Milivoj Solar: Teorija književnosti

1. Priroda književnosti i proučavanje književnosti

Naziv i pojam književnosti

- pojam književnosti obuhvaća uži pojam od pojma koji obuhvaća sve što je
zapisano u knjigama
- pojam literatura ima obično uže značenje (knjige i članci o nekoj široj temi ili
znanstvenom području)
- ponekad za književnost rabimo naziv pjesništvo, ali ono obično znači poeziju, za
razliku od proze
- s obzirom na umjetničku funkciju i svrhu književnosti, pod pojmom
književnosti najčešće podrazumijevamo umjetničku književnost
- književnost ne mora biti nužno zapisana, jer postoji i bogata usmena književnost
- književnost ne čine samo književna djela, već autor, djelo i publika
- tradicionalno povezivanje umjetnosti s lijepim dovelo je do naziva lijepa književnost
(beletristika), koji se danas upotrebljava uglavnom za romane i novele
- moderna misao umjetnost ne povezuje nužno s lijepim, pa je došlo do
neodređenosti pojma umjetnosti, a književnost se često bavi i trivijalnom
književnošću i ostalim oblicima za koje je teško tvrditi spadaju li pod
umjetnost, tako da se suvremeni pojam književnosti ponekad može shvatiti
i šire od pojma umjetničke književnosti
- umjetnost uključuje stvaralaštvo, ona postojećoj građi daje nove oblike koji
postaju nositelji posve osobitih značenja
- za shvaćanje pojma književnosti bitna su dva odnosa: odnos prema jeziku i
odnos prema zbilji

Književnost i jezik

- književnost je osobita jezična pojava; ona oblikujući jezik oblikuje ono što je već
oblikovano
- književnost je jezična tvorevina, a književno djelo tekst koji razumijevamo kao
bilo koji drugi tekst, a smisao književnog djela dobiva tek ako uzmemo u obzir i
kontekst
- u književnom tekstu bespredmetno je ispitivati odgovara li izrečeno istini;
on se toživljava u ukupnosti našeg životnog iskustva
- sâm književni tekst načinom na koji je uspostavljen sugerira kako ga treba
čitati kao književni tekst
- književna djela su neponovljiva, književne su poruke izrecive samo kroz književna djela
kao takva, dok književnost služi za komunikaciju i prenošenje misli koje ni na koji
drugi način ne bi mogle biti prenesene

Književnost i zbilja

- književna djela često govore o stvarnim događajima i daju podatke o

stvarnosti
- književnost ne može jednostavno preslikati zbilju, zato što su mogućnosti
jezika ograničene, a njegova struktura specifična
- nadalje, književno djelo može zbilju izraziti samo u okviru neke književne konvencije
1
 koja je nužna za razumijevanje književnog djela (konvencija stiha, bajke,
kazališta...), ona je svojevrstan prethodni sporazum između autora i
čitatelja
- književnost je nužno vezana za zbilju, ali uvijek nanovo i na svoj način
oblikuje uvijek svojevrsnu cjelinu ljudskog iskustva

Književnost kao umjetnost

- književnost na poseban način govori o stvarnosti, o stvarnom životu

- književnik ne stvara svoj svijet ni iz čega; on na temelju postojeće zbilje prema
posebnim zakonima stvara nova djela
- književno djelo nije samo oponašanje stvarnosti, ne odnosi se samo na
prošlost i sadašnjost, već je i mogući svijet budućnosti, tako da stara
vrijedna književna djela ne zastarijevaju upravo zbog toga što je u njima
sadržana i sadašnjost i budućnost

Svrha i zadaci proučavanja književnosti

- književna je kultura sastavni dio opće kulture, te je povezana s

obrazovanjem
- ljudi se svakodnevno susreću s književnošću, no na širokoj skali književnih
djela postoje djela manje, odnosno veće umjetničke vrijednosti
- postoji praktični i teorijski odnos prema književnosti. Praktično se njome bave
književnik, čitatelj, te u širem smislu i književni kriitačr (stvaralačka
književna kritika), a teorijski se njome bavi onaj tko knjiž. djela promatra kao posebne
predmete za misaonu obradu
- potpuni doživljaj vezan je za neku dozu teorijskog odnosa prema djelu
(nepoznate riječi, pojmovi i pojave koji su za autora imali drugo značenje
itd.)
- osjećaj za velike umjetničke vrijednosti izoštrava se poznavanjem velikoga
broja književnih djela različitih vremena i naroda
- velika važnost književnosti među ljudima potakla je ljudski interes kakav
potiču i sve druge društvene i prirodne pojave – zato znanstveni rad na
književnosti ne treba miješati sa sposobnošću za književno stvaralaštvo

Znanost o književnosti

- naziv književna kritika u nas najčešće označuje prosuđivanje vrijednosti

pojedinih knjiž. djela, te je poseban dio znanosti o književnosti
- znanost o knjiž. dijeli se na povijest književnosti i teoriju književnosti. Književna kritika
je posebna grana koja duboko zadire u ostale dijelove
- povijest književnosti bavi se proučavanjem knjiž. djela u njihovu poivjesnom
slijedu. Razlikuju se povijest pojedine književnosti, komparativna povijest književnosti i
opća povijest književnosti
- povijest pojedine književnosti najčešće se obrađuje prema načelu nacionalne
pripadnosti, nekada prema načelu jezičnog zajedništva, a ponekad i prema
načelima zajedničke tradicije ili zajedničkog života u nekoj višenacionalnoj i
višejezičnoj zajednici
- komparativna ili poredbena povijest književnosti istražuje veze i odnose između
dviju ili više različitih književnosti.
- opća povijest književnosti nastoji obuhvatiti sve književne pojave od svjetskog
značenja, ili pak velik broj nacionalnih književnosti koje pokazuju velike
2
 sličnosti ili su razvijene na istim temeljima (npr. “književnosti europskog
kulturnog kruga”)
- teoriju književnosti zanima opća zakonitost književnog oblikovanja i načini
ostvarivanja književnih djela kao umjetničkih tvorevina. Tradicionalni naziv
za nju je poetika, ali danas taj naziv ima obično druga značenja (npr. poetika
ekspresionizma, poetika A. B. Šimića)
- književne teorije vezuju se za iskustvo pojedinih razdoblja i pravaca; u njima se
nastoji naknadno odrediti i izraziti neko književno iskustvo ili zacrtati
pravce nekog budućeg razvoja

Estetika, lingvistika i semiotika

- Estetika ima korijene u filozofskom razmišljanju o prirodi umjetnosti u grčkoj

filozofiji. Naziv i nastojanje da se umjetnost shvati kao posebno područje
sustavnog filozofskog studija potječe od Alexandera Gottlieba Baumgartena
(18. st.), a obveznim dijelom svakog filozofskog sustava postaje u
klasičnom njemačkom idealizmu (Hegel). Nakon toga, estetika se grana na
dva pravca: jedan nastoji opisati, analizirati i svrstati umjetnička djela
prema srodnim osobinama, te uspostavivši sustav pojedinih umjetnosti
istraživati sličnosti i razlike među djelima različitih umjetnosti; drugi nastoji
filozofski razmotriti umjetnost i načelno je odrediti i razmotriti njenu
sudbinu u suvremenom svijetu
- Lingvistika: filozofska razmatranja jezika dovela su do razvoja gramatike i retorike. U
19. st. razvija se lingvistika kao posebna znanost koja se bavi jezikom sa stajališta
njegova povijesnog razvoja i usporedbi između različitih jezika. Wilhelm von
Humboldt: opća lingvistika, jezik kao “duh pojedinog naroda”. Ferdinand de
Saussure: jezik kao sredstvo sporazumijevanja. Lingvističke spoznaje
uveliko su pomogle razumijevanju književnosti kao jezične pojave i njezine
strukture
- Semiotika ili semiologija: osnivači: Charles Sanders Pierce i njegovi nastavljači
Charles Morris i Ferdinand de Saussure. Osnovni pojam semiotike je znak:
osobit ljudski proizvod koji “preslikava” neki podatak ili pojavu, a da s njima ne mora
imati nikakvu prirodnu svezu. I književna djela su znakovi osobite vrste, pa se u tom
smislu može govoriti o semiotici književnosti (nastala u okviru strukturalizma).
- Filologija: često znači isto što i lingvistika, ali je uobičajeno da se tim
nazivom označava znanost koja proučava cjelokupnu kulturu nekog naroda
ili srodnih naroda

Uža područja teorije književnosti

- Poetika: učenje koje se razvija od razmatranja opće prirode književnosti,

preko analize pojedinog književnog djela, do razmatranja književnih vrsta
- Stilistika: dio teorije književnosti koji povezuje lingvistiku i teoriju književnosti
- Versifikacija: bavi se proučavanjem načina na koji se oblikuju stihovi. Može
se shvatiti i kao dio stilistike
- Metodologija proučavanja književnosti: nije izravno dio teorije književnosti, a
bavi se proučavanjem načina i svrha znanstvenog istraživanja književnosti

2. Analiza književnog djela

3
Filološka analiza teksta

- postupci koji služe nekoj vrsti pripreme za analizu teksta kao književnog djela:
utvrđivanje pravog teksta, utvrđivanje autorstva, datiranje djela i komentar
- utvrđivanje pravog teksta: potrebno je zbog različitih varijanti tekstova
(posebice u starijih dijela, ali i u novijih). Na temelju tih istraživanja
priređuju se tzv. kritička izdanja pojedinih djela
- utvrđivanje autorstva i datiranje: ponekad je vrlo važno za razumijevanje djela da se
to odredi, ali ponekad i nije
- komentar: on je rezultat prethodne analize teksta
- ti se postupci zajedničkim imenom nazivaju filološkom analizom teksta
- proučavanjem navedenih postupaka u pripremi teksta, prije svega u svrhu
izdavanja, bavi se tekstologija
- književnoteorijsku analizu pojedinog književnog djela možemo razlikovati od kritičke
ocjene (kritike) i interpretacije književnog djela
- analiza: raščlanjivanje knjiž. djela na sastavne dijelove
- kritička ocjena: teži vrijednosnoj ocjeni knjiž. djela
- interpretacija: postupak tumačenja knjiž. djela kojim se utvrđuje smisao djela
u cjelini i uloga pojedinih elemenata s obzirom na cjelinu djela

Struktura književnog djela

- potrebno je odrediti što treba uzeti kao osnovni element strukture i kako
valja shvatiti opća svojstva strukture po kojima se ona razlikuje od npr.
skupa, skupine ili konglomerata
- moguće je ispitivati strukturu knjiž. djela ispitivanjem strukture teksta, tj.
metodama teorije teksta
- međutim, u knjiž. djelu unutar obične jezične strukture ostvaruje se jedna nova,
književna struktura koja je zapravo “nadogradnja”na jezičnu strukturu
- struktura knjiž. djela je slojevita, ima tri sloja: sloj zvuka, sloj jedinica značenja i sloj
svijeta djela
- Sloj zvuka: sam zvuk izgovorenih riječi može biti neki samostalni element
značenja (rima, ritam, melodioznost...)
- Sloj jedinica značenja: razumijevanje značenja pojedinih riječi neophodno je za
razumijevanje cjelokupnog književnog djela
- Sloj svijeta djela: značenje pojedinih riječi povezuje se na takav način da se u
našoj mašti pojavi svijet knjiž. djela
- ponekad se razlikuje i sloj ideja i sloj aspekta s kojeg je viđen svijet djela
- postoji i učenje koje za razumijevanje umj. djela smatra najvažnijim
razlikovanje između prednjeg plana i pozadine. Za prednji je plan bitno to da je
umj. djelo ostvareno kao nešto zbiljsko (npr. kao jezična tvorevina).
Osobitost umj. djela je da nas prednji plan upućuje na stražnji plan koji
upućuje na drugi, dublji smisao
- razlikovanje između oblika i sadržaja u modernoj teoriji književnosti nije
dostatno zbog teškoća u razlikovanju tih pojmova i njihove teške
odredivosti. Zato je potrebno uvesti nove razlike i pojmove

Izraz i sadržaj

4
- književno djelo sagledavamo na planu izraza i na planu sadržaja
- termini izraz i sadržaj u najširem smislu odgovaraju de Saussureovim pojmovima
označitelj i označeno
- u jeziku su označitelj i označeno nerazdvojno povezani, ali se misaono, u
apstrakciji, mogu odvojiti
- različiti jezici razlikuju se na planu izraza, ali i na planu sadržaja
- u analizi knjiž. djela potrebno je najprije pristupiti analizi izraza, a tek zatim sadržaja
- poeziju je npr. zapravo nemoguće prevoditi jer je u najvećoj mogućoj mjeri
ovisna o označiteljima, tako da je prijevod zapravo nova pjesma, dok je
prozu lakše prevoditi jer se umjetnički dojam ostvaruje pretežno u razini
označenoga

Tema, motiv i motivacija

- u tradiciji proučavanja književnosti tema se uglavnom shvaćala pretežno

preko aspekta sadržaja, pa otuda proizlaze određenja poput: “tema je ono
o čemu se govori”
- međutim, s obzirom na za književnost odlučujuće važan aspekt izraza, i da
je za knjiž. najvažnije ono na što djelo u cjelini upućuje i što povezuje sve
elemente knjiž. djela, tema se u teoriji knjiž. može odrediti kao jedinstveno
značenje djela
- važan element strukture djela je naslov, koji često izravno i sažeto izražava
temu, te je predmet poebne analize
- tema se može razlagati na manje značenjske jedinice, a motiv je najmanja
tematska jedinica, tj. najmanji dio knjiž. djela koji sadržava neko relativno
samostalno značenje u okviru teme
- motiv ima i druga značenja: određuju ga kao tipičnu životnu situaciju o kojoj
djelo govori, te kao tematsku jedinicu koja se može prepoznati u mnogim
knjiž. djelima (tzv. “lutajući motivi”: motiv rastanka zaljubljenih, ugovora s
vragom itd.)
- motivi se često dijele na statičke i dinamičke motive. Dinamički na neki način
pokreću radnju, a statički se odnose na opis pojedine situacije. Prema
takvom shvaćanju narativna književna djela određuje prevlast dinamičkih
motiva
- motivacija je način na koji su uvedeni i povezani motivi u knjiž. djelu
- razlikujemo tri vrste motivacije: realistička motivacija (motivi u knjiž. djelu se
izabiru i povezuju prema načelu iluzije zbilje, tj. sve što je u knjiž. djelu
opisano mora biti tako prikazano da ništa ne smije odstupati od onoga što
je moguće i vjerojatno u zbilji svagdanjeg života; npr. epoha realizma,
kriminalistički roman), kompozicijska motivacija (u knjiž. djelu ne smije biti suvišnih
motiva), umjetnička motivacija (zasniva se na načelu umjetničkog dojma, a
zahtijeva da se motivi povezuju i opravdavaju razlozima prihvaćanja onih
konvencija koje su priznate u nekoj knjiž. vrsti ili epohi)

Kompozicija, fabula i siže

- kompozicija je u teoriji književnosti način na koji je književno djelo složeno

odnosno sastavljeno od nekih svojih dijelova
- kompozicija knjiž. djela mora se razlikovati od kompozicije znanstvenog djela
- vanjski izgled i podjela djela (na stihove, strofe, poglavlja, prizore,
5
 odlomke) odaje temeljni nacrt kompozicije; međutim, on ne mora
odgovarati tzv. unutarnjem kompozicijskom planu, tj. nekoj umjetničkoj
logici po kojoj se djelo razvija
- analiza kompozicije mora voditi brigu o konvencijama pojedine književne vrste
- slaganje i povezivanje dijelova knjiž. djela razlikuje se od slaganja i
povezivanja u bilo kakvoj jezičnoj tvorevini; zato je u teoriji knjiž. uvedena
opreka između fabule i sižea
- opreka se odnosi samo na narativna knjiž. djela
- naziv fabula često se upotrebljava u različitim značenjima: kao niz motiva
povezanih prema načelu “onoga što se dalje zbilo”, ili se naprosto
poistovjećuje sa “sadržajem”. Međutim, fabula se ograničava samo na niz
događaja, dok je sadržaj širi i neodređeniji pojam. Radi veće jasnoće u
teoriji knjiž. se fabula suprotstavlja pojmu sižea
- siže je niz događaja onakav kakav je u knjiž. djelu, a fabula je niz događaja
povezanih i raspoređenih onako kako bi se oni mogli dogoditi u zbilji
(izvanknjiževna okosnica)
- siže u pravilu odstupa od vremenskog slijeda koji je moguć u zbilji
- postoje nefabularne knjiž. vrste, te fabularni nizovi (povezani splet više fabula)

Pripovjedač, priča i lik

- pripovijedanje je postupak nizanja motiva koji je bitno povezan s vremenom i

događanjem, a struktura zatvorena između početka i kraja naziva se pričom
- pripovjedača valja razlikovati od autora, jer je pripovijedač književnoteorijska
kategorija, a autor stvarna osoba
- odnos pripovijedača prema priči može biti različit; pravi se razlika između
mimeze (neposredno prikazivanje, kao da i nema pripovjedača, showing) i
dijegeze (prikazivanje prepričavanjem, telling)
- pripovijedanje se može vršiti u prvom, trećem, ali i drugom licu
- pripovijedanje se obično odvija u fokusu, žarištu jednog lika, te govorimo o
fokalizaciji koja može biti unutarnja (kad imamo uvid u junakove misli) i vanjska (kad ga
nemamo)
- često se pravi i razlika između pouzdanog i nepouzdanog pripovjedača
- pouzdani pripovjedač daje povremeno naslutiti ili izričito kaže da zna završetak
priče. Kada mu je sve, pa i ono što uvjetuje pričanje i zbivanje poznato do
najsitnijih pojedinosti, određujemo ga kao sveznajućeg pripovjedača
- nepouzdani pripovjedač pripovijeda kao bilo koji izravni sudionik u zbivanju; njemu ne
možemo vjerovati više no bilo kojem liku
- lik je umjetnička tvorevina, pa prema tome ne može biti određen samo
uspoređivanjem sa zbiljskim osobama
- likovi često predstavljaju određene tipove, no tipovi imaju prepoznatljive
opće osobine, a one su u knjiž. djelu individualizirane. Ako su to pretežno
psihičke osobine, upotrebljava se pojam karaktera
- temelj književnoznanstvene analize karaktera čini analiza postupaka
karakterizacije

Ideja

- pojam ideje knjiž. djela upotrebljava se uglavnom u dva osnovna značenja: ili je to
neka temeljna misao koja je u djelu prisutna, odnosno stav prema određenim
6
 problemima koji se u djelu može razabrati, ili je to cjelokupni smisao djela, bit
onoga što djelo govori, odnosno smisao cjelokupne poruke koju djelo predaje čitatelju
- u prvom je slučaju ideja jedan strukturni element pored ostalih. Ako u djelu
postoji zastupanje nekih političkih, religioznih, filozofskih ili drugih učenja,
govorimo o tendenciji
- u drugom slučaju analiza ideje uspostavlja se u okviru nekog filozofskog
sustava ili cjelokupnog pogleda na svijet; ideja prožima djelo u cjelini

Izvantekstovni odnosi

- knjiž. je djelo dinamička struktura, ono je sustav određenih odnosa

- književnost ne čine tekstovi; ona je odnos autora i čitatelja, te su tu važni
kako elementi unutar teksta, tako i tzv. izvantekstovni odnosi
- svako književno djelo ostvaruje se u odnosu prema knjiž. tradiciji, tj. prema drugim
knjiž. djelima koja mu prethode, ali i koja su mu suvremena

Smisao knjiž. djela

- analiza knjiž. djela mora imati neprestano na umu i sintezu; ona mora težiti zahvatiti i
cjeloviti smisao knjiž. djela
- umjetnički doživljaj ili dojam koji dobivamo u susretu s umj. djelom, znači
naprosto da knjiž. djelo razumijevamo kao smislenu cjelinu na određeni način i
prije no što smo počeli razumijevati njegove pojedine dijelove ili elemente
kao upravo umjetničke dijelove odnosno elemente
- budući da čitatelj razumijeva tek određeni dio onog što je u djelu uopće
moguće razumjeti i prihvatiti, svaka je analiza knjiž. djela nužno nepotpuna i
nezavršena

3. Stilistika

Stil i stilistika

- jezik u knjiž. djelu na neki način odstupa od jezika u običnom govoru, a da

to odstupanje nije naprosto greška. Knjiž. tekst sadrži “višak obavijesti”
koji ovisi o načinu shvaćanja teksta. Takav se način pisanja u najširem
smislu riječi naziva stilom
- stil se danas shvaća na dva donekle oprečna načina: kao dobar odnosno
ispravan način pisanja ili se razlikuju vrste stilova kao načine pisanja svojstvene
nekoj knjiž. epohi, školi, piscu, djelu, te se raspravlja na razini individualnog
izraza
- u modernoj stilistici preteže drugo shvaćanje, ali se zbog tradicije sačuvalo i
prvo
- u tradicionalnoj retorici dobro pisati značilo je stvarati vrijedna knjiž. djela,
a moderna stilistika nastoji opisati sredstva i postupke jezičnog izražavanja
koji su karakteristični za pojedina djela

Stara poetika i retorika

7
- staru poetiku i retoriku sa suvremenom stilistikom povezuje nastojanje da
se knjiž. djelo analizira u skladu s općim načelima analize jezika
- stara retorika osnivala se na učenju o autoritetu (nedostiživom uzoru) kao
jedinom mjerilu vrijednosti knjiž. djela
- Književne vrste: za svaku vrstu postojali su stalni i čvrsti uzorci prema kojima
je valjalo pisati; osnovni okviri djela trebali su biti unaprijed određeni
- učenje o pojedinim stilovima: postojalo je nekoliko temeljnih načina pisanja,
nekoliko stilova ili tonova, koji su se međusobno razlikovali po temama,
likovima itd. Najčešće je stara retorika razlikovala visoki, srednji i niski stil
- Visoki stil: teme iz ratničkog života, likovi su junaci nositelji reprezentativnih
svojstava cijelog naroda, osnovne misli su od opće važnosti i sadržavaju
određene etičke morale, zabranjena upotreba određenih pojmova
- Niski stil: teme iz seoskog pastirskog, građanskog života, obični ljudi,
ironična ili satirična namjera, smiju se upotrebljavati i nepristojne riječi
- Srednji stil: srednji položaj između ostala dva stila
- učenje o kompoziciji: posebno bijaše razrađen način na koji se komponira
govor na sudu (uvod, potvrđivanje, odbijanje i zaključak), te se zaključivalo kako
i svako drugo knjiž. djelo treba shvatiti kao neki niz na određeni način
poredanih bitnih dijelova

Pojam figure

- stara retorika brinula se za takve načine izražavanja kojima će se postići

ljepota i izražajnost, te su ih marljivo popisivali
- figure se danas nazivaju i osnovnim stilskim sredstvima
- u staroj retorici figure su smatrane za nešto dobro što samo po sebi nužno
daje vrijednost knjiž. djelu (apsolutna sredstva knjiž. izraza), dok moderna
stilistika vodi računa o funkciji pojedinih figura unutar pojedinih knjiž. djela
(relativna sredstva)
- figure se mougutvrditi i izdvojiti zahvaljujući svom odstupanju od običnog
govora
- figure dijelimo na: figure dikcije, figure riječi (trope), figure konstrukcije i figure misli

Figure dikcije

- figure dikcije nazivaju se također i glasovne figure ili zvučne figure, jer se njihovo
djelovanje zasniva na učinku određenih glasova odnosno zvukova u govoru
- one upravljaju pozornost na jezični izraz, iako zvukovne efekte u knjiž. djelu
nikada ne prihvaćamo odvojeno od značenja riječi
- ponavljanje pojedinih riječi u poeziji nije nikada prisutno isključivo samo
zbog zvučnih efekata, one svaki put dobivaju novo značenje
- Asonancija nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određena
zvukovnog ugođaja ili glasovnih efekata. Javlja se u izrekama i u poeziji
gdje često služi kao sredstvo za izazivanje eufonije (blagoglasja,
blagozvučnosti)
- Aliteracija: ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili pak ponavljanje istih
suglasnika ili slogova na početku više riječi. Često je povezana s
asonancijom
- Onomatopeja: glasovima se ponašaju određeni zvuci iz prirode, životinjsko
glasanje ili zvuci koji nas podsjećaju na neki predmet
8
- slijedeće figure nazivaju se zajedničkim imenom lirski paralelizmi:
- Anafora: ponavljanje riječi na početku stihova. Epifora: ponavljanje na kraju
stihova. Simploka: ujedinjenje anafore i epifore. Anadiploza: jedna ili više riječi s
kraja stiha ponavlja se na početku idućeg stiha

Figure riječi ili tropi

- tropi nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi; takve promjene

javljaju se i u svakodnevnom govoru, no u običnom govoru to ne
zamjećujemo
- Metafora: neki teoretičari je opisuju kao skrećenu poredbu (drugi član
poređenja), a drugi kao figuru u kojoj se jedna riječ upotrebljava umjesto
druge (jednu stvar uzima kao da je druga); upotreba metafora naziva se
metaforikom
- Metonimija: prema nekim je mišljenjima samo podvrsta metafore, dok je
drugi teoretičari smatraju samostalnom figurom
- Kod metafore se značenje jedne riječi prenosi na drugu po nekim sličnostima,
a kod metonimije prema određenim stvarnim odnosima (“čitam Kafku”)
- Personifikacija je vrsta metafore u kojoj se stvarima, prirodnim pojavama, apstraktnim
predmetima, životinjama ili biljkama daju ljudske osobine
- Sinegdoha je podvrsta metonimije u kojoj se dio uzima kao cjelina, jednina
umjesto množine, određen broj umjesto neodređene količine ili obratno
- Eufemizam: podvrsta metonimije koja označuje zamjenjivanje nekih riječi,
koje se iz bilo kojeg razloga smatraju opasnima ili nepristojnima, nekim blažim
izrazima
- Epitet: riječ koja se dodaje imenici da bi omogućila stvaranje življe,
potpunije, jasnije ili u nečemu osobito karakteristične predodžbe neke
stvari, pojave, živog bića ili osobe. Stalni epiteti su epiteti koji se prodaju
određenim predmetima ili osobama uvijek, bez obzira na konkretnu
situaciju u knjiž. djelu
- slijedeće figure spadaju donekle i u figure misli, ali u osnovi im je
preneseno značenje
- Alegorija: produžena metafora, tj. cijele se pjesničke slike zamjenjuju
pojmovima. Basna se čitava zasniva na alegoriji: životinje nastupaju kao
tipovi ljudi
- Simbol: zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma njegovom
uvjetnom, alegorijskom oznakom. Osim stalnih simbola, postoje i simboli
karakteristični za pojedinog pjesnika ili djelo. Na tome su posebice
inzistirali simbolisti

Figure konstrukcije

- nastaju osobitim rasporedom riječi u rečenici ili u nekoj drugoj većoj cjelini
knjiž. teksta. Često se nazivaju i sintaktičkim figurama
- Inverzija: obrtanje reda riječi ili dijelova rečenice u red obrnut od onog koji
je gramatički najispravniji
- Retoričko pitanje: upitne rečenice se postavljaju, a često i nižu jedna za
drugom, bez namjere da stvarno označe pitanje. Upitne rečenice zapravo
služe kao izjavne rečenice, naglašavajući svojim oblikom određen osjećajni
9
 stav
- Elipsa: iz rečenične cjeline izostavljaju se pojedine riječi na takav način da se
smisao cjeline ipako može razabrati. Upotrebljava se često i u
svakodnevnom govoru
- Asindeton: nastaje nizanjem riječi bez njihova gramatičkog povezivanja
- Polisindeton: nastaje nizanjem veznika bez gramatičke potrebe

Figure misli

- jedva se mogu odijeliti od tropa (alegorija, retoričko pitanje); odnose se na

širi smisao onoga što je rečeno
- Poredba ili komparacija: nastaja kada se nešto s nečim poređuje na temelju
nekih zajedničkih osobina koje redovito nisu neposredno uočljive
- Antiteza: posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti.
Slavenska antiteza: sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora
- Hiperbola: svojevrstan način poredbe; figura preuveličavanja radi
naglašavanja određena emocionalnog stava prema predmetima, pojavama
ili radnjama
- Litota: figura suprotna hiperboli; ona umanjuje, odnosno ublažava
- Gradacija: nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojim se izaziva postupno
pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli za nizanje od
najslabijeg do najjačeg naziva se klimaks, a suprotno je antiklimaks
- Ironija: izražavanje putem suprotnosti: misli se zapravo obrnuto od onoga što se izravno
kaže
- Paradoks: figura u kojoj se izriče neka misao naizgled u sebi protuslovna ili
suprotna općem mišljenju. On upućuje na dublji smisao
- Oksimoron: posebna vrst antiteze, odn. paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih
pojmova stvara novi pojam odn. predodžba

Opreka metafore i metonimije

- postoje razne teorije metafore koje pokušavaju objasniti njeno značenje i

prirodu
- opeku metafore i metonimije razradio ja Roman Jakobson: u procesu mišljenja i jezika
upotrebljavaju se dva temeljna načela: povezivanje po sličnosti (metaforičko) i
povezivanje po susjedstvu (metonimijsko)
- paradigma je niz zamišljenih jedinica kao sredstava izraza, a sintagma je stvarna veza
među tim jedinicama. Svaku rečenicu možemo promatrati na 2 osi
razmatranja: gledanje na na onaj izbor riječi kojim se koristimo, ili na način
na koji su one međusobno povezane. Kako Jakobson smatra da metaforu
valja odrediti kao izbor po sličnosti, a metonimiju kao nizanje u sintagmi, on
pretpostavlja da u nekom knjiž. vrstama, pa i epohama, dominira načelo
metafore, a u drugima metonimije

Novo shvaćanje stila

- u staroj retorici stilske figure su pozitivni, načelno vrijedni načini

izražavanja, dok se treba kloniti arhaizama, provincijalizama, neologizama i
barbarizama
- danas se umjesto normativne stilistike i shvaćanja stila kao općevaljanoga

10
 načina izražavanja razvija opisna stilistika i shvaćanje stila kao izraza individualnosti
- suvremena lingvistika razvila je novo shvaćanje stila na temelju razlikovanje
jezika i govora, pojmovne i afektivne vrijednosti izraza, učenja o stilskim varijantama i
učenja o važnosti stilskog izbora sredstava izraza
- razlika između jezika kao sustava koji omogućuje sporazumijevanje i govora
kao pojedinačnog čina omogućuje proučavanje jezika s aspekta sustava koji
pripada kolektivu i s aspekta onog načina kako se tim sustavom koristi
pojedinac
- razlikovanje između pojmovne i afektivne vrijednosti izraza pridaje važnost
individualnosti stila kao čimbeniku izražavanja iste opće misli na više
načina, ovisno o afektivnoj vrijednosti (koju je stara retorika zanemarivala)
- stilističke varijante određuju i kvalitetu izraza, a treba voditi računa i o
kontekstu

Opisna stilistika

- stilistika se može pretežno baviti kolekitvnim jezičnim izrazom (tada je ona

lingvistička disciplina koja ima tek posrednu važnost za teoiju književnosti)
ili uzima u obzir izraz pojedinca (prelazi u stilističku kritiku, tj. daje i
određenu ocjenu umjetničke vrijednosti). Samo u prvom slučaju stilistika
se može nazvati opisnom stilistikom
- razlikuju se različite vrste stilova u okviru različitih načina izražavanja:
književni jezik/standardni jezik/jezik kulture obuhvaća npr. razgovorni stil, znanstveni
stil, administrativni stil. Osobine književno-umjetničkog stila: slikovitost, konkretnost,
emocionalnost, ritmičnost.
- analiza stilova vrši se u opisnoj stilistici na temelju razlikovanja između
pojmovne vrijednosti (neko objektivno, opće logičko značenje poruke),
ekspresivne vrijednosti (nesvjesno obilježje izraza koje ovisi o prirodi onoga tko se
izražava) i impresivne vrijednosti izraza (svjesna težnja da se na onoga kome se
govori na određeni način djeluje i samim izrazom, a ne samo onim što je
izraženo). Te je razlike uveo C. Bally. Predmet istraživanja stilistike su samo
posljednje dvije vrijednosti; ona se bavi onim aspektom i kvalitetom iskaza koji
proizlazi iz izbora sredstava izraza određenog prirodom ili namjerama onog tko govori
i piše
- opisna stilistika, sukladno podjeli gramatike, dijeli se na fonostilistiku, morfostilistiku,
sintaktostilistiku i semantostilistiku
- jedinica pojačane izražajnosti jezika zove se stilem, a postoje fonostilemi,
morfostilemi, sintaktostilemi i semantostilemi

Stilistička kritika

- temeljno joj je pitanje: U čemu je kvaliteta umjetničkog stila?

- L. Spitzer: vrijednost stila je u pjesničkoj osobi koja se tim stilom izražava
- neki (W. Kayser, E. Staiger) su pokušavali vezati stil za pojedino djelo; stil
je shvaćen kao onaj posebni sklad unutar kojeg se ostvaruje pjesnički svijet
datog djela

4. Versifikacija

Priroda stiha
11
- versifikacija: nauka o stihu. Drugi naziv je metrika
- stihovima je zajedničko to da kod svih postoji neka osobita zvukovna
organizacija. Ne možemo uvijek slušajući stihove zaključiti da se radi o
stihovima, iako je to čest slučaj
- postoje tri versifikacijska sustava: kvantitativna/antička/klasična versifikacija, te
silabička versifikacija i akcenatska/tonska versifikacija koji se obično kombiniraju
u silabičko-akcenatski/tonski sustav versifikacije

Kvantitativna versifikacija

- izgovor (pjevanje) stihova omogućavao je točno razlikovanje dugih i kratkih

slogova. Dugi slog trajao je dvostruko dulje od kratkog, a pravilna izmjena
dugih i kratkih slogova bila je temelj ritmičke organizacije
- duljina trajanja izgovora kratkog sloga nazvana je mora i određena je kao mjerna
jedinica; dugi slog trajao je dvije more
- dugom slogu dato je nešto kasnije ime arza i bilježio se znakom − (makron), a kratkom
teza (znak je ⋃: breve). Slog koji je mogao biti i kratak i dug zvao se syllaba anceps i
bilježio se znakom ⋃
- osnovna ritmičko-melodijska jedinica zvala se stopa. Bilo je tridesetak vrsti
stopa, od kojih su najvažnije slijedeće: pirihij ⋃⋃, trohej/horej −⋃, jamb ⋃−,
spondej −−, daktil −⋃⋃, amfibrah ⋃−⋃, anapest ⋃⋃−, tribrah ⋃⋃⋃, molos −−−, kretik
−⋃−, bakhej ⋃−−, palimbakhej −−⋃
- najčešće je na prvi dugi slog u stopi padao ritmički udar koji se nazivao
iktus, a bilježio se znakom ´
- prema vrsti i broju određivale su se vrste stihova (trimetar, tetrametar, itd.)
- najpoznatiji stih bio je heksametar (“šestostopac”, “šestomjer”), po legendi najstariji
stih, otkriven ljudima od Apolona. Imao je 6 stopa od po 4 more, a stope su bili daktili
ili spondeji, a posljednji spondej ili trohej: −⋃⋃|−⋃⋃|−⋃⋃|−⋃⋃|−⋃⋃|−⋃
- heksametar je u antici često vezan s pentametrom u dvostih: elegijski distih
- povezivanjem stihova u veće cjeline nastajale su strofe (alkejska, safička itd.)

Silabička i akcenatska versifikacija

- od srednjeg vijeka nadalje duljina i kratkoća ne igraju toliku ulogu koliku

počinju igrati načelo istog broja slogova u svakom stihu i načelo pravilne
izmjene naglašenih i nenaglašenih slogova
- silabički sustav versifikacije vrste stihova razlikuje prema broju slogova (šesterac...)
- u silabičkoj versifikaciji važnu ulogu igra rima (srok) i cezura koja dijeli stihove
na manje jedinice, tj. članke
- akcenatski sustav versifikacjie uzima u obzir isključivo broj i raspored
naglasaka u stihu, a broj nenaglašenih slogova može varirati
- slogovi se u akc. vers. obično označavaju s x, a naglašeni s x
- stihovi se ne dijele na stope, već na akcenatske mjere/jedinice/taktove koji
označuju raspon od početka jednog ritmičkog signala do početka drugog, a
ako ispred prvog naglašenog sloga u stihu postoji i nenaglašeni slog (ili
više njih), on se naziva “uzmah” ili “predudar”
- u nas je uobičajeno znakom − označavati naglašene slogove, tako da stara
12
 kvantitativna stopa sada označuje akcenatsku stopu, te se i tu primjenjuju
antički nazivi stopa

Raščlanjivanje stiha, strofa i rima

- Opkoračenje (enjambement [anžambman]) nastaje kad se sintaktička cjelina razbija

stihom, tj. kada nekoliko riječi iste rečenice prelazi u drugi stih
- Prebacivanje je prenošenje samo jedne riječi u drugi stih
- pjesma je stihična kada se sastoji samo od stihova koji se redaju jedan iza drugoga, a
strofična je ako su stihovi podijeljeni u veće grupe koje su međusobno
razdijeljene prije svega grafičkim oblikom
- Strofa/kitica je veća sintaktička cjelina od stiha. Kada ta cjelina biva
narušena time što se iz jedne strofe smislena cjelina prenosi u drugu strofu,
takav postupak naziva se prijenos.
- strofe se razlikuju prema broju stihova koje sadrže. Najčešće su distih,
tercet, katren, septima, oktava.
- Rima/srok/slik je glasovno podudaranje na kraju stihova ili, rjeđe, na kraju
članaka u stihu
- rima prije svega povezuje stihove, organizirajući njihov raspored u strofi. Ona
je važan činilac tzv. zvukovnog sloja poezije, a pri tome je od odlučujuće
važnosti semantička uloga rime kao činioca u ostvarivanju cjelokupnog
smisla pjesme
- različiti rasporedi rima: parne (aa, bb, cc), ukrštene (abab), obgrljene (abba),
nagomilane (npr. aaa, aaaa) i isprekidane (npr. abcb, abcdac)
- prava ili pravilna rima je rima u kojoj se podudaraju naglašeni glasovi i svi glasovi koji
slijede iza naglašenih, a čista rima je rima u kojoj se podudaraju i vrste naglasaka.
Nečista je rima u kojoj se ne podudaraju svi naglasci ili svi suglasnici, a neprava je ona
rima u kojoj glasovno podudaranje počinje iza naglašenog sloga. Bogata je
rima ako se podudaraju i glasovi ispred naglašenog
- teoretičari ponekad govore i o muškim rimama (u rimi se podudara jedan slog),
ženskim rimama (podudaraju se dva sloga) i srednjim/dječjim/daktilskim rimama
(podudaraju se tri sloga)

Ritam

- pjesnički ritam u modernoj poeziji svjesno se želi suprotstaviti prirodnom ritmu

zasnovanom na ponavljanju istoga
- u novije se vrijeme uvode se pokušaji da se utvrde tek metričke konstante kao
osobine stiha koje se uvijek pojavljuju na očekivanim mjestima, metričke
dominante kao osobine koje se pojavljuju s velikom učestalošću i ritmičke
tendencije kao osobine koje se pojavljuju sam povremeno s nekim stupnjem
vjerojatnosti u predviđanju
- učenje o metričkim konstantama i dominantama u mnogim je primjerima
moderne poezije nedostatno za bilo kakvu analizu osobitosti pjesničkog
ritma u pojedinoj pjesmi. U takvom je učenju sadržano uvjerenje o tome da
se ritam stiha gradi na temelju nekih povodnih činilaca ritma, tj. takvih
organizacijskih elemenata stihovnog govora koji se učestalo ponavljaju u
čitavoj pjesmi. Suvremeno pjesništvo najčešće ostvaruje pjesnički ritam na
osnovi mjesnih činilaca ritma, tj. takvih elemenata izraza koji se ne ponavljaju
tokom čitave pjesme, nego tek nekim jedinstvom naglašenog ritma

13
Vrste stihova i strofa

- Deseterac: porijeklo mu je indoeuropsko, a zapisan je relativno kasno. Tzv. epski

deseterac određen je brojem stihova. Stalna cezura nakon četvrtog sloga
dijeli ga na dva dijela, a stih ne može završiti riječima koje ne bi mogle biti
na kraju rečenice. Četvrti i deseti slog redovito su nenaglašeni. U lirici se
pojavljuje tzv. lirski deseterac, s cezurom nakon petog sloga. U pisanoj poeziji lirski i
epski deseterac preuzeti su izusmene poezije i redovito su u nekoj mjeri promijenjeni
- Dvostruko rimovani dvanaesterac: izrazita cezura nakon šestog sloga, parna rima prvih
dijelova stiha i krajeva stihova, koji se mogu nastavljati i na kraju prvih
članaka idućeg dvostiha. Vladajući je stih najstarije hrvatske pisane
književnosti (Judita)
- Simetrični osmerac: osam slogova, cezura nakon četvrtog sloga, slog na kraju
stiha i prije cezure nikad nisu naglašeni (Gundulić)
- Stih bugaršćice: stih s prilično nestalnim brojem slogova; najčešće 15-erac ili
16-erac s cezurama iza 7. odn. 8. sloga. Često iza prvog i iza svaka dva
dalja stiha dolazi pripjev od 6 ili 5 slogova koji izostaje iza posljednjeg stiha
- bilo je brojnih pokušaja da se u našu knjiž. uvede heksametar. Prvi je to poduzeo
Matija Petar Katančić (18./19. st.), a u noviju knjiž. najuspješnije ga uvodi Tomo
Maretić prijevodima Ilijade (1882.) i Odiseje (1883.).
- V. Nazor, S. S. Kranjčević i M. Begović izgrađuju pseudoheksametar koji zadržava
neka svojstva klasičnog heksametra, ali je nešto slobodniji, cezurom
podsjeća na narodnu poeziju, često se služi i rimom
- strofe romanskog porijekla (iz provansalske, talijanske i francuske književnosti):
- Tercina (ili terza rima) je trostih sastavljen od jampski intoniranih
jedanaesteraca, rimuje se prvi i treći stih, a drugi se stih rimuje s prvim
stihom slijedeće strofe. Na kraju pjesme, ili neke veće cjeline u pjesmi,
dolazi jedan samostalan stih kako bi se završilo rimovanje. Stvorio ju je Dante za
Božanstvenu komediju (prev. M. Kombol)
- Stanca (ottava rima): tipična strofa talijanskog epa 15. i 16. st., proširila se
zahvaljujući ugledu Tassova Oslobođenog Jeruzalema i Ariostova Bijesnog
Orlanda. Kao epski oblik javlja se u franc., port., eng. i njem. knjiž., a u hrv
knjiž. ograničena je na 19. st. i ima više lirsko no epsko obilježje.
Sastavljena je od 11-eraca, češće jampskih intoniranih, s rasporedom rima
abababcc
- Sestina je naziv za dva oblika: sestina lirica je pjesma od 6 strofa sa po 6 stihova i
jednim dodatkom od tri stiha, a sesta rima je epska strofa od šest stihova, uglavnom
jedanaesteraca, s rimama ababcc. Sesta rima postala je karakterističan oblik
hrvatske duže pjesme ili kraćeg spjeva (Suze sina razmetnoga, Jama)

Sonet

- pretpostavlja se da je provansalskog porijekla, a u današnjem je obliku

nastao u Italiji u 13. st., a ugled je stekao zahvaljujući Kanconijeru, obnavlja se
u romantizmu
- Talijanski ili Petrarkin sonet sastavljen je od dva katrena i dva terceta, ili jedne
strofe od osam i jedne od šest stihova. Rime: u katrenima je abba abba, a u
tercetima je jedino važno da se u tercete ne prenose rime iz katrena i da
oni budu nekako međusobno povezani rimama (npr. cdc cdc ili cde cde)
14
- Elizabetinski ili Shakespeareov sonet: tri katrena i jedan dvostih, najčešći
raspored rima: abab cdcd efef gg
- na prijelazu iz 19. u 20. st. sonet u nas postiže ugled (Matoš)
- Sonetni vijenac: ciklus od 15 soneta u kojem se posljednji stih jednog soneta ponavlja
kao prvi stih idućeg, a petnaesti je napravljen od početnih stihova prvih
četrnaest soneta. Taj petnaesti sonet naziva se majstorski sonet ili magistrale, a
ponekad njegova prva slova čine akrostih koji kazuje ime osobe kojoj je
sonet posvećen

Slobodni stih

- stihovi su redovito različite dužine, pravih rima nema ili se pojavljuju tek
povremeno, a ritam je organiziram koji pripada upravo i jedino pjesmi u
kojoj je ostvaren
- nema potouno slobodnog stiha koji nije nikako “vezan” nekim načinom
ritmičke organizacije, jer bi tada postao proza
- suvremeni slobodni stih ostvaruje se u odnosu prema tradicionalnom, “neslobodnom” stihu
- slobodni stih nastao je u 19. st. kao izraz pobune protiv tradicionalnih
metričkih oblika (u franc. knjiž. uglavnom jednak broj slogova u stihu, stalna
cezura i rima)
- prema analogiji i mnogi stariji oblici stihova mogu se smatrati slobodnim stihovima, npr.
biblijski verset koji je bio uzorom Waltu Whitmanu (Vlati trave, 1855.)
- u nas su slobodni stih oblikovali: Šimić, Krleža, Krklec, Tadijanović,
Kaštelan, Slamnig

5. Klasifikacija književnosti

Zadaci klasifikacije književnosti

- prije nego što se pristupi klasifikaciji treba riješiti filozofski problem općeg
(književnosti), posebnog (pojedine vrste) i pojedinačnog (knjiž. djela)

Načela klasifikacije

- načelo razvrstavanja prema jezicima i prema nacionalnim književnostima

- načelo razvrstavanja prema autorima, grupama autora ili po nečemu srodnih
autora
- načelo razvrstavanja prema namjeni
- načelo razvrstavanja prema najšire shvaćenom obliku
- također se može uvesti razlikovanje između sinkronijske i dijakronijske
klasifikacije
- sinkronija se odnosi na razmatranje pojava prvenstveno sa stajališta njihova
istovremenog postojanja u nekom sustavu, a dijakronija na razmatranje sa stajališta
njihova razvoja i slijeda u vremenu

Usmena i pisana književnost

- Usmena knjiž. prenosi se i razvija u sredinama koje ne poznaju pismo ili se pismom zbog
bilo kakvih razloga ne služe radi prenošenja knjiž. djela

15
- prvotno narodno stvaralaštvo, stvaralaštvo velikih zajednica u kojima pismenost
bijaše izuzetno rijetka u nas se najčešće naziva narodnom književnošću
- suvremeni oblici usmenog književnog stvaralaštva nazivaju se nižim knjiž. oblicima
- usmena knjiž.. nastala u zajednicama gdje je pismenost nepoznata ili pripada
malobrojnima razvila se na način različit od pisane knjiž. iz sljedećih
razloga: 1. odsutnost pisma odražava se i na sam pojam onoga što će
vrijediti kao knjiž. djelo (kriteriji civilizacije pismenosti nisu isti kriterijima
civilizacije u kojoj pismenost nema odlučujuću ulogu). 2. moraju se uvažiti
posljedice uglavnom jednokratnog slušanja. 3. uloga, zadatak i značenje
onoga što se isključivo pripovijeda, pjeva ili recitira u određenoj društvenoj
sredini drugačije je od uloge, zadatka i značenja knjige

Pojam književne vrste

- danas knjiž. vrste ne predstavljaju unaprijed određene i utvrđene oblike u

kojima se jedino može ostvariti knjiž. djelo, nego predstavljaju okvirno zadane
uvjete unutar kojih se stvaraju knjiž. djela
- možemo definirati knjiž. vrste na dva različita načina: odrediti knjiž. vrstu kao
grupu sličnih djela (polazeći od pojedinačnih djela koje svrstavamo u pojedine
grupe sličnih djela) ili kao idealne tipove uobličavanja knjiž. djela (polazeći od
pretpostavke o nekim velikim skupinama knjiž. djela koje čine neke
temeljne načine knjiž. oblikovanja
- u nas se uglavnom knjiž. vrsta (ili žanr) razlikuje od knjiž. roda time što se tod smatra
širim pojmom od vrste. U tom okviru upotrebljava se i pojam podvrste za pojam uži od
vrste
- ponekad se naziv “knjiž. rod” upotrebljava istoznačno s nazivom “žanr” i
tada se ne prihvaća stupnjevanje: rod, vrsta, podvrsta, nego se govori
samo o knjiž. rodovima (žanrovima) u koje spadaju npr. ep, roman, novela i
sl.
- Bliski pojmu knjiž. vrste su i nazivi “oblik” (naglašava vanjsku organizaciju) i
“tip” (pretpostavlja neka opća načela oblikovanja)

Književni rodovi

- u njemačkoj filozofiji i knjiž. kritici u 18. i 19. st. razvilo se učenje o tri
osnovna knjiž. roda: lirici, epici i dramatici (za Goethea su to “prirodni oblici
pjesništva”, a Hegel je je povezao liriku s izražavanjem subjektivnosti,
epiku s objektivnošću, a dramatiku je smatrao sintezom obojega)
- Emil Steiger je na temelju tih shvaćanja razradio svoju teoriju: Lirika –
približava se glazbi, područje osjećajnosti, načelno se može izraziti slogom.
Epika – objektivnost, širina pripovijedanja, područje slikovitosti, može se
izraziti najmanje riječju. Dramatika – zasniva se na sukobu, područje
logičnosti, za izražavanje je potrebna rečenica
- Epika se dijeli na epiku u prozi (roman, novela, pripovijetka...) i epiku u stihu (ep, epske
pjesme), lirika na pojedine lirske vrste (elegija, oda, himna...), a dramatika na
tragediju, komediju i dramu užem smislu riječi
- neki dodaju četvrti rod, didaktiku, kao prijelaz između književnosti i znanosti,
djela koja pored umjetničkih kvaliteta imaju i namjeru poučavanja
- drugi smatraju da didaktika nije poseban rod, ali upozoravaju na postojanje tzv.
književno-znanstvenih vrsta među kojima se posebno ističe esej, te se ta skupina
često naziva esejistikom. Publicistika je praktična, primijenjena djelatnost

16
 pisanja radi informiranja javnosti, odgoja ili zabave

Poezija, proza i drama

- stih je prirodni oblik poezije, no razlikovanje između poezije i proze ne

može se u cijelosti poistovjetiti s razlikovanjem između proze i stihova
- razlika između poezije i proze nije apsolutna, one su dva tipa umjetničke
književnosti
- poezija traži da smisao rečenoga ne bude ostvaren na temelju izavnih
smislenih sveza između riječi kao pukih oznaka, nego da se ostvaruje na
najširem području dojmova i sugestija koje izaziva jezik u svim svojim
dimenzijama
- u prozi na temelju izravnog značenja riječi zamišljamo određeni imaginarni
svijet knjiž. djela. Jezik proze bliži je jeziku kojim se svakodnevno služimo
- dramski se tekstovi mogu ostvarivati i kao poezija i kao proza. Drama je tekst
namijenjen izvođenju na pozornici, tekst koji se ostvaruje kao umjetničko
djelo djelovanjem glumaca na sceni

Zabavna književnost

- ona je predmet interesa pshologa, povjesničara, sociologa, pedagoga i psihologa.

Teorija knjiž. bavi se strukturnim osobinama zabavnih tekstova, pojedinim
vrstama zabavne knjiž. i uzajamnim odnosima zab. knjiž. s knjiž. koja nije
isključivo zabavna
- isključivo zabavna književnost teži tipu izražavanja koji ne zahtijeva ni
veliki napor, mi posebno obrazovanje, niti osobitu osjetljivost za umjetnički
način izražavanja
- zabavna knjiž. u cjelini ili dio zabavne knjiž. koji nema nikakve umjetničke
vrijednosti naziva se i trivijalna književnost. Dio zabavne knjiž. koji nema
nikakve umj. vrijednosti naziva se obescjenjujućim nazivima kič ili šund
- neke vrste zabavne književnosti: pustolovni roman (roman Divljeg zapada), kriminalistički
roman (špijunski roman), pornografski, sentimentalni, znanstvenofantastični roman...

6. Poezija

Lirska i epska poezija

- lirika je nastala u svojevrsnom sinkretizmu govora, glazbe, plesa, glume i književnosti

- epska je poezija obično duža od lirske, objektivnija je

Struktura lirske pjesme

- čine ju tema, kompozicija, jezik i ritmička organizacija pjesme

- tematika je načelno neograničena. Svaka lirska pjesma govori o nečemu.
Određene se teme u lirici javljaju češće nego ostale (ljubav, smrt,
prolaznost, zavičaj, religija, sâmo pjesništvo)
- lirika redovito navodi niz asocijacija uz glavni motiv

Lirske vrste

17
- prema tematici lirika se dijeli na ljubavnu, rodoljubnu, religioznu, pejzažnu i socijalnu
- druge podjele: na usmenu i pisanu, na didaktičnu, satiričnu i pravu, na refleksivnu
(misaonu) i emotivnu (osjećajnu)
- tradicionalne lirske vrste:
- himna: pjesma posvećena nekom ili nečem što čovjek smatra vrijednim
najvećeg poštovanja, divljenja ili poštovanja. Uzvišen ton, polagani ritam,
nabrajanje i potenciranje osobina onoga kome je himna posvećena.
Tradicija himne danaz živi u državnim himnama, himnama određenih
pokreta, društvenih organizacija itd.
- oda: grčkog podrijetla, razvila se iz korskih pjesama. Posvećena uglavnom
nekoj osobi ili nečemu prema čemu se osjeća određena privrženost, ljubav,
poštovanje ili neka druga vrsta sklonosti. Uzorak su stvorili Pindar, Alkej i
Horacije. U prvo vrijeme karakterizirao ju je uzvišen i patetičan ton. U nas:
P. Preradović, I. Mažuranić
- elegija: u Grčkoj je to bila svaka pjesma u elegijskom distihu. U Rimu se
osobito razvila ljubavna elegija. Ponajviše zahvaljujući Ovidiju (Ex Ponto)
elegija postaje pjesma u kojoj se izražava tuga, bol i žaljenje za nečim
nedostižnim, pa je oblik elegijskog distiha prestao biti presudan u
određenju vrste. U nas: već u Dubrovniku; Kranjčević, Nazor
- ditiramb: pjesma u kojoj se slave tzv. životne radosti tonom koji je podignut do
zanosa. Nastao u Grčkoj kao pjesma u čast boga Dioniza. Prema tematici
pripada grupi tzv. anakreontskih pjesama (slave se životne radosti, posebno vino i
vinsko raspoloženje). Nazor: Cvrčak
- epigram: kratka, redovito duhovita i satirična pjesma u kojoj se krajnje
sažetim izrazom i neočekivanim zaključkom iznenađuje čitatelj. Uzorke su
dali Simonid i Marcijal. U nas: Vraz, Matoš, Krklec
- epitaf: nadgrobni natpis koji kao pjesnički oblik izražava određen jezgrovit
izraz odnosa prema prolaznosti života i ljudskoj sudbini. Stećci, Matoš
(Epitaf bez trofeja)
- lirska pjesma, ali i svako knjiž. dj. s temom iz mirnog života u prirodi, posebno na selu.
Tvorac je Teokrit, a zahvaljujući Vergilijevim Bukolikama (Eklogama) idile koje
opisuju pastirski život nazivaju se bukolskim pjesmama (eklogama). U nas:
Dž. Držić, D. Ranjina, N. Nalješković

Moderna lirika

- lirski odlomci Biblije: psalmi (pjesme o ništavnosti života i odnosa prema božanstvu) i
Pjesma nad pjesmama (zapravo epitalam, svadbena pjesma u čast mladenaca)
- srednji vijek: slijeđenje grčkih, rimskih i biblijskih uzora; razvoj relig. lirike
- renesansa (Petrarca): subjektivnost, emocionalnost. Moderna lirika nastaje u 2. pol.
19. st. (Baudelaire, Rimbaud, Mallarmé)
- ne postoje određene karakteristike koje moderna lirika mora imati. Ona je
više određena tendencijama da poveže različita područja života, zbuni, natjera
na razmišljanje, iznenađenje itd.

Karakteristike epske poezije

- služu se uglavnom pripovijedanjem (nizanje motiva prema načelu “onog što je

dalje bilo”) i opisivanjem (nizanje motiva prema zakonu asocijacije po mjestu
odnosno po sličnosti), a javlja se i izricanje misli
18
- karakterističan je stihovani izraz
- pirpovjedač je distanciran od publike i od opisivanih događaja, ti događaji
su poznati publici, jednoličnost, svečanost, teme od presudnog značaja
- likovi su uglavnom junaci/heroji koji predstavljaju osobine čitavog naroda o
kojemu je riječ

Epska tehnika

- to je način na koji je u epskoj poeziji prikazana epska slika svijeta

- kompozicija: odnosi se na raspored pojedinih većih dijelova unutar cjeline
- retardacija: usporavanje, odnosno zadržavanje radnje. Oblici su joj: digresija
(izlaganje dužeg opisa nekog predmeta, osobe ili događaja), epizoda (veća
tematski zaokružena digresija koja se može izdvojiti iz cjeline djela, a da se
pir tome sačuva njena vlastita cjelovitost) i ponavljanje (sredstvo ponavljanja i
povezivanja)
- karakteristični su i gradacija i formulaičan način izražavanja

Tipovi i vrste epske poezije

- grupiranje: na usmenu i pisanu, na epske pjesme (kraće) i epove (duži), te na epsko-

lirske vrste
- posebne književne vrste:
- epopeje/herojski ep, religiozni, idilski, životinjski, komični, didaktički, romantični;
ponekad i balada i romanca
- ep: najvažniji su za pojedinu kulturu epopeje/herojski epovi (široka slika
života naroda, zahvaćena preko reprezentativnih heroja i događaja
sudbinskih za opstanak i razvoj, te uvelike dotjeran, izgrađen i kultiviran
književni izraz)
- epska pjesma: redovito kraće od epa; obrađuju neki pojedini događaj, a ne
cjelokupno sudbonosno zbivanje za život naroda u cjelini
- poema: stihovana vrsta u kojoj je kompozicija zasnovana na razvijanju neke
fabule, ali se fabularni elementi isprepleću s neposrednim lirskim
izricanjem, a motivi povezuju, osim fabularnim vezama, i asocijativnim
nizanjem karakterističnim za lirsku poeziju)
- romanca: nastala u Španjolskoj, ljubavna tema, lirske i epske osobine,
događaj s eživo opisuje (Harambašić, Kranjčević)
- balada: tipovi: provansalski tip (lirsko-epske pjesme narodnog podrijetla nastale
u Provanci u 13. st.), sjevernjački tip (nastao u Škotskoj kao plesna
pjesma). Pjeva o stradanjima i nesrećama polaganijim ritmom. Tragična
smrt junaka. Vraz, Preradović, Šenoa

Razvoj epske poezije

- u početku su pjevali sami ratnici, a kasnije posebno obrazovani aedi i rapsodi

- svi kasniji epovi naslanjaju se na raniju tradiciju. U 18. i 19. st. roman preuzima ulogu
epa a romantični epovi i romani u stihovima predstavljaju sasvim osobite knjiž. vrste
- nakon romantizma ep iščezava u europskim književnostima, ali neke vrste
nastavljaju živjeti (poema)

19
7. Proza

Podrijetlo i razvoj umjetničke proze

- grčka filozofska proza, historiografija i govorništvo čine uzore za prozno

izražavanje u europskoj književnosti sve do renesanse
- odlučujuću ulogu za razvoj proze ima uspon romana u 16., 18. i 19. st., širenje
pismenosti, otkriće i širenje tiska

Struktura proznog književnog djela

- umjenost u umjetničkoj prozi načelno može biti ostvarena na način koji se

formalno ničim ne razlikuje od proze, običnog govora, proze filozofske
rasprave ili prozne znanstvene studije npr.
- za razumijevanje strukture važan je izbor teme, građa (svi elementi djela koji se mogu
zamisliti i u zbilji, izvan knjiž. djela) i izvori građe (prije knjiž. djela nekako
zabilježena iskustva o građi
- s obzirom na mogućnosti odnosa pripovjedača prema fabuli razlikujemo
objektivno i subjektivno pripovijedanje u kojemu pripovjedač nastupa kao fiktivni
pripovjedač
- glavni izražajni postupci su pripovijedanje, opis, razgovor i monolog (unutrašnji monolog þ
struja svijesti)
- načelo integracije je načelo prema kojemu su svi elementi proznog knjiž. djela
na neki način čvrsto povezani u zajedničku cjelinu

Prozne vrste

- André Jolles razlikuje jednostavne oblike (izvorno pripadaju usmenoj književnosti: mit
legenda, bajka...) i složene oblike
- Neki razlikuju male i velike knjiž. oblike (osnovni tipovi su novela i roman)
- Treća je podjela na vrste koje pripadaju pravoj umjetničkoj prozi (fabularne vrste:
novela i roman) i vrste koje stoje na razmeđi između filozofije i znanosti (esej,
putopis, memoari)

Jednostavni oblici

- mit: jezična tvorevina koja na temelju mitskog iskustva oblikuje određenu

priču redovno vezanu s porijeklom i nastankom svijeta u cjelini ili pojedinih
pojava, osoba, ljudskih tvorevina ili čitavih naroda
- legenda: srodna mitu; najčistiji izraz nalazi u opisu života nekog čovjeka čiji
životni stav i ponašanje čine uzorak jednog tipa ponašanja, odnosno jednog
stava prema životu i svijetu (u najužem smislu životi svetaca)
- bajka: knjiž. vrsta u kojoj se čudesno i nadnaravno isprepleće sa
zbiljskim na takav način da između prirodnog i natprirodnog,
stvarnog i izmišljenog, mogućeg i nemogućeg nema prave suprotnosti.
Sklonošću prema formulaičnom načinu izražavanja te ponavljanjima i
varijacijama istih motiva približava se poeziji, ima stroge konvencije
izražavanja (odsustvo psihološke karakterizacije, ustaljeni likovi i tipovi

20
 ponašanja, svojstvo čudesnog da nikoga ne začuđuje i plaši, polaritet dobra
i zla, nesputana moć mašte i želje nad stvarnošću)
- saga: svojevrstan oblik skandinavske priče o nekom događaju, napose iz
porodičnog života (obično cijela sudbina porodice)
- vic: kratka jezična tvorevina koja služi izazivanju komičnog dojma, sažeto
zacrtavši neka situacije događaje ili karaktere
- zagonetka
- poslovica: drugi su nazivi: aforizam, sentencija, maksime, gnome, krilatice

Novela

- pripovijetka (pripovijest) je po veličini između romana i novele, a kratka

priča (short story)je kraća od novele
- novela se afirmira u renesansi, izbor tema je slobodan, redovito počinje sa
sažetim iznošenjem osobina lika ili događaja izazivajući u čitatelja nekakvo
očekivanje
- novela obično završava poantom (naglo isticanje nečega što je osobito
značajno za ono što novela obrađuje)
- Dekameron:uzor za stilski dotjeranu obradu već postojećeg događaja.
Romantizam je nastoji povezati s bajkom, realistički orijentirani novelisti (Maupassant)
iz detalja svakodnevice izvlače maksimalan dojam, Čehov razvija psihološku
produbljenost i inzistiranje na osobitoj atmosferi
- Đalski, Kozarac, Matoš, Šimunović, Krleža, Marinković, Kaleb, Božić, Šoljan,
Andrić...
- Mnoge se novele povezuju u cikluse najčešće tako da jedna novela služi kao
okvir za ostale novele (uokvirena novela, npr. 1001 noć) ili tako što vezu između
pojedinih novela čini jedan lik ili isti pripovjedač koji se pojavljuje u svim
novelama (novele o Petrici Kerempuhu) þ može prerasti u roman

Roman

- razne teorije o podrijetlu romana: iz helenističkih proznih djela koja

obrađivahu ljubavnu problematiku; iz srednjovjekovnog viteškog romana, iz
pikarskog romana (doživljaji picara, lika probisvijeta i ugursuza), neki smatraju da je
Platonova Atlantida prvi roman
- prvi roman izuzetne vrijednosti u europskoj knjiž. je Cervantesov Don Quijote: junak
nije jednoznačno određen heroj, nego protuslovan i psihološki složen
karakter, prikazan u svom razvoju i sukobu sa svijetom, široki totalitet
društvenog života prikazan je bez mitske pozadine, osobine likova dolaze
do izražaja u suprotnostima s drugim karakterima
- Robinzon (Daniel Defoe): pustolovni roman; Tristram Shandy (Sterne): složeno
komponiranje zavarava čitatelja; Wilhelm Meister (Goethe): odgojnoobrazovni
roman; romani u ciklusu Ljudska komedija (Balzac); široka slika društvenog života;
Gospođa Bovary (Flaubert), Rat i mir (Tolstoj), Braća Karamazovi
(Dostojevski): realistički roman; Proces, Dvorac (Kafka), ciklus u traganju za
izgubljenim vremenom (Proust), Uliks (Joyce): raskid s tradicijom realističkog
romana; Gospođa Dalloway (Woolf), Krik i bijes (Faulkner), Vergilijeva smrt
(Broch): roman kao neprekinuti niz asocijacija jedne ili nekoliko osoba; Mučnina
(Sartre), Doktor Faustus (Mann): prožimanje tradicionalne romansijerske tehnike
sa znanstvenom ili filozofskom problematikom; Tihi Don (Šolohov), Pasternak (Doktor
21
 Živago): vjerni tradiciji realističnog romana; Limeni bubanj (Grass), Majstor i
Margarita (Bulgakov): kombiniraju elemente realističke proze, fantastike i
posebne vrste alegorije koja se ne može jednoznačno odrediti
- kod nas: Šenoa, Kumičić, Kovačić, Novak, Krleža, Marinković, Božić, Kaleb

Vrste i tipovi romana

- tematska klasifikacija: društveni, porodični, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni,

viteški, pikarski i kriminalistički
- klasifikacija prema stavu autora i općem tonu romanau: sentimentalni, humoristični,
satirični, didaktični i tendenciozan
- klasifikacija prema činiocima integracije svih elemenata romana (W. Kayser): roman
zbivanja (zbivanje ujedinjuje sve ono što roman obrađuje; većina
kriminalističkih i pustolovnih romana), roman lika (jedan ili nekoliko uzajamno
povezanih likova dominiraju strukturom romana; Don Quijote, Gospođa Bovary),
roman prostora (Na Drini ćuprija, Trbuh Pariza)
- klasifikacija prema načinima izgradnje sižea (ruski formalisti): lančani/stepenasti
roman (novele se kao dijelovi romana nadovezuju jedna na drugu), prstenasti roman
(jedna okvirna novela obuhvaća sve ostale), paralelni roman (nekoliko fabularnih
nizova razvija se usporedo)
- klasifikacija s obzirom na odnos pripovjedača prema priči (F. Stanzel): autorski
roman (pripovjedač je najbliži autoru), “ja-roman” (jedan od likova je
pripovjedač), personalni roman (kao pripovjedači nastupaju isključivo pojedini
likovi u romanu
- klasifikacija prema pojedinim epohama u književnosti: realistički roman može se
suprotstaviti modernom romanu (roman struje svijesti, roman-esej)

Književno-znanstvene vrsta i publicistika

- esej/ogled: književna vrsta u kojoj biva ujedinjena znanstvena namjerau

obradi određenog životnog ili znanstvenog pitanja s težnjom da se ta
obrada ostvari na umjetnički konkretan, živ, uvjerljiv i stilski dotjeran način
- kao knjiž. vrstu stvorio ga je Michel de Montaigne (podrijetlo u starih Grka), za razvoj
je zaslužan F. Bacon, a danas je najčešći oblik književne kritike
- roman-esej nastaje kada umjetnička obrada potpuno nadvlada znanstvene
namjere, te esej prelazi u određeni tip fabularnog romana
- studija i traktat su oblici koji se javljaju kada znanstvena vrijednost prevlada
nad umjetničkim oblikovanjem. Oni ne pripadaju umjetničkoj prozi
- biografija, memoari/uspomene i dnevnik su književne vrste koje ujedinjuju
povijesno-znanstveni interes s umjetničkim oblikovanjem
- putopis je knjiž. vrsta u kojoj je putovanje ili opis proputovanih predjela ili
zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja
o svemu onom što putopisca zaokuplja tijekom putovanja
- ako su sve ove vrste djela napisane s pretežnom namjerom da zabave i
pouče široke slojeve čitateljstva, uključuju se u pojam publicistike. U užem
smisli publicistika su knjiž. djela kojih je postanak i razvoj vezan sve većom
ulogom sredstava javnog informiranja u javnom i kultornom životu
- u okviru novinstva razviše se književne vrste feljton/podlistak (na živ i popularan

22
 način obrađuju se pitanja umjetnosti, znanosti i filozofije, te pitanja koja su
trenutno od općeg društvenog značenja. U okviru novinskog feljtona razvio
se roman-feljton) i reportaža (može se približiti umjetničkom načinu
izražavanja)

8. Drama

Drama i kazalište

- naziv drama upotrebljava se u dva značenja: kao oznaka knjiž. roda, te kao oznaka
jedne dramske vrste unutar dramske književnosti
- dramsko djelo nije neraskidivo vezano za kazalište
- dramski tekstovi pripadaju književnosti, a teatar je razultat zajedničkog
djelovanja nekoliko umjetnosti
- teatrologija: znanost o kazalištu
- dva stava o odnosu dramske književnosti i kazališta: prvi kazuje kako sâm tekst
sadrži dramatičnost koja uvjetuje sceničnost, a drugi kako dramska književnost
potpuno zavisi od izvedbe na pozornici

Kazališna predstava

- kazališna predstava je svaka radnja koju glumci izvode s određenom svrhom

pred gledateljima
- obred/ritual ne poznaje gledatelje i publiku, već samo aktivne i pasivne
sudionike, dok kazališna predstava zahtijeva glumce, prostor izvođenja i
publiku
- važni činitelji kazališne predstave su redatelj, glumac, scenografija, kostimi, rekviziti,
rasvjeta i publika

Struktura dramskog teksta

- dramski se tekst sastoji od dijelova namijenjenih publici i dijelova namijenjenih

redatelju i glumcima (nazivi likova i didaskalije)
- odvijanje fabule postiže se izmjenom dramskih situacija
- na početku drame nalazi se dio naslovljen “Osobe” koji se predočuje publici
preko Kazališnog oglasa ili Programa u kojemu se nalaze i druge obavijesti o predstavi.
On je dio strukture dramskog djela jer olakšava njegovo razumijevanje
- izostaje pripovijedanje iz opće perspektive pripovjedača, nisu potrebni opisi
glumaca ni scene, izostaje opis karaktera, tema drame je neka radnja

Dijalog i monolog

- dijalog je najprikladnije sredstvo za izražavanje suprotnosti karaktera, odnosno

misaonih stavova u drami
- u monologu jedan akter drame iznosi vlastito sajalište, raspoloženje, namjere,

23
 kolebanja, te je prikladan za iznošenje općih idejnih stavova

Kompozicija drame

- Aristotel je izrazio tvrdnju o potrebi jedinstva radnje (cjelovitost zbivanja koje ima
svoj početak, sredinu i završetak). Kasnije su teoretičari dodali jedinstvo
mjesta i jedinstvo vremena, pa je stvoreno učenje o trima jedinstvima. Svi dramski
tekstovi moraju poštivati jedinstvo radnje
- idealno zamišljena drama: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija i rasplet
- ekspozicija je najčešće neki razgovor koji upoznaje publiku s početnom
dramskom situacijom. Njoj služi prolog (uvodni dio)
- zaplet nastaje kada se javljaju dinamički motivi koji pokreću radnju
izazivanjem suprotnosti, protuslovljima u idejnim stavovima ili sukobima karaktera
- kulminacija nastupa kada napetost poraste do nužne potrebe da se razriješi, a još nije
jasan pravi pravac razrješenja
- peripetija nastupa kada radnja odjednom skreće u određenom pravcu
- rasplet nastupa kada se pokaže razrješenje svih suprotnosti, protuslovlja i sukoba
- drama se formalno dijeli na činova, slike i prizore/scene

Dramske vrste

- tragedija: nastala u staroj Grčkoj, u stihovima, iz obreda posvećenih Dionizu

tako što se korovođa odvojio od kora i počeo razgovarati s njim. Osnivač:
Tespis, najveći tragičari: Eshil, Sofoklo, Euripid. U početku je imala obedni
smisao. Mitološka tematika. Dijelovi: prolog (predgovor), epizodij (dijaloški dio
između korskih pjesama), stasim (korska pjesma između dijaloških dijelova),
eksod (izlazna pjesma kora na kraju tragedije)
- opće karakteristike tragedije:
- tragički junak: žrtva vlastite sudbine
- tragička krivnja je rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i zbilje ili
moralne nadmoći junaka
- tragični završetak: često gubitak života zbog vlastite dosljednosti
- uzvišeni stil: prevladavaju elementi svečanog, dostojanstvenog govora
- Aristotel je smatrao da tragedija dreba da izaziva strah i sažaljenje, te tako
pročišćuje osjećaje (katarza)
- komedija: Aristofanova komedija po nekim vanjskim strukturnim elementima
nalik je tragediji: važnu ulogu ima kor, ali on predstavlja neku fantastičnu
skupinu (žabe, ptice, oblaci)u kompoziciji je važna parabaza (središnja
pjesma kora upućena publici) i agon (natjecanje dvaju aktera drame u kojem
jedan obično zastupa mišljenje autora
- jedina bitna karakteristika svih komedija jest sceni prilagođeno književno
oblikovanje svih varijanta i nijansa smiješnoga, a komično je samo jedan tip
ostvarenja smiješnog u dimenziji umjetničkog doživljaja; ona je “realistička”,
likovi su opterećeni nekom općom slabošću, nedosljednošću ili nemoći da
vlastite probleme sagledaju i shvate u općeljudskoj perspektivi
- satira: kritizira, ismjehuje i oštro osuđuje. Humor: nema želje za osudom.
Groteska: teži izobličenosti, neprirodnim, fantastičnim i nakaznim, na granici
je između gorko ozbiljnog i smiješnog
- književne podvrste: kom. karaktera, kom. intrige, kom. situacije i kom. konverzacije
24
- drama u užem smislu riječi: bliža tragediji no komediji, ali ne teži nužno
uzvišenosti stila niti konačnom tragičnom završetku
- farsa: grubi i vulgarni humor, karikirani likovi, zaplet zasnovan na
nesporazumu i česti elementi groteksnog
- vodvilj: laka komedija u kojoj se i pjevaju popularne melodije
- melodrama: glazba prati govor glumaca, a tematika joj je redovito naglašrno
sentimentalna
- pastorala: idilično-sentimentalna problematika, likovi su pastiri i pastirice
koji dijalozima i pjevanjem iznose ljubavnu problematiku
- opera: na osnovi libreta (dramskog teksta) vokalna i instrumentalna glazba
oblikuje složeno umjetničko djelo uz sudjelovanje elemenata drame, glume,
baleta i scenografije

Razvoj drame

- grčka tragedija: Eshil, Sofoklo, Euripid. Komedija: Aristofan. Novija grčka komedija:
Menandar.þ Rimska komedija: Plaut.þ Renesansna komedija: Italija, Držić.
- Srednji vijek: misteriji/prikazanja/skazanja (mirakuli, pasije, moraliteti)
- renesansa: commedia dell’ arte, W. Shakespeare, španjolski dramatičari (Lopoe de
Vega, Tirso de Molina, Calderón de la Barca)
- francuski klasicizam: Corneille, Racine, Molière
- naturalistička drama: Ibsen, Hauptmann. Lirski teatar (Čehov). Simbolistički teatar
(Maeterlinck). Pirandello
- antiteatar (Beckett, Ionesco). Epski teatar (Brecht)
- u nas: Držić, Vetranović, Lucić, Vojnović, Kosor, Begović, Ogrizović, Krleža,
Matković, Marinković, Kolar, Božić
- film, radio-drama i televizijska drama

25