je da ga je iznenadilo to što ga je otac štitio«, reče Louise.
»Možda je pomislio da se možda ne bi morao skrivati u šumi da je znao da
je njegov otac spreman boriti se za njega.«
Camilla se namršti.
»Kako možeš uvući svoje dijete u takvu situaciju?« promrmlja ona i
pogleda prema vratima, kroz koja su upravo ušli Frederik i Eik.
»Nema sumnje da su došli obraslom stazom«, reče Frederik i stane im
dijeliti šalice kave. »Trava je utabana, a ima i nekih znakova sukoba.«
Louise pogleda Eika.
»Idemo, moramo pronaći mesara, a imam osjećaj da ga moramo
pronaći što prije.«
34
Eik je dao gas do daske. Pored njih su letjela polja i obori, ali jedino što je
Louise bilo pred očima bio je prizor Velikog Thomsena kako odvlači Sunea.
Progonio je dječaka i bio je nasilan prema njemu. Bila je i više nego spremna
suočiti se s njime.
Bijeli krov Thomsenove kuće pojavio se pred njima, a uz jedan kraj
bila je parkirana njegova Toyota Land Cruiser s otvorenim prtljažnikom.
»Showtime«, reče Eik.
Dogovorili su se da će, ako Thomsen sam ne iziđe, Louise otići na
stražnja vrata, a Eik na prednja. Ako ne bude kod kuće, morat će dovesti
susjeda da bude svjedokom pretresa. Ali na kraju se nisu trebali brinuti o
tome jer je Veliki Thomsen izišao istog trenutka kad je Eik uparkirao u
dvorište.
Nije pokazivao ni naznake gostoljubivosti, ali nije izgledalo ni kao da
ih je očekivao. Ruke je držao u džepovima plavih radnih hlača i zauzeo je
svoj uobičajeni prijeteći stav. No iz nekog razloga to nije djelovalo na Louise,
koja mu je prišla i zatražila dopuštenje da pregledaju njegov posjed.
»Imamo, naravno, i nalog«, reče Eik iza nje, ali njegove riječi zagluši
Louisein povik kad je Thomsen prislonio mobitel na uho.
»Na to možeš zaboraviti!« reče ona i doleti do njega. »Porazgovarat ćeš
s mojim kolegom u dnevnom boravku, a ja ću malo razgledati kuću.«
»Nije u redu što ovako maltretirate uzorne građane. Mislim, što sam
učinio?«
Htjela mu je sasuti u lice da ima više stvari zbog kojih su se vratili.
Louise je pomislila na Sunea i na dječačića koji je na svoj rođendan ostao
bez majke, ali morala se zadovoljiti time da mu uputi bijesan pogled.
»Ne kažemo da si išta učinio,« reče Eik, uputivši Thomsena prema
kući, »ali činjenica je da si sinoć bio u Boserupskoj šumi i da si pokušao
petnaestogodišnjeg dječaka odvući u svoj auto. Znamo i da si se naguravao
s dječakovim ocem, ali i da ti je Sune uspio pobjeći. Sad želimo znati gdje je
dječak...«
»Nisam ja sinoć bio ni u kakvoj šumi. I odakle, jebemu, da ja znam gdje
je dječak?« gotovo vedrim će glasom Thomsen. »A nisam se bome ni
naguravao ni s kim. Ili se potučeš ili se ne potučeš.«
»Sukobio si se s dječakovim ocem u šumi«, smireno nastavi Eik.
»Ne znam ja ništa o tome. Nemam pojma o čemu govorite. Ali, ako
niste znali, dječakova majka teško je bolesna, mislite da ona ne bi htjela još
jednom vidjeti sina prije nego što prdne u fenjer?«
Louise opazi kako je automatski stisnula šake. Dvije sekunde dijelile su
je od toga da opali Velikog Thomsena, ali ju je spriječila Eikova ruka. Na
trenutak je stajala posve mirno, dok su joj mišići titrali od bijesa, a onda se
okrenula na peti i otišla prema krilu kuće sa štagljem otvorenih vrata.
»Toga klinju treba pošteno namlatiti zato što tako muči majku...«
Bilo je to zadnje što je Louise čula prije nego što je ušla u mračni, vlažni
štagalj. Nekoć su u njemu vjerojatno držali stoku ili kokoši. Tri prostorije
niska stropa dijelile su visoke, zidane stube. Zrak je bio ustajao i čitav štagalj
smrdio je na vlagu u žbuci. Činilo se da se koristila samo srednja prostorija.
Prišla je hrpi starog namještaja i krame nabacanoj na pod. Uza zid
ležala je kutija s porculanom i stara škrinja bez poklopca.
Ali dječaku nije bilo ni traga, ni ondje ni u ostalim dvjema
prostorijama s prozorima tako prljavima i punima paučine da sunčeva
svjetlost uopće nije prodirala kroz njih.
Kad je izišla, Eika i Velikog Thomsena više nije bilo, a vrata središnjega
krila kuće bila su zatvorena. Požurila je do suprotna krila, koje je vonjalo na
osušenu travu i motorno ulje. U ovom su krilu pregradni zidovi bili srušeni,
tako da se unutra nalazila samo jedna velika prostorija. Nasred nje bio je
golemi traktor, dovoljno velik i za Gradski park. S njega je dopirao vonj suhe
trave. Uz jedan zid stajala je velika šperploča s nacrtanim siluetama raznog
alata. Čekići, kutomjeri i još koješta.
Na trenutak je zastala, čak i zadivljena razinom reda koji je Thomsen
ovdje održavao, za razliku od nereda koji je prouzročio kod Bitten.
Izišavši na dvorište, stala je promatrati krovišta dvaju krila, da vidi
kako se može doći u potkrovlje. Samo na jednom krilu bila su crna drvena
vrata koja su pratila liniju krova, ali na njima su bile naslage prljavštine i
paučine jednake onima na prozorima u štali. Bilo je jasno da već poduže
vrijeme nisu otvarana.
Louise pođe prema kući. Kroz prozor je vidjela Thomsena i Eika u
dnevnom boravku. Thomsen je viđao rukama po zraku, kao da želi dodatno
naglasiti to što govori.
»Sinoć sam prenoćio kod svoje cure, kako to ne možeš razumjeti?«
grmio je njegov glas kad je Louise ušla u hodnik. S jedne strane nalazila se
vješalica s kaputima i ogrtačima, a s druge zatvoreni regal. Pored vrata bio
je umivaonik, a iznad njega slavina s kratkim gumenim crijevom, kakav su
imali i njeni roditelji za ispiranje cipela. Obrisala je svoje gumene čizme i
ušla u dnevnu sobu, gdje je Thomsen i dalje urlao na Eika, koji je samo šutke
stajao.
»Bio sam ondje cijelu noć! Pitajte nju!«
Eik mirno kimne dok je Louise počela sustavno pregledavati kuću.
Velika kutna garnitura od crne kože bila je postavljena pored vrata koja vode
na terasu. Na zidovima su visjele slike, a na šanku je ležao stakleni pladanj
koji je izgledao kao da je stajao čitavo bogatstvo. Nije to bila momačka gajba
s bilijarom ili pikadom kakvu je Louise očekivala. U kuhinji je bio veliki,
dvokrilni američki hladnjak s ledomatom. S jedne strane hodnika bila je
spavaća soba s vezanom kupaonicom, a s druge dvije gostinske sobe. Ali
dječaka nije bilo. Nije bilo ni tragova da je netko u skorije vrijeme boravio u
sobama, posteljina je bila uredno složena na krevetima.
Louise je zastala na hodniku i zavirila u Thomsenovu spavaću sobu.
Na komodi se nalazila uokvirena slika njegovih roditelja, na kojoj je njegov
otac izgledao onako kako ga je pamtila iz doba kad je bio šef policije u
Roskildeu. Pored njega bila je njegova žena, koju su uvijek oslovljavali sa >
šefova supruga<. Louise ju je znala ponajprije kao gospodu koja je radila na
šalteru banke, davno prije nego što je banka Unibank postala Nordea.
Zanimljivo, kako odmah isplivaju crtice iz prošlosti, pomisli ona,
proučavajući drugu sliku na komodi. Na njoj je bio Ole Thomsen iz školskih
dana, grleći jednu djevojku. Široko lice, gusta kosa, vesele oči i lagani
osmijeh. Louise je zaboravila da je tada zapravo bio zgodan.
Kad su doselili u Lerbjerg i kad je ona krenula u školu u Hvalsø, on je
bio jedan od momaka na koje je bacala oko tijekom odmora. Sad se više nije
mogla sjetiti kad je njegov šarm iščeznuo i kad je postao ovakav kakav je sad.
»Dobro, idemo onda sve troje do nje«, zaključi Eik. Iz dnevne sobe čuli
su se koraci.
»Da ti nije palo na pamet«, reče on odlučnim glasom. »Daj mi mobitel,
vratit ću ti ga kad porazgovaramo s Bitten Gamst.«
Čekajući u hodniku da se Eik i Thomsen obuju, Louise baci pogled u
ured koji se nalazio iza kuhinje.
»Pogledat ću na tavan«, reče ona Eiku dok su njih dvojica išli prema
ulaznim vratima. Na stropu praonice rublja nalazio se bijeli poklopac otvora
koji je vodio na tavan. Otvorila ga je i odmah napipala prekidač za svjetlo na
podu pored dimnjaka.
Nekoliko kutija i stalak za božićno drvce ležali su na hrpici pored
otvora. Popela se i stala na drvene daske koje su se malo savile pod njenom
težinom, nadigavši prašinu. Gomila tamnih sjenki i spremljenih stvari.
Nikakva zvuka, nikakvih znakova života. Louise se na brzinu ogleda oko
sebe, osvjetljavajući kutove svjetiljkom koju je imala za pojasom. Ništa,
ustanovila je.
Eik je na dvorištu već bio upalio auto, čula je brujanje dizelskog
motora. Ugasila je svjetiljku, zatvorila poklopac za sobom i sišla niza stube.
Još se jednom ogledala po dnevnoj sobi, a potom izišla i sjela na
stražnje sjedalo. Osjetila je Thomsenov pogled. Pogledi su im se načas susreli
u retrovizoru, ali je žurno demonstrativno okrenula glavu i ostavila ga da
zuri u njen potiljak.
36
Prvo što su ugledali po dolasku u bolnicu bio je mesar koji je sjedio pognut
na stolici i plakao. Louise je zastala, osjetivši Eikovu ruku na svojim leđima.
»Ja idem pronaći Nymanda, a ti otiđi do njega«, reče on i produži do
sestre u bijeloj kuti koja je izišla iza stakla kabine za prijam.
Louise je na trenutak zastala, promatrajući mesara. Kad su ga ranije
tog dana vidjeli u njegovoj kući, izgledao je kao čovjek u raspadu, a sad je
bio potpuno slomljen.
»Bok«, reče ona i sjedne pored njega. »Jesu li išta javili?«
Mesar odmahne glavom, koju je i dalje skrivao među dlanovima, i
duboko udahne. Neko su vrijeme tako šutke sjedili usred gužve na Odjelu
hitne pomoći. Neko je dijete urlalo u čekaonici, a medicinska sestra požurila
je onamo.
»Dođite«, rekao je neki duboki glas, a kad je Louise podigla pogled,
ugledala je lice izrazito crne žene. »Nemojte sjediti ovdje, dođite u našu
čajnu kuhinju. Ionako je nitko od nas neće koristiti narednih nekoliko sati.«
>Primarijus<, pisalo je na pločici s njenim imenom, a Louise se
postidjela što ju je iznenadilo što žena tečno govori danski.
»Kad ću ga moći vidjeti?« upita mesar, nesvjestan bilo čega osim da je
pred njime osoba koja mu može reći nešto o njegovu sinu.
»Sad ćemo ići do njega«, reče liječnica i stavi mu ruku na rame,
usmjeravajući ga prema stolici za podužim stolom. »Ali najprije vam moram
nešto priopćiti.«
Mesar se skamenio.
»Upravo dolazim s Onkološkog odjela«, nastavi ona. »Jutros smo
primili vašu ženu i na prijepodnevnoj sjednici odlučeno je da bi trebala biti
prebačena na palijativnu skrb.«
Bilo je očito da mesar nema pojma o čemu ona govori. Najprije je
zbunjeno pogledao liječnicu, a zatim Louise.
»Što to znači?« upita on promuklim glasom.
»To znači da smo prestali s liječenjem. Ali trebamo vaše odobrenje da
joj prestanemo davati infuziju i nastavimo samo s analgeticima.«
Mesar je ponovno pogledom potražio Louise, a ona je zamijetila kako
su mu na oči navrle suze.
»Lars«, reče ona i stavi ruku na njegovu. »To znači da će Jane umrijeti.«
Stisnula je usne i nekoliko puta trepnula da i sama odagna suze.
»Ti si joj suprug i trebaju tvoje odobrenje za to. Nastave li joj davati
infuziju, bolest će se odužiti i smrt će nastupiti kasnije, a to može biti
mukotrpan proces.«
Louise uputi apelirajući pogled liječnici, koja je sjela nasuprot njima.
»Nažalost, ne možemo više ništa učiniti za vašu ženu«, pojasni
liječnica. »Bolest je došla u finalnu fazu. Trenutačno je djelomice u
nesvijesti, većinu vremena spava. Naravno, dajemo joj analgetike. Ne
možemo znati koliko će još izdržati. Može otići danas, a može biti i za
nekoliko dana, možda čak i tjedan. Jasno, sve je ovo mnogo teže sad, kad
smo zaprimili vašeg sina.«
Mesar je stao odmahivati glavom. Mehanički se kreće lijevo-desno, a
zasigurno ni sam nije svjestan toga, pomisli Louise i opazi da i ona sama sebi
dlanovima pritišće trbuh.
»Ali Sune...« protisne on. »Što je s njim?«
»Vaš je sin na putu za intenzivnu njegu«, reče doktorica. »Izgubio je
mnogo krvi, puls mu je ubrzan, ali vrlo slab. Bio je na rubu iskrvarenja.
Dajemo mu tekućine i kisik dok pripremamo transfuziju.«
»Hoće li se izvući?« prošapće mesar, ne podignuvši pogled.
»Nažalost je prerano to reći«, odgovori doktorica. »Prošlo je dosta
vremena dok nije dobio pomoć.«
Louise više nije mogla izdržati. Ustala je dok su joj suze tekle niz
obraze.
»Vašu ćemo ženu prebaciti u njegovu sobu, da budu zajedno«, bilo je
posljednje što je čula prije nego što je otvorila vrata i izišla.
***
Bilo je šest i pol popodne kad je mesar ušao u konferencijsku sobu na Odjelu
intenzivne njege koja im je ustupljena na korištenje. Louise i Eik već su se
vozili prema Kopenhagenu kad ih je Nymand nazvao i rekao da dječakov
otac želi razgovarati s njima.
Sjeo je nasuprot njima, doslovno blijed kao leš. Oči su mu bile crvene
i buljio je ispred sebe, u prazno.
»Doktori sad misle da postoji šansa da preživi«, reče on i sklopi ruke
na stolu, kao da se mora osloniti o nešto. »Ali Jane će umrijeti. Primaknuli
su njen krevet Suneovu da ga može držati za ruku. Ne znam čega je svjesna
i koliko, ali zna da je ondje. Izgovorila je njegovo ime.«
Počeo je plakati, najprije nečujno, a potom uz duboko jecanje. Otresao
je glavom i ustao.
Louise i Eik šutke su sjedili i gledali kako odlazi do umivaonika u kutu
prostorije, uzima papirnati ubrus i ispuhuje nos. Na trenutak im je stajao
okrenut leđima, a onda je bacio ubrus u koš za smeće i vratio se do stola.
»Oprostite«, promrmljao je i sjeo. Duboko je disao, čekajući da se malo
smiri, a potom se okrenuo Louise.
»Rekao sam ti da je skupina oko Velikog Thomsena daleko od kruga
prijatelja, to je zajednica iz koje nitko od nas ne može izići. Znaj da sam
uvijek duboko poštovao Klausa jer je pokušao. Nakon ovoga što se dogodilo
danas, nikad sebi neću oprostiti što i ja nisam imao takvu hrabrost.«
Louise se osjećala potpuno praznom iznutra. Kakva korist od hrabrosti
kad od nje umreš?
»Htio bih ti ispričati kako je sve počelo«, nastavi on.
Louise osjeti Eikovu ruku na ramenu i nagne se unatrag. Mislila je da
je sve to već čula pa ju je obuzeo lagani nemir zbog pomisli na ono što slijedi.
»Sjećaš li se Eline?« upita mesar i pogleda je. »Thomsenove mlađe
sestre?«
U Louiseinoj glavi sve je na trenutak stalo. Je li Thomsen imao mlađu
sestru? A onda se prisjetila. Blijeda, mršava djevojka koja je išla u razred s
njenim mlađim bratom. Djevojka s fotografije na Thomsenovoj komodi.
Lagano je kimnula. Djevojka je bila bolesna, ali se Louise nije mogla
sjetiti što joj je točno bilo.
»To je jedna vrlo tužna priča«, nastavi mesar i obori pogled na svoje
ruke. »Kad je čovjek mlad, blizak kontakt s bolešću i smrću može snažno
utjecati na njega.«
Zbog nečega u njegovu pogledu, ali ponajviše zbog načina na koji je
govorio o Eline, Louise je shvatila da je nešto ostavilo dubok trag na njemu.
Podignuo je pogled i lagano otresao glavom.
»Ne znam, možda samo pokušavam opravdati to što se dogodilo«, reče
on i ušuti.
»Što joj je bilo?« upita Eik, koji je umjesto cigarete u ustima imao
šibicu.
»Tisuću puta razmišljao sam o tome«, nastavi mesar, ne odgovorivši
mu na pitanje. »Nitko od nas tada nije bio svjestan posljedica. Kao tinejdžer
i ne možeš biti. Mislili smo da je možemo spasiti. Ali nismo mogli.«
Louise se činilo kao da razgovara sam sa sobom, ali onda je ispravio
leđa.
»Thomsen je svoju sestru odveo u kućicu koju je napravio na stablu u
njihovu dvorištu. Htio joj je pokazati pogled. Bilo je to 1983., ona je tada
imala osam godina. Grana je pukla pod njom, pala je i udarila lijevom
stranom leđa u do, ali se nastavila igrati, sve je bilo u redu. Tek je za večerom
problijedjela i počela se žaliti na bolove. Tijekom večeri stanje joj se
pogoršalo pa su je odveli na hitnu gdje je ustanovljeno da ima unutarnje
krvarenje zbog prsnuća slezene.«
Mesar je neko vrijeme sjedio bez riječi.
»Bila je potrebna transfuzija krvi da joj se spasi život«, nastavi on tihim
glasom. »I na taj je način zaražena HIV-om jer krv koju je primila nije bila
obrađena. Pet godina poslije dobila je sidu.«
»Ali niste vi bili krivi što je umrla«, ubaci se Louise. »Djevojka je umrla
od teške bolesti.«
Mesar odmahne glavom.
»Eline nije umrla od bolesti«, reče on gledajući u svoje dlanove.
»Thomsen ju je ubio. Eline ste pronašli u jednom od starih grobova
djevojčica.«
39
Camilla je sjedila u dnevnoj sobi s laptopom u krilu kad su Eik i Louise ušli
u veliki hodnik.
»Dođite vidjeti ovo!« doviknula im je kad je čula da su došli.
Ispričala im je kako je netko osakatio zaštitničko stablo i kako ga je
Frederik odlučio posjeći i time jasno poslati poruku da ga nije strah. Potom
je pružila svoj mobitel i pokazala im sliku oznake koja je bila urezana u
deblo.
»Mislim da je to ova runa«, reče ona i okrene laptop prema njima, kako
bi vidjeli ekran.
L ouise se derala. Urlala je prema šumi dok joj se nije zacrnjelo i dok nije
osjetila Eikovu ruku na svom ramenu.
»Šupčine! Jebene šupčine!«
Nije više osjećala bol ni u nozi ni u opečenu ramenu. Bijesno se otresla
na bolničara u kričavožutom odijelu koji ju je zamolio da pođe s njim, da joj
pregledaju ozljede.
»Ne idem ja nikamo!« plane ona. »Idem pronaći svog dječaka!«
Tek tada je shvatila da je ostavila mobitel na noćnom ormariću.
»Mogu li posuditi vaš mobitel?« upita malo pristojnije, doklipsavši za
liječnikom, ali uto spazi Nymanda kako im prilazi. Izgleda kao da je
odspavao najviše sat vremena, možda ni toliko, pomisli ona i odmah mu se
unese u lice.
»Što je tebi, dovraga? Zašto si ga pustio?«
Pokazala je prema kući, namjeravajući mu sasuti da je sve to krivnja
Thomsena i njegove bande, ali na kraju je samo odmahnula glavom i rekla:
»Oteli su Jonasa.«
Nymand je buljio u nju kao da je ne prepoznaje, a onda je Louise
shvatila da je i dalje samo u majici kratkih rukava i gaćicama. Zahvalno je
prihvatila bijeli pokrivač koji su joj pružili bolničari.
Nymand je na trenutak sklopio oči da si posloži sve u glavi.
»Ako misliš na tri osobe koje su, uz tvoju pomoć, sinoć uhićene, i dalje
su u pritvoru u Roskildeu«, reče on. »Nitko od njih nije pušten.«
Louise se osjetila kao da zemlja propada pod njom.
»Jonas je nestao«, procijedila je, ne uspjevši reći ništa više jer joj se
steglo grlo.
Eik je Nymandu ispričao o praznom krevetu i oblutku koji je ležao na
pokrivaču.
»Moramo detaljno proći sve što se ovdje dogodilo«, reče on i zamoli ih
da pođu s njim u upraviteljevu kućicu. Frederika su bili odvezli kolima hitne
pomoći, a Camilla i Markus već su bili krenuli onamo u pratnji dvojice
policajaca. Tønnesen je i dalje držao svoj vatrogasni aparat i zurio u crni dim
koji je sukljao prema nebu.
Dvojica su policajaca stala pred ulazna vrata, a dvojica su već bila otišla sa
stražnje strane kuće. Nymand je pokucao i doviknuo da je došla policija.
Nekoliko je puta pritisnuo kvaku, kao da nije vjerovao da je zaključano.
Louise i Eik pošli su prema štaglju, kad su začuli povike iz stražnjeg
dvorišta i potrčali onamo.
Prvo što su ugledali kad su zašli za ugao bila je velika fontana koja je
štrcala vodu uvis. Dvojica policajaca stajala su uz uredno podšišanu živicu,
prignuta nad nečim što je ležalo na tlu.
Louise je potrčala preko prostrana travnjaka. Dvojica policajaca
sklonila su veliku zelenu ceradu, a Louise je usporila kad je vidjela kako su
ustuknuli vidjevši što se nalazi ispod nje.
Odjednom su je noge prestale slušati i Eik ju je prestigao. Kad se
dovukla preko posljednjih nekoliko metara, pokušao ju je zadržati na
mjestu.
»Ne moraš to vidjeti«, reče on brižnim glasom, što je njoj zasmetalo.
Policajci su na brzinu vratili ceradu na mjesto, ali se Louise otrgnula i
ponovno je odgrnula.
Na tlu je ležao obezglavljeni konj. Tamnosmeđi, crne grive, s bijelim
obilježjima nad kopitima i na prsima.
Poskočila je unatrag, ne toliko zbog prizora mrtva konja čija je glava
bila nataknuta na motku kod Camille, koliko zbog toga što ispod cerade nije
bilo tijelo dječaka.
»Prepoznaješ li ovo?« upita Nymand, koji joj je prišao, noseći crnu
majicu kratkih rukava u ruci. Razmotao ju je i pokazao joj motiv na prsima.
Okruglo, nasmiješeno lice s velikim, mikimausovskim ušima.
Američki D. J. Deadmau5 bio je Jonasov veliki idol otkako je i sam počeo
producirati i semplirati glazbu i uploadati je na YouTube.
U tom trenutku sve je stalo. Uključujući i njeno srce, načas se uplašila
Louise. Ali onda je zamijetila kako bijes kipi u njoj, iz mjesta za koje nije ni
znala da postoji. Vršci prstiju su joj se sledili, ali su boje oko nje postale
sjajnije, kao da joj bojazan više nije zaglušivala osjetila.
Ako Jonasu padne i dlaka s glave, ubit će ih.
47
Šuma smrti je fikcija. Odrasla sam u blizini Hvalsøa i jako volim taj kraj,
tako da mi je bilo iznimno zadovoljstvo vratiti se kući, okružju koje tako
dobro poznajem. Međutim, dopustila sam si tu slobodu promijeniti lokacije
nekih mjesta i izmisliti neka druga, kako bi se uklopila u priču. Ingersminde
ne postoji, za grobove djevojčica nadahnuo me posjet dvorcu Jægerspris,
dok žrtveni hrast zaista postoji, ali na drugome mjestu na Sjællandu.
Moja se priča dijelom temelji na starim sagama i pripovijetkama, ali je
u najvećoj mjeri plod moje mašte. Isto tako, nijedan lik i nijedno ime u
romanu ne temelje se na stvarnim osobama. Svaka sličnost s bilo kim, dakle,
sasvim je slučajna, ali moram priznati da priče o ocu Louise Rick uvelike
podsjećaju na iskustva mog oca, došljaka iz Kopenhagena.
Ponovno me gomila ljudi otvorena srca primila i izdvojila vrijeme da
mi pomogne u istraživanju za knjigu.
Velika hvala Jimu Lyngvildu, koji me podučio o asatrou, odgovorio mi
na brojna pitanja i bio voljan sudjelovati, iako sam u knjizi neke pripadnike
njegove vjere prikazala u ekstremnom izdanju. Bio mi je užitak obnoviti
svoje znanje o nordijskoj mitologiji i starim sagama o bogovima i junacima.
Velika hvala i divnim ljudima koji su došli na moje izlaganje u Hvalsøu
i koji su me uputili u čitav niz fantastičnih saga i mitova – za Pakleni kotao
i divovsku štuku ne bih znala da nije bilo njih.
Ako ikoga zanima nešto više o Hvalsøu, rado bih preporučila sljedeće
knjige: Hvalsobøgen (Knjiga o Hvalsøu), autor Bent Gottfredsen; Asatro, de
gamle guder i moderne tid (Asatro, stari bogovi u suvremeno doba), autorica
Gudrun Victoria Godtfred; Modeme asatro (Moderni asatro), autor Michael
Kamp.
Posebno velika hvala Steenu Holgeru Hansenu, stvarnoj inačici
Flemminga Larsena iz Zavoda za sudsku medicinu, te bivšem vodiču pasa
Bou Greibeu.
Još jednom velika hvala mojoj fantastično sposobnoj urednici, Lisbeth
Møller-Madsen. Zaista je veliko zadovoljstvo raditi s tobom, hvala na
pomoći da ovo ostvarim. Hvala i Rasmusu Funderu, koji je ponovno
pogodio ton i ugođaj naslovnice, upravo onako kako sam ja to zamislila. Od
srca hvala i People<sPressu, iznimno mi je drago knjige objavljivati preko
vas, te Trine Busch, koja bezuvjetno želi dobro Louise Rick i meni.
Najljepša hvala mojemu mužu Larsu, njegovim prekrasnim kćerima
Caroline i Emmi i mom divnom sinu Adamu, koji uvijek imaju
razumijevanja kad posve utonem u pisanje. Vi ste ono najbolje što imam.
Sara Blædel