Dr.sc.

JURAJ KAMENJARIN
Fakultet prirodoslovno-matematičkih znanosti i
odgojnih područja Sveučilišta u Splitu

UZGOJ BILJA
(Interna skripta)

Split, 2002
 2

UVOD

Uzgoj bilja počinje još u doba neolitika, najmlađeg razdoblja kamenog doba.
Razvija se zemljoradnja i stočarstvo. Čovjek, do tada lovac i sakupljač hrane postaje
proizvođač hrane. Prestaje biti nomad, jer ga zemljoradnja veže uz sjedilački način
života. Živi u zemunicama, u kućama izgrađenim na površini zemlje i u sojenicama (kraj
rijeka i jezera) a samo ponegdje u spiljama. Od kultiviranih biljaka poznavali su pšenicu,
raž, lan, konoplju, mak, leću, grašak, mrkvu, ječam i bob. Alat se izrađivao od drva,
kremena i kosti, a žito se želo primitivnim srpovima, izrađenim od kremenih oštrica.
Uzgoj hortikulturnog bilja vjerojatno započinje mnogo kasnije, razvojem alata i
olakšavanjem obrade zemlje.
Neke biljke su prvo uzgajane kao ukrasne vrste a tek se kasnije otkrila njihova
prehrambena vrijednost. Npr. krumpir potječe iz Južne Amerike s područja Anda. Potkraj
XVI stoljeća prenesen je u Španjolsku, a vjerojatno i Irsku, odakle se proširio u ostalu
Europu. U početku se uzgajao kao ukrasna biljka, ali se zbog porasta pučanstva, ratova i
gladi počeo uzgajati i kao poljoprivredna kultura.
Sve uzgojne biljke prvenstveno su rasle divlje u prirodi, a čovjek je tijekom svoje
evolucije otkrivao jestive i ljekovite biljke a u doba neolitika počeo ih je i uzgajati. Od
tada pa do danas čovjek neprekidno iz generacije u generaciju odabire najbolje vrste i
sorte koje su često nastajale i spontanim križanjima i mutacijama, te nastavljao njihov
uzgoj otkrivajući ujedno načine njihova uzgoja i razmnožavanja. Paralelno s tim počeo je
s oplemenjivanjem biljaka, u početku križanjem različitih sorti a kasnije umjetno
izazvanim mutacijama koje su uglavnom bile neuspješne, a u zadnje vrijeme genetskim
modifikacijama, ubacivanjem životinjskih gena u genski sustav (kromosome) biljke.
Kako se određenim istraživanjima ustanovilo, genetski modificirana hrana izaziva
određene alergološke reakcije sa posljedicama.

EKOLOŠKI FAKTORI

Životna aktivnost biljaka odvija se pod utjecajem vanjske sredine, pod kojom se
podrazumijevaju klima, litološka podloga i tlo kao abiotski čimbenici, te životinje i
čovjek kao biotski čimbenici. Ekološki čimbenici su u prirodi dinamični, promjenjivi i
uzajamno povezani.
Za razliku od prirodnih ekosustava, čovjek neprekidno utječe na biljne zajednice
uzgojnih biljaka koje koristi za podmirenje svojih potreba, kao i na zemljište, mijenjajući
ih i prilagođavajući ih svojoj potrebi.

Sunčeva energija
Sunce je osnovni izvor energije za sve fizičke i kemijske procese i pojave u
prirodi, a samim time i izvor života na Zemlji. Sunčevu energiju koja u ogromnim
količinama dospijeva na Zemlju biljke koriste tijekom čitavog svog života. Kako sunčeva
energija ne dospijeva na Zemlju svugdje podjednako, to je i njeno djelovanje na biljke
različito što ovisi o sastavu spektra, inteziteta i trajanja sunčeva zračenja. Spektar sunčeva
 3

zračenja sastoji se od tri dijela; ultraljubičastog (kratkovalnog) zračenja, vidljivog dijela

spektra (svjetlost) i infracrvenog (dugovalnog) zračenja.
Ultaraljubičasto zračenje iznosi samo 1-3% ukupnog sunčeva zračenja. Iako
utjecaj tih zraka još nije dovoljno proučen, ipak se zna da one imaju velik biološki
utjecaj. Ultraljubičaste zrake usporavaju rast biljka, zbog čega biljke brže rastu noću nego
danju. Ali, su i korisne jer pod njihovim utjecajem ugibaju mnogi štetni mikroorganizmi,
zemlja se dezinficira, te se na taj način smanjuje širenje biljnih bolesti na poljoprivrednim
kulturama.
Svjetlost ima najveći i najneposredniji utjecaj na život biljaka. Pod utjecajem
svjetla u biljkama se obavlja fotosinteza koja je složen proces u kome biljke svjetlosnu
energiju pretvaraju u kemijsku tj. dolazi do sinteze anorganskih tvari u organske. Intezitet
fotosinteze ovisi o velikom broju vanjskih i unutarnjih faktora. Unutarnji faktori su
unutrašnja građa lista, količina i raspored kloroplasta, prisutnost određenih enzima,
starost lišća, zdravstveno stanje i starost biljke… Vanjski faktori su koncetracija CO 2 u
prizemnom sloju zraka, vlažnost tla, temperatura zraka i jačina svjetla. Na vanjske se
faktore prilikom uzgoja biljaka može djelovati a samim time i pojačati fotosinteza koja
direktno djeluje na rast biljke. Bez CO 2 je nemoguća fotosinteza koja čak prestaje kad
koncetracija CO2 padne na 0,008 %. Sa povećanjem CO2 povećava se i fotosinteza ali
samo do određene granice, iznad koje daljnje povećanje nema utjecaja na fotosintezu, a
prevelika koncetracija čak djeluje fitotoksično. Smanjenje vlažnosti tla dovodi i do
smanjenja fotosinteze. Utjecaj vlažnosti tla ovisi o tome koliko su pojedine biljke
osjetljive na sušu. Sa povećanjem temperature zraka povećava se količina apsorbiranog
CO2, a time i fotosinteza, ali samo do određene temperaturne granice, poslije koje sa
povećanjem temperature fotosinteza opada. Najoptimalnija temperatura za fotosintezu je
između 10 i 35 oC ali opet ovisno o vrsti biljke.
Intezitet sunčeva zračenja direktno djeluje na životnu aktivnost biljka. Nedovoljan
intezitet zračenja nepovoljno djeluje ne samo na procese fotossinteze nego i na opće
stanje biljaka. Pri nedostatku svjetlosti povećava se porast stabljike na račun lišća, biljka
se izdužuje, a korijenov se sustav slabo razvija. Takve biljke nemaju dovoljno klorofila
pa su blijedo zelenkastožute boje. U prirodi se to događa zasjenjivanjem. Drveće u većoj
ili manjoj mjeri zasjenjuje druge biljke koje tada u većoj ili manjoj mjeri zaostaju u rastu,
zakržljaju i daju male prinose. Intezitet sunčevog zračenja utječe i na kvalitet plodova,
npr. na količinu šećera u grožđu, na količinu škroba u krompiru… Prevelik intezitet
također nepovoljno djeluje na biljke jer je praćen visokom temperaturom lista, koja
dovodi do raspadanja klorofila, lišće žuti i ugiba. Prema potrebi za različitim intezitetom
sunčeve svjetlosti biljke se dijele na heliofite, koje zahtijevaju više svjetlosti i na skiofite,
koje zahtijevaju manje svjetlosti.
Infracrveno zračenje čini najveći dio sunčeve energije (50 - 60%). Djeluje na
biljke posredno, toplinom.

Padaline
Padaline su jedan od najvažnijih meteoroloških elemenata neophodnih za život
biljke. Pored snadbijevanja vodom, padaline omogućavaju biljci i uzimanje hranjivih
mineralnih tvari iz tla.
Pod padalinama podrazumijevamo kišu, snijeg, tuču, rosu, mraz i maglu. Kiša je
obzirom na vlagu najvažniji i najučestaliji ekološki faktor u sredozemnom području. Tuča
 4

izaziva mehaničke povrede biljaka, a ukoliko se radi o zeljastim biljkama može ih, ovisno
o intezitetu, potpuno uništiti. Rosa nastaje kondezacijom vodene pare, taloži se na
horizontalnim površinama, za vedre noći. Na travi i lišću prizemnih biljaka kapljice se
obično sakupljaju u veće kapi. U tropskim i suptropskim područjima rosa daje znatne
količine oborina, čak do 3 mm na noć. U našem području količina rose se kreće od 0,1 do
0,3 mm na noć. Mraz je oblik oborine kada temperatura u razini tla tijekom noći padne
ispod 0oC, pa se rosa zamrzava u obliku ledenih kristalića oko biljnih dijelova i tla
stvarajući tanju ili deblju ledenu naslagu, što nepovoljno utjeće na osjetljivije biljke, kao
što su krompir i rajčica, izazivajući njihovo ugibanje.
Određena količina vode u stanicama je neophodna za njihovu fiziološku
aktivnost. Za procjenjivanje opskrbljenosti biljaka vodom nije dovoljno znati ukupnu
godišnju količinu padalina, već i raspored padalina tijekom vegetacijskog perioda.
Međutim opskrbljenost ovisi i o nizu drugih faktora kao što su fizičke osobine zemljišta,
stanje njegove površine, stupnju zasićenosti tla vodom, intezitetu i trajanju padalina,
nagiba zemljišta, vrste biljnog pokrivača i drugih faktora. S povećanjem inteziteta
oborina, njihovo korisno djelovanje na biljke se smanjuje, jer se smanjuje količina
apsorbirane vode u tlu. To je slučaj kod pljuskova, koji obično ne traju dugo ali je
intezitet oborina veliki, te tlo za to kratko vrijeme ne može apsorbirati svu količinu vode,
već ona brzo otiče, naročito na strmim terenima, ujedno izazivajući eroziju tla. Kod
dugotrajnijih padalina slabijeg inteziteta voda postupno prodire u zemljište, pa je njihovo
korisno djelovanje na biljke veće. Kišovito vrijeme pospješuje i pojavu biljnih bolesti.
Voda koja na površinu tla dođe putem oborina naziva se površinska voda.
Jedan njen dio upije tlo i to je retenciona voda koje biljka koristi za svoj razvoj. Ostali dio
vode koju tlo nije upilo prolazi kroz propusne slojeve tako dugo dok ne dođe do
nepropusnog sloja i tamo se zaustavi. To je donja (podzemna) voda koja je važna za
opskrbu stanovništva pitkom vodom. Mjestimično, takva voda može prodrijeti i na
površinu u obliku izvora.

Temperatura
Osnovni fiziološki procesi u biljkama odvijaju se samo u određenim granicama
temperature koje su omeđene minimumom i maksimumom. Minimum predstavlja
temperaturu pri kojoj se prekidaju životni procesi zbog nedostatka topline, a maksimum
predstavlja temperaturu pri kojoj se životni procesi prekidaju zbog viška topline.
Optimum je temperatura pri kojoj se životni procesi najbrže odvijaju. Minimum i
maksimum su kritične točke razvitka biljke. Kad temperatura pređe bilo minimum bilo
maksimum biljka više nema uvjeta za život. Vrijednosti minimuma i maksimuma
različite su za pojedine biljne vrste a i sorte.
Ovisnost fotosinteze o temperaturi nije ista kod svih biljaka a također se mijenja i
kod iste biljke u ovisnosti od drugih vanjskih faktora. Minimum temperature za
fotosintezu je oko 0oC, iako se kod nekih termofilnih biljka fotosinteza naglo smanjuje
pri 10 -12 oC, a prestaje pri temperaturi 3 -5 oC. Maksimum temperature je oko 45 - 50oC,
kada dolazi do raspadanja klorofila i prestanka fotosinteze. Kod većine biljka proces
fotosinteze teče relativno brzo u temperaturnim granicama od 10 - 35oC.
Najveći broj vazdazelenih vrsta razvija se na temperaturi između -5 do +35oC. Za
naš dio Jadrana pokazalo se da srednji godišnji minimum od +2oC predstavlja granicu
između vazdazelene i listopadne vegetacije.
 5

Utjecaj temperature zraka na rast biljka je najpovoljniji kada je temperatura u

granicama optimuma. Međutim u prirodnim uvjetima to često nije slučaj. U proljeće i
jesen ponekad se u našim klimatskim prilikama temperatura spusti ispod nule. Oštećenja
biljaka nastaju zato što voda u međustaničnim prostorima prelazi u led. Ako niska
temperatura dulje potraje povećava se zapremnina leda na račun vode iz citoplazme.
Pored toga kristali leda mehanički oštećuju citoplazmu, čime se njena struktura
nepovratno uništava i stanice ugibaju.

Kritične temperature na neke kulture u vrijeme zimskog mirovanja (oC):

Vrsta Slabo oštećenje Jako oštećenje Uginuće

Limun, naranča -4, -5 -6, -7 -8, -9
Mandarina -7, -8 -8, -10 -11, -12
Maslina, lovor -9, -10 -12, -15 -16, -20

Visoke temperature narušavaju vodni režim biljke, jer povećavaju transpiraciju i

otežavaju normalnu opskrbu biljke vodom. Ovakvi uvjeti mogu dovesti do uništavanja
klorofila i privremenog žućenja lišća, a u vrijeme cvjetanja do nepotpunog oprašivanja.
Razlog tome je što pri visokim temperaturama opada turgor, polen se suši i postaje slabo
aktivan, prašnici se ne otvaraju i do oprašivanja ne dolazi. Visoke ljetne temperature
mogu nanijeti štete mladicama, lišću i plodovima voćaka u obliku tzv. sunčanih ožegotina
(tamne okruglaste pjege sa sunčane strane, kod kojih je nekoliko slojeva stanica mrtvo).

Vjetar
Vjetar igra značajnu ulogu u životu biljaka, kako zbog korisnog, tako i još više
zbog štetnog djelovanja.
Pozitivna uloga ogleda se u tome što je vjetar manje jačine koristan u vrijeme
cvjetanja anemofilnih biljaka, budući omogućuje rasprostiranje polena.. Utvrđeno je da
su najpovoljniji uvjeti oprašivanja pri vjetru jačine 2-3 m/s, dok se pri većim brzinama
oprašivanje smanjuje.Kod biljaka koje se oprašuju kukcima oprašivanje je također
onemogućeno pri jakom vjetru jer kukci tada ne mogu letjeti. Vjetar povećava
isparavanje vode iz tla što je povoljno u kišovitom ali izuzetno nepovoljno u sušnom
razdoblju godine. Vjetar utječe i na stvaranje rose. Slab vjetar povećava količinu rose,
donoseći nove količine vodene pare. Međutim, jak vjetar spriječava nastajanje rose, jer ne
dozvoljava vodenoj pari da se u dodiru sa zemljom ohladi.
Direktne štete od vjetra nastaju zbog jakog pritiska vjetra na same biljke, a
indirektne zbog toga što vjetar povećava isparavanje sa zemljišta i biljaka. Pri brzini od 3
m/s suhi i vrući vjetar ubrzava isparavanje za 2-3 puta. U vrijeme cvjetanja suhi vjetar
isušuje njušku tučka, čime je onemogućeno ljepljenje polena za njušku a samim time i
oplodnja. U sušnim periodima jak vjetar odnosi sitne čestice tla, čime dolazi do erozije.
Jak vjetar osim što snižava temperatura, usporava porast mladih sadnica, kida pupoljke i
lomi grane.
BIOKLIMA

Skup klimatoloških parametara koji zajednički utječu na razvitak živih bića

naziva se bioklima. Istraživanja su pokazala da izoterma srednjih minimalnih temperatura
 6

od + 2oC određuje u našem primorju granicu između vazdazelene i listopadne vegetacije.

Šumska vegetacija sredozemnog dijela Hrvatske može se podijeliti na dva vegetacijska
pojasa koji se opet mogu razdijeliti u zone:

1. Mediteransko-litoralni pojas
- Stenomediteranska vegetacijska zona
- Eumediteranska vegetacijska zona
- Submediteranska vegetacijska zona

2. Mediteransko-montani pojas
- Hemimediteranska vegetacijska zona
- Epimediteranska vegetacijska zona

Poznavanje razdiobe vegetacije na pojaseve i zone značajno je zbog odabira vrsta

i sorti koje se žele uzgajati na određenom području.
Stenomediteranska vegetacijska zona se odlikuje subhumidnom klimom za koju
je karakteristično da je srednji minimum najhladnijeg mjeseca iznad 6oC i ukupna
godišnja količina oborina manja od 1000 mm. Period suše i žege traje oko tri ljetna
mjeseca. Karakteristične vrste ove vazdazelene vegetacije su tršlja - Pistacia lentiscus,
divlja maslina - Olea sylvestris, rogač - Ceratonia siliqua, drvenasta mlječika -
Euphorbia dendroides, mirta - Myrtus communis, gluhačuša - Juniperus phoenicea,
alepski bor - Pinus halepensis...Vegetacija ove zone uglavnom je razvijena u obliku više
ili niže makije.
Eumediteranska vegetacijska zona je karakterizirana nešto vlažnijom,
humidnijom klimom sa srednjim minimumom najhladnijeg mjeseca između 4-6 oC, a
ukupna godišnja količina oborina prelazi 1000 mm. Najvažniji pokazatelj ove zone je
česmina - Quercus ilex.
Submediteranska vegetacijska zona je karakterizirana još vlažnijom,
perhumidnijom klimom sa srednjim minimumom najhladnijeg mjeseca ispod +2oC i s
ukupnom godišnjom količinom oborina iznad 1200 mm. Karakteristični za ovu zonu su
listopadni hrastovi, dub - Quercus virgiliana i hrast medunac - Q. pubescens.
Hemimediteranska vegetacijska zona karakterizirana je srednjim minimumom
najhladnijeg mjeseca između 2-4oC s ukupnom godišnjom količinom oborina iznad 1200
mm, a pojava sniježnog pokrivača nije rijetkost. Ova zona razvija se na našim otocima u
visinskom rasponu od 400-600 m/nm. Od biljnih vrsta značajne su česmina - Quercus
ilex koji se tu nalazi na svojoj ekološkoj granici i dalmatinski crni bor - Pinus dalamatica
koji je u svome optimumu.
Epimediteranska vegetacijska zona karakterizirana je srednjim minimumom od
+2oC, a ukupna godišnja količina oborina je oko 1400 mm, sa povećanom vlažnošću
zraka, bez ljetne suše. Sniježni pokrivač je čest ali se na tlu ne zadržava duže vrijeme.
Ova zona, razvijena u sjevernojadranskom primorju, ako i u unutrašnjem dijelu
jadranskog zaleđa, u visinskom rasponu 300-800 m/nm predstavlja vertiklanu granicu
mediteranske regije odnosno Mediterana. Karakteristične su vrste hrast medunac -
Quercus pubescens i crni grab - Ostrya carpinifolia.
 7

TLO

Tla mogu biti klimazonalna ukoliko su nastala pod utjecajem klime ili
antropogena ukoliko su nastala pod utjecajem čovjeka. Tlo služi kao izvor hranjivih tvari
i vode, a svojim fizičkim, kemijskim i biološkim osobinama neposredno utječe na
produktivnost biljne proizvodnje. U profilu tla (okomita strana iskopa) uočavaju se
uglavnom tri horizonta (sloja ). A - horizont je humusni ili akumulacijski horizont. Ovaj
sloj je najtamniji zbog najveće količine humusa. On se može razdijeliti opet na A 0 koji
predstavlja napola razgrađeno otpalo lišće i drugi organski materijal. A1 je homogen i
predstavlja osnovicu A - horizonta. U B - horizontu dolazi do transformacije matičnog
supstrata i bez humusa je. C - horizont je matični supstrat tj. materijal koji je nastao
trošenjem stijene i poslužio kao osnovica za stvaranje tla. To je ona litološka podloga
koja se na površini troši. Postoje dvije skupine stijena - silikatne i karbonatne, pa prema
tome stvaraju dvije skupine tala - silikatna i karbonatna tla. Karbonatne stijene mogu biti
vapnenci koji su izgrađeni od čistog kalcij - karbonata i dolomiti, sastavljeni od kalcijsko-
magnezijskog karbonata. Ako magnezija ima mnogo, na njima se stvara izuzetno
humusno tlo
pH tla. Tla mogu biti neutralna, bazična ili kisela. Karbonatna i dolomitna tla su u
pravilu bazična do neutralana a silikatna tla mogu biti bazična ili kisela.
Organski dio tla, iako iznosi uglavnom 1-3% i načešće ne prelazi 10%, jedan je
od najvažnijih sastojaka tla te ima velik utjecaj na plodnost tla i ishranu biljaka. Organske
tvari , porijeklom od uginulih biljnih i životinjskih organizama, u širem smislu, nazivaju
se humus. Humus se u tlu stvara razlaganjem uginule organske tvari mikrobiološkim
putem i sintezom novih organskih tvari, opet radom mikroorganizama.
Mineralni dio tla sastoji se od minerala građenih od različitih kemijskih
elemenata. To je osnovni sastojak tla, koji obično iznosi preko 90%. Minerali su glavni
izvor hrane za biljke, pod uvjetom da su biogeni elementi u pristupačnom, tj. fiziološki
aktivnom obliku, te ih biljke pomoću korijena mogu primati. Kemijske elemente, biljke
uzimaju u obliku soli osim kisika i vodika koji se uzimaju vodom. Neophodni su oni
elementi bez kojih biljka nije u stanju obaviti svoj životni ciklus, a korisni su oni bez
kojih biljka može normalno rasti ali njihovo prisustvo djeluje povoljno na rast.
Neophodni su ugljik, kisik, vodik, dušik, fosfor, kalij, kalcij, sumpor, željezo, magnezij.
Nazivaju se još i makroelementi jer je njihov postotak u biljci veći od 0,1%. Neophodni
su i mikroelementi, čiji je postotak u biljci manji od 0,1%, a to su bor, mangan, cink,
bakar, molibden i kobalt. Korisni su elementi natrij, klor i silicij.
Biološke osobine tla Utjecaj većih životinja kao što su miševi, crvi, gliste…
povoljan je stoga što oni buše, kopaju, sitne, miješaju i premještaju zemlju, kopaju
hodnike i na taj način znatno utječu na zračne i vodne osobine tla. Pored toga, obogaćuju
zemljište organskim tvarima, jer tijekom života uvlače u tlo organske tvari kojima se
hrane, a kad uginu, njihova tijela se također raspadaju u organsku tvar prihvatljivu za
biljke. Kišne gliste su najvažniji predstavnik makrofaune i njihov broj varira od nekoliko
stotina do nekoliko milijuna po hektaru zemljišta. Uzimaju različite organske tvari s
površine tla i odvlače je u dublje slojeve, a iz njih iznose na površinu čestice tla. Njihova
aktivnost obavlja se u sloju od oko 50 cm. Ipak, najveći značaj imaju mikroorganizmi s
trostrukom ulogom; sudjeluju u razlaganju organske tvari, u sintezi novih kemijskih
spojeva i svojim uginućem obogaćuju zemljište. Saprofitske bakterije i gljive razlažu
 8

organske tvari sve do mineralnih sastojaka iz kojih su i bile izgrađene, a pri tome razvija
se toplina. Pri razlaganju, najprije se organska tvar pretvara u humus, koji se dalje razlaže
do najjednoastavnijih (mineralnih) tvari. Druga važna skupina su kemosintetske bakterije
i to fiksatori dušika koji žive slobodno u tlu i vežu atmosferski dušik te svojim ugibanjem
ostavljaju u tlu dušik u obliku kakvom ga može upotrijebiti biljka. Postoje i bakterije koje
žive u kvržicama korijenja biljaka iz porodice mahunarki (Fabaceae), te vežu atmosferski
dušik. Nitrifikatori su bakterije koje obavljaju oksidaciju dušika u nitrate, najpovoljniji
oblik dušika za ishranu biljaka.
Međutim, u tlu ima i štetnih mikroorganizama, koji ometaju stvaranje biljne hrane
ili je uništavaju. To su denitrifikatori koji razgrađuju nitrate te bakterije i virusi koji
izazivaju različite biljne bolesti.

RAZMNOŽAVANJE BILJA

Vegetativno razmnožavanje je ožiljavanje vegetativnih dijelova biljaka (korijen,

stabljika, list). Na ovaj način proizvedene sadnice prenose u potpunosti svoje osobine na
potomstvo.
Razmnožavanje diobom grma predstavlja najjednostavniji oblik vegetativnog
ražmnožavanja. Uvjet je da biljka raste grmoliko s više izdanaka iz korijena i da ima
veliku izbojnu snagu. Grm se dijeli na veći broj dijelova, pri čemu je važno da svaki ima
2-3 pupoljka tj. izboja i odgovarajući dio korijenja. Razmnožavanje se obavlja u periodu
mirovanja biljke. Najnepovoljniji period je period cvjetanja i plodonošenja. Za biljne
vrste koje cvjetaju u jesen, diobu je najbolje obaviti u proljeće. Dioba se obavlja ručno,
nožem ili nekim drugim sličnim alatom. Na taj način dobiveni dijelovi matične biljke
sade se na stalno mjesto, na gredice ili u kontejnere, te uz redovite mjere njege izrastu u
biljke normalnih osobina. Na ovaj način razmnožava se npr. božur - Paeonia sp., metvica
- Mentha sp., matičnjak - Melissa sp.
Razmnožavanje rizomima. Biljke s zadebljalom podzemnom stabljikom -
rizomom, razmnožavaju se njegovom diobom, uz uvjet da svaki dio ima dva do tri pupa.
Prerezi se suše na zraku nekoliko sati ili se zapraše aktivnim ugljenom te se sade u
zemlju. Dioba se također obavlja u periodu mirovanja biljke. Na ovaj način razmnožavaju
se npr. perunika - Iris sp., kana - Canna sp.
Razmnožavanje gomoljima. Gomolji su zadebljali podzemni dijelovi stabljike u
kojima su uskladištene rezervne hranjive tvari. Služe za preživljavanje nepovoljnog dijela
godine, a i za vegetativno razmnožavanje. Gomolj kod krumpira - Solanum tuberosum
sadrži više klica na različitim dijelovima gomolja dok su kod gomoljaste begonije -
Begonia tuberhybrida klice na gornjoj strani gomolja, te se stoga gomolj krumpira
rasijeca na više dijelova a kod begonije samo na dva, pazeći da se ne oštete klice.
Razmnožavanje lukovicama. Lukovice su također podzemna stabljika. Uz matičnu
lukovicu, tijekom godine formira se više manjih lukovica koje se mogu lako odijeliti i
presaditi na drugo mjesto ali cvjetaju tek nakon nekoliko godina. Lukovica kod ljiljana -
Lilium ima ljuske koje se u kasno ljeto mogu odvojiti i horizontalno položiti na zemlju i
samo lagano nagrnuti. Lukovice imaju biljke iz porodice ljiljana - Liliaceae.
 9

Razmnožavanjem položenicama se obavlja na način da se izdanak ili grana povije

do zemlje te se dio prekrije zemljom, pazeći da vršni dio ipak bude izvan zemlje. Dio koji
se nalazi u zemlji potrebno je nožen lagano zasjeći do jedne trećine te u ranu utaknuti
kamenčić. Na taj način pospješuje se, na mjestu ozljede, stvaranje korijenja. Ovim
načinom mogu se razmnožavati uglavnom sve vrste puzavica i grmolikih biljaka.
Razmnožavanje nagrtanjem. Tijekom jeseni biljke se nagrnu zemljom u visini oko
15 -20 cm. Tijekom vegetacije slijedeće godine, na nagrnutim se izdancima stvara
adventivno korijenje. U jesen, biljka se dijeli na onoliko dijelova koliko je izdanaka
stvorilo korijen. Ovaj način se rijetko koristi a moguće ga je primjeniti kod niskih
jastučastih trajnica ili kod npr. hortenzije - Hydrangea sp.
Margotiranje je ožiljavanje vršnih grančica. koristi se uglavnom kod lončanica;
fikusa - Ficus sp., zmajevca - Dracena sp. Na grani, neposredno ispod lisne peteljke
zasijeće se kora i dio drva. Rez se pravi koso u dužini od 2 -3 cm. Da rana ne zaraste, u
nju se postavi kamenčić. Umjesto zarezivanja može se i prstenovati kora. Dio grane koji
je zasječen obloži se mahovinom ili tresetom sa malim dodatkom zemlje. Sve se navlaži i
omota crnom plastičnom folijom (najilonom - vreće za smeće). Nakon mjesec do dva
dana na ozlijeđenom mjestu razvit će se korijenje, te se grana odsijeće ispod plastične
folije, folija se odmota i biljka zasadi.
Razmnožavanje reznicama je najjednostavniji i najčešći način razmnožavanja.
Reznice su dijelovi biljke koji služe za dobivanje novih biljaka, a mogu biti korijen,
stabljika ili list.
Reznice stabljike su dijelovi stabljike duljine do 10 cm sa ili bez vršnog pupa. U
svakom slučaju reznice moraju imati najmanje dva pupa (lista). Prema stupnju
odrvenjelosti mogu biti zelene, poluzrele i zrele (drvenaste). Reznice se uzimaju sa
zdravih i dobro razvijenih biljaka. Reznica se otkida oštim nožem nekoliko milimetara
ispod baze lista. Donji list na reznici se skida . Ukoliko na reznici postoji cvjetni pup,
neophodno ga je skinuti. Iako se u svoj literaturi navodi da se reznice stavljaju u pijesak,
perlit, ili u smjesu pijeska i treseta, ožiljavanje se jednako dobro može obaviti i u običnoj
zemlji za cvijeće. Prilikom sadnje reznica treba paziti da se sama reznica ne ozlijedi ili
možda ne okrene naopako. Sadnja se obavlja dosta plitko, dovoljno je samo 2-3 cm.
Ujedno, potrebno je osigurati i visoku vlažnost zraka, za koju se mogu upotrijebiti
plastične vrećice. Kao sredstvo za ožiljavanje može se koristiti i voda, tako što se reznice
urone jednom trećinom u vodu. To je pogodno za afričke ljubičice - Saintpaulia sp.
filodendrona - Philodendron sp. i sl.
Za lisne reznice koristi se list a tehnika uzgoja se razlikuje od biljke do biljke.
Kod afričke ljubičice otkine se čitav list, te se jedan do dva centimetra utakne u zemlju ili
u vodu. Kod begonija - Begonia sp. lisna peteljka se skrati na 2 - 3 cm duljine te se čitava
utakne u zemlju, a plojka lista se položi na zemlju te se na nju stavi par kamenčića da
plojka prilegne u zemlju. Ujedno, potrebno je lisne žile prerezati neposredno prije mjesta
grananja i na svakom takvom mjestu razvit će se nova biljka. Kod sablji - Sansevieria sp.
list se nareže na dijelove duljine 5 -10 cm te se svaki zasebno utisne u zemlju 2 cm
duboko.
Reznice od korijenja se rijetko upotrebljavaju zbog dugog i prešloženog postupka.
Razmnožavanje cijepljenjem je postupak kojim se dio jedne biljke; pup ili
grančica (plemka); prenosi i spaja s drugom biljkom (podloga), s kojom kasnije srasta i
 10

dalje se razvija. Koristi se za razmnožavanje u cilju prenošenja sortnih osobina. U

hortikulturi se koristi uglavnom za razmnožavanje ruža i akacija (mimoza).
Podloge se mogu uzgojiti vegetativno i generativno, a mogu se upotrijebiti i
srodne biljke koje spontano rastu u prirodi.(npr. na divlju krušku - Pirus amygdaliformis
može se cijepiti domaća kruška - Pirus communis, na rašeljku - Prunus mahaleb može se
cijepiti trešnja - Prunus avium…).
Da bi cijepljenje bilo uspješno, potrebni su određeni uvjeti kao što su podudarnost
(srodnost) između plemke i podloge, dodirna površina plemke i podloge, svojstva plemke
i podloge, vrijeme i način cijepljenja, te ekološki činioci za vrijeme i poslije cijepljenja.
Srodnost (podudarnost, afinitet, kompatibilnost) između podloge i plemke je
osnovni uvjet na normalno sraštavanje. Najbliža je srodnost kod različitih sorti iste vrste.
Teže je cijepljenje između vrsta, zato što je botanička sronost udaljenija, ali je ipak
moguća (npr. kruška na dunju, limun na poncirus, limun na gorku naranču…)
Dodirna površina presjeka mora biti što veća kako bi se kambij obiju površina što
više poklopio. Presjeci trebaju biti što glatkiji jer je u tom slučaju dio oštećenog tkiva
manji, pa je i sraštavanje brže.
Osim za očenje na budni i spavajući pup, najpovoljniji period za cijepljenje je
siječanj -veljača, jer tada počinje bubrenje pupa i brži rast kambija.
Temperatura od 0oC spriječava, a visoka temperatura smanjuje uspijeh cijepljenja.
Najpovoljnija temperatura je od 18 do 25 oC a vlažnost od 75 - 85 %.
Najčešći načini cijepljenja:
1. Okuliranje se provodi kada se kora lako odvaja od drva, a to je u lipnju, te krajem
kolovoza i početkom rujna.
U lipnju se provodi okuliranje na budni pup. Obavlja se obično iznad same
zemlje, otprilike na 3 - 5 cm. Izabere se mjesto s glatkom korom i kora zasiječe u obliku
slova T. Na mjestu gdje se spajaju popriječni i uzdužni presjek, kora se lagano,
specijalnim nožićem, odvoji od drva. S plemke se skine pup s dijelom kore te se podvuče
pod koru zasječenu na podlozi. Odmah nakon toga, mjesto srastanja se vezuje, te se
podloga skraćuje na 10 -12 cm iznad mjesta cijepljenja. Poslije dva tjedna podloga se
skraćuje na 0,5 cm iznad mjesta cijepljenja, da bi se pup mogao razviti u mladicu. Sve
ostale mladice koje se razvijaju iz podloge, neophodno je skidati.
Krajem kolovoza i početkom rujna obavlja se okuliranje spavajućim pupom.
Tehnika cijepljenja je potpuno ista, samo što se skraćivanje podloge obavlja tek kad dođe
vrijeme za zimsku rezidbu. Pod normalnim uvjetima, pupovi se do proljeća slijedeće
godine ne razvijaju.

2. Cijepljenje grančicama može biti

a) spajanje
- obično spajanje
- englesko spajanje
- spajanje sa strane
- sedlasto spajanje sa strane
b) pod koru:
- sa cijepanjem kore
- bez cijepanja kore
 11

c) priljubljivanje

Razmnožavanje vriježama. Neke biljke, npr. jagoda - Fragaria vesca sposobne su

stvarati vriježe koje se u dodirom sa zemljom zakorjenjuju. Nakon zakorjenjivanja
dovoljno ih je odvojiti od matične biljke i posebno zasaditi.

Generativno razmnožavanje je razmnožavanje sjemenom, međutim na ovaj naćin

biljke ne prenose na potomstvo svoja tipična svojstva, jer dolazi do izmjene genetskog
materijala s drugim biljkama, što je u prirodnim uvjetima izuzetno povoljno, budući se
novonastale biljke lakše prilagođavaju promijenjenim ekološkim uvjetima. Ipak, za
dobivanje novih sorti uglavnom je neophodno križanje s pripadnicima iste vrste ali
različitih morfoloških značajki. Samooplodne biljke oprašuju, tj. oplođuju same sebe i
kako nema izmjene genetskog materijala s drugim biljkama, njihova vitalnost slabi,
kržljaju i s vremenom ugibaju.
Sjetva se može obaviti na više načina:
Sjetva rasipanjem je najčešće korištena metoda. Sjeme se uzme u ruku i trljanjem
palca i kažiprsta sjeme se ravnomjerno raspoređuje po površini zemlje. Ukoliko je sjeme
jako sitno, radi lakše i ravnomjernije sjetve, miješa se sa pijeskom u omjeru 1 : 5. Ovako
izmiješano sjeme s pijeskom stavlja se na presavijeni papir i blagim pokretima ruku
ravnomjerno prosipa s papira i raspoređuje po zemlji. Ukoliko se radi na malim
površinama sjeme se prekrije zemljom u visini 0,5 - 1 cm, u ovisnosti o veličini sjemena;
a ukoliko se radi na velikim površinama tada se zemlja lagano pograblja, te se na taj
način sjeme izmiješa sa zemljom.
Sjetva u brazde ili redove se obavlja na taj način da se na površini zemlje naprave
brazde duboke koliko duboko želimo posijati sjeme, te se u brazde pojedinačno ili
rasipanjem posije sjeme a zemlja poravna. Za pravljenje brazda mogu se koristiti
mašklinić, motičica ili specijali kalupi.
Sjetva u kućice koristi se za neke povrtne kulture kao što je bob - Faba sativa na
taj način da se na mjestu sjetve napravi jama duboka do 10 cm (ovisno o veličini
sjemena), te se nekoliko sjemenki postavi u jamu koja se tada zatrpa zemljom.
Poslije sjetve obavi se zalijevanje. Kako je biljkama za nicanje i zakorijenjivanje
potrebna visoka vlažnost, zalijevanje se mora često obavljati, pazeći da se ne pretjera,
budući velika količina vode u tlu može izazvati razvoj mikroorganizama i truljenje
sjemenki. Mlade, tek isklijale biljke nazivaju se klijanci. Veoma su nježne i osjetljive na
svjetlost, vlagu i temperaturu. Kada biljke izrastu toliko da se međusobno dodiruju, a to
je obično faza kad razviju dva lista, pristupa se pikiranju. To je rasađivanje mladih
biljaka, pri čemu svaka biljka mora dobiti dovoljno prostora za svoj razvoj. Naročito je
važno što ovakve biljke imaju bolje razgranat korjenov sustav što je preduvjet da izrastu
u kvalitetnu biljku, koja će bolje podnositi eventualnu sušu i koja će obilnije cvjetati.
Pikiranje se obalja u male posudice zapremine oko 2 dl, za što su prikladne čašice od
jogurta kojima obvezno treba probušiti dno kako bi se omogućimo oticanje suvišne vode.
Zemlja u kojoj se nalaze mlade biljke obvezno se prije pikiranja mora dobro natopiti
vodom. Biljke se zatim oprezno čupaju uz lagano protresanje zemlje kako bi isčupana
biljka na svom korijenu zadržala određenu količinu zemlje. Takva biljka prenosi se u
lončiće (čašice od jogurta) te normalno zasadi. Daljnja njega sastoji se u održavanju
 12

vlage, temperature i svjetla. Kada biljke prerastu lončić presađuju se na otvoreno ili u
veće lonce.

LJEKOVITE I ZAČINSKE BILJKE

Zahvaljujući svom geografskom položaju, naša zemlja obuhvaća područje veoma

bogato različitim vrstama biljaka (oko 4000 vrsta). Mnoge od njih upotrebljavala je, a i
upotrebljava još i danas pučka, ali i znanstvena medicina za liječenje. Tako je s
vremenom postao pojam ljekovitog bilja, tj. bilja koje, primjenjeno u slučaju bolesti
liječi, u slučaju opasnosti od bolesti štiti organizam i spriječava oboljenje a kod
zapuštenih, kroničnih bolesti olakšava i poboljšava stanje.
Pojmove ljekovite i začinske biljke, teško je razlučiti jer su sve začinske ujedno i
ljekovite biljke, a neke su uz to i poljoprivredne kulture. Npr. češnjak, crveni luk, peršin
su i poljoprivredne kulture i začinske i ljekovite biljke. Ujedno i mnoge biljke koje se
koriste u hortikulturne (ukrasne svrhe) su i ljekovite, npr. eukaliptus.
Ni u kojem slučaju se ne smije pretjerivati s upotrebom ljekovitih biljka, budući u
velikim količinama izazivaju različite poremećaje. Nažalost, farmaceutska industrija se
uglavnom bavi istraživanjima utjecaja ljekovitog bilja na različite bolesti, ali ne istražuje
što se događa pri upotrebi velike doze. Svaka kutija nekog lijeka sadrži i uputstvo za
uporabu, gdje se nalazi i opis poremećaja koji nastaje uzimanjem prevelike doze, što ne
piše ni na jednoj vrećici ili kutiji biljnog čaja ili pripravka. Naime, općenito gledajući,
razlika između lijeka i otrova je samo u količini. Stoga pri uzimanju biljnih pripravaka
preba prići s oprezom, s manjim dozama duže vrijeme, pogotovu što biljni lijekovi
djeluju sporije ali često efikasnije.
Biljke se moraju brati kroz jutro, za vrijeme sunčanog (suhog) vremena, nakon što
ispari rosa. Prilikom branja treba paziti da se ubrani dio ne nagnječi. Mogu se napraviti
različiti biljni pripravci. Sušenjem u hladu dobiva se čaj. Ulje se proizvodi namakanjem
biljaka u maslinovom ulju, 30 - 40 dana. Mast se proizvodi laganim zagrijavanjem biljaka
u masti. Vino se proizvodi namakanjem u vinu. Za izradu tinktura, biljke se namaču u
alkoholu (70 - 75 %), a za izradu tonika u 35 - 40 % - tnom alkoholu. Liker se pripravlja
na način da se biljke moče u alhoholu (45 %) uz dodatak šećera.
Većina biljnih čajeva kuha se na taj način da se biljka namoči u vreloj prokuhanoj
vodi. Ni u kojem slučaju se biljka ne smije kuhati. Voćni čajevi (marelica, jagoda,
banana…) osim biljaka sadrže i sintetski proizveden arome.

Agava - Agavae americana L. je višegodišnja biljka bez stabljike, velikih,

mesnatih listova (oko 1m dugih) skupljenih u prizemnu rozetu. Cvjetna stabljika visoka
do 7 m javlja se tek nakon dvadesetak godina nakon čega biljka ugiba, ali tijekom života
stvara čitav niz izdanaka koji se mogu zasebno rasađivati. Uvezena je iz Južne Amerike,
ali se kod nas udomaćila, te se javlja subpontano.
Može se uzgajati na bilo kakvom osunčanom zemljištu, pa čak i u pukotinama
stijena, pod uvjetom da tlo nije pretjerano vlažno. Na otocima Hvaru i Pagu iz listova
izvlače niti koje se koriste za izradu čipki
Tijekom čitave godine, ali ipak najbolje u kasno proljeće i početkom ljeta, bere se
lišće. Svježi sok pomiješan sa malo meda liječi teški kašalj. Pomaže i kod tuberkuloze.
List, istučen da omekša, položen na ranu ili opeklinu, smanjuje bol i ubrzava
 13

zacjeljivanje. Suhi prah agave uzima se u minimalnim dozama, jednom dnevno, ali ne
dulje od tri dana.

Artičoka - Cynara scolymus L. je višegodišnja biljka s rizomom. Uzgaja se ne

zbog plodova, već zbog cvjetnih pupova koji su jestivi. Razmnožava se sjemenom
direktno na mjesto uzgoja, ali mnogo uspješnije vegetativno, diobom biljke u rujnu i
početkom listopada. Zahtijeva osunčana plodna tla. Nije previše zahtijevna prema vlazi.
Lišće se sabire nakon što sazru cvjetne glavice, u lipnju i srpnju. Gorke tvari iz
lišća (a i korijena) potiču jetru na izlučivanje žući. Čaj od lišća lijeći giht, djeluje
diuretično, odstranjuje ureu iz krvi, liječi od žutice i ciroze jetre.

Bijeli sljez - Althea officinalis L. je višegodišnja zeljasta biljka koja se uzgaja

zbog korijena, lišća i cvjetova. Svi ovi dijelovi sadrže sluzave tvari, kojih ipak ima
najviše u korijenu (35%).
Uzgaja se na osunčanim plodnim i dubokim tlima a potrebno je osigurati
navodnjavanje. Razmnožava se sjemenom, direktno na stalno mjesto, rasadom i
vegetativno diobom korjena.
Bere se korijen, list i cvijet. Korijen se vadi u prvoj ili drugoj godini, u jesen.
Lišće se bere 2 -3 puta. U prvoj godini života ne treba obrati svo lišće, već samo do jedne
trećine, dok se u drugoj može brati više puta i u većoj mjeri. Korijen se za lijek namače u
mlakoj vodi. Koristi se protiv upala sluznica mokraćnih, splonih, dišnih i probavnih
organa.

Bosiljak (murtila) - Ocymum basilicum L. - jednogodišnja biljka koja se uzgaja

zbog listova, plodova i eteričnog ulja (0,4 -0,8%), koje se upotrebljava u kulinarstvu i
farmaciji.
Uzgaja se u posudama koje se ljeti stavljaju na prozor, jer svojim mirisom tjera
komarce ili na osučanim, plodnim zemljištima uz dovoljnu količinu vlage u tlu.
Razmnožava se isključivo sjemenom, najbolje sjetvom u brazde direktno na mjesto
uzgoja.
Bere se u srpnju i kolovozu kada i cvate. Za lijek se upotrebljava čitavi nadzemni
dio biljke. Može se upotrijebiti kao konzervans jer uništava mikroorganizme. Čaj od lišća
ublažava grčeve u želucu, smiruje živce, snižava visoku temperaturu, olakšava mokrenje,
popravlja raspoloženje, pojačava tek i probavu, smanjuje mučninu i nadutost, potiče
krvotok i pojačava spolni nagon.

Crveni luk (kapula) - Allium cepa L. je lukovičasta biljka koja se uzgaja zbog
svojih lukovica koje se uptrebljavaju u kulinarstvu, a ujedno su i ljekovite.
Razmnožava se generativno i vegetativno sadnjom malih lukovica. Sije se ljeti, a
sadnja lukovica se obavlja pred kraj zime i u početku proljeća. Zahtijeva osunčano,
rastresito, plodno tlo, umjerene vlažnosti. Zrele lukovice vade se ljeti kad nadzemna
stabljika uvene.
Jača rad crijeva, snižava krvni tlak širenjem krvnih žila, uklanja nesanicu,
povećava intelektualni rad i olakšava kašljanje.
 14

Češnjak, bijeli luk - Allium sativum L. je trajnica s lukovicom koja se sastoji od

manjih lukovica, tako da se razmnožava diobom lukovica. Sadi se u dugoj polovini
studenog i prvoj polovici prosinca. Bere se slijedeće godine u srpnju i kolovozu kada
nadzemna stabljika ugine, te se ostavi desetak dana na suncu da se prosuši.
Sadrži snažne baktericidne tvari, kao i čitav niz drugih ljekovitih tvari te se
praktički uputrebljava protiv svih bolesti. Oslobađa organizam masnih i vapnenih
naslaga, poboljšava razmjenu materija u tijelu, te elastičnost krvnih žila, spriječava
infarkt, sklerozu i stvaranje tumora. Prestaje šum u glavi, poboljšava se vid, a organizam
se pomlađuje.
Najbolje ga je upotrebljavati svježeg, termički neobrađenog. Ipak, na tržištu se
danas nailazi i na češnjak u prahu i kapsulama, koje se također mogu upotrebljavati.
Interesantan je recept koji je navodno, pronađen zapisan na glinenim pločicama, u
ruševinama nekog hrama na Tibetu:
Priprema lijeka: Dobro očititi i oprati 350g bijelog luka, nasjeći ga i dobro
zgnječiti drvenim tučkom. Staviti to u 300g 96% - tnog etanola, čvrsto zatvoriti posudu i
čuvati je 10 dana na prohladnom mjestu. Procijediti kroz čvrstu tkaninu i ostatak dobro
iscijediti. Za 2 - 3 dana početi s liječenjem uzimajući ovu tekućinu sa 50g mlijeka na
sobnoj temperaturi u kapima po slijedećoj shemi:

DANI DORUČAK RUČAK VEČERA

1. 1 2 3
2. 4 5 6
3. 7 8 9
4. 10 11 12
5. 13 14 15
6. 15 14 13
7. 12 11 10
8. 9 8 7
9. 6 5 4
10. 3 2 1
11. 15 15 15

Poslije nastaviti s uzimanjem lijeka 3 X dnevno po 25 kapi, dok se ne potroši

cijeli sadržaj. Preporučuje se liječenje ponoviti nakon 5 godina.

Čuvarkuća - Sempervivum sp. je zeljasta trajnica, prizemnih listova skupljenih u

rozetu, koja raste na osunčanim terenima na podlozi s vapnenastim tlom. Zalijevanje
treba biti dosta oskudno. Praktički ne zahtijeva nikakvu njegu pa se prije dosta sadila po
krovovima kuća vjerujući da štiti kuću od zlih sila. Odatle joj i naziv čuvarkuća.
Razmnožava se uglavnom vegetativno, mladim izdancima.
Kao lijek upotrebljava se sušena, u obliku masti ili svježi sok. Svježi sok se
upotrebljava za odstranjivanje sunčanih pjega na koži a mogu se mazati i bradavice. U
slučaju upale uha dobro je nakapati svježi sok u slušni kanal. Mast se nanosi na
prignječene rane i otekline. Čajem se ispire grlo kod upale krajnika.
 15

Gospina trava (trava Sv. Ivana) - Hypericum veronense Schrank. je zeljasta

trajnica koja se uzgaja zbog vršnih grančica u cvatu. Razmnožava se sjemenom. Traži
plodno tlo, tako da se često nađe na zapuštenim okopavinama.
Čaj od lišća i cvjetova spriječava skupljanje sluzi u plućima, lijeći od kamenca i
upale bubrega i mokraćnog mjehura, ublažuje išijas. Jača mokraćni mjehur i sprječava
noćno mokrenje u krevet. Mnogo se više upotrebljava ulje koje se pripravlja na način da
se u čistu staklenku stave cvjetni pupovi i preliju maslinovim uljem, te se ostavi na
toplom mjestu 40 dana, uz povrmeno miješanje. Liječi opekotine i rane koje teško
zarastaju. Učinak je bolji ako se ulje pomiješa s uljem od nevena. Ne smije se koristiti
kao zaštita pri sunčanju jer stvara pjege na koži, ali efikasno liječi opekotine od sunca.

Kadulja - Salvia officinalis L. je višegodišnja ljekovita i začinska biljka. Uzgaja

se zbog lišća koje ima 0,5 - 2,6 % eteričnog ulja. Biljka se koristi u kulinarstvu te u
farmaciji za proizvodnju određenih ljekova i za aromatiziranje zubnih pasta (smiruje
upalne procese).
Kadulja je biljka toplog i suhog podneblja te je u našim krajevima prilično
rasprostranjena, tako da je njen uzgoj opravdan isključivo na okućnicama za podmirenje
obiteljskih potreba, a ujedno je i dekorativnog izgleda. U pogledu zemljišta nema neke
velike zahtjeve, bitno je da je zemlja ocjedita i osunčana.
Može se razmnožavati sjemenom koje dozrijeva krajem lipnja i u srpnju, ali se
može razmnožavati i vegetativo, dijeljenjem grma, reznicama, ili što je najjednostavnije
ukoliko je za potrebe okućnice, presadnjom mlađe biljke direktno iz prirodnog staništa u
vrt.
Bere se nakon cvatnje, kad razvije nove izdanke, a to je u kolovozu i u rujnu.
Beru se vršni dijelovi i lišće, pazeći da se čitava biljka ne pobere, kako bi slijedeće
godine mogla nastaviti rast. Upotrebljava se kao čaj za grgljanje i ispiranje desni. Smiruje
bolove i grčeve u želucu. Prošek u kojem je namočena kadulja koristi se protiv
razdraženosti i brži oporavak poslije preboljele bolesti. Ponekad može nadomjestiti
antibiotike, a njen med se cijeni više od ostalih vrsta meda. Prah cvijeta kadulje (uz pelin)
je sastavni dio poznatog torinskog vermuta.

Kamilica - Chamomilla recutita (L.) Rauschert je jednogodišnja ljekovita biljka

koja se uzgaja zbog cvjetnih glavica i eteričnog ulja (0,2 - 1,1 %) koje se upotrebljava u
medicini, farmaciji, kozmetičkoj i kemijskoj industriji.
Kako je morfološki slična sa srodnim rodovima (npr. jarmen - Anthemis) može se
razlikovati po karakterističnom mirisu i po šupljem cvjetištu. Samonikla se susreće na
ruderalnim staništima, a za uzgoj odgovara joj obična, vrtna, nagnojena zemlja.
Sije s se u jesen ili u proljeće. I u jednom i u drugom slučaju sjetvu treba obaviti
što ranije - u rujnu ili veljači. Sjetva se obavlja u redove ili rasipanjem. Sije se plitko.
Žetva (skidanje cvjetnih glavica) obavlja se u doba cvatnje (travanj - svibanj)
ručno ili specijalnim češljevima. Berbu treba obavljati po sunčanom i suhom vremenu.
Treba paziti da se otkine što kraća cvjetna stapka. Čaj od kamilice općenito umiruje
bolove, a novorođenčadi se daje protiv grčeva u trbuhu, u nedostatku majčina mlijeka, a
upotrebljava se protiv nekih kožnih bolesti i za ginekološka ispiranja. Pije se i protiv
upalnih procesa. Djeluje smirujuće na organizam, olakšava probavu i odstranjuje
 16

nadimanje. Ako se čaj pije u prevelikoj količini ili koncetraciji, javlja se mučnina i
povraćanje.

Koromač - Foeniculum vulgare Mill. je višegodišnja biljka koja se uzgaja zbog

lista i eteričnog ulja. U medicini se koristi kao sredstvo za popravljanje mirisa, za čajeve i
jačanje apetita. Ekstrakt se koristi za proizvodnju bombona a sjemenke se dodaju kruhu.
Za uzgoj mu je ipak potrebo dublje, plodno tlo, pa se u prirodi uglavnom razvija
na zapuštenim poljoprivrednim površinama. Nije osjetljiv na nedostatak vlage budući je
sposoban svojim zadebljalim dubokim korijenom crpiti vodu iz dubljih slojeva tla.
Razmnožava se uglavnom sjemenom.
Bere se u tehnološkoj zrelosti koju je teško odrediti budući sjemenke ne
sazrijevaju istodobno. Ipak smatra se da je najpovoljnije vrijeme kad većina plodova
počne prelaziti iz zelene u blijedožutu boju. Ako se poslije sušenja plodovi smežuraju, to
je znak da su plodovi brani prerano.
Samljeveno sjeme uzeto poslije jela povećava količinu mlijeka kod dojilja,
smiruje kašalj. Čaj daje novorođenčadi u slučaju grčeva probavnog sustava.

Lavanda - Lavandula sp. je višegodišnja ljekovita biljka. Uzgaja se zbog cvijeta i

eteričnog ulja (3%) koje se upotrebljava u farmaciji a sami cvjetovi koriste kao zaštita
robe od moljaca.
Lavanda ima velike potrebe za toplinom i svjetlošću. Što je biljka osunčanija,
sadrži veću količinu eteričnog ulja. Potrebe za kvalitetom zemljišta su izuzetno skromne.
Može uspijevati na bilo kakvom zemljištu, uz uvjet da ima vapna. Kisela i zemljišta s
visokom podzemnom vodom ne odgovaraju joj.
Razmnožavati se može sjemenom i vegetativno. Sijati se može direktno na
uzgojno zemljište ili u rasad. Razmnožavanje zelenim reznicama obavlja se u jesen.
Berba cvatova obavlja se ručno (srpom) u doba pune cvatnje tako da se oberu
cvatovi zajedno s desetak centimetara dugom stabljikom. Cvate u lipnju i srpnju.
Ulje, (5 kapi na zličicu šećera) upotrebljava se za smirivanje migrene, glavobolje,
uzrujanosti i vrtoglavice. Uklanja nesvjesticu, želučane smetnje, lošu probave, vjetrove,
grčeve maternice i crijeva. Za smirivanje kašlja upotrebljava se čaj ili se inhalira ulje.

Lucerna - Medicago sativa L. je zeljasta trajnica koja se razmnožava uglavnom

sjemenom. Koristi se kao stočna hrana, a osim toga poboljšava plodnost tla obogaćujući
tlo dušikom kojeg stvaraju bakterije na korijenu.
Za liječenje koristi se kuhana ili svježi sok, a može se upotrijebiti i čaj. Koristi se
za poboljšanje općeg stanja organizma, a liječi giht i reumu te pospješuje izlučivanje žući

Ljubica - Viola sp. je zeljasta trajnica koja se uzgaja zbog cvijeta, lista i korijena.
Cvijet je najljekovitiji. Cvate od ožujka do svibnja. Korijen se bere na početku proljeća, a
list ljeti.
Razmnožava se sjemenom direktno na mjesto uzgoja ili presadnjom vriježa.
Zahtijeva plodno, poluvlažno tlo i polusjenu. Cvijet liječi upalu grla, dušnika, bronhija,
 17

krajnika. Liječi još i nesanicu, astmu, tuberkulozu, nadimanje, giht, stimulira znojenje i
potiče na povraćanje.

Majčina dušica - Thymus sp. je višegodišnja polugrmolika biljka koja se uzgaja

radi lista i nadzemnih, zeljastih djelova stabljike u kojima se nalazi eterično ulje koje se
koristi za lječenje gljivičnih kožnih oboljenja, prehrambenoj industriji i industriji
parfema.
Nije zahtijevna prema tlu i vlazi ali traži osunčan položaj. Može se razmnožavati
sjemenom i vegetativno dijeljenjem grma i reznicama.
Cvjetne glavice beru se nožem ili srpom i to samo jedanput godišnje u svibnju ili
lipnju. Ulazi u sastav različitih sredstava protiv kašnja, zubnih voda i pasta. Svi
industrijski sirupi i med protiv kašlja smjese su ekstrakta ili ulja majčine dušice. Liječi od
želučanih smetnji, upale krajnika, dišnih puteva, mokraćnog mjehura i bubrega.

Matičnjak - Melisa officinalis L. je višegodišnja zeljasta biljka koja se uzgaja

zbog lišća i eteričnog ulja (0,1 - 0,3 %).
Skromnih je uzgojinih potreba pa stoga raste svugdje gdje su tla plodna i
umjerene vlažnosti.
Razmnožava se sjemenom i vegetativno, razdjeljivanjem grma i izdancima, koje
se može obaviti u proljeće ili jesen.
Sabire se košnjom tri puta godišnje, neposredno pred cvatnju, 3 - 4 cm iznad
zemlje. Suše se samo vršni dijelovi i lišće. Umiruje, stišava boli u želucu, sprječava
nesvjesticu, jača pamćenje, stišava ubrzani rad srca, smanjuje povraćanje i mučnine kod
trudnica, liječi od depresije.

Metvica - Mentha piperita L. je višegodišnja biljka koja se uzgaja zbog lišća,

cijele nadzemne mase i eteričnog ulja kojeg u suhom lišću ima 2 -4 %, a u suhoj
nadzemnoj masi 1 -2 %. Glavni sastojak ulja je mentol (50 -70%).
Ima plitak korijen iz kojega izbijaju izdanci koji se ukorjenjuju. Nadzemna
stabljika je jednogodišnja, uspravna i razgranata. Ne treba je uzgajati ukoliko se ne može
osigurati navodnjavanje budući ima velike zahtjeve za vodom. Najbolje joj odgovaraju
duboka i plodna tla. Može se razmnožavati sjemenom, ali je mnogo jednostavnije
vegetativno, izdancima i rizomima. Sadnja se obavlja u proljeće ili jesen, tako što se tek
izvađeni rizom ili izdanak odmah posadi nastalno mjesto.
Beru se nadzemne stabljike kad se otvore cvjetovi u donjem dijelu cvata jer tada
biljka ima najveću količinu eteričnog ulja. Uglavnom se kosi ručno 5 cm iznad zemlje.
Priređuje se kao čaj u slučaju probavnih smetnji, grčeva crijeva, žučnih i bubrežnih
bolova uzrokovanih kamencem. Može se koristiti kao kupka i stavljati u jastuke za
spavanje. Nekad se u većim količinama upotrebljavala kao sredstvo za pobačaj i
povraćanje.

Neven - Calendula officinalis L. je višegodišnja zeljasta biljka koja se često

uzgaja po okućnicama u dekorativne svrhe.
Razmnožava se sijanjem u rasad ili direktno na mjesto uzgoja, a može se uzgojiti i
vegetativno. Zahtijeva plodno, osunčano tlo s dosta vlažnosti. Sije se u proljeće a biljke
 18

cvatu u jesen i slijedeće proljeće kad se i sakupljaju cvjetne glavice. Beru se samo
narančaste glavice budući su žute slabo ljekovite.
Blagi je antibiotik i može se koristiti za vanjsku i unutarnju primjenu. Zbog
sadržaja vitamina A, sastavni je dio mnogih krema za njegu kože. Može se koristiti kao
čaj, ali je mnogo veća upotreba u obliku ulja. Ulje se radi na način da se rastrgane cvjetne
glavice stave u čistu staklenku i preliju maslinovim uljem. Staklenka se zatvori i ostavi na
toplom mjestu mjesec dana uz povremeno miješanje. Ima antivirusno djelovanje te se
može koristiti za liječenje herpesa. Još je bolji učinak ukoliko se ulje nevena pomiješa s
uljem od gospine trave.

Pelin - Artemisia absinthium L. je višegodišnja grmolika biljka koja se uzgaja

zbog lišća, cvjetnih pupova i eteričnog ulja (0,9%). Koristi se u medicini, veterini i za
proizvodnju likera, pelinkovca, čija je proivodnja i distribucija u velikom broju zemalja
zabranjena jer velika količina pelina (pelinkovca) izaziva oštećenje jetre.
Nije zahtjevan prema zemljištu i vlazi ali ipak mu najbolje odgovaraju tla
zapuštenih poljoprivrednih kultura. Razmnožava se sjemenom u proljeće, ili odrvenjelim
reznicama i izdancima u jesen.
Bere se tek druge godine u doba cvatnje. Upotrebljava se za jačanje, poticanje
teka, reguliranje probave, protiv nadutosti i glista. U slučaju duže ili prevelike uporabe
javlja se povraćanje, glavobolja, zbunjenost i nesvjestica uz oštećenje jetre.

Peršin -Petroselinum hortense Hoffm. je dvogodišnja biljka koja se uzgaja zbog

korijena, lista i ploda. Svi dijelovi sadržavaju eterično ulje kojeg ima najviše u plodovima
(3 -7%) i u korijenu (0,1%). Koristi se uglavnom u kulinarstvu a ulje se primjenjuje u
prehrambenoj industriji i industriji parfema.
Uzgaja se na dubokim i rastresitim zemljištima, za proizvodnju lišća kao
jednogodišnja, a za proizvodnju korijena i ploda kao dvogodišnja biljka. Postoje dvije
osnove sorte - lišćar i korjenaš. U prve je korijen slabo a u druge jako razvijen. Potrebna
mu je velika količina hranjivih tvari putem mineralnih gnjojiva. Razmnožava se
sjemenom koja se može obavljati od proljeća do kasnog ljeta. Sjemenke jako sporo
klijaju, teko da je za nicanje potrebno 30 - 40 dana.
Berba lišća se započinje kad biljka razvije desetak listova i bere se u više navrata.
Berba korijena obavlja se u jesen ili zimu iste godine ili u rano proljeće slijedeće godine,
u svakom slučaju prije razvijanja cvjetne stabljike. Za eterično ulje biljke se kose druge
godine, u vrijeme formiranja plodova. Otklanja nadutost od plinova, olakšava mokrenje,
umiruje živce i ublažava bolove. Jak je diuretik pa se koristi za izlučivanje suvišne vode
iz tijela. Oblozi smiruju upalu i otvrdnuće dojki, limfnih žlijezda, kao i u slučaju uboda
kukaca.

Rusomača - Capsella rubella Reut. je jednogodišnja biljka koja se praktički ne

uzgaja budući je dosta rasprostranjena kao ruderalna i korovna biljka. Nije zahtjevna
prema vlazi, tlu i suncu.
 19

Biljka bez korjena sabire se u doba i prije cvatnje. Čaj se koristi protiv reume,
pijeska mokraćnog mjehura i bubrega, protiv groznice, ubrzanog pulsa i niskog tlaka sa
slabim radom srca. Vanjska nagnječenja i rane ispiru se čajem te rane brzo zacjeljuju.
Zgrušava krv, pa ušmrkani čaj zaustavlja krvarenje iz nosa.

Ruta - Ruta graveolens L. je višegodišnja grmolika biljka koja raste samoniklo u

našem području, a i uzgaja se po vrtovima. Zahtijeva osunčane položaje, a prema tlu nije
osobito zatijevna. Razmnožava se sjemenom, direktno na mjesto uzgoja ili rasadom.
Upotrebljava se cijela biljka ili samo lišće. Za vrijeme branja treba navući
rukavice da se ne pojavi osip i mjehuri koji uzrokuju bol. Biljka je ljekovita ali još više i
otrovna. Listovi, sitno narezani, mogu se dodavati salatama ili se može spremati čaj.
Liječi lupanje srca i upalu grla. Izaziva ubrzani protok krvi u donjem dijelu trbuha, te se
ne smije koristiti u vrijeme mjesečnice i trudnoće. Mnoge su žene izgubile život
pokušavajući rutom izazvati pobačaj. Na otocima, pripravlja se rakija aromatizirana
rutom, na način da se u bocu obične lozovače ubaci grančica rute. Pripravci rute trebali bi
se uzimati uz kontrolu liječnika.

Ružmarin - Rosmarinus officinalis L. je grm koji spontano raste na južnim,

toplim obrocima naših otoka. Može se razmnožavati sjemenom ali je mnogo praktičnije
reznicama u jesen ili rano proljeće.
Bere se u doba cvatnje i koristi se cvijet i list. Osušene biljke treba čuvati dobro
zatvorene, budući eterično ulje brzo hlapi. Mogu se raditi kupke koje osvježuju i liječe
kožne bolesti za koje se mogu pripravljati i oblozi. Dobar je lijek kod probavnih smetnji,
nadutosti trbuha, nervoze želuca i crijeva te tvrde stolice. Upotrebljava se i kod anemije
te psihičkog i fizičkog umora.

Selen - Apium graveolens L. je dvogodišnja biljka koja se uzgaja zbog korijena i

lista Koristi se uglavnom u kulinarstvu a ulje se primjenjuje u prehrambenoj industriji.
Uzgaja se na dubokim i rastresitim zemljištima, za proizvodnju lišća kao
jednogodišnja, a za proizvodnju korijena kao dvogodišnja biljka. Postoje dvije osnove
sorte - lišćar i korjenaš. U prve je korijen slabo a u druge jako razvijen. Potrebna mu je
velika količina hranjivih tvari putem stajskog gnjojiva. Razmnožava se sjemenom koja se
može obavljati od proljeća do kasnog ljeta.
Berba lišća se započinje kad biljka razvije desetak listova i bere se u više navrata.
Berba korijena obavlja se u jesen ili zimu iste godine ili u rano proljeće slijedeće godine,
u svakom slučaju prije razvijanja cvjetne stabljike. Može se uptrebljavati i kao lijek, jer je
diuretik (uvjereni da smanjuje debljinu, gojazni ljudi ga često konzumiraju u prevelikoj
količini iako ne djeluje na masne stanice već omogućava izbacivanje suvišne vode iz
tijela, čime se postiže "mršavljenje"). Otvara apetit i pospješuje probavu.

Vrisak - Satureja montana L. je višegodišnja grmolika biljka koja se uzgaja

zbog lišća. Kako je široko rasprostranjena u našem području pa je nalazimo i u
pukotinama okomitih stijena, ali i u okviru travnjaka, njen uzgoj je opravdan iskljuČivo
na okućnicama za potrebe domaćinstva. Eterično ulje kojeg u biljci ima 2% koristi se u
prehrambenoj i farmaceutskoj industriji.
 20

Može se uzgajati na svim zemljištima osim na kiselim i s visokom podzemnom

vodom. Razmnožava se uglavnom sjetvom na stalno mjesto.
Bere se (kosi) nožem, srpom ili škarama krajem lipnja i početkom srpnja, jer je
tada najveća količina eteričnog ulja. Upotrebljava se protiv grčeva u želucu i crijevima, te
protiv proljeva.

POVRĆE

Osnovu uzgoja povrća predstavlja priprema tla i gnojenje. Priprema tla sastoji se
u jesenskom dubokom oranju i proljetnom usitnjavanju zemlje (frezanju). Ipak za potrebe
kućanstva gdje se uzgaja količina dovoljna za jednu obitelj i gdje se kultura biljaka
smjenjuje jedna za drugom, duboko jesensko oranje ne se može postići. Naime, jesen i
zimu, u našem podneblju, preživljavaju mnoge vrste kao što su kupusnjače, češnjak,
peršin, selen, blitva, salata, špinat i bob. Praktički je nemoguće duboko orati na malim
površinama i izbjegavati već zasađene kulture. Ipak može se vrt duboko prekopati
"perunom", alatom sličnim vilama. Takvo zemljište potrebno prepustiti mirovanju
najmanje mjesec dana a tada se može usitnjavati (frezati). Prilikom frezanja potrebno je u
tlo unijeti bar polovicu gnjojiva, stajskog ili mineralnog. Drugu polovicu stajskog dobro
je dodavati u obliku gnjojnice. Priprema se na način da se zreli stajski gnjoj potopi u
vodu (limenu ili plastičnu bačvu) i nakon tjedan dana ( uz svakodnevno miješanje - npr.
grabljama) može se koristiti tako da se određena količina ulije u tlo uz biljku i biljka
odmah, obilato zalije. Kako je stajski gnjoj ipak teško nabaviti na tržištu a i razvija
neugodne mirise ukoliko nije zreo, koristi se i mineralno gnjojivo koje se sastoji
uglavnom od tri osnovana elementa. Ti elementi su dušik, fosfor i kalij, u obliku
kemijskih spojeva prihvatljivih za biljku. Često se označavaju kao NPK gnjojivo. Obilna
ishrana dušikom potencira vegetativni rast a posljedica je kasniji prekid vegetacije,
slabije sazrijevanje tkiva i neotpornost prema niskim temperaturama. Ukoliko višak
dušika nije u ravnoteži s druga dva elementa, izaziva opadanje cvjetova, kašnjenje
sazrijevanja i trulež plodova. Nedostatak usporava razvoj izdanaka, lišće je sitnije i
svjetlije boje, biljka se slabo grana, plodovi otpadaju odmah nakon što se zametnu,
pojačava se osjetljivost prema bolestima i niskim temperaturama. Plodovi su sitniji.
Fosfor potiče cvjetanje i ranije sazrijevanje plodova. Nedostatak kalija izaziva opadanje
cvjetnih i lisnih pupova, a listovi su sitniji. U težim slučajevima lišće se suši i opada od
vrha prema početku grane. Dolazi do opadanja plodova, slabije se formira sjeme, plodovi
izgledaju nezrelo i nemaju karakterističnu aromu. Često su dosta slatki ali im je
koenzistencija spužvasta. Kako na tržištu postoji samo određeni broj kombinacija NPK
gnjojiva, npr. 15:15:15, 7:20:30, a biljke ipak traže neke druge kombinacije, moguće je
te omjere ispraviti tako da se u npr. NPK 15:15:15 doda urea koja sadrži isključivo dušik
ili kalijeva sol. Brojevi u kombinacijama predstavljaju postotak određenog elementa u
gnjojivu.
Balancana - Solanum melanogena L. Uspješno se uzgaja samo na plodnim,
dubokim, humusnim tlima. Razmnožava se isključivo rasadom u zatvorenim prostorima
tijekom druge polovice veljače i prve polovice ožujka. Kako presađivanje ne podnosi
 21

dobro, najbolje je sjemenke direktno posijati u plastične posudice. Na otvoreno presađuje

se u drugoj polovini travnja, jer mlade biljke ne podnose temperature ispod 5 - 6 oC. Sade
se u redove razmaka 70 cm, a razmak među biljkama u redovima trebao bi biti 40 cm.
Traži dosta vlažnosti, kako u tlu, tako i u zraku, pa bi navodnjavanje trebalo redovito
obavljati. Biljke je potrebno dognjojavati stajnjakom ili NPK 15 : 20 : 15.

Bob - Faba sativa L. Bob je Euroazijskog porijekla. Velike vrućine i suša

drastično smanjuju prinose, tako da se bob treba sijati već u prosincu. Tlo treba biti
osunčano, nagnjojeno stajnjakom ili NPK 10 : 30 : 20. Sije se u redove ili u kućice što je
mnogo rašireniji način uzgoja. U redove razmaka 60 cm sjemenke se siju u razmaku od 7
- 8 cm. Kod sjetve u kućice, u iskopane jamice stavi se 7 - 8 sjemenki te se nagrne
zemljom. Poslije nicanja obavlja se okopavanje i nagrtanje, budući se bob obično ne
zalijeva. Kad biljke razviju 3 - 4 pršljena cvjetova vršni dijelovi se otkidaju kako bi se
omogučio razvoj plodova. Otkidanje vrškova obavlja se ručno, slamanjem, ili škarama.
ukoliko se radi ručno, poželjno je na rukama imati rukavice kako bi se spriječilo crnjenje
kože.
Bob sadržava velike količine organskih kiselina (do 7 %), najviše limunske.
Mlado zrno sadrži 6 % bjelančevina, 2 % šećera, 6,5 % škroba, 0,82 % minerala, 1,5 %
celuloze te velike količine vitamina A, B1, B2, C i folne kiseline.
Čaj ili sok od cvijeta koristi se kod lumbaga, pijelonefritisa i bubrežnih kamenaca.

Cikla - Beta vulgaris L. subsp. rapa f. rubra Za uzgoj traži rahlo, nagnjojeno tlo,
stajnjakom ili NPK 10 : 15 : 10. U početnim fazama razvoja traži dosta vlage pa
zalijevanje treba biti učestalo. Kasnije dobro podnosi zasušivanje, mnogo bolje nego
pretjeranu količinu vode. Tek nikle biljke podnose mrazeve i do - 4 oC, a odrasle do - 6
o
C. Visoke temperature izazivaju porast lisne mase na račun korijena koji se inače koristi
za jelo. Sije se direktno na otvoreno, rasipanjem sjemena ili sijanjenm u brazde razmaka
15 - 20 cm. Kako iz jedne sjemenke nikne više biljaka, neophodno je prorjeđivanje. Sije
se od sredine veljače do kraja travnja.
Sirovi sok koji se može dobiti ili cijeđenjem u sokovniku ili ribanjem pa
procjeđivanjem kroz čistu platnenu krpu, obnavlja eritrocite, liječi leukemiju, smanjuje
tumorske stanice te smanjuje oštećenja tkiva od radioaktivnosti i rengenskih zračenja.

Dinja (cata) - Cucumis melo L. Kulturne sorte dinje nastale su u predjelima Male
Azije, Irana i Indije. Uzgaja se na tlima bogatim humusom, na sunčanim položajima.
Sjemenke klijaju pri 15 oC, a optimum razvitka je od 25 - 35 oC. Traži vrlo vlažno
zemljište, naročito u periodu cvjetanja, kada biljke inače imaju intezivan porast.
Zalijevanje bi trebalo obustaviti u fazi dozrijevanja plodova. Dobro podnosi ljetni suhi
zrak. Visoki sadržaj šećera, ukus i aromatičnost upravo ovisi o visokoj temperaturi,
suhom zraku i intezivnoj insolaciji. Razmnožava se isključivo sjemenom koje se sije u
plastične čašice tijekom veljače u zatvorenim prostorima. Ipak češće se sije početkom
travnja na otvoreno u kućice. U dobro pripremljeno tlo iskopaju se jamice i u njih posije
6 -7 sjemenki, te se prekriju zemljom i zaliju. Nakon nicanja, u kućicama se ostave 2
biljke. Razmak među kućicama trebao bi biti 1 x 1,5 m. Osim okopavanja i prihranjivanja
stajskim ili mineralnim (NPK 10 : 15 : 10) gnjojivom, njega se sastoji i u orezivanju vrha
 22

kad biljka razvije 4 - 5 listova. Iz pazušaca listova javljaju se ogranci koje opet treba
orezati nakon 4 - 5 listova.
Sadrži velike količine šećera (6 -12 %). Bjelančevina ima malo, svega 0,7 -1,2 %.

Grašak - Pisum sativum L. Potječe iz planinskih predjela Jugozapadne Azije.

Dobro uspijeva u području hladne i vlažne klime. U našem podneblju dobro uspijeva
pogotovo ako se posije pri kraju zime. Optimalne temperature za rast i plodonošenje su 9
- 24 oC. Treba ga sijati tijekom siječnja i veljače kako bi svoj razvoj završio prije ljetnjih
vrućina. Pri temperaturi od 4,5 oC zaustavlja se rast. Optimalana temperatura nicanja je
25 oC a minimalna 3 - 4 oC. Dobro uspijeva jedino na osunčanim položajima.
Zasjenjenost utječe na izduživanje čitave stabljike, poleganje biljaka i propadanje donjih
mahuna, slabu ispunjenost mahuna zrnom. Korijen je dosta plitak i teško podnosi sušu
tako da je neophodno navodnjavanje kod kasnijeg sijanja. Tlo treba biti pognjojeno
stajnjakom ili mineralnim NPK 10 : 30 : 20.
Postoje sorte niskog i visokog rasta, a u našem podneblju se uglavnom siju niske
sorte jer ranije završavaju svoj ciklus, a i zbog praktičnosti. Sije se u redove razmaka 60
cm, a razmak među sjemenkama treba biti 3 - 4 cm. Poslije nicanja treba obaviti
okopavanje, nagrtanje i stavljanje potpornja, najčešće od grana alepskog bora. Iako se
ovo odnosi na niske sorte, potporanj je neophodan budući bi biljke polegle zbog težine
samih plodova.
Mlade biljke mogu izdržati i temperature od -7 oC, pa je sijanje moguće i u
prosincu. Kako ipak dosta biljaka strada od štetnika, razmak među sjemenkama treba biti
manji.
Sadrži velike količine vitamina C, provitamina A, B1, B2 i folne kiseline.
Sadržava također i velike količine kalija i željeza te oko 10 % bjelančevina.

Krastavac - Cucumis sativus L. Najbolje uspijeva na dubokim tlima koja su

bogata humusom, tj, dobro nagnjojena, stajskim gnjojivom ili NPK 9 : 12 : 9.
Razmnožava se sjemenom, za rasad, u zatvorenim prostorima u drugoj polovici veljače ili
na otvoreno u drugoj polovici travnja. Kako dobro ne podnosi rasađivanje, rasad se sadi
direktno u plastične posudice. Na otvoreno može se sijati ili presađivati u redove ili
kućice. Kućice bi trebale biti razmaka 1,2 x 0,8 m; a u svakoj kućici po 3 -5 biljaka. Kod
sjetve u redove, obično se naprave dva reda razmaka 1 m , a biljke u redovima bi trebale
biti razmaknute 15 -20 cm. Ukoliko se direktno sije na otvoreno, sijanje se obavi nešto
gušće, pa se biljke poslije nicanja razrijede.
Kako krastavac lako oboljeva od virusnih bolesti čiji se uzročnici inače nalaze u
zemlji, poželjno je da list ne dodiruje zemlju. Stoga je dobro ne dopustiti biljci da puže po
zemlji. To se postiže postavljanjem armaturne mreže 15 - 20 cm iznad zemlje i
vezivanjem stabljika s gornje strane mreže. Drugi način je postavljanje kolaca uz biljke,
pri čemu se obično spajaju po dva reda tako da se kolci jednog reda nagnu prema
nagnutim kolcima drugog reda. Vrhovi kolaca se povežu radi stabilnosti. Također,
razapne se konop po kolcima svakih 20 cm, te se stabljike povežu za konop.
Nakon razvijenih 5 listova potrebno je otkidati vrh. Biljka će razviti bočne
ogranke kojima također nakon petog lista treba otkidati vrh.
Zahtijeva redovito zalijevanje, prihranu gnjojivima i poluzasjenjen položaj
 23

Krompir - Solanum tuberosum L. Tlo treba biti osunčano, duboko uzorano,

usitnjeno i dobro nagnjojeno, najbolje stajnjakom a može i s NPK 10 : 10 :20. Ako se
pretjera s dušikom, biti će veliki vegetativni prirast, ali će gomolja biti malo. Zahtijeva
priličnu vlažnost u tlu ali ne pretjeranu.Sjemenom se razmnožava isključivo za dobivanje
novih sorti a u poljoprivrednoj proizvodnji razmnožava se reznicama gomolja. Reznice
gomolja sade se u brazde razmaka 60 - 70 cm a razmak među gomoljima 25 - 30 cm.
Nagrnu se zemljom (4 - 5 cm) pazeći da tako nagrnuti krompir opet ostane u brazdama.
Okopavanje se obavlja dva puta, prvi put kad biljke izrastu 10 - 15 cm, pri čemu se
brazde, tl. tlo poravnaju. Tako se ujedno obavi i nagrtanje. Drugo nagrtanje obavi se kad
biljke izrastu 30 - 35 cm. Nagrtanje je obvezno budući se gomolji stvaraju na stabljici
koja raste iznad posađenog gomolja. Daljnja nagrtanja i okopavanja se ne bi trebala
obavljati jer krompir zasjeni tlo i onemogući razvoj korijena. Ujedno osjetljiv je prema
virusnim bolestima koje se lako prenose s zaražene na zdravu biljku, pa bi kretanje među
krompirom trebalo biti što manje. Sadi se na otvoreno u prvoj polovici ožujka. Gomolje
za sadnju treba nabaviti u prvoj polovici siječnja te ih staviti u plitke sanduke u jednom
sloju, na svijetlo mjesto. U ovom slučaju iz gomolja izbijaju kratke čvrste klice, nakon
sadnje brzo izbije iz zemlje, ranije sazrije i prinosi su veći Ukoliko se krompir drži u
mraku, iz gomolja izbijaju duge klice koje se lako lome, a prinos krompira je manji. U
slučaju da se posadi nenaklijali krompir, on kasnije izbija iz zemlje, vegetacija se
produžava a prinosi su manji.
Mladi krompir može se proizvoditi i u jesen ali nema dovoljnu količinu šećera. Za
ovu sadnju, mogu se koristiti gomolji iz proljetne sadnje, tako da se oni stave naklijavati
na sjenovito tlo, prekriju se slamom visine 10 cm i svakodnevno se polijevaju vodom.
Čim se pojave klice veličine 1 cm gomolji se sade u brazde.

Kupus - Brassica oleracea L. Kupus je kultura hladnijeg i vlažnijeg područja. U

našem podneblju se ipak može uspješno uzgajati ali ne kao proljetna već jesenska kultura.
Proljetne kulture se ipak mogu uzgajati ali zrelost se javlja tek u ljeto kada visoke
temperature i suhi zrak izazivaju pucanje glavica.
Za jesenski uzgoj, sije se u drugoj polovici lipnja direktno na otvoreno. Tlo treba
biti prekopano i zagnjojeno, najbolje stajskim gnjojem a može se upotrijebiti i mineralno,
NPK 10 : 15 : 12. Rasad je poželjno prekriti mrežom kako bi se spriječio napad leptira
kupusara. Potrebno je i svakodnevo zalijevanje budući kupus ima velike zahtjeve za
vlagom. Uzgaja se na osunčanim položajima. Rasad se ne okopava već se čupa korov, a
same biljke kupusa se moraju razrijediti kako bi imale dovoljno prostora za rast. Ukoliko
postoji mogućnost zalijevanja presađuje se u prvoj polovini kolovoza. Kasnije
presađivnje rezultira stvaranjem manjih glavica. Rasađuje se u jamice razmaka 80 x 80
cm, koje je potrebo zaliti prije i odmah nakon presađivanja. Ukoliko se zalijevaju samo
jamice, dok se biljke ne ukorijene (5 - 6 dana), biljke će polegnuti na zemlju usljed
velikih vrućina. Da bi se to spriječilo i ubrzalo zakorijenjivanje, biljke se samo jednom
zaliju u jamice a slijedećih nekoliko dana se čitava površina zemlje orošava (prskalicom)
4 - 5 puta dnevo, tako da površina zemlje ni u jednom trenutku ne bude suha. To se
obavlja, kako u jutro i navečer, tako i tijekom cijelog dana, čak i za vrijeme najveće
vrućine. Urošak vode je isti kao i kod klasično zalijevanja, ali ovom postupkom se
 24

sriječava poleganje stabljika. Njega presađenog kupusa sastoji se od redovitog

okopavanja i gnjojenja.
Kupus sadrži velike količine vitamina C, kalcija, mliječne kiseline i sumpornih
spojeva. Liječi sluznicu probavnih organa, osobito želuca, te od čireva na želucu i
dvanaestercu. Antiseptik je. Listovi kupusa stavljaju se na opekotine, rane i čireve.
Vrlo bliski srodnici glavatog (bijelog) kupusa su kelj (ricasti, kovrčavi kupus),
raštika (rašćika), cvjetača (kaul, kavul), brokuli i prokulice. Uzgoj je sličan kao i kod
glavatog kupusa. Ipak prokulicama ne odgovara naše podneblje, budući ih treba sijati u
proljeće, presađivati tijekom lipnja, održavati na životu čitavo ljeto, da bi se "plodovi"
ubrali tek u kasnu jesen. Tijekom ljeta, visoke temperature djeluju nepovoljno na razvitak
biljke, učestali je napad štetnika a samim time i uporaba zaštitnih sredstava. Moguće je i
sijanje u lipnju, ali su prinosi izuzetno niski.

Lubenica (dinja) - Colocynthis citrulus (L.) Fritsch Porijeklom je iz središnjih i

južnih dijelova Afrike. Uspješno se može uzgajati u našem podneblju jer sjeme klija pri
14 oC i biljka se normalno razvija na temperaturama 22 - 30 oC. Temperature iznad 40 oC
i ispod 12 oC nepovoljno utječu narazvoj, pogotovo na oplodnju. Uzgaja se na osunčanim
tlima koja bi trebala biti duboko uzorana, usitnjena i nagnjojena, stajskim gnjojivom ili
mineralnim NPK 10 : 15 :10. Nedovoljna količina svjetla smanjuje količinu šećera u
plodovima.
Razmnožava se isključivo sjemenom koje je prije sijanja poželjno namočiti 4 -5
sati u vodi radi lakšeg klijanja. Za rasad, sije se krajem veljače u zatvorenim prostorima.
Osjetljiva je na presađivanje pa je najbolje odmah posijati u plastične posudice. Na
otvoreno, sije se početkom travnja. Sije se po 6 - 8 sjemenki u kućice na razmak1,5 x 1,5
m. Nakon nicanja ostave se samo dvije biljke, a ostale se isčupaju.
Lubenica je u biti kserofit, što znači da dobro podnosi sušu. Korijen je snažno
razvijen i dopire do 1m duboko, dok se bočno korijenje razvija i do 2m dužine.
Korijenove dlačice imaju veliku moć sisanja tako da iz tla izvlaće vodu koje druge biljke
ne mogu. U vlažnom zemljištu biljke razvijaju slab korijenov sustav. Upravo ne znajući
za kserofitnost, mnogi izbjegavaju uzgajati lubenice na okućnicama, smatrajući da ih
treba previše zalijevati, što i učine ali im se tada pojavi trulež plodova, plodovi su sitniji i
bezukusni jer imaju manju količinu šećera. Ipak lubenice je potrebno zalijevati ukoliko
je duži sušni period i za vrijeme dok su biljke male, dok još nisu dobro zakorijenjene.
Najveći problem je prepoznati zrele plodove. Postoje ipak neki znaci kao što su:
tup zvuk pri lupkanju prstima, biljedožuta boja i hrapavost kore koja naliježe na zemlju,
površina ploda dobije sjaj od bjeličaste voštane prevlake.
Dobar je diuretik, a pored velike količine većeg broja vitamina, sadrzi i velike
količine folne kiseline.

Mahune (fažolet) - Phaseolus vulgaris L. Mahune su u stvari samo određene

sorte običnog graha (fažol). Porijeklom je iz Srednje Amerike (Peru, Meksiko). Za uzgoj
tlo kao i kod svih povrtnih kultura mora biti ocjedito i bogato humusom. Ima velike
 25

potrebe za vlagom i tempereturom jer izmrzava već na - 1 oC. Sjeme klija na temperaturi
iznad 10oC, a biljke najbolje rastu na termeraturi od 18 - 25 oC. Temperature iznad 30oC,
naročito ako je zrak suh, ometaju zametanje plodova. Prohladno i vlažno vrijeme izaziva
poremećaje u rastu i omogućuje stvaranje bolesti.
Razmnožava se isključivo generativo u dobro nagnjojeno i rahlo tlo. Najbolji je
stajski gnjoj ali se može upotrijebiti i mineralno NPK 4 : 12 : 10. U našem podneblju
uglavnom se uzgajaju niske sorte iako je moguć i uzgoj visokih sorti ali se zbog
nepraktičnosti izbjegava. Sjeme se sije tijekom travnja, u redove razmaka 50 - 60 cm.
Razmak među sjemenkama treba biti najmanje 5 - 6 cm, budući da gušća sadnja
onemogućuje prozračivanje biljaka i pospješuje razvoj bolesti. Njega nakon nicanja
sastoji se od okopavanja i gnjojenja. Sijati se može i u prvoj polovini kolovoza.
Sadržava znatne količine vitamina B i C te 2,5 % bjelančevina, 3% šećera, 1,2 %
škroba te 1 % celuloze.

Mrkva - Daucus carota L. Dosta je otporna na niske temperature. Sjeme klija

već na 3 - 4 oC, tek nikle biljke izdržavaju i do - 4 oC. Visoke temperatue nepovoljno
djeluju na rast i razvitak korijena. Ima velike potrebe za vlagom, naročito u prvim fazama
razvoja, dok se biljke ne ukorijene. Ne podnosi sušu, naročito ako je prate visoke
temperature. Također, ne podnosi ni zasjenjivanje. Tlo treba biti plodno, duboko,
nagnjojeno i bez kamenja, tako da joj najbolje odgovaraju pjeskovita tla. Osim stajnjaka,
može se upotrijebiti i NPK 8 : 15 : 15. Sije se direktno na otvoreno, rasijavanjem ili u
brazde od ožujka do svibnja ili početkom kolovoza.

Paprika - Capsicum annuum L. Za uzgoj su najpogodnija laka, ocjedita tla,

bogata humusnim tvarima. Najbolje je upotrijebiti stajsko gnjojivo, a može i mineralno,
NPK 12 : 15 : 15. Razmnožava se uglavnom generativno, rasadom kojeg je potrebno
uzgojiti i pikirati u zatvorenim prostorima. Rasađuje se na otvoreno, u jamice razmaka 50
x 50 cm, u drugoj polovici travnja. Osim zalijevanja i gnjojenja, njega se sastoji i od
redovitog okopavanja kako bi se uništili korovi i prozračio korijen.
Za nicanje sjemena potrebna je temperatura iznad 15oC. Najoptimalnija
temperatura za rast je između 20 -30 oC. Ugiba na temperaturi od -0,3oC. Ima visoke
zahtjeve prema sunčevoj svjetlosti, pa je treba uzgajati na osunčanim položajima.
Također ima velike zahtjeve i prema vlazi u tlu pa je neophodno često zalijevanje.
U nedostatku vode stvaraju se sitni deformirani plodovi a na njihovom se vrhu javlja
trulež. Niska vlažnost zraka izaziva izaziva opadanje cvjetova i zametnutih plodova.
Uzgoj u našem podneblju opravdan je isključivo za obiteljske potrebe.
Bere se kad dosegne tehnološku zrelost tj. kad plodovi dosegnu svoju punu
veličinu, dobiju karakteristični sjaj i postanu tvrdi, ali prije nego potpuno požute. Naime
napovoljniji je period kad je paprika žutozelene boje. Bere se pažljivo, budući se stabljika
vrlo lako lomi. Nakon žutozelene boje javlja se crvena boja što je znak botaničke zrelosti.
Sadržava velike količine vitamina B, B1, B2 i provitamina A (karotena). Po nekim
istraživanjima, paprikom se može liječiti alkoholizam i narkomanija. U pučkoj medicini
se upotrebljavala za liječenje delirija kod alkoholičara. Izvana se upotrebljava kao
tinktura za liječenje reume, neuralgije i lumbaga, utrljavanjem u kožu kako bi se stvorila
hipermija tj. bolje prokrvljenje tkiva. Kod kožnih bolesti i opadanja kose, koža se maže
odvarom pazeći da ne dospije u oči.
 26

Poriluk - Allium porrum L. Poriluk za svoj uzgoj traži nešto niže temperature te
se uzgaja uglavom kao jesenska i zimska kultura. Najviše mu odgovara temperatura od
15 - 20 oC. Dobro podnosi temperature i do - 10 oC. Uzgaja se sijanjem na otvoreno
tijekom ožujka, a presađuje se krajem lipnja i početkom srpnja. Sjemenjke sporo klijaju i
mlade biljke sporo rastu pa je najveći problem korov. Presađuje se na razmak 20 x 20 cm.
U tijeku cijele vegetacije neophodno je zalijevanje, budući da nedostatak vode makar i
trenutačan izaziva spor rast i niske prinose. Trazi osunčane položaje, rahlo i nagnjojeno
tlo, stajskim ili mineralinim (NPK 8 :10 : 8) gnjojivom.
Skuhani poriluk trebao bi se odmah pojesti. Ni u kojem slučaju se ne smije
podgrijavati zbog prelaska nitrata u kancerogene nitrite. Čak se poriluk ne bi smio
koristiti alo nije potpuno svjež.

Rajčica - Solanum lycopersicum L. Može se uzgajati na svim zemljištima ali

najpogodnija su propusna, ocjedita tla, bogata humusom. Tlo treba biti duboko uzorano i
pognojeno. Najbolje je gnojiti stajnjakom, ali može se upotrijebiti i mineralno gnojivo
NPK u omjeru 15 - 20 - 15. Polovinu gnojiva dobro je zaorati prije sadnje, a drugu dodati
tijekom vegetacijskog perioda. Veća količina dušika potencira vegetativni rast, ali
ukoliko nije u ravnoteži s drugim elementima izaziva opadanje cvjetova, kasnije
sazrijevanje i trulež plodova. Fosfor utječe na povećanje prinosa i ranije sazrijevanje.
Razmnožava se sjetvom u zatvorenim ili zaštićenim prostorima uz obavezno
pikiranje. Može se razmnozavati i vegetativno reznicama zaperaka. Zaperci su ogranci
koji se razvijaju iz pazušaca listova.
Za normalan razvoj biljke zahtijevaju temperaturu od 18 - 25oC. Na
temperaturama ispod 15oC izostaje cvjetanje, a ispod 9oC zaustavlja se rast. Ugiba na
-1,5oC. Najbolje uspijeva na osunčanim položajima.
Na otvoreno rasađuje se od sredine do kraja travnja, obično u dva reda razmaka
80 cm. Razmak među rajčicama u redovima je 50 cm. Prilikom rasađivanja dobro je
stabljike ukopati nešto dublje ili ih poleći u zemlju budući će se na tim dijelovima
stabljike razviti korijen. Oko stabljike potrebno je napraviti udubljenje u zemlji kako
voda prilikom zalijevanja ne bi otjecala. Sa sjeverne strane stabljike u zemlju se ubode
kolac pazeći da se ne ošteti korijen ili ukopana stabljika. Stabljiku je porebno vezati za
kolac i vezivati svakih 15 cm prilikom rasta. Iz pazušaca listova javljaju se zaperci koje je
potrebno uklanjati čistim oštrim nožem ili rukama. Na taj način bolje je zametanje i
sazrijevanje plodova koji su ujedno i veći. Nakon razvijenih 5 - 6 cvatova, vrh biljke se
odreže. Postoje sorte koje nije potrebno vezivati za kolac i kod kojih nije potrebno
uklanjanje zaperaka. Za naše podneblje posebno je značajna sorta koja nema znanstveno
ime nego je narod zove "mala poma" ili "poljarica". Čak se ni sjeme ne može nabaviti u
trgovini nego direktno od uzgajivača. Sjeme se može sakupiti i iz plodova tako da se zreli
plodovi prstima zgnječe i iscijedi sjeme sa sokom. U cjedilu se sjeme ispere te se nakon
toga suši i sprema do proljeća. Nedostatak ove sorte je u veličini budući najveći promjer
ne prelazi 3 - 4 cm, a često se nađu plodovi veliki samo 1,5 cm. Prednosti su što se sjeme
direktno sije u kućice tijekom veljače, na ovoreno. Nije potrebno ni zalijevanje, ni
skidanje zaperaka, ni vezivanje za kolac. Ipak potrebno je okopavanje u cilju uništavanja
korova. U biti, plodovi se ne mogu koristiti jedino za salatu i to je jedini nedostatak.
 27

Međutim plodovi imaju veliku količinu "mesa" u odnosu na druge sorte te se mogu
koristiti za pravljenje juha, šarše i koncetrata (konšerve). Mogu se i zamrzavati.
Rajčica je antibiotik, bakteriostatik i fungicid. Sok daje izdržljivost i otpornost
prema bolestima. Preporuča se osobito kod preboljelih virusnih bolesti (gripa,
meningitis). pomaže i kod bolesti jetre, reume i gihta. Rajčice bi se trebale koristiti
potpuno zrele (crvene) budući u zelenima ima nekih škodljivih kiselina.
Rajčica se uspješno može cijepiti na krompir, tako da biljka u tlu stvara gomolje
krompira na na stabljici plodove rajčice. Međutim plodovi krompira su otrovni kao i
stabljika rajčice, pa su u ovom slučaju i plodovi rajčice i gomolji krompira otrovni.

Rotkvica - Raphanus sativus L. Za ishranu se upotrebljava odebljali korijen, kao

salata ili lišće. Traži osunčano ili polusjenovito rahlo, nagnjojeno tlo, stajnjakom ili NPK
10 : 15 : 15. Gnjojiva se unose u tlo isključivo pred sjetvu, budući da zta berbu dospijeva
nakon 30 - 40 dana. Pretjerana ishrana dušikom izaziva šupljikavost korijena. Zalijevanje
treba biti redovito, budući da obilno zalijevanje i nakon kraćeh sušnog perioda izaziva
uzdužno pucanje korijena. Sije se na otvoreno, rasijavanjem od kraja siječnja pa do
početka travnja ili u manjoj mjeri u drugoj polovini rujna i prvoj polovini listopada.
Visoke ljetne temperature izazivaju razvijanje cvjetova bez stvaranja odebljalog korijena.
U narodnoj medicini koristi se za liječenje kašlja i bolesti jetre.

Salata - Lactuca sativa L. Uspijeva na gotovo svim tlima, osunčanim ili

poluzasjenjenim. Uzgaja se sijanjem na otvoreno početkom ožujka za proljetni ili tijekom
kolovoza za zimski uzgoj. Zahtijeva dobro nagnjojeno tlo stajnjakom ili mineralnim
gnjojivom NPK 10 : 10 : 5. Presađuje se kad biljke narastu desetak cm, pri čemu se
glavni korijen skrati tako da bi se potaklo razvijanje bočnog korijenja, a smanji se i lisna
masa kako bi se smanjenjem transpiracije olakšalo zakorjenjivanje. Presađuje se na
razmake 20 x 20 ili 30 x 30 cm u ovisnosti o sorti. S okopavanjem, kod zimskog uzgoja,
trebalo bi prestati početkom studenog kako bi se omogućio razvoj korova koji biljku ipak
štiti od niskih zimskih temperatura. Proljetni uzgoj je dosta osjetljiv budući da biljke vrlo
brzo razvijaju cvjetove bez formiranja glavice.

Špinat - Optimalna temperatura za njegov uzgoj je od 12 - 14 oC, tako da se

uglavnom uzgaja kao jesenska i zimska kultura. Ima kratak period od nicanja do
tehnološke zrelosti tj. do formiranja lisne rozete (30 - 35 dana). Kod proljetnog uzgoja
čak i prije formiranja lisne rozete, zbog povišenih temperatura, razvijaju se cvjetovi. Kod
zimskog uzgoja, cvjetovi se formiraju u kasno proljeće, otprilike u isto vrijeme kao i kod
zimskog uzgoja. Za zimski uzgoj sije se na otvoreno u drugoj polovici kolovoza i tijekom
rujna. Zahtijeva plodna tla i osrednju vlažnost. Može se upotrijebiti i mineralno gnjojivo
NPK 15 : 15 : 15.
Kako sadržava velike količine nitratia, trebalo bi ga jesti odmah nakon kuhanja,
bez podgrijavanja, kako bi se spriječio prelazak nitrata u kancerogene nitrite.

Tikvica - Lagenaria vulgaris Sér. Zahtijeva duboka plodna tla, djelomično

zasjenjena. Najpovoljnije je gnjojenje stajnjakom ali se može uptrijebiti i mineralno NPK
12 : 18 : 16. Može se uzgojiti u plastičnim posudicama sijanjem početkom ožujka te
presadnjom ili direktnim sijanjem na otvoreno početkom travnja Sije se ili presađuje u
 28

kućice razmaka 0,8 x 0, 8 m, po jedna biljka. Posije se nešto više sjemena te se biljke
nakon nicanja progule. Plodovi se beru kad postanu dugi 12 - 20 cm budući da prerasli
plodovi gube svoja svojstva.

Blitva - Beta vulgaris L. je dvogodišnja biljka koja se uzgaja zbog lisne mase. Za
uzgoj traži rahlo, nagnjojeno tlo, stajnjakom ili NPK 10 : 15 : 10. Traži dosta vlage pa
zalijevanje treba biti učestalo. Biljke podnose mrazeve i do - 4 oC. Sije se direktno na
otvoreno, rasipanjem sjemena ili sijanjem u brazde razmaka 15 - 20 cm. Kako iz jedne
sjemenke nikne više biljaka, neophodno je prorjeđivanje. Može se i presađivati na razmak
10 x 10 cm. Ipak više se prakticira rasipanje sjemena a kasnije se biljke prorijede
pogotovu što iz jedne sjemenke nikne više biljaka. Sije se od sredine veljače do polovine
lipnja te od polovine kolovoza do kraja rujna. Može se sijati u više navrata kako bi stalno
dospijevala mlada blitva. Traži osunčane položaje iako bi je za ljetni uzgoj trebalo sijati u
polusjeni, npr. ispod krošnji stabala.

Jagoda - Fragaria sp. je višegodišnja biljka koja traži rahla plodna zemljišta
gnjojena stajnjakom ili NPK 15 : 15 : 15. Treba je uzgajati na osunčanim ili
poluzasjenjenim položajima. Postoji čitav niz sorti koji se razlikuju po veličini ploda,
količini šećera u plodovima, ukusu i vremenu dozrijevanja. Za potrebe okućnica najbolje
su se pokazale mjesečarke koje plodonose od kraja travnja pa sve do prvih mrazeva.
Plodovi su relativno maleni ali su ukusni. Razmnožava se vriježama koje moraju biti
dobro ukorijenjene. Biljke stare tri godine treba ukloniti s uzgojne površine, budući im je
rodnost izuzetno smanjena. U biti, rasađena jagoda dat će puni rod tek slijedeće godine i
godine koja slijedi iza. U međuvremenu razvijati će se vriježe koje nije potrebno
uklanjati. Treću godinu izvade se sve trogodišnje biljke a nastave se uzgajati biljke
razvijene iz vriježa.
Plodovi mogu istruniti ukoliko su u kontaktu s vlažnim tlom. Zato se prakticira
uzgoj na crnim plastičnim folijama što se nije pokazalo kao sretno rješenje. Time se
otežava zalijevanje a vjetar često može podignuti foliju. Ujedno dolazi i do pregrijavanja
tla a samim time i korijena. Postoje i prsteni s mrežicom unutar koji se zasade jagode
tako da plodovi sazrijevaju na mrežici iznad tla.

VOĆE

Za neke biljke je teško odrediti je li je voće ili povrće. To je jednim dijelom ipak
subjektivan pristup. Npr. jagoda i lubenica su u biti voće ali kako se uzgajaju na način
kao i svako drugo povrće mogu se smatrati i povrćem. Čajota (jedna vrsta tikvica) smatra
 29

se povrćem iako ima puzavu razgranjenu stabljiku i do 10 m, te se često uzgaja kao

"odrina" tj. služi za zasjenjivanje terasa. Za maslinu bi se moglo reći da nije ni voće ni
povrće. U biti, maslina je uljarica. Povrće sigurno nije, a ne bi se mogla smatrati ni
pravim voćem jer se plodovi ne jedu svježi već konzervirani. Ne možemo definirati ni
povrće po tome je li se jedu sirovi ili obrađeni jer ako bi se voćem smatrale one biljke čiji
se plodovi jedu sveži, u tom slučaju bi i krastavci bili voće.
Mi ćemo se držati razdiobe po obliku stabljike tj. ako je stabljika zeljasta, nazvat
ćemo biljku povrćem, a ukoliko je drvenasta nazvat ćemo je voćem. Ova razdioba je
praktična iz prostog razloga što je lakše govoriti o općim uvjetima uzgoja.
U uzgoju voća postoji čitav niz sorti tako da je praktički nemoguće na jednom
mjestu opisati sve sorte svog voća. Općenito, ukoliko se uzgaja samo po jedno stablo na
okućnici, treba zasaditi samooplodne sorte kojih inače ima jako malo. Ukoliko se sadi
više stabala mogu se posaditi stabla samo jedne sorte ali je neophodno posaditi i
oprašivaća. Čak su i samooplodne biljke rodnije ako se uz njih posadi i oprašivać.
Najbolje je ipak posaditi više različitih sorti ali prilikom izbora treba paziti da se te sorte
mogu međusobno oprašivati. Treba izbjegavati sorte koje sazrijevaju u kasno ljeto i jesen
jer su općenito prilagođene kontinentalnim područjima. U našem području je nemoguće
osigurati takve uvjete, pa se plodovi često zametnu i opadnu, tijekom ljeta na plodovima
se jave ožegotine, zbog kratkotrajne suše biljka odbaci podove koji tek što nisu sazreli…
Sadnja se obavlja u stanju vegetacijskog mirovanja tj. od prosinca do veljače.
Poželjno je saditi što ranije kako bi biljka tijeko zime razvila barem dio korijenovog
sustava. Iskopaju se jame, što veće i dublje to bolje, ali ipak ne veće od 1 x 1 m. Gornji
dio tla (horizont A) se prilikom kopanja odlaže na jednu, a donji dio tla (horizont B) na
dugu stranu. Prilikom sadnje, u jamu se ubaci horizont A, stavi se biljka i preko korijena
se nabaci horizont B pomiješan sa gnjojivom. Zemlja se dobro nagazi oko korijenovog
sustava, te se zalije. Treba paziti da se stabljika ne posadi dublje nego što je bila posađena
u uzgajalištu. Također, potrebno je stabljiku skratiti na 60 - 70 cm iznad zemlje.
U vrijeme vegetacijskog mirovanja, potrebno je obaviti rezidbu kako bi se biljka
omlađivala, odstranile izrođene grane i razrijedila krošnja. Rezidbu nije uputno obavljati
prije kraja siječnja budući biljke inače dijelom stradaju od zimskih hladnoća, a pokazalo
se da orezane biljke jače stradaju nego neorezane. Neke biljke su izuzetak, kao npr.
badem koji cvjeta u siječnju pa ga treba orezati u prosincu, maslina koja se orezuje tek
krajem veljače. Po neki autorima trešnja se uopće ne smije orezivati.
Gnjojidba se obavlja uglavnom stajskim gnjojivom koje se rasprostre oko biljke i
plitko ukopa u tlo (frezanjem). Smatra se da je korijenov sustav razvijen jednako kao i
nadzemni dio biljke, tako da se po krošnji možemo orijentirati koliko daleko od debla
treba rasuti gnjojivo. Nije potrebno svake godine dodavati stajnjak, budući je njegova
iskoristivost u prvoj godini oko 50 %, drugoj daljnjih 30% a ostatak se utroši u trećoj i
četvrtoj godini. Stoga se stajnjak može dodavati svake druge ili treće godine.
Zemlja se može frezati kako bi se uništili korovi. Ipak to se može izbjeći
košenjem trave. Danas se praktički više i ne upotrebljavaju zamorne ručne kose, već
popularni "trimeri" kojima iskusni radnik može pokosti 1000m2 za dva sata. Pokošena
trava se ne odnosi sa zemljišta nego se ostavlja na tlu. Time se zasjenjuje tlo i spriječava
isparavanje vode iz tla. Pokošena trava trune i stvara organsku masu u tlu. Jedini je
problem što se korijenje razvija plitko, ali i to se može riješiti tako da se tlo u mladom
voćnjaku obrađuje motokultivatorom a kad biljke nakon 5 - 6 godina razviju jak
 30

korijenov sustav počne se s košnjom trave. Postoji i mogućnost okopavanja oko voćaka i
košenje međuprostora.

Badem - Prunus communis (L.)Fritsch Traži karbonatna tla prema čijoj stukturi
nije izbirljiv. Teba ga uzgajati na vjetrozaštićenim pložajima zbog rane cvatnje (u
siječnju). Upravo zbog toga treba saditi kasnocvatuće sorte. Razvija dubok korijenov
sustav pa zalijevanje nije potrebno. Bere se kad zeleni ovoj ploda pukne po šavu. Odvoji
se taj zeleni ovoj od sjemenke koje se potom suše na suncu tjedan dana.

Breskva - Prunus persica (L.)Batsch i marelica (barakokula) - Prunus

armeniaca L. Uvjeti uzgoja breskve i marelice su praktički isti. Zahtijevaju osunčana
plodna i duboka tla umerene vlažnosti. Kako su plodovi breskve dosta krupni s velikom
količinom vode, tako bi joj trebalao osigurati navodnjavanje tijekom ljeta. Nektarina je u
bisti samo jedna od sorti breskve. Marelica mnogo bolje podnosi zasušivanje od breskve.
Na tržištu se javlja čitav niz sorti tako da se plodovi praktički mogu naći od lipnja do
polovine rujna. Sorte koje dozrijevaju istodobno, opet se razlikuju po okusu.
Rezidba se mora obavljati svake godine.

Citrusi (agrumi) Agrumi su skupni naziv za skupinu suptropskih biljaka roda

Citrus, Poncirus i Fortunella. Tu pripadaju gorka naranča (Citrus aurantium L.), slatka
naranča (Citrus sinensis (L.)Osbeck.), mandarina (Citrus reticulata Blanco), grejfrut
(Citrus paradisi Macf.), limun (Citrus limon (L.) Burm.), četrun (Citrus medica L.),
limeta (Citrus aurantifolia (Christm.)Swingle), bergamota (Citrus bergamota L.)
fortunela (Fortunella marginata Swingle) i poncirus (Poncirus trifoliata L.). Klementina
je križanac gorke naranče i mandarine (Citrus aurantium x reticulata).
Gorka naranča, bergamota i poncirus nisu jestivi. Bergamota se uzgaja za
dobivanje eteričnog ulja koje se koristi u industriji parfema. Najosjetljivija je na niske
temperature. Poncirus se koristi kao podloga na koju se cijepe ostale vrste. Međutim kako
su svi citrusi vazdazeleni a poncitus listopadan, velika su oštećenja pri niskim zimskim
temperaturama budući da korijen poncirus miruje a cijepljeni citus ipak transpirira. Zbog
toga se u zadnje vrijeme kao podloga sve više koristi gorka naranča koja se mjestimično
uzgaja i kao ukrasna vrsta. Četrun i limun su sličnog izgleda i ljudi ih često ne
raspoznaju. Razlika je u tome što plodovi četruna imaju jako debelu koru i mogu narasti i
do kilograma težine. Količina soka je ista ili čak i manja nego kod običnog limuna.
Limuni mjesečari trebali bi se uzgajati na područjima gdje se temperatura zimi ne spušta
ispod 0oC. Neobrani zreli limuni mogu se ostaviti na stablu gdje će ponovo pozelenjeti i
ponovo požutjeti tj. sazrijeti slijedeće godine.
U našem području mogu se uzgajati sve navedene vrste uz određenu zimsku
zaštitu. Osjetljive su na niske temperatue pogotovo ako su praćene suhim vjetrovima
kada dolazi do defoliacije. Zbog toga se zimi stabla prekrivaju specijalnim mrežama kako
bi se smanjio nepovoljan utjecaj vjetra. Rezidba se obavlja nakon skidanja mreža, a
manjim dijelom tijekom ljeta. Ni u kojem slučaju rezidba se ne smije obavljati tijekom
jeseni ili zime. Zahtijevaju duboka plodna, nagnjojena tla, umjerene vlažnosti.
Neophodno im je osigurati navodnjavanje.
Za dužu uptrebu, sok se može sačuvati zamrzavanjem. Međutim, u tom slučaju
mijenja okus. Kako se ukus ne bi mijenjao, u iscijeđeni sok doda se određena količina
šećera (ovisno o okusu) i zamrzne se bez dodavanja vode.
 31

Jabuka - Malus domestica L. i kruška - Pirus domestica Med. Jabuke i kruške

koje se pojavljuju čitave godine na tržištu, ne mogu se uzgojiti u našem području, budući
im visoke ljetne temperature, jaka insolacija i nedostatak vode izaziva ožegotine na
plodovima ili njihovo odbacivanje. Sa dobrim uspjehom mogu se uzgojiti rane sorte koje
su sitnijih plodova ali nisu ništa manje ukusni od kasnih. Rezidba se obavlja svake
godine.

Maslina - Olea europaea L. Mediteranska klima se još označuje kao i "klima

masline" što dovoljno govori o raširenosti ove vrste. Može doživjeti i više od 1500
godina, što nam dokazuje maslina u Kaštel Štafiliću, zaštićena Zakonom o zaštiti prirode.
Traži osunčane položaje, po mogućnosti zaštićene od sjevernih vjetrova.
Rasprostranjena je čitavim priobalnim dijelom Hrvatske, ali nadmorska visina u kojoj je
uspješan uzgoj iznosi u Istri 200m/nm a u Konavlima 400m/nm. Uzgoj je moguć i na
većim nadmorskim visinama ali ukoliko nisu zaštićena od hladnih prodora, velika su
oštećenja stabala, a prinosi su maleni ili nikakvi. Ima ogromnu izbojnu moć iz debla i
korijena, tako da se nakon požara omlađuje.
Razmnožava se vegetativno izbojcima iz korijena ili sjemenom ali u tom slučaju
biljke treba cijepiti. Na tržištu se uglavnom prodaju cijepljene biljke uzgojene iz sjemena
čije napredovanje je zbog slabog korijenovog sustava izrazito sporo ukoliko se ne može
osigurati redovito zalijevanje. Ukoliko se razmnožava izbojcima iz korijenja (tijekom
siječnja i veljače), tada se izaberu najdublji izdanci te se s njiima otpila (motornom
pilom) i dio korijena (10-15 kg). Takva "reznica" zasadi se direktno na mjesto uzgoja ili u
npr. najilon vreću za smeće. Na jesen iste godine biljka se zasadi na stalno mjesto.
Izdanci koji izbijaju iz zemlje mogu se cijepiti i slijedeće ili nakon nekoliko godina, na
opisani način, odvojiti od matične biljke.
Postoji čitav niz sorti, ali ukoliko se ne može osigurati navodnjavanje uzgoj treba
ograničiti na domaće, izuzetno dobre sotre kao što su oblica, levatinka i eventualno
lastovka koja baš dobro i ne podnosi niske temperature. Kako su srpanj i kolovoz u
našem području izuzetno sušni jedino ove tri sorte mogu podnijeti to razdoblje bez
odbacivanja ploda. Plod se smežura ali ne otpada. Dolaskom kasnoljetnih kiša plod
poprima svoju normalnu veličinu. Na dublim tlima vjerojatno bi i ostale sorte podnijele to
razdoblje ali plantažni maslinik na plodnom tlu nije u tradiciji, već se maslina sadila ili uz
rub polja ili na kamenitom terenu gdje druge voćke ne uspijevaju. Gnjojenje maslina na
kamenitim terenima obavlja se u jame (rupe) koje se iskopaju na više mjesta oko stabla i
u njih se stavi gnjojivo i zatrpa zemljom.
Uglavnom se uzgaja zbog izuzetno kvalitetnog ulja koje snižava količinu "lošeg"
kolesterola. Bere se po mogućnosti selektivno jer je ulje od zelenih maslina trpko a od
potpuno zrelih bljutavo i lako pokvarljivo. Trebalo bi je brati kad na plodovima nestane
zelene boje te se pojavi crvenoljubičasta. To je ulje najukusnije i najkvalitetnije ali ga se
dobije nešto manje nego od potuno zrelih plodova.
U tradicionalnom uzgoju, maslina se orezuje paralelno s branjem plodova, što je
pogrešno. Maslina ima pupove koji se u našem području tek polovinom veljače
diferenciraju u cvjetne pupove i pupove iz kojih će se razviti grančica. Rezidba bi se
trebala obaviti nakon diferencijacije pupova, tj. krajem veljače. Ako se oreže ranije,
biljka će razviti uglavnom pupove iz kojih se razvijaju nove grančice, dok će cvjetova biti
jako malo, a samim time biti će i jako malo plodova.
 32

Čaj od lišća masline normalizira krvni tlak.

Smokva - Ficus carica L. Otpornija je na niske temperature od masline ali

zahtijeva ipak nešto dublja i plodnija tla jer će na lošim tlima tijekom ljeta odbaciti list
ukoliko joj se ne osigura navodnjavanje. Na tlima koja se navodnjavaju razvija plitak
korijenov sustav, pa ukoliko se navodnjavanje obustavi dolazi do uvenuća čitave biljke.
Razmnožava se vegetativno reznicama vršnih grančica.
Postoji čitav niz sorti koje možemo grupirati na jedno i dvorotke. Dvorotke imaju
dva termina sazrijevanja plodova, prvi u lipnju ( "petrovače" - uz blagdan Sv.Petra) a
drugi krajem kolovoza. Jednorotke sazrijevaju u drugoj polovini srpnja, tijekom kolovoza
i početkom rujna. Njih opet možemo razdvojiti u dvije grupe, one pogodne za svježu
upotrebu i sušenje i one pogodne isključivo za svježu upotrebu.
Kako smokva sadrži veliku količinu vode i dosta je osjetljiva na nagnječenja pri
branju najpovoljnije bi bilo u kutije staviti red smokava, na njih sloj smokvinog lišća,
ponovo sloj smokava, pa sloj lišća i tako do vrha kutije.
Za sušenje, plodovi se beru kad se objese na grani, jer je tada u njima najveća
količina šećera. Od 5 kg sježih smokava dobije se 1 kg suhih. Plodovi se mogu sušiti na
suncu s tim da treba osigurati zaštitu od mušica. Takvi plodovi su tamnosmeđe iil crne
boje i nepovoljni su za prodaju. Tek ubrane plodove trebalo bi sumporati na način da se u
neku zatvorenu komoru (npr. željeznu naftnu bačvu od 200 l) poslože letvarice sa
smokvama a na vrhu se zapali elementarni sumpor i bačva dobro zatvori. Nako dva sata
bačva se otvori i pusti vjetriti. Letvarice sa smokvama se izvade i stave na sunčano
mjesto na sušenje. Nije potrebno štitititi ih od mušica. Prilikom sušenja, smokve se
okreću jednom dnevno i lagano palcem i kažiprstom stiskaju kako bi poprimile lijep
oblik. Nakon što se osuše, potrebno ih je oprati, najbolje umakanjem u vruću morsku
vodu. Potrebno ih je sušiti još dan, dva, uz zaštitu od mušica. Ukusnije su kad se peru u
morskoj vodi.
Od suhih smokava koje nisu za jelo, može se praviti rakija smokovača tako da se
u veliku bačvu širokog otvora stave suhe smokve a po kilogramu smokava doda se dvije
litre vode. Na otprilike 100 l "dropa" dodaju se dvije kesice suhog vinskog kvasca
("Vrelko"). Nakon dan - dva dolazi do alkoholnog vrenja pri čemu se od šećera iz
smokava stvara alkohol i CO2 zbog kojeg smokve isplivaju na površinu. Zbog toga je
potrebno svakodnevo drop izmiješati. Kad smokve potonui na dno bačve, alkoholno
vrenje je završeno te se može destilirati ("peći") ili se bačva treba dobro zatvoriti.

Trešnja - Prunus avium L. Trešnja predstavlja privredno važnu voćnu vrstu.

Korijenov sustav je jak i može crpiti vodu iz dubljih slojeva tla. Ukoliko se mladi voćnjak
previše navodnjava, razviti će se plitak korjenov sustav i navodnjavanja će trebati
obavljati svake godine. Kako su sorte uglavnom samoneoplodne, prilikom zasada treba
posaditi više sorti, pazeći da se međusobno mogu oprašivati. Kod plantažnog uzgoja
trešnja doživi pedesetak godina, za razliku od samostojećeg uzgoja kad može doživjeti i
sto godina. Razmnožava se cijepljenjem, uglavnom na rašelku - Prunus mahaleb L.
Prema tlu nije suviše zahtjevna iako najbolju rodnost postiže na vapnenim
dubokim, rastresitim zemljištima umjerene vlažnosti. Tijekom 4 - 5 godina nakon sadnje
trešnja se orezuje radi formiranja krošnje. U vrijeme rodnosti orezivanje se svodi na
prorjeđivanje krošnje i uklanjanje polomljenih, oštećenih i bolesnih grana.
 33

Tržišna cijena plodova je dosta visoka pa treba saditi ne samo sorte koje se
međusobno oprašuju već i sorte koje se razlikuju po vremenu sazrijevanja plodova.
Pogotovu zbog toga što je branje dosta naporno jer je selektivno (plodovi jednog stabla
ne sazrijevaju istodobno) i plodove treba brati s peteljkom. Rane sorte imaju izrazito
veliku cijenu ali su dosta neukusne zbog nedostatne količine šećera u plodovima. Za
tržište se beru plodovi svjetlocrvene boje iako su najukusniji kad poprime tamnocrvenu
boju.
U zadnje vrijeme na tržištu se pojavljuju sadnice španjolskih patuljastih trešanja
koje ne narastu više od 2 - 3 m. Kako se sade gušće nego obićne trešnje, urod je po
jedinici površine skoro pa isti. Također olakšana je i berba. Veliki nedostatak je u tome
što im treba osigurati navodnjavanje a osim toga sazrijevaju kasnije od najkasnijih
običnih trešanja, kada inače na tržištu ima drugog voća tako da im je tržišna cijena dosta
niska.

Vinova loza - Vitis vinifera L. Vinova loza može rasti na svim zemljištima osim
ako su pretjerano vlažna, kisela ili slana. Vapnena zemljišta su izuzetno pogodna jer
povoljno utječu na kvalitet grožđa i vina. Zemljišta moraju biti dobro osunčana kako bi se
loza poslije kiše brzo osušila, čemu potpomažu i blagi vjetrovi. Jaki vjetrovi izazivaju
lom naročito mladih zelenih izdanaka. Velika količina vlage u tlu ili zraku izaziva razvoj
bolesti, najčešće pepelnice (luga) i peronospore. Od navedenih bolesti loza se štiti
fungicidima, uglavnom na bazi sumpora ili elementarnim sumporom. Također, koristi se i
bordoška juha ( 1 % - tna vodena otopina smjese modre galice i gašenog vapna omjera 1 :
1). Modra galica djeluje fungicidno a gašeno vapno neutralizira kiselost otopine. Protiv
osa se ne treba boriti jer su korisni kukci budući da iz napuklih boba isisavaju sok.
Uvriježeno je mišljenje da ose probijaju bobe i isisavaju sok. Do puknuća boba dolazi
uslijed oboljenja pepelnicom ili ukoliko nakon dužeg sušnog razdoblja padne veća
količina kiše.
Razmnožava se vegetativno cijepljenjem na podloge otporne na bolesti
uzrokovane štetnicima iz tla. Postoji čitav niz stolnih i vinskih sorti, kao i sotri pogodnih
za sušenje, pa je i rezidba, tj. oblikovanje trsa prilagođeno samim sortama.
Sadi se u redove koji bi trebali biti orjentirani sjever - jug kako bi obe strane reda
bile osunčane - istočna strana kroz jutro, a zapadna strana poslijepodne. Redovi se trebaju
poduprijeti kolcima i žicom za koju se vezuju mladi izdanci. Na početku izdanka treba
ukloniti bočne ogranke ("opliti") kako bi grozdovi imali dovoljno sunca a ujedno se tako
loza priprema za zimsku rezidbu. Kad izdanci razviju 16 - 18 listova, vršni dio izdanka se
otkida kako bi izdanak odrvenio ("sazrio") prije zime. U suprotnom loza troši snagu tj.
šećer za svoj rast koji prestaje kod prvih mrazeva. Ti mrazevi izazivaju oštećenje vršnih
nezrelih dijelova a loza se dodatno iscrpljuje. U pravilu vinograd se ne navodnjava jer
velika količina vode u tlu smanjuje količinu šećera u grožđu a ujedno izaziva i pojavu
bolesti. Da bi loza dobro podnijela sušno razdoblje korjenov sustav mora biti dubok. To
se postiže tako da se nakon orezivanja u siječnju, odreže i površinski korijen. Tako se
omogućuje dubokom korijenju da se nesmetano razvija. U suprotnom, loza bi razvila
plitko korijenje i nakon nekoliko godina uvela u sušnom periodu.
Za proizvodnju vina, grožđe se bere kad je najveća količina šećera u njemu. Ne bi
se smjelo prati jer se pranjem uklanjaju bakterije, izazivači alkoholnog vrenja. Grožđe se
samelje ("masti"), po mogućnosti samo bobe bez peteljki jer peteljke izazivaju trpkost
 34

vina. Šećera se može dodati samo u slučaju da je godina bila kišna pa je količina šećera
mala. Voda se ne bi smjela dodavati. Vrenje se može potaknuti dodavanjem bakterija
alkoholnog vrenja. Kod proizvodnje bijelog vina mošt ("mast") se mora procijediti
("turnjati") najkasnije treći dan. Kod prizvodnje crnog vina, cijeđenje se obavlja
najkasnije sedmi dan. U suprotnom se javlja trpkost vina. Nakon cijeđenja ostaje drop
koji se može upotrijebiti za prizvodnju rakije lozovače. Opol se proizvodi od crnog
grožđa na način da se mošt procijedi odmah nakon mljevenja grožđa. Prošek, danas,
nažalost nije prošek, jer se prozvodi od crnog vina tako da se u mošt doda određena
količina šećera. To je u biti slatko crno vino. Pravi prošek se proizvodi od suhog grožđa.
Grožđe se suši tako da se otkida čitav izdanak sa zrelim grožđem i stavi sušiti na
sjenovito prozračno mjesto.

Šljiva - Prunus domestica L. Zahtijeva duboka rahla plodna tla umjerene

vlažnosti. Ukoliko nije moguće zalijevanje opravdan je uzgoj samo ranih sorti.
Orezivanje je potrebno svake godine. Uglavnom je samoneoplodna.

Višnja - Prunus cerasus L. Višnja ima široki areal rasprostranjenosti i veoma je

cijenjeno voće čiji se plodovi koriste za proizvodnju sokova, alkoholnih pića (Amaro),
mermelada, kolača i za svježu uporabu. Nažalost zbog niske otkupne cijene, voćari ovu
kulturu zamjenjuju drugim, rentabilnijim. Zahtijeva osunčana plodna tla s umjerenom
vlažnošću. Kao i kod trešnje, orezivanje se obavlja samo u prvim godinama a nakon toga
samo po potrebi.
postoji čitav niz sorti koje se razlikuju po vremenu sazrijevanja i okusu, ali za
naše područje najbolja se pokazala maraska koja se uzgaja od Zadra do Makarske.
Jedinstvena je u svijetu po kvaliteti i tehnološkoj vrijednosti ploda, a poznata je kao
glavna sirovina za proizvodnju čuvenog likera Maraskino.
Bere se kad plodovi poprime tamnocrvenu boju. U odnosu na trešnju, berba je
olakšana time što se plodovi beru bez peteljki. Sok se pripravlja tako da se u staklene
boce na kilogram višanja doda kilogram šećera i jedan narezani limun. Boce se zatvore i
ostave na sunčanom mjestu sve dok se ne otopi čitav šećer. Sok se procijedi a višnje se
prebace u druge staklenke i takve spreme za zimnicu ili izradu kolača. Nije potrebno
dodavati konzervanse budući visoka količina šećera u plodovina ne dozvoljava razvoj
gljivica i bakterija.

HORTIKULTURA

Hortikultura je uzgoj ukrasnog bilja. Praktički je nemoguće čak niti nabrojati sve
biljke koje bi se mogle uzgajati u našem podneblju. Često se neopravdano introduciraju
strane tropske ili suptropske vrste koje su lijepe za vidjeti ali im je uzgoj otežan. Npr.
mogu se uzgajati banane, kamforovac, cimetovac… ali banane neće dozrijeti, zimi su
praktički bez lista, iz kamforovca nećemo proizvoditi kamfor jer se sintetički proizvodi,
kora cimetovca nije armomatična kao kora cimetovca uzgojenog u njegovoj domovini. S
 35

druge strane forsira se i uzgoj kontinentalnih biljaka kao npr. tise, smeke i jele, koje opet
stradavaju tijekom ljeta.
U svakom slučaju ne može se osporiti ljepota naših autohonih vrsta, masline,
česmine, alepskog bora, čempresa, planike, mirte, lemprike, zelenike… Njihov uzgoj je
jako jednostavan jer ne traže nikakvu njegu.
Svjedoci smo bacanja novaca u pripremi travnjaka engleskog tipa. Ti travnjaci
traže svakodnevno zalijevanje i košnju u vrlo kratkim intervalima. To se može i
omogućiti ali se ne može sprijećiti razvitak autohtonih travnih vrsta. Tako s vremenom
engleski travnjak zarašćuje raznim autohtonim vrstama. Najjednostavnije rješenje za
izradu travnjaka je priprema zemljišta koje se mora usitniti i dobro poravnati. Daljnji
uzgoj sastoji se u omogućavanju rasta autohtonih vrsta i njihovom redovitom košnjom.
Kroz dvije godine razviti će se travnjak jednako lijep kao i "engleski".

ALTERNATIVNE METODE UZGOJA BILJA

Mnoge stare narodne izreke i iskustva o utjecaju Mjeseca i drugih planeta na

poljoprivredne kulture prenosili su se usmeno s koljena na koljeno. Poljoprivrednici su
stoljećima vjerovali u njih, vjerojatno stoga što su sa zvijezdama, pogotovo Mjesecom
imali dobrih iskustava.
Utjecaj zvijezda na vegetaciju još treba istraživati. Neki istraživači su uvjereni da
tu o nekom praznovjeru ne može biti govora, kao što nije praznovjerje činjenica da su
plima i oseka posljedica utjecaja Mjeseca.
U vrtu svatko može eksperimentirati i stvarati vlastite zaključke. Najbolji,
najtočniji rezultati mogu se postići ako se eksperimentira i opaža na slijedeći način:
- za vrijeme rasta Mjeseca pogodno je sijati ili saditi bilje koje je svojim
većim dijelom nad zemljom, to je vrijeme kada treba zasijavati bilje i
povrće od kojih se jedu oni dijelovi koji se nalaze iznad zemlje: kupus,
rajčice, grašak… Najpovoljnije je vrijeme tog razdoblja (rasta
Mjeseca) dva dana prije punog mjeseca.
- za vrijeme smanjivanja Mjeseca zasijava se povrće pd kojeg se za
hranu upotrebljava dio koji raste pod zemljom: mrkva, krompir,
cikla… Najpovoljnije vrijeme je dva dana nakon punog Mjeseca.

Radi utvrđivanja datuma zasijavanja, treba nabaviti kalendar koji točno pokazuje
mijene s obzirom na mladi Mjesec ili na puni Mjesec. Dvaput mjesečno putanja Mjeseca
presijeca putanju Sunca: to su lunarni čvorovi koji su vrlo nepovoljni za poljoprivredne
radove osobito tijekom četiri sata prije i četiri sata poslije presijecanja putanja.