ELFRIEDE JELINEK

Pijanistica

1
 I

Učiteljica glasovira Erika Kohut banula je poput vihora u stan u kojem živi s
majkom. Majka od dragosti zove Eriku svojim zvrkom, jer se njeno dijete ponekad kreće
nevjerojatnom brzinom. Ono nastoji pobjeći majci. Erika se bliži četrdesetoj. Majka bi joj
s obzirom na dob mogla biti baka. Nakon mnogih teških godina braka došla je na svijet
Erika. Otac je odmah predao štafetnu palicu kćeri i odstupio. Erika je nastupila, a otac
odstupio. Danas je Erika okretna osoba, a takvom ju je učinila nevolja. Poput vrtloga
jesenjeg lišća ulijeće kroz vrata stana i pokušava doći do svoje sobe tako da je nitko ne
primijeti. Ali na vratima, u svoj svojoj veličini, već stoji majka i proziva Eriku. Poziva je
na odgovornost i pritišće uza zid, inkvizitor i streljački vod u jednoj osobi, u državi i
obitelji priznata kao majka. Majka istražuje zašto se Erika vratila kući tek sada, tako
kasno. Zadnji je učenik, obasut Erikinim prijezirom, otišao već prije tri sata. Ti misliš da
ja neću saznati gdje si bila, Erika. Dijete je dužno, a da se to od njega ne mora posebno
zahtijevati, majci odgovoriti na pitanje, no majka mu neće vjerovati jer dijete rado laže.
Majka će pričekati, ali ne dulje nego što nabrojiš do tri.

Već na dva kći uspijeva smisliti odgovor koji nema veze s istinom. Nato joj majka iz
ruke istrgne aktovku prepunu notnih listova, u kojoj je odgovor na sva njena pitanja. U
uskoj se aktovci nekoliko Beethovenovih sonata ozlojeđeno tiska s novom, tek
kupljenom haljinom. Majka bjesni zbog nove oprave. U dućanu je na vješalici, prije ove
scene, haljina izgledala vrlo primamljivo, a sada leži na podu poput zgužvane krpe za
čišćenje što je probadaju majčini pogledi. Novac izdan za odjeću trebalo je staviti na
štednu knjižicu! Ovako je nepredviđeno potrošen. Ova je haljina mogla biti iznos doz-
načen na njihov račun u Austrijskoj stambenoj štedionici, kada nekome ne bi bilo teško
otići do ladice u komodi s donjim rubljem gdje iza hrpice lanenih maramica viri štedna
knjižica. Ali dijete je danas otišlo na mali izlet, skrenulo je s pravog puta, a posljedice su
vidljive. Svaki put kada joj zatreba lijepa svotica koju je potrošila Erika bi trebala obući
tu haljinu. Majka se dere: Samo rasipaš novac koji će ti trebati pod stare dane. Mogle
smo kupiti novi stan, ali budući da se ti ne možeš strpjeti, sada imaš novu krpicu koja
će uskoro izići iz mode. Majka sve odgađa za poslije. Ništa ne želi odmah. Ali svoje
dijete želi zauvijek i želi znati gdje će ga u slučaju nužde u svako doba moći naći, ako bi
joj, recimo, zaprijetila opasnost od srčanog udara. Majka želi štedjeti sada da bi mogla
uživati poslije. I baš sada Erika mora kupiti novu haljinu, koja je jednako prolazna kao
što je prolazna kapljica majoneze u sendviču od tunjevine. Ta haljina neće izići iz mode
sljedeće godine, nego već sljedeći mjesec. A novac nikada ne izlazi iz mode.
Štede za zajednički veliki stan koji će biti njihovo vlasništvo. Unajmljeni je stan, u
kojem se sada guraju, već tako star da se najpametnije iz njega iseliti. Prije negoli se
usele u novi, moći će zajedno odabrati ugradive ormare pa čak i odrediti raspored
prostorija, jer radi se o sasvim novom načinu gradnje. Sve u stanu izvodi se u skladu s
potrebama kupca. Onaj tko plaća određuje. Majka, koja živi od male mirovine, određuje
što će plaćati Erika. U novom stanu, građenom po najsuvremenijim metodama, svaka će
moći imati vlastito carstvo. Erika ovdje, majka ondje; ta će dva
carstva jedno od drugoga biti strogo odvojena. No u stanu će biti i zajednička prostorija
2
u kojoj će se moći viđati. Onda kada će to, naravno, željeti. Ali majka i dijete, prirodno,
žele biti zajedno, budući da im je mjesto jednoj pored druge. I ovdje, u ovom svinjcu
koji polako propada, Erika ima svoje carstvo, gdje radi što želi i što joj se svidi. To je
samo provizorno carstvo, jer majka u njega ima pristup u svakom trenutku. Vrata
Erikine sobe nemaju bravu, jer majčina djeca ionako nemaju tajni.
Erikin je životni prostor mala soba u kojoj može raditi što želi. Nitko je u tomu ne
sprečava, njena je soba isključivo njena. Sve ostale prostorije u stanu majčino su carstvo,
budući da kućanica, koja o svemu vodi brigu, mora raditi po kući, dok Erika uživa
plodove njena rada. Erika kod kuće nikada nije morala rintati, jer bi sredstva za čišćenje
mogla nagristi njene prste pijanistice. Ono što majci ponekad zadaje brige jest to da ne
može u svakom trenutku znati gdje se nalazi njena svojina. Pa ne možeš uvijek točno
znati gdje ti je svaka stvar! Gdje li je opet onaj moj zvrk? Kuda li sada jurca i je li sama
ili s nekim? Erika, to živo srebro, ta njena neuhvatljiva životinjica, začas nestane iza
ugla u potrazi za nekom psinom. No kći se svaki dan u sekundu točno pojavi ondje gdje
joj je mjesto: kod kuće. Majku često obuzima nemir, jer svatko tko nešto posjeduje
najprije nauči jednu stvar, i to na bolan način: povjerenje je dobro, ali kontrola je još
bolja. Glavni je majčin problem što svoje vlasništvo pokušava vezati za jedno mjesto
kako joj ne bi pobjeglo.
U tu svrhu služi televizor, kojim u kuću stižu privlačne slike lijepih i mudrih, sličnih
lijepo umotanim serijskim proizvodima. On je zaslužan što je Erika gotovo uvijek kod
kuće, a i kada kći otiđe, majka točno zna kuda švrlja. Ponekad Erika ide navečer na
koncert, ali u zadnje vrijeme sve rjeđe. Ili sjedi za klavirom i nabija po njemu, svjesna da
je san o karijeri pijanistice doista bio samo san, ili se poput zloduha nadvija nad nekog
od svojih učenika što vježbaju. Ondje ju se u slučaju nužde može uvijek dobiti. Ili pak sa
svojim kolegama, koji se zanimaju za iste stvari kao i ona, radi vlastitog zadovoljstva
izvodi komorne komade, odnosno uz povike oduševljenja plješće drugima dok
muziciraju. I na takva je se mjesta može nazvati. Erika se bori protiv majčinih okova i
pokušava se izboriti da je majka ne naziva, što majka uvijek može prekršiti, jer ona je ta
koja određuje pravila. Ona isto tako određuje tko će se zanimati za njenu kćer, rezultat
čega je da sve manje ljudi želi njenu kćer viđati ili s njom razgovarati. Eri-kino je
zanimanje ujedno i njena velika ljubav: nebeska sila glazbe. Glazba potpuno ispunjava
Erikin život. U njenu životnom rasporedu nema mjesta ni za što drugo. Ništa nas naime
ne može toliko razgaliti kao vrhunske izvedbe prvaka glazbene umjetnosti.
Kada Erika jednom mjesečno sjedi u kafiću, majka zna u kojem pa je može nazvati.
Tim se pravom majka obilno koristi. Oklop je to sigurnosti i navika izrađen u kućnoj
radinosti.
Vrijeme se oko Erike polako osipa poput komadićaka gipsa što se trusi sa zidova.
Počinje se mrviti kada majka šakom malo grublje udari o zid vremena oko Erike. U
takvim slučajevima Erika sjedi s gipsanim mrvicama ortopedskog oko-vratnika
vremena na tanku vratu kao predmet rugla ljudima s kojima je za stolom i pred kojima
mora naglas priznati: Sada moram kući. Kući. Kad god je susretnete u gradu, Erika je
gotovo uvijek na putu kući.
Majka izjavljuje: Zadovoljna sam Erikom onakvom kakva je. Od nje se ionako ne
može nešto više očekivati. Mogla je, istina, i to vrlo lako, zahvaljujući svojim
sposobnostima i da je vjerovala meni, a ne drugima, postati jedna od najvećih
pijanistica u državi!
3
 No Erika bi protivno majčinoj volji ponekad dospjela pod tuđi utjecaj; kao kada bi
umislila da je neki muškarac voli, što bi joj odvratilo pozornost od studija pa bi isprazne
stvari poput šminke i odjeće pomolile svoje odvratne glavurde i eto, karijera je uništena
prije nego što je i započela. Ali, naravno, uvijek ti ostane neka sigurnost, kao na primjer
poduka glasovira na Bečkom konzervatoriju. Gak ni u vrijeme školovanja i
vježbeničkog staža nije morala prijeći na neku od područnih glazbenih škola, gdje su
već mnogi okončali svoj mladi život te prašnjavosivi i zgrbljeni postali tek kratkotrajno,
prolazno jato oko gospodina direktora. Samo da nije te taštine. Te vražje taštine. Erikina
taština zadaje majci brige i pravi joj je trn u oku. Jedino što bi Erika postupno morala
naučiti jest ne biti tašta. Bolje sada nego poslije, jer je u dobi koja već kuca na vrata
taština poseban teret. A starost je dovoljan teret sam po sebi. Ah, ta Erika! Zar su
velikani glazbene povijesti možda bili tašti? Nisu. Jedino čega se Erika mora odreći jest
taština. U slučaju nužde majka će Eriku lijepo istesati, tako da se za nju ne može uh-
vatiti ništa suvišno.
Mama pokušava djetetu istrgnuti haljinu koju ono grčevito drži prstima, dobro
uvježbanim za takve borbe. Pusti, viče majka, daj to ovamo! Treba te kazniti zbog
požude za ispraznim stvarima! Dosada te život kažnjavao tako što nije obraćao
pozornost na tebe, a sada će te dodatno kazniti i tvoja majka tako što ni ona neće
obraćati pozornost na tebe, iako se kinđuriš i lickaš poput klauna. Daj tu haljinu ovamo!
Odjednom se Erika okrenula i odjurila do svojeg ormara s odjećom. Obuzela ju je
nejasna slutnja, koja se već više puta obistinila. Danas opet nešto nedostaje, ovaj put
tamnosivi jesenski komplet. Što se dogodilo? Čim je primijetila da nešto nedostaje, Erika
je odmah znala tko je za to odgovoran. Samo jedna osoba dolazi u obzir. Ti, gaduro,
gaduro jedna, urla Erika na sebi nadređenu instanciju i poput pandži zabija nokte u
majčinu tamnoplavo obojenu kosu s prst izraslim sjedinama. Frizer je naime skup pa
zato majka njemu i ne odlazi. Jednom mjesečno Erika majci boji kosu kistom i
Polycolorom. Sada čerupa majčinu glavu, koju je vlastoručno uljepšala. Bijesno majku
vuče za kosu. Majka jauče. Kada je prestala vući, Eriki su ruke pune pramenova, koje
nijemo i u čudu promatra. Kemija je već ionako slomila svaki otpor u majčinoj kosi, ali
ni priroda tu nije izvela majstorsko djelo. Erika u prvi tren ne zna kamo s vlasima.
Napokon odlazi u kuhinju i u kantu za smeće baca tamnoplave pramenove prošarane
sjedinama.
Bitno smanjene količine vlasi na glavi majka cvileći stoji nasred sobe, gdje njena Erika
često održava koncerte za privatni krug, na kojima je ona najbolja, jer osim nje u sobi
nitko i ne zna svirati klavir. Novu haljinu majka još uvijek drži u drhtavoj ruci. Želi li je
prodati, mora to učiniti što brže, budući da će se ovakav uzorak na makove veličine
glavice kupusa nositi sasvim sigurno samo ove godine i nikada više. Na mjestima na
kojima joj je kosa iščupana majku boli glava.
Kći se vraća iz kuhinje plačući od uzbuđenja. Psuje majku govoreći joj da je bagra
obična, a istodobno se nada i da će se s majkom odmah pomiriti. Pritom će razmijeniti i
poljupčić. Majka proklinje kćer: dao Bog da joj otpadne ruka kojom ju je udarila i
počupala kosu. Erika jeca sve glasnije; već je zažalila zbog onoga što je učinila majci,
koja se za nju beskrajno žrtvovala. Zbog svega što majci napravi, Erika odmah i zažali,
jer je njena mamica voli i poznaje od najranijeg djetinjstva. Naposljetku, kao što se i
4
moglo očekivati, Erika popušta, izbezumljeno ridajući. Vrlo brzo, gotovo odmah,
popušta i majka, jer se na svoju kćer nikada ne može ozbiljno naljutiti. Sad ću ja nama
skuhati kavu. I dok užinaju uz kavu, Eriku obuzima još veće žaljenje, no zadnji ostaci
ljutnje tope se u posljednjim zalogajima buhtla što joj klize niz grlo. Pregledava okrugla
mjesta na majčinoj glavi na kojima više nema kose. Ne zna što bi rekla, jednako kao što
nije znala kamo s iščupanim pramenovima. U naletu zakasnjele brige opet je malo
zaplakala, jer je majka ipak već stara i jednom će i umrijeti. A i zato što je njena, Erikina,
mladost prošla. I općenito zato što uvijek nešto prolazi i rijetko se ponavlja.
Sada majka objašnjava djetetu zbog čega se lijepa djevojčica kao što je ona ne mora
dotjerivati. Dijete je sluša i povlađuje. Čemu sve te silne haljine koje vise u Erikinu
ormaru? Ionako ih nikada ne odjene. Ne koriste ničemu i vise samo kao ukras. Kupnju
majka ne može uvijek spriječiti, no o onome što će njena kći nositi može bezgranično
odlučivati. Majka tako određuje u čemu će Erika izići iz kuće. Takva mi danas ne ideš
van, odlučuje majka, koja se boji da bi Erika s nepoznatim muškarcima mogla otići u
nepoznate kuće. I sama je Erika odlučila nikada ne odjenuti haljine iz svog ormara.
Majčina je dužnost pomoći joj u donošenju odluka te spriječiti krive odluke. Onda
poslije ne mora mukotrpno liječiti rane, jer je unaprijed onemogućila bilo kakvo
ozljeđivanje. Majka će radije osobno ozlijediti svoje dijete, a zatim nadzirati zarastanje
rana.
Razgovor sve više poprima negativan prizvuk i dolazi do točke kada Erika počinje
izlijevati žuč na sve koji je prestižu slijeva ili zdesna ili prijete da bi je mogli prestići.
Uopće se ne bi trebala ljutiti, jer ti si ta koja im ne smiješ dopustiti da se probijaju onako
kako oni žele! No ti im u tomu, štoviše, pomažeš! A upravo ih ti možeš zakočiti u
napredovanju, samo što za takvo što nisi sposobna, draga moja Erika. Odluči li
nastavnica čvrsto, neće sa studija, barem iz njene klase, izići i ostvariti karijeru ni jedna
mlađa pijanistica, ako to nije predvidjela i isplanirala ona, njena profesorica. Budući da
ti nisi uspjela, zašto bi morali uspjeti drugi, i to baš oni koji dolaze iz tvoje pijanističke
ergele?
Još uvijek šmrčući, Erika prebacuje nesretnu haljinu preko ruke te je oneraspoloženo i
nijemo vješa u ormar uz druge haljine, odijela, suknje, kapute i kostime. Ništa od toga
dosada nije odjenula. Ta je odjeća čeka da se vrati s posla. Tada je rasprostire po
krevetu, priljubljuje uz tijelo i promatra se u zrcalu. Jer ta je odjeća samo njena! Majka
joj je, istina, može oduzeti i prodati, ali je ne može odjenuti, zato što je, nažalost,
predebela za te uske i moderne krpice. Takva joj odjeća ne pristaje. Sve je dakle Erikino.
Samo njeno. Pripada njoj. Haljina još i ne sluti da će i ona naprasno morati prekinuti
karijeru. Umjesto da se njena vlasnica u njoj prošeta, haljina će se morati odšetati. Erika
je može samo posjedovati i gledati. I to s udaljenosti. A i ne želi je probati; zadovoljit će

se tim da tu divotu od tkanine i boja stavi ispred sebe i ljupkim je pokretima prislanja
uz tijelo. Onako kao kada tkanina leprša na blagom proljetnom povjetarcu. Erika je
haljinu isprobala u butiku, a sada je više nikada neće odjenuti. Više se i ne može sjetiti
kratkog, blagog zadovoljstva koje ju je okrznulo dok je haljinu isprobavala. Sada ima
jedan odjevni leš više, ali leš koji je samo njen. Noću, kada svi spavaju i samo ona
osamljeno bdije, dok njena druga polovica, gospoda mama, s kojom je povezana pup-
čanom vrpcom, nebeskim mirom sniva o novim metodama mučenja, Erika ponekad, ali

5
vrlo rijetko, otvara vrata ormara i rukom miluje svjedoke svojih tajnih želja. One i nisu
posve tajne, te želje, i iz ormara se javljaju snažnim glasovima pitajući koliko su nekad
stajale i čemu sad sve ovo? Drugim i trećim glasom priključuju im se boje. Gdje se takva
odjeća može nositi, a da te ne zaustavi policija? Erikina je uobičajena garderoba suknja i
pulover, a ljeti suknja i bluza. Ponekad se gospoda mama trgne iz sna i instinkt joj
govori: Erika, ta tašta koza, opet razgledava svoju odjeću! Majka je sigurna da je to
Erika, jer na majčino zadovoljstvo ne škripe vrata njena ormara.
Nevolja je u tomu što Erikino kupovanje odjeće bezgranično produžuje rok u kojem
bi se obje žene trebale useliti u novi stan. Pritom je Erika u neprekidnoj opasnosti da će
joj se pupčana vrpca, kojom je povezana s majkom, zaplesti oko vrata i zadaviti je — pa
te okrive za nešto s čim nemaš veze. Ujutro, za doručkom, majka Eriku oštro kori zbog
lakomislenosti. Jučer je majka od rana na glavi mogla umrijeti, zapravo od šoka. Erika
će za to morati platiti unutar određenog roka pa neka izvoli uzeti više privatnih satova.
U toj nesretnoj kolekciji odjeće nedostaje, nasreću, još samo vjenčana haljina. Majka
ne želi postati mladenkina majka. Zadovoljit će se statusom obične majke.
Ali danas je danas. Sad je vrijeme za spavanje! Ležeći u bračnom krevetu, majka od
Erike zahtijeva da i ona pođe u krevet, no Erika se još uvijek ogleda u zrcalu. Majčine joj
se naredbe poput željeznih kuka zabijaju u leda. Na brzinu, samo po rubu, nježno
opipava još samo jednu šik popodnevnu haljinu na cvjetove. Ti cvjetovi još nikad nisu
bili na svježem zraku niti osjetili kapljicu vode. Haljina je kupljena, tvrdi Erika, u
prvoklasnoj robnoj kući u središtu grada. Kvaliteta i izrada takve su da bi se haljina
mogla nositi vječno, a osim toga, haljina lijepo ističe njenu figuru. Zato Erika ne jede
previše slatkiša i tjestenine! Čim je ugledala haljinu, Erika je znala: mogu je nositi
godinama, ta haljina neće izići iz mode. Ta će haljina uvijek biti in! Ali takav argument
majci nije dovoljan, niti da haljina nikada neće postati staromodna, niti da bi majka
trebala preispitati svoju savjest i prisjetiti se je li i ona u mladosti nosila haljine takvog
kroja? Majka to iz principa poriče. Erika usprkos tomu zaključuje da se nabavka
isplatila zato što haljina nikada neće izići iz mode te će je i za dvadeset godina moći
nositi jednako kao i danas.
Moda se jako brzo mijenja. Haljinu neće nositi, iako je prva liga. Ionako nema nikoga
kome bi se haljina na Eriki sviđala. Najbolje će vrijeme haljini brzo proći i više se neće
vratiti, a ako se i vrati, vratit će se za dvadeset godina.
Neki se od učenika odlučno suprotstavljaju svojoj učiteljici glasovira, Eriki, no njihovi
ih roditelji prisiljavaju da se bave umjetnošću. Stoga se i gospodična profesorica može
koristiti prisilama. Većina njenih učenika, što nabija po klaviru, marljiva su djeca koju
umjetnost kojom bi trebali ovladati silno zanima. Brinu se za umjetnost pozorno prateći
sve izvođače, bilo da nastupaju u bečkom Musikvereinu ili običnoj koncertnoj dvorani.

Tada uspoređuju, važu, mjere, broje. Eriki na satove dolazi i puno stranaca, a svake ih je
godine sve više. Beč, grad glazbe! Samo ono što se u ovom gradu pokazalo vrijednim
bit će vrijedno i ubuduće. Pucaju gradu puceta na bijelu, debelu tijelu kulture, svake
godine sve napuhanijem, kao da je utopljenički leš.
Ormar prima u svoje okrilje novu haljinu. Jedna više! Majci nije drago kada Erika
izlazi iz kuće. Ta je haljina preupadljiva, ne pristaje njenu djetetu. Majka kaže da se
negdje mora povući granica, ali ni sama ne zna što je tim željela reći. Dovde i ne dalje, to
je majka mislila.

6
 Majka objašnjava Eriki da ona, Erika, nije jedna od mnogih, već je jedina i sama. To je
oduvijek bilo majčino omiljeno objašnjenje. Erika već sada govori da je individualist.
Priznaje da se više ničemu i nikome neće podrediti. Njen je problem što se teško uklapa.
Stvorenje poput Erike može se roditi samo jednom i nikada više. Ako ima nešto
neponovljivo, onda je to Erika. Erika se gnuša bilo kakvog izjednačavanja, kao na
primjer onoga u školstvu, koje ne vodi računa o osobinama pojedinca. Ona ne dopušta
da je strpaju u isti koš s drugima pa bili oni i njeni istomišljenici. Odmah bi odudarala.
Ona je ona. Takva je kakva jest i ona to ne može promijeniti. Majka sluti loše utjecaje i
ondje gdje ih nema, a prije svega želi Eriku zaštititi od toga da je neki muškarac pretvori
u nešto drugo. Jer Erika je pojedinac, naravno prepun suprotnosti, ali pojedinac. Te je
njene suprotnosti prisiljavaju i da se odlučno bori protiv ukalupljivanja. Erika je snažna
ličnost, suprotstavljena masi svojih učenika, sama protiv svih, i za kormilom svoga
čamca brodi morima umjetnosti. Bilo kakvo izjednačavanje s drugima bilo bi protivno
njenoj biti. Kada je neki učenik pita koji je njen cilj, ona spominje čovjekoljublje i
učeniku prepričava sadržaj Beethovenove Heiligenstadtske oporuke, gurajući se tako
na pijedestal pored ovog heroja glazbene umjetnosti.
Erika izvlači pouke iz općenitih umjetničkih i osobnih ljudskih razmišljanja: nikada
se ne bi mogla podrediti nekom muškarcu nakon što je tolike godine bila podređena
majci. Majka je protiv moguće Erikine udaje u tako kasnim godinama, jer se po njenu
mišljenju njezina kći ne bi nikada nikome mogla podrediti. Ona je takva kakva jest.
Erika ne bi trebala naći partnera, zato što po prirodi nije prilagodljiva. A i nije baš u
cvijetu mladosti. Ako ni jedan od partnera nije spreman popustiti, brak nema izgleda.
Radije ti ostani ono što jesi, kaže majka Eriki. Napokon, majka je ta koja je od Erike stvo-
rila ono što jest. Još se niste udali, gospođice Erika? pita je mljekarica, a zatim i mesar.
Znate kako je to, nikako da mi se netko svidi, odgovara Erika.
Erika inače potječe iz obitelji u kojoj pojedinci poput signalnih stupova osamljeno
stoje u krajoliku. Malo ih je. Razmnožavaju se promišljeno i štedljivo, jednako kao što i
sa svim u životu postupaju promišljeno i štedljivo. Na svijet, zbog kojeg je njen otac
poludio i završio u umobolnici kako ne bi nikoga ugrožavao, Erika je došla tek nakon
dvadeset godina braka.

Uz otmjenu šutnju Erika kupuje osminu maslaca. Još uvijek ima svoju mamicu pa ne
treba nikakvog udvarača. Čak i onda kada neki rođak doraste njihovoj obitelji, one ga
odbace i izbace iz kuće. Prekidaju s njim svaku komunikaciju čim se, kao što se
uostalom očekivalo, pokaže neupotrebljivim i nepodobnim. Majka pomno ispituje
svakog člana obitelji i odbacuje jednog po jednog. Razvrstava i odbija. Provjerava i
odbacuje. Tako izbjegava opasnost da im se približe neki nametnici, koji neprestano
žele ono što želiš i ti. Nas dvije smo dovoljne jedna drugoj, zar ne, Erika, nitko nam ne
treba?!

Vrijeme prolazi, a i mi u vremenu. Njih su dvije zatvorene pod staklenim zvonom,

Erika u svojim finim krpicama i njena mama. Zvono se može podići samo ako ga netko
na vrhu uhvati za staklenu kuglicu i podigne. Erika je poput kukca u jantaru,
bezvremena, ne može joj se odrediti starost. Nema povijesti niti stvara povijest. Taj
kukac već odavno ne može gmizati niti puzati. Erika je jednostavno zapečena u
modliću beskonačnosti. Tu beskonačnost ljubazno dijeli sa svojim omiljenim

7
glazbenicima, no to ne znači da će i sama postati velika glazbenica. Erika se izborila za
svoje mjesto u svijetu glazbe, i to u neposrednoj blizini velikih stvaralaca. Za takvo se
mjesto mnogi ogorčeno bore, jer cijeli Beč želi blizu njih podići barem vrtnu kućicu s
malim obrađenim vrtom. Ona je na tom prostoru umjetnosti poput marljiva radnika
omeđila svoje polje i počela kopati temelje. To je mjesto studiranjem i muziciranjem
doista i zaslužila! Pa i reproduciranje je jedan oblik stvaralaštva. Oni koji sviraju uvijek
začinjaju juhu svoga sviranja nečim vlastitim, nečim što pripada samo njima. Njihova
krv struji tom glazbom. Svaki izvođač ima svoj skromni cilj: dobro svirati. No i izvođač
se mora podrediti autoru glazbe koju izvodi, kaže Erika. Priznaje da joj je to problem.
Jer ona se nikako ne može podrediti.
Njen je glavni cilj isti kao i cilj svih ostalih izvođača: biti bolji od ostalih!

Nošena težinom glazbala što joj vise oko vrata i na leđima te aktovkom prepunom
notnih listova u rukama, ERIKA se, probijajući se kroz gužvu, ugurava u tramvaj.
Poput leptirića je pretrpanog instrumentima. Životinjica osjeća da se u njoj skriva snaga
s kojom glazba ne može izići na kraj. Životinjica čvrsto stišće ručke kutija za violinu,
violu i flautu. Svoju snagu rado pretvara u negativno, iako ima mogućnost izbora. Taj
joj izbor nudi majka: široki spektar cica na vimenu krave glazbe.

ERIKA zabija gudača i puhača glazbala i kajdanke u leda i prsa drugih putnika. U
njihove masne polutke, od kojih se njeno oružje odbija kao od gumenih branika.
Ponekad, ovisno o raspoloženju, prebaci glazbalo i torbu u jednu ruku, a dlan druge
ruke stisne u šaku podmuklo je zabijajući u tuđe zimske kapute, ogrtače i suknene
jakne. Oskvrnjuje austrijsku narodnu nošnju, koja joj se svojim rožnatim pucetima ulizi-
vački čereče. U maniri kamikaza Erika se pretvara u oružje. Uskim krajem glazbala, čas
violine, čas krajičkom teške viole, ponovo udara u gomilu od posla zaprljanih ljudi.
Kada je jako velika gužva, negdje oko šest sati, može, provlačeći se kroz mnoštvo sa
svim glazbalima na sebi, izudarati dosta njih. Za pravi, snažan zamah naime nema
mjesta. ONA je iznimka među pravilima koja, s gađenjem, mora oko sebe gledati, a i
njena joj majka vrlo zorno objašnjava da je iznimka, jer ona je jedino majčino dijete koje
mora nastaviti majčinim tragovima. ERIKA u tramvaju može svaki dan vidjeti ono što
ne bi željela postati. Poput pluga reže sivu rijeku putnika s voznom kartom i bez nje,
rijeku onih koji ulaze u kola ili se tek spremaju izići, koji ondje odakle su došli ništa

nisu dobili i koje ondje kamo idu ništa ne očekuje. Osim toga, i nisu baš prelijepi. Neki
su izišli i prije nego što su uspjeli sjesti.
Uspije li je razljućena gomila izgurati prema vratima na stanici od koje do stana mora
još puno pješačiti, Erika tada poslušno izlazi iz tramvajskih kola, izmičući bijesnim
putnicima koje je dočekivala na stisnutu šaku, ali samo zato da bi pričekala sljedeći

tramvaj, čiji je skori dolazak siguran kao amen na kraju molitve. Siguran poput okova
koji se ne mogu lako pokidati. A zatim, osvježena i puna nove snage, prelazi u novi
napad. Teturajući pod težinom glazbala s mukom se probija kroz gomilu ljudi što se
vraća kući, s namjerom da među njima napravi pometnju poput kasetne bombe što je
8
eksplodirala. Ponekad namjerno stane navrata, iako ne mora izići i kaže: Oprostite,
ovdje izlazim. Tomu se nitko ne protivi. Dapače, neka izvoli smjesta napustiti čisto i
javno prijevozno sredstvo! Ono ionako nije predviđeno za takve putnike kao što je ona!
Putnici koji pošteno plate svoju kartu ne bi smjeli dopustiti da putnici kao ona ulaze u
tramvaj.
Gledaju tu učenicu i razmišljaju kako to da se zbog glazbe tako rano uzoholila i da se
tako rado služi šakama. Ponekad nepravedno optuže nekog blijedog mladića s
otrcanom mornarskom vrećom sumnjiva sadržaja na ramenu, jer se takvo ponašanje
prije očekuje od nekoga kao on. Neka on lijepo izvoli izići i neka se gubi k svojim
pajdašima prije negoli mu netko u jakni od lodena opali šamar.
Bijesni je narod, koji je točno u šiling platio svoju voznu kartu, što u slučaju kontrole
može i dokazati, uvijek u pravu. Svaki putnik ponosno pokazuje svoju voznu kartu na
osnovi koje se, po njegovu mišljenju, jedino on ima pravo koristiti cijelim tramvajem.
Kupivši kartu, poštedio se tjedana strahovanja sličnog mukama u čistilištu da će ga
uhvatiti kontrola.
Jedna je gospoda, kao i svi mi osjetljiva na bol, zakričala visokim glasom: netko ju je
udario u cjevanicu, u taj za život važan dio tijela na kojem djelomice počiva njena
težina. U takvoj se po život opasnoj gužvi krivac, kao što je to uobičajeno, ne može naći.
U gomili se poput obrambene paljbe razliježe žamor međusobnog okrivljavanja, psovki,
uvreda, preklinjanja i optužaba. Putnici, zapjenjeni od ljutnje, jadikuju nad vlastitom
sudbinom ili obasiplju susjede optužbama. Guraju se poput sardina u konzervi. Ali bez
ulja, jer ulje dolazi tek nakon završetka radnog dana.
ERIKA cipelom bijesno udara o čvrstu kost koja pripada nekom muškarcu. Jednom ju
je jedna od njenih kolegica iz srednje škole, neka djevojka koja je uvijek spretno lebdjela
na vrtoglavo visokim potpeticama sličnim dvama tankim plamičcima vatre i nosila
zadnji model bunde, upitala: Kako se zove ovo čudo što vučeš sa sobom? Mislim na
onu kutiju kraj tvojih nogu, a ne na onu na tvojim ramenima. To je takozvana viola,
odgovara ONA ljubazno. Što ti je to vijola? Još nikad nisam čula tu neobičnu riječ,
zlobno odvraćaju djevojčina našminkana usta. Šetkaš se naokolo s nečim što se zove
vijola i ne služi ničem što bi normalnim ljudima nešto značilo! Osim toga, svi ti se
moraju micati jer ta vijola zauzima previše mjesta. Hodaš gradom s tim čudom pod
rukom i čudi me da te policija zbog toga još nije uhitila.
Putnici, koji s mukom održavaju ravnotežu hvatajući se za drške u tramvaju i
promatrajući pritom sa zavišću rijetke srećkoviće koji su našli mjesto za sjedenje, istežu

vratove na svojim izmučenim tijelima. Uzalud vrebaju nekoga na kome bi se mogli

iskaliti zato što ih netko tvrdim predmetom udara po nogama. Evo mi je netko stao na
prste, jadikuje neki glas nižući rečenice kao u lošu romanu. Tko je krivac? Počinje
zasjedanje svjetski ozloglašenog bečkog tramvajskog suda, na kojem se izriču opomene
i donose presude. U svakom se ratnom filmu uvijek nađe barem jedan dobrovoljac,
makar se radilo o nekom po život opasnom zadatku. Ta kukavica iskorištava našu
strpljivost. Hrpimice, poput štakora, udarajući i razmičući sve oko sebe kožnatim
naprtnjačama za alat, iz tramvaja izlaze majstori pred umirovljenjem. Sada će morati
pješačiti jednu stanicu! Kada jarac unese nemir medu ovce u tramvajskim kolima,
ljudima treba svježeg zraka, do kojega mogu doći samo vani, na ulici. Motoru srdžbe,

9
koja će se kod kuće sručiti na suprugu, potreban je svjež zrak, inače će stati. Nečije
tijelo, neodređene boje i neodređena oblika, počinje se ljuljati i pokliznuvši se,
odjednom pada. Netko drugi dere se kao da ga kolju. Gusta magla od prave bečke žuči
diže se nad narod u tramvaju. Netko bi nekoga najradije skratio za glavu jer su mu
pokvarili završetak radnog dana. Toliko su svi ljuti. Njihov zasluženi večernji odmor,
koji je trebao početi prije dvadeset minuta, danas je izostao. Ili točnije, oni su žrtve čiji je
odmor naprasno prekinut, rastrgan poput šarene ambalaže njihova života — ambalaže
na kojoj su ispisani napuci za upotrebu i koju žrtva više ne može vratiti na policu. Niti
može neopaženo posegnuti za novim, cijelim, pakovanjem jer bi je prodavačica odmah
optužila za kradu. Molim vas da polako pođete za mnom! No vrata koja vode u ured
voditelja poslovnice, tj. čini se da vode, običan su privid, a izvan tog novog novcatog
samoposluživanja nema više posebnih tjednih ponuda, nema ničega, baš ničega, samo
tama, i samo se neka mušterija, koja nikad nije bila škrta, obrušava u ponor. Netko
izgovara na papirnatom njemačkom: Smjesta napustite kola! Na vrhu glave nekog
muškarca prerušenog u lovca raste kozja bradica.
ONA se pravovremeno sagiba ne bi li izvela novi podli trik. Ali najprije mora odložiti
krupni otpad svojih glazbenih uređaja, što je okružuju poput ograde. Trik se sastoji u
tomu da se pretvara kako vezuje vezice na cipelama, a za to vrijeme nekom od
suputnika u tramvaju sprema gadno iznenađenje. Onako usput, u gomili gospođa koje
su sve jednake odabere žrtvu i svom je snagom štipne za list na nozi. Udovici ne gine
plavi podljev. Jadnica koju je Erika tako sredila skače u zrak poput osvijetljene lome pa
je s punim pravom u središtu pozornosti te ukratko, ali precizno izlaže svoje obiteljsko
stanje naglašavajući da će se svi iz njene obitelji (pogotovo njen pokojni muž) itekako
osvetiti onima koji je tako zlostavljaju. Zatim traži da se pozove policija! A policija ne
dolazi, jer se ne može baš o svemu brinuti.
Naša glazbenica sve to promatra nedužnim i odsutnim pogledom, kao da se upravo
prepušta tajanstvenim, snažnim osjećajima, prožetim tonovima neke romantičarske
skladbe što uvijek stremi svojem glazbenom vrhuncu. Narod oko nje jednoglasno se
slaže da to ne može biti djevojka s golemom kutijom za glazbalo sličnoj kutiji za
automatsku pušku. No narod se i ovaj put prevario.

Ponekad se nade neki inteligentniji putnik koji uspijeva otkriti počiniteljicu: to si ti

bila! Pitaju ERIKU je li pri zdravoj pameti i što može na sve to reći. ONA ne odgovara.
Olovni pečati, koje su joj njeni proizvođači ugradili iza nepca, uspješno je sprečavaju

da, možda i nesvjesno, optuži sebe. Ne brani se. Neki su se već okomili jedni na druge,
jer se netko usudio optužiti gluhonijemu osobu. Nečiji glas razuma tvrdi da netko tko
svira violinu nikako ne može biti gluhonijem. Možda je doista nijema i samo nosi tuđu
violinu. Na kraju se ne mogu složiti i puštaju je na miru. Mlado vino, koje si smiju
priuštiti na kraju tjedna, već ih je omamilo i uništilo nekoliko kilograma materijala za
razmišljanje. Oštra će se pića pobrinuti za ostalo. Zemlja alkoholičara. Grad glazbenika.
Ova se djevojka zagledala u daljinu, u svijet osjećaja, a onaj koji je optužuje u najboljem
se slučaju zagledao malo preduboko u čašicu. Potonji je, ušutkan njenim pogledom,
uplašeno zašutio.
Ispod časti joj je gurati se, jer gura se rulja, a ne violinistica i violistica. Zbog tih sitnih
zadovoljstava pomirila se s tim da će kasniti kući, gdje je majka čeka sa štopericom u
10
ruci i opominje. Pomirila se s tim da mora podnositi ovakve i slične neugodnosti, iako je
prije toga cijeli dan muzicirala i razmišljala, svirala violinu i morala ismijavati lošije od
sebe. Naučit će ona druge što je strah i strava. Pa djela na programu Filharmonije
prepuna su takvih osjećaja.
Redoviti posjetitelj Filharmonijinih koncerata poslužit će se uvodnim riječima iz
programa ne bi li nekom drugom posjetitelju objasnio kako glazba bolno potresa cijelo
njegovo biće. Nešto je slično upravo maločas pročitao. Beethovenova bol, Mozartova
bol, Schumannova bol, Brucknerova bol, Wagnerova bol. Te su boli sada postale samo
njegovo vlasništvo, a njegovo su vlasništvo istovremeno i tvornice cipela Poschl ili
veletrgovina građevinskim materijalom Kotzler. Beethoven u njima izaziva strah pa se i
oni trude da se njihovi uposlenici pred njima sa strahom sklanjaju. Jedna je gospođa
doktor na primjer već dugo na ti s bolom. Deset godina pokušava proniknuti u tajnu
Mozartova Rekvijema. No dosada nije nimalo napredovala, jer to je djelo neshvatljivo.
Ne možemo mu dokučiti smisao! Gospođa doktor kaže da je to najgenijalnije djelo
glazbene povijesti. To je njeno mišljenje i mišljenje nekolicine. Gospoda je doktor jedna
od malobrojnih odabranih koji znaju da ima stvari koje se ni uz najbolju volju ne mogu
shvatiti. Sto bi se tu trebalo objašnjavati? Neobjašnjivo je da je netko mogao stvoriti
takvo djelo. To isto vrijedi i za neke pjesme, koje se također ne mogu analizirati.
Rekvijem je naručio neki tajanstveni neznanac u crnu kočijaškom ogrtaču. Gospođa
doktor i drugi koji su gledali taj film o Mozartu znaju da je to bila smrt osobno! Pričajući
o Mozartu, gospođa doktor pravi rupicu, nagriza oklop jednog od velikana i tako
postaje dio njega. U rijetkim slučajevima nekima uspijeva da prodirući u drugoga i sami
postanu veličina.
Ta odurna gomila neprestano se nagurava oko nje. ONA ne može ne primijetiti ih.
Rulji nije dovoljno dočepati se umjetnosti, iako nema ni najmanje pravo na to, o ne! Ta
se bagra uvuče u umjetnika! Nastani se u njemu i odmah probije nekoliko prozora na
fasadi da vidi i da bude viđena. Te odvratne šeprtlje znojnim prstima traže nešto što je
samo NJENO. Nepozvano i svojevoljno pjevaju s njom kantilene. Navlaženim
kažiprstom prate glazbenu temu tražeći onu sporednu, koju ne nalaze, pa se
zadovoljavaju klimanjem glavom kao znakom da su je pronašli, ponavljajući zapravo
glavnu temu Što su je jedva prepoznali, veseli poput psa koji je, mašući repom od sreće,
pronašao svoga gospodara. Za većinu njih umjetnost se sastoji od prepoznavanja
nečega što vjeruju da mogu prepoznati.
Obilje osjećaja preplavljuje gospodina mesara. Iako je najvještiji u svom krvavom
zanatu, ne može im se oduprijeti. Ukočio se od čuđenja. Taj u glazbi niti sije niti žanje,
čak i ne čuje dobro, ali je na koncert morao doći da bi ga drugi mogli vidjeti. Pored
njega su ženski dijelovi njegove obitelji koji su također htjeli doći na koncert.
ERIKA nogom udara u desnu petu neke postarije gospođe. Ta pak misli da svaku
glazbenu frazu može spojiti s bilo kojim mjestom u partituri. No ERIKA je jedina koja
glazbenu frazu što ju je prethodno čula može u partituri i prepoznati. Prezire neznanje
tih ovaca što mekeću i svojim ih prezirom kažnjava. Tijelo joj postaje velik hladnjak u
kojem se umjetnost može najbolje održati.
NJEN je smisao za čistoću nevjerojatan. Prljava tijela oko nje tvore gustu šumu punu
stabala ljepljivih od smole. Nije samo tjelesna prljavština, nečistoća najgore vrste, koja
se širi ispod pazuha i iz krila, blagi smrad mokraće neke starice, nikotin što struji iz svih
žila i pora nekog starca, one silne gomile loše i jeftine hrane što se isparava iz želudaca

11
ljudi, bjelkaste smrdljive naslage na koži glave i nečistoća što se pretvorila u krastice,
nisu samo poput vlasi tanki, no za uvježbani nos dobro prepoznatljivi slojevi
mikročestica dreka — ostaci sagorijevanja bezbojne hrane, onih bezličnih, poput kože
sivih namirnica, ako ih se uopće može nazvati namirnicama, koje ta rulja guta — nije
samo to pravi napad na NJENA osjetila mirisa — ne, najteže je pogađa način na koji
žive jedni u drugima, način na koji besramno prisvajaju jedni druge. Čak se jedni
drugima guraju u misli, u najskrovitije dijelove onoga drugog.
Zbog toga ih treba kazniti. A to će učiniti ONA. No ipak ih se nikako ne može riješiti.
Navlači ih i trese njima poput psa što u gubici trese plijen. Usprkos tomu ruju po njoj,
prodiru u njene najskrovitije svjetove i usuđuju se tvrditi da tu ništa posebno nisu
vidjeli niti da im se što od viđenoga sviđa! Gak tvrde da im se ne sviđa ni Weber ni
Schonberg.
Majka pak, bez prethodne najave, otvara poklopac na NJENOJ glavi, rukom
samouvjereno poseže unutra i počinje prekapati i rovati. Sve razbaca i ništa ne vrati na
svoje mjesto. Nakon kraćeg vremena izvuče nešto što joj se svidjelo, promatra to pod
povećalom, a zatim odbaci. Inače majka drugačije postupa i dijelove koje je izvadila
najprije snažno iščetka, a zatim očisti spužvom i krpom. Potom energičnim pokretima
osuši kotačić i, očišćenog, ponovo ga vraća u glavu. Kao da je nožić u stroju za
mljevenje mesa.
Neka starija žena ulazi u tramvaj, ona je novi putnik, iako kondukteru nije pokazala
kartu. Misli kako nitko neće primijetiti da je ušla u ova tramvajska kola. Zapravo je već
odavno izvan svega, što i sama sluti. Više joj i ne vrijedi plaćati kartu. Karta za put na
onaj svijet već je i tako u njenoj torbici. A ona vrijedi i za tramvaj.
Uto je neka druga gospođa počinje ispitivati o nekoj ulici, na što ERIKA ne odgovara.
Šuti, iako put poznaje. No gospođa ne da mira ni njoj ni drugim putnicima — prevrnula
je cijeli tramvaj i unijela pometnju među njih dižući i mičući ih sa sjedala kao da će
ondje pronaći put koji traži. Poput ljutite je planinarke što hoda šumskim stazama i
kojoj je već postala navika raskopavati tankim planinarskim štapom mravinjake,
narušavajući spokoj njihovih stanovnika. Tako ih uznemiri da mravi počinju ispuštati
kiselinu. Gospođa je jedna od onih koji iz principa moraju okrenuti svaki kamen, ma
bila ispod njega i zmija. A pročešljat će i svaki proplanak tražeći gljive i bobice. Takvi su
to ljudi. Iz svakog umjetničkog djela istisnut će i ono posljednje, a zatim to svima glasno
objasniti. U parku će džepnom maramicom obrisati prašinu s klupe prije nego što
sjednu na nju. U gostionici će ubrusom još jednom obrisati jedaći pribor. Čisteći ga
gustom četkom, pretražit će odijelo nekog bližeg rođaka u potrazi za svakom vlasi,
pismom ili masnom mrljom.
Sada se ta gospoda glasno ljuti što joj nitko ne može dati traženu informaciju. Tvrdi
dapače da joj je nitko i ne želi dati. Gospođa predstavlja masu ljudi koja nema znanja,
ali se zato jednim služi u izobilju: spremnošću za borbu. Takva će se, ako treba, sa
svima posvaditi.
ERIKA izlazi baš u onoj ulici za koju ju je gospoda pitala i pritom je prezirno gleda.
Žena je shvatila što joj je Erika učinila i sad joj kulja para na uši kao da je ljutit bik. Začas
će ovaj događaj iz tramvaja ispričati prijateljici uz tanjur govedine s grahom. Tako bi
mogla svoj život produžiti barem za vrijeme dok prepričava zgodu, kada ono i za
pripovijedanja ipak ne bi nezaustavljivo prolazilo. A gospodi oduzimalo prostor za
nove doživljaje.
12
 Prije nego što krene njoj dobro poznatim putem u svoj dobro poznati dom, ONA se
osvrće za gospođom koja još uvijek ne zna gdje je. Ceri joj se, zaboravljajući pritom da
će se njen osmijeh za nekoliko minuta pod majčinim pogledom, kao pod plamenom
uređaja za zavarivanje, pretvoriti u hrpicu pepela, a sve samo zato što je zakasnila.
Pritom JE neće utješiti nikakva umjetnost, iako se umjetnosti pripisuje puno toga, prije
svega uloga tješiteljice. No umjetnost ponekad može donijeti i bol.

Erika ili vrijesak. Ime je dobila po toj livadnoj biljci. Prije negoli je rodila Eriku, majka
je svoje dijete zamišljala kao plašljivo i nježno biće. Kada je međutim ugledala glineno
klupko što je naviralo iz njene utrobe, odmah je odlučila uobličiti ga u nešto što će
kasnije moći nazvati čistim i profinjenim. Odavde će uzeti malo i odatle malo. Svako
dijete privlači prljavština i izmet, ako su mu u blizini. Majka je za
Eriku odmah odabrala zanimanje koje ima veze s umjetnošću, kako bi se s mukom
postignuta finoća poslije mogla i unovčiti, a umjetnicu će, osim toga, okruživati
prosječni ljudi što će joj s divljenjem pljeskati. Sada kada je Erika silnim zahvatima
konačno oblikovana u nešto nježno, mora još samo sjesti u kolica što se kotrljaju
putovima umjetnosti i postati umjetnica. Takva djevojčica nije za grube poslove, npr. za
težak ručni rad ili kućanske poslove. Ona je rođenjem predodređena za finese klasičnog
plesa i klasične glazbe. Da postane svjetski poznata pijanistica, to bi, eto, bio majčin
ideal! Kako bi se dijete moglo u svijetu intriga probijati na svom putu, majka na svakom
uglu zabija putokaze, a s njima i Eriku, ako Erika dovoljno ne vježba. Majka upozorava
Eriku na zavidnu hordu, koja će uvijek pokušavati razoriti ono što netko postigne i koja
je gotovo uvijek muškog roda. Ne daj se smesti na svojem putu! Ni na jednoj stubi na
koju se popne Eriki nije dopušteno odmoriti se. Ne smije se, onako zadihana, nasloniti
na cepin, jer mora nastaviti dalje. Na sljedeću stubu. Životinje iz šume opasno su joj se
približile i prijete joj da će i nju pretvoriti u životinju. Na tom putu suparnici Eriku po-
kušavaju navući na hridi pod izgovorom da joj žele pokazati kakav se pogled pruža
odatle. Ali kako se samo lako možeš survati s takvih stijena! Majka joj tu provaliju vrlo
zorno opisuje, kako bi se dijete što bolje čuvalo pada. Svjetska je slava, koju većina neće
moći postići, samo gore, na vrhu. Gore puše hladan vjetar koji kao da šumi kako je
umjetnik uvijek sam. Dok je god Erikina majka živa i može određivati njenu budućnost,
za dijete dolazi u obzir samo jedna stvar: svjetski vrhovi.
Majka gura odozdo, jer ona čvrsto stoji objema nogama na zemlji. Uskoro Erika više
neće imati uporište na majčinim ramenima, već će stajati na leđima nekog drugog, koga
su svojim intrigama uklonili s Erikina puta. Ali klimavo je to uporište! Erika stoji na
vrhovima prstiju na majčinim leđima i zarila je uvježbane prste u vrh brijega, za koji će
se vrlo brzo ispostaviti da je obična mala izbočina u strmoj stijeni i da
samo stvara privid vrha. Propinje se iako Erika, isteže mišiće nadlaktica i s mukom se
uspinje prema gore. Vrškom je nosa već provirila preko ruba stijene, ali jedino što je
ugledala nova je litica, još strmija od prethodne. Tvornica leda u kojoj se proizvodi
slava ovdje je već otvorila svoju podružnicu i proizvode slaže u blokovima jedne na
druge jer se tako smanjuju troškovi skladištenja. Ispred jednog od tih blokova slave,
oblizujući se od sreće, Erika nastupa na srednjoškolskom natjecanju za Chopinovu
nagradu. Uvjerena je da joj nedostaje još milimetar do vrha!
Majka predbacuje Eriki njenu preveliku skromnost. Ti si uvijek posljednja! Otmjena
suzdržanost neće ti nimalo pomoći! Moraš uvijek biti barem među prvo troje, sve što je
13
iza toga ništa ne vrijedi. Tako govori majka, koja svojem djetetu želi samo najbolje pa je
iz istog razloga ne pušta ni na ulicu, kako bi Eriku spriječila da sudjeluje u sportskim
natjecanjima i tako zanemari vježbanje glasovira.
Erika ne voli biti upadljiva. Otmjeno se drži po strani i čeka da drugi postignu nešto
za nju, tuži se povrijeđena ženka majka. Ozlojeđena majka jadikuje da se za svoje dijete
mora brinuti sama i s ratnim pokličem svom silinom kreće u boj. Erika profinjenim
pokretima uvijek sjeda u zadnji red, a takvim ponašanjem neće zaraditi ni za par čarapa
ili gaćice.
Rođacima i prijateljima, od kojih to mnogi nisu, jer se rano odvojila od svih, posebno
pazeći na to da ne bi loše utjecali na njenu kćer, majka puni uši pričama o toj kćeri,
genijalnoj glazbenici. I ona je toga sve svjesnija, klepeće majka. Erika je genijalna
pijanistica, jedini je problem što je još nitko nije uspio otkriti. Inače bi već odavno, poput
repatice u vrtoglavu letu, zasjala na nebu slave. Rođenje malog Isusa bilo bi prema
tomu ništa. Susjedi se slažu s tom tvrdnjom. Rado slušaju kad djevojka vježba. Kao da
slušaju radio, samo što ih to stoji manje nego radiopretplata. Dovoljno je otvoriti
prozore i vrata i već zvuk prodire u najskrovitije kutove stana, po kojem se širi poput
otrovnog plina. Ogorčeni susjedi obraćaju se Eriki kad god je vide i mole je da ne stvara
toliku buku. A majka djevojci priča da su susjedi oduševljeni njenim bravurama na
klaviru. Kriku nosi potočić majčina oduševljenja poput hračka na površini vodene
struje. Kasnije se čudi kada se neki poznanik iz susjedstva potuži na njeno sviranje. Pa
majka joj nikada ništa nije rekla o nečijim pritužbama!

S godinama Erika polako nadmašuje svoju majku u preziranju ljudi koji je okružuju.
Ti laici pojma nemaju, mama, njihove su ocjene grube, nisu dovoljno zreli da osjete
glazbu, a u mojoj su struci ionako mjerodavni samo stručnjaci. Majka joj odvraća: Ne
rugaj se hvali jednostavnih ljudi koji glazbu slušaju srcem i više joj se raduju nego oni
vrhunskog glazbenog obrazovanja, koji su razmaženi i blazirani. Majka o glazbi ništa
ne zna, no prisiljava dijete da se bavi umjetnošću. Između majke i kćeri odvija se fer
natjecanje u osvećivanju, jer dijete vrlo brzo uviđa da je u poznavanju glazbe odavno
nadmašilo majku. Majka dijete obožava poput idola, a zauzvrat traži vrlo malo: djetetov
život. Majka želi sama odlučiti ima li život njena djeteta smisla.
Erika se ne smije družiti s običnim ljudima, ali smije slušati njihove pohvale. Jer
stručnjaci Eriku naime ne hvale. Onog Guldu i Brendela, a i Argerichku i Pollinija
snašla je sudbina diletantskog i nemuzikalna glazbenika. Ali sigurno je da Kohutice nije

nigdje bilo kada je Bog dijelio talent. Sudbina se uvijek trudi biti nepristrana i ne
dopušta da je zavara ljepuškast crvić iz kojega bi se glazbeni talent tek trebao razviti. A
Erika osim toga nije ni lijepa. Da je i htjela biti lijepa, majka bi joj to zabranila. Puna
očekivanja, Erika uzalud pruža ruke prema sudbini, no sudbina joj nije namijenila
ulogu pijanistice. Odbacuje Eriku poput blanjevine što pada na pod. Erika ne shvaća što
joj se događa, jer je uvjerena da je već odavno među najboljima.
A onda je doživjela poraz na važnom završnom koncertu Glazbene akademije,
potpuno zakazavši pred publikom u kojoj je uglavnom bila rodbina konkurenata, ali i
njena majka koja je potrošila zadnji novčić za haljinu što ju je Erika nosila na tom
nastupu. Nakon tog nesretnog događaja majka je Eriku ispljuskala jer su čak i potpuni
glazbeni laici, koji pogrešku nisu mogli otkriti u krivom pokretu prstiju, na Erikinu licu

14
mogli vidjeti što se dogodilo. Erika nije odabrala komad koji bi bio prikladan za tu
masu što se lelujala dvoranom, već je odabrala Messiaena. Bio je to izbor od kojega ju je
majka odmah pokušala odvratiti. Majka je znala da njeno dijete takvom vrstom glazbe
neće uspjeti osvojiti srca mase, koju su i majka i dijete oduvijek prezirale, ona prva zato
što je oduvijek bila malen, beznačajan dio te mase, a potonja jer se od početka trudila da
ne postane takav mali, beznačajni dio.
Obasipana paljbom pogrda, Erika je oteturala s koncertnog podija i onako
osramoćena još se morala suočiti s majkom. I njena ju je profesorica, bivša poznata
pijanistica, prekorila na najstroži mogući način. Nije iskoristila priliku, koja se više
nikada neće ponoviti.
Što joj je drugo ostalo nego promijeniti struku. Bio je to težak korak za vrsnu
pijanisticu koja je odjednom morala imati posla s potpunim početnicima i naprednijim
učenicima bez ikakvog osjećaja za glazbu. Konzervatoriji i glazbene škole, pa i one
privatne, strpljivo prihvaćaju svašta, čak i ono čemu je mjesto na smetlištu, u najboljem
slučaju na nogometnom igralištu. Mnoge mlade još uvijek, kao u stara dobra vremena,
nešto i netko tjera da se bave umjetnošću. Većinu njih u glazbenu školu potjeraju
roditelji, jer upravo roditelji o umjetnosti pojma nemaju, znaju samo to da postoji. A ko-
liko joj se vesele! Mnoge od mladih umjetnost s gađanjem odgurne od sebe, jer, zaboga,
nekih granica mora biti. U svom nastavničkom poslu Erika je uvijek rado povlačila
jasnu granicu između darovitih i nedarovitih učenika. Činjenica da upravo ona može
odabirati i odbacivati pomogla joj je da zaboravi poniženje koje je doživjela kada su je
grubo odvojili od nadarenih, kao da je jarac što je zalutao među ovce. Erikini učenici
šarolikog predznanja nasumce su sastavljena skupina s kakvom još ni jedan nastavnik
nije radio. Među njima će se rijetko naći netko nadaren. U prvim godinama školovanja
lirika iz nekih uspije izvući poneku Clementijevu sonatinu, ali većina još uvijek rokćući
ruje po Czernyjevim etidama za početnike i pada na polugodišnjem ispitu jer nije u
stanju pročitati note, dok su njihovi roditelji uvjereni kako su im djeca na najboljem
putu da postanu glazbeni virtuozi.
Zadovoljstvom je ispunjava, iako je i tu uvijek crv sumnje i straha, marljivi napredni
učenici, koji se trude. Oni s velikim naporom ipak uspijevaju odsvirati Schubertove i
Beethovenove sonate ili pak Schumannovu Kreislerianu, kojima dosežu vlastite glazbene
vrhunce u kratkoj karijeri učenika glazbenih škola. Njihovo oruđe, stari Bosendorfer,
uspijeva proizvesti nekakve čudne tvorevine, a pored njega stoji profesorica
Bosendorfer, koju smije utjelovljavati isključivo Erika, osim ako se komad ne izvodi na
dva klavira.

Svake tri godine učenici glasovira moraju polagati ispit za prijelaz na sljedeći stupanj.
Najviše posla oko toga ima Erika koja, snažnije dodavajući gas, nekako mora pokrenuti
uspavani učenički motor. Frizirani motor na ispitu ponekad i ne upali, jer bi se učenik
više volio baviti drugim stvarima, onima koje s glazbom imaju veze samo onoliko
koliko bi rado taj učenik, istim žarom kojim pjeva, slinio na uho svoje djevojke. Takve
stvari Eriki nisu mile i pokušava ih spriječiti kada god to može. Svojim učenicima često
drži prodike, plašeći ih predstojećim ispitom i objašnjava im da je manja šteta pogrešno
odsvirati jednu notu negoli cjelinu izvesti u sasvim krivom duhu i tako promašiti bit
djela. No njene riječi ne dopiru do učenika što su od straha gotovo oglušili. Jer za
mnoge od njih bavljenje glazbom znači uspeti se iz nižih radničkih slojeva na visinu

15
umjetničkog zanata, koji je, ako ništa drugo, čist. I oni će jednoga dana postati učitelji i
učiteljice glasovira. Boje se da će na ispitu, kada njihovim žilama poteče doping straha,
znojnim prstima, užurbanim poput srca što divlje kuca, odsvirati krivu notu. Može im
Erika o umijeću interpretacije pričati koliko god želi, ali njima je najvažnija samo jedna
stvar: komad ispravno odsvirati do kraja.
Erika sve češće i sa sve većim veseljem razmišlja o gospodinu Walteru Klemmeru,
zgodnu plavokosu momku koji odnedavna prvi dolazi na jutarnje satove, a navečer
zadnji odlazi. Baš je vrijedan mladić, razmišlja Erika. I još student na Tehničkom
fakultetu, gdje proučava blagotvorna svojstva električne struje. U posljednje vrijeme
dolazi na satove svih učenika i sluša baš sve, od početničkog nespretnog vježbanja
ljestvica do prštavih oktava Chopinove Fantazije u f-molu, opus 49. Doima se kao netko
tko ima puno vremena, što je prilično neobično za studenta na zadnjoj godini
elektrotehnike. Jednoga ga je dana Erika upitala ne bi li radije vježbao Schonberga
umjesto da besposleno sjedi? I ne mora li učiti za ispite? Zar nema nikakvih predavanja
ili vježba? Iz odgovora saznaje da su sada školski praznici, kojih se nije sjetila, iako
medu njenim učenicima ima puno studenata. Pa da, praznici u glazbenoj školi ne
podudaraju se s praznicima na fakultetu, a strože gledano, u umjetnosti ionako nikada
nema predaha i praznika. Baviš li se umjetnošću, ona te svuda prati, što pravom
umjetniku ne smeta.
Erika s čuđenjem pita: Kako to da ste danas tako rano došli, gospodine Klemmer?
Oni koji kao vi mogu odsvirati Schonbergovu 33 h sasvim se sigurno ne zabavljaju
slušajući izvedbe iz pjesmarice Pjevajmo radosno, svirajmo radosno. Kako vam se uopće
sve to sluša? Marljivi Klemmer laže odgovarajući da se svuda i uvijek može nešto
naučiti, pa makar i sitnica. Iz svega se može izvući neka pouka, nastavlja mali
prevarant, koji nema pametnijeg posla nego lagati. Nadalje dodaje da se i od najmanjih i
najbeznačajnih, ako ste žedni znanja, može nešto naučiti. No želite li napredovati takav
način učenja ubrzo morate prevladati. Jer učenik ne smije stati na malim i beznačajnim
stvarima, inače uzde u ruke preuzima njegov nadređeni.
Osim toga, mladić rado sluša profesoricu kako muzicira pa bilo to tek pjevuckanje ili
sviruckanje nekakvog refrena, odnosno ljestvice u H-duru. Erika odgovara: Nemojte,
molim vas, dijeliti komplimente staroj učiteljici glasovira, gospodine Klemmer!
Klemmer odvraća: Kako to mislite staroj?! Ne pretjerujte! Osim toga, to nisu
komplimenti, već moja najdublja i najiskrenija uvjerenja. Onako pretjerano marljiv
ponekad uspije nagovoriti profesoricu da mu uz obvezatne vježbe zada i dodatne. Pun
iščekivanja gleda svoju profesoricu, čeka njen najmanji mig. Vreba svaki njen pokret

prstom. Učiteljica pak, s visine, kao da je na visoku vrancu, otrežnjuje Klemmera britko
komentirajući njegovo sviranje Schonberga: Tako dobro ga ipak ne svirate. Kako bi se
rado učenik prepustio takvoj predavačici, čak i onda kada na njega gleda ovako
svisoka, kao da je na konju kojem, dok to govori, nemilosrdno zateže uzde.
Sve mi se čini da je taj zgodni dečko u tebe zaljubljen, zajedljivo komentira majka dok
odlaze s konzervatorija, gdje ju je majka nakon nastave dočekala, kako bi dvije dame,
ruku pod ruku i uopće vrlo komplicirano povezane, prošetale središtem grada. Jako je
važno i kakvo je vrijeme, jer o tomu ovisi kojim će putem dame krenuti. U izlozima ima
puno toga što privlači pozornost prolaznika, a što Erika nikako ne smije vidjeti. Upravo
je zato majka dočekuje nakon posla. U izlozima su elegantne cipele, torbice, šeširi i
16
nakit. Majka odvlači Eriku na drugu stranu, opravdavajući duži put lijepim vremenom.
Osim toga, u parku se već rascvjetalo cvijeće, ruže i tulipani, a ni oni još nisu odabrali
svoje halje. Majka govori Eriki o prirodnoj ljepoti, koja ne treba nikakve dodatne ukrase.
Pa Erika je prirodno lijepa, ma kakva da je. Što će joj sve te bezvrijedne krpice?

Približavaju se tako osmom bečkom okrugu, a do njih već dopire dobro im poznati
miris četvrti u kojoj stanuju, miris sjena u staji. Majka može odahnuti. S mukom je
uspjela provesti kćer pored svih butika do sigurne Josefstadterstrasse, kojom se
približavaju svojoj ulici. Zadovoljna je i što šetnja ni ovaj put nije stajala više nego
potrošene potplate. Bolje popraviti istrošene potplate nego od nekog prevaranta kupo-
vati nove cipele.
U tom gradskom okrugu živi uglavnom starije stanovništvo. Najviše ima žena. Na
svu sreću jedna se od tih starijih gospoda domogla mlađeg privjeska, kćeri, na koju
može biti ponosna i koja će se o njoj brinuti sve do smrti. Jer njih dvije samo smrt može
rastaviti. Smrt je cilj što je napisan na privjesku Erikina kovčega s kojim bi trebala
krenuti u život. U toj se gradskoj četvrti ponekad dogodi serija ubojstava: život izgubi
nekoliko starijih ženica, okruženih brdima starog papira u svojim stanovima sličnim
lisičjim jazbinama. Kamo su nestale njihove štedne knjižice, to sam dragi Bog zna, a
bogme i taj kukavički ubojica, koji je, prije negoli je otišao, dobro pogledao ispod svih
madraca. I ono malo nakita obično nestane. A jedini sin, zastupnik tvornice jedaćeg
pribora, ostane praznih ruku. Osmi okrug grada Beča omiljeni je cilj ubojica. Vrlo se
lako može saznati gdje točno stanuju starije gospođe. Kao ruglo svim sustanarima u
svakoj kući te gradske četvrti živi bar jedna bakica koja uvijek poslušno otvara vrata
lažnom službeniku plinare. Policija upozorava stare ljude da to ne čine, ali oni i dalje
otvaraju svoja srca i vrata svojih stanova, jer su osamljeni. Majka Kohut sve to
objašnjava gospođici Kohut ne bi li u njoj probudila strah za majku i tako je odvratila od
toga da je ikada napusti.
Inače tu uglavnom žive državni službenici i miroljubivi namještenici. Djece ima malo.
Po ulicama su procvali kesteni, a u Prateru se zazelenjelo drveće. U Bečkoj se šumi
zeleni vinova loza. No Kohutice se moraju pomiriti s tim da te ljepote nikada neće
izbliza vidjeti jer nemaju auto. Umjesto toga često se odvezu tramvajem do jednog
pomno odabranog mjesta na rubu šume, gdje silaze i kreću na pješačku turu. Njih dvije,
majka i kći, nalik dvjema ludim tetama Charlyja Frankensteina, hodaju s naprtnjačama
na leđima. Točnije, kći nosi naprtnjaču u kojoj je od znatiželjnih pogleda zaštićeno ono
malo majčinih stvari. Između ostalog i majčine čvrste polucipele za dugo hodanje

najkvalitetnije marke. I jakne za kišu i kišobrani su tu: oprema im je onakva kakvu

propisuje priručnik za planinare. Jer bolje je spriječiti nego liječiti. Obje su se dame
žustro uputile šumskim puteljkom. Ne pjevaju, jer oni koji se razumiju u glazbu ne žele
svojim pjevanjem oskrvnuti čistu umjetnost. Baš je kao u Eichenilorfova vremena,
pjevuši majka, sve ovisi o duhu pojedinca, o njegovu odnosu prema prirodi! Ne o samoj
prirodi. A takvoga su duha obje naše dame: vesele se prirodi na svakom koraku.
Ugledaju li potočić što žubori šumom, moraju iz njega smjesta popiti svježe vode,
nadajući se da se prije toga u potočić nije popišala srna. Ali naiđu li na neko debelo
stablo
ili gusto žbunje, onda se i one mogu popišati, jedna po jedna, dok ona druga pazi da
17
netko ne naiđe i drsko ne promatra.
Tako Kohutice pune baterije za nadolazeći tjedan, u kojem će se majka kao i uvijek
dosađivati, a Eriki će učenici piti krv. Jesu li te i danas naljutili, majka svake večeri
ispituje kćer, nesuđenu pijanisticu. Ne, nije bilo strašno, odgovara kći, u kojoj još uvijek
živi tračak nade koju majka polagano, ali uporno uništava. Majka se naime tuži na
pomanjkanje kćerinih ambicija. Erika te priče sluša posljednjih trideset godina.
Pretvarajući se da je puna poleta i nade, zna da je jedino što još može očekivati stjecanje
profesorske titule, koju joj je zapravo već dodijelio gospodin savezni predsjednik. Na
jednostavnoj svečanosti priređenoj u čast dugogodišnjih profesora glazbe. Jednom će,
što i nije tako daleka budućnost, doći
i umirovljenje. Općina Beč velikodušna je prema svojim umirovljenicima. No kada se
netko dugo bavi umjetničkim pozivom, umirovljenje ga ipak pogodi kao grom. A koga
pogodi, pogodi. Općina Beč brutalno prekida prenošenje umjetnosti s naraštaja na
naraštaj. Obje dame tvrde da se jako raduju Erikinu umirovljenju! Gaje velike planove
za vrijeme koje će doći. Dotad će stan u vlasništvu otplatiti i kompletno urediti. A osim
toga, nadaju se i da će uštedjeti za malo građevinsko zemljište u Donjoj Austriji. Ne bi
bilo loše imati kućicu u Donjoj Austriji, kojom će se koristiti samo dame Kohut. Tko
planira, ne riskira. Tko štedi u mladosti, toga u starosti neće snaći nevolja. Majci će tada,
istina, biti već stota, ali sasvim će sigurno biti dobra zdravlja.
Na obroncima Bečke šume krošnje obasjane suncem plamte jarkim sjajem.
Tu i tamo glavicu je sramežljivo promolio pokoji proljetni cvijetak, koji će majka ili kći
ubrati i spremiti u vrećicu. I pravo mu budi. Tko je kriv cvijeću što je radoznalo. Radoz-
nalost posebno rado kažnjava mama Kohut. Kaj ne kak nam ovi cveteki fino pašu u onu
svijetlozelenu okruglu vazu iz Gmundena, Erika?

U pubertetu Erika živi u potpunoj zaštićenosti kućnog rezervata. Zaštićena je od svih

vanjskih utjecaja i iskušenja. Zaštićena je od zabave, ali ne i od posla. Majka i baka uza
se uvijek imaju oružje. Njih su dvije prava ženska brigada, koja Eriku štiti od muških
lovaca što posvuda vrebaju i koja je, u slučaju potrebe, dotičnog lovca spremna i
vlastoručno kazniti. Obje se stare žene, čiji su spolni organi potpuno zakržljali, bacaju
pred svakog muškarca kako se on ne bi probio do njihove srne. Njihovu mladunčetu ne
smije ništa nauditi, ni ljubav, a pogotovo ne užitak. Stidnim usnama ukrućenim kao da
su od kremena, poput umirućeg jelenka što otvara i zatvara obamrla kliješta, škljocaju
zrakom uz rezak zvuk, no ništa ne mogu uhvatiti. Zato se drže mladog mesa svoje kćeri
i unuke i polako je razdiru na komade, hraneći se njenom mladom krvlju, a sve samo
zato da ne bi došao netko drugi i pokvario je. Posvuda imaju prijateljice kojima su
najozbiljnije naložile da špijuniraju njihovo dijete izvan kuće. Njih dvije, djetetove
odgojiteljice, mogu sa svojim doušnicama uz kavicu satima raspredati o Eriki. Izvješća
su duga i podrobna, pogotovo zato što se odvijaju za stolom punim domaćih kolača.
Vrle špijunke izvješćuju što su na primjer vidjele kod stare brane: malu su Kohuticu, na
koju baka i mama toliko paze, zatekle u društvu nekog studenta iz Graza! Nakon toga
stare Kohutice dijete ne puštaju izvan okrilja doma sve dok se ne popravi i ne zaboravi
tog muškarca. Njihova je kućica na vrhu brežuljka, iznad doline u kojoj žive špijunke,
što iz navike dalekozorima promatraju brijeg. A ne sjete se počistiti smeće ispred
vlastitih vrata, čak zanemaruju kućanske poslove kada početkom ljeta na selo stignu
18
susjedi iz glavnog grada. Livadom žubori potočić. Veliki lješnjakov grm promatračevu
oku zaklanja korito potoka što naglo nestaje iza grma gdje počinje susjedova livada. S
lijeve strane njihove kuće oštrom se strminom prostire livada što doseže do ruba
državne šume, dio koje pripada i njima. Svuda uokolo guste su crnogorične šume koje
zaklanjaju pogled, ali ipak se jako dobro može vidjeti što radi susjed, a i on može vidjeti
što rade dame Kohut. Puteljcima idu krave na ispašu. Lijevo je iza kuće ugljenarnica, a
malo udesno mlada šuma u kojoj je zabranjena sječa, prepuna jagoda.
Okomito iznad kuće lete ptice, medu njima i jastrebovi i škanjci.
Majka jastreb i baka škanjac zabranjuju njima povjerenom djetetu da napusti
gnijezdo. NJEN je mladi život poput velike torte od koje majka i baka režu debele
kriške, a i susjede čupkaju komadićke oduzimajući Eriki i posljednje dostojanstvo.
Probudi li se u bilo kojem dijelu njena tijela život, taj se dio proglašava trulim i mora se
smjesta odsjeći. Previše besposlena švrljanja djevojci koja se posvetila glazbi može samo
štetiti. Znaju stare Kohutice kamo nju vuče: onamo dolje k staroj brani, gdje se igraju
dečki i cure prskajući se u plićaku. Glasno se smiju i nestaju pod vodom. ERIKA bi
medu tim provincijalkama mogla zasjati poput zvijezde. Ona je ionako dresirana da
uvijek bude prva i najbolja. Od malih je nogu uče da je sunce oko kojega se sve okreće.
Jedino što mora činiti mirno je stajati, a svi će se, gledajući je s obožavanjem, vrtjeti oko
nje. Ona to pouzdano zna. Uvijek su joj govorili da je bolja od drugih. A Erika to
naravno radije ne želi provjeravati.
Gledajući kroz prozor, s teškom mukom podiže violinu kao da je najteži teret i
prislanja je na bradu. Vani se smije sunce i zove je na kupanje. Kao da je nagovara da se
pred svima svuče u kupaći kostim, što stare Kohutice najstrože zabranjuju. S dva bolna
prsta lijeve ruke pritišće čelične žice na vratu violine. Izmučeni Mozartov duh izlazi iz
glazbala, koje cvili kao da ga netko davi. Svirajući bez ikakvih osjećaja, Eriki se čini da
se Mozartov duh izvlači iz neke duboke spilje. Glazbalo civili i gunđa. ERIKA se
međutim ne mora bojati da će je netko ocjenjivati. Glavno da drugi čuju kako svira, jer
već je i to znak da se dijete, uporno vježbajući, polako uspinje u više glazbene sfere,
odbacujući iza sebe prljavu ljusku tijela. Majka i baka energičnim pokretima pomno
pretražuju praznu Erikinu ljusku ne bi li na njoj našle tragove kakva muškaraca, a zatim
je snažno istresaju.
Kada završi sa sviranjem, Erika ponovo može obući svoju ljusku, očišćenu i
uškrobljenu. Ljusku bez osjećaja, ljusku koju radi osjećaja nikada neće žrtvovati.
Majka kratko dobacuje da bi ERIKA, kada bi joj se dopustilo raditi što želi, sasvim
sigurno pokazala više mara u traženju kakvog mladića nego u vježbanju glasovira.
Glasovir moraju ugađati svake sezone jer inače zvuči poput stare kante. U tu se svrhu
posebno poziva ugađač iz Beča, koji stiže vlakom i sav se uspuhan penje brijegom, na
vrh kojega su neki luđaci, kako tvrde, dovukli glasovir. Zamislite, na tisuću metara
nadmorske visine! Ugađač tvrdi da će se na tom glazbalu moći orati još najviše dvije
godine, dok ga zajednički rad hrđe, vlage i plijesni sasvim ne dokrajči. Majka se brine o
tomu da klavir uvijek bude dobro ugođen, ali neprestano mora ugađati i onaj
tvrdoglavi, živi instrument, koji se vrlo lako može pokvariti. Pritom joj nije toliko važna
Erika, vlastita kći, koliko njen, majčin, utjecaj na taj instrument.
Majka svaki put ustraje u tomu da se prilikom tzv. »davanja koncerata«, koji su slatka
nagrada za uporno vježbanje, širom otvore prozori na kući kako bi u čarobnim
melodijama mogli uživati svi susjedi. Majka i baka tada stoje pored prozora, naoružane

19
dalekozorom, i s visine svoga brijega promatraju jesu li susjeda i cijela njena obitelj sjeli
pored stare mačke na klupčicu ispred kuće poslušno slušajući »koncert«. Ta im susjeda
prodaje mlijeko, svježi sir, maslac, jaja i povrće i zato neka za Erikina koncertiranja
izvoli sjediti pred kućom i slušati. Baka hvali susjedu što je konačno našla vremena u
miru uživati u glazbi. To je čekala cijeli život. I evo dočekala je to u starosti. O, Bože,
koje li divote! Čini se da čak i susjedini gosti, koji sjede pred kućom, slušaju Brahmsa.
Majka radosno primjećuje da će gosti uz porciju svježeg mlijeka dobiti i porciju prave,
uživo izvedene klasične glazbe. Njeno će dijete, u koje je upravo usađen Chopinov duh,
susjedi i gostima na njenu seoskom dobru izvesti Chopina. Majka opominje dijete neka
lijepo glasno svira jer je susjeda već pomalo nagluha. Susjedi slušaju novu melodiju,
koju dosada još nikada nisu čuli. Ali slušat će je toliko da će je moći i sami odsvirati. I
vrata ćemo otvoriti da bolje čuju. Prljava bujica klasične glazbe navire kroz sve otvore
na kući i razlijeva se niz obronke u dolinu. Susjedi čuju Erikino sviranje kao da stoje
pored glasovira. Samo moraju otvoriti usta i već im se u njih slijeva topla Chopinova
surutka. A kasnije i Brahms, taj skladatelj nezadovoljenih, pogotovo žena.
Skupivši svu snagu, Erika širi krila i zalijeće se prema tipkama, koje joj se prijeteći
približavaju poput tla što ga užasnut gledaš dok se zrakoplov obrušava. Svaki ton koji
ne uspijeva odsvirati otprve jednostavno ispušta. To je suptilna osveta njenoj glazbeno
neukoj mučiteljici. Preskakanje tonova njeno je slatko, malo zadovoljstvo. Laici to
ionako ne primjećuju, ali zato i bezazleni turisti na loše odsvirane tonove prestravljeno
skaču iz svojih ležaljki. Koji je to vrag?! Svake godine gazdarici na seoskom dobru
skupo plaćaju mir, a odjednom cijelo brdo bruji od nekakve buke.
Obje otrovne majčice, ta dva stara pauka, pozorno slušaju sviranje svoje žrtve, kojoj
su gotovo isisali krv. Hodaju uokolo u dindrlicama s pregačama na velike cvjetove
preko njih. Više štede dindrlice nego osjećaje svoje zatočenice. Blistaju od sreće što je
njihovo dijete tako skromno, iako je iza njega praksa ravna onoj svjetski poznate
pijanistice. Njihovo dijete i unuku svijet neko vrijeme neće moći vidjeti, a poslije, kada
više neće pripadati majci i baki, dijete će se potpuno moći predati svijetu. Majka i baka
očekuju od svijeta da bude strpljiv, a zauzvrat će mu one kasnije povjeriti svoje dijete.
Koliku publiku opet imaš! Pogledaj samo, sluša te najmanje sedam turista, ispruženih
u prugastim drvenim ležaljkama. To je prava proba. Pošto su zamrli posljednji taktovi
Brahmsa, Erika je na svoje zaprepaštenje začula neke čudne zvukove. Kakav je to ružni
zvuk što odzvanja poput jeke upravo utihnula glasovira? Zar se turisti cerekaju? Čemu
li se tako glupo smiju? Zar nemaju nimalo poštovanja?! Majka i kći, oboružane kantama
za mlijeko, odlučna koraka silaze s brijega i u ime Brahmsa odlaze u osvetnički boj
protiv glupog cerekanja. Turisti se koriste prilikom što su se dame pokazale i tuže se na
buku koja narušava mir prirode što ih okružuje. Na to im je majka odbrusila da u
Schubertovim sonatama ima viša mira nego u šumi. Samo što oni to ne razumiju. Oholo
i prezirno okrenuvši lice od te mase, majka se s maslacem u ruci i plodom tijela svoga
pored sebe vraća na svoj usamljeni brijeg. Kći ponosno korača za njom s kantom mlijeka
u ruci. Obje će se, onako uvrijeđene, pokazati u javnosti tek sljedeći dan. Za to vrijeme
gosti na seoskom dobru živo razgovaraju
oomiljenom hobiju: ispijanju domaće rakije.
Ona se osjeća isključena iz svega, jer i jest isključena iz svega. Drugi idu naprijed
penjući se pritom preko nje. Čini se da je ona jedina prepreka na putu. Šetači prolaze, a
ona ostaje ležati poput odbačena zamašćena papira koji otpuhuju naleti vjetra.

20
Zamašćen papir ne može daleko odletjeti; trune ondje gdje je. A proces raspadanja traje
godinama, koje se bezlično nižu.
Za promjenu u posjet im ponekad dođe njen bratić, koji u tili čas kuću ispuni
prštavom živošću. Osim što sve ukućane trgne iz učmalosti, on sa sobom donosi dah
drugačijeg, njoj stranog života, koji je privlači kao što ulična svjetiljka privlači leptira.
Bratić je student medicine i svojim zaraznim veseljem
i sportskim vještinama privlači svu seosku mladež. Ležerno priča viceve o
medicinarima i svi ga zovu dečec, s pravom, jer je dečec koji zna što je zabava. Kao
stijena strši među seoskom mladeži što se oko njega lomi poput uzburkanih valova i u
svemu ga pokušava oponašati. U kuću se odjednom vratio život, jer je u nju došao
muškarac koji inače sa sobom donosi život. Obzirno se smješkajući, ali s ponosom u
očima dvije žene prate pogledom tog živahnog mladića koji se mora istut-njati. Jedino
ga upozoravaju na ženske zmije, što će sve učiniti da se njima poslije oženi. Taj se
mladić najviše voli istutnjati pred očima javnosti. Uživa imati publiku i zna je okupiti.
Čak se i NJENA stroga baka smješka. Naposljetku, muškarac je taj koji mora van, u boj s
neprijateljskim životom, a kći za to vrijeme, zatvorena u kući i muzicirajući, treba težiti
duhovnom uzdizanju.
Dečec najradije hoda u uskim kupaćim gaćicama i najviše mu se sviđa, barem kada je
riječ o djevojkama, ako su odjevene u uski bikini, koji je te godine modni hit. Sa svojim
prijateljima pogledom milimetarske točnosti mjeri djevojačke obline i nemilosrdno se
ruga kada nema što izmjeriti. Dečec rado igra badminton sa seoskim djevojkama. Trudi
se uputiti ih u to umijeće za koje je u prvom redu potrebna koncentracija. Uvijek je
spreman priljubiti se uz svoju učenicu i svojom rukom voditi njenu, dok se djevojka u
uskom bikiniju crveni od srama. Uštedjela je od svoje plaće prodavačice da bi mogla
kupiti taj kupaći kostim. Djevojka bi se htjela udati za liječnika i želi pokazati svoju
figuru tako da budući liječnik točno zna što dobiva. Neće valjda kupiti mačka u vreći.
Dečecove genitalije stisnute su u oskudni komadićak tkanine, što ga na bokovima stežu
dvije uzice, na svakom svezane u čvorić. Ti čvorići ponekad olabave pa ih dečec mora
ponovo zavezati. Tako izgledaju muške mini kupaće gaćice.
No omiljena mu je zabava ovdje na brijegu, gdje ga svi obožavaju, pokazati svoje
hrvačko umijeće. A zna i nekoliko džudo-zahvata. Svaki čas pokaže neku novu
majstoriju. Laik koji o toj borilačkoj vještini nema pojma i koji se ne zna suprotstaviti
takvim zahvatima u tren se oka nade na podu.
Svi tule od smijeha, a žrtva se dobroćudno smije kako se ne bi izložila ruglu. Djevojke
se kotrljaju oko dečeca poput zrelih plodova što su pali sa stabala voćaka. Taj ih mladi
sportaš samo mora pokupiti i pojesti. Hihoćući i krajičkom oka međusobno se
odmjeravajući, djevojke se trude iskoristiti prednost koju imaju ako uhvate mjesto bliže
dečecu. Uz kreštanje se kotrljaju niz brijeg i, pocikujući, zaustavljaju se u šljunku ili
grmlju. Iznad svih njih stoji mladi muškarac i likuje. Hvatajući je za zglob, uzima
djevojku koja mu se nudi i stišće je, stišće. Pritom se koristi skrivenim zahvatom poluge,
koji nitko ne može vidjeti, ali koji pokusnu osobu poput neke nadmoćne sile, a prljavim
trikom, prisiljava da se polako spušta u klečeći položaj ravno pred dečecove noge.
Napol je povuče on, napol ona sama sklizne na pod. Tko bi odolio tom mladom
studentu? Ako je student dobre volje, djevojka, koja puže pred njim na podu, smije mu
ljubiti stopala, jer ako mu ih ne izljubi dečec je neće pustiti. Dobrovoljna žrtva ljubi
stopala nadajući se pritom da će zajedno prijeći na slađe poljupce, kakvi se daju i
21
primaju u tajnosti.
Zrake sunca poigravaju se na glavama mladih što se prskaju u bazenu. Kapljice vode
bliješte. ONA vježba glasovir i pravi se da ne čuje salve smijeha što pršte zrakom.
NJENA ju je majka odmah opomenula da na to ne obraća pozornost. Majka stoji na
stubama ispred kuće i smije se, smije, držeći u rukama tanjur s kolačima. Pritom govori
da si samo jednom mlad, ali u tom silnom kreštanju nitko je ne čuje.
ERIKA jednim uhom prati sve što se vani događa. Čuje sve što njen bratić izvodi s
djevojkama. Osluškuje kako on oštrim zubima odgriza velike komade vremena i sa
slašću ih guta. ONA je pak bolno svjesna svake sekunde što prolazi. Njeni prsti prebiru
po tipkama kao da su brojke na satu. Na prozoru su sobe u kojoj vježba rešetke, a
njihova sjena na zidu slična je križu, što šareni metež izvana tjera iz sobe kao da je
vampir koji Eriki želi popiti krv.
Mladić je zaslužio osvježenje i baca se u bazen. Bazen je upravo napunjen svježom
ledenom vodom iz bunara i samo
se oni hrabri, oni kojima pripada svijet, usuđuju skočiti u tako hladnu vodu. Glasno i
veselo otpuhujući poput kita, mladić izranja. Ona to primjećuje, a da i ne vidi. Praćene
povicima odobravanja, novopečene se prijateljice budućeg liječnika, koliko ih god stane,
bacaju na glavu u bazen. Kakva je to samo cika i vika. Sve oponašaju našeg dečkića,
smijući se komentira majka. Ona je inače uviđavna žena. I stara baka, koja je i baka
nestašna Erikina bratića, žurno prilazi prozoru kako bi mogla promatrati studentove
psine u bazenu. Dečko, kojemu ništa nije sveto, pa ni starost, poprskao je ledenom
vodom i baku. Ali baka se na te zločestoće svog unuka samo razdragano smije, dok ga
majka brižno opominje da ne skače u bazen zagrijan. Na kraju je i ona, ugledavši
nećaka kako oponaša tuljana, protiv svoje volje, sa svima drugima prasnula u glasan
smijeh, od kojega bi se u naletima sva tresla. Majka se od smijeha trese i trza kao da se u
njoj kotrljaju staklene kugle. Dečec ide tako daleko da baca loptu u zrak i pokušava je
dočekati na nos, no i u tomu je tako spretan da je svima jasno kako je i tu točku
uvježbao. Svi se gotovo kotrljaju i plaču od smijeha. Netko je i glasno zajodlao. Drugi je
pak glasno počeo podcikivati kao što se već podcikuje u brdima. Skoro će ručak. Bolje je
prije ručka osvježiti se u bazenu nego punog želuca skakati u vodu, jer je to puno
opasnije.

Zadnji su tonovi glasovira utihnuli i potpuno iščezli, NJENE se tetive opuštaju, sat
koji je majka osobno navila odzvonio je. Naglo skočivši sa stolca, prekida sviranje usred
glazbene fraze i prepuna neshvatljivih mladenačkih osjećaja juri iz sobe ne bi li uhvatila
barem nešto od općeg veselja i zabave što se vani odvija. Vani je svi dočekuju s
opravdanim pitanjem: Zar si opet morala vježbati? Pa majka bi te trebala ostaviti na
miru barem za školskih praznika! No majka nikome ne dopušta da loše utječe na njenu
kćer. Dečec, koji niti pije niti puši, punih usta žvače sendvič sa salamom. Iako će začas
svi zajedno ručati, dame kuće ne mogu svojem ljubimcu odbiti komad kruha sa
salamom. Pojevši sendvič, u čašu od pola litre utače veliku količinu sirupa od malina
koje su dame vlastoručno ubrale, miješa ga sa svježom bunarskom vodom i u jednom
dahu slijeva niz grlo. Sada se baš fino osvježio. Dlanom se zadovoljno lupka po
mišićavu trbuhu, ali i po drugim mišićima. Majka i baka satima se natječu u izmišljanju
zgodnih detalja kojima bi mogle obogatiti omiljena jela svoga miljenika. Cijeli se dan
svađaju oko toga što dečec radije jede, teleće ili svinjske odreske. Majka ispituje nećaka
22
kako napreduje studij, na što on odgovara da je sada na praznicima i da
o studiju ne želi razmišljati. I da se želi ispucati i nauživati svoje mladosti. Onda će
kasnije mirne duše moći reći da je njegova mladost odavno prošla.
Dečec se obraća ERIKI savjetujući joj da se malo više smije. Zašto je tako ozbiljna?
Savjetuje joj da se počne baviti sportom, koji te može nasmijati i uopće povoljno utječe
na svakoga. Objašnjavajući prednosti sporta, bratić se tako glasno smije da mu
komadići sendviča ispadaju iz razjapljenih usta. Stenjajući od zadovoljstva, proteže
cijelo tijelo. Zatim se odjednom kao zvrk počinje vrtjeti oko vlastite osi i baca se na
livadu praveći se da je mrtav. Ali bez brige, začas skače na noge. Došao je trenutak da i
maloj sestrični, koju bi trebalo razvedriti, pokaže patentirani hrvački zahvat. Sestrična
će se razveseliti, a teta razljutiti.

Njena vrtoglava vožnja prema dnu počela je neočekivano i naglo. Bio je to put bez
povratka. Srušila se prelomivši se u vlastitoj osi. Najprije je počela polagano padati
prema dolje, a zatim se velikom brzinom vratila gore. Nižući joj se pred očima
strelovitom brzinom, iz vidokruga joj odjednom nestaju i stabla i živicom od ruža
obrasla ogradica na kućnom trijemu te svi prisutni. Zatim je dečec naglo povlači uvis,
stisnuvši joj rebra do bola. U trenutku kada joj se nos našao zariven u dečecova dlakava
prsa, nestale su sve granice i u vidno joj polje odjednom ulazi vezica na kupaćim
gaćicama, na kojoj visi paket sa studentovim testisima. Nakon toga se neumoljivo
pojavljuje i maleni crveni Mount Everst u krupnom planu, ukrašen dugim plavim
dlačicama s unutarnje strane butina. Dizalo naglo staje. U prizemlju je. Negdje odo-
straga, na njenim leđima bolno pucketaju kosti, a tetive su joj zategnute do pucanja,
koliko joj je čvrsto zavrnuo ruku. I evo ti ga na, već je na koljenima. Hura! Dečec je još
jednu djevojku uspio nasamariti i oboriti na koljena. Erika kleči pred svojim bratićem
koji je ovdje na ljetnim praznicima. Jedno dijete na praznicima kleči pred drugim
djetetom na praznicima. Na ERIKINU se licu sjaji tanki premaz od suza, koji briše da bi
mogla vidjeti bratićevo lice slično maski što od cerekanja puca po svim šavovima. Taj ju
je klipan dobro nasamario i veseli se svojoj pobjedi. Lice joj gura u pašnjak. Majka
protestira protiv načina na koji seoska mladež postupa s njenom nadarenom kćeri, kojoj
se inače svi drugi dive.

Crveni paketić pun njegova spolovila njiše se i zavodnički kruži pred NJENIM očima.
On pripada zavodniku kojemu nitko ne može odoljeti. Erika nakratko naslanja obraz na
taj zavodnički paketić. Ni sama ne zna kako se to dogodilo. Želi ga barem jednom
osjetiti, to blještavo božično drvce želi barem jednom dotaknuti usnama. Na trenutak
vjeruje da je paketić samo za nju. Okrznula ga je usnama ili možda bradom? Nije to
učinila namjerno. Dečec i ne sluti da je u sestrični, koja ga opčinjeno gleda, pokrenuo
pravu lavinu. Erika pomno promatra paketić kao da je uzorak pod mikroskopom. Taj je
trenutak toliko lijep da bi, molim lijepo, trebao što dulje potrajati.
Nitko nije ništa primijetio, svi su se već sjatili oko stola s hranom. Dečec je,
ustuknuvši korak, pušta na slobodu. Zbog danih okolnosti otpada ljubljenje nogu,
kojim ta vježba obično završava. Zbunjeno poskočivši u zrak, dečec se gipko izvija u
mjestu ne bi li opustio mišiće, a zatim krupnim koracima i uz grohotan smijeh udara u
trk. Kada ga dame zovu na ručak, on je već nestao na prostranoj livadi. Iskočio je iz gni-
jezda i nekamo odletio. Začas će sasvim nestati iz vidika i majka moli njegove muške

23
prijatelje da ga potraže. U nećakovoj odsutnosti majka blago osuđuje njegovo
ludovanje. Ona se toliko trudila skuhati ručak, a sada nema nikoga tko bi ga pojeo.
Dečec se pojavio tek kasno navečer. Sve je već utihnulo, samo se uz potok čuje pjev
slavuja. Svi su na verandi i kartaju se. Napola ošamućeni leptiri lepršaju oko petrolejske
svjetiljke. No NJU blještavi krug ne privlači. Sjedi sama u sobi, odvojena od mase, koja
je na nju i zaboravila, jer Erika gotovo da je bestjelesna. Nikome ne smeta svojom
prisutnošću. Iz debelog zamotuljka pažljivo razmotava britvicu. Njena joj se oštrica
smiješi kao zaručnik zaručnici. ERIKA oprezno isprobava britku oštricu. Zatim
britvicom više puta svom snagom pritišće o nadlanicu, ali ne preduboko, tako da ne
povrijedi tetive. Uopće ne osjeća bol. Metal s lakoćom prodire u tkivo kao da je maslac.
Na površini do maloprije nedirnute nadlanice nekoliko trenutaka zjapi prorez sličan
onome na štednoj kašici, iz kojega polako počinje navirati s mukom zadržavana krv.
Ukupno je napravila četiri reza. To je dovoljno, jer bi inače iskrvarila. Nakon toga
britvicu pažljivo briše i sprema. Cijelo to vrijeme svijetlocrvena krv polako škropi i curi
iz rana prljajući pod ispod Erike. Njena topla krv kaplje bešumno i nimalo neugodno.
Slijeva se niz nadlanicu u gustim potočićima. I ne prestaje. Erikina je krv sve oko sebe
obojila lijepom crvenom bojom. Četiri su to reza, iz kojih neumorno lipti krv. Na podu i
plahti četiri se potočića slijevaju u veliki potok. Samo slijedi suzu, ovaj potočić je tebi
spas. Već se stvorila lokvica krvi. A krv teče i teče. Teče, i teče, i teče, i teče.

Kao i uvijek uredna i čista, nastavnica glasovira Erika i danas bez imalo žaljenja izlazi
iz svoje glazbene radionice. Njen je neupadljivi odlazak popraćen rogom, trubom i
kratkim ćurlikanjem violine, zvukovima što naviru kroz prozore glazbene škole. Kao
pratnja. Laka koraka silazi niza stube. Majka je danas ne čeka. Erika odmah odlučno
kreće putem koji već dobro poznaje. Ali to nije put koji vodi ravno kući. Na tom se putu
na neki telegrafski stup možda naslonio kakav veličanstven vuk, zločest vuk, i čačka
zube čisteći ih od mesa svoje posljednje žrtve. Erika bi u svoj jednolični život željela
unijeti promjenu i zločestom će vuku uputiti ohrabrujuće poglede. Ugledat će ga
izdaleka i odmah zamisliti kako joj razdire meso i dere kožu. Bit će to kasno navečer.
Taj će događaj iskočiti iz magle glazbenih poluistina. Žustra koraka Erika mu hita u
susret.
Ulice rastvaraju ralje, a zatim ih ponovo zatvaraju, jer ona još nije odlučila želi li u
njih ući. Ukočeno se zagledala preda se kada joj je jedan muškarac sasvim slučajno
namignuo. On nije onaj vuk: njeno spolovilo nije intuitivno zadrhtalo, već se skrutilo
poput željeza. Erika trza glavom poput velika goluba pa muškarac odmah produžuje
svojim putem i ne pada mu na pamet zastati. Uplašila ga je lavina reakcija koju je
izazvao. Iz glave je odmah izbio svaku pomisao na to da ovu ženu iskoristi ili možda
zaštiti. Erika razvlači lice u odbojnu masku. Nos, usta, cijelo njeno lice zašiljilo se poput
strelice koju će odapeti kroza zrak i koja kao da govori: mičite mi se s puta. Čopor
mladića dobacuje pogrdnu primjedbu na račun dame. Ne znaju da imaju posla s
gospodom profesoricom pa ne pokazuju potrebno poštovanje. Erikina plisirana
karirana suknja doseže točno do koljena, ni milimetar više ni niže. Uz suknju nosi
svilenu košulju takve veličine da točno pokriva gornji dio tijela. Torbicu s notnim
listovima čvrsto je stisnula pod miškom, patentni zatvarač na torbici do kraja je
24
povučen. Erika inače zatvara sve što na sebi ima patentne zatvarače.
Odvezimo se nekoliko stanica tramvajem u predgrađe. Za tu liniju ne vrijedi karta za
užu zonu pa Erika mora poništiti još jednu kartu. Inače se ovuda nikada ne vozi. To su
dijelovi grada u koje, ako baš ne moraš, nikada ne zalaziš. Ni jedan od njenih učenika
ne stanuje ovdje. Jedina glazba koja se tu može čuti ploče su u džuboksu.
Pločnik osvjetljava svjetlo što prodire iz malih, prljavih krčmi. Na osvijetljenom
prometnom otoku stoji skupina ljudi što se međusobno svađa jer je netko od njih nešto
krivo rekao. Ovdje Erika vidi puno toga što još nikada nije vidjela. Tu i tamo začuje se
zvuk motocikla koje je netko upalio ili ih uz prodorne, štektave zvukove tek pokušava
upaliti. Motocikli zatim brzo kreću kao da njihove vozače netko očekuje. I to u župnom
dvoru, gdje se navečer skupljaju vjernici, koji dosadne, bučne motocikliste ionako
tjeraju jer narušavaju tišinu oko crkve. Vrlo se često može vidjeti dvoje ljudi na jednom
biciklu, kako bi se tako to prijevozno sredstvo dokraja iskoristilo. Motocikl si ovdje ne
može baš svatko priuštiti. Tu, na periferiji, i najmanji je auto uvijek pun. Medu putnici-
ma obično sjedi i baka koju voze na gradsko groblje u šetnju.
Erika silazi. Nastavlja put pješice. Ne gleda ni lijevo ni desno. Namještenici upravo
zatvaraju vrata samoposluživanja, ispred kojega posljednji kupci, domaćice, čavrljaju
pokraj svojih upaljenih automobila. Neki visoki glasić svađa se s jednim baritonom
tvrdeći da je grožđe bilo pljesnivo. Pogotovo ono na dnu košarice. Zato ga danas nije
htjela kupiti pa sada to na sva zvona priopćava okupljenima, toj hrpi jada koju
ujedinjuje jadikovanje i bijes. Iza zatvorenih staklenih vrata samoposluživanja
blagajnica se bori sa svojim sredstvom za rad. Ne može naći pogrešku da je ubiješ. Neko
se dijete vozi na romobilu, a drugo trči pored njega tuleći da se, kao što mu je obećano,
sada ono želi malo voziti. Ono se dijete oglušilo na molbe druga u slabijem položaju. U
drugim gradskim četvrtima djeca više uopće nemaju takve romobile, pomisli Erika. I
ona je jednom dobila na poklon romobil kojemu se silno obradovala. Samo što se nije
smjela na njemu voziti, jer je ulica opasna za djecu.
Glava neke četverogodišnjakinje zavrtjela se oko vlastite osi od majčine pljuske što ju
je snašla orkanskom brzinom i jačinom, tako da se glava još klima poput drvenog
čovječuljka na opruzi što je izgubio ravnotežu i s mukom se vraća u početni položaj.
Napokon se umirila i stoji okomito gdje joj je mjesto te se strašno dere, na što je
nestrpljiva žena ponovo pljuskom vraća u klimavi položaj. Dječja je glava sada već
obilježena posebnom tintom i može očekivati puno gore stvari. Ona, žena, mora nositi
teške torbe i bila bi najsretnija da dijete nestane u kanalizacijskom odvodu. Da bi malu
mogla lakše maltretirati, prije svake pljuske mora odložiti teške torbe na pod, što joj je
dodatan posao. Ali čini se da taj mali trud svaki put urodi plodom. Dijete vrlo brzo uči
jezik nasilja, istina jednako nevoljko kao što pamti ono što uči u školi. Ali osnovnim je
vokabularom već ovladalo, iako se, dok cmizdri, jedva razumije što govori.
Bučna djevojčica i njena majka ubrzo nestaju iza Erikinih leđa. Samo kada bi zauvijek
htjele ostati ondje gdje su sada! Njih dvije ionako ne mogu držati korak s ovakvim
ubrzanim vremenom. Erikina karavana nastavlja put. Prolazi kroz četvrt koja je
isključivo stambena, ali zato ne i ugodna za stanovanje. Očevi, što se kasno vraćaju
kući, teturajući postrance jedva pogađaju ulaz, iza kojega se, poput čekića, strahovitim
udarcima obrušavaju na članove svoje obitelji. Netko je zalupio i posljednja vrata na
autu, ponosno i samosvjesno, jer mala su kola poznati ljubimci ovih obitelji i ona si
jednostavno sve mogu dopustiti. Zadovoljno se presijavajući ispod uličnih svjetiljki,
25
poslušno čekaju na pločnicima svoje vlasnike koji se žure kući na večeru. Tko u ovom
trenutku nema doma, čezne za njim, ali takvo što nikada neće moći kupiti, čak ni s
pomoću stambene štednje na osnovi koje može podići kredit. A tko ovdje, baš ovdje,
stanuje, taj radije luta po gradu nego da se navečer vrati kući.
Erika se mimoilazi sa sve više muškaraca. Žene su kao čarolijom nestale u svojim
rupama, koje ovdje ljudi zovu stanovima. U ovo doba žene na periferiji ne izlaze same
na ulicu. Ako iziđu, onda jedino u pratnji članova obitelji, s kojima odlaze u gostionicu
na pivo ili u posjet rodbini. A u pratnji uvijek mora biti netko odrasli. Usprkos tomu
posvuda se osjeća ženino neupadljivo, ali uvijek i za sve potrebno stvaranje i djelovanje.
Kuhinjski mirisi. Lagani zveket lonaca i struganje vilica po tanjuru. Iz jednog pa iz
drugog i ubrzo iz mnogih stanova počinje se širiti treperavo plavo svjetlo ranovečernjih
serija. Bliješteći televizijski ekrani ukrašavaju nadolazeću noć. Kućne se fasade
pretvaraju u plošne kazališne kulise, iza kojih, kao što gledatelji znaju, nema ničega. Sve
su kuće iste i postaju velika bezlična ploha. Samo je šum televizora stvaran, jedino što
se događa ono je što se događa na malim ekranima. Svi doživljavaju iste stvari u isto
vrijeme, osim u rijetkim slučajevima kada poneki autsajder okrene drugi program na
kojem je emisija Iz svijeta kršćanstva. Ti individualisti imaju priliku naučiti nešto o
euharistijskom kongresu, a sadržaj je emisije potkrijepljen i statističkim podacima.
Danas sve ima svoju cijenu, pogotovo ako želiš biti drugačiji od ostalih.
Mjesto događaja: turski vokali s prijeglasom slični lavežu. U to se lajanje ubacuje
drugi glas — grleni srpski odnosno hrvatski kontratenor. Oko nje se naglo, kao doletjele
strelice, pojavljuju čopori muškaraca, organizirane male skupine što svaka zasebno, ali
brzim korakom prolaze ispod lukova vijadukta gradske željeznice i stapajući se u
veliku rijeku, ulaze u peep show pod jednim od svodova. Svaki kvadratni metar
prostora ispod bečke gradske željeznice, što ovim dijelom grada prolazi na visokoj
željeznoj konstrukciji, vrlo je praktično iskorišten. Oblik svoda Turke sasvim sigurno
podsjeća na džamiju, a cijeli zabavni centar možda i na harem. Nad-svođen prostor
ispod vijadukta, izduben i prepun golih žena! Samo lijepo jedan po jedan, molim! Svi će
doći na red. Svi će vidjeti Venerin brijeg izbliza. Minijaturu Venerina brijega. Već mu se
približava Tannhauser i svojom batinom kuca na vrata. Lukovi što nose konstrukciju
gradske željeznice od opeke su i u tom su se prostoru mnogi već zagledali u pokoju
lijepu zabavljačicu. Malen dućan, u kojem se gole žene mogu s uživanjem rastezati i
raskrečiti, zgodno je uklopljen u okoliš. Izmjenjuju se naravno žene. Po nekom načelu
nezadovoljstva izmjenjuju se one u lancu tih dućana kako bi stari i stalni gost u
određenim razmacima mogao vidjeti svježe meso. Inače ne bi više dolazio. Taj naš
pretplatnik. Napokon, on je taj koji ovamo donosi svoj teško zarađeni novac i baca ga,
novčić po novčić, u prorez što nezasitno zjapi pored prozorčića. Jer baš kada je
najnapetije, u prorez mora ubaciti još jedan novčić. Posjetitelj jednom rukom ubacuje
novčić, a drugom besmisleno pumpa mušku snagu. Takav muškarac kod kuće jede za
trojicu, a ovdje mu sva snaga iscuri na pod.
Svakih deset minuta iznad tutnjeći prođe bečki električni tramvaj. Svodovi se tresu,
no djevojke na podiju nepokolebljivo se vrte dalje. Poznat im je taj zvuk. Već su se
navikle na potmulo tutnjanje. Kroz prorez kližu novi novčići, zamagljeno se stakalce na
prozorčiću podiže i pojavljuje se rumenkasto meso. Pravo čudo tehnike! To se meso ne
smije dirati, što i nije moguće jer je između mesa i gledatelja ubačen pregradni zid.
Preko prozora koji gleda na biciklističku stazu zalijepljen je crni papir. Oko njega su kao

26
ukras nacrtani žuti ornamenti. U kabini je i malo zrcalo, i ono obrubljeno crnim
papirom, u kojem se posjetitelj može ogledati. Tko zna zašto, možda da se nakon svega
može počešljati. Uz peep show je i mali seks shop. Ondje kupac može dobiti što mu srce
poželi. Jedino ne može kupiti ženu, ali kao nadomjestak nudi mu se najlonsko rublje s
puno proreza, po izboru: s prorezima sprijeda ili odostraga. Takvo rublje može kod
kuće navući ženi na tijelo i dati se na posao, a da žena ne mora skidati gaće. Uz to ima
prikladnih korzeta s dvije okrugle rupe u koje žena može staviti grudi. Ostali dio
korzeta od prozirne je tkanine. A sve je obrubljeno sitnom čipkom. Kupac može birati
između crvene i crne boje. Plavuši bolje pristaje crno, a crnki crveno. Prodaju se i knjige,
časopisi, filmovi uskog formata i videokasete, neke više, a neke manje prašne. Dva
zadnja proizvoda ne idu baš najbolje. Klijentela kod kuće naime nema uređaje s
pomoću kojih bi ih mogla gledati. Higijenski gumeni proizvodi različitih vrsta i
dimenzija nabora nešto se bolje prodaju, a i ženske gumene lutke na napuhavanje.
Klijent najprije vidi pravu ženu, a onda vani može kupiti imitaciju.
Jer ne može ponijeti kući gole dame, koje bi u skrovitosti svojeg sobička mogao trošiti
do nemila. Te žene još nikada nisu doživjele nešto lijepo, inače se ne bi ovako
pokazivale, nego bi s klijentima svojevoljno krenule njihovim kućama, ne pretvarajući
se da s tim ljudima doista nešto imaju. Takav posao nije posao za žene, misle u sebi
muškarci. Svaki bi od njih najradije poveo jednu od žena sa sobom kući, bilo koju, jer
ionako su sve iste. Doista nema nikakve razlike medu njima, osim možda u boji kose,
dok se muškarci, koji ipak imaju izraženiju osobnost, razlikuju po tomu što točno znaju
koji im se tip žene sviđa. Jedna raspomamljena krmača iza prozorčića, tobože s druge
strane barijere, jednom od bikova koji drka iza prozorčića osvetnički priželjkuje iščupati
kitu. Tako svatko od svakoga ima koristi i atmosfera je baš ugodna. Nema usluge bez
protuusluge. Onaj tko plati mora za to nešto i dobiti.
Erikina je ručna torbica, koju nosi uz mapu s notnim listovima, zadebljala od
kovanica od deset šilinga. Ovamo žene inače ne ulaze ni zabunom, ali Erika, kao i
uvijek, želi biti nešto posebno. Ako su drugi ovakvi i onakvi, onda ona iz principa mora
biti potpuna suprotnost tomu. Ako vi kažete đ, ona će reći b i još će se tim ponositi.
Jedino je tako ljudi mogu primijetiti. Sada je stigla pred peep show i sprema se ući.
Turske i jugoslavenske enklave i jezici sklanjaju se s puta ovoj spodobi koja kao da je
došla iz nekog drugog svijeta. Toliko su zaprepašteni da su zanijemjeli, ali bi, da mogu,
najradije navalili na nju. Dobacuju za Erikom izraze, koje ona, koračajući uzdignute
glave, srećom ne razumije. Nitko se ne usuđuje dotaknuti je, čak ni oni najpijaniji. Osim
toga, u blizini je i postariji čuvar. Je li to možda vlasnik ili čovjek koji iznajmljuje ovaj
prostor? Rijetki domaći posjetitelji hodaju stišćući se uza zidove. Toj vrsti gostiju
okupljanje u skupine ne ulijeva nimalo samosvijesti, a osim toga, ovdje se moraju
mimoilaziti s ljudima koje bi inače, negdje drugdje, zaobišli u široku luku. Tako se
protiv svoje volje moraju stiskati s muškarcima ispred prozorčića, a ne sa ženama iza
prozorčića.
A muški su nagoni snažni. Ni za pošten špricer više nemaju, jer je zadnji u mjesecu.
Oklijevajući, domaći kaskaju duž zidova ispod nadvožnjaka. U nadsvođenom prostoru
tik uz peep show dućan je sa skijaškom opremom, a do njega trgovina biciklima. U tim
je prostorijama sada mrak; svi spavaju. Samo peep show širi ugodno svjetlo što privlači
ove nestašne noćne leptire koji za svoj novac žele nešto i vidjeti.
Posjetitelji su jedni od drugih strogo odvojeni. Kabine od šperploča točno su im
27
prilagođene. Malene su i uske, što je u redu, jer su njihovi privremeni stanari mali ljudi.
Osim toga — što su kabine manje, više ih ima. Tako se puno njih može znatno olakšati
u relativno kratkom vremenu. Ovdje ostavljaju svoje dragocjeno sjeme, a brige ponovo
odnose kućama. (čistačice se pobrinu da sjeme ne izraste u korov. No svaki bi od
posjetitelja, kada biste ga pitali, rekao da se smatra osobito plodnim. Sve su kabine
uglavnom zauzete. Taj je pogon pravi zlatni rudnik, kutijica s draguljima. Strani radnici
u malim skupinama, stojeći jedni iza drugih, čekaju u redu. Vrijeme krate pričajući
viceve o ženama. Uskoća kabine proporcionalna je uskoći njihovih konačišta, u kojima
im ponekad pripada ionako samo jedan kutak. Naučeni su dakle na stisku, a ovdje se
od susjeda čak mogu odvojiti pregradnim zidom. U svaki od odjeljaka istovremeno
smije ući samo jedna osoba. Tako je svaki posjetitelj u miru sam sa sobom. Čim ubaci
novčić, u okruglom se prozorčiću pojavi lijepa žena. Dva bolja apartmana za posebno
zahtjevnu gospodu gotovo su uvijek prazna, jer ovdje ćete rijetko naići na muškarce koji
imaju posebnih želja.
Erika, prava gospođa profesorica, ulazi dakle u lokalitet. Jedna ruka oklijevajući
poseže za njom, ali se uz trzaj brzo povlači. Dama se nije uputila prema odjeljku za
namještenike, već prema onome za goste. To je puno važniji dio tih prostorija. Ova žena
dolazi vidjeti nešto što bi kod kuće, u zrcalu, mogla gledati besplatno. Muškarci se
tomu naglas čude, jer oni si otkidaju od usta da bi uštedjeli za ovaj lov na žene — s čeka
poput pravih lovaca. Vire kroz okrugle špijunke, a novčići brzo nestaju. Gledaju i ništa
im ne može promaknuti.
I Erika želi samo gledati. Ovdje, u ovoj kabini, postaje jedno veliko ništa. U Eriku ne
može ništa ući, ali zato ona može bez problema ući u ovu čahuru, koja kao da je
napravljena po njenim mjerama. Erika postaje kompaktan uređaj u ljudskom obliku.
Čini se da majka priroda na njoj nije predvidjela ni jedan otvor. Ondje gdje je dragi Bog
na ženama ostavio rupu, Erika osjeća samo masivno drvo. Ponekad joj se čini da je
osamljeno stablo što raste u šikari, kojega spužvastu i vlažnu srž vlaga polako
dokrajčuje. Usprkos tomu Erika hoda šepireći se kao da je kraljica. Iznutra trune, ali
Turke odbija već i pogledom. Turci bi u njoj rado probudili život, no njeno ih
veličanstvo odbija.
Poput prave gospodarice Erika ulazi u Venerinu spilju. Turci prema njoj nisu ni
ljubazni ni neljubazni. Jednostavno je puštaju da uđe. Ne smeta im čak ni onda kada
ulazi preko reda, jer ipak je to dama u rukavicama. Čuvar ne ulazu od-važno je
pozdravlja s milostiva gospođo. Samo naprijed, molim, spremno je poziva u svoje ugodne
prostorije, kojima se iznad prisutnih glava i pizdica širi toplo, treperavo svjetlo malih
svjetiljaka. Pod svjetlom se jasno ocrtavaju obrisi kuštravih trokutića za koje muškim
posjetiteljima odmah zapinje pogled, kao da je to zakonom propisano. Muškarac
najprije ugleda jedno veliko ništa, a onda se iza prozorčića pojavljuje i ostali dio tete
koja nastupa. Erika dobiva de luxe kabinu. Pa neće valjda takva dama čekati. Zato drugi
čekaju duže. Novac drži nadohvat lijeve ruke, a položaj joj je ruke sličan onom kada
svira violinu. Ponekad tijekom dana računa koliko je novčića skupila i koliko će dugo
moći gledati. Štedi od novca za užinu. Plavo svjetlo reflektora okrznulo je komad mesa
iza prozorčića. Kako se samo ciljano koriste bojama! Erika s poda podiže rupčić skoren
od spreme i prinosi ga nosu. Duboko udiše miris nečega što je proizveo netko drugi.
28
Udiše i gleda kroz prozorčić i, eto, opet je utrošila djelić svoga života.
Ima i klubova u kojima se smije fotografirati. Posjetitelj može prema ukusu i
raspoloženju sam odabrati manekenku. No Erika ne želi ništa izvoditi, već samo
gledati. Jednostavno želi sjediti i gledati. Promatrati. Erika uvijek promatra, nikada
ništa ne dotiče. Ona nema ni osjećaja ni prilike za milovanje. U krevetu pored njena
spava majka i pazi na Erikine ruke. Te ruke trebaju svirati, a ne se brzo poput mrava
zavlačiti pod pokrivač i jurišati na staklenku s marmeladom. Čak ni onda kada se
oštricom britve zarezuje ili ubada u nadlanicu Erika ništa ne osjeća, ali je zato do
savršenstva razvila osjetilo vida.
Kabina smrdi po raskužnim sredstvima. I čistačice su žene, samo što ne izgledaju
tako. Spermu što ovi nepažljivi lovci rastrackaju po podu kabine brišu mokrim krpama
koje zatim ispiru u prljavim kantama. Podovi su puni zgužvanih, poput betona
skorenih papirnatih maramica. Kada je o Eriki riječ, čistačice mogu mirne duše odmoriti
stare kosti, što ih bole od silna saginjanja. Za razliku od drugih posjetitelja Erika samo
sjedi i gleda kroz prozorčić. Čak i ne skine rukavice da u toj podzemnoj tamnici ne bi
slučajno nešto dotaknula. A možda ih ne skida da joj se ne vide lisičine na rukama. I
evo ga, zastor se na pozornici podiže samo za Eriku. Možete je vidjeti kako iza njega
povlači konce. Ova je priredba samo za nju. Žene koje nisu za ovakve priredbe ionako
ne primaju. Traži se ljepota i dobar stas. Svaku izvođačku gazda osobno isproba, jer
neće valjda kupiti mačka u vreći. Ono što Erika nije mogla izvesti na koncertnom podiju
umjesto nje sada izvode ove dame. Odobravanje ovisi o konfekcijskom broju određenih
dijelova odjeće i o oblinama izvođačka. Erika nepomično gleda. Odmori li pogled samo
na časak, već je nestalo nekoliko šilinga. Jedna crnka zauzima takvu umjetničku pozu
da joj se lijepo može gledati u utrobu. Vrti se na nekakvom kolu sličnom lončarskom.
Ali tko okreće kotač? Noge je najprije stisnula, no gledateljima, iako još ništa ne vide, od
same pomisli na ono što će tek vidjeti već curi slina. Crnka zatim polagano širi noge i na
svojem kolu klizi tik pored prozorčića. Iako se pazi na to da svi vide jednako, neki ipak
vide više, jer se kolo neprestano okreće. Čuje se nervozno škljocanje na prozorčićima.
Tko riskira još jedan novčić, taj pobjeđuje, a tko ubaci novčić više, taj pobjeđuje dvaput.
Masa oko nje trlja se i masira, bubreći poput tijesta koje polako i pažljivo miješa
nevidljiva kuhača. Deset je malih crpki cijelo vrijeme u punom pogonu. Neki se od
posjetitelja krišom izmuzu prije nego što uđu u kabinu pa ne moraju potrošiti puno
novca da bi iz njih grunulo. Dotična im dama pritom pravi društvo.
Trzajući se i udarajući o pregradni zid, kurčine u susjednim nastambama oslobađaju
se svog dragocjenog tereta. No vrlo se brzo ponovo napune pa se moraju vratiti ovamo
da utaže svoju čežnju. Ako posjetitelj ima problema s pražnjenjem, mora računati s time
da će ga cijeli postupak stajati četrdeset do pedeset šilinga. Pogotovo onda kada,
gledajući, zaboravi raditi na vlastitom valjku. Izvođačice se i mijenjaju zato da bi
posjetitelje odvratile od onoga radi čega su zapravo došli. Oni blesaviji tada samo bulje
i ništa ne rade.
Erika promatra. Objekt njena vizualnog zanimanja upravo je rukom krenuo među
noge. Zaoblivši usne u maleno o pokazuje da uživa. Oduševljen činjenicom da ga toliki
promatraju, objekt sklapa oči, a zatim ih uz pretjerano kolutanje otvara. Podiže ruke i
masira bradavice na grudima tako da strše. Zatim, sasvim se raskrečivši, zauzima
ugodan sjedeći položaj tako da gledatelji mogu zaviriti u nju. Zaigrano mota kovrče na
stidnim dlakama. Napadno oblizuje usne, dok ispred nje, najprije jedan, a zatim drugi i
29
treći strijelac uspješno namješta gumeni crvić. Njen izraz lica govori kako bi bilo dobro
kada bi sada mogla biti s tobom s druge strane prozorčića. Zbog velike potražnje to
nažalost nije moguće. Ovako svi nešto imaju od toga, a ne samo jedan.
Erika pomno promatra. Ali ne zato da bi nešto naučila. U njoj se i dalje ništa ne
događa niti miče. Gledati ipak mora. Svaki put kada odluči ustati i otići neka nevidljiva
sila odlučno ponovo pritisne njenu uvijek lijepo isfriziranu glavu o stakalce prozorčića
pa Erika ostaje sjediti i gledati. Kolo se, na kojem ljepotica sjedi, i dalje vrti. Erika je
bespomoćna. Jednostavno mora dalje gledati. Erika je sama sebi tabu. A dodirivanja,
kao i uvijek, nema.
Lijevo i desno od nje svi stenju i cvile od zadovoljstva. Pa to je nevjerojatno, uzvraća
Erika vidjevši sve to, nisam nešto slično očekivala. Nečiji je iscjedak šljapnuo o zid od
šperploče. Zidovi su na svu sreću glatki pa se mogu lako očistiti. Na jednom je neki
gospodin posjetitelj s puno ljubavi urezao riječi Majka Božja, kurva pijana. Natpisi su na
ovim zidovima prilično rijetki, zato što se muški posjetitelj obično mora koncentrirati na
nešto drugo. I nije baš na ti s njemačkom gramatikom. Osim toga, slobodna mu je samo
jedna ruka, a najčešće ni ona, jer cijelo vrijeme mora ubacivati novčiće.
Neki zmaj od žene crveno obojene kose ubacuje u kadar svoju podeblju stražnjicu.
Njen navodni celulit do besvijesti masiraju drugorazredni maseri. No ovi muškarci za
svoj novac dobivaju puno više. Kabine na desnoj strani vidjele su ženu sprijeda, a sada
u prednjoj strani njena tijela mogu uživati kabine s lijeve strane. Neki muškarci vrše
vještačenje nad ženama radije s prednje strane, a neki pak sa stražnje. Crvenokosa
pomiče mišiće na kojima inače hoda i sjedi. Danas njima zarađuje. Masira ih desnim
dlanom, na kojem strše krvavocrvene pandže. Lijevom se rukom grebucka po grudima.
Umjetnim, šiljastim noktima nateže bradavicu kao da je žvakaća guma, a zatim je pušta.
Ukrućena bradavica strši na grudima poput stranog tijela. Zahvaljujući svom iskustvu,
crvenokosa jako dobro zna što se događa s druge strane prozorčića: kandidat je skupio
99 bodova. Tko ne može sada, taj neće moći nikada. Tko je sada sam, taj će još dugo i
nerado biti sam.
Erika je došla do svoje granice. Dovde i ni pedlja dalje. To je ipak previše, komentira
ona kao i uvijek. Ustaje sa stolca. Svoje je granice već odavno jasno povukla i zapečatila
neotkazivim ugovorima. Zauzvrat može sve promatrati s visoke promatračnice, odakle
joj pogled doseže daleko u dolinu. Jedan je od uvjeta da ima dobar pogled. Erika ni ovaj
put neće saznati što slijedi iza svega što je vidjela. Odlazi kući.
Pogledom razmiče gospodu posjetitelje koji čekaju u redu i pritom su joj prepriječili
put. Jedan se gospodin s nestrpljenjem baca na njeno mjesto. Ispred nje se raščistila
uličica kojom korača čvrsta koraka. Erika hoda i hoda poput stroja koji ukočeno gleda
ravno pred sebe i ništa ne vidi. Kada ona nešto radi, radi to dokraja. Majka je uvijek
govorila da u poslu ne smije biti polovičnosti. Ni ičega mutnog. Umjetnici ne podnose
nedovršene stvari ni polovično dovršena djela. Djelo, istina, ponekad ostaje
nedovršeno, ali samo zato jer je umjetnik prerano umro. Erika je usporila korak. Ništa
na njoj nije poderano, ništa nije pustilo boju. Ništa nije izblijedjelo. A ni u njoj se ništa
nije dogodilo. Nema ničega čega prije nije bilo niti se išta dogodilo što se prije nije
dogodilo.
Kod kuće je dočekuje blago majčino predbacivanje, koje ispunjava njihov topli
inkubator. Majka se nada da se Erika nije prehladila na šetnji, o cilju koje Erika majci
30
naravno laže. Erika je odmah odjenula toplu kućnu haljinu. Majka i kći večeraju patku s
nadjevom od kestena i još nečega. Prava svečana večera. Patka puca po svim šavovima
od marona, kojih je majka u ukusni nadjev po običaju stavila previše. Bočice za papar i
sol djelomično su od srebra, a jedaći je pribor cijeli srebrn. Djetetovi su se obrazi
zacrvenjeli, što majku posebno veseli. Nada se da obrazi njene kćeri nisu crveni od
vrućine i bolesti. Usnama majčinski dotiče Erikino čelo ne bi li izmjerila vrućicu. I dok
jedu desert, majka donosi toplomjer da Eriki izmjeri vrućinu. Srećom vrućica nije uzrok
crvenilu. Sve je u redu. Erika, ta njena ribica što pliva i lijepo se hrani u majčinoj plodnoj
vodi, sasvim je zdrava.

Ledenim se zrakom slastičarnica i plesnih dvorana uz blagi šum razlijevaju slapovi

neonskog svjetla. Okrugle svjetiljke slične grozdovima na vrhu električnog stupa zujeći
obasjavaju igrališta minigolfa. Prilike NJENE dobi sjede u opuštenu miru navike ispred
ovalnih stolića na kojima su debele čaše na stalcima, na čijim se rubovima ljuljaju
dugačke tanke žlice poput stabljika ledenih cvjetova. Smeđih, žutih i ružičastih
cvjetova. Cvjetova čokolade, vanilije i maline. Svjetlo stropnih svjetiljaka pretvara
ledene šarene kugle u gotovo jednolično sivilo. Blistava kliješta za sladoled čekaju u
posudici s vodom prošaranoj nitima otopljena sladoleda. U nesputanosti vlastitoga
veselja, koje i ne moraju pokazivati, mlađahne siluete sjede ispred ledenih brdašaca na
čijim vrhovima strše šareni papirnati kišobrančići. Između kugli proviruju šarene hrpice
ukrasnih višanja, kockica ananasa i komadićaka čokolade. Hladne slasne zalogaje
mlađarija neprestano ubacuje u svoja ledena ždrijela, hladno na hladno, ili ih polako i
nemarno topi na jeziku, jer jedni drugima moraju ispričati nešto što je puno važnije od
hladnog užitka.
Od samog gledanja tog prizora njeno lice poprima uvrijeđen izraz. ERIKA svaki svoj
osjećaj smatra jedinstvenim. Promatra li stablo, u njegovim krošnjama vidi čudesan sve-
mir. Malim čekićem lupka po površini stvarnosti ispitujući je poput marljive zubarice
jezika; obični vrhovi jela u njenim očima postaju usamljeni snježni vrhunci. Obzor
poput laka prekriva cijeli spektar boja. Iz daljine dopire zvuk teških kamiona u prolazu;
njihov potmuli tutanj jedva se razabire. To su velikani glazbe i književnosti zamaskirani
velikim ceradama. Nekoliko stotina tisuća podataka projurilo je njenim za to
izdresiranim mozgom: ludilo i zbrka misli završava eksplozijom, nakon koje još
nekoliko trenutaka u zraku ostaje lebdjeti dimna gljivica čija se sivopepeljasta masa,
urušavajući se u sebi, polagano sliježe. Fini, sivi pepeo velikom brzinom prekriva
uređaje, kapilare i klipove, sve one epruvete i spirale za hlađenje. NJENA soba postaje
kamena pustinja. Siva. Ni topla ni hladna. Sredstvo. U sobi nema ni daška vjetra, ali
najlonska zavjesa ružičaste boje zapucketala je ispred prozora. Unutra: fina, čista sobna
garnitura. Odbojna. Nenastanjena.
Njeni prsti kao da lebde nad klavijaturom. Sobom se razli-ježu tonovi neke melodije.
Golemi prljavi val smeća kulture nečujno joj se približava; oko nje se polagano steže
obruč. Posvuda prljave limenke, zamazani jedaći pribor, pljesnivi komadićci kruha i
voća, poderani, zgužvani papiri. Iz susjednih stanova dopire šuštanje vruće vode; dižu
se oblaci tople pare; netko sprema vruću kupku. Neka djevojka bezbrižno isprobava
novu frizuru. Neka druga djevojka bira bluzu koja joj pristaje uz suknju. U kutu sobe
nove su uske cipele s visokom potpeticom koje jednom mora obući prvi put. Čuje se
zvonjava telefona. Netko diže slušalicu. Čuje se nečiji smijeh. Netko nešto govori.
31
 Između NJE i SVIH OSTALIH uzdižu se brda smeća. Neka je žena došla na trajnu
ondulaciju. Druga žena usklađuje boju laka i boju ruža. Na suncu bliješti komadićak
aluminijske folije. Jedna se zraka odbija o zubac vilice, a druga o oštricu noža. Vilica je
vilica, a nož je nož. Blagi se povjetarac poigrava ljuskama luka što su ostale na stolu, a
zatim polagano diže svilenkasti papir slijepljen od malinova sirupa.
Donji, stariji, slojevi prljavštine istrunuli su i pretvorili se u prašinu, postavši
podlogom za život pljesnivim okrajcima sira i korica dinje, komadićcima stakla i
zamazanim jastučićima vate, koje sve čeka ista sudbina.
Svom snagom majka povlači konopce njenih ljestvi. Njene ruke lete po tipkama
klavijature ponavljajući još jednom Brahmsa, ali ovaj put u boljoj izvedbi. Brahms je
hladan kada sklada u tradiciji klasika, a dirljiv kada sanjari i tuguje. No majku nikakva
glazba ne može dirnuti.
Neka djevojka zabada metalnu žličicu u sladoled od jagoda što se topi jer odmah
mora ispričati nešto važno drugoj djevojci, koja se tomu smije. Ta druga djevojka
popravlja na svojoj visoko natapiranoj frizuri golemu, plastičnu ukosnicu što se
sedefasto presijava. Obje su vične ženskim pokretima! Iz njihovih udova izvire
ženstvenost poput dražesnih, čistih potočića. Jedna od njih otvara bakelitnu kutijicu za
puder i u odsjaju zrcal a blago pojačava nježno rumenilo na obrazima i podebljava
crnu crtu na kapcima.
ERIKA je pak poput umorna dupina što se bezvoljno sprema izvesti kraj točke.
Iscrpljen, podiže pogled prema smiješnoj šarenoj lopti koju će dobro uvježbanim
pokretom dočekati na gubicu. Dupin uzima dah kružeći glavom ispod lopte. U
Bunuelovu Andaluzijskom psu dva su koncertna glasovira. I dva magarca, čije napola
raspadnute i krvave glave leže na klavijaturi. Mrtvi. Dva istrunula tijela. Izvan svega. U
prostoriji bez trunke zraka.
Djevojka na prirodne lijepi umjetne trepavice. Niz obraze joj teku suze. Još jednom
snažno podebljava luk obrva. Istom olovkom za iscrtavanje nanosi još jednu crnu točku
na madež na bradi. Drškom češlja popravlja natapiranu kosu skupljenu u punđu ne bi li
olabavila čvrsto zategnutu frizuru. Zatim ukosnicom opet pričvršćuje uvojak. Niz bedra
joj klize najlonske čarape. Djevojka popravlja šav na čarapama. Lakirana ručna torbica
lebdi zrakom, a zatim nestaje pod miškom. Uškrobljene podsuknje šušte ispod sukanja
od tafta. Djevojke su već platile i izlaze.
Njoj se otvara svijet o kojem drugi i ne sanjaju. To je lego-svijet, umom spoznatljiv
mini svijet što se sastoji od malih crvenih, plavih i bijelih plastičnih kockica. Iz njihovih
sitnih bradavica, kojima se taj svijet u malom spaja, navire glazba. NJENA lijeva ruka,
što ukočena poput pandže u svojoj neizlječivoj nespretnosti djeluje oduzeto, grebucka
po tipkama klavijature. A tako bi rado poletjela do egzotičnih omamljujućih glazbenih
visina koje ti mogu pomutiti um. No Erika nije u stanju složiti ni benzinsku crpku od
lego-kockica, za što postoji točna shema. ONA nije ništa drugo do nespretan stroj,
opterećen teškim i sporim razumom. Olovna, mrtva masa. Komad drva što se stavlja
ispred kotača da se auto ne otkotrlja! Oružje koje čak ne može pucati samo u sebe. Li-
mena stegača.
Orkestar od ni više ni manje nego stotinu blokflauta strašno zavija. Flaute su
najrazličitijih veličina i vrsta. U njih pušu dječja usta. Dječji se dah pretvara u tonove.
Nitko nije u pomoć pozvao klavijature. Majke su sašile plastične korice za flaute. U
32
koricama je i okrugla četkica za čišćenje glazbala. Topli dah prekriva duguljasto tijelo
flaute. Dječji se dah pretvara u glazbu. Niotkud pomoć glasovira.
Komorni koncert za uski krug njima poznatih ljubitelja glazbe održava se u stanu
stare patricijske obitelji na Dunavskom kanalu, u drugom gradskom okrugu, gdje je
četvrti naraštaj poljske emigrantske obitelji izložio dva koncertna glasovira i bogatu
zbirku partitura. Osim toga, ondje gdje drugi s ponosom čuvaju svoj auto, naime
duboko u srcu, poljska obitelj čuva zbirku starih glazbala. Auto, istina, nemaju, ali zato
imaju nekoliko lijepih Mozartovih violina i viola te jednu rijetku violu d' amore, koju,
obješenu na zidu, a dok je stan otvoren za koncertiranje, budno na oku drži jedan od
članova obitelji i koju sa zida skidaju samo radi proučavanja. Ili u slučaju požara.
Ti ljudi vole glazbu i sve čine da je i drugi zavole. Strpljivošću, ljubavlju, a po potrebi
i silom. Čak i svojoj djeci, koja su još u najmlađoj dobi, žele približiti svijet glazbe, jer
nikoga ne veseli kada sam mora pasti na polju umjetnosti. Poput alkoholičara ili
ovisnika o drogi svoju strast moraju dijeliti sa što je više moguće ljudi. Djecu na to
tjeraju na najrafiniranije načine: i malog debelog unuka uvijek oznojene glave i kose
slijepljene na sljepoočicama, koji zapomaže i za najbezazleniju stvar, i unuka koji cijele
dane provodi sam s ključem oko vrata i koji se na početku svim silama branio, ali je na
kraju ipak popustio. Nakon koncerta nema zakuske. A posvećena tišina ne može se
zagristi. Nigdje ni mrvice kruha, ni masnih mrlja na tapeciranim stolcima, ni mrlja od
crnoga vina na debelom prekrivaču za klavir broj jedan ni na prekrivaču broj dva.
Pogotovo nema žvakaćih guma. Prije negoli uđu u kuću, djecu temeljito pregledavaju
da ne bi slučajno izvana na odjeći unijela blato i prašinu. Nepažljivija djeca ne mogu
proći taj higijenski pregled, a ona u glazbi ionako ništa neće postići.
Ova obitelj nema nepotrebnih izdataka. Na njene članove može utjecati jedino glazba
pa se jedino na nju i troši. Na sebe ne potroše ni novčića. Erika je na ovaj komorni
koncert zatvorenog tipa pozvala sve svoje učenike glasovira. Bio je dovoljan i najmanji
mig gospode profesorice da rijetki odabranici prihvate poziv. Mališani dovode ponosnu
majku, odnosno ponosnog oca ili oboje i ubrzo je dvorana prepuna savršenih malih
obitelji. Sva su djeca svjesna da bi dobila lošiju ocjenu iz glasovira da se danas nisu
ovdje pojavila. Samo te smrt može spriječiti da se posvetiš umjetnosti. Profesionalni lju-
bitelj glazbe ne može prihvatiti ni jedan drugi razlog osim ovog najgoreg. Erika Kohut
večeras će zasjati u punom sjaju.
Koncert se otvara Bachovim Drugim koncertom za dva klavira. Na drugom klaviru svira
neki starac koji je u prošlom životu nastupao u Brahmsovoj dvorani, i to sam samcat, na
jednom klaviru. No ta su vremena prošla, ali stariji ih se gosti sjećaju. Čini se da staroga
gospodina Haberkorna, kojemu je praktički za vratom, smrt nimalo ne nadahnjuje, ne
onako kao što je nadahnula Mozarta, Beethovena pa i Schuberta. A gospodinu
Haberkornu baš i nije ostalo previše vremena. Galantnim rukoljubom u bečkom stilu
starac prije koncerta pozdravlja svoju partnericu za drugim glasovirom, gospodu
profesoricu Eriku Kohut.
Dragi prijatelji glazbe, dragi gosti! Nakon tih uvodnih riječi gosti hrle prema stolu i
zadovoljno mljackajući konzumiraju barokni ragu. Erikini su učenici već na početku
počeli smišljati neku psinu, ali nemaju hrabrosti bilo što izvesti. Ne uspijeva im pobjeći
iz ovog kokošinjca umjetničke posvećenosti, iako je razmak medu letvicama dovoljno
velik. Erika je odjenula jednostavnu, dugačku suknju od samta koja joj doseže do
gležnja i svilenu bluzu. Najprije jednog, a onda drugog učenika odmjerava pogledom
33
kojim bi mogla rezati staklo i pritom lagano odmahuje glavom. S takvim istim okrutnim
izrazom lica dočekala ju je majka nakon neuspjeloga nastupa. Oba su učenika ometala
domaćina već za uvodne riječi. Više ih i neće opominjati. U prvom redu, pored gospode
domaćice, sjedi u posebnom naslonjaču Erikina majka i jedina se sladi bombonima iz
staklenke i divljenjem kojim publika gleda njenu kćer. Svjetlo na klaviru prigušeno je ja-
stukom, koji podrhtava od raskošnog zvuka što se pretvara u okamenjene motive
kontrapunkta. Odsjaj jastuka obavija pritom oba pijanista demonskim, crvenim
svjetlom. Bach odzvanja dvoranom u svoj svojoj ozbiljnosti. Učenici su u nedjeljnim
odjelima ili u onom već što njihovi roditelji smatraju svečanom odjećom. Roditelji su
ono što su nekoć rodili ugurali u hodnik poljske obitelji ne bi li se malo odmorili od
djece, a i zato da bi djeca naučila da im ne smetaju. Hodnik rese golema secesijska
zrcala, a pred zrcalom ukrašenim likom gole djevojke s lopočima dječaci se najradije
zaustavljaju. Poslije, u dnevnoj sobi u kojoj se održava koncert, djeca sjede u prvim
redovima, a stariji iza njih, jer ionako mogu sve vidjeti iznad dječjih glava. Stariji gosti
idu na ruku domaćinima utišavajući mlade.
Walter Klemmer nije propustio ni jednu glazbenu večer u ovom stanu otkako se sa
sedamnaest godina počeo ozbiljno baviti klavirom, i ne samo radi vlastitog
zadovoljstva. Gledajući i slušajući Eriku, izravno izvlači korist za vlastito sviranje.
Bach teče u prpošnim glazbenim rečenicama, a Klemmer s upravo probuđenom
pohlepom promatra odostraga gornji dio tijela svoje učiteljice jer mu je pogled na donji
dio sasvim zaklonjen. Vidi vrlo malo, pa teško može ocijeniti Erikin stas. Prednji dio
njegove učiteljice zaklanja neka debela mama, koja je sjela tik ispred njega, pa Klemmer
ništa ne vidi. Njegovo je mjesto danas zauzeto. Za nastave učiteljica često sjedi sasvim
blizu njega, za drugim klavirom. Pored krupnog brodskog trupa majke ljuljuška se
brodić za spašavanje njena sina početnika, odjevenog u crne hlačice, bijelu košulju i s
crvenom leptir-kravatom na bijele točkice. Već na početku koncerta dijete je utonulo u
stolac poput putnika u zrakoplovu, kojemu je pozlilo i koji ne može dočekati da avion
konačno sleti. Ponesena umjetnošću, Erika je odlebdjela u više zračne koridore i već
nestaje u stratosferi. Walter Klemmer bojažljivo je promatra jer osjeća da se Erika
udaljava. Ali nije on jedini koji nehotice pruža ruku da je zaustavi. I majka brže-bolje
povlači konopac na čijem kraju lebdi njen zmaj, Erika. Samo da ne ispusti konopac!
Majka se već isteže na prstima ne bi li ga zadržala u ruci. Vjetar glasno zavija, kao što
obično zavija u tim visinama.

Kada je utihnula i posljednja Bachova rečenica, na Klemmerovim su se obrazima

zacrvenjele dvije ruže. A u ruci drži treću koju će nakon koncerta pokloniti Eriki. Bez
imalo se zavisti divi Erikinoj tehnici sviranja i ritmičkom zibanju njenih leda. Promatra
kako njiše glavom odmjeravajući željene glazbene nijanse. Klemmer gleda kako na
njenim nadlakticama podrhtavaju mišići i taj ga spoj golog mesa i pokreta počinje
uzbuđivati. Njeno tijelo poslušno prati unutarnji tok skladbe i Klemmer moli u sebi da
jednom njegova učiteljica prema njemu bude tako poslušna. Od uzbuđenja se počinje
gnijezditi na sjedalu. Jedna mu ruka nehotice kreće prema strašnom oružju njegova
spolovila. Učenik se Klemmer s mukom svladava i u sebi zamišlja proporcije Erikina
tijela. Uspoređuje gornji dio tijela s donjim, koji je možda za trunčicu predebeo, što se
njemu u načelu sviđa. U mašti gore dodaje malo mesa koje je oduzeo dolje. Rezultat je
takav da je Erika gore opet nekako premršava. Ali je zato dolje u plusu! No sve u svemu
34
Erikina mu se pojava sviđa. Njegovo je osobno mišljenje: gospođica Kohut posebna je
žena. Kada bi gore mogla nabaciti komadićak koji dolje ima viška, tada bi joj figura
vjerojatno bila skladnija. Naravno da vrijedi i obrnuto, ali to bi se Klemmeru malo
manje sviđalo. Kada bi dolje Manjom maknula višak, onda bi se gornji i donji dio tijela
uskladili. Ali tada bi možda bila premršava! Upravo je zbog tih malih nedostataka, koji
je čine dostupnijom, svom odraslom učeniku Erika toliko privlačna. Uspije li muškarac
uvjeriti ženu da ona ima nedostataka, zauvijek će je vezati za sebe. Osim toga, ova je
žena starija od njega. Učenika Klemmera zaokuplja osim glazbe još nešto. On je lud za
glazbom, ali je potajno lud i za svojom učiteljicom glasovira. Najiskrenije je uvjeren da
je upravo gospođica Kohut žena kakvu mladi muškarac, koji tek počinje živjeti, može
samo poželjeti. Prirodno je da mlađi muškarac počne s nečim skromnim, jer ionako će
vrlo brzo htjeti puno više. Svatko jednom mora početi. A on vrlo brzo više neće biti
početnik. To je kao kada vozač početnik najprije kupi malen, rabljeni auto, a kad svlada
tehniku vožnje, prelazi na veći i noviji model. Gospođica Erika jednostavno živi za
glazbu, a i nije tako stara, podiže učenik cijenu svojem pokusnom modelu. Klemmer
zapravo počinje s boljom klasom, dakle ne s Volkswagenom nego s Opel Kadettom.
Potajno zaljubljeni Walter Klemmer nervozno grize ostatke već izgrizenih noktiju.
Zajapureno mu je lice — mrljice na obrazima raširile su se u međuvremenu po cijeloj
glavi — uokvireno tamnoplavom poludugom kosom. Izgledom je umjereno moderan.
A i umjereno je inteligentan. Ništa na njemu nije upadljivo ni pretjerano. Kosu je
namjerno pustio da malo naraste, tek toliko da baš ne izgleda staromodno, ali ni previše
pomodno. Bradu ne želi pustiti, iako je već nekoliko puta došao u iskušenje. No svaki
mu se put uspio oduprijeti. Sanja o tomu da svoju učiteljicu jednom poljubi dugačkim
poljupcem i da je isprepipa po cijelom tijelu. Zeli da profesorica osjeti njegove
životinjske porive. Više će je puta, praveći se da se to dogodilo nehotice, svom snagom
okrznuti u prolazu. Pretvarat će se da ga je neki nespretnjaković gurnuo na nju. Pritom
će je snažno pritisnuti cijelim tijelom i odmah se ispričati. Poslije će je jednom namjerno
privući k sebi i možda će se, ako ona to dopusti, trljati jedno o drugo. Učinit će sve što
mu ona kaže i tako profitirati za kasniju, ozbiljniju ljubav. U vezi s toliko starijom
ženom — s kojom ne mora obzirno postupati — naučit će kako mora udovoljiti mlađim
ženama koje nisu spremne trpjeti. Takvo se muškarčevo ponašanje baš i ne bi moglo
nazvati civiliziranim. No mlađi muškarac najprije mora upoznati vlastite granice da bi
ih kasnije mogao lakše prekoračiti. Ubrzo će poljubiti učiteljicu tako snažno da će joj
ponestati zraka. Sisat će joj tijelo, gdje god bude smio. Grist će je, ako mu to dopusti. A
poslije će sasvim svjesno prijeći na krajnje intimnosti. Počet će s njenom rukom, a zatim
će pedalj po pedalj napredovati dalje. Naučit će on nju da zavoli i prihvati svoje tijelo,
koje je tako dugo nijekala. S puno će je obzira naučiti svemu što se u ljubavi mora znati,
a poslije će prijeći na unosnije ciljeve i teže zadaće, kada je riječ o razotkrivanju vječne
zagonetke kakva je žena. Pritom će za promjenu on njoj biti učitelj. Ne sviđaju mu se
njene tamnoplave plisirane suknje i strogi kroj njenih bluza kakve neprestano nosi da
ne bi, valjda, naglasila svoju figuru. Mladenački i šareno, tako bi se trebala oblačiti!
Nositi različite boje! On će joj objasniti što razumijeva pod pojmom boje. Pokazat će joj
što znači biti mlad i ukusno odjeven i znati se tomu veseliti. A kada shvati koliko je
zapravo mlada, ostavit će je zbog mlade žene. Imam osjećaj da prezirete svoje tijelo,
gospodo profesorice, i da vam je važna jedino umjetnost. Eto to će joj reći! I da
zadovoljava samo svoje osnovne potrebe, kao što su hrana i san, a to je premalo.

35
Gospođice Kohut, vi smatrate da vam je vaša vanjština neprijatelj, a glazba jedini
prijatelj. Pogledajte se samo u zrcalo i vidjet ćete sebe, svog najboljeg prijatelja. Baš zato
biste se trebali malo urediti, gospođice Kohut, ako vas smijem tako zvati.

Gospodin Klemmer jako bi se želio sprijateljiti s Erikom. Ta bi se bezlična lešina, ta

učiteljica glasovira na kojoj se odmah vidi što je po zanimanju, mogla još razvijati, jer i
nije toliko stara, ta vreća mlitava. Relativno je mlada, usporedimo li je s njenom
majkom. Tu smiješnu kreaturu, što je uvijek u nekakvom bolesnom grču i živi u svom
svijetu duhovnih ideala, tako da na trenutke ne znaš imaš li posla s idiotom ili sa-
njarom, ovaj će mladić spustiti na zemlju. Upoznat će ona sve slasti ljubavi! Ljeti, a
ponekad i u rano proljeće Walter Klemmer odlazi na veslanje na brzim vodama. Toliko
je spretan da može zaobići stijene usred brzaca. U stanju je svladati jedan prirodni
element, pa će i Eriku Kohut, svoju učiteljicu, valjda uspjeti ukrotiti. Jednog lijepog
dana objasnit će joj i konstrukciju čamca. Erika će tada shvatiti zašto se u čamcu mo-
žemo održavati na vodi. A dotada će je već zvati imenom: Erika! Muškarac će se
pobrinuti da ta ptičica osjeti kako joj rastu krila. Neki vole jedno, a gospodin Klemmer
voli baš ono drugo.
Potok je utihnuo. Tu mu je kraj. Oba koncertna majstora, gospoda majstorica i
gospodin majstor ustaju s klavirskih stolčića i klanjaju se, saginjući glave poput
strpljivih konja ispred vreća zobi nanovo probuđene svakodnevice. Kao da tim
pokretom žele reći da se više klanjaju pred Bachovim genijem nego pred ovom masom
što bojažljivo plješće i ništa ne razumije, a preglupa je da bi išta znala upitati. Jedino Eri-
kina majka tako snažno plješće da su je već prsti zaboljeli. Bravo, bravo! dovikuje.
Domaćica je, smješkajući joj se, podržava u njenu oduševljenju. Erika promatra gomilu
gostiju sličnu šarenu smeću skupljenom na hrpicu. Gosti žmirkaju. Netko je odmaknuo
jastučić od svjetiljke i dvoranom se nesmetano razlijeva jarka svjetlost. To je dakle
Erikina publika. Kada to ne biste znali, ne biste vjerovali da je riječ o ljudima. Erika ih
promatra prezirno i svisoka, no svi se gurkaju oko nje, dotiču je i govore joj gluposti. Tu
je mladu publiku Erika osobno uzgojila u svojem inkubatoru. Samo uz silne ucjene,
teške prisile i najstrašnije prijetnje uspjela im je narediti da danas dođu ovamo.
Gospodin Klemmer, taj marljivi glazbeni naučnik, najvjerojatnije je jedini gost koji je
danas došao ovamo bez prisile. Svi bi drugi radije bili gledali neki film ili partiju tenisa
na TV-u, čitali knjigu ili radili nešto jednako glupo. No svi su morali doći ovamo. Osim
toga, čini se da se raduju vlastitoj osrednjosti. Ali jednog se Mozarta ili Schuberta ite-
kako usude svirati. Poput masnih su mrlja što se polagano šire po plodnoj vodi tonova.
Privremeno se hrane njome i ne znajući što piju. Instinkt čopora nadasve cijeni
osrednjost.
Hvali je kao nešto iznimno vrijedno. Uvjereni su da su jaki jer su u većini. U srednjem
sloju nikada nema neugodnih iznenađenja i strahova. Stišću se jedno uz drugo u iluziji
da će im tako biti toplije. U osrednjosti nikada nisi sam, a po-najmanje sam sa sobom.
Kako li su samo zadovoljni takvim stanjem stvari! Ne moraju si predbacivati ni zbog
čega u životu niti im itko išta može predbaciti zbog njihova života. I Erikino
predbacivanje da im je neka izvedba neuspjela odbija se o mekan zid njihove strpljive
osrednjosti. Ona, Erika, sama je s druge strane zida i umjesto da se ponosni time, ona im
se zbog toga osvećuje. Tako da ih svaka tri mjeseca tjera kroz drvena vratašca obora, što
36
ih mora širom držati otvorena da bi te budale uopće mogle ući. S izrazom
samozadovoljstva i dosade na licu, mekećući i gurkajući se, ulaze u obor, a glupana koji
je zastao da dohvati kaput u zadnjem redu garderobe, jednostavno pregaze. Najprije
žele ući, a zatim što prije izići. I to svi zajedno. Misle: dođu li brže na pašnjak glazbe,
moći će prije otići. A sada, dame i gospodo, drage učenice i učenici, nakon kratke stanke
slijedi Brahms. Erikina je posebnost danas njena prednost, a ne nedostatak. Jer danas svi
zure u nju, iako je potajice mrze.
Gospodin Klemmer uspio se probiti do Erike i gleda je plavim očima punim ponosa i
ushita. Uzima njenu pijanističku ruku u oba svoja dlana potiho izgovarajući: Ljubim
ruke, gospodo profesorice. Nemam riječi kojima bih izrazio svoje divljenje. Erikina se
mama poput noža ubacuje između njih dvoje i izričito zabranjuje bilo kakvo rukovanje.
Takvi izrazi prijateljstva ili odanosti najstrože su zabranjeni, jer bi prijateljski stisak ruke
Eriki mogao nategnuti tetivu, a to bi moglo štetiti njenu sviranju. Njene pijanističke
ruke moraju po mogućnosti biti u što prirodnijem položaju. Ali tu trećera-zrednu
publiku nećemo ozbiljno shvaćati, zar ne gospodine Klemmer? Takva je publika
zaslužila da je se tiranizira, ugnjetava i muči da bi uopće nešto osjetila. Toljagom po
glavi, eto to njoj treba! Takva publika traži batina i strasti što bi ih umjesto nje trebali
proživjeti skladatelji, koji bi zatim to još trebali i lijepo zapisati. Tim ljudima treba nešto
što vrišti, inače bi sami neprestance morali vrištati. Od dosade. Fine, prijelazne tonove,
nježne diferencijacije, ionako ne mogu shvatiti. Pritom je u glazbi, kao i općenito u
umjetnosti, puno lakše graditi umjetnički dojam na snažnim, da ne kažemo brutalnim,
kontrastima. A to nije ništa drugo do srozavanje umjetnosti! Ove ovce to ne znaju. Kao
što nemaju pojma ni
o čemu. Nježno i s povjerenjem Erika hvata Klemmera za ruku, što je od tog dodira
odmah zadrhtala. Pa nije mu valjda hladno usred ovog čopora zdravih balavaca dobre
cirkulacije?! Usred te horde sitih barbara što žive u zemlji u kojoj posvuda vlada
barbarstvo. Pogledajte samo današnje novine: barbarskije su od onoga o čemu pišu.
Muškarac koji suprugu
i djecu ubije, razreže na pravilne komadiće i zamrzne u škrinji da bi ih kasnije mogao
pojesti nije ništa veći barbar od novina koje o tomu pišu. U ovoj zemlji nekakav Anton
Kravarić diže glas protiv Zaratustrina majmuna. Nekakav Kurier danas se bori protiv
Kronenzeitunga. Zamislite vi to, Klemmer! A sada me ispričajte, gospodine Klemmer,
moram pozdraviti gospodu profesoricu Vyoral. Kasnije ću ponovo navratiti do vas.
Oprostivši se tim riječima od Klemmera, majka prebacuje Eriki preko ramena
svijetloplavu jaknicu od angore koju je sama isplela, kako u Erikinim zglobovima ne bi
stradala tekućina za podmazivanje. Jaknica na Eriki izgleda kao vunena obloga na
čajniku koja sprečava da se čajnik ohladi. Ponekad se čak i neki predmet kakav je na
primjer kartonski tuljac u sredini toaletnog papira može iskoristiti kao ukrasna kutijica
na čiji vrh možemo prilijepiti šarenu vunenu lopticu. Takvom kreacijom možemo
ukrasiti prostor iznad stražnjeg sjedišta auta. Lijepo je stavimo na sredinu i to je to.
Vunena ukrasna loptica u ovom je slučaju Erikina glava što se ponosno diže na vrhu
tijela. Erika se sitnim koracima uputila skliskim parketom, preko kojega je na mjestima
gdje prolazi najviše ljudi prostrt dug, uzak sag, u susret starijoj kolegici, kako bi joj
kolegica kao stručnjak mogla čestitati. Majka je pritom odostraga nježno gurka. Ruku joj
je položila na leđa, na Erikinu desnu lopaticu, prekrivenu jaknicom od angore.
37
 Walter Klemmer još uvijek niti pije niti puši i usprkos tomu raspolaže zavidnom
energijom. Kao da se za Eriku prilijepio pipcima, prati je u stopu razmičući poput pluga
hrpe gostiju oko sebe što su se razgakali kao guske. Cijelo joj je vrijeme za petama. Kada
ga zatreba, bit će joj pri ruci. Ako slučajno zatreba mušku zaštitu, mora se samo
okrenuti i on će biti tu, pokraj nje. On čak traži taj kontakt tijela. Kratka je stanka uskoro
pri kraju. Klemmer udiše miris Erikina tijela širom rastvorenih nosnica, kao da je na
visokom gorskom pašnjaku kamo se rijetko tko popne, a onaj tko tamo stigne, udiše
punim plućima ne bi li što više svježeg zraka ponio sa sobom natrag u grad. Uklanja
jednu vlas s rukava svijetloplave jaknice, na čemu mu ona zahvaljuje. Vidi ti njega!
Majka sluti da se tu nešto čudno događa, ali ne može ne priznati mu ljubaznost i
uslužnost. Takvo je ponašanje naime u velikoj suprotnosti s odnosima kakvi danas
vladaju među spolovima, a kakvi su potrebni. Majka smatra da je gospodin Klemmer
mlad muškarac, ali on je po svojim kvalitetama zapravo muškarac starinskoga kova.
Prije nego što stanka završi, imaju vremena pročavrljati još koji trenutak. Klemmer se
uz izraze žaljenja raspituje zašto ovakvi otmjeni kućni koncerti polako odumiru.
Najprije su umrli majstori klasične glazbe, a potom i njihova glazba, jer danas svi
slušaju šlagere, pop i rock. Obitelji kao ova danas su rijetke. Prije ih je bilo puno više.
Naraštaji laringologa krijepili su se ranim Beethovenovim kvartetima, stružući do
iscrpljenja. Danju bi strugali upaljena grla, a navečer bi za nagradu strugali svojim
gudalima. Danas akademici stupaju još jedino u taktu Brucknerovih truba, kojih zvuk
slični slonovskom glasanju i dive se tom gornjoaustrijskom malo boljem zanatliji.
Gospodine Klemmer, mladenačka je ludost, kojoj su već mnogi podlegli, prezirati
Brucknera. Tek kasnije, kada malo više naučite o glazbi, moći ćete Brucknera razumjeti.
Suzdržite se od takvih pomodarskih prosudbi dok ne naučite malo više, dragi kolega
Klemmer. Klemmer se sav razgalio od sreće što mu se stručnjakinja poput Erike obratila
s kolega te odvažno se služeći hrpom stručnih izraza nastavlja razgovor o duševnom
sumraku Schumanna i kasnoga Schuberta. Opisuje glazbene nijanse kakve su ta dva
majstora znala postići i pritom zvuči prazno, poput siva dosadna moljca.

Slijedi duet Kohut/Klemmer, a tema je koncertna industrija u gradu, u tonovima

otrovne limunskožute boje. Molto vivace. Dobro su uvježbali taj duet. Njih dvoje nije
dio koncertne industrije. U njoj mogu sudjelovati samo kao konzumenti, iako su daleko
kvalificiraniji od ostalih! Na kraju krajeva, oni su ionako samo slušatelji i svjesni su da
ne znaju puno o glazbi. Ali malo je nedostajalo da jedno od njih postane dio toga: Erika.
To se ipak nije dogodilo.
U ležernom razgovoru šeću se u uzbibanoj prašini međutonova, međusvjetova i
međupodručja, jer se srednji sloj u to jako dobro razumije. Schubertov skromni duševni
sumrak zgodan je uvod u njihova naklapanja, odnosno, kako Adorno iznosi, u duševni
sumrak u Schumannovoj Fantaziji u c-duru. Taj sumrak poprima goleme razmjere,
pretvara se u ništavilo, ne veličajući pritom svjesno duševno gašenje. Veličanstveno je
tonuti u sumrak uma, a to i ne primijetiti, komentiraju oni, dakako ne misleći pritom na
sebe! Na trenutak je oboje zašutjelo uživajući u riječima koje su glasno izgovorili na
neprikladnu mjestu. I jedno i drugo uvjereno je da ono o čemu govori razumije bolje od
onoga drugog, on zbog svoje mladosti, a ona zbog svoje zrelosti. Nadmeću se u svojoj
ljutnji na sve one koji ili dovoljno ne znaju ili ne žele dovoljno razumjeti. A koliko je
takvih! Pogledajte vi to, gospodo profesorice! Ma pogledajte vi to malo bolje, gospodine
38
Klemmer! Ljutnja na ljude povezuje učiteljicu i učenika. Schubertov i Schumannov
duševni slom u krajnjoj je suprotnosti s onim što zdrava masa smatra zdravom
tradicijom u kojoj se može zadovoljno valjati kao u toploj kaljuži. Fuj zdravlje! Zdravlje
je samo idealistička projekcija stvarnosti. Svim onim odvratnim konformističkim
črčkalima koja sastavljaju Filharmonijine programe zdravlje je glavni kriterij za glazbu
koja nešto vrijedi. No zdravlje je milostivo samo prema pobjednicima, jer ono što je
slabo propada. I završava medu posjetiteljima sauna i onima koji pišaju po ulicama.
Evo, recimo, Beethoven, kojega svi smatraju zdravim, bio je nažalost gluh. A tek onaj
Brahms, navodno zdrav kao dren!
Klemmer se usuđuje primijetiti (i tu gadno griješi) da mu se Bruckner nekako odu-
vijek činio zdrav. Na to ga Erika oštro opominje, polako otkrivajući rane koje je zadobila
u osobnim okršajima s organizatorima koncerata u Beču i provinciji. Sve dok je nije
napustila svaka nada. Senzibilni uvijek poput nježnih leptira izgore na svjetiljci
umjetnosti. I zato su mi ta dvojica, kaže Erika Kohut, ta dvojica uistinu bolesnih
umjetnika, naime Schumann i Schubert, čijih su prezimena prvi slogovi jednaki, naj-
draži. I to ne Schumann kojemu se um već sasvim pomutio nego Schumann onakav
kakav je bio neposredno prije toga. Na korak do ludila! Tada je već slutio da gubi
razum i u najdubljoj i istinskoj patnji, grčevito ga pokušavajući zadržati, iako već svega
nesvjestan, u svojim se anđeoskim i demonskim zborovima od njega polako oprašta.
Nakon toga ostaje još samo čeznutljivo osluškivanje i tuga za onim najvrednijim: za
samim sobom. A zatim, prije negoli prineseš zadnju i najveću žrtvu umjetnosti, dolazi
faza u kojoj svjesno promatraš kako gubiš dio po dio sebe.
Poput blage glazbe Erika pripovijeda kako je njen otac umro potpuno pomračena
uma u Steinhofu. I da bi ljudi zato prema njoj trebali imati obzira, jer je u životu svašta
morala proći. U oholoj gomili što ponosno ističe svoje zdravlje, natuknuvši još nekoliko
stvari o sebi, Erika o tomu više ne želi razgovarati. U Klemmeru silom želi izazvati bilo
kakve osjećaje prema sebi i radi na tomu uporno poput kamenoklesara što nemilosrdno
udara dlijetom po svojem kipu. Zbog onoga što je propatila ova je žena zaslužila svaki
gram muške sklonosti koji može dobiti. To u mladom muškarcu ponovo rasplamsava
zanimanje za Eriku.
Kraj stanke. Molimo vas da ponovo sjednete na svoja mjesta. Sada slijede Brahmsove
pjesme koje će izvesti naša mlada sopranistica. Ubrzo je i to završilo, no zadovoljstvo ne
može biti veće od onoga kada je završio duet Kohut/Haberkorn. Pljesak je ipak puno
snažniji nego prije stanke, jer je svima laknulo što je koncert gotov. Netko još dovikuje
bravo, ali ovaj put ne samo Erikina mama nego i Erikin najbolji učenik. Majka i najbolji
učenik, odmjeravajući se brzim pogledima iz prikrajka, glasno i odlučno dovikuju
bravo, iako je sumnjičavost jednogprema drugom golema. Jedno od njih želi nešto što
ono drugo ne želi dati. Svjetlo je ponovo zasjalo, upaljen je i luster na stropu, jer u
ovakvim se prilikama ne smije ni na čemu štedjeti. Domaćinu su navrle suze na oči.
Erika je kao dodatak odsvirala Chopina i domaćin se prisjeća svoje domovine u mraku.
Svoje Poljske. Pjevačica i Erika, pjevačičina šarmantna pratnja na glasoviru, dobivaju
goleme bukete. Dvije majke i jedan otac gospodi profesorici uručuju cvijeće, jer njihovo
dijete napreduje zahvaljujući njoj. Nadarena kolegica pjevačica dobiva samo jedan
buket. Erikina mama ljubazno pomaže zamotati bukete koje je Erika dobila u
svilenkasti papir kako bi ih mogle odnijeti kući. Kakvo divno cvijeće, moramo ga
odnijeti samo do tramvajske stanice, a tramvaj nas ionako doveze do vrata stana. Ne
uzimaju taksi jer štede za stan. Mnoštvo uvijek potrebnih prijatelja i pomagača nudi im
prijevoz vlastitim kolima, ali majka kaže da njih dvije ne trebaju ničiju pomoć. Najljepša
vam hvala. Ni od nikoga ne tražimo uslugu niti smo je spremne nekom učiniti.
Krupna koraka odmah im prilazi Walter Klemmer i pomaže svojoj profesorici da
odjene zimski kaput s okovratnikom od lisičjeg krzna, koji nosi i na posao. Oko struka
ima remenčić, a okovratnik je, dakle, od lisičjeg krzna. Majci pridržava crni perzijaner.
Trudi se nastaviti razgovor koji su morali prekinuti. Opet započinje razgovor o
umjetnosti i književnosti, za slučaj da je Eriki nakon doživljenog trijumfa ponestalo
snage i ideje za razgovore o glazbi. Prilijepio se uz nju poput pijavice, zube joj je zario u
meso. Pomaže joj da rukom pogodi rukav i toliko se osmjelio da vrhove njene poluduge
kose, koji su zapeli u okovratniku, izvlači i stavlja preko okovratnika. Nudi se da obje
dame otprati kući.
Majka sluti nešto što se u ovom trenutku još ne može jasno izreći. Podvojenih osjećaja
Erika se raduje pažnji koja se na nju spustila poput snažne kiše. Nadajmo se samo da se
kiša neće pretvoriti u tuču zrna velikih poput jajeta od koje bi Erika mogla stradati!
Dobila je i golemu bombonijeru, koju je iz njene ruke uzeo Walter Klemmer i sada je
nosi pod svojom. A nosi i narančasti buket ljiljana ili nešto slično, što li su mu već
natovarili. Njih se troje, oprostivši se ljubazno od naših domaćina, natovareni koječim,
od čega ni teret glazbe nije zanemariv, vuče prema tramvajskoj stanici. Dvoje mladih
hoda nekoliko koraka ispred majke, jer mama ne može pratiti njihov brzi hod. Ali zato
mama odostraga bolje vidi i bolje čuje. Već sada, u ovoj ranoj fazi, Erika oklijeva, jer joj
je žao jadne mame, koja se trudi pratiti ih svojim sitnim koracima. Nakon svakoga
koncerta gospode Kohut uživaju u tomu da, vraćajući se kući ruku pod ruku, pričaju o
onome što je Erika tu večer postigla i bez imalo je srama hvale. Ovaj je mladi muškarac
danas zauzeo mjesto stare, dobre mame, koja, pokunjena i zaboravljena, mora hodati na
začelju kolone. Majčine se uzde zatežu i vuku Eriku natrag. Upadljiva je i bolna
činjenica da majka hoda iza njih. Stvar je to gora što je majka tako htjela. Kada se ne bi
činilo da Walter Klemmer baš mora biti ovdje gdje jest, Erika bi lijepo mogla hodati
pored svoje roditeljice. Zajedno bi prežvakavale ono što su upravo proživjele i pritom
vjerojatno zobale bombončiće iz kutije. To bi bio uvod u ugodnu toplinu i skrovitost
njihove dnevne sobe, u koju će začas stići. U sobi je toplo jer prozore nije imao tko
otvoriti. Možda još stignu i na kasnovečernji TV film. Bio bi to savršeni završetak
jednog predivnog dana. A ovaj joj je učenik sve bliže i bliže. Zar se ne može držati na
pristojnoj udaljenosti? Upravo je mučno kada pokraj sebe osjećaš isparavanje nečijeg
mladog tijela. Ovaj se mladić doima tako čist i neopterećen da Eriku hvata panika. Neće
joj valjda natovariti na vrat svoje zdravlje? Čini se da je samoća udvoje, kojoj se nitko ne
veseli, ugrožena. Tko bi joj drugi osim majke mogao, pa makar i s puškom u ruci,
osigurati mir, red i sigurnost u vlastita četiri zida? Erika svim svojim bićem čezne za
ugodnim naslonjačem pred televizorom, iza čvrsto zatvorenih vrata dnevne sobe. Ona
ima svoj naslonjač, a pored njega je majčin. Ispred majčina je i tapecirani stolčić bez
naslona na kojem majka odmara natečene noge. Blagoslovljeni mir njihova doma
opasno je ugrožen jer se ovaj Klemmer ne miče od nje. Pa ne želi valjda prodrijeti u
njihov stan? Erika bi se najradije uvukla u majčinu utrobu, gdje bi se mogla ugodno
ljuljuškati u toploj plodnoj vodi. Ondje bi se, obavljena toplim i vlažnim štitom, osjećala

40
sigurnom. Sva se ukoči pred majkom kada joj se Klemmer previše približi.
A Klemmer ne može prestati pričati. Erika šuti. Mislima joj prolijeću njeni rijetki
eksperimenti sa suprotnim spolom, ali toga se radije ne želi prisjećati. Nije bilo ugodno
ni onda kada se to događalo. Jednom se dogodilo s predstavnikom nekog poduzeća koji
joj se u kafiću tako dugo nabacivao dok nije, ne bi li ga ušutkala, popustila. Tu bijednu
zbirku bljedunjavih kućnih tipova upotpunila je mladim pravnikom i još mlađim
gimnazijskim profesorom. No otada su prošle godine. Oba fakultetski obrazovana, i
jedan i drugi neočekivano su joj pristupili nakon koncerta tvrdeći da su rukavi njena
kaputa zapravo cijevi automatske puške. Tim su riječima razoružali Eriku, iako su
obojica imala puno jače oružje. I u prvom i u drugom slučaju Erika je jedva čekala da se
što prije vrati majci. Majka ni u jednom nije naslutila što se događa. Tako je Erika
apsolvirala dva-tri momačka stana s kuhinjskom nišom i malom kadom u kupaonici.
Suhi su to pašnjaci za nekoga probranog umjetničkog ukusa.
Najprije je uživala u tomu da se netko divi njenu pijanističkom umijeću i da ga
štoviše uveličava, iako, istina, izvan službe. Ni jedan od te gospode još nikada nije na
kauču u svojoj sobi imao u gostima pijanisticu. U takvim se slučajevima muškarci
odmah počinju viteški ponašati i dama, kao da je na prijestolju, uživa u široku pogledu
koji se pruža daleko iznad muškarčeve glave. Ali za ljubavnog čina ni jedna žena ne
ostaje u tom uzvišenom položaju. Vrlo brzo i šarmantno mlada si gospoda uzimaju
neka prava koja vrijede izvan njihova stana. Ženi odjednom zaboravljaju pridržati
vrata, a dogodi li joj se neka nespretnost, obasiplju je porugom. Zatim joj počinju lagati,
počinju je varati i mučiti te je napokon prestaju nazivati. Namjerno se ne žele očitovati o
svojim namjerama. Slijede dva-tri pisma na koja ne žele odgovoriti. Žena čeka i čeka, no
čeka uzalud. I ne pita se zašto čeka, jer se odgovora boji više od čekanja. A za to vrijeme
muškarac u nekom drugom životu odlučno počinje obrađivati neku drugu ženu.
Ti su joj mladi muškarci pokazali što su užici, a zatim je ostavili na cjedilu. Zatvorili
su slavinu. Erika je nakon toga mogla još samo osjetiti kako slavina pušta plin. Pokušala
ih je vezati za sebe strašću i užicima. Šakama bi svom snagom udarala o mrtvi teret što
se ritmički micao na njoj i od oduševljenja ne bi, kao, mogla zatomiti vrisak. Noktima bi
ciljano izgrebla leđa suparničkog igrača. Ona pritom nije ništa osjećala. Glumila je da je
izgubila glavu od užitka ne bi li muškarac konačno prestao. Gospoda, istina, prestanu,
ali uvijek dođu ponovo. Erika ništa ne osjeća niti je ikada išta osjećala. Ona je poput
komadićka mokrog kartona na kiši koji ništa ne osjeća.
Gospoda su ostavila Eriku i Erika iznad sebe ne želi više nikoga trpjeti. Muškarci, koji
se ne trude, pobuđuju u njoj samo slabe podražaje. Ne žele se truditi oko neke posebne
žene kao što je Erika. Pritom zaboravljaju da takvu ženu više nikada neće sresti. Jer je
jedinstvena. Uvijek će žaliti za njom, ali ipak je ostavljaju. Vide Eriku, okrenu se i odu.
Baveći se radije vlastitim mediokritetskim znanjima i mogućnostima, i ne pokušavaju
malo bolje istražiti njene jedinstvene umjetničke sposobnosti. Gini se da je takva žena
prekrupan zalogaj za njihove tupe nožiće. Pomirili su se s tim da će se ova žena ubrzo
sasušiti i uvenuti. No to ih nimalo ne zabrinjava. Erika će se, polagano se sušeći,
pretvoriti u mumiju, a oni se bave svojim dosadnim poslovima kao da taj rijetki cvijet
ne treba zalijevati.
I ne sluteći da bi se događaji mogli tako razvijati, gospodin Klemmer, njišući se poput
hodajućeg buketa, korača pokraj gospođe Kohut mlađe, a njegovim tragom plovi

41
gospođa Kohut starija. Kako je samo mlad. Svojoj učiteljici sa strane dobacuje
zavjernički pogled pun obožavanja. S njom, naposljetku, dijeli tajnu razumijevanja
umjetnosti! Žena pored njega, a i on, sasvim sigurno razmišlja kako da se što prije riješi
majke koja im je cijelo vrijeme za petama. Kako da pozove Eriku na čašu vina i tako
svečano zaokruži ovu predivnu večer? Više od toga Klemmer ne želi. Učiteljica mu je
svetinja. Kako majku spremiti u krevet, a Eriku izvesti? Erika! Izgovora njeno ime. Ali
ona se pretvara da ga nije čula i ubrzava korak kako bi što prije stigli do tramvajske
stanice i kako ovom mladiću ne bi slučajno nešto neobično palo na pamet. Zašto
konačno ne ode? Toliko je putova kojima bi mogao krenuti i ostaviti ih na miru. Kada se
Klemmer napokon makne, moći će s majkom zajedljivo prokomentirati kako je ovaj
učenik potajno u nju zaljubljen. Zar danas nećete gledati Freda Astaira na TV-u? Ja
hoću. Takav film ne namjeravam propustiti! Klemmer tako saznaje kakvi su mu izgledi
večeras: naime nikakvi.
Na neosvijetljenu se nadvožnjaku Klemmer odlučuje na luđački hrabar pothvat i brzo
pruža ruku prema ruci gospode profesorice. Dajte mi ruku, Erika. Tu ruku koja tako
divno svira klavir. Njegova ruka, prazna, na tren ostaje u zraku i brzo se povlači. Zrak
se malo uzburkao, no opet se smirio. Ona se pravi da ništa nije primijetila. Prvi pokušaj
zbližavanja tako propada. Ruka se usudila ispružiti samo zato što je mama nakratko
hodala pored njih. Mama, kao da je prikolica na motociklu, hoda pored njih da bi lakše
mogla nadzirati mladi par. U ovo doba ulicom ne voze auti pa se može hodati po
kolniku. Kćerki se čini da je majka u opasnosti pa odvažnu majku brže-bolje povlači na
pločnik.
Klemmerova ruka odustaje od daljih pokušaja.
Ali Klemmer se ipak ne predaje i pokušava započeti razgovor. Otvara i zatvara svoja
mlada usta, oko kojih se dok govori ne stvaraju borice. Govori s lakoćom. Rado bi
porazgovarao s Erikom o sadržaju jedne knjige. One Normana Mailera, kojemu se
Klemmer divi kao čovjeku i umjetniku. Njemu se u knjizi svidjelo to i to, ali možda je
Erika u knjizi vidjela nešto sasvim drugo? Erika nije pročitala knjigu i razgovor zamire.
Tako neće doći ni do kakve trgovine ili promjene. Erika bi tom trgovinom rado vratila
izgubljenu mladost, a Klemmer bi rado postao šarmerom. Mladićevo lice obasjava blaga
svjetlost uličnih svjetiljaka i izloga, a pored njega smanjuje se i nestaje učiteljica
glasovira poput lista papira u vatri pohote. Ne usuđuje se pogledati ga. Majka će
sasvim sigurno poduzeti sve da, bude li trebalo, razdvoji ovaj par. Erika ravnodušno
odgovara s da i ne i što su bliže tramvajskoj stanici sve je šutljivija. Mladi par ispred
majke ne uspijeva razmijeniti ni jednu riječ jer majka u detalje opisuje simptome svoje
prehlade. Kći joj povlađuje. Već se sada treba zaštiti od zaraznih bolesti, sutra već može
biti prekasno. Gospodin Klemmer još jednom očajnički pokušava zapodjenuti razgovor
i svečano objavljuje da zna jako dobro sredstvo protiv bolesti: pravovremeno čeličenje.
Preporučuje saunu. Preporučuje i malo žustrije plivanje u bazenu. Općenito bi svima
savjetovao da se bave sportom, posebno onim najuzbudljivijim: veslanjem na brzim
vodama. Zimi se tim sportom ne može baviti zbog leda pa se privremeno prebacuje na
druge sportove. Ali ubrzo, u proljeće, počinje najljepše doba za veslanje na brzim
vodama, jer su rijeke nabujale od otopljena snijega i njihove struje divljačkom snagom
sa sobom povlače sve što pliva po površini. Naposljetku Klemmer još jednom podsjeća
na blagotvorno djelovanje saune. Dodaje da se sa saunom može kombinirati trčanje na
42
duge staze, lagano trčanje šumom ili žustrije trčanje za nabijanje kondicije. Erika ga ne
sluša, ali svako toliko okrzne Klemmera pogledom, koji, zbunjena, brzo odvraća u
stranu. Pravi se da je ne zanima taj mladić što ga promatra iz tamnice svojega tijela koje
polagano stari. Rešetke te tamnice neće uspjeti prepiliti. Majka joj to ionako ne bi
dopustila. Klemmer, koji o svemu što Erika kaže ima drugačije mišljenje, taj naš
odvažni borac, hrabro napreduje korak po korak poput mlada bika koji je srušio ogradu
da bi došao — do krave ili do svježeg pašnjaka? To se ne zna. Klemmer preporučuje
bavljenje sportom radi zadovoljstva i uopće kako bi se osjetilo vlastito tijelo i učinilo
nešto za njega! Ne biste vjerovali, gospodo profesorice, kakvo nam zadovoljstvo tijelo
može pričiniti. Samo ga morate pitati što želi i ono će vam odgovoriti. Spočetka nam se
tijelo čini nevažnim, ali zatim: ohoho! Vrlo se brzo pokrene i počinje paziti na to da
razvije mišiće. Ali i ono je svjesno svojih granica. Klemmer zaključuje da je i za stjecanje
kondicije najbolje veslanje na brzim vodama. Eriki se poput bljeska u sjećanju pojavljuje
slika koju je vidjela na televiziji: kajakaši na brzim vodama. Bilo je to u jednom
sportskom pregledu u terminu prije večernjeg filma. Još i sada se sjeća veslača s
narančastim prslucima za spašavanje i mekanim, debelim zaštitnim kacigama na
glavama. Trupovi su im stršili iz čamčića i sličnih naprava poput duguljastih
vilijamovki u boci rakije. Čamac se, dok bi veslali, često prevrtao. Nakratko pomišlja na
jednog od gospode radi kojega je ispuštala sladostrasne krikove i isti ga trenutak
zaboravlja. Ostaje samo blaga želja, ali i ona odmah blijedi i nestaje. Evo! Stigli smo!
Gospodin Klemmer je zanijemio. S mukom izgovora nešto o skijanju čija je sezona
upravo počela. Vrlo blizu grada ima predivnih padina različite strmine, kakve god
želite. Nije li to zgodno? Ne biste li i vi jednom išli na skijanje, gospodo profesorice, jer
mladost privlači mladost. Ondje bismo se sreli s prijateljima mojih godina, koji bi se za
vas brinuli na najbolji mogući način, gospodo profesorice. Nismo baš sportski na-
strojene, tim riječima razgovor okončava majka koja je sport dosada doživjela samo iz
svog naslonjača ispred televizora. Zimi se radije povučemo u kuću i posvetimo kakvom
dobrom krimiću. Općenito, znate, živimo povučeno. Znamo odakle dolazimo, ali nas ne
zanima kamo idemo. Ako si jako radoznao, lako možeš slomiti nogu.
Gospodin Klemmer dodaje da uvijek može od oca posuditi auto, samo ako mu to
pravovremeno najavi. Njegova ruka grabi u mraku Erikinu, ali ostaje prazna. U Eriki
raste još veća odbojnost prema Klemmeru. Kad bi konačno htio otići! On i njegova ruka!
Samo da se makne! Za nju je, Eriku, Klemmer strašan životni izazov, a ona prihvaća
samo one izazove koje pred nju postavlja umjetnička interpretacija. Napokon se po-
javljuje tramvajska stanica. Plastična nadstrešnica i klupčica ispod nje uronjeni su u
spokojno svjetlo. Nigdje razbojnika na vidiku, a s Klemmerom će njih dvije već nekako
izići na kraj. Ulaze u krug ulične svjetiljke pored tramvajske stanice. Na stanici stoje čak
dvije zakukuljene prilike, obje žene, bez pratnje i nezaštićene. Kasno navečer tramvaji
rijetko voze, a Klemmer još uvijek ne pokazuje namjeru da krene svojim putem. Iako
ubojice trenutačno nema, to ne znači da se ne bi svaki čas mogao pojaviti pa je dobro da
još malo ostane, misli Klemmer. Erika se grozi ovog zbližavanja. Tomu treba što prije
stati na kraj. Samo da ta strašna prijetnja, Klemmer, prođe. No evo tramvaja na vidiku.
Čim mladić nestane, za majku i Eriku postat će neiscrpna tema razgovora. Sjećat će ga
se kao male smetnje slične škakljanju pera po koži. Tramvaj dolazi i odvozi dame
Kohut. Gospodin Klemmer maše im, no dame su isuviše zabavljene svojim

43
novčanicima i tramvajskim kartama da bi ga vidjele.
U svojoj strašnoj bespomoćnosti dijete, o čijoj nadarenosti i dalje svi pričaju, hodajući
kao da je do vrata u vreći, neprestano pada preko prepreka, nisko postavljene užadi.
Rukama vesla zrakom i udara nogama. Te su joj prepreke u svojoj nepažljivosti
postavili drugi, glasno se jada dijete. ONA nikada nije kriva. Učitelji, koji dijete
promatraju i pozdravljaju, tješe tu djevojčicu od koje se previše očekuje i koja s jedne
strane sve svoje slobodno vrijeme žrtvuje za glazbu, a s druge strane tako od sebe
stvara predmet poruge. Nastavnici ipak osjećaju lagano gađenje i odbojnost prema njoj
kada moraju priznati da je ona jedina u razredu kojoj nakon nastave ne pada na pamet
izvoditi gluposti. Zbog svoje je naravi izložena besmislenim poniženjima pa se jada
majci. Majka odmah odlazi u školu i žali se nastavnicima na druge učenike iz Erikina
razreda koji pokušavaju pokvariti njenu savršenu kćer. Tek tada Erika postaje meta
učeničkog nagomilana bijesa. Zatvoreni je to krug pritužaba i novih, još većih povoda
za njih. Omiljena im je zabava gurnuti pred Eriku metalna kolica prepuna praznih boca
od mlijeka, na kojima se poslužuje užina za velikog školskog odmora. Pokušavaju tako
skrenuti na sebe pažnju koju im ona nikada ne poklanja. Sva je njena pozornost
usmjerena na momčiće iz razreda, koje iskosa krišom vreba pogledom dok hoda visoko
uzdignute glave gledajući u sasvim drugom smjeru i ne obazirući se na te dječake koji
polako stasaju u muškarce. Odnosno na dječake koji tek počinju vježbati muškost.
Prave se prepreke kriju u zagušljivim učionicama. Prije podne u njima se znoje obični
učenici, koji, zahvaljujući roditeljima što panično povlače ručice na komandnoj ploči nji-
hova duha, jedva, ali ipak, uspijevaju svladati prosječan školski program. Popodne
natprosječno nadareni radi natprosječnih ciljeva otuđuju te prostore od njihove prvotne
svrhe: to su odabrani učenici glazbene škole koja se koristi prostorima obične škole.
Poput skakavaca nadiru bučne naprave u tihe prostorije za razmišljanje. Tako školu
cijeli dan preplavljuju neuništive duhovne vrijednosti: znanje i glazba. U njenim
prostorijama žive i rade učenici glazbene škole najrazličitije dobi i visine, ima čak i
maturanata i studenata! Udružuju se u svojim naporima da sami ili zajedno nešto
odsviraju. ONA se sve više povlači u više sfere svog unutarnjeg svijeta o kojem drugi
ništa ne znaju. U svojoj je biti Erika postala nešto izvanzemaljsko, nešto što je nastalo
samo u njenoj glavi. Drugi tu ljepotu ne vide. ONA zamišlja da je lijepa i u duhu za sebe
odabire jedno od lica iz časopisa koje nosi poput maske. Jer njena bi joj majka to
zabranila. Ta lica može mijenjati kako želi pa jednom odabire lik plavuše, a drugi put
lik crnke, tipove žena koje muškarci najviše vole. U skladu s tim licima živi, jer i ona želi
da je vole. Ona je međutim sve, samo ne lijepa. Prije bi se moglo reći da je neprimjetna,
što joj njena majka neprestano ponavlja, da djevojka valjda ne bi pomislila kako jest
lijepa. Samo će SVOJIM znanjem i SVOJIM umijećem moći vezati muškarca uza se,
prijeti joj majka na najružniji mogući način. Prijeti djetetu da će je nasmrt prebiti zatekne
li je s nekim muškarcem. Majka je stalno prati, provjerava, traži, analizira i dosljedno je
kažnjava.
Užetima svojih dnevnih obveza svezana je poput egipatske mumije, ali to ne privlači
ničiju pozornost. Tri godine ustrajno se bori da joj majka kupi cipele s visokom
potpeticom. Pa ako majka zaboravi, ona ne zaboravlja. Za ostvarenje svake želje
potrebna joj je silna ustrajnost. Ustrajnost koju treba da bi joj majka kupila cipele s
visokom potpeticom može ujedno iskoristiti i za sviranje Bachovih solo sonata. Majka
44
se služi podmuklom taktikom: obećava joj cipele svlada li Bachove sonate. Erika cipele
nikada neće dobiti. Neka ih sama kupi kada počne zarađivati. No majka joj cipele stalno
stavlja pred nos kao magarcu mrkvu. Tako majka iz nje izvlači još jedan, pa još jedan
Hindemithov stavak, zbog čega svoje dijete voli ljubavlju kakvu dijete kupnjom novih
cipela nikada ne bi moglo osjetiti.
Cijelo to vrijeme osjeća se nadmoćno u odnosu na druge. Nad druge je stalno izdiže
majka. Svi zaostaju daleko iza i ispod nje. Tijekom godina njene se nedužne želje
pretvaraju u razornu pohlepu i želju za uništavanjem. Ono što drugi imaju ona mora
dobiti makar silom. Ono što ne može dobiti želi uništiti. Počinje krasti. U tavanskom
atelijeru, gdje se održavaju satovi crtanja, nestaju hrpe vodenih i drvenih bojica, kistova
i ravnala. Jednom nestaju i plastične sunčane naočale čija se stakla — posljednji modni
hit — presijavaju u raznim bojama! Ukradene stvari odmah baca u prvu košaru za
smeće na koju na ulici naiđe, od straha da ih netko ne nad kod nje. Majka pretražuje
njene stvari i uvijek nešto nađe: poneku krišom kupljenu čokoladu ili sladoled za koji je
novac uštedjela od tramvajske karte. Umjesto sunčanih naočala puno bi radije bila
ukrala nov sivi kostimić od flanela kakav im jedna kolegica iz razreda. Ali kostimić, koji
njegova vlasnica neprestano nosi, ne možeš, naravno, tako lako ukrasti. Umjesto toga
poput vrsna detektiva otkriva da je djevojka zaradila kostimić prostituirajući se.
Danima prati sivu sjenu vlasnice sivog kostimića: u istom su gradskom okrugu i
konzervatorij i Bristol bar, kamo zalaze sredovječni poslovni ljudi koji su, djevojčice
moja, ponekad jako osamljeni. Kolegica iz razreda u nježnoj je dobi od šesnaest godina
i, kao što je red, Erika odmah prijavljuje njen prijestup. Svojoj majci priča kakve
kostimiće djevojke rado nose i kako ih mogu zaraditi. Hinjenom dječjom bezbrižnošću
prepričava joj što je otkrila kako bi se majka razveselila njenoj nedužnosti i pohvalila je.
Majka odmah stavlja mamuze na lovačke čizme. Zadihana i zapjenjena od ljutnje,
odskakutala je u školu i, zabrinuto odmahujući glavom, otkrila čime se djevojka iz
razreda bavi, pa je sivi kostimić izletio iz škole i Erika ga sada više ne mora gledati, što
ne znači i da je na njega prestala misliti. Sivi kostimić još dugo poput duha živi u njoj
ostavljajući za sobom krvave brazde i ogrebotine. Vlasnica kostimića za kaznu postaje
prodavačica u parfumeriji u središtu grada, a ostali će se dio života morati snaći bez
srednjoškolske svjedodžbe. Nije postala ono što je mogla postati.
Kao nagradu što ju je odmah obavijestila o takvoj opasnosti majka ERIKI dopušta da
od jeftinih ostataka kože vlastoručno izradi ekstravagantnu, ali neobično ružnu školsku
torbu. Majci je zapravo jedino važno da se dijete u slobodn vrijeme, kojega ionako
nema, bavi nečim korisnim. Eriki je trebalo puno vremena da završi torbu. Na kraju je
napravila nešto što nitko nikada sasvim sigurno nije poželio niti će poželjeti. Samo
ONA nosi takvu neobičnu torbu, s kojom se čak usudi izići na ulicu!
Budući muškarci, a sadašnji učenici glazbene škole s kojima izvodi komorne koncerte
i s kojima mora svirati u orkestru, bude u njoj čežnju što ipak negdje duboko u njoj čuči.
Da bi sakrila tu slabost, drugima pokazuje samo svoj neizmjerni ponos, ali ponos na
što? Majka je moli i preklinje da ne naškodi svom ugledu, jer to sebi sasvim sigurno
nikada ne bi mogla oprostiti. ONA si ionako ne može oprostiti ni najmanju pogrešku,
koja je, nakon što je počini, muči još mjesecima. Često se sjeti nekog događaja, pa je i on
proganja, jer se, kada je već sve prošlo, uporno pita nije li trebala postupiti drugačije.
Malu skupinu učenika glazbene škole koji bi se htjeli nazvati orkestrom vodi osobno
45
nastavnica violine, a prva violina, koju svira Erikin kolega, utjelovljuje po Erikinu
mišljenju apsolutnu moć. Ona voli biti blizu moćnih, jer misli da će u njihovu društvu
postati nešto više od onoga što jest. Moć je zavoljela otkako je prvi put ugledala majku.
U stankama između sviranja mladić, s čijom se prvom violinom usklađuju svi drugi kao
vjetar prema vjetrokazu na tornju, čita knjige i sprema se za maturu. Kaže da će se
uskoro morati suočiti s ozbiljnošću života, naime sa studijem. On kuje planove i ne stidi
se pričati o njima. Ponekad rastreseno gleda kroz nju, vjerojatno ponavljajući neku
matematičku formulu ili možda kakvu frazu svojstvenu svjetskom čovjeku. Njihovi se
pogledi nikada neće susresti, jer ona poput kraljice uvijek gleda uvis. U njemu ne gleda
čovjeka već samo glazbenika. Ona mu želi dati na znanje da ga ne primjećuje i da je za
nju poput zraka. U sebi istovremeno izgara od čežnje za tim mladićem. Njena unutarnja
vatra snagom jačom od tisuću sunaca grije užeglog štakora njena spolovila. Ne bi li
svratila na sebe mladićevu pozornost, jednoga dana namjerno s velike visine spušta
drvenu kutiju za violinu na lijevu ruku koja joj je kod sviranja itekako potrebna. Od
bola je glasno zavikala ne bi li je mladić primijetio. Možda će biti galantan prema njoj.
Ali ništa od toga: on priča o tomu kako uskoro mora u vojsku. Osim toga, njegova je
želja da jednoga dana na nekoj gimnaziji predaje prirodoslovne predmete, njemački i
glazbeni.
Glazbom je već ovladao prilično dobro. Nadajući se da će je zamijetiti kao ženu i
unijeti u svoj duhovni blokić u žensku rubriku, Erika u stankama svira glasovir samo za
njega. Vješta je u tomu, no on je doživljava isključivo kao strašno nespretnu osobu,
kakvu je u svakodnevnom životu svi znaju. Nespretnost je to koja joj sasvim sigurno
neće otvoriti put do njegova srca.

Erika odlučuje: nikome se nikada neće predati potpuno, nikada cijelim svojim bićem.
Želi sve zadržati i po mogućnosti još nešto dobiti. Jer ono si što posjeduješ. Erika gomila
brda znanja i sposobnosti, na vrhovima kojih je gladak, zaleđeni snijeg. Samo se
najhrabriji skijaši usuđuju spuštati takvim padinama. Mladić bi se vrlo lako mogao
okliznuti na strminama njena brijega i nestati u ponoru nekog ledenog procjepa. ONA
je već nekome povjerila ključ svoga dragocjenog srca: svojem duhu, zarobljenom u
ledenim sigama, i u svakom mu trenutku taj ključ može oduzeti.
Erika nestrpljivo čeka da se njena vrijednost buduće vrhunske glazbenice popne na
životnoj burzi. Čeka tiho i povučeno da se netko odluči za nju, nakon čega će se ona
odmah odlučiti za njega. Bit će to izniman čovjek, glazbeno nadaren i nimalo tašt. No taj
je već odavno izabrao: engleski ili njemački kao glavni predmet. S pravom može biti
ponosan na taj odabir.
Pozivajući je k sebi, izvana joj domahuje nešto s čim nikako ne želi imati posla kako
bi se mogla pohvaliti time da ni u čemu ne sudjeluje. Priželjkuje medalje i plakete za
uspješno nesudjelovanje, a za nagradu se neće morati podvrgnuti tuđem mjerenju i
uspoređivanju. Ona je životinja s probušenim kožicama među tupim čaporcima što se s
mukom i strahom pokušava održati na površini tople majčine gnojnice i ne vidi obalu
na kojoj je čeka spas. Korak koji je dijeli od suhe obale obavijene maglom teško je
učiniti, jer previše se puta okliznula pokušavajući se popeti uza strminu.
Čezne za muškarcem koji puno zna i svira violinu. No on će je milovati samo ako ga
46
prije toga ulovi. Taj mužjak divokoze vere se po kamenjaru, ali snagu koja mu je
potrebna da otkrije njenu ženstvenost zatrpanu pod hrpom kamenja nema. On zastupa
mišljenje: žena je žena. Rado se i našali na račun poznate ženske prevrtljivosti,
popraćajući vic rečenicom: Ah, te žene! Kada joj u svojoj dionici dade znak da ona može
početi svirati svoju, pogleda je, ali je ne vidi. On ne odlučuje protiv NJE, već
jednostavno bez NJE.
Nikada se ne bi dovela u situaciju u kojoj bi mogla biti slaba ili podređena. Zato radije
ostaje ondje gdje jest. Prolazi kroz već poznate stadije učenja i poslušnosti jer se drugim
područjima i ne usudi kretati. Cvile navoji na preši što će joj istisnuti posljednje kapi
krvi ispod noktiju na prstima ruke. Mora biti razumna želi li učiti, jer rečeno joj je da
živi dok god nečemu stremi. Majka od nje zahtijeva poslušnost. A majka je i opominje:
tko se mača laća, od mača i pogiba. Kada kod kuće nema nikoga, namjerno si britvicom
zarezuje meso. Dugo čeka dok svi ukućani ne odu iz stana da uzme britvicu u ruke i
počne njome zarezivati po vlastitom tijelu. Čim se zatvore vrata stana, Erika odmah
vadi očevu britvicu, svoj mali talisman. Vadi je iz lijepa omota od netaknutih pet slojeva
plastike. Vješta je u rukovanju britvicom, jer svaki dan mora brijati oca, njegove mekane
obraze ispod čela iza kojega više ničega nema, ni misli ni briga zbog kojih bi se to čelo
mrštilo. Ta je britvica samo za NJENO meso. Tanke, elegantne pločice od plavičasta
čelika savitljive su i elastične. ERIKA raširenih nogu sjeda ispred zrcala za brijanje pred
stranu s povećalom i zarezuje britvicom iznad proreza koji vidi ne bi li povećala otvor
što vodi u njeno tijelo. Iz iskustva, koje je u međuvremenu stekla, zna da neće osjetiti
bol, kao što je ne osjeća ni dok se zarezuje u ruke, dlanove i noge, na kojima često izvodi
svoje pokuse s britvicom. Njen je hobi zarezivati se po tijelu.
Taj ulaz u tijelo sličan usnoj šupljini i istodobno izlaz ne bismo baš mogli nazvati
lijepim, ali bismo mogli reći da je svakako potreban. Bolje je biti izložena sebi, nego
nekome drugome. Ona svoje osjećaje drži u vlastitoj ruci, koja također osjeća. Točno zna
koliko često i koliko duboko smije zarezati. Njen je otvor zarobljen u zrcalu između
nogu i rez je vrlo lako izvesti. Brzo, prije nego što netko uđe u sobu. S malo informacija
o anatomiji i s nešto manje sreće prinosi čeličnu oštricu britvice otvoru i ugurava je
onamo gdje misli da treba načiniti rez. Meso se razjapilo, preplašeno nastalom
promjenom zbog koje iz otvora počinje navirati krv.
Takav prizor, ta krv što lipti, Eriki nije stran, ali se na njega nije ni navikla. Kao i
uvijek, ne osjeća bol. No zarežala se na krivom mjestu, razdvojivši tako ono što su
gospodin Bog i majka priroda na neobičan način sastavili. Nije na čovjeku da to
razdvaja pa se tijelo osvećuje. Ona ništa ne osjeća. Na trenutak oba dijela razrezanog
komada tkiva gledaju zbunjeno jedan u drugi, jer je između njih odjednom nastao raz-
mak kojega prije nije bilo. Godinama su zajednički dijelili tugu i bol, a sada ih je netko
razdvojio! U zrcalu se sve vidi naopako pa ni jedan ne zna koji je od njih koja polovica.
Zatim krv počinje nezadrživo navirati. Kapljice krvi cure, teku. Miješaju se sa svojim
prijateljicama, drugim kapljicama, pretvarajući se u tanki potočić. A potom se više
potočića sjedinjuje u crvenu, ravnomjernu i umirujuću rijeku. Od silne krvi odjednom
više i ne vidi što je razrezala. Jedino zna da je britvicom zarežala u vlastito tijelo koje joj
je strašno strano. Nije unaprijed mislila na to da kada zareže više ništa neće moći
kontrolirati, kao što se to može u krojenju, gdje po tkanini kotrljaš kotačić od jedne do
druge točkice i crtice što označavaju liniju po kojoj treba rezati. ERIKA najprije mora

47
zaustaviti krvarenje i počinje je obuzimati strah. Za nju su donji dio tijela i strah dva
prijateljska saveznika, koja uvijek dolaze zajedno. Pokuca li jedan na vrata njene glave,
ona zna, ni onaj drugi nije daleko. Majka može kontrolirati jesu li NJENE ruke noću na
pokrivaču ili ispod pokrivača, ali da bi mogla kontrolirati i strah svoga djeteta, morala
bi nasilu otvoriti djetetovu glavu i osobno ostrugati sve slojeve straha.
Odnekuda je izvukla omiljeni paket uložaka čije prednosti poznaje svaka žena,
pogotovo ako se bavi sportom ili puno kreće. Djevojčica, koju su na karnevalski bal
poslali prerušenu u malu kraljevnu, vrlo je brzo zlatnu papirnatu krunu zamijenila
paketićima uložaka. Ali NJU nikada nisu slali na karnevalske balove i nikada nije nosila
krunu. Kraljevski je ukras ubrzo skliznuo u gaćice i djevojčica je odmah shvatila gdje joj
je mjesto. Ono što je dijete s ponosom nosilo na glavi, sada je ondje gdje žensko stablo
strpljivo čeka da ga pogodi sjekira. Kraljevna je u međuvremenu odrasla i mišljenja su o
njenoj pojavi različita: jedan gospodin želio bi zgodan, ali neupadljivi komad namještaja
od furnira, drugi pak cijelu sobnu garnituru od kavkaskog oraha, a treći ima samo
jednu želju — sakupiti drva za loženje. Ali i među tim zadnjim ima razlike: drvo se
može složiti tako da ne zauzme previše prostora. U neke drvarnice stane više drva nego
u one gdje je drvo samo nabacano. Vatra na nekim ognjištima gori dulje, jer se loži s
više drva.

Vani, ispred kućnih vrata, velik je svijet, koji Eriku K. čeka širom otvorenih ruku. Što ga
Erika više gura od sebe, svijet joj je sve bliže. Vruć proljetni vjetar u snažnim je naletima
povlači sa sobom. Zalijeće joj se pod zvonoliku suknju, koja se naglo diže i odmah pada.
Zagušljivi je zrak na mahove tako snažno zapahuje da jedva diše. Nošeni južnim
vjetrom, otpaci udaraju i lupkaju o zidove zgrada.

U malim se dućanima moderne majke, svjesne ozbiljnosti svoje zadaće, odjevene u

odjeću veselih boja i omamljene neugodnim toplim vjetrom s Alpa, od kojega glava
postaje olovno teška, saginju nad košare s povrćem, pomno odabirući hranu za ručak.
Dok mlade mame na nedužnim patlidžanima i drugom egzotičnom povrću isprobavaju
svoja kulinarska umijeća, preuzeta iz luksuznih kuharica, djeca trčkaraju uokolo
praćena majčinim budnim pogledom. Primijete li da je povrće loše kvalitete, majke su
tako užasnute kao da je između zelenih tikvica izvirila glava riđovke. Ni jednom zdra-
vom, odraslom muškom stvoru ne pada na pamet hodati ovom ulicom gdje mu nije
mjesto. Prodavači povrća ispred svojih su dućana jedne na druge posložili drvene kutije
sa šarenim izvorima vitamina u najrazličitijim stadijima truljenja i raspadanja. Neka
žena stručnim okom prekapa po kutiji s povrćem. Prstima bezobzirno i neukusno pipka
svaki plod ne bi li provjerila svježinu i tvrdoću povrća. I ne bi li slučajno na korici
primijetila tragove konzervansa ili pesticida, što mladu, obrazovanu majku
zaprepašćuje i nadasve joj smeta. Evo ovdje, na ovom grozdu, nekakva je pljesnivo
zelena naslaga, koja je sasvim sigurno otrovna, jer su grozd prskali pesticidima još dok
je rastao na čokotu. Prodavačici sa zelenom pregačom oko pasa mlada majka s
gađenjem pokazuje grozd, kao dokaz da je kemija opet pobijedila prirodu i da bi njeno
dijete, pojede li taj grozd, u sebe moglo unijeti klicu iz koje bi se kasnije mogao razviti
rak. Rezultati anketa nesumnjivo pokazuju da je u ovoj zemlji svima važnije ima li
48
povrće i voće u sebi otrova nego kako se zove stari, puno otrovniji, kancelar. I sredov-
ječna gospođa, stalna mušterija, jako pazi u kakvom je tlu rastao krumpir koji kupuje.
Gospođa zbog svoje dobi ionako ulazi u zdravstveno ugroženu populaciju. Opasnost
da oboli, što na nju vreba na svakom koraku, u ovoj je prodavaonici još veća. Zato
odlučuje kupiti samo naranče, jer one se ogule pa ona tako može smanjiti negativni
utjecaj onečišćena okoliša na svoje zdravlje. Erika je, i ne primijetivši je, samo prošla
pokraj domaćice koja svojim poznavanjem svih vrsta otrova i pesticida pokušava na
sebe skrenuti pozornost mušterija u dućanu. Navečer na nju neće pozornost obratiti ni
njen suprug, koji će radije čitati sutrašnje izdanje novina što ga je na putu kući već
danas kupio kako bi došao do informacija prije svih drugih. Ni djeca neće pojesti ručak
koji je skuhala s puno ljubavi, jer su već odrasla i više ne žive u roditeljskom domu.
Odavno su osnovali vlastite obitelji pa sada i oni za svoje obitelji marljivo kupuju
kemijski tretirano voće i povrće. Jednog će dana stajati nad grobom svoje majke i neće
moći ni plakati, jer će biti svjesni da i njih vrlo brzo čeka isto. Riješili su se brige za svoju
majku, a već je došlo vrijeme da njihova djeca vode brigu o njima. Tako razmišlja Erika.
Na putu do škole Erika je gotovo prisiljena posvuda vidjeti odumiranje i ljudi i hrane.
Ona vrlo rijetko vidi da nešto raste i uspijeva. Takvo što primijeti eventualno u parku
ispred stare vijećnice, gdje su počele cvjetati ruže i tulipani mesnatih latica. Ali i oni su
se prerano počeli veseliti, jer što više cvjetaju i što su ljepši, to su bliže svojem kraju.
Tako teku Erikine misli. Sve što vidi potvrđuje ono što misli. Njeno je mišljenje
da samo umjetnost može dulje potrajati. Erika je uzgaja, obrezuje, veže, plijevi i na kraju
žanje. No tko zna što je sve već nestalo i utihnulo. Svaki dan umire neka kompozicija,
neka pripovijetka ili pjesma, jer ništa na ovom svijetu ne opravdava njihovo postojanje.
A ono što svi smatramo ne prolaznim ipak prolazi i nitko se toga više ne sjeća, iako bi
zaslužilo potrajati u našem sjećanju. U razredu u kojem Erika predaje glasovir već i
djeca drndaju po klaviru pokušavajući svirati Mozarta i Haydna, a napredni učenici
nespretno se kližu po ledenim vrhovima Brahmsovih i Schumannovih skladbi
ostavljajući iza sebe na šumskom tlu klavirske literature sluzave tragove puža.

Erika K. odlučno se baca u proljetni vihor, nadajući se da će se probiti trgom ispred

vijećnice i iz ove gužve izići živa i zdrava. I pas pored nje osjeća prvi dah proljeća. Eriki
se oduvijek gadilo tjelesno pa joj se gade i tijela koja joj smetaju na njenu ravno
zacrtanom putu. Istina, ona nije bogalj, ali je u slobodi kretanja svakako ograničena.
Većina se ljudi s ljubavlju obraća drugomu ti ili svojem partneru. To je jedino za čim svi
čeznu. Pokuša li je kolegica s konzervatorija uhvatiti pod ruku, Erika se trgne, dajući joj
na znanje da je to previše. Na Eriku se nitko ne smije naslanjati, osim umjetnosti, lagane
poput perca, što u opasnim naletima vjetra ionako odleti zrakom na neko drugo mjesto.
Erika tako snažno stisne ruku uz tijelo da ruka druge glazbenice ne može probiti zid
koji stvaraju Erikina ruka i tijelo pa kolegica, obeshrabrena, odustaje. Za takvu osobu
svi kažu da je izrazito zatvorena. Pa joj se nitko i ne približava. Zaobilaze je. Radije
nešto odgode i pričekaju samo da s njom ne bi morali imati posla. Neki ljudi glasno na
sebe skreću pozornost, ali ne i Erika. Neki pritom čak i mašu, ali ne i Erika. Ima takvih i
onakvih. Neki skakuću na mjestu, jodlaju i viču. Ali ne i Erika. Jer oni znaju što žele. Ali
ne i Erika.
Dvije učenice, naučnice, približavaju se glavama jedna drugoj, čvrsto su se zagrlile

49
priljubivši glave poput dva plastična bisera na ogrlici. Vise jedna na drugoj kao dvije
voćkice na grani. Niti koje ih tako snažno spajaju sasvim će sigurno olabaviti čim se
jednoj od njih približi neki momak. Njihov će topli prijateljski zagrljaj odmah popustiti,
a djevojka će svoje pipce usmjeriti prema njemu, pokušavajući mu se uvući pod kožu
poput plosnatih mina. Kasnije će mrzovolja glasno eksplodirati i žena će se rastati od
muškarca ne bi li razvila neki svoj kasno otkriveni talent koji je cijelo vrijeme bio
neiskorišten.
Ljudska bića rijetko kada mogu hodati i stajati sama, najradije se kreću u čoporima,
kao da već i kao jedinke ne opterećuju Zemljinu površinu, razmišlja Erika, koja je uvijek
bila vuk samotnjak. Bezlični su to puževi golaći bez uporišta i kralježnice koji ništa ne
slute! Nikada ih nije dotakla niti obuzela nikakva čarobna snaga, a pogotovo ne čarobna
snaga glazbe. Kože su im se zalijepile jedna uz drugu, tako da između ne bi mogao
proći ni dašak vjetra.
Erika rukom čisti odjeću. Lagano se lupkajući dlanovima po tijelu, otire nevidljivu
prašinu sa suknje i jakne. Na ovakvom su se vjetru sasvim sigurno zaprašile. Prolaznici
se, čim je izdaleka ugledaju, uklanjaju Eriki s puta.
Bio je jedan od onih teških, treperavih proljetnih dana kada su dame Kohut u
donjoaustrijski sanatorij dopremile oca, koji je već sasvim izgubio orijentaciju i gotovo
podjetinjio. Sljedeća je očeva postaja bila državna umobolnica Am Steinhof — iz tužnih
balada poznata čak i strancima — gdje su mu predložili da ostane zauvijek. Koliko god
poželi! Sve prema željama!
Jedan se trgovac suhomesnatom robom, s kojim su u rodu i koji ima vlastitu klaonicu,
ali naravno nikada ni pomišljao nije na to da zakolje i sebe, ponudio odvesti ih do
sanatorija te su otac i dame Kohut, smjestivši se u sivi Volkswagenov autobus u kojem
mesar inače prevozi teleće polovice, krenuli na put. Putuje tako otac proljetnim
krajolikom i diše. S njim putuje i prtljaga s njegovom odjećom na kojoj je, na svakom
komadu, izvezen očev monogram. Čak je i na čarapama izvezeno sitno K. Zahtjevan je
to ručni rad kojemu se otac više ne može diviti niti ga može cijeniti. Iako je to umijeće
trebalo koristiti isključivo njemu, poslužilo je jedino tomu da neki jednako podjetinjio
gospodin Novotny ili gospodin Vytvar bez imalo zle namjere zamijeni njegove čarape
svojima. I na njihovim su čarapama izvezena početna slova njihovih imena, ali što je sa
senilnim gospodinom Kellerom, koji nuždu obavlja u krevet? Srećom, on je u drugoj
sobi, u što su se Erika i majka, odmah umirene tom činjenicom, mogle osobno uvjeriti.
Voze se i približavaju cilju. Ubrzo će stići u sanatorij. Prolaze autom pored Rudolfshohe
i Feuersteina, zatim uz obalu Wienerwaldskog jezera podnožjem Kaisersbrunnen-
berga, Jochgrabenberga i Kohlreitberga, po kojima su u davna, ali ne i lijepa vremena,
planinarili. Možda će proći i ispod Buchberga, ako prije toga ne skrenu s glavne ceste. A
iza brda ih očekuje Snjeguljica! Nježna i raskošne ljepote veselo se smije što opet netko
dolazi u njeno carstvo. Živi u kući predviđenoj za dvije obitelji, maksimalno proširenoj
— u vlasništvu obitelji s rodovskim stablom seoskih korijena i prihodima na koje nije
plaćen porez — a preuređenoj u humanu svrhu zbrinjavanja umobolnih, na kojima se
usput može solidno zaraditi. Tako kuća nije samo dom dvjema obiteljima, već je i
utočište i zaštita umobolnima od samih sebe i drugih. Štićenici smiju birati između
šetnje i izrađivanja predmeta od drva i gline. Nadziru ih pri jednoj i drugoj aktivnosti.
50
Jer dok izrađuju predmete od drva i gline, nastaje puno smeća, a dok šeću, izloženi su
mnogim opasnostima (bijegu, ugrizima životinja, ozljedama). Svježi planinski zrak
besplatan je. Mogu ga udisati koliko hoće i koliko ga trebaju. Zakonski skrbnici svakoga
pacijenta moraju platiti pozamašnu svotu da bi uprava bolesnog člana najprije primila
u sanatorij, a zatim ga ondje i trajno smjestila, što obitelj plaća dodatnim napojnicama,
kojih visina ovisi o težini bolesti i prljavštini koju je bolesnik u stanju proizvesti. Žene
su na drugom katu i mansardi, a muškarci na prvom i u jednom krilu zgrade koje se
službeno ne smije zvati preuređenom garažom jer je to dražesna kućica s tekućom
hladnom vodom i krovom što prokišnjava. Svaki promatrač vrlo brzo može zaključiti
da plijesni i truleži nema jedino u vozilu kojim se služi osoblje sanatorija, jer ono stoji
vani, na zraku. Poneki se štićenik katkad odmara u kuhinji, listajući uz malu džepnu
svjetiljku brošure što oglašavaju akcijske prodaje i sniženja. U to krilo zgrade mogao bi
eventualno stati Opel Kadett, Opel Commodore već bi zapeo i ne bi se mogao
pomaknuti ni naprijed ni natrag. Posvuda oko zgrade solidna je i visoka rešetkasta
ograda. Pa ne mogu obitelji odmah primiti natrag svog bolesnog člana kojega su s
toliko muke i za velik novac uspjeli smjestiti u sanatorij. A novac koji obitelji što vode
sanatorij zarađuju one su sasvim sigurno uložile u kupnju dvorca negdje gdje ne
moraju gledati ovakve idiote. U dvorcu žive same pa se mogu odmoriti od svog
svakodnevnog posla, od skrbi za ljude.
Napola oslijepio, ali vođen sigurnom rukom, otac žuri u svoj novi dom, jer je onaj
obiteljski zauvijek napustio. Dobio je zgodnu sobicu, koja ga već prazna čeka. Dugo je
trebalo da netko umre i oslobodi mjesto za novog pacijenta. A i taj će pacijent morati
jednom osloboditi mjesto za nekog drugog. Duševno poremećena osoba zauzima puno
više prostora od normalnog primjerka; nju ne možete primiriti izmišljajući kojekakve
izgovore, njoj treba prostora za kretanje koliko psu ovčaru srednje veličine. U upravi
sanatorija uvijek govore da su sva mjesta popunjena i da bi čak mogli povećati kapa-
citete! Međutim štićenici, koji uglavnom moraju ležati jer tako manje prljaju prostorije u
kojima borave i, naravno, ne zauzimaju puno prostora, vrlo se brzo mogu zamijeniti.
Sanatorij jedino žali što u jedan krevet ne može smjestiti dvoje ljudi i tako za jedno
mjesto naplatiti dvostruku cijenu. Jer jedino su oni koji leže izvor zarade — takva se
računica dvjema obiteljima isplati. A oni koji ovdje leže tu će i ostati, zato što tako žele
njihove obitelji. Ima samo gore rješenje od ovoga: Steinhoff! Ili Guggin! U sobi je puno
malih kreveta. Svatko ima svoj krevetić. Sto su krevetići manji, više ih stane u sobu.
Između kreveta na koje su štićenici polegnuti tridesetak je centimetara prostora, upravo
za ljudsko stopalo, tako da se bolesnik u slučaju potrebe može olakšati. Ako bi nuždu
obavljao u krevet, to bi osoblju sanatorija zadavalo previše posla i povisivalo bi cijenu
boravka. Tada bi bolesnik stajao više od gumene plahte i bio bi zreo za premještaj na
neko puno strašnije mjesto. Vrlo bi često bolesnici s punim pravom mogli pitati zašto je
netko ležao u njihovu krevetiću, tko je jeo iz njihova tanjurića ili kopao po njihovoj
ladičici. Ah, ti patuljci! Kada se začuje dugo očekivani zvuk gonga, znak za početak
ručka, patuljci se u malim čoporima guraju prema prostoriji gdje im se nježna i strpljiva
Snjeguljica obraća svakomu posebno. Snjeguljica, kože bijele poput snijega i kose crne
poput ebanovine, voli svakoga od njih i u svojoj ga nježnoj ženstvenosti, koju odavna
nisu osjetili, privine na grudi. Ali ono što vide samo je obična blagovaonica s golemim
stolom u sredini, kojem su zbog ovih svinja što se za stolom ne znaju ponašati ugradili

51
plastičnu ploču otpornu na kiselinu i ogrebotine koja se može jednostavno oprati.
Posuđe je plastično da se ti idioti ne bi porezali, a nožića i viličica nema: jede se samo
žličicama. Da je obrok mesni, što je rijetkost, meso bi se posluživalo narezano. Patuljci
se stišću jedni uz druge, guraju se laktovima, udaraju i štipaju ne bi li nekako obranili
ono malo mjesta za stolom predviđenog za njih, patuljke.
Otac ne shvaća zašto odjednom mora ovdje stanovati, kada to nikada nije bio njegov
dom. Puno mu toga zabranjuju, a mnoge stvari srećom i ne vidi. Sve što učini, krivo je,
ali na to se u međuvremenu naviknuo slušajući svoju suprugu. Tom neumornom šetaču
neprestano govore da ništa ne dira, da se smiri i pokuša svladati nemir ležeći u krevetu.
I da ne unosi izvana prljavštinu na cipelama niti da iznosi iz kuće imovinu dviju
obitelji. Vanjski i unutarnji svijet ne smiju se miješati, sve mora biti na svojem mjestu, pa
kada i izlazi van otac se mora presvući i odjenuti svoju odjeću, koju mu je susjed jučer
namjerno ukrao ne bi li mu napakostio. Tek što ga smjeste u krevet, otac ustaje i hoće
van pa ga moraju nasilu poleći i vezati za krevet, jer kako bi se inače obitelj riješila člana
koji narušava njen mir i kako bi vlasnici sanatorija zaradili bogatstvo? Jednima je stalo
da otac više nije s njima, a drugima da bude u njihovu sanatoriju. Jedni žive
zahvaljujući tomu što otac živi pod njihovim krovom, a drugi žive zahvaljujući tomu
što više nije pod njihovim krovom i što ga ne moraju gledati. Doviđenja, bilo je lijepo
dok smo bili zajedno! Ali svemu dođe kraj! Dame su Kohut na odlasku i muškarac u
bijeloj kuti, koji pripada pomoćnom osoblju, a ono nerado pomaže bolesnicima, drži oca
pod ruku i pokazuje mu kako da mahne ženi i kćeri. Tata je, umjesto da maše, toliko
nerazuman da rukom zaklanja oči i preklinje bolničara da ga ne tuče. Na osakaćeni dio
obitelji u odlasku taj prizor ostavlja snažan, neugodan dojam, jer tatu, zaboga, nikada
nisu tukli, sasvim sigurno ne?! Otkuda mu to, pita se tihim glasom obiteljski torzo kao
da od zraka očekuje odgovor. Odgovora nema. Mesar vozi brže nego što je vozio u
sanatorij, a osim toga, u autu više ne mora voziti opasnu osobu. Zuri se, jer popodne
želi igrati nogomet s djecom. Nedjelja je. Dan kada se odmara. Obraća se objema
ženama pažljivo birajući riječi utjehe. Odabranim rečenicama tješi dame K, jer poslovni
ljudi najbolje vladaju jezikom biranja i izbora. Mesar priča kao da se radi o izboru
između filea i ramsteka. Govori svojim uobičajenim poslovnim jezikom, iako je nedjelja,
dan kada mirne duše govorimo jezikom kojim se govori u slobodno vrijeme. Trgovina
je zatvorena, ali dobar mesar uvijek radi. Iz dama K. izlijeva se bujica iznutrica, iz kojih
se još uvijek puši i koje se u najboljem slučaju mogu iskoristiti za mačju hranu,
procjenjuje stručnjak. I što tu sada brbljaju kako su teško odlučile smjestiti oca u
sanatorij i kako je ta odluka, zar ne, bila potrebna ako već nije i zakasnjela? Zašto se
natječu u samooptuživanju? On je naučen da se ljudi natječu u tomu kako da spuste
cijenu mesa, kao što to čine njegovi dobavljači. Zato njegovi proizvodi imaju stalne
cijene, jer se zna koliko što stoji. Bikov rep stoji toliko, juneći but toliko, a šunka opet
ima svoju cijenu. Obje ga žene, škrte na riječima, slušaju. Samo neka ne škrtare poslije,
kada kod njega budu kupovale salame i suhomesnatu robu, jer nije ih valjda u nedjelju
zabadava vozio čak ovamo. Jedino je smrt besplatna, a i nju moramo platiti životom.
Sve ima kraj, jedino kobasica ima dva kraja, dodaje uvijek uslužni mesar gušeći se od
smijeha. Iako mu dame Kohut povlađuju sa sjetom u glasu, jer je bol za ocem jednaka
boli kakvu osjećamo kada izgubimo dio tijela, znaju kako se kao dugogodišnje
mesarove mušterije moraju ponašati. Mesar, koji ih smatra jednima od svojih najstarijih

52
i najboljih mušterija, ohrabren njihovom šutnjom i povlađivanjem, nastavlja: »Životinji
ne možeš pokloniti život, ali možeš brzu smrt.« Tako ozbiljno zbori taj muškarac krvava
zanata. Dame K. slažu se s njim. Jedino ga mole da malo pripazi na cestu jer bi se inače
izreka mogla obistiniti na najgori mogući način za njih i prije nego što su to zaslužile.
Na cesti je gust promet, neuobičajen za kraj tjedna. Mesar im odvraća da mu je
upravljanje autom jednostavno u krvi te da bi mogao voziti i zavezanih očiju. Kohutice
mu ne mogu drugačije uzvratiti nego mu povjeriti svoje tijelo i život, koji nikako ne bi
htjele izgubiti. Upravo su bile prisiljene komad njima skupocjenog mesa smjesiti u
natrpanu spavaonicu i još su to dobrano morale platiti. Neka mesar ne misli da su to
učinile laka srca. Otkinule su od sebe dio vlastitog tijela i ostavile ga u domu u
Neulenbachu. A koji to komad točno? radoznalo pita mesar.
Ubrzo ulaze u svoj pomalo prazan stan. U toj spilji, na kojoj se za njima zaštitnički
zatvaraju ulazna vrata, sada imaju više mjesta za svoje hobije nego ikada prije; stan ne
prima u svoje okrilje bilo koga, već samo onoga kome je ondje mjesto!
Naišao je novi nalet vjetra, koji poput golema, divovskog dlana pritišće Kohuticu
mladu o optičarski izlog, gdje na neonskom svjetlu bliješte stakla naočala. Nadnaravno
velike naočale ultraljubičastih stakala vise i njišu se pod neugodnim udarima toplog
vjetra iznad ulaza u dućan prijeteći prolaznicima na pločniku. Zatim se vjetar odjednom
smiruje kao da zrak, preplašen silinom vjetra, uzima dah. Majka se za to vrijeme
povukla u kuhinju, gdje na masti prži nešto što će im ohlađeno poslužiti za večeru.
Nakon toga čeka je njen ručni rad, bijeli čipkasti stolnjačić.

Na nebu su oblaci oštrih, crvenkastih rubova. Čini se da ne znaju kamo idu pa bezglavo
jure čas na jednu čas na drugu stranu. Erika zna dugo unaprijed što se od nje očekuje u
danima koji slijede: služenje umjetnosti na konzervatoriju. Sve što Erika radi, ima veze s
glazbom, koja je polako uništava i koju Erika konzumira u različitim agregatnim
stanjima — u limenkama ili svježe pečenu, ponekad kao kašicu, a ponekad kao krutu
hranu — sama ili je na njenu zapovijed hrane drugi.

Nekoliko ulica prije glazbene škole u kojoj radi, Erika iz navike, tragajući i njušeći
zrakom poput iskusna lovačkog psa koji je upravo naišao na trag žrtve, vreba svoje
učenike. Hoće li i danas uhvatiti jednoga ili jednu kako usprkos tomu što nisu svladali
vježbe koje im je zadala švrljaju gradom kao da doista imaju slobodnog vremena? Erika
će prodrijeti u njihov svijet i provjeriti njihove goleme posjede, što se, podijeljeni na
parcele, prostiru svuda po gradu. Krvava su to brda, polja života koja treba dobro
pročešljati. Nastavnik uvijek ima pravo kontrolirati svoje učenike, jer je on na neki način
produžena ruka roditelja. Erika po svaku cijenu želi znati što se događa u životima
drugih ljudi. I tek što ju je, ugledavši je izdaleka, učenik brže-bolje izbjegao, pobjegavši
u svoj plastični svijet slobodnog vremena, ona mu je, iako nepozvana, drščuči od ljutnje,
već za petama i potajno ga prati. Naglo iskoči iza nekog ugla, odjednom se pojavi u
uskim prolazima ili se pak poput strašnog duha u boci materijalizira u kabini dizala.
Ponekad ide na koncerte kako bi oplemenila svoj glazbeni ukus i poslije ga nametnula
učenicima. Uspoređuje izvođače i ubija učenike u pojam postavljajući im mjerila koja
vrijede samo za vrhunske glazbenike. Ona stalno progoni; izvan je vidnog polja svojih
učenika, ali je uvijek u vlastitom dok u izlozima promatra svoj lik što prati tuđe
tragove. Narodskim bi se jezikom za nju reklo da je dobar promatrač, ali Erika nije
53
netko iz naroda. Ona je među onima koji narodom vladaju i koji ga vode. Iako ju je
potpuno progutao zrakoprazan prostor vlastitoga umrtvljena tijela, uz glasan zvuk
otvara bocu nečijeg nasumce ili unaprijed odabranog života i ulazi u nju. Nitko ne može
dokazati da Erika prati baš njega. No svi je počinju gledati s nepovjerenjem. Odjednom
se pojavi negdje gdje je nekome pri onom što radi najmanje potreban svjedok. Nova
frizura neke učenice dovoljan je povod za žučnu raspravu s vlastitom majkom, pri
čemu optužuje majku svoje učenice da kćer ne pušta iz kuće kako djevojka u slobodno
vrijeme ne bi što vidjela i doživjela. Kada smo već kod frizura, i ona bi, Erika, hitno
morala frizeru. Ali njena se majka, koja je više ne smije tući, prilijepila za nju poput
čička ili pijavice što prenosi zarazu. Majka joj siše koštanu srž. Ono što Erika saznaje
krišom promatrajući druge njena majka odavno zna, a što Erika doista jest, genij, i to
najbolje zna njena mama, koja svoje dijete poznaje izvana i iznutra. Tko traži, taj nađe
odurne stvari za koje se potajice nadao da će ih naći.
Posljednja tri dana početkom proljeća, otkako je kino Metro u Johannesgasse
promijenilo program, Erika pred kinom otkriva skriveno blago, jer su učenici,
zaokupljeni sobom i svinjarijama u svojim glavama, već odavno pokopali svoje ne-
povjerenje. Sva su njihova osjetila usredotočena na fotografije iz filmova što se
prikazuju. Trenutačno je na programu kina, pored kojega učenici moraju proći na putu
u glazbenu školu, meki pornofilm. Jedan od učenika što stoji pred dvoranom analizira
fotografije, procjenjujući ih prema onom što vidi, a drugi se više zanima za ljepotu žena
na slikama. Treći pak tvrdoglavo želi vidjeti ono što na fotografijama ne može vidjeti:
utrobu dotičnih dama. Dvojica budućih mladića žustro se svađaju oko veličine žen.
grudi, kada se odjednom, kao da ju je donio južni vjetar, među njima pojavljuje gospođa
profesorica, izazivajući pometnju kao da je među njima eksplodirala ručna granata.
Gleda ih stroga i prezirna izraza lica; da ne povjeruješ kako su dame na fotografijama i
ona istoga spola, naime onoga ljepšeg. Kada bi se prosuđivalo prema vanjštini, netko bi
neupućen rekao da pripadaju dvjema različitim kategorijama ljudske vrste. Ali
fotografija ne može dočarati unutarnji život likova pa bi usporedba svakako bila na
štetu gospođice Kohut, čiji unutarnji život buja i cvate. Ne progovorivši ni riječi,
Kohutica nastavlja svojim putem. Učenici šute jer znaju što će sutra u školi čuti: opet su
premalo vježbali jer se zanimaju za sve drugo samo ne za sviranje. Muškarci i žene na
fotografijama, zapetljani u klupko vječnog grča pohote, međusobno se muče kao da
izvode tešku baletnu točku. Tu i tamo muškarac marljivo radi na ženinu mesu pa u
javnosti može pokazati rezultate svoga rintanja: mlijeko koje izlijeva na ženino tijelo.
Kao što u stvarnom životu muškarac mora prehranjivati ženu te ga vrednuju po tomu
čini li to više ili manje dobro, tako i na ovim slikama muškarac toplom hranom
opskrbljuje ženu, koja svoju utrobu grije na laganom plamenu. Žena glasno stenje, ali,
slikovito rečeno, njen se krik doslovce može vidjeti. Raduje se hrani što ju je dobila i,
vičući sve jače, raduje se svom hranitelju. Na fotografijama naravno nema zvuka, ali
ako kupite kartu i uđete u kino, možete čuti kako se žena dere iz zahvalnosti za mu-
škarčev trud.

Uhvaćeni učenik žustro kreće za profesoricom Kohut držeći se na pristojnoj

udaljenosti. Predbacuje sam sebi što je gledajući fotografije golih žena sasvim sigurno
povrijedio njen ženski ponos. Možda se Kohutica stvarno smatra ženom i sada je
duboko uvrijeđena. Sljedeći će mu put sedmo čulo valjda pomoći da mu se profesorica
54
Kohut tako neprimjetno ne prišulja.
Kasnije, u učionici, Erika namjerno izbjegava poglede svoga učenika, tog pohotnog
gubavca. Već na Bachu, odmah nakon ljestvica i vježbi za razgibavanje prstiju, njega
počinje obuzimati strašna nesigurnost. Bachove zamršene kombinacije podnose jedino
sigurnu ruku nadmoćnog svirača koji čvrsto zateže uzde. Glavnu je temu već uspio
pokvariti, a sporedne su se presnažno nametnule i sve je skupa daleko od jasne i lijepe
izvedbe. Prije sve sliči zamašćenu prednjem staklu na automobilu. Erika se ruga
učenikovoj jadnoj izvedbi, sličnoj napola presušenu potočiću što, preskačući kamenje i
zemlju, ne žubori, već curi po rifljači. Erika mu pokušava objasniti bit Bachove glazbe:
njegova Muka po Mateju kiklopske su zidine, a Dobro ugođeni klavir i drugi kontrapunkti
za glazbala s tipkama prava su lisičja jazbina. Ne bi li što više ponizila učenika, Erika
kuje Bacha u zvijezde: tvrdi da Bach svakom svojom skladbom gradi glazbene gotičke
katedrale. Erika osjeća škakljanje među nogama kakvo može osjetiti samo onaj kojega je
umjetnost odabrala za svoje više ciljeve i laže kada faustovsku čežnju za Bogom,
utjelovljenu u strasbourskoj katedrali, uspoređuje s uvodnim zborom Muke po Mateju. A
ono što je upravo odsvirao nije baš bila gotička katedrala. Erika se ne može svladati, ne
može ne aludirati na učenikov grijeh rekavši da je Bog stvorio i ženu. Zatim mu je
ispričala zgodan muški vic da je Bog stvorio ženu jer nije imao pametnijeg posla.
Ispričani vic odmah i povlači, najozbiljnije upitavši učenika zna li kako mora gledati
fotografije žene? S poštovanjem ih mora gledati, jer i njegova je majka, koja ga je iznijela
i rodila, žena. Da, da, ni više ni manje nego žena! Učenik profesorici Kohut obećava sve
što ona od njega traži. Zauzvrat mu profesorica otkriva da je Bachova glazba u svojim
najrazličitijim kontrapunktalnim oblicima trijumf zanatstva. Ona je na primjer u
ručnom radu jako vješta i da se uspjeh mjeri vježbanjem, ona bi, iako su je drugi
nokautom izbacili iz konkurencije, bila apsolutna pobjednica. Ali Bach je, nastavlja ona
likujući, poput molitve, a zatim nadmašujući sve superlative iz udžbenika povijesti
glazbe koji je u ovoj zemlji u upotrebi — svezak 1., austrij. Savezna izdavačka kuća —
nastavlja pretjerivati tvrdeći da je Bachovo djelo posvećeno nordijskom nadčovjeku koji
se bori za Božju naklonost.
Učenik sam sebi čvrsto obećava da ga nikada nitko više neće uhvatiti kako gleda
fotografije golih žena.
Erika trza prstima kao da su pandže dobro dresirana lovačkog psa. Na nastavi slama
jednu učeničku volju za drugom. Usprkos tomu u sebi nosi jaku želju da bude
poslušna. Tu joj želju kod kuće ispunjava majka. Ali i gospoda Kohut stari. Što će biti
kada se jednoga dana počne raspadati i pretvarati u još jedan tužan slučaj nepomična
bolesnika pa će morati slušati nju, Eriku. Erika izgara od želje da joj daju teške zadatke
koje će polovično ili loše izvršiti. Zbog toga mora biti kažnjena. Ovaj vlastitom krvlju
obliveni mladić nije nikakav protivnik. Ta zakazao je pred Bachovim glazbenim čudom
jer nije shvatio da se Bachom treba igrati. Kako li će tek zakazati dadu li mu živog
čovjeka da se njim poigra! Neće se ni usuditi čvršće ga zgrabiti, kada ga je loše
odsvirani Bach uspio toliko posramiti. Ona ga jednom jedinom rečenicom, jednim ne-
marnim pogledom može baciti na koljena i prisiliti da se postidi te odmah donese neke
odluke koje u životu nikada neće moći ostvariti. Onaj tko njoj uspije nešto zapovjediti
— a to bi morao biti zapovjednik drugačiji od njene majke, što je na njenoj volji ostavila
duboke, krvave brazde — taj će od nje moći dobiti SVE. Moći će se osloniti na nju kao

55
na čvrste zidine koje nikada neće popustiti. Nešto je vuče za ruku, čupka za lakat, vješa
se o porub njene suknje, neka mala olovna kugla, sitni okrugli teret. Ona ne zna na što
bi sve, kada bi ga se pustilo s lanca, taj oštar pas s crvenim odsjajem u očima i
nakostriješenom dlakom na hrptu, što podmuklo reži pokazujući samo očnjake i
hodajući tik uz rešetke ograde, mogao biti spreman.
Ona čeka tu jednu zapovijed. Tu žutu rupu u snijegu iz koje se puši, malu šalicu
punu pišaline. Mokraća je još topla i rupa će se uskoro zamrznuti te pretvoriti u tanki
žuti trag na snježnom brdu, označavajući stazu skijašima, sanjkašima, planinarima, kao
dokaz da je ovdje nakratko boravio čovjek, ali da je srećom otišao.
Ona sve zna o sonatnom obliku i o strukturi fuge. Pa nastavnica je glazbe. Ipak, njene
šape čeznutljivo i zahvalno grebu po podu očekujući onoga tko će u njoj probuditi
njenu bezuvjetnu poslušnost. Zadnji snježni brežuljci, uzvisine, kameni međaši u
pustinjama polako se rastežu i izravnavaju u blještave ledene plohe bez ikakvih tragova
ljudi ili vozila. Drugi su ti koji pobjeđuju na skijaškim natjecanjima: prvo mjesto u
spustu za muške, prvo mjesto u spustu na žene i prvo mjesto u kombinaciji!
Na Erikinoj je glavi svaka vlas na svojem mjestu, rukavi njene haljinice ne lepršaju, na
njoj nema ni trunka prašine. Podigao se ledeni vjetar, a ona klizi zaleđenom poljanom,
prvakinja u umjetničkom klizanju, odjevena u kratku haljinicu i sa snježnobijelim
klizaljkama na nogama. Od jedne do druge strane obzora prostire se najzaleđenija
ploha na svijetu! Organizatori priredbe zametnuli su pravu traku tako da njenu točku
ne prati glazbeni potpuri i blagi se zvuk klizaljki, što gotovo lebde nad ledenom
površinom, sve više pretvara u zlokobno struganje metala po ledu o koji se tu i tamo
nakratko odbije bljesak oštrica, poput Morzeova, svima nerazumljiva znaka na rubu
vremena. Tijelo se klizačice na trenutak umirilo, kao da uz pomoć divovske ruke
iznutra skuplja svu raspoloživu snagu, i u točno određenoj desetinki sekunde izvija se u
milimetarski precizan dvostruki aksel, nakon kojega savršenom elegancijom i točnošću
doskače na led. Od siline skoka njeno se tijelo, koje je postalo dvostruko teže, uz
potmuli zvuk dočekuje na ledenu površinu, koja ne popušta. Klizaljke joj svrdlaju po toj
poput dijamanta tvrdoj površini, zatežući nježnu konstrukciju tetiva do granice
izdržljivosti kostiju. Nakon toga odmah slijedi pirueta u čučećem položaju! Iz istog
zamaha! Klizačica se pretvara u cjevčicu cilindrična oblika i slična je vrhu bušilice na
naftnoj bušotini. Ledena prašina uz prodoran zvuk pršti na sve strane, zrakom lete
sledeni oblačići klizačičina daha i čini se da neka strašna pila cvileći pokušava prerezati
neuništivi led, na kojem, međutim, ne ostaje ni trag tih pokušaja. Okretaji se klizačice
usporavaju i već se nazire njena ljupka silueta, a zatim se nejasna svijetloplava mrlja
njene suknjice polako pretvara u tkaninu uzbibanih nabora. Potom elegantni naklon uz
blagi klecaj koljena, prvo pred klipanima lijevo, a onda pred klipanima desno, nakon
čega, mašući dlanom jedne ruke i cvijećem u drugoj ruci, odlazi. Ali lica tih neotesanaca
ne vidi. Možda ledena djevojčica samo pretpostavlja da su ondje, jer je jasno čula njihov
pljesak. Snažnim zamasima klizaljki djevojčica nestaje u daljini, gdje vlada apsolutni
mir i gdje se još samo vidi porub njene svijetloplave haljinice što visi, lupka, skače, lepr-
ša i podrhtava iznad bedara u svijetloružičastim najlonkama
— središte je savršene utjehe ta kratka haljinica zvonolikih nabora od mekog pliša,
gornjim dijelom pripijena uz tijelo, obrubljena sitnim vezom na vratnom otvoru.

Majka sjedi za kuhinjskim stolom poput kraljice, pije kavu i komandira. Čim kći na
56
izlasku za sobom zatvori vrata stana, majka mirno i zadovoljno — ona zna gdje će kći
provesti dan
— uključuje televizor, jer ubrzo počinje prijepodnevni program. Što danas da gleda?
Emisiju o Alfredu Dtireru ili spust za žene?
A kada se nakon napornog dana kći vrati kući, počinje se derati na majku da je već
jednom pusti na miru jer da želi voditi svoj život. Pa valjda imam pravo na to ako ni
zbog čega drugog onda zbog svojih godina, urliče kći. Majka svaki dan odgovara da
majke to bolje znaju od svoje djece, jer majka nikada ne prestaje biti majka.
Kćerkina želja za samostalnim životom obično dolazi do točke u kojoj se pretvara u
još veću, bezgraničnu, poslušnost i gdje počinje mali, uski prolaz, dovoljan tek za jednu
osobu, na čijem joj drugom kraju netko domahuje da može proći. Stražar joj rukom daje
znak da je prolaz slobodan. Desno i lijevo uzdižu se visoki i glatki, pomno izglancani
zidovi. Nema prolaza ili putova sa strane, nema niša ili udubljenja u zidu, samo taj uski
put kojim mora proći da bi stigla na drugu stranu. Gdje je, a da to i ne zna, čeka zimski
krajolik što se proteže u daljinu i u kojem se uzdiže dvorac spasa, ali do kojega ne vodi
nikakav puteljak. Ili je na drugom kraju ne čeka drugo doli sobičak bez vrata, zapravo
više namješteni kabinet na sredini kojega je staromodni drveni umivaonik s vrčem za
vodu i ručnikom i do kojega dopiru koraci vlasnika stana, što nikada neće ući, jer sobica
nema vrata. U tom beskrajnom prostranstvu ili tom skučenom sobičku bez vrata
životinja će se, preplašena, predati nekoj većoj životinji ili malom drvenom umivaoniku
na kotačićima koji jednostavno stoji nasred sobe, ni zbog čega drugoga nego da bi se
njime moglo koristiti.

Erika je tako dugo nijekala vlastito tijelo da sada u sebi više ne osjeća nikakav nagon.
Umirila je to tijelo, jer nema nikoga tko bi je poput pantere zaskočio i odvukao. Čekajući
je zanijemjela. Tijelu postavlja teške zadatke kojih izvršenje, po vlastitoj želji, ugrađujući
u njih skrivene zamke, sebi može otežati. Ona jako dobro zna da svatko može slijediti
svoje nagone, pa i oni najprimitivniji, koji se ne ustručavaju udovoljiti im pred svima.
Erika K. popravlja Bacha. Mora ga nekako zakrpati. Njen učenik zbunjeno zuri u
svoje ruke koje kao da su zavezane u nerazmrsivo klupko. Profesorica gleda kroz njega,
ali na drugoj strani vidi samo zid na kojem visi Schummanova posmrtna maska. Na
trenutak je osjetila potrebu da učenika zgrabi za kosu i svom mu snagom udara glavom
o žice tako dugo dok iz nutrine glasovira vrišteći ne počne kuljati utroba. Bosendorfer
će tada zanijemjeti. Zelja je na trenutak proletjela njenom podsvijesti i odmah nestala.
Učenik joj obećava da će se popraviti pa makar morao vježbati. Erika odvraća da se i
ona tomu nada i traži da odsvira Beethovena. Učenik se trudi, očekujući pohvalu koju
bez imalo srama uvijek rado prihvaća. Mora se priznati da njemu ipak nije toliko stalo
da ga hvale kao gospodinu Klemmeru, koji je zbog silne želje za pohvalom gotovo
nepodnošljivo revan.
Ispred vitrina kina Metro ovaj put nesmetano visi mlado meso najrazličitijih oblika,
vrsta i cijena te zuri u fotografije. Buja poput korova što se širi na sve strane, jer Erika K.
trenutačno ne može stražariti ispred kina. I cijene su ulaznica različite, sjedala u
prednjim redovima jeftinija su od onih u stražnjim, iako je gledatelj u prednjim
redovima bliže zbivanjima na platnu i može bolje zaviriti u tijela glumaca. Nevjerojatno
dugački, crveno obojeni nokti zarivaju se u jednu od glumica, a u tijelo druge netko
zabija šiljast predmet, čini se nekakav bič. Bič ostavlja udubinu u mesu pokazujući
57
gledatelju tko je ovdje gazda pa se i promatrač osjeća kao gazda. Erika osjeća kako se
bič zabija i u njeno tijelo. Prizor joj jasno daje na znanje gdje joj je mjesto, naime u
gledalištu. Lice neke druge žene izobličilo se od zadovoljstva, jer muškarac jedino tako
može vidjeti kakav joj je užitak priredio i je li nešto propustio učiniti. A lice još jedne
žene na kinoplatnu izobličilo se od bola, jer su nju malo istukli. Žena ne može svoj
užitak iskazati kao nešto materijalno pa muškarac ovisi isključivo o podacima koje mu
ona osobno dade. Podatke o užitku čita na njenu licu. Žena se malo trza da baš ne
izgleda kako je prelagan plijen. Sklopila je oči i zabacila glavu. Ako oči ne zaklopi do
kraja, tada ih, treba li, može izvrnuti prema gore. Žene u tim filmovima rijetko gledaju
u muškarce. Zato se muškarci itekako moraju truditi da rezultate svoga djelovanja
pročitaju na ženinu licu i skupe bodove. Od silnog užitka žena i ne vidi muškarca. Od
šume ne vidi drveće. Gleda u samu sebe. A muškarac, taj izučeni automehaničar,
popravlja pokvareni auto, komad na kojem radi, ženu. Općenito se u pornofilmovima
radi više nego u filmovima o svijetu rada.
Erika je baždarena da promatra ljude koji se svim snagama trude jer priželjkuju neki
rezultat. Razlika između glazbe i užitka, koja je inače jako velika, u ovom je slučaju
gotovo zanemariva. Erika nerado gleda prirodu. Nikada ne odlazi u one šumom
obrasle prigradske četvrti gdje umjetnici obnavljaju stara seoska imanja. Nikada ne
planinari. Nikada ne roni u jezeru. Niti leži na obali. Niti na skijama juri niza snježnu
padinu. Muškarac marljivo gomila svoje orgazme, dok na kraju, obliven znojem ne
ostane ležati ondje gdje je posao započeo. Zato se u međuvremenu njegov račun u banci
povećao. Erika je taj film odavno gledala, i to dvaput, u jednom kinu u predgrađu gdje
je baš nitko ne poznaje (osim žene na blagajni koja je u međuvremenu pozdravlja s
izvolite milostiva). Takve filmove ionako ne bi češće gledala jer njoj se, kada je riječ o
pornofilmovima, sviđaju malo žešće stvari. Ti ljupko oblikovani primjerci ljudske vrste
u ovom prigradskom kinu rade svoj posao ne pokazujući nikakve znakove boli, čak ni
bilo kakve naznake da bi mogli osjetiti bol. Kao da su od gume. Bol je samo posljedica
volje za užitkom, za razaranjem, uništavanjem i napokon, u svojem najsavršenijem
obliku, neka vrsta užitka. Erika bi rado prekoračila granicu vlastitog uništenja. U
nespretnim ševama prigradskih kina ima puno više nade da će glumci osjetiti bol, da će
njihova lica ukrasiti izraz boli. Ti jadni, otrcani naturščici s puno se više ljubavi unose u
svoj posao jer su puno zahvalniji da mogu nastupiti u pravom filmu. Puni su
nedostataka, na koži im se vide mrlje, prištevi, ožiljci, bore, kraste, celulit i naslage sala.
Kosa im je loše obojena. Znojni su. Prljavih nogu. U estetski zahtjevnim filmovima u
tapeciranim kinima u središtu grada može se vidjeti samo površina muškaraca i žena. I
jedni i drugi kao da su presvučeni najlonskom opnom otpornom na prljavštinu,
kiselinu, udarce i toplinu. U jeftinim pornofilmovima muškarac uopće ne skriva pohotu
s kojom prodire u žensko tijelo. Žena u tim filmovima ne govori, a ako već govori, onda
jedino: još, još! Time je razgovor iscrpljen, ali ne i muškarac koji svoje vrhunce želi
nizati u što većem broju i što manjim razmacima.
U mekim se pornofilmovima sve svodi na vanjštinu. Izbirljivoj Eriki, finoj mustrici, to
nije dovoljno, jer ona, zureći u zamršeno klupko tjelesa kao da je hipnotizirana,
pokušava proniknuti u ono što se skriva iza onoga što toliko iscrpljuje sva osjetila i što
svatko želi raditi ili barem gledati. Zaviri li gledatelj u glumčevu utrobu, neće dobiti
pobliže objašnjenje niti otkloniti sumnje. Pa ne možemo čovjeka rasporiti da bismo

58
zavirili u zadnji kutak njegova tijela. U jeftinim pornofilmovima u žensko se tijelo može
zaviriti čak puno dublje. Tako daleko se kod muškarca ne može ići. Taj najskriveniji
kutak ljudskog tijela nije još nitko nikada vidio. Čak i kada bi se žensko tijelo razrezalo
po sredini, vidjeli bismo samo crijeva i unutarnje organe. Tijelo muškarca, koji je i u
životu aktivniji, povećava se prema van. Na kraju postiže očekivani rezultat, a možda i
ne. A ako da, svi ga mogu vidjeti, pa se proizvođač raduje svom vrijednom proizvodu
izrađenom u domaćoj radinosti.
Muškarcu se sasvim sigurno ponekad čini, misli Erika, da mu žena u neredu svojih
unutarnjih organa nešto bitno skriva. Upravo ta tajnovitost ženskog tijela tjera Eriku da
uvijek nanovo i sve dublje zalazi u zabranjene zone. Neprestano se trudi steći neki novi,
jedinstveni, uvid u to područje. Njeno tijelo čak ni u standardnoj pozi raširenih nogu
ispred zrcala za brijanje ni njoj vlasnici još nikada nije otkrilo tu tajnu! Tako ta tijela na
kinoplatnu, bilo muška bilo ženska, i dalje kriju svoju tajnu: i pred muškarcima koji
gledajući takve filmove žele vidjeti ima li nečega novoga na tržištu žena, i pred Erikom,
našom samozatajnom promatračicom.
Erika će danas, krajnje ga ponizivši, kazniti svoga učenika. Elegantnim pokretom
prebacuje nogu preko noge i glasom punim prijezira komentira učenikovu polovičnu
interpretaciju Beethovena. Više od toga ne treba reći! To je dovoljno, jer će se mali
ionako odmah rasplakati.
Čak ne smatra potrebnim da mu danas odsvira dionicu zbog koje ga je izgrdila.
Danas od nje više neće čuti ni riječi ni tona. Ako nije u stanju sam uvidjeti svoje
pogreške, ona mu ne može pomoći.

Voli li nekada divlja, a sada dresirana cirkuska životinja svoga krotitelja? Možda da, a
možda i ne. Činjenica je da su jedno drugom potrebni. Krotitelj treba životinju da bi se,
dok pod snažnim svjetlom reflektora i bježeći od kreštava tuša životinja izvodi svoje
umjetničke točke, napuhnuo poput goleme kreketuše, a životinja treba krotitelja da bi u
općem kaosu, koji je uvijek nanovo zasljepljuje, vidjela pred sobom neku čvrstu točku.
Životinja mora znati što je gore, a što dolje, inače bi joj se svijet začas okrenuo naglavce.
Bez trenera bi u slobodnom padu tresnula s visokog postolja i počela bezglavo trčati
arenom te, ne pogledavši rekvizite koje joj pokazuju, nastavila gristi, grepsti i jesti sve
što joj se nađe na putu. Ovako je uvijek prisutan netko tko će joj reći što je uopće jestivo.
Ponekad, prije negoli je daju životinji, hranu ižvaču ili je razrežu na komadiće. Tako
životinja ne zna što je to iscrpljujuća potraga za hranom. A i avantura u džungli. Ali
leopard iz džungle zna što je za njega dobro i što može pojesti: antilopu ili bijelog lovca
koji nije pazio. Danju životinja vodi spokojan život, prisjećajući se točaka koje navečer
mora izvesti, kada skače kroz plamene obruče, penje se na taburete, raljama nježno
obuhvaća nečiji vrat, pleše sama ili s drugim životinjama, onima koje bi u slobodnom
lovištu za svaki slučaj vodili na lancu ili onima pred kojima bi se, kada bi imala
dovoljno vremena, odmah povukla. Na glavi i na leđima nosi nekakav majmunski
komad odjeće, kakav možete vidjeti gdje jaše na konjima koje ukrašavaju kožnatim
prekrivačima! A njen gospodar, krotitelj, pucketa bičem! Hvali je i kažnjava, ovisno o
okolnostima. I ovisno o tomu što je životinja zaslužila. Ni najlukavijem krotitelju
dosada ipak još nije palo na pamet da leopardu ili lavici gurne violinu u ruke.
Najperverznije što je ljudsko biće dosada smislilo, ali i vidjelo, medo je na biciklu.
59
60
 II

Zadnji komadićak dana mrvi se poput ostatka kolača pod nespretnim prstima. Bliži
se večer i traka se učenika usporava. Stanke između satova sve su dulje. Za stanki
učiteljica u WC-u krišom odgriza još jedan komadić sendviča, a ostatak zatim pažljivo
zamata u papir. Navečer dolaze odrasli, koji danju naporno rade da bi se mogli baviti
glazbom. Oni koji žele postati profesionalni glazbenici, najčešće nastavnici, a sada su još
učenici, dolaze danju jer im je glazba sve što imaju. Žele je izučiti što brže i temeljitije da
bi mogli položiti državni ispit. Obično ostanu slušati kolege, koje zatim u prisnim raz-
govorima s gospođom prof. Kohut oštro kritiziraju. Ne ustručavaju se ispravljati
pogreške drugih kakve i sami čine. Čest je slučaj da glazbu čuju, ali je ne mogu osjetiti i
slijediti. Nakon zadnjeg sata traka se preko noći vraća na početak, a ujutro u devet, sa
svježim učenicima na sebi, ponovo se pokreće. Zupčanici škljocaju, klipovi udaraju
jedni u druge, prsti lete tipkama, a zatim stanu. Nastaju zvukovi.
Gospodin Klemmer sjedi na stolčiću, sluša već trećeg Južnokorejca i milimetar po
milimetar oprezno se približava svojoj učiteljici. Ona neće ni primijetiti kada se nađe u
njoj. A do maločas joj je sjedio iza leđa na pristojnoj udaljenosti. Korejci na njemačkom
razumiju samo ono osnovno pa Erikine predrasude o sebi, ocjene i prijekore moraju
slušati na engleskom. Gospodin Klemmer obraća se gđici Kohut na međunarodnom
jeziku srca. Azijci su ovdje tek pratnja i na svoj su dobro poznati način ravnodušni
prema vibracijama što struje između dobro ugođene profesorice i učenika koji želi sve.
Erika na stranom jeziku govori o grijesima počinjenim prema Schubertovu duhu -
Korejci moraju osjetiti ono što sviraju, a ne slijepo imitirati snimke Alfreda Brendela. Jer
tako od Brendela nikada neće svirati ni mrvicu bolje! Klemmer, a da ga nitko nije pitao
ni zamolio, iznosi mišljenje da duh glazbenog djela nije lako uništiti. A nekima to ipak
uspijeva! U kutu sobe Korejac sasvim sigurno neće naći dušu, ruga se Klemmer, naš
uzorni učenik. Zatim se polako smiruje i citirajući Nietzschea, čija mu je filozofija vrlo
bliska, izjavljuje da on za romantičarsku glazbu (uključujući i Beethovena kojega
također smatra romantičarom) nije ni dovoljno sretan ni dovoljno zdrav. Klemmer
čezne za tim da profesorica Kohut u njegovu predivnom sviranju prepozna njegovu
nesreću i bolest. Čovjeku treba glazba koja ti, dok je slušaš, pomaže da bol zaboraviš.
Koja animalni život slavi poput božanstva. Uz koju se može plesati i trijumfirati.
Glazbu laganih, raspojasanih ritmova, zlatnih, nježnih harmonija, ni više ni manje ne
traži taj lako raspaljivi filozof, čiju čežnju Walter Klemmer dijeli. Kada vi živite, Erika?
pita je učenik želeći tim reći da bi, kada bi htjela i znala iskoristiti vrijeme, mogla živjeti
navečer. Polovica vremena pripada Walteru Klemmeru, drugom polovicom smije
raspolagati ona. A ona stalno mora s majkom čučati doma, gdje se deru jedna na drugu.
Klemmer govori o životu kao da je zlatni mirisni grozd koji je domaćica stavila u
posebnu zdjelu kako bi gost mogao jesti i očima. Gost oklijevajući trga jednu pa drugu
bobicu tako da na kraju ostaje samo očerupana peteljka ispod koje se, nalik na slobodnu
improvizaciju, nazire hrpica koštica.
Ovoj ženi, čije umjetničke sposobnosti i duh svi cijene, prijete slučajni dodiri. Postoji
opasnost da joj Klemmer dodirne kosu ili leda preko kojih je ovlaš prebacila džemper.
Stolac je primakla glasoviru i kao odvijačem izvlači iz glazbala zadnje ostatke djela
61
ponajboljih bečkih skladatelja koji su danas zasjali u njenoj klavirskoj izvedbi. Korejac
zuri u kajdanku koju je kupio još u domovini. Mnoštvo crnih točkica predstavlja njemu
potpuno strano kulturno okruženje, poznavanjem kojega će se poslije u domovini moći
hvaliti. Klemmerov je životni cilj putenost, pronašao ju je čak i u umjetnosti! Profesorica
mu, taj ženski ubojica duha, savjetuje da popravi tehniku. Lijeva mu ruka još uvijek
zaostaje za desnom. Ima posebnih vježbi kojima se lijeva ruka usklađuje s desnom i
pritom uči da bude neovisna. Njegove su ruke u stalnom nesuglasju jedna s drugom,
jednako kao što je pametnjaković Klemmer u stalnom sukobu sa svojom okolinom.
Korejac je za danas gotov.

Erika Kohut osjeća nečije tijelo iza leđa i hvata je jeza. Samo neka joj se ne približi
toliko da je može dotaknuti. Klemmer se udaljava, a zatim joj se opet približava. Očito
ne zna što bi. Kada ga je napokon krajičkom oka uhvatila kako se poput goluba ljutito
klimajući glavom vraća na svoje mjesto i mladim, zlobnim licem unosi u svjetiljku na
klaviru, Erika se osjetila mala i bespomoćna. Njena ljuska podrhtava oko čvrste jezgre.
Njeno tijelo nestaje pod pritiskom nevidljive sile koja se polako pretvara u predmet. U
metalnu cilindričnu cijev. Jednostavan je to uređaj koji služi za prodiranje. Slika tog
predmeta, Klemmera, projicira se naopako na stijenke šupljine njena tijela. Slika je
izokrenuta i u trenutku kada on postaje tijelo koje ona može dotaknuti i kada se stapaju
u jedno, on istovremeno postaje apstraktan, tijelo mu nestaje i između njih se gubi
svaka ljudska veza. Nema više ni pregovarača koje bi mogli poslati i koji bi prenijeli
vijesti, pisma i znakove. Jedno tijelo više ne obuhvaća drugo, nego postaje sredstvo
onom drugom, postaje utjelovljenje različitosti u koju s bolnom čežnjom želimo
prodrijeti, a što dublje prodiremo, tkivo brže propada te, lagano poput perca, odlijeće s
ta dva strana i neprijateljska kontinenta što su se uz lom sudarila i urušila, pretvorivši
se u klepetav stalak na kojem lepršaju otrcani komadi tkanine, što i na najmanji dodir
padaju i pretvaraju se u prah.
Klemmerovo je lice glatko poput zrcala, netaknuto. Na Erikinu se naziru znakovi
raspadanja koje će ubrzo započeti. Vide joj se bore, površina vjeđa neravna je poput
lista papira što se savija u blizini izvora topline, a nježno se tkivo ispod očiju, prošarano
plavičastim žilicama, namreškalo. Iznad korijena nosa vide se dvije duboke bore koje se
više ne mogu izgladiti. Lice se povećalo i taj će proces trajati godinama, sve dok se meso
na njemu ne smežura, ne nestane i ne pripije uz kosti mrtvačeve glave koja ga više neće
grijati. Kosa joj je prošarana sijedim vlasima, kojih je sve više, kao da se hrane nekim
zaostalim sokovima, stvarajući pritom na glavi mala, ružna gnijezda u kojima se više
ništa neće izleći niti naći zaklon u njihovu toplom okrilju, kao što ni Erika još nikada
nikoga, pa ni vlastito tijelo, nije primila u topao zagrljaj. A silno čezne za tim da je netko
zagrli. Da žudi za njom, da je progoni, da puže pred njom, misli neprestano na nju i da
ga svi putovi vode samo njoj. Erika se rijetko može vidjeti u javnosti. I njena je majka
cijeli život provela jednako povučeno i rijetko se pojavljivala medu ljudima. One žive u
svoja četiri zida i ne vole kada posjetitelji poremete njihov kućni mir. Ako tako živiš, ne
trošiš se. Osim toga, i onda kada bi se pojavile u nekom društvu, nitko za njih nije
previše mario.
Neumitno starenje i propadanje tijela već kuca na Erikina vrata. Polako je počinju
mučiti male, ali uporne bolesti, kao što su one krvožilnog sustava, reuma i upala
62
zglobova. (Djetetu su te bolesti nepoznate. Ni Erika dosada nije imala problema s
njima.) Klemmer, koji je živi prospekt za veslački sport, kritički promatra svoju
učiteljicu, kao da bi je najradije kupio umotanu u papir i po potrebi pojeo stojeći, odmah
u dućanu. Možda je to zadnji muškarac koji tako žudi za njom, razmišlja Erika bijesno,
a uskoro ću i umrijeti, ostalo mi je još samo trideset pet godina života, ljuti se u sebi.
Treba što prije uhvatiti zadnji vlak, jer kada si mrtav više niti čuješ niti osjećaš mirise i
okuse!
Pandžama grebe po tipkama klavira. Zbunjeno struže nogama ispod stola, poravnava
bluzu i ureduje se nervoznim pokretima. U blizini ovog muškarca postaje nervozna i
gubi oslonac, glazbu. Kod kuće je već čeka majka. Majka sjedi u kuhinji i gleda na sat
čije njihalo neumoljivo otkucava i približava se vremenu kada Erika mora stići kući.
Nema drugoga posla pa počinje svoju Eriku za svaki slučaj čekati malo ranije. Moglo bi
se dogoditi da nepredviđeno otpadne jedan školski sat i Erika se kući vrati prije
vremena, a majka, eto, nije čekala.
Erika sjedi na klavirskom stolčiću kao da su je naboli na ražanj, ali istovremeno je
nešto vuče prema vratima. Snažna čežnja za tišinom vlastitog stana, u kojoj se čuje
samo zvuk televizora, ta točka krajnje lijenosti i mira, polako se pretvara u fizičku bol.
Samo da Klemmer već jednom nestane! A on još uvijek stoji ovdje i priča li priča dok
njoj kod kuće ključa voda i isparava se stvarajući plijesan po zidu.
Vrhom cipele Klemmer nervozno guli parket i izbacuje poput oblačića dima male,
važne istine o pijanističkom umijeću udaranja o tipku, dok Erika čezne za domom.
Klemmer se pita što zapravo zvuk čini zvukom i odmah odgovara: umijeće udaranja o
tipku. Iz usta mu odjednom naviru mračni, nejasni ostaci tonova, boja i svjetla. Ovo o
čemu vi pričate, to nije glazba kakvu ja poznajem, cvrkuće Erika koja je u mislima već u
svojem malom domu. A ne, ne! To i samo to, odlučno izjavljuje mladić. Jedini je kriterij
umjetnosti ono nepredvidivo i neizmjerivo, svom je snagom provalilo iz Klemmera, koji
se odlučno suprotstavlja svojoj profesorici. Erika spušta poklopac na glasoviru i slaže
svoje stvari. U tom trenutku muškarac u jednoj od ladica svoga duha slučajno nalazi
Schuberta i odlučuje to odmah iskoristiti. I što se više Schubert pretvara u dim, miris,
boju i misli, vrijednost mu se sve više pomiče s onu stranu opisivog. Njegova vrijednost
poprima divovske razmjere, koje nitko ne može shvatiti. Privid je puno važniji od
pukog biti, govori Klemmer. Da, a stvarnost je najvjerojatnije jedna od najvećih zabluda.
Laž je važnija od istine, zaključuje muškarac iz svojih vlastitih riječi. Nestvarno je
važnije od stvarnog. Tu umjetnost dobiva na kvaliteti.
Ugodna kućna atmosfera večere, koja je danas neplanirano odgođena, crna je rupa za
zvijezdu Eriku. Svjesna je da će se majčinski čvrst zagrljaj pretvoriti u smrtonosno
stezanje udava koji će je polako pojesti i probaviti, ali taj je zagrljaj ipak privlači nekom
čarobnom snagom. Obraze joj oblijeva žarko rumenilo što se širi na cijelo tijelo. Neka se
Klemmer konačno već jednom otkvači i povuče. Ne želi da je na njega podsjeća ni
trunčica prašine na cipelama. Čezne za njegovim dugim, toplim zagrljajem, ali zato da
bi ga nakon toga mogla odgurnuti, ta veličanstvena žena u svojoj kraljevskoj
umišljenosti. Klemmer nikad nije bio dalje od pomisli da napusti tu ženu, iako Eriki
upravo priopćava da mu se Beethovenove sonate sviđaju tek od opusa 101 nadalje. Jer,
trabunja Klemmer, te sonate tek tad postaju meke, plošne i, stanjujući se na rubovima,
63
prelijevaju se jedna u drugu. Istiskuje iz sebe zadnji ostatak misli kao da su kobasica, čiji
kraj stišće da punjenje ne bi iscurilo.
Kako bi skrenuo razgovor u svoje vode, Klemmer nastavlja: Da, gospođo profesorice,
želio bih vam još nešto reći i odmah pobliže objasniti: čovjekova je vrijednost najveća
tek kada se odvoji od stvarnosti i prepusti carstvu osjetila. Mislim da bi to trebalo
vrijediti i za vas. Jednako kao što vrijedi i za Beethovena i Schuberta, moje omiljene
majstore, s kojima sam najdublje povezan; čime, ne znam točno, ali osjećam da i za
mene vrijedi isto što i za njih, naime da moramo prezirati stvarnost te umjetnost i
osjetila pretvoriti u našu jedinu stvarnost. Beethovenovo je i Schubertovo vrijeme prošlo
i sada sam ja, Klemmer, na redu. Predbacuje Eriki Kohut da njoj nedostaje ta dimenzija i
da se grčevito drži površine života, dodajući da je jedino muškarac u stanju odvojiti
bitno od nebitnog. Sve u svemu, Klemmer se usudio vrlo drsko odgovoriti.
U Erikinoj glavi jedan jedini izvor sve obasjava snažnim svjetlom, posebno natpis
IZLAZ. Ugodno dizalo zove je u svoj naručaj, tiho se čuje najava večernjeg dnevnika, a
spiker u kravati staloženo se priprema za čitanje vijesti. Na stolčiću pored naslonjača
cijela je zbirka šarenih zdjelica punih grickalica, iz kojih se dame istovremeno ili
naizmjence poslužuju. Kad se zdjelice isprazne, one ih napune pa je sve kao u zemlji
dembeliji u kojoj nikada ništa ne prestaje niti počinje.

Erika prenosi stvari s jedne strane sobe na drugu. Namjerno gleda na sat, svisoka
dajući Klemmeru znak da je umorna nakon napornog radnog dana, tijekom kojega su
diletanti ponovo zlorabili umjetnost ne bi li tako zadovoljili roditeljske ambicije.
Klemmer i dalje stoji nasred dvorane i gleda je.
Erika izgovora nekakvu banalnost samo da ne bi nastala tišina. Umjetnost je za Eriku
nešto svakodnevno, jer njom zarađuje za život. Koliko je samo lakše umjetniku, govori
žena Klemmeru, izbaciti iz sebe osjećaje i strasti. Obrat u dramatično, koji vi toliko
cijenite, Klemmer, znači da umjetnik poseže za sredstvima privida, a zanemaruje prava
sredstva. Erika govori da ne bi zavladala tišina. Ja sam, kao učiteljica glazbe, za
umjetnost koja ne gradi na dramatičnom, za Schumanna na primjer, jer drama je uvijek
lakša! Osjećaji i strasti samo su surogat, služe kao nadomjestak za produhovljenost. Za
potresom, zaglušujućom tutnjavom kojom bi se na nju obrušila strašna oluja čezne
učiteljica. Divlji bi Klemmer od bijesa najradije probio glavom zid što ga dijeli od
susjednog razreda, u kojem se održavaju satovi klarineta koje, kao vlasnik i tog
glazbala, pohađa dvaput tjedno. Svi bi se sigurno začudili kada bi ljutita Klemmerova
glava izronila iz zida pored Beethovenove posmrtne maske. Erika, Erika! Zar ne vidi da
zapravo govori o njoj i, naravno, sebi! Sebe i Eriku dovodi u putenu vezu i time
potiskuje duh, tog neprijatelja puti, tog zakletog neprijatelja putenosti. Ona misli da on
misli na Schuberta, a on misli samo na sebe, kao što uostalom čim progovori govori o
sebi.
Odjednom se počinje obraćati Eriki s ti, na što mu ona preporučuje da se drži bitnih
stvari. No protivno svojoj volji Erika više ne može potisnuti smiješak i usta joj se
razvlače u namreškanu rozetu. Ona vlada onim što njena usta govore, ali ne i njima.
Naježila se po cijelom tijelu.
Klemmer se preplašio samog sebe, a ipak se zadovoljno rokćući valja u toploj kadici
64
svojih misli i riječi. Baca se na glasovir, jer sviđa se sam sebi kada svira. Prebrzim
tempom izvodi glazbenu frazu koju je sasvim slučajno naučio napamet. Želi njom nešto
pokazati, pitanje je što. Erika Kohut sretna je što je Klemmer prekinuo razgovor i počeo
svirati pa mu revno izlazi u susret pokušavajući zaustaviti ekspres prije nego što se
dokraja zahukta. Svirate prebrzo i preglasno, gospodine Klemmer, i tako samo
dokazujete da nedostatak duha u interpretaciji može u tkivu djela načiniti velike rupe.
Muškarac se nakon toga stropoštao na stolac. Zajapurio se poput trkaćeg konja koji je
već izvojevao mnoge pobjede. Kao nagradu za te pobjede i kao lijek protiv poraza konj
traži poseban tretman i što bolju njegu — barem onakvu kakvu zahtijeva srebrni servis
od 12 komada.
Erika želi kući. Erika želi kući. Erika želi kući. Savjetuje Klemmeru: Jednostavno se
prošećite Bečom i duboko dišite. Potom odsvirajte Schuberta, ali ispravno!

I ja moram poći, grabi Walter Klemmer svoj sveščić s notama i odlazi poput Josepha
Kainza, samo što nema toliku publiku. Ali Klemmer predstavlja i gledatelje. Zvijezdu i
publiku glumi u jednoj osobi. A i zaglušujući pljesak kao dodatak.
Izlazi iz sobe i takvom brzinom juri prema muškom zahodu da mu kosa vijori.
Saginje se nad umivaonik i pohlepnim gutljajima slijeva u sebe pola litre vode, koja
njegovu vodootpornom tijelu neće nanijeti veće štete. Zapljuskuje lice vodom što dolazi
iz gorskih izvora u Hochschwabenu. Gorska voda završava na Klemmerovu licu. Sve
što je lijepo, upropastim, razmišlja u sebi. Pritom rasipa poznatu bečku pitku vodu, u
međuvremenu već pomalo i onečišćenu. Trlja energično lice ne bi li utrošio snagu koju
nije mogao potrošiti negdje drugdje. Iz spremnika istiskuje goleme količine tekućeg
sapuna s mirisom borovih iglica. Prska se vodom i grglja. Ponavlja postupak pranja.
Mlatarajući rukama po zraku, vlaži kosu. Ustima oblikuje nerazumljive glasove koji
osim umjetničkog nemaju nikakvo konkretno značenje. Jer ga muče ljubavni jadi. Zato
pucketa prstima, a zglobovi mu krčkaju koliko ih snažno okreće. Vrhom cipele bijesno
udara u zid ispod prozorčića što gleda na unutarnje dvorište, ali iz njega, Klemmera, ne
izlazi ono što se u njemu nakupilo. Nekoliko mu je kapljica, istina, izletjelo iz usta, ali
ostatak je još uvijek tu i već se užegnuo jer nije mogao uploviti u svoju odredišnu
žensku luku. Da, Walter Klemmer nesumnjivo se zaljubio. Istina, ne prvi put, a sasvim
sigurno ne i posljednji. Ali njegova mu ljubav nije uzvraćena. Erika mu ne uzvraća
osjećaje. To u njemu izaziva gađenje što iskazuje tako da skuplja sluz iz grla i nosa koju
zatim kao sočan hračak izbacuje u slivnik. To je Klemmerova ljubavna placenta. Tako je
čvrsto zavrnuo slavinu da je sljedeći korisnik sasvim sigurno neće moći odvrnuti, osim
ako nije pijanist i nema čelične članke i prste. Budući da vodom nije isprao pljuvačku,
ostaci Klemmerova hračka — pogledate li malo bolje, jasno ćete to vidjeti — niz stijenku
polako klize u odvod.

Kolega sa satova klavira ili sl., sekundu prije ispita za prijelaz u viši razred, ulijeće u
zahod blijed poput mrtvaca, baca se u jednu od kabina i silinom prirodne pojave
povraća u školjku. Čini se da mu tijelo drma strašan potres; možda se u njemu već sve
urušilo, uključujući i nadu da će položiti maturu. Učenik je dugo morao potiskivati
uzbuđenje, jer je ispitu prisustvovao i gospodin direktor. Uzbuđenje sada odlučno želi
van, u zahodsku školjku. Nije uspio odsvirati etidu na crnim tipkama, za što je sam kriv
jer je počeo svirati u dvostruko bržem tempu, što ne bi mogao izdržati nitko pa ni
65
Chopin. Klemmer s prezirom gleda zatvorena vrata iza kojih se kolega glazbenik sada
bori s proljevom. Pijanist kojim toliko dominira tjelesno ne može svojim sviranjem
pridonijeti ništa bitno. Njemu glazba sasvim sigurno nije ništa više od obrta i
nepotrebno ga pogađa činjenica da je jedna od njegovih deset alatki danas zakazala. Taj
je stupanj Klemmer odavno prevladao i sada pazi na istinski sadržaj glazbenog djela.
Za njega je na primjer sforzato u Beethovenovim klavirskim sonatama neupitan, jer ga
moraš osjetiti, moraš sugerirati slušatelju da ga čuje, a ne ga svirati. Klemmer bi još
satima mogao držati predavanja o dodanoj vrijednosti u glazbenom komadu, za koju
mnogi misle da ju je jednostavno postići, ali je zapravo ostvaruju samo najhrabriji.
Važan je izraz i osjećaj, a ne građenje kompozicije. Podiže torbu punu notnih listova i
da bi potkrijepio svoju tezu nekoliko puta svom snagom udara torbom o rub slivnika ne
bi li tako iz sebe istisnuo i posljednju trunku snage ako je još ima. Ali u Klemmeru,
jasno mu je, vlada potpuna praznina. Toj sam ženi dao sve, cijeloga sebe, kaže Klemmer
citirajući rečenicu iz poznatog romana. Učinio je za tu ženu sve što je bilo u njegovoj
moći. Sada moram pripaziti, govori Klemmer. Ponudio sam joj najbolji dio sebe —
cijelog sebe. Čak je sam sebe više puta tumačio. Sada želi još samo jedno: dobro veslanje
krajem tjedna, da dođe k sebi. Možda je Erika Kohut već prestara i prebedasta da bi ga
uopće mogla razumjeti. Shvaća samo dio njega, ali ne i njega cijeloga.
Učenik koji je pao na ispitu zbog etide na crnim tipkama izlazi ukočena koraka iz
WC-a i ugledavši se u zrcalu počinje uređivati frizuru, trudeći se da barem izgleda kao
umjetnik kada već ne može svirati kao umjetnik. Waltera Klemmera tješi pomisao da je
i karijera njegove profesorice propala, a zatim, opet glasno, ispljune na pod pjenu koja
mu je zaostala u ustima. Kolega pijanist prijekorno gleda ispljuvak, jer je tako odgojen
da je naviknut na red. Umjetnost i red, dva ljuta neprijatelja. Iz kutije na zidu Klemmer
strastvenim pokretima izvlači papirnate ručnike i gužva ih u veliku loptu kojom gađa
košaru za otpatke. Promašio je košaru za dlaku jer je podcijenio udaljenost i nagnuo se
previše u stranu, misli u sebi kolega koji je zakazao na ispitu. Zaprepastio se već drugi
put, sada zbog rasipanja dobara koja pripadaju gradu Beču. On je iz obitelji malih
trgovaca prehrambenim proizvodima, u koju će se morati vratiti ako iz drugog
pokušaja ne uspije položiti ispit. Njegovi mu roditelji u tom slučaju više neće plaćati
školovanje. Tada će se morati prebaciti s umjet. na trgov. posao, što će se zapaziti i u
oglasu koji će dati u rubrici Ženidba — udaja. Platit će mu sve to žena i djeca. Roditeljski
će dućančić ostati isti jer će i njegova struka biti ista. Prsti debeli poput kobasica i
natečeni od hladnoće, kojima je često pomagao u dućanu, pretvaraju se, čim njihov
vlasnik pomisli na svoju propalu glazbenu karijeru, u pandže grabljivice.
Walter Klemmer preispituje svoje srce i razmišlja o svim ženama koje je već imao i s
lakoćom odbio. Svaki im je put podrobno objasnio zašto ih ostavlja. Nikada nije bio škrt
na objašnjenjima: žene moraju, makar to bilo bolno, naučiti uvidjeti stvari. Ako
muškarac osjeti potrebu da tako postupi, može otići i bez riječi objašnjenja. Ženine
antene tada poput ticala nervozno kruže zrakom, jer i ona je ipak živo biće. Kod nje ne
prevladava razum, što se osjeća i kada svira glasovir. Žena se ograničava na to da dade
naslutiti svoje umijeće i zadovoljna je tim. Za razliku od nje Klemmer je čovjek koji
stvari želi temeljito proučiti.
Walter Klemmer priznaje sebi da bi svoju učiteljicu htio staviti u promet. U skladu s
tim želi je osvojiti. Poput slona drobi dvije bijele pločice već pri pomisli na to da se

66
njegova ljubav neće isplatiti. Uskoro će izjuriti iz zahoda kao Arlberški ekspres iz
istoimenog tunela u ledeni zimski krajolik kojim vlada razum. Taj je krajolik hladan i
zato što Erika u njemu nije upalila vatricu. Toj ženi Klemmer savjetuje da najozbiljnije
preispita svoje sposobnosti, koje su ionako male. Jer jedan se mladić polomio oko nje.
Katkad medu njima, čini se, postoji misaona veza, ali onda i ona nestane i Klemmer se
odjednom nađe sam u kanuu.
Koraci Waltera Klemmera odjekuju već posve praznim hodnikom konzervatorija.
Silazi niza stube naglašeno gipka koraka kao da je gumena lopta ili kao da se mekano
spušta s grane na granu, a dobro mu se raspoloženje, koje ga je strpljivo čekalo, polako
vraća. Iz sobe gdje Kohutica održava satove glasovira ne dopire više nikakav zvuk.
Kohutica ponekad ostane nakon nastave svirati, jer je njen glasovir kod kuće puno lošiji
od ovoga u školi. U međuvremenu je Klemmer i to uspio saznati. Rukom traži kvaku na
vratima ne bi li dotaknuo nešto što njegova učiteljica dodiruje svaki dan, ali pod
prstima osjeća samo hladan metal. Pod pritiskom ruke vrata se ne miču, ne popuštaju ni
milimetar, jer su zaključana. Nastava je završila. A profesorica je već na pola puta do
svoje senilne majke, s kojom živi u onoj maloj rupi gdje se dvije dame guraju i u prolazu
udaraju laktovima. Usprkos tomu nerazdvojne su pa čak zajedno provode i godišnji
odmor na ladanju u Štajerskoj, gdje se mogu do mile volje svađati. I tako već
desetljećima! To je sasvim sigurno nezdrava situacija za tankoćutnu ženu kao što je
Erika, koja, uzmete li u obzir sve okolnosti, nije jako stara. Tako pozitivno razmišlja
Walter Klemmer o svojoj potencijalnoj voljenoj, hodajući prema kući svojih roditelja,
kod kojih stanuje. Kod kuće je zamolio da mu večeras iznimno pripreme obilnu večeru.
Jedan je razlog taj što želi povratiti svu snagu koju je izgubio na Kohuticu, a drugi što
sutra rano ujutro svakako ide na sportsku rekreaciju. Svejedno je kojim će se sportom
rekreirati, no vjerojatno će opet otići u veslački klub. Osjeća silnu potrebu da se pot-
puno iscrpi i udiše svjež zrak koji prije njega nisu udisale i izdisale tisuće drugih te s
kojim neće morati u sebe usisati isparavanja motornih vozila i jeftine hrane prosječnih
ljudi, htio on to ili ne. Želi svom snagom udahnuti zrak koji je maločas, s pomoću
klorofila proizvelo drveće u Alpama. Odvest će se u najskrovitije i potpuno
nenastanjene dijelove Štajerske. Ondje, blizu stare brane, otisnut će se čamcem niz
rijeku. Njegova zaštitna kaciga, prsluk za spašavanje i gumena zaštitna tkanina koja
prekriva čamac u razini struka iz daljine će se razabirati samo kao mala jarkonarančasta
mrlja što juri između dvije šume, skrećući čas lijevo, čas desno, ali prateći tok gorskog
potoka uvijek u istom smjeru: naprijed. Morat će najbolje što zna zaobilaziti kamenje i
stijene što strše iz vode. Čamac se nikako ne smije prevrnuti! Ali pritom mora održati
brzinu! Njegov kolega s veslanja bit će tik iza njega, ali ga sasvim sigurno neće preteći.
Kolegijalnost u sportu završava ondje gdje onaj drugi postaje opasno brži. Kolega će biti
s njim zato da bi Klemmer mogao snage odmjeriti na slabijem i pred njim steći
prednost. Walter Klemmer zato je namjerno odabrao neiskusna veslača. On je jedan od
onih koji ne gube rado ni u igri ni u sportu. Zato ga je Kohutica toliko razljutila. Kada u
diskusiji s nekim izvuče kraći kraj, Klemmer ne baca ručnik, već pred sugovornikom
bijesno izbacuje iz sebe neprobavljene ostatke hrane, paketić kostiju koje je s mukom
povratio s neprobavljivim vlasima, kamenčićima i travom, gledajući pritom odsutno u
daljinu i premećući u mislima sve što je mogao reći, ali nažalost nije rekao, nakon čega,
bijesan, napušta ring.

67
 Izašavši na ulicu, izvlači iz džepa na stražnjim hlačama svoju ljubav prema gospođici
Kohut. Budući da je ovaj put slučajno sam i nikoga ne može pobijediti u sportskom
natjecanju, penje se po svojoj ljubavi prema gospođici Kohut do vrhunca koji je
istovremeno i fizički i duhovan. Penje se kao po nekom nevidljivom, razapetom užetu.
Grabeći krupna i gipka koraka, hita po Johanesgasse do Kartnerstrasse, a zatim po
Kartnerstrasse ide prema Ringu. Tramvaji, koji ispred Opere poput dinosaura mile
jedni pored drugih, prirodna su prepreka što je Klemmer ne može tek tako prijeći pa se
usprkos svojoj odvažnosti mora pokretnim stubama spustiti u utrobu ispod prometnog
prstena oko zgrade Opere.
Trenutak prije iz jedne kućne veže izranja Erikina prilika. Pogledom prati mladića što
je projurio pored nje i poput lavice slijedi trag svoje lovine. Njen pljačkaški pohod nitko
ne vidi, ne čuje i nikada neće za njega saznati. Erika nije mogla znati da će Klemmer
tako dugo ostati na zahodu pa je zato čekala. Čekala. Danas mora proći pokraj nje. Neće
ga vidjeti samo ako krene drugim putem, koji ne vodi njegovoj kući.
Erika uvijek negdje strpljivo čeka. Promatra vas s nekog mjesta na kojem je nitko ne bi
očekivao. Pažljivo reže oštećene ostatke stvari što su eksplodirale u njenoj neposrednoj
blizini ili samo bile lijepo poslagane jedna na drugu, a zatim ih odnosi kući gdje će ih
sama ili s majkom stotinu puta okrenuti ne bi li u šavu našla kakvu mrvicu kruha,
komadićak neke druge tvari, ostatke prljavštine ili otrgnute dijelove tijela, koji se zatim
mogu analizirati. Skuplja tuđe životne i posmrtne ostatke, po mogućnosti prije negoli ih
odnesu na kemijsko čišćenje. Puno se toga ovdje može istražiti i puno toga pronaći.
Eriki su važni upravo ti odrezani komadići otpadaka. Pod domaćom operacijskom
svjetiljkom dame K. pojedinačno se ili zajedno saginju nad ostatke tkanine i na plamenu
svijeće provjeravaju je li riječ o vlaknima isključivo biljnog, odnosno životinjskog
podrijetla, o mješavini vlakana ili potpuno umjetnim vlaknima. Po mirisu i gustoći
spaljenog materijala nepogrešivo zaključuju o kakvom je vlaknu riječ i sukladno tomu,
zaprepaštene svojim otkrićem, odlučuju za što će upotrijebiti odrezani komadićak.
Majka i dijete tako su približile glave jedna drugoj da se čini kako su jedno tijelo, a
strana tvar, na sigurnoj udaljenosti i odvojena od svoje podloge, leži ispred njih ne
dotičući ih, ne prijeteći im, ali s brojnim tragovima tuđih nedjela koja mogu promatrati
pod povećalom. Ta tvar ne može pobjeći, kao što se ni učenici najčešće ne mogu oteti
vlasti svoje učiteljice glasovira, koja ih gotovo svuda sustiže i ne pušta iz uzavrela kotla
klavirskih vježbi.
Klemmer brzo hoda ispred Erike nemarno zabacujući noge. Zuri prema cilju i ne ide
obilaznim putovima. Erika uspijeva pobjeći svima i svakome, ali ipak, kada njoj netko
vješto umakne, tada ga kao svetinju prati u stopu kao da je privlači golem magnet.
Erika Kohut žuri ulicama za Walterom Klemmerom. Klemmer, bijesan što se njegove
želje nisu ispunile i razljućen neželjenim razvojem događaja, i ne sluti da ga ljubav,
ništa manja od one koju on osjeća, prati i juri za njim istom brzinom. Erika sumnjičavo
promatra mlade djevojke, odmjeravajući i odmah pokušavajući ismijati njihove obline i
odjeću. Kako li će se, čim se vidi s majkom, rugati tim spodobama! Praveći se nevinijima
od najvećeg nevinašca, isprečuju se one Klemmeru na putu i mogle bi ga poput sirena
tako začarati da zaluđen i potpuno u njihovoj vlasti pođe za njima. Erika pazi na svaki
Klemmerov pogled koji se dulje zadrži na nekoj ženi i zatim ga uredno briše. Mladić što
svira glasovir može postavljati visoke zahtjeve, kojima nitko neće moći udovoljiti. On
68
ne smije odabrati ni jednu, iako bi njega odabrale mnoge.
Obilaznim putovima i stranputicama juri par Josefstadtom. Jedno od njih da bi se
ohladilo, a drugo da bi se, progonjeno ljubomorom, zagrijalo.
Erika se čvrsto zaogrnula svojim mesom, tim neprobojnim ogrtačem, jer ne bi mogla
podnijeti nikakav dodir. Kao i uvijek zatvorena je u sebe. Ipak hoda iza svojih učenika
poput repa što dolazi iza tijela kometa. Danas i ne pomišlja na proširenje svoje bogate
kolekcije odjeće. Ali razmišlja o tomu da sutra izvuče nešto iz ormara i da se sada, kada
je došlo proljeće, lijepo uredi za posao.
Majka je kod kuće neće više čekati, a ne mogu čekati ni kobasice koje kuha. Da je
pripremila pečenje, ono bi dosad već postalo žilavo i više se ne bi moglo jesti. Majka će,
uvrijeđena zbog Erikina kašnjenja, vještinom iskusne domaćice kobasice skuhati tako
da popucaju, napiju se vode i na kraju izgube svaki okus. To će kao opomena biti
dovoljno. Erika i ne sluti što joj se sprema.
Ona trči za Klemmerom, a Klemmer trči ispred nje. Jedno se uklapa u drugo. Uvijek
na pravom mjestu. Erika stupa onuda gdje je maločas bilo Klemmerovo stopalo. Ona
naravno ne želi nepravedno zanemariti izloge dok trči za svojom lovinom. Krajičkom
oka proučava butike. U ovom dijelu grada još nije istražila sve prodavaonice, iako je
uvijek u potrazi za novom, raskošnom odjećom. Hitno bi joj trebala nova koncertna
haljina, ali ovdje ne vidi ništa zanimljivo. Bolje da pogleda po trgovinama u središtu
grada. Prvi proljetni i posljednji zimski modeli na rasprodaji posuti su šarenim karne-
valskim vrpcama i konfetima. Pokraj njih je izložena blistava odjeća za koju bi se jedino
u potpunom mraku moglo reći da je elegantna i svečana. Tu su i dvije ukusno
aranžirane čaše za šampanjac s umjetnom tekućinom, preko kojih je namjerno nemarno
prebačena neka vrsta šala od perja. Tu je i par originalnih talijanskih sandala s visokim
potpeticama po kojima su također posuti svjetlucavi konfeti. Ispred svega toga stoji
neka sredovječna gospođa, sva usukana, čija stopala ne bi stala ni u papuče od devine
dlake broj 41, toliko su kvrgava i velika od nezanimljivih poslova koje je cijeli život
morala obavljati stojeći. Erikin pogled zapinje za demonski crvenu haljinu od šifona s
naboranim opšavom na okovratniku i rukavima. Tko pita, ne skita. Ova joj se haljina
sviđa, a ona prethodna nešto manje, jer Erika ipak nije tako stara.
Erika Kohut prati Waltera Klemmera koji, ne osvrćući se, ulazi u kuću što očito
pripada onima iz više građanske klase i penje se na prvi kat gdje ga čeka njegova obitelj.
Erika Kohut ne ulazi za njim. Ona stanuje nedaleko od Klemmerove kuće, u istom
gradskom okrugu. Iz njegova anketnog lista saznala je da Klemmer stanuje blizu nje,
što smatra simbolom njihove unutarnje povezanosti. Možda je jedno od njih stvoreno za
ono drugo, a ono drugo to može uvidjeti tek u borbi i prepirci.
Kobasice više neće morati čekati, jer Erika se vraća doma, za kuhinjski stol. Zna da se
Walter Klemmer nigdje nije zadržao, nego je otišao ravno kući pa je stražarenje za
danas gotovo. Ali s njom se nešto dogodilo, a posljedicu proživljenog ponijet će kući,
gdje će je odmah sakriti u kovčežić da je majka ne bi našla.
U lunaparku bečkog Pratera zabavlja se običan narod, a na vlažnim livadama uz
Dunav uspaljeni narod, svatko na svojoj livadi. U lunaparku roditelji želudaca
prepunih svinjskog pečenja, krumpirovih okruglica i vina posjedaju svoj jednako siti
pomladak u plastične kabine i aute ili na plastične šarene konjiće, slonove i zločeste
zmajeve pa djeca, vrteći se ukrug, počinju povraćati sve što su roditelji u njih s mukom

69
utrpali. Dijete dobiva pljusku, jer je povratilo ručak koji uopće nije bio jeftin i koji si
obitelj ne može priuštiti svaki dan. Roditelji svoj ručak zadržavaju u sebi; njihov je
želudac ipak snažniji, a ruka, koja brzinom munje leti prema glavi potomka, puno brža.
Udarcima požuruju svoj podmladak. Ponekad i roditelji, koji su previše popili, ne mogu
podnijeti luđački brzu vožnju na panoramskom kotaču. Najmlađi naraštaj može svoju
hrabrost i spretnost iskušati na elektronskim vozilima pretposljednje čip-generacije. Ta
vozila nose imena svemirskih brodova i velikom se brzinom naglo dižu uvis, gdje se na
trenutak zadržavaju i zatim se, precizno navođeni, neravnomjerno okreću oko vlastite
osi pa se više ne zna što je gore, a što dolje. U njih ulaze najhrabriji, a to su stariji
maloljetnici koje je život već očvrsnuo, ali ne znaju što je odgovornost, pa ni
odgovornost za vlastito tijelo. Oni mogu izdržati da se gore odjednom pretvori u dolje i
obrnuto. Svemirski je brod dizalo koje se sastoji od dvije metalne kabine u kojima su
ljudi. Za to vrijeme na tlu mladići gađaju plastične lutke za svoje zaručnice koje će te
lutke moći ponijeti kući. Još godinama kasnije u međuvremenu razočarana žena vidi
koliko je nekoć bila važna svojem momku. Na zelenim prostranstvima Pratera, koji je u
nekim dijelovima zarastao poput prašume, stvari su nešto proturječnije. Tu caruje
zelenilo: iz lijepih, velikih i opasno brzih automobila izlaze ljudi prikladno odjeveni za
jahanje, da bi se zatim, u skladu sa svrhom svoga dolaska u Prater, vinuli u sedlo na
konjskim leđima. Ponekad štede na najvažnijem, na konju, pa kupe samo odjeću u kojoj
se ponosno šeću. Ovaj dio Pratera doveo je već mnoge sekretarice na prosjački štap, jer
su, da bi mogle pratiti svoga šefa i u običnom životu, morale kupiti elegantnu
garderobu. Knjigovođe se na svojim radnim mjestima pošteno namuče da bi subotom
popodne mogli unajmiti životinju koja će se pod njima mučiti sat vremena. Za takvo
zadovoljstvo nije im teško raditi prekovremeno. Sefovi kadrovskog i direktori puno su
opušteniji kada je o jahanju riječ, jer si ga mogu, ali ne moraju priuštiti. Ionako svatko
vidi što su i tko su pa se bave mišlju da radije igraju golf.
Sasvim sigurno ima puno ljepših predjela za jahanje, ali nigdje nema toliko nedužnih
obitelji s nedužnom dječicom i psima na lancu koja će, gledajući konjanike s divljenjem
reći: Joj, kakav konjić! I ja bih htio na njemu jahati! Zahtijevaju li to preglasno, djeca
dobivaju jednu za uho. Mi si to ne možemo priuštiti. Za naknadu roditelji posjedaju
dečkića ili curicu na plastičnog konjića na vrtuljku, gdje djeca na sav glas nastavljaju
cmizdriti. Tako dijete nešto može naučiti: naime da gotovo sve stvari na svijetu imaju
svoju jeftinu kopiju, a nju mogu dobiti. Dijete nažalost misli samo na ono što ne može
dobiti i mrzi roditelje.
Ima i Krieau i Freudenau, gdje profesionalci muče konje: u prvoj kasači ne smiju
skakati, a u drugoj konji moraju trčati još brže. Tlo je prepuno limenki, srećaka i drugog
otpada koji priroda ne može probaviti. Jedino što može probaviti mekan je papir
maramica; taj je papir nekoć bio dio prirode, ali potrajat će neko vrijeme dok se ne vrati
u prvobitni oblik. Papirnati tanjuri prekrivaju ugaženu zemlju poput nejestivog
sjemenja. Uhranjeni najboljom i najskupljom hranom, četveronožni brzi ljubimci,
prekriveni toplim dekama, njišući se, idu za svojim vlasnicima. Ne moraju se brinuti ni
o čemu osim o tomu kojom će taktikom pobijediti u trećem krugu, a čak i ako gube
džokej ili vozač pravovremeno ih obavještava o tomu da će izgubiti.

Tek kada nestane svjetlo dana i sve obavije noć, pojavljuju se ovdje sa svjetiljkom ili

70
ručnim radom, bokserom ili pištoljem u ruci ljudi, najčešće žene, koje u životu nitko nije
tako brižno vodio. Rijetko, ali ipak dolaze i vrlo mladi muškarci, jer kada malo ostare,
njihove ih mušterije cijene još manje nego što cijene njihove starije kolegice. Koje pak
homoseksualcima nikada ne znače apsolutno ništa. U to doba, dakle, praterska štajga
širom otvara svoja vrata.

Svi u Beču, pa čak i mala djeca, znaju da nije uputno po mraku se približavati ovom
mjestu; oni koji ovamo zalaze, dolaze odvojeno: lijevo dečki, desno cure. Ovdje ćete
naići na starije gospode na kraju svoga poziva i života. Još se češće mogu naći njihovi
izrešetani posmrtni ostaci koje je netko izbacio iz auta u punoj brzini. Policijske su
istrage besmislene, jer je počinitelj došao iz savršene tišine i u njoj opet nestao. Ili je to
bio svodnik koji uvijek ima alibi. Ovdje je izumljen i prvi put iskorišten pokretni
madrac. Onaj tko za one stvari nema stan, sobu, novac za hotelsku sobu ili jeftino
svratiše, tko nema auto, mora barem imati prenosivu podlogu koja će ga grijati i
ublažiti mu pad kada ga užitak obori na tlo. Ovdje možete upoznati najljepše cvjetove
beskrajnog bečkog zla: spretnog Jugoslavena ili brzog bravara iz Ftinfhausena što juri
parkom, a za njim uz najstrašnije psovke trči profesionalka koju su prevarili za njenu
nadnicu. Ali bravar iz Ftinfhausena ništa ne želi toliko koliko nove prozorske kapke na
prozorima svoga i zaručničina stana, iza kojih će moći sakriti svinjarije svog privatnog
života. Ondje mogu daleko od radoznalih promatrača na sigurnom pohraniti knjige,
stereouređaje s pločama i zvučnicima, televizor, radio, zbirku leptira, akvarij, alat za
hobi itd. Promatrač vidi jedino prozorske kapke od palisandera, ali ne i zbrku koja iza
njih vlada. Ponekad može vidjeti - i poželjno je da to vidi - kućni mini bar sa šarenim
bocama likera i čaše prikladnih boja, toliko izglancane da bliješte gotovo luđačkim
sjajem. Barem prvih godina braka. Kasnije ih razbiju djeca ili ih žena više ne želi
glancati jer muž sve češće loče vani i vraća se kući sve kasnije. Zrcalo na baru polako
prekriva prašina. Za Jugoslavena je jednako kao i za Turčina prirodno da ženu prezire,
a bravar je prezire samo onda kada postane neuredna i troši previše na šminku. Taj bi
se novac mogao upotrijebiti za nešto drugo, od čega bi bilo više koristi. On, recimo, ne
troši novac za nešto kratkotrajno kao što je izbacivanje sjemena, jer, napokon, ženi tako
pruža zadovoljstvo koje joj drugi muškarci sasvim sigurno ne bi pružili. Svoju spermu
mukotrpno i dugotrajno proizvodi on osobno. Kada bude mrtav, te dragocjene sokove,
na veliku žalost žena, više neće moći proizvoditi. Bravar ne može u beskraj besplatno
izbacivati svoje sjeme, jer su ga pripadnice miljea u međuvremenu već upoznale pa čim
se pojavi bezobzirno ga progone. No u trenucima akutne financijske krize, kada mora
otplatiti novu ratu kredita, on riskira čak i to da ga pretuku ili još nešto gore. Njegova
čežnja za različitim vaginama nije uvijek u skladu s njegovim financijskim željama i
mogućnostima.
Tada dolazi u Prater i odabere ženu čiji izgled u muškarcima ne izaziva zaštitničke
porive. Ona mu je na tom odabiru sasvim sigurno zahvalna, jer bravar je pristao i
mišićav muškarac. Izabere tipičnu autsajdericu kakva se može naći u tom carstvu puti,
neku malo stariju tetu. Jugići ili Turci ne usuđuju se takvima ni prići. Ako i priđu, onda
samo do crte dokle može doletjeti kamen. Ona koja nekoga od njih prihvati kao
mušteriju više i nema pravo tražiti da joj on plati uslugu jer je u međuvremenu ta
usluga izgubila svaku vrijednost. Turčinu, kojega ni njegov poslodavac nimalo ne cijeni,

71
što se jasno vidi na odresku od plaće, njegova se partnerica gadi. I ne pomišlja na to da
navuče prezervativ, jer žena je, zna se, a ne valjda on, krmača. Ta nemila, ali neporeciva
činjenica zvana žena, bravara usprkos svemu i dalje privlači. Muškarci zapravo ne vole
žene i svojevoljno se nikada ne bi upuštali u odnose s njima. Ali budući da žene postoje,
što da s njima drugo rade nego upravo to?
Bravar iz Ftinfhausena sa svojom će zaručnicom lijepo postupati barem tjedan dana.
Govori za nju da je uredna i vrijedna. Svojim prijateljima kaže da se pred njom ne mora
ustručavati i da je to već jako puno! Može s njom izići u bilo koju diskoteku, a budući
da zaručnica nema velikih prohtjeva, od njega ne traži previše. Pa dobije još manje, što i
ne primjećuje! Puno je mlada od njega. Dolazi iz nesređene obitelji, zato još više cijeni
njegovu sređenu obitelj. On joj može nešto ponuditi u životu. O Turčinovu privatnom
životu ne možemo ni pričati jer ga on zapravo nema. On radi. A nakon posla valja ga
nekamo smjestiti, nekamo gdje je barem zaštićen od vremenskih prilika, ali nitko ne zna
kamo. Vjerojatno u tramvaj, u kojem se očito uvijek vozi bez karte. Za svoje netursko
okruženje on je samo kartonski lik koji na streljanama služi kao meta za gađanje. Kad
netko dođe gađati, elektromotor privuče Turčina, onaj netko nacilja, opali u njega i,
pogodio ga ili ne, lik se povlači i — nitko ne zna što se s njim događa, vjerojatno ništa —
nestaje iza gorskog masiva na kartonskoj podlozi te se ponovo pojavljuje ispred
umjetne scenografije s križem na vrhu planine, runolistom i encijanom, a tu ga već
očekuje svježe oboružani Bečlija, veseo i uzbuđen, u pratnji svoje za nedjeljnu šetnju
svečano odjevene supruge, s Kronenzeitungom pod miškom i nedoraslim sinom za
leđima, koji bi taticu, dok gada, najradije udario, ali budući da ne može zlurado se nada
da otac neće pogoditi metu. Spretni natjecatelj za nagradu dobiva plastičnu lutkicu.
Može osvojiti i cvijet od perja ili zlatnu ružu; ma što osvojio prigodan je to poklon za
ženu koja čeka svog pobjedničkog zaštitnika, a ona je pak najveća nagrada za njega.
Žena zna da se on samo radi nje upinje što bolje gađati i da će se razljutiti ako promaši.
U oba slučaja ona će morati ispaštati. Ako muškarac ne može podnijeti to da je
promašio metu, izbit će užasna svađa, a ako ga žena pokuša utješiti, samo će pogoršati
situaciju. On će se naplatiti tako što će je grubo zajahati, bez ikakve predigre. Ili će se
namjerno opiti, a bude li ga ona počela preklinjati, isprebijat će je do krvi. Zatim će uz
prodoran zvuk sirena dojuriti policija i pitati ženu zašto viče. Neka pusti druge spavati
u miru, ako već ona ne može spavati. Zatim će joj dati adresu skloništa za zlostavljane
žene.
Erika se poput lovca spretno i lagano probija lovištem što se prostire zelenim dijelom
Pratera. Ovdje operira tek odnedavna. Proširila je područje djelovanja, jer je divljač u
svojoj neposrednoj okolini već odavno upoznala. Za to je potrebna hrabrost. Obula je
čvrste cipele u kojima, ako treba, može gaziti i po šipražju, zagaziti u pseći drek ili u
prazne plastične bočice falosna oblika u kojima su ostaci otrovno obojenih dječjih
napitaka (koje na televiziji reklamiraju raspjevane životinje, svaki okus druga), u
zamazane hrpice papira iskorištenog u tko zna koju svrhu, papirnate tanjure s ostacima
senfa, razbijene staklene boce ili pak u prepune, gumene mekane balončiće čiji sadašnji
oblik još samo nejasno podsjeća na prošli oblik muške kite. Uvijek na oprezu nervozno
njuši zrak. Udiše i izdiše punim plućima.
Ali na Praterskoj zvijezdi, gdje je izišla, još je uvijek sigurno. Ovdje, istina, među
bezazlenim prolaznicima i šetačima možete zateći muškarce što se tjeraju, ali i, premda
72
to nije otmjen kraj, poneku elegantno odjevenu damu u neobveznu posjetu Prateru. Tu
na primjer stranci, što pojedinačno stoje sa strane, ako ne prodaju novine, glasno, ali
diskretno nude raznu robu rasprostrtu pokraj svojih velikih plastičnih torba: sportske
muške košulje s ukrasnim džepovima, izravno iz tvornice, moderne ženske haljine
jarkih boja, izravno iz tvornice, dječje igračke, izravno iz tvornice, iako malo oštećene,
velika pakovanja slomljenih Mannerovih keksa, izravno iz tvornice, električne i
elektronske dijelove, izravno iz tvornice ili iz nečijeg pokradenog stana, male prenosive
radioaparate ili gramofone, izravno iz tvornice ili nečijeg pokradenog stana, kao i šteke
cigareta, nabavljene tko zna gdje. Iako je vrlo neupadljivo odjevena, Erika zbog svoje
goleme torbe na ramenu izgleda kao netko tko je takvu torbu kupio ili donio ovamo
samo zato da u nju neprimjetno strpa nov novcati kasetofon kojega su — iako je
zamotan u novu plastičnu foliju — zemlja proizvodnje i kvaliteta vrlo upitni. No u
njenoj je torbi osim sveščića notnih listova i dobar dalekozor za noćno promatranje.
Erika izgleda kao osoba dobre platežne moći, jer obuvena je u cipele od prave kože sa
solidnim donom, a odjevena u ogrtač diskretne boje i diskretnog kroja, koji usprkos
tomu mirno i ponosno može nositi jer je riječ o odjevnom predmetu najbolje engleske
marke. Takav odjevni predmet možete nositi cijeli život, ako vam prije toga ne počne ići
na živce. Majka je Eriki preporučila da svakako kupi takav ogrtač, jer majka je za što
manje promjena u životu. Erika će cijeli život nositi taj ogrtač, a majka će cijeli život
imati Eriku.
Gospođica Kohut zaobilazi nekog Jugoslavena koji drsko hoda za njom nudeći joj
pokvareni aparat za kuhanje kave, ali i svoje društvo. Samo da složi robu koju prodaje i
spreman je pridružiti joj se. Erika, namjerno okrećući glavu na drugu stranu, prelazi
preko nečega što leži na putu i kreće prema livadama uz Dunav na kojima se pojedinac
vrlo lako izgubi. Njen cilj svakako nije izgubiti sebe, nego, naprotiv, nešto dobiti. Ako se
izgubi, njena će majka, čije je posjede Erika uvećala svojim rođenjem, odmah zatražiti
vraćanje svojih prava na nju. Njen će nestanak oglasiti u novinama, na radiju i televiziji
te pretražiti cijelu zemlju da bi je našla. Ovaj kraj privlači Eriku snagom kojoj se ne
može suprotstaviti. Nije prvi put ovdje. Predio joj je već poznat. Na puteljcima je sve
manje ljudi. Skupine se počinju polako osipati, ljudi se poput mrava, a svaki je od njih u
svojoj maloj državi dobio posebnu zadaću, razilaze na sve strane. Nakon sat vremena
životinjice se ponosno vraćaju s plijenom: komadićkom voća ili strvine.
Na autobusnim stanicama još se mogu vidjeti grozdovi, veće i manje skupine ljudi
koji će se autobusima nekamo odvesti i sada kada pada mrak, što je Erika dobro
izračunala, nestaju i posljednja svjetla ljudskog prisustva. A oko umjetnih svjetala u
međuvremenu se okuplja sve više onih koji ovdje moraju biti zbog posla i za koje nema
prijelaza. Ili oni koji su ovdje iz hobija, zbog ševe, pljačke ili ubijanja onih koje su
poševili. Drugi to mirno promatraju. Malen dio prisutnih namjerno se razgolićuje pored
stanice vlakića koji posjetitelje vozi po Prateru.
Neko dijete, oboružano opremom za zimske sportove, za koje je u ovo doba godine
već prekasno, posrćući žuri prema svjetiljci na stražarskoj kućici, gonjeno unutarnjim
roditeljskim glasovima koji ga opominju da noću nema što raditi u Prateru. Pritom mu
navode slučajeve kada su — u najboljem slučaju — nove skije, kupljene na zimskoj
rasprodaji i koje bi se trebale upotrijebiti sljedeće skijaške sezone, nasilno promijenile
vlasnika. Dijete se predugo borilo za nove skije da bi ih tek tako žrtvovalo. Sa skijama
73
na nogama s naporom poskakuje pokraj gdice Kohut. Ćudi se osamljenoj dami koja je
potpuna suprotnost svemu onom što mu roditelji govore o posjetiteljima Pratera.
Odlučna koraka, obavijena mrakom, Erika žuri prostranim tihim livadama
ispresijecanim grmljem, šumarcima i potočićima. Jednostavno se prostiru Praterom te
livade, a imaju i imena. Njen je cilj Jezuitska livada. Erika do nje mora pješački još dobar
komad puta, koji u svojim čvrstim cipelama prevaljuje brzim i ravnomjernim korakom.
Evo je, već prolazi pokraj lunaparka; njegova svjetla bliješte i promiču pored nje u
daljini. Čuje se pucanje sa streljana, nakon čega se parkom razliježe pobjedničko urlanje.
U fliper-salonima mladi viču igrajući na automatima, što svijetleći prodorno
zvrndaju, zvone i zveckaju jer u žaru borbe igrači njima tresu svom snagom. Erika
odlučno nastavlja put, ostavljajući za sobom taj ludi metež. Svjetla se bojažljivo
probijaju kroz mrak do Erike, a kako ne nalaze nikakvo uporište, okrznuvši je na
trenutak po glavi prekrivenoj svilenim rupcem i otužno zasjavši, brzo kliznu niz njen
vlažni ogrtač da bi časak kasnije nestala u blatu livade. Do nje dopire i prasak malih
eksplozija na koje uopće ne obraća pozornost. Ti zvukovi Eriku ne privlače, više je
odbijaju. Zaštitni znak Pratera veliki je kotač na kojem pojedinačna svjetla žmirkaju
slabim sjajem. Kotač se izdiže iznad cijelog lunaparka. Jedina mu je konkurencija jarko
osvijetljeni hully-gully, čijim tračnicama uz rezak zvuk lete metalni vagončići s hrabrim
putnicima što, prestravljeni ovim čudom tehnike, prodorno vriste i grčevito se drže za
rukohvate. Ili, budući da imaju dobar izgovor, za svoju pratiteljicu. Ali takve stvari
Eriku ne zanimaju. Najmanje što želi jest da se netko za nju grčevito drži. Mekan i bijel
kao snijeg, osvijetljeni duh maše na ulazu u kuću straha, ali ne može više nikoga
namamiti, možda još samo pokoju četrnaestogodišnjakinju s njenim prvim dečkom,
koja se poput zaigrane mačkice još uvijek igra strahotama života, prije nego što i sama
postane dio te strahote.
Posljednja odstupnica dana: naziru se kuće u nizu i obiteljske kuće, u kojima žive
ljudi što cijeli dan pa i noću moraju slušati buku koja dopire iz daljine. Tu su i vozači
kamiona iz zemalja Istočnog bloka što u posljednji trenutak obavljaju kupnju ne bi li
kući ponijeli barem dašak Zapada: iz velikih plastičnih torba odabiru za ženu par
sandala, koje, prije negoli ih plate, pažljivo pregledavaju da utvrde odgovaraju li zapad-
nim standardima. Mrakom se širi treperavo svjetlo televizijskih ljubavnih sapunica.
Ispred pornokina stoji muškarac i vičući poziva goste unutra, jer ono što ovdje mogu
vidjeti sasvim sigurno još nikada nisu vidjeli. Čini se da se čim padne mrak svijetom
kreću uglavnom muškarci. Dio ženskog svijeta koji im pripada strpljivo čeka s onu
stranu obasjanog kruga da od muškaraca dobije ono što je ostalo nakon posjeta
pornokinu. Muškarac u kino odlazi sam, a nakon kina treba mu žena, koja ga mami na
svakom koraku. Muškarac ne može sve sam učiniti. Nažalost plaća dvostruko, najprije
za kinoulaznicu, a zatim za ženu.

Erika grabi poljem. Puste vlažne livade razjapile su svoja ždrijela. Put je vodi u
prostrani predio, a potom i iza tog predjela u neistražena područja. Sve do Dunava, do
naftne luke Lobau pa do luke Freudenau. A zatim do Alberna, luke za pretovar žita.
Kroz prašume iza luke Albern. Do Blaues Wasser i Groblja bezimenih. Trgovačke obale.
Do Heustadtlwasser i Praterlande. Do mjesta gdje pristaju i ponovo isplovljavaju
brodovi. S onu stranu Dunava, gdje se prostiru golema naplavna područja za čiju se

74
zaštitu bore Zeleni, do pjeskovitih krajolika uz obalu Dunava, vrbika, šumica joha i
šipražja. Do valića što oplakuju obalu. No Erika neće ići tako daleko; put bi bio
predugačak. Taj put pješice mogu prevaliti samo dobro opremljeni pješaci, koji usput
prave stanke i užinaju. Erika pod nogama osjeća mekano tlo i nastavlja hodati. Hoda i
hoda. Prolazi pokraj ledenih otočića što se po zamrznutoj travi livada prostiru poput
čipkastih tabletića. Žuto na smeđem. Erika korača kao da hoda uz ritam metronoma.
Zagazi li jednom nogom u pseći drek, druga noga odmah zna da mora zaobići to mjesto
iz kojega se još dugo širi smrad. Prvu nogu zatim čisti u travi. Za Erikom polako
zaostaju svjetla Pratera. Tama joj otvara svoja vrata: samo uđite! Gđica Kohut iz isku-
stva zna da ovdje bez ikakvih problema može promatrati prostitutke kako sklapaju i
obavljaju svoje poslove. Erika u džepu nosi čak i popudbinu: sendvič od posebne
kobasice. To je njeno omiljeno jelo, iako joj majka uvijek predbacuje da je nezdravo. Tu
je i mala džepna svjetiljka za svaki slučaj, plinski pištolj za krajnju nuždu (veličine
malog prsta!), tetrapak čokoladnog mlijeka da utaži žeđ nakon sendviča, puno papir-
natih maramica za razne slučajeve nužde, nešto novca, u svakom slučaju dovoljno za
taksi, ali nikako i osobna iskaznica, ni za slučaj nužde. Ima i dalekozor. Pripadao je
njenu ocu koji je, dok je bio bistra uma, njime i noću rado promatrao ptice i brda. Majka
je uvjerena da je njeno dijete otišlo na privatni komorni koncert i pred Erikom ponosno
naglašava kako ju je na koncert pustila samu, tako da kći može voditi svoj život i da joj
ne može predbacivati kako je ne pušta iz svojih pandža. Najkasnije za sat vremena
majka će prvi put nazvati kolegicu u čijoj kući muziciraju i ova će je umiriti s unaprijed
dobro smišljenim izgovorom. Kolegica je povjerovala Eriki u priču o ljubavnoj romansi i
presretna je što je i ona dio tajne ljubavne priče.
Tlo je crno. Nebo je za nijansu svjetlije, tek toliko da se zna gdje je tlo, a gdje nebo. Na
obzoru nježni obrisi stabala. Erika je oprezna. Hoda tihim i nečujnim korakom kao da se
pretvorila u perce. Kao da lebdi iznad tla. Gotovo je neprimjetna. Pretvorila se u zrak.
Postala je jedno veliko uho i oko. A dalekozor je produžetak njena oka. Izbjegava staze
kojima hodaju drugi putnici. Traži mjesta gdje se drugi zabavljaju — naravno, uvijek u
paru. Pa nije učinila ništa zbog čega bi morala zazirati od ljudi. Svojim uređajem za
gledanje vreba parove od kojih bi drugi zazirali. Tako je mračno da više ne vidi kuda
hoda. Orijentira se po sluhu, na što je navikla u poslu. Ponekad klecne, posrne na
trenutak, ali i dalje se, iako naslijepo, probija uspravnih leđa. Hoda, hoda i hoda. U
utore debelog dona ulazi joj smeće. Ali ona i dalje hoda ledinom.
I evo je na cilju. S tla livade, poput logorske vatre, tik pred gospođicom Kohut,
razliježe se vriska para što vodi ljubav. Konačno odmor za njene oči. Par je tako blizu da
joj nije potreban dalekozor. Poseban dalekozor za noćno gledanje. S krasnog tla livade
uzdiže se i prodire joj u oko prisan prizor para što se ševi. Podcikujući na stranom
jeziku, neki se muškarac zabija u neku ženu. Žena ne pušta ni glasa, već mu mrzovoljno
i potiho daje naputke i naredbe, koje muškarac, možda, ne razumije, jer i dalje klikće na
turskom ili kakvom drugom jeziku, ne vodeći računa o ženinim krikovima. Dubokim
grlenim glasom poput psa spremnog na skok žena je zarežala da začepi gubicu. Turčin
pjeva visokim, tankim glasom, šušti poput proljetnog vjetra, samo nešto glasnije. Glasa
se zategnutim, dugim kricima prema kojima se Erika može ravnati i paru se još više
prišuljati, iako mu je već jako blizu. Grmlje u kojem su ljubavnici našli privremeno
utočište i Eriki pruža zaklon od neželjenih pogleda. Čini se da se Turčin ili stranac

75
sličan Turčinu raduje onomu što radi. Koliko možemo čuti, i žena se raduje. Njeno je
oduševljenje nešto manje. Žena upućuje muškarca u ono što mora raditi. No ne može-
mo utvrditi sluša li je; on slijedi svoje unutarnje naredbe pa nije isključena mogućnost
da se njegove kretnje povremeno poklapaju sa željama njegove partnerice. Erika je
svjedok cijelog događaja. Žena kaže ha, a muškarac hu. Žena se, čini se, polako počinje
ljutiti što joj muškarac ne daje prednost, kao što bi bio red. Ako mu ona kaže da radi
sporije, on ubrza ritam i obrnuto. Možda to i nije profesionalka, nego obična žena koju
je negdje usput pokupio. Možda ona na kraju i neće dobiti honorar za svoj trud. Erika
se šćućurila. Ugodno se smjestila u grmlju. Čak da im se neoprezno približila lomeći
grančice cipelama s čavlićima na potplatima, ovo je dvoje ne bi čulo. Tako glasno viče
čas jedan, čas drugi ili oboje zajedno. Na svojim promatračkim pohodima Erika nema
svaki put sreću prisustvovati ovakvom prizoru. Žena se sada obraća muškarcu s
molbom da je sekundicu pričeka. Erika ne može utvrditi je li je muškarac poslušao. Na
svom jeziku izgovora rečenicu koja zvuči relativno smireno. Žena mu upućuje psovku
koju nitko ne bi mogao razumjeti: Ti čekati, razumjeti? Čekati! Ništa čekati, čuje Erika
muškarčev odgovor. Muškarac se zalijeće u ženu kao da u rekordnom vremenu mora
staviti potplate na par cipela ili zavariti automobilsku karoseriju. Svaki njegov udarac
potresa ženu do temelja. Uz prodoran vrisak, sasvim sigurno neprimjeren danoj
situaciji, iz nje provaljuje bijes: Sporije! Ne tako jako, molim! Žena prelazi na molbe.
Rezultat je i dalje jednak nuli. Turčin ima nevjerojatnu snagu i luđački se žuri. Na
svojem unutarnjem prijenosniku prebacuje se u veću brzinu kako bi u što kraćem
vremenu i za što manje novca mogao što više puta uletjeti u ženu. Odustavši od toga da
i ona jednom dođe do vrhunca, žena počinje jasno i glasno psovati pitajući ga kada će
već jednom biti gotov i zar mu treba cijela vječnost. Iz muškarčevih dubina u jednom
dahu na turskom jeziku izlazi snažan zvuk sličan zvuku fanfara. Grunulo je iz njega na
dvije strane. Čini se da su se poklopili njegovi osjećaji i jezik. Promucao je nešto i na
njemačkom: Žena, žena! Žena pokušava zadnji put: Sporije! U svojem zaklonu Erika
zbraja dva i dva i jasno joj je da žena nije profesionalka, jer bi profesionalka svoju
mušteriju požurivala, a ne usporavala. Profesionalka u što kraćem vremenu mora
odraditi što više mušterija, za razliku od muškarca čiji osjećaji idu u suprotnom smjeru,
jer on želi što dulje uživati. Jednom to možda uopće više neće moći raditi i tada će
živjeti samo od uspomena.
Oba spola uvijek žele stvari koje su u potpunoj suprotnosti.
Erika je tiha poput daška vjetra. Jedva diše, ali je oči raskolačila. Očima njuši zrakom
kao što divljač njuši nosom. To su nadasve osjetljivi organi, što se okreću na sve strane
poput vjetrokaza na krovu. Erika to radi da ne bi bila iz svega isključena. Posjećuje
razna mjesta u Prateru. Sama odlučuje koji će šumarak i livadu posjetiti, a koji ne. Ne
želi ni u čemu sudjelovati, ali bez nje se ništa ne smije odvijati. U glazbi je ona ta koja
izvodi, a ovdje je gledateljica i slušateljica. Tako joj prolazi vrijeme. Erika uskače u
vrijeme i zatim ponovo iz njega iskače kao da je vrijeme staromodni, spori tramvaj bez
pneumatskih vrata. U suvremenim se tramvajima, kada jednom uđete, morate i voziti.
Barem do sljedeće stanice.
Muškarac prikiva i prikiva. Prekomjerno se znoji. Zgrabio je ženu u željezni zagrljaj
da mu valjda ne bi pobjegla. Svu ju je zaslinio, kao da je lovina koju će pojesti. Žena je
zašutjela i, zaražena marljivošću svoga partnera, stenje. Cvileći u falsetu, izgovara niz
76
nepovezanih riječi. Zviždi poput svisca na gorskom proplanku kada nanjuši
neprijatelja. Prste je grčevito zarila u protivnikova leđa da joj ne pobjegne. I da je, kada
izvrši dužnost, ne može tako lako odgurnuti, već da joj se nakon svega obrati s
nježnošću ili barem kakvom šalom. Muškarac radi na akord. Povećava normu. Nakon
puno vremena to je prvi put da je s nekom urođenicom pa se prilikom grozničavo
koristi. Krošnje drveća s gađenjem gledaju na par ispod sebe. Noćno je nebo oživjelo od
vjetra. Očito se Turčin ne može više tako dugo suzdržavati kao što se nadao. Iz grla mu
izlaze krkljavi glasovi koji nemaju više nikakve veze s turskim jezikom. Žena ga bodri
na njegovu putu do cilja s hop, hop!
U promatračici se probudila neka razorna snaga. Svrbe je prsti od želje da se i ona
uključi u takve aktivnosti, ali ako joj se to zabrani, povući će se na pristojnu udaljenost.
Čeka da joj se to izričito zabrani. Njeni se postupci moraju odvijati unutar čvrsto
zadanog okvira, koji ih može ograničiti. Ono dvoje, a da oni to i ne znaju, ona pretvara
u troje. U njoj su odjednom proradili nekakvi organi u dvostrukom tempu, ako ne i
brže, ali ona njima ne može vladati. Svaki put kada se uzbudi, osjeti snažan i neugodan
pritisak na mjehur. Sada je trenutak osobito nezgodan, iako se oko nje prostiru kilome-
tri krajolika u kojem bi bez problema i tragova mogla udovoljiti toj prirodnoj potrebi.
Dama i Turčin svoju aktivnost izvode samo za nju. Nehotičnom je kretnjom Erika
pomaknula grančicu što je u noćnoj tišini glasno zašuštala. Ili je grančicu možda
namjerno pomaknula? Uvijek ima problema s pritiskom na mjehur, koji dolazi iznutra.
Čučeći je položaj pro-matračici neugodan i mora ga promijeniti da bi ublažila škakljanje
i stezanje. Hitno bi se morala olakšati. Tko zna koliko će dugo još moći izdržati. Ali u
ovom trenutku nikako to ne može obaviti. I ovo je šuškanje već previše. Erika ni sama
ne zna je li možda grančicu namjerno slomila, što bi, naravno, bilo sasvim besmisleno.
Zapela je rukom o nju, a grančica joj se sveti neugodnim pucketanjem.

Turčin, dijete prirode, koji je s travkama, cvijećem i drvećem povezaniji nego sa

strojevima za kojima obično stoji, naglo prekida posao. Najprije prekida sa ženom. Žena
to i nije odmah primijetila pa je nastavila dahtati još dvije sekunde, iako je turski gost
već prebacio mjenjač u manju brzinu. Turčin se odjednom umirio i to je lijep prizor.
Kakve li slučajnosti: gotov je s poslom i sada se odmara. Umoran je. Osluškuje vjetar.
Sada počinje osluškivati i žena, ali tek pošto ju je susjed s Bospora psikavim glasom
nervozno opomenuo da ne viče. Glasovima sličnim psećem lajanju Turčin postavlja
pitanje, a možda i daje naredbu?! Žena ga bez posebnog oduševljenja umiruje, jer
možda od svog ljubavnog partnera još nešto očekuje. Turčin je ne razumije. Možda će je
morati i udariti, jer ga u sopranu moli da ostane uz nju. Ili nešto slično, što Erika ne
može točno razumjeti. Na trenutak nije pratila razgovor jer se udaljila desetak metara
od para, baš kad se Turčin, trza-jući se i otresajući je sa sebe, pokušavao izvući iz ženina
zagrljaja. Žena, srećom, nije shvatila što se događa i Turčin je sada slobodan. Opet je
pravi muškarac. Svadljivim glasom žena od njega zahtijeva da ili nastavi ili joj plati.
Počinje cmizdriti, ali se cendranje ubrzo pretvara u pravi plač. Stanovnik istanbul-ske
luke glasno se otresa na nju, a zatim poput čepa iz boce izlazi iz nje i njihove bežične
radioveze. Povlačeći se, Erika diže buku kao da prolazi krdo smeđih bivola što bježe
pred lavicom u lovu. Možda je to učinila namjerno ili nesvjesno namjerno, što je na
kraju krajeva svejedno.

77
 Turčin se gipkim skokom osovio na noge i udara u trk, ali ubrzo pada preko vlastitih
hlača i gaća što mu se oko koljena bjelasaju u mraku. Bijesno psujući, navlači na sebe
komade odjeće, prijeteći pritom ozbiljno rukama. Najprije lijevom, a zatim desnom. I to
u smjeru grmlja što raste nedaleko od njega i u kojem se skutrila gospođica Kohut,
zadržavajući dah i zagrizavši u jedan od svojih deset batića kojima udara po klaviru.
S hlačama i gaćama što mu klize niz bedra Turčin skakuće kao da stoji u vreći. Čas
mu niz bedra skliznu gaće, čas hlače. Ali on se ne zaustavlja da obavi ono osnovno, da
se obuče. Neki ljudi doista nimalo ne promisle prije negoli što učine, proletjelo je
gospođici Kohut glavom dok ga promatra. Turčin ulazi u tu skupinu. Podređeni dio
ljubavnog para, što razočarano leži na livadi, zakreštao je da je to sigurno nekakav pas
ili štakor koji se hrani sadržajem prezervativa. Ovdje se naime može naći puno
kvalitetnog otpada. Govori mu da se vrati, njeno zlato. Moli ga da je ne ostavlja samu.
Stranac ljepuškastih crta lica i kovrčave kose i ne sluša je, već se polako uspravlja i Erika
ubrzo može vidjeti da je Turčin prilično visok čovjek. Konačno je navukao hlače i
zagazio u žbunje. Srećom ide — možda i namjerno — u sasvim suprotnom smjeru,
naime onamo gdje je žbunje gušće. Erika, ne razmišljajući previše, odabrala je dio gdje
je žbunje rjeđe i gdje Turčin ne bi nikoga očekivao. Žena ga iz daljine, kao da pjeva
pjesmicu, moljaka da se vrati. U međuvremenu je i ustala. Ugurala je nešto između
nogu i snažnim se pokretima briše. Zatim odbacuje nekoliko izgužvanih papirnatih
maramica. U tom trenutku počinje psovati strašnim glasom koji je, čini se, i inače njen
glas. Zove ga i zove. Erika se zgrozila. Muškarac joj meketavim glasom kratko
odgovara i nastavlja tražiti po žbunju. Cijelo vrijeme tapka u krugu. Vjerojatno se boji
pa se i ne trudi pronaći voajera. Hoda od breze do žbunja i natrag. Ne kreće prema
drugim grmovima koji rastu u blizini. U četvrtinskom taktu vatrogasne sirene žena mu
objašnjava da sasvim sigurno nema nikoga. Vrati se, zove ga. Ali muškarac ne obraća
na nju pozornost i na njemačkom joj govori da začepi gubicu. Žena stavlja medu noge
još jedan svežanj papirnatih maramica, za slučaj da je u njoj još nešto ostalo i zatim
navlači gaćice. Zaglađuje suknju. Ureduje raskopčanu bluzu i izvlači ispod sebe ogrtač
na kojem je ležala. Napravila je pravo gnjezdašce, kao što to žene običavaju. Nije htjela
uprljati suknju, ali je zato uprljala i izgužvala ogrtač. Turčin joj dovikuje nešto, naime:
Dođi ovamo! Turčinova se ljubavnica ne odaziva i sprema se na brzi bijeg. Erika sada
vidi i ženu u njenoj pravoj veličini. Žena je već poprilično stara, ali za Turčina je još
uvijek pravi pupoljak. Za svaki se slučaj drži u pozadini; možda će joj za bijeg trebati
prednost zbog svih onih maramica u gaćicama. Jer stalno joj ispadaju! Što se tiče ljubavi,
žena nije došla na svoj račun i sada ne želi da je nakon svega još i ubiju. Sljedeći će put
osobno pripaziti da i u ljubavi uživa do kraja. Promatračica sada jasno vidi da je žena
Austrijanka, a Turčin da je Turčin, što je oduvijek i bio. Žena od muškarca odjednom
zahtijeva pažnju i poštovanje, ali se Turčin sav usredotočio na neprijatelje i protivnike.
Erika se trudi da tijelom ne pomakne ili okrzne neku granu. Sva se ukočila kao da je
natrula grana što slomljena beskorisno gnjili u travi.
Žena prijeti gastarbajteru da će odmah otići. Njemu je psovka navrh jezika, ali se u
zadnji tren predomišlja i šutke nastavlja tražiti. Sada mora pokazati da je hrabar ne bi li
pred ženom, koja se odjednom pretvorila u pravu Austrijanku, povratio poštovanje.
Ohrabren tim što u grmlju više ništa ne šušti, proširuje krug po kojem traži i opasno se
približava Kohutici. Žena ga opominje zadnji put i podiže ručnu torbicu s poda.

78
Popravlja stvari u sebi i po sebi. Zakopčava se, uvlači bluzu u suknju i otresa prašinu s
odjeće. Hodajući natraške, počinje se, pogledavajući prema svom turskom prijatelju i
ubrzavajući korak, polako udaljavati u smjeru gostionica. Plačnim, nerazumljivim
glasom dobacuje mu za rastanak gnusnu psovku.
Turčin je neodlučan; ne zna kamo bi krenuo. Pusti li ženu da ode, lako se može
dogoditi da tjednima ne nade zamjenu za nju. Žena se dere: Takve kao ti mogu uvijek
naći. Turčin okreće glavu čas prema ženi, čas prema nevidljivom čovjeku u grmlju. Nije
siguran i rastrgan je između dva instinkta koja su mu dosad uvijek donosila samo
nevolju. Zalajao je poput psa koji ne zna za kojim tragom da krene.
Erika Kohut ne može više izdržati. Zov je prirode jači. Oprezno spušta gaćice i mokri
na tlo. Između njenih bedara na tlo livade pljušti topla bujica. Pretvara se u snažan mlaz
što ravnomjerno kiši na mekan ležaj od lišća, granja, otpadaka, blata i humusa. Još
uvijek ne zna želi li da je otkriju ili ne želi. Jedino na što ukočena pogleda i namrštena
čela misli slap je što iz nje teče. Mjehur joj je sve prazniji, a tlo ispod sve vlažnije. Ni o
čemu ne razmišlja, ni o uzrocima ni o posljedicama. Opušta mišiće mjehura i umjesto
početnog snažnog pljušta-nja sada se čuje tih zvuk mlaza što ujednačeno teče. Mokreći s
olakšanjem, ukočena pogleda i raskolačenih očiju zuri u stranca što nepomično stoji
nasred livade. Spremna je na bilo koje rješenje, sva su joj dobra. Prepušta sudbini hoće li
Turčin biti dobroćudan ili ne. Pažljivo drži škotsku suknju iznad koljena da je ne smoči.
Ne mora suknja stradati zato što ona mokri u parku. Škakljanje među nogama konačno
je popustilo i ubrzo će moći zatvoriti slavinu.
Turčin još uvijek stoji nasred livade ukopan poput kipa. Njegova družica u
međuvremenu skakućući i krešteći odmiče prostranim travnjakom. Tu i tamo zastaje i
okreće se prema muškarcu pokazujući mu prostu gestu razumljivu svim narodima
svijeta. Svladala je jezičnu barijeru.

Muškarca vuče čas na jednu, čas na drugu stranu. Trza se kao krotka životinja
između dva gospodara. Nije mu jasno što to žubori i šušti u grmlju. Kada su dolazili,
nije primijetio nikakav potok ili nešto slično. No u jedno je siguran: njegova mu družica
neće umaknuti.
I baš kada je Erika Kohut bila sigurna da će muškarac načiniti još dva divovska
koraka koja ih dijele, baš kada je Erika Kohut iz sebe iscijedila i posljednju kapljicu,
očekujući da se na nju obruši muška šaka (savršena imitacija ljudske, što ju je izradio
umjetnički nadaren stolar u čistoj hrastovini, a koja će Eriku zgnječiti poput kukca),
muškarac se naglo okreće i, najprije oklijevajući te se neprestano osvrćući, a potom brzo
i odlučno, počinje trčati za svojom lovinom koju je ugrabio na početku ove bezbrižne
večeri. Ono što imaš trebaš i zadržati. A ono što ćeš tek dobiti za to nitko ne zna
udovoljava li kakvoćom tvojim zahtjevima. Turčin bježi pred neizvjesnim, koje mu je u
ovoj zemlji uvijek nanosilo bol, i trči za svojom partnericom. Mora jako požuriti, jer
žena je tako odmakla da je jedva vidi. Za trenutak će se njen lik smanjiti u točkicu sličnu
mišjem izmetu na staklu.
Žena je otišla, muškarac je otišao. U tami su se nebo i zemlja, što su se na trenutak
razdvojili, ponovo čvrsto uhvatili za ruke. Jednom je rukom Erika Kohut upravo svirala
na glasoviru razuma, a drugom na glasoviru strasti. Najprije je bila pod utjecajem
79
strasti, a sada je na redu razum što je kroz mračne drvorede tjera kući. Ali strasti su
umjesto nje osjetili drugi. Učiteljica ih je pritom promatrala i ocjenjivala u skladu s vla-
stitom skalom ocjena. Da su je uhvatili, u svoj bi je kovitlac bila povukla jedna od
ljudskih strasti.
Erika juri kroz drvorede po čijim stablima raste imela napadnuta nekom bolešću.
Puno se grana moralo već oprostiti od svoga drveta i sada leži u travi. Erika u galopu
napušta promatračko mjesto kako bi se što brže vratila u svoje gnjezdašce. Ništa na njoj
ne odaje smetenost. Ali kad na izlazu iz Pratera ugleda mlada tijela mladih muškaraca,
kojima bi s obzirom na dob mogla biti majka, u njoj se podiže prava oluja! Sve što joj se
dosad dogodilo u životu, nepovratno je prošlo i neće se više nikada ponoviti. Pa ipak,
tko zna što će joj donijeti budućnost. Uz današnja medicinska postignuća ženino tijelo
može izvršavati ženske funkcije i u poznim godinama. Erika povlači patentni zatvarač
na odjeći. Tako se štiti od dodira. Pa i od onih slučajnih. No po sočnim, netaknutim
livadama njene izranjavane nutrine bjesni prava oluja.
Točno zna gdje stoje taksiji i ulazi u prvi koji čeka u koloni. Od prostranih livada
praterskog lunaparka na njenoj je odjeći i medu nogama ostalo jedino nešto vlage. Ispod
suknje širi joj se blag, kiselkast miris, što ga vozač taksija koji je auto poprskao
osvježavajućim mirisom, sasvim sigurno ne može osjetiti. Vozač ne može zahtijevati od
svojih putnika da udišu miris njegova znoja, a ni on ne želi udisati svinjarije svojih
putnika. U kolima je toplo i suho, čuje se tiho zujanje grijanja što se bori protiv hladne
noći. Iza automobilskih stakala promiču svjetla grada. I beskrajni nizovi nezgrapnih
kocaka starih zgrada u drugom okrugu, neosvijetljenih i utonulih u san, i most preko
Dunavskog kanala, i male, odbojne gostionice što posluju s gubitkom i iz kojih
teturajući izlijeću pijanci te, pošto se brzo osove na noge, nasrću jedni na druge. I
postarije žene s maramama na glavi, koje vode pse u večernju šetnju u nadi da će bar
jednom naići na usamljenog starca koji također ima psa i još je udovac. Erika s
nestrpljenjem promatra zgrade i ljude što poput gumenih igračaka na uzici, kojima se
poigrava golema zaigrana mačka, promiču pokraj nje.
Prolaze pokraj gomile motocikla. Na njima sjede djevojke u uskim trapericama i s
neuspjelim imitacijama pankerskih frizura. Kosa im od vlage ne stoji uspravno, već im
stalno pada. Gel nije dovoljno jak. Očajnički zabacuju pale pramenove pokušavajući ih
uspraviti. Zatim se namještaju na sjedalu iza vozača i motocikl se brujeći udaljava.
S predavanja u Uraniji kuljaju gomile znatiželjnika što se skupljaju i naguravaju oko
predavača. Žele još nešto saznati o Mliječnoj stazi, iako su upravo čuli sve što su o tomu
mogli čuti. I Erika je ovdje jednom za zainteresirane u ležernom stilu održala
predavanje o Franzu Listu i njegovu nikada shvaćenom djelu. A zatim još dva-tri
predavanja o Beethovenovim ranim sonatama, oko kojih se malo više potrudila. Tom je
prilikom rekla da su Beethovenove sonate, bilo kasne ili rane, kao u ovom slučaju,
toliko raznolike da se najprije moramo upitati što uopće znači ta uvelike
omalovažavana riječ sonata. Možda te skladbe, koje je Beethoven tako nazvao, više i
nisu sonate u pravom smislu riječi. U tom bismo dramatičnošću bogatom glazbenom
obliku, gdje se osjećaji vrlo često više ne pokoravaju formi, morali potražiti nove zakona
skladanja. Kod Beethovena to ipak nije slučaj, jer u njegovim sonatama osjećaji i forma
tvore skladnu cjelinu; osjećaj upozorava formu na rupu u podu i obrnuto.
Svijet iza automobilskog stakla sada je puno svjetliji, jer se približavaju središtu
80
grada, gdje se na javnoj rasvjeti ne štedi kako bi se turisti mogli lakše vratiti kući.
Zgrada je Opere u mraku. To konkretno znači da je već tako kasno da će gospođa
Kohut st. u svojem kućnom djelokrugu strašno divljati i neće poći na spavanje sve dok
se njena kći ne vrati kući, sigurno i netaknuta. Vikat će na sav glas. Erika će opet morati
prisustvovati užasnim ispadima ljubomore. Potrajat će neko vrijeme dok se majka i kći
ne pomire. Ona, Erika, zbog svog će se kašnjenja morati majci odužiti nebrojenim, ne
baš jednostavnim dokazima ljubavi. Večeras je jedna stvar konačno postala jasna: majka
je ta koja se žrtvuje, a dijete nije u stanju žrtvovati ni sekunde svog slobodnog vremena!
Pa kako da majka zaspi kada će je kći čim ude u bračni krevet odmah probuditi. Poput
vuka u kavezu majka se nervozno vrti po stanu, bacajući na sat ubojite poglede. Ulazi u
kćerkinu sobu, od koje kći nema ključ, a nema ni vlastiti krevet. Otvara ormar i ljutito
vadi nasumce kupljenu odjeću te je baca uokolo, što je u potpunoj suprotnosti s
osjetljivim tkaninama i napucima za održavanje. Rano ujutro, prije odlaska na
konzervatorij, kći će morati sve pospremiti. Ova je odjeća majci dokaz Erikine sebičnosti
i svojeglavosti. Dokaz je kćerkine sebičnosti i to što je već prošlo jedanaest, a ona, majka,
još uvijek je sama kod kuće. Kad završi večernji film, nema više nikoga s kim bi mogla
razgovarati. Na programu je još jedino noćni talk show, koji ne želi gledati jer bi uz
televizor zaspala, što se nikako ne smije dogoditi prije negoli Eriku pošteno izgrdi i
potjera u krevet. Želi biti potpuno budna, naša majka, kada se kći vrati kući. Majka
zubima trga staru haljinu za koncertne nastupe u čijim se naborima još uvijek krije nada
da će jednog dana to biti haljina europski poznate pijanistice. A ona, majka, i već onda
duševno oboljeli otac odvajali su od usta da bi kupili tu haljinu. Istim ljutitim ustima
majka sada trga haljinu. Ta tašta kornjača Erika bila bi prije umrla nego da nastupi u
suknji od tafta i bijeloj bluzi kao svi drugi. Tada su još vjerovali da se osim u njeno
sviranje isplati uložiti i u njen izgled. Sada je to daleka prošlost. Majka gazi haljinu
papučama čistim kao i pod, mekanih potplata, tako da njima ne može obeš-častiti
sjećanje na prošla vremena. Jedino što će na kraju haljina biti malo zgužvana. Zato
majka poseže za nečasnim sredstvom, kuhinjskim škarama, kako bi ovo ostvarenje
poluslijepe prigradske krojačice, koja u vrijeme kada je haljinu šivala već sigurno deset
godina nije prelistala ni jedan modni časopis, malčice dotjerala. Ali ni to ne mijenja
izgled haljine. Kada bi Erika imala hrabrosti nositi ovu haljinu koju je majka prepravila
razrezavši je na pravilne tračice između kojih struji zrak, samo bi malo više istaknula
svoju figuru. Režući haljinu, majka reže vlastite snove. Kako da ispuni majčine snove
kada ne može ispuniti ni vlastite, ta Erika?! Erika se o svojim snovima ne usudi ni
razmišljati, već samo glupo bulji uvis, u njih. Odlučnim pokretima majka škarama para
borduru na izrezu haljine i ljupke kratke nabrane rukave protiv kojih se Erika tada svim
silama borila. Zatim reže ostatke naboranog donjeg dijela, odvajajući ga od gornjeg.
Teško joj pada to što radi. Prvo se namučila da od novca za kućanstvo uštedi za haljinu,
a sada se muči režući je. Na podu ispred njenih nogu leže komadi razrezane haljine,
koje bi najbolje bilo ubaciti u stroj za uništavanje papira, ali ga ona, nažalost, nema.
Strah uskoro zamjenjuje bijes. Pa brine se! U kasne se noćne sate ženi što sama hoda
ulicama, gdje joj nije mjesto, svašta može dogoditi. Majka naziva policiju koja ništa ne
zna niti su do nje doprle ikakve glasine koje bi imale veze s Erikom. Da se nešto do-
godilo, objašnjava policija, oni bi to prvi doznali. A budući da još nisu dobili nikakvu
obavijest o mrtvacu što bi po dobi i izgledu bio sličan Eriki, nema osnove za prijavu.

81
Jedino ako leš još nije nađen. Usprkos tomu majka odlučuje nazvati i nekoliko bolnica,
ali ni u njima nitko ništa ne zna. Dežurni milostivoj gospodi objašnjavaju da nema
nikakvog smisla ovako ih nazivati. A možda upravo sada u kontejnere za smeće po
različitim dijelovima grada netko baca krvave pakete s komadima njene kćeri. Majka će
tako ostati sama i završiti u staračkom domu, gdje pak više nikada neće moći biti sama!
Ondje nitko neće spavati s njom u krevetu, kao što je naviknuta.

Prošlo je novih deset minuta, ali još uvijek se ne čuje zvuk ključa u ključanici niti
utješna zvonjava telefona i riječi: Ovdje Wilhelminska bolnica! Niti glas njene kćeri koja
govori: Bog, mama, dolazim za petnaest minuta, nešto me nepredviđeno zadržalo.
Navodna domaćica privatnog komornog koncerta neće se javiti ni ako telefon zazvoni
trideset puta.

Majka puma šulja se od spavaće sobe, gdje je krevet već raspremljen za spavanje, do
dnevne sobe u kojoj iz televizora odzvanja austrijska himna. Na ekranu leprša crveno-
bijela-crvena zastava. Znak da je emitiranje za danas završeno. Radi toga nije trebala
paliti televizor, austrijsku himnu majka zna napamet. Dvije ukrasne figurice od
porculana izmjenjuju mjesta. Premješta i veliku kristalnu zdjelu s plastičnim voćem koje
obično briše bijelom, mekanom krpom. Kći, koja se razumije u umjetnost, smatra
plastično voće užasno neukusnim. Majka se ne obazire na njen strogi sud; napokon, to
je ipak njen stan i njena kći. Kada umre, sve će se ionako samo po sebi promijeniti.
Odlazi u spavaću sobu i još jednom pažljivo provjerava raspremljeni krevet. Jedan kraj
pokrivača zadignut je i tvori oblik istostraničnog trokuta. Lanena je plahta zategnuta
poput kose na ženi koja nosi visoko podignutu punđu. Na Erikinu jastuku leži
čokoladica u staniolu u obliku potkovice, preostala od Nove godine. Malo slatko
iznenađenje majka miče s jastuka jer nekako mora kazniti Eriku. Na noćnom ormariću,
pored svjetiljke, knjiga je koju Erika upravo čita. Iz knjige viri znak kojim obilježava
mjesto gdje je stala i koji je kao dijete ukrasila svojim crtežima. Pored knjige je čaša s
vodom za slučaj da Erika noću ožedni, jer majka ipak ne želi pretjerivati u kažnjavanju.
Dobroćudna majka mijenja vodu u čaši kako bi voda bila što hladnija i svježija, bez mje-
hurića kao znaka da je ustajala i bljutava. Na svojoj strani bračnog kreveta majka ne
poduzima tolike mjere opreza. Ipak je dovoljno obzirna da umjetno zubalo radi čišćenja
vadi tek rano ujutro. I odmah ga stavlja natrag! Padne li noću Eriki na pamet bilo kakva
želja, ona će biti ispunjena, ukoliko to ovisi o vanjskim okolnostima. No najskrivenije
želje neka radije zadrži za sebe, ta zar joj nije u majčinu domu i toplo i ugodno?! Za
svaki slučaj majka pored knjige stavlja veliku zelenu jabuku pa je izbor hrane pokraj
jastuka doista velik. Razrezanu haljinu kao mačka mlade nosi čas ovamo, čas onamo.
Na kraju je stavlja na posve novo mjesto, gdje se blistavi komad odjeće najbolje vidi.
Djelo majčina razaranja, koje je na kraju krajeva osobno skrivila, kći treba ugledati čim
kroči kroz vrata. Sve skupa ipak ne smije biti preupadljivo. Gospođa Kohut naposljetku
rasprostire ostatke haljine na ležaljku iz koje Erika obično gleda televiziju, pažljivo, kao
da će Erika haljinu odmah odjenuti za koncertni nastup. Mora pripaziti da haljina
zadrži kakav-takav oblik. Komadiće koji su ostali od rukava različito je posložila. Djelo
svog nekažnjenog razaranja želi svima jasno pokazati.

82
 Majka je nakratko posumnjala da se Walter Klemmer, od one davne glazbene večeri
kada ga je upoznala, pokušava ispriječiti između nje, majke, i kćeri. Taj je mladić doista
drag, ali ne može zamijeniti majku, koja je samo jedna, izvorno je ima u jednom jedinom
primjerku. Ako se u ovom trenutku odvija ujedinjavanje njene kćeri i Klemmera, ono će
biti i posljednje. Jer ubrzo moraju uplatiti stan u novogradnji. Majka svaki dan kuje i
ponovo odbacuje uvijek drugi plan kako da kćer uvjeri da i u novom stanu moraju
spavati u zajedničkom krevetu. Već sada treba kovati to željezo Eriku, već sada, dok je
vruća. I dok se nije previše zagrijala za Klemmera. Pa nalazi razloge kao što su:
opasnost od požara, lopova, provala, pucanja vodovodne cijevi, od moždanog udara
(zbog njena visokog krvnog tlaka!) te obični noćni strahovi i strahovi posebne vrste.
Svaki dan majka u mislima nanovo ureduje kćerkinu sobu u novom stanu i svako je
iduće rješenje tog uređenja profinjenije od onog prethodnog. Ni u jednom od njih nema
ni traga kćerkinu krevetu. Udobni naslonjač najveći je ustupak koji majka Eriki može
učiniti.
Majka liježe u krevet i odmah ustaje. Već je obukla spavaćicu i kućnu haljinu. Poput
ljutite tigrice hoda od jednog do drugog zida mičući pritom ukrasne predmete s
njihovih mjesta i brzo ih vraćajući. Gleda sve satove u stanu i usklađuje vrijeme. Platit
će joj Erika što se ovoliko uzrujala!
Ali čekaj! Evo je, stiže! U bravi se jasno čuje škljocanje i zapinjanje ključa, a zatim se
otvaraju vrata što vode u sivu i strašnu zemlju majčinske ljubavi. Erika ulazi. Žmirka u
jarko osvijetljenom hodniku kao da je noćna ptičica koja je malo previše popila. Po
cijelom su stanu svjetla upaljena kao da se nešto slavi. No vrijeme je svete pričesti
odavno, i neiskorišteno, prošlo.
Tiho, ali zajapurena lica, majka izlijeće iz sobe, gdje je napokon bila ostala čekati, i
pritom zabunom ruši nekoliko stvari s polica. Od siline zaleta na pod je srušila i kćer,
započevši tako odmah borbu koja je trebala uslijediti nešto kasnije. Bez glasa šakama
udara kćer, koja nakon početnog šoka počinje udarce uzvraćati. Iz Erikinih se potplata
širi strašan smrad što podsjeća na raspadanje. Počinju se, vodeći računa o susjedima
koji sutra moraju rano ustati, bez glasa hrvati. Ishod je neizvjestan. Možda iz poštovanja
dijete u posljednjoj sekundi pušta majku da pobijedi. A majka, vjerojatno u brizi za
Erikinih deset batića, njen alat, pušta dijete da pobijedi. Zapravo je dijete snažnije od
majke, jer je mlade. Osim toga, majka se već potrošila u tučnjavama s ocem. No dijete
još uvijek nije naučilo majci pokazati svoju fizičku snagu i nadmoć. Svom snagom
majka cijelim dlanom udara po glavi kasni plod tijela svoga. Svilena marama s
naslikanim konjskim glavama skliznula je s Erike i lepršajući se zaustavlja, kao naru-
čeno, na svjetiljci u predsoblju te prigušuje svjetlo, što bi više odgovaralo nekom za oko
ugodnijem prizoru. Kći, kojoj se zbog potplata punih govana, gline i trave, neprestano
kliže, u puno je gorem položaju. Učiteljica je cijelom dužinom tijela tresnula na pod, a
tanki je tepih od trstike samo neznatno ublažio pad. Podigla se poprilična buka. Sikćući,
majka govori Eriki da bude tiho zbog susjeda! Erika joj uzvraća istom mjerom: Tiho!
Jedna drugu grebe po licu. Kći ispušta glas sličan onom lovačkog sokola što lebdi iznad
žrtve i kaže da se susjedi mirne duše ujutro mogu žaliti koliko god hoće jer će se pred
njima ionako morati opravdavati majka. Majka ispušta urlik i odmah ga prigušuje. A
onda ponovo napola nijemo, napola tihim glasovima popraćeno dahtanje, cviljenje,
stenjanje i batrganje. Majka odlučuje zaigrati na kartu samilosti i, budući da je ishod

83
borbe neizvjestan, poseže za nepoštenim sredstvima: upozorava na svoju starost i skoru
smrt. Iznosi te argumente u pola glasa, jecavo nižući slabe izgovore kojima objašnjava
zašto danas ne može pobijediti. Eriku pogađaju majčine jadikovke, jer ne želi da majka
u ovom hrvanju strada. Erika kaže da je majka prva počela. Majka odgovara da je prva
počela Erika. Ova je večer majci skratila život za barem mjesec dana. Erika grebe i grize
majku samo s pola snage pa majka koristi naglo stečenu prednost i Eriki odjednom s
čela čupa cijeli pramen kose, na koju je Erika jako ponosna jer joj se tu kovrča. Nato je
Erika vrisnula prodornim glasom, koji je majku toliko preplašio da je odmah prestala
čupati. Sutra će Erika na to mjesto morati nalijepiti flaster, odnosno neće za nastave
skidati maramu quasi una fantasia. Obje dame, glasno udišući i izdišući, obasjane
nježnom svjetlošću, sjede na nakrivljenom tepihu u predsoblju. Hvatajući zrak, koji je u
borbi zadržavala, kći pita majku je li sve ovo bilo potrebno. Desnu je ruku poput
zaljubljene žene koja je upravo pročitala strašnu vijest iz inozemstva, grčevitom
kretnjom položila na vrat, onamo gdje joj skače i trza se žila kucavica. Majka, Nioba u
mirovini, sjedi na podu u predsoblju, naslonjena na ormarić na kojem je neka garnitura,
mali set kojega je funkcija nejasna, a mogućnosti korištenja još neotkrivene, i odgovara
nečujnim glasom. Kaže kako se ovo ne bi dogodilo da je kći kao i uvijek došla
navrijeme. Zatim se šutke gledaju. No njihova su osjetila izoštrena: brusnim kamenom
izbrušena u nevjerojatno tanku oštricu. Majčina se spavaćica u borbi raskopčala i do-
kazuje da je majka, usprkos svemu, prije svega samo žena. Kći joj, posramljena
prizorom, savjetuje da se zakopča. Majka, u neprilici, brzo zakopčava spavaćicu. Erika
ustaje i kaže da je žedna. Majka već žuri ispuniti joj tu skromnu želju. Boji se da bi
Erika, ne bi li joj napakostila, sutra mogla kupiti novu haljinu. Vadi iz hladnjaka jabučni
sok, nabavljen na nedjeljnoj rasprodaji, koji inače rijetko kupuje jer joj je teško nositi
staklene boce iz samoposluživanja. Obično kupuje voćni sirup od borovnica, koji traje
puno dulje, a trud je isti. Voćni sirup, razrijeđen vodom, traje tjednima. Majka izjavljuje
da bi najradije umrla, a i srce joj je već slabo. Kći joj preporučuje neka ne pretjeruje. Već
je otupjela na stalno majčino jadikovanje da će ubrzo umrijeti. Majka počinje plakati ne
bi li tako izišla kao pobjednica, nokautom u trećoj rundi ili u najgorem slučaju nakon
prekida meča. Erika je opominje da ne plače jer je već kasno. Ona će popiti sok i ide
ravno u krevet. Majka bi trebala učiniti isto, tj. leći na svoju stranu kreveta. I neka joj se
više ne obraća! Erika naime majci neće tako brzo oprostiti što je napala glazbenicu
Eriku, koja se, ništa ne sluteći, bezbrižno vraćala kući nakon koncerta. Erika se neće
tuširati. Objašnjava da se šum vode u cijevima čuje po cijeloj zgradi.
Leći će pored majke ovakva kakva je. Danas je, istina, izgubila živce, ali glavno je da se
vratila kući. Budući da su večerašnji doživljaji bili presnažni, Erika ne primjećuje
odmah koliko je umorna. Liježe i, poželjevši majci laku noć, istog trena tone u san.
Majka još dugo ostaje budna, pitajući se kako to da je kći odmah zaspala ne pokazujući
ni najmanji znak kajanja. Zar nije primijetila da joj namjerno nije uzvratila i ona njoj
zaželjela laku noć?! Nakon svađe njih dvije obično leže u zajedničkom krevetu dureći se
još desetak minuta jedna na drugu, nakon čega slijedi tiha i duga isprika te neizbježno
pomirenje, zapečaćeno poljupcem za laku noć. Ali Erika je danas jednostavno zaspala,
ponesena snovima za koje majka nikada neće saznati jer ih joj Erika sutra neće ispričati.
Majka u sebi odlučuje da će sljedećih dana, tjedana i mjeseci biti na oprezu. Od pomisli
na tu odluku još dugo, sve do svitanja, nije mogla zaspati.
84
 Kada glazbeno osviješteni govore o Bachovim Brandenburškim koncertima, između
ostalog tvrde da su onoga dana kada su ti koncerti nastali nebom plesale zvijezde. U
igri su tada uvijek i Bog i njegovo obitavalište. Erika Kohut svira klavirsku dionicu
umjesto učenice kojoj je prokrvario nos i koja je, stavivši svežanj ključeva pod glavu,
morala leći. Sada leži na strunjači. Flaute i violine upotpunjuju ansambl i daju Bran-
denburškim koncertima posebnu vrijednost, iako su ti koncerti u instrumentalnom
smislu raznoliki. Tu su čak i dvije blokflaute.
Walter Klemmer prati Eriku i prelazi u nov, ozbiljan napad. Odvojio se i sjeo u kut
gimnastičke dvorane. Odabrao je to mjesto da bi slušao probu komornog orkestra.
Pretvara se da zadubljeno prati partituru koju je donio sa sobom, ali zapravo
nepomično gleda Eriku. Ne može mu promaknuti ni jedan pokret njenih ruku. Gleda je
ne zato da bi nešto naučio, nego zato što je na tipično muški način želi zbuniti. Gleda je
besposleno i izazivački. Kao muškarac želi biti njen jedini živi izazov, kojemu je dorasla
samo najjača žena i umjetnica. Erika ga pita ne bi li htio preuzeti jednu klavirsku
dionicu. On odgovara da ne, ne bi, i te dvije jednosložne riječi odvaja znakovitom
stankom u kojoj ima nečeg nedorečenog. Na Erikinu tvrdnju da se majstor postaje
jedino vježbom ponovo odgovara znakovitom šutnjom. Rukoljubom, koji bi trebao biti
šala, pozdravlja neku djevojku, a zatim se s drugom smije nekoj besmislici.
Erika osjeća duhovnu prazninu koja zrači iz tih djevojaka, kakve muškarcu vrlo brzo
dosade. Lijepo se lice začas potroši.
Tragični junak Klemmer, koji je za takvu ulogu premlad, dok je Erika za ulogu
nedužne žrtve nečije pažnje već prestara, prstom klizi po nijemu listu partiture prateći
vjerno notni zapis. Svakome je odmah jasno da ima posla s nekim tko se žrtvovao za
glazbu, a ne s nekakvim glazbenim parazitom. On je pijanist koji zbog nepovoljnih
okolnosti ne može svirati. Nekoj trećoj djevojci u mini suknji Klemmer stavlja ruku
preko ramena. Čini se da djevojku nikada nisu morile crne misli. Erika misli: ako se
Klemmer želi tako nisko spustiti, neka izvoli, ali ona u tomu ne želi sudjelovati. Koža joj
se na licu naborala od ljubomore. Bole je oči jer ga cijelo vrijeme vreba iskosa, ne želeći
mu pokazati da ga gleda. On ne smije primijetiti da ona obraća pozornost na njega.
Sada se opet šali s onom trećom djevojkom što se trza pod salvama grohotna smijeha i
pokazuje noge do dijela tijela gdje se one spajaju s trupom. Djevojka uživa kao da je
grije sunce. Klemmerovi su obrazi od stalnog veslanja zdrave boje, glavu je sasvim pri-
bližio djevojčinoj, pa se sjaj njegove svijetle miješa sa sjajem djevojčine plave kose. Dok
vesla, Klemmer nosi zaštitnu kacigu. Priča učenici vic, a njegove oči poput stop svjetla
bljeskaju plavičastim sjajem. Oči mu odaju odlučnost. Da, on je nesumnjivo usred
odlučnog napada. Vjetar, voda, stijene i valovi dali su obeshrabrenu Klemmeru, koji je
već htio odustati i bio gotovo odlučio ubrati u vrtu cvijeće svježije od Erike, novu snagu
i došapnuli mu da se strpi još malo, jer neki znakovi upućuju na to da će njegova
krišom voljena sasvim sigurno popustiti i smekšati se. Kada bi mu samo jednom uspjelo
posjesti je u čamac! Ne mora to odmah biti kajak, što ga prati loš glas da je njime teško
upravljati! Nema veze, može to biti i mirna, široka barka. Ondje na jezeru, rijeci,
Klemmer bi bio u svom iskonskom elementu. Osjećao bi se siguran i nadmoćan, jer je na
vodi kao kod kuće. Mogao bi upravljati Erikinim užurbanim pokretima i usklađivati ih.
Ovdje, za klavirom, u zvučnoj traci, ona je u svom elementu, a tu je i dirigent, neki
Mađar u progonstvu, što razjareno i s jakim naglaskom viče na učeničku gomilu.

85
 Budući da smatra kako ih povezuje međusobna sklonost, Klemmer ne odustaje ni
ovaj put, već se odlučno uspravlja na stolcu i spretno se pridržavajući prednjim nogama
naglo sjeda na zadnje. Gotovo mu je umakla, tj. malo je nedostajalo da zbog
dosadašnjeg neuspjeha on odustane od svega. No to bi bila velika pogreška. Erika mu,
dok ovako prebire po tipkama i iskosa nesigurno pogledava svog učenika, koji niti želi
otići niti joj pristupiti i priznati kakva vatra u njemu gori, izgleda pristupačnija i tjelesno
izražajnija nego prije godinu dana. Što se tiče analize odsvirane skladbe, čini se da nije
baš prisutan duhom. Ali prisutan je tijelom. Možda zbog nje? U orkestru ima još lijepih
djevojaka različitih tipova, različite boje kose i stasa. Erika ničim ne želi pokazati da
primjećuje Klemmera i baš mu je zato sumnjiva. Pravi se nedostupnom, istovremeno
mu dajući na znanje da otpočetka primjećuje samo njega. Osim Klemmera, za Eriku, tog
vojnika koji služi isključivo glazbi, postoji još jedino glazba. Kao znalac, Klemmer ne
vjeruje izrazu ženina lica na kojem, čini mu se, vidi odbijanje. Jedino je on dostojan
otvoriti na pašnjaku drveni plot na kojem piše »Pristup strogo zabranjen«. Erika
užurbano i pomalo nervozno istresa iz bijelih manšeta na rukavima nisku bisera nekog
glazbenog odlomka. Možda je nervozna zbog nadolazećeg proljeća, koje već dulje
nagoviještaju ubrzani pjev ptica i bezobzirni vozači što svoje aute iz zdravstvenih i teh-
ničkih razloga nisu vozili preko zime pa su sada s prvim visibabama odjednom niknuli
po ulicama i nenaviknuti na vožnju izazivaju strašne nesreće. Erika mehanički svira
jednostavnu klavirsku dionicu. Misli su joj odlutale u daljinu, na glazbeno studijsko
putovanje s učenikom Klemmerom. Samo ona, on, mala hotelska soba i ljubav.
Sve svoje misli utovaruje u velik kamion, a zatim ih ponovo istovaruje u malom
stanu za dvoje. Ali prije nego što dan završi njene se misli moraju vratiti u košaricu koju
je majka obložila jastučićima i prekrila novom krpicom tako da se mladost može
prilagoditi starosti.
Gospodin Nemeth ponovo lupka dirigentskom palicom. Ovaj mu put gudači nisu bili
dovoljno izražajni. Još jednom od slova B molim! U tom se trenutku vraća djevojka kojoj
je krvario nos i želi sjesti na svoje mjesto za klavirom, kao solistica, za što se u velikoj
konkurenciji mukotrpno izborila.-Ona je Erikina najdraža učenica, jer i ona ima majku
koja preko djeteta pokušava ostvariti vlastite ambicije.
Djevojka sjeda na Erikino mjesto. Trepćući, Walter Klemmer ohrabruje djevojku i
pažljivo gleda kako će na to reagirati Erika. A Erika je, još prije nego što je gospodin
Nemeth uzeo u ruke dirigentsku palicu, izjurila iz dvorane. Klemmer, koji je Eriki
duboko odan, a u cijelom je gradu poznat kao sprinter i u umjetnosti i u ljubavi, skače
sa stolca i kreće za svojom žrtvom. No jedan ga dirigentov pogled prikiva ponovo za
mjesto. Učenik se mora odlučiti želi li izići ili ostati u dvorani te na kraju ostati ondje
gdje je odlučio da želi biti.
Gudači desnom rukom grabe svoja gudala i marljivo gudeći počinju čavrljati.
Ponosno kaskajući, klavir se ubacuje u šaroliku gudaču skupinu i, njišući se u
kukovima te plešući laganim, sitnim koracima, izvodi odabranu umjetničku točku Vi-
soke škole koje u notama nema, već je smišljena u dugim besanim noćima, a zatim,
obasjan nježnom ružičastom svjetlošću reflektora, šepireći se, nastavlja ljupkim
korakom kaskati polukrugom. Gospodin Klemmer sada mora sjediti i čekati dok
dirigent ne da znak za novu stanku. Ovaj put maestro po svaku cijenu želi dionicu
odsvirati do kraja, naravno pod uvjetom da nitko ne pogriješi. Nema bojazni da će se to

86
dogoditi jer u ovom ansamblu sviraju odrasli. Dječji orkestar i zbor sastavljen od
članova zborova svih mogućih područnih glazbenih škola imali su probu u četiri
popodne. Uvježbavali su skladbu koju je napisao profesor blokflaute, potpomognuti
solisticama, učiteljicama pjevanja na područnim školama, podružnicama Bečkog
konzervatorija. Teško je to djelo. U njemu se izmjenjuju naglašeni i nenaglašeni taktovi,
zbog kojih su mnogi mališani počeli mokriti u krevet.
Katkada se budući profesionalci pošteno rasviraju. To je pomladak za Donjoaustrijski
glazbeni orkestar, za provincijske operne kuće i Simfonijski orkestar Austrijskog radija.
Čak i za Filharmoničare, ako u njima svira učenikov rođak.
Klemmer sjedi zadubljen u Bacha kao da je Bach jaje koje mora snijeti. No sličan je
kokoši što se ne brine previše o svom jajetu. Hoće li se Erika vratiti? Ili je otišla oprati
ruke? Raspored prostorija u ovoj školi ne pozna. Ali ne može propustiti priliku da sa
zgodnim kolegicama ne razmijeni pokoji pogled! Mora sačuvati glas muškarca koji ima
uspjeha kod žena. Probu Bacha danas su morali održati u improviziranim prostorijama.
Sve su velike dvorane na konzervatoriju zauzete jer operni pjevači imaju hitnu glavnu
probu vratolomno teškog komada (Mozartova Figara!). Gimnastičku im je dvoranu na
raspolaganje dala područna osnovna škola. Sprave su gurnuli uza zidove i tako je
tjelesna kultura na jedan dan ustupila mjesto visokoj kulturi. Na gornjim je katovima
osnovne škole, što se nalazi u gradskom okrugu gdje je nekoć živio i radio Schubert,
područna glazbena škola, no njene su dvorane za ovako velik orkestar premalene.
Učenici područne škole dobili su danas priliku prisustvovati probi orkestra Bečkog
konzervatorija. Ali malo ih je tu priliku iskoristilo. A to bi im moglo pomoći u odabiru
budućeg zvanja. Vidjeli bi da ruke ne moraju samo grubo hvatati, već da mogu i nježno
svirati. Zanimanja kao što su stolari ili sveučilišni profesori zaboravljaju se. S pobožnim
izrazom lica učenici sjede na stolcima i strunjačama te pozorno sludje gdje stoji. Na
njenu je dnu jedna jedina kapljica vode, što se odmara prije nego što će ishlapiti.
Maloprije je neki učenik iz čaše ispio zadnji gutljaj. Erika prekapa po kaputima i
jaknama u potrazi za maramicom, koju ubrzo i nalazi. To nije problem, jer je vrijeme
prehlada i hunjavica pa svi imaju maramice. Erika maramicom hvata čašu i omata je.
Prepuna otisaka nespretnih dječjih prstiju, čaša nestaje ispod maramice. Tako umotanu
čašu Erika polaže na pod i svom snagom petom staje na nju. Čuje se potmulo pucanje
stakla. Zdrobljenu čašu nastavlja udarati cipelom dok se sadržaj maramice nije
pretvorio u kašu prepunu oštrih krhotina. Krhotine ne smiju biti premalene! Žrtva se na
njih mora pošteno porezati. Erika podiže s poda maramicu s krhotinama oštrih rubova i
pažljivo je spušta u džep kaputa. Jeftina, tanka čaša raspukla se u tisuće sitnih,
podmuklo oštrih komadića. Potmulo, bolno prskanje maramica je sasvim prigušila.
Erika je odmah prepoznala kaput, i po kričavoj boji, modnom hitu sezone, i po
trenutačno modernoj kratkoći. Djevojku, što se srdačnim primjedbama pokušala
približiti Walteru Klemmeru, koji ju je svisoka gledao, Erika je primijetila odmah na
početku probe. Baš je zanima hoće li se djevojka prenemagati i kada poreže dlan. Lice će
joj se pretvoriti u bolnu, ružnu grimasu i s njega će nestati sva njena mladost i ljepota.
Erikin će duh pobijediti prednosti tijela.
Fazu kada su se mini suknje prvi put nosile Erika je na zahtjev majke morala
preskočiti. Naredbu da Erika mora nositi duge suknje majka je opravdala tvrdnjom da
Eriki ne stoji kratko. Sve su druge djevojke u ono doba odrezale donji dio sukanja,

87
haljina i kaputa i ponovo ih porubile. Ili su odmah kupile kratku odjeću. Kotač vremena
načičkan tankim svijećama djevojačkih nogu dokotrljao se i do Erike, no ona ga je na
majčinu naredbu morala preskočiti — morala je preskočiti svoje vrijeme. Svima, htjeli je
oni slušati ili ne, objašnjavala je da njoj osobno ne stoji kratko niti joj se kratko sviđa! A
zatim bi, uhvativši zalet, preskočila prostor i vrijeme i vinula se uvis. Kao da ju je
ispalio majčin katapult. Odozgo bi u skladu sa svojim najstrožim, u dugim noćnim
razmišljanjima postavljenim kriterijima ocjenjivala djevojačka bedra, koja bi njen kritički
pogled ogolio do kostiju. A s najvećom bi strogošću ocjenjivala ženske noge, od onih u
čipkastim najlonskim čarapama do onih — što je još gore — golih ispod ljetnih haljina.
Svima bi oko sebe tada govorila: Da sam ja ta i ta, ne bih se usudila nositi takve stvari!
Erika zorno opisuje zašto si vrlo malo djevojaka može dopustiti da nosi mini. Pričajući
tako, izgubila bi se s onu stranu vremena i svake njegove mode, meditirajući o dužini
suknje do koljena, koja je vječna. I tako bi brže od drugih postajala žrtva neumitna
zupčanika vremena. Uvjerena je da se ne smije robovati modnim trendovima, već da
moda mora robovati nama, ravnati se prema onome što nekom dobro stoji ili ne.
Walter Klemmer zagrijao se za flautisticu našminkanu poput klauna zbog njenih
dugih nogu. Erika zna da toj djevojci svi zavide jer je uvijek obučena po posljednjoj
modi. I dok u džep njena kaputa namjerno spušta krhotine zdrobljene čaše, glavom joj
prolijeće misao da ni po koju cijenu ne bi ponovo željela proživjeti svoju mladost. Sretna
je da ima već ovoliko godina i da je mladost pravovremeno mogla zamijeniti iskustvom.
Cijelo to vrijeme nitko nije ušao u prostoriju, iako je rizik bio velik. Svi su u dvorani i
marljivo slušaju. Veselje ili ono što je Bach već pod tim razumijevao, ispunjava svaki
kutak dvorane i penje se uz gimnastičke ljestve. Kraj se bliži. Erika otvara vrata i usred
pogona čedno ulazi u dvoranu. Trlja ruke kao da ih je upravo oprala i bez riječi se
povlači u kut. Kao profesor ona naravno smije otvoriti vrata dvorane usred probe
Bacha. Gospodin Klemmer sa sjajem u očima, koje su i inače prirodno sjajne, uzima na
znanje njen povratak. Erika ne obraća pozornost na njega. On pokušava pozdraviti
svoju učiteljicu kao što dijete pozdravlja uskrsnog zeku. Traženje šarenih jaja djetetu je
veće veselje nego njihovo pronalaženje i upravo se tako osjeća Walter Klemmer u
odnosu s ovom ženom. Za muškarca je lov na ženu veće zadovoljstvo nego neizbježno
sjedinjavanje. Klemmer je plah i zbog nesretne razlike u godinama. No činjenica da je
muškarac odmah poravnava onih deset godina koliko je Erika starija od njega. Osim
toga, ženina je vrijednost to manja što je žena starija i inteligentnija. Tehničar u
Klemmeru sve je točno izračunao, a iz njegovih kalkulacija jasno izlazi da Erika ima još
malo vremena prije nego što ode pod ploču. Waltera Klemmera ne zbunjuju bore na
Erikinu licu i nepravilnosti na tijelu. Ali čim mu počne objašnjavati nešto na glasoviru
zbuni se. Ipak, u konačnici su ionako jedino važne bore, nabori, celulit, sijeda kosa,
podočnjaci, preširoke pore, umjetni zubi, naočale i debljina.
Srećom ovaj put Erika nije otišla ranije kući, kao što to obično čini. Rado se oprašta na
francuskom. Inače odlazi prije svih, nenadano i bez pozdrava. Jednostavno ode, tiho
nestane. U takve dane, kada se Erika povuče i ne pozdravivši ga, Klemmer stavlja na
gramofon Zimsko putovanje i tiho pjevušeći sluša Schuberta. Sutradan izvještava
učiteljicu da jedino Schubertov najtužniji ciklus pjesama može popraviti raspoloženje u
koje zapada kada se ona, Erika, prema njemu ponaša onako kao jučer. Nešto u njemu
titra u skladu sa Schubertovom melodijom, jer se onda kada je skladao Osamljenost taj

88
skladatelj sasvim sigurno osjećao jednako kao on, Klemmer, jučer. Patili smo takoreći u
istom ritmu, Schubert i moja malenkost, objašnjava Klemmer. Iako sam ja u usporedbi
sa Schubertom malen i ništavan. Ali, recimo, jučer navečer osjetio sam nevjerojatnu
bliskost s njim. Inače sam, vidite, po prirodi puno površniji, moram vam to iskreno
priznati, Erika!
Erika ga moli da je tako ne gleda. Ali Klemmer se i dalje ne trudi sakriti svoje osjećaje.
Začahurili su se u jednoj kukuljici poput dva kukca blizanca. Poput pjenaste paučine
nježne ovojnice od ambicija, ambicija, ambicija i ambicija blago obavijaju kosture
njihovih tjelesnih želja i snova. Zahvaljujući tim željama, postaju jedno pred drugim
stvarne osobe. Tek u želji da se potpuno stope postaju osoba Klemmer i osoba Kohut.
Poput dva komada mesa u rashlađenoj vitrini prigradske mesnice okrenutih prema
kupcima onim dijelom koji je razrezan i ima svježu rumenkastu boju; a onda domaćica
nakon dužeg premišljanja zatraži kilogram od jednog i kilogram od drugog komada.
Mesar zamata meso u masni papir. Mušterija stavlja zamotuljak u torbu za namirnice,
iznutra obloženu nikad očišćenom plastikom. Oba komada, file i svinjski odresci, jedan
tamnocrvene, a drugi svijetloružičaste boje, priljubljuju se jedan uz drugog.
Vi u meni vidite točku na kojoj se vaša volja slama, jer ja sam granica koju nikada
nećete prekoračiti, gospodine Klemmer. On joj živahno proturječi, povlačeći pritom
svoje granice i postavljajući svoja mjerila.
U međuvremenu se iz prostorije za presvlačenje čuje lupkanje nogu i šuškanje ruku
što prekapaju po stvarima. Čuju se glasovi koji se žale da ne mogu naći ovo ili ono što
su stavili na svoje mjesto. Netko se dere da mu kolega duguje novac. Čuje se pucanje
kutije za violinu što se slama pod stopalima mladića koji je sasvim sigurno nije sam
kupio, inače bi s njom pažljivije postupao, kako ga roditelji stalno preklinju. Visokim
dječjim glasovima cvrkuću dvije Amerikanke o ukupnom glazbenom dojmu, kojemu je
nešto nedostajalo, ali ne bi mogle točno reći što. Možda akustika, nisu sigurne! Ali nešto
im je, eto, zasmetalo.
Odjednom se prolama krik i iz džepa jednog kaputa izranja razrezani, krvavi dlan.
Krv kaplje po novom kaputu! Mrlje se sigurno neće moći lako ukloniti. Djevojka o čijoj
je ruci riječ, vrišti od straha i plače od bola, koji počinje osjećati tek sada, nakon prvih
trenutaka šoka. Iz flautističina alata za sviranje, što će ga trebati šivati, iz njene ruke,
kojom zatvara i otvara rupice, strše krhotine stakla. Djevojka zaprepašteno gleda ruku
iz koje kaplje krv; a niz obraze joj teče skladna kombinacija maškare i sjenila za kapke.
Svi su prisutni zanijemjeli, a zatim su se sa svih strana sjatili prema njoj. Poput
strugotina su željeza kada se uključi magnetsko polje. Ništa im ne koristi što su se
zalijepili za žrtvu. Tako neće postati počinitelji i ostati u tajnoj vezi sa žrtvom. Gospodin
Nemeth rastjerao ih je pogrdnim riječima i preuzeo dirigentsku palicu autoriteta koji će
pozvati liječnika. Troje uzornih učenika požurilo je telefonirati. Ostali gledaju i ne
sluteći da je požuda poprimivši posebno neugodan oblik prouzročila ovaj događaj. Ne
mogu shvatiti da je netko u stanju učiniti takvo što. Oni nikada ne bi mogli izvršiti
takav atentat.
Jedna skupina koja želi pomoći prilijepila se uz djevojku poput stvrdnuta izbljuvka.
Nitko se ne miče, svi žele doći bliže da bi bolje vidjeli.
Djevojka mora sjesti, jer joj je pozlilo. Možda više neće morati svirati tu nesretnu
flautu. Erika se pravi da je loše volje i da joj je mučno od pogleda na krv.
89
 Kada se netko tako povrijedi, poduzima se sve što je u ljudskoj moći. Neki
telefoniraju samo zato što i drugi telefoniraju. Mnogi na sav glas mole da se okupljeni
utišaju. Jedni se guraju pred druge da bi vidjeli što se događa. Nimalo se ne osvrću na
upozorenja da treba uvesti reda u ovu gungulu. Oglušuju se na molbe da se odmaknu,
umire i daju mjesta ozlijeđenoj. Dvoje-troje učenika već krši osnovna pravila pristojnog
ponašanja. Oni malo bolje odgojeni ili ravnodušniji povukli su se diskretno u kutove i
postavljaju pitanje tko je za ovo kriv. Jedan nagađa da se djevojka sama ozlijedila ne bi
li na sebe skrenula pozornost. Drugi se tomu energično suprotstavlja i počinje širiti
glasinu da je to bio ljubomorni dečko. Treći se slaže s tim da je riječ o ljubomori, ali tvrdi
da je osvetnik ženskog roda.
Neki nepravedno optuženi počinje bjesnjeti. Neka nepravedno optužena počinje
cmizdriti. Skupina učenika odbija pokoriti se mjerama koje nalaže zdrav razum. Netko
odlučno odbacuje prigovore na način kako to čine spretni političari, kakve je vidio na
televiziji. Gospodin Nemeth moli sve prisutne za mir, koji ubrzo narušava sirena
bolničkih kola.
Erika Kohut sve to pozorno promatra, a zatim izlazi iz prostorije. Walter Klemmer
promatra Eriku Kohut poput životinjice što se tek izlegla i, nanjušivši izvor hrane, kreće
za Erikom prateći je u stopu.

Na mekim potplatima niskih cipela Erika s lakoćom hita stubama, udubljenim od

ljutitih dječjih koraka. Stube lete pod njom i evo je već na vrhu. U gimnastičkoj su se
dvorani u međuvremenu oblikovale skupine savjetodavaca koji počinju nagađati. I
preporučivati potrebne korake. Otprilike su odredili gdje bi mogao biti počinitelj i u
lancu pročešljavaju sumnjiva područja. Ta gvalja od ljudskih tijela ne razilazi se lako.
Tek puno kasnije počet će se osipati, jer mladi glazbenici moraju poći kućama. Sada se
još uvijek okupljaju oko djevojke koju je snašla nevolja, što, nasreću, nije snašla njih.
Neki se ipak boje da su oni sljedeća žrtva. Erika trči uza stube. Svatko tko je vidi kako
trči jedino može pomisliti da joj je pozlilo. U njenu su glazbenom svijetu ozljede
nepoznate. Bori se sa svojim starim problemom: u najneprikladnijem trenutku mora
mokriti. Dolje, među nogama, osjeća stezanje i zato trči prema gore. Traži zahod na
najgornjem katu, gdje vjerojatno nema nikoga tko bi profesoricu mogao zateći u
obavljanju običnih tjelesnih funkcija.
Ne poznaje zgradu, ali računa na sreću i širom otvara prva vrata. S vratima zahoda
ima prilično iskustva, jer je vrlo često prisiljena pronaći ih na nemogućim mjestima. U
nepoznatim zgradama i uredima. Izlizanost upućuje na to da su to vrata koja vode na
jedno od mjesta za olakšavanje u školi. To potvrđuje i smrad dječje mokraće što se širi iz
prostorije.
Zahodi za učitelje imaju poseban ključ te odabrane higijenske potrepštine i najnoviju
dodatnu opremu. Eriku obuzima neglazbeni osjećaj da će joj mjehur puknuti. Ne želi
ništa osim ispustiti iz sebe dugu, vruću bujicu. Ta je potreba često obuzima u
najneprikladnijem trenutku, naprimjer kada na koncertu pijanist svira pianissimo i još
se koristi lijevim pedalom.

Erika u sebi bjesni na lošu naviku mnogih pijanista koji misle, i to mišljenje još

90
otvoreno zastupaju, da se lijevim pedalom valja koristiti jedino za sasvim tihe pasaže.
Beethovenovi zapisi govore da je on više volio jasan glazbeni jezik i da je bio protiv
takvog načina korištenja lijevog pedala kao efekta. Erikin razum i njeno poznavanje
umjetnosti čavrljaju tako o Beethovenu i, naravno, na njegovoj su strani. A Eriki je žao
što nije mogla do kraja uživati u svom zlodjelu nad nedužnom učenicom.
U prostoriji je ispred zahoda i ne zna bi li se divila domišljatosti arhitekta ili
domišljatosti osobe koja je bila zadužena za unutarnje uređenje. S desne su joj strane
napola otvorena vratašca za patuljke što vode do pisoara. Smrad je sličan smradu
gnojnice. U podu tik uza zid nepokrivena je udubina obložena emajlom u kojoj je
nekoliko odvoda. Neki su začepljeni. Tu dakle mali muškarci, stojeći jedan pored
drugoga, ispuštaju šuštave, žute mlazove ili šaraju po zidu. Na zidu nema mjesta koje
nije prekriveno črčkarijama.
U odvodnom kanalu u podu ima i stvari koje ovamo ne pripadaju: papirnate vrećice,
kore od banane i naranče, čak i jedna bilježnica. Erika širom otvara prozor i ispod sebe,
malo postrance na fasadi primjećuje umjetnički friz. Ukras na zgradi, barem koliko
Erika može vidjeti iz svoje ptičje perspektive, predstavlja golog muškarca i golu ženu
što sjede. Žena je rukom zagrlila odjevenu djevojčicu koja izrađuje ručni rad. Muškarac
krajičkom oka blagonaklono gleda odjevena sina, koji stoji i, držeći šestar u ruci, sa
zanimanjem rješava matematički zadatak. U frizu Erika prepoznaje kameni spomenik
obrazovnoj politici socijaldemokrata i ne naginje se više kroz prozor kako ne bi
nastradala. Radije prozor zatvara, jer se od zraka što je ušao još jače osjeća smrad u
zahodu. Ne može gubiti vrijeme promatrajući umjetnička djela. Mora ići dalje.
Male se učenice olakšavaju iza Potemkinovih kulisa, sličnih kulisama u kazalištu.
Kulise prilično neuvjerljivo predstavljaju neku vrstu kabina u nizu. Kao na bazenu.
Bezbroj je rupa različitih veličina i oblika na pregradnim zidovima. Erika se pita čime su
ih izbušili. U visini njenih ramena pregrade su bezobzirno otpiljene. Glava joj viri iznad
ruba drvenog zida. Učenica osnovne škole može se za silu i sakriti iza tih pregrada, ali
nastavnik nikako. Kada gledaju kroz rupe, učenici i učenice mogu vidjeti susjednu
zahodsku školjku i njenog korisnika. Ustane li Erika sa školjke, glava joj viri iznad zida
kao vrat žirafi koja isteže glavu da obrsti najvišu granu. Možda su pregrade tako niske
zato da bi odrasli u svakom trenutku mogli vidjeti što djeca tako dugo rade iza vrata i
jesu li se možda zabunom zaključala.
Erika se brzo spušta na zaprljanu školjku, pošto je najprije podigla dasku. Na tu su
ideju došli i mnogi drugi prije nje pa je sada porculan prekriven bacilima. Na dnu
školjke pliva nešto što Erika u ovoj žurbi nema kad pogledati. U ovakvom bi stanju
čučnula i iznad zmijske jame. Ali zahod mora imati vrata koja se mogu zatvoriti! Bez
zapora na vratima ona ne može mokriti! Zapor srećom radi i izaziva u Eriki efekt brane.
S olakšanjem uzdiše i okreće malu ručicu koja s druge strane pokazuje crveni kružić:
zauzeto.
Netko otvara vrata i ulazi u zahod. Ne da se smesti izgledom prostorije i Erika jasno
čuje korake muškarca koji joj se približava. Ubrzo prepoznaje korake Waltera
Klemmera, koji Eriku prati otkako je izišla iz dvorane. Klemmer tapka od vrata do
vrata, što je neizbježno, jer želi ući u trag voljenoj osobi. Mjesecima ga je odbijala, iako
bi morala znati da je on poznat kao čovjek koji uvijek ide do kraja. On želi da se ona
91
konačno oslobodi svega što je sputava. Ona treba zaboraviti svoju ulogu učiteljice i
ponuditi mu se poput predmeta. On će se pobrinuti za sve ostalo. Klemmer je u ovom
trenu konkordat birokracije i požude. Njegova požuda ne zna za granice, a ako i zna,
tada o njima ne želi voditi računa. Toliko o zadatku koji si je sam postavio u vezi s
tijelom što mu drži nastavu. Walter Klemmer zbacio je sa sebe ljusku nazvanu psihičke
smetnje, ljusku nazvanu plahost i još jednu po imenu suzdržanost. Erika nema više
kamo pobjeći, iza nje su još jedino debeli zidovi. Klemmer će učiniti sve da Erika više i
ne čuje i ne vidi; smije vidjeti i čuti još samo njega. Bacit će naputke za uporabu kako
nitko drugi ne bi mogao iskoristiti Eriku. Za ovu ženu sada vrijedi samo jedno:
prekinuti sa svim što je nejasno i mutno. Ne smije se začahuriti poput Trnoružice. Mora
pred njega stupiti kao slobodan čovjek koji je doznao što potajice želi. Klemmer stoga
pita: Erika, jeste li to vi? Ne čuje nikakav odgovor, već sve slabije žuborenje što dopire
iz zahodske kabine. A zatim prigušeno kašljucanje, koje odaje gdje je Erika. Klemmer ne
dobiva nikakav odgovor, što bi mogao shvatiti i kao nepoštivanje svoje osobe. Po glasu
jasno može prepoznati tko to kašljuca. Da nikada više niste muškarcu odgovorili na taj
način, obraća se Klemmer drvenim zahodskim kabinama. Erika je učiteljica, ali istovre-
meno i dijete. Klemmer je, istina, učenik, ali od njih dvoje on je onaj koji je odrastao.
Shvatio je da u ovoj situaciji određuje on, a ne njegova učiteljica. Tu novu činjenicu želi
odmah iskoristiti da dođe do cilja pa traži nešto na što bi se mogao popeti. Pribran,
pronalazi prljavu limenu kantu, preko koje je rasprostrta krpa za brisanje. Strgnuo je
krpu, a kantu odnio do kabine, okrenuo je naopačke i već gleda preko pregrade iza koje
je u školjku upravo kapnula posljednja kapljica. U kabini vlada muk. Žena iza paravana
spušta suknju kako Klemmer ne bi vidio ništa što mu ide u prilog. Iznad njene se glave
Walter Klemmer pomolio do pasa i sada je, saginjući se prema njoj, poziva van. A ona,
crvena u licu kao paprika, ne progovara ni riječi. Cvijetak na dugoj stapki, naš Walter
Klemmer, s visoka otvara vrata zahodske kabine. Izvodi Eriku van, jer je voli, s čim se
ona u velikoj mjeri slaže. Začas će mu dati odobrenje. Ta će dva glavna glumca sada
izvesti ljubavnu scenu, samo njih dvoje, bez statista, jedan glavni glumac, s velikom
težinom na sebi, ispod drugog glavnog glumca.
U skladu s povodom Erika mu se dokraja predaje. Ona je dar zamotan u zaprašen,
svilenkasti papir položen na stol. Dok je gost prisutan, poklon će se s puno ljubavi
okretati i razgledavati, ali čim se udalji — gotovo, kraj — paket se nemarno i zbunjeno
odbacuje, a svi se žure do stolova s hranom. Poklon ne može otići, ali mu je kakva-takva
utjeha da barem nije sam. Čuje se zveckanje tanjura i šalica, struganje vilica i noževa po
porculanu. Ali paket odjednom otkriva da zvuk dolazi iz kasetofona na stolu. Pljesak i
zvonjava čaša, sve je to snimljeno! Netko prilazi paketu i zauzima se za njega: Erika
počiva u novostečenoj sigurnosti, netko se brine za nju. Čeka naputak ili naredbu. Za
ovaj se dan cijeli život pripremala, a ne za koncertni nastup.
Ali Klemmer može birati, može je neiskorištenu odložiti ne bi li je tako kaznio. Ovisi
o njegovoj dobroj volji hoće li to učiniti ili ne. Može se Erikom obijesno nabacivati. Može
je i izglancati i staviti u vitrinu. Moglo bi se pak dogoditi i da je zaboravi oprati te da
cijelo vrijeme u nju utače kojekakve tekućine; rub će joj se ubrzo zaprljati i postati
ljepljiv od otisaka usta. A pod već danima prekriva sloj šećera.

Walter Klemmer izvlači Eriku iz zahodske kabine. Grubo je vuče. Za početak joj je na
92
usta utisnuo dug poljubac, što je već odavno trebao učiniti. Glođe joj usne i jezikom
istražuje ždrijelo. Nakon duga, oštra poljupca izvlači jezik i kako priliči situaciji
nekoliko puta izgovora njeno ime. Jako se trudi oko komada na kojem radi, Erike.
Poseže rukom pod njenu suknju i zna da je upravo učinio velik korak naprijed. Usudi
se ići i dalje jer osjeća da je u strasti sve dopušteno. Strast smije sve. Kopa po njenoj
utrobi kao da će joj izvaditi sve unutarnje organe i pripremiti ih na neki novi način;
dolazi do mjesta gdje otkriva da rukom ne može dalje. Sada već dašće kao da je satima
trčao ne bi li stigao do ovog cilja. Vidi da rukom ne može ući u nju, ali možda može
pokušati prstima, jednim ili dva. Rečeno učinjeno. Budući da osjeća kako kažiprstom
prodire sve dublje, počinje, klikćući, rasti i nasumce gristi Eriku po tijelu. Cijelu ju je
zaslinio. Drugom je rukom čvrsto drži, što nije potrebno jer se žena ionako ne miče.
Razmišlja ne bi li drugom rukom krenuo ispod njenog pulovera, ali V-izrez nije
dovoljno dubok. A ispod pulovera Erika nosi još i tu blesavu bluzu. Zato se ograničava
na donji dio tijela i ljutito je štipa i stišće. Kažnjava je jer ga pustila da se dugo peče na
tihoj vatri, tako da je gotovo, a što bi bilo na njenu štetu, odustao. Čuje kako Erika bolno
stenje. Odlučuje malo usporiti, jer ipak je ne želi namjerno ozlijediti prije nego što je
iskoristi. Klemmeru je sinulo: možda pod bluzu i pulover može dospjeti odozdo, dakle
iz suprotnog smjera. Najprije mora pulover i bluzu izvući iz suknje. Od napora mu curi
slina. Poput psa koji ne može prestati lajati, dašćući ponavlja Erikino ime dok je ljubi,
kao da ona ne zna kako se zove. Ali od te stijene nema odjeka. Erika stoji i odmara se
objesivši se o Klemmera. Srami se položaja u koji je dovedena. Ipak, ugodan je to sram.
Takvim držanjem još više raspaljuje Klemmera koji, trljajući se o nju, zadovoljno cvili.
Klemmer se spušta na koljena, ali njegov stisak ne popušta. Zatim se ponovo vere po
Eriki da bi se trenutak kasnije dizalom sjurio prema dolje, zastajući pritom na lijepim
mjestima. Sva je ljepljiva od njegovih poljubaca. Erika Kohut stoji na zahodskom podu
poput glazbala kojim su se mnogi koristili i koje samo sebe mora zanijekati, jer inače ne
bi moglo izdržati sve te diletantske usne što po njemu sline. Ona želi da se učenik osjeća
slobodan i da zna kako može otići kad god zaželi. Njena je jedina ambicija da ostane
stajati ondje gdje ju je on odložio. Kad god mu se prohtije pustiti je u pogon, ona će
uvijek biti na istom mjestu. Iz Erike počinje nešto nadirati, iz njena ja, te posude bez dna
koju učenik više nikada neće naći praznu. Nada se da će on shvatiti te nevidljive
signale. Klemmer se koristi svojom muškom snagom da je sruši na leda. Ona će pasti na
tvrdo, a on na mekano. Zahtijeva od Erike da ide do kraja. I to zato što je oboje svjesno
da u svakom trenutku netko može ući u prostoriju. Walter Klemmer urla joj u uho nešto
posve novo o svojoj ljubavi prema njoj.
U krupnom planu ispred Erike pojavljuju se dvije ruke. Približavaju joj se iz dva
različita smjera. Ruke začuđeno zastaju jer su naišle na neočekivane darove. Vlasnik je
ruku fizički nadmoćniji i zato učiteljica izgovara često zlorabljenu riječ: Čekaj! On ne
želi čekati. Objašnjava joj i zašto. Jeca od pohote. Čak je briznuo u plač od sreće što je
sve tako lagano išlo. Erika je cijelo vrijeme marljivo surađivala.
Erika je odgurnula Waltera Klemmera na udaljenost svoje ruke. Iz hlača mu je
izvadila kitu koju je on upravo namjeravao uključiti u zbivanja. Nedostaje jedino
završni zahvat, jer udo je već spremno. Laknulo mu je što je Erika za njega učinila taj
korak i sada pokušava svoju učiteljicu oboriti na zatiljak. Ona mu se mora suprotstaviti
svom snagom vlastita tijela da bi se održala na nogama. Na udaljenosti podlaktice drži
93
Klemmera za udo, dok on nasumce kopa po njenu spolovilu. Ona mu daje znak da
prestane, inače će otići. Nekoliko mu je puta morala to ponoviti tihim glasom, jer se
njena naglo probuđena snažna volja s teškom mukom probija kroz njegovu gotovo
nasrtljivu pohotu. Od opasnih namjera um kao da mu se pomračio. Oklijeva. Pita se je li
nešto krivo shvatio. Ni u povijesti glazbe ni drugdje nije se još dogodilo da žena koju
muškarac snubi ostane ravnodušna. U ovoj ženi nema ni trunka privrženosti. Erika
počinje rukama gnječiti Klemmerov crveni korijen. Ali ono što sebi dopušta muškarcu
najstrože zabranjuje. On nju ne smije ni taknuti. Razum nalaže Klemmeru da ne dopusti
da ga ona odgurne od sebe, jer, naposljetku, on je jahač, a ona je konj! Ali ne prestane li
pasti po njenu donjem dijelu, ona će mu odmah prestati nadraživati kitu. Klemmer se
sjetio da je ljepše uživati nego poduzimati nešto što će drugima pružiti užitak i odmah
ju je poslušao. Njegova se ruka, koja se više puta bezuspješno pokušala probiti do Erike,
na kraju spušta. S nevjericom gleda svoj organ, za koji mu se čini da se od njega odvojio,
kako bubri pod Erikinim rukama. Ona traži od njega da pritom gleda nju, a ne veličinu
svoga penisa. Ne smije mjeriti i uspoređivati, jer to je mjera koja vrijedi samo za njega.
Bio velik ili malen, njoj je dobar. Njemu je neugodno. On ne mora ništa raditi, jer ona
radi na njemu. Takva im je situacija poznata s nastave, a da je obrnuto, imalo bi više
smisla. Erika ga drži na velikoj udaljenosti od sebe. Između njihovih se tijela rastvorio
ponor od sedamnaest centimetara njegove kite, njene ruke i njihovih deset godina
dobne razlike. Porok je u načelu uvijek ljubav prema neuspjehu. A Erikin je cilj oduvijek
bio uspjeh, koji usprkos svemu nije postigla.
Klemmer pokušava do nje doprijeti drugim, unutarnjim putem, preko osjećaja, i više
je puta zove po imenu. Vesla zrakom rukama i ponovo se odvažio krenuti u zabranjena
područja u nadi da će mu ipak dopustiti pristup na crni brežuljak namijenjen
održavanju svečanih igara. Uvjerava je da bi im oboma moglo biti još ljepše, dodavši da
je on na to spreman. Njegovo se nabreklo udo plavičastih žilica trza. Maše lijevo-desno.
Klemmer je sada prisiljen više se baviti svojim naraslim crvom nego Erikom kao
cjelinom. Erika mu naređuje da šuti i da se nipošto ne miče. Inače će otići. Učenik stoji
ispred učiteljice lagano raširenih nogu i još uvijek ne zna kako će sve to završiti.
Zbunjeno se prepušta tuđoj volji kao da se radi o napucima za sviranje Schumannova
Karnevala ili Prokofjevove sonate koju upravo vježba. Ruke je bespomoćno spustio niz
bokove jer ne zna kamo bi s njima. Zbog njegova penisa, što strši, zbog te izrasline što
bez ikakva uporišta maše po zraku, obris mu je tijela poprimio neprirodan oblik. Vani
pada sumrak. Erika srećom stoji pored prekidača za svjetlo, koje uključuje. Proučava
boju i svojstva Klemmerove kite. Gura mu nokte ispod prepucija i zabranjuje mu da
pisne, bilo od užitka, bilo od boli. Iako je položaj u kojem stoji pomalo neugodan,
učenik se sav ukočio, ne bi li sve to što dulje potrajalo. Stisnuo je bedra i napeo mišiće
stražnjice do željezne čvrstoće.
Samo da sada ne prestane! Klemmeru se polako počinje sviđati položaj u kojem se
nalazi, a i osjećaj u njegovu tijelu. Kao nadomjestak za to što ništa ne radi izgovara
ljubavne riječi, sve dok mu Erika nije naredila da zašuti. Učiteljica mu posljednji put
zabranjuje bilo kakvu izjavu, bez obzira na to tiče li se njihove stvari ili ne. Zar je nije
razumio? Klemmer jadikuje da Erika s njegovim lijepim ljubavnim organom u svoj
njegovoj dužini ne postupa pažljivo. Namjerno mu nanosi bol. Otvara se rupa, prepuna
raznih vodova, koja vodi u Klemmera. Rupa sve usisava u sebe i pitanje je trenutka

94
kada će doći do eksplozije. Čini se da je taj trenutak već tu, jer Klemmer opominje Eriku
da se više ne može suzdržavati. Kune joj se da daje sve od sebe, ali da to ne pomaže.
Erika je zagrizla vrh njegove kite, kojoj zato neće otpasti kruna s glave, ali je njen
vlasnik divlje kriknuo. Ona ga opominje da bude tiho. Klemmer stoga počinje šaputati
kao u kazalištu da će se to dogoditi sada! odmah! Erika vadi Klemmerovu napravu iz
usta i obavještava vlasnika da će mu ubuduće sve napisati što s njom, Erikom, mora
raditi. Svoje ću vam želje pribilježiti i bit će vam dostupne u bilo koje vrijeme. Eto što je
čovjek sa svim svojim suprotnostima! Poput otvorene knjige. Klemmer se odmah može
početi tomu veseliti!

Klemmer ne razumije sasvim što Erika misli, nego cvili da ona sada nikako ne smije
prestati jer će on svakog trenutka eksplodirati poput vulkana. Pružajući joj svoju malu
nabijenu strojnicu napeta obarača, poziva je da opali. Ali Erika izjavljuje da ga više ne
želi taknuti, ni po koju cijenu. Klemmer se presavija u sredini i saginje glavu do koljena.
U takvom položaju tetura u predvorje zahoda. Obasjava ga neumoljivo mliječno svjetlo
okrugle svjetiljke na zahodskom stropu. Moli Eriku, koja ga ne želi ni čuti, da nastavi.
Poseže rukom medu noge da dovrši njeno djelo. Svojoj učiteljici pritom objašnjava zašto
je iz zdravstvenih razloga neodgovorno na ovako ne-umjestan način ponijeti se prema
muškarcu u njegovu stanju. Erika odgovara: Mičite prste, inače me više nikada nećete
vidjeti ni u ovakvoj ni u sličnoj situaciji, gospodine Klemmer! On joj opisuje bolove koji
nastaju zbog ozloglašenog odgađanja. Neće se moći pješice vratiti kući. Onda si
naručite taksi, mirna mu glasa savjetuje Erika, perući ovlaš ruke pod

hladnim mlazom vode. Usput otpija nekoliko gutljaja. Klemmer pokušava kradomice
na sebi odsvirati ovu dionicu do kraja, na način kakav se ne može naći ni u jednoj
kajdanki. No oštar ga povik prekida u poslu. Neka izvoli mirno stajati pred svojom
učiteljicom dok mu ona ne naredi što drugo. Ona želi promatrati promjene na njegovu
tijelu. Neću vas više dirati, u to možete biti sasvim sigurni! Gospodin Klemer moli je,
dršćući i trepćući. Pati zbog ovakvog naprasnog prekida odnosa, iako ti odnosi nisu bili
obostrani. Žestoko se žali. Nadugačko i naširoko opisuje bol koju osjeća po cijelom ti-
jelu. Njegova se kita spušta puževim korakom. Klemmer po prirodi nije osoba koja je
već u najranijoj dobi naučila što je poslušnost. On je osoba koja uvijek mora pitati za
razloge pa na kraju svoju učiteljicu počinje nazivati pogrdnim imenima. Sasvim je
izgubio kontrolu nad sobom, jer se osjeća zlorabljenim. Muškost se nakon igre i sporta
mora lijepo očišćena spremiti natrag u svoju navlaku. Erika mu proturječi i kaže:
Začepite gubicu! To izgovara takvim glasom da je on uistinu začepio.
Klemmer polako postaje sve mlohaviji. Stoji na određenoj udaljenosti od Erike.
Počinje nakon kratke stanke, koju smo si dopustili da bismo došli do daha, nabrajati
Eriki što se sve ne smije raditi s ovakvim muškarcem. Današnje njeno postupanje prema
njemu krši cijeli niz pravila. Želi joj navesti sve razloge. Ona mu naređuje da bude tiho.
To je njena zadnja naredba. Klemmer nije zašutio, već prijeti da će joj se osvetiti; Erika
K. kreće prema vratima i bez riječi ga pozdravlja. Nije ju poslušao, iako mu je više puta
dala priliku. Ovako više nikada neće saznati što joj sve može raditi, kakve presude nad
njom može izvršiti, ako mu ona to dopusti. Već je rukom pritisnula kvaku kad je začula
Klemmerov glas kako je moli da ostane.
95
 Kune joj se da će odsad šutjeti. Erika širom otvara zahodska vrata. Poput umjetničke
slike bez osobite vrijednosti stoji Klemmer u okviru vrata. Svatko tko bi sada ovamo
ušao neočekivano bi naletio na njegovu golu kitu. Erika je vrata ostavila otvorena ne bi
li Klemmera još više mučila. Naposljetku, ni nju ovdje nitko ne bi smio vidjeti. Riskira.
Stubište je naime tik do zahoda.
Erika zadnji put gladi Klemmerov penis, koji se ponovo ponadao. Ali odmah ga
ispušta iz ruke. Klemmer drhti kao lišće na vjetru. Više se ne brani i mirno stoji
dopuštajući joj da ga gleda. U disciplini gledanja za Eriku je ovo slobodan program.
Obvezatan i kratki program već je bez pogreške otplesala.
Učiteljica mirno stoji. Odlučno odbija dotaknuti njegov ljubavni organ. Hučanje se
ljubavnog orkana u njemu utišalo. Klemmer više ne govori o obostranim osjećajima.
Bolno se smanjuje. Eriki se čini upravo smiješno malen. On trpi njeno ruganje. Ona će
odsada nadzirati sve što on radi i u poslu i u slobodno vrijeme. I za neznatnu će ga
pogrešku, ovisno o okolnostima, kazniti tako što će mu uskratiti veslanje. Čitat će ga
kao dosadnu knjigu. A možda će ga i odložiti. Svoj mač Klemmer smije staviti u korice
tek kada mu ona to dopusti. Kretnju kojom je stvar krišom pokušao spremiti u hlače i
povući patentni zatvarač već je na početku spriječila. Klemmer postaje drzak jer osjeća
da će uskoro sve biti gotovo. Predviđa da sasvim sigurno neće moći hodati tri dana. Op-
širno iznosi sve svoje strahove u vezi s tim, jer ne moći hodati za sportaša je isto što i
prolaziti osnovnu vojnu obuku bez oružja. Erika kaže da će mu obećane naputke
svakako dostaviti. Pismenim, usmenim ili telefonskim putem. A sada smije spremiti
svoju šparogu. Obavljajući tu instinktivnu radnju, Klemmer Eriki okreće leđa. No ipak
to mora činiti pred njenim očima. Dok ga ona gleda. Ali sretan je da se uopće smije
pomaknuti. Kratko se razgibava: boksa rukama po zraku i skakuće. Cijeli mu događaj
nije previše naškodio. Trči s jednog na drugi kraj zahoda. I: što je on opušteniji i
razgibaniji, to se učiteljica doima ukočenijom i zgrčenijom. Opet se povukla u puževu
kućicu. Klemmer je pokušava razvedriti razigranim, laganim udarcima u zatiljak i
lupkanjem dlanom o obraze. I već je pita zašto se barem malo ne nasmije. Nemojte,
molim vas, biti tako ozbiljni, lijepa gospođo! Život je ozbiljan, a umjetnost je vedra. A
sada idemo van, na svjež zrak, kojega nam je proteklih minuta, želimo li biti iskreni,
najviše nedostajalo! U Klemmerovim se godinama šok zaboravlja puno lakše nego u
Erikinim.
Klemmer izlijeće na hodnik i započinje mali trening: sprint na trideset metara.
Uznemirivši zrak, juri pokraj Erike, čas ovamo, čas onamo. Od zbunjenosti glasno se
smije. Bučno ispuhuje nos. Kune se da će im sljedeći put ići puno bolje! Bez vježbe nema
majstorice. Zvonko se smije. Trči niza stube preskačući ih i u posljednji trenutak
svladava oštar zavoj. Nestaje gotovo zastrašujućom brzinom. Erika čuje kako su se u
prizemlju zalupila teška školska vrata.
Čini se da je Klemer izišao iz zgrade.
Erika Kohut polagano silazi stubama u prizemlje.

Uvijek kada ima na satu Klemmera, Eriku Kohut, koja samu sebe više ne razumije, jer
se u njoj počeo buditi neki nepoznati osjećaj, obuzima neizmjeran bijes. Samo što ga je
dotaknula, učenik je primjetno popustio u vježbanju. Zbunjuje se kad pokušava nešto

96
napamet odsvirati i, sa svojom (ne)voljenom za vratom, zapinje dok skladbu izvodi.
Čak ne može pogoditi tonalitet, već stalno bez ikakva smisla prelazi iz jednog u drugi!
Sve je dalje od A-dura, u kojem bi trebao biti. Erika se osjeća kao da će se svaki tren na
nju survati lavina oštrog otpada. Klemmeru je taj otpad ugodan, njegova je to ljubljena
čiji teret na sebi osjeća. Ona ga odvraća od njegovih glazbenih želja, koje ne mogu držati
korak s njegovim sposobnostima. Kroz zube ga opominje da se upravo ogrešuje o
Schubertov duh. Da bi to popravio i ženu oduševio svojom izvedbom, Klemmer počinje
misliti na austrijska brda i doline, na čarobne krajolike kojih je ova zemlja navodno
prepuna. Ako ih već nije vidio, Schubert ih je, koji je bio kućni tip, barem zamišljao.
Klemmer ponovo počinje i svira poznatu sonatu u A-duru tog u vrijeme bidermajera
istaknutog skladatelja, ali u sasvim krivom duhu njemačkog narodnog plesa istoga maj-
stora. No ubrzo prekida jer mu se učiteljica ruga: očito nikada nije vidio strmu stijenu,
duboki ponor, divlji gorski potok što se bučno probija kroz klanac ili Neusiedlersee u
svoj njegovoj veličini. A Schubert izražava upravo takve snažne kontraste, pogotovo u
ovoj neponovljivoj sonati, gdje ne govori o dolini Wachau prožetoj svjetlošću ranog
popodneva. Ne, takav krajolik prije oslikava Smetana kad pjeva o Vltavi. Tako može
svirati slušateljima jutarnjih nedjeljnih koncerata Austrijske radiotelevizije, ali ne njoj,
Eriki Kohut, borcu koji svladava sve glazbene prepreke.

U Klemmeru sve kuha, jer ako je netko vidio divlji gorski potok, onda je to on. A
njegova se učiteljica ne miče iz tmurnog stana i od stare majke, koja više nikamo ne ide i
samo još gleda dalekozorom u daljinu. Majci je već sasvim svejedno je li iznad ili ispod
zemlje. Erika Kohut, silno uzrujana, podsjeća ga na značajke Schubertove glazbe. U
Eriki sve bjesni i kipi. U Schuberta se čuje i krik i šapat, a ne glasno i tiho pričanje!
Anarhija vam nije jača strana, Klemmer! Za takvo što ovaj veslač previše robuje
konvencijama.
Walter Klemmer čezne za tim da joj ljubi vrat. Još nikada nije radio nešto slično, ali je
čuo za to. I Erika želi da je učenik ljubi po vratu, ali ne daje mu za to povoda. Osjeća
kako u njoj raste privrženost Klemmeru, ali taj osjećaj nailazi na nagomilanu mržnju,
staru i novu, prije svega na mržnju prema ženama koje su u životu proživjele još manje,
što jednostavno znači da su mlade. Erikina privrženost Klemmeru nema ništa
zajedničkog s njenom privrženošću majci. Ali ova mržnja potpuno je jednaka njenoj
uobičajenoj, normalnoj, mržnji.
Ne bi li prikrila takve osjećaje, žena odjednom užurbano počinje proturječiti svojim
uvjerenjima o glazbi što ih je dosada otvoreno zastupala. Kaže: U interpretaciji nekog
komada ima točka gdje prestaje točnost, a počinje netočnost istinskog stvaralaštva.
Interpret tada prestaje služiti glazbi, već glazba počinje služiti njemu! On od skladatelja
tada traži maksimum. Možda za Eriku nije prekasno započeti nov život. Ne bi bilo loše
kada bi sada počela zastupati nove teze. S profinjenom ironijom Erika govori da je
Klemmer dosegao onaj stupanj glazbenog umijeća na kojem s punim pravom smije
pokazati i svoju narav i osjećaje. Otvoreno mu kaže da nije ona ta koja ima pravo
prešutno pretpostaviti kako on zna svirati. Ona se u njemu prevarila iako je, budući da
je nastavnica, to odmah trebala vidjeti. Klemmeru je pametnije otići na veslanje, a ako
negdje u šumi naleti na Schubertov duh, neka mu se radije makne s puta. Taj ružni
Schubert. Izgrdila je svog uzornog učenika da je mlad i lijep, još više opterećujući bučice
mržnje u lijevoj i desnoj ruci. S teškom ih mukom podiže do visine grudi. Zbog dobra
97
izgleda uhvaćeni u svoju razmetljivu osrednjost, ne možete vidjeti ponor čak ni onda
kad u njega padate, govori Erika Klemmeru. Vi ne znate ništa staviti na kocku!
Preskačete lokvice na putu da ne biste smočili cipele. Ako se dok veslate na brzim
vodama, tako sam? barem razumjela, kajak prevrne pa vam se glava nađe pod vodom,
vi se odmah uspravljate. Preplašite se čak i dubine rijeke u koju ste uronili, njene
jedinstvene ljepote! Na vama se odmah vidi da radije ronite u plićacima. Milostivo
zaobilazite stijene — milostivo prema sebi — i prije nego što ste ih ugledali!
Erika se, piskajući od uzbuđenja, bori da dođe do daha, a Klemmer svoju voljenu,
koja to još nije, hvata rukama ne bi li je odvratio od njena puta. Nemojte porušiti sve
mostove prema meni, dobronamjerno preporučuje ženi. I čini se da iz tih, i sportskih i
ljubavnih, dvoboja izlazi neobično osnažen. Ležeći na podu, postarija se žena previja i
trza, a niz bradu joj curi pjena bjesnila. Ova žena gledau glazbu dalekozorom koji je
okrenula naopako, pa se glazba vidi smanjena i u daljini. Ali Eriku se ne može
zaustaviti kada vjeruje da mora izvesti točku na koju ju je potaknula glazba. Tada
neprekidno priča.
Razdire je nepravedna činjenica da nitko nije volio malog, debelog alkoholičara
Franceka Schuberta. Pogleda li učenika Klemmera, Erika si jasno može predočiti dvije
nespojive stvari: Schuberta i žene. Mračno je to poglavlje u pornografskoj knjižici
umjetnosti. Ni kao stvaratelj ni kao virtuoz, Schubert nikada nije odgovarao predodžbi
kakvu o geniju ima većina ljudi. A Klemmer je dio te gomile. Gomila stvara vlastite pre-
dodžbe i zadovoljna je samo onda ako lunjajući uokolo slučajno naleti na te predodžbe.
Schubert nije imao, za razliku od vas, ni vlastiti klavir, gospodine Klemmer! Kakve li
nepravde da Klemmer živi i ne vježba dovoljno, a Schubert je mrtav. Erika Kohut
vrijeđa muškarca od kojega očekuje ljubav. Sasvim je neinteligentno na njega sasula i
drvlje i kamenje; čuje kako joj ružne riječi odzvanjaju između nepčane membrane i
površine jezika. Noću joj od uzrujavanja otekne lice, dok njena majka pokraj nje
bezbrižno hrče. Ujutro je toliko natečena da u zrcalu ne vidi vlastite oči. Dugo se trudi
oko svoga lica u zrcalu, ali sve je uzalud. Muškarac i žena opet su se našli zamrznuti u
svađi.
U torbi između dvije kajdanke šušti pismo koje će Erika uručiti učeniku pošto ga
dovoljno izvrijeđa. U grčevima, koji joj u pravilnim razmacima potresaju tijelo, nadire iz
nje bljuvotina bijesa. Schubert je, istini za volju, bio velik talent, jer nije imao učitelja
kojega bismo mogli usporediti s jednim Leopoldom Mozartom, ali za Schuberta nikako
ne bismo mogli reći da je bio znalac, istiskuje Klemmer kroz zube kobasicu svježe
ispunjenju svojim mislima. Pruža je učiteljici na papirnatom tanjuriću i s kapljicom
senfa sa strane: netko tko je tako kratko živio nije mogao postati pravi znalac! I ja sam
već prošao dvadesetu, a još uvijek, i to mi je svakim danom sve jasnije, jako malo znam,
govori Klemmer. Kako li je tek malo znao Franz Schubert s trideset godina! Taj
zagonetni, privlačni sin bečkog učitelja! Žene su ga ubile sifilisom.
Žene će nas otjerati u grob, šali se mladić, spominjući žensku mušičavost. Kod žena je
čas ovako, čas onako i u njihovu ponašanju nema neke zakonitosti. Erika odgovara
Klemmeru da on ne razumije tragičnu dimenziju života. Ali da je naočit, mlad
muškarac.
Zdravim zubima Klemmer gricka bedrenu kost koju mu je učiteljica dobacila. Ali
Erika dodaje da Klemmer nema pojma o šubertovskom načinu korištenja akcenata.

98
Čuvajmo se manirizma, zaključuje Erika. Žustrim tempom učenik pliva niza struju.

Nije uvijek prikladno u Schubertovim klavirskim djelima razmetati se puhačkim

efektima. I sve dok to jednom zauvijek ne zapamtite, sjetite se ovoga što vam govorim:
Čuvajte se krivih nota i pretjerane upotrebe pedala! Ali i nedovoljne upotrebe! Ne
odzvanja svaki ton onako dugo kako je zabilježeno u notama i nije svaka nota tako
zabilježena koliko bi ton dugo mogao trajati.
Erika još dodatno pokazuje posebnu vježbu za lijevu ruku, kakva je Klemmeru
potrebna. Tako želi sama sebe smiriti. Njena će joj vlastita ruka platiti za bol koju joj je
ovaj muškarac nanio. Ali Klemmer ne želi smiriti svoje strasti pijanističkom tehnikom,
on želi borbu tijela i strasti, koju bi i Kohutica trebala osjetiti. Uvjeren je da će na kraju,
kad uspješno i hladnokrvno izvojuje taj zahtjevni boj, sve to koristiti njegovu
glazbenom umijeću. Na rastanku će, nakon zadnjeg udarca gonga, rezultat biti: on ima
više, a Erika manje bodova. I tomu se veseli već danas. Erika će biti godinu dana starija,
a on će u svojem razvoju biti godinu dana ispred drugih. Grčevito se uhvatio Schuberta.
Svadljivim glasom govori Eriki da se odjednom i na zapanjujući način okrenula za 180
stupnjeva i da kao svoje mišljenje navodi sve ono što je dosada zapravo zastupao on,
Klemmer. Da je naime ono neizmjerljivo, neizrecivo, neopisivo, u glazbenom smislu
neuhvatljivo i nedodirljivo važnije od onog uhvatljivog: tehnike, tehnike, tehnike i
tehnike. Što kažete na to, gospodo profesorice?
Eriku je počela oblijevati vrućina kada je Klemmer počeo govoriti o nedodirljivom, jer
je sasvim sigurno mislio na njihovu ljubav. Počinje ju ispunjavati svjetlost i toplina.
Sunce tjelesne strasti, koje sve ovo vrijeme, nažalost, nije mogla osjetiti, ponovo je
zasjalo. Njegovi su osjećaji prema njoj i dalje jednaki onima od jučer i prekjučer! Očito je
da je neizrecivo voli i obožava, kao što je bio rekao nježnim glasom.
Erika je spustila pogled i nježnim glasom punim skrivena značenja izgovara da je
jedino htjela reći kako je Schubert u stanju glasovirom postići orkestralne efekte. I da te
efekte, i instrumente koje oni pokušavaju dočarati, treba moći prepoznati i znati svirati.
Ali, kao što sam već rekla, bez manirizma. Erika ga ženski i prijateljski tješi: Već ćete vi
to!

Učiteljica i učenik stoje jedno nasuprot drugom kao muškarac i žena. Između njih je
vatren, nepremostiv zid. On ih sprečava da se jedno od njih popne preko njega i isisa
onom drugom krv. U učiteljici i učeniku sve kuha od ljubavi i razumljive čežnje za još
više ljubavi.
Pod njihovim stopalima za to vrijeme, izbacujući na površinu svjetlucave mjehuriće,
ključa kaša kulture, koja se nikada neće skuhati do kraja, a koju oni kusaju u malim
ukusnim zalogajima kao svoju svakodnevnu hranu, bez koje ne bi mogli živjeti.
Erika Kohut u mutnom, rožnatom sloju svojih godina. Nitko ga ne može niti želi
nositi umjesto nje. Taj se sloj ne da više skinuti. Previše je toga propustila, posebno
svoju mladost, na primjer osamnaestu godinu života, koju pučkim jezikom zovu slatka
osamnaesta. Traje samo jednu godinu i više se ne ponavlja. Umjesto Erike u znamenitoj
osamnaestoj već odavno uživaju drugi. Danas je Erika dvostruko starija od neke
osamnaestogodišnjakinje! Neprestano broji svoje godine, ali se zato razlika između nje i
99
osamnaestogodišnjakinje nikada neće smanjiti, a ni povećati. Antipatija koju Erika gaji
prema svim djevojkama te dobi nepotrebno tu razliku povećava. Erika se sva znojna
okreće na ražnju vlastitog bijesa iznad razbuktale vatre majčinske ljubavi. Pritom je u
pravilnim razmacima zalijevaju mirisnim umakom od pečenja glazbene umjetnosti.
Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što
se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav
Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna
za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena
majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih
naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To
joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati
tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti. Bori se s nekom vrstom
astmatičnog napadaja ne bi li došla do zraka, a zatim ne zna što bi s tim zrakom.
Hropće i ne može pustiti ni glasa. Klemmer se toliko preplašio da se od straha tresu
temelji njegova nedodirljivog zdravlja i pita dragu što joj je. Da donesem čašu vode, pita
brižno i s nelagodom zaljubljenog čovjeka, taj predstavnik poduzeća Vitezić&Co.
Učiteljica grčevito kašlje. Kašljanjem se osim neugodna podražaja rješava i puno gorih
stvari. Erika svoje osjećaje ne zna izreći izravno, već jedino pijanistički.
Iz svoje aktovke izvlači opreza radi hermetički zatvoreno pismo i pruža ga
Klemmeru, onako kako je to kod kuće tisuću puta zamišljala. U pismu je opisano kako
bi se ljubavna veza trebala dalje odvijati. Erika je zapisala sve ono što ne želi reći.
Klemmer misli da je u pismu nešto neopisivo lijepo, što se može samo napisati, i sja
poput mjeseca iznad gorskih vrhova. Koliko je čeznuo za ovim trenutkom! Zahvaljujući
neprekidnom radu na svojim osjećajima i njihovoj izražajnoj snazi, on, Klemmer, danas
ima sreću da sve što zamisli može naglas i izgovoriti! Da, otkrio je da na sve ostavlja
dobar i snažan dojam kada se progura ispred drugih i kaže nešto prije svih. Ne
bojažljivo, jer od toga nema koristi. On bi osobno, ako bi trebalo, na sav glas počeo
vikati o svojoj ljubavi prema Eriki. Ali to, nasreću, nije potrebno jer nikoga ne zanima.
Ugodno zavaljen u naslonjač u svom kinu, Klemmer liže sladoled u kornetu i
samodopadno gleda film koji u nadnaravnoj veličini prikazuje složenu temu ljubavi
između mlađeg muškarca i starije žene. U sporednoj je ulozi smiješna, stara majka koja
žarko želi da njeno dijete, što je već godinama u stanju proizvoditi ljupke zvukove,
osvoji cijelu Europu, Englesku i
Ameriku. Majčina je izričita želja da se dijete polagano kuha u loncu majčinih okova,
umjesto u ekspresnom loncu tjelesnih strasti. Pod pritiskom se osjećaji brže skuhaju, a
vitamini se ne uništavaju, uzvraća Klemmer majci, udjeljujući joj istodobno savjet.
Najkasnije za pola godine, pošto je se posve zasiti, odbacit će Eriku i nove užitke
potražiti negdje drugdje.
Erikinu ruku koja mu je predala pismo Klemmer prekriva strastvenim poljupcima.
Kaže: Hvala, Erika. Već ovaj vikend želi posvetiti ovoj ženi. Erika je užasnuta jer
Klemmer želi prodrijeti u njenu svetinju, vikend, dio tjedna kada se može posvetiti
isključivo sebi pa ga odmah odbija. Isti tren izmišlja izgovor da je i ove i sljedeće
nedjelje, a najvjerojatnije i one iza toga spriječena. Uvijek se možemo telefonski čuti,
drsko laže. Njenim tijelom prolazi struja u oba smjera. Klemmer znakovito šuška
zagonetnim pismom i izjavljuje da Erika sigurno nije tako mislila kao što joj je izletjelo.
Za nju odsad vrijedi pravilo da ne smije neumjesno ostaviti muškarca da se peče na
tihoj vatri.
Erika ne smije zaboraviti da se svaka godina, koja se za Klemmera računa normalno,
u njenoj dobi računa barem trostruko. Mora iskoristiti priliku koja joj se pružila,
prijateljski savjetuje Klemmer, gužvajući pismo u oznojenoj ruci, a drugom plaho
opipavajući učiteljicu kao da je kokoš koju će možda kupiti, no mora još vidjeti je li za
ovako staru koku cijena primjerena. On ne zna kako prepoznati je li kokoš za juhu
prestara ili pile za pečenje premlado. Kod svoje učiteljice ipak točno vidi, pa valjda ima
oči u glavi, da nije više baš mlada, ali da je dobro uščuvana. Moglo bi se reći da je
hrskavo svježa, kad ne bi imala onaj tugaljivi pogled. A tu je i draž koja nikada neće
izblijedjeti da je ona njegova učiteljica! To ga golica i tjera da on nju barem jednom
tjedno pretvori u svoju učenicu. Erika izmiče učeniku. Otima mu se iz ruku i zbunjeno
ispu-huje nos. Klemmer joj opisuje prirodne ljepote. Opisuje onakvu prirodu kakvu je
svojevremeno upoznao i zavolio. Ubrzo će zajedno otići nekamo i ondje se zabaviti.
Smjestit će se na mahovinom obrasloj čistini duboko u šumi i prirediti piknik.
Ondje nitko neće vidjeti kako se mlad sportaš i umjetnik, koji je već nastupao na
natjecanjima, valja po travi s postarijom ženom koja bi trebala izbjegavati bilo kakvo
natjecanje s mladim ženama. Najuzbudljivije u predstojećem odnosu jest to da će biti
tajan, predviđa Klemmer.
Erika je zanijemjela, tupa i slijepa za sve. Klemmer osjeća kako je došao trenutak da
ispravi sve ono što je učiteljica prethodno tvrdila o Franzu Schubertu. Odlučio je osobno
se uključiti u diskusiju. S ljubavlju postavlja sebe i Erikinu sliku Schuberta najistaknutije
mjesto. Od sada će biti sve više svađa u kojima će on biti pobjednik, proriče svojoj
voljenoj. Tu ženu ne voli samo zbog bogata glazbenog repertoara, jer će se na kraju, kad
dulje budu zajedno, neminovno pokazati da on zna puno više od nje. To mu stvara
najveći užitak. Kada mu se Erika pokuša suprotstaviti, podiže prst, naglašavajući tako
svoje mišljenje. On je drzak pobjednik i žena se, sklanjajući se pred njegovim
poljupcima, mora zabarikadirati iza klavira. Kad utihnu riječi, temeljem svoje
ustrajnosti i silovitosti pobjeđuju osjećaji.
Erika se razmeće tvrdeći da ne zna što su osjećaji. Ako jednom bude morala priznati
neki osjećaj, neće dopustiti da on nadjača njenu inteligenciju. Sve više se povlači i sada
se između nje i Klemmera ispriječio i drugi klavir. Klemmer kori voljenu, njemu
pretpostavljenu osobu da je kukavica. Netko tko voli kao on mora svoju ljubav pokazati
i svima je priopćiti. Klemmer, molim lijepo, ne želi da se o njima govorka po
Konzervatoriju, jer on obično pase po sočnijim pašnjacima. A ljubav te veseli tek onda
kada ti na voljenoj osobi zavide. U ovom je slučaju kasnija udaja isključena. Srećom
Erika ima majku koja joj to ne bi ni dopustila.
Klemmera uvis dižu i nose valovi vlastitog osjećaja nadmoći. S vodom zna i umije.
Komada zadnje ostatke Erikina stava prema Schubertovim sonatama. Erika kašlje i od
nelagode se sva previja na način koji Klemmer, onako gibak, nije primijetio kod drugih
ljudi. Savija se na nemogućim mjestima pa iznenađenog Klemmera neočekivano
obuzima blago gađenje, koje se odmah uklopilo u vjenčić njegovih osjećaja. Kada nešto
želiš, sve je moguće. Samo ne smiješ pretjerati. Erika krčka zglobovima prstiju, što ne
koristi ni njenu sviranju ni njenu zdravlju. Tvrdoglavo gleda u udaljene kutove sobe,
iako Klemmer od nje zahtijeva da gleda njega, slobodno i otvoreno, a ne sputano i
krišom. Napokon, nema nikoga tko bi ih promatrao.
Smijem li, ispituje Klemmer, ohrabren tim groznim prizorom, od tebe zatražiti nešto
nečuveno, nešto što još nikada nisi učinila? Taj dokaz ljubavi prema sebi zahtijeva
odmah. Kao prvi korak u novi ljubavni život ona treba učiniti nešto neshvatljivo, naime
treba iz ovih stopa poći s njim i otkazati posljednji sat. Neka se izgovori mučninom i
glavoboljom, kako učenica ne bi posumnjala i počela pričati o njima. Erika se boji tog
laganog zadatka, poput divljeg je mustanga što je konačno jednim kopitom prešao
preko vrata staje, ali ne izlazi jer se u posljednji tren predomislio. Klemmer opisuje vo-
ljenoj ženi kako da sa sebe zbaci jaram ugovora i običajnih prava. Navodi jedan od niza
primjera, Wagnerov Prsten. Nudi joj umjetnost kao primjer za sve i ni za što. Kad se
umjetnost malo bolje pročešlja, ta stupica iz čijih betonskih zidova strše šiljci kosa i
srpova, može se naći dosta primjera anarhističkog ponašanja. Uzmimo Mozarta, primjer
za SVE, koji je sa sebe zbacio crkvenokneževski jaram. Ako je u tomu uspio svima drag
Mozart, kojega nas dvoje baš i ne cijenimo, uspjet će i vama. Koliko li smo se puta već
složili oko toga da ni onaj koji se aktivno bavi umjetnošću ni onaj koji se njome bavi
pasivno ne podnosi pravila. Umjetnik rado izbjegava neugodan stisak stvarnosti i
pravila, nalik stisku kakvim jahač steže konja. Osim toga, oprosti što ti to govorim, čudi
me kako si sve ove godine mogla podnijeti život sa svojom majkom. Ili nisi umjetnica ili
doista ne osjećaš jaram čak ni onda kada se pod njim već gotovo gušiš, obraća se učenik
svojoj učiteljici s ti, sretan što se majka Kohut ispriječila između njih poput odbojnika na
kraju kolosijeka. Ta će se majka pobrinuti da se on ne uguši pod jarmom koji bi mu
mogla nametnuti ova postarija žena! Ta je majka nepresušni izvor tema za razgovore,
prepreka poput gustiša koja onemogućava ispunjenje mnogih želja, ali i osoba koja
čvrsto drži kćer na jednom mjestu, pa kći ne može pratiti gospodina Klemmera svuda
kamo bi željela. Gdje bismo se mogli redovito i vrlo često sastajati, a da to nitko ne
sazna, Erika? pita Klemmer. Zagrijao se za ideju da nadu tajnu zajedničku sobicu u koju
bi on donio stari dvostruki gramofon i duplikate svojih ploča. Naposljetku, on poznaje
Erikin glazbeni ukus, koji također postoji u duplikatu, jer i on naime ima isti! Ima
nekoliko longplejki Chopina i jednu Paderewskog, koji je uvijek bio u Chopinovoj sjeni
— nepravedno, misle on i Erika, koja mu je ploču osobno kupila. Klemmer jedva čeka
da konačno pročita pismo. Što se ne može izreći, o tomu treba pisati. Sto se ne može
izdržati, to ne treba činiti. Unaprijed se veselim da ću pročitati i razumjeti tvoje pismo
od 24. 4., draga Erika. To bih pismo namjerno trebao krivo razumjeti, čemu se također
veselim, jer ćemo se nakon svađe opet moći pomiriti. Klemmer počinje pričati o sebi, o
sebi i o sebi. Ona mu je napisala dugo pismo, pa ima i on valjda pravo malo otvoriti
dušu. Vrijeme koje će silom prilika utrošiti da pročita to pismo može odmah iskoristiti
da se raspriča, kako u njihovoj vezi Erika ne bi prevagnula. Klemmer joj objašnjava da
se u njemu bore dvije krajnje suprotnosti: sport (u smislu sportske borbe) i umjetnost (u
smislu redovitog bavljenja njome).
Erika učeniku, čije se ruke već trzaju od želje da otvore pismo, najstrože zabranjuje da
pismo i dirne. Radije se zaklamajte za Schuberta, ruga se Klemmerovu cijenjenom
imenu i Schubertovu cijenjenom imenu.
Klemmer prkosi. Punu sekundu poigrava se mišlju da svima gromoglasno objavi
svoju tajnu vezu s učiteljicom. Ali to se dogodilo na zahodu! Budući da se i nije baš
proslavio, radije šuti. Poslije može lagati da je u toj borbi pobijedio on. Klemmeru se čini
da bi se, kada bi se morao odlučiti između žene, umjetnosti i sporta, odlučio za
umjetnost i sport. Takve luckaste ideje pred ženom naravno skriva. Osjeća što znači
kada u fino ispletenu mrežu vlastite igre ubaciš faktor nesigurnosti drugoga ja. I u
sportu ima rizika, na primjer ne možeš svaki dan biti u istoj formi. Ta je žena već stara,
a još uvijek ne zna što želi. Ja sam još mlad, ali uvijek znam što želim dobiti.

U Klemmerovu džepu na košulji šuška pismo. Klemmer bi ga najradije otvorio — taj

kolebljivi sladokusac ne može više izdržati pa odlučuje da će pismo pročitati na nekom
mirnom mjestu u prirodi i odmah napraviti bilješke. Tako će lakše odgovoriti, a
odgovor mora bit dulji od pisma. Da pismo pročita u parku Burggarten? U Kavani
Palmenhaus mogao bi naručiti melange i savijaču od jabuka. Dva oprečna elementa,
umjetnost i Kohutica, beskrajno povećavaju čar pisma. A tu će biti on, sudac Klemmer,
koji će udarcem o gong objaviti tko je pobjednik: priroda oko njega ili Erika u njemu.
Klemmer se za nešto brzo zagrije, ali i brzo ohladi.
Tek što je Klemmer izišao iz razreda, tek što je sljedeća učenica zapinjući počela
svirati ljestvicu, učiteljica izjavljuje da za danas moraju prekinuti jer ima strašnu
glavobolju. Učenica se poput ševe vinula u zrak i izletjela iz razreda.
Zbog neuzvraćenih groznih strahova i zlih slutnji Erika je sva u grču. Sada je
priključena na infuziju Klemmerove samilosti. Može li on uistinu prekoračiti visoke
ograde, pregaziti opasne brzace? Je li njegova ljubav spremna izložiti se riziku? Erika ne
zna može li se pouzdati u Klemmerove neprestane tvrdnje da on nikada ne zazire od
rizika, što većeg, to bolje. Prvi se put nakon puno godina dogodilo da Erika ne održi
nastavu. Majka je upozorava na opasne stranputice. Ako joj ne maše pred nosom
ljestvicom uspjeha, koja vodi samo prema vrhu, majka u najcrnjim bojama opisuje
strahote vrtoglava pada koji se događa zbog moralnih zastranjenja. Bolji su vrhunci
umjetnosti nego poniženje kojem nas može izvrgnuti spolnost. Protivno uvriježenom
mišljenju da se spolnost ne može obuzdati, umjetnik mora spolnost zaboraviti. Ne uspi-
je li u tomu, postaje običan čovjek, a to, ne bi smio biti. Tada se gubi njegova božanska
dimenzija! Umjetničke biografije, koje su, uostalom, za umjetnika ono najvažnije,
prečesto vrve pričama o tjelesnim užicima i prepredenostima svojih protagonista.
Stvaraju varljiv dojam da gredica s krastavcima milozvučja može uspijevati jedino na
kompostu.
Jednom je dijete na svojem umjetničkom putu već posrnulo, neprestano joj
predbacuje majka u međusobnim borbama. Ali jednom posrnuti isto je što i nijednom,
vidjet će to već Erika.
Erika s konzervatorija ide kući pješice.
Među njenim je nogama trulež, mekana masa bez osjećaja. Plijesan i grumeni
organskog materijala što trune. Proljetni vjetar u njoj ništa ne budi. Tu je jedino tupa
hrpa sitničavih želja i osrednjih čežnji što se boje da se ne ostvare. Oba njena životna
partnera, što ih je sama odabrala, obuhvatit će je poput kliješta za trganje, poput
rakovih kliješta: majka i učenik Klemmer. Oboje ih odjednom ne može imati, ali niti
samo jednoga, jer bi joj onaj drugi odmah počeo strašno nedostajati. Majci može naložiti
da Klemmera, ako pozvoni na vratima, ne pusti u stan. Majka će s veseljem poslušati
njenu naredbu. Zar je zato Erika mirno proživjela sve ove godine da bi sada doživjela
ovaj stravični osjećaj nemira? Nada se da on večeras neće doći, neka dođe sutra, ali
samo ne danas, jer danas Erika želi pogledati stari Lubitschev film. I majka i dijete
vesele se filmu još od prošlog petka; petkom naime na televiziji daju pregled programa
za sljedeći tjedan. Obitelj Kohut očekuje tjedni pregled TV programa s većom čežnjom
nego što bi očekivala veliku ljubav, koje, srećom, nema na vidiku.
Erika je napravila prvi korak napisavši pismo. Krivnju za to više ne može svaliti na
majku, jer majka ne smije saznati za taj korak prema zabranjenim jaslama. Erika bi
uvijek ispovjedila majci sve zabranjeno što je učinila, nakon čega bi joj majka priznala
da je ona, budno oko zakona, to već odavno znala.
Dok hoda, Erika s mržnjom misli na šupljikav, užegao plod na dnu svog tijela. Jedino
nam umjetnost obećava beskrajna zadovoljstva. Erika hoda. Uskoro će se trulež medu
njenim nogama proširiti i na druge dijelove tijela. Tada će umrijeti u strašnim mukama.
Užasnuta, zamišlja sebe kao metar sedamdeset pet veliku neosjetljivu rupu što leži u
lijesu i polako se pretvara u zemlju; u potpunoj je vlasti rupe, koju je toliko prezirala i
zanemarivala. Ona je jedno veliko ništa. A ništa joj još jedino ostaje.
Walter Klemmer žuri za Erikom, a da ona to ne zna. Uspio se svladati nakon prvog
snažnog uzbuđenja. Odlučio je da pismo, beživotan predmet, još ne otvara, jer prije
nego što ga pročita želi razgovarati sa živom Erikom. Ta živa žena, Erika Kohut,
Klemmeru je puno draža od mrtvog komadićka papira zbog kojega se moralo srušiti
nekoliko stabala. Pismo mogu pročitati na miru i kasnije, kod kuće, razmišlja Klemmer,
koji želi voditi loptu i zabiti gol. Lopta se kotrlja, skakuće i odbija se pred njim od tla,
zaustavlja se na semaforu i ogleda u izlozima. Neće mu valjda ta žena određivati kada
smije čitati pisma, a kada krenuti u napad. Žena nije naviknuta na ulogu progonjenoga i
ne osvrće se. Ipak mora naučiti da je ona divljač, a muškarac lovac. Bolje je s tim početi
danas nego sutra. Erika i ne pomišlja na mogućnost da njena nadmoćna volja neće biti
ta koja naređuje, iako je naviknuta na to da njoj naređuje majčina nadmoćna volja. Na to
se u međuvremenu toliko navikla da to i ne primjećuje. Povjerenje je dobro, kontrola još
bolja.
Njen joj topli dom već maše. Učiteljicu obavijaju njegove tople zrake. Već je unutar
majčina radarskog sustava, na kojem se pojavljuje kao brza točkica svjetla i gdje leprša,
kukac naboden na iglu snažnijeg stvorenja. Eriku ne zanima kako će Klemmer
prihvatiti njeno pismo, jer kada zazvoni telefon ona se neće javiti. Majci će odmah
naložiti da muškarcu kaže kako nije kod kuće. Vjerujući pritom da majci može narediti
nešto što majka već prije nije njoj naredila. Majka Eriki želi puno sreće, čestita joj na
odluci da se zatvori za vanjski svijet i povjeri samo majci. Majka laže kao mahnita, sa
žarom kakav je posve neprimjeren njenim godinama: Moja kći nije kod kuće. Ne znam
kada će se vratiti. Slobodno nas ponovo nazovite. Molim lijepo! U takvim trenucima kći
joj pripada više nego inače. Samo njoj i nikomu drugom. Za sve ostale kći je: odsutna.
Zaokupljen gomilom smušenih misli o Eriki, Klemmer po Josefstadterstrasse prati
osobu kojoj je poklonio svoje osjećaje. Prije je ovdje bilo najveće i najmodernije bečko
kino, a sada je u njemu banka. Erika bi ponekad sa svojom mamom, kakvim blagdanom
ili praznikom, otišla onamo na kinopredstavu. Inače bi dame, kako bi uštedjele, obično
išle u manje Kino Albert. Otac bi ostao kod kuće, kako bi se uštedjelo još više i kako otac
i posljednji ostatak razuma ne bi ejakulirao baš u kinu. Erika se nije osvrnula ni jedan
jedini put. Njena osjetila ne opažaju ništa; ne osjećaju da je iza nje njen dragi, i to vrlo
blizu. Ali njene su se misli usredotočile na jednu točku, na voljenog koji poprima
divovske razmjere: Waltera Klemmera.

Hodaju lijepo jedno iza drugog.

Učiteljicu glasovira Eriku Kohut odostraga tjera neka nevidljiva snaga, muškarac koji
će u njoj probuditi ili anđela ili vraga. O ženi ovisi hoće li muškarca naučiti biti nježno
obziran. Erika počinje otkrivati ponešto od snage putenosti ili onoga što se pod tim već
razumijeva, ali učenika Klemmera, koji vlada svojim osjetilima i hoda iza nje, ne
primjećuje. Na putu kući Erika nije kupila ni novi strani modni časopis ni komad odjeće
kakav je u tom časopisu, ni komad odjeće sličan onome u modnom časopisu. Niti je
pogledala nove proljetne modele u izlozima. Samo je, u svojoj smetenosti zbog raz-
buktala ljubavnog žara jednog muškarca i onako zamišljena, bacila površan pogled na
naslovnu stranicu sutrašnjih novina — na oštećenu fotografiju novopečenog pljačkaša
banke iz današnjih vijesti, fotografiju s vjenčanja, povodom kojega se vjerojatno
zauvijek htio ovjekovječiti. Sada ga, jer se vjenčao, svi znaju. Erika zamišlja Klemmera
kao mladoženju, sebe kao mladenku i majku kao mladenkinu majku, koja će živjeti s
parom, i ne vidi kako učenik na kojega neprestano misli hoda tik iza nje.
Majka zna da će se njeno dijete, bude li sve u redu, pojaviti za pola sata, ali ipak
čeznutljivo čeka kćer. Majka ne zna da je Erika otkazala sat. Majka čeka kćer, koja je
uvijek točna i uvijek nađe put kući. Erikina će se volja pretvoriti u janje što se umiljava
lavu majčine volje. Zbog te ponizne geste majčina volja neće rastrgati meku,
neizgrađenu kćerkinu volju i tresti njenim nožicama što, okrvavljene, vire iz gubice
majčine volje. Sirom se otvaraju kućna vrata, iza kojih zjapi mračno stubište. Pred njom
se uzdižu stube, ljestve do nebeskog Dnevnika i emisija koje iza njega slijede. Erika je
pritisnula prekidač na stubištu i s prvog se kata širi nježna i blaga svjetlost. Nitko ne
otvara vrata stana, danas majka nije prepoznala kćerkin korak, jer je očekuje tek za pola
sata. Majka je zadubljena u svoje kućanske poslove, koje će okruniti zgotavljanjem odre-
ska s lukom.
Walter Klemmer zadnjih pola sata gleda svoju učiteljicu odostraga. Odostraga bi je, s
Eriki ne baš omiljene strane, prepoznao među tisućama ljudi! Dobro poznaje žene i sve
njihove strane. Vidi mekan, ne prevelik, pernati jastučić njene stražnjice što počiva na
stamenim nogama. Razmišlja o tomu kako će postupati s tim tijelom, on, stručnjak,
kojemu ne može samo tako promaknuti neki kvar. Klemmera obuzima radosno
iščekivanje pomiješano s laganom jezom. Erika zasad još mirno korača, ali ubrzo će
vrisnuti od zadovoljstva! Od zadovoljstva koje će izazvati on osobno, Klemmer. Njeno
je tijelo još uvijek nedužno zaposleno različitim programima, a Klemmer će prvi
uključiti program »kuhanje«. On ne žudi previše za tom ženom niti ga ona osobito
privlači, čak ne zna žudi li za njom zato što je stara ili zato što nikada nije proživjela
mladost. Ali on se usredotočio na svoj cilj: da dospije do njena golog mesa. Dosada ju je
upoznao jedino u ulozi učiteljice. Sada je želi, makar i nasilu, upoznati i u drugim
ulogama te vidjeti može li nešto početi s njom kao ljubavnicom. Ako ide, ide. On
konačno želi s nje strgnuti pomno nanesene slojeve pomodnih, ali i nekih zastarjelih
uvjerenja, ovojnice i ljuske koje se drže zahvaljujući slabašnoj volji te sve one šarene
krpice i kožice u koje se zamotala! Ona pojma nema, ali će to uskoro naučiti, kako bi se
žena zapravo trebala odijevati: lijepo, ali u prvom redu praktično, da joj odjeća ne smeta
dok hoda. On, Klemmer, ne želi toliko Eriku posjedovati koliko konačno odmotati taj
paket kostiju i kože, pomno zamotan u ciljano odabrane tkanine raznih boja! Ukrasni će
papir zgužvati i baciti. Želi, prije nego što ona počne trunuti, prodrijeti u tu njemu
predugo nepristupačnu ženu s njenim šarenim suknjama i šalovima. Zašto kupuje
takvu odjeću? Pa ima odjeće koja je lijepa i praktična, a nije skupa! prigovorit će joj
jednom, jednako kao što ona njemu prigovara zbog toga kako svira Bacha. Doprijet će
on do njena mesa, ma koliko ga truda to stajalo. Jednostavno želi posjedovati ono što je
ISPOD. Oljušti li tu ženu dokraja, morala bi se pojaviti prava Erika, čovjek sa svim
svojim nedostacima, za kojeg se odavno zanimam, razmišlja Klemmer. I što dalje ide,
slojevi tkanine koje skida sve su tvrđi i ispraniji. Od takve Erike on želi ono najbolje,
njenu srž, koja je vjerojatno ukusna, a tijelo bi rado iskoristio. Samo on. Bude li trebalo i
silom. Njen je duh već upoznao. Da, dvoumi li se, Klemmer uvijek posluša svoje tijelo,
koje se nikada ne vara i upravo jezikom tijela razgovara s njim i s drugima. Kod
ovisnika i bolesnika tijelo često, jer je slabo i zloupotrijebljeno, govori neistinu, no
njegovo je, hvala na pitanju, zdravo. Dosada ga je uvijek dobro služilo! Mora kucnuti o
drvo. U sportu tijelo mu uvijek kaže kada mu je zbilja dosta ili još ima goriva u
rezervoaru. Dok se sasvim ne potroši. Nakon toga se Klemmer osjeća sjajno! neizrecivo,
opisuje Walter Klemer s veseljem stanje svoga tijela. Pred očima učiteljice, koju je
ponizio, konačno želi afirmirati svoje meso. Predugo je čekao. Prošli su mjeseci i
temeljem svoje ustrajnosti stekao je određena prava. Pravilno je protumačio neke
znakove; uočio da se Erika u posljednje vrijeme zbog njega upadljivo uljepšava: služi se
parfemima, nosi ogrlice, manšete, remenje, ukrasne vrpce, elegantne cipele s visokim
potpeticama, ukrasne maramice, krznene okovratnike i plastičnu narukvicu koja joj
smeta dok svira. Ta se žena dotjeruje zbog jednog muškarca. A taj bi muškarac najradije
s nje strgnuo i zgazio sve te jadne ukrase, kako bi iz omota istresao zadnji ostatak
izvornosti koji je ta žena uspjela sačuvati. On želi dobiti sve! Iako zapravo ne žudi za
njom. Te drangulije kojima se okitila izazivaju u njemu, koji nikada ne odstupa od
svojih uvjerenja, neshvatljiv bijes. Ni jedno se biće u prirodi, kada se pari tako ne
napirlita. Samo neke ptice, i to uglavnom mužjaci, imaju šareno perje koje privlači
ženke, ali to perje nikada ne mijenjaju. Trčeći za svojom budućom ljubljenom, Klemmer
vjeruje da je na nju toliko bijesan baš zato što se tako pomno, iako nespretno ureduje i
njeguje. Te ukrase, te drangulije, za koje Klemmer smatra da je nagrđuju, ona mora čim
prije skinuti sa sebe. Radi njega! On će Eriki objasniti da je samo savršena čistoća, ako
uopće i to, jedini ukras koji on na nekom licu njemu ugodna i prihvatljiva izgleda može
prihvatiti. Ovako se ona izvrgava ruglu, što je sasvim nepotrebno. Dovoljno je otuširati
se dvaput dnevno, eto to Klemmer razumijeva pod njegom tijela. Klemmeru je važno da
žena ima čistu kosu, jer se neoprane grozi. Odnedavna se Erika ukrašava kao da je
cirkuski konj. Izvlači odjeću iz svojih dugo nekorištenih, bogatih zaliha ne bi li se
učeniku još više svidjela. To bi ga moralo oboriti s nogu, i to kako! Svi su primijetili i
čude se da na sebe stavlja previše stvari i pretjerano se šminka. Proživljava pravu
preobrazbu. Ne odijeva samo haljine iz svoje bogate zalihe, već uz njih kupuje na
kilograme odgovarajućih modnih dodataka: remenje, torbice, cipele, rukavice, jeftin
nakit. Želi zaluditi muškarca kako god zna i umije, čime u njemu budi najniže nagone.
Nije trebala dirati lava koji spava da je ne bi progutao, savjetuje Klemmer Eriki u vezi sa
svojom cijenjenom osobom. A ona kao da je pijana figurica, s mukom koraca u čizmama
s ma-muzama, prerušena, oklopljena, ukrašena i zanesena. Zašto nije već ranije srušila
sve ograde i tako ubrzala ovu složenu ljubavnu vezu? I stalno nešto novo, sve jedno
ljepše od drugog! Konačno se usudila posegnuti u zalihe šarenih, svilenih predmeta,
unaprijed se veseleći otvorenim pogledima što pozivaju, iako ti pogledi nisu njoj
upućeni. Ne vidi neskrivenu porugu ljudi koji je odavna poznaju i koji su se iskreno
zabrinuli zbog njena novog izgleda. Erika izgleda smiješno, ali je omot dobar i čvrst.
Svaki prodavač jako dobro zna: sve ovisi o ambalaži. O deset slojeva jedan iznad
drugoga koji štite proizvod i istovremeno privlače kupca. I koji, po mogućnosti, pristaju
jedan uz drugi! Nije to jednostavno postići. Majka se ljuti na Eriku što je uz kostimić
kupila novi šešir, nalik kaubojskom, s vrpcom na vrhu i vrpcom kojom šešir može
pričvrstiti pod bradom da joj pod naletima vjetra ne odleti s glave. Majka se na sav glas
žali zbog novih izdataka i sumnja da je kćerkina silna potreba za uređivanjem
usmjerena protiv nekoga, tj. nje, majke, a sasvim sigurno prema nekome, naime
muškarcu. Ako je to neki određeni muškarac, majka će saznati koji! I pritom neće birati
sredstva. Majka se ruga jednoj Erikinoj skladnoj kombinaciji odjeće. Otrovnim sokom
svoje poruge polijeva čahure, opne, ovojnice i poklopce kojima se Erika ciljano prekriva.
Ruga joj se na način da je kćerki jasno kako to čini iz ljubomore.
Za životinjom ukrašenom raskošnim pokrovcem, kojoj u prirodi nitko te vrste nije
ravan, juri Walter Klemmer, njen prirodni neprijatelj, s namjerom da učiteljicu što prije
odvikne od te izvještačenosti. Traperice i pamučne majice potpuno odgovaraju
Klemmerovim prohtjevima, iako su oni vrlo visoki. Iza vrata zgrade počinje mračan
hodnik u kojem je neprimjetno rasla ova rijetka biljka. Sve boje u kojima vani cvate
ovdje u hodniku umiru. Na pola stubišta što vodi na prvi kat Erika i Klemmer, žureći
se, nalijeću jedno na drugo, nema šanse da se izbjegnu. Nema garaže, nema remize ni
parkirališta.
Muškarac se i žena susreću, ali ne slučajno. A nevidljiva treća osoba, u liku majke
starateljice, čeka na katu da se uključi u razgovor. Erika svom učeniku ozbiljno i
dobronamjerno savjetuje da nestane. Govori dostojanstvenim glasom. Učenik joj se
ozbiljno usprotivio, iako nema ni najmanju želju susresti majku. Zahtijeva da njih dvoje
nekamo ode, nekamo gdje čemo napokon u miru moći razgovarati. Razgovarajmo!
Erika se, uspaničena, brani svim silama; ovaj muškarac želi prodrijeti u njenu intimu.
Sto li će reći majka, koja je čeka s intimnom večerom za dvoje. Večera je pripremljena
samo za majku i kćer.
Klemmer pokušava zgrabiti Eriku, koja ga pita je li pročitao njeno pismo. Jeste li
pročitali moje pismo, gospodine Klemmer? Pa nama nisu potrebna pisma, odgovara
Klemmer voljenoj ženi ispitujući dokle može ići, na što je Erika odmah odahnula,
shvativši da Klemmer pismo još nije pročitao. S druge se strane pribojava da on neće
htjeti učiniti ono što ona od njega u pismu traži. Njih dvoje, zaglavljeni u svojoj ljubavi
kao zupci na zupčaniku, još prije početka borbe ima sasvim krivu sliku o tomu što žele
jedno od drugoga, a i o onomu što će jedno od drugoga dobiti. Nesporazumi poprimaju
goleme razmjere. Ali ne varaju se u pogledu majke koja će oštro intervenirati i
prekobrojne (Klemmera) odmah istjerati iz kuće. One koji su njeno vlasništvo i sva
njena sreća (Erika) zadržat će za sebe. Erika se trza čas u jednom čas u drugom smjeru.
Njeno ponašanje odaje krajnju neodlučnost. Klemmer je razumije, ponosan na to da je
on uzrok te neodlučnosti. Malo će joj pomoći da lakše donese teške odluke. Svojoj lovini
oprezno skida kaubojski šešir s glave. Kakve li nezahvalnosti prema šeširu koji je poput
prijateljskog putokaza stršio u vrevi, bio poput zvijezde Danice što je pokazala put
Trima kraljevima, prema šeširu pored kojega nitko ne prođe, a da mu se ne naruga. Čim
primijete taj šešir, prolaznici se oneraspolože, iako on nije jedini razlog njihova
neraspoloženja.
Stojimo ovdje na stubištu i igramo se vatrom, opominje Klemmer ženu. Klemmer je
opominje i da ne izaziva neprestano njegovu požudu, a zatim se pravi nedostupnom.
Erika gleda muškarca koji treba otići zato što zapravo mora ostati. Žena se rascvjetava u
tami ispod slojeva ukrasnog papira za zamatanje. Njen cvijet nije naviknut na oštru
klimu užitaka i ne odgovara mu duži boravak na stubištu, jer biljka treba svjetlost, treba
sunce. Najbolje je mjesto za nju pored majke, ispred televizora. Erikino je lice, lice
stvorenja što je našlo svog majstora, ispod šešira koji joj je Klemmer upravo skinuo s
glave, nateklo i poprimilo nezdravu crvenu boju.
Klemmer ne može osjetiti požudu za tom ženom. Usprkos tomu već dulje vrijeme želi
prodrijeti u nju. Sto koštalo da koštalo: nekoliko ljubavnih izjava sasvim sigurno. Erika
voli tog mladića i čeka da je on izbavi. Ona ničim ne pokazuje da ga voli, kako se ne bi
dovela u podređen položaj. Erika bi željela pokazati svoje slabosti, ali i sama odrediti
oblik svoje podređenosti. Sve je zapisala. Želi da je muškarac doslovce usisava u sebe,
dok sasvim ne nestane. Pod njenim kaubojskim šeširom nedodirljivost i strastveni
dodiri moraju se poklopiti. Žena želi sa sebe zbaciti okamenjene ljušture koje je
godinama polako na sebe navlačila, makar je muškarac i pojeo. U tom muškarcu želi
nestati, ali on to ne smije primijetiti. Zar ne vidiš da smo sami na svijetu? pita muškarca
glasom koji se ne čuje. Gore je već čeka majka. Začas će otvoriti vrata. Ali vrata se ne
otvaraju, jer majka još ne očekuje kćer.
Majka ne osjeća da njeno dijete trza lancima, jer će tek za pola sata moći vidjeti i
osjetiti potezanje tih lanaca kojima je njeno dijete okovano. Erika i Klemmer zaokupljeni
su istraživanjem tko koga voli i tko je zato slabiji dio para. Erika se zavarava da je ona,
zbog svojih godina, ta koja voli manje, jer je već puno puta voljela. Stoga je Klemmer
onaj koji voli više. Erika je ona koju se mora više voljeti. Klemmer je Eriku stjerao u kut;
sada joj je ostala još jedino jazbina koja je vodi ravno u osinje gnijezdo na prvom katu.
Jasno vidi vrata koja onamo vode. Stara osa iza vrata buči loncima i tavama. Dobro je
čuje, a kroz osvijetljeni kuhinjski prozor, što gleda na unutarnje dvorište, vidi se njena
sjena. Klemmer naređuje. Erika poslušno izvršava. Čini se da upravo hita u vlastitu
propast, svoj posljednji, silno željeni cilj. Erika se odrekla svoje volje. Svoju volju, kojom
je dosada upravljala majka, predaje poput štafetne palice Walteru Klemmeru. Naslanja
se na zid i čeka odluke o sebi. Odriče se, istina, svoje slobode, ali postavlja jedan uvjet:
Erika Kohut upotrijebit će svoju ljubav za to da ovaj mladić postane njen gospodar. Sto
više vlasti nad njom zadobije, to će više postajati njena, Erikina, tvorevina. Klemmer će
već potpuno biti njen rob kada se budu, na primjer, odvezli u Ramsau na planinarenje.
Ali on će se, naravno, smatrati Erikinim gospodarom. Da bi to postigla Erika će upo-
trijebiti svoju ljubav. Jer to je jedini način da se njihova ljubav ne istroši prebrzo. On
mora povjerovati: ta mi se žena potpuno predala. Ali će zapravo on postati Erikino
vlasništvo. Tako to ona zamišlja. Sve može poći nizbrdo jedino ako Klemmer pročita
pismo i osudi njegov sadržaj. Zbog gađenja, srama ili straha, ovisno o tomu koji će
osjećaj u njemu prevladati. Svi smo mi ljudi i stoga nesavršeni, tješi Erika lice muškarca
preko puta sebe, koje upravo želi poljubiti i čije se crte sve više smekšavaju te gotovo
rastapaju. Pod njenim pogledom učiteljice. Ponekad smo doista osuđeni na propast i
vjerujem da je u načelu naš cilj propasti, zaključuje Erika, ne poljubivši ga, nego
pozvonivši na vrata stana iza kojih se isti tren pojavljuje majčino lice, izraza koji je
mješavina iščekivanja i ljutnje i na kojem se jasno čita pitanje: tko to sada smeta. Lice joj
se na trenutak ozarilo i već u sljedećim trenutku, čim je ugledala kćerkin privjesak,
ponovo smrknulo. Privjesak odmah govori koja je njegova odredišna luka: ova tu, stan
Kohutice star. i mlađ. Evo nas! Majka je pretrnula. Grubo su je izvukli ispod njene njena
pokrova snova i sada u spavaćici stoji pred gomilom što se dere. Dugim, uvježbanim
pogledom majka pita kćer što ovaj mladić ovdje traži. Istim pogledom zahtijeva da se
mladić smjesta pokupi odavde, budući da nije radnik plinare ili vodovoda koji očitava
brojilo, a takvi se ne računaju. Kći odgovara da s učenikom mora o nečem razgovarati i
zato će, jer je tako najbolje, s njim otići u svoju sobu. Majka je podsjeća da Erika nema
svoju sobu, jer ono što ona u svojoj megalomaniji naziva svojom sobom ujedno je maj-
čina soba. U ovom stanu, dok je god moj, zajedno odlučujemo, izgovara majka svoju
upravo donesenu odluku. Erika Kohut savjetuje majci da ne ulazi za njom i njenim
učenikom, inače će dobiti svoje! Dame su neugodne jedna prema drugoj i razgovaraju
povišenim, kreštavim glasovima. Klemmer se tomu zlurado veseli, a majka je
uvrijeđena. Majka skreće razgovor na drugu temu i gotovo bez glasa upozorava da
hrane koju je skuhala za večeru ima vrlo malo, samo za dvoje ljudi koji jedu malo, ne i
za dvoje koji jedu malo i još jednoga koji jede puno. Klemmer se odmah zahvaljuje: Ne,
hvala, ne bih jeo! Već sam večerao. Majka je sasvim izgubila prisebnost, jer hoda po tlu
neugodnih činjenica i može samo gledati. U ovakvom bi je stanju bilo tko mogao
odnijeti s mjesta na kojem stoji. Malo jači nalet vjetra srušio bi ovu živahnu damu, koja
inače šakama prijeti jakim udarima oluje i razumno odabranom odjećom pruža otpor i
najžešćim prolomima oblaka. Majka bespomoćno stoji nasred hodnika, svjesna da su se
njene nade izjalovile.

Procesija od njene kćerke i nepoznatog muškarca, kojega je majka upoznala samo

površno, ali ga se još uvijek jako dobro sjeća, prolazi pokraj majke prema kćerkinoj sobi.
Erika na brzinu izgovara pozdrav, koji je nesumnjivo upućen majci. Ne, očito je da se ne
pozdravlja s učenikom koji je neovlašteno prodro u njihov dom. To je zavjera čiji je cilj
uzdrmati svetost majčina imena. Majka se stoga obraća Isusu molitvom koju ne može
nitko čuti pa ni onaj kojemu je upućena. Vrata joj se neumoljivo zatvaraju pred nosom.
Majka ne može ni naslutiti što će se iza vrata odvijati između ovo dvoje, no to vrlo lako
može saznati zahvaljujući svojoj mudroj dalekovidnosti koja se pobrinula za to da se
vrata ne daju zaključati. Na vršcima prstiju šulja se majka prema vratima dječje sobe ne
bi li čula koje se glazbalo unutra svira. Glasovir sasvim sigurno ne, jer se glasovir u
svem svom sjaju gizda nasred dnevne sobe. Majka je bila uvjerena da je njeno dijete
utjelovljenje nedužnosti, a sada odjednom ima podstanara koji plaća najamninu kako bi
njeno dijete mogao prisiliti da uz povremene prekide preuzme neke dužnosti. Takvu
najamninu majka gnjevno odbija. Ne trebaju joj prihodi iz takvih izvora. Taj će dečko
svoju najamninu sasvim sigurno pokušati platiti u obliku površne i maglovite
zaljubljenosti, koja neće biti duga vijeka.
Kada je majka ispružila ruku prema kvaki, jasno je čula kako s druge strane vrata
netko pomiče težak predmet, vjerojatno bakin kredenc prepun nedavno kupljenih
modnih imitacija i detalja koje njena kći nosi uz isto tako nedavno kupljenu, iako, po
majčinu mišljenju, sasvim nepotrebnu odjeću. Netko je nasilu! pomaknuo i odvukao
kredenc s mjesta na kojem je stajao dugo godina. Majka stoji razočarano ispred vrata
kćerkine sobe, gdje pred njenim očima netko podiže barikade. U sebi ipak nekako
nalazi posljednju trunku snage kojom počinje gurati vrata. Gura ih vrškom desne pa-
puče od devine dlake, ali je papuča za udarac u vrata premekana. Majka osjeća bol u
nožnim prstima, kojega još nije posve svjesna jer je previše uzbuđena. Iz kuhinje dopire
miris zagorjele hrane. Nema ruke koja bi suosjećala u ovoj teškoj situaciji i okrenula
meso. Ovo dvoje nije našlo za potrebno obratiti joj se barem formalno jednom
rečenicom. Dali su joj nekakva bezvezna objašnjenja, iako je ovo majčin stan, u kojem je
i svojoj kćeri pružila topao dom. Majka se stanom koristi puno više od kćerke, jer vrlo
rijetko izlazi iz njega. Naposljetku, stan ne pripada samo djetetu, u njemu još uvijek živi
i majka, koja u njemu namjerava i ostati. Već večeras, kada ode ovaj neugodan
posjetilac, majka će kćerki u šali reći da se namjerava iseliti. U starački dom. A zatim će,
kada je kći, iznenađena, počne o svemu pobliže ispitivati, reći da nije tako mislila jer
kamo da doista ode? U majčin po prirodi neljubazan duh prodiru neugodne spoznaje o
skoroj promjeni vlasti i smjeni straže. U kuhinji razbacuje oko sebe napola skuhanu
hranu. Čini to više iz bijesa nego iz očaja. Starost jednom mora predati štafetnu palicu.
Majka u kćerki vidi otrovnu klicu sukoba generacija, koji će proći kada se dijete prisjeti
velikih majčinih zasluga, svega onoga što majci duguje. Majka nije računala s tim da će
u dobi, u koju je u međuvremenu zašla i Erika, morati dati ostavku. Umislila si je da će
stvari ovako moći ići sve do njene smrti. Dok se ne začuje zvuk velikog gonga. Svoje
dijete možda i neće nadživjeti, ali će zato sve dok živi ona biti ta koja je nadmoćna. Kći
više nije u godinama kada bi je mogle iznenaditi neugodnosti kakve ženi može prirediti
jedino muškarac. Ali danas se pojavio muškarac za kojega je pretpostavljala da si ga je
kći već odavno izbila iz glave. Majka je mislila da ju je uspješno odvratila od njega, a on
se odjednom, živ i zdrav, pojavljuje u njenu vlastitom gnijezdu!
Bez daha utonula je u kuhinjski stolac, okružena razbacanim ostacima hrane. Nema
nikoga nižeg ranga tko bi to pokupio. To joj je načas odvratilo misli od briga. Večeras,
uz televiziju, neće s Erikom progovoriti ni riječi. A ako i progovori, tada će Eriki
objasniti da sve što čini majka čini iz ljubavi. Majka će Eriki priznati koliko je voli i tom
će ljubavlju ujedno opravdati sve svoje eventualne pogreške. U vezi s tim citirat će Boga
i druge pretpostavljene koji su uvijek visoko cijenili ljubav, ali nikada sebičnu ljubav
kakva klija u tom mladiću. Za kaznu majka uopće neće htjeti razgovarati o filmu, je li joj
se svidio ili ne. Danas neće, kao obično, razmijeniti mišljenja, jer je majka tako odlučila.
Kći se danas mora ravnati prema majčinim željama. A sama sa sobom kći ne može
razgovarati. Nema diskusije, ti jako dobro znaš zašto.
Ne večeravši, majka odlazi u dnevnu sobu i uključuje televizor u boji, tu stvarčicu što
neprekidno privlači pozornost, i pojačava ton kako bi kći koja se duri u susjednoj sobi
požalila što je od dva zadovoljstva odabrala ono dosadnije. Majka očajnički traži utjehu
i nalazi je u činjenici da je kći muškarca dovela kući, a ne povlači se s njim kojekuda.
Majka se pribojava da je iza zabarikadiranih vrata progovorilo tijelo. Osim toga, boji se
da se mladić želi dokopati novca. Sasvim joj je jasno da on, iako se pametno pretvara da
želi jedino njenu kćer, želi novac. Može dobiti sve osim novca, odlučuje obiteljska
ministrica financija, koja će odmah sutra promijeniti lozinku na štednoj knjižici. Lozinka
više neće glasiti Erika. Kći će se lijepo osramotiti kada u banci bude htjela prebaciti
imovinu na mladićevo ime.
Majka se pribojava da kći iza vrata sluša jedino ono što joj govori tijelo, koje je pod
dodirom tuđe ruke možda baš ovog trenutka živnulo. Pojačava glasnoću televizora
tako jako da se to već može smatrati neodgovornim prema susjedima. Stan vibrira od
fanfara posljednjeg suda koje najavljuju početak Dnevnika. Ubrzo će susjedi početi
lupati drškama metli o zidove i strop ili zvoniti na vrata da bi se osobno požalili na
buku. Pravo joj budi, Eriki, jer majka će susjedima reći da je Erika kriva za tu zvučnu
pometnju, nakon čega Erika neće moći susjedima pogledati u oči.
Iz kćerkine sobe, u kojoj caruje meso, ne čuje se ni glas. Ni krik ptice, ni glasanje
mukača, ni potmula grmljavina. Ali majka ni uz najbolju volju ne bi mogla ništa čuti čak
i da je kćerka na sav glas počela vikati. Ton televizora koji grmi o lošim vijestima stišava
zato na normalnu glasnoću, kako bi mogla čuti što se događa u kćerkinoj sobi. Još
uvijek ne čuje ništa, jer kredenc ne prigušuje samo korake i djela već i glasove. Majka
sada sasvim isključuje ton, ali iza vrata se ništa ne miče. A onda ga opet pojačava da bi
se nečujno mogla prišuljati vratima i prisluškivati. Kakve li će glasove čuti, glasove
užitka, boli ili i jedne i druge? Prislanja uho na vrata. Šteta što nema stetoskop. Nasreću,
čuje se samo razgovor. Ali o čemu razgovaraju? Razgovaraju li o majci? Ni majka se
više ne zanima za TV program, iako kćerki uvijek govori da je televizija na kraju
napornog radnog dana nezamjenjiva. Kći radi, ali majka smije s njom gledati televiziju.
Gledati televiziju majka inače voli, ali moći s djetetom gledati što se događa u dalekom
svijetu poseban je užitak, poput fina začina. Taj se začin sada raskuhao i televizija majci
više ne ide u tek. Postala je jednolična i dosadna.
Majka odlazi do ormarića s otrovom u dnevnoj sobi, salonu. Prvo ispija jednu, a
zatim još nekoliko čašica likera. U nogama osjeća umor, a u glavi težinu. Liježe na sofu,
s bocom likera pored sebe. Iza vrata kćerkine sobe divlja meso kao da ga je zahvatio rak
koji raste i nakon što je vlasnik tijela već odavno umro. Majka nastavlja piti liker.
Walter Klemmer sada je, kada su obavljene sve pripreme i vrata zabarikadirana,
popustio želji da se baci na Eriku Kohut. Nitko ne može ući, ali ni izići bez njegove
manualne pomoći. Žena je u sobi, a kredenc koji je nabio na vrata štiti ih od vanjskog
svijeta. Klemmer opisuje Eriki nešto kao utopijsko partnerstvo začinjeno ljubavnim
osjećajima. Kako li lijepa može biti ljubav kad u njoj možeš uživati s pravom osobom.
Erika priznaje da će tek nakon mnogih nesporazuma i velike pomutnje doživjeti ljubav.
Začahurila se u zaštitnu ovojnicu svoga tijela i potisnula sve osjećaje. Ispred sebe
grčevito drži kredenc svoga srama i drvene škrinje svoje nelagode pa bi Klemmer sada
silom morao odmaknuti taj namještaj da bi joj uopće mogao prići. Ona želi biti
instrument na kojem će ga ona učiti svirati. On treba biti slobodan, a ona u lancima. Ali
svoje će okove Erika odabrati sama. Ona je osobno odlučila pretvoriti se u predmet, u
alat, a Klemmer će morati odlučiti želi li se tim predmetom poslužiti. Erika sili
Klemmera da pročita njeno pismo i u sebi ga unaprijed preklinje da se na sadržaj pisma,
kad ga pročita, ne obazire. Ako ni zbog čega drugoga onda zato što je ono što on prema
njoj osjeća ljubav, a ne tek njen treperavi privid na otiračima. Erika mu neće dopustiti
da joj se približi ukoliko bude voljan u njihovu odnosu prihvatiti silu. No ona će se
uvijek razveseliti njegovoj naklonosti, koja će isključivati silu prema stvorenju koje je
odabrao. Eriku može dobiti samo pod uvjetom da silu ne isključuje. Mora je voljeti
toliko da bi mogao zanijekati sebe, a i ona će njega voljeti ljubavlju kojom će poreći sebe.
Jedno drugom neprestano pružaju ovjerene dokaze sklonosti i odanosti. Erika ipak čeka
da se Klemmer zakune da će se iz ljubavi odreći sile. Erika će iz ljubavi zanijekati samu
sebe i zahtijevati od Klemmera da joj učini sve ono što je u pismu podrobno opisala, pri
čemu će se usrdno nadati da će je on poštedjeti svega onoga što ona u pismu zahtijeva.
Klemmer gleda Eriku s ljubavlju i obožavanjem, kao da ga netko promatra kako
Eriku gleda s obožavanjem i odanošću. Nevidljivi gledatelj nadvio se Klemmeru preko
ramena. Što se Erike tiče, njoj preko ramena gleda izbavljenje kojemu se nada. Potpuno
se predala Klemmeru i nada se da će joj apsolutno povjerenje koje će se medu njima
razviti donijeti to izbavljenje. Od sebe očekuje poslušnost, a od Klemmera naredbe koje
će je učiniti dokraja poslušnom. Erika se smije: za to je potrebno dvoje! I Klemmer se
smije. Zatim izjavljuje da njih dvoje ne trebaju izmjenjivati pisma, već poljupce. Klem-
mer uvjerava svoju buduću dragu da njemu može sve reći, baš sve i da mu ništa ne
mora još posebno napisati. Sramiti bi se trebala ta žena koja je naučila svirati glasovir,
mirne duše! Svojim dobrim izgledom može muškarcu nadomjestiti spolnu privlačnost,
što je znanjem polako uništava. Klemmera će njegova ljubav uzdići u nebesa; pritom
neće morati paziti na prometne znakove, koji su napismeno utvrđeni. Ovdje mu je
pismo! Zašto ga ne otvara? Erika zbunjeno povlači uzde svoje slobode i volje, koje
konačno uručuju odluku o svom povlačenju, ali muškarac ne razumije njenu žrtvu.
Zatim se iz te bezvoljnosti počinje uzdizati potmuli osjećaj očaranosti, koji ju je snažno
uzbudio. Klemmer se kao usput šali: Prošla me volja. Time joj prijeti da to meko,
mesnato i pasivno tijelo, koje postaje pokretno jedino za klavirom, u njemu više ne
može probuditi nikakvu strast, ako se između njih isprečuju toliki problemi. Sada smo
konačno sami, možemo početi! Više nema natrag, nema ustručavanja. Silnim je
obilaznicama konačno došao ovamo. Jede svoju porciju i pohlepno poseže za još;
kutlačom grabi i od priloga. Klemmer silovito odmiče pismo od sebe i govori Eriki da se
nju, na njenu sreću, mora siliti. Opisuje joj sreću koja je čeka s njim, opisuje joj svoje
dobre strane i prednosti, ali i nedostatke, kojih ima upravo zato što je živ, za razliku od
mrtvog papira! I ona će, budući da je također živo biće, uskoro osjetiti kakva je. Walter
Klemmer između redaka prijeti govoreći kako se muškarac vrlo brzo zasiti nekih žena.
Žena sebe mora znati pripremiti na različite načine. Erika, uvijek jedan korak ispred
njega, to odavno zna. Zato Klemmeru u ruke gura pismo, u kojemu opisuje kako se u
određenim okolnostima može produžiti porub neke veze. Erika kaže: Da, ali najprije
pročitajte pismo. Klemmer ne može ne uzeti pismo; trebao bi ga zapravo pustiti da
padne na pod, ali tako bi uvrijedio ženu. Nasumce je i divljački ljubi, radujući se da se
konačno urazumila i da želi surađivati. To će joj on, Klemmer, uzvratiti silnim
ljubavnim dobročinstvima. Pročitaj pismo, naređuje Erika. Klemmer mrzovoljno odlaže
Eriku iz svojih lijepih ruku i dere omotnicu. Čita, čudeći se onome što u pismu piše, a
zatim pojedine odlomke čita naglas. Ako je ono što je tu napisano istina, crno mu se
piše, ali ovoj se ženi, to joj može jamčiti, piše još crnje. Ma koliko da se trudio, ne može
je više pogledati u oči; čovjek takvo što može taknuti samo u rukavicama. Erika vadi
staru kutiju od cipela i iz nje sve ono što je dugo skupljala. Pita se što će on od svega
toga odabrati; njoj je u svakom slučaju najvažnije da je sveže tako da bude sasvim
nepomična. Želi da vanjska pomoćna sredstva preuzmu njenu odgovornost. Nekome se
ipak želi povjeriti, ali pod svojim uvjetima. Zapravo ga izaziva!
Klemmer joj objašnjava kako treba hrabrosti da se odbije izazov, a odluči za normu.
Klemmer je norma. Klemmer čita i pita se što si ta žena umišlja. Sumnja da misli
ozbiljno. On je pak smrtno ozbiljan, a naučio je biti takav veslajući na divljim vodama,
gdje često dospijeva u opasne situacije, u kojima se mora znati snaći.
Erika moli gospodina Klemmera da joj priđe, a odjevena je samo u crno prozirno
rublje i crne čarape! Takva joj se odjeća sviđa. Moja je najveća želja, čita obožavani
gospodin Klemmer, da me kazniš. Željela bi da joj Klemmer za kaznu uvijek bude za
petama. Klemmer će biti njena kazna. I to tako da će je najbolje što zna i s užitkom
čvrsto, strogo, temeljito, obilno, stručno, okrutno, bolno i rafinirano vezati, svezati,
zavezati i zakopčati ovim konopcima koje je skupila, ali i kožnatim vezicama i okovima,
koje je također nabavila. Molim te budi tako dobar i koljenima mi pritom pritisci tijelo.
Klemmer se tomu glasno smije. Uvjeren je da se ona zafrkava kada mu objašnjava
kako je šakama mora udarati u želudac i tako čvrsto sjesti na nju da ispod njega leži
poput daske, sasvim nepomična u njegovim strahotno lijepim okovima. Klemmer njišti
od smijeha, jer ona ne može misliti ozbiljno i sve je to, naravno, izmislila. Ova mu se
žena pokazuje u nekom sasvim novom svjetlu, vežući ga tako još čvršće za sebe. Ona
traži zabavu i ne isključuje ni jedan njen oblik. Jer u pismu naprimjer piše: poput crva
ću se izvijati u lancima kojima si me ti okrutno okovao i u kojima ćeš me ostaviti satima
te me pritom sa svih mogućih strana udarati šakama i nogama ili me čak bičevati! Erika
mu napismeno izjavljuje da pod njim želi nestati s lica zemlje. Njena dobro uvježbana
poslušnost treba nove izazove! A majka nije sve, iako je jedna jedina. Ona jest i ostaje u
prvom redu majka, ali muškarac traži puno više od majke. Klemmer pita što si ona
zapravo umišlja. I tko je ona uopće, zanima ga. Čini mu se da Erika ne zna što je sram.

Klemmer želi što prije van iz ovog stana, koji mu počinje sličiti klopci. Nije znao u što
se upušta. Nadao se nečem boljem. Kajakaš je ovdje prisiljen istraživati nesigurne vode.
Sam sebi ne želi priznati u kakav se položaj doveo, niti će to ikome ikada ispričati. Sto ta
žena želi od mene, pita se sa strahom. Je li dobro razumio da tako što će postati njen go-
spodar zapravo nikada neće moći postati njen gospodar? Dok ona određuje što s njom
mora raditi, jedan dio nje uvijek će mu ostati nedokučiv. Kako olako povjeruje
zaljubljeni da će prodrijeti do najskrivenijih kutaka onog drugog. Erika je uvjerena da u
svojoj dobi još uvijek može birati, dok je on puno mlađi i otuda njegovo pravo da bude i
da bira prvi. Erika od njega napismeno zahtijeva da se prema njoj odnosi kao prema
svojoj robinji i da joj daje zadaće. On u sebi misli: ako tu nema ničeg drugoga osim
ovoga što ona od njega traži, on je ipak nikada neće kazniti. On je mladić plemenita srca
i takvo što bi mu preteško palo. Ima granica koju on zbog dragih mu navika ne može
prijeći. Moraš poznavati svoje granice, a granice počinju ondje gdje počinje bol. Nije da
se on takvo što ne bi usudio, ali jednostavno to ne želi. Ona ga u pismu obavještava da
će mu se uvijek obraćati pismenim ili telefonskim putem a nikada osobno. Naglas se to
ne usudi izreći! Pogotovo ne kada ga gleda u njegove plave oči.
Klemmer se od smijeha počeo udarati po bedrima kada je čuo da MU ona želi dati
naputke kako da se ponaša! I da bi je povrh svega on trebao odmah poslušati. Nadalje
te molim, kaže ona, da cijelo vrijeme opisuješ što mi tog trenutka radiš. I glasno mi
prijeti onim što ćeš mi raditi nakon toga ako ti odbijem poslušnost. Sve joj mora detaljno
opisati. I bol joj, koju će povećavati, mora unaprijed podrobno opisati. Ali Klemmer se
ponovo počinje rugati Eriki koja za to vrijeme šuti: Što misli tko je ona? Njegova poruga
sadrži i neizrečeno mišljenje da je ona zapravo nitko i ništa. On govori o svojim
granicama, koje poznaje jedino on jer je u njih osobno zabio međaše. Ta granica počinje
ondje gdje nešto moram učiniti protivno svojoj volji, pokušava Klemmer ironijom
ublažiti ozbiljnost situacije. On čita pismo, samo za šalu. Više radi vlastitog
zadovoljstva čita naglas kako ono što si ona priželjkuje nitko drugi ne bi izdržao, a da
prije ili kasnije ne umre. Pravi popis boli. Smijem postupati s tobom kao s predmetom,
zaključuje Klemmer. Nitko u školi ne smije primijetiti što se između njih dvoje događa,
nastavlja ona. Klemmer je pita nije li malo skrenula. Vara se ako misli da njihov odnos
nitko neće primijetiti. Grdno se vara!
Erika šuti i objašnjava u pismu da će njeno tupo pijanističko krdo možda i tražiti neka
objašnjenja, ali da ih neće dobiti. Erika je prema svojim učenicima uvijek bila gruba i
nikada se nije na njih obazirala, usprotivio joj se Klemmer. Ali ni on se ne namjerava
posve razotkriti pred ljudima koji svi zajedno nisu pametniji od njega. Takvo što nisam
očekivao od našeg odnosa, Erika. Klemmer nastavlja čitati pismo, koje ni uz najbolju
volju ne može ozbiljno shvatiti budući da u njemu stoji kako ne smije ispuniti ni jednu
njenu molbu. Ako te ja, ljubljeni moj, zamolim da olabaviš lance kojima sam okovana i
ako mi ti uslišaš tu molbu, možda bih se mogla osloboditi svojih okova. Zato je jako
važno da ne obraćaš pozornost na moje molbe! Naprotiv, kada te preklinjem da mi
nešto učiniš, ti se pravi da si to doista i htio učiniti, ali zapravo samo još jače i okrutnije
pritegni okove na mojem tijelu i remenje za dvije-tri rupice, što jače, to bolje za mene, a
osim toga najlonkama, koje ću staviti sa strane, napuni mi usta i potom usta što je
čvršće moguće zaveži, tako da ne mogu ni pisnuti.
Klemmer kaže ne i neka izvoli odmah prestati. Pita Eriku želi li pljusku. Erika ne
progovara. Klemmer joj prijetećim glasom kaže da će pismo pročitati samo zato što ga
zanima klinički slučaj kakav je ona. Kaže joj: Ženi kao tebi to ne treba. Pa Erika nije
ružna! Nema nikakvu vidljivu tjelesnu manu, osim što je stara. Još uvijek ima sve zube.
Ovdje piše: veži me gumenim crijevom, već ću ti pokazati kako, zgužvane mi
najlonke tako duboko uguraj u usta da ih ne mogu izbaciti jezikom. Gumeno sam
crijevo već pripremila! Što čvršće mi zamotaj glavu i, kako bih jače uživala, stegni ovoj
tako čvrsto i stručno da ga ne mogu skinuti. Ostavi me da u bolovima, prepuštena sebi,
čamim satima, a ništa ne mogu učiniti. A moja nagrada, pita Klemmer šaleći se. Pita to
zato što mu gledanje tuđeg bola nije nikakvo zadovoljstvo. Bol koju osjeća u sportskim
aktivnostima, koje je svojevoljno odabrao, nešto je sasvim drugo, tada pati jedino on.
Recimo hladan tuš u sauni nakon vožnje ledenim vodama gorskih rijeka. Takve uvjete
odabirem ja osobno i zato bih ti rado objasnio što smatram ekstremnim uvjetima.
Rugaj mi se i govori mi da sam tvoja glupa robinja, a možeš mi govoriti i još ružnije
stvari, moli ga dalje Erika u pismu. Molim te da uvijek vrlo glasno opisuješ što toga
trenutka radiš i da mi unaprijed oslikaš kako se može pojačati bol, ali da je u svojoj
okrutnosti ipak ne pojačaš. Prijeti mi, ali nemoj prijeći granice. Klemmer razmišlja o
tomu do kakvih je on već sve granica došao, ali ovakvu ženu još nije sreo! Ti stari,
smrdljivi potočiću, ti sigurno nećeš doprijeti do novih, nepoznatih obala, govori joj
mrzovoljno, iako u mislima. Već ju je obasuo pogrdama, iako, opet, samo u sebi. Gleda
tu ženu koja priželjkuje da od slasti side s uma i pita se tko uopće poznaje ženski rod.
Žene misle isključivo na sebe. Nakon svega će mi još iz zahvalnosti ljubiti stopala.
Pismo je glede toga sasvim jasno. U pismu se dalje predlaže da njihov odnos ostane
potpuna tajna. Nastava je idealno plodno tlo za velike tajne, ali i za isticanje u javnosti.
Klemmer primjećuje da se pismo u istom tonu nastavlja u beskraj. Ovo što čita može
shvatiti jedino kao kuriozitet. Najradije bih odmah napustio ovaj stan, određuje
Klemmer u sebi svoj krajnji cilj. Jedino što ga ovdje drži jest znatiželja: kako daleko
može ići netko tko želi doseći zvijezde! Klemmer, filtrima vrećica-zvijezda, već dulje
osvjetljava svoju bližu okolinu. Svemir glazbene umjetnosti rasprostire se posvuda
uokolo; žena bi trebala samo ispružiti ruku i dohvatiti ga, ali ona se zadovoljava malim
stvarima! Klemmer bi je najradije udario nogom.
Erika gleda muškarca. Jednom je bila dijete i nikada to više neće biti.

Klemmer je zafrkava i govori kako je nepravedno dobivati nezaslužene udarce. Ova

žena udarce zaslužuje samim svojim prisustvom, ali to je premalo. Erika misli na stare
pokretne stube u robnim kućama svoga djetinjstva. Klemmer pecka da bi mu se ruka
ponekad možda mogla omaknuti, to uopće ne želi osporiti, ali što je previše, previše je.
Bez neobuzdanosti u trenucima bliskosti, molim! Ona iskušava njegovu ljubav, to i
slijepac može vidjeti. Ispituje koliko bi daleko on išao u svojoj ljubavi prema njoj.
Provjerava je li spreman na vječnu vjernost i želi da joj on to potvrdi prije negoli uopće
išta započnu. Tako žena razmišlja. Čini se da provjerava koliko može računati na
njegovu odanost i koliko su čvrste zidine njene privrženosti. I naravno, ako je to uopće
važno: kolika je njena sposobnost predati se drugome. Jer znanje se temelji na
sposobnostima.
Klemmer je čvrsto uvjeren da se ženi u ovoj fazi veze može svašta obećati, a ništa ne
održati. Ako ga se sporo kuje, vruće se željezo strasti brzo hladi. Zato ga se brzo mora
obraditi čekićem. Muškarac obrazlaže sve slabije zanimanje za određeni primjerak
ženskog roda: iscrpljen je od prevelika posla. Razdire ga potreba da bude sam.
Klemmer iz pisma razabire da ova žena želi da je on proguta. Ne hvala, nema apetita,
Klemmer se zahvaljuje, odbija. Svoje odbijanje obrazlaže načelom: što ne želiš da tebi
drugi čine, nemoj ni ti drugima činiti. I da ne želi zgužvani rupčić u ustima i lance po
tijelu. Ja te toliko volim, govori Klemmer, da te nikada ne bih mogao povrijediti, ni
onda kada bi ti to željela. Jer svatko od nas čini isključivo ono što želi. Klemmer iz
pročitanoga neće izvlačiti nikakve zaključke, to mu je odmah bilo jasno.
Izvana potmula grmljavina televizora, na čijem ekranu muška osoba prijeti ženskoj.
Današnja epizoda obiteljske TV sapunice bolno pogađa Erikin duh, koji je za takvo što
otvoren i to prihvaća. Taj se duh u njena vlastita četiri zida razvija do veličanstvenih
razmjera, jer mu ondje ne prijeti nikakva konkurencija. Majci se može približiti jedino
tako da razvije nenadmašive pijanističke sposobnosti. Majka tada kaže da je Erika
najbolja. To je laso kojim hvata kćer.
Klemmer čita rečenicu u kojoj stoji da po vlastitom nahođenju Eriki smije određivati
kazne. Pita je zašto u pismu nije sama sebi odredila kazne, ali se pitanje odbija o Erikinu
oklopnu krstaricu. Ovdje ionako piše da je to samo prijedlog. Erika se nudi da će kupiti
lanac i dvije brave, koje ona sasvim sigurno neće moći otvoriti. I molim te, ne
zabrinjavaj se zbog moje majke! Ali zato je majka zabrinuta za nju i s druge strane
šakom udara o vrata. Njeni se udarci jedva čuju zbog kredenca koji je strpljivo
podmetnuo leda. Čuje se majčin lavež i šum televizora. U televizoru su zarobljeni
maleni likovi, s kojima gledatelj radi što hoće jer televizor po želji može uključiti i
isključiti. Sićušnim likovima s televizora suprotstavljaju se veliki likovi iz pravog
života, pri čemu pravi život pobjeđuje jer on može naređivati likovima na ekranu. Pravi
se život posve ravna prema televiziji, koja oponaša pravi život.
Likovi s otrovno napuhanim fen-frizurama preplašeno se gledaju ravno u oči, no
jedino oni izvan TV ekrana mogu nešto vidjeti; oni drugi gledaju s ekrana i niti što vide
niti što shvaćaju.
Moramo nabaviti, iznosi Erika još jedan prijedlog, i bravu za ova vrata ili nekakvu
napravu kojom bi se vrata mogla zatvoriti! To mirne duše možeš prepustiti meni,
ljubavi! Željela bih da od mene napraviš paket koji će ti biti predan na milost i nemilost.
Licem u lice s tim naredbodavnim tijelom, Klemer nervozno oblizuje usne. Pred njim
se kao na televiziji otvara svijet minijatura. U tom svijetu jedva ima mjesta da zamahne
nogom prema ženi ispred sebe što se odjednom strašno smanjila, sićušnoj figurici Eriki
što mu gazi po mozgu. Mogao bi je bacati u zrak poput lopte i više je ne uhvatiti.
Mogao bi iz nje ispuhati zrak. Ona se namjerno ponižava, iako to pred njim ne mora
činiti. Jer on joj priznaje sposobnosti. Ona se više ne želi osjećati nadmoćnom, jer neće
moći naći nikoga tko će se osjećati nadmoćan u odnosu na nju. Erika namjerava poslije
kupiti još neke dodatke za njihovu malu zbirku predmeta za mučenje. Zajedno će
svirati na tim privatnim orguljama. No zvuk se orgulja ne smije čuti u javnosti. Učenici
ne smiju ništa posumnjati, zabrinuta je Erika. Majka tiho i ljutito jeca ispred vrata. U TV
sapunici gotovo nečujno, jer ton je na televizoru utišan, jeca žena na koju nitko ne
obraća pozornost. Majka je u stanju i sasvim je spremna tako pojačati zvuk da će se od
jecanja žene iz TV sapunice tresti čitav stan. Ako se ona, majka, ne smije umiješati, jer bi
smetala ovim dvoma iza vrata, tada će to učiniti teksaška imitacija žene s trajnom
ondulacijom, i to vrlo jednostavno — pritiskom na daljinski upravljač.
Erika će se drznuti i jednostavno nešto neće učiniti, a zauzvrat želi da je on odmah
kazni. Jednostavno neće izvršiti neki zadatak. Majka neće saznati da Erika nije izvršila
svoju dužnost. Molim te, ne zabrinjavaj se zbog moje majke. Walter Klemmer sasvim se
sigurno neće zabrinuti zbog Erkine majke, ali će se zato majka zabrinuti zbog njih i na
to će ih upozoriti grmljavinom televizora. Tvoja nas majka jako ometa, tuži se muškarac
plačljivim glasom. Erika mu upravo predlaže da pribavi crnu plastičnu ili najlonsku
pregaču i na njoj izreže rupe kroz koje bi se Vidjeli Njeni Spolni Organi. Klemmer pita
gdje će naći takvu pregaču, osim ako je ne ukrade ili ne skroji. Pokazati se muškarcu
samo kroz rupice na pregači, to je, dakle, vrhunac njene mudrosti, ruga joj se. To je
sigurno vidjela na televiziji, gdje se nikada ne pokaže cjelina, nego samo djelići, što
svaki pojedinačno čini svijet za sebe? Režiser isporučuje isječke stvarnosti, a ostatak
izmišljamo mi. Erika mrzi ljude koji televiziju gledaju ne razmišljajući. Ako si otvorena
duha, od svega možeš imati koristi. Televizija lifra gotove obrasce, a um prikladna
pakovanja. Um po želji mijenja životne okolnosti, izmišlja nastavak radnje ili radnju
mijenja. Razdvaja i spaja zaljubljene onako kako je to scenarist odmah trebao
predvidjeti. Naša glava sve prepravi onako kako se njoj sviđa.
Erika želi da je Walter Klemmer muči. Klemmer je ne želi mučiti i kaže: Nismo se
tako dogovorili, Erika. Erika ga moli neka joj, molim lijepo, sve konopce i čeličnu užad
stegne tako čvrsto da ih kasnije ni on ne može odriješiti. Ne štedi me nimalo, naprotiv,
upotrijebi svu svoju snagu! I sveži me posvuda. Sto ti znaš koliko sam ja snažan,
postavlja Walter Klemmer retoričko pitanje njoj koja ga još nikada nije vidjela kako
vesla. Ona sasvim sigurno misli da je puno slabiji nego što jest. I ne sluti što bi joj on
mogao napraviti. Stoga mu piše: Znaš li da su konopci čvršći ako se prije toga neko
vrijeme namaču u vodi? Učini to, molim te, kada god poželim i mirne duše uživaj u
tomu. Jednog me dana, navest ću ti u nekom od sljedećih pisama kojeg, iznenadi
konopcima koje ćeš najprije natopiti, a potom osušiti kako bi se skrutili. Kazni me zbog
svih mojih prijestupa! Klemmer joj pokušava objasniti da Erika, koja šuti, šutnjom krši
osnovna pravila kulturnog ponašanja. Erika i dalje šuti, ali glavu drži uspravno.
Uvjerena je da je na pravom putu i želi da on dobro spremi sve ključeve kojima će je
zaključavati! Ne smije ništa izgubiti. A zbog moje se majke ne zabrinjavaj, nego zatraži
od nje rezervne ključeve, kojih ima jako puno! Izvana zaključaj i mene i majku! Već
danas očekujem da ćeš žurno morati otići i da ćeš me, što je moja najveća želja, okovati,
vezati i zakopčati te me zgrčenu, s majkom u drugoj sobi, ostaviti ležati do sljedećeg
dana. Ne zabrinjavaj se zbog moje majke, jer moja je majka isključivo moja briga. Uzmi
sve ključeve, i soba i stana, nemoj ni jedan ostaviti ovdje!
 Klemmer ponovo pita što će time dobiti. Klemmer se smije. Majka grebe po vratima.
Vrata su zatvorena. Erika šuti. Majka se smije. Klemmer grebe po vratima. Vrata škripe.
Televizor je isključen. Erika jest.

Da ne bih mogla cviljeti od bola, molim te da mi u usta uguraš klupko od najlonki,

debljih čarapa ili si. i da u tom uživaš. Uživaj i dok mi preko začepljenih usta stručno
vezuješ gumeno crijevo (u maloprodaji u specijaliziranim trgovinama) ili najlonke, kako
klupko ne bih mogla izbaciti. Pritom, molim te, nosi, malene crne kupaće gaćice, koje
više otkrivaju nego što skrivaju. Kunem ti se da nitko ništa neće saznati!
Ljudski mi se obrati riječima: Vidjet ćeš ti kakav ću lijep paket od tebe napraviti i
kako ćeš se lijepo osjećati pošto te ja obradim. Laskaj mi kako sam lijepa ovako
začepljenih usta i govori kako ćeš me zavezanu ostaviti 5-6 sati, nikako kraće. Čvrsto mi
sveži članke nogu u najlonkama i zapešća te me bez mog dopuštenja omotaj i stegni
konopcem od stopala do bedara i naviše. Moramo to isprobati. Svaki ću ti put objasniti
što želim i kako to želim, ali uvijek će to biti onako kako si jednom već učinio. Bi li me
mogao, molim te, usta začepljenih maramicom i svezanu u nepomičan stup postaviti
ispred sebe? Ako da, najljepše ti zahvaljujem. Kožnatim mi remenčićima, molim te,
sveži ruke uz tijelo, što čvršće možeš. Tako da ne mogu stajati.
Walter Klemmer pita: Molim? I odmah u sebi odgovara: Molim! Stisnuo se uza ženu
koja nije njegova majka, a ona mu to potvrđuje tako što ga nije zagrlila kao da joj je sin.
Ruke joj spuštene počivaju uz tijelo. Mladić očekuje nježan pokret i nježno se privija uz
nju. Moli je za gestu ljubavi i nježnosti, kakvu bi mu nakon ovako snažnih osjećaja
uskratio samo netko potpuno bezosjećajan. Erika Kohut osjećaje poklanja isključivo
sebi, nikom drugom. Molim te, molim te, čuje se učenikov jednoličan glas, ali mu
učiteljica na to ne uzvraća ljubaznošću. Njen mu odgovor, jednak odbijanju, objašnjava
da ga pušta da pase po njoj, ali da mu nije dužna podati i usne. Čitanje to ne može
nadomjestiti, psuje grubo muškarac. Žena ga i dalje potiče da čita pismo. Klemmer je
optužuje: Ništa mi drugo ne možeš ponuditi. To je neoprostivo. Ne može se samo
uzimati. Klemmer se dragovoljno nudi da je upozna sa svjetovima koje još nije
upoznala! Erika niti daje niti prima.
Ali ona u pismu prijeti da će biti neposlušna. Budeš li svjedok nekog mog prijestupa,
savjetuje Walteru Klemmeru, udari me kada budemo sami, molim te, svom snagom
nadlanicom po licu. Pitaj me zašto se ne žalim majci i ne uzvraćam. Molim te, svakako
mi sve to govori kako bih se osjećala što bespomoćnijom. Uvijek se prema meni odnosi
onako kako sam ti napisala. Vrhunac, na koji se sada i ne usudim misliti, bit će kada me,
izazvan mojim marom, budeš zajahao. Sjedni mi, molim te, svom težinom na lice i
bedrima mi stisni glavu tako snažno da se ne mogu pomaknuti. Upozoravaj me koliko
nam je vremena ostalo i ponavljaj: imamo dosta vremena! Prijeti mi da ćeš me satima
ostaviti u takvom položaju ako dobro ne napravim nešto što si mi naredio. Pusti me da
satima čamim s tobom na licu! Ostani sjediti na meni dok ne poplavim. Ovim pismom
od tebe tražim da mi priuštiš te slasti. Sigurno ćeš bez problema odgonetnuti za kakvim
još, većim, slastima čeznem. Ne usudim se ovdje ih zapisati. Pismo ne smije dospjeti u
krive ruke. Dobro me ispljuskaj! Ne obaziri se na moje ne. Ne obraćaj pozornost na
moja zazivanja. Ili molbe. Što se majke tiče, ne gledaj je!
Vani tiho zuji televizor. Velikim gutljajima majka opet počinje ispijati liker. Treba
nešto što će joj odvratiti misli od briga. Posvuda su obitelji za stolom. Mali se ljudi na
televiziji mogu pritiskom na tipku izbrisati u svakom trenutku. Ali tada nitko ne bi
znao kakva ih je sudbina u seriji snašla, što majka ne bi mogla podnijeti. Jednim okom
gleda seriju, a drugim pazi na vrata kćerkine sobe. Bude li to sutra kćer zanimalo, moći
će joj ispričati sadržaj današnjeg nastavka, tako da se kći čudom ne čudi kada bude
gledala sljedeći gorki nastavak.
Klemmer sebe smatra pozvanim da objektivno i bez požude promatra žensko tijelo
pred sobom. Ali požuda ga neprimjetno obuzima. Glina požude slijepila je njegove
misli, a birokratska rješenja koja mu Erika propisuje daju mu smjernice za njegovo
puteno postupanje.
Klemmer se polako počinje uživljavati u ženine želje, htio on to ili ne. Ali čita ih kao
da je još uvijek izvan svega. Ipak, užitak će ubrzo promijeniti njegov stav!
Erika želi jedno: da netko žudi za njenim tijelom. Želi biti sigurna da će se to dogoditi.
Dok Klemmer čita pismo, raste njegova želja da sve opisano i isproba. Spušta se
sumrak, ali oni ne pale svjetlo. Dovoljno im je svjetlo uličnih svjetiljaka.
Je li doista točno, kao što ovdje piše, da mu mora gurnuti jezik u stražnjicu, kada joj
on zajaše na lice? Klemmer sumnja u točnost onoga što čita, za što okrivljuje slabu
rasvjetu u sobi. Žena koja svira Chopina nije mogla ozbiljno misliti kada je ovo pisala.
Ali baš to i ništa drugo ona ne želi, upravo zato što je stalno svirala samo Chopina i
Brahmsa. Došao je do mjesta gdje ga moli da je siluje, što ona više zamišlja kao
nagovještaj silovanja. Kada se više ne budem mogla ni pomaknuti, govori mi, molim te,
o silovanju i da je ono neizbježno. Ali molim te da uvijek kažeš više od onoga što ćeš
doista učiniti! Govori mi da ću od užitka sići s pameti kad sa mnom budeš postupao
brutalno, ali temeljito. Brutalnost i temeljitost dvije su neukrotive sestre, što na svaki
pokušaj da ih se razdvoji počinju vikati. Kao Ivica i Marica, a ono prvo je već u
vještičinoj peći. Pismo objašnjava da će Erika od slasti izgubiti pamet ispuni li Klemmer
sve navedeno. S uživanjem joj treba prilijepiti što više sočnih pljusaka. Unaprijed naj-
ljepše zahvaljuje! Ali molim te, nemoj me ozlijediti, piše između redaka.
Žena se htjela ugušiti od Klemmerove poput kamena tvrde kite, dok nepomično leži
pritisnuta o pod. To što ovdje piše plod je njenih dugogodišnjih razmišljanja. Ipak, Erika
se nada kako ljubav neće dopustiti da se sve to i obistini. Ustrajat će u svojim
zahtjevima, ali on će je odbiti, a odbijanje ublažiti nekim općenitim znakom ljubavi.
Erika je uvjerena da ljubav sve opravdava i oprašta. I zbog toga joj se, molim lijepo,
mora olakšati u usta, i činiti to tako dugo dok joj jezik ne odrveni, a ona možda
ispovrati. U pisanu i isključivo pisanu obliku Erika zamišlja da on ide tako daleko da se
na nju popiša. Iako ću se na početku vjerojatno braniti od toga, ako ću, onako okovana,
to moći. Čini to često i obilno, sve dok se ne prestanem opirati.
U kutu Erikine podsvijesti bljesnuo je majčin udarac, jer dijete nepravilno drži ruke
na klavijaturi. Nepodmitljiva sjećanja naglo izviru iz kutije bez dna u Erikinoj glavi. A
majka s druge strane pije liker potpuno različite boje od one Erikina lica. Majka se
pokušava osoviti na noge, no ne osjeća ni ruke ni noge pa odlučuje otići na počinak.
Kasno je i vrijeme je da pođe u postelju.
Klemmer je pismo pročitao do kraja. Ispod časti mu je izravno se obratiti Eriki, jer ova
žena nije toga dostojna. U svom tijelu, koje nehotice reagira, Klemmer pronalazi dobro-
došla sukrivca. Gospoda Kohut stupila je s njim u kontakt pismom, ali njemu bi puno
više značio običan dodir. Svjesno nije odabrala put nježnih ženskih dodira. No čini se
da Erika u načelu prihvaća njegovu požudu. On će posegnuti za njom, ali ne i ona za
njim. To ga je ohladilo. Šutnjom odgovara ženi na pismo. Šuti tako dugo dok mu ona
nije predložila odgovor. Moli ga da uzme u obzir želje iz pisma, ali da pismo nikome ne
pokazuje. Uostalom, neka samo sluša osjećaje. Klemmer odmahuje glavom. Ali Erika ga
podsjeća na žeđ i glad, koje sasvim sigurno ne zaboravlja zadovoljiti. Kaže mu kako
ima njen telefonski broj i da je može nazvati. Razmisli u miru o svemu. Klemmer šuti
bez pogovora i prigovora. Dlanovi su mu, stopala i leđa znojni. Prošlo je dosta
vremena. Žena je razočarana jer je očekivala da će on pokazati osjećaje, a on je umjesto
toga već dvadeseti put pita misli li ona ozbiljno. Ili je to samo neukusna šala?
Klemmerove lice odaje mir, ali mir koji će se svaki trenutak pretvoriti u eksploziju!
Tako izgleda netko obuzet silnom žudnjom za posjedovanjem, prije nego što tu žudnju
može zadovoljiti. Erika ga pita gdje mu je odanost i privrženost? Ljutiš li se na mene?
Nadam se da ne. Za svaki slučaj oklijevajući kreće u napad i kaže da to ne mora biti
danas. Ima dana. U kartonskoj kutiji ima dovoljno konopaca i čelične užadi koja im
može poslužiti za prvu ruku. Može birati. Da bi izbjegla mogući prigovor, dodaje da se
u trgovini mogu naručiti okovi po mjeri. Izgovara još nekoliko rečenica u skladu s
trenutačnim raspoloženjem. Govori kao da je na nastavi; prava učiteljica. Klemmer šuti,
jer na nastavi smije govoriti jedino nastavnik. Erika naređuje: Reci nešto!
Klemmer se smješka i odgovara u šali da o tomu mogu još porazgovarati! Oprezno
ispituje je li izgubila svaki smisao za mjeru. Kuca na njena vrata provjeravajući nije li u
erotskom smislu sasvim skrenula.

Uto se Erika prvi put pobojala da bi je Klemmer mogao udariti prije nego što su još
išta započeli. Počinje se brzo ispričavati zbog otrcana jezika kojim je napisala pismo,
pokušavajući tako smanjiti napetost. Bez gađenja i dobro raspoložena kaže: Konačno,
talog ljubavi uvijek je banalan.
Možeš li, molim te, doći k meni u stan? Gdje ćeš me, usudiš li se, okovati svojim
strašnim i slatkim okovima i ostaviti me da tako svezana čamim od petka navečer do
nedjelje navečer. Htjela bih što je dulje moguće čamiti u okovima kojima ćeš me ti,
usudiš li se, okovati i za kojima već dugo čeznem.
Klemmer britko odgovara: Vidjet ćemo što se može učiniti. Ubrzo nakon toga
najozbiljnije izjavljuje da mu nije ni na kraj pameti učiniti nešto slično! Erika želi da je
nježno ljubi, a ne da je tuče. Pretpostavlja da se ljubavnim činom u red mogu dovesti
stvari koje su se činile bezizlaznima. Reci mi nešto lijepo i zaboravi pismo, moli ga
nečujnim glasom. Erika se nada da je stigao njen izbavitelj, koji će šutjeti o povjerenoj
mu tajni. Erika se užasno boji udaraca. Stoga predlaže da se i nadalje dopisuju. To nas
neće stajati ni poštarine. Hvali se da bi mogla napisati još prostija pisma. Jer ovo je bio
samo početak. Smije li mu napisati još jedno pismo? Možda će to pismo biti bolje. Žena
čezne za tim da je on snažno ljubi, a ne da je tuče. Mirne je duše može ljubiti do bola,
samo neka je ne tuče. On kaže: Hvala, vrlo rado. I: U redu. Klemmer odgovara gotovo
nečujnim glasom.
Eriki je takva boja glasa poznata, jer i majka ponekad slično govori. Nadam se da me
Klemmer neće udariti, razmišlja užasnuta. Naglašava da joj sve, baš sve može raditi,
pod uvjetom da je to boli, jer jedino za tim čezne. Klemmer joj mora oprostiti što, u to je
uvjerena, nije napisala ljepše pismo. Otkriva muškarcu da već mnogo godina čezne za
udarcima. Pretpostavlja da je konačno našla gospodara za kojim je čeznula.
Od straha Erika govori o nečem desetom. Klemmer odgovara: Hvala lijepa. Erika
dopušta Klemmeru da od danas on odabire njenu odjeću. Osim toga, najstrože je smije
kazniti zbog krive kombinacije. Erika širom otvara vrata velika ormara i pokazuje svu
svoju odjeću. Nekoliko odjevnih predmeta uzima s vješalice, a druge ostavlja u ormaru.
Nada se da Klemmer cijeni elegantnu odjeću pa mu pokazuje šarenilo u ormaru. Ako ti
se nešto posebno sviđa, mogu to odmah kupiti! Novac nije važan. Jest mojoj škrtoj
majci, kojoj ja zamjenjujem novac. Dakle, ne zabrinjavaj se zbog moje majke. Koja ti je
boja najdraža, Walter? Ono što sam ti napisala nije bila šala, govori i naglo saginje glavu
pred njegovom rukom. Ne ljutiš se valjda na mene? Kada bih te zamolila da mi osobno
napišeš nekoliko redaka, bi li to učinio? Što misliš o tomu i što kažeš na to?
Klemmer kaže: Doviđenja. Erika se sagiba, nadajući se da će je ruka udariti iz ljubavi,
a ne da joj nanese bol. Odmah sutra dat ću ugraditi bravu u vrata. Erika nudi
Klemmeru da on jedini ima ključ. Klemmer ne odgovara na njen prijedlog, a Erika se
sva polomila očekujući bar jednu riječ naklonosti. Zamisli samo kako će to biti lijepo.
Nada se da će biti ljubazan, ako mu otvori put do sebe. U svako doba. Klemmer ni
najmanjim pokretom lica ne odaje što misli.
Erika se kune da će učiniti sve što je u pismu napisala. Naglašava: ako je nešto
napisano, to ne znači da je i propisano. A ako je nešto odgođeno, nije i izgubljeno.
Klemmer pali svjetlo. Niti govori niti udara. Erika bi mu željela ponovo pisati i ispituje
ga smije li to učiniti. Dopuštaš li da ti i dalje odgovaram poštanskim putem, molim te?
Klemmer joj ne daje nikakve naputke kako da mu se ubuduće obraća.
Walter Klemmer kaže: Pričekaj! Njegov se glas diže nad tamnu vrijednosnu jedinicu
Eriku, koja preplašeno umire. Malo je psuje, ali je zato barem ne udara. Naziva Eriku
raznim imenima i dodaje im pridjev star. Erika zna da mora biti spremna i na takve
reakcije pa rukama štiti lice. Ipak ruke spušta, jer ako ju je odlučio udariti, samo neka
izvoli. Klemmer joj drsko govori da je ne bi dodirnuo ni štapom. Kune se da je ljubav
prije postojala, ali da je nestala. Što se njega tiče, on je više neće tražiti. Užasava se toga.
Kako se usuđuje nešto slično predlagati! Erika je glavu gurnula među koljena poput
putnika koji pokušava zaštiti glavu u zrakoplovu što se obrušava. Štiti se od
Klemmerovih udaraca, koje će vjerojatno preživjeti. Neće je udariti jer ne želi zaprljati
ruke, govori joj on. Čini se da joj je pismo bacio ravno u lice, ali ono pogađa njen
pognuti zatiljak. Poput snježne pahulje polako pada na Eriku. Dvoje što se voli ne treba
pisma, ruga se Klemmer ženi. Pisma su kao izgovor potrebna samo kod ljubavnih
prijevara.

Erika ukočeno sjedi na sofi. Stopala u novim cipelama stisnula je jedno uz drugo.
Ruke je položila na koljena. Bez nade čeka da Klemmer izvede nešto poput napada iz
ljubavi. Osjeća ono neizbježno: ova će se ljubav ugasiti! Njegova ljubav nije valjda
prestala, ipak se nada. Dok god je Klemmer ovdje, ima nade. Nada se, molim lijepo,
barem strastvenim poljupcima. Klemmer odgovara: Hvala, ne. Iz dubine duše nada se
da će, umjesto da je muči, na njoj prakticirati ljubav na austrijski način. Ali ako pusti
strasti koju prema njoj osjeća na volju, ona će ga odmah odbiti riječima: pod mojim
uvjetima ili nikako. Očekuje da je neiskusan učenik zavodi rukama i usnama. Ona će
mu pokazati kako. Ona će mu pokazati kako.
Sjede jedno nasuprot drugom. Spas koji donosi ljubav blizu je, ali je kamena
nadgrobna ploča preteška. Klemmer nije anđeo, a ni žene nisu anđeli. Da bi uspjeli
pomaknuti kamen. Što se tiče želja, koje mu je opisala u pismu, Erika je jako stroga
prema Klemmeru. Osim onih u pismu, drugih želja nema. Najljepša hvala! Čemu riječi,
pita Klemmer. On je barem ne tuče.
Zgrabio je kredenc i bez Erikine ga pomoći pomiče milimetar po milimetar. Miče ga s
mjesta na kojem je bio, oslobodivši upravo onoliko prostora koliko je potrebno da otvori
vrata. Klemmer ne kaže: Nemamo jedno drugom više što reći. Izlazi bez pozdrava,
tresnuvši za sobom vratima stana. Potom odlazi.

Majka glasno hrče u svojoj polovici kreveta, omamljena alkoholom na koji nije
naviknuta, što ga u kući drži samo radi gostiju koji nikada ne dolaze. Zahvaljujući
požudi, u ovom je istom krevetu majka iskusila sv. majčinstvo, a čim je postigla cilj,
požuda je nestala. Jedan je jedini izljev bio dovoljan da ubije svaku požudu i stvori
prostor za kćer; otac je jednim udarcem ubio dvije muhe. A usput i sebe. Zbog duševne
mutavosti i slaba duha nije mogao predvidjeti posljedice tog ejakulata. Sada kada je
otac pod zemljom u drugu se polovicu kreveta uvlači Erika. Nije se oprala i zaudara
poput životinje u kavezu, premalenu da bi iz njega mogao izići vonj znoja i divljine.
Okrene li se jedna životinja, gurne onu drugu do zida. Oblivena znojem, Erika se
zavukla pored majke i leži širom otvorenih očiju.
Mokra od vlastitih sokova Erika već dva sata leži u krevetu tupo gledajući u mrak,
kadli se majka odjednom budi. Mogla ju je probuditi jedino djetetova misao, jer Erika je
ležala sasvim nepomično. Majci odmah pada na pamet zbog čega je jučer navečer
posegnula za likerom. Budna kao da je podne, iako je duboka noć, okreće se prema
djetetu obasipajući ga teškim optužbama, ozbiljnim prijetnjama i navodeći tobožnje
teške ozljede. Slijedi lavina pitanja na koja nema odgovora, postavljenih navrat-nanos,
bez obzira na to koje je pitanje doista važno ili zahtijeva žuran odgovor. Budući da
Erika šuti, majka se uvrijeđeno okreće na drugu stranu. Odmah objašnjava svoju gestu,
govoreći da joj se kći gadi. Ali za tren se ponovo okreće prema kćeri i prijeti joj, samo
puno glasnije. Erika se suzdržava i stišće zube, a majka je psuje i proklinje. Optužujući
je divljački glasno, majka počinje gubiti kontrolu nad sobom. Još je uvijek pod utjecajem
alkohola što bjesni njenim žilama. Liker od jaja pokazuje svoje podmuklo djelovanje, a
ni onaj od čokolade ne zaostaje za njim.
Erika nevoljko prelazi u ljubavni napad, jer majka već sada zamišlja dalekosežne
posljedice kakve će nedavni događaj imati na njihov budući zajednički život i kojih se
užasava: na primjer mogućeg Erikina zasebnog kreveta!
Eriku je ponio njen ljubavnički pokušaj. Baca se na majku obasipajući je poljupcima.
Ljubi je kako je već desetljećima nitko nije ljubio. Zgrabila ju je za ramena, a majka
ljutito udara oko sebe, no ne može nikoga pogoditi. Erika ljubi majku po glavi, koju baš
ne može naciljati, jer majka glavu zabacuje čas na jednu, čas na drugu stranu. Majčino je
lice u polumraku sobe blijeda mrlja okružena obojenom plavom kosom, koja je Eriki
orijentir. Erika nasumce ljubi bijelu mrlju. Ona je, Erika, od istog ovog mesa! Od tog
prhkog majčinog tijesta. Pritišče vlažne usne o majčin obraz, držeći majku u čeličnom
zagrljaju kako se ne bi mogla braniti. Erika je na nju legla najprije polovicom tijela, a
potom s tri četvrtine, jer se majka počela ozbiljno tuči i mlatarati rukama oko sebe. Iz-
bezumljeno mašući glavom, pokušava se oteti Erikinim usnama zašiljenim u poljubac
to je napadaju čas slijeva, čas zdesna. Divlje mlatara glavom ne bi li izbjegla djetetove
poljupce pa njihovo hrvanje sliči ljubavnoj borbi, cilj koje nije orgazam, već majka po
sebi. Majka kao osoba. Ta se majka odlučno bori protiv djetetova zagrljaja. Uzalud, jer
Erika je jača. Poput bršljana što se penje po zidovima stare kuće Erika se obavija oko
majke, koja sasvim sigurno nije isto što i stara, ugodna kuća. Erika sisa i glođe veliko
tijelo kao da bi se u njega najradije uvukla i sakrila. Priznaje majci da je voli, ali majka
joj ne uzvraća istim riječima, tj. ne kaže da i ona nju voli, ali neka Erika izvoli prestati!
Smjesta! Majka se ne može obraniti od tog Erikina vihora osjećaja, iako je pomalo
polaskana. Osjeća se kao da joj netko udvara. Osnovni je preduvjet za ljubav da vam
netko podiže cijenu jer želi isključivo vas. Erika je zagrizla u majku i ne pušta je. Majka
se počinje braniti i udara Eriku. Što je Erika više ljubi, majka je jače tuče, prvo, kako bi
se zaštitila i drugo, kako bi od sebe odgurnula dijete koje je izgubilo kontrolu nad
sobom, iako nije pilo. Majka urliče sve jače: Prestani! Energično naređuje Eriki da
prestane. Erika nesmanjenom žestinom juriša na majku prekrivajući je poljupcima
posvuda po tijelu. Usput je udara, ali zato što očekuje majčinu reakciju, a ne zato što bi
je željela kazniti. No majka to shvaća kao zlu namjeru pa joj prijeti i psuje ju. Majka su i
kći zamijenile uloge, jer pravo je na udarce dosad imala majka; ona odozgo ima bolji
pogled na dijete. Majka smatra da se mora odlučno braniti protiv paraseksualnih
napada svog potomka, pa naslijepo dijeli pljuske u mraku.
Kći silom miče ruke kojima je majka zakrilila lice i u kriptoseksualnoj je namjeri ljubi
po vratu, ta čudnovata i nevjesta ljubavnica. Majka, koja također nikada nije imala
priliku steći profinjeniju ljubavnu pouku, koristi se krivom tehnikom i svom se snagom
rita. Majčino je staro tijelo već poprilično izmučeno. Erika majku doživljava isključivo
kao tijelo, a ne kao majku. Zubima je posvuda grize. Ljubi je i ljubi. Ljubi je divlje.
Majka govori da je to što kći, koja je izgubila kontrolu nad sobom, izvodi s majkom
prava svinjarija. No to joj ne pomaže — desetljećima je nitko nije ovako ljubio, a bit će
toga još! Po njoj i dalje pljušte poljupci, sve dok kći, iscrpljena, nije klonula i ostala ležati
na majci. Djetetove suze kaplju na majčino lice, a majka poput bagera gura sa sebe dijete
pitajući ga je li poludjelo. Ne dobivši odgovor, koji i ne očekuje, majka naređuje Eriki da
spava, jer i sutra je dan pun novih obveza što je očekuju. Kći se slaže da bi sada trebale
spavati. Tapkajući u mraku poput slijepe krtice, još jednom pokušava pronaći majčino
tijelo, ali majka je snažno odgurava od sebe. Kći je nakratko vidjela već prorijeđene i
tanke stidne dlake što uokviruju dno majčina debela trbuha. Bio je to neobičan prizor.
Majka je dosad strogo skrivala svoje stidne dlake. Kći je u borbi s majkom rukom
namjerno krenula ispod spavaćice ne bi li konačno doprla do tih dlaka za koje je cijelo
vrijeme znala da postoje! Osvjetljenje je nažalost bilo vrlo slabo. Erika je majčinu
spavaćicu rastvorila tako da može sve, ali baš sve vidjeti. Majka se bezuspješno
pokušavala obraniti. Erika je naime jača od pomalo izmučene majke, gledamo li isk-
ljučivo tjelesno.
Obje su žene zaspale priljubljene jedna uz drugu. Dio noći što im je preostao kratak
je; uskoro će se neugodnom svjetlošću i dosadnim ptičjim pjevom najaviti dan.
Walter Klemer dobrano se čudi toj ženi koja se usudi raditi sve ono što drugi samo
obećavaju. Odahnuvši i razmislivši na trenutak, mora protiv svoje volje priznati da ga
se duboko dojmilo kako je ta žena došla do svojih krajnjih granica u namjeri da ih
pomakne. Ona želi proširiti manevarski prostor svojih zadovoljstava. Na Klemmera to
ostavlja jak dojam. Kod drugih žena na raspuknutom betonu ili prašnjavoj zemlji tog
prostora ima tek mjesta za dječju penjalicu i dvije-tri ljuljačke. Kod Erike se sretnom
korisniku pogled pruža na nogometno igralište, igrališta tenisa i atletsku stazu! Erika je
već godinama ograđena plotom koji je majka osobno zabila u zemlju, ali Erika time nije
zadovoljna. Čupa kolce iz zemlje i bez imalo ih oklijevanja, iako s teškom mukom,
zabija dalje. To joj učenik Klemmer mora priznati. Ponosi se time da je u pokus uključen
baš on, zaključuje nakon dužeg razmišljanja. Mlad je i spreman na nove stvari. Zdrav je
i spreman razboljeti se. Otvoren je za sve i svakoga, bez obzira na to otkuda dolazi.
Komunikativan je i voljan širom otvoriti svoja vrata. Čak je spreman toliko se nagnuti
kroz prozor da izgubi uporište. Izvio bi se na vrške prstiju! Svjesno nešto stavlja na
kocku i raduje se riziku zato što taj rizik osobno preuzima na sebe. Dosad je bio poput
neispisana lista papira što nestrpljivo čeka na tiskarsko crnilo. Ono što će se na tom listu
papira ispisati još nitko nikada nije pročitao. To će ga obilježiti za čitav život! Nakon
toga više neće biti isti kakav je bio, jer će biti puno više, a i imat će puno više.
U slučaju nužde odlučit će se i za okrutnost što je ta žena od njega traži, razmišlja
Klemmer. Bezuvjetno će prihvatiti njene uvjete i izdiktirati joj svoje: još veću okrutnost.
Točno zna kako će se sve odvijati kad se na nekoliko dana povuče ne bi li vidio hoće li
osjećaji podnijeti neljudski okrutnu probu na koju ih stavlja razum. Čelična se
konstrukcija njegova duha malo savila, ali nije pukla pod težinom obećanja koja mu je
dala ova žena. Potpuno će mu se predati. Već se sada ponosi time što će uspješno proći
kušnju u liku te žene koju će možda i ubiti!
Učenik se usprkos tomu raduje što je nije vidio nekoliko dana i tako je malo udaljio
od sebe. Bolje je nekoga ostaviti da se peče na tihoj vatri nego mu pružiti mali prst.
Pričekat će još nekoliko dana da vidi što će žena, koju bi trebao voljeti, donijeti u gubici:
mrtva zeca ili jarebicu. Ili staru cipelu. Svojevoljno je i svojeglavo odlučio propustiti
nekoliko sati glasovira, nadajući se da će ga profesorica nakon toga bez imalo srama
početi progoniti. Tada će je pokušati odbiti i čekat će njen sljedeći korak. Mladić je
trenutačno radije sam; vuk voli osamu sve dok ne naleti na kozu.
Što se Erike tiče, ona već odavno zna što znači riječ odricanje, i sada to želi
promijeniti. Cesto korištena preša njene požude stišće njene želje, iz kojih već curi
crvena tekućina. Neprestano gleda hoće li se na vratima pojaviti očekivani uče nik. No
dolaze svi osim njega. Klemmer je izostao s nastave bez ikakve isprike.
U neprestanoj žudnji za znanjem — on puno toga započne, ali ništa ne dovrši; čak je
započeo pohađati tečajeve japanskih borilačkih sportova, tečajeve stranih jezika te
odlaziti na studijska putovanja i umjetničke izložbe — Klemmer odnedavna u
susjednom razredu pohađa nastavu klarineta, kako bi stekao neke osnove koje bi
kasnije proširio svirajući dže i improvizirajući na saksofonu. U posljednje vrijeme
izbjegava jedino satove i profesoricu glasovira. Pošto stekne osnovna znanja o nečemu,
Klemmer se time prestane baviti. Upor nost mu nije jača strana. No sada želi postati
savršen ljubavnik, jer ta ga je žena izazvala. Ima li vremena, rado se tuži n steznik
klasične glazbene naobrazbe, koji mu je, budući d želi uživati u širokim vidicima i ne
podnosi da mu ih išt zaklanja, preuzak. On sluti da negdje ima golemih prostranstava,
koja još nikad nije vidio, ali ni drugi prije njega. Oprezno hvata rub prekrivača i
uplašeno ga ispušta jedino zato da bi ga odmah ponovo podigao pitajući se je li doista
dobro vidio? Ne može vjerovati. Kohutica mu neprestano pokušava zabraniti da krene
prostranim poljanama i vlažnim livadama uz rijeku, ali na privatnom ga planu mami
onamo. Učenik
osjeća kako ga povlači vrtlog bezgraničnosti. Ta je žena na nastavi neumoljiva, izdaleka
čuje i najmanji krivi zvuk, a u privatnom životu želi moliti za milost. Na satovima
glasovira potpuno ga je omotala elastičnim zavojima vježbi za prste, vježbi trilera i
Czernyjeve škole besprijekornog sviranja. Bit će joj pravi udarac u lice kada sazna kako
mu je tek konkurentski klarinet pomogao da se oslobodi kontrapunktalnosti koja ga
steže poput oklopa. Kako će jednog dana lijepo improvizirati na sopran-saksofonu!
Klemmer vježba na klarinetu! Klavir polako zanemaruje. Odlučno otkriva nova glaz-
bena područja, planira da započne svirati u studentskom džez-bendu, čije članove
osobno poznaje, i da s njima svira dok ih ne nadmaši pa osnuje vlastitu grupu, koja će
svirati onako kako on želi i koje je ime već smislio, ali ga još ne želi otkriti. Tako nešto
odgovaralo bi njegovu snažnom nagonu za glazbenom slobodom. Već se prijavio u
džeziste. Želi naučiti pisati aranžmane za džez-kompozicije. Najprije će se prilagoditi i
uklopiti, kako bi poslije u pravom trenutku nekom solo dionicom što oduzima dah
zablistao poput veličanstvena vodoskoka i tako zasjenio sve druge svirače u bendu.
Njegova se volja ne može lako ukrotiti, a niti se njegova htijenja i umijeća mogu tek tako
strpati u škrinjicu notnog sustava. Ne misli ni na što drugo, već puše u cijev glazbala
taktovima živo prateći melodiju. Veseli se. Vježba položaj usana na pisku i okretanje
listova. Sasvim lijepo napredujete, govori njegov profesor klarineta i veseli se učeniku
koji je od Kohutice došao sa dobrim predznanjem i kojega će, nada se, kolegici oteti.
Kako bi se na završnom koncertu on mogao pohvaliti učenikovim uspjehom.
U probranoj opremi za pješačenje približava se vratima razreda u kojima se održava
nastava klarineta neka žena, koju u prvi trenutak ne možete prepoznati, zastaje pred
vratima i čeka. Mora doći ovamo i zato želi ovamo. U skladu s povodom Erika Kohut
uredila se onako kao to samo ona zna.
Nije li joj obećao da će je odvesti u prirodu, taj učenik Klemmer, u netaknutu kao
sunce čistu prirodu, i ne zna li on najbolje gdje takve prirode ima? Prestravljenog
učenika koji s malom crnom kutijom za klarinet pod rukom izlazi iz razreda Erika
mucajući poziva u šetnju promenadom uz rijeku. Po njenoj mu je odjeći sigurno jasno
što ima na umu. Kreću odmah! Razlog je mog dolaska, govori ona, šetnja pored rijeke i
šumama. Pred tom prikladno opremljenom damom uzdižu se stjenoviti obronci
uspjeha i ružni ledenjaci u podnožju kojih se uz potmuli tutanj kotrlja kamenje. Zajedno
će uložiti napore da na nekoj negostoljubivoj stanici žičare dosegnu cilj; po podu kore
od banana, korice jabuka, netko se ispovraćao u kutu, posvuda bezvrijedni predmeti,
po svim kutovima komadićci zaprljana papira i poderane karte koje nitko ne baca u
košaru za smeće.
Erika je, kao što će Klemmer primijetiti, u sasvim novoj odjeći. Odjeća odgovara
povodu, a povod odjeći. Čini se da je i sada kao i uvijek ovoj ženi odjeća najvažnija i
uopće da joj je u svakoj prilici potreban nakit ne bi li se osjećala vrednijom. Suma naime
ženu ne može ukrasiti. Naprotiv, žena je ta koja svojim prisustvom treba uljepšati
šumu, poput životinje koju lovac promatra kroz dalekozor. Erika je kupila čvrste cipele
i dobro ih namazala kremom da ne promoče. Kada bi htjela, u tim bi cipelama mirne
duše mogla propješačiti nekoliko kilometara. Na sebi ima sportsku kariranu bluzu,
kaputić kroja narodne nošnje, planinarske hlače do koljena i vunene crvene dokoljenke.
Ima čak i naprtnjaču s okrepom! Čelično uže nema, jer ne voli ekstremne sportove. A
kada bi i bila za ekstremnosti, onda za one za koje ne treba mreža i čelično uže; bez
sidra za spašavanje ova bi se žena usudila prepustiti jedino divljim tjelesnim
prčkanjima, gdje si prepušten sam sebi i svom partneru.
Erikin je plan da se muškarcu ponudi u malim zalogajima. On je se ne smije zasititi,
mora osjećati stalnu i neutaživu glad za njom. Tako to ona zamišlja kada je sama s
majkom. Dobro je promislila o svemu: dat će se škrto i nerado. Kada je o njenu tijelu
riječ, pravi je zelenaš. Svaki novčić svog istrunulog tijela Klemmeru će škrto izbrojiti na
stol, tako da će on misliti kako je dobio dvostruko više od onoga što mu je ona doista
dala. Nakon drskog proboja s pismom povukla se, što joj je prilično teško palo.
Zarobljena je u kašici prasici svoga tijela, u tom plavkastom natečenom tumoru što ga
neprestano vuče sa sobom i koji je tako pun gnoja da može svaki tren prsnuti. Za ovu se
odjeću, kupljenu u trgovini sportskom opremom, gadno istrošila. Ona kupuje kvalitetu,
ali ljepota je važnija. Njene su želje bezgranične. Klemmer promatra ženu mirnoćom što
odaje snagu. Očima klizi niz imitaciju puceta na kaputiću i srebrni lančić sata (također
imitacija) ukrašen jelenjim zubima što visi na Erikinu trbuhu. Erika ga moljaka da pođu
u šetnju koju joj je za danas obećao i zbog koje je došla ovamo. On pita: Zašto baš ovdje,
sada i danas? Ona kaže: Zar se ne sjećaš da si rekao danas? Šutke mu pod nos stavlja ku-
pone njegovih neopreznih obećanja. Izričito joj je obećao šetnju, i to: danas.
Svojevremeno je rekao: danas. Neka učenik ne misli da učiteljica išta zaboravlja.
Klemmer kaže da sada nije ni mjesto ni vrijeme. Erika mu kao mogućnosti navodi
druga mjesta i bolja vremena. Paru ubrzo neće trebati obilazni putovi što vode preko
jezera i dolina. Ali danas bi pogled na planinske vrhove i krošnje stabala možda u
njemu probudio žudnju.
Walter Klemer razmišlja. Zaključuje da ne treba ići daleko da bi se isprobalo nešto
novo. Budući da se oduvijek zanimao za znanost, nudi nešto čemu će se Erika sigurno
začuditi — da to učine odmah i ovdje. Čemu gubiti vrijeme odlazeći nekamo daleko?
Osim toga, ovako će još stići i u džudo-klub na trening koji počinje u tri! Samo se jedno
ne smije s ljubavlju: šaliti. Ako ona misli ozbiljno, on nema ništa protiv. Molim lijepo.
Sve dosad je prema njoj bio ljubazan i povjerljiv, ali može postati i grub, što će bez
problema dokazati. Kako god ona želi. Umjesto da mu, kao što je red, odgovori, Erika
ga odvlači u prostoriju za čistačice, za koju zna da se nikada ne zaključava. Neka sada
pokaže što se u njemu skriva. Ona će biti pokretačka snaga. Sada neka pokaže i ono što
nikada nije naučio. Prostorijom se širi snažan i prodoran miris sredstava za čišćenje, a
oko njih su poslagane metle i kante. Erika se najprije ispričava što je od tako mladog
muškarca očekivala da će shvatiti onakvo pismo. Trudi se pobliže sve objasniti.
Kleknula je ispred Klemmera i nespretno ga ljubeći zabila mu glavu u trbuh, koji pruža
otpor. Njena se koljena, vična hodanju, ali nevična složenijem ljubavnom umijeću, kližu
po prasnu podu. A baš je prostorija sa sredstvima za čišćenje najprljavija. Novi, debeli
potplati Erikinih cipela sjaje se u prašini. I učenik i učiteljica zavareni su svaki na svom
malom planetu ljubavi, svatko na svojoj santi, koje se, sudarivši se, poput
negostoljubivih kontinenata udaljavaju jedna od druge. Klemmer je do nelagode dirnut
njenom poniznošću i zastrašen zahtjevima za koje je ta poniznost bez iskustva, ali baš
zato glasna, uvjerena da ih ima pravo postavljati.
Ta poniznost riče glasnije no što bi to mogla i najotvorenija požuda. Klemmer
odgovara: Molim vas, odmah ustanite! Jasno mu je da se ona bacila s palube, da je
odbacila i zadnju trunku ponosa, ali njemu njegov ponos ne dopušta da se i on baci sa
svoje palube. Ako treba, vezat će se za kormilo. Nisu još pravo ni započeli, a već je jasno
da se ne mogu zbližiti, iako se i dalje tvrdoglavo žele sjediniti. Učiteljičini osjećaji dižu
se i zapahuju ga poput topla vjetra. Klemmer zapravo ništa ne želi, ali mora jer se to od
njega traži. Stisnuo je koljena poput zbunjena školarca. Ljubeći mahnito unutarnju
stranu njegovih bedara, žena ga moli da bude obziran, ali i odlučan. Kako bi nam
moglo biti lijepo! Njeno meso struže po podu. Erika Kohut izjavljuje Klemmeru ljubav,
ali mu ne nudi ništa doli dosadne zahtjeve, domišljate ugovore i višestruko zajamčene
sporazume. Klemmer ne uzvraća ljubav. On kaže: Hopla, ne tako brzo. Nije turska sila.
Erika mu objašnjava koliko daleko pod ovakvim uvjetima želi ići, a on planira najviše
jedan krug po parku stare vijećnice, i to umjerenim tempom. On moli: Ne danas,
sljedeći tjedan! Onda imam više vremena. Budući da njegove molbe ostaju neuslišane,
počinje se krišom milovati, ali na njemu je sve mrtvo. Ova ga žena tjera u zrakoprazan
prozor, u kojem se od njegova instrumenta, istina, nešto zahtijeva, ali instrument na te
zahtjeve ne reagira. Klemmer histerično povlači, lupka, trese. Ona još ništa nije
primijetila. Obrušila se na njega poput ljubavne lavine. Počinje jecati, povlači nešto od
onoga što je prije rekla i obećava u zamjenu nešto bolje. Oh, osjeća da je izbavljena:
napokon! Klemmer hladne glave obraduje donji dio tijela, okreće u rukama komad na
kojem radi, udara po njemu željeznim alatom. Pršte iskrice na sve strane. Boji se
profesoričinih zatomljenih unutarnjih svjetova. Sasvim će ga progutati! Već sada, dakle
i prije nego što je izvadio i pokazao svoju kobasičicu, Erika očito od njega očekuje baš
sve. Ona izvodi ljubavne kretnje kakve misli da mora izvoditi. I kakve je vidjela da
izvode drugi. Brka nespretnost s davanjem sebe, a zauzvrat dobiva bespomoćnost. On
sada MORA i stoga NE MOŽE. Nalazi izgovor: Sa mnom ti to neće uspjeti, zapamti to!
Erika povlači patentni zatvarač na njegovim hlačama. Mahnito mu vadi iz hlača
košulju, kao što je to uobičajeno i uvriježeno medu ljubavnicima. U Klemmeru se ne
događa ništa što bi upućivalo na bilo kakve promjene. Erika razočarano ustaje i
lupkajući potplatima hoda gore-dolje po sobičku. Zauzvrat mu nudi savršeno uređen
svijet osjećaja. Nalazi opravdanja, govori o pretjeranoj uzbuđenosti i nervozi i kako je
usprkos tomu presretna zbog ovakvog dokaza ljubavi. Klemmer ne može jer mora. Ta
žena isijava moranje. Ona je utjelovljenje moranja. To odraslo utjelovljenje nespretnosti,
ta nesretnica nespretno složenih kostiju, čučnula je i, zabivši mu glavu među bedra,
ljubi učenika. Kao da ta ustrajnost u njemu nešto izaziva, mladić je stenjući promucao:
Ovako me nećeš okovati. Nećeš me okovati. U načelu je u ljubavi uvijek spreman
isprobati nešto novo. Bespomoćan, srušio je Eriku na pod i bridom je dlana lagano
udario u zatiljak. Njena glava poslušno pada prema naprijed zaboravljajući na
okruženje oko sebe, koje više ionako ne vidi. Sada vidi samo pod sobička. Zaljubljena
žena lako sebe zaboravlja, jer ima malo toga o čemu bi morala razmišljati. Klemmer
osluškuje što se događa na hodniku i trza se. Preko svog spolovila, što je nakon
nekoliko trenutaka budnosti ponovo klonulo, navlači ženina usta poput stare rukavice.
Rukavica je prevelika. U rukavici se ništa ne događa, ni u Klemmeru se ništa ne
događa, a učiteljica gotovo gubi svijest.
Divljim pokretima Klemmer joj se zabija u usta, ali njegovi pokreti ne daju ploda.
Mlitava mu se kita poput šupljikava čepa premeće po njenoj slini. Čvrsto je držeći za
kosu, i dalje joj pritišće glavu na trbuh u nadi da će mu kita narasti. Jednim uhom sluša
hoće li u sobičak ući čistačica. Ostalim dijelom tijela osluškuje što se događa s njegovim
spolovilom. Ukroćena ljubavlju i podrezanih krila, učiteljica liže Klemmera poput krave
što liže svoje tek oteljeno mlado. Obećava mu da će sada kada više nema sumnje ima li
među njima strasti uspjeti i dodaje da imaju beskrajno puno vremena. Samo ne smije
biti nervozan! Obećanja što ih Erika u kratkim rečenicama zadihano izgovara još više
izluđuju mladog muškarca, jer između redaka ipak čuje naredbu. Zar mu njegova
nadređena stalno ne naređuje kako da drži prste na klavijaturi i kako da se koristi
pedalom na određenim mjestima u skladbi? Njeno joj je znanje važnije od njega i dok
ovako kleči pred njim, neizrecivo mu se gadi. Pred njegovom je kitom manja od
makovog zrna, a ni kita nije ništa veća. Klemmer se zabija u Erikina usta snažno joj
stišćući glavu pa se njoj polako počinje dizati želudac, ali ništa se ne događa. S napola
punim ustima žena ga tješi nježnim riječima, opisujući užitke koji im tek predstoje.
Nitko ne vidi njene oči; ona više nije naredbodavac, ona je kosa, zatiljak, vrat, ona je
nešto nedokučivo. Ljubavni automat što više ne reagira ni na udarce nogom. A učenik
ne želi ništa drugo doli naoštriti na njemu svoj instrument. Njegov instrument u načelu
nema previše veze s ostalim dijelom njegova tijela. Za razliku od žene, koju ljubav
uvijek potpuno preplavljuje. Žena uvijek teži tomu da dade svu svoju ljubav i još ostavi
sitniš. Erika i Klemmer slažu se da im ne ide, ali da će im kasnije sigurno krenuti. Erika
u ovom neuspjehu vidi najdublji dokaz ljubavi. A Klemmer zbog neuspjeha mahnita i
do bola je zgrabio ženu za kosu kako sada ne bi posustala i prepustila se svojoj
uobičajenoj neodlučnosti. Kada je već tu, treba to iskoristiti i u skladu s dogovorom
snažno je povlači za kosu. Složili su se da svatko od njih mora viknuti nešto što ima
veze s ljubavlju.
Ali na tom ispitu učenikova zvijezda pada. Ne raste zahvaljujući Eriki. Kroz taj
labirint on neće proći, ma koliko trzao i vukao nit. Ispred njega ne otvara se stazica što
bi ravno vodila kroz nepodrezano grmlje i između stabla. Žena trabunja o šumama u
kojima se ispunjavaju najluđe želje, ali za nuždu će se zadovoljiti kupinama i vrganjima.
Kako tvrdi, zaslužila ih je dugim čekanjem. Učenik je bio vrijedan i sada mu se smiješi
nagrada. Nagrada je Erikina ljubav i ona će mu je sada dati. Dok između nepca i jezika
nespretno gnječi mekan crvić, Erika očekuje da će joj se u njenoj požudi otvoriti neka
vrsta poučne staze s natpisima iznad biljaka. Pročitaš natpis i radosno otkriješ neku
otprije poznatu biljku. Ugledaš li zmiju u travi, preplašiš se, jer ona nije obilježena. Žena
izjavljuje da je ovo negostoljubivo mjesto njihovo ljubavno gnijezdo. Ovdje i sada!
Učenik se bez riječi zabija u meku šupljinu njenih usta, u bezvučni rog u kojem osjeća
njene zube, koje bi, savjetuje joj, bilo bolje da sakrije. U ovakvoj se situaciji muškarac
zubi boji više nego bolesti. On se znoji i dašće, pretvarajući se da se nešto događa. Jedva
izgovora kako cijelo vrijeme mora misliti na pismo. Njeno je pismo krivo što on ne
može voditi ljubav, nego mora misliti na ljubav. Ona je između njih podigla prepreke,
ta žena.
Inače ga poznata i njemu bliska veličina vlastitog spolnog organa, o kojem ženi što ga
još nikada nije udostojala zasluženom pažnjom uzbuđeno pripovijeda, razveseljava kao
što radoznala dječaka razveseljavaju nove drvene kockice za slaganje. Veličina je uvijek
ista. Strastveno revno, ali blagonaklono upušta se učiteljica, koja još nikada nije osjetila
užitak, u podroban opis. Slaže se s Klemmerom i već se sada veseli da će s njim moći
doživjeti i ovo i još više od toga. Pritom pokušava neprimjetno ispljunuti njegovu kitu,
ali je odmah mora ponovo uzeti u usta, kako joj to naređuje učenik Klemmer, koji u
ovom trenutku ne priznaje odnos učenika i gospođe učiteljice. On se ne predaje tek
tako! Ovaj će gorki lijek učiteljica morati uzeti bez šećera. U Eriki polako raste strah da
bi on mogao zakazati, a da će ona biti za to kriva. Njen mladi učenik još uvijek
pokušava naći užitak u spolnom općenju, ali mu to ne uspijeva. A u ženi, koja svim
svojim bićem pokušava premostiti ponore što zjape medu njima, nadimaju se jedra na
brodovima straha. Trgnuvši se iz mahnitanja, Erika protiv svoje volje primjećuje
pojedinosti u prostoriji u kojoj se nalazi. Kroz prozor sobička naziru se vrhovi krošanja.
Kestena. Iz Klemmerova ljubavna aparatića u usta joj kaplju neukusne kapljice;
muškarac se cijelim tijelom unosi u njeno lice i besmisleno stenje. Krajičkom oka Erika
promatra gotovo neprimjetno njihanje grana što se sve više počinju savijati pod teretom
kišnih kapljica. Lišće je klonulo od prevelike vlage. Zatim zaglušujući prasak i pljusak.
Proljetno jutro nije održalo zadano obećanje. Tek prolistalo lišće savija se pod silinom
kiše. Krupne kaplje sručile su se na grane poput streljiva. Muškarac još uvijek gura
stvar u ženina usta, držeći je pritom čvrsto za kosu i uši, a vani bjesne prirodne sile.
Ona još uvijek želi, a on još uvijek ne može. Mlohav mu je, umjesto da je kompaktan i
čvrst. Učenik kriči od bijesa i škrguće jer danas nije zasjao u najboljem svjetlu. Danas se
sasvim sigurno neće moći olakšati u njena usta, rupu na povoljnijem, gornjem, dijelu
tijela.
Erika ne misli ni na što, guta, iako jedva da nešto osjeća u ustima. Ali i to joj je
previše. Povraća joj se i bori se da dođe do daha. Kao nadoknadu za svoju mekoću
muškarac se trlja o njeno lice donjim dijelom tijela obraslim oštrim, bodljikavim
dlakama i ljuti se na svoj alat. Ona se svom snagom oslobađa njegova stiska i povraća u
staru limenu kantu što se srećom našla u blizini. Čuju se koraci kako se približavaju
sobičku, ali sudbina se smilovala i koraci produžuju hodnikom. U stanci između
glasnih navala povraćanja učiteljica umiruje učenika da nije sve tako ružno kako
izgleda. Povraća čistu žuč. Rukama se grčevito drži za želudac i gotovo već u nesvijesti
govori o puno većim zadovoljstvima koja ih tek čekaju. Ovo danas i nije baš bio neki
užitak, ali oni su tek na početku utrke za pravim užicima. Došavši do daha, ona mu
neumorno nudi još snažnije i iskrenije osjećaje, uglancane mekanom krpom, koje mu
ponosno pokazuje. To sam sve čuvala za tebe, Walter, i sada sam spremna! Čak je
prestala bljuvati. Želi isprati usta vodom, ali dobiva pljusku. Muškarac bjesni: Da to
više nikada nisi učinila dok sam usred uspona. Posve si me smela. Zar nisi mogla
pričekati da dosegnem snježne vrhunce. I nemaš ti što ispirati usta od mene. Erika
pokušava promucati nekoliko riječi ljubavi, ali je on odmah ismijava. Vani ravnomjerno
pada kiša. Slijeva se niz prozorska stakla. Žena grli muškarca i nešto mu naširoko i
nadugačko objašnjava. Muškarac joj odgovara da smrdi! Zna li da smrdi? Ponavlja
rečenicu još nekoliko puta jer mu se sviđa ta rečenica: znate li, gospodo Erika, koliko
smrdite? Ona ne shvaća što joj govori i dalje ga umorno liže. No nije onako kako bi
moglo biti. Vani se naoblačilo. Klemmer nepotrebno ponavlja rečenicu, jer je ona već
prvi put čula da joj je rekao kako smrdi tako jako da cijela sobica nepodnošljivo
zaudara. Ona mu je napisala pismo, a on joj je sada odgovorio: od nje ne želi ništa, a
osim toga, ona nepodnošljivo smrdi. Klemmer je Eriku oprezno uhvatio za kosu. Neka
odmah napusti grad kako on svojim mladim i novim nozdrvama ne bi morao udisati
njen osebujan i odvratan miris, njeno životinjsko isparavanje slično smradu trula mesa.
Fuj, kako samo smrdite, ne možete zamisliti kako smrdite, gospodo profesorice.
Erika klizi u toplo gnijezdo, u ugodno topli potočić srama, kao da ulazi u kadu,
polako jer je kada puna prljave vode. Sram je nezaustavljivo preplavljuje. Prljava pjena
postiđenosti, mrtvi štakori neuspjeha, komadićci papira, drveni komadići ružnoće, stari
madrac s mrljama sperme po sebi. Prljavština i sram rastu i rastu. Već su joj doprli do
grla. Daveći se, žena se polako diže do betonske krune muškarčeve glave. Glava
izgovara jednolične rečenice u kojima se spominje još veći smrad što se, kako učenik
tvrdi, širi baš od nje, učiteljice glasovira.
Erika osjeća razmak između nastanjena svijeta i ničega. Učenik govori da ona, Erika,
navodno smrdi. Spreman je zakleti se na to. A Erika je spremna ići do kraja, ako treba i
u smrt. Učenik je spreman izići iz prostorije u kojoj je zakazao. Erika osjeća toliku bol da
bi mogla umrijeti. Klemmer zatvara vrata svog dućana i već se uputio prema izlazu.
Izvrnutih očiju Erika želi promatrati kako je davi. Njegova će slika ostati u njenim
očima sve dok ne istrunu. Klemmer je prestao ponavljati kako Erika smrdi, jer nje za
njega više i nema. Želi otići. Erika želi osjetiti kako se na nju obrušava ubilačka snaga
njegove šake i polako, poput velika jastuka, sram joj prekriva cijelo tijelo.
Zajedno koračaju hodnikom. Jedno pored drugoga. Medu njima je razmak. Klemmer
potiho govori kako je dobro da se njen starački smrad na prostranim hodnicima više ne
osjeća. U sobičku je smrad bio gotovo nepodnošljiv! Mirne mu duše može vjerovati.
Ljubazno joj preporučuje da ode iz grada.
Nekoliko trenutaka poslije učiteljica i učenik susreću na hodniku gospodina
direktora, kojega Klemmer ponizno pozdravlja učeničkim pozdravom. Erika se s
pretpostavljenim pozdravlja kao s kolegom, jer direktoru nisu važne formalnosti.
Direktor započinje razgovor obraćajući se Klemmeru kao solistu na predstojećem
završnom koncertu. Čestita mu na tomu. Erika odgovara da još nije odlučila koga će
odabrati kao solista. Ovaj je učenik u posljednje vrijeme primjetno popustio, to je
sasvim sigurno. Mora još razmisliti hoće li to biti gospodin Klemmer ili neki drugi
učenik. Još ne zna koga će odabrati. Gospodinu direktoru to će pravovremeno javiti.
Klemmer stoji pored njih i šuti. Sluša što profesorica govori. Direktor cokće jezikom dok
sluša o strašnim pogreškama koje učenik Klemmer neprestano čini. Erika navodi
neugodne činjenice o učeniku na sav glas kako joj učenik ne bi mogao predbaciti da
pred njim ne želi iznijeti svoje mišljenje o njemu. Popustio je u vježbanju i to se može
dokazati. Činjenica je da sve više popušta. Pa neće ga valjda za to nagraditi! Direktor na
to odgovara da ona svoje učenike ipak poznaje bolje od njega. Na rastanku zaželio je
Klemmeru da se što prije popravi.
Potom je otišao u svoju sobu.
Klemmer ponavlja Eriki Kohut da užasno smrdi i da što prije mora otići iz grada. O
njoj bi još puno toga mogao reći, ali ne želi prljati usta. Dovoljno je da ona smrdi pa ne
mora smrdjeti još i on! Najprije će isprati usta, jer čak i u ustima osjeća smrad. Na
želudac mu je sjeo njen stravični učiteljski smrad. Ona i ne sluti kako su odvratna njena
isparavanja i kako je dobro da ne može ni zamisliti koliko paklenski smrdi.
Odlaze svaki u svom smjeru, a da nisu našli zajednički ton, čak ni tonalitet, osim što
su se složili da se oko Erike Kohut širi smrad koji izaziva povraćanje.

Žustro, ali oprezno Erika Kohut prihvatila se posla. Htjela je skočiti preko vlastite
sjene, ali nije mogla. Puno toga zadalo joj je bol. Malo je toga na njoj što vrijedi.
Zbunjena je. Na televiziji je vidjela kako se vrata mogu zabarikadirati i drugačije nego
ormarom. Vidjela je to u jednom krimiću. Naslon se stolca gurne pod kvaku na vratima.
Ali njen je trud uzaludan, jer majka, kao što to u posljednje vrijeme vrlo često čini,
spava slatkim i mirnim snom, a kroz sve joj se pore i iz ždrijela obilno isparava slatkast
miris alkohola.
Erika poseže za tajnom kutijicom s blagom i prekopava po bogatim zalihama. Ovdje
su nagomilana bogatstva što ih Walter Klemmer nije uspio vidjeti jer je najgrubljim
psovkama prekinuo njihovu vezu. A ona se upravo zagrijala za nju! Konačno se
otvorila muškarcu, ali muškarac se istog trenutka povukao u svoju ljušturu. Erika iz
kutijice odabire kvačice za rublje i, nakon kraćeg oklijevanja, pribadače, što ih vadi iz
plastične vrećice.
Sa suzama u očima po tijelu raspoređuje krvi žedne pijavice šarenih plastičnih
kvačica. Stavlja ih na lako dostupna mjesta, gdje će, pošto ih skine, ostati modrice. Erika
plačući muči svoju kožu. Izbacit će tu kožu iz ravnoteže. Izvest će je iz takta. Ukrašava
je kućanskim i kuhinjskim priborom kao da nadjeva prečenku. Preneraženo gleda svoje
tijelo i traži slobodno mjesto na koži. Ugleda li u registru tijela prazno mjesto, odmah ga
hvata u škare krvožednih kvačica. U izbočenu kožu svom snagom zabada pribadače.
Žena je izvan sebe zbog onoga što radi i što bi moglo uroditi posljedicama te plače na
sav glas. Sasvim je sama. Ubada se pribadačama šarenih plastičnih glavica; svaka
pribadača ima glavicu druge boje. Većina pribadača odmah otpada. Erika se ne usudi
zabosti pribadače ispod noktiju jer se jako boji boli. Tratinu ženine kože ubrzo
prekrivaju mali krvavi jastučići. Erika gorko plače i sasvim je sama. Nakon nekog
vremena prestaje i staje pred zrcalo. Odraz lica u zrcalu, popraćen riječima poruge i
uvrede, ulazi joj u mozak poput svrdla. Šarena je to slika. I u načelu vesela, kada povod
ne bio tužan. Erika je potpuno sama. Od silnog likera što ga je opet popila majka spava
dubokim snom. Ugleda li Erika u zrcalu još neko nepoharano mjesto na tijelu, štipa ga
kvačicom ili ubada pribadačom i pritom cijelo vrijeme plače. Ove instrumente zabija na
i u tijelo. Suze joj teku niz obraze i sasvim je sama.
Nakon podosta vremena Erika vlastoručno skida kvačice, vadi iz kože pribadače i
uredno ih sprema u kutijicu. Bol jenjava, suze polako prestaju teći.
Erika Kohut odlazi majci kako ne bi bila sama.

Opet je večer i glavnim prometnicama koje vode iz grada bezumno jure automobili
na putu kući. I Walter Klemmer, sav znojan, kreće se nervozno i brzo, kako ne bi morao,
neiskorišten, gubiti vrijeme. Ne poduzima ništa posebno uzbudljivo, ali neprestano je u
pokretu. Ne napreže se osobito, ali dok udovoljava svojoj snažnoj potrebi za kretanjem,
vrijeme vrtoglavo brzo prolazi. Starim tramvajem, a potom podzemnom željeznicom
krenuo je na komplicirano, u prometnotehničkom smislu dugotrajno putovanje za koje
zna da će završiti u gradskom parku, ali čiji mu cilj i put do njega još nije poznat.
Energična koraka kreće u brzu šetnju ne bi li utrošio vrijeme. Ubija vrijeme. U jedno je
siguran. Učinit će nešto što se ne pamti: napast će neku bespomoćnu životinju što
navodno obitava u gradskom parku. U parku ima plame-naca i sličnih egzotičnih bića,
koja još nikada nisu vidjela svoju domovinu, a koja ga danas upravo pozivaju da ih
napadne, ubije i raskomada. Walter Klemmer ljubitelj je životinja, ali ovaj je događaj s
Erikom bila kap što je prelila čašu, zbog čega će morati ispaštati netko nedužan. Žena
ga je jako uvrijedila i zato ju je dobrano izvrijeđao. Računi su sada izravnati, ali u znak
pomirbe trebalo bi prinijeti žrtvu. Neka će životinja morati platiti životom. Klemmer je
na tu ideju došao čitajući novine u kojima se pisalo o neobičnom načinu života tih be-
zazlenih životinja, ali i o tomu kako ih tuku pa čak i ubijaju.
Hitajući pokretnim stubama, mladić izlijeće iz stanice podzemne željeznice. Pred njim
je tih i prazan park, a preko puta parka uzdiže se osvijetljen hotel iz kojega dopire
galama. Walter Klemmer nije preplašio ni jedan ljubavni par, jer on nije došao ovamo
da bi nedozvoljeno buljio u druge, već da njega nitko ne vidi i ne uhvati u brutalnom
činu. Ona je žena u njemu probudila dosad nepoznate nagone, i to u njihovu
najružnijem obliku. Klemmer tumara parkom u bezuspješnoj potrazi za barem jednom
pticom. Nedopušteno gazi po tratini i bezobzirno se probija kroz grmlje doneseno
nekoć iz inozemstva. Namjerno gazi lijepo uređene cvjetne gredice. Pod njegovim se
petama lome peteljke prvih vjesnika proljeća. Ljubavni teret što ga je ponudio toj
odvratnoj ženi ona nije prihvatila pa ga sada mora nositi sam. Taj je teret umjereno
težak, no urodit će razornim posljedicama za životinjski svijet. Klemmer ni kretanjem
nije uspio smanjiti bijes što mu se nagomilao ispod ljušture. Zena je, nakon duga
biranja, iz njegove glave izvukla jedan ili dva muzička komada. Od njega je uzela ono
najbolje, da bi to nakon završnog ispita bacila! Walter K. vrškom cipele gazi maćuhice,
jer je usred ljubavnog snubljenja doživio golemo razočaranje. Nije njegova krivnja ako
je zakazao. Ako Erika nastavi putem kojim je krenula, doživjet će i puno gore stvari, o
kakvima nije ni sanjala. Dok se nasilu probija kroz grmlje, iza kojega je nanjušio vodu,
lice mu grebe krupno trnje i udaraju ga elastične grane. On je poput ranjene životinje,
što ju je lovac pogodio u trbuh i protivno svim lovačkim običajima pustio da ode. Taj
diletantski lovac nije ga čak uspio pogoditi u srce. Stoga je sada Klemmer za svakoga,
baš za svakoga potencijalna opasnost!
Ne bi li se iskalio na nedužnim životinjama, on, u ljubavi zloban patuljak, lunja
zelenim gradskim površinama obavljenim mrakom, koje su zapravo predviđene za
korištenje danju. Traži kamen koji bi mogao baciti na životinju, ali ga ne može naći.
Podiže s tla kratku granu što je pala sa stabla, ali je grana trula i slaba pa ne može
poslužiti kao batina. Budući da je ona žena od njega, koji joj je nudio ljubav, tražila
nešto strašno, sada se mora saginjati kako bi na tlu našao oružje bolje od trule grane.
Zato što nije mogao ovladati njome, sada mora pognuti glavu i neumorno skupljati
drva. Plamenac će ga ismijati kada ga vidi s ovakvim štapićem u ruci. To nije batina, to
je tanka grančica. Klemmer, koji nema iskustva, ali uvijek želi doživjeti nešto novo, ne
zna gdje se ptice u parku noću odmaraju i skrivaju pred svojim mučiteljima. Možda
imaju nastambu samo za sebe! Klemmer ne želi nimalo zaostajati za gradskim
divljacima koji su ubili već mnogo ptica. U zraku osjeća sve jači miris vode, njemu
bliskog elementa. U novinama je pisalo da se ondje zadržavaju te ružičaste žrtve. Vjetar
sa sobom donosi mnoge zvukove koji postaju sve jasniji. Sta-zice posute bijelim
šljunkom vijugaju parkom poput zmija. Budući da je došao čak dovde, Klemmer bi se
zadovoljio i običnim labudom, za kojega se poslije lakše nađe zamjena. Čim mu je to
palo na pamet, shvatio je koliko mu je potreban ventil kroz koji bi mogao ispustiti svoj
dugo nakupljani bijes. Budu li se ptice odmarale na jezeru, domamit će ih na obalu.
Zatekne li ih kako mirno sjede na obali, barem se neće morati smočiti.
Umjesto zova ptica iz daljine dopire potmula tutnjava neprekidne rijeke automobila.
Zar ih i u ovo doba ima po cestama? Buka grada prati šetače željne odmora čak dovde,
do zelenih gradskih zona, do pluća grada. Utonuo u sivu zonu svoga bijesa, Klemmer
traži nekoga tko mu se neće suprotstaviti. Nekoga tko ga neće razumjeti. Ptica će mu
možda i pobjeći, ali mu barem neće proturječiti. Klemmer u travi utire vlastite noćne
staze. Osjeća unutarnju povezanost s drugim osamljenim šetačima što noću lunjaju
parkom. A nad noćnim ptičicama što se parkom skiću s damom u zagrljaju osjeća
nadmoć, jer je njegov bijes puno snažniji od ljubavnog žara. Mladić je, bježeći pred
ženom, dospio čak dovde. Iz jedne se točke u kružnim valovima širi nimalo melodično
kreštanje, kakvo može proizvesti samo ptičji kljun ili glazbalo kakva početnika. Evo je,
konačno ptica! Sutra će novine moći izvijestiti o još jednom vandalskom činu, a on će,
kao onaj koji je oduzeo život, sa svježe tiskanim novinama moći doći pred svoju
nedostižnu dragu. Potom će jednako brutalno okončati i njen život. Prerezat će sve
konce koji je spajaju sa životom. Ta se gospoda Kohut neprestano rugala njegovim
osjećajima i mjesecima je nezasluženo uživala u ljubavi kojom ju je obasipao. Njegova je
strast pljuštala na nju iz prepune posude njegova srca, dok ona nije zaustavila tu slatku
kišu. Sama je kriva što će joj on sada ispostaviti račun u obliku ovako strašnog i
razaralačkog čina.
I dok Klemmer rasipnički troši vrijeme u potrazi za određenom pticom, žena, koja je
danas jako rano otišla u krevet, spava u svom domu sumornim snom. Ne sluteći što se
događa, ona luta poljima sna, a Klemmer mekanim gradskim površinama. Klemmer
traži, ali ne može naći. Sada je krenuo prema drugom izvoru zvukova, ali ne može
utvrditi tko se glasa. Niti se usudi, jer se boji da sramotno ne završi na tlu pod udarcem
kakve toljage. Zvonjava tramvaja koji voze pored parka sve mu je vrijeme bila orijentir,
ali sada tramvaji pod drugim imenom nestaju pod zemljom, odakle se više ne mogu
čuti. Klemmer više ne zna kamo ga vodi put. Može biti da zalazi sve dublje u divljinu
gdje vrijedi pravilo: pojedi ili će te pojesti. Umjesto da nade hranu, Klemmer bi mogao
postati žrtva! On traži plamenca, a netko drugi možda traži glupana s punim
novčanikom. Bučno gazeći, Klemmer se probija kroz grmlje na otvorenu livadu. I slijeva
bi i zdesna mogao netko naići, netko sasvim bezazlen, a najviše bi se razveselio šetaču
kakav je on sam pa se već unaprijed šali na račun tog susreta. On zna: šetača ne
zabrinjava ništa osim hrane i njegove obitelji te izgleda prirode i životinjskog svijeta oko
njega, jer se pribojava da ta nezamjenjiva bogatstva propadaju zbog onečišćenja. Šetač
će mu objasniti zašto priroda umire, a Klemmer će nešto poduzeti kako bi barem mali
dio te prirode opstao, prijeti se Klemmer u mraku. Jednom je rukom stisnuo novčanik u
džepu, a drugom batinu u ruci. Jednostavno osjeća da je noćni šetač zbog nečeg
zabrinut.
Iako je dugo lutao parkom, nije našao pticu. I kada je gotovo odustao, neočekivano je
naišao na nešto — na ljubavni par zamršen u klupko i u odmaklom stadiju užitka. U
kojem stadiju, ne bi se moglo točno odrediti. Walter Klemmer gotovo je nagazio na ženu
i muškarca, stopljene u jedno biće koje neprestano mijenja oblik. Jednom nogom
nespretno gazi po komadu odjeće bačenom na tlo, a drugom zapinje o nečije tijelo što se
zahuktalo u groznici trošenja drugog tijela. Iznad ljubavnog para šumi golemo
zaštićeno stablo, koje će paru što ispod njega ubrzano diše pružati utočište do kraja.
Gramzivo tražeći pticu, Klemmer uopće nije pazio kuda hoda. Svoju mržnju iskaljuje na
ovim tijelima što neočekivano cvjetaju pored puteljka i lome drugo cvijeće valjajući se
po gredicama na gradskim površinama. Cvijeće se sada može baciti. Osim tanke batine
Klemmer nije našao ništa drugo, čime bi se mogao uključiti u ovu ljubavnu borbu na
tlu. Ubrzo će se znati: udariti ili čekati udarac. Sada je napokon dobio priliku da se
ubaci u opće ljubavno natjecanje, i to kao treći koji se smije. Klemmer izvikuje grubu
psovku. Viče iz sveg glasa i od sveg srca. Ohrabruje ga to što mu par ne proturječi.
Batinom maše po zraku. Par brzo nešto navlači na sebe, a nešto svlači; uređuje se u
Klemmerovoj prisutnosti. Šutke i mekanim pokretima sudionici ljubavnog čina prčkaju
po sebi i svojim ljušturama. Dosta se toga poremetilo i sada to na brzinu pokušavaju
dovesti u red. Počinje lagana kišica. Par se vraća u prvotno stanje. Klemmer neljubazno
objašnjava kakve će biti posljedice njihova ponašanja. Ritmički udara batinom o desno
bedro. Osjeća se sve snažnijim jer mu se nitko ne suprotstavlja. Klemmer osjeća
životinjski strah što se širi iz ovog para i uživa u tom strahu više nego u pravom životi-
njskom. Njuši mogućnost da par ukroti. Par to jedva čeka. Zato ih park i privlači noću.
Oko njih širi se otvoren prostor. Par se u međuvremenu pod Klemmerovom opsadom
očito počeo osjećati kao da je doma jer ne odvraća na njegove bijesne povike. Klemmer
govori o: krmačama prljavim i svinjama! Sve ono što ga obuzima dok sluša glazbu
otrcano je u usporedbi s pravim životom i ovakvim užitkom. Kada govori o glazbi, zna
o čemu govori, a ovdje vidi upravo ono o čemu
se nikada nije usudio govoriti: banalnost putenosti. Ovo nije
romantičan vrt ljubavi, ali ipak je gradski park. Ljubavni par i dalje preplašeno stoji u
bezobličnoj sjeni stabla. Očito je da će smjerno prihvatiti svaku presudu: potkazivanje ili
blaženi učinak batina. Kiša je počela pljuštati. Ali ne i udarci. Par je svoja osjetila
usredotočio na zaštitu i traženje skloništa: hoće li ih napasti? Napadač oklijeva. Par se
povlači, nadajmo se neprimjetno, tražeći zaklon. Željeli bi: ustati! bježati! bježati! Oboje
je još vrlo mlado. Klemmer je vidio čak i maloljetnike kako se ovako valjaju poput
svinja. Najradije bi odbacio štap, već i zbog popustljivosti ovih dvoje, ali još uvijek
udara oružjem o bedro. Ove noći mora pronaći neku žrtvu. Stojeći ovako i izazivajući
strah, Klemmer je dobio nešto što bi istog trenutka mogao odnijeti Eriki, koja sada
spava. I uz to joj donijeti malo svježeg zraka iz parka, što joj je itekako potrebno.
Klemmer maše batinom po zraku, ta dobro podmazana šarka na vratima. Zamahne li
prema naprijed, paru prijete udarci, zamahne li prema natrag, otvara im put za bijeg.
Djeca su cijelo vrijeme uzmicala, sve dok iza leđa nisu osjetila nešto tvrdo, što ih je u
bijegu spriječilo. Iako bi željeli naći put u slobodu, neće ga naći ako ne počnu bježati
svaki na svoju stranu. Situacija se Klemmeru sviđa pa počinje izvoditi uobičajene vježbe
ne bi li razgibao mišiće. Stojeći, na suhom provjerava dva-tri refleksa koja su mu
potrebna u veslanju. Ova živa slika nije bez sadržaja, ali za promatrača nije posebno
zahtjevna. Protivnika: dva komada. S njima će lako izići na kraj, a osim toga, kukavice
su i ne žele se boriti. Hoće li Klemmer priliku iskoristiti ili propustiti? On je gospodar si-
tuacije. Prema ovo dvoje mladih pokvarenjaka mogao bi pokazati razumijevanje ili bi ih
mogao kazniti zbog narušavanja mira u parku. Mogao bi obavijestiti i redarstvene
službe. Ali mora brzo odlučiti, jer posve prazni park poziva na bijeg. Klemmerovo
Držite lopova ne bi urodilo plodom pa on i dalje stoji nasred parka ne poduzimajući
ništa. A da je njegov bijes počeo ranije splašnjavati, žrtve bi već odavno pobjegle. Mladi
par u njegovu glasu ipak primjećuje zadršku. Možda je to njegova neodlučnost, što ju je
prebrzo pokazao, a koje ni sam nije svjestan, ali koju je oboje djece odmah primijetilo!
Čini se da se Klemmer polako povlači s točke na kojoj je bio spreman na nasilje. Djeca se
koriste prilikom. Budući da nije na vodi, Klemmer se pita što sada? Oboje je zaobišlo
stablo iza sebe i udarilo u trk. Klemmerova ih je snažna prisutnost doslovce odgurnula
od sebe. Livada prigušuje zvuk njihovih cipela. Ponegdje se može vidjeti zemlja što
proviruje kroz travu. Par je bježeći zaboravio neku vrstu jakne ili je to možda kratki
kaput? Dječji kaput. Klemmer ih ne pokušava pratiti. Radije gazi po jakni što je ostala
ležati na podu. Ne traži novčanik. Ne traži isprave. Ni vrijedne predmete. S užitkom
snažno gazi po jakni poput slona zavezanih nogu kojega je manevarski prostor vrlo
malen, ali ga jako dobro zna iskoristiti. Sasvim ju je utro u zemlju. Ne bi znao objasniti
zašto. Ipak je sve bjesniji i cijela je tratina sad njegov zakleti neprijatelj. Gonjen nekim
unutarnjim nemirom i u ritmu koji njemu odgovara, Walter Klemmer uporno gazi po
jakni koja je poslužila kao ležaj. Ne da joj mira. Pletenu jaknu uspio je naposljetku
potpuno rastrgati i sad osjeća umor.
 Izašavši iz parka, neko vrijeme hoda ulicama ne pitajući se ozbiljno kamo ide. Dok
grad oko njega spava, on lagana i brza koraka besciljno luta gradom. U utrobi mu čuči
balon nasilja. Balon ne udara o zidove tijela. Iako mu se čini da ne zna kamo ide, Walter
Klemmer već je napol puta do određenog cilja, do određene, njemu poznate žene. Puno
toga čini mu se neprijateljskim, ali on se ne želi ni s kim sukobiti, njegov mu je cilj
predragocjen: posebna žena, i još talentirana. Koleba se između dvije-tri žene i na kraju
se odlučuje za jednu. Tu ženu neće izgubiti ni zbog kakvog vođenja rata. Stoga će se
odsad odlučno kloniti svakog nasilja, ali nađe li se s njim licem u lice, neće ni zazirati od
njega. Pokretnim stubama silazi u gotovo prazan prolaz. Od uličnog sladoledara kupuje
napol rastopljen sladoled. Muškarac s kapicom na glavi pružio mu ga je bezvoljno i
nemarno, ne sluteći koliko je malo nedostajalo da ga Klemer izmlati zbog takvog
posluživanja. Prodavač ipak nije dobio batina. Njegova bi kapica mogla biti i mornarska
i kuharska ili čak obje istodobno, ali njegovo lice jedino je lice umora. Zaoblivši usta u
velik lijevak, Klemmer u dva zalogaja guta sladoled. Neki ljudi dolaze, neki odlaze.
Nekoliko ih je ostalo sjediti u prolazu, u zalogajnicama od stakla. Sladoled je bio mlačan
i bljutav. U Klemmerovu miru čuči upornost. Njegova je jezgra sve tvrđa, a blago
unutarnje naprezanje pretvara se u spremnost za napad. Sada mu je najvažniji cilj, na
koji će, ovisi li o njemu, stići vrlo brzo. Pomalo spreman na svađu, ali ipak smiren, duga
koraka grabi ulicama prema određenoj ženi. Dotična ga osoba sasvim sigurno čeka.
Neskromnih želja i beskompromisnih zahtjeva, opet joj se vraća. Mora joj priopćiti nešto
što će za nju biti velika novost i još joj puno toga reći. A ponešto i dati.
Bumerang Klemmer krenuo je zapravo s mjesta na kojem je ta žena i sada se, imajući
na umu novi cilj, na to mjesto vraća. U potrazi je za središtem svoje unutarnje oluje, u
kojem navodno vlada potpuno zatišje. Nakratko razmišlja bi li ušao u kafić. Barem
malo želio bih biti s pravim ljudima, razmišlja Walter Klemmer; opravdana je to
potreba svakog tko u prvom redu želi biti čovjek, ali mu to ne dopuštaju. Ipak ne ulazi
u kafić. Prljave spužvice ostavljaju ljepljive tragove po aluminijskim šankovima ispod
kojih u staklenim vitrinama počivaju visoke torte i kolači preliveni šarenim glazurama
ili ukrašeni tučenim vrhnjem. Po policama od rezopala na štandovima s kobasicama
skorene kapljice umaka i masni tragovi. Klemmer još ne njuši jutarnji vjetar kakav
obično njuši ranjena životinja. Ubrzava korak. Na stajalištu taksija jedan je jedini taksi,
ali i on odmah kreće.
Klemmer je došao do ulaza u Erikinu zgradu. Tko bi rekao da će se tako veseliti što je
stigao ovamo. Jer u njemu još uvijek tinja bijes. Ne pokušava dozvati Eriku bacajući ka-
menčiće na prozor kako to rade dječaci djevojčicama. On je odrastao, odjednom, preko
noći, naš učenik Klemmer. Nije očekivao da će tako brzo sazreti. Ne poduzima ništa da
uđe u zgradu. Gleda neosvijetljene prozore na gornjim katovima, šutke tražeći pravi.
Pogled mu je zastao na jednom za koji nije siguran je li njen. Sluti da je to dijelom
Erikin, dijelom majčin prozor. Prozor bračne ložnice. Bračnog para Erika/majka.
Klemmer reže vrpcu koja ga, s mnogo ljubavi zategnuta, spaja s Erikom i jedan kraj
veže za nešto novo, u čemu Erika igra sporednu ulogu, ulogu sredstva kojim se postiže
cilj. Ubuduće će jasno odvajati posao od zadovoljstva. Ubrzo će završiti studij pa će
imati puno više vremena za svoj vodeni hobi. Ne želi da mu se ta žena nepotrebno
obraća, ne želi njenu pažnju. Ne želi iza sebe ostaviti nerazriješene odnose. Bude li
trebalo, obratit će se toj ženi, a možda i neće. Od trčanja mu već neko vrijeme niz desnu
sljepoočicu teče znoj. Pišti koliko je zadihan. Po toplu vremenu pretrčao je nekoliko
kilometara. Izvodi vježbu disanja poznatu mu iz sporta. Primjećuje da izbjegava misli
kako ne bi morao misliti o nezamislivom. Sve je u njegovoj glavi brzo i prolazno. Doj-
movi su promjenljivi. Cilj je jasan, sredstva dobro poznata.
Klemmer se stisnuo u niši kućnog ulaza i povlači patentni zatvarač na trapericama.
Udobno se smjestio u majčinskoj šupljini kućnog ulaza, misli na ženu i masturbira. Dok
to radi, rastresen je, ali itekako svjestan jezgrovitog naboja koji se u njemu dolje stvara.
Ugodno je svjestan svog tijela. Tijelo mu radi u mladenačkom ritmu. Radi na sebi i za
sebe. Nema drugog korisnika osim njega. Glave zabačene na zatiljak, Klemmer onanira
okrenuvši se prema neosvijetljenom prozoru na katu za koji čak i ne zna je li njen.
Ravnodušan je i neumoljiv. Ništa ga ne dira dok se uporno obraduje. Iznad njegove se
glave poput nekog krajolika uzdiže neosvijetljeni prozor. Mjesto na kojem stoji njegova
muškost jedan je kat niže. Snažnim pokretima Klemmer masturbira, a cilj mu nije za-
vršiti s tim poslom. Obraduje polje svog tijela bezvoljno i nimalo ne uživajući. Ništa
neće obnoviti niti uništiti. Ne želi se popeti na kat toj ženi, ali kada bi se vrata otvorila,
bez imalo bi oklijevanja otišao ravno do nje. Ništa ga ne bi moglo zaustaviti! Klemmer
se tako diskretno trlja da bi mu svaki stanar, ne sumnjajući ni u što, odmah otvorio
kućna vrata. Mogao bi vječno stajati ovdje i dalje raditi svoj posao, ali isto bi tako
mogao odmah sve poduzeti da uđe u zgradu. Odluka je na njemu. I ne odlučivši još želi
li doista stajati i čekati da mu neki stanar što se kasno vraća kući otvori vrata, Klemmer
stoji i čeka da mu taj neki stanar što se kasno vraća kući otvori vrata. Ako treba, čekat će
i do jutra. Makar dočekao prvog stanara koji ujutro izlazi iz zgrade. Klemmer navlači
natečenu kitu i čeka da se vrata otvore.

Walter Klemmer stoji u niši i razmišlja koliko će daleko ići. Odjednom je osjetio
snažnu glad i žeđ, obje istovremeno. Ali jednako snažnu potrebu za ženom nije osjetio,
iako se trlja. Osjetio je on međutim na vlastitom tijelu, pa zato i ona to mora osjetiti, što
znači poigravati se nekim. Mamiti ga ambalažom bez sadržaja. Meka ovojnica njena
tijela mora ga primiti! Izvući će je iz mlakog kreveta u kojem spava s majkom. Nitko ne
dolazi. Nitko ne otvara vrata. U ovom promjenljivom svijetu u kojem je trenutačno noć
Klemmer pozna jedino konstantu svojih osjećaja te naposljetku odlazi telefonirati. Ako
se zanemari neupadljiva razgolićenost, u kućnoj se veži ponašao mirno i disciplinirano.
Očekujući stanara koji se kasno vraća kući. Klemmerov izgled odaje mir i blagost. Ali
iznutra osjeća kako nagoni udaraju o stijenku njegova tijela. U stanarima što se kasno
vraćaju kući ne smije pobuditi nikakvu sumnju. Preplavili su ga osjećaji. Dirnuo je sam
sebe. Ubrzo će ta žena pred njegovim očima sići s visokog vranca umjetnosti i ući u
rijeku života. Postat će dio trgovine i sramotnih poslova. Umjetnost nije trojanski konj,
obraća se Klemmer bez glasa ženi na katu koja smisao traži jedino u umjetnosti.
Nedaleko od kućnog ulaza telefonska je govornica. Klemmer odmah ulazi u nju. On
prezire vandala koji je telefonski imenik strgnuo sa žice; sada se možda neće moći
spasiti nečiji život koji ovisi o telefonskom broju u imeniku kojega više nema.
Erika Kohut spava nemirnim snom pravednika pored majke, koja je prema njoj često
bila nepravedna, a ipak mirno sniva. Erika ne zaslužuje ni takav san, jer zbog nje jedan
čovjek nemirno luta gradom. Tašta kao što je tašt cijeli ženski rod, u snu zamišlja sretan
završetak, nakon kojeg slijedi uživanje. Sanja da će je muškarac osvojiti na juriš. Molim
te, budi tako dobar. Danas nije htjela gledati televiziju. A baš je danas na programu bila
serija u kojoj se često javlja motiv što ga ona osobito voli: ulice stranih gradova, po
kojima, kaljužajući se u skrovitosti svoga doma, zamišlja da hoda. I ona čezne za
pretjeranim uvažavanjem i pretjeranom obzirnošću kakvom su obasipani likovi u tim
serijama. Najčešće se mogu vidjeti američki krajolici bez kraja i početka, jer ta zemlja ne
pozna granice. Možda ću s tim muškarcem otići na kraće putovanje, potišteno razmišlja
Erika, ali kamo ću s majkom za to vrijeme. Ne može se svatko povući u pravom
trenutku. Njeno tijelo protiv njene volje počinje izlučivati nekakvu tekućinu. Majka
sniva blagoslovljenim snom, ništa ne sluteći. Zazvonio je telefon. Tko zove ovako
kasno? Erika se preplašeno trgnula jer je odmah shvatila tko bi to mogao biti. Rekao joj
je to njoj dobro poznati unutarnji glas. Taj se glas neopravdano zove ljubav. Žena se
raduje ljubavnoj pobjedi i peharu kao nagradi. U vlastitom novom stanu stavit će ga na
počasno mjesto pored vaze s cvijećem. Potpuno je oslobođena. Kroz mračnu sobu i
predsoblje tapka do telefona. Telefon prodorno zvoni. Od svojih će uvjeta odustati
jedino zbog ljubavi i već se unaprijed raduje da je od njih odmah odstupila. Kakvo
olakšanje. Uzajamna je ljubav iznimka, jer najčešće voli jedno, a ono drugo trudi se od
nje pobjeći daleko koliko ga noge nose. Za uzajamnost je potrebno dvoje, a jedno je
upravo nazvalo ono drugo, koje osjeća isto što i ono prvo. Zar to nije fino. Kao
naručeno. Baš je dobro ispalo.
Iza učiteljice je u krevetu ostalo mlako uleknuće što se sada hladi. Ostala je i majka u
duboku snu. To nezahvalno dijete Erika vrlo brzo zaboravlja dugogodišnju vjernu
suputnicu. Muškarac telefonski zahtijeva da mu se odmah otvore kućna vrata. Erika
grčevito stišće slušalicu. Takvo zbližavanje ipak nije očekivala. Očekivala je da joj se uz
najnježnije riječi najave noćne želje i skoro, potpuno, zbližavanje, možda sutra u tri, u
nekom kafiću. Očekivala je od muškarca točan plan, u kojem bi se našlo mjesto i za
ljubavno gnijezdo. O tomu će detaljno razgovarati sutra ili sljedećih dana. Razgovarat
će o tomu hoće li njihova veza trajati vječno i tek tada će je započeti. Muškarac želi
uživati, a ne čekati, dok žena odmah počinje graditi cijele stambene blokove, jer je ona
već na početku svjesna strašnih i prijetećih razmjera onoga što ih čeka. Nemila činjenica:
žena i njen svijet osjećaja. Ta žena tek što nije počela graditi kompliciranu nastambu
sličnu osinjem gnijezdu kako bi se lijepo u nju smjestila; započne li to, on je se više neće
moći riješiti, pribojava se Walter Klemmer. Stoji pred vratima zgrade i čeka da ih netko
otvori, što bi i za Eriku bilo dobro. Sada ili nikad! razmišlja pedantna Erika do pos-
ljednjeg trena i uzima ključeve. Majka i dalje spava. Dok spava, nikakve joj misli ne
prolaze glavom, jer u njenoj su glavi samo kći i kuća. Planovi joj se čine nepotrebni. Kći
očekuje da će te sekunde dobiti nagradu za svoj dugogodišnji disciplinirani rad. Radi
Klemmera se taj rad isplatio. Malo žena čeka onog pravog, većina se zadovolji prvim
koji naiđe i koji je rijetko taj pravi. Ona je odabrala zadnjeg koji je došao i on se doista
pokazao najboljim. Nitko ga ne može nadmašiti! Erika jednostavno mora uspoređivati i
brojiti. Umišlja si da ga je zaslužila zbog vjernog služenja umjetnosti. Ako je muš-
karčeva volja odvoji od dobro provjerene majke, stvar bi mogla i uspjeti, molim lijepo,
ona se slaže. Student je gotovo na kraju studija, a ona zarađuje. Razlika u godinama
neznatna je, zaključuje ona umjesto njega.
Erika otvara vrata i s punim se povjerenjem predaje u muškarčeve ruke. Sali se da je
sada u njegovoj vlasti. Uvjerava ga da bi sve dala da mu nije uručila ono glupo pismo.
To je bio pravi peh i ona će sve učiniti da se iskupi. Najdraži! Čemu pisma kada se
poznajemo, znamo čak i tajne onog drugog. Jedno smo drugom u najtajnijim mislima!
Naše nas misli hrane svojim medom. Erika Kohut, koja muškarca ni po koju cijenu ne
želi podsjetiti na to da je zakazao, govori mu: Izvoli, uđi! Walter Klemmer, koji bi dao
sve da nije onako zakazao, ulazi u kuću. Puno mu se toga nudi i godi mu što ima velik
izbor. Nešto od toga uzet će već danas. Klemmer kaže Eriki: Da to odmah raščistimo.
Nema ničeg goreg od žene koja iznova želi stvoriti svijet. To je motiv za humorističke
listove. Klemmer je motiv za velik roman. On uživa u sebi, on sebe neće uništiti.
Naprotiv, uživa u svojoj hladnoj suzdržanosti, toj kockici leda u ustima. Posjedovati
nešto kao slobodan čovjek znači da možeš otići kad god zaželiš. Tvoje će vlasništvo
ostati i čekati te. Stadion ove žene ubrzo će napustiti, mogao bi se u to zakleti.
Obostrane osjećaje, njegovu ozbiljnu prvotnu ponudu, ta je žena odbila. Sada je
prekasno. Da sada igramo pod mojim uvjetima, predlaže K. Neće ga i drugi put ismijati,
tvrdi Klemmer, časna riječ. S prijetnjom u glasu pita je za koga ga ona smatra. To se
pitanje toliko često postavlja da se na njega i ne može pametno odgovoriti.
Walter Klemmer ugurao je ženu u stan. Prigušenim glasovima počinju se prepirati jer
ona ne dopušta da se on prema njoj tako ponaša. Erika mu predbacuje da ju je grubo
ugurao u njen vlastiti stan gdje je on samo gost. No odmah odbacuje lošu naviku:
neprestano zanovijetanje. Moram još puno učiti, skromno dodaje. U pandžama donosi
plijen iz kojeg kaplje svježa krv i stavlja ga pred muškarčeve noge: ispriku. Ne smijem
zabrljati odmah na početku, razmišlja. Kaje se zbog svih dosadašnjih pogrešaka, što ih
je uglavnom počinila na početku. Svaki je početak težak. Erikin je život najbolji dokaz
koliko je teško stalno kretati ispočetka. Zbog njihovih se sve prodornijih glasova, koji
dopiru do majčine sobe, majka polako i s oklijevanjem budi. Majčina je ambicija da
vlada. Tko to priča usred noći glasno kao da je dan, i to u njenu stanu s njenom
kćerkom? Muškarac joj uzvraća prijetećom kretnjom. Obje žene podižu obrambeni zid
što se poput vodenog vala ustremio na usamljena mladića. Neočekivano, u djeliću
sekunde, doletjela je pljuska na Erikino lice. Da, dobro je vidjela, pljusnuo ju je
Klemmer, i to pošteno! Zaprepaštena, drži ruku na obrazu i šuti. Majka je zabezeknuta.
Ako ovdje netko smije udarati, onda je to ona. Malo poslije, kada je Klemmer zašutio,
Erika uzvraća neka se smjesta gubi! Majka je u tomu podržava i već je Klemmeru
okrenula leda. Želi im pokazati da joj se cijela ova predstava gadi. Klemmer pobjednički
pita Eriku tihim, gotovo nečujnim glasom: Nisi to tako zamišljala, zar ne? Majka se čudi
što muškarac namjerava otići tek nakon svađe. Uopće je ne zanima o čemu razgovaraju,
govori sama sebi. Zasad se još nitko ne žali. Uto je obraz gospode Erike pogodila i
druga pljuska. Nimalo ugodan dodir kože o kožu. Erika tiho cvili da ne probudi
susjede. Majka počinje pažljivije osluškivati i razabire da iza vrata sobe taj muškarac
njenu kćer degradira u neku vrstu vreće za boksanje. Majka ga ljutito upozorava da
oštećuje tuđe vlasništvo, naime njeno! Zaključuje: Gubite se odavde. Smjesta.
Muškarac je stisnuo majčinu kćer poput kliješta. Omamljena od sna, Erika još uvijek
ne može vjerovati da je za ljubav, za svoju ljubav, ovako slabo nagrađena. Jer uvijek
očekujemo da nam naše usluge plate. I uvjereni smo da tuđe usluge ne treba bogzna
kako platiti i da ih možemo dobiti za manje. Majka poduzima korake koje bi, smatra,
zapravo trebala poduzeti policija. Ali muškarac je snažnim udarcem odbacuje natrag u
sobu tako da je leđima pala na pod. Klemmer je svoj postupak popratio objašnjenjem da
ne razgovara s njom! Majka ništa ne shvaća. Pa uvijek je ona bila ta koja bira. Klemmer
dodaje da imaju vremena, ako treba, i cijelu noć. Erika više ne čezne za svjetlošću, ne
rastvara se poput cvijeta. Klemmer je ispituje je li ovo ono što je zamišljala. Tuleći, ona
odgovara da nije. Majka se na sve četiri podiže u sjedeći položaj i prijeti studentu
gadnim iznenađenjima koje će mu ona osobno prirediti. Dogodi li se ono najgore, ona
će pozvati u pomoć nekoga izvana, kune mu se starica svim svecima. Zažalit će on što
ovako postupa s nježnom ženom koja bi i sama mogla biti majka. Neka se sjeti svoje
majke! Ona žali njegovu majku zato što ga je morala roditi. Prijeteći mu tako, majka se
probila do vrata, ali je Klemmer ponovo snažno odbacuje natrag u sobu. Walter K.
morao je zato nakratko ispustiti Eriku iz ruku. Majku potom zaključava u njenu malenu
sobu. Spavaća soba ima ključ. On majci služi da za kaznu i kada treba može zaključati
kćer. Zaključana sam, misli šokirana majka grebući po vratima. Cvili i jako prijeti.
Klemmer pruža sve veći otpor. Žena: za vrhunskog sportaša opasnost uoči teških
natjecanja. Erikine se i njegove želje podudaraju. Erika cvili: Nisam to tako zamišljala.
Izgovora rečenicu koju je često čula od posjetitelja u kazalištu: Ipak sam više očekivala!
S jedne se strane na Eriku sručila pohota njena tijela, a s druge nasilnički raspoložen
muškarac, koji je takav postao jer mu ona nije uzvratila ljubav.
Erika očekuje da joj se barem ispriča, ako ne i više od toga, ali ništa. Pozdravlja
majčinu odluku da se neće miješati u ovo. Konačno će svoje privatne stvari moći
rješavati sama. Tko sada misli na majku i majčinsku ljubav, osim onoga koji namjerava
napraviti dijete? Iz Klemmera govori muškarac. Raskopčavši se ciljano, iako diskretno,
Erika pokušava raspiriti vatru muškarčeve volje. Čeka da se iverje rasplamsa kako bi u
vatru mogla baciti veću kladu. Klemmer je ponovo udara u lice, iako mu ona govori:
Molim, samo ne po glavi! Čuje ga kako govori o njenim godinama, da joj je najmanje
trideset i pet, sviđalo se to njoj ili ne. Počinje je tištati to što on ne skriva kako mu se
seksualno gadi. Pogled joj zamagljuju suze. Klemmer je očaran, jer konačno na dar
dobiva djela ponikla iz mržnje; svijet se oko njega razbistruje poput oblačna dana u
kasno ljeto. Sam je sebe dovoljno dugo zavaravao da je ovaj predivan bijes što ga osjeća
zapravo ljubav. Dugo je uživao u toj samoobmani, ali sada su maske pale. Žena što leži
pred njim na podu puno toga u njegovu ponašanju tumači kao strastvenu čežnju, ali
njegovo bi se ponašanje samo donekle moglo opravdati strašću. To je sve mogla čuti
Erika Kohut. Ali sada je dosta, najdraži! Prijeđimo na ljepše stvari! S repertoara
ljubavnih postupaka Erika želi izbrisati one koje izazivaju bol. Na vlastitoj je koži
osjetila što bol znači i moli ga da odsad prijeđu na normalne oblike prakticiranja ljubavi.
Približimo se jedno drugom s razumijevanjem. Walter Klemmer ponovo je grubo
zgrabio tu ženu koja mu govori da se predomislila. Molim te, ne tuci me! Moj je ideal
ipak uzajamno uzvraćanje osjećaja, mijenja Erika svoje mišljenje, ali prekasno. Iznosi
mu svoj novi stav, govori da njoj, ženi, treba puno topline i pažnje, pritišćući pritom
rukom usnu što krvari. To je neostvariv ideal, odvraća joj muškarac. Samo čeka da žena
ustukne još koji korak da bi je ponovo mogao udariti. Ono što ga goni naprijed instinkt
je lovca. Instinkt veslača i tehničara na brzim vodama što upozorava na pličine i stijene.
Pruži li žena prema njemu ruku, on odlazi! Erika preklinje Klemmera da pokaže svoje
dobre strane. No on je osjetio zov slobode.
Ni prejako ni preslabo Walter Klemmer desnom rukom udara Eriku u želudac.
Udarac je dovoljno jak da je sruši na pod. Erika se presavija držeći se rukama po sredini
tijela. Za želudac. Klemmer se nije morao jako naprezati da je udari.
To nije učinilo njegovo drugo ja, naprotiv još nikada nije bio ovako siguran u sebe.
Ruga joj se pitajući je gdje su joj sada konopci i čelična užad. A okovi? Ja samo
izvršavam vaše naredbe, milostiva gospodo. Sada ne pomažu začepljena usta i remenje,
ruga se Klemmer, koji posljedice začepljenih usta i vezivanja dočarava i bez pomoćnih
sredstava. Sasvim pijana, majka lupa o vrata sobe, ne znajući što se s njom događa i što
bi trebala učiniti. Najviše je uzrujava što ne vidi što se događa s kćerkom. Majka ne
mora gledati da bi vidjela. Ona nikada nije poštovala slobodu svoga djeteta, a sada
netko drugi gazi djetetovu slobodu. Ubuduće će zato dvostruko više paziti, obećava si
majka, nadajući se da će nakon ovog mladića ostati nešto što će uopće trebati nadzirati.
Ona je dijete konačno uspjela popraviti, a sada ga netko opet kvari. Majka lagano bjesni.
U međuvremenu Klemmer ismijava ženino tijelo zgrčeno na podu. Ruga se da joj je s
obzirom na godine već pet do dvanaest! Erika ga zaklinje neka se sjeti svega lijepoga i
ružnog što su prošli na nastavi. Pita ga molećivim glasom: Zar ti nije drago sjetiti se
razlika među sonatama? On se ruga muškarcima koji dopuštaju da im žene stalno
prigovaraju. On nije jedan od njih, a ona je jednostavno pretjerala. I uopće, čudna je
osoba. Gdje su joj sada bičevi i okovi? Klemmer joj ostavlja mogućnost izbora: ja ili ti.
On je već odabrao: sebe. Ali u mojoj mržnji ti se ponovo rađaš, tješi je iznoseći naglas
svoj stav. Zlostavljajući je i dalje, udarajući je po glavi, baca joj mamac: Da već nisi
žrtva, ne bi mogla postati žrtva! Obasipajući je udarcima, pita je gdje joj je sada njeno
divno pismo. Odgovor je suvišan.
Majka se pribojava da se u njenu malenom privatnom zoološkom vrtu za jednu
osobu događaju strahote. Erika plačući nabraja dobra djela koja je učinila učeniku:
neumornu revnost kojom je oblikovala i usavršavala njegov glazbeni ukus. Tu-leći,
Erika spominje i dobra djela svoje ljubavi, kojom ga je zdušno obasipala i kao učenika i
kao muškarca. Ona pokušava vladati i samo je gola sila u tomu može spriječiti.
Muškarac je jači. Erika mu svadljivim glasom govori da on može vladati zahvaljujući
jedino svojoj fizičkoj snazi, na što je on dvostruko i trostruko jače udara.
U Klemmerovoj mržnji ta žena raste uvis poput stabla. To stablo treba podrezati i
naučiti ga kako da proguta uvrede. Čuje se tup udarac dlana o obraz; majka iza vrata ne
zna što se događa, ali plače od uzbuđenja i odlučuje se na još jedan u nizu odlazaka do
napol praznog ormara s likerom, do mal. kućnog bara. Ali ne razmišlja o tomu da
telefonom pozove pomoć. Jer je telefon u predsoblju, nedohvatljiv.
Klemmer kori Eriku zbog njenih godina i govori joj da se žena koja ovako izgleda ne
može u ljubavi više ničemu nadati. On je cijelo vrijeme glumio da je voli; bio je to više
znanstveni pokus, niječe Klemmer inače štovanja vrijedne ljudske potrebe. I gdje je sada
tvoja slavna užad, pljušte na nju okrutna pitanja poput noževa što lete zrakom. Bolje bi
joj bilo da se drži muškarca svojih godina ili starijeg muškarca, poput udarca u glavu
dopire do nje njegov prijedlog. U paru je muškarac najčešće stariji od pripadajuće mu
dame. Klemmer udara ženu ne gledajući kamo. Ali taj bijes nije ponikao iz neke uvrede
i nepravde koje mu je ona nanijela. Naprotiv, njegov je bijes polagano, ali čvrsto izrastao
iz njegove ljubavi prema njoj. Pošto ga je dobro provjerila, Erika je tom muškarcu jasno
pokazala svoju ljubav, a kad ono, tras, što se dogodilo...?
Kako bi se njegovi osjećaji mogli razvijati i on mogao napredovati u životu, Klemmer
mora uništiti tu ženu što mu se svojevremeno, kada je još mogla trijumfirati, ismijavala!
Od njega je očekivala i tražila da je veže okovima, da joj čarapom začepi usta, da je
siluje. Samo se ti deri, deri se, govori joj. Žena glasno plače zbog njegovih riječi. I ženina
majka plače iza vrata. Ni sama ne zna zašto.
Erika se, lagano krvareći, skvrčila na podu poput embrija, dok Klemmer nastavlja
razarati. Erika počinje uspoređivati Klemmera s mnogim drugim muškarcima ravnim
njemu, a koje je on oduvijek želio ukloniti. Još jedna njegova rečenica dolijeće joj u lice
poput pljuske: on je mladi od nje. Preda mnom je još cijeli život, tek sada ću početi
uživati u njemu! Pošto završim studij, otići ću na dugo putovanje u inozemstvo, baca joj
udicu i odmah vuče: ali sam! Ne bi se baš moglo reći da si mlada, zar ne Erika? On je
mlad, a ona je stara. On je muškarac, a ona je žena. Walter Klemmer iz obijesti udara u
rebra Eriku na podu. Točno zna kako jako mora udariti da joj rebro ne slomi. Ako je
ikada išta dobro znao, onda je to kontrolirati pokrete vlastitog tijela. Walter Klemmer
prelazi preko praga Erike u svijet slobode. Izazvala ga je ona osobno tako što je
pokušala vladati njim i njegovom požudom. I što sada ima od toga? No obuzima ga
neki nejasan osjećaj, nekakva slutnja u vezi s tom ženom. A ona mu je glasno počela
zamjerati zbog njegova bijesa, ali jedino zato što je taj bijes osjetila na vlastitoj koži.
Počinje vikati prodornim glasom i nesuvislo ga moliti da prestane. Njen je krik čula i
majka te, prigušujući bijes, počinje i ona vikati. Moglo bi se dogoditi da ovaj muškarac
od njene kćeri ne ostavi ništa čime bi ona mogla vladati. Preplavljuje je i životinjski
strah da bi se djetetu nešto moglo dogoditi. Osjetila je snažnu želju da nogom udari o
vrata i počne prijetiti, ali vrata su jednako čvrsta kao što je svojevremeno bio čvrst dječji
prkos. Majka izražava svoje bojazni, koje ionako ne prodiru kroz vrata. Kričeći psuje
Klemmera što je poput pravog nasilnika upao u stan. Podsjeća kćer na posljedice
muškarčeve ljubavi, na koje ju je ona odmah upozoravala, ali je kći ne čuje. Kći očajnički
plače, a Klemmer je nogom udara u trbuh. Klemmer je mlati s užitkom. Tako iskazuje
samo mali dio svog prijezira prema ženskom rodu uopće. Ali drago mu je što mu u
ovom trenutku taj prijezir nije važan. Ovaj muškarac želi uništiti sve što je Erika nekad
bila, ali bezuspješno. Ona ga stalno podsjeća što mu je nekoć značila. Preklinjem te,
preklinje ga Erika. Iza vrata majka se naglas pribojava da se njeno dijete pred ovim
čovjekom od straha ne ponižava. A tu su i tjelesne ozljede koje joj nanosi. Majka se boji
za vlastito krhko tijelo. Moli Boga i njegova Sina. Budući da bi gubitak bio konačan,
majka se boji da ne izgubi kćer. Duge godine mukotrpne dresure bile bi uzaludne.
Teško naučene vještine kći bi zamijenila onima kojima bi je naučio muškarac. Čim iziđe
iz sobe, majka će, ako i drugi to žele, skuhati čaj. Piskutavim glasom prijeti osvetom! i
prijavljivanjem policiji! Erika preklinje Klemmera s onu stanu ponora ljubavi što zjapi
između njih. Njene molbe u pismu bile su suviše neukusne, priznaje on. A poniženje
koje je doživio kada je zakazao bilo je preveliko, dodaje. Ona se još nikada nije tako
dugo izložila svijetu pa je mislila da joj neće biti ravne. Ali kad jednom postaneš dio
općeg života, shvatiš da si nevažan. A onda je već kasno.
Erika leži u predsoblju na dugom, uskom sagu što se nakrivio. Kaže: Poštedi me.
Zbog tog jednog jedinog pisma nisam zaslužila takvu kaznu. Klemmer se oslobodio
svih okova, a Erika je bez okova. Muškarac je i dalje udara i zajedljivo pita: I, gdje ti je
sada to tvoje pismo? Sada vidiš što imaš od njega. Hvali se da im okovi nisu bili
potrebni, kao što i sama može vidjeti. Ponovo je pita bi li joj pismo sada išta pomoglo.
Ovo je sve što ima od tog pisma! Lagano je udarajući, Klemmer joj objašnjava da je
htjela baš to. Erika mu plačući proturječi da nije htjela ovo, nego nešto drugo. Onda se
sljedeći put moraš točnije izraziti, predlaže joj muškarac i ponovo je udara. Udarajući je
nogama po tijelu, objašnjava ženi jednostavnu jednadžbu: ja sam ja. I toga se ne sramim.
Stojim iza toga što jesam. Prijeti ženi da ga mora prihvatiti takvog kakav jest. Jer kakav
sam takav sam. Eriki je od udaraca napukla nosna kost i jedno rebro. Skriva lice
rukama, što joj Klemmer odobrava. Ovakvo lice nije baš nešto posebno, zar ne? Ima i
ljepših lica, kaže stručnjak Klemmer i čeka da žena potvrdi kako ima i ružnijih lica.
Spavaćica joj se raskopčala i pri pogledu na njeno tijelo Klemmer razmišlja bi li je
silovao. Ali u znak krajnjeg prijezira prema čarima ženskog roda kaže: Najprije moram
popiti čašu vode. Potvrđuje Eriki da mu je manje privlačna nego medi šuplje drvo u
kojem se nastanio roj pčela. Erika mu nikada nije upala u oči zbog ljepote, već zbog
svojih postignuća u glazbi. A sada neka izvoli pričekati nekoliko trenutaka. Ja sam
problem riješio na svoj način, priopćava joj student tehničkog fakulteta. Majka psuje.
Erika pomišlja na bijeg. Ali brza je u razmišljanju, ali ne i na djelima. Zbog svoje
hermetične izoliranosti dosada još nije dobila nagradu.
Čuje se kako u kuhinji dugo teče voda; muškarac voli hladnu vodu. Jasno mu je da bi
to što čini moglo uroditi posljedicama. Budući da je muškarac, preuzet će odgovornost.
Voda ima okus nelagode. I ona će morati snositi posljedice svog ponašanja, razmišlja s
olakšanjem. S nastavom glasovira sada je sasvim sigurno gotovo, ali zato će se moći
ozbiljno posvetiti sportu. Nitko od prisutnih ne osjeća se baš ugodno. Stvar se ipak
mora privesti kraju. Ni jedno ni drugo ne popušta u znak pomirenja. Klemmer
osluškuje hoće li Erika preuzeti na sebe dio krivnje. I ti si barem malo kriva, moraš to
priznati, kaže Klemmer ženi. Ne možeš nekoga izazivati, a onda ga staviti na led. Misliš
ako je tebi dobro da možeš još izvoljevati.
Klemmer bijesno udara nogom o vratašca tajanstvena ormarića nepoznata sadržaja;
vratašca se naglo otvaraju i otkrivaju kantu za smeće s vrećicom u njoj. Od siline udarca
na pod ispada smeće. Uglavnom kosti. U tavici na štednjaku komadići su zagorjela
mesa. Ugledavši pougljenjeno meso, muškarac se protiv svoje volje počinje smijati.
Ženu što leži na podu u predsoblju zabolio je taj smijeh. Predlaže da o svemu otvoreno
razgovaraju; otvoreno priznaje da je i ona dijelom kriva za sve ovo. Jer dok god je on
ovdje tu je i: nada. Samo da ne ode. Molim te. Žena pokušava ustati, ali ne uspijeva i
pada. Majka se dere iza barikada: Kako si? Kći joj odgovara: Hvala, dobro. Sve ćemo
srediti. Kći preklinje muškarca da pusti mamu iz sobe. Puzeći prema vratima, zove
mamu, a majka s druge strane sve snažnijim glasom zove Eriku i u istom dahu ispaljuje
psovku kako to već ona zna. Klemmera je okrijepila hladna voda. Ohladila ga je. Erika
je gotovo uspjela dopuzati do majčinih vrata, ali je učenik grubo vraća. Ona ga ponovo
moli da je ne tuče po glavi i rukama. Klemmer je obavještava da se on u ovakvom stanju
ne može pokazati na ulici; preplašio bi prolaznike. Ona je kriva da je on dospio u
ovakvo stanje. Budi barem malo nježna prema meni, Erika. Molim. Sručio se na ženino
lice. Liže je i moli za malo ljubavi. Tko može velikodušnije poklanjati ljubav i manje
tražiti ako ne žena koja voli? Moleći je za malo ljubavi, Klemmer raskopčava košulju i
spušta patentni zatvarač na trapericama. S molbom za ljubav i razumijevanje na ustima
brzo i odlučno prodire u ženu. Odrješito zahtijeva malo ljubavi, na koju svatko ima
pravo, i oni najgori. Zao Klemmer svrdla po ženi. Očekuje zadovoljno stenjanje. Erika
ne osjeća ništa. Ništa se ne događa. Ničega nema. Za to je ili već prekasno ili još uvijek
prerano. Žena otvoreno izriče da joj se čini kako je žrtva prijevare, jer ništa ne osjeća.
Ova ljubav u svojoj biti razara. Ona se nada da Klemmer želi da ga voli. Klemmer je
udara po licu kako bi počela stenjati. Njemu je sasvim svejedno zašto žena stenje. Erika
želi osjetiti požudu, ali ne osjeća ništa, a kamoli požudu. Stoga traži od muškarca da
odmah prestane! Klemmer je udara sve jače i sve umornijim glasom moli za malo
ljubavi pa cijelo zbivanje počinje nalikovati na neku vrstu naporne ture. Recimo na
penjanje uz opasne litice. Žena mu se ne daje baš drage volje, a muškarac Klemmer želi
da mu se poda dragovoljno. Ne treba on ženu ni na što prisiljavati. Dere se na nju neka
ga izvoli radosno prihvatiti! Gleda njeno nepomično lice, na kojem njegova nazočnost
ne ostavlja nikakav trag osim boli. Znači li to da bih isto tako mogao otići, pita je
udarajući je. Zbog ove žene on daje sve od sebe, ne bi li tako ugušio svoju pohotu.
Jednom zauvijek, prijeti joj. Erika cvili neka prestane, jer je boli. Zbog tromosti ili
lijenosti Klemmer ne može izići iz žene prije nego što svrši. Moli je: Voli me.
Naizmjence je liže i udara. Prodire u nju lica zajapurena od bijesa i pritišće svoju glavu
o njenu. Majka želi da sve ovo završi. Udara o vrata u taktu automatske puške. Zatim
otvara paljbu ne obazirući se na susjede što spavaju. Klemmer ubrzava tempo; njegova
je brzina sada poprilična. Ne gađa izvan cilja, nego ravno u cilj. Vješt je sportaš uspio. U
istom se dahu briše papirnatom maramicom, koju zatim, zgužvanu i vlažnu, baca
pored Erike na pod. Upozorava je da o tomu nikome ne priča. Za njeno dobro. I
Ispričava se zbog svog ponašanja. Opravdava se da ga je jednostavno spopalo. Događa
se. Eriki, što leži na podu, daje neodređena obećanja. A sada žurim, moli muškarac na
svoj način za oproštaj. Doista moram poći, na svoj jedinstven način izražava muškarac
ljubav i poštovanje. Kada bi sada imao crvenu ružu, odmah bi je poklonio Eriki.
Pozdravlja je riječju koja odaje zbunjenost, sa servus i odmah počinje po stoliću u
predsoblju traži ključeve kućnih vrata. Dvije žene sasvim same, to nije dobro, daje joj na
kraju savjet za dalji život. Vuče njene uzde. Ipak bi bez predrasuda trebala razmisliti o
razlici među naraštajima! Klemmer predlaže Eriki da više izlazi, ako ne s njim, onda
sama. Nudi se da je prati na priredbe za koje zna: s Erikom onamo nikada neće otići.
Naposljetku zaključuje: To je bilo to. Hoće li s nekim muškarcem ponovo probati nešto
slično, pita je iz čiste znatiželje. Pa odmah daje jedini logičan odgovor: Ne, hvala.
Citirajući Goethea, da se duhova koje zazivamo više nikada ne možemo riješiti, zaziva
vraga i smije se tomu. Mora se smijati: Vidiš, tako ti je to. Savjetuje joj: Pripazi! Sada
neka stavi neku ploču, da se malo smiri. Ne pozdravlja se na francuskom, jer se već
jednom od nje naglas oprostio. Pita je osjeća li se dobro i sam odgovara na pitanje: Bit će
bolje! Kada se udaš, sve će proći, tješi je i hrabri Klemmer narodnom poslovicom. Iako
Klemmer mora kući bez poljupca, ovaj put je on ljubio. Nikad ne odlazi bez plaće.
Namirio se sam. A i žena je primila odgovarajuću nagradu. Tko ne želi, taj dobije, vraća
Klemmer Eriki milo za drago jer njeno tijelo nije odgovorilo na njegovu ljubav.
Preskačući više stuba odjednom, spušta se u prizemlje, otvara vrata, a zatim ključeve
baca na pod hodnika. Stanari ostaju nezaštićeni u nezaključanoj kući, a on odlazi svojim
putovima. Hodajući, odlučuje da će svim prolaznicima koje sretne drsko i arogantno
gledati ravno u lice. Večeras će biti utjelovljenje provokacije i za sobom će spaliti sve
mostove. Klemmer vježba na razboju sigurnosti, uvjeren da ni jedna od njih dvije u
vlastitom interesu nikada neće progovoriti o onom što se dogodilo. Na trenutak ipak
razmišlja o mogućim posljedicama, kaznama i kamatama. Na ulicama nema auta, a ako
i naiđu, zahvaljujući mladenačkim refleksima, Klemmer im se vješto sklanja. Mlad i brz,
može se suočiti sa svima. Kaže: Noćas bih mogao brda pomicati! Umiruje ga činjenica
da se sada puno bolje osjeća. U snažnom mlazu piša o neko stablo. Dopušta si jedino
pozitivne misli; to je sva tajna njegova uspjeha. Njegov je mozak za jednokratnu
upotrebu! Jednom upotrijebiti i odmah baciti. Klemmer odlučuje da odsad sa sobom
više neće vući nikakve teške terete. Izazivački hoda sredinom ulice.
Novi je dan Eriku zatekao samu, slijepljenu i zabetoniranu majčinom brigom. Mirne
ga je duše mogla započeti s muškarcem. Ovako u dan ulazi nespremna. Ni jedna od njih
neće se obratiti nadležnom organu unutarnje sigurnosti, koji bi Klemmera mogao
uhititi. A vrijeme je danas lijepo. Majka šuti, što je za nju neobično. Tu i tamo pokušava
pogoditi koš, ali ga promaši jer ga je zbog kćeri previsoko postavila. Godinama je koš
sve više podizala pa se sada jedva vidi. Majka izjavljuje da bi kći više trebala izlaziti
kako bi promijenila okruženje i možda upoznala nekog novog! S obzirom na njene
godine krajnje je vrijeme da to učini. Majka predbacuje šutljivom djetetu da nije dobro
da ona, utjelovljenje mladosti i neobuzdanosti, sve vrijeme provodi sa starom ženom.
Erika je nedavno pokazala kako uopće ne zna procijeniti ljude, pa je ove godine već
drugi put naletjela na krivog. Majka govori o onom što je dobro za Eriku. Uspije li to
uvidjeti, Erika će učiniti prvi korak na putu spoznavanja sebe. Pribojavajući se njene
nejasne budućnosti, majka tješi Eriku riječima da ima još muškaraca. Erika šuti, ali
nimalo neprijateljski. Majka se boji da Erika razmišlja i svoju bojazan odmah izgovora
naglas. Tko šuti, mogao bi razmišljati. Majka zahtijeva da Erika kaže o čemu razmišlja i
da svoje misli ne zadržava za sebe. Kako bi bila dobro obaviještena, majka uvijek mora
znati što njena kći misli. Majka se pribojava tišine. Razmišlja li kći o osveti? Hoće li se
usuditi biti drska?
Izlazi sunce; ispod njega prašne pustinje. Fasade su se zacrvenjele. Stabla su se
zazelenjela. Odlučila su poslužiti kao ukras. I cvijeće je propupalo, da i ono učini svoje.
Naokolo hodaju ljudi. Iz usta im naviru riječi.

Erika osjeća bol po cijelom tijelu i zato oprezno hoda. Zavoji nisu prilagođeni obliku
tijela, ali su zato stavljeni s puno ljubavi. Ovo bi jutro Eriku moglo potaknuti da se upita
zašto je tako dugo živjela odvojena od svega. Da bi jednog dana srušila zidine i sve
nadmašila?! Zašto da to odmah ne učini. Recimo danas. Erika odijeva staru haljinu
kroja kakav odavna više nije u modi. Haljina nije kratka kao one koje su se tada nosile.
Preuska joj je i ne može se zakopčati. Kroj je sasvim zastario. Haljina se ne sviđa ni
majci, jer je prekratka i preuska.
Krenut će gradskim ulicama kako bi sve zadivila već samom svojom pojavom.
Erikino ministarstvo vanjskih poslova nosi haljinu zastarjela kroja za kojom se mnogi
podrugujući okreću.
Ne bi li je odvratila od haljine, majka brže-bolje predlaže izlet i usput kaže: Ali takva
mi na izlet ne ideš. Erika je ne čuje. Ohrabrena šutnjom, majka vadi planinarske karte.
Vadi ih iz starih prašnih pretinaca po kojima je ranije prekapao otac. Otac bi na karti
prstom pratio staze kojima će hodati, odabirao ciljeve i određivao odmorišta gdje će
užinati. U kuhinji kći krišom gura oštar nož u torbicu. Njegova je oštrica dosad vidjela i
rezala jedino mrtve životinje. Kći još uvijek ne zna hoće li počiniti ubojstvo ili će se
baciti pred njega i ljubiti mu stopala. Kasnije će odlučiti hoće li ga izbosti nožem. Ili će
ga ozbiljnim glasom preklinjati da joj se vrati. Ne sluša majku koja joj zorno opisuje
pješačke staze.
Kći čeka muškarca, koji bi trebao doći i moliti je za oprost. Sjeda pored prozora
važući u sebi da li da krene ili ostane.
Najprije odlučuje ostati. Možda odem sutra, razmišlja. No pogledavši dolje na ulicu,
diže se i kreće. Upravo počinju jutarnja predavanja na Tehničkom fakultetu, smjer
Klemmer. Jednom joj je to rekao. Ljubav joj je putokaz. A čežnja neiskusna savjetnica.
Erika odlazi i ostavlja majku koja se pita što se s Erikom događa. Majka već dugo jako
dobro zna da je vrijeme izrazito opasna biljka mesožderka, ali nije li prerano izložiti se
njenim pipcima?
Danas dijete počinje radni dan puno kasnije, ali zato odgađa njegov razorni kraj.
Erika stišće toplu dršku noža u torbici i hoda ulicama do cilja. Svojim neobičnim
izgledom kao da želi rastjerati ljude. Prolaznici bez ustručavanja zure u nju. Okreću se
za njom i dobacuju primjedbe. Ne srame se glasno izraziti svoje mišljenje o njoj.
Odjevena u sramežljivu polumini haljinu, Erika je zabljesnula u svoj svojoj visini
najavivši odlučan rat mladosti. Posvuda ima mladih što se otvoreno smiju gospođi
učiteljici. Smiju joj se zbog njene vanjštine. Erika se pak smije mladima zbog njihove
nutrine bez pravog sadržaja. Neki muškarac Eriki očima daje znak da ne bi smjela nositi
tako kratku haljinu. Tako dobre noge ipak nema! Glasno se smijući, Erika hoda gradom;
haljina ne pristaje uz njene noge niti njene noge pristaju uz haljinu, rekli bi modni
savjetnici. Erika se izdigla nad samu sebe i nad druge. Sa strepnjom se pita hoće li izići
na kraj s tim muškarcem. Mladi joj se rugaju i dok prolazi središtem grada. Glasno se
smijući, Erika se ruga njima. Što može mladost, Erika može bolje. Već dugo to ona može
puno bolje.
Prolazi trgom između dva muzeja. Golubovi polijeću u zrak. Valjda zbog njena
odlučna hoda! Turisti najprije bulje u caricu Mariju Tereziju, potom u Eriku, a onda
ponovo u caricu. Ptičja krila lepeću. Navratima muzeja natpisi s radnim vremenom.
Tramvaji na Ringu kreću na zeleno. Sunčeve zrake trepereći obasjavaju prašan grad. Iza
ograde parka Burggarten mlade majke započinju svoj dnevni marš. Na šljunčane stazice
padaju prve zabrane. Iz usta majki cure grozne psovke. A odgovor je sve jače dječje
plakanje, to čarobno oružje. Posvuda ljudi u skupinama od dvoje ili više njih. Susreću se
kolege, prijatelji se svađaju. Auti nezaustavljivo jure križanjem pred Operom. Pješaci su
sišli u podzemlje, gdje sami snose odgovornost za štete koje počine. Ondje nema
žrtvenog jarca: vozača. Ljudi ulaze u trgovine, čije su izloge prethodno dobro
pregledali. Neki već lunjaju gradom bez cilja. Uredske zgrade na Ringu gutaju jednu po
jednu osobu što sve rade u poduzećima za uvoz i izvoz. U slastičarnici Aida majke
gledaju kako im se kćeri počinju služiti ženskim čarima i ocjenjuju to kao opasno
preuranjen početak. Hvale trud sinova u školi i sportu.
U torbici se zabludjeli, ali zbiljski nož dočepao Erike Kohut. Kreće li nož na put ili
Erika u Canossu po Klemmerov oproštaj? Ona to još ne zna i odlučit će na licu mjesta.
Nož je kao rješenje još uvijek na prvom mjestu! Radit će noževi! Žena se približava
Secesiji i podiže glavu prema kupoli prekrivenoj listićima. U zgradi izlaže u gradu
poznat umjetnik, a nakon te izložbe umjetnost više neće moći biti ono što je bila.
Odavde se u daljini vidi zgrada Tehničkog fakulteta, suprotan pol umjetnosti. Erika još
samo mora proći kroz pothodnik i park Ressel. Povremeno zapuše vjetar. Oko sebe čuje
sve više mladih glasova željnih znanja. Osjeća na sebi letimične poglede, ali ne uzmiče.
Konačno i mene gledaju, veseli se Erika. Živeći zatvorena u kući, godinama je izbjega-
vala takve poglede. No tko se dugo skriva, na kraju se počne isticati. Erika se ne izlaže
pogledima nenaoružana. Nož je tu. Netko se glasno smije. Ali ne smiju se svi. Većina ih
se ne smije. Ne smiju se jer osim sebe i ne vide nikog drugog. Ne primjećuju Eriku.
Skupine mladih ljudi poput bujice izlaze iz zgrade. Udarne jedinice i odstupnica
istovremeno. Angažirani su to mladi ljudi koji odlučno skupljaju iskustva. Neprestano
pričaju o njima. Ovisno o željama, jedni žele steći iskustva sa samima sobom, a neki s
drugima.
 Ispred zgrade Tehničkog fakulteta stupovi su s metalnim bistama slavnih
znanstvenika iz ove institucije, koji su izumili bombe i brane.
Golema crkva sv. Karla poput kornjače čuči usred samotne pustoši, ali joj ovdje
barem ne prijete ispušni plinovi. Voda u fontani samosvjesno i razigrano pljušti. Ovdje
se hoda po kamenim pločama, osim po parku Ressel koji bi trebao biti zelena oaza. Ako
želite, možete se ovamo dovesti i podzemnom željeznicom.
Erika Kohut ugledala je Waltera Klemmera u skupini očito jednako nastrojenih
studenata različitih godišta, što su se, razgovarajući, glasno smijali. Ali ne Eriki, jer nju i
ne vide. I Klemmer se glasno smije i kao da svima želi objaviti kako danas nije morao
neopravdano izostati s nastave. Od napora protekle noći nije se trebao odmarati ništa
duže nego od bilo koje druge noći. S njim su u društvu tri mladića i jedna djevojka, koja
očito također studira neki tehnički predmet pa je tako pravi tehnički novitet. Klemmer
je djevojku veselo zagrlio oko ramena. Djevojka se od snažnog smijeha jedva drži na
nogama. Mora se osloniti o Klemmera. Drugi se slažu s onim što je Klemmer rekao. I
Walter Klemmer glasno se smije tresući kosom. Obasjava ga sunce. I dalje se na sav glas
smije, a s njim i ostali. Što je tako smiješno, pita mladić koji im se upravo pridružio, ali i
on je morao prasnuti u smijeh. Njihov ga je smijeh zarazio. Ne prestajući se tresti od
smijeha, oni mu objašnjavaju zašto se smiju pa sada i on zna čemu se smije.
Klemmer se smije više od drugih, jer mora nadoknaditi sav dosad propušteni smijeh.
Erika Kohut stoji i gleda. Promatra. Dan je sunčan, a Erika promatra. Nakon što se do
sita nasmijalo, društvo kreće prema zgradi Tehničkog fakulteta. Svako toliko mladi
zastaju i opet se smiju. Prekidaju sami sebe vlastitim smijehom.
Prozorska stakla blistaju na svjetlu. Njihova se krila ne otvaraju ovoj ženi. Ne
otvaraju se svakom. Nema dobra čovjeka, iako ga svi prizivaju. Mnogi bi rado pomogli,
ali ništa ne poduzimaju. Žena okreće vrat u stranu, iskezivši zube poput bolesna
konja. Nitko joj ne stavlja ruku na rame, nitko joj ne pomaže nositi teret. Umorno se
osvrće za sobom. Nož je treba pogoditi u srce i u njemu se okretati! No snaga koja joj je
ostala nije dovoljna za to. Pogled joj je prazan. Bez ikakve ljutnje, bijesa ili strasti Erika
Kohut zariva nož u rame, iz kojega odmah počinje teći krv. Bezazlena je ta rana, jedino
mora paziti da u nju ne ude prljavština i gnoj. Ali svijet, neranjen, nije stao. Mladi su
ljudi nestali u zgradi, odakle sigurno neće neko vrijeme izlaziti. Uokolo kuća do kuće.
Stavlja nož u torbicu. Na Erikinu ramenu zjapi rana; meko se tkivo bez otpora
rastvorilo. Razrezala ga je čelična oštrica, a Erika odlazi. Hoda. Ruku je položila na
ranu. Nitko ne ide za njom. Korača kroz mnoštvo režući ga poput čeličnog brodskog
trupa. Ne osjeća strašne bolove što ih je očekivala. Prednje automobilsko staklo
zabljesnulo je.
Patentni zatvarač na haljini ne može se zatvoriti pa joj sunce grije leda. Grije ih sve
jače. Erika hoda i hoda. Leđa su joj već sasvim topla. Iz rane joj kaplje krv. Prolaznici
najprije gledaju u ranu, a potom u njeno lice. Neki se čak okreću. Ne svi. Erika zna
kojim smjerom mora ići. Ide kući. Hoda polagano ubrzavajući korak.
 Pogovor

Premda je od nastajanja ovog romana prošlo punih 20 godina, njegovo se

pojavljivanje u hrvatskom prijevodu ne čini zakašnjelim. Razloga za ovakvu tvrdnju
ima nekoliko. Kada je riječ o vrhunskoj romanesknoj prozi, sigurni smo u to da će ona
unatoč vremenskoj distanciji lako naći put do svoga čitateljstva. No s obzirom na to da
se radi o neprijeporno intrigantnoj, literarno naprosto neiscrpnoj tematici (poniranje u
tajanstvenu slojevitost ženskoga bića), nedvojbeno je da mnogi ljubitelji dobroga štiva
— bez obzira na spolnu pripadnost — neće moći odoljeti iskušenju (bolje rečeno
izazovu!) upoznavanja osebujne proze jedne od najzanimljivijih književnica
njemačkoga jezičnog izraza. Dodamo li tome i činjenicu da je prema romanu koji je pred
nama snimljen i film, kao i podatak da je u izvorniku doživio već 24 izdanja, jasno je da
se radi o djelu izuzetne književne vrijednosti.
Austrijska prozaistica i dramatičarka Elfriede Jelinek (1946.) počela se u književnim
časopisima javljati već koncem 60-ih, skrenuvši na sebe pozornost književne kritike.
Svojim prvim poznatijim romanom Ljubavnice — Die Liebhaberinnen (1975.) te dvije
godine kasnije nastalom, 1979. u Grazu uspješno praizvedenom dramom Sto se dogodilo
nakon što je Nora napustila svoga muža ili potpornji društava — Was geschah nachdem Nora
ihren Mann Verlassen hatte oder die Stiitzen der Cesellschaften (hrvatski prijevod objavljen u
Antologiji novije austrijske drame, prir. S. M., Zagreb, 2002.) autorica se svrstala u red
najznačajnijih suvremenih austrijskih pisaca kao što su Ingeborg Bachmann, Thomas
Bernhard, Peter Handke, Peter Turrini, Gert Jonke, Felix Mitterer, Marlene Streeruwitz,
Werner Schwab i dr. Spominjemo ovdje austrijski literarni kontekst zato što on u širem
dijapazonu književnog stvaralaštva na njemačkom jeziku već dulje vrijeme ima
posebno mjesto koje se — ističemo to bez ikakva pretjerivanja! — odlikuje vrhunskom
književnoumjetničkom kakvoćom.
Malo je pisaca koji osim naglašena stvaralačkog naboja posjeduju podjednako
izražen, a katkada naizgled i jače istaknut impetus izrazito kritičkog promatrača
društvenih kretanja koja obilježavaju svakodnevicu u kojoj živimo. Elfriede Jelinek je u
pravom smislu riječi angažirana intelektualka koja se ne može umoriti u nastojanju oko
javnog raskrinkavanja kojekakvih opačina suvremene, u mnogo čemu malograđanski
ukočene, jeftinim sjajem tradicije i blagostanja obavijene Austrije što se nevješto koprca
u zamršenom klupku potiskivane prošlosti, frizirane sadašnjosti i nepretkazive
budućnosti. Naša se autorica nerijetko izlaže svojevrsnom linču konzervativne javnosti
koja joj u revniteljskom žaru vrlo često pripisuje i ono što nikad ne bi ni pomislila. No
sve te krive interpretacije njena javnog angažmana nipošto je ne obeshrabruju, pa ona
nesmiljenom žestinom razgoni aveti reakcionarnog jednoumlja, uvijenog licemjerja i
lažnog čovjekoljublja koje se po potrebi beskrupulozno zaodijeva plaštem kršćanskog
morala. Ne skrivajući svoj komunistički svjetonazor koji nije sapet nikakvim ideološkim
okrzetom, ona na osebujan način revitalizira onaj tip socijalno angažirana autora za koji
se čitava svog života zdušno zalagao Jean Paul Sartre.
Jedna od čestih natuknica koja se dovodi u vezu s imenom Elfriede Jelinek svakako je
feminizam. I upravo se ovaj pojam pokazuje pogodnim da posluži kao ključna riječ
poveznica koja će nas iz obavijesnog dijela ovog predgovora uvesti u autoričino
književno stvaralaštvo. Istina je da je tijekom tridesetak godina Elfriede Jelinek u svojim
javnim istupima vrlo često nalazila mnogo snage i uvjerljivih argumenata, zalažući se
za takvu ravnopravnost među spolovima koja neće ostati na razini trivijalne parolaške
floskule. No za razliku od aktivna djelovanja u javnosti (bezbrojni intervjui, govori, pro-
glasi, eseji, novinski članci i si.), autorica ovoj problematici u svojim romanima,
pripovijetkama i dramama prilazi na drugačiji način. Ona je, naime, duboko svjesna
pozicije intelektualke koja u određenom trenutku i na određenom mjestu iznosi misao
koja je osuđena na kratkovječnost trenutka, pa joj je stoga neophodno da u tom
trenutku bude u svom žestokom djelovanju što učinkovitija. Ta misao u tom je konkret-
nom času ispunjena političkim nabojem, ali s obzirom na to da ju je izrekla književnica,
ona uvijek sadrži i ponešto od inspirativne literarnosti u kojoj je do maločas klijala.
Kada se, međutim, neka slična misao javi unutar književnog djela, ona stubokom
prestaje biti osuđena na kratovječnost (moguće je da se unutar djela transformira,
evoluira i umnoži), a oslobođena je od momentane učinkovitosti, premda zbog toga ne
mora u potpunosti izgubiti raniju političku obojenost. U slijedu romanesknog
raspredanja pripovjednih niti Elfriede Jelinek nalazi potrebnu distanciranost, iz koje joj
je moguće unutar romana kreirati različite likove i njihove suodnose, u kojima se u
većoj ili manjoj mjeri zrcale plime i oseke, napetosti i utihe, uzavrelosti i učmalosti
ovodobnih pozemljara.
Roman Pijanistica — Die Klavierspielerin (1983.) zreli je produkt tada već afirmirane
spisateljice. Književna kritika i čitalačka publika jednodušne su u prosudbi, ističući
mnoštvo kvaliteta koje će i ovdašnjem čitatelju biti razvidne u prijevodnom ruhu. S
jedne je tu strane potresna priča o učiteljici glasovira Eriki Kohut koju njena neumoljiva
mati bezdušno kinji i tlači, želeći je »izdrilati«, jer je to po njenom shvaćanju jedini način
da od njene kćeri jednoga dana postane prava pijanistica. Takvih je Erika na žalost pun
današnji svijet, a dosta ih je i u domovima hrvatskih malograđanskih obitelji. Zbog te
nečuvene torture koju jedna žena pod krinkom brižnog majčinstva nanosi drugoj Erika
nije sposobna ostvariti u svom životu nikakav kvalitetan odnos, pa tako osim bujnih
maštanja nema za nju istinskog užitka. S druge je pak strane u romanu stalno na djelu
briljantnost stila u kojemu se izvrsno parodira onaj specifični birokratski način govora
po kojemu je današnja Austrija još uvijek u čvrstom papirnatom zagrljaju s
nekadašnjom Monarhijom, a znatan segment toga trulog jezičnog balasta još i danas u
formi ishitrena novogovora živi u hrvatskoj govornoj praksi.
Na djelu je, dakle, autorica koja se izvrsno služi ironijom koja, kad god to ustreba,
prelazi u žestoku sarkastičnost. Unatoč neskrivenoj sklonosti analitičkom upuštanju u
plastičnost detalja, roman se čita s lakoćom, a virtuoznost jezičnog izraza stalno ide
ruku pod ruku sa suptilnošću pripovijedanja koje umije biti silno dinamično, ali se
također zna ugodno smiriti — baš kao što se to zbiva u virtuoznim klavirskim
skladbama od Bacha do Bartoka.
Posebnu draž ima Pijanistica zbog toga što je više od drugih djela protkana
autoričinim autobiografskim nitima. Ova bi se činjenica mogla pokazati kao svojevrsna
zamka, ali Elfriede Jelinek zna kako se i s takvim datostima izlazi na kraj. Ona je svjesna
činjenice da je romaneskni svijet svojevrstan koloplet istine, laži, slutnje, obmane,
tlapnje i još koječega, a autoričino je umijeće sve to uravnotežiti i uskladiti. O tom
nesvakidašnjem umijeću Elfriede Jelinek slikovito je kao laudator prigodom dodjele
Biichnerove nagrade (1998.) govorio njemački teatrolog i književni publicist Ivan Nagel,
istakavši ovdje već naznačenu dihotomiju između Elfriede Jelinek kao angažirane
intelektualke koja diže glas u javnosti i Elfriede Jelinek kao književnice koja mnogo
vremena provodi u skrovitosti svoje radne sobe.
Intrigantni su također i autoričini ostali romani, među kojima se po mnogo čemu ističe
Naslada — Lust (1988.). Zlonamjerni prosuditelji svojedobno su ga nastojali
diskreditirati kao »eklatantan primjer ženske pornografije«. Riječ je, međutim, o vrlo
složeno komponiranom romanesknom konvolutu kroz koji se nije jednostavno
probijati, ali se takva pustolovina višestruko isplati. Zanimljive su također i brojne
autoričine drame, ali se njima ovdje ne možemo opširnije baviti (vidi spomenutu
Antologiju).
Vratimo li se sada ishodištu ovog predgovora, sigurno ćemo lakše prihvatiti činjenicu
da nam Pijanistica dolazi dvadeset godina kasnije. Bilo bi izvrsno kad bi se recepcija
Elfriede Jelinek na našim prostorima nastavila bez duljih cezura, jer nam upravo njeno
osebujno pismo pruža mogućnost prepoznavanja koječega što se negdje duboko krije i
u nama samima. Zahvaljujući književnom prevođenju i umjetnost riječi u stanju je
svladati jezične barijere, ostvarujući na taj način svojevrsno interkulturalno poslanje
kojim se temeljito obnavlja ono što se zgušnjava u riječi koja jednostavno označava srž
našega bitka: Ljudskost!

Sead Muhamedagić