Ajla Smaka I-b

Školski esej
„Rustem i Suhrab“ (Šahnama)

Priča o sukobu Rustema sa sinom kojeg nije poznavao je veoma tragična. Ubraja se u red
najboljih u Šahmani čuvenog iranskog pjesnika Firdusija. Upravo zbog svoje važnosti,
čuvenosti i veličine njegov život kao i život drugih velikih ličnosti, objavljeni su legendama.

Glavni i zapamćeni junak Šahmane, Rustem, pored svoje slave i ugleda koji je stekao ipak
doživljava i najveću nesreću. Prvi susret oca i sina biva i zadnji susret. Na bojištu Rustem
ubija rođenog sina Suhraba, mladog i hrabrog mladića. Kako se događaji nizaju tako
saznajemo da je Suhrab sin iz njegove veze sa kćerkom turanskog kneza, Tehminom, koju je
upoznao na odlasku u lov. On je uzima za ženu te ostaje sa njom jednu noć i vraća se u Iran.
Upravo iz te veze rodio se njegov sin gore spomenut, ona nije obavijestila Rustema o dobitku
sina ali on je to ipak nekako saznao. Živio je u ubjeđenju da je on još uvijek dijete. Suhrab
odluči krenuti u potragu za svojim ocem, ne sluteći koji ishod može imati ta potraga, na tom
putu se sukobljava sa ocem koji ga smrtno ranjava, ne znajući istinu. Kada je saznao da je
mladić kojeg je ubio njegov sin, biva veoma ožalošćen i potresen ali biva i veoma kasno da
ispravi svoju grešku. Nema sumnje da je ovo jedna od najupečatljivijih priča iz obilnog
sadržaja Šahname. Ova bitka između oca i sina je puna tragedije, razlog tim stihovima bi
mogao biti i taj što je Firdusi izgubio svog jedinog sina pa je vrlo vjerovatno zbog toga mogao
da piše tako osjećajno o toj temi. Čitajući ovo djelo i ja sam postala emotivna, trudila sam sve
vrijeme suosjećati se sa svim likovima. Suosjećanja su bila različita. Neko je jednom rekao
"Smrt nije najveći gubitak u životu,najveći gubitak je ono što umire u nama dok još živimo".
Ovaj citat ima toliko značenja iako se čini prost i jednostavan za razumjeti,ovo će najbolje
razumjeti majka stradalog mladića, ona i dalje mora da živi iako dio nje je otišao sa njenim
sinom. Sve vrijeme mi je ona bila u glavi. Djelo je ostavilo veoma jak utisak na mene što me
je dovelo do nekih razmišljanja o kojima prije nisam obraćala pažnju. Djelo me je naučilo o
gubitku, vremenu, sreći, roditeljskoj ljubavi i mnogo čemu. Shvatila sam da nikada ne trebam
reći " Meni se to ne može dogoditi", život ima čudne načine i čudne metode da nam pokaže da
griješimo.

Također ne trebamo osuđivati nikoga jer ne znamo šta se dešava u duši onoga koga
osuđujemo, kakav rat osuđena osoba vodi sama sa sobom i koliko je gubitaka preživjela.