ŠKOLE SUFIZMA

U prvim stoljećima razvoja sufijske literature bilo je moguće prepoznavati određena duhovna
središta u muslimanskome svijetu u kojima su se javljali istaknuti sufijski likovi islama. Po
imenu tih duhovnih središta, geografskih pojmova oslovljavana je i stanovita škola sufizma.
Tako danas iz povijesti sufijske literature znamo da je nekoliko prvih stoljeća egzistirala sufijska
škola u Bagdadu i Horasanu, i to su, svakako, dva najčešće spominjana duhovna središta ranog
razvoja sufijske literature.

U najnovije vrijeme se radije počinje govoriti o određenim geografskim oblastima, naznačenim

duhovnim svjetlom sufijske literature, poput Irak, Iran, Indija, Egipat, Sirija, Maroko i Španija.

Da bismo u prvi mah bili svjesni temeljnih razlika medu sufijskim školama Irana, Indije i
arapskih zemalja, nije dostatno znati samo predstavnike tih škola ili pojedinačne sufijske likove
koji pripadaju svakoj od rečenih škola sufizma, nego je nužno uočiti osnovne doktrinarne razlike
medu njima. U tom smislu je moguće uočiti sljedećih nekoliko razlika:

1. Postojali su mistici koji su vodili komunitarni način života u posebnim zdanjima za

autentičan sufijski život zvanim Hanekah ili Hanikah. Takvih zdanja je osobito bilo puno
u Iranu, gdje se sufijski život uglavnom odvijao u njima. Na čelu te duhovne zajednice
stajao je Šayh, Pir ili Muršid, duhovno najizraslija osoba i osoba sa najzrelijim sufijskim
iskustvom. Nije u pitanju samo duhovni naslov ili autoritet kojeg obnaša pojedinačni
sufija, nego će rečeni naslovi postati nekom vrstom duhovne institucije i postaje (maqam)
kroz koju nužno ima proći svaki Salik na svom vrletnom duhovnom putovanju. Svaki
onaj ko se duhovno posveti i odjene u Hirqu ili Muraqa'-u, dervišku ili sufijsku odoru od
vunenog tkanja po kojoj se prepoznaje sljedbenik i zaljubljenik u sufijsku mudrost.
2. Druga važna odlika teorijskog i praktičnog sufizma jest sama' ili duhovno muziciranje,
uprezanje muzičkog eha i muzičke razigranosti u sufijsku meditaciju. To je osobito bilo
popularno medu sufijama horasanske škole, a kasnije i kod pristalica mevlevijskog
sufijskog bratstva i nekih drugih duhovnih bratstava. U mevlevijskom sufi-bratstvu to
neće biti samo neka vrsta duhovnog obreda, neodvojivi dio derviškog dikr-a, nego će
sama' ondje predstavljati jedno od najuzvišenijih i najraskošnijih načela sufijske
kozmologije i epistemologije. I medu iranskim sufijama sama' će biti uzdignuta na razini
izvornog duhovnog stanja (hal), nezaobilaznog egzistencijalnog i epistemološkog toposa
duhovnog samoozbiljenja Salika koji teži svom potpunom preobraženju u 'Arifa par
excellence na vrhu mističnog Sinaja, u duhovnog pola (qutb), u Imama svoga bića rekli bi
šiijske sufije koje sufijsku gnozu nastoje upregnuti u epistemološku vertikalu
walayata/imamata.
3. Fatyan ili duhovno viteštvo (djavan-mardan) predstavlja treću odliku i treću razliku koja
postoji medu različitim školama sufizma. Ukoliko se taj fenomen motri isključivo u
svjetlu socijološke činjenice, treba ipak reći da je u pitanju jedan profinjeni princip
sufijske epistemologije i sufijske prakse uopće, princip koji očituje žestinu duhovnog
 boja kojeg stalno mora voditi Salik na puru svog posve-mašnjeg duhovnog ozbiljenja.
Fatyan ili djavan-mard, predstavlja posebnu književnu vrstu sufijske gnoze.
4. Najznačajnija i najrazuđenija odlika i razlika medu školama sufizma očituje se u
njegovanju jedne posebne ideje, ideje koja će kasnije poprimiti smisao veličanstvenog
sufijskog nauka i nesvakidašnje raskošnog religijskog načela. Riječ je o ideji
transcendentnog jedinstva Bitka (wahda al-wugud).

Treba napomenuti Da Rečene škole nisu nastale najednom, u jednom vremenskom hipu bez
prethodne priprave i prethodnog sadržinskog utemeljenja.

Postojalo vrijeme u kome je živjelo nekoliko prvotnih sufijskih likova, koji su jednodobno
razvijali isposničku praksu i autentičnu sufijsku meditaciju, a bez kojih se ne bi mogla
uspostaviti nepretrgnuta linija duhovnog rodoslovlja sufijske gnoze.

Hasan Basri

Kada sukusiramo, naime, rano sufijsko iskustvo, provođeno pod vidom strogog isposništva od
strane prvih i najuglednijih ljudi okupljenih oko Poslanika islama.

Glasoviti Ashab Poslanika islama i, ujedno, jednaan gotovo najveći mistički lik prva dva
hidžretska stoljeća (VII i VIII) Hasan Basri. Svoje sufijsko iskustvo ovaj "sugrađanin Poslanika
islama" je ozbiljivao neovisno od svih onih strašnih događanja koja su se srušila na mladu
muslimansku državu. Ovdjese najprije mislli na ono prvo veliko iskušenje komu je bilo
izvrgnuto to rano muslimansko bratstvo, iskušenje koje se ogleda u onom bratoubilačkom ratu
medu samim muslimanima, čiji uzročnik i izravni protagonist je bio sirijski namjesnik Muawija.

Pored ovog velikog iskušenja, Hasanu Basriju je bilo suđeno da preživi još jedno iskušenje, ali
iskušenje u kojemu je bilo mnogo više blagoslova i koje nije tako razorno djelovalo na jedinstvo
muslimanske Umme.

Pošto je Hasan Basri, naime, bio najveći živući duhovni autoritet čijoj egzoterijskoj i ezoterijskoj
religijskoj pravovjernosti se nije imalo šta prigovoriti, to se u ono vrijeme tim prije u njemu
gledalo jamca i čvrstu duhovnu nit koja će povezati uznemirena muslimanska srca i muslimanske
pameti onoga vremena. Međutim, desilo se to da baš od njega, kao simbola i sukusa sve dotad
ozbiljene sufijske gnoze, sufijskog i teološkog iskustva, jednodobno, odvrgne jedan od
najumnijih njegovih učenika VVasil Ibn 'Ata, istaknuti isposnik i sufija-praktičar, koji je javno
iznio svoje neslaganje sa učiteljem Hasanom Basrijem i, stoga, osnovao vlastito duhovno bratsto
koje je više revnovalo "radikalnom, slobodoumnom" negoli sufijskom iskustvu. To će reći da se
u vrijeme Hasana Basrija iz dotad jedinstvenog sufijskog čokota izvijaju dva različita duhovna
ogranka: sufizam i mu'tazilizam, čija etimologija kazuje da se i u kontekstu mu'tazilijskog
iskustva duhovni rezultati dosežu iz osame i pojedinačnog nastojanja, s tim što mu'tazilijsko
iskustvo bitno računa sa krajnjim liberalizmom, prenaglašenim racionalizmom i bezuvjetnim
ljudskim rasuđivanjem o svim pitanjima. No, razlika između gornja dva iskušenja je u tome što
je ovo potonje Poslanik islama blagoslovio tako što je različitost u odmišljanju vječnog
duhovnog poklada islamske vjere označio osobitim znakom božanske milosti, dočim je ono prvo
iskušenje, to jest bratoubilački, medumuslimanski rat posljedica neprovođenja onoga što je
Poslanik islama oslovio "velikim džihadom" ili samosavladivanjem, borbom protiv gordosti,
poroka i sujete vlastitoga "ega".

Pored provođenja strogo isposničkog života, Hasan Basri se u svom teorijskom iskustvu osobito
isticao razvijanjem kur'anske egzegeze, koju nikako nije želio svoditi i zatvarati u okvire strogo
racionalističkih vrijednosti i pokazatelja, u ruhu doslovnog smisla i značenja, kako su to činili
mu'taziliti, "prvi teolozi islama."

Tumačeći duhovni događaj noćnog uznesenja Poslanika islama na nebo (isra' i mi'rag), Hasan
Basri svjedoči da je riječ o eminentno duhovnom uzdignuću kod kojega je Poslanik islama bio u
takvom duhovnom stanju da je mogao motriti samu bit Božanskog koja ga je vodila na tom
nesvakidašnjem putovanju, a nikako to nije bio melek-posrednik (buraq).

Svjedočio je da će stanovnici Raja, i to oni najodabraniji, čija je duša smirena, zadovoljna sa

Gospodarom svjetova a i On zadovoljan s njom, vidjeti posve razgolićeno Lice Božije. Za učenje
Qur'ana je svjedočio da predstavlja čin koji istinski oživljuje svaku razinu i svaki obzir bića
onoga koji takvo učenje provodi.

Svoje isposničko iskustvo Hasan Basri je uokvirio u nekoliko strogih pravila.

Prvo i, ujedno, temeljno pravilo njegova isposničkog života jest ono koje preporučuje prijeziran
odnos spram ovdašnjega svijeta. Cesto je znao govoriti:" Budi sa ovim svijetom tako kao da u
njemu nikada nisi prebivao, a prema Drugom svijetu se odnosi kao da ga nikada nećeš napustiti;
ljudi, prodajte sadašnji život za onaj budući, pa ćete oba života zadobiti, a ne prodajite svoj buci
život za ovaj sadašnji, jer ćete oba života izgubiti."

Preporučivao je optrajavanje u stanju ožalošćenosti i iz tog . stanja zagovarao bezrezervno

otvaranje prema Božanskom snagom njegovanja strahopoštovanja (hawf) i pozornog
osluškivanja unutarnje Riječi Božije. Takvo osluškivanje nije moguće dovesti do savršenstva bez
jasnog samorazgraničavanja u sebi stanja fizičke i stanja duhovne egzistencije (afrwa/), a rečeno
savršenstvo, opet, nije moguće ozbiljiti bez ustrajnog umskog samousredotočenja (fikr). Baš ovo
potonje je smatrao ogledalom u kome se jasno odražava dobra i loša strana ljudske osobnosti. U
koje nije moguće jasno gledati bez uravnoteženog držanja vlastita srca s kojim stalno treba biti u
raz/ govoru, i bez ukroćenja putene duše s kojom treba stalno očijukati i njenu duhovnu sljepoću
razbistravati i iscjeljivati sjajem dvobridnog mača viteza sa srčane Kerbele, mačem stamenog
uma/Uma u sebi koji u sebi sukusira oštrinu mudrosti i blaženstvo ljubavi (ma'rifa i mafrabba).
Za ovakve duhovne propovijedi mnogi teoretičari sufijske književnosti kažu da su, nakon
Poslanikovih, najljepše koje su duhovno ječale u prostorima muslimanske Umme. To i jest jedan
od temeljnih razloga njegova moćnog duhovnog utjecanja na potonja razdoblja sufijske
književnosti i literature.

Rabi'a al-'Adawiyya

Cijeli svoj život je provela u Basri, najprije kao čuvena sviračica na flauti, a potom kao veliki
sufijski lik čije iskušavanje žive gnoze sufizma će ostaviti neizbrisiva traga u potonjoj povijesti
sufijske literature. Njena kazivanja o bezuvjetnoj i čistoj božanskoj Ljubavi biće neiscrpiva
duhovna osnovica za cijelo jedno duhovno bratstvo, slavni sufijski pjesnik i metafizičar
Ruzbehan Baqli iz Širaza. Ova istaknuta žena-sufija je živjela nešto manje od osamdeset godina
života, a svoj život je okončala u Basri 185/801 godine. Jedinu sadržinsku osnovu njenom
prenabujalom sufijskom geniju i živo vrelo njenog sufijskog nadahnuća predstavljao je qur'anski
tekst, osobito oni njegovi dijelovi koji najizričitije govore o božanskoj ljubavi i milosti.

Za božansku ljubav upotrijebi arapsku riječ hubb, koja može u prvome redu asocirati na manje
duhovnu ljubav. Za nju je ljubav, kao i vjera, nadnaravni i nedugovani dar, dar koji se ne daje na
mjeru niti se na njega uzvraća bilo kojom vrstom zasluge, jer samo takve ljubavi je dostojan Duh
Božiji, samo takva ljubav doseže tajnovito Lice Božije i samu nišu svjetlosti u duhovnim
prostorima ljudskoga srca.

Duhovni geni Rabijinog sufijskog iskustva su se iz Basre razlili sve do Sirije i Damaska,
blagodareći njenom učeniku 'Abd al-Wahid Daraniju i njegovom učeniku Ibn Abi alHawwariju.
Neke Rabijine stihove, koji pjevaju o čistoj božanskoj ljubavi, izabrao je i Kalabadi u svome
Traktatu o sufizmu (Kitab at-Ta'arruf).

Ti simbolički čini su kasnije ostali da žive u sufijskom predanju kao stanovite anegdote koje
svjedoče o duhovnim stanjima koja je osvojila Rabija u svom uspenju ka izvorištu žive mudrosti.

Tako se u svjedočanstvima o Rabiji kazuje i o tome da je grupa sufija srela Rabiju kako trči
noseći u jednoj ruci žeravicu a u drugoj vodu. "Gospo budućeg svijeta," pitali su je, "gdje to
žuriš, i šta sve to znači?" Odgovorila je:" Idem da spalim Raj i potopim Pakao, tako da ovo dvoje
sasvim iščezne pred očima duhovnih hodočasnika, da im cilj bude poznat, da sluge Božije mogu
vidjeti Boga bez posredovanja bilo kojeg motiva za nadu i za strah. Sta će biti kad nada u Raj i
strah od Pakla nestanu? Avaj, niko neće poželiti štovati svog Gospodara ili Mu podložan biti!"

Dogmatska određenja Raja i Pakla Rabija je smatrala egzistencijalnim "zastorima" koji priječe
pogled hodočasnički da gleda Boga živoga.

Ljubav je želja da se zadobije Raj i bojazan da se ne zapadne u Pakao, i na onu drugu,

bezinteresnu ljubav koja svoj istinski smiraj nalazi samo u kraljevstvu Duha Božijeg. Ovo
načelo, kao jedno od temeljnih u Rabijinim sufijskim iskustvima, predstavlja duhovni teatar u
kojemu se sukobljuju dvije rečene ljubavi, ljubav za Boga i ljubav za predodžbu o Bogu
posredovanom vizijom Raja ili Pakla. Ne treba bezglavo težiti za boravištem (Raj), a prije toga
ne upoznati susjeda (Bog), često je izvikivala Rabija.

Koliko je ovaj njen sufijski poučak o ljubavi imao snažnog duhovnog upliva vidi se po sličnoj
izreci o Ljubavi, koju je iskazao Bistami, a u kojoj tako prepoznatljivo ječe gornje Rabijine
riječi:" Kad bih morao biti lišen, u Raju, susreta s Njim samo za jedan tren, smatrao bih
nesnošljivim život u njemu za one odabrane.“

Bog navlastito punina i vrhunac duhovne radosti, srede, zadovoljstva i blaženosti. Ljubav koja
žeđa samo za Bogom jest jedina ljubav kojoj nije primjerena nikoja vrsta sapijencijalnog niti
egzistencijalnog pričina. Samo snagom čiste ljubavi mistikovo srce prevladava svaku vrstu
duhovne razrokosti.

Vjerovanje u viđenje Boga na drugom svijetu predstavlja članak muslimanskog vjerovanja, a

njegovanje čiste ljubavi spram Boga samo je duhovna staza koja vodi do susreta s Bogom "licem
u Lice". To će reći da Rabijino učenje o čistoj ljubavi, kao i slična učenja koja će o toj temi
razvijati kasnije sufije u islamu

Du-n-nun al-Misri

Rođen je u Ahminu, koptskoj prijestonici. Porijeklom Kopt iz Nubije.Što se religije tiče, bio je
musliman od rođenja. Po duhovnoj vokaciji je bio filozof, alkemičar i sufija. Bio je vrlo upućen
u duhovnu struji matica božanske Mudrosti i Volje,.

Veoma je cijenio sufijsko iskustvo Rabije 'Adawiyye i često navodio njene misli u svojim
kazivanjima, preciznog navođenja njenog imena. Vrlo srčano se nosio sa mu'ta-zilijskim
učiteljima u raspravama oko stvorenosti ili nestvorenosti duhovne supstance qur'anskoga teksta.
Ostajući vjeran sunnijskom učenju o "nestvorenosti Qur'ana", mnogo je trpio, bio proganjan i
mučen. Umro je 245/859 godine.

Od njegove duhovne zaostavštine ostalo je nekoliko sufijskih poučaka, anegdota i parabola koje
su ušle u sastav kasnije sakupljenih sufijskih hrestomatija načinjenih od brojnih znanih i
neznanih sufijskih kroničara. Njegovo sufijsko iskustvo se najbitnije iskazalo u profiliranju
sufijske epistemologije. Mnogi povijesničari sufijske literature tvrde da se njemu duguje
sustavna teorija o duhovnim stanjima (ahwar) i postajama (maqamat) kroz koje prolazi svaki
posvećenik na Putu sufizma (tariqa) u unutarnjem duhovnom napredovanju i usponu vlastitom
vertikalom od svijeta mineralnog kozmosa do svijeta Teokozmičkog.

U vlastitoj samospoznaji, misli on, Salik prolazi kroz stanje spoznaje običnih ljudi, koje je
najprizemnije, potom kroz stanje spoznaje filozofa i teologa i, najzad, smiruje se u stanju
spoznaje koju doseže 'Arif, onaj duhovno ponajbolji medu ljudima, koji izvanjskim likom sliči
drugima, no svojom iznutarnjom fizionomijom je sasvim na razini transcendentnog čovjeka
(Insan muđaq), svjetlosnog čovjeka (Insan malakutiyy), duhovnog čovjeka (Insan ruliiyy).

Ukoliko se ona prvotna spoznaja stječe u polju očitujućih božanskih svojstava, ona druga u ravni
očitujućih i događalačkih božanskih imena, onda se ona treća, najviša spoznaja stječe na razini
kraljevstva samog božanskog Duha, jer ona izražava čistu sufijsku gnozu, vječnu mudrost koja
istječe iz nepresušnog vrela ezoterijskog, hidrovskog nadahnuća.

'Arif u svakom svom životnom dahu, smatra Dun-Nun al-Misri, živi po ritmu božanske Volje i
božanske Mudrosti, a njegovo gledanje božanske Zbilje nije posredovano bilo kakvom
spoznajom, intuicijom, obavijesti, zrijenja, predočivanja, otkrovenja ili stvarnog i simboličkog
zastora. On, jednostavno, hodi uravnoteženim hodom kraljevskim putem Mudrosti i Ljubavi,
kojim putem hode svi duhovni vitezi sufijske gnoze a to je put kojim najsnažnije struji matica
božanske Mudrosti i Volje.

Već na samome početku povijesti sufijske gnoze raskošno sufijsko iskustvo prvih sufija islama je
bilo dostatan predujam da se utemeljuju prve škole sufizma koje će svijetu duhovne literature
priskrbiti najistaknutija imena i najznačajnije sufijske likove.