Professional Documents
Culture Documents
Socijalna I Emocionalna Zrelost Za Polazak U Školu
Socijalna I Emocionalna Zrelost Za Polazak U Školu
MENTOR: STUDENT:
Doc. Dr Asim Praskić Bojana Latinović
RN-1508/18
1
UVOD
U radu razmatramo: pojam zrelosti ili gotovosti za polazak u školu; tok razvoja emocija kod
djece; tok razvoja socijalizacije kod djece; pojmovne socijalna i emocionalna gotovost za polazak
u školu; „krize sedme godine“ kao uslov za prelaz na osnovnoškolski uzrast; socijalnu
odgovornost; sticanje socijalnog iskustva kroz društvene aktivnosti; kultivisanje emocija;
pozitivnu i realnu sliku o sebi; razvoj dječije samostalnosti; doprinos porodice i vaspitača
socioemocionalnoj gotovosti za polazak u školu.
1
1. Zrelost ili gotovost za školu
Svakom roditelju se desilo da je želio da njegovo dijete nauči nešto više a da u tome nije
uspjevalo, iako je znao da je njegovo dijete vješto u riješavanju mnogih problemskih situacija i da
ne zaostaje od vršnjačke grupe ipak je doživelo neuspjehe. Roditelj tada nije bio svjestan da za
učenje svakog novog znanja i vještine postoji optimalno vrijeme u razvoju djeteta. To je ono
vrijeme kada je dijete zrelo, kada posjeduje iskustva koja čine osnovu za sticanje nekog znanja ili
vještine.
2
Zahtijevi koji se postavljaju djeci treba da budu objašnjeni i racionalnim razlozima ali ni oni
nisu dovoljni da bi ih dijete prihvatilo i izvršavalo. Potrebno je da svaki razlog, koji mu se iznese
ima za njega unutrašnji smisao, da bude lično za njega zainteresovano, što znači da pokreće
njegove emocije isto koliko i mišljenje.
Djeca sve češće razmišljaju o sebi, svojim emocijama, iskustvima, reakcijama, upoređuju se sa
drugima, bolje razumiju svoja raspoloženja, postaju svesna svojih osjećanja, u mogućnosti su da
otkrivaju uzroke i načine njihovog ispoljavanja, u velikoj su mjeri sposobna da pričaju o svojim
osjećanjima – da ih verbalizuju ili ih izražavaju putem likovnog predstavljanja dijeleći ih sa
drugima i prerađujući ih. Nazire se i javljanje novog osećaja – empatije (nježnosti, saosjećanja,
saučešća) sve boljeg razuijmevanja onoga što osjećaju drugi ljudi ili vršnjaci. Na emocije se
naročito utiče izgrađivanjem pozitivne slike o sebi odgovarajućom sociokulturnom sredinom.
Emocije nose snažan pečat odnosa sa drugim, što im određuje i način ispoljavanja i vrednuje ih
kao pozitivne ili negativne.
Postoji mnogo definicija i pristupa koji definišu pojmove zrelost ili gotovost za školu. Naučnici su
se bavili definisanjem ovih pojmova i dolazili do različitih zaključaka. Termini zrelost ili gotovost
za školu se najčešće javljaju jedan pored drugog (kao različiti a ipak srodni pojmovi), jedan
umjesto drugog (kao sinonimi) ili se koristi neutralan termin, kao što je pripremljenost za školu.
3
Kada se govori o zrelosti i gotovosti za školu ne misli se samo na fizičku, intelektualnu,
emocionalnu, socijalnu i drugu spremnost, već i na spremnost za ispunjenje zahtjeva koje škola
postavlja pred djecu. Zrelost je razvoj određenih sposobnosti, odnosno biološki rast i razvoj,
presudan za uspjeh u školi, za polazak u školu.
• Emocionalna stabilnost,
• Intelektualna zrelost,
• Socijalna zrelost,
• Zainteresovanost za učenje.
4
Nedovoljna zrelost djeteta za školu ogleda se u tome da dijete teži da sve pretvori u igri,
nesamostalno je, pažnja mu kratko traje, ne snalazi se u odnosima sa drugom djecom i u odnosima
sa odraslima. Nezrela djeca su često plašljiva, ne shvataju postavljene zahtjeve i inhibirana su.
Uzroci koji dovode do ovih simtpoma su raznovrsni, a prije svega to je nepovoljna sredina u kojoj
dijete odrasta, odnosno kulturna, obrazovna, ekonomska ili neka druga vrsta uskraćenosti.
Kod beba se odmah poslije rođenja zapaža samo jedna emocija – nediferencirano uzbuđenje,
zatim nastaje uznemirenost, a kasnije zadovoljstvo. Iz ove dvije emocije postepeno se razvijaju
gnijev i strah kao i oduševljenje i naklonost. Oko petnaestog mjeseca javlja se ljubomora i radost.
Od druge do pete godine stid, strijepnja, zavist, razočarenje, nada.
Emocije imaju veliku ulogu u životu odrasle osobe, a njihov značaj za razvoj djeteta je još veći.
One su propratni doživljaj drugih stanja, ali ujedno i motiv – pokretač ponašanja. Suviše česte
negativne i intenzivne emocije mogu da dovedu do ozbiljnih smetnji u psihofizičkom zdravlju i
razvoju a mogu da budu i uzrok ozbiljnih psihosomatskih oboljenja.
Adekvatan emocinalan tretman djece predškolskog uzrasta i omogućavanje da dožive što više
pozitivnih emocija, doprinosi njihovom sveukpnom razvoju. I negativne emocije, ako nisu suviše
česte i intenzivne, takođe su korisne za razvoj pojedinca, jer ga usmjeravaju na adekvatno
ponašanje, tj. na konstruktivan adaptirani opšti odnos prema socijalnoj sredini sebi i svijetu
uopšte.
5
Učenje, odnosno iskustvo, može da dovede do toga da dijete u početku svog razvoja na neke
situacije ne reaguje emocionalno, ali ako se te situacije povežu sa nezadovoljenjem djetetovih
osnovnih potreba ono će početi da reaguje emocionalno. Ono što dijete plaši na jednom uzrastu,
obično ga neče plašiti na drugom, starijem uzrastu, jer će ono bolje savladavati način odbrane ili
uvidjeti besmislenost svojih strahova. U cijelom predškolskom periodu dijete je izrazito
emocionalno.
Emocije imaju posebno značajnu ulogu u komunikaciji dijete – odrasli, dijete – dijete, kao i u
razvoju socijalizacije.
Takođe su značajne i za moralni razvoj djece, jer samo poznavanje moralnih normi nije
dovoljan uslov da bi ih se dijete pridržavalo. Ono što dijete zna o moralu treba i da doživi, kako bi
to postalo sastavni dio njegove ličnosti. Za dijete predškolskog uzrasta kažu da se više vlada
„prema srcu, nego prema umu“, a da tek nakon predškolskog uzrasta emocije postaju
kultivisanije, opljemenjene sociokulturnim vrijednostima i normama, vezane za moralne i estetske
doživljaje, ali manje neposredne . Imaju i trajniji karakter (Kamenov, 2008.)
6
Proces kojim se dijete prilagođava društvenoj sredini, uspostavlja sa njom harmoničan odnos,
asimilira i integriše se u nju, razvijajući pri tom ljudska svojstva, naziva se socijalizacija. U
ovakom shvatanju socijalizacije ličnost i društvo se ne posmatraju odvojeno niti suprostavljeno,
već u procesu interakcije, gdje i jedna i druga strana nešto daju i primaju.
U prvoj godini života kod djeteta je izražena jaka vezanost za odrasle, pa čak i krajem druge
godine, kada je u mogućnosti da bolje upoznaje svijet oko sebe, samostalnije je i povoljniji mu je
socijalni status, dijete se ne udaljava od mnogo bliske osobe.
U ovom periodu, iako interesovanje za drugu djecu uveliko raste, interakcija sa njima nije ni
dugotrajna ni složena. Umjesto kooperativne igre, još uvijek vlada uporedna igra.
Predškolsko doba je doba srazmjerno brže socijalizacije. Dijete se dosta brzo prilagođava
drugima, sarađuje sa njima u igri i u radu i time se priprema za ozbiljan školski život.
7
4. Socijalna i emocionalna gotovost za polazak u školu
Postoji mnogo definicija i pristupa koji definišu pojmove zrelost ili gotovost za školu. Naučnici
su se bavili definisanjem ovih pojmova i dolazili do različitih zaključaka. Termini zrelost ili
gotovost za školu se najčešće javljaju jedan pored drugog (kao različiti a ipak srodni pojmovi),
jedan umesto drugog (kao sinonimi) ili se koristi neutralan termin kao što je pripremljenost za
školu.
Neuspjeh u školi povlači negativan odnos prema učenju, izaziva disciplinske probleme, remeti
odnos u porodici i između učitelja i djeteta i stvara nepovoljnu emocionalnu klimu. Ali s’ druge
8
strane dijete koje se nezrelo uključi u školski život može postići zadovoljavajući uspjeh, ali ima
dokaza da se to može negativno odraziti na njegov psihofizički razvoj.
Dijagnoza nivoa razvoja u pogledu nabrojanih osobina, preko kojih se urvrđuje socijalna zrelost
djece za polazak u školu, vrši se u pogledu:
• socijalnog statusa svakog djeteta u grupi (koji svake godine utvrđuje vaspitač
sociometrijskim istraživanjem);
9
• motivisano je za učestvovanje u društvenim igrama ( igre loptom, čovječe ne ljuti se…);
• u samozbrinjavanju: zna se samo obući, obuti vezati pertle, samostalno pri jelu i
u korišćenju toaleta;
• u saobraćaju: poznaje pojmove: semafor, pešački prelaz, trotoar, poznaje osnovna
pravila ponašanja u saobraćaju;
• u komunikaciji: poznaje i koristi običaje pozdravljanja, poznaje pravila ponašanja
na ulici, u prodavnici, kada je potrebno zna od kako i od koga da zatraži pomoć;
• radne navike: ima i obavlja sitna kućna zaduženja, u vrtiću učestvuje u spremanju
igračaka i sitnim zaduženjima;
Naučnici su se posljednjih godina u niz zemalja bavili problematikom “zrelost za školu”, ali do
sada nije usvojena jasna definicija, niti su pronađeni pouzdani kriterijumi za njeno utvrđivanje.
10
Bitno je da budu jasno određeni pojmovi “zrelost” i “gotovost” djece za školu. Prvenstveno
zbog toga što nije moguće razraditi pouzdane načine za njihovo utvrđivanje ako se ne zna tačno
šta treba uraditi.
Zatim postavlja se pitanje razvijanja valjane strategije pripremanja djece za krupne promjene
koje ih očekuju na prelazu iz predškolskog u školsko djetinjstvo.
Za termin “zrelost” smatra se da ima biološki prizvuk, odnosno stiče se utisak da je u razvoju
određenih sposobnosti, potrebnih za uspjeh u školi, presudan bilološki rast i razvoj. Međutim,
činjenica je da se psihofizički i životni uzrast ne podudaraju uvijek, odnosno da između godina
života i psihofizičkog razvoja mogu postojati velike razlike.
(Vigotski, 1977.)
Zrelost će zavisiti od biološkog razvoja koji podrazumijeva zrelost nervnog sistema i organizma
u cjelini, ali i o tome koliko je okolina omogućila djetetu da ovlada potrebnim iskustvima.
Upotrebom termina zrelost stiče se utisak da je osposobljenost za određenu aktivnost rezultat
samo biološkog rasta i razvoja.
11
Postoje tri vrste zrelosti: fizička, lična i funkcionalna, koji je naš referentni okvir. Pod fizičkom
zrelosti oni podrazumijevaju zdravlje i fizičko stanje djeteta, koje treba da omogući djetetu napor
odlaska i povratka u školu, zatim sjedenja u školi i rada kod kuće.
Od djeteta u školi se očekuje realistično shvatanje svijeta, koje se ogleda u saznanju da ne može
proizvoljno da preobražava predmete i materijale, dijete mora da bude sposobno za poštovanje
pravila pri zaključivanju, da shvata kvantitativne promjene, što je važno za računske operacije, a
kad se govori o aktivnosti čitanja i pisanja od djeteta se traži sposobnost analize i sinteze, odnosno
raščlanjivanja cijeline na dijelove i njihovo ponovno sastavljanje i razumijevanje.
Dijete koje polazi u osnovnu školu treba da posjeduje razvijene sposobnosti koje će mu u
nastavku daljeg napredovanja pomoći da rješava raznovrsne probleme i zadatke koje se pred njega
postavljaju, te zbog toga neophodno je da dijete bude zrelo za školu.
Zrelost djeteta za osnovnu školu predstavlja bitan segment djetetovog razvoja, jer dovoljna zrelost
djeteta za školu mu omogućava lakše i brže adaptiranje na novu sredinu. To je jedan od zadataka
koje dijete treba ispunjavati. Drugi zadatak djeteta za osnovnu školu je da ono mora biti fizički,
psihički i intelektualno zrelo za polazak u osnovnu školu.
Dijete koje nije imalo povoljne uslove da stekne osjećaj sigurnosti u prvom periodu razvoja
prenosi te probleme i u novu razvojnu etapu, problemi se gomilaju i razvoj zrelosti će biti doveden
u pitanje.
12
Postoje dokazi koji upućuju da se kod nezrele djece mogu zapaziti umjerene smetnje govora,
sluha i vida.
Pretpostavlja se da su one uzrok što su ta djeca plašljiva i što često ne usvajaju nastavni
program, kao i to da ponavljaju razrede. Dijete koje je dovoljno zrelo za osnovnu školu će ujedno
biti spremno da prihvati novu sredinu, lakše će se istoj prilagoditi, te će ostvarivati bolju
komunikaciju sa drugom djecom.
Takođe će pokazati i bolje rezultate tokom procesa procjene, kao i mogućnosti daljeg razvoja i
napretka.
Fenomen zrelosti djeteta za polazak u osnovnu školu je važan dio vaspitno-obrazovnog procesa
te istom se treba posvećivati više pažnje i ići u smjeru njegovog poboljšanja i napredovanja.
Zatim prilikom procjenjivanja zrelosti djeteta treba imati na umu da je dijete individua te da ne
napreduju istim tokom. Dijete posjeduje određeni stepen zrelosti koji se razlikuje od stepena
zrelosti drugog djeteta, ali djeca se pored toga razlikuju i po razvojnim karakteristikama koje su
specifične za svako dijete, te zbog toga veoma je značajno da se pažnja usmjeri na sam razvoj
djeteta i na aspekte zrelosti koje postoje.
13
Postoje dva aspekta “zrelosti”, a to su: spremnost djeteta za školu i spremnost škole da prihvati
dijete i olakša mu prelazak u novu sredinu. Jako je bitno da se dijete što prije prilagodi okolini u
kojoj će boraviti više svog vremena, ali i da je prihvati na što adekvatniji način.
Dijete koje je spremno za školu lakše će se adaptirati na novu sredinu, prihvatiće svoje
vršnjake, obaveze koje treba ispunjavati. Svjesno je da je škola mjesto gdje će usvajati i razvijati
svoja znanja, usavršavati se. Škola također može doprinijeti da se dijete osjeća prijatno, da nema
otpor prema školi, ako osigura dobre uslove za rad i učenje.
U njoj će dijete provoditi veći dio svog vremena. Treba da osjeća da je to mjesto gdje je
sigurno, zaštićeno, da se na neki način osjeća kao u drugom domu.
Da bi dijete moglo krenuti u osnovnu školu prethodno je potrebno utvrditi njegovu zrelost,
odnosno pripremljenost za školu. Pod zrelošću se podrazumjeva djetetova spremnost na svim
područijima koja su bitna za početak školovanja.
Prije upisa u prvi razred osnovne škole važno je da se ispune svi kriteriji koji su pokazatelji da
li je dijete spremno, odnosno zrelo za polazak u školu ili nije. Prvi kriterij koji dijete mora ispuniti
jeste njegova dob, odnosno dijete se upisuje u redovnu školu tek onda kada navrši određenu
starosnu dob zakonski predviđenu za polazak u školu.
14
Kada se ispuni taj kriterij, bitno je pripremiti dijete za ono što se očekuje od njega, objasniti mu
postupak procjene zrelosti, upoznati ga sa tim procesom kako dijete ne bi pokazivalo neki otpor
prema tome. Termine dolaska je potrebno dogovoriti a obavijest o rasporedu utvrđivanja djetetove
spremnosti često se može naći na oglasnim pločama vaspitno - obrazovnih i zdravstvenih
ustanova te mrežnih stranica.
Procjenu zrelosti djece za polazak u školu, prema Zakonu o osnovnom obrazovanju Bosne i
Hercegovine (2004), obavlja stručni tim sačinjen od pedagoga, pedagoga-psihologa, psihologa,
nastavnika/nastavnice razredne nastave i ljekara. Ovaj sastav nije jednak u svakoj školi, te većinu
posla obavlja pedagog. Navedeni stručni tim sačinjava komisiju koja treba procijeniti djetetove
sposobnosti, mogućnosti, stepen zrelosti, nivo predznanja neophodnog za polazak djeteta u školi.
Nakon toga ljekar će izdati potvrdu i sve ostale neophodne dokumente (rodni list ili potvrda iz
državne matice rođenih), te će dijete s tim doći u školu kojoj pripada prema adresi prebivališta.
Nakon što ljekar da svoje mišljenje i procijeni djetetovu fizičku zrelost, dalji zadatak preuzima
stručni školski tim.
15
Kroz razgovor s djecom i njihovim roditeljima, školski stručni tim će dobiti sve značajne
informacije o djetetu. Od izuzetnog značaja je uloga pedagoga koji obavlja većinu posla, te zbog
toga se u nastavku rada o tome govori.
16
ZAKLUČAK
Zaključili smo da se pod terminom za polazak u školu podrazumijeva određeni nivo fizičkog i
psihofizičkog razvoja na kome će dijete moći da ispuni sve zahtijeve koje mu postavlja škola.
Polazak u školu treba da bude najsrećniji i najradosniji događaj u životu djeteta. I biće takav,
zapravo dijete će ga tako doživjeti samo ako je u potpunosti spremno za školu, odnosno ako je u
odgovarajućoj mjeri – zavisno uzrastu, uspjelo da razvije svoje fizičke, intelektualne i
sociemocionalne sposobnosti.
Emocije imaju značajnu ulogu u komunikaciji dijete – odrasli, dijete – dijete, kao i u razvoju
socijalizacije. Takođe su značajne i za moralni razvoj djece, jer samo poznavanje moralnih normi
nije dovoljan uslov da bi ih se dijete pridržavalo. Ono što dijete zna o moralu treba i da doživi,
kako bi to postalo sastavni dio njegove ličnosti. Za dijete predškolskog uzrasta kažu da se više
vlada „prema srcu nego prema umu“, a da tek na kraju predškolskog uzrasta, emocije prestanu da
budu glavni pokretač dječijeg ponašanja.
Potrebno je shvatiti da porodica uvijek ostaje najvažnija vaspitna sredina, jer i kada pođe u
vrtić ili školu, dijete će primjenjivati ono što je u porodici steklo.
17
Važno je razumjeti da vaspitači imaju ulogu da odmjene roditelje i da ih dopune, a da nešto ne
zamijene. U svakom slučaju, temelji su najvažniji, a vaspitači nisu pozvani da ih grade, već da
zidaju dalje ali zajedno sa roditeljima.
LITERATURA
Ivić, I., Milinković, M., Pešikan, A., Bukvić, A. (2004) Test za ispitivanje prvaka (TIP-1) -
priručnik. Beograd: Centar za primenjenu psihologiju
Carltton, M., Winsler, A. (1999) School readiness: The need for a paradigm shift. School
Psychology Review, 28, 338-352
Luković, S., Baucal, A., Tišma, B. (2013) Dinamičko procenjivanje zone narednog razvoja
testom za ispitivanje prvaka-1 (TIP-1). Primenjena psihologija
18
Tovilović, S., Baucal, A. (2007) Procena zrelosti za školu - kako pristupiti problemima
procene i adaptacije marginalizovane dece na školu. Beograd: Centar za primenjenu
psihologiju
19