Uvod u političku znanost: pristupi

PITANJA & ODGOVORI

MARSH & STOKER

Stav prema
Područje političke Shvaćanje Odnos prema političkoj
normativnoj
znanosti znanstvenih tvrdnji praksi
političkoj teoriji
Bihevioralizam Koncentrira se na Stvaranje općih zakona U prvim je godinama Tvrdi da je vrijednosno
političke procese koji i, u najmanju ruku, bihevioralistička neovisan, neutralan i
su povezani sa razvoj teorijskih iskaza revolucija strastveno nezainteresiran
službenom politikom i koji se mogu naglašavala razliku
vlašću opovrgnuti između nove znanosti i
staroga pukog
teoretiziranja. Sada je
spremniji na
toleranciju
Teorija racionalnog Zaokupljena uvjetima Stvaranje općih Stav sličan Tvrdi da je sposobna
kolektivnog djelovanja zakona, a osobito bihevioralističkom: ponuditi vrijednosno
izbora u konvencionalnom zakona sa sposobnošću normativna je neutralne, stručne savjete o
svijetu politike predviđanja politička teorija u redu tome kako organizirati
kao hobi politiku
Institucionalizam Fokus je na pravilima, Znanost je tvorba Strastveno želi Strastveno želi uspostaviti
normama i organiziranih spoznaja. uspostaviti vezu veze, za sebe smatra da
vrijednostima koji Najbolja je politička između empirijske radi uz bok onih koji
upravljaju političkom znanost ona koja je analize i normativne prakticiraju politiku
razmjenom, sklon je empirijski utemeljena, teorije
razmatranju teorijski određena i
institucionalnih refleksivna
uređenja u
konvencionalnom
svijetu politike
Feminizam Definicija politike kao Mješovit raspon Normativna teorija, Politički je angažman
širokog procesa koja odgovora na to pitanje, kao i svi aspekti uvelike dio feminističkog
uvažava da osobno no sa snažnom političke znanosti, poriva
može biti političko tendencijom prema pitanja roda mora
antifundacionalističkim uzeti ozbiljno
i kritičko-realističkim
perspektivama
Antifundacionaliza Politika je borba Spoznajne su tvrdnje Sklon je gledištu da Mješovit raspon odgovora,
između naracija, koja uvijek provizorne i postoji fuzija između no prisutna je tendencija
m (Interpretativna se može voditi u sporne. Razumijevanje svih vrsta teorija. prema trpkim komentarima
teorija) različitim kontekstima ljudske aktivnosti bitno Politička je analiza u o bitkama između naracija
je različito od biti sporna i nužno ima u svijetu politike
razumijevanja fizičkog normativni sadržaj
svijeta
Marksizam Politika je borba Kritički realisti: fokus Normativna je teorija Sklon angažmanu u borbama
imeđu društvenih je na otkrivanju najkorisnija kad pruža potlačenih društvenih
skupina, napose nepromotrivih vodstvo djelovanju: skupina ili klasa
društvenih klasa struktura koje poanta je u tome da se
upravljaju povijesnim svijet promijeni
događajima, ali ih ne
determiniraju

FEMINIZAM

1. Detaljno objasni tri struje feminističkog mišljenja.

Liberalni se feminizam uglavnom oslanjao na većinu pretpostavki postojeće liberalne

misli, s naglaskom na pojedinačnome i racionalnosti, razlikovanju privatnoga i javnoga, te
mogućnosti reformi institucija. Premda je u svojim implikacijama bio prilično radikalan,

1
sljedbenice drugih dvaju pristupa smatrale su da je liberalni feminizam previše ograničen,
da previše prihvaća «sustav» s njegovim inherentnim strukturnim nejednakostima, te da je
stoga prešutno elitistički. Marksistički se feminizam oslonio na marksističke premise. To je
značilo iz klasičnih tekstova preuzeti ili domišljato pokazati kako je izrabljivanje žena bilo
na ovaj ili onaj način svrhovito za kapitalizam. Ali sami problemi koji su ovim postupkom
izbili na vidjelo ubrzo su, zajedno s radikalnim feminizmom, iznudili mnogo bezuvjetnije
priznanje da bi «rodni sustav» mogao imati vlastitu logiku i da bi mogao iznaći bolje načine
za analizu unutarnjih odnosa «spolno rodnog» sustava i klasa. Neki to rado nazivaju
«socijalističkim feminizmom» s pristupom «dvojnih sustava». Radikalni feminizam bio je
najnoviji element. U intelektualnom smislu, taj je feminizam pokazao put, beskompromisno
prepoznavajući rat spolova kao osnovno sredstvo političke borbe i otvarajući time vitalni
prostor za analizu mehanizama muške moći ili «patrijarhata» i različitih bojišta na kojima se
on mora voditi. Radikalni je feminizam, mnogo upornije od liberalnoga i marksističkoga,
isticao da je «privatna» sfera područje na kojemu je utemeljeno potlačivanje žena.

2. Politička znanost je tradicionalno bila 'muška' disciplina. Kako se 'postupalo' sa

ženama u njoj? U objašnjenju navedi 'doprinos' politologa Roberta Lanea tom
'postupku'.

Politolozi su tradicionalno bili uglavnom muškarci, a i sfere javne politike koje su

izučavali bile su također pretežno muške. Politička je znanost ili zanemarivala žene kao
subjekt, pozivajući se na njih ponajprije kroz njihov odnos s utjecajnim muškarcima, ili je,
ako ih je baš morala izravnije uzeti u obzir, bila sretna što može pribjeći reprodukciji
stereotipnih i seksističkih shvaćanja njihove prirode. U tom je smislu možda najcitiraniji i
najvulgarniji primjer razmišljanje američkog politologa Roberta Lanea o štetnim
posljedicama feminizma i o tome kako zaposlene žene oduzimaju svojoj djeci ljubav i pažnju
koju su im trebale posvetiti. Isto tako, on optužuje feministički pokret za porast
maloljetničke delikvencije i homoseksualizma.

3. Objasni kako je počeo odnos feminizma i političke znanosti

Prvo je razdoblje obilježila kritika muške političke znanosti zbog njezina stvarnog
isključenja žena kao političkih aktera. Feminističke političke teoretičarke usporedno s time
razotkrivale su ženomrzilačke tendencije tradicionalne političke misli. Uz taj je pothvat
blisko vezano drugo razdoblje, koje ponekad s priličnim omalovažavanjem nazivamo
«ubrajanjem žena». Ono je donijelo mnogo sustavnija istraživanja razmjera
podzastupljenosti žena i institucionalnih i neinstitucionalnih uzroka toga. Kako se sve više
žena uključivalo u javnu politiku, otvarala su se i nova pitanja o oblicima i utjecaju njihove
participacije. U trećem su razdoblju feminističke politologinje postavile fundamentalnija
pitanja o svojoj disciplini: o granicama karakterističnih metodologija političke znanosti, o
načinu konceptualizacije politike, o «rodnom» karakteru političkih institucija i procesa.

4. Feministica Okin razvila je tri razlikovanja privatno-javno. Navedi i objasni sva tri.

Prvo je područje nedoumica primjena javnoga/privatnoga i na razlikovanje države i

društva/ekonomije, kao kod javnog i privatnog vlasništva, te na razlikovanje države i obitelji
ili sfere kućanstva. U prvome je socioekonomsko područje u privatnoj, a u drugome u javnoj
sferi. Drugo je proisteklo iz tradicionalnog poistovjećivanja kućanstva s muškom glavom i
dosljednim neuviđanjem toga da njegovo pravo na privatnost može upravo osporiti
privatnost drugim članovima kućanstva. Treće, koncepcija «patrijarhata» ili sustavne muške
dominacije bila je temelj radikalne feminističke kritike konvencionalnih shvaćanja značenja
politike. Druge feminističke struje su kritizirale njegovu tendenciju da bude ahistoričan,

2
neosjetljiv na kulturne razlike i da podcjenjuje ženske izvore moći – te da na sve te načine
lažno univerzalizira žensko iskustvo.

5. Navedi feminističku kritiku modela države blagostanja (tipologije Espinga-Andersena)

Feminističke znanstvenice kritiziraju utjecajnu tipologiju država blagostanja Espinga-

Andersona zbog zanemarivanja rodnih odnosa, predlažući da se razmotri koliko su socijalne i
ekonomske politike utemeljene na modelu «muškarca hranitelja». Isto tako, vrednuju
posljedice tekućeg procesa restrukturiranja države blagostanja za žene kao zaposlenice i
žene kao majke.

6. Vicky Randall navodi pet kritika upućenih feminističkoj znanosti. Nabrojite ih i

ukratko opišite.

Univerzalizam – zbog pretjerano univerzalističke koncepcije žene, kritizirana je prijašnja

feministička politička znanost koja nedovoljno prepoznaje različitost među ženama, odnosno
činjenicu da među različitim skupinama žena zapravo mogu postojati vrlo duboki sukobi
interesa i percepcije.
Esencijalizam – oni koji daju prednost socijalno-konstruktivističkom identitetu namjeravali
su izjednačiti esencijalizam i biologijski determinizam, ali su ih poststrukturalisti redom
kritizirali zbog neke vrste rezidualnog esencijalizma uspostavljenog na materijalnoj ili
simboličnoj razini.
Nekritičnost – uočeno je da su feminističke studije i feminizam u drugim disciplinama
pokazali slabo zanimanje ili odobravanje za feminističku kritičku znanost. Time se
nagovještava druga linija kritike koja bi se mogla izvesti iz feminističke perspektive, a to je
da feministička politička znanost nije dovoljno odvažna.
Ograničenost – na to se nadovezuje kritika da je feministička politologija, iako je otvorila
važna pitanja o odnosu javno-političkih i privatnih sfera, o učinku participacije, kreiranja
politike i sadržaja, u praksi premalo pozornosti usmjerila na onu sferu ili razinu djelovanja
koja se najčešće izjednačuje s političkim. Isto tako, nije dovoljno dovela u pitanje
tradicionalne granice političkih znanosti i srodnih disciplina.
Neučinkovitost – unatoč tome što se feminističku političku znanost kritizira zbog njezina
stidljivoga ili djelomičnog uključivanja feminističkih uvida, možda je njezin «glavni propust»
iniciranje promjene u matici političke znanosti. Za razliku od, recimo, sociologije ili
povijesti, politička znanost nije znatnije okrznuta feminističkom perspektivom. Unatoč broju
onih koji politiku shvaćaju rodno i činjenice što sad većina studija političke znanosti nudi
barem jedan program iz tog područja, rodna politika nikad nije bila potpuno integrirana u
političku znanost.

INTERPRETATIVNA TEORIJA

7. Detaljno izvedi dvije ključne premise interpretativnog pristupa.

Prva jednostavna premisa jest da ljudi djeluju na temelju vlastitih uvjerenja i

preferencija. Budući da ljudi djeluju na temelju svojih uvjerenja i preferencija, njihovo se
djelovanje može objasniti pozivanjem na dotična uvjerenja i preferencije. Većina bi se
politologa požalila kako ta objašnjenja nisu općeprimjenjiva, te da je uvjerenja i
preferencije ionako nemoguće potkrijepiti. Zato nastoje zaobići uvjerenja tako da
3
djelovanje dovedu u vezu s objektivnim činjenicama o ljudima: primjerice, glasovanjem i
klasnom pripadnošću. Neki, pak, nastoje izgraditi modele na osnovnim pretpostavkama o
racionalnosti ljudskih aktera. Druga je zajednička premisa svih interpretativnih pristupa to
da se ljudska uvjerenja i preferencije ne mogu iščitati iz objektivnih činjenica o njima, kao
što su njihova društvena klasa, rasa ili institucionalni položaj. Nemogućnost čistih iskustava
daje naslutiti da se uvjerenja i preferencije ne mogu svesti na intervenirajuće varijable.
Naše bi nas teorije mogle dovesti do gledišta koja su suprotna onome kako sâma osoba vidi
svoj položaj i pripadajuće interese.

8. Što je hermeneutika?

Hermeneutika se pojavila u sklopu istraživanja biblijskih tekstova. Počela se pozivati na

teoriju razumijevanja, osobito interpretacije tekstova i djelovanja. Preklapala se sa
zanimanjem za povijest ideja. Hermeneutičari najčešće istražuju egzistencijalnu prirodu
razumijevanja, priznajući da je ona usađena u tradiciju. Oakeshott je smatrao da političko
znanje može proizaći samo iz povijesti. Političku djelatnost treba objasniti mudrošću i
moralnim zahtjevima u određenoj tradiciji ponašanja.

9. Etnologija/etnografija

Edmund Husserl, utemeljitelj fenomenološke filozofije, dokazivao je da životni svijet

svakodnevnoga zdravog razuma pruža osnovu svakome mogućem iskustvu. Kasniji su
teoretičari podsjećali da je naše zdravorazumsko znanje uvijek nepotpuno i promijenjivo.
Takvo znanje uopće prihvaćamo samo kao privremeno. Njega stvaraju slučajni društveni
procesi. Zato se etnologija se usredotočuje na različite oblike zdravorazumskog znanja i
praktično mišljenje koje se pojavljuje u različitim društvenim okruženjima. Za Clifforda
Geertza, ljudska su se bića pretvorila u mreže značenja koje su sami ispleli. Da bi otkrili
relevantne mreže značenja, antropolozi se služe etnologijom. Etnografi interpretiraju ono
što čine informatori, a ta su objašnjenja interpretacije drugog i trećeg stupnja. Etnografski
opis ima 4 glavna obilježja: on je interpretativan, interpretira tijek društvenog diskursa;
zapisivanjem bilježi taj diskurs; te je mikroskopski. To je meka znanost. Ona nagađa o
značenjima, procjenjuje pretpostavke i izvodi eksplanacijske zaključke iz boljih
pretpostavki. Poopćavanje je ipak moguće. Etnografija se bavi inskripcijom (ili «gustim
opisima») i specifikacijom (kliničkom dijagnozom). Zadatak je, dakle, zabilježiti značenja
koje određeno djelovanje ima za društvene aktere, a potom pokazati što nam ti gusti opisi
govore o društvu u kojemu su pronađeni. I ta je analiza uvijek nepotpuna.

10.Bevir i Rhodes istuču kako su neke varijante interpretativnog pristupa u političkoj

znanosti inspirirane poststrukturalizmom i postmodernizmom. Jedan od autora
kojemu se pridjevaju navedene etikete je Michel Foucault. Opišite ukratko osnovne
karakteristike njegove teorije (pritom se svakako osvrnite na pojmove episteme i
diskurzivne prakse, te opišite Foucaultov stav prema autonomiji subjekta)

Foucault je protiv tvrdnji koje su karakteristične za tzv. moderni projekt. On nastoji našu
spoznaju i etiku zasnovati na objektivnim i esencijalnim temeljima, a to radi pozivanjem na
čisto iskustvo svijeta ili na čistu prirodu ljudskog subjektiviteta. Njegovo djelo odlikuje
trajno neprijateljstvo prema subjektu i umu. Pretpostavio je da iskustva posjedujemo samo
u okviru nekog prethodno uspostavljenog diskursa. Ciljevi i djelovanja zadobivaju značenje
samo kad imaju mjesto u jeziku tj. u široj mreži značenja te ih stoga politolozi moraju
interpretirati u širem diskursu kojeg su oni dio. Ljudski se život može shvatiti samo u
određenoj episteme ili u okviru značenja i taj se okvir ne može svesti na objektivni proces ili
strukturu. Ne pridaje društvenom djelovanju veliku ulogu u stvaranju diskursa već smatra da
se diskursi razvijaju nasumce kao proizvodi vremena i slučaja. Politolozi mmoraju
4
interpretirati ciljeve i djelovanja u njihovim povijesno specifičnim okolnostima. U svom
kasnijem radu napušta koncepciju episteme u korist diskurzivne prakse. Diskurs se sastoji od
beskrajno multiplicirajućih značenja, brojnih tvrdnji i događaja od kojih nijedna nije
stabilna niti će biti. Ključ razumijevanja društvenih praksi nije njihov formalnopravni
karakter ili objektivne značajke uključenih osoba. Te značajke mogu se razumjeti samo kao
dio skupine značenja koja ih čine mogućima. Njegovo neprijateljstvo prema subjektu znači
da on naglašava načine koje poreci moći i različite episteme konstruiraju pojedince i njihova
uvjerenja. Odbacuje ideju autonomnog subjekta. Za njega je subjekt samo kontingentni
proizvod određenog diskursa, određenog skupa tehnika vladavine. Naglašava diskurse, a ne
uvjerenja. Njegovo neprijateljstvo prema umu znači da on decentrira diskurse da bi prikazao
kako oni nastaju iz manje ili više slučajnih interakcija svih vrsta mikropraksi.

11.Bevir i Rhodes nude vlastiti oblik interpretativnog pristupa. Kako oni shvaćaju
subjektivnost? Objasnite pojam tradicije kojom Bevir i Rhodes objašnjavaju društvene
strukture.

Daju prednost onom obliku interpretacije koji se nalaze negdje između hermeneutike i
poststrukturalizma. Nastoje objasniti da je djelovanje moguće čak i bez autonomije.
Međutim, odbacivanje autonomije ne mora značiti i odbacivanje djelovanja. Djelovanje se
mora uzeti u obzir pa makar samo zato što se ne može odvojiti i razlikovati uvjerenja i
postupke pozivajući se samo na njihov društveni kontekst. U društvenim strukturama stoga
mora postojati prostor u kojem individualni subjekti odlučuju na temelju vlastite prosudbe o
tome kojih će se uvjerenja držati i kako će djelovati. Pojedinci mogu stvaralački razmišljati
na načine na koji nisu nepromjenjivi ili ograničeni društvenim kontekstima i diskursima u
kojima obitavaju. Subjekt može birati određena uvjerenja i djelovanja pa i ona koja bi
mogla promijeniti dotičnu društvenu strukturu. To shvaćanje djelovanja pretpostavlja da
društvene strukture vidimo kao tradicije. Tradicija uzima u obzir mogućnost da subjekti
prihvate, razviju i odbace veliki dio svoje baštine. Tradiciju shvaćaju kao skup teorija ili
naracija i povezanih praksi koje ljudi baštine i na temelju kojeg dolaze do uvjerenja i
djeluju. Tradicije su kontingentne, stalno se razvijaju i nužno su smještene u povijesni
kontekst. Moraju se sastojati od uvjerenja i praksi prenesenih s učitelja na učenika itd. Osim
toga, one nisu ni nepromjenjive ni statične, pa konkretne slučajeve koji čine neku postojeću
tradiciju možemo ustanoviti samo tako da vremenski unatrag pratimo odgovarajuće
povijesne veze.

12.U poglavlju o interpretativnoj teoriji analizira se tačerizam. Detaljno pokaži kako se

to radi iz vigovske i socijalističke tradicije.

Torijevci Liberali Vigovci Socijalisti

Tradicije Očuvanje Obnova tržišta kojega Evolutivna promjena Uloga države u
tradicionalnog je oslabila državna rješavanju kriza
autoriteta intervencija kapitalizma
«Tačerizmi» Stranački i izborni Prekinuti propadanje Jako vodstvo i posebna Propast razvojne
opstanak Britanije ideologija daju novi države
politički program

Torijavska tradicija. Torijevstvo jedne nacije jedna je naracija o «tačerizmu» u torijevskoj

tradiciji. Ona vidi tačerizam kao prijetnju i Konzervativnoj stranci i nacionalnom jedinstvu.
Gilmour snažno napada «dogmu tačerizma». On tvrdi da se «tačerizam» temelji na
«pojednostavnjenom shvaćanju ljudske prirode». Poriče da se «svatko vodi sebičnim
motivima» i da «racionalno slijedi svoje sebične interese». M. Thatcher nije «istinski
konzervativni vladar» zato što je svojim stavom o Britaniji kao zajednici općeg interesa ljude
natjerala na konformizam. Nije došlo do transformacije ekonomije, a i «naneseno je mnogo
društvene štete». Država mora «očuvati tkivo društva i izbjeći šokove nasilnih preokreta» te
«brinuti o zadovoljstvu svih svojih pripadnika».
5
Liberalna tradicija. «Tačeristička» priča u liberalnoj tradiciji vaća tržište na mjesto koje mu
u konzervativizmu uistinu pripada: u «maticu konzervativne političke filozofije». Tačerizam
pokazuje i veliko političko umijeće. Vlada se čvrsto pridržavala svojih načela i pokazala da
privrženost slobodi zadovoljava ljudske težnje te ih čini prosperitetnima. Državna
intervencija demotivira. Natjecanje poboljšava učinak: «Slobodno tržište put je ka
prosperitetu». Ta priča u liberalnoj tradiciji, dakle, naglašava tržište, a njezina fabula ističe
potrebu da se slobodnim tržištem koje podržava poduzetnička kultura zaustavi ekonomsko
propadanje Britanije.
Vigovska tradicija. U toj tradiciji moć pripada predsjedniku vlade, kabinetu ili javnoj upravi.
Osobnost je ključni dio svakog objašnjenja moći aktera. Kavanagh se služi temom «kraja
konsenzusa» i analizom međuigre događaja, ideja i aktera, kako bi pokazao da je politički
program britanske vlade bio iz temelja ponovno napisan. Konsenzus se odnosi na dogovor
između političkih stranaka i vladajućih elita o sadržaju javnih politika, pravilima političke
igre i političkom stilu rješavanja razlika u politikama. M. Thatcher je imala poseban paket
politika inspiriranih «novom desnicom» koje bi trebale osloboditi tržište i stvoriti
poduzetničko društvo. Kavanagh zaključuje da je vlada bila «radikalna i uspješna». Ta
naracija na dva načina prilagođava tačerizam vigovskoj tradiciji. Ponajprije, prepoznaje
ograničenja političkog djelovanja i kontinuitete u obuzdavanju političkih trzavica iz
osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ta vigovska naracija, drugo, objašnjava tu promjenu
pozivajući se na osobnu oć M. Thatcher. Fabula te priče pripisuje veliku eksplanacijsku moć
osobnim kvalitetama i politikama M. Thatcher.
Socijalistička tradicija. Prema Marquandu, «tačerizam» sadrži tri paradoksa. Prvi je što su
politike slobodne ekonomije u sukobu s potrebom jake intervencionističke države da
upravlja kulturnom promjenom koja je potrebna za održanje te slobodne ekonomije. Drugi
je to što je želja da se spriječi nacionalno propadanje u sukobu s liberalnim imperaivima
slobodne trgovine poradi slabosti britanske ekonomije. Treći se paradoks odnosi na to što
napad na posredničke institucije – BBC, lokalnu vlast i sveučilišta – potkopava torijevsku
tradiciju koja ih smatra utvrdama slobode: tržište je u sukobu sa zajednicom. Ukratko,
socijalističke naracije interpretiraju «kraj konsenzusa» kao dio krize britanskog kapitalizma
koja proizlazi iz njegove nesposobnosti da postane razvojna država. «Tačerizam» je lokalni
odgovor na tu krizu i pritiješnjen je unutarnjim protuslovljima. Slobodno je tržište prijelazno
rješenje za otvorenu ekonomiju industrijskih država srednje veličine koje djeluju u globalnoj
ekonomiji.

13.Koje su prema Beviru i Rhodesu dvije glavne kritike interpretativne teorije? Ukratko
ih opišite, kao i odgovore Bevira i Rhodesa na njih.

Dvije su kritike istaknute i važne: ponajprije da interpretativne teorije nedovoljno

uvažavaju materijalnu stvarnost i, potom, da interpretativne teorije ne pružaju osnovu za
kritiku društvenog života.
1. Prema nekim kritičarima, interpretativni pristupi ne uzimaju u obzir materijalna
ograničenja društvenog djelovanja. Iako interpretativni teoretičari zapravo moraju ostati
nepomirljivo suprotstavljeni svakom obliku ekonomskog redukcionizma, oni mogu uzeti u
obzir ekonomske utjecaje na nekoliko načina. Za početak, mogli bismo prihvatiti da dileme
često odražavaju materijalne okolnosti. Subjektivni su pogledi na svijet važna točka, ali su
često posljedica realnih pritisaka. Sama činjenica da vlada djeluje na temelju određenog
pogleda na svijet ne znači da on određuje učinke njezina djelovanja. Učinci će ovisiti o tome
kako drugi reagiraju i njihove će reakcije kolektivno činiti relevantnu materijalnu stvarnost.
Drugi se kritičari žale da interpretativni pristupi ne mogu uzeti u obzir postojanost i
pouzdanost institucija. Bevir i Rhodes tvrde da mogu, ovisno o tome kako svaćamo
institucije. Većina današnjih interpretativnih teorija osporava da institucije imaju stvarnu ili
esencijalnu prirodu. One nas izazivaju da decentriramo institucije, to jest, da analiziramo
načine na koje se one stvaraju, održavaju i mijenjaju posredstvom određenih i kontingentnih
6
uvjerenja, preferencija i akcija pojedinaca. I onda kad institucija održava poznate rutine,
iako mijenja osoblje, ona to čini samo zato što osoblje koje dolazi ima slična uvjerenja i
preferencije koje su im prenijeli njihovi prethodnici. Stoga ne valja reći da interpretativnoj
teoriji nedostaju institucije, nego je prije posrijedi to da ona iznova promišlja prirodu
institucija. Interpretativna teorija shvaća institucije kao sedimentarne proizvode
kontingentnih uvjerenja i preferencija.
2. Sljedeća kritika interpretativnih teorija ukazuje na to da tim teorijama nedostaje kritična
snaga. No, njihov antropologijski pristup objektivitetu znači da neka uvjerenja možemo
odbaciti bez pozivanja na neku koncepciju apsolutne istine. Zapravo, time što odbacujemo
apsolutnu istinu, primorani smo odbaciti one političke ideologije koje tvrde da su
utemeljene na istini. Ideologije mogu biti usko povezane s lažima, nesvjesnim i
kontradiktornim uvjerenjima.

14.Neizbježnost interpretatizma i njegove kontroverzne implikacije.

Argumenti o neizbježnoj ulozi interpretacije usko su povezani s argumentima protiv

mogućnosti nekakve znanosti o politici. Ljudi djeluju prema svojim uvjerenjima i
preferencijama, ali o njima nemamo izvanjskih dokaza. Kad pokušavamo objasniti vezu
između uvjerenja i djelovanja, u toj vezi ne postoji nikakva uzročna nužnost koja bi bila
jednaka objašnjenjima u prirodnim znanostima. Društveno djelovanje ipak možemo
objasniti. Odatle se politička znanost oslanja na narativne oblike objašnjenja. Djelovanja,
prakse i institucije objašnjavamo pričajući priču o tome kako one postaju to što jesu, a
možda i o tome kako se odražavaju. Zato je naracija u političkoj znanosti ono što su teorije
u prirodnim znanostima.

MARKSIZAM

15.Što je to klasični marksizam? Na kakvoj se ontologiji i epistemologiji temelji «klasični

marksizam»? Navedite i ukratko objasnite njegove četiri značajke.

Klasični marksizam se temelji na fundacionalističkoj ontologiji i realističkoj

epistemologiji. Tako, prema Marxu, «tamo negdje» postoji «stvaran» svijet; to je
esencijalističko stajalište, budući da tvrdi da suvremenu društvenu egzistenciju oblikuju ili
uzrokuju neki esencijalni procesi i strukture. Za Marxa su stvarni uzročni odnosi često ispod
površinske pojavnosti. Pojavnost može sustavno prikrivati stvarnost i pri tome promicati
neke konkretne ekonomske interese. Također, klasični marksizam iznosi stanovitu teoriju
povijesti, prema kojoj se marksizam temelji na znanstvenom načelu dijalektike: povijesni je
razvoj tako uvijek obilježen procesom u kojem protuslovlja u tezi podrežavaju antitezu u
kojoj se ta protuslovlja razotkrivaju, te se potom stvara ainteza koja postaje nova teza. …ˇ

16.Koja su četiri «-izma» koja karakteriziraju klasični marksizam? Objasnite ukratko

svaki od njih.

Marksizam je ekonomistički utoliko što privilegira ekonomske odnose; deterministički

utoliko što tvrdi da ekonomski odnosi određuju društvene i političke odnose (ekonomski
odnosi određuju društvene odnose, a društveni odnosi političke); materijalistički zato što
Marx tvrdi da materijalni odnosi oblikuju ideje, a dominantne su u bilo kojem trenutku one
ideje koje promiču interese vladajuće klase, to jest vlasnika i upravljača sredstvima za
proizvodnju; i strukturalistički utoliko što tvrdi da strukture, a osobito ekonomske strukture,

7
određuju djelovanja aktera (država tako nema izbora: ona djeluje kao sredstvo vladajuće
klase).

17.Unutar same marksističke teorijske tradicije javile su se kritike «klasičnog

marksizma». Antonio Gramsci i Nicos Poulantzas dva su autora čiju važnost Marsh
posebno ističe. Ukratko opišite njihove argumente. Od kojih je karakteristika
klasičnog marksizma Gramsci odstupio i koja su tri argumenta kojima Poulantzas
potkrepljuje svoju teoriju statusa države u kapitalizmu?

Gramscijev je naglasak na ulozi političke ili hegemonijske borbe, važnosti ideologije i

značenja aktera – u njegovu slučaju stranaka, radničkih vijeća i intelektualaca – označio
prekid s ekonomizmom, determinizmom i strukturalizmom, a te je teme preuzela i razvila
moderna marksistička teorija države. Na Gramscija su utjecali neki neekonomistički
argumenti koji su došli iz Druge internacionale, no valja naglasiti i to da se oslonio na
tradiciju talijanskog socijalnog i političkog mišljenja koje vuče porijeklo još od
Machiavellija. Nadalje, u razvoju marksističke teorije države presudni su bili i Poulantzasovi
radovi, a osobito njegov pokušaj da postavi teoriju relativne autonomije države. U oba su
slučaja marksisti koji su u sporu s marksističkom ortodoksijom znatno unaprijedili raspravu o
teoriji države. 3 argumenta kojima Poulantzas potkrepljuje svoju teoriju statusa države u
kapitalizmu su: a) ona posreduje između interesa različitih frakcija kapitala; b) posreduje
između klasa kako bi smanjila klasne tenzije koje su neminovne u kapitalističkom društvu; te
c) intervenira u ekonomske odnose.

18.Srž Marxove klasične realističke epistemologije izražavaju tri suda. Navedi ih i

objasni.

a) S pozitivistima je dijelio gledište da svijet postoji neovisno o našoj spoznaji tog

svijeta.
b) Za razliku od pozitivista, Marx je tvrdio da se mnogi odnosi između društvenih
fenomena koji nas zanimaju ne mogu izravno promatrati.
c) Za razliku od relativista, no jednako kao i pozitivisti, Marx je vjerovao i da u svijetu
postoji nužnost; društveni fenomeni tako doista imaju uzročnu snagu te stoga možemo
izricati uzročne iskaze.

19.U 70-tim godinama marksisti su htjeli izbjeći ekonomizam. U tom su smislu prihvatili
Poulantzasovu teoriju države u kapitalizmu. Detaljno prikaži ovu teoriju. Obrati
pozornost i na neke njene problematične dijelove.

Ta je teorija dopuštala autonomiju države, a u posljednjoj instanciji zadržala

determinantnost ekonomskih odnosa. Poulantzasovo je shvaćanje bilo prožeto jakim
funkcionalističkim tonom. Državi je potrebna relativna autonomija kako bi promicala
interese «kapitala općenito». Konkretnije: a) ona posreduje između interesa različitih
frakcija kapitala; b) posreduje između klasa kako bi smanjila klasne tenzije koje su
neminovne u kapitalističkom društvu; te c) intervenira u ekonomske odnose. Poulantzasovo
je gledište da država štiti klasne interese zato što njezin oblik odražava ishod prošlih klasnih
borbi – proces koji Poulantzas naziva strukturnom selektivnošću. Ta je koncepcija poprilično
problematična. Prvo, Poulantzas ne nudi nikakvo objašnjenje u kojem ona stječe to znanje.
Nadalje, zacijelo je lakše ukazivati na primjere neuspješnosti negoli na primjere uspješnosti
države u uupravljanju ekonomijom. Drugo, ta je teorija i dalje u biti ekonomistička i
deterministička, pa makar i u posljednjoj instanciji. Pojam strukturne selektivnosti
ekonomsku determinaciju samo vremenski vraća unatrag; ishod prošlih klasnih borbi
odražava se u sadašnjem obliku države i političkim ishodima. Treće, Poulantzas i dalje
8
privilegira društvenu klasu i zanemaruje činjenicu da država odražava rodnu i rasnu
nejednakost isto toliko koliko i klasnu nejednakost. Četvrto, to je stajalište i dalje u biti
materijalističko, pri čemu idejama ne dodjeljuje nikakvu neovisnu ulogu. Peto, ono je
strukturalističko – za djelovanje ima malo mjesta ili ga uopće nema.
20.U 70-im godinama marksisti su htjeli izbjeći ekonomizam. Tako se pojavila i teorija
države koju je potpisao Bob Jessop. Detaljno prokaži ovu teoriju.

Jessop razvija pojam strateške selektivnosti kao alternativu Poulantzasovu pojmu

strukturne selektivnosti. Prema Jessopu, u oblik države upisani su ishodi prošlih strateških
borbi između društvenih snaga. Između strukturne i strateške selektivnosti odmah se
uočavaju dvije očite razlike. Prvo, Jessop govori o strategiji, a to poimanje implicira da
subjekti kalkuliraju. Strukture ne određuju ishode; akteri nisu puki «nositelji» struktura.
Njihov je odnos, naprotiv, dijalektički: stukture ograničavaju i olakšavaju djelovanje aktera,
koja onda konstruiraju i rekonstruiraju strukture. Drugo, Jessop ne privilegira klasu. Umjesto
toga, on priznaje da su rod, rasa, znanje i drugo presudne osnove strukturne nejednakosti
koje su upisane u državu i koje oblikuju, premda ne i određuju, njezina djelovanja. Jessopov
pristup, međutim, ističe i ostala tri navedena pravca razvoja. On u samoj osnovi odbacuje
ekonomizam i determinizam, tvrdeći da nije moguća nikakva teorija države te da su ishodi,
stoga, neizvjesni. Jessopovo je gledište da je pojam relativne autonomije neodrživ: država
je autonomna, a pitanje je u kojoj mjeri njezina djelovanja ograničavaju ishodi prošlih
strateških borbi ostaje otvorenim. Za Jessopa, dakle, država može biti kapitalistička država,
koja promiče interese kapitala, no takav je odnos slučajan, a ne nužan, i stvar je
empirijskog istraživanja, a ne teorijskog dokazivanja. Jessopov pojam strateške selektivnosti
ukazuje da su oblik i djelovanja države posljedica hegemonijskih i, u biti, političkih borbi.
Time se odmah kaže da ideje imaju neovisan utjecaj na ishode.

21.Kada se govori o korisnosti marksizma nakon pada berlinskog zida, navode se

istraživanja strukturne nejednakosti. Objasni to na primjeru Britanije.

U Britaniji se strukturna nejednakost izražava u svakoj od navedenih triju resursnih

dimenzija (novac, znanje i politička vlast). Prisutna je znatna nejednakost u bogatstvu i
dohotku; tako je 1996. najbogatijih 10% stanovništva posjedovalo 52% utrživog bogatstva, a
ta bi brojka narasla na 63% ako se ne bi uračunala vrijednost kuća. Te su se nejednakosti od
sedamdesetih značajno povećale. Tijekom mandata M. Thatcher u Downing Streetu
prosječni je dohodak porastao za 36%, ali je dohodak donjih 10% stanovništva pao za 14%,
dok je dohodak gornjih 10% porastao za 64%. Jasno je i to da su nejednakosti u bogatstvu i
dohotku povezane s rodom i rasom. Tako je, primjerice, prosječna zarada žena u Britaniji
1995. iznosila 72% zarade muškarca, dok je prosječna nadnica nefizičkih radnica iznosila
samo 64% prosječne nadnice nefizičkih radnika. Nadalje, službena statistika britanske vlade
pokazuje da je 14% stanovništva potpuno ovisno o socijalnoj skrbi i da 25% stanovništva živi u
siromaštvu. Djeca iz takvih obitelji imaju puno slabiji uspjeh u školi, jedan i pol puta je
vjerojatnije da će oboljeti od neke kronične bolesti i dvostruko vjerojatnije da će imati neki
oblik oštećenja. Strukturna se nejednakost izražava i u obrazovanju. Za djecu iz radničkih
obitelji manje je vjerojatno da će ostati u školi ili pohađati sveučilište. Što se tiče rase,
postignuća azijske djece vrlo su slična postignućima bijelaca, ali izgledi da će crnci
maturirati ili krenuti na sveučilište iznose tek trećinu izgleda drugih skupina. Prijeđemo li na
pristup položajima političke vlasti, potpredstavljenost radničke klase, žena i crnaca u
političkoj eliti jedva da je potrebno dokazivati. Dominantne političke elite u Britaniji
pretežno su bijelci, muškarci i pripadnici srednjeg sloja – ako ne rođenjem, onda po
obrazovanju.

22.Kada se govori o korisnosti marksizma nakon pada berlinskog zida, navode se

istraživanja strukturne nejednakosti. Objasni to na primjeru SAD-a.
9
Sličan je obrazac prisutan i u SAD-u. 1976. godine najbogatijih je 1% Amerikanaca
posjedovalo 19% cjelokupnog privatnoga materijalnog bogatstva i njihov je udio veći od
udjela donjih 92% stanovništva zajedno. Najdramatičnije je to što je dohodak najbogatijih
1% porastao za 92%. Te su nejednakosti usko povezane s rodom i rasom. Tako je popis
stanovništva 1995. izvijestio da prosječne zarade žena iznose samo 58% prosječnih zarada
muškaraca, dok prosječne zarade crnaca iznose 75%, a hispanaca 66% od prosječnih zarada
bijelaca. Strukturna se nejednakost u SAD-u odražava i u dostupnosti obrazovanja i pristupu
političkim položajima. Obrazovanje je bilo povezano s dohotkom: oni koji nisu imali
srednjoškolsko obrazovanje zarađivali su manje od polovice prosječnih zarada. Što se tiče
pristupa položajima političke vlasti, u SAD žene stoje osobito loše. Žene čine samo 22%
članstva državnih zakonodavnih tijela, dok se jedine dvije žene koje su ikada bile sutkinje
Vrhovnog suda nalaze među 9 sadašnjih sudaca. U pogledu rase, na saveznoj su razini crnci i
hispanci također značajno podzastupljeni.

NORMATIVNA TEORIJA

23.U okviru normativne teorije govori se o kritičkoj teoriji. Detaljno izvedi što nam ona
kaže.

Logički pozitivizam (ili katkad, logički empirizam) je teorijski pokret koji se oslanjao na
ranije filozofske argumente kako bi potaknuo temeljitu reviziju i modifikaciju našeg
razumijevanja temelja spoznaje. Tom su revizijom logički pozitivisti svjesno nastojali
potkopati mnoge pretpostavke na kojima se zasnivala ona vrsta normativnog teoretiziranja
kakvo je utjelovljeno u tradicionalnoj političkoj filozofiji. Logički je pozitivizam prvenstvo
davao metodama prirodnih znanosti, koje teže istinskoj spoznaji kvantitativnim mjerenjem
materijalnih fenomena i fizičkim eksperimentima kojima se utvrđuju činjenice u vezi s
ponašanjem tih fenomena. Njegove su povijesne uporišne točke bile empirističke teorije
spoznaje koje su, u svjetlu pojave moderne znanosti, razvili filozofi u 18. stoljeću. Osobit
utjecaj su imali radovi Davida Humea.

24.Steve Buckler piše o «pravom ocu pozitivističke filozofije», Davidu Humeu. Hume je
smatrao valjanima samo dva oblika spoznaje (tzv. Humeove rašije). Navedite ih i
sasvim kratko objasnite.

Osporavajući ono što je smatrao spekulativnom prirodom tradicionalne filozofije, Hume

je tvrdio da sva naša spoznaja o svijetu zapravo proizlazi iz konkretnih empirijskih iskustava.
Čak i apstraktni pojmovi proizlaze iz poopćavanja koja su zasnovana na osjetilnom iskustvu.
Stoga se istinsko razumijevanje uvijek, naposljetku, bavi činjenicama. Jedini drugi oblik
razumijevanja u kojega se možemo pouzdati tiče se logičkih odnosa između ideja koje
potječu iz iskustva: primjerice, onih koje se izražavaju u matematici. Istodobno, tvrdio je
Hume, nijedan iskaz o empirijskoj činjenici u sebi ne implicira vrijednosnu prosudbu:
osjetilno nam iskustvo kaže samo kakav svijet jest, a ništa o tome kakav bi trebao biti.
Budući da sva istinska spoznaja potječe iz empirijskog iskustva, za iskaze o vrijednosti ne bi
se moglo reći da su u bilo kojem smislu izrazi spoznaje, nego su samo pitanje konvencije.

25.Ayer je postavio osnovne elemente logičkog pozitivizma. Navedi ih i obrazloži.

Ayer polazi od odbacivanja tradicionalnoga filozofskog razlikovanja između biti i

pojavnosti, koje je poznato još od Platona. Prema tom gledištu, carstvo pojavnosti,
10
osjetilnog iskustva, pruža nam samo prolazno i nepouzdano znanje o svijetu. Iza toga se
carstva, međutim, nalazi carstvo bîti, koje utjelovljuje istinsku ili idealnu prirodu stvari,
koje se mogu spoznati samo umom, i kojima se osjetilno opaženi predmeti samo
približavaju. Nasuprot tome, Ayer iznosi gledište da se spoznaja temelji na osjetilnom
iskustvu i na poopćavanjima izvedenima iz tog iskustva u obliku pojmova kojima se to
iskustvo uređuje. On potvrđuje i odgovarajuće humeovsko razlikovanje činjenica i
vrijednosti. Budući da osjetilno iskustvo po sebi ne implicira nikakve iskaze o vrijednosti, tim
se iskazima ne može dodijeliti status objektivne spoznaje. U konačnici se moraju shvatiti kao
puki izrazi osjećaja te ih, kao takve, nije moguće poduprijeti racionalnim argumentima.
Tamo gdje se zbivaju istinski sukobi vrijednosti, nije moguć nikakav daljnji argument. Jedina
vrsta iskaza koja može pridonijeti našoj spoznaji jesu činjenične tvrdnje, koje se temelje na
osjetilnom iskustvu i koje su u načelu otvorene za empirijsko testiranje i vrednovanje.
Jedina druga vrsta iskaza koja je smislena u tom pogledu tiče se logičkih svojstava i odnosa
između pojmova, poopćavanja izvedenih iz iskustva kojima se služimo kako bismo uredili i
kategorizirali to iskustvo. Ti nam iskazi, strogo govoreći, ne pružaju spoznaju o svijetu, ali
nam mogu reći nešto korisno o strukturi pojmova kojima se služimo. Smisao pojmova
možemo raščlaniti kako bismo vidjeli primjenjuju li se oni ispravno ili pogrešno i kako se
mogu upotrijebiti u odnosu prema drugim pojmovima. To označava granicu smislenog
istraživanja i očito isključuje iskaze o vrijednosti ili metafizičke tvrdnje koje se temelje na
pretpostavljenom iskustvu nekoga drugog carstva koje je s onu stranu empirijskoga.

26.Logički pozitivizam je izvršio znatan utjecaj i na političku filozofiju. Objasni

Weldonovu poziciju.

Weldon tvrdi da su metafizičke sklonosti dovele političke filozofe do sustavne pogreške

koja se sastoji u pretpostavci da politički pojmovi kao što su «država», «sloboda» ili «vlast»
imaju neko bitno značenje s onu stranu empirijskog iskustva, a čije je otkrivanje svrha
filozofije. Ista je pretpostavka dovela do spekulativnog i obmanjujućeg govora o «idealnom»
obliku države ili «istinskom» temelju vlasti. Kad im se pristupi s pozitivističkog stajališta,
politički se pojmovi «demistificiraju». Za vlast se, primjerice, često uzimalo da
podrazumijeva neku tajnovitu moralnost koja se pridaje njezinim nositeljima, kvalitetu koju
je potrebno objasniti upućivanjem na neko posebno podrijetlo, kao što je božansko pravo ili
društveni ugovor. Zapravo se, prema Weldonu, vlast može mnogo jasnije označiti kao
stvarna ili potencijalna primjena sile spojena s općim pristankom – opis koji uklanja potrebu
za bilo kakvim metafizičkim pretpostavkama. Tako se vlast, u svome «pročišćenom» obliku,
kao i drugi politički pojmovi, pojavljuje kao poopćenje izvedeno iz promotrivoga društvenog
ponašanja. Weldonova metoda uklanja iz političke filozofije i normativni sadržaj. Kao i Ayer,
on vrijednosne iskaze smatra neobjektivnima i stoga neprikladnim predmetom racionalnog
istraživanja ili argumentacije. Moguće je smisleno iznositi i racionalno procjenjivati
preporuke u pogledu, recimo, političkih institucija, no one su, u konačnici, samo empirijske
tvrdnje o učinkovitosti institucija u ostvarivanju onoga za što (slučajno) vjerujemo da je
vrijedno. Moguće je da filozofi imaju nekakvu ulogu u procjenjivanju logike takvih tvrdnji,
no nije na njima, kao filozofima, da izražavaju svoje mišljenje o prihvatljivosti
prevladavajućih uvjerenja u pogledu toga što je vrijedno. Uloga političkih filozofa stoga je
izrazito ograničena: razjašnjavanje političkih termina u svjetlu empirijskog iskustva i
razotkrivanje jezičnih zbrka koje proistječu iz metafizičkih pretpostavki.

27.U suvremenoj filozofiji važno mjesto zauzima Wittgenstein. Podrobno izvedi njegovu
poziciju i njene mijene.

Njegov se argument da smisao ovisi o odnosu između osnovnih elemenata jezika i

izravnoga empirijskog iskustva snažno poklapao s preokupacijama logičkih pozitivista. U
kasnijem je radu, međutim, Wittgenstein zauzeo drugačije gledište, koje će postati
11
utjecajno u razvoju važne alternative pozitivističkom pristupu u društvenim znanostima.
Počeo je sumnjati u mogućnost izgradnje one vrste općeg modela jezika koji je predložio u
ranijem radu. Kad razmotrimo različite načine uporabe jezika, otkrivamo da im je, kao i kod
igara, vrlo malo toga bitnog zajedničko. Premda svaka igra ovisi o skupu priznatih pravila
koja određuju legitiman način igre, izvan toga igre kao što su poker, igra skrivača i tenis,
čini se, imaju malo toga zajedničkog; one iskazuju samo maglovite «obiteljske sličnosti».
Nema zajedničkog mjerila koje bismo mogli primijeniti na igre općenito. Slična je
raznolikost prisutna i u jeziku, te smisao koji pridajemo onome što govorimo ovisi o
pravilima koja čine konkretnu «jezičnu igru» u kojoj sudjelujemo. A svako od njih mora se
uzeti za sebe. Wittgensteinovo je kasnije mišljenje za logički pozitivizam bilo izazov, koliko
mu je njegovo ranije mišljenje izlazilo u susret. Za logički je pozitivizam jezik smislen kad
izražava ono što spoznajemo iz svojih osjetila. On, dakle, zadobiva smisao jer se njegovi
osnovni elementi «ucrtavaju» na elemente prethodnoga iskustvenog svijeta. Za
Wittgensteina je, naprotiv, jezik, čini se, nešto po čemu svijet postaje «spoznatljiv», a jezik
to omogućava na mnoštvo različitih načina. Tako se ruši pretpostavka logičkih pozitivista o
prethodnom skupu empirijskih iskustava koja su temelj svake istinske spoznaje.

28.Detaljno prokaži Winchovu kritiku «pomoćničke koncepcije filozofije».

Oslanjajući se na Wittgensteina, Winch tvrdi da jezik nije puki način imenovanja ili
kategoriziranja neke neovisne iskustvene stvarnosti, kao da jezik u cjelini dolazi nakon
iskustva. Bez dobrog poznavanja pojmovnih okvira koji su dani u jeziku, teško je shvatiti
kako bismo uopće mogli stjecati smislena iskustva. Jezik nam, dakle, «konstruira» stvarnost,
a istraživanja jezika su istraživanja svijeta kako ga doživljavamo. Takva su istraživanja u
djelokrugu filozofije. Svijet nam može postati shvatljiv na mnoštvo različitih načina – kroz
znanost, umjetnost, religiju i tako dalje; zadatak je filozofije da istraži ljudsko
razumijevanje i iskustvo u svim tim oblicima. Istraživanje različitih načina razumijevanja
svijeta koji je konstruiran našim jezikom neminovno povlači za sobom istraživanje
zajedničkog razumijevanja naše suradnje i zajedničkog osjećaja smisla koji se sumiraju u
slijeđenje pravila. To se, prema Winchu, ne ograničava samo na jezične interakcije.
Smisleno društveno ponašanje općenito ovisi o zajedničkim razumijevanjima, uvjerenjima i
koncepcijama koje se izražavaju u zajedničkim, konstitutivnim pravilima, a njih možemo
naći u svojim ustaljenim običajima, institucionalnim uređenjima i tako dalje. Društveno
djelovanje, dakle, može postati shvatljivo tako da istražujemo pojmovne strukture koje su
uklopljene u kulturne i institucionalne okvire koji kontekstualiziraju ponašanje i ljudima
daju razloge za djelovanje. Ono što je važno jest da će te strukture sadržavati normativne
elemente.

29.Izvedi Winchov model društvenoznanstvenog istraživanja.

Winchov model društvenoznanstvenog istraživanja ima za cilj interpretaciju, a ne

uzročno objašnjenje. Ako, primjerice, želimo objasniti zašto je neka osoba glasovala na
određeni način, proizvodnja podrobnih statističkih informacija o odnosu između glasačkog
ponašanja i klase, zanimanja, roda i tako dalje zapravo ne odgovara na to pitanje. Potrebno
je da istražimo njezine razloge, koji će pak otkriti skupove njezinih uvjerenja. Oni će
obuhvaćati opća uvjerenja o instituciji glasovanja, o njezinom smislu i značenju u
društvenom životu, koja su prisutna u demokratskom društvu i utjelovljena u konstitutivnim
pravilima koja definiraju praksu glasovanja. Istraživanje tih fenomena, prema Winchovu
gledištu, ključ je za razumijevanje društvenog života. A to su upravo fenomeni koje
pozitivističke društvene znanosti marginaliziraju u korist empirijskih poopćavanja i modela
uzročnog predviđanja, ne uviđajući da sposobnost predviđanja nekog fenomena nije isti što i
njegovo razumijevanje.

12
30.Objasnite detaljno Habermasov doprinos normativnoj teoriji.

Središnje značenje za ljudsku egzistenciju, prema Habermasu, ima jedan oblik

racionalnosti koja nije tehnička, nego je utjelovljena u našoj sposobnosti za racionalnu
raspravu o načelnim pitanjima. Budući da je ona od središnje važnosti za našu ljudskost, ta
nas racionalna sposobnost obvezuje na određeni način života želimo li ostati vjerni toj
ljudskosti. Taj je oblik racionalnosti očit u načinu na koji komuniciramo. Ukratko, Habermas
tvrdi da se, kad god se služimo jezikom, implicitno vežemo uz određene ključne kriterije. Ti
se kriteriji sastoje od istine, iskrenosti, moralne primjerenosti i shvatljivosti. Ugrađeni su u
samu prirodu jezika; bez njih bi uporaba jezika ostala besmislena. Ljudi koji se vežu uz te
kriterije privrženi su i mogućnosti istinske slobode, otvorene i racionalne komunikacije,
pomoću koje se najbolje može ispitati i osigurati naše pridržavanje tih kriterija. Habermas
to sumira predodžbom onoga što naziva «idealnom govornom situacijom». U toj je situaciji
komunikacija slobodna od «izobličenja» u tom smislu da je slobodna od bilo kakvih
lukavstava, prikrivenih namjera, pristranosti ili proizvoljnih prekida; rasprava je istinski
racionalna, vođena isključivo snagom boljeg argumenta. To je istodobno i situacija gdje svi
sudionici imaju jednaku šansu da govore, da iznose argumente ili izražavaju neko gledište.
Vodeće je načelo takve komunikacije postizanje racionalnog konsenzusa. Prema Habermasu,
taj ideal nije proizvoljan ili spekulativan: opet, on je ugrađen u samu logiku uporabe jezika i
svaka ga komunikacija i pretpostavlja i anticipira. To je izvor onoga što on naziva
«emancipacijskim znanjem» posredstvom kojega je moguća kritika društva.

31.Izvedite Berlinovu koncepciju vrijednosnog pluralizma.

Berlin se suprotstavlja praksi logičkih pozitivista da smisleno istraživanje svode bilo na

empirijsko, bilo na čisto logičko istraživanje. Ima mnogo pitanja koja se očito opiru
mogućnosti da se na njih odgovori na bilo koji od tih dvaju načina. Najotpornija su na
redukcionistički postupak ona koja uključuju vrijednosne prosudbe, a koja su tipična za
moralnu i političku filozofiju – primjerice, pitanje «što je to pravednost?». Tvrdnja da se za
ta pitanja pokazalo da su besmislena potkopana je, tvrdi Berlin, činjenicom da ih ljudi i
dalje postavljaju, potaknuti onim što se čini autentičnim osjećajem nedoumice. Za to
postoji razlog: kad je riječ o normativnim pitanjima, nikada neće biti postignut sporazum,
pa se ona stoga nikada ne mogu tretirati kao da se na njih može odgovoriti u obliku
objektivne činjenice. Mi nastanjujemo svijet vrijednosnog pluralizma, gdje između
konfiguracija vrijednosti koje ljudi usvajaju postoje nepremostive razlike. Za Berlina će
autentično vrijedni ciljevi i načela i sami uvijek biti skloni sukobljavanju. Kao posljedica
toga, nijedan vrijednosni sustav ne može sâm utjeloviti sve ono što je vrijedno, i svaki bi
takav sustav davao prvenstvo nekim vrijednostima, a izbacio ili reinterpretirao druge.
Vrijednosni su sustavi od bitnog značenja za «modele» kroz koje ljudi shvaćaju svijet i same
sebe; oni utjelovljuju duboko ukorijenjena uvjerenja. Trajni je zadatak filozofije da
rasvjetljava i procjenjuje te različite modele, a kako vrijednosni pluralizam neće nestati,
neće nestati ni filozofija.

32.Izvedi Rawlsovo viđenje normativne političke teorije.

Rawls nastoji postaviti teoriju koncepcije pravednosti koja je pogodna za upravljanje

političkim zajednicama, u svijetlu nepomirljivoga moralnog neslaganja. Njegov je argument
deontološki, jer potvrđuje fundamentalno etičko načelo koje je neovisno o kontekstima ili
posljedicama te je utemeljeno u osnovnim uvjetima koji upravljaju ljudskim iskustvom. On
se služi opisom tih osnovnih uvjeta i implikacija racionalne autonomije ljudi kako bi izgradio
teoriju društvene pravednosti utemeljene na poštenosti (fairness). Oslanjajući se na
tradiciju «teorije ugovora», prema kojoj se određeno političko uređenje opravdava tako da
se pokaže da bi racionalni pojedinci, ako im se pruži mogućnost izbora, izabrali upravo to
13
uređenje, Rawls razvija model racionalnog izbora. On se poziva na hipotetičku «izvornu
poziciju», gdje se od ljudi traži da izaberu načela pravednosti koja će upravljati temeljnom
institucionalnom strukturom društva. Taj je izbor ograničen samo zahtjevom da ljudi ne
budu pristrani u svoju korist. Rawls deducira načela koja bi se izabrala u toj situaciji, a ona
imaju snažne normativne implikacije. Ljudi bi izabrali načela koja zahtijevaju maksimizaciju
temeljnih sloboda, zajedno s redistributivnom državom koja bi jamčila da svi, a posebice oni
slabijega imovinskog stanja, imaju korist od sustava. Prema Rawlsu, u ta je načela ugrađena
istinska društvena pravednost i ta su načela, vjeruje on, nužno ona koja bi izabrali racionalni
ljudi. To je tako zato što nam je svima zajednička ista sposobnost za racionalnu autonomiju,
a to nam daje isti osjećaj za ono što želimo, na najosnovnijoj razini, od društva, bez obzira
na to koliko se razlikujemo u pogledu svojih želja i uvjerenja na partikularnoj razini. Ta
teorija utjelovljuje priznanje da se ljudi fundamentalno razilaze u svojim «koncepcijama
dobra» i da načela pravednosti ne izražavaju nijednu posebnu koncepciju. U tom smislu,
tvrdi Rawls, njegova teorija utjelovljuje načela «ispravnoga» a ne «dobroga». Osnovno
iskustvo o kojem se ovdje govori jest iskustvo autonomije, koja implicira sposobnost
formuliranja neovisnih «koncepcija dobra».

33.J. Rawls je napisao knjigu Teorija pravednosti. Žestoko su mu uzvratili tzv.

komunitarci. Navedi 2 problema koje oni ističu i posebno se osvrni na Michaela
Sandela.

Jedna kritika, koja je usmjerena na deontološki liberalizam, povezana je s komunitarnim

stajalištem. Prema tom gledištu, teorije pravednosti neuspješne su u dva povezana pogleda.
Prvo, nudeći autoritativna načela koja su minimalna, jer upravljaju samo «impersonalnim»
aspektima institucionalne interakcije, te teorije pretpostavljaju da ljudska društva ne
utjelovljuju nikakve zajedničke supstancijalne koncepcije dobra ili oblike etičke
solidarnosti. Drugi problem je da teoretičari poput Rawlsa previđaju elemente etičke
solidarnosti zato što ih traže na pogrešnom mjestu: oni još uvijek gaje želju da svoja
deontološka načela utemelje na fundacionalističkoj spoznaji, na nekim univerzalističkim
tvrdnjama o ljudskoj egzistenciji; no priznajući da su uzvišene, supstancijalne tvrdnje te
vrste sada neuvjerljive, pribjegavaju mnogo minimalnijem shvaćanju što je to što je
zajedničko različitim osobama, a na čemu se mogu temeljiti normativna načela. Smatraju da
se univerzalne značajke ljudskih bića jednostavno mogu svesti na racionalni vlastiti interes i
ništa supstancijalnije. Napustimo li, tvrde komutaristi, potragu za temeljima i, umjesto
toga, pobliže promotrimo ulogu koju zajednice imaju u konstruiranju zajedničkog identiteta
pojedinaca i nametanju tim pojedincima zajedničkih uvjerenja, došli bismo do uvjerljivijeg
objašnjenja ljudskih društava i normativnih načela koja su utjelovljena u konkretnim
društvima. U tom smislu Michael Sandel tvrdi da je naglasak na «rasterećenom ja»,
pojedincu lišenome društvenog konteksta, kao izvoru fundacionalističkih tvrdnji o ljudskim
bićima, promašen i da, štoviše, nije čvrst temelj na kojem se mogu postavljati tvrdnje o
društvenim obvezama. Komunitaristi, dakle, prihvaćaju da je svakako moguće postaviti
teoriju različitih oblika moralnog konsenzusa koji tvore temelj autoritativnih normativnih
načela. No ti se oblici temelje na priznanju da način na koji pojedinci sebe konstruiraju, te
otud i ono što im je normativno privlačno, ovisi o normama i konvencijama zajednice kojoj
pripadaju. Prema postmodernističkoj perspektivi, fundacionalističke teorije općenito pridaju
određenom skupu tvrdnji ili stajališta o ljudskoj egzistenciji neopravdanu transhistorijsku
univerzalnost. Takve su tvrdnje ili stajališta uvijek parcijalni; ako im se dodijeli univerzalni
status, obećavaju prebrzo zatvaranje različitih dostupnih načina shvaćanja svijeta i, u skladu
s time, isključivanje određenog skupa moralnih i političkih preskripcija. Time univezalistički
fundacionalistički pristupi postaju u biti opresivni: na temelju pretpostavljenih univerzalnih
tvrdnji, oni nastoje nametnuti jedno normativno stajalište, koje odgovara na jedan skup
iskustava, kulturni pogled ili osjećaj identiteta, marginalizirajući one koji se temelje na
drugim iskustvima ili konstrukcijama identiteta. Zadržavajući svoju minimalnu privrženost
14
fundacionalnoj spoznaji, deontološki liberalizam riskira da osiromaši tu raznolikost i
fluidnost ljudskih identiteta.

STRUKTURA I DJELOVANJE

34.Objasnite strukturalizam kao pokret. Tko su njegovi najznačajniji predstavnici i što su

istraživali?

Općenito se smatra da strukturalizam kao pokret potječe iz radova filozofa jezika

Ferdinanda de Saussurea. Njegov velik doprinos proučavanju lingvistike sastojao se u njegovu
inzistiranju na tome da se jezik shvati kao sustav: drugim riječima, da je odnos između riječi
strukturiran. Razumijevanje jezika, tvrdio je, stoga znači razumijevanje njegove temeljne
strukture. Antropolog Claude Lévi-Strauss počeo je tvrditi da se društva mogu analizirati kao
sustav posve analogno Saussureovoj analizi jezika. Tvrdio je da objašnjavanje djelovanja
pojedinaca i zajednice podrazumijeva da se pokušaju utvrditi sveobuhvatna, opća pravila
koja utječu na ponašanje. Za politologe je najutjecajniji bio marksist Louis Althusser, prema
kojemu društvenom stvarnošću upravlja složena interakcija ekonomske, političke i ideološke
strukture od kojih svaka ima relativnu autonomiju u odnosu prema drugoj. Pojedinci ili
akteri, međutim, nemaju nikakvu autonomnu moć, nego ulogu imaju samo utoliko što su
«nositelji» struktura. Važno je što strukturalisti, kao što je Althusser, vjeruju da pojedinci
djeluju u skladu sa strukturama koje ne mogu vidjeti i kojih uopće ne moraju biti svjesni.

35.Objasni teoriju strukturacije Anthonya Giddensa, kao jedan od modela dijalektičkog

shvaćanja u odnosu strukture i djelovanja.

Giddens pokušava prevladati dualizam strukture i djelovanja teorijom «strukturacije».

Njegov je osnosni argument da struktura i djelovanje nisu zasebni entiteti: uzajamno su
ovisni i u sebi povezani. Struktura postoji samo po djelovanju, a akteri među sobom imaju
«pravila i resurse» koji će olakšati ili ograničiti njihove akcije. Giddens, kao i strukturalisti,
priznaje da strukture doista ograničavaju ono što pojedinci mogu činiti. Za razliku od
strukturalista, međutim, Giddens tvrdi da ta «pravila i resursi» ujedno i omogućavaju
pojedine akcije. Poanta Giddensova modela je da pojedine akcije mogu dovesti do
rekonstitucije strukture, što će pak utjecati na buduću akciju. Giddensova je metafora za to
da struktura i djelovanje nisu odvojeni fenomeni, nego zapravo dvije strane iste medalje.

36.Giddensova teorija strukturacije izložena je prigovorima. Izvedite te prigovore.

1. Mnogi autori vjeruju da Giddens griješi kad inzistira na tome da su struktura i

djelovanje uzajamno konstitutivni: da su zapravo jedna te ista stvar. Posljedica je
toga ono što M. Archer naziva «središnjim miješanjem»: djelovanje i struktura spajaju
se ili stišću do točke gdje razlika između njih postaje besmislena. To znači da postaje
vrlo teško ispitati prirodu odnosa ili dijalektike između strukture i djelovanja.
2. Giddensovo inzistiranje na uzajamnoj konstitutivnosti strukture i djelovanja znači da
on u svom radu ne može pružiti nikakav osjećaj praktične interakcije ili dijalektike
između strukture i djelovanja. On u svom radu većim dijelom usvaja analizu koja je
usredotočena na djelovanje, a strukturnu analizu ili analizu koja se temelji na
sustavima ostavlja za druge radove. Kritičari tvrde da to ukazuje na neadekvatnost
teorije strukturacije, koja ne nudi nikakve jasne smjernice u pogledu svoje primjene
u praktičnim istraživanjima.

15
37.Dijalektičko shvaćanje odnosa između strukture i djelovanja možemo pronaći u
Hayevim i Jessopovim radovima. Objasni njihov strateško-relacijski pristup
objašnjenju tog odnosa.

Hay i Jessop tretiraju strukturu i djelovanje kao zasebne fenomene, a ne kao dvije strane
iste medalje. U tom je pristupu polazište očito struktura. Oni tvrde da se djelovanje zbiva
samo u okviru postojećega stukturiranog konteksta koji je strateški selektivan, to jest nekim
je strategijama skloniji nego drugima. Tako Hay tvrdi da takvi konteksti nisu poput ravnih
igrališta; oni imaju strme konture koje djeluju u korist određenih «igrača». Strukture i ovaj
put, dakle, i omogućavaju i ograničavaju. Hay i Jessop naglašavaju sposobnost aktera da
aktivnim procesom strateškog učenja promijene strukturne uvjete. Strategije koje pojedinci
i skupine usvoje polučit će učinke; neki od njih mogu biti namjeravani, no zacijelo će biti i
nenamjeravanih posljedica. Akcije mogu dovesti do neočekivanih ili neželjenih promjena u
strukturnom kontekstu.

38.Što su binarne opozicije i kako one funkcioniraju? Navedite primjer

Postmodernisti smatraju da je zapadna filozofija izgrađena na cijelom nizu dualizama ili

onoga što neki nazivaju binarnim suprotnostima. Ti dualizmi djeluju tako da klasificiraju i
organiziraju objekte, događaje i odnose u svijetu. Struktura i djelovanje mogu se shvatiti
samo kao jedan primjer binarne suprotnosti koja se može smjestiti uz bok drugih poznatih
filozofskih dualizama, kao što su duh-tvar, bit-pojavnost, prisutnost-odsutnost, svjesno-
nesvjesno i tako dalje. Binarne suprotnosti funkcioniraju tako da se služe parom oprečnih
termina, pri čemu smisao jednoga ovisi o smislu drugoga. Birnarna suprotnost vrijedi kao
objašnjenje tako što privilegira jednu stranu suprotnosti. Jednu stranu proglašava pozitivnim
terminom i podređuje mu drugi termin, pokazujući da je on nedostatan, neadekvatan ili da
je izveden iz prvog termina.

39.Kako se naziva pristup odnosu strukture i djelovanja koji je razvila Archer? Objasni ga
ukratko.

Naziva se morfogenetski pristup. M. Archer inzistira na ideji da su struktura i djelovanje

doista različiti. Tvrdi da struktura i djelovanje imaju jedinstvena svojstva i snagu te da se,
kao takvi, ne mogu svesti jedno na drugo. To nisu dvije strane iste medalje, nego su poput
dviju nîti koje se međusobno isprepleću. Presudna je činjenica da struktura i djelovanje
protekom vremena različito djeluju: vremenski se mogu odvojiti. Struktura, tvrdi se, nužno
prethodi djelovanju, a promjene u strukturi nužno slijede nakon tog djelovanja.

40.Opišite tri faze morfogenetskog ciklusa odnosa strukture i djelovanja prema Margaret
Archer. Svoj opis upotpunite primjerom. Koji su mogući konačni ishodi tog ciklusa i
kako se zovu?

1. Strukturno uvjetovanje (T1): odnosi se na kontekst u kojem se djelovanje naposljetku

zbiva. Kao posljedica prošlih djelovanja nastaju određeni uvjeti (npr. klimatska
promjena, globalizacija itd.). Ti uvjeti utječu na interese ljudi (npr. u pogledu
poslova, životnog stila…). Djelovanje se zbiva u okviru skupa postojećih, strukturnih
uvjeta.
2. Društvena interakcija (T2-T3): na aktere snažno utječu strukturirani uvjeti u T1. Oni
imaju i barem određeni stupanj neovisne moći da utječu na događaje. U ovom se
stadiju ciklusa skupine i pojedinci nalaze u interakciji, koristeći se svojim konkretnim
sposobnostima, umijećima i osobnošću. Akteri nastoje unaprijediti svoje interese i
16
 utjecati na ishode. Obično se upuštaju u procese sukobljavanja i/ili konsenzualnog
pregovaranja s drugim akterima.
3. Strukturna elaboracija (ili reprodukcija) (T4): kao posljedica djelovanja u T2-T3,
strukturni se uvjeti mijenjaju barem do određene mjere. Neke su skupine možda
uspješno promijenile uvjete kako bi oni odgovarali njihovi interesima, dok su druge
možda izgubile. Promjena koja se zbiva u strukturnim uvjetima često je posljedica
koju nije željela nijedna skupina ili pojedinac, ali ipak nastaje kao ishod sukoba ili
kompromisa. Važno je da struktura nije iznova stvorena, nego je modificirana ili
preobražena kao posljedica djelovanja u T2-T3. Taj proces promjene M. Archer
naziva morfogenezom.
M. Archer ističe da stadij T4 uopće ne mora biti stadij strukturne elaboracije, nego,
naprotiv, strukturne reprodukcije (Archer to naziva morfostazom). Razlog je tome to što
djelovanje u mnogim slučajevima strukturne uvjete ostavlja razmjerno nepromijenjenima.
Djelovanje pojedinca ili skupine ne mora imati uspjeha u ostvarivanju željenih promjena ili
može nastojati održati status quo: prevladavajuće strukturne uvjete ostaviti netaknutima.
Kako god bilo, taj pristup naglašava da društvene strukture mogu, po prirodi, biti vrlo
postojane te ih je stoga teško preobraziti.

41.Morfogenetski slijed (dijalektička interakcija između kulture i djelovanja u vremenu –

može se zamisliti kao zrcalna slika odnosa između strukture i djelovanja).

1. Kulturno uvjetovanje (T1): odnosi se na kulturni kontekst u kojem se zbiva

djelovanje. Kulturni se uvjeti pojavljuju kao posljedica prošlih djelovanja. Ti uvjeti
utječu na način na koji ljudi misle i na koji razumijevaju svoj položaj u odnosu prema
drugima. Djelovanje se uvijek odvija u okviru skupa postojećih kulturnih uvjeta.
2. Sociokulturna interakcija (T2-T3): na aktere snažno utječu naznačeni kulturni uvjeti.
Oni, međutim, zadržavaju moć da izvrše promjenu kulture. Skupine ili pojedinci mogu
osporiti kulturne norme samostalnim mišljenjem, kampanjama ili uvjeravanjem.
Skupine s različitim skupom vrijednosti često će se sukobiti u pokušaju promicanja
vlastitih gledišta.
3. Kulturna elaboracija (ili reprodukcija) (T4): kao posljedica djelovanja u T2, kulturni
će se kontekst u određenim pogledima vjerojatno modificirati ili preobraziti. Neke su
skupine možda imale uspjeha u provođenju kulturne promjene u skladu s vlastitim
ciljevima ili vizijom. Druga je mogućnost da je ishod ranije interakcije možda bila
promjena, koju nijedna konkretna skupina zapravo nije tražila, ali koja je unatoč
tome nastala.

INSTITUCIJE I IDEJE

42.Istraživanje Almonda i Colemana se drži važnim doprinosom strukturnom

funkcionalizmu. Obrazloži njihovu teoriju.

Ti su rani institucionalisti tvrdili da se gotovo svaki politički sustav može podijeliti na niz
ulaznih (input) i izlaznih (output) institucija. «Ulazna» se strana sastojala od institucija
političke socijalizacije i regrutacije, artikulacije interesa, agregacije interesa i političke
komunikacije: kako se ljude učilo da se poistovjećuju sa svojom državom, da u njoj
participiraju i o njoj govore. «Izlazna» se strana odnosila na institucije donošenja pravila,
primjene pravila i presuđivanja o pravilma: kako je država procesirala takve zahtjeve.
Tvrdilo se da «političko tijelo», pretvaranjem ulaznih pritisaka u izlazne politike, postiže
17
neku vrstu homeostaze sa svojom okolinom te, poput organizma u razvoju, tijekom vremena
postaje naprednije (modernije). Takve su institucije, tvrdilo se, postojale zato da bi za
političko tijelo obavljale vitalne funkcije te su, zato što su obavljale vitelne funkcije, uopće
postojale.

43.Objasnite strukturni funkcionalizam. Kako on shvaća socijetalnu stabilnost?

Opći argument strukturnih funkcionalista bio je jednostavan. Socijetalna se stabilnost,

značajka modernih društava, mogla zahvaliti sve većoj i većoj funkcionalnoj diferencijaciji
među institucijama. Obratno, nedostatak ekonomskog i političkog razvoja mogao se zahvaliti
nedostatku «dovoljno diferenciranih institucija». Posljedično, što je neki skup institucija bio
specijaliziraniji i diferenciraniji, to se država smatrala «razvijenijom».

44.Objasnite «drugi val» ranog institucionalizma (Samuel Huntington). Koju novost on

uvodi u odnosu na strukturni funkcionalizam?

Huntington je institucije poredao u kontinuum prema stupnju u kojemu su iskazivale

prilagodljivost nasuprot rigidnosti, kompleksnost nasuprot jednostavnosti, autonomiju
nasuprot podređenosti te, konačno, koherentnost nasuprot razjedinjenosti. Prisutnost prvog
tipa institucija smatrala se dobrom, dok je prisutnost potonjega bila loša. Huntington je,
međutim, u institucionalnu analizu ubacio novi način razmišljanja. Umjesto da se pita kako
društva od «tradicionalnih» postaju «moderna», Huntington se pitao što se u procesu
modernizacije dogodilo s tradicionalnim (rigidnim, jednostavnim, podređenim i
nekoherentnim) institucijama. Odgovor mu je bio da su često rastrgane na komadiće, što je
kod ljudi ostavljalo osjećaj samoće, anomije i otuđenja. Kao takvi, postali su plijen (obično
komunističkih) polubogova, postali su preobrazovani za raspoloživ broj poslova, te su završili
kao pješaci revolucije.

45.Objasni teoriju racionalnog izbora kao teorijski korpus.

Proizašao je iz triju međusobno povezanih razvoja događaja. Prije svega, teorija javnog
izbora u ekonomiji potpuno je izokrenula analizu stvaranja javnih politika. Ti su teoretičari
shvaćali birokrate kao «maksimizatore proračuna» i «informacijske monopoliste» koji
ucjenjuju vladu, varaju javnost i u svim stvarima djeluju sebično. Time je svaka predodžba o
benignoj državi koja provodi volju naroda postala problematična. Drugo, Olsonovi su radovi o
kolektivnom djelovanju zauvijek promijenili način na koji znanstvenici razmišljaju o
odlučivanju i participaciji. Nakon Olsona, pitanje koje su postavljali politolozi više nije bilo
«zašto malo ljudi participira?», nego «zašto uopće netko participira s obzirom na očite
koristi od štvercanja?». Treće, teorija igara pružila je obećanje da će se ti novi uvidi
pretvoriti u dinamičku teoriju politčke promjene usvajanjem tehnika matematičkog
modeliranja. Te su se tri struje spojile u modernu teoriju racionalnog izbora.

46.Postoje različita shvaćanja institucije. Historijski institucionalisti ih vide na svoj

način, a teoretičari racionalnog izbora opet drugačije. Objasni njihove pozicije.

Okretanje institucijama za historijske institucionaliste je proizašlo iz potrebe da se

razbije teorija države kako bi se objasnile stvari na nižoj razini analize. Većinu ih zanima
kako institucije «strukturiraju izbor». Oni za institucije kažu da su one historijski proizvodi
koji postoje prije i a priori svakog aktera koji u njima slučajno djeluje u bilo kojem
trenutku. Institucije se shvaćaju kao nešto što preferencijama aktera daje sadržaj.
Teoretičari racionalnog izbora koji su se okrenuli institucijama na svijet gledaju posve
drugačije. Oni institucije shvaćaju kao instrumentalne proizvode kojima se akteri služe za
«strukturiranje izbora». Institucije su nešto što ljudi izgrađuju: one su «izabrane strukture»,
18
a ne povijesna posljedica prethodnih «strukturiranih izbora», kako to misle historijski
institucionalisti. Takve instrumentalne, «izabrane strukture» - tvrdilo se – stvaraju stabilnost
koju njihova teorija mora objasniti.

47.Objasni postupak Goldsteina i Keohanea u kojem se vidi kako se racionalizam služi

idejama.

Kako bi konkretizirali što je to što ideje čine, J. Goldstein i R. Keohane postuliraju trojno
razlikovanje između različitih tipova uvjerenja: načelnih uvjerenja, uzročnih uvjerenja i
svjetonazora. Načelna se uvjerenja shvaćaju kao normativni temelji i opravdanja konkretnih
odluka, dok uzročna uvjerenja govore akterima o odnosima između sredstava i ciljeva.
Svjetonazori su mjesto gdje ideje «imaju najširi utjecaj na ljudsko djelovanje». S obzirom
na tu strukturu, ideje se shvaćaju kao instrumentalni konstrukti kojima je namjena da
akterima pomognu da ostvare svoje ciljeve.

48.Kako S. Berman u knjizi The Social Democratic Moment objašnjava dolazak nacizma
na vlast u Njemačkoj?

Njemačka socijaldemokratska stranka (SPD), unatoč tome što je bila najveća i

najsnažnija takva stranka na svijetu, kapitulirala je prije nacizma, te nije čak ni pokušala
korektivnim politikama suzbiti ekonomsku krizu u Njemačkoj zbog čega je Hitleru uvelike
olakšan uspon na vlast. Švedski su socijaldemokrati (SAP), unatoč tome što su bili manja i
slabija stranka, uspjeli izbjeći ponore fašizma. Razliku su, tvrdi Berman, tvorile «ustaljene
ideje svake stranke i različito programsko naslijeđe čijem su stvaranju te ideje pridonijele».
Berman podsjeća da je nakon Marxove smrti SPD postao neka vrsta «branitelja vjere» za
marksizam jer je Marx SPD-u predvidio osobitu ulogu u izazivanju revolucije koja će najprije
nastupiti u Njemačkoj. Šveđani su, s druge strane, neopterećivani takvim ideološkim
naslijeđem, imali slobodu da marksizam interpretiraju kao iskaz ciljeva, a ne sredstava.
Posljedice su tih različitih programskih uvjerenja u stvarnome svijetu bile ogromne. SAP je
mogao razviti nove ideje o ulozi države u ekonomiji, te tim idejama zagovarati radikalne
politike kako bi stabilizirao kapitalizam. SPD, kao Marxov baštinik, teško da je mogao
zagovarati očuvanje kapitalizma, unatoč tome što je nadzirao parlament. Predmet
objašnjavanja u analizi S. Berman jest različitost ishoda koju uzrokuju ideje.

49.Zašto je Bermanino istraživanje dobar primjer integriranja ideja u perspektivu

historijskog institucionalizma?

Analiza S. Berman ne narušava vlastiti ontološki temelj. Postuliranjem svijeta institucija i

ideja koje ontološki prethode pojedincima, S. Berman može objasniti kako ideje dovode do
promjene tako što iz temelja mijenjaju koncepcije vlastitog interesa koje imaju akteri, i to
onako kako teorija koja je utemeljena na individualističkoj ontologiji ne bi nikad mogla. Kao
takve, ideje pridodane historijsko-institucionalističkoj teoriji mogu nadopuniti postojeći
teorijski okvir bez protuslovlja. U slučaju S. Berman, ideje doista uspješno «popravljaju»
postojeći teorijski korpus, no – što je još važnije – pri tome dovode do novih uvida, pružaju
nam nove spoznaje i ne protuslove ontološkom temelju teorije. U okviru racionalizma ideje
ne mogu ništa od toga upravo zbog ograničenja njegove ontologije.

19