Informacijska znanost: predmet, ishodišta, osnovni pojmovi 

1. Informacijska znanost predmet, ishodišta, osnovni pojmovi

1.1. O terminologiji

Izrazi informacijska znanost i/ili informatika rabe se u različitim jezicima s

različitim značenjem. Termin informatika nastao je od francuske riječi
information i automatique pojavivši se kao sinonim za automatsku obradu
podataka. U njemačkoj literaturi termin informatika (Informatik) sinonim je za
znanost o kompjutorima (eng. computer science). U ruskoj literaturi izraz
informatika označava integralnu znanost o informacijama, odnosno disciplinu
koja proučava strukturu i svojstva (a ne konkretni sadržaj) znanstvenih
informacija, te zakonitosti u informacijsko-dokumentacijskoj djelatnosti.

U angloameričkim zemljama uobičajeni naziv za tu djelatnost jest

informacijska znanost (eng. information science, usvojen 1961).
Angloameričko poimanje informacijske znanosti razlikuje se od onog
sovjetskih autora jer se ne ograničava samo na znanstvene informacije već
obuhvaća informacije iz svih područja ljudske djelatnosti. Ipak, termini
informatika i informacijska znanost (u ruskoj i engleskoj literaturi) uvelike
označavaju isti sadržaj. Naime, riječ znanost u ruskome (nauka) ima mnogo
šire značenje nego u engleskome (science) jer obuhvaća sva spoznajna
područja.

Uz termine informatika i informacijska znanost javlja se i termin informatologija

koji označava teoriju i praksu emisije, transmisije, akumulacije, selekcije
i apsorpcije informacija, tzv. e-t-ak-s-a kompleks (B. Težak, 1969).

U nas se riječ informatika rabi u oba značenja: informacijsko-

dokumentacijskom i elektroničkoračunarskom. Iako su se termini
informacijska znanost i informatika u Hrvatskoj dosta dugo koristili i kao
sinonimi, od 80-ih godina izraz kao konceptualna baza ta informacijski i
komunikacijski sistem.

•    informatika sve češće se primjenjuje kao oznaka kompjutorske

problematike obrade podataka, a
•    informacijska znanost označava znanstvenu disciplinu o informacijama u
najširem smislu - za koju je primjena kompjutora samo jedna od metoda i
tehnika obrade informacija.

Slika 1.1

B. Težak: E-T-Ak-S-A kompleks

1.2. Izvori informacijske znanosti

Informacijska je znanost još uvijek mlada znanstvena disciplina, a to znači da

su razlike u interpretaciji i definiranju njezina predmeta, područja i ciljeva
velike. Zato postoje i razlike u tumačenju njezinih povijesnih i teorijskih izvora.
Ipak, najčešće se upućuje na:

•    informacijsku tehnologiju,

•    dokumentaciju i pretraživanje informacija te

•    niz suvremenih "komunikacijskih" znanosti

kao ključne praktične i teorijske izvore informacijske znanosti.

U ovom ćemo udžbeniku zagovarati mišljenje da težište informacijske
znanosti nije na softverskim i hardverskim problemima obrade i pretraživanja
podataka, već na problemima razmjene i organizacije znanja općenito,
odnosno, precizije, na problemima nabave, organizacije, obrade,
diseminacije, korištenja i vrednovanja obavijesti, a kompjutori su samo jedna
od metoda i tehnika obrade informacija.

Međutim, njihov utjecaj na razvoj informacijske znanosti nije uvijek bio ni

jednakog intenziteta ni željenog učinka. Tako je između 1940-ih i 1960-ih
godina dominiralo uvjerenje da će informacijska tehnologija (reprografska i
telekomunikacijska, ali ponajprije kompjutorska) riješiti sve informacijske i
dokumentacijske probleme, uz uvjet da se osigura "veći i brži kompjutor". Zato
ne iznenađuje činjenica da je kompjutor za većinu definicija nastalih 1960-ih i
1970-ih godina bio okosnica za definiranje informacijske znanosti. Iako je ta
veza između kompjutora (informacijske tehnologije) i informacijske znanosti u
dijela znanstvenika stalno prisutna, oni ipak kompjutore ne dovode u vezu s
predmetom, već s područjem te metodama i tehnikama rada informacijske
znanosti (npr: "Informatika je znanost o sistematskom i efikasnom obrađivanju
- osobito uz pomoć automata - informacija", Francuska akademija, 1966).

Dokumentacija i pretraživanje informacija (engl. information retrieval) a potom

i pohranjivanje i pretraživanje informacija (engl. information storage and
retrieval) također su utjecali na definiranje predmeta i područja informacijske
znanosti ili su se čak "transformirali u informacijsku znanost".
Dokumentalistika ima svoju pretpovijest i smatra se da traje od 1895, kad su
P. Otlet i H. La Fontaine osnovali Institut international de bibliographie, čija je
zadaća bila obrada zapisanog ljudskog znanja iz svih vrsta dokumenata, pa i
onih neverbalnih kao što su mape, slike, dijagrami. Tada se počela
naglašavati obrada sadržaja dokumenta bez obzira na oblik njihova prikaza,
pa se time i prekinula praksa nužnoga linearnog raspoređivanja dokumenata
na police. Napravljen je novi pomak u predmetu proučavanja i obrade
dokumenata, i to od prvotnog oblika (knjige, što je predmet bibliotekarske
djelatnosti) na sadržaj dokumenata; nova je disciplina, dokumentalistika,
definirana kao postupak skupljanja, klasificiranja i distribucije svih
dokumenata, svih vrsta i svih djelatnosti. Takvo se određenje
dokumentalistike zadržalo u Europi i nakon drugoga svjetskog rata,
a u SAD su se počeli rabiti novi izrazi pronalaženje informacija te
pohranjivanje i pronalaženje informacija, da bi 1961. na Konferenciji o
obrazovanju kadrova za informacijsku znanost na Georgia Institute of
Technology u Atlanti definitivno bio odbačen i naziv dokumentalistika, a
umjesto dotadašnjih, preuzet je novi izraz - informacijska znanost.

Dokumentalistika se zasniva na mogućnosti obrade sadržaja dokumenta

neovisno o njegovu obliku (o njegovu materijalnom izgledu); informacijska
tehnologija tu je mogućnost približila stvarnosti: određeni sadržaji (podaci)
mogu se obrađivati neovisno o obliku dokumenta. Sadržaj dokumenta (podaci
u njima) postao je neovisan o dokumentu: time je otvoren put konstituiranju
informacijske znanosti. Taj praktični i teorijski pomak prate i institucionalne
promjene; na primjer, godine 1968. Američki institut za dokumentaciju (The
American Documentation Institute - ADI) promijenio je naziv u Američko
društvo za informacijsku znanost (The American Society for Information
Science - ASIS).
Slika 1.2. Eksponencijalni rast publikacija u vremenu (prema D. de Solla Price
Little Science, Big Science)

Presudan utjecaj na stvaranje informacijske znanosti (njezinih postavki, teorija

i metodologije) imao je, i još uvijek ima niz znanosti i disciplina što su nastale
prije ili poslije drugoga svjetskog rata; za većinu tih znanosti komunikacija je
zajedničko područje, iako se međusobno razlikuju po predmetu, metodama i
ciljevima. Istodobno sve te znanosti utječu jedna na drugu, one su
"interdisciplinarne" ili "transdisciplinarne".

1938. semiotika (Charles Morris)

1939. teorija odlučivanja

1944. teorija igara (John von Neuman, Oskar Morgenstern)

1944. kompjutorske znanosti (John von Neuman, Alan Mathison Turing)

1945. dokumentalistika

1948. teorija informacija (Claude Shannon, Warren Weaver) 1948. kibernetika

(Norbert Wiener)

1950. opća teorija sustava (Ludvig von Bertalanffy)

1951. strukturalna lingvistika (Noam Chomsky, Zellig S. Harris) 1950-ih

utemeljuju se komunikacijske i behaviorističke znanosti 1961. informacijska
znanost

Informacijska znanost razvija svoju metodologiju koristeći se spoznajama

raznih disciplina. Koristi se metodama semiotike (koju neki smatraju
teorijskom osnovom informacijske znanosti) pa se sintaksa, semantika i
pragmatika koriste u planiranju sustava za pronalaženje informacija i u
stvaranju jezika za pretraživanje informacija. Teorija informacija za
informacijsku znanost nije važna samo kao metoda za kodiranje i dekodiranje
informacija već je dugo imala i mnogo važniju metodologijsku ulogu jer je bila
paradigma za tumačenje komunikacijskih procesa; metodama matematičke
logike informacijska se znanost koristi u strukturiranju jezika za pretraživanje
informacija i za formalizaciju logičkih procesa za pretraživanje. Povijest knjige
i znanost o znanosti važne su za informacijsku znanost jer pridonose
razumijevanju komunikacijskih oblika (knjige, periodike) tijekom povijesti,
odnosno razumijevanju uvjetovanosti svakoga komunikacijskog oblika
povijesnim prilikama. Zajedno s tehničkim znanostima informacijska znanost
sudjeluje u koncipiranju mnogih sredstava i pomagala za realizaciju
informacijskih sustava.

Osnovna teorijska zadaća informacijske znanosti jest da proučava opće

zakonitosti razmjene znanja (informacija) i u skladu s tim povijesne pretvorbe
informacijskih oblika i sustava za razmjenu, dakle prijenos i korištenje
informacija u različitim područjima ljudskih djelatnosti. Posebne su zadaće
informacijske znanosti proučavanje metode i tehnike što djelotvornijih
informacijskih sustava i optimalne komunikacije posredstvom suvremenih
komunikacijskih sredstava.

Međutim, dosadašnje rasprave o definiciji informacijske znanosti nisu dovele

do konsenzusa o njezinu predmetu, ali prevladava shvaćanje da ona
proučava komunikacijske procese; rasprave nisu pojasnile ni što je to
informacija, ali je prihvaćena tvrdnja da je obavijest osnovni fenomen
proučavanja informacijske znanosti; nije usvojena jedinstvena teorija za
proučavanje informacija u komunikacijskim procesima, ali je usvojena
relevantnost (svrhovitost) kao ključni pojam za interpretaciju tih procesa;
konačno, nema suglasnosti ni oko toga je li informacijska znanost (već)
znanost, ali je postignuta suglasnost o tome da što prije treba definirati njezine
teorijske osnove.

1.3. Načela i teorijske osnove

S. C. Bradford prvi je počeo rabiti termin relevantan na način na koji se taj

termin danas koristi u informacijskoj znanosti. On je između 1930-ih i 1940-ih
godina pisao o člancima "relevantnim za temu". Pojavom i razvojem sustava
za pretraživanje informacija (od 1950-ih) glavni cilj tih sustava postalo je
pretraživanje i osiguravanje relevantnih informacija. Time je i prije pojave
informacijske znanosti uvedena razlika između raspoloživih i relevantnih
obavijesti.

Nakon pojave informacijske znanosti relevantnost je postala i ostala ključni

pojam za prosudbu informacijske djelotvornosti (prakse) i najvažniji teorijski
pojam za procjenu razmjene informacija i razumijevanje komunikacijskog
procesa.

•    Naime, predmet 1 područje informacijske znanosti određeni su problemima

razmjene znanja općenito, odnosno razmjenom (za)pisanog znanja posebno.
•    Stoga se informacijska znanost na teorijskoj razini bavi proučavanjem
ponašanja i učinaka obavijesti kao fenomena, a komunikacije kao procesa; na
praktičnoj razini relevantne se obavijesti uvijek dobivaju uspostavljanjem
određenih selektivnih mehanizama u komunikacijskom procesu.

U oba slučaja relevantnost je ključni pojam, koji i u praksi intuitivno

prepoznajemo kao "potrebnu", "nužnu" (itd.) informaciju, ali koji je na
teorijskom planu teže odrediti. Postoji mnoštvo različitih teorijskih
interpretacija relevantnosti koje polaze od zajedničke premise: relevantnost je
mjera djelotvornosti između izvora i odredišta u komunikacijskom procesu;
budući da je mjera odnos, relevantnost je također odnos.

S. C. Bradford je istraživao odnos relevantnih članaka o određenoj temi prema

vrsti i broju časopisa u kojima se ti članci pojavljuju. Empirijska istraživanja
potvrdila su zakon o distribuciji članaka koji je Bradford definirao (1948) na
slijedeći način:

• "... ako su znanstveni časopisi svrstani u niz prema opadajućoj

produktivnosti članaka o određenom predmetu, oni se mogu podijeliti na
nukleus periodike prvenstveno posvećen tom predmetu i na nekoliko grupa ili
zona što sadržavaju isti broj članaka kao i nukleus, a pritom će broj časopisa
u nukleusu i u zonama što slijede biti u omjeru I: n: n : n ...".

Slika 1.3. Bradfordova distribucija

(prema UNISIST/PGI: Guidelines..., 1978)

Taj zakon bio je, i još je, podloga mnogim teorijskim radovima i empirijskim
istraživanjima, ali i osnova za različite interpretacije. On upozorava na
činjenicu da npr. 20% naslova časopisa objavljuje oko 80% relevantnih
članaka o određenom predmetu. Ali, isto tako, od ukupnog broja članaka o
nekom predmetu jednu trećinu možemo naći u časopisima specijaliziranim za
tu struku, drugu trećinu možemo naći u srodnim časopisima a za treću trećinu
članaka ne možemo predvidjeti gdje će se pojaviti.

A. Lotka istraživao je produktivnost autora u određenom znanstvenom

području. Utvrdio je da se, kada se zna broj autora koji su napisali samo jedan
članak, može predvidjeti i broj autora koji su napisali dva, tri, četiri itd. članaka.

LOTKIN ZAKON O PRODUKTIVNOSTI AUTORA

Autori Članci
100 1
25 2
11 3
6 4
4 5

•    Broj ljudi koji stvaraju n članaka aproksimativan je odnosu I/n2 . Na

primjer, ako se želi odrediti broj autora koji su napisali dva članka (n = 22 = 4),
onda se broj autora koji su napisali samo jedan članak (I) dijeli sa četiri (n ).

Takva distribucija produktivnosti autora gotovo se redovito javlja u prirodnim

znanostima (ili preciznije u hard-sciences), ali nije jednaka za sve znanosti.
Istraživanja o produktivnosti autora, na primjer u informacijskoj znanosti,
pokazuju da bi faktor produktivnosti trebao biti I/n3.5 prije nego I/n2 .

G. K. Zipf je istraživao distribuciju riječi u tekstu i ustanovio sličnu pojavu

kakva je uočena u prije spomenutim zakonima: mali broj riječi pojavljuje se
vrlo često.

•    Ako se riječi poredaju po frekvenciji pojavljivanja, onda je umnožak

redoslijeda pojavljivanja s frekvencijom pojavljivanja konstantan:

fr = c

•    Grafički se distribucija riječi prema Zipfovu zakonu može prikazati kao

hiperbolička krivulja. Zipfov model distribucije riječi u osnovi je jednak modelu
Bradfordova zakona, samo je primijenjen u drugom području.

Zipfov zakon našao je primjenu u planiranju jezika za indeksiranje i u

planiranju administrativnih poslova biblioteka.
I u mnogim su drugim istraživanjima otkrivene zakonomjernosti strukturiranja
informacijskih fondova i znanja. D. de Solla Price analizirao je mrežu citata
(engl. citation networks) i utvrdio da je broj članaka citiranih češće od prosjeka
vrlo malen i da tvori "research front". D. J. Urquhart istraživao je korištenje
periodike u velikim znanstvenim bibliotekama i ustanovio da su korisnici
usmjereni na vrlo mali broj naslova. T. Saračević je analizirao distribuciju
obavijesti polučenih pretraživanjem informacijskih sustava i ustanovio da
distribucija dokumenata što su ocijenjeni kao relevantni slijedi Bradfordov
zakon.

Slika 1.4. Idealna Zipfova distribucija (prema J. E. Rowley)

1.4. Podjela publikacija

S porastom znanstvenoistraživačke produkcije te s razvojem obavijesne

djelatnosti u bibliotekama i dokumentacijskim sustavima fondovi rastu
eksponencijalno ali se stvaraju i novi oblici i načini prikaza zapisanog ljudskog
znanja (nove vrste publikacija).

•    Publikacije su (grafičkim postupkom) umnoženi dokumenti. (Svaki

materijalni medij kojim se prenose poruke naziva se dokumentom.)

Uobičajena je podjela publikacija prema sadržaju, vremenu i obliku. Prema

sadržaju dijele se na:

•    primarne publikacije, koje sadrže neposredne rezultate

znanstvenoistraživačkog rada, tj. nova znanja ili nove interpretacije poznatih
ideja i činjenica (to su periodične publikacije, knjige, izvještaji, disertacije i sl.)

•    sekundarne publikacije, koje sadrže preglede i skraćene prikaze radova

objavljenih u primarnim publikacijama (npr. referativni časopisi, specijalizirane
bibliografije, enciklopedije, pregledi, kartoteke, bibliografski registri te razne
vrste kompilacija i rekapitulacija)

•    tercijarne publikacije, koje se' sastoje od različitih vrsta kazala i vodiča do

sekundarnih i primarnih dokumenata (npr. tekući indeksi, bibliografije o
bibliografijama, adresari, leksikoni, katalozi).

Prema podjeli po vremenu, razlikuju se dvije osnovne vrste publikacija:

•    vremenski omeđene publikacije (monografska građa) i

•    vremenski neomeđene publikacije (periodika i kontinuacije).

Prema obliku zapisa informacija na dokumentu (mediju), razlikuju se

•    konvencionalne publikacije, kojima je sadržaj zapisan prirodnim jezikom i

nije potrebno nikakvo tehničko pomagalo za njihovo korištenje

•    nekonvencionalne publikacije, kojih je sadržaj zapisan umjetnim jezikom, u

obliku nekog koda pogodnog za strojno čitanje i interpretiranje (npr. bušena
kartica, bušena papirna vrpca, magnetska vrpca, magnetski disk, magnetska
kartica, disketa i sl.) ili je pak za njihovo korištenje potrebno neko pomagalo
(npr. mikrofilm, mikrofiš i sl.).

1.5. Dokumentacijski jezici

Jedan je od najtežih problema u obradi informacija pohraniti sve informacije

sadržane u dokumentima, a potom ih pretraživati na zahtjev korisnika. Kako
broj pohranjenih informacija stalno raste, nužno je precizno upravljanje
informacijskim sustavima, tj. pravilan odabir informacijskog jezika za
pohranjivanje i pretraživanje obavijesti.
•    Dokumentacijski (informacijski) jezici umjetni su jezici što se koriste u
informacijskim sustavima, i to za indeksiranje, pohranjivanje i pretraživanje.

Postoje tri glavna tipa dokumentacijskih jezika:

•     hijerarhijski i/ili facetni klasifikacijski sustavi

•     (kontrolirane) liste termina

•     tezaurusi.

□ Klasifikacijski sustavi

Klasifikacijski sustavi su vrsta dokumentacijskih jezika koji grupiraju pojmove

u klase, koristeći se najčešće hijerarhijskim relacijama (generičkim odnosima)
da bi se uspostavili odnosi između klasa. Uobičajena je podjela klasifikacijskih
sustava na univerzalne, specijalizirane i one koji su orijentirani prema
zadatku. Najpoznatiji univerzalni klasifikacijski sustavi jesu: Deweyeva
decimalna klasifikacija (Dewey Decimal Classification - DDC), Univerzalna
decimalna klasifikacija (UDK), BSO (Broad System of Ordering - sustav
širokog razvrstavanja), Međunarodna patentna klasifikacija (IPC), itd.

□ Liste termina

Kontrolirane liste termina umjetni su jezici koji služe za koordinirano

indeksiranje, tj. za opisivanje sadržaja dokumenta pomoću termina odabranih
iz kontroliranog rječnika. Primjeri tog tipa jezika za indeksiranje jesu liste
predmetnih odrednica, liste ključnih riječi i druge liste termina za indeksiranje.
Svim je tim listama zajedničko da se ne određuju semantičke relacije između
termina za indeksiranje.

□ Tezaurusi
Tezaurusi su kontrolirani i dinamički dokumentacijski jezici semantički i
generički povezanih naziva koji pokrivaju određeno područje znanja. Sastoje
se od deskriptora (normiranih ključnih riječi) i nedeskriptora (zabranjenih
termina, npr. sinonima, uz koje obično stoji uputnica na preferirani termin). U
tezaurusima se najčešće određuju odnosi između termina ekvivalencije
(sinonimije), hijerarhije (generički, partitivni itd.) i srodnosti. Prema broju
jezika, razlikuju se jednojezični i višejezični tezaurusi; prema razini obrade
tezaurusi se dijele na makrotezauruse i mikrotezauruse.

•    Pod indeksiranjem se razumijeva skup načela, metoda, postupaka i

njihovih primjena u informacijskom procesu, kojima se dokumentu dodjeljuju
termini (ključne riječi ili kodovi), i to radi opisivanja njihova sadržaja i kasnije
njihova ponovnog pronalaženja.

Sam postupak indeksiranja podijeljen je na tri operacije:

•    analizu dokumenta radi selekcije pojmova koji prema mišljenju indeksera

mogu biti važni za korisnike dokumenta (ili kazala)

•    "prijevod" odabranih pojmova, sadržaja ili riječi u neki kontrolirani ili

standardizirani dokumentacijski jezik

•    odabir i slaganje indeksnih termina prema pravilima dokumentacijskog

jezika.

Postoje dva osnovna načina indeksiranja:

•    slobodno (kada se neposredno iz teksta dokumenta biraju ključne riječi

bez obzira na njihov oblik i semantičke odnose)

•    kontrolirano (kada se za pretraživanje koriste samo oni termini koji su

unaprijed određeni dokumentacijskim jezikom).

Najbolje rezultate pretraživanja daje metoda koordinatnog indeksiranja

(metoda u kojoj se u fazi indeksiranja koriste indeksni termini iste razine, tako
da se u fazi pretraživanja može koristiti bilo koja kombinacija termina). Ta
metoda dobiva široku primjenu 1950-ih godina uvođenjem Uniterm sustava,
ali i sustava za automatsko pretraživanje. Automatsko indeksiranje
(automatska selekcija ključnih riječi iz dokumenta) ima praktičnu primjenu
posebno u publiciranju kazala "permutiranih naslova" (kazalo u kojemu se
ponavljaju svi termini iz naslova tako da se svaki od njih javlja kao odrednica).
Dvije najznačajnije publikacije te vrste jesu Chemical Titles i Biological
Abstracts Subjects in Context (BASIC). Mišljenja o djelotvornosti permutiranih
kazala, a i automatskog indeksiranja, vrlo su oprečna.

Indeksiranje citata je metoda pripremanja indeksa citiranih dokumenata

(kazala citata) u kojima se daje pregled svih citiranih dokumenata u
(publiciranim) radovima s određenog područja. Indeksiranje citata polazi od
pretpostavke da postoji veza između članka i radova citiranih u tom članku;
pretpostavlja se da su, u načelu, citirane reference relevantne za temu
jednako kao i članak u kojemu se citiraju. Zapravo, u traganju za relevantnom
literaturom znanstvenici primjenjuju isti postupak: polaze od jednog rada ili
članka, a potom pretražuju radove i članke što su u njemu citirani.

Postupak praćenja lanca citata može se organizirati kao kazalo autora i/ili
naslova kojima su pridružene sve reference citirane u jednom radu; međutim,
reorganizacijom tih podataka (ako se svaki citirani rad uzme kao odrednica)
mogu se dobiti pregledi svih radova koji u određenom periodu citiraju nekog
autora (ili neki naslov). Posljednji pregledi nazivaju se indeksima citata.
Eugene Garfield osnovao je Institute for Scientiflc Information (Philadelphia),
koji od 1961. publicira (kvartalne i kumulativne godišnje) indekse citata za
znanstvenu literaturu pod nazivom Science Citation Index (SCI) a potom i
Social Science Citation Index (SSCI). Podaci za te indekse obrađuju se
kompjutorski i podloga su mnogim bibliometrijskim istraživanjima, analizama
citiranosti autora, članaka i časopisa, te umrežavanja znanstvene literature,
razvoja znanstvenih područja itd.

1.6. Informacijska politika

S brzim rastom i razvojem informacijskih djelatnosti i infrastrukture nastaju i

nove discipline koje se bave njihovim sustavnim planiranjem informacijska
politika, informacijska ekonomija.

• Informacijska politika je djelatnost kojom se regulira razvoj informacijske

infrastrukture i informacijskih potencijala radi postizanja određenih društvenih
ciljeva. Smatra se daje zadaća nacionalnih informacijskih politika identifikacija
informacijskih potreba društva, iznalaženje sredstava za zadovoljavanje tih
potreba te unapređivanje djelotvornih načina uporabe informacijskih izvora.

Osim termina informacijska politika, javlja se i termin upravljanje

informacijskim resursima (engl. information resource management), s istim ili
sličnim značenjem, iako se terminom informacijska politika najčešće označava
planiranje na globalnim društvenim razinama, a drugi termin obilježava
aktivnosti na nižim razinama planiranja.
• Informacijska politika je djelatnost kojom se regulira razvoj informacijske
infrastrukture i informacijskih potencijala radi postizanja određenih društvenih
ciljeva. Smatra se daje zadaća nacionalnih informacijskih politika identifikacija
informacijskih potreba društva, iznalaženje sredstava za zadovoljavanje tih
potreba te unapređivanje djelotvornih načina uporabe informacijskih izvora.

• Informacijska ekonomija bavi se proučavanjem i iskorištavanjem

informacijskih resursa, proizvoda i usluga kao ekonomskih kategorija.

S prodorom novih tehnologija, a posebno kompjutora, obrada informacija

primjenjuje se u sve većem broju različitih procesa; npr. u procesima kontrole,
razmjene, simulacije, oblikovanja i umjetne inteligencije. Otvaraju se nove
mogućnosti primjene i nastaju nove djelatnosti, kao što su ekspertni sustavi,
elektronsko nakladništvo, elektronska pošta, elektronski časopisi, obrada
teksta, obrada prirodnih jezika, kompjutorske slike, robotika itd. Te nove
primjene i djelatnosti proširuju područje istraživanja informacijske znanosti, a
od 1980-ih godina težište istraživanja pomaknuto je prema ekspertnim
sustavima i vizualnim jezicima, pa informacijska znanost nastoji prepoznati i
odrediti svoj predmet u svim novim područjima u kojima se primjenjuju nove
tehnologije obrade i uporabe informacija.

II.
Razvoj informacijske znanosti 

2. Razvoj informacijske znanosti

2.1. Uvod: ishodišta informacijske znanosti (rekapitulacija)

Informacijska je znanost još uvijek mlada znanstvena disciplina, a to znači da

su razlike u tumačenju i definiranju njezina predmeta, područja i ciljeva velike.
Budući da postoje brojne razlike u određivanju njezina predmeta, područja i
ciljeva, to je i prikaz razvitka informacijske znanosti (razvitka njezine teorije i
njezine povijesti) složen zadatak. Već smo rekli da se najčešće ukazuje na:

• informacijsku tehnologiju

• dokumentaciju i pretraživanje informacija te

• niz suvremenih »komunikacijskih« znanosti kao ključna mjesta za

razumijevanje same pojave, ali i nekih teorijskih postavki informacijske
znanosti.

Ako niste zainteresirani za pregled razvitka i područja informacijske znanosti,

preskočite ovo poglavlje. Osim zadnjeg dijela (2.4), onoga o relevantnosti jer
je relevantnost ključni pojam informacijske znanosti.

□ Informacijska tehnologija

Između 1940-ih i 1960-ih godina dominiralo je uvjerenje da će informacijska

tehnologija (reprografska i telekomunikacijska, ali ponajprije kompjutorska)
riješiti sve informacijske i dokumentacijske probleme.

»Neko vrijeme 1950-ih i ranijih 1960-ih godina bili smo suviše prostodušni u
pogledu uloge tehnologije i vjerovali smo u nju kao u panaceju. Potreban je
samo veći, brži kompjutor« (J. H. Shera, D. B. Cleveland, 1977). Zato je
kompjutor za većinu definicija nastalih 1960-ih i 1970-ih godina bio okosnica
za definiranje informacijske znanosti. Iako je ta veza između kompjutora
(informacijske tehnologije) i informacijske znanosti za dio znanstvenika
neosporna, oni ipak kompjutore ne povezuju s predmetom već s područjem te
metodama i tehnikama rada informacijske znanosti. To je, na primjer, vidljivo i
iz sljedećih definicija:

•    Francuska akademija, 1966: »Informatika je znanost o sistematskom i

efikasnom obrađivanju — osobito uz pomoć automata — informacija...«

•    H. M. Weisman, 1967: Informacijska znanost »je rođena iz tehnologije što

stvara opremu za obradu podataka i informacija«

•    H. Borko, 1968: Informacijska znanost »... obuhvaća istraživanje

prezentacije informacija i u prirodnim i u umjetnim sistemima, uporabu kodova
za djelotvornu transmisiju poruka i proučavanje sredstava i tehnika za obradu
informacija, kao što su kompjutori i njihovi programirani sistemi«
•    G. S. Ždanova, 1971: Informacijska znanost»... izučava... optimalnu
organizaciju informacijskog rada na osnovi suvremenih tehničkih sredstava«.

□ Dokumentacija i pretraživanje informacija

Smatra se da je dokumentalistika stekla status znanstvene discipline 1948.

pojavom knjige S. C. Bradforda »Documentation«. Nova je disciplina
definirana kao:

•    postupak skupljanja, klasificiranja i distribucije dokumenata (bez obzira na

vrstu, sadržaj i oblik) u svim djelatnostima.

Takvo se određenje dokumentalistike zadržalo u Evropi i nakon drugoga

svjetskog rata, a 1950-ih je godina u SAD nastao novi izraz »pretraživanje
informacija« (information retrieval), koji je uskoro dopunjen u »pohranjivanje i
pretraživanje informacija« (information storage and retrieval).

Calvin Mooers uveo je termin pretraživanje informacija (1950) i definirao ga

kao

•    »pronalaženje iz zadane zbirke dokumenata, prema ustanovljenoj

vjerojatnosti, onog skupa dokumenata koji uključuje ... sve dokumente
određenog sadržaja...«.

Krajem 1950-ih godina četiri su glavna područja važna za dokumentalistiku:

a) organizacija informacija,

b) oprema za pohranjivanje i pretraživanje,

c) mehaničko prevođenje,

d) informacijske potrebe znanstvenika.

Smatra se, također, da je 1957. ona godina kada se dokumentalistika

preorijentirala s manualnih na kompjutorski zasnovane sustave za
pretraživanje (computer based retrieval systems).

Primjenom informacijske tehnologije u dokumentacijskim službama stvoreni

su sustavi za pretraživanje obavijesti. Stvaraju se i razvijaju nacionalni i
svjetski sustavi za određena područja (kemiju, medicinu, atomsku energiju,
aeronautiku, istraživanje svemira itd.), a istodobno je informacijsko-
dokumentacijska djelatnost dobila do tada neslućenu financijsku i društvenu
potporu. Međutim, informacijska tehnologija i dokumentalistika (pretraživanje
informacija) nužan su preduvjet za razvoj informacijske djelatnosti, ali nisu i
dostatan razlog za stvaranje informacijske znanosti.

□ Komunikacijske znanosti

Na stvaranje informacijske znanosti (njezinih postavki, teorija i metodologije)

presudno su utjecale (i još utječu) mnoge znanosti i discipline što su nastale
(ili se počinju konstituirati) prije i poslije drugoga svjetskog rata; većinu tih
disciplina ili znanosti karakterizira bavljenje različitim oblicima komunikacije
kao i to da im je komunikacija zajedničko područje, iako se međusobno
razlikuju po predmetu, metodama ili ciljevima. Osim toga, sve te znanosti
utječu jedna na drugu, one su »interdisciplinarne« ili »transdisciplinarne« i
teško je razlučiti gdje počinje jedna i kada se pretače u drugu. Činjenica je da
se informacijska znanost pojavila i razvila kao jedna od tih znanosti što
izučavaju različite vidove »komunikacijskih polja«. Prisjetimo se ponovo tih
znanosti i disciplina, od kojih se svaka na svoj način bavi informacijama.
Obavijest je legitimni predmet istraživanja svih tih disciplina i zato se
desetljećima govorilo o interdisciplinarnosti i transdisciplinarnosti u istraživanju
obavijesti.

•    1938. semiotika (Charles Morris)

•    1939. teorija odlučivanja

•    1944. teorija igara (John von Neuman, Oskar Morgenstern)

•    1944. kompjutorske znanosti (John von Neuman, Alan Mathison Turing)

•    1945. dokumentalistika

•    1948. teorija informacija (Claude Shannon, Warren Weaver)

•    1948. kibernetika (Norbert Wiener)

•    1950. opća teorija sustava (Ludvig von Bertalanffy)

•    1951. strukturalna lingvistika (Noam Chomsky, Zellig S. Harris)

•    1950-ih formiraju se komunikacijske i behaviorističke znanosti

•    1961. informacijska znanost

Paralelno s razvojem tih znanosti podudara se i spektakularni razvoj

informacijske tehnologije — kompjutorske, telekomunikacijske i reprografske.
Razvoj komunikacijskih znanosti i informacijske tehnologije karakterizira duh
vremena što se označava sintagmom »znanstvena revolucija« ili
»komunikacijska era«. Usmjerenost znanstvenog interesa i primjena
tehnologije na rješavanje komunikacijskih problema, općenito, a posebno
problema znanstvenog komuniciranja, bila je odlučna i za pojavu
informacijske znanosti.

Naime, pretraživanje informacija nije se nikada razvilo u samostalnu

znanstvenu disciplinu jer su teoretici pretraživanja informacija došli do
spoznaje da je »pretraživanje oblik komunikacije pa možemo očekivati da
analize pretraživanja budu potpomognute drugim studijama iz komunikacijskih
znanosti« (B. C. Vickery). Posljedica te spoznaje je činjenica da su stručnjaci
za pretraživanje informacija preusmjerili svoj interes s opreme i pragmatične
orijentacije na probleme ljudske komunikacije, komunikacije u knjižnicama,
organizacije informacija, uma i spoznaje itd. Dakle, njihov je interes usmjeren
na razmjenu znanja (obavijesti) općenito, a posebno na razmjenu
pohranjenog znanja (u dokumentacijama, knjižnicama itd). Pohranjivanje i
pretraživanje informacija postalo je tako samo fragment u procesu razmjene
znanja. Proučavanje razmjene informacija, općenito, zadaća je
komunikacijskih znanosti, tj. »svih znanosti što se bave proučavanjem
informacijskih procesa i sistema«, odnosno, informacijska znanost»...
ograničava se na informacijske procese koji se odnose na rješavanje
problema«, s ciljem da »... rasvijetli objektivne i subjektivne činitelje ukazujući
na prirodu zakona razmjene informacija u pojedinim dijelovima društvenog
života te u ljudskom društvu u cjelini«.

2.2. O definiciji i području informacijske znanosti

O tome što je informacijska znanost još nema konsenzusa jer »definicijski

maraton« (kako su J. H. Shera i D. B. Cleveland 1977. nazvali diskusiju o
definiciji informacijske znanosti) još traje. Dosadašnje rasprave o definiciji
informacijske znanosti nisu dovele do konsenzusa o njezinu predmetu, ali
dominira shvaćanje da ona proučava komunikacijske procese; nije pojašnjeno
što je to obavijest, ali je prihvaćeno mišljenje da je informacija osnovni
fenomen proučavanja informacijske znanosti; nije usvojena jedinstvena teorija
za proučavanje informacija u komunikacijskim procesima, ali su usvojile
relevantnost (svrhovitost) kao ključni pojam za interpretaciju tih procesa;
konačno, nije postignuta suglasnost ni o tome je li informacijska znanost (već)
znanost, ali postoji suglasnost da što prije treba definirati njezine teorijske
osnove.

Kako još uvijek nije jasno stoje informacijska znanost, češće se citiraju
definicije koje određuju njezino područje a ne predmet. Najčešće se, zapravo,
citira jedna od najstarijih definicija, koja je ujedno i uvjetno najprihvaćenija jer
su mnoge druge njezine varijacije. Riječ je o definiciji što je prihvaćena godine
1961. (na konferenciji održanoj u listopadu 1961, i travnju 1962, na The
Georgia Institute of Technology), a područje informacijske znanosti određuje
ovako:

•    »Znanost što istražuje svojstva i ponašanje informacija, sile što upravljaju

protokom informacija i sredstva za obradu informacija radi optimalne
dostupnosti i uporabljivosti. Ti procesi uključuju nastajanje, diseminaciju,
prikupljanje, organizaciju, pohranjivanje, pretraživanje, interpretaciju i uporabu
informacija. Područje je izvedeno iz ili srodno matematici, logici, lingvistici,
psihologiji, kompjutorskoj tehnologiji, operacijskim istraživanjima, grafičkom
umijeću, komunikacijama, bibliotečnoj znanosti, upravljanju i nekim drugim
područjima.«

Malo kasnije nastaju definicije što određuju znanstveno područje informacijske

znanosti. Najčešće se citiraju ove definicije:

•    »Informacijska znanost mora se usmjeriti na sve vidljive činjenice i

događaje što se odnose na pojam informacije. Tako, informacijska znanost
mora biti organizirani korpus znanja zasnovan na načelima koja tumače i
nastoje otkriti i formulirati u osnovnim crtama uvjete pod kojima se javljaju
činjenice i događaji što se odnose na generiranje, transmisiju i uporabu
informacija« (W. Goffman, 1975)

•    »Proučavanje svojstava, strukture i transmisije informacija, i razvoj metoda

za probitačnu organizaciju podataka i diseminaciju informacija« (G. Wersig, U.
Neveling, 1976)

•    »Informatika je znanstvena disciplina koja istražuje strukturu i svojstva (a

ne posebne sadržaje) znanstvenih informacija, kao i zakonitosti djelatnosti
znanstvenih informacija, njihovu teoriju, historiju, metodologiju i organizaciju«
(A. J. Mihajlov, R. S. Giljarevskij).

Cilj informacijske znanosti preciziran je iz konteksta ljudske komunikacije:

•    »Njezina svrha je da unapređuje razmjenu informacija među ljudima« (G.
Wersig, U. Neveling, 1975).

Ta je definicija vrlo općenita, ali supsumira sve one definicije što kao ciljeve
informacijskih znanosti prepoznaju proučavanje (samo određenih) tipova
komunikacijskih procesa (npr. »znanstveno komuniciranje« ili »proučavanje
zapisanog znanja i njegov transfer u najširem smislu«).

U posljednje vrijeme prevladava mišljenje da se informacijska znanost treba

baviti proučavanjem općih zakona svih komunikacijskih procesa: od
neformalnih do formalnih. Dosadašnji je interes bio usmjeren prije svega na
znanstvene komunikacije, tj. na proučavanje neformalnih (usmenih i pismenih)
komunikacijskih procesa i formalnih komunikacijskih procesa posredovanih
razmjenom znanstvene literature između znanstvenika, tj. unutar znanstvenih
zajednica.

Važnu ulogu u svakom komunikacijskom sustavu, tj. u organiziranoj razmjeni

znanja ima informacijsko-dokumentacijska djelatnost, koja se bavi
prikupljanjem, pohranjivanjem, obradom, pretraživanjem i diseminacijom
dokumenata i obavijesti. Ali, iako se zagovara teza da informacijska znanost
treba proučavati različite tipove komunikacijskih procesa, još nema
konsenzusa o tome treba li se informacijska znanost ograničiti samo na
proučavanje pohranjenih informacija, tj. raspoloživih fondova u različitim
komunikacijskim sistemima, ili ne.

Kako se informacijsko-dokumentacijskim sustavima i službama bave i

bibliotekarstvo i dokumentalistika, a informacijska znanost to čini tek
odnedavno, u teoriji su prilično nejasno (i različito) postavljene granice i
odnosi između tih disciplina. Pogotovu je teško u praksi razlikovati gdje
počinju i prestaju granice tih djelatnosti. Osnovne postavke o pohranjivanju i
pretraživanju obavijesti te o organizaciji automatiziranih informacijskih sustava
definirala je dokumentalistika. Osim toga, dokumentacijske su se službe
razvile iz specijalnih knjižnica (posebno onih što su vezane za industriju) u
samostalne službe orijentirane na zadovoljavanje potreba šireg kruga
korisnika sličnog interesa ili unaprijed određenog broja korisnika. Zato u
teorijskim razmatranjima i dalje ostaje sporno je li dokumentalistika nova
disciplina neovisna o bibliotekarstvu ili mu je podređena. Kako se sada i
informacijska znanost bavi istim ili sličnim problemima (planiranjem
informacijskih sustava, strukturom dokumenata, logičkim sustavima za
pohranjivanje i pretraživanje informacija, problemima automatskog
indeksiranja i prevođenja, optimalizacijom komunikacijskih sustava,
efikasnošću informacijskih službi itd.), to su nejasni odnosi (često više u praksi
negoli u teoriji) između bibliotekarstva, dokumentalistike i informacijske
znanosti.

2.3. Obavijest — osnovni fenomen informacijske znanosti

2.3.1. Obavijest kao osnovni fenomen

Za informacijsku znanost fundamentalni su pojmovi obavijest kao fenomen i

komunikacija kao proces. Iako intuitivno možemo razumjeti značenje tih
ključnih pojmova, njihova su izučavanja i interpretacije poznata tek
odnedavno. Teorija informacija (The Mathematical Theory of Communication,
1949) Shannona i Weavera svojom jednostavnošću i originalnošću već
četrdesetak godina fascinira znanstvenike svih disciplina u kojima je obavijest
fundamentalna kategorija. Obavijest je postala ključni pojam za sve znanosti
što se bave bilo kojim oblikom simbolične komunikacije, od matematike dio
kompjutorskih znanosti, od logike do lingvistike, od elektronike do
bibliotekarstva, od humanističkih znanosti i umjetnosti do dokumentalistike, od
društvenih znanosti do medicine itd.

Informacija je postala interdisciplinarni fenomen, a svaka je znanost pokušala,

i još pokušava, protumačiti samo jedan dio ili oblik te složene pojave. Nikada
nije bilo sporno da je obavijest kompleksan fenomen, s mnoštvom različitih
fizičkih, bioloških i društvenih svojstava. Već su Shannon i Weaver
upozoravali da se obavijest može tumačiti na a) tehničkoj, b) semantičkoj i c)
behaviorističkoj razini, odnosno:

»Fundamentalni problem komunikacije je da na jednoj točci točno ili približno

reproducira poruku odabranu na drugoj. Poruke često imaju značenje; to
znači da one upućuju na neki sustav ili su povezane s njim određenim fizičkim
ili konceptualnim svojstvima. Ti su semantički vidovi komunikacije irelevantni
za tehnički (engineering) problem« (Shannon, Weaver, 1949).

Izvor: C. Shannon, W. Weaver: »The Mathematical Theory of

Communcation«, University of Illinois Press, Urbana, 1949.

SHEMA ZA TIPOLOGIZIRANJE DEFINICIJA OBAVIJESTI

POČETNA PODRUČJA PRIMJENE DEFINICIJA INFORMACIJE

Primjenjivost za Nadomjesne oznake u

Polazište informacijsko- informacijsko— Moguće područje
definicije dokumentacijsku dokumentacijskoj primjene
znanost znanosti
a. polazište:
struktura (odnosi ne »struktura« filozofija
se na materijal)
b. polazište:
teorija
znanje (odnosi se ne »znanje«
odlučivanja
na pošiljatelja)
c. polazište: vijest
teorija
(odnosi se na ne »vijest« »iskaz«
informacija
poruku)
d. polazište:
lingvistika
značenje (odnosi ne »značenje«
filozofija jezika
se na svojstva)
e. polazište:
informacija i
djelovanje (odnosi da informacija
dokumentacija
se na primatelja)
f. polazište:
proces (odnosi se ne »informacijski proces« novinarstvo
na proces)

Izvor: G. Beling, G. Wersig»Zur Typologie von Daten und

Informationssystemen«, 1973, str. 14.

Međutim, većina je znanstvenika zanemarila činjenicu da se matematička

teorija informacija ne bavi semantičkim ni socijalnim aspektima obavijesti, već
se oduševila mogućnošću uporabe teorijskih modela za analizu informacijskih
i/ili komunikacijskih procesa. Tako je Shanon-Weaverov komunikacijski model
postao pretečom i paradigmom svih ostalih komunikacijskih modela.

U svim tim modelima obavijest je ključni fenomen, entitet što se razmjenjuje u

komunikacijskom procesu čija priroda nikada nije dokraja pojašnjena: bilo zato
što su definicije parcijalne i usmjerene samo na određene vidove ili fragmente
komunikacijskih procesa, bilo zato što nikada nije postignut konsenzus o
ponuđenim definicijama.

Informacijska znanost nastaje 1960-ih godina, kada već postoji niz spoznaja i
tumačenja informacijskog fenomena. Zato je od samog početka ambicija
informacijske znanosti bila da prikupi i sintetizira spoznaje i znanja drugih
znanosti i disciplina o informacijama i da dođe do opće priznate i valjane
definicije obavijesti. Kao rezultat tih nastojanja stvorene su nove definicije i
nova tumačenja, ali se otkrilo da je informacijski fenomen još »kompleksniji« i
da se ne može jednoznačno definirati. Zato je nakon 1970-ih godina počelo
prevladavati mišljenje (prema Wienerovu stavu »informacija je informacija a
nije ni materija ni energija«) da je obavijest bazični fenomen, primitivni pojam
koji se ne može definirati; upozorava se da jednako tako ne postoje ni
adekvatne definicije ključnih pojmova u drugim znanostima — npr. o tome što
je život u biologiji, zdravlje u medicini, energija u fizici, materija u kemiji,
elektricitet u elektrotehnici. Prema tome, ako znanost ne može definirati svoje
osnovne fenomene proučavanja (tj. energiju, materiju, informaciju itd.), ona
može proučavati njihove manifestacije, ponašanja i učinke.

2.4. Relevantnost — ključni pojam informacijske znanosti

S. C. Bradford prvi se počeo koristiti terminom relevantan na način kako se taj
termin danas upotrebljava u informacijskoj znanosti. On je između 1930-ih i
1940-ih godina pisao o člancima »relevantnim za temu«. S pojavom i
razvojem sustava za pretraživanje informacija (od 1950-ih) glavni cilj tih
sustava postao je pretraživanje i osiguravanje relevantnih informacija. Tako se
od samog početka, ili preciznije i prije pojave informacijske znanosti, pravi
razlika između raspoloživih i relevantnih obavijesti.

S pojavom informacijske znanosti relevantnost je postala i ostala ključni pojam

za prosudbu informacijske djelatnosti (prakse) i najvažniji teorijski pojam za
procjenu razmjene obavijesti i razumijevanje komunikacijskih procesa. Naime,
predmet i područje informacijske znanosti određeni su problemima razmjene
znanja općenito, odnosno razmjenom (za)pisanog znanja posebno. Na
teorijskoj razini informacijska se znanost zato bavi proučavanjem ponašanja i
učinaka obavijesti kao fenomena a komunikacije kao procesa; na praktičnoj
razini relevantne se informacije uvijek dobivaju uspostavljanjem određenih
selektivnih mehanizama u komunikacijskom procesu.

U oba slučaja relevantnost je ključni pojam koji intuitivno i u praksi

prepoznajemo kao »potrebnu«, »neophodnu« itd. informaciju, ali koji je na
teorijskom planu teže odrediti.

Ipak, pojam relevantnosti moguće je razumjeti prihvaćanjem sljedećih

postavki i kriterija.

Relevantnost možemo tumačiti samo u sklopu komunikacijskog procesa. U

komunikacijskom se procesu ono što zovemo informacijom prenosi od
izvorišta do odredišta. Između izvorišta i odredišta postoji dinamična i
povratna veza, a osim toga izvorište i odredište mogu mijenjati svoje uloge.

Komunikacija se pak može proučavati kao proces neovisan o drugim

procesima, ili pak kao proces što ima učinke na druge procese (u ovom
drugom slučaju, kojim se bavi npr. kibernetika, vrlo je važna uloga okoline).

U tom kontekstu javlja se »relevantnost kao mjera1 djelotvornosti između

izvora i odredišta u komunikacijskom procesu. A budući da je mjera odnos,
relevantnost je također odnos« (T. Saračević).

Ključne elemente u komunikacijskom procesu prikazali smo na shemi I.

"Postoji velika razlika između mjere (tj. vremena), mjerne jedinice (sata),
mjernog instrumenta (džepnog sata) i mjerenja (određivanja protoka vremena
između događaja). Mi se možemo baviti relevantnošću kao mjerom bez
definiranja drugih aspekata. U informacijskoj znanosti postoji stalna zbrka
između ovih aspekata, posebno pri testiranju i evaluaciji".

□ Razmjena znanja

Iako termini informacija i komunikacija u informacijskoj znanosti imaju

mnoštvo značenja, ti se nazivi tumače unutar područja razmjene znanja. Zato
je razmjena znanja polazna pretpostavka i za proučavanje relevantnosti; pri
tome ne možemo zanemariti naredne postavke. Znanje je organizirano i
strukturirano prema predmetima, prezentirano jezikom, a zapisano
(pohranjeno) u/na dokumentima, odnosno literaturi. Strukture predmetnog
znanja i predmetne literature nisu iste iako su u određenom odnosu. Isti je
slučaj i sa strukturom jezika (odnosno simboličkim sustavima što se koriste za
prikaz znanja). Struktura znanja, jezika i literature ključni su pojmovi za
razumijevanje razmjene znanja. Shematski to možemo prikazati još jednim
»trokutom« ili tročlanim odnosom (shema II).

Na odredištu, kao i na izvoru, predmetna literatura (dokumenti) i predmetno

znanje pohranjeni su i organizirani na određeni način. Zato se razmjena
znanja može prikazati kao komunikacija između fondova (datoteka) na
izvorištu i odredištu. Vrste fondova mogu biti različite: memorije, zbirke knjiga,
katalozi, kompjutorske baze i banke podataka, zbirke dokumenata i si. Učinak
razmjene znanja očituje se u promjeni (dodavanju, brisanju ili reorganizaciji)
strukture fondova na izvoru i odredištu, odnosno »razmjena znanja je
djelotvorna kada i ako obavijest što se prenosi iz jednog fonda rezultira
promjenama u drugom. Relevantnost je mjera tih promjena«.

Relevantnost je uvjetovana elementima koje možemo shematski prikazati na

sljedeći način (shema III).

Ali ta shema ne iscrpljuje nabrajanje elemenata što uvjetuju relevantnost

obavijesti. Informacijski sustavi također su posrednici u razmjeni znanja.
Njihova je zadaća da osiguraju, povećaju, zaštite ili prošire sam proces
razmjene. Informacijski sustav selekcionira postojeće fondove znanja,
predmetnu literaturu (fondove dokumenata ili podataka), osigurava prijenos i
diseminaciju obavijesti do odredišta. Međutim informacijski sustavi djeluju i u
granicama određene okoline: društvene, tehnologijske, ekonomske itd. Zato
se i okolina javlja kao ključni element za procjenu relevantnosti obavijesti.
Ništa manje važne nisu ni društvene vrijednosti. Cjelokupni sustav razmjene
znanja (i dokumenata) uvjetovan je vrijednostima: etičkim, društvenim,
političkim, filozofskim, religijskim, pravnim.

Tako su za razumijevanje i tumačenje pojma relevantnosti ključni sljedeći

elementi:

•    predmetno znanje

•    predmetna literatura

•    jezična ili simbolična prezentacija

•    izvor (posebno fondovi)

•    odredište (posebno fondovi)

•    informacijski sustav

•    okolina

•    vrijednosti.

Svi ti elementi sudjeluju u procesu razmjene znanja; pojam relevantnosti

vezan je za uspjeh razmjene znanja u nekom komunikacijskom procesu.

Odnosno,

• relevantnost je osnovni pojam za mjeru djelotvornosti razmjene između

izvora i odredišta u komunikacijskom procesu.

Različite interpretacije relevantnosti mogu se klasificirati prema ključnim

elementima ili prirodi ključnih odnosa u komunikacijskom procesu. Sljedeće
vrste relevantnosti prikazane su prema njihovoj poziciji i ulozi u
komunikacijskom procesu:

• relevantnost sa stajališta sustava

Sustavi za pretraživanje informacija pojavili su se potkraj 1940-ih i početkom

1950-ih godina. Osnovne postavke pionirskih radova Taubea, Perrya,
Mooersa, Luhna i ostalih vrijede i danas. Smatra se, eksplicitno ili implicitno,
da je osnovni cilj sustava za pretraživanje informacija pretraživanje
relevantnih informacija za korisnike. Polazi se od pretpostavke da dokumenti
dobiveni pretraživanjem trebaju biti relevantni a neizlučeni dokumenti (podaci,
činjenice, odgovori) nisu relevantni. Dakle, teorija o relevantnosti sa stajališta
sustava zasniva se na postavci da je relevantnost rezultat internih učinaka i
manipulacije sustavom; odnosno da je selekcija unutar sustava najvažniji
činitelj što utječe na relevantnost. Kako su istraživanja pokazala da sve
pronađene obavijesti nisu relevantne te da nije uvijek moguće pronaći sve
relevantne obavijesti u sustavu, relevantnost se počela iskazivati postocima
preciznosti (precision) i odziva (recall). Preciznost (ili točnost) i odziv (ili
potpunost) izračunavaju se prema sljedećoj formuli:
Relevantnost sa stajališta odredišta

Relevantnost sa stajališta predmetne literature

Relevantnost sa stajališta predmetnog znanja

Relevantnost sa stajališta pertinencije

Relevantnost s logičkog i pragmatičkog stajališta

Relevantnost i pertinentnost

Budući da postoji razlika između potrebe za informacijama i iskazanog

informacijskog zahtjeva, pokazalo se da nijedan informacijski zahtjev ne može
u cijelosti zadovoljiti neku informacijsku potrebu. Na razliku između
informacijske potrebe i informacijskog zahtjeva upozorili su mnogi autori te na
temelju toga zaključili da je potrebno razlikovati relevantnost od pertinentnosti.

Relevantnost je mjera koja povezuje određeni broj dokumenata nekog fonda s

informacijskim zahtjevom; pertinentost je mjera što te dokumente povezuje s
informacijskom potrebom. To znači da neki relevantni odgovori mogu biti i
pertinentni; ali relevantni odgovori mogu biti i nepertinentni, odnosno
pertinentni odgovori ne moraju biti i relevantni.
 III.
Konsolidacija obavijesti: definicije i pojmovno određenje 

3. Konsolidacija obavijesti: definicije i pojmovno odredenje*

* Ovo je poglavlje prevedeno iz knjige T. Saracevic, J. B. Wood:

"Consolidation of information. A handbook on evaluation, restructuring and
repackaging of scien-tific and technical information", Unesco, Pariš, 1981,
PGI-81/WS/16, str. 21-31.

3.1. Pregled

Sve djelatnosti koje se širom svijeta bave obavijestima podložne su brzim i

velikim promjenama. One obuhvacaju: dotok novih ideja iz velikog broja
razlicitih podrucja, njihovo širenje i primjenu; korištenje novih sustava, tehnika
i tehnologija; širenje novih teorijskih, eksperimentalnih, pa cak i filozofskih
temeljnih spoznaja; itd.

Mnoga podrucja u koja se ulažu znanstveni, tehnicki, komercijalni, društveni i

kulturni napori sve cešce uvode i bavljenje informacijama, a posebno
nastojanja da se tzv. "eksplozija informacija" stavi pod kontrolu, te da se
osigura dise-minacija informacija širem krugu korisnika u zemljama na svim
razinama razvoja.

Stoga ne iznenaduje da su terminologija i pojmovi koji se odnose na

informacijske djelatnosti, a posebno djelatnosti konsolidacije informacija,
podložni stalnim promjenama i cesto izazivaju pravu zbrku. Za istu se stvar
cesto koriste razliciti nazivi, i obrnuto, razlicite stvari dobivaju iste nazive. Još
ne postoji suglasnost o zajednickim nazivima za mnoge nove pojmove. Osim
toga, velik broj korištenih pojmova cesto dobiva više razlicitih konotacija (zbroj
znacenja, implikacija). Razlike u konotaciji postoje ne samo medu djelima
nastalim u razlicita vremena i na razlicitom mjestu, vec cesto i unutar istog
djela. To, ocito, otežava komunikaciju i cesto prijeci daljnji razvoj. Mala je
utjeha da je slicno i u drugim (cak starijim) podrucjima u kojima su
multidisciplinarnost i problemski pristup uobicajeni.
Stoga smo smatrali potrebnim cijelo jedno poglavlje posvetiti definicijama i
objašnjenjima relevantnih pojmova. Osim toga, jasna terminologija, dosljedno
primjenjivana i jednako razumljiva kako pošiljaocu, tako i primaocu, osnovni je
preduvjet za djelotvornost bilo kakvog napora uloženog u konsolidaciju
obavijesti.

3.2. Obavijest: osnovni fenomen

Konsolidacija informacija zasniva se na fenomenu informacije i na procesu

komunikacije. Ali stoje obavijest? Obavijest je jedna od temeljnih pojava poput
energije i materije. Sve žive sustave, od najnižih do najviših, od stanice do
organa, organizma, grupe, organizacije, društva do nadnacionalnog sustava,
obilježava obrada materije - energije, s jedne, te informacija, s druge strane.
Obavijesti su potrebne za strukturiranje materije - energije.

Kako je obavijest temeljni pojam, moguce je dati nekoliko radnih definicija

pojma obavijesti. Te se definicije nužno ne iskljucuju, vec se, štoviše,
dopunjuju - do njih se došlo promatrajuci obavijest na razlicitim razinama i iz
razlicitih kutova.

U tom cemo smislu navesti cetiri radne definicije pojma obavijesti koje se
najlakše mogu primijeniti u razradi koncepcije konsolidacije obavijesti. Svaka
od njih izvodi se s donekle razlicitog stajališta i uzima u obzir razlicita svojstva
(znacajke) ili ucinke obavijesti. Svaka od njih osvjetljava važan aspekt pojma
obavijesti. Evo prve radne definicije:

1. OBAVIJEST je izbor jedne od mnoštva raspoloživih poruka, izbor koji

smanjuje neizvjesnost. Obavijest je upravo ono što uklanja neizvjesnost

U toj se definiciji, izvedenoj iz Shannonove teorije informacija, obavijest

smatra nepromjenjivim svojstvom necega drugog - poruke, signala ili
dokumenta. U veoma temeljnom i univerzalnom smislu obavijest se pritom
uzima kao stupanj slobode koji postoji u odredenoj situaciji izbora izmedu više
signala, simbola, poruka ili uzoraka koje treba prenijeti. Takvo je
probabilisticko shvacanje obavijesti omogucilo razvoj bita, odredene (i
restriktivne) numericke mjere za kolicinu informacija.

2. OBAVIJEST je znacenje koje covjek pridaje podacima pomocu poznatih

konvencija koje služe za prikazivanje podataka.

Tu je definiciju prihvatio Americki institut za nacionalne standarde (ANSI)

nastojeci usmjeriti razvoj terminologije vezane za obradu podataka i
kompjutore. Definicija veoma dobro osvjetljava kriticnu ulogu koju u odnosu
prema obavijesti imaju konvencije za prikazivanje podataka, uzajamno
prihvacena pravila, lingvisticki aspekti itd. Definicija ukljucuje ili dodaje pojam
znacenja, pri cemu se indirektno znacenje definira kao znacenje što ih
informacije imaju za sustav koji ih obraduje; znacenje je, zapravo promjena u
procesima sustava koju obavijesti izazivaju, cesto kao rezultat asocijacija na
dotadašnja iskustva danog sustava.

3. OBAVIJEST je struktura bilo kojeg teksta koja može promijeniti strukturu

predodžbi primaoca (TEKST je skup znakova koji je pošiljalac namjerno
strukturirao da bi izmijenio strukturu predodžbi primaoca).

Ta (pomalo nespretna) definicija, predložena unutar informacijske znanosti,

još je bliža ciljevima konsolidacije obavijesti. S tog stajališta, naglasak je na
promjenama (dodavanju, brisanju, potvrdivanju, reorganiziranju) znanja i
bivanja ("predodžbi") pojedinca. Naše se predodžbe barem djelomicno
strukturiraju prema onome što od drugih primamo u obliku poruka. Kada je
prijemljivi pojedinac izložen poruci izvana i prihvaca je on ima sposobnost "u-
oblicavanja", unutrašnjeg oblikovanja, izmjene ili promjene. Tekstovi koji se
mogu namjerno strukturirati tako da na pozitivan nacin utjecu na strukturu
predodžbi ili znanje primalaca osobito su važni za informacijsku znanost i za
transfer obavijesti.

4. OBAVIJESTI su podaci od vrijednosti za donošenje odluka.

Ta varljivo jednostavna definicija preuzeta iz teorije odlucivanja takoder je

cvrsto vezana za ciljeve konsolidacije obavijesti. Pritom se obavijesti vežu za
vrijednost (estetsku, moralnu, eticku, ekonomsku ili društvenu) i za ljudsko
odlucivanje bilo koje vrste. Pojam potencijalne vrijednosti obavijesti za ljudsku
je djelatnost osnova opravdanja bilo koje i svake informacijske djelatnosti.
Medutim, tom se definicijom razumijeva i još jedno važno svojstvo obavijesti:
obavijest sama za sebi nema nikakvu vrijednost Ona postaje vrijedna tek kada
se upotrijebi u nekom procesu odlucivanja, bilo na razini pojedinca, institucije
ili nacije, bilo na nadnacionalnoj razini. Informacija putem bolje ili poboljšane
odluke cuva druge resurse. Uporaba obavijesti, a ne obavijest sama za sebe,
vrijednost je za pojedinca i društvo. Nije važno s koliko informacija raspolažu
pojedinac ili društvo - ako se ne koriste, informacije su bezvrijedne.Takvo
shvacanje pojma obavijesti izravno utjece na shvacanje prirode informacijskih
djelatnosti.

Konacno, navedimo još jednu korisnu definiciju: definiciju javnog znanja.

Pojam znanja izravno se vezuje za pojam obavijesti, a cesto se oba koriste u
istom smislu. Teško je, možda i nemoguce, detaljno odrediti odnos i razlike
izmedu obavijesti i znanja. U filozofiji se znanje prihvaca kao psihološko
stanje koje se ne može ni potpuno definirati ni mjeriti. Medutim, za naše
potrebe radnih definicija korisno je razlikovanje osobnog i javnog znanja.
Osobno znanje analogno je strukturi predodžbi pojedinca u skladu s trecom
definicijom. U tom kontekstu,

JAVNO ZNANJE je racionalni konsenzus ideja i informacija.

Tijekom povijesti ljudskih djelatnosti javno se znanje stalno mijenjalo. Stopa

promjene varirala je od predmeta do predmeta i od vremena do vremena, ali
sama promjena bila je, i još jest, konstanta. Javno ce se znanje neizbježno i
dalje mijenjati i rasti te postajati sve vece i složenije. Stoga su potrebni stalni
napori da se osigura svrsishodno i ucinkovito prenošenje tih promjena.
Polazeci od tih osnovnih definicija možemo identificirati osnovne aspekte i
definicije konsolidiranih obavijesti.

3.3. Konsolidirane obavijesti

Kao što se može vidjeti, postoji niz radnih definicija pojma informacija. Isto
tako postoji niz definicija pojma konsolidirane obavijesti. Navest cemo tri od
njih, ali ponovo treba naglasiti: te se definicije medusobno ne iskljucuju,
komplemen-tarne su i objašnjavaju razlicite aspekte istog pojma.

UNESCO-ov Simpozij o analizi i konsolidaciji informacija (1981) bavio se,

izmedu ostaloga, i definicijama i razlikovanjem izraza "jedinica za analizu
informacija", i "jedinica za konsolidaciju informacija", posebno u odnosu
prema njihovoj funkciji. Uoceno je da "analiza" obuhvaca širok spektar
funkcija kao što su sažimanje, indeksiranje, prevodenje, izrada kritickih
pregleda, konsolidacija itd. Medutim, postoji mnoštvo centara za analizu
obavijesti koji se ne bave konsolidacijom obavijesti. Takoder je istaknuto da
se djelatnosti konsolidacije obavijesti mogu provoditi unutar institucija i
sustava koji nisu centri za analizu informacija, a mogu ih provoditi pojedinci ili
grupe pojedinaca. Stoga je odluceno da se izraz "djelatnosti konsolidacije
obavijesti" koristi u sljedecem smislu:

Pojam DJELATNOSTI KONSOLIDACIJE OBAVIJESTI koristi se da bi se

pobliže odredile odgovornosti koje nose pojedinci, odsjeci ili organizacije, a
odnose se na vrednovanja i sažimanja relevantnih dokumenata kako bi se
odredenim grupama korisnika ponudila pouzdana i sažeta nova saznanja.
Pojedinci ili grupe pojedinaca što provode djelatnosti vezane za konsolidaciju
obavijesti tvorit ce zasebne JEDINICE ZA KONSOLIDACIJU OBAVIJESTI
(Information Consolidation Units - ICU).

Vec smo naglasili da je najvažnija funkcija konsolidacije obavijesti

vrednovanje, tj. zadržavanje samo pouzdanih informacija. Proizvodi djelatnosti
konsolidacije informacija su pouzdani i sažeti proizvodi koji obicno imaju
dodatnu vrijednost.

Kada se pripremaju za grupu istovrsnih strucnjaka i rukovodilaca,

konsolidirane informacije cak ne moraju biti prepakirane ili prestrukturirane.
Medutim, obicno se javljaju u prepakiranom i prestrukturiranom obliku i
namijenjene su poduzetnicima i drugim korisnicima. Konsolidacija obavijesti
razlikuje se od procesa indeksiranja, sumiranja i sažimanja ponajprije zbog
svoje funkcije u vrednovanju informacija. Uzimajuci u obzir upravo opisane
aspekte i definicije i pridodajuci ih onima koje smo razmatrali u vezi s pojmom
obavijesti, možemo formulirati sveobuhvatniju definiciju pojma konsolidirane
informacije:

KONSOLIDIRANE OBAVIJESTI cine javno znanje selektirano na specifican

nacin, analiticki obradeno, vrednovano te, ako je moguce, prestrukturirano i
prepakirano da bi poslužilo neposrednom odlucivanju, rješavanju konkretnih
problema i zadovoljavanju potreba za informacijama odredene klijentele ili
odredenog segmenta društva, koji u protivnome možda ne bi mogli doci do
tog znanja ili ga upotrijebiti djelotvorno i korisno u onakvom obliku u kojemu
se ono nalazi u velikom mnoštvu dokumenata ili pak u svom izvornom obliku.
Kriteriji za selekciju (odabir), vrednovanje, prestrukturiranje i prepakiranje tog
znanja ovise opotencijalnim korisnicima.

U malo kracem i opcenitijem obliku moguca je i ovakva definicija:

KONSOLIDIRANE OBAVIJESTI su tekstovi ili poruke strukturirane iz fonda
javnog znanja tako da utjecu na privatno znanje i odluke pojedinaca koji inace
možda ne bi mogli doci do tog znanja ili ga djelotvorno i korisno upotrijebiti u
onakvu obliku u kojemu se ono nalazi u velikom mnoštvu dokumenata ili pak u
izvornom obliku.

Konsolidirane obavijesti su odredeni oblik predocavanja obavijesti za koji važe

svi vec spomenuti opci aspekti informacija (prema dosadašnjim definicijama),
ali uz odredena ogranicenja; poimence, konsolidirane obavijesti:

• jesu skup poruka koji vjerojatno/potencijalno može smanjiti neizvjesnost, ali

uz uvjet da poruke moraju biti odabrane, vrednovane i strukturirane u skladu s
potrebama potencijalnih primalaca

• imaju znacenje koje se pridaje podacima na osnovi konvencija upotrijebljenih

u predstavljanju podataka; te su konvencije poznate pošiljaocu i primaocu, a
odabrane su u skladu s karakteristikama i potrebama primaoca

• jesu strukturirani tekst koji ima sposobnost da utjece na znanje primaoca, a

struktura teksta konstruirana je prije svega na osnovi potreba primaoca

• potencijalno imaju vrijednost u odlucivanju, a problemi i procesi donosilaca

odluka odlucujuce utjecu na kriterije za njihov odabir, vrednovanje i
strukturiranje.
Slika 3.1. Odnos izmedu javnog znanja, konsolidiranih obavijesti i korisnika

Na slici 3.1. prikazani su medusobni odnosi javnog znanja i korisnika, a

izmedu njih se nalaze primarni i sekundarni izvori obavijesti te konsolidirane
obavijesti. Kao što se vidi, ni svi primarni ni svi sekundarni izvori nisu dostupni
korisnicima niti su svi primjereni njihovim potrebama. Uloga konsolidiranih
obavijesti jest da budu što primjerenije potrebama korisnika.

3.4. Komunikacija: osnovni proces

PROCES je slijed dogadaja s nekakvim rezultatom. Fenomeni poput energije,

materije ili informacije prolaze kroz mnogo razlicitih procesa; ponekad je cak
veoma teško razlikovati fenomen od procesa. Mnogi su procesi vezani za
pojam obavijesti, a jedan od njih je i komunikacijski proces.

Komunikacija je fundamentalni proces u povijesti civilizacije. U svom izvornom

znacenju u latinskom jeziku izraz komunikacija znaci dijeljenje - posebno
dijeljenje znanja medu ljudima. Ta ideja dijeljenja još je uvijek osnova za
moderno shvacanje pojma komunikacije, iako se izraz komunikacija koristi u
razlicitim kontekstima, od kojih su neki sasvim neprimjereni izvornom
znacenju komunikacije. Na primjer, prijenos signala ili dokumenata (za koji se
upotrebljava izraz komunikacija) iako je preduvjet, nije isto što i komunikacija
obavijesti.

KOMUNIKACIJA je proces kojim se obavijesti putem zajednickog sustava

simbola prenose medu clanovima populacije.

U razradenom obliku:

KOMUNIKACIJA je proces kojim se obavijesti prenose odredenim kanalom

(odredenim kanalima) od izvora ili pošiljaoca do cilja ili primaoca. Proces
može teci u oba smjera a može ukljucivati i povratnu obavijest primaoca;
može imati i sposobnost samoadaptacije. Obicno se provodi u više faza.
Pritom može postojati i izvor buke, tj. izvor neželjenih obavijesti.

Slika 3.2. Elementi komunikacijskog procesa

Definicija, prikazana na slici 3.2, iako pojednostavljena, danas je široko

prihvacen model komunikacije, a potjece još od Aristotela. Zajedno s
problemima nabrojenim u daljnjem tekstu, ta definicija obuhvaca elemente koji
su sastavni dio bilo kojeg komunikacijskog procesa.

U komunikacijskom procesu susrecemo se s mnogo problema. Warren

Weaver istice tri razine komunikacijskih problema:

1. TEHNICKI PROBLEMI: odnose se na tocnost prijenosa simbola u

komunikaciji (jesu li simboli koje primalac prima jednaki onima koje je
pošiljalac poslao).

2. SEMANTICKI PROBLEMI: odnose se na preciznost kojom preneseni

simboli cuvaju znacenje komuniciranih informacija (jesu li pošiljalac i primalac
jednako shvatili znacenje poruke).
3. PROBLEMI RELEVANTNOSTI I DJELOTVORNOSTI: odnose se na
djelotvornost ucinka primljenih obavijesti na ponašanje primaoca; povezani su
s postizanjem cilja pošiljatelja, primatelja ili oboje (je li postignut željeni ucinak
ili cilj, jesu li obavijesti uistinu prenijete).

Tehnicka razina problema zadire u relativno jednostavan proces prijenosa

signala (ukljucivši, na primjer, nacin na koji je nešto tiskano ili prezentirano), a
druge dvije razine zadiru u mnogo višeznacnije pojmove znacenja i
relevantnosti. Medutim te tri razine nisu medusobno neovisne; dok se bavimo
semantickim problemima, moramo zadirati i u tehnicke probleme, a dok se
bavimo problemima djelotvornosti, nužno zadiremo i u druge dvije razine
problema. Svi problemi komunikacije su složeni, a njihova složenost naglo
raste kako se mijenja razina problema od tehnicke preko semanticke do,
konacno, razine djelotvornosti.

Štoviše, nikakva se komunikacija ne zbiva u vakuumu. Faktori okoline

(društveni, kulturni, politicki, ekonomski itd.) uvelike utjecu na sve oblike i
razine problema u komuniciranju. I cesto se posljedice i ucinak komunikacije
ne prosuduju samo u odnosu prema primaocu (ili pošiljaocu) vec i s obzirom
na faktore okoline.

Uvode se razliciti sustavi i tipovi komunikacijskog procesa radi rješavanja

specificnih komunikacijskih problema. Konsolidacija obavijesti jedan je od
pokušaja da se riješi problem djelotvornosti komunikacije, a time i problemi na
druge dvije razine. Medutim, naglasak je na stajalištu primaoca. Kao takav,
proces konsolidacije informacija veoma je složen i skup proces. On pripada
više umjetnosti nego znanosti, i to umjetnosti na veoma visokoj razini.

3.4.1. Difuzija

Postoje, naravno, mnoge specificne vrste komunikacijskih procesa,

ustanovljene za specificne namjene, za odredenu klijentelu, vrijeme,
prilike...kao što su masovna komunikacija, nastava, propaganda, reklamiranje
itd. Difuzija je specificna vrsta komunikacije posebnog znacenja u sklopu
djelatnosti konsolidacije obavijesti.

DIFUZIJA je komunikacijski proces putem kojega se nove ideje ili inovacije

šire medu clanovima društvenog sustava (ili unutar definirane društvene
grupe).

Za difuziju nije važna apsolutna novina ideja ili inovacija, vec njihova relativna
novina za društvenu grupu. Nije važno jesu li neke ideje ili inovacije bile otprije
negdje poznate i primjenjivane. Ono što je važno jest cinjenica da su one
novost za odredeni društveni sustav, grupu ili pojedince. U vezi s tim važno je
takoder razmotriti (i) vremenski zastoj u difuziji kao i brzinu prihvacanja i (ii)
posljedice koje se javljaju kao rezultat prihvacanja ili odbijanja neke ideje ili
inovacije.

Naglasimo: difuziju treba shvatiti kao komunikacijski proces u kojemu sve

komponente - posebno korisnici i prilike (ili društveni sustav) u kojima se
nalaze - zaslužuju slicnu i nepodijeljenu pažnju. Na primjer, nacin i brzina
kojom tehnologija biva prihvacena ne mogu se proucavati i interpretirati
neovisno o društvenom i ekonomskom sustavu u koji se ta tehnologija uvodi.

Jedno od ocitih nacela ljudske komunikacije jest da se transfer ideja najcešce

javlja izmedu izvora i primaoca koji su slicni, tj. homofilni. HOMOFILIJA
(prema grckome: slican ili jednak) jest stupanj slicnosti odredenih atributa,
npr. jezika, uvjerenja, vrijednosti, obrazovanja, društvenog statusa i sl.,
izmedu parova pojedinaca koji su u interakciji. HETEROFILIJA je upravo
suprotno: stupanj razlicitosti odredenih atributa izmedu pojedinaca u
interakciji. Komunikacija je djelotvornija kada su izvor i primalac homofilni.
Medutim, jedan od najtežih problema u komunikaciji inovacija i novih ideja jest
to da je izvor obicno dosta heterofilan u odnosu prema primaocu. Oni
jednostavno ne govore istim jezikom, a i sama priroda procesa difuzije
zahtijeva postojanje barem nekoga stupnja heterofilije izmedu izvora i
primaoca.

Taj jaz razlicitosti u difuziji mnogo je veci kada izvor i primalac ne pripadaju
istoj kulturi, što je slucaj kada je u pitanju transfer tehnoloških inovacija iz
razvijenih u manje razvijene zemlje.

Konsolidacija informacija jest problem difuzije, problem premošcivanja jaza

razlicitosti. To je pokušaj da se poboljša komunikacija novih ideja i inovacija
oblikovanjem poruka tako da one sadrže vrijednosne elemente i da budu
primjerenije potrebama korisnika. Nadalje, cilj je omoguciti djelotvorniju, lakšu
i bržu komunikaciju te ostvariti željene rezultate.

Komunikacijski model prikazan na slici 3.2. može se lako upotrijebiti za opis

specificnih elemenata ukljucenih u difuziju informacija kao stoje prikazano na
slici 3.3.
Slika 3.3. Elementi u difuziji inovacija ili ideja unutar komunikacijskog procesa

3.5. Informacijski sustavi: generička struktura

Konsolidacija informacija provodi se u odredenoj vrsti informacijskih sustava

unutar jedinice za konsolidaciju informacija, koja i sama čini sustav. Stoga je
važno ispitati informacijske sustave općenito.

SUSTAV je skup elemenata u interakciji, a SUSTAV KOJI JE NAPRAVIO

ČOVJEK čini integrirani skup komponenata koje su u interakciji kako bi
ispunile unaprijed određene funkcije (procese) s danim ciljevima (svrhom).

Nužno je u bilo kojem pokušaju razvoja, upravljanja, vrednovanja i

optimizacije sustava odrediti (i) njegove ciljeve, i (ii) funkcije (procese) koji su
u interakciji da bi stvorili odredeni ulaz i osigurali odredeni izlaz u postizanju
odredenog cilja. Performanse sustava mogu se odrediti, vrednovati i
optimizirati samo u odnosu prema ulazu i izlazu sustava i u odnosu prema
njegovim ciljevima. Bez jasno formuliranog cilja i shvaćanja namjene sustava,
on, ako uopce funkcionira, radi stihijski i u vakuumu.

Sustavi se osnivaju da bi nosili odredene procese. Kao što je već spomenuto

postoji cijeli niz komunikacijskih procesa, pa i niz komunikacijskih sustava (tj.
sustava koji su nosioci komunikacijskog procesa).

INFORMACIJSKI SUSTAVI su vrsta komunikacijskih sustava koji odabiru,

organiziraju, pohranjuju i diseminiraju javno znanje (s ciljem) da bi
komunicirali s korisnicima.
Drugim rijecima, SVRHA INFORMACIJSKIH SUSTAVA jest rekonstrukcija i
komuniciranje relevantnog javnog znanja medu korisnicima. Pri tome je
RELEVANTNOST mjera djelotvornosti kontakta izmedu izvora i cilja u
komunikacijskom procesu.

Postoji više vrsta informacijskih sustava - npr. biblioteke, sustavi za

pretraživanje i pronalaženje informacija, centri za analizu informacija, sustavi
za odgovor na upite, sustavi za rezervaciju avionskih karata, sustavi tržišnih
informacija, centri za strucno pisanje itd. Svaki od tih sustava mora se baviti
semantickim problemima informacija, a do odredenog stupnja i problemima
djelotvornosti. Konsolidacija obavijesti može biti dio bilo kojeg od tih sustava;
medutim, neki se informacijski sustavi pretežno, ili cak iskljucivo, bave
konsolidacijom informacija. Na primjer, mnogi se (ali ne svi) centri za analizu
informacija bave iskljucivo ili uglavnom konsolidacijom obavijesti. Osim toga,
postoje i pojedinci ili jedinice koji se bave konsolidacijom informacija unutar
nekog veceg sustava ili organizacije koja se ne bavi obradom informacija, npr.
centar za strucno (tehnicko) pisanje u industriji. Još ne postoji opce prihvacen
izraz za sustave ili jedinice koje se bave takvim djelatnostima; najbliži
standardnom izrazu jest vec spomenuti izraz "jedinica za konsolidaciju
obavijesti" (ICU) koji je predložio UNESCO. Moramo naglasiti da svaka
jedinica za konsolidaciju obavijesti, bilo da je rijec o centru za analizu
obavijesti ili o organizaciji kojoj informacijska djelatnost nije primarna, ima sva
svojstva informacijskog sustava koja smo naveli.

Svaki informacijski sustav, ukljucivši i one koji se bave konsolidacijom

obavijesti (tj. jedinice za konsolidaciju informacija), ima odredene ciljeve.

Zadovoljenje informacijskih potreba:

• dane grupe korisnika

• koje se odnose na odredene probleme

• pomocu informacija iz danih predmeta

• što se nalaze u danim izvorima informacija

• uz odredena ekonomska i druga ogranicenja i zahtjeve.

Dakle, da bi se odredili ciljevi svih informacijskih sustava (posebno onih koji

se bave konsolidacijom informacija), moramo proucavati i odredivati
navedene aspekte.
Minimalne funkcije ili procesi svakoga informacijskog sustava obuhvacaju:

1. odabir i nabavu izvora informacija,

2. predstavljanje ili prestrukturiranje informacija,

3. organiziranje, pohranu, i/ili stvaranje informacijskih proizvoda,

4. pretraživanje i pronalaženje (analiza upita, pretraživanje),

5. diseminaciju i davanje informacijskih usluga.

Ovisno o njihovoj namjeni, razliciti informacijski sustavi (ukljucivši jedinice za

konsolidaciju obavijesti) mogu manje ili više naglasiti bilo koju od tih funkcija ili
imati dodatne funkcije. Medutim, nepostojanje brige o bilo kojoj od tih funkcija
u danom informacijskom sustavu cini taj sustav nepotpunim i nedjelot-vornim.
Medutim, zahvaljujuci nedavnom razvoju informacijskih mreža, os-tvarivanje
nekih navedenih funkcija može biti zajednicka odgovornost više sustava ili ih
može potpuno preuzeti neki treci sustav, kao što je slucaj kom-pjutorskog
pretraživanja baza podataka koje su razvijene, strukturirane i or-ganizirane u
nekom drugom sustavu.

3.6. Procesi unutar konsolidacije obavijesti

U definicijama koje smo do sada iznijeli implicirani su sljedeci osnovni procesi

vezani za konsolidaciju obavijesti:

1. proučavanje znacajki potencijalnih korisnika i okoline kako bi se odredili

kriteriji za sve ostale procese;

2. selekcija (odabir) izvora obavijesti koji bi mogli sadržavati najkorisnije

obavijesti za rješavanje problema neke grupe korisnika i zadovoljavanje
njihovih potreba za informacijama; selekcija se može ostvariti na osnovi
mnogobrojnih primarnih i sekundarnih izvora;

3. vrednovanje obavijesti s obzirom na njihovu stvarnu vrijednost, valjanost i

pouzdanost;

4. analiticka obrada radi uocavanja i dobivanja najrelevantnijih elemenata

obavijesti;
5. prestrukturiranje (ako je potrebno) dobivenih obavijesti u sadržaj i na jezik
koji ce korisnicima omoguciti uspješno i djelotvorno korištenje informacija;
prestrukturiranje može ukljuciti sintezu, sažimanje, tekstovnu preinaku,
prijevod, pojednostavnjenje, kriticki pregled, prikaz najnovijeg stanja razvoja
itd.;

6. pakiranje i/ili prepakiranje prestrukturiranih obavijesti u oblik i medij koji ce

omoguciti njihovo bolje iskorištenje (prestrukturiranje se bavi sadržajem ili
suštinom informacija, a pakiranje je usmjereno na medij i oblik prikaza
obavijesti);

7. širenje ili diseminacija informacija na nacine koji ce potaknuti i unaprijediti

njihovu upotrebu; taj postupak može obuhvatiti i izobrazbu korisnika o
korištenju obavijesti i njihovu ukljucivanju u tržišne tokove;

8. povratna sprega (feedback) od korisnika, što je uvjetom vrednovanja

ukupne aktivnosti te, naposljetku, obavljanja potrebnih preinaka i prilagodbi.

Tim se procesima necemo podrobnije baviti. Navest cemo neke radne

definicije.

SELEKCIJA (izvora informacija) jest proces odabira potencijalno

najrelevantnijih izvora informacija iz vece skupine izvora koji su na
raspolaganju za daljnju obradu u informacijskom sustavu i proces odbacivanja
drugih izvora, na osnovi unaprijed odabranih kriterija, nacela i pravila. To je
zapravo odluka o tome jesu li izvori informacija korisni i mogu li zadovoljiti
potrebe korisnika. S drugog stajališta selekcija se može smatrati eliminacijom
izvora informacija koji su manje korisni da bismo se lakše služili korisnijima.

VREDNOVANJE je proces utvrdivanja i procjenjivanja inherentne vrijednosti,

valjanosti i pouzdanosti obavijesti, usporedba obavijesti o nekoj temi iz više
izvora i, ako je moguce, razrješenje suprotnih obavijesti.

ANALITIČKA OBRADA (obavijesti) jest proces odredivanja i izoliranja

najrelevantnijih obavijesti koje sadrži izvor obavijesti i rašclanjivanje tih
obavijesti na njihove sastavne dijelove na osnovi unaprijed odredenih
vrijednosnih i drugih kriterija.

SPAJANJE (obavijesti) je proces kombiniranja najrelevantnijih obavijesti

dobivenih analitičkom obradom više izvora informacija.
PRESTRUKTURIRANJE (obavijesti) jest generički naziv za procese koji se
bave prikazom analiziranih informacija u novom obliku i cjelini koji se razlikuju
od izvornog prikaza i organizacije. Izmedu ostaloga ti procesi obuhvacaju
kondenzaciju, sintezu, prikaz, prikaz stanja, pojednostavljivanje, pakiranje i
prepakiranje.

Slika 3.4. Procesi unutar konsolidacije obavijesti

KONDENZACIJA -priprava sažetog prikaza obavijesti iz nekog izvora ili

izlucivanje kljucnih navoda (recenica, odlomaka, grafickih prikaza i sl.) .

SINTEZA - kondenzacija ili filtriranje analiziranih obavijesti iz jednog ili više

izvora i prikaz infomacija u novom obliku ili strukturi, uz ukljucivanje
elemenata interpretacije i vrednovanja.

PRIKAZ - sinteza i kriticko ispitivanje retrospektivnih obavijesti o nekoj temi

PRIKAZ STANJA -prikaz koji se bavi najnovijim obavijestima o nekoj temi.

POJEDNOSTAVNJIVANJE (PRERADA TEKSTA) -prerada obavijesti koje su

prezentirane na strucnom jeziku nerazumljivom korisnicima u oblik, tj. na jezik
razumljiv korisnicima.

PAKIRANJE obavijesti je fizicko uoblicavanje obavijesti u neki oblik

prezentacije.
PREPAKIRANJE obavijesti jest preuredenje fizickog oblika u kojemu su
obavijesti prezentirane ili nacin fizicke prezentacije u danom obliku
prestrukturiranih informacija, prema zahtjevima odredene klijentele.

Slika 3.4. sažeto prikazuje procese i elemente ukljucene u konsolidaciju oba-

vijesti. Sasvim je ocito da je konsolidacija obavijesti složen proces koji
obuhvaca mnogo aspekata i povezanih procesa i elemenata. Kao i u mnogim
drugim situacijama, proces konsolidacije obavijesti bit ce onoliko kvalitetan
koliko je kvalitetan njegov najslabiji element. Da bi konsolidacija obavijesti u
cjelini bila djelotvorna, svi nabrojeni procesi moraju biti kvalitetni.

Pitanja za ponavljanje

1. Koja vam se od ponudenih definicija obavijesti cini prihvatljivom?

2. Što su konsolidirane obavijesti?

3. Na shemi 3.1. objasnite odnose izmedu javnog znanja, konsolidiranih

obavijesti i korisnika?

4. U kakvom su odnosu komunikacijski i informacijski sustavi?

5. Pomocu sheme 3.4. opišite nekoliko procesa vezanih za konsolidaciju

obavijesti.