Miodrag Živanović

NATRAG KA MARXU
 BIBLIOTEKA
POSEBNA IZDANJA

Miodrag Živanović
NATRAG KA MARXU

Izdavač:
Grafid d.o.o.
Banja Luka

Za izdavača:
Srđan Ivanković

Recenzenti:
Sreten Petrović
Lino Veljak
Spahija Kozlić
Aras Borić
Dijana Đurić
Miroslav Galić
Miodrag Živanović

NATRAG KA
MARXU

Banja Luka, 2020.

 Sadržaj

UZ – VODNO............................................. 9

DIJALEKTIKA I NJENE UTVARE............. 17

SVITANJE ............................................. 41

NE – BITI – PRI – SEBI............................ 73

PHYSIS I NJEGOVI DAMARI................. 103

NIZ – VODNO . ......................................117

IZVAN SADRŽAJA..................................131

5
UZ – VODNO
Svojevremeno – dakle, u drugoj polovini devetna-
estog i početkom dvadesetog stoljeća – Evropom
je odzvanjao poklič „Natrag ka Kantu“ (novokan-
tovci, tadašnja socijaldemokratija i dr). Uglavnom
su opštepoznati razlozi ovom htijenju za vraćanjem
Kantu. No, s obzirom na ovovremeno stanje mi-
šljenja i bivanja, čini mi se da bi danas jedan
ovakav poklič trebao, a možda i morao, biti pre-
oblikovan u „Natrag ka Marxu“. Naravno, jednu
ovakvu potrebu iskazujem iz više razloga. Neki
od tih razloga leže u samoj Marxovoj povijesno-
-filozofskoj poziciji, a neki u sadržajima i oblicima
procesualnosti same savremenosti.
Marxova povijesno-filozofska pozicija mogla bi
se, u najkraćem, odrediti kao prebivanje (a na-
ravno i djelanje) na razmeđu dva epohalno raz-
ličita vremena: onog prvog , filozofski označava-
nog najčešće kao platonovsko-hegelovska povijest
i drugog koje se tada (riječ je o drugoj polovini
devetnaestog stoljeća) pojavljivalo tek u maglo-
vitim i gotovo fluidnim obrisima iskoračivanja iz
zatvorenosti svijeta „apsolutnog znanja“, u pro-
store otvorenosti praxisa. Pojednostavljeno reče-
no, Marx je prionuo na posao obuhvatne kritike
onog prvog vremerna što je, sporije ili brže, već
postajalo passè. Dakako, iz ovakvog Marxovog
9
 Natrag ka Marxu

krinein slijedile su i skice izgradnje povijesnog

novuma.
Poznato je da i pomenuta kritika kao i pome-
nute skice, pripadaju opštim mjestima filozofije
i njene povijesti. Tu dominira nekoliko bitnih
motiva. Ponajprije, radi se o nužnosti promjene
prirode same filozofije i pripadnog joj mišljenja.
Radi se, zapravo, o prelomu znanja u događaj.
Dakako, Marxova najava ovog preloma, dobijala
je kasnije i drugačija – i svagda nova -imena. Od
onih koja su se profilirala u okvirima Postmoder-
ne (šta god da se pod tim podrazumijevalo), pre-
ko tzv. „postfilozofske situacije“, „društva znanja“
ili pak onoga što se naziva dostignućima i teko-
vinama informatličke civilizacije. Ako je to tako,
onda je doista nužno, iznova razumijevati i svo-
jevremeni Marxov zahtjev za novim i drugačijim
mišljenjem koje bi moglo kompetentnije sa-uče-
stvovati u izgradnji nadolazećeg. U tome se ogle-
da prvi motiv kojim se bavi ova studija.
Drugi motiv je vezan za ono što je i Marx često
naglašavao i u šta je duboko vjerovao: ovo „na-
dolazeće“ nije ništa drugo do jutro jedne nove
povijesti, pa i novog svijeta. Nešto kao svitanje.
Naravno, s jutrom smo svagda drugačiji nego što
smo bili juče. Radi se o dva temeljna odnosa
ljudskog postojanja: prvi nosi ime rad, a drugi
kapital. Marxove analize pokazuju da su relacije
između „rada“ i „kapitala“ doista mnogostruke i
međusobno često protivurječne – nekada se ovi
odnosi, gotovo zavodnički, približavaju jedan
drugome i prožimaju, a katkad se međusobno
10
 Miodrag Živanović

odbijaju, situirajući se u bezbjednu hladnoću

odvojenosti i sopstvene izoliranosti od svega. I
naravno, oba ova momenta ostaju tako apsolutno
izvan života i izvan svega što bi trebalo krasiti
bogtastvo i otvorenost humanuma. Na tragu pre-
thodnog, sam Karl Marx ispisao je riječi koje
sigurno idu u red najljepših stranica filozofske (i
ne samo filozofske) literature.
Treći motiv sabira u sebi analitiku otuđenja
– razotuđenja kao supstrata prije svega ljudskog
postojanja. Dakako – i nestajanja, iščezavanja,
umiranja. Kako stalno, svakog trenutka, iskora-
čivati van iz sebe, ospoljavati se kroz rad, stva-
ranje, proizvođenje, a ipak ostajati, bivati – pri
– sebi?
Pitanje je samo jedno, a odgovora (uglavnom
onih ograničavajućih) je goitovo bezbroj. Dozvo-
lite ovdje, u uz – vodnoj formi, tek nekoliko na-
pomena.
Prve nevolje se pojavljuju već na onom tzv.
„strukturalnom“ planu. Naime, naše mišljenje i
razumijevanja svijeta su strukturalno različiti,
drugačiji od svega što nas okružuje. Naša misao
i po-imanje tog okruženja su centripetalnog, a
svijet i život su centrifugalnog karaktera. Gotovo
je nemoguće to svekoliko bogatsvo, spontano i
često čudesno gibanje i pulsiranje svijeta i živo-
ta – sustegnuti u svekoliku recepturu razuma,
uma i drugih metafizičkih konstrukcija, u kano-
niku mišljenja po kojoj svijet i život moraju da
se ponašaju. Vjerovatno nije moguće prstenova-
ti sve ono živo i gibljivo – bez ostatka. Ako posto-
11
 Natrag ka Marxu

ji bilo kakva receptura za naše postojanje – onda

nju treba tražiti u samom životu, a ne u mišljenju
i njegovom imperijalizmu.
To je, zapravo, Marx. On, naravno, predočava
i druga područja apsolutne otuđenosti i poništa-
vanja čovjeka u sferi rada, kapitala, klasnih i
svakih drugih podjela itd. Otuda, rad mora po-
stati nešto sasvim drugo: ne prinuda ili polje
uništavanja svega ljudskog, već područje u kojem
će rad bivati igra čovjekovih fizičkih i duhovnih
snaga. Radi se, dakle, o prostorima slobode, o
putovanju u kojem se profilira „društveno čovje-
čanstvo“.
I četvrti motiv povratka Marxu, mogao bi se
odnositi na potrebu, ali i nužnost, izgradnje jedne
drugačije mreže odnosa čovjeka i prirode. Jer,
Marx je smatrao da čovjek jeste razumno biće,
biće rada, društveno biće, biće „sui generis“,
stvaralačko biće itd – ali je i prirodno biće. Uto-
liko, ako bi jedno takvo biće trebalo raditi na
„preudešavanju Zemlje“, moralo bi ne samo
osluškivati damare phisis-a već bi se, u najdu-
bljem smislu, moralo za prirodu ozbiljno i pobri-
nuti. Jer, briga za polis nije moguća bez brige za
physis.
Dakako, time nije rečeno ništa novo osim
upozorenja da sve brutalnije uništavanje prirode
nužno vodi ka potonuću, ka dubinama u kojima
čovjeka zapravo nema – a vjerovatno ga neće ni
biti. Prethodne riječi ne pripadaju tek onim broj-
nim katastrofičkim futurološkim prognozama ili
predviđanjima nego – kako ćemo vidjeti na poto-
12
 Miodrag Živanović

njim stranicama – uvidu da je čovjek već odavno

prestao biti (i) prirodno biće, te se pretvorio u
protivprirodno, pa i ne-prirodno čudovište.
Znalci prilika u pomenutim metamorfozama
humanuma, gotovo unisono prosuđuju da onaj
koji je napustio physis i prvo neprimjetno a onda
i sasvim otvoreno, predao ga apsolutnom zabo-
ravu - mora nositi na sebi i u sebi, najstrašnije
prokletstvo. Najvjerovatnije vječno.
Ako je to tako, te ako mogu uopšte stajati ri-
ječi ovdje iskazane uz – vodno, onda mi se čini
da nije zgoreg i cijelu ovu studiju, jednostavno
baciti niz rijeku, niz vodu, dakle, niz – vodno da
otpluta negdje dođavola i bestraga. I to, svakako,
ne bi bio neki zaludan potez.
No, izgleda da stvari ne stoje baš tako jedno-
stavno. Jer, kada kažem „bacio sam sve niz rije-
ku“, to može imati upravo pomenuta značenja,
ali takođe može nositi i neka druga. Naime, ako
slijedimo neke od starih istočnjačkih mudrosti,
pronaći ćemo i stavove koji nas upućuju na slje-
deče: sve stvari koje su trajne i koje su najvre-
dnije – stiču se niz-vodno. Dakle, tamo negdje
oko ušća rijeke u more ili u drugu rijeku. Ovakve
stvari, dakle, nisu nestale, nisu iščezle niti su
nepovratno izgubljene.
Tada mi se učinilo da su „putnici istočnjaci“
u pravu. Vjerovatno zato što oni gledaju, oslu-
škuju i osjećaju svijet sa njegove druge strane
– one unutrašnje. Posmatrano upravo sa te i
takve strane, možda nam se i u slučaju povratka
Karlu Marxu, ukaže nešto sasvim neočekivano i
13
 Natrag ka Marxu

iznenađujuće. Kao, naprimjer, spoznaja da Marx

nije bio marksista. On je izgleda bio nešto sasvim
drugo. I to sasvim drugo progovara na više mje-
sta u tekstu koji slijedi – ponegdje stidljivo ili tek
u naznakama, a na pojedinim mjestima, do kra-
ja otvoreno.
Na kraju ovog početka, dodao bih da sam tamo
na posljednjim stranicama ovog izdanja, ispisao
i nešto sasvim lično čemu sam dao bezlični naslov
Izvan sadržaja.
Ukoliko prethodne napomene stoje, čini mi se
da bi struktura ove studije, puštene takoreći niz-
-vodno, mogla imati sljedeći izgled:
Uz – vodno
Dijalektika i njene utvare
Svitanje
Ne – biti – pri – sebi
Physis i njegovi damari
Niz - vodno
Izvan sadržaja

Banja Luka, oktobra 2020.

Autor

14
 DIJALEKTIKA I
NJENE UTVARE
Kad god namjeravam nešto pomisliti, napisati ili
reći o „dijalektici“ – prisjetim se onog znanog
stava što ga je izrekao Friedrich Nietzsche: Dija-
lektika se odabira samo onda kada više nema
nikakvih sredstava... (o tome kasnije nešto više)
To, dakako, nije slučajno. Jer, dijalektika – od-
nosno ono što se pod njom podrazumijeva – dugo
nije bila relevantan sa-učesnik povijesnih mijena
i mišljenja koje je te mijene pokušavalo razumi-
jevati.
Kod Starih, osobito kod dosokratika, domini-
ralo je uvjerenje da je vatra koja gori u duši – iste
prirode kao i zvijezde, te da se „isto istim spozna-
je.“ Ovaj uvid Empedokla (a kasnije i Platona)
često je tumačen i objašnjavan, posebno sa sta-
jališta ubijeđenih ili nabijeđenih istoričara filo-
zofije. Mojim studentima – pa i drugima – o
ovome sam uvijek govorio sasvim jednostavno::
da naše oko nije sunčano, ne bismo vidjeli sunce,
plavim očima samo plave stvari vidimo... Uprkos
jednom Anaksagori koji je utvrdio da se suprotno
suprotnim spoznaje. .I tako dalje. Sve tamo do
Sokrata i Aristotela koji su među prvima obzna-
nili da mišljenje i svijet nisu iste prirode. Ili,
drugačije: logos nije jednako physis.

17
 Natrag ka Marxu

Tako su mišljenje i svijet postali bitno razdvo-

jeni. A filozofija je od tada, pa zaključno sa Kan-
tom, prionula na posao povezivanja dijelova ra-
spolućenog bivstvovanja. Naravno, već na počet-
ku pomenutog posla, bilo je jasno da usposta-
vljanje one izgubljene cjeline postojanja – neće
biti moguće na nepatvoren, prirodan način.
Dakle, moraće se iči nekim drugim putevima,
koračati nekim drugim stazama.
To su, zapravo, putevi i staze, a možda i be-
spuća – dijalektike.
Trebalo je vremena, trebala su stoljeća, da
dijalektika, kao način razumijevanja i tumačenja
postojećeg pokaže i zadobije meritornost. Tek
podsjećanja radi, recimo, kod Aristotela, dijalek-
tički sudovi još uvijek nisu nosili u sebi osobitu
izvjesnost – ti sudovi su imali kvalitet nečega što
nije izvjesno, nego je tek vjerovatno. Postoje,
naravno, i viđenja da se dijalektika utemeljuje i
nešto ranije, dakle, sa Sokratom.
A moguće je takođe da se sa ovim utemeljuje
i profilira i mudrost u onom aristotelovskom zna-
čenju. Aristotel u svojoj „Metafizici“ navodi: Takve
su zamisli i toliko ih je, dakle, koje imano o mu-
drosti i o mudrostima. A od ovih (odlika) znanje
svega nužno pripada onome ko najviše poseduje
sveopšte znanje . Jer taj na neki način ima sve
podležeće, a upravo je to i najteže ljudima da
saznaju ono najopštije. Najtačnije, pak, od zna-
nosti su one koje se najviše odnose na ono što je
prvo. Tačnije na one (znanosti) koje se izvode iz
znanja (načela) od onih koje obuhvataju dodatke
18
 Miodrag Živanović

kao što je aritmetika (tačnija) od geometrije. Osim

zoga poučnija je ona (znanosz) koja motri uzroke,
jer poučavaju oni koji navode uzroke svake poje-
dinosti. A saznanje i razumevanje sebe radi,
najviše pripadaju znanosti o onom što je najviše
saznatljivo. (Met. 982a19-982b79).
Aristotel je bitan ne samo zbog ovakvih uvida,
ili zbog, recimo, utemeljenja sistema znanosti,
već i zbog dragocjenog posla na sintezana povi-
jesti helenskog mišljenja. Dakle, radi se o svemu
onome što je Aristotel radio na planu formiranja
i – da tako kažem – stavljanja budućim genera-
cijama na raspolaganje svih onih sadržaja i do-
meta filozofije (naravno i drugih disciplina) tada-
šnjeg vremena.
Dugo su – okrunjena Nietzscheom i Heidegge-
rom – dominirala shvatanja da se kod Sokrata,
zapravo, još uvijek radi o dia – logici, a ne onome
što bi se dalo nazvati umijeće dijalektike. Ili: „di-
alektika techne“. Nasuprot takvim uvidima,
možemo susresti i stavove po kojima je upravo
Sokrat onaj stub, stožer oko kojeg je započelo
profiliranje dijalektike (Jaeger, Diels, Kapelle,
Sloterdijk i dr). Ovaj pototnji, dakle, Peter Slo-
terdijk je, u svom poznatom spisu „Srdžba i
vrijeme“, razmatrajući odnose između „psyche
kao duša - dah“ i „duše kao svijesti“ (thymos)
utvrdio da je thymos ništa drugo do pripitomlja-
vanje erosa. Rečeno savremenijom retorikom,
radi se, zapravo, o racionalizaciji, a to će reći i o
utemeljenju dijalektike.

19
 Natrag ka Marxu

Tome se, u novije verijeme, priklanjaju i poje-

dini naši mislioci: naprimjer, respektabilni zna-
lac antičke misli, Zoran Arsović, insistira na više
mjesta u svom opusu upravo na pomenutim i
sličnim polazištima. Naprimjer, u svojoj nedavno
objavljenoj studiji „Umijeće dijalektike“ (Banja
Luka, 2019), Arsović kazuje da je Sokratova teza
o duši, upravo stub dijalektike: Sokratova inova-
cija jeste praktička filozofska upotreba riječi psyche
u njenom novom značenju koje uspijeva da obu-
hvati duhovnu i moralnu vrijednost ličnosti zapa-
dnoevropskog čovjeka... Otvarajući prostor samo-
promišljanja Sokrat omogućuje filozofiju kao sa-
mopotvrdu života.
Moguće je, dakle, da filozofija ovime počinje
stupati dijalektičkim, svjetovnim (a ne samo po-
ietičkim) stazama mišljenja. Iako je mnogo kasni-
je, početkom Novoga vijeka, naziv „dijalektičari“
upotrebljavan i u pogrdnom smislu da bi se
označili oni koji se ne bave „pravim“ ili „ozbiljnim“
metafizičkim temama. Pa čak i kod Kanta, nje-
gova „transcendentalna dijalektika“, odnosila se
na mišljenje koje još uvijek nema posla sa izvje-
snošću. Jer, znanstvenik iz Königsberga je upo-
zoravao da je naše mišljenje sposobno samo za
„poslove u dolini iskustva“, a sve što je izvan i
povrh toga ne može se spoznati – dakle, Tajna
svijeta i svekolikog postojanja, ostaje nam nedo-
kučiva kao Ding – an – sich. Dakako, bez obzira
na kasnije Hegelovo poistovjećivanje dijalektike
sa filozofijom, pa i cjelokupnom poviješću.

20
 Miodrag Živanović

Ove prethodne – ne samo pojednostavljene

nego i tek tako gotovo nasumično date napome-
ne – nisu, naravno, imale za cilj prezentiranje
ovih ili onih elemenata dijalektike, već nešto
drugo, tek jedno skromno upozorenje: dijalekti-
ka je, zapravo, izraz nesretnih vremena. Uostalom,
kao i filozofija. Jer, to su ona vremena u kojima
nam sve životno i vrijedno otplavljuje daleko,
tamo negdje u nigdinu. I o tome,, sasvim nužno,
ne možemo niti misliti (a ni govoriti) sa bilo ka-
kvom pouzdanošću.
Rekao bih da imati posla sa dijalektikom –
znači ništa drugo do bivati ili živjeti u jednoj
doista golemoj nevolji. Ako sam u pravu, bilo bi
korektno da kažem, zašto je to tako. I upravo
zbog korektnosti, morao bih – na ovom mjestu i
ovom prilikom najsažetije – djelimično i ponoviti
ono što sam o pomenutoj golemoj nevolji, imenom
dijalektika, pisao i govorio proteklih godina, pa
i decenija.
Pa, uputimo se tom sažetom.
Uobičajeno se kaže da povijest podrazumijeva
dijalektiku, te da i dijalčektika podrazumijeva
povijest.Unutar povijesti evropocentričke meta-
fizike, oblikovan je jedan poseban model dijalek-
tike u kojem se svekolike protivurječnosti, giba-
nja, promjene zbilje, pa i promjene nas samih,
razumijevaju i tumače na temelju pretpostavke
o istovjetnoj strukturi mišljenja i svijeta.
Kako je poznato, prije svega kod Hegela, ovo
ustrojstvo je zasnovano na dva osnovna principa
povijesnosti: prvi je princip ukidanja - očuvanja
21
 Natrag ka Marxu

(die Aufhebung), a drugi je princip sjećanja – po-

unutrenja (die Er-innerung). Svojevremeno sam
ovo nazvao „ontološki model dijalektike“. Hegel
ovako objašnjava funkcioniranje ovog modela:
svijest je uvijek svijest o „nečemu“. Ali, čim svijest
spozna svoj predmet, taj predmet se kao takav
ukida i postaje znanje o predmetu. A onda ovo
„znanje o predmetu“ postaje novi predmet za isto
tako novi akt spoznaje. Tako svijest više nije
znanje o onom prvom predmetu, nego postaje
„znanje o znanju tog prvog predmeta“. I dalje,
narednim aktom spoznaje, njegov novi premet
nije onaj koji je bio na početku (jer je činom spo-
znaje ukinut) nego je upravo „znanje o znanju
znanja predmeta“... Etc...
Dakle, ovo je, kako vidimo, stupnjevit proces.
Da bi tom procesu podario smisao, Hegel je uveo
u igru i ideju napretka: svaki naredni stupanj (ili
predmet) je „napredniji“, „savršeniji“ od pretho-
dnog. Svemu tome svjedoči povijest i znanje o
njoj. I na kraju, Hegel će reći, sasvim konsekven-
tno: Povijest je napredak svijesti o slobodi.
Pomenuti napredak odvija se ovako: kada
jedan povijesni lik, ostvari do kraja svoje „forma-
tivne mogućnosti“ – kada je, dakle, na najvišem
stupnju svog razvoja – njegovi sadržaji se, spo-
rije ili brže, prazne, te na povijesnu scenu stupa
naredni lik. A ovaj, naredni lik, je nužno savrše-
niji „napredniji“ od prethodnog. Dakle, ono što
dolazi kasnije, to je vrijednije, bogatije, pa i va-
žnije od onoga što je bilo i što se događalo ranije.
Zato Hegelova „Fenomenologija duha“ odslikava
22
 Miodrag Živanović

povijest, pri čemu je, zapravo, najviša tačka je-

dnog povijesnog lika, zapravo, njegova najniža
tačka – jer upravo njome počinje silazak, put
naniže, sve do iščeznuća, nestanka samoga lika.
Pitagora i Pitagorejci su pomenuto izrazili i
matematički:
111.111.111 x 111.111.111 = 12345678987654321
Kao da nam se i ovdje kod Hegela, priviđa
nešto čemu ne znamo pravo ime – ali znamo da
je svagda protivrječno takoreći iznutra. Utoliko,
doista ima mjesta tvrdnji da nas dijalektika po-
vijesti, zapravo, sprečava da je do kraja razumi-
jevamo i da prema njoj imamo odnos kao prema
nečemu što bi moglo biti o kraja izvjesno. Kao da
nema razrješenja. I kao da nam upravo povijest,
nudi neizvjesnost, a ne ono što bi moglo biti
oslonac za spoznaju prošlosti, a još više za spo-
znaju sadašnjosti i onog što je još nepostalo.
Rečeno razumljivije: izgleda da filozofija, kao
dijalektika, ima u sebi tek toliko sposobnosti da,
bar donekle, misli prošlost – a vrlo teško ili go-
tovo nikako – sadašnjost i budućnost.
Zašto je to tako?
Razlozi pomenutom su višestruki, ali je onaj
osnovni u tome što, po sopstvenoj definiciji, logos
(kao mišljenje, riječ, govor itd) nije, tokom više-
milenijske povijesti, da se pokaže sposobnim za
sabiranje, skupljanje, stavljanje u snop onoga što
je još u toku, što nije završeno, a pogotovu svega
što se – kao budućnost – još nije ni dogodilo.
Otuda, za Zapad, savršeno je samo ono što je
završeno, dakle, ono što je perfekt. Jedino to je
23
 Natrag ka Marxu

perfektno, podatno je mišljenju, razumijevanju,

istraživanju, zaključivanju... A ono što je živo,
ono što se zbiva sada i svuda – nije tek tako
uhvatljivo. I doista predstavlja veliki prostor sa
obiljem najrazličitijih stvari i bogatstvom življenja.
A izvan je mišljenja i pripadne mu dijalektike i
svekolikih instrumenata tzv. metodske svijesti.
A ukoliko bismo ovome dodali ono veće, be-
skonačno carstvo budućnosti, dakle, sve ono što
još ne postoji – onda je doista odviše mali i uzan
krug naših mogućih i stvarnih saznanja. No,
taština filozofije pa i povijesti, hranjena najrazli-
čitijim idejama, zamislima, pa i konstruiranim
smislom – to što je malo i sasvim neznatno, što
je odviše skromno, proglašavaće najširim i naj-
opštijim prostorom saznanja.
Što se filozofije tiče, pomenuo bih, s tim u vezi,
i dva Hegelova stava iz Znanosti logike.
Prvi stav: po vremenu posljednja filozofija jeste
rezultat svih prethodnih filozofija i mora, prema
tome, sadržavati sve njihove principe zajedno;
zbog toga, ako je ona zaista filozofija, ona je naj-
razvijenija, najbogatija i najkonkretnija. ( & 13 ).
Drugi stav: što se tiče početka kojim filozofija
ima početi, izgleda da ona treba da počne takvim
subjektivnim pretpostavkama kao i druge znano-
sti, naime nekim posebnim predmetom, pa kao
što druge znanosti uzimaju prostor, broj itd, tako
bi se ovdje mišljenje moralo uzeti za predmet mi-
šljenja. Ali, ovdje se radi o slobodnom aktu mišlje-
nja koje se stavlja na stajalište na kojem postoji
samo sobom i sebi samom daje i izgradjuje sop-
24
 Miodrag Živanović

stveni predmet. Ovo stajalište koje se javlja kao

ovakvo neposredno, mora se dalje učiniti u unu-
trašnjosti znanosti rezultatom i to posljednjim
rezultatom u kojem znanost ponovo dostiže svoj
početak i ponovo mu se vraća. Na taj način se fi-
lozofija pokazuje kao u sebi zatvoren krug koji
nema početak u onom smislu kako ga druge zna-
nosti imaju, tako da ovdje početak ne postoji za
samu znanost kao takvu, već samo za subjekt koji
se odlučio odati filozofskim istraživanjima. (&17).
Sasvim je moguće, iz Hegelovog ili hegelovskog
horizonta, govoriti o kraju filozofije. Dakle, o tome
da je spoznaja događanja logosa jednostavno
završena. Kao da je data odgonetka zagonetke. I
o tome su svjedočili brojni interpreti Hegela, od
Marxa pa na ovamo.
No, pokazaće se (uporedo sa tezama o kraju
filozofije (umjetnosti i religije), da je problem ipak
još uvijek otvoren. Naime, logika kruga je, po
svemu sudeći, stravična. Filozofija, koja bi, kako
Hegel kaže, bila u sebi zatvoren krug koji obu-
hvata ili upravo okružuje sve ono što se zbilo,
dodiruje svojom beskrajno tankom kružnicom i
ono što je izvan kruga. Dakle, ono vanjsko, ono
Drugo. To Drugo se samom krugu pokazuje kao
Antiteza ili, kako bi Hegel rekao, kao drugo-bitak.
To Drugo, zapravo, otvara i rastače onaj do sada
zatvoreni krug kojim rezultira povijest filozofije.
I naravno, Antiteza počinje graditi svoj sopstveni
krug, svoju sopstvenu povijest, kao događanje u
drugoj dimenziji. Kada se ovaj posao dovrši, vje-
rovatno je moguća Sinteza. Ali, i Sinteza se opet
25
 Natrag ka Marxu

događa u liku kruga i predstavlja samo novu Tezu

za isto tako novu Antitezu. Etc.
Ako je prethodno, naravno pojednostavljeno,
rezoniranje uopšte održivo, onda bi se moglo reći
da kraja, zapravo nema. Postoje možda samo
metamorfoze, dakle, preobrazbe koliko mišljenja
toliko i svijeta. Kao da se filozofija, zapravo, ne
može dovršiti. Ili je to moguće u istoj onoj mjeri
u kojoj možemo govoriti o dokončanju života,
svijeta ili čovjeka.
Utoliko Hegel – uprkos onome što piše – misli
logikom otvorenih krugova. Kao da svuda, tako
reći između redova, pokazuje da se sistem ne
može i ne smije zatvoriti, da misao, opet uprkos
pojmovima, nije sveobuhvatna, da možda svagda
postoji ono izmičuće.
U Znanosti logike (& 244) Hegel kaže: ideja
koja je po ovom svom jedinstvu za sebe, posma-
trana u jedinstvu sa sobom jeste intuicija, a ideja
u svome intuitivnom aktu jeste priroda. Ali, kao
intuicija, ideja je u jednostranoj odredbi neposre-
dnosti i negacije postavljena spoljašnjom refleksi-
jom. Međutim, apsolutna sloboda ideje jeste ne
samo da ona prosto prelazi u život, niti pak samo
u tome što dopušta da se život u njoj javi u vidu
ograničenog saznanja, već u tome što se ona u
apsolutnoj istinitosti same sebe, odlučuje da mo-
menat svoje posebnosti ili prvog odredjivanja i
drugosti, neposrednu ideju kao svoj suprotni izgled,
sebe kao prirodu slobodno iz sebe oslobodi.
I da dodam ovome nešto o čemu sam već ra-
nije pisao. Zanimljivo je, naime, da i u Fenome-
26
 Miodrag Živanović

nologiji duha, Hegel takođe ne zatvara problem

– tekst Fenomenologije ne završava svojim već
Shillerovim riječima:
Aus dem Kelche dieses Geisterreiches schäumt
ihm seine Unendlichkeit.
Postoji kod Hegela i ono što je on u Ranim
spisima nazivao gibljivost. Nešto kao gibljivost
života. Da bismo dodirnuli gibljivost, da bismo
je osjetili i pojmili, moramo imati i gipku misao.
Ne zvuči li Hegel ovdje nietzscheanski? I nisu li
prethodne naznake – koliko god nedovoljne za
ilustraciju – ipak sasvim dovoljne za slutnju da
bi i autor Fenomenologije mogao, na jedan, na-
ravno poseban, način pripadati onome što se
naziva filozofija života? Ili, filozofija smrti?
Jer, kako kaže sam Hegel, život duha nije onaj
život koji zazire od smrti i koji se strogo čuva od
pustošenja, već je život duha onaj život koji pod-
nosi smrt i u njoj se održava. Duh zadobija svo-
ju istinu samo time što u apsolutnoj rascjepka-
nosti nalazi sama sebe.
No, kako god se uzelo, izgleda da je Hegel – čak
i u većoj mjeri nego li se to uobičajeno misli –
otvorio put Marxovoj (i ne samo njegovoj) kritici
„ontološkog modela dijalektike“. Iz te kritike
slijedilo je profiliranje novog mofela dijelaktike:
dakle, dijalektike konkretnog. U tom profiliranju,
namjesto principa „die Aufhebung“ i pricipa „die
Er-innerung“, dolazi princip kritike svega posto-
jećeg i princip revolucionarne prakse.
O svemu ovome, Marx će pisati u različitim
prilikama i različitim povodima, a ovdje izdvajam
27
 Natrag ka Marxu

tek dvije ilustracije. Prva ilustracija: „... mi ne

anticipiramo svijet dogmatski, nego novi svijet
želimo naći tek pomoću kritike staroga. Dosad
su filozofi imali rješenje svih zagonetki u svojim
tezgama, a glupi egzoterički svijet, trebao je samo
da otvori gubicu, pa da mu u nju ulete pečeni
golubovi apstraktne znanosti. Filozofija je posta-
la svjetovnom, a najuvjerljiviji dokaz za to jest
jest taj što je sama filozofska svijest uvučena u
vrtlog borbe ne sani izvanjski nego i iznutra. Ako
konstruiranje budućnosti i završavanje za sva
vremena nije naša stvar, onda je utoliko sigur-
nije što treba da izvršimo u sadašnjosti, mislim
na bezobzirnu kritiku svega postojećeg, dakako,
bezobzirnu u tom smislu da se kritika ne boji
svojih rezultata, a isto tako ni sukoba sa posto-
jećim silama. Ništa nas dakle ne spriječava da
našu kritiku nadovežemo na kritiku politike, na
učešče u politici,, dakle, na stvarne borbe i da je
identificiramo s njima. Mi onda ne istupamo
nasuprot svijeta doktrinarski s novim principom:
ovdje je istina, pred njom na koljena! Mi svijetu
razvijamo principe iz principa samoga svijeta...“
(Pismo Rugeu, septembar 1843).
Druga ilustracija: „Konkretno je konkretno
zato što je ono skup mnogih odredaba, dakle,
jedinstvo mnogostrukog... S toga se ono u mi-
šljenju ispoljava kao proces sjedinjavanja, kao
rezultat, ne kao polazna tačka, iako ono jeste
polazna tačka, a s toga i polazna tačka opažanja
i predodžbe. Onim prvim putem bila je puna
predodžba rasplinjena u apstraktnu odredbu,
28
 Miodrag Živanović

ovim drugim apstraktna odredba do reproduci-

ranja konkretnog putem mišljenja. Zbog toga je
Hegel zapao u iluziju da realno shvati kao rezul-
tat mišljenja koje se u sebi sjedinjuje, u sebe
udubljuje i iz samog sebe kreće, dok je metoda
kojom se kreće ka konkretnom, samo način za
mišljenje da sebi prisvoji konkretno, da ga repro-
ducira kao duhovno konkretno. Ali, to ni u kom
slučaju nije put nastajanja konkretnog. (Grun-
drisse...)
Marx upozorava da je put nastajanja konkre-
tnog upravo obrnut, što će reći. odozdo prema
gore, od zbilje ka ideji, od djelanja ka mišljenju.
Tako je moguće da revolucionarna praksa posta-
je onaj drugi princip dijalektike konkretnog (uz
ovdje pominjanu kritiku) na čemu se zasniva ovaj
model dijalektike. Drugim riječima, Marx je do-
ista očekivao da se samo na osnovi „dijalektike
konkretnog“ može stvarno rješavati onaj temelj-
ni problem „diferencije bitka“, raspolućenosti,
podvojenosti mišljenja i svijeta, kao i svekolika
njihova protivurječja.
Ali, kako nas uči povijest filozofije, pomenuti
očekujući zahtjev, bio je više kompleksan nego
što se u prvi mah mislilo. Jedno od filozofskih
pitanja koje se pojavilo odmah poslije Marxa,
odnosilo se na sljedeće: da li je dijalektika svoji-
na ili posjed samo mišljenja i čovjeka ili je pak i
unutrašnji dio prirode i onoga što se tada nazi-
valo univerzumom?
Odgovori su bivali različiti, ali je – posebno u
dvadesetom stoljeću - preovladavalo mišljenje da
29
 Natrag ka Marxu

se u prirodi, pa niti u prirodnim znanostima, a

niti u području tehnike, uglavnom ne mogu naći
sasvim izvjesni, potvrdni odgovori na prethodno
pitanje. Podsjetio bih na poznatu diskusiju o
dijalektici koja se događala šezdesetih godina
prošlog stoljeća. U raspravi su učestvovali Sartre,
Garaudy, Orcel, Hypolite i Vigier. Ono osnovno
što je ova rasprava pokazala jesu stavovi po ko-
jima je dijalektika pripadna samo subjektivitetu,
čovjeku koji stvara povijest i samoj povijesti.
Ukoliko bi dijalektika bila vezana samo za ćov-
jeka, svjedočio je i Jean Paul Sartre, „onda se
može očekivati da ćemo u prirodi otkriti samo
veoma krnje, veoma nejasne, i veoma slabo raz-
vijene forme dijalektičkog procesa“. Dijalektika
bi se mogla nalaziti u prirodi samo utoliko uko-
liko bi u nju ulazio čovjek, odnosno, ukoliko bi
prirodu preobražavao. A onda bi to nužno vodilo
i apsolutiziranju subjekta i zasnivanju jedne
posebne „marksističke“ antropologije. A jedna
takva antropologija vjerovatno nije ni moguća.
Kada je riječ o dijalektici, svojevremeno je
Alfred Schmidt izrekao jednu bitnu konstataciju:
nema dijalektike bez kritičke teorije društva, ali
nema ni romantike – aludirajući prvenstveno na
Herberta Marcusea.(razgovor sa Karin Beindorf,
Njenački radio, 2006.). O tome su svjedočili i Max
Horkheimer, Oskar Negt, Martin Jay i mnogi
drugi autori u okrugu „kritičke teorije društva“.
No, ima nešto što bi svemu prethodnom va-
ljalo dodati. U jeziku, u riječima, prebiva i njiho-
va unutrašnja dijalektika koja nije određena
30
 Miodrag Živanović

ovakvim ili onakvim modelima, principima, filo-

zofskim sistemima itd. Pokušaću to pokazati na
gotovo nasumično izabranim primjerima koje
sam uglavnom nalazio prilikom prevođenja raz-
ličitih filozofskih, ali i poetskih tekstova.
Ponajprije, o pojmu koji je zapravo konkretna
forma logosa. U našem jeziku, riječ pojam dolazi
od glagola po-imati, što znači i posjedovati. Zna-
či mišljenje hoće posjedovati svijet i to će činiti
– kako nas naučava povijest – brutalno i bespo-
govorno. Čak dotle da se svijet i život nužno
moraju podati ili predati pojmu, da bi mogli re-
levantno postojati. Nešto slično imamo, naprimjer,
i u njemačkom: „der Begriff“ što znači „pojam“,
dolazi od glagola „begreifen“ koji se uobičajeno
prevodi u značenju „obuhvatiti“. Dakle, i ovdje,
imenica „pojam“ označava ono što je suspregnu-
to. obuhvačeno ili uhvaćeno u mreže mišljenja.
I dalje, ovdje takođe upotrebljavana riječ ne-
prebol, može označavati ili imati vezu i sa onim
što je agon-ia, ali i vrtlog, vreteno,tkanje, stvara-
nje, pa i vrt, vrtlar...
U starogrkom, glagol biti/bivati, najdublje
značenje ima samo onda kada bivamo zajedno,
te tako jedni drugima međusobno odajemo čast.
Dakle, biti = častvovati.
Naša stara riječ laz znači čistina. Kada kažemo
„idemo na laz“ to zapravo znači da hoćemo izaći
na čistinu, na proplanak da bismo nešto bolje
vidjeli. Inače, ova riječ je povezana i sa u-laz, iz-
-laz, za-lazak, iz-vjesnost, pa čak i sa riječju iz-
-vještaj.
31
 Natrag ka Marxu

Dah, u-dah. iz-dah, vjetar, duša, vaseljena,

čovjek, duh takođe su riječi bogate sopstvenom,
kako rekoh, „unutrašnjom dijalektikom“ Kao da
se u svakoj riječi sabira cijeli univerzum: i rađa-
nje, umiranje, život i saznanja o njemu, prošlost,
sadašnjost i budućnost....
Prethodnom bih rado pridodao i našu riječ
sumnja. Sinonim je dvojba, (z)dvajanje, pa šak i
u-dvajanje. Ovo može direktno korespondirati sa
„metodskom“ ili „metodološkom sumnjom“, re-
cimo, kod jednog Descartesa, pa i sa njegovom
koncepcijom „dvojnog“ svijeta: res extensa i res
cogitans Dakle, to bi moglo značiti da temeljno
polazište Descartesa i kartezijanstva uopšte, nije
nešto stabilno, čvrsto i izvjesno – nego je upravo
ono što je sumnjivo.
Naravno, sve ovo što je dijalektičko – pripada
i riječima drugih jezika. I njihovom bogatstvu,
svakako. Otuda, pošto se radi o dijalektici, po-
gledajmo i poneki primjer iz njemačkog:
Recimo, jedan od temeljnih filozofskih pojmo-
va je bit, bitak, suština... Dakle, imenica Das Sein.
Njeno osnovno značenje „pokriva“ i značenja
pomenute tri naše riječi i veza sa njima je direk-
tna No, „das Sein“ istovremeno je povezano i sa
„Ein“ („Jedno“), „das Schein“ što znači „sjaj“, ali
i „privid“, a nerijetko označava i „utvaru“ Dakle,
upravo ono suprotno od prvobitnog. značenja.
Ili, još jedan primjer: u našem jeziku imamo
dvije riječi koje su sinonimi: „stvarnost“ i „zbilja“.
U njemačkom, za to postoji cijeli niz: „die Sachli-
chkeit“, „die Dingheit“ = „stvarnost kao zbirka
32
 Miodrag Živanović

stvari“, „die Wirklichkeit“ = „zbilja“, „die Tatsac-

hlichkeit“ = „stvarnost nastala činom“ itd.
Ova prethodna mala pokazna logičko jezička
vježba – vježbica takoreći – nije imala nikakav
poseban cilj. Osim da stidljivo upozori i na po-
stojanje dijalektike unutar samih riječi pojedi-
načno. A možda je htjela, isto tako stidljivo,
upozoriti da su riječi, zapravo, čudo. Kao što je
uostalom čudo i svaki jezik, pa i ono što filozofi
nazivaju jezik uopšte. Jer, između ostalog, čak i
ovom – kako rekoh unutrašnjom dijalektikon –
riječi same nam ukazuju da je suština istovre-
meno i privid, da je istina isto što i neistina ili da
je nešto za šta mislimo da nam se pokazuje kao
doista zbiljsko – ništa drugo do iluzija i utvara.
Kad smo kod jezika, jedan od krunskih svje-
doka ovome, mogao bi biti i Martin Heidegger.
Ne toliko zbog svog „pogleda na svijet“ ili uteme-
ljenja fundamentalne ontologije, koliko izgradnje
jednog osobenog – upravo „filozofskog“ jezika –
kojim je smjerao iskazivati prevladavanje meta-
fizike, načelo identiteta, onto- - teo – lođko ustroj-
stvo metafizike, put ka jeziku itd. „Jezik se nala-
zi u najbližem susjedstvu ljudskog bića...“ reči
če autor „Sein und Zeit“. I isto tako, čovjek,
svijet i život – raskrivaju se upravo u jeziku. Hei-
degger će, himnu jeziku, zaključiti onom svojom
slavnom rečenicom: Jezik je kuća bitka. S toga,
je objava bitka moguća jedino i isključivo kroz
poseban, ekskluzivan jezik.
Poznato je da je to, u prošlom stoljeću,
imalo doista veliki odjek kako u filozofskim kru-
33
 Natrag ka Marxu

govima tako i u široj javnosti. Misliti kao Heide-

gger, govoriti kao Heidegger, pisati kao Heidegger
– upravo je to jedino bilo „in“ i potvrda filozofske
„pravovjernosti“. Mnogo kasnije će se pokazati
da je ovakvo hipostaziranje jezika takođe i znak
autističnosti same filozofije, a osobito njene od-
vojenosti od života samog.Tek primjera radi,
ovdje navodim nekoliko slučajeva koje je H. Ša-
rinić dao u sklopu poredbenog „rječnika pojmo-
va“ u prevodu Sein und Zeit na naš jezik, 1985.
godine:
Die Aufenthaltlosigkeit – bezboravišnost,
nigdje neboravljenje
Das Untereinandersein – bitak-među- dru-
gima
Das Sich – vorweg – sein - bitak-ispred-se-
be
Das Besorgte - ono što je šredmet brige,
brigovano
Das Ent – fernung - raz-daljenje
Das Auch – da- sein - takođe-tu-bitak
Das Freisein - slobodnost
Das In – sein - u-bitak
Die Allheit - ne postoji rijkeč u našem jeziku

I naravno, mogli bismo ovakvo nabrajanje

nastaviti do pominjanoj pošalici da bi Heidegge-
ra prvo trebalo prevoditi na uobičajeni njemački
jezik, pa tek onda na druge jezike.
No, kako god se uzelo, po svemu sudeći ne bi
se trebalo odviše priklanjati onim konceptima i
onim praksama koje su dominantno konstrukci-
34
 Miodrag Živanović

je. Jer, u pravilu, svaka konstrukcija (misaona,

logička, jezička) nužno nas udaljava od života,
ali i mogućnosti kakvih takvih saznanja. Drugim
riječima: izgleda da svaka konstrukcija nužno,
po definiciji, proizvodi utvare. Uprkos čak i jednom
Gadameru i njegovon znanom, gotovo literarnom,
stavu: „U jeziku nas presreće ono što nas nigdje
ne sreće“. Hans Georg Gadamer je tako i započeo
izgradnju svoje filozofske hermeneutike, „implo-
zije filzofije“, svoje istine i metode. u kojoj je ra-
zumijevanje samo događanje.
Što se tiče Gadamera i doista respektabilnog
utemeljenja i razvijanja filozofske hermeneutike,
svojevremeno sam moju kritiku tog poduhvata
sažeo u sedam pitanja. Ovdje ih navodim u naj-
sažetijem obliku:
1. Nije li metodski pretpostavljena mogućnost
iskonskog razumijevanja koje prethodi sva-
kom razumijevajućem odnosu subjektivite-
ta, svakom analitičkom razumijevanju,
nišza drugo do metafizičko polazište ili bar
metafizički element filozofske hermeneutike?
2. Da li je teza o tome da je kroz razumijevanje
moguće stapanje horizonta prošlosti i bu-
dućnosti, još jedna u nizu metafizičkih
konstrukcija ili je ovdje doista riječ o novim,
do sada neoprobanim, mogućnostima filo-
zofskog mišljenja?
3. Ako stoji jedna od osnovnih postavki filo-
zofske hermeneutike da je jedini bitak koji
se može razumjeti - jezik, ne vodi li to takođe

35
 Natrag ka Marxu

i istovremeno, u mitologizaciju samog jezi-

ka?
4. Ukoliko znanost (u novovjekovnom značenju)
nije područje bitnog događanja istine, kako
filozofska hermeneutika može prevladati
svoje, upravo takve, novovjekovne temelje?
5. Zbog čega i kako je filozofska hermeneutika,
bježeći od svake isključivosti, preferirala
upravo jedan isključiv stav – da je herme-
neutičko iskustvo jedino moguće iskustvo?
6. Ako nas svagda određuje sadašnjost, ako
je naše razumijevanje doista određeno her-
meneutičkom situacijom, pozicijom onoga
koji razumijeva, može li se govoriti o relati-
vizmu filozofske hermeneutike i u krajnjoj
liniji, o relativizmu istine?
7. Na kraju, nije li, uprkos svemu i uprkos
zamkama metodske svijesti – filozofska
hermeneutika samo još dodala poneki dio
čudovišnoj metodologiji i nije li, dakle, i
nesvjesno, doprinijela tome da Metoda ko-
načno i definitivno nadvlada znanost?

Čak bih ovdje, na tragu Gadamera, dodao i

jedno ne tako nevažno pitanje: da li prethodno
znači da danas više i ne postoje istinska, auten-
tična događanja, već samo ona koja su „unutar“
razumijevanja i „unutar“ jezika? Ili, drugačije: pa
šta onda pre-ostaje životu samom? Čovjeku,
Prirodi, Bogu? Možda okretanje tzv- intuitivnom
mišljenju?

36
 Miodrag Živanović

Ovo posljednje se nerijetko tretira i kao con-

tradictio in adjecto. No, izgleda da je takvo mišlje-
nje – od Bergsona, pa na ovamo – na neke neo-
bične i čak iznenađujuće načine – ipak moguće.
U studiji „Materija i pamćenje“, (Beograd, 2013,),
Bergson komentira i postojanje „spontanog pa-
mćenja“, pa i mogućnosti „spontanog mišljenja“.
O tome svjedoči i cijeli niz autora (Gilles Deleze,
Erich Fromm, Lav Vigotski i dr) koji generalno
smatraju da su intuicija i intuitivno mišljenje,
respektabilni barem toliko kao i drugi modusi
spoznaje.
Možda jedino da se nastanimo tamo gdje su
neki već bili, a neki možda još borave tamo - i
postanemo žitelji tamne strane Mjeseca... Jer, po
svemu sudeći, ona svijetla strana je najvjerova-
tnije privid, iluzija i utvara.
I naravno, ako je to tako, onda smo svagda i
najdublje, uznemireni, nesretni, očajni... Pa,
nerijetko, upravo da bismo kako – tako izašli iz
ovakvih, u svakom slučaju bolnih, prostora di-
jalektike, možda pobjedonosno uskliknemo:
„Ćutnja je najviša forma jezika!“ I taman kad
pomislimo da smo našli konačno rješenje i spas,
eho našeg iskaza odzvanja: „Da, ali i to je dija-
lektika!“

37
SVITANJE
Nešto prije Marxa, Moses Hess je u svojim teks-
tovima pod nazivom Sozialismus und Communi-
smus i Philosophie der Tat ukazao ne samo na
potrebu, već i na nužnost iskoraka mišljenja iz
kruga apsolutnog znanja ka krugu praxisa. Hess
šalje iznimno važnu poruku: nakon Hegela mi-
šljenje i nema kuda nego da se uputi izgradnji,
kako volim reći, Antiteze dotadašnjoj filozofiji i
povijesti uopšte.
Moglo bi biti da se praksa pojavljuje kao nova
povijesna nužnost. Ili bolje reći kao nužnost nove
povijesti.
Novo je, dakle, stajalište sa kojeg se povijest
razumijeva. To jeste praksa, ali ovdje treba takođe
upozoriti da se radi o djelanju onoga koji prak-
ticira, tj. o čovjeku. U Marxovom horizontu,
praksa svagda znači ljudsku praksu.
Ako je to tako, onda Marx svjetsku bit zamje-
njuje, da tako kažem, sa onim što se zove ljudska
bit. Bitak, dakle, jeste ali samo ukoliko je djela-
nje, odnosno, praksa.
Praksa bi mogla biti ono povezujuće subjekt
– objekt relacije, odnosno, kriterij povijesne isti-
ne. I moglo bi biti izvjesno da se kroz praksu i u
njoj, može izgrađivati ovaj novi model dijalektike

41
 Natrag ka Marxu

- dakle, dijalektike konkretnog - o čemu smo

upravo govorili.
Teze o Feuerbachu pripadaju tzv. opštim mje-
stima Marxovog opusa i sigurno su nezaobilazne
u svakom razumijevanju i interpretaciji ideja
autora „Kapitala“. Prvi put su objavljene 1888.
godine, kao dodatak prvom posebnom izdanju
Engelsove studije „Ludwig Feuerbach i kraj nje-
mačke klasične filozofije“. Teze kao skica izgradnje,
kako je Narx vjerovao, novog svijeta i danas nose
energiju i snagu vizije i životnost pogleda usmje-
renog izvan i povrh uobičajenog:

1.
Glavni je nedostatak svega dosadašnjeg ma-
terijalizma (uključujući i Feuerbachov), što predmet,
stvarnost, osjetilnost, shvaća samo u obliku objek-
ta ili opažanja, a ne kao osjetilnu ljudsku djelatnost,
praksu, ne subjektivno. Stoga je djelatnu stranu,
nasuprot matertijalizmu, apstraktno razvio idea-
lizam, koji naravno ne zna za stvarnu osjetilnu
djekatnost kao takvu. Feuerbach želi osjetilne
objekte koji su zaista različiti od objekata misli;
ali samu ljudsku djelatnost on ne shvaća kao
predmetnu djelatnost. Zato on u „Suštini kršćan-
stva“ samo teorijski odnos razmatra kao pravi
ljudski odnos, dok praksu shvaća i fiksira samo
u njenom prljavo – judejskom obliku. Stoga on ne
shvaća značenje „revolucionarne“, „praktičko-
-kritičke“ djelatnosti.

42
 Miodrag Živanović

2.
Pitanje da li je ljudskom mišljenju svojstvena
predmetna istina, nije pitanje teorije nego je prak-
tičko pitanje. Čovjek mora u praksi dokazati istinu,
tj. stvarnost i moć, ovostranost svoga mišljenja.
Spor o stvarnosti ili nestvarnosti mišljenja koje je
odvojeno od prakse - čisto je skolastičko pitanje.

3.
Materijalističko učenje o mijenjanju okolnosti i
odgoju zaboravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da
sam odgajatelj mora biti odgajan. Stoga ono mora
dijeliti društvo na dva dijela – od kojih je jedan
iznad društva.
Podudarnost mijenjanja okolnosti i ljudske
djelatnosti ili samopromjene može se shvatiti i
racionalno razumjeti samo kao revolucionarna
praksa.

4.
Feuerbach polazi od činjenice religioznog sa-
mootuđenja, udvostručavanja svijeta u religijski
i svjetovni svijet. Njegov rad sastoji se u tome da
religijski svijet svede na njegovu svjetovnu osno-
vu. A što se svjetovna osnova udaljuje od same
sebe i fiksira sebi samostalno carstvo u oblacima,
može se objasniti samo iz podvojenosti te svjetov-
ne osnove koja sama sebi protivurječi. Dakle,
treba je razumjeti u njoj samoj i njenoj protivrječ-
nosti, te praktički revolucionirati. Dakle, pošto je,
naprimjer, otkriveno da je zemaljska porodica

43
 Natrag ka Marxu

tajna svete porodice, mora se prva teorijski i prak-

tički uništiti.

5.
Feuerbach, nezadovoljan apstraktnim mišlje-
njem, želi opažanje; međutim, on ne shvaća osje-
tilnost kao praktičku ljudsku – osjetilnu djelatnost.

6.
Feuerbach svodi religijsku suštinu na ljudsku
suštinu. Ali ljudska suština nije apstraktum koji
je svojstven pojedinačnom individuumu. U svojoj
stvarnosti, ona je sveukupnost društvenih odnosa.
Feuerbach, koji se ne upušta u kritiku te stvar-
ne suštine, primoran je stoga:
1. apstrahirati od istorijskog toka i fiksirati
religiozne osjećaje za sebe i pretpostaviti
apstraktni – izolirani – ljudski individuum;
2. suština se s toga može shvatiti samo kao
„rod“ , kao unutrašnja, njena općenitost koja
te mnoge individuume prirodno povezuje.

7.
Stoga Feuerbach ne vidi da je samo „religiozno
osjećanje“ društveni proizvod i da apstraktni in-
dividuum kojega on analizira pripada određenom
obliku društva.

8.
Sav društveni život u suštini je praktički. Sve
misterije koje teoriju navode na misticizam, nala-

44
 Miodrag Živanović

ze svoje racionalno rješenje u ljudskoj praksi i u

shvatanju te prakse.

9.
Najviše do čega dolazi promatralački materija-
lizam, tj. materijalizam koji osjetilnost ne shvaća
kao praktičku djelatnost, jest opažanje pojedinih
individuuma i građanskog društva.

10.
Stajalište je starog materijalizma građansko
društvo, stajalište novoga je ljudsko društvo ili
društveno čovječanstvo.

11.
Filozofi su svijet samo različito tumačili, radi
se o tome da ga se izmijeni.

Dakle, ovo je bio taj kratki navod. Šta nam on

govori? Zacijelo, mnogo toga, a ponajprije nas
upućuje na aksiom po kojem je praksa kriterij
povijesne istine. I dalje, kako vidimo, Osma Teza,
daleko unaprijed najavljuje demistifikaciju mi-
šljenja i uopšte cijeli onaj proces u kojem je
metafizika postala fizikom. Uz sve ono što je
promicalo dvadesetim stoljećem: insuficijencija
duhovnog i misaonog, dominacija pozitivizma,
znanosti a posebno vladavina Metode, oblikova-
nje biti u liku tehnike, diskreditacija humanuma
itd.
U kritici takvog, opšteg po-stvarenja, susreću
se, na sasvim osobene načine, Marx i Nietzsche,
45
 Natrag ka Marxu

Marx i Heidegger, Lukacs i Bloch, ali i Adorno,

Horkheimer, Marcuse i uopšte brojni predstav-
nici tzv. kritičke teorije društva. Ponekad proma-
trači, a ponekada i sudionici ovih susreta bili su
i egzistencijalisti, pa i strukturalisti.
Naravno, nužno je dati jedan, bar školski ko-
rektan, presjek ovih susreta. Čini mi se da bi u
temelju jednog takvog presjeka trebali biti sljedeći
temati:
Marx i Nietzsche – kritika metafizike i svih
njenih tvorevina, čovjek nije samo misaono već
je i prirodno biće, odvažnost promišljanja budućeg;
Marx i Heidegger – teorija otuđenja i zaborav
bitka, čovjek, Da-sein;
Lukacs i Bloch – put je počeo, putovanje je
završeno, izmjena svijeta kod Marxa i rekonstruk-
cija svijeta u zavičaj kod Blocha, povijesna pozi-
cija proletarijata, mišljenje budućeg, Noch-nicht-
-Sein…
Adorno, Horkheimer, Marcuse – poput Marxa,
u stavu negativiteta prema realitetu;
Marx, egzistencijalisti i strukturalisti – reha-
bilitacija humanuma.
I Marxov opus, sam po sebi, ali i ovi susreti,
pokazuju da bi čitanje Marxa moralo biti više
pred nama nego li iza nas.
Bloch označava izmjenu svijeta kao rekon-
strukciju svijeta u zavičaj. Ali, rekonstrukcija je
pojam neraskidivo vezan za prošlost. Okrećemo
li pogled prema naprijed, ugledaćemo nešto dru-
go – renesansu. Kako kažu poznavaoci prilika u
ovim relacijama prema Marxu i njegovom opusu,
46
 Miodrag Živanović

upravo Teze su prva najava mišljenja za koje

sasvim izvjesno, možemo reći da posjeduje atri-
bute i snagu renesansnog. O tome svjedoče
mnogi, a možda ponajprije Ernst Bloch u svom
znanom komentaru o Tezama, datom u „Princip
Nada“, kod nas objavljeno 1981 godine (prev.
Hrvoje Šarnić ).
Bloch ponajprije utvrđuje da bi bilo nužno
napraviti jedno grupisanje Teza i to treba učini-
ti ovako: Teze 1, 2 i 3 se tiču odnosa teorije i
prakse; Teze 4 i 5 se odnose na razumijevanje
zbilje u protivurječnostima; a Teze 6, 7, 8 i 9
tretiraju samu zbilju u protivurječnostima; I ko-
načno, Teze 10 i 11 označavaju „mjesto i zadaču
dijalektičkog materijalizma u društvu“.
Po mom viđenju, u ovom Blochovom komen-
taru, najupečatljiviji su mi njegovi stavovi o od-
nosu Marx – Hegel i zumačenje 11. Teze. O tome
Bloch piše: „... Za značenje Hegelove Fenomeno-
logije, koju Feuerbach uopće nije razumio, nema
boljeg svjedoka do Marxa u Ekonomsko - filozof-
skim rukopisima: veličinu Fenomenologije Marx
je vidio zapravo u tomu što ona shvača suštinu
rada, a predmetnog čovjeka, istinskog čovjeka,
jer je zbiljski, shvaća kao rezultat svoga vlastitog
rada.“
Bloch nastavlja dalje: „„.. Bude li valjano ostva-
ren, život stiže onamo gdje nije još nikada bio,
naime kući. Ali dva krajnja momenta u tom mo-
gučem ostvarenju nečeg još mogućega tvore u
krajnjoj liniji izvor i ušće. Izvor je označen tamom
sada u kojoj izvire ostvarivanje, ušće pak otvo-
47
 Natrag ka Marxu

renošću objektske pozadine...“ Možda još jedino

renesansno mišljenje može dodirnuti ono što je
buduće? Jer, ovakvo mišljenje – koliko god se
usmjerava prema sopstvenoj savremenosti i isto
tako sopstvenoj prošlosti – biva oslovljavano i od
nečega što se još nije dogodilo i što nam nadola-
zi iz budućnosti. Nema razloga da sunnjam da
se to isto dogodilo i da se događa i sa Marxom.
Ako je praxis i iskustvo koje on stalno i iznova
proizvodi buduče ili se njegov nadolazak tek
očekuje - onda nam se, vjerovatno, drugačijim,
pa čak i novim, čine brojne stvari koje su već bile
i za koje smo mislili da su jednostavno završene.
Dozvolite tek nekoliko primjera ovome.
Recimo, gotovo u sunrak dvadesetog stoljeća,
Paul Fayerabend piše o tome kako je cijela povi-
jest ništa drugo nego povijest empirizma. On
razlikuje ovdje tri etape: zako što prvu imenuje
kao aristotelijanizam, drugu određuje kao „kla-
sični empirizam“(od 17. do 19. stoljeća), a treću
etapu određuje kao „empirizam moderne fizike“
(„Problems of Empiricism“, uz stavove da su
znanstveni stavovi i znanost uopšte, zapravo
umjetnost, jer su umjetnički stilovi temeljno
povezani sa stilovima mišljenja („Nauka kao
umetnost“, Novi Sad, 1994.)
Kad smo kod toga, dozvolite nešto sasvim lič-
no. Početkom 2009. godine, napravio sam jedan
– da ga tako nazovem – mali misaoni eksperiment.
Objavio sam zapise o Wolfgangu Amadeusu Mo-
zartu, muzici i umjetnosti uopšte. Tu tvorevinu
sam naslovio kao „Eine kleine Nachtmusik“. Prvi
48
 Miodrag Živanović

i najpoznatiji stav ove slavne Mozartove numere,

ima 137 taktova od kojih se 49 taktova ponavlja-
ju. Napravio sam 137 zapisa, od kojih svaki zapis
ima 137 riječi a 49 zapisa se ponavlja. Kao da
sam, gotovo dječački naivno, vjerovao da tekstu
mogu darivati ustrojstvo jednog muzičkog djela.
Evo, tek radi demonstracije, ovako je izgledao
jedan takav zapis (Zapis 57.):
Oslušnimo i jednog od najvećih savremenih
Grka, Friedricha Nietzschea: Sve se slama, sve
se opet slaže; vječno se gradi ista kuća bitka. Sve
se rastaje i sve se opet sastaje, vječno je sebi
vjeran krug bitka. U svakom trenu otpočinje bitak;
oko svakog ovdje okreće se kugla tamo. Sredina
je posvuda. Vijugav je put vječnosti. (Tako je go-
vorio Zarathustra)
Za razumijevanje pomenutog rastajanja i sa-
stajanja nije relevanzna bilo koja metodologija, a
pogotovo ne dijalektika. Na drugom mjestu (Sumrak
idola), Nietzsche naglašava da se dijalektika oda-
bira onda kada više nema nikakvih sredstava. I
tada se, naravno, pulsiranja svijeta i života nužno
izmiču metodskoj svijesti, prepuštajući takvu svi-
jest tek sopstvenim sterilnim konstrukcijama ko-
jima se hoće odgovoriti na prva i posljednja pitanja
postojanja, života, smrti... A tada ne samo da
nema odgovora već nam se izmiču i pitanja.
Oni koji su čitali ove moje zapise, reagirali su
različito. Jedni su rekli da su tokom čitanja a i
poslije, čuli muziku, ali nisu mogli odrediti oda-
kle dopire. Drugi su smatrali da je štamparija
napravila kardinalnu, nedopustivu grešku – jer
49
 Natrag ka Marxu

je dva puta odštampala neke stranice. Treči,

možda oni najiskreniji, zaključili su da su oni
luđi od samog autora koji je takvo što napisao.
I tako, kako vidimo, ovaj eksperiment nije
uspio.
Uostalom kao i svaki pokušaj da bilo šta u
ovom našem životu – dokazujemo, verificiramo.
Ali, šta se još događa sa onim što nas oslovlja-
va iz budućnosti, iz nadolazećeg? Kakve ćemo
susretati tu nove zamisli ili nova činjenja, neke
nove igre i zbivanja unutar još nepostalog svije-
ta? Znamo da je Nada napustila našu sadašnju
stvarnost, ali možda je Nada upravo za beznadne?
Hoće li nam se umjetnost, snažno i raskošno,
konačno otkriti kao – još uvijek neznana - priro-
da znanosti? A možda ćemo svjedočiti i planetar-
noj pobuni Prirode koja je danas tek napola živa?
Može li se uistinu svijet izmijeniti, kako je to
mislio Marx?
Pitanja svakako ima još, jer je područje nado-
lazećeg kao područje mogućnosti, svagda besko-
načno.
Ako je to tako, čini mi se da bismo se morali,
bar nakratko vratiti Marxovoj Skici - ili barem
nekima od njegovih Teza.
Jedanaesta Teza o Feuerbachu bila je i ostala
izazov za one koji su rezonirali, a nerijetko i la-
mentirali o raznorodnim relacijama teorije i pra-
kse.
Die Philosophen haben die Welt nur verschieden
interpretiert, es kömmt darauf an, sie zu verändern
ili u našem prevodu, kako je već rečeno – Filozo-
50
 Miodrag Živanović

fi su svijet samo različito tumačili, radi se o tome

da ga se izmijeni.
Principijelno, oko ovog iskaza formirale su se
najmanje tri linije interpretacije. Prva je ukazi-
vala da se smisao Jedanaeste Teze sastoji u
strogom razgraničenju tumačenja (teorije) i iz-
mjene svijeta ( prakse), pri čemu rad na izmjeni
ima apsolutni dignitet u odnosu na ono što je
teorijsko. Druga linija je u preferiranju prakse u
ovom iskazu, vidjela otvorenu i to gotovo beskraj-
no otvorenu mogućnost da ta ista praksa, iz
sopstvene dubine, producira bogatstvo teorijski
novog. I treći su, banalnim pojednostavljivanjem,
zaključili da su i fenomen teorijskog i fenomen
prakse, u ovom iskazu efemerni, a da je jedino
bitno ko će i po kakvom receptu – promijeniti
svijet. Ili, biti izvršilac misli prošlosti.
Ne-principijelno, čini se da stvari stoje nešto
drugačije. U svom znanom tekstu, tačnije mikro-
-eseju o Tezama, Ernst Bloch će pokazati da
prethodni iskaz nosi u sebi upravo ono što je
ultravioletno. Da su, zapravo, gibanja života,
procesi koji se zbivaju – da upotrebim Blochovu
terminologiju – u retorti svijeta, temelj, ali i sa-
stavni dio povijesnog novuma koji se već poma-
lja na horizontu budućnosti. I to podjednako kao
teorija, kao nova filozofija ili filozofija novoga i
kao djelanje ili praksa.
Istinski čin bi, valjda, uvijek trebao biti o-smi-
šljeni čin. U protivnom, ono djelanje koje je ogo-
ljeno od misli ili koje je mišljenje napustilo, nije
djelanje ka budućem i zarad budućeg. I dakako,
51
 Natrag ka Marxu

to nije samo blochovsko upozorenje: prezentira-

ti stavove, koje su nam podarili, naprimjer, Le-
febvre, Adorno, Marcuse, Habermas, pa i na jedan
gotovo anegdotski način, Axelos.
A što da ne i Martin Heidegger koji je sasvim
drugačije mislio o mogućnostima i uopšte o po-
trebi da filozofija saučestvuje u izmjeni svijeta?
Valjalo bi podsjetiti, dakle, na Heideggerovu
misao o upotrebnoj vrijednosti filozofije. Filozo-
fija, naime, ne bi smjela biti upotrebljena u korist
procesa izmjene svijeta. To je neprirodno i sasvim
sliči zahtjevu da se stolarska tezga upotrebi za
letenje, zaključiće autor Sein und Zeit.
Rekao bih da marksizam možda predstavlja
zbirku rasprava o upotrebnoj vrijednosti filozo-
fije. I da se, zbog različitih načina posmatranja i
primjene mišljenja, šezdesetih godina dvadesetog
stoljeća javila teza o pluralizmu marksizma. To
je, naravno, bio jedan sasvim zgodan alibi za sve
one koji su problem upotrebe Marx-ovog mišlje-
nja reducirali samo na onaj dio za koji neosporan
afinitet imaju ideologija i politika. Ili, da budem
jasniji: za sve one koji smatraju da je realiziranje
filozofije stvar partije i države, te da je filozofija
relevantna samo kao partijska ili državna stvar.
Tako su brojni ili nebrojeni marksisti živjeli u
uvjerenju da su zagovornici tzv. pluralističkog
mišljenja i nosioci izgradnje misaone tolerancije
i reljefa budućeg svijeta.
Uvjerenje je, dakako, zavodljivo, ali život je
pokazivao nešto drugo – tragične oblike do kraja
realizirane i ispražnjene filozofije, oličene, ponaj-
52
 Miodrag Živanović

prije, u onome što se naziva fašizam, nacizam,

staljinizam. populizam... Prethodno pominjani
„modeli“ obiluju indikatorima da se filozofija ne
mora realizirati isključivo kao komedija (Kierke-
gaard) već se pomenuto realiziranje može dogo-
diti i kao tragedija. Dvadeseto stoljeće dovoljno
snažno svjedoči o tome.
A sada, opet jedna logičko – jezička međuigra.
Dakle, Die Philosophen haben die Welt nur ver-
schieden interpretiert, es kömmt darauf an, sie zu
verändern. Ovaj iskaz, kako vidimo, ima tri dije-
la: prvi, koji se odnosi na tumačenje, treći što
govori o izmjeni svijeta i drugi, zapravo, srednji
dio koji mi prevodimo kao – radi se o tome, ili
stalo je do toga…
Ovaj srednji dio iskaza, oblikovan je od nje-
mačkog glagola ankommen što znači prispjeti,
nadoći. To bi moglo ukazivati na nešto što cijelom
iskazu vjerovatno daje i neka nova značenja.
Naime, moguće je da izmjena svijeta treba da
nadođe sama od sebe, da bit jednostavno odne-
kuda prispije, bez uticaja čovjeka ili revolucio-
narnog subjekta. Ili, drugim riječima, moguće je
da izmjena svijeta, zapravo, nije moguća odozdo,
aktivitetom, djelovanjem, praksom subjekta.
I još nešto: u konstrukciji es kömmt darauf
an, Marx nije upotrebio da tako kažem normalan
prezent glagola ankommen – stavio je preglas,
male dvije tačke iznad slova o. To nije uobičaje-
no i sada je, naravno, nemoguće utvrditi razloge
postojanja pomenute dvije tačkice. Ali, kako god
se uzelo, izgleda da i ovaj preglas može, takoreći
53
 Natrag ka Marxu

iznutra, obogaćivati do sada poznata značenja

Jedanaeste Teze.
Naprimjer: filozofi su svijet samo različito tu-
mačili, jer ga se ne može izmijeniti.
Sve prethodno nagovještava da filozofija, za-
pravo, nikada nije riješila ovaj teški problem
odnosa teorije i prakse. Ili, u disciplinarno škol-
skom smislu, odnos racionalizma i empirizma.
Pozvaću se na jedan doista instruktivan primjer.
Riječ je o Maxu Horkheimeru i njegovim preda-
vanjima iz „novije filozofije Zapada (od Galileia
do Kanta“) koja je držao u Frankfurtu a/M 1927.
godine. U ovim predavanjima – posebno o De-
scartesu i Leibnizu – Horkheimer je pravio otpri-
like podjednaku distancu i prema racionalizmu,
ali i prema empirizmu. Ili, bolje reći da je, u toj
prilici, oblikovao i kritiku i jedne i druge filozofske
orijentacije (Vidjeti: Max Horkheimer, „Dva pre-
davanja“, Eidos, Zenica, 2020. moj prevod i ko-
mentari). Ovako je Horkheimer tada govorio o
Descartesu: Ove interese kojima se traže novi
znanstveni, moralni i socijalni zakoni, što trebaju
imati vječno važeće utemeljenje kroz jasno i raz-
govjetno rješenje, konačno je Kant formulirao ra-
dikalno. On objašnjava: u znanosti bi trebalo da
važe, to je sigurno; ali, ako oni trebaju da važe,
onda se mora oblikovati jedno čisto razumsko
saznanje; inače ne bi bilo utemeljeno kao vječno;
dakle postoji jedan vječni teorijski razum koji sr
bavi znanstvenim principima i jedan praktični
razum koji to čini sa etičkim normama...

54
 Miodrag Živanović

Dakle, niti samo razum a niti samo iskustvo

ili praxis, ne mogu nam pomoći da spoznajemo
– kako svijet tako i sebe – bez ostatka. Pa, šta
nedostaje? Valjda ono treće, nekad su to snovi,
nekada strast, intuicija ili pak igra, a možda i
slutnja koja nerijetko zna biti pouzdanija od
izvjesnosti. Čini mi se da ovo može posebno va-
žiti za tvari i stvari što nam nisu tek tako pri ruci
nego su toliko daleko ili su tako neuhvatljive da
se stalno gube i svagda nenadano iščekivanju. A
i kada nam čak i same prilaze ili dolaze iz nekih
drugih vremena, možda i budućih – od njih stre-
pimo jer su nam nepoznate. Vjerovatno nije
sporno da je ono što nam nadolazi iz budućnosti
– plavetno. Za ultravioletno ne znamo kakve je
boje, od čega je satkano, napravljeno. A možda
o tome ne zna ni pjesnik, on Modru rijeku tek
sluti:
Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače

preko žege preko stege

preko slutnje preko sumnje

iza devet iza deset

55
 Natrag ka Marxu

i još dublje i još jače

iza sumnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju

gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe

iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka

široka je duboka je

sto godina široka je

tisuć ljeta duboka jest

o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka –

valja nama preko rijeke
Mak Dizdar

Kako god je Immanuel Kant strukturu tran-
scendencije i pripadnu joj logiku utvrdio anali-
tički, a Karl Jaspers uobličio u jezik/govor šifara
transcendencije tako je pjesnik to oblikovao u
pjev. A rekao bih (ovoga puta bez detaljnijih ob-
razloženja) da je, zapravo, profilacija svakog
„pjeva“ onaj akt u kojem Transcendencija posta-
je Imanencija.
56
 Miodrag Živanović

Evo kako Jaspers vidi značenja Transcenden-

cije: „Transcendencija postoji tamo gdje svijet
nije više samo iz sebe Nastajuće, kao ono po sebi
Bivajuće, nego se iskušava kao prelaz opisan u
šiframa ili se on može iskusiti u fizici, kosmolo-
ški, kao jedan čudovišni objektivitet - koji je
praktično irelevantan.Ova Transcendencija, kako
vidimo, označava da je svekoliki bitak svijeta
prelaz, mjerna tačka ljudske slobode. Ljudska
sloboda (o kojoj ne govorimo posebno u ovim
predavanjima) jeste najveća zagonetka i najveća
savremena izvjesnost u ljudskoj samosvijesti,
pojmljena iz Ničega. Mi to istražujemo bilo gdje
u svijetu, ne iz Živućeg, te ne bilo gdje bi to mo-
glo doći. Nego ova sloboda gdje ona jeste, slijedi
sebe samu, ali ne tako da sebe samu proizvodi,
nego – kako prethodno rekoh – da sebe daruje.
Ali, otkuda to? Ako ona nije od ovoga svijeta,
onda je od nečega prije . Zato ona nikada neće
postati predmet istraživanja kao stvar u svijetu...
Transcendencija znači da ja postajem svjestan
svoje slobode kroz sebe.“ (Karl Jaspers, „Šifre
Transcendencije“, Banja Luka, 2011, moj prevod
i komentari).
Naravno, ovdje bi trebalo – i to neizostavno –
pomenuti i Emanuela Levinasa koji fenomen
Transcendencije tumači na jedan osoben način:
„Svako bivstvujuće se od sada treba shvatiti u
njegovoj genezi, počev od tog privilegovanog po-
javljivanja u transcendentalnoj svijesti, počev od
tog fenomena bivstvovanja, od te prisutnosti ili
od te žive sadašnjosti koja je data intuiciji u ko-
57
 Natrag ka Marxu

joj se svako prekoračenje realne prisutnosti –

svaka irealnost ili idealnost – pokazuje, mjeri i
opisuje“. („Kad Bog upada u mišljenje“, objavlje-
no u „Smisao Transcendencije“, Nikšić, 2017.
prev. Spasoje Ćuzulan.) .
I za ovu priliku, još jedan bitan iskaz Levina-
sa: „Slijedom toga, identitet je kriterijum smisla.
U našoj intelektualnoj tradiciji, bivstvovanje i
saznanje bivstvovanja u njegovom identitetu,
predstavljaju samo pozorište Duha. Prema Tima-
ju, krug Istog obuhvata ili poima krug Drugog.
Vječnost svjetske duše kojoj je srodna ljudska
duša ovdje predstavljena kao ciklično vraćanje
Istog kada na kraju velike godine oba kruga po-
novo uspostave početni položaj. Ali će i geome-
trija kopernikanskog univerzuma – sve do među-
zvjezdanih putovanja danas – sačuvati identitet
kosmosa iz Timaja, ukidajući transcendenciju
visine... (Nav. izvor, poglavlje Mišljenje bivstvova-
nja i pitanje Drugoga).
Rekao bih da ovakvo permanentno o-gledanje
u Drugom, može imati više značenja, a jedno od
njih bi čak moglo biti i eventualna osobena po-
vezanost sa Marxovim i uopšte marksističkim
pojmom društvenog čovječanstva. Naravno, uko-
liko ne bude bilo filozofa i svih onih koji su dik-
tatorski naređivali životu, svijetu, prirodi – da se
moraju ponašati, živjeti, bez ostatka, po recep-
turi razuma i da moraju biti zarobljeni njenim
okovima.

58
 Miodrag Živanović

O tome slijedi i kratak komentar koji je, u

jednoj dužoj formi, ispisan još prije desetak go-
dina.
Dakle, da li je moguće govoriti o filozofiji u
„postfilozofskoj situaciji“? I ako jeste – pod kojim
i kakvim pretpostavkama bi to trebalo činiti?
Riječ je, dakle, o pokušaju da se više ili manje
važna filozofska pitanja, otvaraju iz situacije koja,
ni u kom slučaju, nije filozofska. I tu, na samom
polazištu, odmah se pojavljuje ozbiljan metodo-
loški problem: misliti (dakako, i živjeti) unutar
„postfilozofske situacije“ moglo bi značiti mnogo
toga, a u odnosu na kontekst naše teme, radi se,
ponajprije, o iskustvu epohalne promjene priro-
de same filozofije, o tranziciji filozofije ka sferi
nefilozofskog. Ako je to tako, onda je doista teško
nazrijeti način na koji je danas uopšte moguć
filozofski odnos – ili odnos filozofije – prema zbi-
lji iz koje nam (možda nepovratno) otplavljuju svi
oni sadržaji koji bi mogli imati atribut duhovnog.
Nisam siguran, ali čini mi se da nas povijesno-
-filozofsko iskustvo ipak upozorava da bismo se,
u ovom slučaju, trebali usmjeriti ka identifika-
ciji onih tačaka na kojima je, po prvi put, izvorno,
stavljena u pitanje priroda same filozofije.
Poznato je da je filozofija, tokom svog višemi-
lenijskog razvoja, mijenjala sopstvena značenja:
ponekad je bila metodologija, ponekad znanost,
katkad (pre)obimna zbirka tzv. sistemskih kon-
cepata ili pak hermeneutika... A nisu rijetki ni
slučajevi da se, tako reći, iznutra, filozofija na-
dahnjivala i onim što je blizu umjetničkih formi
59
 Natrag ka Marxu

(metaforom, igrom, snovima itd). Naravno, nije

osobit problem da se pokaže cijeli slijed ovih i
ovakvih promjena. Ali, kako rekoh, to su uglav-
nom promjene značenja, a ne zahtjevi za promje-
nom prirode same filozofije. Zato bi se valjalo
okrenuti ispitivanju onih misaonih opusa i onih
stavova koji su bivali i koji jesu, usmjereni na
promjenu prirode filozofije – ma šta podrazumi-
jevali pod terminom „filozofija“.
U tom smislu, vjerovatno bismo se mogli slo-
žiti oko toga da je kraj filozofije sasvim eksplici-
tno najavljen kod Hegela, dok je Marx, među
prvima, ispostavio zahtjev za promjenom prirode
filozofije. Zašto Marx? Zato što sam doista blizu
pretpostavka da upravo sa Marxom počinje pro-
filiranje onoga što će mnogo kasnije biti nazvano
„postfilozofskom situacijom“.
Iz horizonta svoje savremenosti, Marx je obli-
kovao dva zahtjeva: prvo, da filozofija postane
„izvršavanje misli prošlosti“ i drugo, da – kao
takva – saučestvuje u izmjeni postojećeg i izgra-
dnji budućeg. Iz ovoga su proizašla različita tu-
mačenja i interpretacije odnosa teorije i prakse
u mišljenju dvadesetog stoljeća, ponajprije ono-
ga tzv. marksističke provenijencije. Kod ovog
prvog zahtjeva, ne treba zaboraviti poznati aneks
Ernsta Blocha: filozofija bi trebala biti izvršava-
nje dobrih misli prošloszi.
Unutar marksizma se može govoriti o modeli-
ma upotrebe Marxa. Svojevremeno sam ove mo-
dele situirao u dvije osnovne misaone linije koje
su vodile:
60
 Miodrag Živanović

prvo, ka iznalaženju i izdvajanju određenih

kategorija Marxovog mišljenja kao temelja i izvo-
rišta savremenog mišljenja ili prakse, s tim što
se unutar tih izdvojenih kategorija situiraju kri-
teriji promijenjene prirode filozofije – odnosno
kriteriji „marksističkog“ i
drugo, ka opserviranju Marxovog mišljenja
unutar cjelokupnosti sadržaja, odnosa i figura
jednog vremena.

Što se tiče prve linije vidljivo je, već na prvi

pogled, da izdvajanje jedne ili više kategorija u
smislu određujućih, ne seže dalje od metafiziciz-
ma povijesti, odnosno ne prekoračuje i ostaje čak
ispod Hegelove logike „apsolutnog znanja“. Jer,
očigledno je da Marxov iskorak u dijalektiku
prakse – čime se, ponajprije, mijenja priroda same
filozofije – razara svaki sistem mišljenja koji bi
se temeljio na jednom a priori principu i koji bi
na taj način nužno tražio da se svijet po tom
principu preudešava i ponaša: ne samo što bi se
iz toga izrodila jedna jedinstvena komedija (Ki-
erkegaard), već zbog toga što se sa Marxom, i
nakon njega, već počinju oblikovati figure po-
stpovijesnog novuma koje i po svom izvorištu i
po sadržajima, nadilaze umno carstvo Fenome-
nologije. Pojednostavljeno rečeno, modeli upo-
trebe Marxa unutar ove linije mišljenja, izraz su
ne samo svojevrsnog redukcionizma nego i po-
novnog postajanja filzofije metafizikom. U kon-
tekstu našeg razmatranja, to bi značilo da u ovom
slučaju filozofija nije promijenila sopstvenu pri-
61
 Natrag ka Marxu

rodu. Ona je ostala tek na nivou ispisivanja re-

cepata po kojima se Marxove misli „prevode“ u
stvarnost Dakle, tek jedno pomoćno sredstvo –
invalidska štaka takoreći – da bi taj teško obo-
ljeli pacijent, mogao kako tako hodati. .
Ovdje se, zapravo, radi o novijim formama
hegelovske taštine apsolutnog znanja, o deter-
minirajućoj ulozi principa po kojima svijet treba
da se ponaša. Unutar marksizma, oblici ove ta-
štine nerijetko se pokazuju kao apsolutiziranje
samo određenih sadržaja Marxovog mišljenja, a
što je još gore radi se i o apsolutiziranju tzv.
marksističkog metoda. Dogodilo se, kao ishodište
ovog apsolutiziranja, da je metod nadvladao zna-
nost koja je postala samo stvar u funkciji njego-
vog usavršavanja – bez obzira na upozorenja i
konstatacije koje su u tom smislu dali Nietzsche,
Husserl, Benjamin i Adorno, a naravno i sam
Marx. Pretvarajući forme života u formule, pre-
krivajući njihovom mrežom gibljivu supstancu
ljudskog svijeta, ova svijest zapada u svojevrsno
„pomračenje uma“ u kojem čak ni kritika vreme-
na „jedne dimenzije“, ne prodire dalje od odbija-
nja da se taj jednodimenzionalni realitet tumači
i mijenja (Horkheimer, Adorno, Marcuse).
Upravo zbog prethodnog, čini mi se da su
promjeni prirode filozofije bliži modeli upotrebe
Marxa koji pripadaju ovdje pominjanoj drugoj
liniji, dakle, onoj koja je svojevremeno bila ime-
novana kao „otvoreni marksizam“. O tome svjed-
oče koliko jedan Ernst Bloch, toliko i Frankfurt-
ska škola, pa i dobar dio onih koji su – nekad
62
 Miodrag Živanović

manje, a nekada više opravdano – proglašavani

filozofima egzistencije, filozofskim antropolozima
itd. Dakle, na tragu ovih svjedočenja moglo bi se
govoriti o čovjeku kao biću nade, o „rekonstruk-
ciji svijeta u zavičaj“ (Bloch), o tome da je „cjeli-
na neistina“ (Adorno), o „estetizaciji svijeta“
(Marcuse) i svemu onome što, sasvim nužno,
zahtijeva jedno novo i drugačije mišljenje, jednu
novu i drugačiju filozofiju. Nešto što je, ne tako
davno, Martin jay nazvao „dijalektička fantazija“.
A što da ne pomenuti i jednog Jaspersa, Sartrea,
dijelom i Heideggera? Jer, upravo na tragu toga,
sve više sam uvjeren da je kroz ovakve (i slične)
modele upotrebe Marxa ipak pokrenut zamajac
promjene prirode filozofije.
Ovom prilikom, naravno, nije moguće čak ni
površno interpretirati osnovne karakteristike
opusa pominjanih autora i odrednica promije-
njene prirode filozofije. Otuda, tek naznaka: u
jednom razgovoru u kojem su učestvovali Jürgen
Habermas, Silvia Bovenschen i Herbert Marcuse,
ovaj potonji je, govoreći o Haideggeru, upotrebio
sintagmu „konkretna filozofija“ aludirajući na
potrebu izgradnje upravo one filozofije koja bi sa
punim dignitetom mogla nositi epitet nečega što
je „novo“. Na drugoj strani, u svojim posljednjim
predavanjima, u Bazelu 1961. godine, Karl Ja-
spers je zdušno insistirao na „šiframa transcen-
dencije“ kao „govoru“ (a to će reći i „mišljenju“)
povrh kategorijalnog aparata tradicionalne filo-
zofije. Pretpostavljam da su se sadržaji promjene
prirode filozofije – utemeljeni na Marxovim zah-
63
 Natrag ka Marxu

tjevima – profilirali u relativno širokom prostoru

između prethodno pomenutih polova.
Ovo bi, nekom drugom prilikom i na nekom
drugom mjestu, valjalo obrazložiti. Ovdje je, na-
ravno, moguća tek naznaka. Može se pokazati
da pomenuta promjena prirode filozofije ne do-
pire dalje od sopstvene „reforme“ ili „transforma-
cije“. Niti u slučaju filozofske hermeneutike, fi-
lozofske antropologije, niti pak novije filozofije
znanosti ili filozofije prirode, pa i političke filozo-
fije. Jer, ako „reforma“, doslovno prevedeno,
označava ništa drugo do „istu formu“, „ponovlje-
nu formu“ – onda se dogodilo mnogo toga, ali ne
na način novuma. Možemo li, umjesto „reforme“
ponovno osluškivati i oblikovati „renesansu“?
Ovo pitanje je, zapravo, za sada još jedan javni
poziv za otvaranjem radova na izgradnji upraavo
renesansnog mišljenja.
Kad smo kod Renesanse, onda smo i kod Dan-
tea i kod Cusanusa. Ovaj prvi, kao “savremeni
Grk” utemeljuje novu sliku čovjeka, a ovaj drugi
isto tako novu sliku spoznaje. Ovdje je nužno
navesti i ona dva znana stava Nicolausa Cusa-
nusa: ponajprije onaj prvi – najviša je mudrost
da ti znaš kako se nedodirljivo dodiruje na nedo-
derljiv način. I drugi: četiri su vida spoznaje –
sensus, ratio, intellectus i visio. Ovaj potonji,
dakle, vizija, najviši je stupanj spoznaje.
Čini mi se da je prethodno možda dovoljno, ali
tek za jednu najavu. Naime, kao što su fantazma-
gorično - poetska viđenja jednog Dantea ili a-
-logična logika spoznaje kod Cusanusa, upravo
64
 Miodrag Živanović

renesansnog karaktera . mogli bismo to isto reći

i za sve one buduće iskorake izvan i povrh okvi-
ra jednog konkretnog vremena. Dakle za iskora-
ke nadmašivanja, što će reći, one agonske isko-
rake. I na tragu toga, ako sam prije gotovo dva-
deset godina, mogao utvrditi da je Empedokle
možda prvi mislilac i pjesnik Postmoderne, zašto
danas ne bih, po istoj logici, i Karla Marxa ozna-
čio kao jednog od prvih mislilaca Renesanse ?
Uprkos tome što bi takvo što, bar na prvi pogled,
moglo zvučati razumljivo ili bi moglo biti prihva-
tljivo, izgleda da je kasniji tok događaja doveo ne
do bogato promijenjene prirode filozofije, nego do
onoga što se naziva „postfilozofska situacija“ ?
Možda bi ova situacija, ovako kako smo je ozna-
čili, mogla da nas uputi i ovdje pominjanom re-
nesansnom mišljenju ?
Kriza Zapada – koji je par exellence filozofičan
– prevashodno je u ideji Uma (Husserl). Ne radi
li se i o slutnji o kojoj zbori Gadamer – u svojoj
studiji o Hegelu i Heraklitu, on kaže: „... iznad
vrata Heideggerove kolibe u Schwarzwaldu je,
urezan u koru drveta, stajao natpis – svime upra-
vlja munja – a to znači, ne vječita vatra, ne naj-
viši bog koji, kada mu se nešto ne dopadne,
pušta svoje munje i gromove sa Olimpa, nego to
je munja koja na trenutak rastjera tminu, da bi
nas nakon toga opet njome obavila...“ Ili, da ovo-
me dodam i jedno uputstvo što ga ispisa Jacques
Derrida („Pisanje i razlika“): „Smisao bitka – pri-
je svake regionalne determinacije – mora se naj-
prije promisliti ne bi li se moglo razlikovati ide-
65
 Natrag ka Marxu

alno koje jest od realnoga koje ono nije, ali i od

fiktivnog koje pripada području mogućeg realnog.“
Da li to znači da mišljenje treba usmjeriti ka ovom
„fiktivnom“, ka „mogućem realnom“ ? Sa svoje
strane, Hilary Putnam upozorava da u svijetu ne
postoje stvari po sebi, nego se može govoriti samo
o tome da postoji jedna teorija svijeta koja ni u
kom slučaju nije jedina moguća, već je u nivou
sa drugim teorijama. A još ako jedan, ovdje več
pominjani, Fayerabend utvrđuje da je cjelokupna
povijest filozofije ništa drugo do povijest empiriz-
ma – onda se, izgleda, množe argumenti za
opravdanost tvrdnje da se kroz filozofiju i u njoj,
svagda ogledao jedan jednostrani odnos mišljenja
i svijeta. Taj odnos je, zapravo, proizveo „postfi-
lozofsku situaciju“.
Dalo bi se onda reći da je postfilozofska situ-
acija jedna ozbiljna nevolja, možda i veća od one
kakva je bila sama njena povijest.
Naravno, tu situaciju proizveli su i drugi fak-
tori. Ponajprije, riječ je o ovdje pominjanoj ipak
neuspjeloj promjeni prirode filozofije, riječ je
takođe i o tehnološkim revolucijama, o profilaci-
ji informatičkog društva, porađanju vještačke
inteligencije itd. Uz sve ovo ide, dakako, i apso-
lutno poništavanje humanuma. Mislim da sve to
tvori „postfilozofsku situaciju“.
A sada jedno pitanje koje sam nerijetko posta-
vljao i u drugim prilikana : da li je „postfilozofska
situacija“ isto što i „nefilozofska situacija“?
Posmatrano formalno-logički, odgovor na ovo
pitanje morao bi biti potvrdan. Jer, doista, nakon
66
 Miodrag Živanović

„filozofske“ slijedi „postfilozofska situacija“, a ona

bi trebala - možda i morala – da bude nešto ne-
filozofsko. Ali, čini mi se da stvari ne stoje tako
jednostavno. Jer, sadržaji „postfilozofske situa-
cije“, aktuelne refleksije te situacije, pokazuju
mnogo toga, a ponajprije ispostavljaju spoznaju
da upravo ta situacija upozorava da „filozofsko“
i „postfilozofsko“ treba tretirati u istoj ravni, da
„postfilozofsko“ možda otvara druge i drugačije
horizonte, da nudi ono što bih mogao nazvati
pluralizmom istina – a što da ne i pluralizmom
mišljenja. Tek, primjera radi: prije skoro deset
godina, u Münchenu je objavljena studija tamo-
šnjeg nadbiskupa imenom Reinhard Marx, pod
nazivom „Das Kapital“. Studija započinje jednim
virtuelnim pismom koje Reinhard Marx upućuje
svom prezimenjaku Karlu (nisu u rodu). Autor
piše da je potpuno saglasan sa osnovnim stavo-
vima Karla Marxa da bitak treba da postane
ljudski bitak, da svijet treba izgraditi kao ljudski
svijet i sl. Ali, Reinhard upozorava da to nije
moguće na način kako je to zamislio njegov prezi-
menjak, dakle, nije moguće na način klasne
borbe, revolucije, angažmanom komunističke
avangarde – moguće je samo kroz religiju, zaklju-
čuje münchenski nadbiskup. Religija kao filozo-
fija?
Ovdje smo već govorili da postoje i viđenja po
kojima bi filozofija danas trebala da poprima i
umjetničke forme, odnosno, da bude što dalje od
metodski zasnovanih znanosti i da njeni dometi

67
 Natrag ka Marxu

svagda nadilaze i budu povrh znanstvene svijesti.

Filozofsko iskustvo kao umjetničko?
Sigurno je da se unutar ovakvog okvira „po-
stfilozofske situacije“ može pronaći još otvorenih
mogućnosti mišljenja koje najvjerovatnije upuću-
ju na spoznaju da ova situacija doista nije „ne-
filozofska“. Naprotiv. Čini se da ona unekoliko
sliči onom stanju – ili se barem, na posredovanom
nivou, sa tim stanjem može porediti – pred na-
stanak filozofskog mišljenja u Staroj Grčkoj. Jer,
koliko znam, tada je takođe iz mitsko-religijskog
i poetskog tkiva počela nastajati „prva filozofija“.
I dalje: ako ovo stoji, onda bi se dala formulirati
i jedna uistinu (pre)smiona pretpostavka/pitanje
– nije li „postfilozofska situacija“ upravo trudna,
bremenita onim što je filozofsko ili što će se tek
poroditi i oblikovati kao filozofsko?
Vjerovatno bi prethodno pitanje trebalo zasno-
vati na analitici kretanja unutar savremenog
mišljenja. No, pošto to doista nije moguće u ovom
kontekstu ovdje bih bio slobodan tek toliko da
ostavim mjesta za ono što bih nazvao slutnjom.
A kad nešto slutimo, onda o tome ne možemo
tvrditi bilo šta konkretno, egzaktno. U slutnju se
možda još samo možemo kladiti. Zato bih pri
samom kraju ovog komentara, bio spreman na
opkladu: dakle, kladim se da, na tragu ovdje
iznesenog, nema ničega filozofičnijeg – od „post-
filozofske situacije“. I da dodam: nije, dakako,
bitno ko će dobiti jednu ovakvu opkladu. Bitno
je da u takvom klađenju ne samo mislimo, nego
i da se igramo, sanjamo, osjećamo.
68
 Miodrag Živanović

Ukoliko još uvijek imamo dušu

I da dodam – imati dušu. to bi mogao biti
obavezni, neizostavni uslov, ulaznica za učešće
u jednom ovakvom klađenju.

69
NE – BITI –
PRI – SEBI
Po svemu sudeći, otuđenje je nešto što, na raz-
ličite načine, oduvijek pripada čovjeku – bilo da
je riječ o njegovom pojedinačnom životu ili pak
o ovakvim ili onakvim društvenim odnosima, pa
i o povijesti u cjelini. Pjesnuici o tome zbore mo-
žda dublje od svekolikih mislilaca, čak dotle da
već i samim činom rođenja – mi prestajemo – biti
– pri – sebi:
Beskraj oko sebe gledaš. U njemu ti nije sve
dostižno. Beskraj u sebi vidiš čim oči zaklolpiš. U
njemu ti ništa nije nedostižno. Zidovi slepoočnica
zauvek su te podelili među sobom, a ti nikad i
nikako nećeš da živiš podeljen jer si nedeljiv deo
svega. I na sve imaš puno pravo. Ne možeš osta-
ti večno zatvoren u sebi, ne možeš, takođe ni za
trenutak napustiti sebe. Otkad za sebe znaš, isto
pitanje: kako živeti nerastrgnuz između ta dva
beskraja, između onog sblasnog u sebi i onog
okrutnog oko sebe? Kako se održati na tankoj
kožuri života? Da, to: kako iz dana u dan, iz noći
u noć, vezati kraj s krajem?... (Vasko Popa, „Re-
čiti trenutak“)
U više navrata sam koristio ovaj pjesnikov
motiv, da bih se mogao odvažnije uputiti propi-
tivanju fenomena otuđenja i u njegovim opštim,
društvenim, pa čak i povijesno filozofskim zna-
73
 Natrag ka Marxu

čenjima. Ti moji pokušaji vodili su, naravno,

kojekuda, ali su me najčešće približavali uvidu
da što god dodirnemo aktom mišljenja ili činom
istraživanja – to se odmah preokreće i pretvara
u vlastitu suprotnost. Moglo bi se čak reći da je
i cjelokupna platonovsko – hegelovska povijest
metafizike ništa drugo do povijest otuđenja.
Prethodno vjerovatno nije sporno. Na tragu
Marxa, to je pokazivao i cjelokupni marksizam.
Ali on je, istovremeno, pokazivao – posebno u
dvadesetom stoljeću – i vlastitu teorijsku insufi-
cijenciju, dogmatizam ili se preoblikovao u tzv.
„pluralizam marksizama“ itd. Kao da je tadašnji
marksizam jednostavno napustio Marxa.
Upravo tada, dakle, krajem sedamdesetih i
početkom osamdeetih godina prošlog stoljeća,
objavio sam u ondašnjim našim časopisima,
jedan skromni serijal o pomenutim tematima I
već tada sam izrekao slutnju da Marx, zapravo,
nije bio marksista. Kako sam naveo i ovdje, u
uz-vodnom komentaru – on je bio nešto sasvim
drugo.
U ime toga, dozvolite mi tek jedan neveliki
sublimat onoga što sam tako davno napiso, o
fenomenu „otuđenje – razotuđenje“. Dakako,
dominantno na liniji Hegel – Marx.
Otuda, tek da podsjetim, Hegel završava svo-
ju „Fenomenologiju duha“, spoznajom da apso-
lutno znanje ima dvije dimenzije: onu prvu koju
uobičajeno imenujrmo ka „povijest“ (die Geschi-
chte) i onu drugu koja je pojmljena povijest (die
begriffne Geschichte). Sinteza ove prve i druge
74
 Miodrag Živanović

dimenzije, trebala bi značiti ishodište čije je ime

raz – otuđenje.
U vezi sa prethodnim, mladi Marx će reći da
je, kod Hegela, raz-otuđenje locirano samo u
formi znanja, ali ne i u formi bivanja. Jer, u
stvarnom životu, čak i u različitim epohama,
svjedočimo o najdubljem otuđenju i postvarenju
koliko čovjeka toliko i svijeta. U tom vremenu,
cjelokupno bogatstvo odnosa čovjeka i svijeta,
reducirano je tek na život unutar kapital – odno-
sa, kojim gospodari logika gospodar – sluga.
Marx to obrazlaže ovako:
„Sve te konsekvence nalaze se u određenju da
se radnik prema proizvodu svoga rada odnosi
kao prema tuđem predmetu. Jer, prema toj pre-
tpostavci je jasno: ukoliko se radnik više izradi,
utoliko moćniji postaje tuđi, predmetni svijet,
koji on stvara sebi nasuprot, utoliko postaje si-
romašniji on sam, njegov unutarnji svijet njemu
samom manje pripada. Isto je tako u religiji.
Ukoliko čovjek više stavlja u Boga, utoliko manje
zadržava u sebi. Radnik stavlja svoj život u pred-
met, ali sad život ne pripada više njemu nego
predmetu. Ukoliko je, dakle, veća ta djelatnost,
utoliko je bespredmetniji radnik. Što je proizvod
njegovog rada, to nije on. Ukoliko je veći taj pro-
izvod, utoliko je manji on sam. Ospoljenje radni-
ka u njegovu proizvodu, znači ne samo da njegov
rad postaje predmet, vanjska egzistencija, nego
da rad egzistira izvan njega, nezavisno, tuđe i
postaje njemu nasuprot samostalna sila, da mu

75
 Natrag ka Marxu

se život koji je dao predmetu, suprotstavlja ne-

prijateljski i strano.
U čemu se dakle sastoji ospoljenje rada?
Prvo, da je rad radnika spoljašnji rad, tj. da
ne pripada njegovoj suštini, da se on s toga, u
svom radu ne potvrđuje nego poriče, da se ne
osjeća sretnim nego nesretnim, da ne razvija
slobodnu fizičku i duhovnu energiju, nego mr-
cvari svoju prirodu i upropaštava svoj duh. Sto-
ga se radnik osjeća kod sebe tek izvan rada, a u
radu se osjeća izvan sebe. Kod kuće je kad ne
radi, a kad radi nije kod kuće. Kod kuće je kad
ne radi, a kad radi, nije kod kuće. Stoga, njegov
rad nije dobrovoljan nego je prisilan, prisilan
rad... Spoljašnji rad, rad u kojem se čovjek ospo-
ljuje, jeste rad samopožrtvovanja, mrcvarenja...
tako djelatnost radnika nije njegova samodjela-
tnost. Ona pripada drugome, ona je gubitak
njega samog...“ (Ekonomsko – filozofski rukopisi)
Iz jednog ovakvog polazišta, Marx sklapa svo-
ju poznatu formulu o četiri vida otuđenja: otuđe-
nje proizvoda, otuđenje proizvodnje, otuđenje
čovjekove suštine i otuđenje čovjeka od čovjeka.
Vać na prvi pogled, ovo podsjeća na Hegelov
koncept otuđenja, koji je Hegel predstavio na više
mjesta, a posebno u „Fenomenologiji duha“, u
Odjeljku „Svijet sebi otuđenog duha“. Tu Hegel
naglašava:
„Svijet ovoga duha raspada se u dvostruki
svijet: prvi od tih njegovih svjetova jeste svijet
zbiljnosti ili samog njegovog otuđenja; drugi pak
jeste onaj koji duh izgrađuje u eteru čiste svijesti,
76
 Miodrag Živanović

uzdižući se iznad ovog svog prvog svijeta. Ovaj

drugi svijet (ovo drugo otuđenje) suprotan ovom
otuđenju, upravo zbog toga nije nezavisan od
toga otuđenja, već predstavlja samo drugu formu
otuđenja koja se sastoji upravo u tome što pos-
jeduje svijest o dva različita svijeta i što oba ta
svijeta obuhvata.“ (moj prevod, Phänomenologie
des Geistes, Hamburg 1952.)
Čini mi se da bi ovo trebalo vidjeti i na nje-
mačkom:
Die Welt dieses Geistes verfällt, in die gedoppe-
lte; die erste ist die Welt der Wirklichkeit oder
seiner Entfremdung selbst; die andere aber die,
welche er, über die erste sich erhebend im Ather
des reinen Bewusstseins sich erbaut. Diese jener
Entfremdung entgegengesetzt ist eben darum
nicht frei davon, sondern vielmehr nur andere
Form der Entfremdung, welche eben darin besteht,
in zweierlei Welten das Bewusstsein zu haben,
und beide umfässt...
Dakle, Hegel imenuje otuđenje isključivo kao
die Entfremdung. U njemačkom, ova riječ znači
„stranost“, „tuđost“. ali i egzotikos. Rekao bih,
ono što nam je strano ili tuđe – jeste, zapravo i
egzotično.
Sa druge strane, Marx upotrebljava, u vezi sa
ovim, još jednu riječ: termin die Entäusserung.
Ova riječ doslovno znači „ospoljenje“ i donekle se
razlikuje od die Entfremdung. Na takvom temelju,
Marx daje ovim terminima upravo ontološki sta-
tus – ponajprije u Grundrisse...: „ Isto tako se
pojavljuje kao proizvod rada, da se njegov proizvod
77
 Natrag ka Marxu

pojavljuje kao tuđe vlasništvo, način egzistenci-

je koji se samostalno suprotstavlja živom radu,
isto tako i kao po sebi bivstvujuća vrijednost; da
se proizvod rada, opredmećeni rad sa svojom
vlastitom dušom koja potječe od živog rada, tome
radu nasuproz utvrđuje se kao tuđa sila. Posma-
trano sa stajališta rada, pojavljuje se on tako u
proizvodnom procesu djelatan, da svoje ostvare-
nje u objektivnim uvjetima ujedno od sebe od-
bacuje kao tuđu realnost i stoga samog sebe
postavlja kao nesupstancijalnu, samo oskudnu
moć rada nasuprot toj otuđenoj realnosti koja ne
pripada njemu nego drugome; da on svoju vla-
stitu stvarnost postavlja ne kao bivstvo za sebe,
nego samo kao bivstvo za drugo i stoga također
kao drugobivstvo ili bivstvo drugoga protriv sama
sebe. Taj proces ostvarivanja je isto tako proces
obestvarivanja rada. On se postavlja objektivno,
ali on postavlja taj objektivitet kao njegovo vla-
stito nebivstvo ili kao bivstvo njegovog nebivstva
– kapitala.“
Iako se danas pojavljuje u novim i formama
drugačijim od onih u doba Marxa, kapital živi
isključivo kao – da upotrebim onu prastaru sin-
tagmu – istina privida. No, „privid“ nije bezbolan:
naprotiv, on čak i kao Ništa, kao Nebiće, nekom
čudnom magijom, svekolike odnose među ljudi-
ma – pretvara u odnose među stvarima. I daka-
ko, to nije (samo) dijalektika več je i nešto mno-
go gore i u svakom slučaju je teže podnošljivo od
jeftine filozofske bižuterije.

78
 Miodrag Živanović

A filozofija bi ipak morala biti nešto vrijednije.

Poslušajmo otuda – ovdje uz Marxa – i jednog
Novalisa.
Zapravo se u svim pravim umetnostima reali-
zuju jedna ideja, jedan duh – proizvddeni iznutra
- svet duhova. Za oko je to vidljivi svet a priori, za
uho čujni svet a priori, za moralni organ moralni
svet a priori, za misaoni organ zamišljivi svet a
priori i tako dalje. svi ovi svetovi su samo različi-
ti izrazi za različita oruđa jednog duha i jednog
sveta... Filozofija se može nazvati slobodnom,
uobraženom umetnošću. Filozof koji u svojoj filo-
zofiji može sve pojedinačne filozofeme da preo-
brati u jedan jedini, koji od svih njenih individua
može da stvori jednu individuu, postiže maksimum
u svojoj filozofiji. On postiže maksimum filozofa
kad sve filozofije spoji u jednu jedinu filozofiju...
Samo umetnik može dokučiti smisao života... San
je analogon smrti... Neobična snoviđenja... Život
se kao i dan i savršena tragedija, završava setno
– ali sa uzvišenom nadom. („Fragmenti“, Beograd,
1964. prev. Branimir Živojinović koji sjajno izra-
žava značenja Novalisove riječi).
Dakle, ovdje imamo jedan neočekivan odnos:
Marx i „lijepa duša“. Jeste neočekivano – ali nije
nemoguće.
Otuda, pored ovakvih i sličnih Marxovih teks-
tova, ne bismo, ni u kom slučaju, trebali presko-
čiti ni ono što nam je ostavila Kritička teorija
društva. Tu, naravno mislim kako na Negativnu
dijalektiku Theodora Adorna, tako i na Herberta
Marcusea (Eros i civilizacija, Čovjek jedne dimen-
79
 Natrag ka Marxu

zije i dr) ili pak Maxa Horkheimera (Pomračenje

uma). Dakako i sve tamo do Benjamina i Haber-
masa, te mnogih drugih koji su fenomen otuđe-
nja tretirali kao nešto što na najdublji način
pripada samoj ljudskoj nutrini i što sam čovjek
vjerovatno najteže podnosi, Ako je, u ovom slu-
čaju, podnošenje uopšte moguće.
Vjerovatno zato, i kod Hegela i kod Marxa,
kako smo vidjeli, na djelu imamo gotovo literar-
ni, metaforični, jezik
Utoliko, otuđenje se ne može imenovati i od-
ređivati onim ordinarnim logosnim konstrukci-
jama ili pak uobičajenim suhoparnim riječima
filozofskog diskursa. Otuda sam – sada već dav-
ne 2004. godine – na koricama moje knjige ime-
nom Pojam Neprebol, nadam se sa dosta razloga,
ispisao sljedeće: ... da je neprebol jedna posebna,
čudna vrsta boli, jedna velika neprilika...stanje u
kojem ne može tek tako da se živi, ali takođe ne
može niti tek tako da se umre... moglo bi biti da
neprebol, kao takav, nadmašuje i život i smrt...
Htio sam tada ovaj ekskluzivno pjesnički ter-
min koji isto tako ekskluzivno pripada samo
našem jeziku - situirati i u filozofski horizont.
Dugo sam se pitao da li je ovo moje htijenje bilo
iole smisleno i opravdano. I kao što to obično
biva, odgovor je došao sasvim neočekivano. Na-
ime, na jednom od skupova kojim smo, ovdje na
Balkanu, obilježavali dvije stotine godina od
smrti Karla Marxa, bio je zapažen i pomalo neo-
bičan prilog našeg literate (pjesnik i esejista)
mlađe generacije – Arasa Borića. Autor je dao
80
 Miodrag Živanović

komentar o tri pjesme mladog Karla Marxa, otva-

rajuči i pitanje da li je Marx bio i pjesnik? Borić
daje potvrdan odgovor, uz navođenje konsisten-
tnosti iskaza i svijeta što je zajednička karakte-
ristika i poetskog i filozofskog diskursa. (Vidjeti:
tematski broj časopisa „Eidos“, Marx poslije
Marxa, Zenica 2018.) Tek ilustracije radi, navodim
Marxove završne stihove iz pjesme naslovljene
Epigram o Hegelu:
Kant i Fichte vole lutati Eterom,
U potrazi za nekom dalekom zemljom,
A ja pokušavam shvatiti svojim perom
Ono što sam sam na ulici pronašao!

Oprostite nama što smo epigramičari,

Za pjevanje ovih pjesama sa škakljivim izvrta-
njima,
Sviju su nas zarobile Hegelove čari
Ali se njegovom estetikom tek trebamo –
Očistiti.

Ovo što pripada samome poiein, čini mi se

važnim ponajprije što doista postaje sve izvjesni-
jim da o onom budućem – koje smo već označili
kao ultravioletno – i ne možemo misliti i govoriti
drugačije nego li poietički. U prilog tome ide i
onaj znani stav Kiekegaarda o beskonačnom i
najvrijednijem carstvu. Dakle, o carstvu mogućno-
sti: Ali svako je bio velik na svoj način i svako je
u odnosu naspram veličine onoga – Jer, ko je
samoga sebe ljubio, postao je velik po smome sebi,
a ko je ljubio druge ljude postao je velik po svojoj
81
 Natrag ka Marxu

predanosti, no ko je ljubio Boga postao je veći nego

svi. Svako treba da živi u sjećanju ali je svako
postao velik u odnosu naspram svojeg očekivanja.
Jedan je postao velik ukoliko je očekivao moguće,
drugi, ukoliko je očekivao vječno, ali ko je očekivao
nemoguće, postao je veći nego svi. Eto, tako je
zborio „Danski Sokrat“.
Sve se prepliće i prožima: znanost i umjetnost,
filozofska i „post – filozofska“ situacija, ratio i
strast... A mogao bih reći ili ponoviti i ono što
sam davno ispisao: iz pukotina povijesnog vre-
mena, izranjaju njegove krhotine – čak zajedno,
Kierkegaardov pjesnik i Marxov radnik. Ali, samo
utoliko ukoliko nismo zaboravili da je rad, zapra-
vo, igra čovjekovih fizičkih i duhovnih snaga. Ili
bi to trebao biti. Dakle, ne prinuda, ne poniženje
do krajnjih granica izdržljivosti i svakako ne puko
sticanje sredstava za život.
Naravno, poezija, kao prostor igre i snova - ne
može promijeniti svijet, a pogotovo ne može spa-
siti čovjeka od sve one pošasti što mu je name-
tnula povijest. I ne samo ona. Kako nam svjed-
oči upravo ta ista povijest, to spasenje ne može
donijeti niti filozofija, niti umjetnost, a posebno
ne religija. Možda bi onda bilo dobro oslušnuti i
ponekog pjesnika, ali u nekoj nepriličnoj situa-
ciji – recimo kada ispisuje prozne ili esejističke
zapise. Za ovu priliku, odabrao sam našeg velikog
pjesnika Tina Ujevića
U tekstu „Protiv poezije i filozofije hipnotičara“,
Tin zapisuje i ovo: Ukratko, u snu se sve događa
bez moje volje; ja sam žrtva fatalnosti i ne odlu-
82
 Miodrag Živanović

čujem ni o čem. Fatum, a onda sve ono u šta ne

vjerujem, demoni aveti fetiši govore o snu i vlada-
ju prilikama. Moj je san fatalistički i fetišistički
(neka to protumači ko zna; ja ne znam). Filozofija
koja se u snu ispoljava, to je animiristička filozo-
fija, filozofija primitivca. I kad bi san nešto bio,
bio bi prelogička misao onih koji su živi; a nikako
misao onih što će biti. Nikada u snu nisam tražio
nadahnuće za poeziju ili rad, zašto u pijanstvu, u
ludilu, organizmu bolesti uopće ne bismo vidjeli
isto božansko otkrovenje kao i u snu?... Zdravom
čovjeku ne treba sanja, ni zdravom pjesniku.
Problemi matematike i metafizike, brojni citati
i zapisi predavanja, fragmenti nesvršenih djela,
znoj kandidata na ispitima, udvostručenje ličnosti,
demonska sila u čovjeku, seminari i popovi, kata-
kombe i trula prošlost, kloake, močvare, psi, zmi-
je, univerzitet pored lumperaja, misteriozni dru-
govi na spavanju – to sam izvjesno najčešće sanjao.
Neka to protumači ko umije: ja ne umijem, ja se
svemu tome čudim i snebivam. Nije od mene.
(„Slobodna misao“. XII, br. 28, str. 3, Nikšić, 30.
7. 1933). Kao da u poeziji i snovima nema niče-
ga tajnovitog, mističnog, nadnaravnog... Pa čak
ni onda kada se pjeva ili sanja o nečemu tako
nestvarnom kao što je sloboda.
O uslovima za ostvarivanje slobode i uopšte
uslovima za nju, Marx ponajprije govori u „Ka-
pitalu“, u prvom tomu: „...tek onda kad odnosi
praktičkog svakodnevnog života budu iz dana u
dan pokazivali ljudima providno razumne odno-
se među njima i prema prirodi. Obličje procesa
83
 Natrag ka Marxu

društvenog života, tj. procesa materijalne proi-

zvodnje, skinut će sa sebe mistični magleni veo
samo kad proizvod slobodno udruženih ljudi bude
stajao pod njihovom svjesnom planskom kontro-
lom. Ali, ovo zahtijeva takvu materijalnu osnovu
društva ili takav niz materijalnih uslova egzisten-
cije koji su i sami opet samonikao proizvod duge
bolne historije razvitka.“. („Kapital I, Zagreb 1947).
O tome i kasnije, u Trećem tomu: „Carstvo
slobode počinje ustvari tek tamo gdje prestaje
rad koji je određen nevoljom i spoljašnjom svr-
sishodnošču; po prirodi stvari, ono dakle leži s
one strane oblasti same materijalne proizvodnje.
Kao što divljak mora da se bori sa prirodom da
bi zadovoljio svoje potrebe, da bi održao i repro-
ducirao svoj život, tako to morea činiti i civilizi-
rani čovjek, i to on mora u svim društvenim
oblicima i pod svim mogućim načinima proizvo-
dnje. S njegovim razvitkom, proširuje se proši-
ruje se ovo carstvo prirodne nužnosti jer se
uvećavaju potrebe; ali se u isto vrijeme uvećava-
ju proizvodne snage koje te potrebe zadovoljava-
ju. Sloboda se u ovoj oblasti može sastojati samo
u tome da udruženi čovjek, udruženi proizvoža-
či, racionalno urede ovaj svoj promet materije s
prirodom, da ga dovedu pod svoju zajedničku
kontrolu, umjesto da on njima gospodari kao
neka slijepa sila; da ga vrše sa najmanjim utro-
škom snage i pod uslovima koji su najdostojniji
i najadekvatniji njihovoj ljudskoj prirodi. Ali to
uvijek ostaje carstvo nužnosti. S one strane nje-
ga započinje započinje razvitak ali kojI može da
84
 Miodrag Živanović

procvjeta samo na onom carstvu nužnosti kao

svojoj osnovi...“ (Kapital III )
Ono što mi se ovdje čini bitnim, jeste Marxovo
viđenje slobode ne tek kao spoznate nužnosti ili
po-mišljene nužnosti. Ne. Marx insistira na po-
trebi zadobijanja, pa i osvajanja stvarne slobode.
Vrsni znalac Marxovog opusa, zagrebački profe-
sor Lino Veljak, u više navrata je pominjao Mar-
xovu kritiku kapital odnosa i kapitalističke rob-
ne proizvodnje kao temeljne blokade oslobađanja
rada i čovjeka uopšte. I ne samo to – Veljak
utvrđuje da je Marx ovim polit - ekonomskim
kategorijama dao zapravo ontološki status što je
svakako bilo nužno žele li se sagledavati najširi
aspekti ponittavanja čovjeka i svega ljudskog
razornom i brutalnom moći kaptala. „Naše vrije-
me empirijski potvrđuje valjanost Marxove ana-
lize. Ono, međutim, (bar zasad) nije potvrdilo
Marxovu prognozu prema kojoj će nužnost stal-
nog uvećavanja kapitala uslijed pozrebe da se
umnožavanjem zbroja profita, nadoknadi pada-
nje profitne stope što uzrokuje, što uzrokuje
hiperprodukciju i krize, dovesti do toga da kapi-
zalistička ekonomija ne može dugoročno oatva-
rivati nesmetani društveni razvitak i uvećavanje
društvenog bogatstva. Prošlo, 20. stoljeće i po-
čeci 21. stolječa svkedoće o tomu kako je kapi-
talizam uspio iznaći nove mehanizme svojega
preživljavanja i dapače, svojega rasta te svoje
apsolutne dominacije u našim tzv. postmodernim
vremenima nuznapredovale globalizacije. Uloga
neuspješnog pokušaja uspostavljanja socijalizma
85
 Natrag ka Marxu

, najprije u jednoj nerazvijenoj zemlji, a potom u

bloku tzv. realnog socijalizma, zasluživala bi
posebnu pozornost. Taj propali eksperiment
služi danas apologetima kapitalističkog poretka
kao dokaz da je Marx bio u krivu. No, empirijskog
opovrgavanja Marxove ontologije otuđenog dru-
štvenog bitka nema na vidiku . a kako stvari
stoje, neće ni biti. Poredak se mofificira, prila-
gođava novim okolnostima, on se zahvaljujuči
biotehnologijskoj i informatičkoj još dodatno i
učvrćuje, ali struktura njegove logike ostaje is-
tovjetnom.
Otuda se niti Marxov Kapital, ka ni cjelokupan
opus njegove kritike političke ekonomije kao
ontologije otuđenog društvenog bitka, nipošto ne
mogu smatrati zastarjelim“. (Lino Veljak, „Kon-
tekst i značenje Mrxovog Kapitaka“, Eidos, Zeni-
ca, 2018.)
Jer, povijest je pokazala da stvari nikada ne
stoje baš tako jednostavno. Pogledajmo i Kosta-
sa Axelosa: „Čisto i bistro, ravno i gkatko, sve što
jest i biva, napravljeno, pojavljuje se u nadolazećoj
planetarnoj epohi; planirajuće, poravnavajuće,
plansko, planetarno činjenje i stvaranje – od
danas i sutra – podvrgava sebi svu zemlju, teh-
nika postaje udarom koji sve pokreće. Kroz teh-
niku se odvija svjetskopovijesna bit povijesti
svijeta i planetarno vladanje bitka nastajućeg
bića u cjelini.“ („Uvod u buduće mišljenje, Na
putu ka planetarnom mišljenju“, Zagreb, 1972.
prev. Franjo Zenko). Na ovom istom mjestu, Axe-

86
 Miodrag Živanović

los dodaje da bitak čovjeka igra igru u kojoj su

njegovi planovi stalno izigrani.
O tome su pisali mnogi, pa i naši poznati mi-
slioci – od Predraga Vranickog, Vanje Sutlića,
Gaje Petrovića, Sretena Petrovića, Vojina. Sime-
unovića, Lina Veljaka, Gaje Sekulića,pa do Mi-
lana. Kangrge. Od nešto mlađih izdvojio bih jednu
sjajnu studiju Spahije Kozlića pod nazivom „Slo-
boda i/li tehnika“(Zenica, 2017,). u kojoj autor
varira različite relacije fenomena slobode i onoga
što se danas naziva tehnika. posvečujući bitnu
pažnju i ovdje pominjanim stavovima Axelosa.
Vjerovatno će istoričari filozofije reći da pome-
nuti iskazi pripadaju pomodarstvu Postmoderne
i njenoj apsolutnoj nivelaciji svega i svačega – kao
da je sve isto i kao da je sve poravnjeno. Nigdje
u našem životu reljefa, udolina uzvisina, vodo-
tokova, pustinja, te svega onoga što bi trebalo
činiti bogatstvo našeg postojanja.
Utoliko je Marx, upravo sa svojim opštim upo-
zorenjima, bitan i kao mislilac tehnike – pa i
drugih tema pred prelomnicom dva stoljeća. U
odnosu na pomenuta „opšta upozorenja“, ubrzo
su se pojavile i raznovrsne reakcije (neke još za
Marxova života, a veči dio u prvoj polovini dva-
desetog stoljeća).
Naprimjer, teza o „pluralizmu marksizama“,
otvorila je pitanje da li je ovaj pluralizam znak
slabosti ili snage Marxove misli i onoga što je
slijedilo nakon samog Marxa. Nadalje, u prvim
decenijama dvadesetog stoljeća, jedan dio itali-
janskih mislilaca je, u dosta oštroj formi, iznio
87
 Natrag ka Marxu

stavove da je osnovna slabost marksizma u tome

što se njegov dotadašnji razvoj uglavnom zbivao
u formi političkih ili ideoloških doktrina, dok su
teoijske sinteze i dometi bili u drugom planu.
Na tragu toga, pojavili su se kasnije i zahtjevi
za razdvajanje marksizma kao znanosti, od mar-
ksizma kao ideologije. To bi mogao biti jedan od
načina da se, koliko je moguće, riješi problem
„teorijske insuficijencije“ marksizma. Ovoj i ova-
kvoj kritici trebalo bi dodati i one uvide da se ni
sam Marx nije u potrebnoj mjeri bavio „pitanjem
države“, pa ni onim što se odnosi na probleme
„klasnog nosioca revolucije“ i izgeadnje socijaliz-
ma. Imena, recimo, Karla Korscha, Athussera ili
Gorza – kompetentno svjedoče tome. Tako nai-
lazimo na stavove da je Marxova teorija „empi-
rijska društvena znanost koja nema nikakve veze
sa klasnom sviješću proletarijata“ (Karl Korsch),
zatim, gotovo žalobni pozdrav Andre Gorza „Adi-
eux au proletariat“, uz obrazloženja da su Narx
i tadašnji marksizam – postali, zapravo, takoreći
iznutra, brana, prepreka samom socijalizmu,
„koji je moguć jedino u skladu sa logikom i po-
trebama kapitala“.Da ne pominjem recimo jednog
Lukacsa i njegovu „Povijest i klasnu svijest“, pa
i mnoge druge komentatore i komentare na ono
što se zvalo marksizam, pa i na misao, ideje i
samoga Marxa.
Naravno, sa ovim i ovakvim nabačajima mo-
žemo nastaviti i dalje, ali vjerujem da nas to neće
daleko odvesti. Jer, daljina je daljina, a nabačaj
tek nabačaj. Zato nisam baš najsigurniji kako
88
 Miodrag Živanović

bih nekako mogao privesti kraju ovaj dio knjige

što je pred nama. Zato dozvolite da – u nedostat-
ku sopstvene sigurnosti - bar ponovim završne
riječi iz moje studije „Kraj marksizma“, objavlje-
ne sada već davne 1989. godine. Tim riječima
sam tada dao naslov Nostalgični aneks:
U knjigama starostavnim nađoh da nam je
nostalgija, izgleda, sudbina. Nešto slično vidjeh i
u životu. Ako nam je ta riječ ostala od Grka (nostos
= povratak u zavičaj i algos = bol) anako nam je
od Grka ostalo i sve ono što je Evropa poznavala
kao arche, telos, eidos – onda nostalgiji ima mje-
sta. Osobito stoga što je ta ista Evropa doživjela
i upoznala zakođe razaranje tih sopstvenih teme-
lja. Ova mala knjiga pokazuje da i Marx i marksi-
zam pripadaju tim temeljima. Uprkos tome što su
htjeli povrh njih, preko rubova metafizike.Zato mi
se za povijest, pa i za ono što je otvoreno prema
naprijed, čini važnijim dijalog Hegel – Novalis,
nego dijalog Hegel – Marx. Tom važnijem pripada
dakako i monolog Immanuela Kanta.
Novalis je svojevremeno, kao hodočasnik „pre-
čeg puta“, utvrdio da je filozofija, zapravo, nostal-
gija. Pokušaj da se svuda prebiva kao kod kuće.
Nasuptot tome, mislilac cjeline je konstatirao da
filozofija nije utješiteljica života. Oba je po-imanje
ili posjedovanje života. Na tragu toga rezonirao je
i Marx. Poznato je šta se desilo sa životom samim.
Zato, dozvolite da ostanem nostalgičan. Bez
patetike. Čovjek može i literarno, filozofski i sasvim
praktično politički, iskusiti oporost i poetiku revo-
lucije, može se, manje ili više uspjeđno, snalaziti
89
 Natrag ka Marxu

u „konkretnoj situaciji“, ali smatram da svuda, pa

i kroz „snalaženje“, progovara ono nešto iza nas,
prije nas, što daleko prije nas intonira život. Naša
minorna muzikalnost vodi nas, izgleda, ka tome
da mislimo i djelamo neutralno. Da analiziramo.
Vidite, predan sam čitalac mislilaca Postmoderne,
danas aktuečnih antropoligja (filozofskih, socijal-
nih, bioloških i dr) isto tako aktualne analitičke
filozofije ili tekstova svih onih koji se bave izuze-
tno konjunkturnom kritikom marksizma. Ali, samo
sam čitalac. Uvjeren sam da tamo nema topline
– a u ovdje pobrojanom, doista je nema - filozofija
nema šansu. Dakako, šansu nema ni marksizam.
Zato mislim da bez nostalgije nije moguć korak
naprijed. Karl Marx, među inima, takođe pripada
onom horizontu kojem nas vuče nostalgija. Njego-
va težnja, htijenje, da se svijet preobrazi u zavičaj
(dakle, ne samo , poput Hegela, da se misli kao
zavičaj) dovoljna je da se Marx situira u pomenu-
ti horizont. Što realiziranje te težnje nije moguće
ili možda uopšte nije primjereno čovjeku, to je
druga stvar. Izgleda da Marx pripada „lijepoj duši“.
Naravno, utoliko bolje po Marxa. Ipak je filozofija
nostalgija.
Ona nas vodi cjelini života, onome bitnom i u
životu i mišljenju. Nostalgija nas ne vraća pojedi-
načnom. To čini vjerovatno samo neka nabijeđena
ili nadobudna filozofija, ona kojoj je u temelju
taština“ Neki filozof uvijek je tumarao tamo gdje
su se igrala djeca. I dok bi ugledao nekog dječaka
sa zvrkom, odmah bi stao vrebti. Čim bi se zvrk
počeo okretati, filozof ga je gonio da ga uhvati.
90
 Miodrag Živanović

Nije mario što su djeca vikala i nastojala ga od-

vratiti od svoje igračke; kad je uhvatio zvrk dok
se još vrtio, bio je sretan, ali samo za trenutak,
zatim bi ga bacio na tle i otišao. On je, naime,
vjerovao da je spoznaja svake sitnice, kao napri-
mjer, jednog zvrka vrtnji, dovoljna za spoznaju
opšteg. Zato se nije bavio velikim problemima, to
mu se činilo neekonomično. Ako je stvarno bila
poznata najsitnija sitnica , tada je bilo spoznato
sve. I uvijek dok su se vršile pripreme za okretanje
zvrka, obuzimala ga je nada da će ovaj put uspje-
ti i ako se zvrk zavrtio, pretvarala se nada u
izvjesnost, dok je trčao za njim bez daha, ali kad
je zatim držao bezvrijedni komad drveta u ruci,
smučilo bi mu se i pobjegao bi od dječije vike, koje
do tada nije ni čuo, a sada ona je iznenada dopr-
la do uha, posrtao je kao zvrk pod nevještim bičem
(Kafka).
Pojavni oblici ovakve filozofske taštine su veo-
ma različiti, ali posmatrano najopštije, pripadaju
dvema velikim cjelinama povijesti zapadnog mi-
šljenja: imperijalizmu mišljenja što vrhuni u He-
gelovoj apsolutnoj logici apsoluta i imperijalizmu
čina (prakse) marksistički intoniranom. Kao i što
sa svakim imperijalizmom i biva, izgleda da su se
i svijet i čovjek, izmakli osvajanju, da su se poza-
bavili životom samim. Malo je vjerovatno da je ova
nepodatnost proistekla iz spoznaje da kroz puko-
tine povijesti metafizike i pukotine povijesti mar-
ksizma, ponekad progovara duhovni odnos koji
je s onu stranu taštine. Bližom mi se čini pretpo-
stavka da ova otpornost zbilje i prema mišljenju
91
 Natrag ka Marxu

i prema djelanju, jeste ona unutarnja osobina

bitka, njegov modus vivendi. Ono bitno stalno se
izmiče kako po-imanju, tako i preobrazbi. Pozna-
toj tvrdnji da filozofija do sada nije riješila niti
jedan problem, mogli bismo dodati da to nije uči-
nio ni marksizam. Dakako, iz prethodno navede-
nih razloga. Filozofija koja za svoj predmet ima to
stalno izmičuće, otuda, jeste nostalgija, pa prema
tome i sama naliči svom predmetu: „Filozofija je
neprimjetna. Ona se ne nalazi u spisima filozofa
– osjeća se u svim ljudskim djelima koja nemaju
crte filozofije i isparuje se onog trenutka kad autor
želi filozofirati. Ona se pojavljuje u jedinjenju čov-
jeka i bilo kog predmeta ili posebnog cilja. Ona
nestaje čim čovjek poželi da je slijedi. – Denome-
nacija se izvlači od filozofa po zanimanju, koji su
jednog dana opazili Filozofiju u nekakvoj neprilič-
noj prilici. A oni su htjeli produžiti – i već su bili
izvan uslova. (Paul Valéry).
Dakle, to su te davno objavljene riječi. Otkuda
one ovdje i sada? Nisam siguran zašto su to uči-
nile. Ali, sasvim je moguće da su nam kanile
nešto reći. Možda nešto važno. Ili nas pak tek
podsjetiti na ono možda neopravdano zaboravlje-
no.
U svakom slučaju, one su tu, pa moramo vid-
jeti šta ćemo sad s njima. Ponovo ih pro-čitavam.
I to ne u sebi nego naglas, da čujem i bolje osje-
tim, šta to i o čemu danas, poslije toliko godina
zbore. Ono prvo jeste eho o nemoći, o nedostat-
ku snage da se unutar filozofije govori na filozof-
ski način ili da se misli uobičajenim dosadno –
92
 Miodrag Živanović

filozofskim manirom. I ove riječi su mi kazale još

nešto: da im je svih ovih proteklih godina bilo
doista ugodno na papiru težem od „stogramca“ i
pritom još udisati i osjećati miris olova. Da, ovo
izdanje štampano je olovnom štampom (stručno
rečeno, rađeno je u tzv, „visokoj štampi“). A zo je
ona vrsta štampe koja je ujedno i „duboka“, koja
u svakoj stranici, u svakom retku – ostavlja ma-
nje ili više dubok reljef.
Sasvim dovoljno za nostalgiju – kazaše mi ri-
ječi. I dodaše: zato smo se, na tim stranicama, i
osjećale tako ugodno!
Dakako, nostalgija može biti ili može označa-
vati i ono Mistično. Od Empedokla, pa na ovamo.
Oslušnimo pjesnika iz Akragenta:
I prije sam bio dječak i djevojčica i žbun, pzica
i nijema riba što iz mora izranja. (frg. 117)
Ja jadikovah i plakah kada ugledah ovo nena-
stanjeno mjesto (frg. 118.)
... to je neprijatno mjesto gdje vladaju pomori,
mržnja i drugo bezbožništvo, bolesti i gnjilost sve-
kolika, djela tame i nesreće...(frg121)
(Empedokle, „Fragmenti Mističnog“, moj pre-
vod, Banja Luka 2003. nomenklatura fragmena-
ta, prema Hermannu Dielsu)
Eto tako odzvanja bol zbog nemogućnosti po-
vratka u zavičaj.
Moguće je da sada sebe razumijem malo bolje
nego li u vrijeme kada sam ispisivao ovdje nave-
dene riječi. Ali, to, naravno, nije bitno. Trebalo
bi biti važnije nešto drugo, osobito naš odnos
prema povijesti i uopšte, prema prošlosti. I tu
93
 Natrag ka Marxu

ulazimo doista u jedno nepregledno polje razli-

čitih filozofema, tumačenja na temu „kako je to
i to stvarno bilo“ kako se i da li se uopšte dogo-
dilo itd.
A što se tiče Empedokla, njemu se nije dogo-
dilo ništa dobroga, osim što je jedno mjestašce
na Siciliji, dobilo ime Porto Empedocle. U čast
onome što je bio više pjesnik nego li filozof.
Savremeni austrijski filozof Rudolf Burger,
među inima upozorava i na određene paradokse
razumijevanja povijesti: „Ako je inače istina da
je povijest rezultat nepregledne mase slobodnih
djela (Tathandlung), onda u tome leži prvi para-
doks.
Drugi paradoks je dublji i utemeljen je u se-
mantičkom dvoznačju samog pojma povijesti.
Riječ je zapravo homonim, jedna ekvivokacija
koja istovremeno znači dvije savršeno različite
stvari: s jedne strane res gestae, ono što se do-
godilo, s druge pak i historiam rerum gestarum,
izvješće o onom što se dogodilo. U našim episte-
mološkim razmišljanjima, ova ekvivokacija u
svom značenju ne može dovoljno visoko procije-
niti... Kako pak povijest, pojmljena kao res gestae,
treba poučavati nečemu ako je uvijek dana samo
kao historia rerum gestarum, a ova je kao pripo-
vijest, uvijek nužno fikcijska?“ („Mala povijest
prošlosti – Skica pironističkog uma“, Zagreb,
2007, prev. Samir Osmančević). U ovom tekstu,
Burger je podsjetio i na znani stav Karla Marxa,
da ljudi stvaraju svoju vlastitu povijest, ali oni je
ne stvaraju slobodno, pod uvjetima koje su sami
94
 Miodrag Živanović

odabrali, već pod neposredno postojećim, danim

i naslijeđenim uvjetuma, a tradicija svih mrtvih
generacija, poput zloduha pritišće mozak živih.
Uostalom, autor je na ovom mjestu utvrdio i da
je Marx postao „najdjelotvorniji učitelj politički
primijenjene filozofije povijesti“.
No, kako god uzeli, povijest je, zapravo, jedna
konstrukcija, što u pravilu, uzima svagda razli-
čita imena: nekada je eshatologija ili pak teleo-
logija, a katkada i Božji plan ili projekat „svjetskog
duha“. U svakom slučaju, ona je bila i jeste, jedna
velika nevolja, teret ili tegoba koja se nosi kao
nebirani usud.
Ovakvu ili sličnu tegobu, ovakav teret, nosili
su mnogi, pa i jedan Friedrich Nietzsche. U dru-
gom dijelu svojih „Nesavremenih razmatranja“,
pjesnik Zarathustre je opisao svoj susret i raz-
govor sa jednim konjem. Sa junošom, ždrepcem
takoreći. I dok je Nietzsche bio zaokupljen teškim
mislima i brigama za svijet, ždrebac se razdra-
gano i veselo igrao pored njega. Zašto je bio tako
veseo i razdragan? Pa, zato što mi konji ne raz-
likujemo juče, danas i sutra, prošlost, sadašnjost
i budućnost – nama konjima je svaki dan isti!
Navodno, tako je konj došapnuo filozofu. Narav-
no, opis ovog događaja navodim po sjećanju, kao
što – isto tako po sjećanju – ponavljam i moj
komentar da u ovom slučaju podržavam konja!
Jer, njemu su doista strane i tuđe svekolike bri-
ge i pitanja o smislu povijesti, o kataklizmama i
pogibeljima u prošlosti i nadanjima u budućno-
sti...
95
 Natrag ka Marxu

Filozofija je ne tako davno, odbila da misli

ovakav povijesni realitet - ili eralitet povijesti - ali
je to još ranije uradila poezija, od Friedricha
Schillera, imenjaka mu Hölderlina, pa do Paula
Valèrya. Za ovu priliku, odabrao sam moj prevod
Schillerovih stihova, od pjesnika naslovljenih kao
Resignation:

Odricanje
Bijah tu u Arkadiji rođen ja,
I još sva priroda
Na koljenima radosti mi obeća;
Bijah tu u Arkadiji rođen ja,
Al kratko proljeće tek suze mi da.

Maj života što cvjeta jednom samo,

Precvjetao je meni.
Plačite braćo – mirni Bog je tamo! –
Što moju zublju potopi lagano,
Noć javu smijeni.

Sad ja već na Tvom mračnom mostu stojim,

Vječnost gledam strašnu.
Moje pečat-pismo sreći Ti nosim!
Neotvoreno Ti ga nazad donosim,
Ne znam sreću slasnu.

I tužbu dižem sad pred tronom Tvojim,

Onoj što mi sudi.
Na zvijezdama raskoš-sage brojim,
Tačnost vage Tvog prijestola molim
Da osveta mi ne naudi.
96
 Miodrag Živanović

Ovdje će strahovi sva zla čekati,

I radosti sva poštenja.
Ti ćeš damare srca razgaliti,
Tajnu opreza Ti ćeš mi riješiti
O patnjama svagda imat mnjenja.

Ovdje je sad, znajte, prognanika dom,

Tu prestaje stradalnika staza.
Božije dijete koje zovu istinom,
Poznato bijaše tek ponekom,
Zauzda moj život i kaza:

Ja tebi u drugom životu plaćam,

Tvoju mladost mi daj!
Samo tom naredbom Ti se obraćam.
Ja uzeh naređenje potaman,
Dadoh joj svu moju mladost, znaj.

Daj mi ženu, srcu Tvom najdražu,

Tvoju Lauru mi daj!
Onkraj grobova boli Te tek stižu.
Tad ne imah u svom srcu stražu,
Plačuć, ženu joj dadoh znaj.

Zapis o dužnosti smrću odzvanja,

Izruguje svijet;
Lažljivice, od kraljeva izabrana,
Tek sjenku istina tebi porađa,
Ti ne postojiš dok privid je uklet.

97
 Natrag ka Marxu

Leglo zmija porugama romori:

Pod opsjenom ovom što je stara,
Drhtiš li? Šta trebaju Tvoji bogovi,
Pita se spasilac svijeta lukavi,
Ljudsku šalu ljudi, nužda stvara?

Šta je budućnost što je grebi skriše?

To vječnost je gizdava, plaha?
Časno samo, jer sve zastore njiše,
Orijaškoj sjenci što plaši nas više
U zrcalu svoje savjesti straha.

Jedna lažna slika lika živoga,

Mumija vremena,
Duh balzamovane nade s toga
Jeste sad stanovnik groba hladnoga,
Jesu li to za besmrtnost imena?

Za nadanja – kažnjava se raspadom laži –

Nudiš li ti zaista bolje?
Šest hiljada godina smrt je razarala,
Dođe jedan mrtvac iz grobnice,
Prijavu učini od osvetnice? -

Vrijeme leti povrh Tvojih obala,

Priroda što cvjeta
Ostala je samo smrt jedna mala,
Ne dođe ubica iz tame kala,
Čeka me sad božanska zakletva.

98
 Miodrag Živanović

Sve moje radosti ja sam Tebi dao,

Pred tronom Tvojim sada sam ničice.
Mnoštvo poruga sam ja bolno prošao,
Samo Tvoje Bolje svagda sam štovao,
Sad plaćam cijenu, osvetnice.

Istom ljubavlju svoju djecu volim!

Genij nevidljivi kliče.
Čujte djeco, dva cvijeta nudim,
Mudrim tragačima cvjetnim,
Svud nam Slast i Nada niče!

Ko samo za jednim žudi,

Neće sestru drugu!
Nek uživa ko ne može vjerovati. Taj
Nauk vječan kao svijet. Ko to sad vjeruje, znaj!
Povijest svijeta rađa tugu.

Odobrenoj cijeni nadao si se Ti,

Vjera Ti je nađena sreća sad.
Ti možeš svoju mudrost pitati
Što se da od minute otkinuti,
Vječnost ne vraća nazad.

Kada sam prevodio ove Schillerovve stihove,

(2005. godine), bio sam u dilemi kako da ih na-
slovim – da li onako kako je to učinio sam pjesnik
(Resignation) ili da upotrebim našu riječ (Odrica-
nje). Opredijelio sam se za ovo drugo, smatrajući
da je to bliže Schillerovom kontekstu. Pjesnik je
svoje stihove strukturirao u osamnaest strofa od
kojih svaka ima po pet stihova.
99
 Natrag ka Marxu

Naravno, čitaoci će mi vjerovatno zamjeriti

zbog navođenja Schillerove pjesme u cjelini, ali
moram reći da je svaki pjesnikov iskaz cjelina po
formi – a forma je u poeziji ono najvažnije – te
doista ovdje nisam imao nikakvog drugog izbora
nego da predstavim pjesmu u cjelini. Pa neka
odzvanja.

100
PHYSIS I NJEGOVI
DAMARI
Ovom prilikom nije nužno potrebno (a nije ni
moguće) ulaziti u analizu mnogostrukih značenja
fenomena prirode, relacija prema ćovjeku i cje-
lokupne hronologije zajedničkog obitavanja na
ovoj planeti onoga što je užgao luču logosa da bi
osvijetlio i pokušao razumjeti physis, a onda ga
i iskoristiti na ovakve ili onakve načine. No, oslo-
vljavanje Početka pokazivalo nam je nešto drugo:
jedna od prvih spoznaja jeste ona Starijih Pita-
gorejaca o „disanju svijeta“, posebno kod Alkma-
iona iz Krotona i Petrona iz Himere. Anaksimen
je takođe zborio o disanju, dahu, ali i vjetru, o
tome da „pneuma“ ispunjava sve i sve ujedinjuje,
te vlada nama... (prema: Capelle, „Die Vorsokra-
tiker“, Hamburg 1940.). Dakle, radi se o physisu
koji je bio sve, pa i život sam. Uostalom, tada je
i čovjek takođe bio ništa drugo do dio onoga što
se imenovalo kao physis.
No, to je trajalo iznimno kratko. Već u samo
praskozorje povijesti – pri čemu je, aristotelovski
rečeno, metafizika već postajala fizikom – i Pri-
roda je, u istoj toj mjeri, postajala objektom. Hoću
reči da smo još tada počeli zaboravljati da mi
postojimo, primarno, po „dahu“ a ne po „duhu“
Čak je sasvim moguće da je „duh“ ništa drugo

103
 Natrag ka Marxu

do „dekadencija daha“. (Uporedi moju studiju

„Fenomenologija daha“, Banja Luka, 2917).
Kad smo već kod toga, uvjeren sam da upravo
ovi, prvi damari physis-a, ukazuju na tadašnje
vrijeme i viđenja Starih u kojima su (viđenjima),
priroda, kretanje i život – bili sinonimi, Dakle,
jedno te isto.
Na tragu upravo jedne ovakve spoznaje, svo-
jevremeno je i naš vrsni znalac razumijevanja i
tumašenja Prirode, poznati beogradski profesor
Branko Pavlović – sačinio i jednu zanimljivu kla-
sifikaciju etapa u razvoju filozofije prirode. Po
njemu, ove etape se mogu imenovati kao: a) an-
tičko . grčko razdoblje, b) srednjovjekovno . hri-
šćanska filozofija, c) novovjekovna misao o pri-
rodi, d) Schellingova i Hegelova misao kao „prvi
uvid u filozofiju prirode“ (nav, prema: B. Pavlovič,
„Filozofija prirode“, izdanje, Beograd, 2006).
Dodamo li ovome i stavove o Prirodi koje su
nam ostavili veliki Sistematičari i bespogovorni
Tumači povijesti – rekao bih da je otklon od Pri-
rode, zaborav Prirode, upravo ono što stavlja u
pitanje ne samo čovjeka nego vjerovatno i cjelo-
kupno postojanje. A ukoliko je ovo bar donekle
tačno, mislim da bi vrijedilo bar naznačiti onu
prelomnu tačku u okvirima antičke misli, gdje
se zbiva prelom u kojem se – gotovo zauvijek –
razdvajaju logos i physis.
Naravno, jedna ovakva identifikacija nije ni-
malo jednostavna. Iz prostog razloga što su viđe-
nja ove prelomnice ne samo različita, nego su
često i međusobno suprotna.
104
 Miodrag Živanović

Možda bi trebalo osluškivati tišinu. Jer, sasvim

je moguće da samo tada možemo doista osluški-
vati i damare onoga što je physis. Peter Englund
piše u svom zapisu „O istoriji tišine“ i ovo: Zato
je pogrešno govoriti o vetru, kiši i pesmi ptica
kao pozadinskom zvuku, jer su ih nekada zapa-
žali i tumačili sasvim drugačije nego mi danas.
Pa ipak je to bio akustički fond prema koja pu-
izuzeci. Postojali su zvuci rada: sekira u šumi,
čekić koji udara o krov, malj kraj lovačke vatre,
prakljača koja udara po tkanini. Čuli su se i
ljudski uzvici koji mole, podstiču, tragaju, čude
se. Čula se i ljudska pesma, pojedinačna ili gru-
pna, često baš uz rad. Nekada se toliko pevalo
da se to može samo slutiti uz sve radio aparate
koji su posvuda uključeni i koji su na mnogo
načina zamenili sopstveni vokalni trud ljudi. A
čulo se i javljanje svakojakih domaćih životinja...“
(„Male istorije“Beograd, 2009. prev. Ljubiša Rajić).
Autor navodi da i gradovi, pa i neka druga po-
dručja, mogu imati zvučni identitet. Kako ističe
Englund, ovaj „akustični horizont“ sabira i da-
mare krvi koja pumpa naše srce.
A za sve to skupa, nužno je ipak samo malo
tišine.
No, možda nije na odmet, kao sasvim druga-
čiji primjer, bar oslušnuti i zapise jednog Hansa
Blumenberga okupljene pod naslovom „Briga ide
preko rijeke“. (Beograd 2004, prev. Aleksa Buha).
Poput ovoga:
Brodolomnik u jednoj Ezopovoj basni, izbačen
na morsku obalu, budi se iz prvog sna od iscrplje-
105
 Natrag ka Marxu

nosti i zatiče opet mirno more. Tad ga spopada

bes i on psuje ono što mu je razvilo brod: lepim
licem pučina mami čoveka, da bi ga upropastila
ako je prati.Talasa u obličju žene pučina i odvraća
gnevnome: - Ne psuj mene nego vetrove, jer ja po
prirodi nisam drugo doli zemlja , vetrovi pak padnu
po meni i uskovizlaju me u divlje talase. -
Kao šzo često biva u prirodi basne, moral priče
izgleda isuviše daleko od onog štgo se očekuje.
To što se desilo kao nepravda, prešlo je u preda-
nje; ne treba ne treba se držati onih koji je čine
ako su zavisni od drugih koji su im u tom pomogli.
Nezgodno ako postoji neki moral.
Basna je lepa, ali nije dovršena. Ona razoča-
rava, jer ostaje prikačeno na vetar da se more
može izjednačiti sa čvrstom zemljom, koja za Grke
može da posvedoči najuverljivije pozivanje na
njihovu fizis. Basna je fragment; vetrovi, sada sa
svoje strane, samo prekoreni od brodolomnika,
još bi moralo da su uzeli reč.
Možda ovako: Pučina nije kao tle. Kad se na nj
opremo, ono se ne pomera. Za to je potreban ze-
mljotres. Da more nije nestalno, ne bi bilo ni tala-
sa ni brodoloma. .
Dakle, otvara se, u najozbiljnijoj formi, pitanje
da li smo još uvijek dio onoga što smo nekada
poznavali kao physis – možemo li iole valjano,
razumijevati istovremenu toplinu i bijes Prirode?
Ako več postoji zaborav bitka (Heidegger), moglo
bi biti da postoji i zaborav Prirode.
Što se Marxa tiče, on je Prirodu tretirao kao
ono što je bitno samo utoliko, ako je prožeto
106
 Miodrag Živanović

djelatnošću, odnosno, praksom čovjeka. Prvom

Tezom o Feuerbachu, Marx utemeljuje svoju
generalnu poziciju prema osjetilnosti: „Glavni je
nedostatak svega dosadašnjeg materijalizma
(uključujuči i Feuerbachov), što predmet, stvar-
nost, osjetilnost shvaća samo u obliku objekta
ili opažanja a ne kao osjetilnu ljudsku djelatnost,
praksu, ne subjektivno...“
I dalje, u svom poznatom tekstu „Kritika He-
gelove dijalektike i filozofije uopšte“, on piše:
„Priroda, apstraktno uzevši, za sebe, fiksirana u
odvojenosti od čovjeka, nije za čovjeka ništa...
(up: Marx – Engels, Rani radovi, Zagreb, 1967.).
Drugim riječima, priroda bi postojala na istinski
način, samo kao očovječena priroda. I to je, na-
ravno, gotovo u potpunosti saglasno sa Marxovim
shvatanjem čovjeka kao istovremeno društvenog
ali i prirodnog bića. Na drugom mjestu („Privatno
vlasništvo i komunizam“) Marx če reči sasvim
eksplicitno: „društvo je dovršeno suštinsko je-
dinstvo čovjeka sa prirodom, provedeni natura-
lizam čovjeka i provedeni humanizam prirode.“
Dakako, ovo lijepo zvuči. No, izgleda da se
priroda ne može tek tako, dakle, bez ostatka,
uklopiti u sve ono što nazivamo poviješću, teh-
nološkim napretkom, brutalnošu znantvenih
istražzvanja itd. Jer, prije svega, „društvo znanja“
i svekolike autopsije, obdukcije, nad premetima
znanstvenih istraživanja što ih ono svakodnevno
čini – doista dovode do toga da je istraženi pred-
met ništa drugo do mrtav predmet. A kako vidi-

107
 Natrag ka Marxu

mo, upravo tako stoje stvari i sa prirodom. A

možda i sa čovjekom.
Jer, ove dvije slabašne vrste bića (čovjek i
priroda) nemaju u sebi snage da se odupru sve-
kolikoj kataklizmi, a teško da se mogu oduprije-
ti i spoznaji da je o-čovječenje prirode i o-prirođa-
vanje čovjeka – gotovo zaludan posao. Ne smijem
čak ni pomisliti da pomenuta nemoć može proi-
zvesti i to da i priroda i čovjek možda istovreme-
no – izvrše suicid.
A šta bi se moglo događati nakon toga?
Ništa. Baš Ništa. Možda tek spoznaja, za one
koji eventualno prežive, da i Ništa može postoja-
ti. Uprkos svekolikim filozofijama, religijama,
umjetnosti, znanostima, tehnici i svemu onome
u šta smo tako zdušno vjerovali. Kao da je sve
stavljeno u pitanje. Jean Baudrillard je nerijetko
govorio o Kraju svega. Ali, kada smo kod ovog
mislioca, moram reći da sam – iako u prvi mah
fasciniran ovom idejom „kraja“ – više prijemčivim
osjećao njegove riječi iz „Savršenog zloćina“: Ve-
liko filozofsko pitanje glasilo je „zašto postoji nešto,
a ne ništa?“ Danas je suštinsko pitanje: „Zašto
postoji ništa, a ne nešto?“. Odsustvo stvari iz njih
samih, činjenica da se one ne događaju, kako
izgleda da se događaju, činjenica da se sve po-
vlači i skriva iza svoje spoljašnosti i da nije nikad
samo sebi iszovetno – to je materijalna ilkuzija
sveta... Pod pretnjom užasa moramo da dešifru-
jemo svet i tako poništimo prvobitnu iluziju. Ne
podnosimo ni prazninu niti tajnu ni ogoljenu po-
javu... Identifikovanje sveta je beskorisno. Stvari
108
 Miodrag Živanović

treba uhvatiti na spavanju ili u nekoj drugoj zgo-

dnoj prilici, kad su odsutne iz sebe samih. Ili na
drugom mjestu: Danas apstrakcija nije više ap-
strakcija karte, duplikata, ogledala ili koncepta.
Simulacija nije više predstava neke teritorije,
nekog referencijalnog bića, neke supstance. Ona
je proizvodnja pomoću modela, nečeg stvarnog
bez porekla i stvarnosti... nečeg nadstvarnog...
Ostaci stvarnog još postoje tu i tamo po pustinja-
ma... (Baudrillard, nav. djelo, Beograd, 1998,
prev. E. Ban).
Kada sam prije dvije godine, tumačio ove rije-
či Baudrillarda, upitao sam se, kako spavaju
stvari? Da li im je hladno, možda spavaju prilju-
bljene jedna uz drugu, ne bi li se spasle kosmič-
ke studeni? Sanjaju li tada neke toplije krajeve,
neke drugačije zvijezde, zavičaj iz kojeg su ovamo
prognane? (Vidjeti moj „Traktat o izvjesnosti“,
Eidos, Zenica, 2018). Danas, ovome ne bih imao
šta dodati, do onaj, gotovo očajnički, krik Frie-
dricha Nietzschea: Pustinja raste, teško onom ko
pustinju skriva... A možda bih svemu dodao i
ponešto od Marxa.
Dakle: uhvatiti stvari na spavanju... Ali, kako
ćemo tako doći do njihovih sjećanja, do njihovih
snova, zatomljenih strasti... Doista, ne znam. Ali,
znam da nam knjige starostavne, knjige mudro-
slovne, kazuju da se ova sjećanja, snovi i strasti
odlažu, pohranjuju, na Mjesecu ili još dalje, ne-
gdje u dubinama Univerzuma. I taman sam
mislio da sam ponešto, koliko – toliko, saznao o
Tajni kad me, čak u diretnom televizijskom pre-
109
 Natrag ka Marxu

nosu, gotovo bezobzirno, razuvjeriše astronauti

koji su prvi stigli na Mjesec: rekoše da tamo nema
ničega osim stijenja i prašine.
Vjerujem astronautima, ali sam doista bio
šokiran time na šta liči svekolika Tajna našeg
nastajanja i postojanja. Dakako i našeg nestaja-
nja. Ako je ovakva moja impresija bar djelimično
valjana, pretpostavljavam da će ovaj naš planet
(riječ „planet“ inače znači: „onaj koi luta“) nužno
morati nastaviti svoja lutanja – da ne kažem
tumaranja – Univerzumom.
To bi ovaj planet morao učiniti, prije svega,
zbog smoga sebe, a tek sasvim neznatno, zbog
onog nadobudnog, uobraženog bića zvanog čov-
jek. Jer, to biće se doista pretvorilo i umnožilo u
različita čudovišta: u filozofe, znanstvenike, ge-
netičare, tehnologe budućnosti, proizvođače
ratova i svekolikih razaranja, tvorce informatičke
civilizacije, vještačke inteligencije...
Otuda, gradimo tzv. „pametne gradove“, „stro-
go kontrolirane vozove“, te isto takve živote, ro-
boti uređuju polis i upravljaju njime, osnivaju
političke partije, da biraju i budu birani itd.
Vještačka inteligencija poništava sve oko sebe.
A moram reći da ona i nije nešto osobito vrijedno.
Jer riječ „intelekt“ i riječ „inteligencija“ ne znače
ništa osobito vrijedno ili kreativno. Ove riječi
označavaju, zapravo, samo „sposobnost snala-
ženja u konkretnoj situaciji“. I ništa više. Analo-
gno tome, to isto znači i sintagma „vještačka
inteligencija“ – dakle, Ništa.

110
 Miodrag Živanović

Ali, ovo Ništa je brutalno. I apsolutno neljud-

sko. I kako mu samo ime kaže, ovo Ništa je i
neprirodno. Kao da smo na nekakav volšeban
način vraćeni u vrijeme s početka 19. stoljeća,
kada je Friedrich Hölderlin utvrdio da svuda
susreće različita bića „ali ljude, ne... Zašto smo
mi izuzeti iz lijepog kružnog toka Prirode ... Ništa
ne može da tako visoko raste i tako duboko pro-
padne kao čovjek...Kažu da se u dubinama Azi-
je skriva jedan izvrstan narod; onamo ga je dalje
pognala njegova nada...“ („Hyperion ili pustinjak
u Grčkoj“)
Najteže je, svakako, što je prethodna dijagno-
za tačna. Ova tačnost je toliko očigledna da sv-
jedoci nisu ni potrebni. Čak bi, po mom sudu,
odviše svjedočanstava i odviše svjedoka, možda
i zastrli, prekrili samu očiglednost. A naravno i
spoznaju te iste očigledmosti. Jer, ova dijagnoza
stavlja u pitanje mnogo toga, a ponajprije tako
prijeko potrebnu ideju i praksu rehabilitacije ili
bolje reći – reanimacije humanuma. Ali, problem
je veći nego što izgleda na prvi pogled: naime,
čini mi se da je reanimacija ipak nešto što je –
kao i svaka reanimacija – tek trenutno, privre-
meno rješenje. Medicinski stručnjaci su me
upozorili da, ni u kom slučaju, ovo ne govorim
pacijentu. Rekoše mi da to ne činim iz tzv. mo-
ralno – etičkih razloga, valjda će mu biti lakše da
vjeruje kako će preživjeti.
Ako je to tako, onda – uprkos Marxu, ali i
uprkos evoluciji – čovjek doista nije najviše biće
za samoga sebe, nije biće sui generis. Izgleda da
111
 Natrag ka Marxu

je on nešto drugo. I upravo zbog ovog „nečeg

drugog“ – morao bih biti čak i ciničan. Kažu do-
bri znalci ovih problema da je svojevremeno jedan
američki znanstvenik, ispitujući funkcioniranje
zakona vjerovatnoće – odlučio da postojanje po-
menutog zakona dokaže metodom eksperimenta.
Odabrao je šest majmuna i stavio pred svakog
od njih tastaturu za pisanje. Znanstvenikova
hipoteza glasila je ovako: ako zakon funkcionira,
onda će oni, udarajući prstima ili rukama po
tastaturi, ukucavajući slova nasumično i dakako
besmisleno – ipak nakon dužeg vremena, doći do
takvih kombinacija slova da će majmuni na kra-
ju ukucavati i tekstove najvećih djela svjetske
književnosti. No, znanstvenik je, odmah na po-
četku eksperimenta, bio apsolutno šokiran.
Naime, prvi majmun je ispisivao „Hermann Hes-
se: Igra staklenih perli,“ drugi: „Thomas Mann:
Čarobni brijeg“, treči: „Ivo Andrić: Na Drini ću-
prija“, naredni: „Lewis Carroll: Alice u zemlji
čuda“... I tako redom.
I šta se dogodilo? Znanstvenik je odmah izvr-
šio samoubistvo, kažu da je izdahnuo sa jedva
razumljivo izgovorenim posljednjim riječima na
usnama: Da, dokazao sam da zakon vjerovatnoće
postoji, ali on funkcionira naopačke – majmuni će
ispisivati besmislice i koještarije, tek onda kada
završe posao sa najvećim djelima svjetske knji-
ževnosti!
Ne vjerujem da je po ovome eksperimentu
snimljen i onaj kultni film „Planeta majmuna“,
ali mogao bih vjerovati da biće zvano čovjek ne
112
 Miodrag Živanović

bi trebalo, pa ne bi ni smjelo, zauzimati bilo ka-

kvu ekskluzivnu poziciju u poretku Prirode. Jer,
taj poredak physisa doista bi morao biti nedo-
dirljiv za obične smrtnike.
A možda i još za ponekog.
U odnosu na prethodno, naveo bih jednu –
vjerujem bitnu – opasku Jürgena Habermasa:
Ideja jedinstva svijeta i Prirode, ne može se filo-
zofski pojmiti dokle god napredak u fizici i u teo-
riji društva ne bude doveo do jedne opšte teorije
Prirode ili do opšte teorije društvenog razvoja.
(„Zur Rekonstruktion des Historischen Materia-
lismus“, Frankfurt a/M 1976). I nešto kasnije,
Peter Sloterdijk: Sve što bi danas imalo snage da
rauriješi taj čvor i samo je dio tog čvora. Ono što
se danas naziva racionačnošću, do najdublje srži
je kompromitirano onim što možrmo spoznati kao
misaonu formu podivljalog principa samoodržanja
(„Kritik der zynischen Vernunft“,Frankfurt a/M,
1983).
I sada, pri kraju ovog poglavlja o Prirodi, do-
zvolio bih sebi da postavim jedno, u neku ruku
očekivano, pitanje. Naime, ako su svojevremeno
filozofi, gotovo unisono, utvdili da u Prirodi ne
postoji dijalektika ili ako je uopšte ima. to može
biti samo „u tragovima“ – mogli bismo se zapita-
ti, stanuje li u Prirodi sloboda, te da li Priroda
kao cjelina, može biti slobodna?
Nije lako odgovoriti na jedno ovakvo pitanje.
Ali, po onome kako stvari sada stoje, a i po prav-
cima u kojima će se one kretati, odgovor bi morao
biti negativan. Jer, Priroda je, već duže vrijeme,
113
 Natrag ka Marxu

najmanje dvostruko blokirana: s jedne strane

djelovanjem čovjeka, a sa druge strane, sopstve-
nim, unutarnjim zakonima. Ako je to tako, onda
Priroda gotovo da nema načina iznova postojati
kao physis.
A to bi moglo značiti da je u pravu i jedan
Theodor Adorno koji je svojevcremeno utvrdio da
se spasenje Prirode i svijeta – može dogoditi samo
na neprirodan način. Jer, već odavno. Priroda
postoji i živi upravo kao nešto neprirodno. Ili – što
je još gore – kao ono što je oskrvnavljeno.
Rekao bih da se upravo u tome ogleda najveća
težina zločina učinjenog Prirodi. Ne znam da li
ova vrsta zločina zastarijeva, ali pretpostavljam
da Priroda sve pamti. Ne smijem ni pretpostavi-
ti šta se sve može dogoditi kada njeno pamćenje
progovori. Pitanje je samo hoće li tada na ovoj
planeti biti još nekoga da to čuje.

114
NIZ – VODNO
Kako rekoh u uz – vodnom dijelu, kada se sve
baci niz vodu, dakle, niz – vodno, onda se tamo
stiču najbolje, najvrijednije stvari. Ali, ovdje bih
dodao: tada nam vjerovatno sasvim drugačije
izgledaju i stvari za koje smo mislili da ih znamo
i da ih razumijemo. Isto tako, pogled prema iz-
voru, sa ušča rijeke, iz delte, mogao bi nam po-
kazivati da se to isto događa i sa razumijevanjem
ljudi, pa i života uopšte.
Ako je to tako, onda bi se možda moglo reći
da vjerovatno postoje i druge i drugačije dimen-
zije, naprimjer, povijesnog vremena, tzv. „vječnih“
kategorija ili vrijednosti, čovjekovog postojanja i
djelanja – doista ima smisla sve to uvijek i izno-
va propitivati. Razlozi tome su, naravno, viüe-
struki i pretpostavljam da se temelje ponajprije
u öinjenici da povijesno vrijeme – kao prostor
događanja duha, dakle, „odmotavanja logosa“ –
nije istovjetno pukom fizikalnom vremenu. Kon-
kretnije, sasvim je moguće da su, naprimjer,
pojedini antički pjesnici, pa i filozofi, bili, zapra-
vo, među prvima, mislioci Postmoderne, da su
neki marksisti živjeli stoljećima prije Marxa ili
pak da nam, recimo, prosvjetiteljstvo tek nado-
lazi odnekuda iz budućnosti...Mogući su, dakle,
i oni gotovo nevjerovatni susreti jednog Empedo-
117
 Natrag ka Marxu

kla i Baudriarda, Nietzschea i Pascala, Marxa i

Novalisa, Leibniza i Wittgensteina itd. Dakako,
ovakve susrete ne bi razumjeli ordinarni istori-
čari filozofije i ini istražitelji mišljenja.
Jer, pitanje je, naravno, šta bi uopšte mogli
razumjeti ovdje pomenuti istražitelji? Pretposta-
vljam, gotovo ništa. Upravo zbog ovog mog pre-
tpostavljanja, dozvolite jedno kratko obrazloženje.
Naime, sigurne i izvjesne odnose mišljenja i
svijeta, najčešće dobijamo na temelju principa
identiteta (A = A) ili na principu podudarnosti (die
Übereinstimmung) - čovjek, svijet i život moraju
se podati regulama mišljenja i po njima se pona-
šati. Takvo üto jeste brutalno, ali izgleda da
pruža kakvu takvu sigurnost, izvjesnost. Ili, bar
utjehu. No, problemi mogu nastati – i nastaju –
ukoliko život i svijet neće da budu potčinjeni,
sustegnuti, nasilno prstenovani od strane impe-
rijalizma mišljenja. Ali, „lukavstvo uma“ (da
upotrebim slavni Hegelov termin), pozvaće u
pomoć dijalektiku: od Sokrata pa do današnjih
vremena. Ili, preciznije: sve zaključno sa Kantom,
dijalektički sudovi će se tretirati kao stvar „pri-
vida“, kao oni koji nisu apsolutno pouzdani, nego
nose sobom i u sebi tek ono što može imati atri-
but vjerovatnog.
Sa onih mjesta što leže niz – vodno, ovo se jako
lijepo vidi. A izvjesne relacije (Teza – Antiteza –
Sinteza koja je opet Teza za neku novu Antitezu
itd) ostaju puka stvar logike, mada je ostao za-
bilježen Hegelov pokušaj da se dijalektika tretira
ne kao metoda među drugim metodama, već kao
118
 Miodrag Živanović

„unutrašnji sadržaj“, koliko mišljenja toliko i

procesualnosti svijeta.
Posljedice svega prethodnog su doista ozbiljne.
Utvare dijalektike su razorile sva iole izvjesna
uporišta, u savezu sa tehniikom i „tehnološkim
napretkom“, došlo je samo do toga da niti čovjek
živi prirodno niti je priroda prožeta čovjekom i
njegovom djelatnošču. Stepen otuđenja je takav
da i jedno i drugo egzistiraju i žive isključivo on
line i u stvarnosti možda uopšte i ne postoje.
Sa ovog mjesta na kojem se nalazim, vidim još
nešto. Naime, sudeći po svemu, Metod je nad-
vladao znanost. Jer, u posljednjih najmanje
stotinu godina, znanosti su postepeno prestaja-
le istraživati svijet i čovjeka – pošto je sve istra-
ženo do kraja – te su se počele baviti dominantno
i isključivo samo instrumentarijem sopstvenih
metodologija. Poznavaoci prilika u svemu ovome,
najčešće se pozivaju na poznati pokret „Protiv-
prosvjetiteljstva“, na Adorna i Horkheimera, ali
i na Marxa, Nietzschea i Benjamina, te novije,
kalendarski savremene filozofe znanosti.
I to, dakako, nije sporno. No, čini mi se da
ovdje, u mom kraju, dakle, niz – vodno, postoji
jedna velika, gotovo iznenađujuća nevolja koja
je počela, zapravo, mnogo ranije. Kada? Koliko
znam, još u vrijeme Parmenida, kao prvog naja-
vljivača pojave i razvoja znanosti. Jer, već tada,
Parmenid upozorava na nešto što je i u njegovo
vrijeme bilo bitno: odos (put) postaje methodos
(dakle, način puta). Ako je to tako, usudio bih se
čak reći da je i filozofija, paradoksalno, postaja-
119
 Natrag ka Marxu

la metodologija čak i prije svog formalnog na-

stanka. Ne moram ni naglašavati da ponajviše
danas, živimo olovno teške posljedice ove prve
najave što je tako davno dade Parmenid.
A ovdje, dakle, niz-vodno vidim još nešto: go-
tovo patološku opsjednutost poviješću, onim što
je minulo i što nas svakodnevno oslovljava. Na-
ravno, i mi, isto tako, upravo svakodnevno – oslo-
vljavamo povijest. No to oslovljavanje nije razgo-
vor živih. To je razgovor dvojice od kojih je jedan
doista mrtvac a ovaj drugi što oslovljava povijest
i prošlost, tek će postati mrtvac, umrijeće jer ne
može preboljeti da mu nešto ili neko iz minulih
vremena određuje život i upravlja njime. Taština,
taština, taština...
No, o tome, rječitije možda zbore pjesnici i
pjesnikinje. Dakle, naša sjajna poetesa Vesna
Parun: „Ali, povijest znamo, nema izgled ubogog
skitnika. Naprotiv! Ona nosi na sebi od pamtivi-
jeka ruho poglavica i careva, kardinala i vojsko-
vođa, osvajača i njihove svite, njihovih uprijesto-
ljenih supruga i dragim kamenjem prekrivenih
prilježnica. I kako sa njih pokidati te plašteve
opšivene dijamantnim žicama, krinoline sa ru-
dnicima zlata i svjetlucave oklope od srebra i
bakra i teške kacige od olova? I bijele baršunaste
rukavice dvorjana i paževa i suncobrane gospođa
dvorskih i nakit i cvijeće i opojne izluđujuće mi-
rise, skupocjene rituale, imena državnim grbom
zaštićena nad sarkofazima i bračnim posteljama?
Kako učiniti sav taj vladarski sjaj i kič – nepo-
stojećim? („Krv svjedoka“, Banja Luka, 1988). Ili,
120
 Miodrag Živanović

kako bi ovome jedan Blaise Pascal dodao: „Povi-

jest je razonoda“. I ništa više.
Delta nam nudi ono drugo i drugačije. Obično
se svi slažu da rijekama i morima uglavnom plo-
ve brodovi koji imaju jedra od grubog platna,
koristeći najpovoljniji vjetar. No, ponekad se
pojave i oni drugačiji - fantastičan motiv iz Ha-
zarskog rečnika Milorada Pavića: Brodovi Haza-
ra su, naime, umjesto platnenih jedara imali
jedra od ribarskih mreža. I sa takvim jedrima
plovili su dvostruko brže od onih koji su imali
platno. Mnoge je to začudilo, jer bilo je logično
da vjetar prolazi kroz rupičasto tkanje ribarskih
mreža i da ne može pokrenuti brodove. Hazari
su na ovo tajnovito odgovorili: mi u naša jedra
ne hvatamo vjetar nego nešto drugo!
U delti su i svitanja drugačija. A i mi smo s
jutra, takođe drugačiji. Otuda nam, nerijetko,
još poneke spoznaje – za koje smo mislili da su
nam „jasne i razgovjetne“ – dobijaju drugačiji
izgled i isto tako značenja, drugačija od onih
uobičajenih. Tako je, naprimjer, i sa znanim te-
zama o Kraju, dakle, kraju svega – filozofije,
povijesti, religije, ekonomije, umjetnosti, politike,
čovjeka, prirode... I upravo primarno zbog tog
drugačijeg izgleda, čini mi se da ima smisla ho-
diti natrag ka Marxu.
I ne samo ka njemu.
Jer, izgleda mi da je ovdje nužno jedno upo-
zorenje. Naime, prethodno pomenute relacije
uz-vodno i niz-vodno svojina su – i to ona najdu-
blja – samo Orijenta, dakle, Istoka, ali ne i Ok-
121
 Natrag ka Marxu

cidenta. Zapadnjak kao čovjek koji živi po tome

gdje sunce zalazi, gdje zapada – ne poima život i
svijet, a ni Univerzum poput toka rijeke, od nje-
nog izvora pa do ušća. Ne. Njemu je blizak i ra-
zumljiv tek onaj mali dio rijeke imenom vrtlog.
No, kako nas uči filozofija, a dobrim dijelom i
fizika i druge znanosti, vrtlog je negacija rijeke. I
to bi, naravno, moglo biti .tačno, ali samo djeli-
mično. Jer vrtlog može, svojom snagom učiniti
čak i to da rijeka počne teći uz-vodno. Fizičari
kažu da je vrtlog jedina forma postojanja kojoj
se ne mogu egzaktno utvrditi parametri. Vrtlog
je čudo rijeke – kako još davno napisah. Vrtlog
se vrti, ali njegova najdublja i najvžnija tačka,
ona na samom dnu – je nepokretna. U vrtlogu,
jedino ona miruje. To bi moglo značiti da je vrtlog
spoj dvije stvarnosti: jedne pokretne i druge koja
je nepokretna, koja miruje. No, to mirovanje nije
smiraj. Naprotiv
Jer, po svemu sudeći, vrtlog je virtuelan, A ono
što znači virtus, virtuelnost, dominantno označa-
va snagu i odvažnost, ali i strah pred sopstvenom
činjenicom da je sastavljen od dvije međusobno
suprotne stvarnosti. Dakle, u ovom slučaju ima-
mo stvarnost vrtnje i stvarnost mirovanja one
nepokretne tačke na dnu vrtloga. I naravno,
imamo tu iskonsku podvojenost – kako samog
vodotoka, tako i žitelja koji u njemu stanuju. Ili,
stoluju. Svejedno
Pogledajmo šta označava vrtlog. Etimološki,
on ima ovakva značenja: vrtaša, brlog, buljun,
ostruga, vertep. Dolazi od glagola vrtjeti koji može
122
 Miodrag Živanović

značiti i hvrljati, vrvjeti. Ovaj glagol ima svoj ko-

rijen u sanskrtu, vartate. No, sve to ima i dublje
korijene. Po mom shvatanju, najdublje znalenje
riječi vreteno – u sanskrtu vartula – a posredno
i u riječi vrt. Ako je to tako, onda vrtlog ne mora
biti samo ono što izaziva smrtni strah – već može
ukazivati i na izvor života, kao vreteno koje pre-
de, koje stvara niti života i utkiva ih u naše po-
stojanje. Moglo bi se sa punim pravom reći da i
vrtlog, koliko i vreteno, simboliziraju i samo
stvaranje. Otuda, moglo bi biti izvjesnim da je
vrtlog istovremeno i negacija, ali i afirmacija ri-
jeke.
Dvoznačnost svagda izaziva, te se u ovakvoj
shizofrenoj sitruaciji, gotovo nužno javlja strepnja.
Dakle, ne strah – koji je uvijek strah od nečeg
konkretnog – nego strepnja kao strah pred samim
Ništa. Poslušajmo otuda, sasvim nakratko, Ki-
erkegaarda: „Strepnja se može uporediti sa vrto-
glavicom. U glavi počinje da se vrti onome ko se
zagledao u bezdani ponor. A gdje je razlog tome?
On je koliko u njegovom oku, toliko i u ponoru,
jer on bi mogao i da ne gleda tamo. Tako je i
strepnja vrtoglavica od slobode, koja se javlja
zbog toga što duh hoće da nastavi sintezu, a
sloboda zagledana u svoju sopstvenu mogućnost,
hvata u tom momentu konačnost i drži se nje. U
toj vrtoglavici sloboda malaksava...“
Kako vidimo, vrtoglavica nastaje od vrtloga i
iz vrtloga. U toj samoj rijeci pri vrtnji, sve se i
svuda preobraća u ono drugo – kako smo ranije
već naveli, filozofija se pretvara u religiju, iskustvo
123
 Natrag ka Marxu

znanosti se poistovjećuje sa umjetničkim isku-

stvom, ono šzo bi trebalo biti unutrašnje, posta-
je spoljašnje, zemaljsko biva isto kao božansko...
I tome kao da nema kraja. Kao da sve ide jedno
s drugim ruku pod ruku. Zajedno. I kao da se
sve sastavlja tek da bi se rastavilo.
Otuda, u vrtlogu vidim tugu. On se ne može
tek tako predati ili podati rijeci, jer time bi poni-
štio sam sebe. A niti rijeka ga ne želi u svom
okrilju. Jer, vrtlog joj svagda donosi nemir, atre-
pnju i ne znam još šta., ali svakako ono što rije
smiraj koji je u delti, na ušću, samoj rijeci, nužno
potreban.
Što duže boravim ovdje u delti, na ušću, sve
češće i sve bolje vidim da je tuga vrtloga . plava.
Možda kao i moja. Ili, još nečija, Moram reći da
se grozim istraživanja, one sterilne filozofije u
kojima nema ničega ličnog i ničega plavetnog. A
nema ni topline. Često su me pitali kako se do-
bija plava boja? Nikako – odgovarao sam - to je
osnovna boja.
Negdje i zapisah da je plavo i čudesna boja.
Kažu ona najdublja. Pogled u plavo kao da ovu
boju čini prozirnom, pokazujući da se u dubina-
ma plavog otvara beskraj. Ući u plavo, to znači
biti s onu stranu ogledala kao što je to učinila
Alisa u Zemlji čuda. Kao da plava boja nije od
ovoga svijeta. Egipčani su smatrali da se ovom
dubinom u borbi neba i zemlje, plava i bijela boja
povezuju protiv crvene i zelene. Plava boja ozna-
čava otklon od ovozemaljskih vrijednosti i puto-
vanje odnosno uzlet prema Bogu.
124
 Miodrag Živanović

Koliko li smo puta čuli za plavu smrt za plavi

strah. I koliko smo puta nakon tih riječi samo
pojačali sopstveno uvjerenje da je plava boja izvan
reda, da je izvan-redna, s onu stranu reda obič-
nih stvari i svakodnevnog života.
Dakako, takvo – dakle, iz-vanredno – moralo
bi biti i mišljenje koje bi bilo okrenuto razumije-
vanju prethodnog. Potrebna je, kako sam često
znao govoriti, alhemija mišljenja. Kažu da riječ
alhemija označava umijeće transmutacije određe-
ne materije (metala ili kamena) u zlato. Ali su-
ština i smisao ove preobrazbe nije u tome da se
dobije zlato ili da se iskoristi njegova vrijednost.
Smisao je u samom preobražaju. Znalci alhemi-
je reći će da u procesu preobražaja postoji šest
operacija: sagorijevanje koje odgovara crnoj boji,
ukidanje razlika, poništavanje želja, svođenje na
prvo stanje materije, truljenje koje rastavlja sa-
gorjele elemente, do njihovog potpunog raspada-
nja, rastapanje koje odgovara bijeloj boji, boji
potpuno pročišćene materije, destilacija, a zatim
i spajanje koje odgovara crvenoj boji i mirnom
istovremenom postojanju suprotnosti. Na kraju
slijedi sublimacija koja odgovara zlatu, boji sun-
ca, punoći života, toplini i svjetlosti. Pojednosta-
vljeno rečeno, preobražaj funkcionira po formu-
li solve et coagula (pročisti i uključi u cjelinu).
Otuda, alhemijsko mišljenje bi bilo ono koje
je s onu stranu pojma i koje funkcionira u odsu-
tnosti cilja, smisla, plana, projekta – i svakako
svega što proizvodi ratio. Ako je to tako, možda
bi bilo vrijedno da alhemičari, ali doista oni naj-
125
 Natrag ka Marxu

bolji – počnu raditi u suprotnom smjeru: dakle,

ne da olovo pretvaraju u zlato – nego zlato u
olovo. Možda im to donese više uspjeha i bolje
rezultate u pokušaju jednog ovakvog preobraža-
ja.
Sasvim je moguće da se ovdje radi o nečemu
što je paradoksalno, dakle o nerazumnom ili ne-
razumskom mišljenju. Pa, možda i mišljenju što
je izvan povijesti i njenih svekolikih konstrukci-
ja.
Ovdje, na kraju, moralo bi se otvoriti i jedno,
iznimno važno pitanje: riječ je o jeziku. Ali, o
jeziku naročite vrste. To je onaj jezik koji primar-
no oblikuje buduće, ono još nepostalo. Po tome,
to je jezik nadmašivanja, jezik agona. Trebalo bi
da agonsko stanuje u jeziku, te da svagda biva
obasjano sopstvenim mEtaforama. I u ovom radu
sam na više mjesta govorio o višeznačnosti i
značenjima Marxovog (i ne samo njegovog) jezika,
pa i upotrebljenih riječi ponaosob: još jednom
smo se susreli sa neprebolom, vrtlogom, vrtlarima,
nostalgijom... Susreli smo se i sa onom dubinom
što je nosi i njemački jezik. O našem da i ne go-
vorim. Jer, to je ona dubina što je oslovljava,
između ostalog, i ono buduće, ultravioletno.
Otuda sigurno bi bilo doista vrijedno posebno
istražiti jezike nabijene onim što nam nadolazi iz
još nenastalog.
Možda nam se tada pokaže mnogo toga, pa i
to da je i Marx bio i vrstan meštar od jezika.
I ako je to tako, sigurno bi vrijedilo postaviti i
jedno ovakvo pitanje: da li je uopšte Marx bio
126
 Miodrag Živanović

(samo) filozof? Dakako, nisam ni prvi a sigurno

niti posljednji koji je ispostavio jedno ovakvo
pitanje. To mi se čini osobito važnim. Jer – s
obzirom na prirodu filozofije – svako pitanje o
samoj filozofiji, već podrazumijeva neko sopstve-
no poimanje filozofskog. Drugim riječima, to što
se podrazumijeva mora objasniti onaj koji pita,
a ne onaj koji odgovara. Dakle, šta bi za mene
značila filozofija i šta bi, zapravo, značilo, biti
filozof? Zbog toga, krenuh u gotovo bjesomučnu
potragu i pretragu po mojim starim zabilješkama,
ne bih li pronašao kakav takav odgovor. I evo šza
nađoh – tek nekoliko riječi iz mojih „Plavih pre-
davanja“: Filozofska predavanja uvijek počinju
pitanjem – šta bi to mogla biti filozofija? To će reći,
pitanjem na koje nije moguće tek tako odgovoriti.
Razlog je sasvim jednostavan: odgovarati na pi-
tanje šta je to filozofija, već podrazumijeva neku
određenu filozofiju, neko stajalište. Moje stajalište
je takvo da je filozofija jedna privatna, lična stvar.
Moja.
Pošto je to tako, izvjesnno je da Marxa ne bih
mogao označiti filozofom. Jer, njegova okrenutost
povijesti i društvenim stvarima, društvenom
čovječanstvu, izmjeni svijeta itd – ne daje potvr-
dan odovor na pitanje koje ovdje maločas posta-
vih. Ovome doista ne bih ništa dodao.
Dakako, pomenuto pitanje pa i pokoje obra-
zloženje, mogu biti donekle interesantni. No, to
svakako nije dovoljno, osobito ako ne želimo biti
tek na nivou, danas gotovo unisonog, lamentira-
nja nad (zlo)hudom sudbinom svijeta. Jer, la-
127
 Natrag ka Marxu

mento neće donijeti ništa novoga, a vjerovatno

ni ništa dobroga. Mislim da bi, otuda, možda
trebalo činiti nešto drugo: odvažiti se na zadobi-
janje ili bar zadirkivanje slobode. Da li će to biti
različite forme tzv. „društvene slobode“ ili možda
nešto kao „unutrašnja sloboda“ pojedinca, dakle,
svakog od nas ponaosob – to je manje bitno. A
možda nam se dogodi i jedno i drugo?
Doista, ne znam.
Upravo iz ove prethodne rečenice, proisteklo
je sve ovdje napisano, sve prethodne stranice. I
poroistekla je, naravno ovdje, na ušću, u delti
rijeke, jedna ovakva, u najmanju ruku neobična
spoznaja, suprotna onoj sokratovskoj: Ja ne znam
da ništa ne znam!

128
IZVAN SADRŽAJA
Mnogi su me često pitali otkuda u mojim spisima
i predavanjima, toliko toga što je u najmanju
ruku neuobičajeno, pa čak t iznenađujuće. Ot-
kuda u tolikoj mjeri insistiranje i potraga za
spoznajama kako običnih stvari i događanja, tako
i onoga što često nije od ovoga svijeta?
Dok sam bio sasvim mlad, nisam naravno znao
niti jedan smisleni odgovor na ovakva i slična
pitanja. A onda mi je - kada sam već odrastao
– majka rekla sljedeće: „Ti i brat blizanac ste
rođeni u Beogradu 7, oktobra 1950. godine, od
sedam mjeseci. On je bio težak svega 1. 600 gra-
ma, a ti ni toliko, jedva nešto malo preko jednog
kilograma. Meni su donijeli samo brata, a onda
sam pitala babicu – a gdje je onaj prvi? A babica
je, vidno uzbuđena, odgovorila – on se rodio, ali
mrtav!? I morali smo ga ostaviti dolje u mrtvač-
nici...“ Ni tada, a ni kasnije niko mi, pa čak ni
moja draga majka koja je tada bila u šoku, nije
znao reći šta se dogodilo, zašto i kako sam oživio.
No, kako god bilo, izgleda da sam ja uspješno
obavio taj posao sa smrću.
A nadam se da sam, takođe uspješno, došao
i do odgovora na bar dio pitanja koja pomenuh
na početku ovog kratkog komentara. Naravno,
pod uslovom da je ova moja davna smrt bila tako
131
 Natrag ka Marxu

važna, vjerovatno važnija od mog kasnijeg života.

I o tome sam znao katkad govoriti studentima i
onim drugima koje je, kako su mi sami priznali,
zanimao život drugih ljudi.
No, ako je to tako, možda smrt ne bi trebala
biti „izvan sadržaja“. Jer, sada već imam toliko
godina i toliko iskustva da mogu znati ili slutiti
tek o postojanju, nekih zaludnih ili tzv. „praznih“
života upravo „izvan sadržaja“.
Ja sam barem doživio, da je tako nazovem,
„sadržinsku“ smrt. Ili smrt u okviru „sadržaja“.
Naravno, to ne mora značiti ništa, kao što, isto
tako ne moraju ništa značiti ni riječi ispisane u
ovoj nevelikoj, a možda i nevažnoj knjizi.

132
 Miodrag Živanović
NATRAG KA MARXU

Izdavač:
Grafid d.o.o.
Banja Luka

Za izdavača:
Srđan Ivanković

Priprema za štampu i štampa:

Grafid d.o.o.
Banja Luka

Za štampariju:
Branislav Ivanković

Tiraž
500
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo