Marina Vujčić

Susjed
Kakva je svrha u tome da postoji situacija vrijedna fikcije ako se
protagonist ne ponaša kako bi se ponašao u knjizi?
Julian Barnes, Osjećaj kraja
Sedam i petnaest ujutro, to je naše vrijeme. U sedam i četrnaest
zaključam vrata i spuštam se stubama s četvrtog kata. Ti pola minute
kasnije zaključavaš svoj stan na drugom katu. Sustigneš me na prvom ili
u prizemlju, u sedam i petnaest. Ponekad ti prvi kažeš Dobro jutro. Draže
mi je kad je tako, ali povremeno te preduhitrim pozdravom da ne
pomisliš da sam nepristojna. Najčešće mi pridržiš vrata stubišnog ulaza,
a ponekad ja uhvatim kvaku prva pa se malo okrenem da se uvjerim da
si iza mene prihvatio vrata i da ti se neće zatvoriti pred nosom. To zbilja
ne bi bilo lijepo. Ali ovo je lijepo. Ti i ja, sami na stubištu ujutro. Koraci
koje poznajemo. Susret koji smo ponovili više od sto puta u zadnjih pola
godine, koliko ima da si se doselio.
Obično si vrlo točan, ali nekoliko puta se dogodilo da sam morala
usporiti kad ne bih čula zaključavanje tvojih vrata ni tvoje korake. Tada
bih se vratila na treći kat na kojem bih pričekala da te čujem, a onda se
požurila kao da sam i sama baš tog jutra malo zakasnila. Ne znam jesi li
pomislio kako je neobično da kasnimo u iste dane.
Kad izlazimo na ulicu, ti kreneš desno, a ja lijevo. Desno je
parkiralište, lijevo autobusna stanica. Dok čekam autobus, krajičkom oka
gledam kako ulaziš u auto i odlaziš. Ne znam kamo, kao što ni ti ne znaš
kamo ću ja. Kad u autobusu ulovim sjedalo, znam zatvoriti oči i zamišljati
da se upravo vozim na suvozačkom sjedalu tvog auta. Ne smeta mi što
šutiš. Tako vjerojatno šute svi parovi kad se ujutro voze na posao.
Iako uvijek odlazimo u isto vrijeme, vraćamo se u različito. Ustvari,
ti se uvijek vraćaš u različito vrijeme. Taj raspored nemoguće je
pohvatati. Ponekad provedem uz prozor puno više vremena nego što bih
htjela, ali ako propustim tvoj dolazak, poslije se cijelo popodne i večer
osjećam kao da mi je nešto oduzeto.
Tvoj stan je točno ispod mog pa ne mogu gledati u tvoje prozore. Da
nema tog jednog stana između nas, mogla bih se malo nagnuti da vidim
barem ima li kod tebe svjetla, ali ovako bi bilo preopasno.
Najbolje je kad iz kuhinje, koja gleda na parkiralište, vidim tvoj auto
kako dolazi. Tad te imam dva puta na oku. Jednom s kuhinjskog prozora,
dok prelaziš parkiralište i zamičeš iza ugla zgrade, a drugi put s prozora
dnevne sobe, odakle vidim kako ulaziš u vežu. Da sam ja na drugom katu,
a ti na četvrtom, imala bih još i treći pogled, onaj kroz špijunku. Ne bi to
meni palo na pamet da nisam, prolazeći pored tvojih vrata, toliko puta
pomislila kako me ti kroz svoju špijunku promatraš dok se spuštam ili
penjem stubištem.
Dok ideš preko parkirališta - koji put s kakvom vrećicom, a najčešće
praznih ruku - hodaš prilično sporo. Kao da ti se ne žuri u prazan stan.
Tako se penješ i stubištem. Znam to jer uvijek prođe dosta vremena prije
nego, s uhom na svojim vratima, čujem otključavanje tvojih.
Pretpostavljam da te u stanu nitko ne čeka - u ovih pola godine već bih
saznala da nije tako. Koliko se sjećam, samo sam te pet ili šest puta
vidjela s nekim, a to nikad nije bio netko tko ti može biti žena ili djevojka.
Jedina žena koja je, prema mojoj evidenciji, ušla u tvoj stan, bila je starija
gospođa koja ti po godinama može biti majka. Koliko se s prozora moglo
vidjeti, imala je nešto zajedničko s tvojim crtama lica, a i držao si je pod
ruku, onako kako bi čovjek držao majku koju ne viđa često.
Ponekad mislim kako bih ti trebala reći koliko sam ti zahvalna. Jer,
vidiš, ja sam prije mrzila svoj posao. Mrzila sam Zavod. Bilo mi je grozno
svaki dan viđati sve te ljude koji dolaze s nadom da će dobiti posao, a
odlaze razočarani jer nisu. Možda su se i prestali nadati, ne znam. Možda
dolaze reda radi, zbog nekoga kod kuće kome su obećali da će provjeriti.
Zahvaljujući tebi, ja sam se počela nadati. Nije da ti to želim, ali
danas se preko noći ostaje bez posla. Prije nisam uopće obraćala pažnju
na ljude koji prilaze šalterima, a sad je drukčije. Prije nisam mislila da bi
moglo biti važno to što među prvima imam uvid u slobodna radna
mjesta, a sad mi se čini da uopće nije loše biti na izvoru informacija u
ovakva vremena, kad svatko, pa i ti, može završiti na burzi.
Čak i bez toga, već u sedam i petnaest ujutro jutarnje mi ustajanje i
odlazak na posao imaju smisla jer znam da ću te barem jedanput u danu
sresti.

***

Kovač. To ti piše na vratima. Nadam se da je to tvoje prezime. Ne

vjerujem da si podstanar, iako ni to nije isključeno. Kad si se useljavao,
unosio se namještaj, ali ljudi iznajmljuju i prazne stanove.
Nažalost, na našoj su adresi dvojica Kovača u telefonskom imeniku.
Prezime je često, a zgrada široka. Dvanaest stanova na svakom katu.
Četrdeset osam stanova ukupno, od kojih dva s prezimenom Kovač.
Ozren i Darko. Provjerila sam na internetu dok je Tereza bila na pauzi.
Voljela bih da si Ozren. Ozren i Katarina, to mi najbolje zvuči. Dobro...
nije ni Darko loše, ali Ozren mi je ipak posebnije. Kad se jednom
upoznamo - a to može biti već sutra u sedam i petnaest - i kad mi kažeš
Drago mi je, Ozren, ne znam kako ću prikriti onaj Znala sam! izraz lica.
Snaći ću se već nekako. Možda ću samo komentirati kako je ime lijepo,
kao da ga nikad prije nisam čula.
Sad je dobar trenutak da ti kažem da pomalo imam fetiš na imena.
Tek toliko da znaš. Ne mislim fetiš u pravom smislu riječi, nego više
onako, bezazleno. Kad muškarac ima ružno ime, meni to nije dobar znak.
Evo, recimo, moj bivši. Zvonko. Odmah sam mogla znati da nešto nije u
redu. Ne možeš računati na čovjeka koji se zove Zvonko. Zvonimir - to
već da, ali Zvonko je zbilja ime koje čovjeka čini neozbiljnim, pa da je
najozbiljniji na svijetu.
Tebi bi se moje ime vjerojatno svidjelo. Ja ga baš volim. Zvuči
onako... pomalo kraljevski. Plemićki. To je ime zbog kojeg postaneš bar
malo zanimljiva, pa da si najobičnija na svijetu. Barem se meni tako čini.
Ne bih voljela da ga skraćuješ. Kad mi se moji na poslu obraćaju s Kato,
stvarno poludim. Već sam im milijun puta rekla da me tako ne zovu, ali
ništa. Kao da im moje Katarina smeta. Kao da to rade namjerno.
Pogotovo Franjo. Evo vidiš - Franjo! Samo ti ime dovoljno govori, ništa ti
ne moram objašnjavati.
Danas je, recimo, ostao na pauzi pola sata dulje. Samo tako. Baš
njega briga što Tereza i ja moramo za to vrijeme preuzeti i njegove
stranke, i objašnjavati ljudima s njegova šaltera da mi samo obavljamo
upis u evidenciju nezaposlenih i da ne odlučujemo o zapošljavanju.
Njega ti to uopće ne dira. Ni ljudi bez posla ni naša nelagoda.
Neću o Franji. Uzrujam se, a zašto? Ima toliko lijepih stvari na koje
mogu misliti. Evo, danas je baš bio dobar dan. Tek što sam pristavila
vodu za juhu, pazeći kroz prozor da mi ne promakneš, vidjela sam tvoj
auto kako ulazi na parkiralište. Znači, nisam uopće morala dežurati kraj
prozora poslije ručka. Kad si otvorio prtljažnik, pomislila sam da danas
možda imaš goste. Tri vrećice, i to prekrcane. Ako uopće imaš vrećice,
obično je samo jedna, maksimalno dvije. Vrlo rijetko otvaraš prtljažnik.
Naravno da to nije moralo ništa značiti. Možda si samo obavio malo veću
nabavku nego inače. Ionako se često pitam što uopće jedeš kod kuće, s
tako malo stvari koje donosiš. Dobro, možda ti izađeš i kasnije popodne,
ili navečer, samo što ja to ne primijetim. Sve je više trgovina koje rade
dokasna, a ne mogu ni ja stalno dežurati kraj prozora.
Moram priznati, ipak mi je malo laknulo kad gosti nisu stigli. Ne
znam jesi li primijetio, ali izolacija u zgradi toliko je loša da se kroz
ventilaciju svaki put čuje kad netko pozvoni dolje na ulazu. Možda ne
ako upališ radio ili pojačaš televiziju, ali ako ti je u stanu tiho i ako dobro
naćuliš uši, čuješ sve. Od ovih koji su zvonili nitko nije došao k tebi.
Izlazila sam zaliti cvijeće pred vratima, pa zato znam. Bilo mi je drago da
si napunio frižider za sebe, sad se barem nekoliko dana ne moram
brinuti oko toga što ćeš večerati.
Nemaš pojma koliko mi je drago da imamo isti stan. Mislim, po
tlocrtu. Ne znam kako je tvoj namješten, naravno, ali znam raspored
prostorija. Kad, recimo, sjedim na kauču i gledam televiziju, uvijek
mislim kako vjerojatno imaš kauč na istom mjestu. U ovakvoj dnevnoj
sobi nema puno mogućnosti. Na jednom zidu je veliki prozor, na drugom
vrata koja vode u hodnik, na trećem kuhinjska vrata. Samo je jedan zid
slobodan za kauč pa vjerojatno sjedimo na istom mjestu, možda čak u
isto vrijeme. Ponekad u šali to zovem našom okomicom. Imamo ih dosta,
zapravo. Kada, recimo. Kada nam je sigurno na istom mjestu. I WC
školjka i lavabo. Dobro, o školjci nećemo, ali ako ujutro izlazimo u isto
vrijeme, vjerojatno u isto vrijeme peremo zube pa smo opet zajedno na
istom položaju. I krevet nam mora biti na istom mjestu, jer spavaća je
soba zbilja mala.
Ti bi sad sigurno mislio da pretjerujem, ali takve smo ti mi žene.
Navikni se. Mi ti sve živo pretvorimo u romantiku. I najobičniju kadu, a o
krevetu da i ne govorimo.

***

Nisam ja nestrpljiva. Dobro, istina je da ponekad pomislim kako je šteta

da si ti sam dolje, a ja ovdje. Da smo tako okomito, a ne vodoravno. Nije
da nam ne bi moglo biti ljepše. Mogli bismo zajedno večerati, pogledati
film, oprati jedno drugome leđa. No dobro, ovo s leđima ubacila sam više
kao zgodnu dosjetku - ne moraš se brinuti. Ali večeru bih ti zbilja rado
skuhala. Tek toliko da znaš.
Ponekad se baš zanesem kad kuham, kao da to radim za dvoje.
Mislim, potrudim se više, onako kako bih kuhala za goste. Subotom, kad
idem na tržnicu, nagađam što bi se tebi svidjelo pa biram namirnice kao
da ćeš doći na ručak. Danas sam, recimo, kupila teletinu. Rijetko je
kupujem, ali u blagdanskom katalogu koji su mi ostavili u sandučiću
našla sam odličan recept. Sigurno su ga i tebi ostavili, taj katalog, pa ti je
jelo možda zapelo za oko.
Kad se vraćam s tržnice, pomislim kako bi bilo dobro da naiđeš. Ne
vjerujem da bi me pustio da se penjem sama sa svim tim vrećicama. Prije
sam žalila što nemamo lift, sad mi je draže da je ovako. Ta dva kata na
stubištu uvijek su neka prilika.
Nego... teletina. Nikad prije nisam je spremila na taj način, ali baš
sam nekako bila inspirirana. Puno je jednostavnije nego što se činilo. Na
teleću šniclu staviš sloj špinata, zarolaš, pričvrstiš koncem i onda
poklopljeno folijom pečeš oko sat vremena. Kad se ti zamotuljci kasnije
narežu na kolutove, izgleda fantastično. Pire-krumpir sam uz to servirala
baš onako kao na fotografiji uz recept - u dva otočića koja sam oblikovala
modlicom za krafne. Stvarno mi je došlo da ti pozvonim i kažem Susjed,
dođite na ručak, skuhala sam nešto što treba podijeliti, toliko je dobro
izgledalo. Ali nisam, naravno. Ima vremena. Uvijek to mogu ponoviti, sad
kad sam isprobala recept.
Vidiš, i na tome ti mogu biti zahvalna. U trideset sedmoj otkrivam
čari pravog kulinarstva. Jer, znaš, odrasla sam na ćušpajzima. Sad bi me
Tereza sigurno ispravila i rekla Kaže se varivima, a ne ćušpajzima. Ona se
voli književno izražavati. Razumijem ja to. Ostala je trudna na drugoj
godini književnosti, i nikad se nije vratila na faks. Ona nam u Zavodu
dođe kao lektorica. Ne mislim službeno, nego onako, kad mi nešto krivo
kažemo. Ne možeš biti lektorica sa srednjom školom. Meni zna reći da
sam joj najbolja učenica, da sam jako napredovala otkad je slušam. Ne
znam je li to istina, ali znam da prilično pazim na izražavanje otkad me
ona upozorila na neke pogreške.
Mama je stalno kuhala ćušpajze. Dobro... variva. Varivo od mahuna,
varivo od kupusa, varivo od kelja, varivo od poriluka, čak i varivo od
krastavaca. I grah, naravno. I mene je naučila. Ako me ičemu naučila,
onda me naučila tome. No nećemo o njoj. Samo sam htjela reći - ako voliš
variva, nemaš brige.
Ti vjerojatno jedeš na poslu. To sam zaključila po vrećicama bez
kojih u radne dane najčešće dolaziš doma, a i po tome što se uvijek
vraćaš nakon što je radno vrijeme odavno završilo. Tad je već prekasno
za ručak. Tko zna, možda moraš raditi i prekovremeno. Često mi djeluješ
umorno kad se vraćaš. Ujutro ne. Ujutro kad se sretnemo na stubištu,
uvijek si svjež i izgledaš odmorno.
Mogao bi biti arhitekt. Iako... arhitekti vjerojatno žive na boljim
adresama. Ne kažem ja da je naš kvart loš, ali ipak je to nekakva
periferija. Bit će da ipak nisi arhitekt, ali mogao bi biti projektant. Ne
znam zašto, ali uvijek kad te zamišljam na poslu imam tu sliku - kako
nešto crtaš za velikim stolom. Znaš one malo nakošene stolove za koje su
ptičvršćene visoke lampe? E, to. To ti nekako baš pristaje. Ne kažem ja da
sam u pravu. Mogao bi biti bilo što, iako sam sigurna da nisi, recimo,
automehaničar ili građevinac. Imaš ruke koje ne rade ništa teško ili
prljavo. Lijepe, njegovane ruke. Čovjek bi mogao pomisliti da si
glazbenik, ali to sam odbacila jer te nikad nisam vidjela s instrumentom,
a i čula bih već neko sviranje kroz ovaj propuh naših ventilacijskih
otvora.
 Uglavnom... ne znam što si, ali znam dosta toga što nisi. Već imam
cijeli popis. Popis u glavi, da ne misliš da sve to pišem. Nisi arhitekt, nisi
glazbenik, nisi automehaničar ni građevinac. Sigurno nisi ni liječnik,
imao bi dežurstva i noćne smjene. Nisi ni odvjetnik, i to sam sigurna.
Nikad te nisam vidjela u odijelu, a morao bi ga obući barem za sud. Nisi
ni profesor, oni imaju kraće radno vrijeme. Zbog radnog vremena znam i
da nisi konobar, vozač tramvaja, trgovac, portir, a bogme ni umjetnik.
Slikari, kipari, glumci, pisci - oni ne izlaze u sedam i petnaest iz kuće, a
već bih te valjda i negdje u novinama ili na televiziji vidjela. Vidiš koliko
se toga može saznati metodom eliminacije.
Možda si službenik u nekoj državnoj firmi, kao ja. Možda je samo
neki drugi zavod u pitanju. Zavod za statistiku, recimo. Iako... meni je
zbilja svejedno. Svaki je posao za ljude. Ja ti ne patim od tih stvari -
diploma i drugih formalnosti. Posao imaš, a to je danas najvažnije. Ma i
da nemaš, snašli bismo se. Što se zaposlenja tiče, ja sam na izvoru
informacija. Tek toliko da znaš.

***

Prije sam voljela vikende. Nije baš da sam ih mudro koristila, ali barem
sam bila sretna da dva dana ne moram u Zavod. Sad mi je vikend nekako
dug. Isprobam neki novi recept, gledam televiziju, pospremim i tako.
Pogledam je li tvoj auto na parkiralištu. Ako je tamo, mirnija sam. Ako
nije, počnem se brinuti.
Evo, recimo danas. Ustala sam oko osam i već prije nego sam
skuhala kavu primijetila sam da ti auta nema. Gdje se uopće ide
nedjeljom prije osam ujutro? Nije baš neko vrijeme za izlet, zahladilo je i
miriše na snijeg. Možda si išao posjetiti majku, to mi je bilo najlogičnije
objašnjenje. Dobro, vjerojatno imaš i prijatelje s kojima se povremeno
nađeš nedjeljom.
Pila sam kavu u kuhinji, gledala kroz prozor i malo razmišljala o tebi.
Dobro, nije da ne razmišljam i inače, ali jutros sam se malo vratila na
početak. Pokušavala sam se sjetiti kad sam počela ovako razgovarati s
tobom. Nije to bilo odmah kad si se doselio. Vidjela sam ja taj kamion za
selidbe i shvatila da se netko useljava, ali tada nisam mislila da će biti
važno. Da bar jesam. Mogla sam, recimo, obratiti pažnju na namještaj, na
stvari koje nose na drugi kat. Mogla sam danas znati kakav ti je kauč
umjesto da zamišljam neki neodređeni. Svašta sam mogla poloviti da
sam znala da će mi zatrebati.
I kad smo se počeli sretati na stubištu, nije mi odmah bilo jasno. Ja ti
se inače uopće ne obazirem, na susjede. Dobro, pozdravim ih kad se
sretnemo, ali izbjegavam upoznavanja, druženja i takve stvari. Uglavnom
su to neki obiteljski ljudi ili starci kojima djeca dolaze u posjet nedjeljom
i blagdanima. Takvi onda povedu svoju djecu, muževe i žene pa stalno
imamo buku po hodnicima. Meni ti je to previše ljudi. Ne mislim da
imamo išta zajedničko osim adrese, pa čemu onda upoznavanje? Nas
dvoje smo druga priča. Sami smo, i gotovo nitko nam ne dolazi. Tek
nakon petog ili šestog Dobro jutro pomislila sam da nije slučajno što se
srećemo na stubištu svakog jutra. Tek sam tada obratila pažnju na tebe i
malo-pomalo shvatila da i ti živiš sam. Dobro, ima u našem ulazu još
samaca, ali svi su puno stariji ili puno mlađi. Mi smo, rekla bi Tereza, ista
dobna skupina. Mogao bi imati oko četrdeset, najviše četrdeset pet.
Stariji si od mene tri do sedam godina, ovako odoka. Ako si ikad pomislio
da je to previše, zaboravi. Meni je taman. Tek toliko da znaš.
Možda si bio oženjen, ali djecu sigurno nemaš. Naša referentica
Elvira je rastavljena i djeca joj svaki drugi vikend odlaze k tati. Tako je
sud odredio. Tebi nikakva djeca ne dolaze. Draže mi je da nemaš djecu.
Nemoj me krivo razumjeti, nemam ja ništa protiv djece, ali zbog njih bi
morao stalno kontaktirati s bivšom ženom, što zna biti komplicirano. Da
ne kažem kako je komplicirano da djeca prihvate novu ženu u tatinom
životu. Maćehu. I sama riječ zvuči užasno. Ne bi mi se sviđalo nekome
biti maćeha, iako... na sve se živ čovjek navikne.
To što nemaš djecu može značiti da ih želiš, samo što još nisi sreo
ženu s kojom bi ih imao. Mislim... znam da nisam u cvijetu mladosti, ali
danas je normalno roditi prvo dijete u mojim godinama, pa i kasnije. I
meni je to neostvarena želja, tek toliko da znaš.
Nije te bilo sve do večeti. Oprala sam sve prozore. Nije mi to bilo u
planu, ali tako sam barem imala osjećaj da usput, dok te čekam, radim
nešto korisno. Oprala sam i zavjese. Imam one koje ne treba peglati pa
sam ih vratila na karniše čim je centrifuga završila. Nije dobro da ostanu
u perilici jer se zgužvaju ako ih odmah ne objesiš. Dobro, to te vjerojatno
ne zanima jer ti nemaš zavjese. Kad ulazim u zgradu, uvijek bacim
pogled na tvoj prozor na drugom katu. Rolete su ti u to doba dana
podignute do kraja i vidi se da iza nema zavjesa. Vjerojatno ih spustiš
navečer, inače bi oni iz zgrade nasuprot imali pogled u tvoju dnevnu
sobu čim se upale svjetla. Nitko ne voli biti tako promatran. Iako...
moram priznati da sam više puta poželjela živjeti baš tamo, u zgradi
preko puta, odakle bih imala dobar pogled na tvoj prozor. Samo, onda te
ne bih susretala na stubištu pa mi to ne bi bilo od velike koristi.
Dobro je da nam prozori dnevne sobe imaju ugrađen nosač sa
štrikovima za sušenje rublja. I to mi je, da se tako izrazim, neki prozor u
tvoj život. Pretpostavljam da i u stanu imaš stalak za sušenje jer zbilja
rijetko nešto staviš na taj vanjski, ali dogodi se tu i tamo - vjerojatno kad
opereš veću količinu pa ti ne stane sve unutra. Neki dan si objesio dva
para traperica, tri majice i nekoliko pari čarapa. Vidiš, primijetila sam da
donje rublje skrivaš od tuđih pogleda. I ja tako radim. Bilo bi mi
neugodno da cijelo susjedstvo ima pogled na moje gaćice i grudnjake pa
to objesim na sušilicu iznad kade.
Tvoje traperice i majice visjele su vani tri dana. Ne vjerujem da se
radi o nemaru, nego vjerojatno samo o tome da se u ovo doba godine sve
suši sporije. Vjerojatno si u ta tri dana više puta pipao da provjeriš je li
rublje suho, ali to sam propustila. Na ovako niskim temperaturama nije
pametno dežurati na otvorenom prozoru.
Danas se kod tebe ništa ne suši. Nikakva znaka života nema odozdo.
Ne znam gdje si proveo cijelu nedjelju, ali nadam se da ti je bilo
lijepo. Nisam ti ja od onih žena koje misle da muškarac stalno mora biti
doma. Neka on ima svoje hobije, prijatelje, stvari u kojima uživa i bez
mene. Bitno je da se vrati kući. Ovako kao ti danas.

***

Jutros nam se sve poremetilo. Zbog snijega. Ti si izašao ranije nego inače,
a ja sam, glupača, smetnula s uma da moraš očistiti snijeg s auta pa sam
krenula u uobičajeno vrijeme. Ovo nam je prvi zajednički snijeg pa se
nisam snašla u novoj situaciji. Ne znam kako ti, ali ja se teško nosim s
promjenama.
Onda sam se još na trećem katu zadržala misleći da kasniš. Kad sam
napokon izašla, vidjela sam te na parkiralištu kako pomalo ljutito
otkopavaš auto iz snijega, ali ti mene nisi vidio. Možda bi mi barem
mahnuo da jesi, iako nisam sigurna. Falilo mi je tvoje Dobro jutro,
pogotovo nakon dva dana apstinencije.
Kad je autobus stigao, još uvijek si bio zatrpan. Mučilo me da ćeš
zakasniti na posao, ali da nisam ušla u taj autobus, zakasnila bih ja. Osim
toga, i da sam ostala, što sam mogla? Ne mogu ti samo tako ponuditi
pomoć, mislio bi da sam prolupala.
Odmah sam znala da će dan biti grozan. Znala sam to već u sedam i
petnaest, a u sedam i dvadeset pet pogotovo. Mrzila sam i snijeg i ljude
koji su se naguravali u autobusu, a najviše samu sebe. Mrzila sam i svoju
majku koja me ismijala kad sam rekla da bih trebala položiti vozački. Jer,
razumiješ, mogla sam i ja imati svoj auto tamo na parkiralištu.
 Da, dobro si čuo - ismijala me. Uvest će novi prometni znak: Pazi,
Katarina na cesti! To mi je rekla u osamnaestoj, kad sam htjela upisati
autoškolu. Povjerovala sam joj, kao i sve drugo. Ne znam u čemu je bio
njezin problem sa mnom. Znam da je tata otišao dok je bila trudna sa
mnom, ali što ja imam s tim? Kako bih ja mogla biti kriva za to kad me još
nije ni bilo na svijetu? No očito je da sam ipak nešto bila kriva, jer moja
sestra - to je sasvim druga priča. Ona je položila vozački. I fakultet je
završila. Njoj nije spominjala nove prometne znakove niti joj je rekla
Nije, draga moja, fakultet za tebe. Ali neću o njoj. Spominjem je samo zato
što sam se jutros toga sjetila u autobusu. Tako to ide kad dan od početka
krene ukrivo.
Na poslu se samo nastavilo. Na šalteru me neka žena pola sata
uvjeravala da je idealna kandidatkinja za posao u jednoj agenciji koja
traži stručnog/u savjetnika/icu za financije i računovodstvo. Ne znam
jesi li znao, ali po novome uvijek moramo koristiti oba roda za bilo koje
radno mjesto. Ako napišeš, recimo, samo savjetnik ili, recimo, samo
konobarica, kršiš Zakon o ravnopravnosti spolova i natječaj se zbog toga
može poništiti jer se kandidati/kinje mogu žaliti. Tereza je i prije Zakona
gunđala zbog toga, pa je sad napokon došla na svoje.
Uglavnom... žena me se dohvatila kao da sam ja odgovorna za ono
što piše u oglasu i kao da ja odlučujem o upućivanju kandidata na
slobodna radna mjesta. Kao da ja mogu prepraviti fakultet, magisterij,
akademija, doktorat u srednja škola. Stvarno sam se trudila ostati
smirena, iako su mi već od sedam i petnaest ujutro svi išli na živce.
Pozovite mi svog šefa! urlala je na mene dok sam joj pokušavala objasniti
da ja ni o čemu ne odlučujem, ali da će se uzalud javiti na taj oglas. Došlo
mi je da dodam Osim ako ne falsificirate diplomu, ali to, naravno, ne
smijem reći. Došlo mi je i da joj kažem da krši Zakon o ravnopravnosti
spolova kad kaže šefa, jer mi imamo šeficu. Ustvari rukovoditeljicu.
Naravno da joj ni to nisam rekla, bilo bi besmisleno. Na kraju sam morala
zamoliti Franju da odglumi šefa. To radimo u sličnim situacijama jer bi
šefica poludjela da je zovemo zbog takvih luđaka. Točnije, luđakinja. A
kad moram nešto moliti Franju, možeš misliti kako mi je. Poslije se
uvijek ponaša kao da mi je napravio veliku uslugu i kao da sam mu
dužna. Sigurno će već sutra produžiti pauzu za sat vremena i tražiti od
mene da ga pokrivam.
Oprosti što te gnjavim svim tim glupostima, ali morala sam se
nekome izjadati. Lakše je čovjeku kad ima kome reći što ga muči. Dobro,
nije da sam ti baš rekla što me muči, nego sam vrtjela u mislima ono što
bih ti mogla reći da si ovdje. S mislima sam nekako najsigurnija. Dok su
mi u glavi, imaju oblik i smisao. Zvuče kao lijepo pismo. Da progovorim,
vjerojatno bi mi pola toga poispadalo iz rečenica.
Tko zna kakav je bio tvoj dan. Vidjela sam kako je započeo - ne baš
sjajno. Sigurno nije nimalo zabavno po toj hladnoći u rano jutro čistiti
snijeg s auta. Tek toliko da znaš, ja volim slušati. Ne bi me nikad
zamorilo da mi pričaš kako si proveo dan, pa da je bio najgori na svijetu.
Ne vjerujem da možeš biti kao Zvonko. Taj se stalno nešto tužio i uvijek
su mu drugi bili za sve krivi, a najčešće ja. Pitam se kako sam s njim
izdržala pet godina. Pet godina torture, a na kraju on mene ostavi!
No dobro, nije da se žalim. Za mene je sreća da me ostavio jer kome
takav muškarac uopće u životu treba. Ponekad nas krivi ljudi napuste da
bi nam u život ušli pravi. Naprave za njih mjesta. Otkad si se ti doselio u
naše stubište, još više vjerujem da se stvari baš tako događaju i da ništa
nije slučajno.

***

Baš je bilo dobro čuti tvoje Dobro jutro nakon tri dana pauze. Drago mi je
što mi ne kažeš Dobro jutro, susjeda. Susjeda je bilo tko pa bi zvučalo kao
da ti je svejedno. Kad kažeš samo Dobro jutro, zvuči mi kao da želiš znati
moje ime, da bi ga rado dodao u pozdrav.
Ja sam tebi, zapravo, olakšala stvar. Ako se samo popneš na četvrti
kat, znat ćeš moje ime i prezime. Ljudi na vrata obično stavljaju samo
prezimena, a ja sam dodala i ime za svaki slučaj. Ionako ne podnosim
svoje prezime. Bauković. Stvarno ne zvuči ohrabrujuće. Vjeruj mi, kad se
poželim udati, to je uvijek zbog prezimena. Tako bih ga se rado riješila.
Katarina Kovač - zamisli samo kako to dobro zvuči. Nemoj se sad brinuti,
to ja samo onako isprobavam. Ne treba meni brak ni papiri. Ne kažem da
ne bi bilo lijepo udati se i biti službeno nečija žena, ali, kao što sam ti već
spomenula, ne patim ja od formalnosti.
Sigurna sam da si me već koji put primijetio na prozoru, tako da
znaš da sam dva stana iznad tvog. Ako te zanimalo, mogao si se popeti
dva kata iznad i vidjeti kako se zovem. Gazda ne zna da sam preko
njegove pločice, preko onoga Mandić, nalijepila svoje ime i prezime.
Nedavno sam to učinila. On ne mora ni znati. Računi ionako stižu u
sandučić, a on nikad ne dolazi u stan. Njemu je samo važno da mu na
račun uplatim njegovih dvjesto eura petnaestoga u mjesecu.
Da, ja sam ti ovdje podstanarka. Doselila sam se prije dvije godine,
kad smo Zvonko i ja prekinuli. Dobro, kad me ostavio. Pet godina živjela
sam kod njega. Kad sam morala otići, vratila sam se nakratko mami, ali
to je bilo... ma bolje da ti ne pričam. Sestra je baš bila rodila i mama je
odlučila da će pozvati nju i muža da dođu s djetetom živjeti kod nje. Ne
dolazi u obzir da se stišćete u svojih četrdeset pet kvadrata s djetetom,
rekla im je. Dijete mora imati svoju sobu. A vidiš, ta soba koju dijete mora
imati zapravo je soba koju sam ja mogla imati. No nema veze, ne bunim
se ja. I tih mjesec dana kod mame bilo mi je previše. Istina, nije mi bilo
svejedno kad je sestrin muž svojih četrdeset pet kvadrata iznajmio
kolegi s posla a da mu nije ni palo na pamet da bih ja možda... Ma nema
veze. Nećemo o tome.
Dobro je biti svoj na svome, ali može se biti svoj i na tuđem. Ovako
kao ja. Što mi fali? Platim stan, platim režije i nije da mi baš puno ostane,
ali barem nemam nikoga nad glavom. Imam mir. Nitko me ne pita, na
primjer, što radim kraj prozora. Nikome ne moram objašnjavati zašto mi
se baš jede teletina zarolana sa špinatom. Ako mene pitaš, dvjesto eura
je sitnica prema onome što za njih dobivam.
Dobro, nije da mi se sviđa gazdin namještaj. Masivan je i malo
ofucan, ali to su ionako samo stvari. Zapravo mi smeta jedino što krevet
u spavaćoj sobi jako škripi. Ne mogu se ni okrenuti u snu a da se krevet
ne oglasi. Da živiš u stanu točno ispod mog, vjerojatno bi koji put u
noćnoj tišini čuo moj krevet kad imam nemirnu noć. Tada bi mi možda
manje smetalo. Srećom pa nemam ljubavnika. Jer da imam, najbliži
susjedi sigurno bi po škripi kreveta znali sve o rasporedu mog
seksualnog života. Dobro, s ovim sam se ljubavnikom malo našalila.
Nisam ti ja žena za ljubavnike. Tek toliko da znaš. Da bi netko dobio
pristup u moj krevet, mora mi biti zbilja važan.
Ne mislim da griješim kad vjerujem da si kao ja. Mislim, da si
najčešće sam i da ne voliš biti u gomili. Dobro, sigurno imaš negdje
rodbinu i pokojeg prijatelja, ali vidim ja da su i tebi tvoja četiri zida
najdraža. U našem ulazu puno je ljudi kojima stalno netko dolazi. Ti nisi
taj. Recimo, vrata do mene živi gospodin Matas. Sigurno ga znaš, uvijek
trči po kvartu u trenirci. I on živi sam, ali kod njega je stalno promenada.
Ili mu dođe sin sa ženom i djecom, ili spremačica, a zna se dogoditi i da
se kasno navečet ne vrati sam pa mu gošća ostane do jutra. Bila je jedna,
onako malo niža i kratke plave kose, koja mu je jedno vrijeme dolazila
svaki drugi-treći dan, a onda je prestala. Poslije je bila jedna crvenokosa,
dosta mlađa od njega. Čovjek voli društvo, ali voli ga i mijenjati. Meni ne
smeta, neka svatko živi svoj život. Drago mi je da ti nisi takav. Vidiš, on je
dosta stariji od tebe, a ti živiš puno mirnijim životom.
Kad smo se jutros pozdravili na stubištu, činilo mi se da je i tebi
drago da nije napadao novi snijeg, da si mogao krenuti u uobičajeno
vrijeme i da smo se sreli. Izgleda da ni ti ne voliš promjene.
 ***

Gdje si cijeli dan, Ozrene? Brinem se. Već je prošlo deset, a ti se još nisi
vratio. Jutros je sve bilo kao i obično. Rekao si svoje Dobro jutro, kao i ja
tebi, otišao desno prema parkiralištu i krenuo na posao. Ušla sam u
autobus baš kad si dao lijevi žmigavac i izlazio na cestu, i još sam ti
jednom vidjela profil jer sam ulovila mjesto na lijevoj strani autobusa.
Taj mi je profil baš dobro poslužio tako svježe zapamćen jer sam u
autobusu mogla zatvoriti oči i opet zamišljati da se zajedno vozimo na
posao. Nikad me ne brine što će ljudi u autobusu misliti zbog toga jer ih
pola ima zatvorene oči. Dobro, drugi ih vjerojatno zatvaraju samo zato
što do posla pokušavaju uloviti još koju minutu sna, a ne kao ja, zbog
prizora koje priželjkujem. Ali to ionako ne zna nitko osim mene.
Kad sam se vratila s posla, podgrijala sam grah, ručala, a onda za
kuhinjskim stolom lijepila u album stare fotografije koje mi stoje u kutiji
još otkad sam se doselila. Kuhinjski stol mi je pored prozora, pa mi se
tako činilo najzgodnije. Ostala sam tamo cijelo popodne i večer.
Propustila sam seriju u osam, ali nije važno.
Stvar je samo u tome da se brinem da ti se nije nešto dogodilo. Da
nisi u nekoj bolnici, bez ikoga da ti donese pidžamu, četkicu i takve
stvari. Stvarno se nadam da si dobro.
Možda si otišao u kino. Ja volim kino, ali dugo već nisam bila. Prije
sam znala otići s Elvirom, kad se ona friško rastala, ali u zadnje vrijeme
baš mi se nekako ne izlazi. Ljepše mi je doma, pogotovo ako znam da si i
ti dolje. Ima dobrih filmova i na televiziji. A nemam baš ni novca za
izlaske, ako ćemo pravo.
Sve mi padaju na pamet neke misli od kojih bih se najradije
rasplakala. Možda nisam trebala danas slagati te fotografije. Naišla sam
na onu jednu tatinu koju imam, s mamom i Kristinom. Mene još nije bilo.
Kristina na njoj ima godinu dana. Znam po svjećici na torti. Ona je imala
barem taj jedan rođendan s tatom, ja ni to.
Neću te zamarati tužnim stvarima. Imaš ti sigurno i svojih briga.
Nisam tip osobe koja kuka, samo sam danas tako nekako osjetljiva. Ne
mogu si pomoći, prođe mi kroz glavu da si sad možda s nekom ženom.
Jasno mi je da se to može dogoditi. Zgodan si muškarac, u najboljim
godinama. Mislim, meni si zgodan. Meni se zapravo sviđaju ćelavi
muškarci, ne znam zašto. Nisam to ni shvaćala dok tebe nisam upoznala.
Sigurno ima i puno drugih žena koje to vole, i sigurno ih susrećeš. Inače
ne razmišljam o tome, ali kad te ovako kasno nema, i to mi padne na
pamet. Onda mi postane nelogično da si sam.
 Znam da će ovo sad zvučati strašno, ali teže bi mi palo to da si sad
negdje s nekom drugom nego da si u bolnici. Naravno, pod uvjetom da si
u bolnici zbog nečeg bezazlenog, što će brzo proći.
Grozna sam, znam, i sreća je da me ne možeš čuti. Što mogu kad si
mi tako prirastao za srce.
Kad su me fotografije rastužile, počela sam razmišljati o tome kako
bih ti trebala ostaviti pismo u sandučiću. Kako bih ti trebala dati do
znanja da mi se sviđaš, prije nego te neka druga ugrabi. Onda sam se
sjetila da imamo dva Kovača i da mi se može dogoditi da onaj krivi
pročita moje pismo. Tek kad sam zaključila da bih ti mogla pismo
gurnuti pod vrata, počela sam razmišljati o tome što bih ti uopće
napisala.
Dragi Ozren! Vidiš, morat ću pitati Terezu piše li se Ozren ili Ozrene,
da ne pogriješim. Ja sam Katarina i živim na četvrtom katu. Ne, nije
dobro. Kao prvo, uopće nisam sto posto sigurna da si Ozren. Ako si
Darko, mislit ćeš da se pismo ne odnosi na tebe. Ali, čak i da znam da je
to tvoje ime, što bi u tom pismu trebalo pisati? Kad bih ti napisala što
osjećam, mislio bi da sam skrenula, da sam luđakinja koja će ti u kuhinji
ostaviti skuhanog bijelog zeca u loncu, kao ona ljubavnica iz filma. Samo
bih te uplašila. Ne znam, možda i nije tako. Možda ti čekaš moje pismo.
Možda provjeravaš sandučić u nadi da ćeš ga naći. E, onda bi pismo
stvarno imalo smisla. Ali, znam ja da nije tako. Već bi ti meni rekao više
od Dobro jutro. Dodao bi neku rečenicu. Recimo Hladno je danas, zar ne?
Ili Rade li i vaši radijatori slabo kao moji? Dobro, možda si sramežljiv.
Možda čekaš da žena napravi prvi korak. Zato i razmišljam ponekad o
tom pismu.
Možda bih trebala napisati samo Pozdrav od susjede s četvrtog kata.
Ne moram se potpisati. Ti bi me onda sljedećeg jutra na stubištu mogao
pitati Jeste li ono bili vi? Ma sad bih pristala i na to da se osramotim pred
tobom, samo da se vratiš kući. Samo da vidim tvoj auto na parkiralištu.
Ovo nam se bilo dogodilo i prije dva mjeseca, sjećaš se? Bila sam
luda od brige. Ujutro kad sam se probudila, ako sam uopće išta spavala,
auta ti još uvijek nije bilo. Pitaj Boga gdje si spavao te noći. Vratio si se
tek sljedeći dan poslije posla. Nije ni važno, nije se ponovilo. Do danas.
Ali tada, prije dva mjeseca, zapravo sam shvatila da tu nešto ima, jer se
nikad nisam tako uplašila za nekoga. Tada mi je postalo jasno da za
mene nisi tek običan susjed kojeg susrećem na stubištu i da je između
nas dvoje nešto dublje i veće. Danas mi je još teže i još se više brinem.
Sutra je radni dan, a ni jedno se od nas dvoje neće naspavati.
 ***

Nemam pojma u koje si doba noći došao, ali znam da si, makar i kratko,
spavao kod kuće. Auto je jutros bio na svom mjestu. Meni je sreća da
imaš baš takav auto pa ga lako prepoznam. Ja ti se u aute uopće ne
razumijem, ali zlatni Twingo prepoznala bih na kilometar. Samo je još
jedan zlatni auto na parkiralištu, ali taj je puno veći pa se ne mogu
zabuniti.
Pričekala sam malo na odmorištu između drugog i trećeg kata dok
ne čujem ključ u tvojoj bravi, pa sam se od drugog do prizemlja spuštala
iza tebe. Dva kata s tobom, nakon što si mi rekao Dobro jutro. Trebala bih
to češće tako namjestiti.
Nakon toga odmah sam počela misliti da će sve biti u redu s nama.
Draže mi je kad hodam iza tebe, bilo bi mi malo neugodno da ti cijela
dva kata imaš pogled na mene. Nisam sigurna sviđa li ti se moj kaput.
Možda bih trebala kupiti novi. Ovaj je malo demode. Mislim da mi treba
neka veselija boja. Možda crvena. Ž ene u crvenom teško je ne primijetiti.
Da, kupit ću crveni kaput. Istina je da bi ovaj koji imam mogao izdržati
još koju zimu, ali jednom se živi. Imam karticu, kupit ću ga na rate.
Nikome ne moram polagati račune.
Ti si uvijek dobro odjeven. Lijepo ti stoji ona siva jakna od perja i
traperice. Uvijek si u trapericama, a ja ih volim. I ja bih ih rado nosila, ali
one koje imam postale su mi tijesne. I Zvonko je dosta kriv što ih ne
nosim kao prije. On mi je stalno govorio da je žensko u trapericama isto
što i muško u suknji. Žensko mora izgledat ko žensko, stalno mi je
ponavljao, a ja sam žena koja voli ugoditi svome muškarcu. Glupača.
Nemoj me krivo shvatiti, molim te. Ne mislim da sam glupača zato što
sam htjela ugoditi muškarcu, nego zato što sam htjela ugoditi njemu. Tek
toliko da znaš. On to nije zaslužio.
U početku nije tako izgledalo pa sam se krivo postavila. Prvo se
vrijeme pravio gospodin, čak mi je i cvijeće kupovao. Ustvari, budimo
realni, ne baš cvijeće, nego kaktuse. Dobro, priznajem, pravila sam se da
mi se sviđaju iako zapravo mrzim kaktuse. Biljke na koje se možeš samo
nabosti nisu mi favorit, ali njemu su kaktusi iz nekog neobjašnjivog
razloga dragi pa je mislio da ih i drugi moraju voljeti. Bilo je lijepo dobiti
neki poklon, bilo kakav, pa se nisam bunila. U tom me razdoblju još znao
nečim iznenaditi. Recimo, vodio me u kino i u restorane. Tada sam imala
trideset godina i mislila sam Evo čovjeka s kojim ću se skrasiti. Ali vraga.
Oprosti, znam da nije lijepo pričati o bivšima, pogotovo ne loše, ali
teško bi bilo reći nešto lijepo o Zvonku nakon svega.
 Tvoje bivše o tebi sigurno govore lijepe stvari. Ti si jednostavno
takav, vidim to. Dobričina. Moj tip. Imaš meke i blage crte lica i
pomirljivo držanje. Nema u tebi ni trunke grubosti. Evo vidiš, danas kad
si se vraćao s posla, a vratio si se puno ranije nego inače, malo poslije
mene, vidjela sam kako si stao i gledao za onom promrzlom mačkom
koja je skočila s kontejnera i pretrčala ulicu. Grubijani to ne rade. Njih
baš briga za mačke lutalice. Ne sjećam se da je Zvonko ikad obratio
pažnju na neku mačku. Njemu su se sviđali pitbulovi, oni ružni psi za
koje nikad ne znaš hoće li te iz čista mira rastrgnuti.
Vratimo se trapericama. Možda bih trebala kupiti broj veće. Iako,
budimo realni, trebala bih smršaviti. Znam, znam, imam desetak kila
viška, možda i malo više, ali riješit ću to. I u tome je Zvonko odigrao
svoju ulogu. Ženu moral imat za šta uhvatit, govorio bi kad bi mi htio dati
do znanja da mi fale obline. Na početku naše veze bila sam prilično vitka.
Ja to ne razumijem. Prvo sam mu bila lijepa, a poslije je stalno imao neke
prigovore. Kad sam imala dužu kosu, sviđala mu se kraća, kad bih se
ošišala, rekao bi da mi bolje stoji duga. Tako je bilo i kad sam se
udebljala, iako je prigovarao dok sam bila vitka. Znam, mogla sam već
izgubiti te kile u zadnje dvije godine - a ja sam nabacila još koju.
Jednostavno nisam bila motivirana, nekako sam se opustila. No riješit ću
ja to, ne brini. Elvira mi je preporučila da ne miješam ugljikohidrate i
bjelančevine, ona je tako smršavila deset kila bez problema. Samo treba
paziti da se meso, riba i jaja ne jedu s kruhom, rižom, krumpirom i
tjesteninom nego s povrćem. Ne čini se uopće teško, moram samo
napraviti plan i početi.
Tebi to ne treba. Ti si baš onako... Šlang. Nije ni čudo kad tako malo
jedeš. Vjerojatno ti je onaj obrok koji pojedeš na poslu jedini. Dobro,
možda navečer kod kuće pojedeš neku paštetu, hrenovke ili slično.
Vjerojatno ne jedeš na kauču, kao ja kad gledam seriju. To je stvarno
grozna navika, ali kad čovjek živi sam, prestane se brinuti oko takvih
stvari.
Baš bi bilo lijepo da možemo zajedno otići u šetnju, to je isto dobro
za liniju. Mislim da bi nam oboma dobro došla neka fizička aktivnost.
Svašta bi nama dobro došlo, ali ne može čovjek imati sve što poželi. Ja
sam se na to navikla. Navikla sam se i na tebe, ali to mi se baš nekako
sviđa.

***

Hajde da i ja nekad dođem s posla poslije tebe. To se stvarno rijetko

događa, da je zlatni Twingo već tamo kad ja dolazim. Danas nije bio samo
zlatni Twingo, nego i rublje na vanjskoj sušilici. Kad znam da si kod kuće,
neugodno mi je gledati u tvoj prozor dok prilazim zgradi. Bojim se da ćeš
biti ondje pa da ćeš vidjeti kako gledam. Ili se zapravo bojim da nećeš
biti ondje, jer bih htjela da budeš. Zato nisam dobro proučila rublje na
tvojoj sušilici tada, nego tek poslije, sa svog prozora.
Kasnila sam zbog kaputa. Ne znam zašto sam zapela baš za crveni,
ali crveni kaput koji mi dobro stoji nije lako naći. Isprobala sam ih
nekoliko, ali nijedan mi nije stajao kako treba. Ili mi je bio preuzak na
bokovima, ili prekratak za moja jaka koljena, ili je boja bila prejarka. Ne
znam, možda je stvar u frizuri, u boji kose. Poblajhana plava baš ne ide
uz crvene kapute, možda bih se trebala malo potamniti.
Umorilo me to hodanje po dućanima, a i bila sam gladna pa sam
zaključila da ne moram to baš danas. Elvira ima stila, molit ću je u
ponedjeljak da mi oko toga pomogne. Ne samo zbog stila, nego i zato što
ona zna moju situaciju. Mislim na financijsku situaciju, ne na situaciju s
tobom. Za tebe nisam rekla još nikome. Tek toliko da znaš.
Kad bi mi Zvonko vratio dug, mogla bih bez problema kupiti i taj
kaput i još svašta drugo. Da, to ti još nisam spomenula, a nisam jer mi je
neugodno kako sam bila glupa. Kad smo živjeli zajedno, trebao mu je
novac za ulaganje u posao. Zvonko se bavi poker-aparatima. Znaš one
aparate po kafićima u koje ljudi ubacuju kovanice da bi odigrali neku
igru? E, to. Mislio je da treba malo proširiti posao, kupiti još koji aparat, a
nije imao novca. Ja sam imala. Znam, znam, glupa sam što sam mu uopće
rekla za svoju ušteđevinu, ali činilo mi se da nije u redu skrivati takve
stvari od čovjeka s kojim živim i za kojeg sam se, kao, trebala udati. Znao
je za moju štednju. Kad sam mu dala tih deset tisuća eura, meni se to
činilo kao ulaganje u zajedničku budućnost, iako je rekao da će mi vratiti
kad aparati počnu donositi novac. U ratama, kako zarada bude pristizala.
Možeš mislit.
Bolje da ne pričam o tome, odmah se uzrujam. Što misliš, zašto
imam onaj stari kaput? Ima mu sigurno deset godina. Odricala sam se
svega bez čega se može još otkad sam primila svoju prvu plaću. Da sam
barem tih deset tisuća potrošila na garderobu, cipele i torbice! Sad se ne
bih morala brinuti oko toga kako ću izgledati kad se ti i ja sretnemo na
stubištu.
Znaš, kad sam se danas penjala od prizemlja do prvog kata, srce mi
je lupalo kao ludo. Ne znam zašto mi se činilo da ćeš me na svom katu
dočekati, kod otvorenih vrata svoga stana. Blesava sam, ali to je valjda
bilo zato što sam znala da si kod kuće, a obično nisi kad se ja vraćam.
Bilo je tiho kod tebe kad sam prolazila. Čini mi se da ni ti ne slušaš
glazbu, ili barem ne glasno kao neki naši susjedi. Možda si gledao
televiziju. Ponekad se zabavljam pogađajući koji program gledaš, pa
pomislim kako možda gledamo isti. Dobro, ti sigurno ne gledaš seriju u
osam, ali neke emisije sigurno smo već zajedno pogledali. Ja ti, recimo,
ne gledam utakmice, ali nemam ništa protiv nogometa, tek toliko da
znaš. To je muška stvar, i ja to poštujem i razumijem. „Dnevnik” ponekad
pogledam, iako mi sve to ide na živce. Samo loše vijesti i nesreće, ali opet
čovjek mora biti bar malo upućen.
Kad gledam vijesti, uvijek pomislim da si i ti sada sigurno na svom
kauču, točno dva kata ispod mene. Sad kad smo imali izbore, pitala sam
se jesi li glasao i za koga. Te nedjelje auto ti je cijeli dan bio na
parkiralištu, ali glasačko mjesto je blizu pa si mogao otići i pješice. Ja
nisam otišla. Nije mi se dalo, a i nekako mi se činilo pogrešnim dati svoj
glas bilo kome. Iskreno, idu mi na živce i desni i lijevi, i svi ti drugi koji
stalno nešto obećavaju, a ništa ne ispune. Zbog njih se ne isplati
nedjeljom izaći iz kuće, pogotovo ako je tvoj auto na parkiralištu.
Meni stvarno nije važno za koga si glasao. Svejedno mi je. Ako sam i
mislila o tome, to je bilo samo zato što sam pomislila da bi ti, ako si
nekakav „veliki Hrvat”, moglo smetati moje prezime. Vidiš kakve sam ja
sreće - jedino što sam ikad dobila od svoga oca je to srpsko prezime. To
što mi je majka Hrvatica i što se ja sama smatram Hrvaticom nikom
ništa. Srbiju sam u životu vidjela samo na televiziji. Tek toliko da znaš.
No zbilja ne vjerujem da si nacionalistički nastrojen. Jednostavno nisi taj
tip. Imam ja nos za te stvari. Takve prepoznajem na kilometar.
Sutra ćemo spavati duže. Možda odem na tržnicu kao i obično
subotom, iako mi zapravo ništa ne treba. Imam glavicu kupusa u
frižideru, ali bilo bi dobro isprobati neki novi recept. Nikad se ne zna kad
će zatrebati. Tereza mi je, recimo, hvalila ličke šnicle. To su ti juneći
šnicli koji se prvo pohaju, a onda kuhaju tako pohani s lovorom i bijelim
vinom. Uz to ide kuhani krumpir. Tereza mi je sve objasnila i pomislila
sam kako bi se tebi takvo jelo sigurno svidjelo. Ona kaže da meso bude
tako mekano da se topi u ustima.
Baš bi to bio dobar subotnji ručak za dvoje.

***

Jutros sam se zbilja prepala. Čula sam nekakav kamion pred zgradom i
onako napola probuđena pomislila da je kamion za smeće. Onda sam se
ipak sjetila da je subota i da smeće subotom ne odvoze. Kad sam
pogledala kroz prozor, vidjela sam da je kamion za selidbe. Ne bilo koji,
nego Selidbe Gluhak. Da, onaj kojim si se ti doselio. Naravno, ne kažem
da je kamion baš isti, ali firmu sam zapamtila.
Presjeklo me, Ozrene. Mislila sam da ćeš se odseliti samo tako, meni
pred nosom. Morala sam to odmah nekako provjeriti pa sam izašla baciti
smeće. Kroz prozor sam mogla vidjeti samo radnike koji iznose
namještaj, ne i vlasnika tog namještaja. Koljena su mi klecala dok sam se
spuštala stubištem i molila se da tvoj stan ne bude taj iz kojeg iznose
stvari. Laknulo mi je tek na prvom katu, gdje sam ustanovila da se
iseljava ona obitelj s troje djece.
Ipak, još dugo se nisam mogla smiriti. Shvatila sam da se to stvarno
može dogoditi. Da ti jednog dana tako možeš otići na neku drugu adresu,
a ja nikad ne bih saznala koju. Stvarno bi mi teško palo da te zauvijek
izgubim iz vida.
Da se oslobodim tih uznemirujućih misli, otišla sam na tržnicu.
Mislila sam ipak isprobati danas te ličke šnicle. Nisam te srela ni vidjela
na prozoru, ali po autu znam da si bio doma. Sigurno si odlučio
prespavati subotnje jutro, ili barem samo ljenčariti pred televizorom.
Kad sam se vraćala s tržnice, obećavala sam sebi da ću nešto
poduzeti. Mislim, s tobom. Ili ću ti se obratiti na stubištu ujutro ili ću ti
napisati pismo. Pojela bih se od muke da se dogodi da se odseliš a da
sam te ja samo tako pustila da odeš. Nikad si to ne bih oprostila. Kako
sam se približavala našoj zgradi, gubila sam hrabrost. Ja ti to stvarno ne
znam, uvijek sam bila sramežljiva. Morat ćeš ti napraviti taj prvi korak,
kako god znaš.
Zamisli, pred ulazom u haustor na podu je ležala nečija čarapa.
Kažem nečija, ali ja sam odmah nekako znala da je tvoja. Brzo sam se
sagnula i strpala je u džep kaputa. Nisam se odozdo usudila pogledati
gore fali li čarapa na tvome štriku, ali učinila sam to kasnije, sa svoga
prozora.
Kad sam ulazila u stan, zvonio je telefon. Veza se prekinula prije
nego sam se uspjela javiti i ja sam, ne znam zašto, počela misliti da si to
možda bio ti. Nisam to mislila dugo jer sam se sjetila da sam preko
gazdinog imena stavila naljepnicu sa svojim, a u imeniku na ovoj adresi
nema nikakve Katarine Bauković. Ne možeš znati moj broj. Na to uopće
nisam mislila kad sam prekrivala gazdino ime.
No vratimo se čarapi. Jedan pogled odozgo na tvoj štrik bio je
dovoljan da shvatim da je čarapa koju sam pronašla dolje doista tvoja.
Druga takva visjela je na štriku ptičvršćena crvenom kvačicom, a do nje
usamljena kvačica, isto crvena, bez čarape. Možda će ti se to činiti
čudnim, ali meni je to bilo kao neki znak. Odjednom neočekivano
posjedujem tvoju čarapu. Mekanu zimsku čarapu tamnosive boje, koja je
do jučer grijala tvoje lijevo stopalo. Nemam pojma što ću s njom, ali
lijepo ju je imati. Za početak ću je svakako oprati, ipak je provela neko
vrijeme u prljavštini pred ulazom.
Deset minuta nakon što sam ušla u stan, telefon je opet zvonio. Bila
je mama. Naravno, tko bi drugi bio. Dok sam bila kod nje, nije se uopće
raspitivala za moj život, a sad stalno imam osjećaj da me kontrolira.
Doduše, nije se imala što raspitivati jer sam uglavnom bila doma. Nakon
što sam se odselila od Zvonka, baš mi se ništa nije dalo pa bih se nakon
posla vratila kući i zatvarala u svoju sobu. Ponekad bih s njom gledala
televiziju u dnevnoj, ali obično smo šutjele. Tu i tamo ona bi nešto rekla,
ali to je uglavnom imalo veze s onim što ćemo sutra jesti ili s Kristinom.
Stalno mi je nabijala Kristinu na nos. Kristina nosi dečka. Kristina je
dobila promaknuće na poslu. Kristinin Davor je baš divan čovjek. Takve
stvari. Kad me Zvonko ostavio, rekla je samo Lijepo sam ti ja govorila. Da,
govorila mi je, to je istina. Kao da ona ima pravo ikome išta reći. Nju je
njezin muž ostavio s dvogodišnjom kćeri i drugom u trbuhu. Nije baš da
je znala izabrati.
Kad je danas nazvala, lagala sam joj da sam bila u gradu s Elvirom.
Zašto bi ona morala znati da sam bila na tržnici jer želim isprobati recept
s ličkim šniclama? Moram ti odmah reći da joj često lažem. Stvarno
nisam sklona laganju, ali ne želim joj dati materijala da mi drži lekcije
kako bih trebala živjeti. Ovako misli da imam puno prijateljica i da stalno
nekamo izlazim. Često joj se uopće ne javim kad zove jer „nisam doma”.
Kad me zove na mobitel, ponekad stanem na prozor da se čuje buka s
ulice pa joj kažem da sam negdje vani i da ne mogu sad razgovarati. Bolje
je tako nego da joj se uopće ne javim, jer ona bi uporno zvala sve dok joj
se ne javim. To su samo mali trikovi, ništa više. Nadam se da ti to ne
smeta.
Popodne sam oprala tvoju čarapu, tek toliko da znaš. Eno je, suši se
na radijatoru. Možda mi je ta čarapa pala s neba da mi otvori put za
razgovor s tobom. Trebala bih je ponijeti sa sobom u ponedjeljak ujutro i
onda te upitati Susjed, je li ovo možda vaša čarapa? Čini mi se da sam
vidjela da vam jedna nedostaje gore na štriku. Ne znam, možda bi to ipak
bilo previše. Mogao bi pomisliti da sam čudakinja koja prati stanje rublja
na tvom štriku, a to mi ne bi bilo drago. Dobro, možda uopće ne bi
pomislio ništa takvo nego bi mi jednostavno bio zahvalan što sam spasila
tvoju izgubljenu sivu čarapu. Ne znam. Vidjet ćemo. Tko bi rekao da
jedna najobičnija čarapa može biti tema za toliko razmišljanja.
 Ipak mi se nije dalo kuhati ličke šnicle. Mogu i sutra. Ručala sam
sendviče. S mortadelom i ementalerom. Znam, nije pametno, ali ionako
ću uskoro krenuti na dijetu. Obećavam. Možda čak počnem i trčati po
kvartu, kao susjed Matas. Ja, recimo, trčim našom ulicom, a ti me vidiš s
prozora i pomisliš Vidiš kako ova žena vodi računa o sebi.

***

Nisam otišla trčati jutros, naravno. Niti imam trenirku niti poštene
teniske. Dobro, nije mi se ni dalo trčati po toj hladnoći, ali i da je toplo,
vjerojatno bih odustala. Nisam ja taj tip. Morat ću smisliti neki drugi
način rekreacije. Kažu da sad ima svakakvih dobrih snimki s
gimnastikom na internetu pa se može lijepo vježbati i kod kuće. Samo, ja
doma nemam internet. Gazda ga nije uveo, a meni je glupo uvoditi ga u
stan koji nije moj. Nije besplatno. Uostalom, ima toliko vježbi kojih se
mogu sjetiti i bez interneta. Trbušnjaci, sklekovi, čučnjevi recimo. Bilo
što. Kad malo zatopli, mogla bih i pješačiti do posla, ili barem pola puta.
Iskreno, i da sam kojim slučajem namjeravala ozbiljno trčati jutros,
odustala bih kad sam vidjela da ti nema auta. Ovo je već druga nedjelja
da rano ujutro nekamo odlaziš. Teško mi je pretpostaviti kamo. Možda
nedjeljom posjećuješ majku, onu gospođu s kojom sam te dva puta
vidjela, ali to mi je malo nategnuto jer je prije nisi posjećivao. Dobro,
možda ste bili u svađi, pa neko vrijeme niste razgovarali. I meni dođe da
sa svojom prekinem kontakt i da joj se uopće ne javljam. Svaki put kad je
posjetim, poslije mislim da nisam trebala.
Danas me nazvala i rekla kako bi bilo dobro da dođem na ručak.
Stvarno mi se nije dalo ići tamo. Zadnji put kad sam bila svi su poslije
ručka otišli u šoping-centar i ostavili me s malim Lukasom. Morali su
nešto kupovati, a to im je bilo nezgodno s djetetom. Kao, ja nemam
nikakvih obaveza pa mi je svejedno hoću li ostati koji sat duže. To su mi
rekli tek kad smo ručali, i imala sam osjećaj da su me samo zato i zvali. E,
pa neće ići. Imam i ja život.
Rekla sam mami da za danas već imam neki dogovor. S kim? pitala
je. S Ozrenom. Tako sam joj rekla. Kojim sad Ozrenom? pitala je. Ne znaš
ga, rekla sam. Vodi me na ručak.
Oprosti što sam te uvukla u ovu laž, ali morala sam se nekako izvući.
Nisam to uopće planirala, jednostavno mi je izletjelo. Volim ja malog
Lukasa, ali ne volim kad me iskorištavaju. Zadnji put ostavili su me s
njim četiri sata. Prvih sat vremena čitala sam mu slikovnice, a onda je
počeo plakati i dozivati mamu. Sljedeća tri sata sam ga smirivala. Nije
dijete krivo. Jednostavno nije navikao na mene, a nisam ni ja navikla na
djecu. Nemoj me krivo razumjeti, molim te. Sigurna sam da bih bila
dobra mama svome djetetu.
Znam da to nije u redu, ali drago mi je što sam im rekla za tebe. Zbog
tebe bi me mogli ostaviti na miru. Blagdani su pred vratima, a meni je
muka od pomisli da ih provedem tamo. Ako im kažem da ih provodim s
tobom, nitko neće smjeti prigovarati. Spasit ćeš me, tek toliko da znaš.
Ne mogu zamisliti da na Badnjak i Božić sjedim tamo sa svima njima i da
me ispituju ima li što novo. Naravno, prirom uvijek misle na „dečka”.
Vidim ja kako me doživljavaju, nisam glupa. Kao usidjelicu koja nikad
neće imati nikoga. E, pa malo su se prevarili.
Sad kad sam se već uvalila, držat ću se priče o tebi. Neću im reći
previše, samo da si mi susjed, da se zoveš Ozren i da smo se upoznali na
stubištu. Ako pitaju čime se baviš, reći ću da si projektant. Nisi bio
oženjen i nemaš djecu. To će im za početak biti dovoljno, a poslije ćemo
već vidjeti.
Vratio si se kući tek oko pet poslijepodne. S vrećicom. To je dobro,
sigurno si usput kupio nešto za jelo, a možda ti je i mama dala da
poneseš ono što je ostalo od ručka. Kad sam vidjela da si ušao u haustor,
izašla sam na hodnik zaliti cvijeće. Moram priznati da se puno bolje
brinem o tom cvijeću otkad si se ti pojavio. Što mogu, volim ti čuti
korake. Ponekad pomislim da će te netko nazvati baš dok se penješ u
stan pa da ću i tako saznati nešto o tebi. No to se još nije dogodilo.
Poslije sam primijetila da si pokupio rublje sa štrika. Znači, sad znaš
da ti jedna čarapa nedostaje. Vjerojatno misliš da je zauvijek izgubljena.
Ali nije, tek toliko da znaš. Naći ću ja već načina da te njome razveselim.
Šteta što nećeš probati ličke šnicle, stvarno su odlične. Tek kad sam
sve pojela, sjetila sam se da sam ti trebala ostaviti dvije pred vratima, u
plastičnoj posudi. Bila sam ljuta na sebe što mi je ta ideja zakasnila. To bi
bila baš lijepa gesta. Nije važno što ne bi znao tko ti ih je ostavio. Možda
bi se i dosjetio da sam to bila ja pa bi me sutra na stubištu to i pitao.
Evo, to bih stvarno mogla učiniti. Umjesto pisma. Možda opet
napravim rolice od teletine sa špinatom, a možda i ličke šnicle ponovim.
Stižu blagdani, bit će i kolača. Nisam ih mislila peći, ali sad mi se čini da
za to imam i te kako dobar razlog. Nije bez vraga ona stara narodna da
ljubav ide kroz želudac. Dobro, sigurno ne ide samo kroz želudac, ali to
nikako ne treba zanemariti.

***
Cijelu sam se noć prevrtala. Nadam se da nisi primijetio jutros, kad smo
se sreli na stubištu, da sam neispavana. Ne znam što mi je bilo, samo
znam da mi ona misao, da bih ti trebala ostaviti ručak pred vratima, nije
dala mira. Krevet je noćas škripao kao lud. Po glavi sam prevrtala
recepte za jela koja bi ti se mogla svidjeti. Neka sam odbacila jer ih je
teško podgrijati, a može proći i nekoliko sati otkad ti ostavim hranu dok
dođeš doma.
Shvatila sam da ću stvarno to učiniti. Toliko mi se svidjela ideja da
sam već od jutra bila uzbuđena kao da imamo spoj. Sišla sam s tramvaja
stanicu ranije da na kiosku kupim „Dobru hranu”. Tereza to stalno
kupuje i hvali. Na poslu sam poskrivećki proučavala recepte i cijelo
vrijeme držala časopis ispod papira i formulara na stolu. Nisam željela
Franji dati materijala za ogovaranje pa sam jako pazila. Prvo mi je za oko
zapela piletina u mole umaku, ali za nju treba previše začina za koje
pojma nemam hoću li ih naći u istom dućanu. Sjemenke sezama, crvena
paprika, kumin, klinčić, piment, čili, lovorov list. Previše je to vremena
koje bih potrošila na kupnju i previše posla.
Htjela sam da bude nešto fino, posebno, a opet da nije
prekomplicirano, da stignem to pripremiti prije nego dođeš s posla. Na
kraju sam se odlučila za složenac od mesa, zelja, tikvica i vrhnja. Kad se
zapeče, držat će toplinu još barem sat vremena, a i lako se može
podgrijati u pećnici. Pećnicu valjda imaš.
Tereza me ulovila, ali to nije problem. Ona jedva dočeka da može
razgovarati o kuhanju pa je bila sretna da sam sad i ja zainteresirana.
Proučila je recept i rekla da izgleda sjajno, da je jednostavno i da će ga
sigurno i ona isprobati. Prešutjela sam joj da ću to raditi danas. Pravila
sam se da planiram jelovnik za blagdane.
Nisam molila Elviru da poslije posla idemo tražiti crveni kaput.
Važnije su mi stvari bile na pameti.
Jedva sam čekala kraj radnog vremena. U Konzumu u kvartu kupila
sam sve što nam treba. Imala sam recept sa sobom pa sam dobro
provjerila imam li sve u košari. Kupila sam i jednu keramičku posudu za
pečenje u kojoj ću ti to ostaviti. Jednu sličnu malu imam, ali ne želim ti
odvaditi jelo u neku plastičnu ili aluminijsku jer onda to ne bi lijepo
izgledalo. Ovako ga mogu peći u dvije manje posude, tako da i ti i ja
imamo kompletan ručak.
Čim sam stigla doma, bacila sam se na pripremu. Svako malo
provjeravala sam na parkiralištu jesi li možda stigao. Koliko god inače
želim da se što prije vratiš s posla, danas sam se molila da dođeš što
kasnije. Stvarno bi bilo glupo da dođeš prije nego bude gotovo. Što bih ja
onda s duplim ručkom? Samo mi još to treba, da pojedem i tvoju i svoju
porciju.
Jelo je stvarno zanimljivo. Prvo poslažeš listove kupusa na dno
posude, zatim na to staviš pirjano meso i naribane tikvice, a onda se sve
pospeš listićima sira i tako nekoliko slojeva. Ja sam naredala tri. Na kraju
zaliješ vrhnjem za kuhanje pomiješanim s malo bijelog vina i onda pečeš
u pećnici četrdeset minuta. Mislim da mi je tih četrdeset minuta bilo
najdužih četrdeset minuta u životu, ali dobro je završilo. Kad je složenac
poprimio zlatnožutu boju, kako u receptu piše da treba, još ti nije bilo
auta na parkiralištu.
Mislila sam da ću se uspaničiti u presudnom trenutku, ali nisam.
Prekrila sam posudu folijom i gore stavila papirić na kojem sam napisala
Dobar tek, a onda oslušnula ima li koga na stubištu. Uh, srce mi je htjelo
iskočiti iz grudi dok sam silazila do tvog kata. Bilo bi loše da me netko od
susjeda vidio kako jurcam stubama s vrućom posudom koju pridržavam
dvjema frotirskim krpama, ali imala sam sreće. Ostavila sam složenac na
tvom otiraču i potrčala natrag u svoj stan kao da mi je Uskok za petama.
Onda sam sjela kraj kuhinjskog prozora i čekala.
Kad sam vidjela tvoj auto kako ulazi na parkiralište, srce mi se opet
uzlupalo. Pomislila sam kako je sve to sa složencem bila glupa ideja i
kako trebam maknuti hranu prije nego se popneš na drugi kat. Panično
sam računala koliko ti treba od parkirališta do stubišta i stignem li za to
vrijeme dolje do tvojih vrata i natrag. Dok sam ja tako smišljala kako da
uklonim dokaz svoje gluposti, već si bio na pola puta do ulaza pa sam
shvatila da je kasno i da nema povtatka.
Otključala sam svoja vrata i malo ih odškrinula da čujem što se dolje
događa. Čula sam kako se penješ, kako usporavaš pred svojim vratima i
kako otključavaš stan. Nisam mogla znati jesi li uzeo složenac ili nisi, a
mučilo me to. Htjela sam sići da provjerim, ali to je bilo previše rizično.
Smeće sam iznijela u subotu, a novoga se još nije skupilo dovoljno. Onda
sam zaključila da mogu jednostavno obući kaput i krenuti dolje kao da
nekamo idem. Ako te sretnem, produžit ću van i malo prošetati, a ako te
ne sretnem, vratit ću se gore kao da sam tek odnekud došla.
Kao što znaš, nisam te srela, ali srela sam gospodina Matasa. Baš je
bio krenuo na trčanje. Zaključali smo stan u isto vrijeme, pozdravili se, a
onda je on otrčao niza stube. Ja sam se spuštala polako. Pred tvojim
vratima nije bilo keramičke posude s mojim složencem. Na prvom katu
okrenula sam se i vratila gore, kao da sam nešto zaboravila. Opet sam
vidjela tvoj prazan otirač.
 Možda ćeš opet misliti da pretjerujem, ali meni je to puno značilo.
Tek toliko da znaš. Osjećala sam da se sve promijenilo, da nakon tog
složenca više ništa neće biti kao prije. Do jučer nisam ni slutila da ćeš
jesti nešto što sam ja pripremila, a vidi nas sad.

***

Jedva sam išta spavala noćas. Prvo nisam nikako mogla zaspati, a i kad
bih zaspala, budila sam se svakih petnaest minuta. Tisuću pitanja motalo
mi se po glavi. Je li jeo? Što je mislio? Što će učiniti s posudom? Ako je jeo,
je li mu bilo ukusno? Cijelu sam noć razmišljala o tebi i složencu.
Negdje oko tri u noći probudio me strah da ga možda uopće nisi
našao. Š to ako je netko od susjeda primijetio ručak na otiraču i odlučio
ga prisvojiti? Znam da si došao nepunih pola sata nakon što sam ti ga
ostavila, ali nikad se ne zna. Možda je netko drugi pojeo ono što sam
pripremila za tebe. To bi bila velika šteta, jer složenac je zbilja bio
ukusan. Ja sam svoj dio smazala do zadnje mrvice. Ipak, znam da je
čudno kad ti netko tako ostavi jelo pred vratima. Mogao si misliti da ti je
netko nešto podvalio. Razumijem to. Ja ne znam bih li pojela nešto što
tako nađem na otiraču.
Mislila sam da ću zakasniti jutros, bila sam sva smušena onako
neispavana i morala sam se silno koncentrirati da se uspijem spremiti na
vrijeme. Sva sreća da sam sinoć pripremila što ću obući.
Na prvom katu čula sam te kako silaziš. Rekao si Dobro jutro,
pridržao mi vrata, požurio prema parkiralištu. Sve je bilo kao inače, ali
meni je sve bilo drukčije.
Elvira je primijetila da se sa mnom nešto događa. Smušena si danas,
koji ti je vrag? Tako me pitala. Loše sam spavala, rekla sam joj. Objasnila
je to punim Mjesecom. Ona prati te Mjesečeve mijene, zbog mršavljenja.
Kaže da se može izgubiti i dvije kile u dvadeset i četiri sata, pogotovo ako
je uštap. Samo treba paziti da se od početka do završetka mijene ništa ne
jede, što je lako ako mijena počne, recimo, oko tri ili četiri popodne.
Treba piti puno tekućine dok traje taj post, ali samo vodu ili čaj bez
šećera. Vidiš, i to bih mogla isprobati.
Nego, nećemo sad o Mjesecu. Cijeli sam dan na poslu mislila o tome
jesi li pojeo moj složenac. Odlučila sam odbaciti onu groznu
pretpostavku da ga je mogao uzeti netko drugi. Ljudi ipak nisu tako
zločesti, a u našem ulazu nema takvih za koje možeš reći da su socijalni
slučaj.
 Dakle, sigurno si ga unio u svoj stan, u to sam izabrala vjerovati. Kad
si stigao, bio je još gotovo vruć. Vjerojatno si ga odnio na kuhinjski stol i
češkao se po glavi razmišljajući o tome što bi to trebalo značiti i tko ti ga
je ostavio. Mogu misliti kako si se iznenadio. Rukopis na poruci bio ti je
nepoznat, ali mogao si zaključiti da je ženski. Napisala sam ono Dobar
tek pisanim slovima.
Kad sam se vraćala kući, sve mi se potvrdilo. Mislim to, da si našao
složenac i da si ga unio u stan. Znaš i sam kako sam znala. Nisam mogla
vjerovati kad sam pred tvojim vratima vidjela praznu keramičku posudu.
Oprao si je, izgledala je kao nova. Ozrene, ne mogu ti opisati koliko
sam bila sretna!
Pitaš se zašto sam bila sretna? Pa znam i ja zaključivati. Da ti se nije
svidjela moja gesta, ne bi mi, kao prvo, ni vratio posudu, a ako bi to i
učinio, ostavio bi je prljavu i ne bi se toliko potrudio da sastružeš sve one
ostatke zapečenog vrhnja na rubovima. Znam kako je moja posuda
izgledala nakon ručka. Morala sam je namakati sat vremena da je
operem kako treba.
Kad sam vidjela onako čistu posudu, bilo mi je kao da se dopisuješ sa
mnom. Kao da mi bez riječi kažeš Hvala. Kao da mi poručuješ Ja bih još.
E, pa nema problema, Ozrene. Bit će još. To je najmanje što mogu
učiniti za tebe.
Uzela sam posudu koju si mi ostavio. Ne odmah, jer sam se baš na
tvom katu mimoišla sa susjedima, a nisam željela svjedoke. Bilo je to ono
dvoje starčića što uvijek jedno drugo pridržavaju kad silaze ili se penju.
Jako su spori. Bili su još uvijek na prvom katu kad sam se ja uspela na
treći da ih zavaram. Pričekala sam da siđu do prizemlja pa sam se vratila,
zgrabila posudu i potrčala na svoj kat.
Ne znam hoću li ti to ikad priznati, mislim kasnije, kad se upoznamo,
ali provela sam dobar dio popodneva i večeri nad tom posudom.
Proučavala sam je kao da nosi neku poruku koju moram dešifrirati. Nije
to bilo prvi put da imam u rukama nešto što si ti dodirivao jer, ne
zaboravi, još uvijek imam tvoju čarapu - ali ovo je bilo drukčije. Ova je
posuda prvo bila kod mene, pa kod tebe, pa opet kod mene. Pa će opet
biti kod tebe, jer ovo ću svakako ponoviti. To je već neka interakcija, za
razliku od čarape koju si sigurno već zaboravio. Moj složenac nećeš moći
tek tako zaboraviti.
Gledajući u tu praznu posudu, nisam mogla ništa drugo nego
zaključiti da si zahvalan i da ti je jelo bilo fino. Zamišljala sam kako vadiš
komad na tanjur i kušaš. Kako si navalio kad ti se svidjelo. Dobro, možda
i nisi bio jako gladan pa ti je bilo žao što nisi. Možda si prvo malo probao,
a onda jelo ostavio u pećnici i pojeo ga za večeru. Svejedno. Zamišljala
sam kako ti se stotinu upitnika pojavljuje nad glavom. Tko je ona? Što mi
želi poručiti? Zašto mi je ostavila hranu? Zašto to nije učinila osobno? Je li
to uopće ONA, da nije neki muškarac? Hoće li se ovo ponoviti?
Hoće, Ozrene. Već sutra.
Kad sam te, oko šest, vidjela da dolaziš, bilo mi je strašno žao što ti
danas nisam ostavila ništa. Možda si očekivao da ćeš opet zateći večeru
pred vratima pa si se razočarao kad nisi. Sve ću ti ja to nadoknaditi. Ne
brini. Smislit ću nešto do sutra. Tek toliko da znaš.
Bilo je baš ugodno večeras dok sam, listajući na kauču „Dobru
hranu”, pomislila kako i ti sad sigurno isto tako sjediš dolje, razmišljajući
o meni koja gore sjedi na istom mjestu, i ne znajući da sam to bila ja.

***

Jutros sam bila pod stresom dok sam silazila. Mislila sam što ću ako me
zaustaviš i upitaš jesam li ti ja ostavila jelo. Bilo bi glupo da se, kao,
iznenadim i da se pravim da ne znam ništa o tome, a opet, kako bih ti
objasnila zašto sam to učinila? Mogla bih ti reći nešto šarmantno, tipa Pa,
eto, bliži se Božić, vrijeme darivanja, pa sam odlučila nekoga malo
razveseliti. Da, to bi, recimo, bilo razumno objašnjenje. Sve dok me ne bi
upitao Zašto baš ja? To bi već bilo teže objasniti.
Srećom, rekao si samo Dobro jutro, kao i obično. Nisi mogao znati da
već imam plan za danas, da će te opet dočekati iznenađenje pred
vrarima. Isto kao što ni ja nisam mogla znati kakvo će iznenađenje
dočekati mene.
Tužna sam ti, Ozrene. Možeš misliti kako mi je bilo. Stvarno sam se
potrudila oko tog junećeg gulaša s kestenima. Izgledao je još bolje nego
na fotografiji. Nisam imala pojma da se junetina može kuhati s
kestenima, i baš me zato privukao taj recept, jer sam ti htjela pripremiti
nešto posebno.
Jurila sam s posla kao luda - prvo u nabavku, a onda u kuhinju da sve
stignem prije nego se vratiš. Sjeckala sam, dinstala, miješala, dolijevala,
kušala, dodavala... a ni presvukla se nisam od straha da ćeš se vratiti
prije nego bude gotovo. I kad sam napokon sve završila - i skuhala, i
aranžirala, i odnijela dolje pred tvoja vrata pazeći na susjede, i dočekala
sedam navečer kad sam napokon vidjela tvoj auto kako ulazi na
parkiralište - što sam doživjela? To da nisi došao sam.
Kad sam vidjela da je Ona s tobom, bila sam toliko zatečena da
nisam stigla ni pomisliti kako se moram sjuriti dolje i ukloniti hranu s
otirača prije nego se vas dvoje popnete na drugi kat. Odnosno, kad sam
to pomislila, bilo je već kasno. Već ste bili kod ulaza.
Znaš što me najviše pogodilo? To da Ona nosi crveni kaput. Kad sam
je vidjela kako hoda pored tebe prema zgradi, pomislila sam da sam to
trebala biti ja. Vidiš, intuitivno sam znala da moj novi kaput mora biti
crvene boje, ali umjesto da ga odem kupiti, ja sam se bavila kuhanjem.
Ljubav ide kroz želudac - možeš mislit! Kako stvari stoje, ići će kroz vaš
želudac. Uz moj gulaš.
Brzo sam izašla zaliti cvijeće da čujem kako se penjete. Čula sam
zvuk njezinih potpetica. Čula sam i vaše glasove kad ste došli pred tvoja
vrata, ali nisam mogla razaznati što govorite. U tom našem stubištu sve
odzvanja i ništa se ne razumije. Ona je nešto rekla, pa si ti rekao nešto, a
Ona se onda nasmijala. Zamisli sad kako je to meni izgledalo. Vjerojatno
je Ona pitala Što je ovo? kad je vidjela moju keramičku posudu, na što si
ti rekao nešto, tko zna što, ali Ona se na to nasmijala. Možda si rekao
Nemam pojma, imam obožavateljicu koja me hrani, ili možda čak Neka mi
luđakinja ostavlja hranu.
Neću ti kriti da sam se rasplakala. Tek toliko da znaš. Stvarno me
pogodilo da ćeš nešto što sam ti s toliko truda skuhala podijeliti s nekom
drugom. Pogodilo me to što se Ona s tobom smije. Pogodilo me i to da
Ona uopće postoji, naravno. Kad su mi suze krenule, nisam imala
maramice pri ruci, ali mi se tu, na kauču, našla tvoja čarapa. Vidiš koja je
to ironija. Prvo sam i sama bila zatečena time da brišem suze tvojom
čarapom, a kad mi je došlo do svijesti što radim, još sam se jače
rasplakala jer je i to samo po sebi dovoljno tužno, čak i bez nemilog
događaja zbog kojeg sam zapravo plakala.
A zamisli, svoju polovicu gulaša s kestenima uopće nisam bila pojela.
Čekala sam tebe i mislila kako ćemo jesti zajedno kad se vratiš. Mislim, u
isto vrijeme. Zamišljala sam kako ćemo - jer vjerojatno imaš kuhinjski
stol na istom mjestu - gulaš zajedno jesti na svojoj okomici. Prvo ga
nisam mogla ni okusiti. Poslije sam se malo smirila. Tek mi je nakon sat-
dva palo na pamet da ti je to možda sestra, rođakinja ili prijateljica. Tad
sam malo gulaša izvadila u zdjelicu i pojela ga na kauču.
Oprosti mi, baš sam tipično žensko. Odmah sam pomislila da ti je to
cura ili ljubavnica, a ima toliko drugih mogućnosti koje uopće nisam
uzela u obzir. Ti nisi muškarac koji tek tako dovodi u stan kojekakve
žene, kao susjed Matas. Znam to, živim ovdje s tobom već pola godine.
Od šoka joj nisam dobro pogledala lice pa ne znam koliko ti je slična,
ali mogla bi ti biti sestra. Možda ti je i kolegica s posla, možda ste morali
zajedno završiti neki projekt ili tako nešto. Sigurno sam se uspaničila bez
veze.
Pokušaj me razumjeti, molim te. Nije da sam sumnjičava, samo
imam PTSP od onoga sa Zvonkom. Nisam ti to još nikad ispričala, a
nisam jer mi je neugodno kako sam bila naivna. Zvonko se spetljao s
Magdom. Bile smo prijateljice još od prvog srednje. Ono baš prijateljice.
Imala je ona i drugih prijateljica, ali ja sam imala samo nju. Kad sam ih
onda iz tramvaja vidjela kako zajedno hodaju po centru, mislila sam da
nema u tome ništa loše, da su se slučajno sreli u gradu. Mislila sam kako
će se sve razjasniti kad mi Zvonko te večeri kaže Zamisli koga sam danas
sreo u gradu, ili kad mi ona kaže to isto. Ali nitko mi nije rekao ništa. On
je šutio, a ona je odjednom imala sve manje vremena za mene.
Ma glupo je da ti pričam o tome. Bilo pa prošlo. Nisam ni prva ni
zadnja koju je dečko prevario s prijateljicom. Ili kojoj je prijateljica
preotela dečka. Samo hoću reći da zbog toga, zbog tog slučaja, kad vidim
muškarca koji mi je važan s nekom drugom, pa makar samo hodali
ulicom, odmah prvo pomislim na najgore.
I znaš, potpuno je u redu ako si gulaš podijelio s njom. Pa nećeš
valjda jesti sam i pustiti Nju da te gleda! To bi stvarno bilo neuljudno.
Možda je čak i pohvalila moj gulaš. Šteta što se nisam sjetila da vam
ostavim i malo kruha, za slučaj da ga ti nemaš kod kuće.
Već je dosta kasno, a nisam vidjela da je otišla. Dobro, možda mi je
promaknuto. Možda je otišla dok sam bila u kupaonici. Uostalom, nema
ništa loše ni u tome da ti sestra ili prijateljica ostanu prespavati. Ti si
takav čovjek, pomogao bi nekome tko je u nevolji ili samo treba
prenoćište.
Uglavnom... sutra ti neću kuhati. Treba mi vremena da shvatim o
čemu se tu radi i koliko se situacija promijenila. Sutra idem kupiti taj
vražji crveni kaput ako Elvira poslije posla bude imala vremena. Sad sam
još sigurnija da ga trebam.

***

Uh, ja ti stvarno ne volim kad se stvari ovako promijene preko noći,

Ozrene. Volim sigurnost i naše rituale, a sad se moram privikavati na
novu situaciju. Nije lako. Jutros sam mislila da ću se vratiti doma i javiti
svojima na poslu da sam bolesna. Htjela sam izaći iz onog autobusa jer
mi se činilo da neću izdržati jutro u Zavodu a da se ne rasplačem. Samo
bi mi još trebalo da me svi zapitkuju što mi je.
 Ti bi sigurno mislio da dramatiziram, ali kad sam jutros čula duple
korake iza sebe, mislila sam da će mi srce prepuknuti. Požurila sam da se
ne sretnemo jer ne znam kako bih se uopće ponašala dok je Ona s tobom,
kako bih vam oboma rekla Dobro jutro. Znam ja da to što je Ona
prespavala kod tebe još uvijek ne mora ništa značiti, ali isto tako znam i
da može značiti sve. Vidjela sam vas kako žurite prema autu. Niste se
držali za ruke ili nešto slično, ali bili ste veseliji nego što mogu podnijeti.
Još nešto nisam mogla podnijeti - to što je Ona mlađa od mene.
Ovako odoka, desetak godina. Dodajmo i desetak kila manje nego što ih
ja imam, i lijepu frizuru s velikim uvojcima, i taj prokleti crveni kaput.
Š to sam više razmišljala o Njoj i o tom kratkom dojmu koji sam srekla na
stubištu, imala sam sve više razloga da budem zabrinuta.
Budući da sam izašla prije vas, nisam znala jesi li prije odlaska
ostavio keramičku posudu pred vratima. I zbog toga sam htjela odustati
od odlaska na posao i vratiti se kući, ali onda sam shvatila da me uopće
nije briga za posudu. Sad imam većih briga.
Nemam pojma kako sam uspjela izgurati dan na poslu da ne
pokažem koliko sam neraspoložena. Preventivno sam se žalila Elviri da
sam loše volje jer ne mogu naći crveni kaput koji mi odgovara, a ona se
toliko oduševila što sam odlučila kupiti baš crveni da se odmah ponudila
da poslije posla ide sa mnom u šoping. Fala Bogu da si odlučila izaći iz te
svoje sive, rekla je. I kosu bi mogla malo srediti.
Čim smo izašle iz Zavoda, počela me ispitivati o tebi. Ne mislim o
tebi kao tebi, nego o tebi kao o nekome zbog koga odjednom kupujem
crveni kaput i raspitujem se o dijetama. Priznaj, tko je sretnik? Da me to
pitala jučer, možda bih joj i rekla, a ovako više ne znam na čemu smo.
Uvjerila sam je da mi je samo dosadilo biti dosadna i da želim promjenu.
Ne znam je li mi zbilja povjerovala, ali svidio joj se zadatak da mi oko
toga pomogne. I stvarno jest. Točno je znala gdje ćemo naći ono što
tražim.
Evo, vratila sam se doma s novim crvenim kaputom u velikoj
papirnatoj vrećici, i s novom frizurom. Elvira me odvela svojoj frizerki
koja me nagovorila na boju meda sa svijetlim pramenovima i na
stepenasto šišanje. Nemam pojma hoćeš li me uopće prepoznati sutra
kad se sretnemo. Frizura mi zapravo dobro stoji, i da nisam ovako u
komi zbog svega, vjerojatno bih sad bila vesela zbog novog izgleda.
Dugo sam se zadržala u gradu pa si stigao prije mene, ali ne znam
jesi li stigao sam. Gorjelo je svjetlo, ali roleta je bila spuštena skoro do
kraja. Ostavio si mi posudu pred svojim vratima, ali sad više nisam znala
kako da to protumačim. Možda si, kad si je zatekao pred vratima nakon
povratka, shvatio to kao dobru priliku da saznaš o kome se radi. Možda
si vrebao kroz špijunku tko će je pokupiti. Možda je i Ona s tobom u
tome.
Uglavnom, prošla sam pored tvojih vrata i svoje posude praveći se
da me se to uopće ne tiče. Vidjela sam da je opet čista, ali bio bi preveliki
rizik da je uzmem znajući da si kod kuće. Nisam znala jesi li je ostavio još
jutros, kad ste zajedno izlazili, ili tek kad si se vratio. Ako si je ostavio tek
popodne, to bi moglo značiti da si sam, da si mi se opet „obratio” nakon
što je Ona otišla. Tko će ga znati. Toliko intuitivna ipak nisam.
Telefon je zazvonio čim sam ušla u stan. Gdje si cijelo popodne? pitala
je mama. Bila sam na frizuri, rekla sam joj, misleći kako bih je ovaj
vikend mogla posjetiti i pokazati njoj i sestri novi kaput i novu frizuru.
Dobro bi mi došao još koji kompliment. Ali, kad je rekla Bilo je i vrijeme,
prisjela mi je ta ideja. Zato sam joj, kad je predložila da dođem na ručak
u nedjelju, mrtva hladna rekla Ovaj vikend sam kod Ozrena.
Ne krivim te ako misliš da je to bilo glupo. Ne radi se samo o tome da
želim svoj mir za vikend, ni samo o tome da ne želim propustiti priliku
da saznam što se događa kod tebe. Već neko vrijeme razmišljam o svemu
onome što mi je Magda stalno govorila dok smo još bile prijateljice, o
tome kako se čovjeku događa ono što vjeruje da mu se događa. Da
mislima sam proizvodi svoju budućnost. Ne znam kako bih ti to
objasnila, ali to je kao da se sve ono što misliš i govoriš pretvara u
stvarnost. Možda se i Magda poslužila tom metodom kad mi je preotela
Zvonka, ne znam. Ne bih se čudila da je stvarno bilo tako. Možda je po
cijele dane ponavljala Ja sam sa Zvonkom. Mi smo par, sve dok to nije
postala istina. Uglavnom, ako to djeluje, moglo bi se dogoditi i nama.
Nemam što izgubiti ako pokušam.
Ne moram ti objašnjavati koliko me sad muči je li Ona dolje s tobom.
Saznat ću ujutro, ali treba izdržati noć. Preostaje mi samo da legnem i
ponavljam u sebi sve što želim da nam se dogodi, kao da nam se stvarno
događa, pa bi se s vremenom moglo i dogoditi.

***

Izgleda da ono Magdino zbilja funkcionira. Noćas sam zamišljala kako se

ujutro sami srećemo na stubištu, kao i uvijek dosad, i baš je tako i bilo.
Laknulo mi je što nije opet prespavala kod tebe. Naišla sam kad si izlazio
iz stana. Pogledao si u onu posudu kao da se pitaš zašto je još uvijek
tamo i kao da razmišljaš kako bi je trebao unijeti u stan. Pozdravio si me
kad sam prolazila kraj tebe, ali nekako čudno, kao da si tek naknadno
shvatio da sam to ja. To mi je bio znak da si primijetio promjenu. Onda si
pogledao na sat i samo zaključao, kao da se sad nemaš vremena baviti
posudom, pa si je ipak ostavio pred vratima. Ne znam, možda se nisi
vraćao u stan i zato što si me htio bolje promotriti dok silazimo. Bilo bi
lijepo da je to u pitanju.
Dok si hodao iza mene, pitala sam se stoji li mi novi kaput zbilja tako
dobro kako je Elvira tvrdila i što ti misliš o tome. Naravno, nisam
očekivala da nešto o tome kažeš, ali osjećala sam tvoj pogled na zatiljku i,
bez obzira na tremu, opet mi se nekako činilo da će sve biti u redu.
I na poslu je danas bila dobra atmosfera. Čak je i Franjo rekao Opa!
kad me vidio s novom frizurom. Da ga poznaješ, znao bi da je to iz
njegovih usta veliki kompliment. Tereza je rekla E sad ćemo te ubračiti
jer ona koristi svaku priliku da upotrijebi neku kovanicu, a Elvira je bila
sva važna jer mi je ona pomogla oko promjene imidža. Meni se čini da
ona već ima kandidata, zafrkavala me pred svima, a ja sam se na to samo
zagonetno smješkala pa su zaključili da netko ipak postoji. Ne brini, ništa
im nisam rekla. Ipak je to naša stvar.
Inače mi smeta kad me počnu provocirati na račun mog samačkog
statusa, ali danas sam bila dobre volje pa sam prihvatila šalu. Vjerojatno
i tebe stalno ispituju o tome. Ljudi se uglavnom ponašaju kao da imaš
neku grešku ako si sam. Više te cijene ako si rastavljen, ako ti je brak
propao, nego ovako. Kao, pokušao si. Mene nitko ne pita za pet godina
koje sam uložila u Zvonka. To mi se ne računa jer se nismo vjenčali. Ni
pet godina ni deset tisuća eura koje sam izgubila s njim.
Ti možda imaš brak iza sebe pa ti je lakše, ne znam. Rastavljeni se
imaju pravo zabavljati, za razliku od nas neudanih. Od nas se očekuje da
to obavimo, a meni to nije nešto što se obavlja, čak i kad imaš s kim.
Sigurna sam da nije ni tebi.
Vjerojatno te ovime zamaram, ali to mi je sve danas prolazilo kroz
glavu kad su me na poslu počeli zafrkavati zbog udaje.
Stigla sam prije tebe pa sam usput pokupila posudu. Sad će ti to biti
enigma, zašto jučer nije bila odnesena, a danas jest. Htio - ne htio
razmišljat ćeš o meni, i ne znajući da sam to ja.
Poslije sam u lavabou ponovno oprala tvoju čarapu. Stvarno sam je
bila zaslinila prekjučer kad sam plakala. Nadam se da mi neće opet
zatrebati za istu svrhu. Možda je vrijeme da ti je nekako doturim, ali ipak
mi se teško rastati od nje.
Vidjela sam kad si se vraćao i prvo mi je laknulo što si sam. Onda si
me dodatno razveselio kad sam vidjela kako pred ulazom zaustavljaš
onaj par starčića. Stvarno je lijepo od tebe što si im ponio vrećice. Koliko
bi ljudi samo prošlo ne obazirući se na starce koji jedva nose i sebe, a
kamoli još stvari iz dućana. Ti ne. Ti si im pomogao jer si takav čovjek.
Nije me razveselilo samo to što si im pomogao, nego i to što sam
pretpostavila da ćeš ih dopratiti skroz do stana, a oni su na mome katu.
Nisam se usudila izaći na hodnik, ali vidjela sam kroz špijunku kad ste
prošli i čula sam kako ti zahvaljuju i kako im govoriš da je to sitnica.
Slobodno mi pozvonite ako nešto trebate, tako si im rekao.
Baš me ganula tvoja gesta. Ljudi su danas tako otuđeni, tako
nezainteresirani jedni za druge, ali ti ne. Sve lijepo što sam mislila o tebi
samo mi se potvrdilo i još povećalo.
Znaš, iako Ona nije noćas spavala kod tebe, ipak sam se bojala da će
danas doći. Mučilo me to. Kad sam vidjela da si sam, pao mi je kamen sa
srca. Znam da to još uvijek ništa ne znači, ali ipak. Lakše mi je kad znam
da Ona nije dolje s tobom.
Ako ti nije kolegica ili sestra, možda se radilo samo o prolaznoj
avanturi. Muškarac si u najboljim godinama i razumljivo je da ne možeš
uvijek biti sam. Nema ništa loše u seksu za jednu noć. Mislim, u tvom
slučaju, jer to nije za mene. Znam ja kako je teško biti sam, barem meni
ne moraš to objašnjavati. Vama muškarcima je još teže pa razumijem
ako si malo pokleknuo s nekom koja ti ništa nije značila. Sve je to za
ljude. Bitno je samo da ti se ne uvuče pod kožu, ovako kao ti meni.
Cijeli mi dan zvoni telefon. To je čak i za moju mamu previše. Ne
mogu vjerovati da baš toliko provjerava je li istina ono što sam joj rekla,
da sam ovaj vikend kod tebe. Sigurno se radi o tome, jer da me zbilja
nešto treba, nazvala bi me na mobitel.
Ona ti to meni radi otkad znam za sebe. Mislim, provjerava stvari
koje joj kažem. Kad bih joj rekla, na primjer, da sam dobila četvorku ili
peticu u školi, pitala bi nekoga iz razreda da joj potvrdi. Kad sam bila u
vezi sa Zvonkom, stalno je ispitivala Magdu o nama, kao da će joj ona reći
nešto što ja skrivam. Tražila je istinu od lažljivice, zapravo, a vlastitoj
kćeri nije vjerovala. Ne znam, možda joj zato sada i lažem s užitkom, zato
što mi nije vjerovala kad sam govorila istinu. Dobro, možda i nisam
uvijek govorila pravu istinu, ali sam barem govorila istinu u koju sam
vjerovala. Nisam ja kriva što se poslije ispostavilo da je sve to sa
Zvonkom bila jedna velika laž.
Nemoj me krivo shvatiti kad ovako ogovaram svoju mamu. Istina je
da je ona kriva za moju nesigurnost i da mi je usadila osjećaj da ne
vrijedim baš previše, ali ipak je ona moja mama i ja je volim. Nije ni njoj
bilo lako. Zamisli kad te tako muž ostavi s malom bebom i drugom na
putu. Vjerojatno zbog neke druge žene. To ne znam, jer uopće nije htjela
govoriti o njemu. On je za mene mrtav, to je sve što nam je o njemu
govorila. Kad se Kristina jednom, u srednjoj školi, nešto naljutila na nju,
prijetila joj je da će otići živjeti kod tate. Mama se smijala kao da joj je
ispričala dobar vic. Eno ti ga u Australiji, samo izvoli. Tada smo saznale
da živi tamo, valjda.
Oprosti što te zamaram ovim obiteljskim pričama. Treba misliti na
ljepše stvari. Blagdani, recimo. Ne znam radiš li za blagdane. Ja radim na
Badnjak, ali onda sam slobodna četiri dana jer Stefanje pada na petak.
Danas sam malo razmišljala o tome što ću kuhati te dane, ali i o tome
kako ćeš ih ti provesti. Nekako je tužno biti sam na blagdane. Mogla bih
ti barem ostaviti neko jelo pred vratima, ali to bih učinila samo kad bih
vidjela da ti nema auta na parkiralištu. Bilo bi zgodno i da ti, recimo,
zamotam čarapu u ukrasni papir pa ti je ostavim pred vratima kao
božićni poklon. No nisam baš sigurna, to bi možda mogao protumačiti
kao provokaciju pa je bolje da ne riskiram.
Do blagdana ćemo se na stubištu sresti još tri pura jer su do tada još
samo tri radna dana. Mogla bih to gledati kao tri prilike da učinimo nešto
zbog čega ih nećemo provesti sami, ali neću se zanositi. Nakon što je Ona
prespavala kod tebe, bit ću zadovoljna ako sve ostane po starom.
Zbilja ne znam što ću raditi ta četiri dana. Možda bih trebala, recimo,
napokon očistiti vanjsku prozorsku dasku spavaće sobe na kojoj mi još
od studenoga dva goluba provode noć. Cijelu su je uneredili. Prvo sam ih
htjela otjerati jer ne volim ptice, ali bilo mi ih je žao jer shvaćam da se i
golubovi moraju negdje skloniti preko noći. Pomislila sam da je to možda
neka poruka, da nije slučajno. Dva goluba, kao iz onih narodnih pjesama
o ljubavi. Do prosinca sam se već naviknula na njih i nehotice im prije
spavanja počela govoriti Laku noć. Onda sam odlučila da ću ih pustiti na
miru do proljeća. Dobro je kad imaš kome poželjeti Laku noć.
Ne znam kako ti provodiš ovu subotu. Samo se nadam da si sâ m.
Auto ti je cijeli dan bio na parkiralištu. Možda pospremaš stan. Djeluješ
vrlo uredno, ali pretpostavljam da nisi baš lud za kućanskim poslovima i
čišćenjem. Ponekad razmišljam kako bih se rado ušuljala u tvoj stan i sve
počistila. Meni to nije problem. Osim toga, znam puno trikova za čišćenje
koje vi muškarci sigurno ne znate jer nikad ne razgovarate o tim
stvarima. Na primjer, soda bikarbona. Ona može zamijeniti gomilu
skupih sredstava za čišćenje. Odlična je, recimo, za čišćenje frižidera jer
upije sve mirise. Vinski ocat je dobar za kamenac. Kad ga zagriješ do
vrenja i uliješ u WC školjku pa poklopiš i ostaviš sat-dva, školjka zablista.
Nisam normalna, zamaram te stvarima koje te sigurno uopće ne
zanimaju, ali čudno je govoriri nekome koga zapravo ne poznaješ i tko
ne poznaje tebe. Sama sa sobom mogu ovako lupetati do besvijesti, a da
mi sad daš priliku, recimo, da sjednem pred tebe i predstavim se, da
kažem nešto o sebi, vjerojatno bih se zbunila i počela zamuckivati.
Što volite, Katarina? mogao bi me pitati. Nećeš vjerovati, ali meni je
to teško pitanje, kao da se često premišljam oko toga što zapravo volim,
ili kao da se to nikad i ne pitam. Da vidimo... Volim slatko. Volim urednost.
Volim gledati televiziju. Volim biljke lončanice. Volim lubenice. Volim
ljubavne romane. Znam da ovo zadnje nije baš neka dobra referenca, ali
kad god u knjižnici posudim nešto ozbiljno, odustanem i vratim
nepročitano pa zašto da se onda mučim? Volim čitati ono što čovjeku
daje nadu, što ga utješi. Volite li ljude, jeste li društveni? - i to bi me mogao
pitati. Volim biti nevidljiva, mogla bih ti tada reći. Ne volim da me
primjećuju, da nešto od mene očekuju. Evo, samo kad bi me ti primijetio,
odmah bih potpisala da me više nitko nikad i nigdje u životu ne mora
primijetiti. Zato bih možda trebala odgovoriti Volim biti u paru jer je to
najtočniji odgovor. A ipak, ja do sada nikad u životu nisam bila u paru
onako kako ja to zamišljam. Kažem do sada kao da sad jesam. Znam da
nisam, ali imam osjećaj da bi ovaj put zbilja moglo biti drukčije. Tek
toliko da znaš.

***

Danas sam saznala zašto mi je jučer cijeli dan zvonio telefon. Ipak nije
bila mama.
Stresla sam se kad sam čula zvono na vratima. Prva mi je pomisao
bila da je ona došla provjeriti jesam li doma, ili da je poslala sestru, pa
sam zaključila da je najbolje da ne otvaram. Onda sam, ne znam zašto,
pomislila da je Zvonko. Znam da su prošle dvije godine otkad smo
prekinuli, ali palo mi je na pamet da je možda shvatio kako je to s
Magdom bila pogreška pa me se sjetio i raspitao se kod mojih gdje živim.
Prvo sam zaključila da je najbolje ne otvarati, a onda sam se naivno
ponadala da mi je možda došao vratiti dug. Tek kad sam već gotovo
uhvatila kvaku, pomislila sam da si ti.
Tek tada sam se uspaničila. Naravno da bih tebi otvorila, ali nisam
htjela da me vidiš onakvu. Kosa mi je bila sva raščupana od spavanja, a
na sebi sam imala kućni haljetak u kojem se ne bih pokazala ni
inkasatoru TV pretplate, a kamoli tebi. Dok sam panično razmišljala što
da učinim, zvono je postajalo sve agresivnije. Tad sam bila sigurna da
nisi ti, jer ti nikad ne bi tako legao na nečije zvono.
Ohrabrila sam se i pogledala kroz špijunku, a kad tamo gazda.
Vlasnik stana. Trebalo mi je vremena da se prisjetim odakle poznajem
tog čovjeka pred vratima jer ga nisam vidjela više od godinu dana.
Morala sam otvoriti, bez obzira na haljetak.
Da ti ne duljim, gazda me odlučio neugodno iznenaditi. Onako lijepo
pred Božić. Zovem vas jučer cijeli dan pa vas nema, prigovorio mi je za
početak. Onda mi je prigovorio što sam prekrila njegovo prezime na
vratima. Nema potrebe da skrivamo čiji je stan, durio se, a onda ušao, sjeo
i krenuo se nešto izmotavati kako je sve poskupjelo i kako on više ne
može davati stan za takvu bagatelu. Njemu je dvjesto eura bagatela! Ima
zainteresiranih kojima treba stan i platili bi više, zaključio je. Valjda da
me potpuno dotuče, prokomentirao je kako je to idealan stan za par. A
kad dvoje živi u stanu, tu su i dvije plaće pa nije problem izdvojiti tristo
eura.
Tako ti je on to meni priopćio. Upakirao je tristo eura u rečenicu o
parovima i dvije plaće kao da mi želi reći da mi nije on kriv što sam sama
pa mi je tristo eura previše. Tako se za pedeset posto povisuje stanarina
bez najave.
Ozrene, očajna sam ti. Zbilja ne znam što ću. Rekao mi je da se do
petnaestog siječnja odlučim ili iselim jer da mi je stanarina od sljedećeg
mjeseca tristo eura pa ako mi je to previše, da imam više od petnaest
dana otkaznog toka. Samo tako. Kao da je to jednostavno.
Da nema tebe, ne bih ni sekunde razmišljala. Potražila bih drugi stan
ili se stisnula kod mame dok ga ne nađem, ali kako da sad odem? Svaki
se dan može nešto dogoditi s nama. Ne kažem da hoće, ali ako se sad
odselim, uvijek ću misliti da sam nešto propustila, da sam nam uskratila
priliku.
Naravno, problem je novac. Moja je plaća jedva pet tisuća kuna.
Stanarina i režije već sad su mi više od dvije tisuće kuna, a s ovim
poskupljenjem popet će se na tri. Već sam se uvalila s kaputom i
frizurom, nemam pojma kako ću platiti račun za karticu kad mi stigne. I s
hranom sam se malo razbacivala. Nemoj sad ovo krivo shvatiti, nisi ti
ništa kriv jer nisi ništa ni tražio. Ja sam poželjela kuhati malo bolja jela i
bio mi je užitak kuhati za dvoje. Osim toga, ne mogu ni ja stalno živjeti na
varivima. Čovjek se poželi malo pravog života, kakav žive oni koji ne
moraju paziti baš na svaku kunu.
Stvarno ne znam što ću. Ne mogu otići, a ne mogu ni ostati. Kad bi mi
barem dao nekakav znak, nešto za što se mogu uhvatiti. Jednu rečenicu.
Jednu gestu. Evo, da mi se sutra ujutro na stubištu samo nasmiješ, već bi
mi to bilo sasvim dovoljno da odlučim ostati u stanu koji košta tristo
eura mjesečno.
 Cijeli sam ostatak dana preplakala. Tek toliko da znaš. Mislim da će
mi prijeći u naviku da slinim u tvoju čarapu. Ne znam kako se to
dogodilo, ali opet mi se našla pri ruci kad su suze krenule i jednostavno
sam posegnula za njom. Valjda sam pomislila kako će mi dobro poslužiti
za rješenje, da će mi biti lakše ako držim nešto tvoje, ali onda me ona još
jače rasplakala jer sam shvatila koliko je u njoj tužne simbolike.
Odjednom mi se rasvijetlilo da smo ti i ja kao te dvije čarape - raspareni
par. Jedno na drugom, a jedno na četvrtom katu.
Po autu sam znala da si doma, i cijelo sam vrijeme mislila kako je to
tužno, da si dva kata niže, vjerojatno na istom položaju na kauču kao i ja,
a da nemaš pojma kako je meni gore teško. Kad bi znao, ne bi ti dopustio
da budem tako nesretna. Sigurna sam da bi me utješio, a možda čak i
smislio neko rješenje.
Sjetila sam se ono dvoje staraca kojima si rekao da ti slobodno
pozvone ako išta zatrebaju pa sam mislila kako bi bilo lijepo da ti mogu i
ja tako pozvoniti. Što je bilo? Uđite, sigurno bi rekao da ti ovako uplakana
pozvonim na vrata, a onda bi me posjeo na kauč i tražio da ti kažem što
me muči. Skuhao bi mi čaj. Saslušao bi me s puno razumijevanja. Možda
bi me čak i zagrlio.
Sad mi se čini da ovo samo treba prespavati. Da ću sutra kad se
probudim shvatiti da je sve bio samo ružan san. Možda sutra ujutro na
stubištu primijetiš da su mi oči natečene pa me upitaš je li sve u redu.
Nije u redu, rekla bih ti, i vjerojatno bih se odmah rasplakala. Možda bi se
tada ponudio da me odvezeš na posao jer bi ti bilo žao da tako uplakana
idem na autobus. Ne bi ti to dopustio.
Uglavnom... sutra je novi dan, nadam se bolji od današnjeg.

***

Danas sam zaslužila Oscara za glumu. Nitko na poslu ništa nije

primijetio. Ne znam kako mi je to uspjelo, ali sigurna sam da mi je i naš
jutrošnji susret dao snage. Ne mogu se zakleti, ali učinilo mi se da si se
krajičkom usana malo i nasmiješio kad si mi rekao Dobro jutro. Nisam
sigurna jer si se odmah okrenuo natrag prema vratima. Petljanje oko
brave bilo ti je otežano zbog vreće za smeće. Uspio si zaključati prije
nego sam zakoračila na drugi kat pa sam do prizemlja hodala iza tebe i
proučavala vreću koju si nosio u lijevoj ruci. Već sam te i prije znala
vidjeti s vrećom za smeće, ali uvijek su to bile crne neprozirne vreće, a
ova je bila svijetloplava i puno se toga moglo vidjeti. Sigurno me i to bar
malo oraspoložilo jer mi se činilo kao da sam dobila mali uvid u tvoj
život i kao da mi se otvorio neki novi prozorčić tvog svijeta. Više
prozorčića.
Recimo, vidjela sam kutiju losiona Denim pa sad znam koji koristiš
poslije brijanja. Vidjela sam i ljuske od jaja pa mi je sad jasnije što
ponekad jedeš navečer kad se vratiš. Primijetila sam i opuške i dvije
zgužvane kutije Lucky Strikea. Dosad nisam znala da pušiš, a sad znam
čak i koje cigarete. Znam da ih i zgužvaš prije bacanja, iako ne znam kako
to protumačiti. Ne smeta mi što pušiš, ne brini. Možda nije zgodno da ti
to sad spominjem, ali i Zvonko je pušio.
U vreći su bile i kore od krumpira. Možda si uz jaja radio pomfrit.
Lijepo je znati da se snalaziš u kuhinji, da nisi baš potpuno kulinarski
nepismen. Ovo „kulinarski nepismen” sam pokupila od Tereze jer ona to
uvijek kaže Franji kad se umiješa u našu priču o nekom receptu. Ne bih
ja to sama smislila.
Vidjela sam i limenku Pana. Nije me iznenadilo pivo, nego činjenica
da si je bacio s ostalim smećem, da je nisi sačuvao za povrat ambalaže.
Ako si samo tako bacio tih pedeset lipa, znači da nisi štedljiv ili da
jednostavno dobro zarađuješ pa se ne moraš opterećivati takvim
sitnicama. Mislim da sam vidjela i dno nekakve staklene boce, ali nisam
sigurna. Možda čak i namjerno bacaš povratnu ambalažu da razveseliš
ljude koji za njom tragaju po kontejnerima. To mi nekako najviše
odgovara tvojoj prirodi.
Saznala sam i da voliš jogurt. Onaj zeleni Dukatov, čvrsti jogurt. Taj
se i meni najviše sviđa. Ne volim tekuće jogurte jer onda uopće nemam
osjećaj da sam jela nego samo pila. Kroz najlon se vidjela i limenka
Nescaféa, tako da sad znam da ne piješ tursku kavu. Ja je pijem, ali
nemam ništa protiv Nescaféa. Ti ga vjerojatno piješ zato što ti je
jednostavnije i brže samo smućkati, pogotovo ujutro kad žuriš na posao.
Vidiš koliko se toga može saznati o nekome kad imaš priliku zaviriti
u njegovo smeće. Da sam mogla proučavati tvoju vreću još nekoliko
katova, tko zna što bih sve još saznala. No, ja sam i na ovome zahvalna.
Bilo mi je to kao da smo popričali, kao da si mi otkrio o sebi neke stvari
koje nisam znala.
Na poslu nisam nikome rekla za stan. Tako sam odlučila. Neću reći ni
svojima. Ako kažem bilo kome, svi će mi savjetovati da se odselim i
nađem jeftiniji stan, ili da se na neko vrijeme vratim k mami - a nema
načina da bilo kome objasnim zašto mi je važno da ostanem u našoj
zgradi. Mama misli da smo u vezi, i sigurno bi me pitala što ti kažeš na to
i jesi li mi ponudio da se preselim k tebi. Moji na poslu slute da netko
postoji, ali mislili bi da nema nikakva zla u tome da se odselim na drugu
adresu jer bez obzira na to možemo biti u kontaktu. Kad bih Elviri, s
kojom sam ipak nekako najbliža, priznala kako stvari stoje, da je Dobro
jutro najdalje dokle smo zasad dogurali, rekla bi mi da nisam normalna
ili, još gore, da moram napraviti prvi korak s tobom. Ona je sva takva,
vrckava i otvorena, pa joj ne bi bio nikakav problem započeti razgovor
na stubištu s nekim koga često susreće i zato misli da ne bi trebao biti
problem ni drugima. Ona zna rješavati stvari. Tako je riješila i svoj brak.
Muž je samo jednom digao ruku na nju, i više nikad nije dobio priliku.
Ona bi ti na mome mjestu već odavno nešto poduzela. Prišla bi ti na
stubištu i pitala, recimo Susjed, kužite li se vi u pipe? Curi mi ona u kuhinji,
a nijedan vodoinstalater neće mi doći za takvu sitnicu. Takav kakav jesi,
ljubazan i susretljiv, ti bi sigurno već isti dan došao s francuskim ključem
i novom gumicom za pipu i popravio joj to. Ona bi skuhala kavu u znak
zahvalnosti, i eto.
Samo, ja nisam Elvira. Ja bih to mogla samo s nekim do koga mi nije
stalo, koga doživljavam isključivo kao susjeda. Kad mi se netko sviđa,
odmah se zbunim i gubim hrabrost. Pocrvenjela bih kao rajčica da se
upustim u takav razgovor, a tebi bi onda odmah bilo jasno da nije u
pitanju nikakva pipa. A što je najgore, meni pipa u kuhinji zbilja curi.
Kaže se slavina, a ne pipa, sad bi me ispravila Tereza. Svejedno je kako se
kaže, bitno je samo da curi a da ti ja nemam hrabrosti reći ni to ni bilo
što drugo, i da ću zato uvijek čekati da ti napraviš prvi korak, pa makar
se to čekanje otegnulo i ja ostala u stanu koji košta tristo eura iako si to
ne mogu priuštiti.
Danas si došao dosta rano i imao si vrećicu. Iz Lidla. Zahvaljujući
tome što sad znam više o tvojim navikama, mogla sam točno zamisliti
sadržaj te vrećice. Krumpir, kutija jaja, jogurt, koja limenka piva,
cigarete. Ako blagdane planiraš provesti kod kuće, sigurno ćeš se
opskrbiti malo bolje nego inače. Možda kupiš i puricu, mlince, gotovu
francusku salatu, bocu vina, šampanjac za Novu godinu. Ja sam do prije
neki dan planirala pravu blagdansku trpezu, a sad moram paziti na
svaku lipu. Ipak, možda se zainatim. Možda si priuštim kraljevske
blagdane pa ću naknadno razmišljati o tome kako platiti karticu.
Problemi se katkad mogu i odgoditi. Praviš se da ih nema, zguraš ih pod
tepih, i shvatiš da su oni zapravo samo u tvojoj glavi, ako ih tamo pustiš.

***

Zainatila sam se, Ozrene. Tek toliko da znaš. Odlučila sam da ću blagdane
provesti kao čovjek, a poslije što bude. Neću na Badnjak i Božić biti
čemerna, uz grah i krumpir. Bit će za to vremena. Smislit ću nešto. Mogla
bih naći neki dodatni posao poslije praznika. Mogu čistiti stanove
vikendom. Ionako vikendom ne znam što bih sa sobom. Trebala bih i
Zvonka malo pritisnuti. Da mi vrati barem dio duga, mogla bih mirno
platiti stanarinu nekoliko mjeseci unaprijed i ne bih sad bila u ovakvoj
nevolji.
Oprosti što te opterećujem svojim problemima. Neću o njima više.
Jednostavno ću ih zanemariti na neko vrijeme i ponašati se kao da je sve
u redu. Ustvari, već sam počela. Blaženi Diners. Danas kad sam se vraćala
s one tri prekrcane vrećice, nadala sam se da ćeš naići, kao onda kad si
pomogao starcima. Ne vjerujem da bi me pustio da ih sama nosim. Kako
bi to bilo jednostavno! Ja bih ti onda ponudila kavu, a ako ne bi imao
vremena, ispekla bih ti sljedeći dan neki kolač i pozvonila da ti ga
predam u znak zahvalnosti. Evo, to bih stvarno učinila. I blagdani su
dobra isprika za takvu gestu. Onda bi ti meni pozvonio da mi vratiš
tanjur na kojem sam ti donijela kolače. Nakon takve situacije, jutarnji bi
nam pozdravi sigurno postali duži i malo-pomalo stvar bi se mogla
razvijati.
Evo, već jutros sam imala osjećaj da mi želiš nešto teći, da si usporio
na stepenicama kad sam naišla, kao da mi daješ vremena da nešto
kažem. Nadala sam se da ćeš ti progovoriti, da već imaš pripremljenu
rečenicu, ali ili nisi skupio hrabrosti ili sam se ja jednostavno prevarila u
procjeni. Ponekad mi se čini da se radi samo o mojim pustim željama, a
ponekad da ćeš mi jednog dana pozvoniti na vrata kao da je to
najnormalnija stvar na svijetu. Dobro, ne baš da ćeš mi tek tako
pozvoniti, nego da i ti želiš što i ja, samo moraš skupiti hrabrosti. Nije
važno, ima vremena.
Uglavnom... svašta sam nakupovala na povratku s posla. Preksutra je
Badnjak, a ne bih voljela sve u zadnji čas. Ja sam ti inače tip osobe koja
voli isplanirati takve stvari. Stalno radim popise za kupovinu jer mi se
inače dogodi da se vratim iz trgovine bez nečega što mi zbilja treba.
Popis sam napravila na poslu, kad sam odlučila što ću spremati.
Uglavnom, bit će i kolača, i purica s mlincima, i bakalar za Badnjak.
Nisam kupila sušeni bakalar, stvarno ne znam s tim, nego onaj smrznuti
svježi. Ne znam kako nešto može biti smrznuto i svježe, ali tako se zove.
Možda ćeš misliti da sam luda kad tako trošim u ovakvoj situaciji, ali
što imam od života ako se samo brinem i računam na loše stvari. Ako
primijenim Magdinu tehniku, možda će sve biti u redu samo zato što se
ponašam kao da je sve u redu. Brinuti se znači planirati ono što ne želimo,
tako mi je uvijek govorila dok mi je objašnjavala kako to funkcionira.
Vidiš, nisam bez vraga zapamtila tu rečenicu. Sad će mi i te kako dobro
doći.
Recimo, moja mama se uvijek nešto brinula. Brinula se da će je muž
ostaviti, pa ju je ostavio. Brinula se da će se kada zaštopati, pa se
zaštopala. Brinula se da se ja neću udati, pa nisam. Dobro, zasad nisam.
Evo, ona mi je najbolji primjer kako se nije dobro brinuti. O svemu sam ti
tome ja mislila danas dok sam gurala kolica u Konzumu. Uostalom, sutra
može biti potres pa ćemo svi zajedno završiti na ulici i nikome neće biti
važno koliko ima na računu. Možda ni podataka o računima neće biti pa
ćemo svi početi od nule.
Vidjela sam kad si stigao pa znam da si i ti danas obavio kupnju.
Malo sam se naježila kad sam vidjela da su i tvoje vrećice iz Konzuma jer
je vrlo moguće da si kupovao u istom, onom koji nam je najbliži. Da sam
se duže zadržala ili da nisam u kupnju otišla odmah kad sam sišla s
autobusa, možda bismo se i tamo sreli. Čovjek nikad ne zna kad će
pogoditi ili promašiti.
Meni se čini da ja stalno nešto promašujem. Uvijek dođem u krivo
vrijeme ili na krivo mjesto. Tako je od djetinjstva. Od rođenja, zapravo,
jer ja sam čak i s rođendanom promašila. Kad sam htjela slaviti
rođendan, svi bi već bili na moru jer sam se pogodila roditi usred ljetnih
praznika. Onda bi mama rekla Slavit ćemo najesen, kad se tvoji iz razreda
vrate s ljetovanja, ali to bi se do jeseni uvijek zaboravilo. Kristina je bila
pametnija, ona se rodila u svibnju i uvijek bi oko torte okupila cijeli
razred.
Ne promašujem ja samo vrijeme, nego i ljude. Recimo, Zvonko je bio
čisti promašaj. Nije on prvi. Prije Zvonka bila sam u vezi s Mislavom.
Ovisnik o kocki. Reći ćeš da sam glupa, ali nisam imala pojma. Zamisli
kakve sam ja sreće, prvo nalet im na kockara a onda na drugoga koji se
bavi aparatima za kocku. A Mislav je djelovao skroz nedužno. Referent u
kadrovskoj službi Zavoda. Ja sam tek bila počela raditi, a on se odmah
zalijepio za mene. Kolegice ovo, kolegice ono. Pozvao me u kino, i tako,
malo-pomalo, postali mi par. Ja se zaljubila. A onda je on postajao sve
nervozniji. Stalno je nešto bio živčan i izderavao se na mene. Tek sam
poslije saznala da je to bilo zato što je gubio.
Ne bih ti trebala pričati ovakve stvari, ali zašto da uljepšavam?
Ponekad sam ljuta na sebe jer ne slušam intuiciju. Slutim da nešto ne
štima, a nemam se snage oduprijeti. Možda zato sada toliko i vjerujem
svom osjećaju. Mislim, kad si ti u pitanju. Za tebe ni jednog jedinog
trenutka nisam pomislila da nešto ne valja, i sigurna sam da se ne varam.
Osim toga, već pola godine promatram kako živiš i sve što dosad znam o
tebi, iako je to malo, potvrđuje moj dobar osjećaj. I ona mačka, i starci, i
to kako mirno i povučeno živiš. Nemoj misliti da nisam primijetila da se
Ona već pet dana nije pojavila. Ako si i imao nešto s Njom, to je bila samo
prolazna avantura. Tek toliko da znaš, meni je to sasvim u redu. Nisu
bitne one koje ti samo nakratko prođu kroz život, nego one koje ostanu.
Uglavnom, ja imam svoj način da skrenem misli s loših stvari, kao
što vidiš. Ljepše mi je misliti o tebi nego o stanarini, računima i
problemima. Ljepše mi je oprati tvoju čarapu nego cmizdriti u nju.
Zahvalna sam ti što uopće postojiš. Znam da to može zvučati pretjerano,
ali zbilja je tako. Ti si moje svjetlo na kraju tunela, rekao bi sada neki
pjesnik u mojoj situaciji. Ja nisam pjesnik, odnosno pjesnikinja, ali znam
što osjećam.

***

Ne mogu vjerovati da se jutros nismo sreli. Ne znam što ti se događa.

Možda si jednostavno slobodan na Badnjak, a na to uopće nisam
računala jer je radni dan. Prvo sam malo pričekala na trećem katu, ali
onda je na tom katu izašao neki susjed koji je tako sporo pred vrata
iznosio vrećice s povratnom ambalažom da sam jednostavno morala
krenuti dalje da mu ne postanem sumnjiva. Onda sam se ipak, kad se on
spustio i izašao a ja već bila krenula prema autobusnoj stanici, odlučila
vrariti i popeti do tvog kata, kao da sam nešto zaboravila. Više puta, jer
nitko nije naišao. Penjala sam se i opet spuštala i već mi je bilo jasno da
ću propustiti autobus u sedam i dvadeset pet. Znam da je to bilo glupo,
ali nisam si mogla pomoći zato što znam da ćemo sad imati četiri
neradna dana, kad se teško možemo vidjeti.
Ne brini, zakasnila sam na posao samo deset minuta. Inače sam
točna pa nitko nije prigovarao. Svakome se može dogoditi. Čak se i
Franjo suzdržao od komentara, a i bolje mu je da šuti jer on kasni skoro
svaki dan. Vidiš kakav sam ja baksuz, baš danas kad sam ja kasnila on je
došao na vrijeme.
Uglavnom, danas su svi na poslu bili u blagdanskom raspoloženju.
Stranaka je bilo jako malo jer na Badnjak očito dolaze samo oni koji
vjeruju u božićne bajke i da će im se baš za blagdane posrećiti. Tereza je
donijela kolače, a Franjo domaću šljivovicu i svi su bili veseli zbog svojih
planova za četiri slobodna dana, zbog poklona koje će dobiti od najbližih,
zbog poklona koje su oni njima kupili, zbog hrane i kolača, zbog svega
onoga zbog čega se ljudi inače vesele u ovo doba godine. Mene je to sve
prilično deprimiralo. Tek toliko da znaš.
 Tebi ne moram objašnjavati da nemam nikakvih planova. Dobro,
imam planove o tome što ću kuhati i koje ću kolače peći, a sve drugo je
zapravo neizvjesno. Kad su me na poslu ispitivali što ću za blagdane,
rekla sam da ću malo biti kod mame, a malo... dalje im ništa nisam htjela
otkrivati. Samo sam se tajnovito smješkala. Neka nagađaju. Mami sam
rekla da ću biti s tobom. Pa to između tog Ozrena i tebe je ozbiljno kađ ste
skupa za blagdane, komentirala je, kao da je iznenađena da netko uopće
sa mnom hoće nešto ozbiljno. Ponekad je zbilja mrzim. Ne mislim mrzim
u pravom smislu te tiječi, nego onako, ide mi na živce. Kad mi je to rekla,
bila sam zapravo sretna što sam joj počela lagati o tebi jer bih joj inače
ova četiri dana morala, kao, odlaziti u goste, ali bi na mene spalo
pospremanje i pranje gomile suđa poslije svakog obroka, čuvanje malog
Lukasa i još njezino prigovaranje oko svega.
No dobro, neću o tome. Toga ove godine nema, ali ne znam čega ima.
Nadala sam se da ću te jutros sresti na stubištu i valjda sam i ja, barem
podsvjesno, računala na božićnu bajku. Dobro, nisam baš računala da bi
mi rekao Provedimo blagdane zajedno, ali ako sam u pravu da si mi se
zadnji put malo nasmiješio, danas bi možda otišao i malo dalje.
Baš kad sam se nekako pomirila s tim da nije kraj svijeta to što se
jutros ipak nismo sreli, uznemirilo me to što ti nije bilo auta kad sam se
vraćala s posla. Opet sam malo pretjerala s kupovinom jer sam se sjetila
da nemam doma božićni ugođaj pa sam, za svaki slučaj, uzela jedan
minijaturni plastični bor i nešto ukrasa. Bez toga ipak nema Božića.
Nikad ne znaš kad će ti netko pozvoniti i krivo protumačiti činjenicu da
nemaš bor, pogotovo ako se prezivaš kao ja. Uzela sam i vjenčić za vrata.
Već ih svi susjedi imaju, a ne želim da me netko ogovara jer ga ja nemam.
Uzela sam i još neke stvari za kolače i kad sam se tako prekrcana vraćala
doma, a vraćala sam se kasnije nego inače jer smo poslije posla imali
mali domjenak pa sam se onda još u dućanu zadržala, nadala sam se,
opet valjda podsvjesno, da si doma, da ćeš me vidjeti s prozora i izaći da
mi pomogneš, recimo. Kad sam vidjela da ti nema auta, zabrinula sam se.
Mislila sam da ne radiš danas jer jutros nisi izašao, ali ipak si nekamo
otišao, a ja mogu samo nagađati. Ne volim nagađati. Mislim, volim ja
nagađati o lijepim stvarima, ali kad vidim da te nema, odmah imam neke
loše scenarije.
Sve sam ih premotala u glavi. Nije ti bilo dobro, pa si otišao doktoru.
Otputovao si za blagdane. Otišao si ih provesti kod Nje. Otputovao si
nekamo s Njom. Otputovao si nekamo s nekom drugom. Odselio si se dok
sam ja bila na poslu. Umrla ti je mama pa imate karmine. Imao si sudar.
Slomio si nogu dok si silazio pa te susjed tvojim autom odvezao u
bolnicu. Prodao si auto pa sad više nikad neću znati jesi li kod kuće osim
ako ne budem stalno dežurala na prozoru.
Vidiš kako ja daleko odem kad se prepustim negativnim
pretpostavkama. No dobro, ipak sam se ubrzo trgnula i odlučila da ću
razmišljati pozitivno. Uostalom, Badnjak je, trebalo je spremiti onaj
bakalar. Ovako sam mislila: spremit ću ga, a ako se do tada ne vratiš,
ostavit ću i tebi tvoj dio pred vratima. Ako se vratiš, pojest ću ga sama.
Neće mi biti ni prvi ni zadnji put da sam pojela duplo. Poslije praznika
ionako idem na dijetu, tako da se mogu sad malo opustiti. Kakav bi to,
uostalom, blagdanski hedonizam bio ako bih se time opterećivala.
Bakalar sam jutros stavila u običan frižider pa se odmrznuo. Tereza
mi je savjetovala da svaki komad stavim u jastučić od aluminijske folije,
malo ga namažem maslinovim uljem, ružmarinom i kurkumom i onda
pečem u pećnici. Dok se to peklo, skuhala sam blitvu s batatom. Kupila
sam onaj narančasti i na kraju je stvarno sve divno izgledalo - narančasti
batat, zelena blitva i bijeli bakalar. Baš efektna kombinacija.
Kad sam vidjela da te još nema, odlučila sam riskirati. Omotala sam
posudu vrećicom za slučaj da nekoga sretnem na stubištu. Ovaj put ti
nisam ništa napisala. Srela sam samo neku djecu pa nije bilo problema
jer njih ionako ne zanima što odrasli na stubištu nose u vrećicama.
Uglavnom, ostavila sam ti jelo, otrčala natrag u svoj stan, odahnula i
zauzela poziciju kraj prozora. Mislim, tamo sam jela svoj bakalar i mislila
kako će biti lijepo kad zatekneš jelo pred vratima jer je stvarno dobro
ispalo.
Poslije sam okitila svoj borić. Majušan je ali simpatičan, sigurna sam
da bi ti se svidio. Onda sam krenula peći vanili-kiflice, ali nisam se uopće
mogla koncentrirati. Bila sam ljuta na sebe, jer tko peče kolače na sam
Badnjak i još tako kasno navečer. Naravno da kiflice nisu dobro ispale.
Malo su popucale, a tijesto nije bilo baš prhko nego više tvrdo. Da su
ispale kako treba, mogla sam i tebi ostaviti desetak komada za desert uz
bakalar, ali s ovima se ne bih sramotila.
Palo mi je na pamet da si možda otišao na polnoćku, ali ipak nekako
sumnjam jer si jedan od rijetkih u našem ulazu koji nemaju vjenčić na
vratima pa mislim da ipak ne držiš do tih stvari. Osjećala sam se glupo
jer sam znala da je jelo još na tvom pragu, a kad se vratiš, već će proći
ponoć i više neće biti Badnjak nego Božić. Da se nisam bojala da ću sresti
susjede koji su krenuli u crkvu, otišla bih po to i pravila se da ništa nije
bilo, ali stalno sam čula glasove na hodniku. Onda je došla ponoć i čulo se
samo pucanje, čak i u stubištu. Tad me bilo još više strah izlaziti.
 Uglavnom... ne mogu se pohvaliti Badnjakom za pamćenje, kao što
vidiš. Sretan ti Božić, Katarina, rekla sam sebi u ponoć, kad već nije bilo
nikog drugog da mi to kaže, i otišla u svoj škripeći krevet sanjati o
ljepšim danima.

***

Sretan ti Božić, Ozrene. Ja ne mogu reći da mi je baš bajno počeo. Zamisli

kako mi je bilo kad sam ujutro vidjela da ti nema auta i shvatila da je
bakalar proveo noć pred tvojim vratima. Uspaničila sam se jer sam
pomislila da ćeš se vratiti gladan, a ni bakalar ni batat ne mogu biti dobri
nakon što su cijelu noć bili izvan frižidera. To bi čak moglo biti i opasno
za zdravlje. Znala sam da se moram spustiti i maknuti posudu prije nego
se ta katastrofa dogodi, ali nikako se nisam mogla odlučiti jer sam stalno
čula glasove na hodniku. Na koncu sam se prestala mučiti time i
odustala. Ako danas nađeš taj bakalar, znat ćeš da je od jučer i nećeš
valjda biti toliko lud da ga jedeš. Osim toga, bakalar se ionako ne jede na
Božić nego na Badnjak.
Naravno da se pitam gdje si. Obećala sam sebi da se neću prepustiti
groznim pretpostavkama pa sam se nastojala zaokupiti svim i svačim.
Naravno, bilo je posla oko purice s mlincima. Nemoj mi se smijati, molim
te, ali ja sam kupila cijelu puricu. Znam, znam, bio bi mi dovoljan i jedan
zabatak jer sam sama, ali kakav bi to Božić bio bez purice u komadu, s
hrskavom rumenom koricom. Dobro je to što je pečenu možeš staviti u
frižider i jesti danima, tako da računam da nisam na gubitku. Osim toga,
nikad ne znaš kad će netko naići.
Baš kad sam polijevala puricu, koja se pekla već dva sata, zvonio mi
je mobitel. Pomislila sam kako sam trebala nazvati mamu prva, jer ona
uvijek komplicira oko toga tko je koga prvi nazvao da nešto čestita.
Naravno da mi je to nabila na nos. Evo, zovem ja svoju kćer da joj čestitam
Božić kad već ona ne zove mene. Bila sam ljuta na sebe što to nisam
obavila ranije, ali i zato što sam joj se počela ispričavati i objašnjavati da
sam, eto, baš mislila nazvati. Tek je bilo podne i imala sam osjećaj da me
preduhitrila pozivom samo zato da mi može očitati bukvicu. Rekla sam
joj da sam kod tebe i da mi nije baš zgodno dugo razgovarati. Pa svratite
popodne na kolače, predložila je. Kako da ne. Čak i da je to moguće, teško
bih se odlučila izložiti te njezinu procjenjivanju. Vjerojatno bi ti odmah
našla sto mana, a sasvim sigurno bi se pobrinula da ti saznaš sve loše o
meni. To mi je radila sa Zvonkom. Stalno je prepričavala neke priče iz
mog djetinjstva u kojima sam ja bila ili nespretna, ili neposlušna, ili
nesnalažljiva. Uglavnom, problemarična.
 I tebe bi sigurno ispitivala o poslu i ne bi se ustručavala saznati
koliko zarađuješ, imaš li kakvu nekretninu na moru i je li stan u kojem
živiš tvoj ili je opterećen kreditom. Onda bi se raspitala tko su ti roditelji,
braća i sestre, čime se bave i ima li u tvojoj obitelji neka povijest bolesti
zbog koje treba biti na oprezu. Možda bi već mene preko telefona počela
ispitivati o svemu tome da nisam rekla da sam kod tebe.
Onda je sestra uzela telefon da mi čestita, ali i to mi je prisjelo jer
sam shvatila da se od mene očekuje da donesem poklone. Kao, mali
Lukas je pitao što je kupila teta. Teta nije kupila ništa. Teta je zauzeta i
siromašna. Mislim da ću im na koncu zbilja reći za stanarinu jer svi od
mene nešto očekuju, a nitko ne pita kako mi je i uspijevam li sastaviti
kraj s krajem. Kristina navodno mami plaća režije zato što živi kod nje,
ali što su režije u odnosu na tristo eura plus režije koje ja moram
izmišljati svaki mjesec.
Opet te opterećujem suvišnim stvarima. Oprosti, neću više, pogotovo
ne na Božić. Ne bih trebala ni o tome kako sam se loše organizirala za
blagdane da ne pomisliš da sam i inače tako smušena. Jučer sam mislila
kako ću danas ispeći londonere, ali tek mi je jutros palo na pamet da će
pećnica biti zauzeta puricom pa onda mlincima. Naravno da kolače treba
ispeći prije blagdana, ali ja sam prekasno odlučila da ću ipak imati
blagdansku trpezu pa ništa nisam stigla napraviti kako treba. Inače
vodim računa o takvim stvarima. Tek toliko da znaš. Sve mi se
poremetilo, a od toga postanem uznemirena jer volim da sve bude na
vrijeme.
Onda mi je došla poruka zbog koje sam imala još jedan razlog biti
uznemirena. Baš sam bila prelila mlince masnoćom od pečenja kad se
mobitel oglasio. Svaka minuta sretna ti bila, svaka ti se želja ispunila. Za
blagdane, nek te sreća prati, ljepše želje ne mogu ti dati. Sretan ti Božić!
Zvonko.
Skoro mi je mobitel ispao. Zbilja ne znam što mu je sad odjednom.
Ovo nam je drugi Božić da nismo skupa, a prošle godine nije mi čestitao.
Buljila sam u tu poruku i pokušavala shvatiti o čemu se radi jer znam da
Zvonko nikad nije bio pjesnički nastrojen i da ne mari previše ni za
običaje ni za kulturu čestitanja. Zaključila sam da je vjerojatno istu
poruku poslao svima u imeniku, ali to onda znači da još uvijek nije
izbrisao moj broj. Moguće je da ga je Magda natjerala da ljudima čestita
Božić, ali moguće je i da ga je natjerala da čestita meni. Vjerojatno se
bore s osjećajem krivnje, ili se barem ona bori s tim. Možda su svima
poslali poruku na kraju koje stoji Zvonko i Magda, a onda izbrisali Magda
u poruci koja ide meni jer su zaključili da bi to ipak bilo malo previše.
 Izludilo me razmišljanje o tome. Ne shvaćam što sad hoće i zašto me
uznemiruju. Skoro su mi mlinci zagorjeli jer sam dugo sjedila i
razmišljala trebam li na to odgovoriti. Ako odgovorim, mislit će da mi je
drago zbog čestitke, a nije. Ako ne odgovorim, mislit će da sam
nekulturna i ogorčena. Ovo prvo nisam, ovo drugo možda ipak jesam.
Ako odgovorim, tebi bi to moglo izgledati kao da se dopisujem s bivšim.
To nikako ne bih htjela. Ako ne odgovorim, on bi mogao biti ljut pa me
ignorirati kad zatražim svoj novac natrag. Zamisli u kakvom sam se
problemu našla.
Onda sam bila napisala Hvala, također, pa sam to izbrisala. Zvuči
ljutito i uvrijeđeno a ne kao božićna čestitka. Bolje ništa nego to. Onda
sam bila napisala Drago mi je da si me se sjetio jer vjerujem da onda imaš
na umu i dug koji mi moraš vratiti, pa sam i to izbrisala. Ne možeš
nekome na Božić spominjati novac i dugove. Onda sam zaključila da neću
odgovoriti ništa, ali nisam se mogla osloboditi osjećaja da bih ipak
trebala. Š to sam više mislila o toj poruci, sve mi se više činilo da je to
možda provokacija. Možda su je zajedno napisali i onda se smijali
čekajući moj odgovor.
Pitala sam se gdje provodiš Božić i mislila kako bi bilo lijepo da si tu
i da mi pomogneš odlučiti trebam li odgovoriti Zvonku. Ali nisi.
Udvoje je sve lakše. Naravno, pod uvjetom da je druga osoba ona
prava. I da ste zajedno.

***

Jučer mi je dan ispao tako bez veze da nisam više imala volje ni s tobom
razgovarati. Zamisli jednu usamljenu tridesetsedmogodišnjakinju kako
na Božić sama samcata sjedi pred cijelom pečenom puricom. Bivši joj
pošalje poruku koja je optereti i pokvari joj dan, a budućega nigdje na
vidiku.
Naravno da sam se prežderala. Naravno da sam još i londonere
ispekla popodne i da sam i njih pojela previše, a nisam poštedjela ni
vanili-kiflice iako su bile tvrde. Naravno da sam se cijelo vrijeme
opterećivala time da bih trebala otići dolje po bakalar pred tvojim
vratima i naravno da nisam otišla. Sigurno se već usmrdio pa ga je
možda i netko od susjeda bacio. Još bi taj bakalar mogao izazvati paniku
u zgradi. Zbog posude koju već treći dan netaknutu viđaju na hodniku,
susjedi bi mogli posumnjati da je u stanu leš, a smrad sad već
pokvarenog bakalara ohrabrio bi takva nagađanja. Predsjednik kućnog
savjeta pozvao bi policiju, onda bi predstavnici zakona lupali i zvonili na
tvojim vratima, a kad se ne bi javio, možda bi i provalili jer bi im bilo
čudno zašto ti netko ostavlja smrdljivu ribu pred vratima ako te nema.
Ako nisi preuzeo jelo, to je njima znak da unutra nešto ozbiljno nije u
redu. Netko iz obitelji znao bi da nisi kod kuće, kao i bilo tko drugi s kim
si dovoljno dobar da ti kuha. Možda ipak ne bi provalili, nego bi samo
odnijeli posudu u postaju pa u laboratorij na analizu. Otisci prstiju učas
bi ih doveli do mene i onda bih im ja trebala objasniti čemu taj potez s
bakalarom koji je uznemirio susjedstvo, i gdje si ti. Ja gospodina Kovača
ne poznajem, to je bio moj anonimni dar za Badnjak, rekla bih im, a oni bi
me, naravno, sumnjičavo odmjeravali i cinično komentirali kako sam
mogla smisliti i bolji izgovor. Dok bi se iz bakalara u laboratoriju
pokušavale izvući otrovne supstance koje sam ti „podmetnula”, oni bi me
ispitivali „o nama” ne bi li otkrili motiv zbog kojeg sam te htjela
„otrovati” ili onesposobiti. Možda bi mislili da sam ogorčena ostavljena
ljubavnica koja se sveti jer si našao drugu, s kojom si lijepo nekamo
otputovao za blagdane. Ja nisam znala da ćete otputovati, pa sam vam
podmetnula, u najmanju ruku, salmonelu. A salmonela se sasvim lijepo i
sama mogla razviti u onoj posudi u posljednja tri dana.
Vidiš kako ja daleko odem kad zamišljam razvoj situacije u kojoj sve
radi protiv mene. I samu sam sebe ovaj put nadmašila. Zaključila sam
kako moram, kad-tad, otići po taj bakalar.
Kad sam izgubila svaku nadu da ćeš se pojaviti, sjela sam pred
televizor i gledala „Divan život”, kao i svake godine na Božić, a to me
samo još više rastužilo. Shvatila sam da ja, za razliku od Georgea Baileyja
iz filma, nikome ne bih nedostajala. Da skočim s mosta, samo bi nekoliko
ljudi primijetilo da me nema, a neki bi čak osjetili i olakšanje. Recimo,
Zvonko koji više nikome ne bi dugovao novac. Magda koja ne bi morala
strepiti hoće li me negdje sresti. Po mome bi se životu mogao snimiti
„Grozan život” - tako sam mislila sinoć kad sam uplakana otišla na
spavanje. Baš me bila spopala tuga i jad i nisam se dugo mogla smiriti ni
zaspati.
Danas sam odlučila da ću biti bolje. Možda si ti moj Clarence, tko
zna. Kažu da svatko ima anđela čuvara pa zašto onda i ja ne bih imala
svog. Možda je sama činjenica da si se pojavio u mom životu, da živimo u
istoj zgradi, da se srećemo ujutro na stubištu, da sam nakon dugo
vremena nekoga uopće primijetila - znak da će sve krenuti nabolje.
Istina, bilo bi mi puno draže da si i ti sad dolje u svom stanu, sam kao i ja,
nego da se mučim nagađanjima gdje si. Da si kod kuće, meni bi se na neki
način činilo da provodimo blagdane zajedno, bez obzira na te podove i
stropove između nas. Ali, znam da ćeš se vratiti pa neću komplicirati.
 Jer, vidiš, danas sam došla do jednog važnog zaključka. Da tebi nije
drago da se ujutro srećemo, da ti idem na živce i ja i to naše
pozdravljanje na stubištu, da me želiš izbjeći, ne bi više izlazio u to
vrijeme. Dovoljno je da kreneš pet minuta ranije ili kasnije pa da se
mimoiđemo. Ali ne. Ti zaključavaš vrata pola minute prije sedam i
petnaest. Znaš da ja tada nailazim, i očito nemaš ništa protiv. Ako nemaš
ništa protiv, znači da ti se to možda čak i sviđa. Eto, malo logike nikoga
nije ubilo, a složit ćeš se sa mnom da je moj zaključak toliko logičan da
logičniji ne može biti.
Kad sam pojela komad jučerašnje purice, sjela sam na kauč i listala
novine koje su mi ubacili u sandučić, a u njima je bio horoskop za
sljedeću godinu. Ti vjerojatno, kao i svaki pravi muškarac, ne vjeruješ u
te stvari. Mi žene volimo pročitati. Uglavnom, pisalo je da su rakovima u
prvom mjesecu idealni aspekti za ljubav i početak nove veze, a ja sam
rak. Ne znam koliko znaš o tome, ali račice su ti brižne i tople žene koje
vole paziti, maziti i razmaziti svog muškarca. Ne govorim to zato da bih
se hvalila, tako piše u svim astrološkim opisima znakova. Evo, još uvijek
imam onaj koji mi je Elvira isprintala na poslu jednom kad mi je
objašnjavala kako Zvonko i ja nismo dobra kombinacija jer je on nestalni
i nemirni blizanac. E pa tamo za račice piše Muškarca kojeg izabere za
svog idealnog partnera čuvat će, brinuti se za njega i biti mu istinska
podrška u svim životnim izazovima, a ja sam ti stvarno takva.
Ne znam koji si ti znak, ali bilo bi idealno da si riba. Kažu da su rak i
riba kao stvoreni jedno za drugo. Muškarac riba voli se emotivno osloniti
na svoju partnericu i želi da ona bude ta koja će ga hrabriti, što znači da
bismo bili savršen spoj. Dobro, ne bi bilo loše ni da si bik. Bikovi su
staloženi i imaju se potrebu skrasiti uz jednu osobu, a obitelj im je
najvažnija. Brižni su i dobroćudni, što sam kod tebe već više puta
primijetila ovako izdaleka. Oni su i veliki hedonisti, a po tvojoj vreći za
smeće čini se da toga kod tebe ima. Nama račicama to odgovara jer se
volimo brinuti za potrebe svog partnera. Ako si bik, onda je ostavljanje
hrane pred tvojim vratima bio pun pogodak.
Uglavnom... meni je svejedno jesi li riba ili bik. Ma svejedno mi je i
ako si neki drugi znak, ja sam prilagodljiva. Znaš, kad sam čitala o
ribama, svidjelo mi se i ono što piše o tome kakvi su ljubavnici. Nježni i
nenametljivi, tako je pisalo. E, vidiš, baš to je ono što meni treba. Nije
lijepo da ti otkrivam intimne detalje, ali sa Zvonkom mi nije bilo lijepo.
On je divlji, neobuzdan, žestok, a bogme i sebičan ljubavnik. Nemoj to
shvatiti kao ogovaranje. Neke žene to vole i vjerojatno bi uživale, ali
meni treba nešto sasvim drugo. Nije on kriv, nego jednostavno nismo bili
kompatibilni.
 Evo, na primjer, oni njegovi kaktusi. Imam ih tri i sva tri su falusnog
oblika. To ti je Zvonko. Sram me je da ih još uvijek imam. Kad sam se
useljavala u ovaj stan, kao da sam se još uvijek podsvjesno nadala da će
se on jednog dana predomisliti i moliti me da mu se vratim pa sam valjda
računala da će biti nezgodno ako me upita gdje su. Vidiš kakva sam ja. Na
kuhinjskom prozoru još uvijek držim ta tri falusna podsjernika na
čovjeka koji me u svakom pogledu iznevjerio. Nemam ih petlje baciti,
iako mi se gadi pomisao na to da sam jednom spavala s monstrumom
koji mi ih je darovao.
Bez veze, sad sam se zacrvenjela kao da me možeš čuti. Ne znam
kako sam uopće skrenula u ovu temu, ali kad je žena usamljena, svašta
joj pada na pamet, a pogotovo joj pada na pamet kako bi joj moglo biti
lijepo s nekim tko joj se sviđa. Mislim, lijepo u krevetu. Oprosti ako sam
preizravna. Mislim, jesam sramežljiva, ali to ne znači da nisam i ja od
krvi i mesa. Tek toliko da znaš. No pustimo to. Ima vremena. Ono sve što
znaš o meni, to je stvarno tako malo, u dvije riječi sve bi stalo, rekao bi
sada Arsen. E, vidiš, to je zapravo naša pjesma. Pjesma o nama.

***

Zbilja nisam normalna. I dosta mi je svega. Ozrene, navila sam sat na tri
ujutro. Zbog bakalara pred tvojim vratima. Znala sam da ga moram
skloniti ako već nije netko drugi, a nisam se usuđivala u vrijeme kad
mogu nekoga sresti pa mi je ovo bilo jedino rješenje. Obula sam se i
obukla kaput preko spavaćice, uvjerila se da ti auto još uvijek nije na
parkiralištu i spustila se do drugog kata. Mislila sam da će svuda biti
mrtva tišina, ali nije. U stanu do tvog bilo je vrlo živo. Tamo se okupilo
neko veće društvo i prvi put sam pomislila da je bolje da nisi kod kuće -
jer da jesi, teško da bi mogao spavati uz tu galamu.
Bakalar je još uvijek bio tamo, i zamisli, poklopac na posudi bio je
otvoren. Smrdjelo je kao u kanalizaciji. Vjerojatno je netko od gostiju iz
susjednog stana bio znatiželjan, što mogu razumjeti, ali ne mogu
razumjeti da taj netko barem nije vratio poklopac na mjesto, pogotovo
nakon što je nanjušio da se hrana pokvarila. Ljudi su stvarno
neodgovorni.
Srećom, nitko me nije vidio. Samo bi mi još trebalo da je netko iz tog
stana izašao i uhvatio me na djelu, to bi stvarno bilo neugodno. Vidiš što
ti meni radiš, Ozrene? Vidiš li što mi radiš? A ja tamo, u tri sata ujutro,
mislim kako bi tebi bilo da moraš spavati pored te buke, a ne kako je
meni u toj glupoj situaciji.
 Ne znam što mi se to noćas dogodilo, ali moram ti reći da mi je malo
pukao film. To šuljanje po stubištu usred noći me stvarno ponizilo. Dolje
sam hodala na prstima, a natrag sam se penjala preskačući po nekoliko
stepenica odjednom. Kad sam ušla u svoj stan, mislila sam da će me
strefiti infarkt. Srce mi je bilo u grlu. Nemam ja kondicije za takvu
gimnastiku, a bogme ni živaca za takav stres. Leđima sam se naslonila na
ulazna vrata i pokušavala se smiriti; onako sa smrdljivom posudom u
rukama i na rubu suza. Eto, tako je bilo. Neću te poštedjeti ružnih
pojedinosti.
Onda sam morala smisliti što ću s bakalarom. Smeće nije dolazilo u
obzir jer bi onda kod mene smrdjelo. Jasno ti je da balkon nemam jer ga
nemaš ni ti, a u to doba noći strah me je iznositi smeće. Mogla sam sve
zavezati u vreću zajedno s posudom, dobro poklopljenom, ali bilo mi ju
je žao baciti jer sam je masno platila kako bih ti jelo mogla servirati u
nečemu pristojnom. Da, zbog tebe sam je kupila ako nisi dosad shvatio.
Na kraju sam istresla hranu u zahod, ali morala sam čekati da se
vodokotlić deset puta napuni kako bi sva hrana otišla u odvod. Komadi
bakalara i batata su zapinjali, a previše je smrdjelo da bih to pasirala i
raskomadala prije bacanja u zahod. Užas. Bila je to prava noćna mora u
budnom stanju. Ne znam jesam li se ikad u životu osjećala jadnije. Tek
toliko da znaš.
Kad sam sve prozračila i napokon legla, već je bilo prošlo četiri.
Ali zaspati nisam mogla. Bila sam ljuta i na sebe i na tebe. Pitala sam
se što mi je bilo da se tako izlažem i budim usred noći zbog nekoga tko
mi već šest mjeseci nije u stanju reći više od Dobro jutro. Zbog nekoga
tko odlazi i dolazi kad mu se prohtije, tko ovako nestane na nekoliko
dana a da ja nemam pojma gdje je. Zbog nekoga tko dovede u stan ženu
koja prenoći, a onda se poslije toga ponaša kao da ništa nije bilo. Zbog
nekoga tko se uopće ne pita kako ja provodim blagdane, je li mi teško i
jesam li možda zbog njega kupila crveni kaput, promijenila frizuru, kitila
stan za Božić, pekla cijelu puricu i dvije vrste kolača unatoč siromaštvu, i
počela se ponašati kao naivna šiparica koja još vjeruje u princa na
bijelom konju.
Ovo više ovako neće ići, Ozrene. Ja moram znati. Jednostavno moram
imati neki znak vodi li ikamo ovo između nas dvoje. Toliko toga riskiram
s tobom, a možda je sve uzalud. Evo, Zvonku još uvijek nisam odgovorila
na poruku. Nisam zbog tebe. Možda je ta njegova poruka bila znak da mu
nedostajem, da me želi vidjeti. Znam da sam ti se stalno tužila na njega,
ali nitko nije savršen. Meni je Zvonko možda - naravno, pod uvjetom da
je ta poruka stvarno nešto značila - zadnji vlak. S tobom mogu ovako još
godinama, a na kraju se može ne dogoditi ništa. Sa Zvonkom bih barem
znala na čemu sam. Osim toga, kad bi mi se vratio, vjerojatno bi zbog
osjećaja krivnje što me onda varao i ostavio bio puno bolji prema meni.
Nemoj sad ovo shvatiti kao ucjenu. Ništa ja tebe ne tjeram, samo ti
kažem kako stvari stoje. Tek toliko da znaš. Naravno, možda je sve to sa
Zvonkom potpuni promašaj, ali možda je i ovo s tobom. Već znaš, pričala
sam ti, kako sam dobra u promašajima. E, pa malo mi ih je dosta. Imam i
ja svoje granice.
Osim toga, tu je i stan. Meni je sto eura veća stanarina ogroman
mjesečni izdatak, a spremna sam ga plaćati samo da ti ostanem blizu. A
zašto, pitam se. Ja se mogu dovesti na rub egzistencije i odricati se svega,
a ti već sutra možeš pozvati Nju da se useli k tebi, ili se možeš odseliti -
ne samo iz naše ulice nego u drugi grad, državu, na drugi kontinent.
Može se sutra pred našom zgradom zaustaviti svatovska kolona iz koje
ćete vas dvoje izaći kao muž i žena, Ona u vjenčanici i ti u odijelu, a ja bih
trebala s prozora gledati kako je na rukama unosiš preko praga u
haustor. Nakon svega.
Stvarno sam glupa. Trebalo bi me negdje izložiti kao jedinstven
slučaj naivnosti i gluposti, kao primjer drugima što se sve ne smije raditi
želiš li u životu sačuvati dostojanstvo.
Zapravo sam sretna da sam ti skuhala taj bakalar, da si nekamo
otputovao i da je stajao pred tvojim vratima dovoljno dugo da me taj
smrad otrijezni i da shvatim kako stvari zapravo stoje. Jer da si ga na
Badnjak uzeo i vratio mi čistu posudu, ja bih i dalje lebdjela na krilima
svoje iluzije i tko zna koliko bih još vremena, emocija, energije i novca
uložila u nas prije nego bih shvatila da ulažem samo ja.
Sva sreća da gazdi još nisam bila rekla što sam odlučila. Odmah
poslije Nove godine javit ću mu da otkazujem stan i počet ću tražiti
drugi. Gledat ćeš me kako se odseljavam. Tempirat ću selidbu u vrijeme
kad sam sigurna da si kod kuće. Neće to biti kamion jer nemam ni
namještaj ni puno stvari, ali po kutijama i vrećama znat ćeš da odlazim.
Možda ćeš tada pomisliti Pa to je žena s kojom se svako jutro pozdravim
na stubištu, pa reći nešto u stilu Bit će čudno bez vas ujutro. Vjerojatnije
je da nećeš reći ništa, ali nikad se ne zna. Mogao bi, koliko te ja
poznajem, ponuditi pomoć pri nošenju stvari. Kad bi vidio da nosim,
recimo, neku veću kutiju, teško da bi prošao pored mene i pravio se lud.
Možda uopće ne bi pomogao zato što sam to ja, nego zato što bi pomogao
svakome u takvoj situaciji.
 Vidiš, nikako čovjek s tobom ne može znati na čemu je. A ja volim
znati na čemu sam, Ozrene. Ne kažem da se takve stvari događaju preko
noći, ali ovdje govorimo o mjesecima. Tek toliko da znaš.

***

Uglavnom, Ozrene, ja ti odlazim. Kad javim gazdi što sam odlučila, imam
još dva tjedna da se iselim, a javit ću mu na Staru godinu jer želim sve
svoje promašaje ostaviti u ovoj godini.
Prespavala sam sve ono o čemu sam jučer razmišljala i zaključila da
je selidba jedino razumno rješenje. Ne mogu ostati u tako skupom stanu
samo da bih dočekala neki tvoj potez, koji možda nikad neću dočekati.
Znam ja prihvatiti poraz. Znam da se ne moram svakome sviđati. Možda
jednostavno nisam tvoj tip. To je sasvim legitimno. Možda čak i jesam
tvoj tip, ali si ti presramežljiv da napraviš prvi korak - a ja sam
prekonzervativna da ga napravim umjesto tebe. Možda jednostavno
nismo suđeni jedno drugome. Ili, još gore, možda jesmo pa ćemo to
upropastiti.
Ali moram ti reći da sam razočarana. I da mislim da ovo nije lijepo
od tebe. Na neki način davao si mi lažnu nadu. Mogao si me izbjegavati,
mogao si me navesti da mislim kako me ne želiš ni sresti na stubištu
ujutro, a kamoli nešto više - ali ne. Zaključavao si vrata pola godine
uvijek u isto vrijeme, u vrijeme za koje si znao da je i moje vrijeme. Pojeo
si hranu koju sam ti ostavljala, ako izostavimo onaj bakalar, ali se nisi ni
potrudio saznati jesam li to bila ja. Jeo si kao da se to podrazumijeva.
Sigurno si me vidio svakoga jutra kako čekam na autobusnoj stanici, ali
nisi se nijednom sjetio ponuditi da me povezeš, pitati idemo li možda u
istom smjeru, čak ni kad je pljuštala kiša ni kad je padao snijeg. Čak ni
kad si vidio da kisnem jer mi je vjetar raznio kišobran i izvrnuo ga
naopako. Ovo ti nisam dosad spominjala, ali sam zapamtila. Da je bilo
drukčije, već bih to bila zaboravila, a ovako ne mogu. Imam i ja
dostojanstvo, Ozrene. Tek toliko da znaš.
Već četvrti dan za redom jedem puricu. Svakome bi dosadila. Danas
sam odvojila preostalo meso od kostiju i začinila ga na salatu, s tvrdo
kuhanim jajima i grahom iz konzerve. Zapravo uopće nije bilo loše, ali ja
sam i na tu salatu bila bijesna. Ustvari, budimo realni, nije salata ništa
kriva - bila sam bijesna na tebe. Došlo mi je da sve one oglodane kosti
stavim u najobičniju plastičnu posudu i ostavim ti ih pred vratima, i to
nagurane u tvoju čarapu. Naravno, nisam to napravila, ali malo mi je
falilo. Bilo bi zanimljivo vidjeti tvoj izraz lica kad, umjesto finog jela
kojemu si se ponadao, u posudi nađeš samo svoju čarapu s hrpom
kostiju. Uz kosti bi ti trebalo ostaviti poruku Ovo smo mogli zajedno
pojesti, pa se ti misli tko je to mi. Bilo bi još uzbudljivije da Ona dođe s
tobom pa da tu poruku protumači kao postojanje druge žene, ljubavnice
koju si joj zatajio. Čarapa koju si „zaboravio kod mene” bila bi dodatni
dokaz. Još biste se mogli posvađati zbog mene, pa da lijepo
kompletiramo cijelu ovu glupu situaciju. Sad neću prešutjeti ni to da bi
mi najveći užitak bio da čujem kako se svađaš s Njom zbog mene. Tako
bih dobila barem nešto. Barem privid da sam u tvom životu odigrala
neku ulogu.
Da, Ozrene, zeznuo si ono mi. To mi moglo je biti nešto posebno, a na
kraju smo zbog tvoga oklijevanja mi ostali samo dvoje ljudi koji svakoga
jutra na stubištu jedno drugome kažu Dobro jutro. E pa nakon stotinjak
tih Dobro jutro bilo bi lijepo čuti i jedno Laku noć. Dosadilo mi je govoriti
Laku noć golubovima na prozoru spavaće sobe.
Nisam vidjela kad si stigao večeras, samo je auto u neko doba
osvanuo na parkiralištu. Možda si čak stigao s Njom, ali to sad uopće više
nije važno. Više me ne zanima ima li koga u tvome krevetu. Među nama
je ionako gotovo. Mi smo prošlost, Ozrene, čak i samo kao dvoje ljudi koji
se svakog jutra pozdravljaju u prolazu. Pozdravljat ćemo se još dva
tjedna, a onda ni to slabašno mi više neće postojati.
Danas mi je prvi put bilo žao da nemam internet u stanu. Htjela sam
odmah pregledavati oglase za stanove jer mi se čini da ovdje više ne
mogu izdržati ni sekundu. Iselila bih se još noćas da imam bilo kakvu
alternativu. Možda ti to nije tako izgledalo, ali znaj da i Katarina
Bauković ima svoje granice strpljenja.
I da znaš, danas sam odgovorila Zvonku na poruku. Hvala, i tebi sve
najbolje, tako sam mu napisala. Nije mi još odgovorio, ali važno je da ga
nisam ignorirala i da sam ga podsjetila da sam tu negdje i da ne odbijam
komunikaciju. Ignoriranje je, to bi ti netko trebao objasniti, najteži oblik
nepristojnosti. Tek toliko da znaš.
Budući da ja nisam nepristojna, sutra ujutro radije ću zakasniti ili
krenuti ranije da te izbjegnem. Sto puta je bolje da se pitaš gdje sam
nego da u mom držanju primijetiš koliko sam ljuta. Osim toga, vrijeme je
da se i ti malo pitaš gdje sam ja, čisto da vidiš kako je meni s tobom
stalno. Očito ima nešto u onome što mi je Elvira objašnjavala, da
muškarac gubi interes za ženu ako mu je stalno dostupna i na
raspolaganju. E pa, dragi moj, to će se sada promijeniti. Samo gledaj.
Imam puno ideja kako bih te mogla navesti da razmišljaš o meni.
Recimo, kad vidim da se vraćaš s posla, mogla bih već spremna i
dotjerana, u visokim petama i crvenom kaputu, sići niza stube kao da
žurim na večernji izlazak. Ili, na primjer, glumim da s nekim pričam na
telefon dok izlazim, tako da ti čuješ svaku riječ. Kao, govorim jako tiho,
ali znam da ćeš sve razabrati jer u stubištu sve odjekuje. Ma ljubavi, ti
odluči, meni je divno sve što skuhaš, tako nešto bih mogla reći, čisto da me
počneš doživljavati kao ženu koja je vrijedna toga da joj muškarac kuha
večeru. Onda bih se još mogla onako malo sramežljivo zahihotati, kao da
je muškarac s druge strane najavio što namjerava sa mnom poslije te
divne večere koju mi je skuhao. Kladim se da nakon toga ne bi mogao ne
razmišljati o meni.
Vidiš kako kasnim s dobrim idejama. Sad, kad je sve gotovo, kad te
mrzim i kad sam se odlučila odseliti, padaju mi na pamet ovakve stvari.
Nije važno, možda ću ih isprobati u nekoj novoj zgradi, s nekim novim
susjedom koji će, za razliku od tebe, imati petlje progovoriti. Bilo ti
široko ovdje, u našem stubištu. Ž elim ti da se u moj stan useli neka
visoka, atraktivna plavuša dugih nogu i impresivnih sisa za kojom ćeš
izgubiti glavu, a koja će te ignorirati onako kako si ti ignorirao mene.
A sad idem golubovima na prozoru reći Laku noć. Oni barem malo
zalepeću krilima kad razmaknem zavjesu.

***

Ozrene, ti ćeš mene u grob otjerati!

Ne mogu vjerovati da se ovo događa. Još jučer sve je bilo tako
beznadno, crno i mračno, a sada... sad mi je jasnije što znači kad kažu da
se stvari promijene „preko noći”. Dobro, u našem slučaju to je bilo
„preko jutra”.
Ja sam se stvarno držala svega onoga što sam jučer odlučila. Jutros
sam namjerno izašla cijele četiri minute kasnije jer ionako uvijek barem
pet minuta čekam autobus. Računala sam da si ti već na parkiralištu, kao
i obično u to vrijeme, i da smo se mimoišli. Kao što i sam znaš, nismo.
Spuštala sam se stubištem potpuno ležerno jer te uopće nisam
očekivala, i onda možeš misliti u kakvom sam šoku bila kad si otvorio
vrata svoga stana baš u trenutku kad sam ja prolazila! Pogledao si me,
ravno u oči, nasmiješio se, prvi put otkad se znamo, i rekao to što si
rekao. Dobro jutro. Sretan vam Božić. Ja sam se toliko spetljala da se sad
više ne sjećam jesam li rekla samo Hvala, i vama, ili sam i ja rekla Dobro
jutro. Ako jesam, ne znam jesam li to rekla prije ovoga Hvala, i vama ili
poslije. Poslije bi stvarno bilo glupo, nadam se da nisam. Uglavnom,
uspjela sam nešto odgovoriti, to znam, jer se sjećam svog glasa u tišini
stubišta.
 Ti si ostao zaključati, ja sam nastavila silaziti, a kod ulaza si me
sustigao i pridržao vrata. Baš kad sam mislila da je to sad to, da smo za
danas gotovi, rekao si Doviđenja, ugodan vam dan.
Meni se čini da sam se na to samo uspjela nasmiješiti, da nisam ništa
rekla. Pojma nemam. Moraš razumjeti, meni je ovo jutros bio preveliki
šok i jednostavno se nisam snašla.
Ustvari, kad sam čula ugodan vam dan, pomislila sam kako je
neprirodno i čudno da smo na vi. Nakon toliko riječi koje sam ti uputila,
nakon svih mojih svakodnevnih razgovora s tobom, zbilja je bilo
neobično čuti da me persiraš. Malo mi je falilo da ti kažem Ozrene, ali mi
smo već odavno na ‘ti’. Eto, to me zaokupilo pa se ne sjećam što sam ti
uopće odgovorila.
Stvarno ne znam kako sam uopće došla do autobusne stanice i do
Zavoda. Ne sjećam se ni ljudi u autobusu, ni ulica kojima smo prolazili.
Ničega. Ni tramvaja kasnije, ni hodanja do Zavoda, ni ulaska u zgradu.
Samo se sjećam da me je Tereza u jednom trenutku pitala Na kojem si ti
planetu danas, Kato? Rekla sam joj Na Platonu, onom koji su bili ukinuli
pa su ga poslije opet priznali, jer baš je tako zapravo i bilo. Taj planet još
jučer nije smio postojati, a sad ga, evo, opet na nebu i ja sam se odmah
tamo uputila zauzeti svoj stari teritorij. Zasad još samo lebdim naokolo,
ali spustit ću se već nekako, čim se naviknem na pomisao da je moj
izgubljeni planet opet pronađen.
Ne radi se samo o tome da si prvi put progovorio nešto više, da si mi
se prvi put istinski obratio, nego i o tome da si izašao iz stana četiri
minute kasnije. Ne treba biti osobito pametan da se zaključi da bi to
moglo značiti da si zapravo osluškivao kad ću naići, da si me vrebao, i da
si izašao u trenutku kad si znao da ću proći pored tvojih vrata. E, to je
ono što me oborilo s nogu. Možda si čak bio malo odškrinuo vrata dok si
čekao da se pojavim i virio da budeš siguran da sam to ja kad si čuo
korake. Možda si se i brinuo i pitao se zašto kasnim kad mi se to inače ne
događa. Možda si pomislio da sam negdje otputovala za blagdane i
možda ti je to teško palo - jer činilo se da si bio zbilja sretan kad sam se
napokon pojavila. Onda si još požurio da me preduhitriš s vratima
haustora, da mi ih otvoriš i pridržtš kako bi mi se mogao još jednom
obratiti. Malo je reći da to nisam očekivala nakon svega što nam se u
zadnje vrijeme događalo.
A ja sam planirala preksutra nazvati gazdu i reći mu da odlazim.
Stvarno sam te bila prekrižila, i što da radim sad? Zamisli, recimo, da si
smrtno bolestan i na samrti ti nude još jedan, zadnji neisprobani lijek,
onaj koji nikad nije testiran, a ti ga odbiješ uzeti jer si se već pomirio sa
smrću. Stvarno bi bilo glupo tako odlučiti kad se više nema što izgubiti.
Meni se ipak još ne „umire”.
Oprosti mi, Ozrene. Mislim, oprosti mi na svemu onome što sam
jučer izgovorila. Bila sam sama i jadna za blagdane i sve su mi lađe bile
potonule. Nije lako čekati kad ne znaš što čekaš, a pogotovo nije lako kad
ne znaš hoćeš li to ikad dočekati. Nisi ti ništa kriv. Imao si svoje planove
za blagdane i nisi uopće znao da se ja nečemu nadam i da nešto
očekujem. I za onaj bakalar sam sama kriva. Ti nisi ništa tražio, ništa
nagovijestio. Sve sam to ja sama i smislila i odlučila, a onda tebe optužila
da si me izdao. Evo, vidiš koliko sam bila očajna.
Ovo sad, to je nešto sasvim drugo. Jutros si mi se tako lijepo
nasmiješio da me je sram kad se sjetim kako sam jučer bila nepravedna
prema tebi. Moja je najveća sreća u cijeloj ovoj priči da nisam otkazala
stan još jučer jer bih sad inače bila u nevolji i morala bih smišljati kako
objasniti gazdi da sam se predomislila. Pitanje je bi li to uopće bilo
moguće s obzirom na druge ljude zainteresirane za ovaj stan koje mi je
onda spomenuo.
Preživjet ću ja to, Ozrene. Skresat ću troškove na minimum, možda
čak dignuti neki mali kredit da poplaćam kartice i nekoliko mjeseci
stanarine unaprijed. Sve se može kad imaš dobru motivaciju. Vidiš kako
meni malo treba da počnem razmišljati pozitivno i da se ne zamaram
preprekama i problemima.
Š teta što se nismo s posla vratili u isto vrijeme. Ti si stigao gotovo
dva sata kasnije, praznih ruku. Baš bi bilo dobro da smo se opet sreli u
ulazu. Nakon onakvog jutra, imala sam osjećaj da bismo se do drugog
kata tako lijepo zapričali da bi bilo sasvim prirodno da već ovu večer ne
provodimo sami. Ne samo ovu večer, nego možda čak i novogodišnju noć
preksutra.
Ne znam, možda bih trebala za svaki slučaj napraviti francusku
salatu. Stara godina bez francuske nije Stara godina, a zamisli da nešto
isplaniramo u zadnji čas, kad već bude kasno da je napravim. To svakako
treba preduhitriti.
Ali mislit ću o tome sutra.
Treba prespavati ovaj dan pun uzbuđenja.

***

Nećeš vjerovati što mi se jutros dogodilo. Zaspala sam! Ja, Katarina

Bauković, koja na prvo zvono alarma skače iz kreveta, a kad se deset
minuta kasnije oglasi drugo zvono, ona se već umila, obukla i skuhala
kavu. Stvarno ne znam objasniti kako mi se ovo dogodilo. Čak se i sjećam
da sam čula alarm, ali kako sam, valjda zbog uzbuđenja od svih ovih
promjena, čvrsto zaspala tek pred jutro, po svoj prilici sam kroz san
odlučila još malo drijemati do drugog alarma - koji je ili zakazao ili ga ja
nisam čula. Uglavnom... kad sam se trgnula iz sna, vidjela sam da je već
sedam i trideset. Možeš misliti koja panika! Nije mi prva misao bila da ću
zakasniti na posao, nego da smo se ti i ja mimoišli. Druga mi je misao da
možda, kao jučer, čekaš da siđem i odgađaš izlazak iz stana dok ne čuješ
moje korake. To bi stvarno bilo neugodno, da ti zakasniš na posao zato
što se ja nisam probudila na vrijeme. Brzo sam pojurila do prozora i
vidjela da ti auta nema na parkiralištu pa mi je laknulo. Mislim, laknulo
mi je u prvi mah, a onda sam naknadno shvatila da mi je ipak malo žao
što me nisi čekao. Znam da je to bila glupa misao jer mi je trebalo barem
još deset, petnaest minuta da se spremim, što znači da bi me morao
čekati ukupno pola sata. To bi zbilja bilo preočito.
Onda sam se navrat-nanos išla spremati, iako sam znala da je sva
žurba uzaludna. Vidjeti te ionako neću jer si već otišao, a na posao
ionako ne mogu stići na vrijeme, čak i da pozovem taksi. Bilo mi je žao da
sam propustila priliku da te vidim jer sutra je već Silvestrovo, a da smo
nastavili gdje smo jučer stali, mogli smo dogurati možda čak i do
razgovora o tome kako ćemo oboje biti sami kod kuće za doček - a tko
zna gdje bi nas to onda odvelo.
Uh, kako sam bila ljuta na sebe! Mjesecima čekam takvu priliku, i što
onda napravim? Prespavam je. Baš krasno.
Kad sam došla u Zavod, Franjo je bio jako bezobrazan pa me to još
više izbacilo iz takta. Ako kasniš jer te On jutros nije pustio iz kreveta,
onda ti je oprošteno. Mrzim te njegove aluzije. Nije to bilo rečeno šaljivim
tonom, nego više cinično, kao da me želi pred svima podsjetiti da nemam
čak ni ljubavnika, a kamoli pravog partnera i da je to kako me netko
jutros nije puštao iz kreveta za njega samo dobar vic, a ne nešto što bi
bilo moguće. Da sam mu barem uzvratila istom mjerom. Trebala sam se
nasmijati i reći Oh, Franjo, pa tvoja intuicija radi kao da si žena. To bi mu
bio dvostruki udarac. Em to da nekoga možda stvarno imam, em to da ga
uspoređujem sa ženom, a u Zavodu je općepoznato da je homofob. Samo,
ja se nikad ne snađem u takvim situacijama. Tek se kasnije sjetim što
sam trebala reći. Elvira mu je nešto odbrusila u moju obranu, a ja sam
pocrvenjela kao da me Franjo zbilja u nečemu ulovio i kao da sam ja ta
koja je bila bezobrazna. Ponekad zbilja sebi idem na živce puno više
nego što mi ide Franjo.
 Uglavnom... cijelo sam se jutro žderala kako mi se ovo moglo
dogoditi i kako sam glupo prokockala priliku da se sretnemo nakon onog
jučerašnjeg dobrog uvoda. Sutra možda i ne radiš, preksutra sigurno, i ja
sam opet sve uprskala. Tako sam jutros razmišljala, a onda sam pred
kraj radnog vremena odlučila da neću dopustiti da me to izbaci iz takta i
da se tako sigurno dogodilo s nekim razlogom. Možda ćemo se, mislila
sam, sresti na povratku s posla kad već nismo uspjeli ujutro.
Š to je najbolje, danas sam vidjela da je otvoreno radno mjesto za
projektanta u arhitektonskoj tvrtki koja jako dobro stoji. Razmišljala
sam o tome kako bih ti to mogla dojaviti. Ne znam jesi li zadovoljan na
sadašnjem poslu, ali uvjerena sam da bi ovo smatrao sjajnom prilikom.
No stvarno bi bilo glupo da te zaustavim na stubištu i pitam Gospodine
Kovač, jeste ti vi kojim slučajem projektant? Da mene netko zaustavi s
takvim pitanjem, mislila bih da mu nisu sve na broju. Možda uopće nisi
projektant, uostalom. Ipak, nisam mogla ne pomisliti kako je šteta da ti
ne mogu pomoći da prijeđeš na bolje radno mjesto, s većom plaćom i
prilikom za napredovanje. Čak i da te samo obavijestim o tome gdje
radim i natuknem ti da mogu obratiti pažnju na slobodna radna mjesta u
tvojoj struci, bilo bi pretjerano. No i za to će se jednom stvoriti uvjeti,
samo moram biti strpljiva.
Poslije posla otišla sam u Konzum i kupila sve što treba za
francusku. Bilo je tek pola šest pa sam pretpostavljala da te neću sresti,
ali računala sam da mogu stvari odnijeti kući pa onda opet izaći. Problem
je što se nikad ne vraćaš u isto vrijeme pa mi je teško bilo što
organizirati. S tobom nema plana, ima uvijek samo iznenađenja. Jedino
što je kod tebe pouzdano jest to da u radne dane izlaziš iz stana u sedam
i petnaest. I vidiš, ja onda to jedino pouzdano promašim. Stvarno mi
treba čestitati, to ne može uprskati svatko.
Kad sam kod kuće raspremila kupljene stvari, zaključila sam da bih
pored francuske salare morala imati još nešto za sutrašnji doček. Neću je
valjda servirati samu. Tako ti ja uvijek kasnim s idejama, to si sigurno
već shvatio. Bila sam gladna i nisam mogla dočekati ručak, ali odlučila
sam se vratiti u Konzum dok sam još odjevena i kupiti neko meso za
sutra, pa i neki malo bolji sir, a sjetila sam se da nemam ni šampanjac.
Osim toga., ni današnji ručak nisam baš najbolje isplanirala. Namjeravala
sam na brzinu skuhati varivo od leće iz konzerve, ali onda sam ipak
poželjela nešto bolje. Sve mi se čini da sam našla dovoljno izlika da se
vratim u Konzum, ne zbog Konzuma nego zato što mi je svaki izlazak iz
stana prilika da te sretnem, jasno ti je da sam cijelo vrijeme pokušavala
nadoknaditi to što sam te jutros promašila. Nije da nisam pomislila da
ćeš i ti možda svratiti u dućan po nešto, ipak je sutra Stara godina. Kad
malo bolje razmisliš, zapravo je neobično da se u ovih godinu dana nikad
nismo sreli u kvartovskom dućanu. Danas sam bila spremna vraćati se
tamo sve dok te ne sretnem. Tek toliko da znaš.
To objašnjava zašto sam se motala po Konzumu duže nego što je
trebalo. Na polici s higijenskim potrepštinama uočila sam poznatu kutiju.
Losion Denim poslije brijanja, onaj koji sam vidjela u tvome smeću. Dok
nitko nije gledao, otvorila sam bočicu da pomirišem. Stvarno lijepo
mirišeš, Ozrene. Toliko dobro da sam skoro stavila taj losion u košaru, ali
onda sam se ipak sabrala i zaključila da bi to bilo previše. Vidiš kako
čovjeku svašta padne na pamet dok tako odugovlači odlazak iz dućana.
Losion nisam kupila, ali zbog tog sam odugovlačenja kupila neke
druge stvari koje uopće nisam namjeravala. Recimo, zamirisala mi je
Konzumova pečena piletina pa sam, kad već plaćam karticom, odlučila
uzeti i pola pečenog pileta za ručak jer sam već toliko ogladnjela da sam
znala da mi se neće dati kuhati leću. Uzela sam i dvije vrste sira i komad
odojka za sutra, a onda zaključila da je vrijeme da krenem prema
blagajni jer inače neću imati problem samo s plaćanjem Diners računa,
nego i problem s nošenjem stvari do stana. Pomislila sam kako bih se s
tim vrećicama trebala što duže zadržati u prizemlju, kod poštanskih
kaslića jer ćeš kad-tad naići.
Ali, naravno da sam te promašila. Da sam izašla iz dućana minutu ili
dvije ranije, ne samo da bismo se sreli, nego bi se sigurno i ponudio da
mi pomogneš s vrećicama. Ali ne. Auto ti je već bio na parkiralištu, ali
svjetlo u tvom stanu još nije gorjelo. Vidiš, po tome znam da sam te
promašila za dlaku. Prozor ti je zasvijetlio kad sam bila na pet-šest
koraka od ulaza, što znači da sam te promašila upravo toliko koliko ti je
trebalo da se popneš na svoj drugi kat.
Dva ozbiljna promašaja u jednom danu - e, to mi je već bilo malo
previše. Ne mogu reći da sam plakala ili nešto takvo, ali baš me obuzela
neka apatija. Ono kad misliš da više nikad ništa u životu nećeš napraviti
u pravom trenutku nego uvijek u krivom. Valjda sam se zato okomila na
ono pečeno pile. Mislim, pojela sam ga. Cijelu polovicu. Onako iz
papirnate vrećice koju sam razrezala na stolu, čak se ni tanjur nisam
potrudila donijeti. Ni pribor. Dobro, nemoj sad misliti da i inače jedem
prstima, ovo je ipak bila iznimka. Tužna iznimka, baš u skladu s ovim
tužnim danom u kojem te dva puta nisam vidjela.

***
Jučer ti nisam prijavila da danas ne radim, da svi mi sa šaltera za upis u
evidenciju nezaposlenih imamo slobodan dan, osim Tereze koja je ove
godine dežurna. Izmjenjujemo se za blagdane.
Ipak, nije mi uopće bio problem ustati kao da idem na posao, obući
se i sići. Mislim, jasno je meni da ću ja sama čekati Novu godinu i da se
danas nije mogao dogoditi nikakav sudbonosni preokret zbog kojega
ćemo francusku i odojka jesti zajedno - iako pretpostavljam da se i čuda
događaju - ali jednostavno sam morala pokušati. Razmišljala sam kako bi
jutros mogao započeti razgovor. Vidim, i Vi radite na Staru godinu. Onda
sam ja mogla reći nešto tipa Ma nije mi problem, ionako nikamo ne idem
večeras. Onda si ti mogao reći kako je i tebi sve to bez veze, ta pompa
koja se diže oko jedne noći u godini, a ja sam onda mogla reći Pa eto, ako
vam bude dosadno, kod mene će biti odojka i francuske pa svratite. Bez
pompe.
Lijepo sam ja zamislila taj dijalog koji se nije dogodio samo zato što
ti jutros očito nisi bio raspoložen za razgovor.
Zbilja ne znam što ti je bilo. Možda si ljut zbog toga što jučer ujutro
nisam bila na srubištu u naše uobičajeno vrijeme, a možda si
jednostavno ustao na lijevu nogu pa si bio mrzovoljan neovisno o meni.
Pazila sam da naiđem baš kad izlaziš - pet-šest stepenica prije tvog kata,
da ti dam vremena da zaključaš pa da sljedeća dva kata silazimo zajedno.
Cijela dva kata - tu ima prilika za razgovor koliko ti srce poželi. Ali ne. Ti
si šutio i jedva si i ono Dobro jutro promrmljao.
To da si ljut na mene, nikako ne bi bilo u redu. Svakome se može
dogoditi da jedno jutro prespava alarm i zakasni. Ako nisi ljut na mene,
nego jednostavno neraspoložen, isto nije u redu da se tako držiš prema
meni. Nisam ti ja ništa kriva.
Dobro, priznajem, svakome se može dogoditi i to da jedno jutro
bude mrzovoljan, neću ti to uzeti za zlo. Ruku na srce, dosad ti se nije
dogodilo. Kažu da sve loše stvari treba ostaviti u staroj godini, pa ako je
to bilo to, sad si ispucao svoj bonus i nova će nam godina sigurno
donijeti puno dobrih stvari.
Nakon što sam odglumila da idem na autobus i vidjela da si se
odvezao s parkirališta, malo sam se motala po kvartovskim dućanima.
Nije da sam inače praznovjerna, ali palo mi je na pamet kako svi uvijek
govore da u novogodišnjoj noći za sreću treba nositi crveno donje rublje
- a ja ga nemam. Točnije, nisam ga imala do danas. Dobro, možda ti je to
previše informacija, ali ipak ne mogu odoljeti da ti kažem da sam kupila
crveni čipkasti komplet. Gaćice i grudnjak. Evo, sad kad sam ti rekla,
možemo to slobodno zaboraviti.
 Kad sam se vratila kući, oprala sam kompletić i stavila kuhati povrće
za francusku, a onda sam se bacila na čišćenje. Kad znam da te nema
doma, da te neće ni biti barem još osam sati, puno se bolje organiziram.
Bacila sam se na pospremanje jer želim da mi sve bude čisto kad uđemo
u novu godinu. Inače mi se, kad sam na iglama oko tvog povratka koji ne
volim propustiti, ništa konkretno ne da ni započeti. Danas je bilo
potpuno drukčije. Ne bi vjerovao što sam sve napravila do ručka:
zgotovila francusku, ispekla odojka, oribala kupaonicu, oprala prozore,
promijenila posteljinu, ispeglala dvije mašine veša i očistila kuhinjske
elemente. I gazdu sam nazvala da mu kažem da ostajem. I mamu sam
nazvala da je obavijestim da ću Novu godinu čekati s tobom i da ne
računa na mene ni sutra za ručak. Moglo bi se reći da sam jutros,
gospodine Kovač, shvatila koliko zapravo utječete na moju
svakodnevnicu.
Vidiš kako je to zapravo komično - moram te se riješiti da bih
shvatila koliko si prisutan. Samo, nisam znala da ću te se „riješiti” na
cijeli dan i noć, da se danas nećeš ni vratiti doma. Koliko god sam cijelo
jutro bila učinkovita i napravila čudo toga po stanu, toliko sam popodne
bila beskorisna jer sam ostatak dana provela motajući se oko kuhinjskog
prozora ne bih li uvrebala kad si se vratio. Ali, eto, nisi.
Kasno navečer, kad mi je već bilo jasno da ćeš Novu godinu dočekati
negdje drugdje, morala sam analizirati cijelu situaciju. Ustvari, nije da
sam morala, ali ionako nisam imala pametnijeg posla. Dakle, uvjerena
sam da si otišao na posao jer si izašao iz stana u vrijeme kad i inače
izlaziš u sve radne dane. Zbilja ne vjerujem da imaš djevojku jer onaj
incident sa ženom u crvenom kaputu više se nije ponovio. Da te, recimo,
Ona pozvala na doček, morao bi se vratiti kući barem nakratko, da se
tuširaš i presvučeš, a nisi to učinio. Nemoguće je da već imaš neku
odjeću kod Nje jer nisam uočila da si pri odlasku ikad imao neku torbu ili
bilo kakve stvari - osim vreće za smeće. Znači, ženu u crvenom kaputu
možemo odbaciti kao razlog zbog kojega sada nisi doma. Druga je opcija
da si išao na doček s prijateljima, da si pozvan na neku kućnu proslavu.
Malo je čudno da se nisi došao presvući nakon posla, ali tko zna, možda
ste isplanirali zajedničku nabavku u zadnji čas pa više nije bilo vremena
da se vraćaš kući. Uostalom, muškarci baš nisu od nekog silnog
presvlačenja. Često te viđam u istoj odjeći pa znam da spadaš u tu
kategoriju. Uvijek si lijepo odjeven, ali jasno je da ti ormar nije prekrcan.
Treća je opcija, meni najdraža, da si otišao mami. Možda ti se
požalila da bi ona jednostavno legla u uobičajeno vrijeme, ali ne isplati
joj se zbog pucnjave, petardi i vatrometa koji će je sigurno probuditi i
uznemiriti. Takav kakav jesi, brižan i ljubazan, jednostavno je nisi mogao
ostaviti samu. Meni je to najlogičnije objašnjenje jer kod mame možeš
otići i bez rezervne odjeće i bez ikakvog velikog spremanja. Ona sigurno
u ormaru uvijek ima nešto tvoje.
Uglavnom, kad sam ovom analizom došla do treće opcije, baš sam se
nekako umirila i pomirila s tim da nisi dva kata ispod mene. Sve u
svemu, zaključila sam kako je meni večeras zapravo jako dobro i kako je
život zapravo lijep. Zahvaljujući tebi izbjegla sam doček kod mame i
sestre, stan mi je uredan i čist, imam lijep komad pečenog odojka, punu
zdjelu francuske salate, butelju crnog vina, sireve koje mogu gricnuti ako
mi se baš bude jelo još nešto pred ponoć; imam fini kukuruzni kruh,
ohlađenu Bakarsku vodicu i kupovne baklave koje sam uzela jučer kad
sam odugovlačila odlazak iz dućana. Mogu u svemu tome uživati u
pidžami, opušteno, uz televizijski program koji nije baš nešto, ali može
čovjeka malo zaokupiti i zabaviti. Mogu i zaspati na kauču ako mi se
prispava, mogu se čak i napiti ako mi dođe. Zbilja se ne mogu potužiti.
Eto, tako sam ti ja dočekala Novu. Prejedena i malo pripita. Znam da
sam bila pripita po tome što sam malo prije ponoći onu tvoju čarapu,
koja mi inače stalno stoji ispod jastučića na kauču, navukla na lijevo
stopalo. Znam, smiješno je, ali ljudi rade smiješne stvari kad popiju.
Gledala sam na televiziji kako ljudi na Trgu piju, plešu i bacaju jedni
drugima petarde pod noge. Nikome nisam zavidjela. Uživala sam u
slobodi koju imam i u osjećaju da uopće ne moram biti ni lijepa, ni
odjevena, ni nekome zanimljiva. Dobro, jesam ispod pidžame imala
crveno rublje, ali to je bilo više za sreću nego zato što mi je bilo važno
kako izgledam. Uživala sam u hrani i vinu, a od ponoći i u šampanjcu.
Jednom se živi. Sutra ću donijeti sve novogodišnje odluke koje će me
spasiti od viška kila i viška promašaja, a danas sam se jednostavno
odlučila prepustiti hedonizmu, kad već nemam čemu drugome.
U ponoć sam otvorila šampanjac i prvo pomislila na tebe. Evo, odat
ću ti i jednu simpatičnu malu tajnu: uzela sam i drugu čašu, kao da si
ovdje, kucnula se s njom, kao da si to ti, i poželjela nam sretnu godinu
koja je upravo započela. Tek toliko da znaš.

***

Sretna ti Nova godina, Ozrene! Da je danas radni dan, sreli bismo se na

stubištu pa bismo sigurno čestitali jedno drugome, ali nije pa mogu to
samo ovako. Osim toga, čestitanja potraju i do polovice siječnja tako da
nas to čeka pri prvom susretu na stubištu.
Spavala sam duže pa ne znam kad si došao, ali kad sam vidjela auto,
pomislila sam kako vjerojatno nisi ni spavao kod mame, nego si se
uputio kući odmah nakon ponoći, čim se pucnjava u kvartu tvoje mame
stišala. Možda si čak stigao i dok sam ja još bila budna, ali nisam gledala
kroz prozor jer nisam računala da ćeš doći tada. U svakom slučaju, bilo je
lijepo znati da si opet tu, ispod.
Nadam se da tebi kod mame nije bilo jako dosadno i da te dobro
nahranila. Iako bi mi bilo draže da si bio ovdje, na našoj okomici, toplo
mi je oko srca kad znam da si majci pravio društvo jer mi to puno govori
o tebi.
Inače nikad ne donosim novogodišnje odluke, ali sad mi se čini da će
mi ova godina donijeti neke nove stvari u život i da to ima smisla jer se
treba pripremiti za promjene. Nećeš vjerovati, ali čak sam uzela papir i
olovku da ih zapišem. Odluke, mislim. Moram ih sad podijeliti s tobom
jer mi se čini da ću ih se lakše pridržavati ako ih nekome kažem.
Krenuti na dijetu. To mi je prva. Sad sigurno imam već desetak kila
viška i toga se jednostavno moram riješiti. Ti bi vjerojatno bio previše
pristojan da mi kažeš da i tebe taj višak smeta, ali sigurna sam da bi ti
bilo draže da sam vitkija. Kad je žena vitka, i odjeća joj bolje stoji i ima
više samopouzdanja. Sve ja to znam, ali, eto, recimo da sam bila u lošoj
fazi. Trebao mi je poticaj, a sad ga imam.
Biti nasmijana na stubištu. Druga odluka. Vjerujem da ovo i tebi ima
smisla. Baš sam jučer puno razmišljala o tome kako nije ni čudo da ti
najčešće nemaš volje za razgovor sa mnom jer sam ja uvijek tako
ozbiljna. Vjerojatno djelujem jako nepristupačno, kao neka stroga
učiteljica koja bi ti nešto odbrusila da joj se malo ležernije obratiš. Eto,
zato sam odlučila da ću se smiješiti. Osobe koje se smiju privlačne su
drugima, one šalju tu energiju zadovoljstva na koju se ljudi lijepe kao
muhe na... no dobro, znaš već.
Pješačiti. Ovo sam odlučila zato što mrzim tjelovježbu i ne mogu se
zamisliti kako trčim, radim aerobik ili neke druge takve vježbe ili, ne daj
Bože, idem u teretanu - a znaš i sam da nešto moram. Sama dijeta neće
biti dovoljna. Prvo sam mislila da bih trebala na posao ići pješice
umjesto autobusom, ali onda bih morala krenuti puno ranije pa ne bi
bilo ništa od naših susretanja. Jedini je način da se s posla vraćam
pješice. Bit će naporno jer sam tad već jako umorna, ali sigurna sam da
će se isplatiti. Možda ćemo se zbog tog mog pješačenja početi i vraćati
kući u isto vrijeme, što bi bio dodatni bonus.
Ne gledati više sapunice. Ovo mi je sad malo neugodno jer ti dosad
nikad nisam priznala da sam pomalo ovisna o nekim serijama na koje
sam se navukla ne zato što u tome nešto posebno uživam, nego zato što
ponekad samo čekam da mi vrijeme prođe, a kad tako čekaš, usput malo
gledaš i onda se navučeš. Znam da ima puno pametnijih stvari na koje se
čovjek može navući. Evo, recimo, knjige. Ja ne znam jesi li ti
intelektualac, ali izgledaš mi tako. Djeluješ kao čovjek koji puno toga zna.
Istina je da te dosad nisam vidjela da nosiš neku knjigu, ali ne mogu znati
što je u tvojim vrećicama kad ih imaš. Ne mogu znati koje si škole završio
i kako je izgledao tvoj život „prije mene”, ali ponešto mogu naslutiti.
Sigurno ti je poznato kako to ide - neke stvari jednostavno znaš i onda
kad za njih nema dokaza. U životu često nisam slušala taj unutrašnji glas
i to bi me kasnije uvijek uvalilo u nevolju. Evo, recimo Zvonko. Osjećala
sam ja da on nije čovjek za mene, ali nisam poslušala taj osjećaj nego
sam se uvjeravala da se treba prilagoditi i da ne treba tražiti kruha preko
pogače. Danas me malo sram priznati kako sam mislila da je on moja
zadnja prilika za brak, pa sam zanemarila sve njegove loše osobine, a
nije da ih nije bilo. Umjesto da sama odlučim da zaslužujem bolje od
čovjeka koji se prema meni ponaša kao da mi radi uslugu time što je sa
mnom u vezi, ja sam dopustila da on mene ostavi. Sjećam se kako mi je
Tereza jednom, dok sam još bila u vezi s njim, objašnjavala kako to ima
veze s mojom majkom. Ona te uvjerila da nisi vrijedna ljubavi pa si sretna
kad netko uopće obrati pažnju na tebe. Tako mi je rekla, i vjerojatno je
bila u pravu.
Sad sam malo skrenula s teme, ali poanta je u tome da moram dosta
raditi na sebi. Mislim da je dobar početak već kad to sebi priznaš. Sve
moje novogodišnje odluke imaju veze baš s tim priznanjem.
Obnovit ću članstvo u knjižnici, evo, i to sam odlučila. Umjesto da
gledam sapunice, čitat ću knjige. Tko zna, da me na stubištu sretneš s
knjigom pod rukom, možda bi o meni stekao drukčiji dojam. Možda bih ti
ozbiljnije zapela za oko.
Vratit ću ti tvoju čarapu. Znam, možeš misliti da takva sitnica nije
vrijedna novogodišnjeg odlučivanja, ali ponekad se osjećam loše zbog
toga što sam ti je praktički otuđila. Osim toga, treba spojiti taj razdvojen
par. Možda će Svemir tako obratiti pažnju i na druge razdvojene parove
na ovom svijetu, ako me razumiješ.
Uglavnom... bilo je dovoljno da zapišem svoje odluke da bi mi se
budućnost odmah činila svjetlijom. Ne samo da sam ih zapisala, ja sam ih
odmah počela provoditi u djelo. Dobro, bilo bi glupo da u svojoj
financijskoj situaciji bacim francusku i odojka zato što sam odlučila
krenuti na dijetu, ali mogu barem paziti na količinu. No odluku o
pješačenju već ujutro provela sam u djelo, a nije nebitno da sam krenula
na pješačenje u vrijeme kad počinje jedna od mojih sapunica - tako da
sam jednim udarcem sredila dvije muhe. Tek toliko da znaš.
 Da me pitaš gdje sam bila, ne bih ti znala točno objasniti. Krenula
sam od naše ulice prema sjeveru, ako je to uopće sjever. Uvijek sam
imala problem sa stranama svijeta i orijentacijom. Hodala sam i hodala
sve dok se zgrade nisu prorijedile i dok nisam zabasala među obiteljske
kuće, a onda sam sve više imala osjećaj da stršim u svom crvenom
kaputu u nepoznatom susjedstvu i da svatko koga sretnem bulji u mene
pa sam se okrenula i istim se putem vratila. Prije nego sam ušla u stan,
kružila sam još malo oko naše zgrade. Tvoj prozor nije mi odavao
nikakve znakove života. Onda sam jednom obišla i parkiralište. Svaki
korak više dobro dođe. Prvi put otkad se znamo bacila sam pogled u tvoj
auto. Vidjela sam da ti na retrovizoru visi drveni križić pa sam, eto,
nehotice saznala o tebi nešto važno. Iznenadilo me to, možda zato što
nemaš vjenčić na vratima. Malo sam se posramila jer sam u tom trenutku
shvatila da u crkvi nisam bila godinama i da na popis novogodišnjih
odluka moram dodati još jednu. Vidiš kako ja nesvjesno odlutam od
bitnih stvari. Nisam se za našu stvar nikad obratila Bogu, a kad bi se On
upleo, šanse bi nam bile daleko veće. Pomoliti se. To se činilo kao dobar
plan - u prvom danu godine vratiti se Bogu i zamoliti ga da nekako
intervenira.
Kad sam se vratila u stan i pojela malo, ali zbilja malo, francuske i
najmanji komadić odojka koji možeš zamisliti, sjela sam pred ugašen
televizor i usredotočila se na svoje želje. Nije mi neugodno priznati da
sam molila za nas dvoje. Toliko sam se udubila u molitvu da mi se učinilo
da mi Božji glas poručuje kako moram sama nešto poduzeti da bi mi se
želje ostvarile. Toliko je bio uvjerljiv osjećaj da sam shvatila da moram
donijeti još jednu, najvažniju i najtežu odluku: Reći ti nešto više od ‘dobro
jutro’. Da, to sam odlučila. Nešto više od Dobro jutro i Sretna vam Nova
godina, iako zasad nemam pojma što bi to moglo biti. I to već sutra, u
petak, ako radiš i ako se ujutro sretnemo. Neka mi Bog pomogne.

***

Ozrene, sve su mi lađe potonule. Sve. Moj život je jedno veliko groblje
olupina. Ja ne razumijem kako se mogu dogoditi takvi neočekivani
obrati, i kako jedan dan može biti pun nade i optimizma, a onda dođe
ovakav - dan u kojem pomisliš da je život jedna velika prijevara i da
nema smisla u tome sudjelovati. Da ga je najbolje preveslati tako da
jednostavno nestaneš, ne postojiš i onda onemogućiš sudbinu da te
ovako neugodno iznenađuje.
 Ne mogu ti ni opisati kako mi je. Probudila sam se s onim divnim
osjećajem od jučer - osjećajem da će sve biti u redu, da je Bog uz mene,
da sam donijela dobre odluke za sebe i za nas, a onda...
Čak sam imala spremnu rečenicu za tebe. Prevrtala sam se noćas do
sitnih sati dok je nisam smislila. Ti si trebao reći Sretna vam Nova
godina, a ja bih onda rekla Hvala, i vama sve najbolje. Inače, ja sam
Katarina, eto, tek toliko da znate kome čestitate. Zbilja sam se pripremila
da to kažem, pa kud puklo da puklo. Ti bi onda meni sigurno rekao svoje
ime i tako bismo napravili veliki korak naprijed.
Ozrene, ustala sam cijeli sat ranije da se spremim za taj trenutak.
Oprala sam kosu, što inače nikad ne radim ujutro. Fenirala sam je
četkom pola sata da frizura dobije volumen, da izgledam dovoljno
dotjerano za naš susret. Čak sam se i našminkala puno pažljivije, kao da
ne idem na posao, nego na neki važan događaj. Obula sam cipele s petom
i stavila parfem, a nije mi ga običaj trošiti na radne dane. Sve sam to
napravila, a onda cupkala iza vrata, provjeravala kako izgledam u zrcalu
u hodniku i čekala da dođe tih famoznih sedam i petnaest.
I što dobijem? Nju!
Ozrene, skoro sam se stropoštala niza stube. Otkud sad Ona, nakon
što je danima nije bilo? Znači li to što je jutros izašla s tobom da ste
zajedno proveli novogodišnju noć i da ste nakon dočeka došli k tebi i da
je cijeli jučerašnji dan bila kod tebe? Ili je došla jučer tijekom dana, ili
sinoć, pa ja nisam primijetila jer sam se toliko opustila da nisam mislila
da trebam pratiti što se kod tebe događa? Ne znam. Znam samo da mi se
srušio svijet.
Pojma nemam kako sam se uopće dovukla do Zavoda. Tri puta sam
išla u WC plakati. Elvira i Tereza imale su slobodan dan, a Franjo je
shvatio da se nešto događa, ali sam valjda izgledala toliko očajno da je
zaključio da bi to bilo neumjesno komentirati. Čak je šutke preuzeo
jedan dio mojih formulara dok sam bila na zahodu - onda znaš u kakvom
sam stanju bila kad je Franjo to učinio.
Kad sam se nekako dovukla doma, poderala sam papir s
novogodišnjim odlukama na tisuću komadića i bacila ga u WC školjku.
Zašto da se trudim? Neću pješačiti. Neću na dijetu. Neću se upisati u
knjižnicu. Neću se moliti Bogu koji me ovako okrutno iznevjerio. Neću
ništa. Jest ću dok se ne raspuknem kao balon i gledati sapunice do
besvijesti. Udebljat ću se još sto kila pa će mi barem biti logično da sam
sama i da me ne želiš. Tako sam mislila dok sam trgala taj popis na
komadiće.
 Nakon što sam uništila papir s odlukama i još se jednom isplakala,
ispraznila sam frižider. Mislim, pojela sam gotovo sve što sam imala. Jebi
ga. Nemoj se sad skanjivati zato što sam prosta. Da, Jebi ga, to sam rekla!
Š to mi vrijedi što sam cijelo vrijeme fina i pristojna, što pazim na
ponašanje i na svaku riječ koju ti uputim iako je ne možeš čuti? Baš sam
budala. Ona sigurno psuje od prvog dana otkako je poznaješ, i eno je u
tvome krevetu. Tako to ide, goropadne i bezobrazne žene uvijek su bolje
prolazile. Dosta mi je finoće i pristojnosti. Jebe mi se što ćeš misliti o
meni. Baš tako, od riječi do riječi. Što misliš, zbog koga sam ispraznila taj
frižider? Što misliš, zbog koga sam jučer čvrsto bila odlučila biti
mršavija, aktivnija i načitana? Zbog koga se danas osjećam ovako
posrano, što misliš? Više ti neće proći to da se praviš lud. Fin i lud. Reći
ćeš da mi psovke ne stoje, ali boli me kurac. Znam da mi ne stoje, ali
danas mi trebaju i neću se skanjivati da naglas izgovorim sve kojih se
mogu sjetiti. Nek idu u pizdu materinu i pristojnost i uglađenost i
kultura! A i ti zajedno s njima. I ti i svi vi. Tek toliko da znaš.
Cijeli sam život nešto obzirna, cijeli život pazim da ne smetam, da ne
gnjavim, da budem pristojna, da ne kažem nešto loše, da ne uznemirim
nekoga, da mi drugi nemaju što prigovoriti, da pomognem gdje mogu;
cijeli život hodam na prstima da nekoga ne probudim, ne povrijedim, ne
dovedem u neugodnu situaciju - i što ja na koncu imam od toga? Što,
pitam te. Imam druge žene u krevetima u kojima ja želim biti, druge
ljude na mjestima na kojima ja želim biti, druge u srcima u kojima ja
želim svoje mjesto, imam druge žene koje guraju kolica koja sam ja
mogla gurati, druge s diplomama koje sam ja mogla imati, s očevima koje
ja nisam imala, druge s vozačkom dozvolom, vlastitim stanom, lijepom
garderobom i stabilnim bankovnim računima. I jednu mušku čarapu u
stanu, da ne zaboravim. Jednu. To imam. E, pa Jebi ga je preblago za ono
što o tome trenutno mislim.
Ti se sad možeš čuditi tome što sam ovako popizdila, ali hajde reci,
onako pošteno, tko mi može uskratiti pravo na to? Bijesna sam. Jesam.
Nakon što sam se dobro isplakala i ispraznila taj jebeni frižider, napokon
me uhvatio bijes. Bilo je i vrijeme da me uhvati. Sad mi je draže biti
bijesna nego tužna i jadna. Dozlogrdilo mi je vlastito cmizdrenje i
samosažalijevanje. A kad me taj bijes napokon primio, uhvatila me i želja
za osvetom. Nemaš pojma što mi je sve prolazilo kroz glavu. Mislila sam
kako bih se trebala baciti s prozora baš kad se ti vraćaš s posla. Recimo,
zakačim na svoj crveni kaput neku poruku tipa Pozdravite mi susjeda
Kovača s drugog kata, pa se ti misli i živi s tim. I ti i Ona. I mami bi
trebalo ostaviti pisamce, a i Zvonku i Magdi. Razrađivala sam svoju
pakosnu ideju još i dalje - svakome tko me ikad u životu povrijedio, a nije
da vas nije bilo, mogla bih poštom poslati pismo na kućnu adresu. Pismo
u kojem bih napisala Ubila sam se zbog tebe, i onda bi me svatko od tih
ljudi morao nositi na duši i nitko od njih ne bi znao za druge jer nikome
ne bi priznali da su skrivili nečiju smrt. Evo, to bih vam trebala napraviti,
svima vama.
Čisto da znate, gospodine Kovač, Katarina Bauković više se nikome
neće dati zajebavati. Ona okreće ploču. Sigurno si već i jutros primijetio
da sam hladna prema tebi jer kad si mi rekao Dobro jutro, odnosno kad
ste mi vas dvoje rekli Dobro jutro - jer i Ona mi se, eto, usudila obratiti -
jedva sam promrmljala odgovor. No to nije ništa prema onome što
slijedi. Jutros još nisam bila bijesna, samo sam bila u šoku. Ali Katarina
Bauković od sutra okreće novu stranicu. Nitko nju više neće zavlačiti ni
ignorirati. Ni ti, ni tvoja priležnica, ni Zvonko, ni Magda, ni sestra ni
majka, ni gazda Mandić, ni Franjo ni Bog otac.
Meni je, dragi moj, sutra novi dan. Nov novcat. Scarlett O’Hara za
mene je mala beba. Ja ga, za razliku od nje, čekam bez cmizdrenja.
Gotovo je s cmizdrenjem u životu Katarine Bauković. Tek toliko da znaš.
Pa ti sad vidi.

***

Stvarno mi je dobro došlo da je vikend. Novi život zahtijeva planiranje.

Zašto ti to uopće govorim i što se to tebe tiče? E pa, Ozrene, iako sada
znam da nisi vrijedan znati što mislim, osjećam i radim, neću se odreći
ovog svog običaja da ti se obraćam. Ne zanosi se, to je samo zato što
trebam nekoga na kome ću se iskaliti. Treba mi adresa na koju ću
upućivati misli, a na tebe se mozak naviknuo pa mi je tako najlakše. No
ne očekuj da ću biti fina.
Vidiš, bila sam jako zadovoljna kad sam se jutros probudila jednako
bijesna koliko sam bila sinoć. Bilo bi stvarno jadno vratiti se na staro.
Ona Katarina ostala je u prošloj godini, u prošlom životu. Ne računaj na
nju. Ova se više nikome neće umiljavati.
Da te uvjerim da mislim ozbiljno, ispričat ću ti što sam sve danas
napravila. Nećeš me prepoznati. Dakle, čim sam ujutro popila kavu,
poslala sam poruku Zvonku. Ne vratiš li mi dug u roku od tjedan dana,
prijavit ću te policiji. Kratka i jasna novogodišnja čestitka. Uživala sam
zamišljati ga s onim njegovim nabrijanim mobitelom, kako mu pisti
pored kreveta u rano jutro, onako kako je znao pištati oko ponoći, kad
bismo već bili u krevetu. Samo sam ga jednom pitala od koga je poruka
pa se izderao na mene tako da mi to više nikad ne padne na pamet. Sad
bi baš bilo zanimljivo čuti kako ga Magda pita tko mu to piše u subotu u
sedam ujutro, a on se na nju izderava. Ona tvoja luda prijateljica,
vjerojatno joj je odbrusio. Sigurno joj nije rekao da mi je dužan, pa je ona
mogla pomisliti da mu šaljem poruke jer se još uvijek ne mogu pomiriti s
tim da me ostavio. Mislim, mogla je to misliti nekih desetak minuta, dok
se nisam i njoj javila. Tvoj kreten dužan mi je deset tisuća eura, tek toliko
da znaš. E, pa ako se dosad i nisu svađali, jutros sigurno jesu.
Vjeruj mi, nisam imala pojma koliko je ugodno biti tako opaka! Kad
sam to shvatila, potpuno sam se zanijela i više nisam mogla stati.
Iskreno, boli me briga za tih deser tisuća eura. Preživjela sam ja i dosad
bez njih pa bih mogla i dalje, ali to da me netko kome sam pomogla
ignorira i pravi se da ne postojim i da mu nisam dala životnu ušteđevinu
- e to više neće prolaziti nekažnjeno. Jer čak i ako mi ne vrati taj novac,
gospodin Zvonko Martinić i moja bivša prijateljica Magda i te kako će
znati da postojim. Znam gdje žive, znam gdje rade, znam im brojeve
mobitela, a što ti više treba da zagorčaš čovjeku život.
Poslala sam im još po jednu poruku, oko deset, tek toliko da se ne
opuste i ne misle da je gotovo. Imam najmanje deset tisuća razloga da
vam zagorčam život, to sam im i jednom i drugom napisala. Imala sam i
drugih ideja, ali ima vremena. Polako shvaćam da je osveta nešto u čemu
treba temeljito i polako uživati.
Naravno, nisam očekivala da će mi odgovoriti na poruke. To bi bilo
prejednostavno. I dobro je da nisu. Što više ignoriranja, kazna će biti
veća, tako da mi savršeno odgovara da se i dalje prave da me nema.
Sad kad je svejedno, mogu ti reći i ostatak istine jer me boli neka
stvar što ćeš misliti o meni. Nije meni Zvonko oteo samo pet godina
života i deset tisuća eura. Oteo mi je puno više i gore od toga. Jer znaš, u
prvoj godini veze s tim kretenom ostala sam trudna. Imala sam trideset i
mislila sam da je pravo vrijeme, ali on nije. Njemu baš nije bilo zgodno.
Natjerao me da pobacim. Natjerao me da mislim da će mi biti vječno
zahvalan ako pričekamo, ako ga poštedim očinstva za koje nije spreman.
Da će me voljeti najviše na svijetu ako mu napravim tu uslugu. Vidiš, to
su ona kolica koja sam mogla gurati da nisam bila tako naivna i glupa.
Kolica koja sam sanjala mjesecima nakon što su mi u bolnici sanirali tu
nezgodu. Gospodin Zvonko se vara ako misli da sam to preboljela. Vara
se ako misli da sam zaboravila da me natjerao da svima prešutim
trudnoću i da se pravim da nisam već odavno mogla biti majka. E pa neće
ni to proći nekažnjeno, tek toliko da znaš.
Ti mi danas nisi bio na redu, što ne znači da se možeš opustiti. S
tobom ću natenane. Vrijeme je da naučiš tu lekciju - da ne možeš nekoga
navoditi da povjeruje da među vama nešto postoji i davati lažne nade, a
onda se šepiriti s nekom plavušom u crvenom kaputu kao da ništa nije
bilo.
Ti mi, dakle, nisi bio na redu, ali zato sam svratila staroj.
Nenajavljeno, što inače nikad ne radim. Prije toga otišla sam frizerki i
našminkala se kao da imam spoj. Nije to bilo samo zbog stare i sestre.
Tek toliko da znaš i da se ne iznenadiš kad me budeš susretao, tako će
biti i inače. Vidiš koliko mi je trebalo, trideset i sedam godina, da izbijem
iz glave zabludu da muškarci vole skromne i samozatajne žene. Sad
znam kako treba. Uostalom, vidjet ćeš, ne moram ti ništa naglašavati.
Prije nego sam otišla staroj svratila sam i u zlatarnicu. Čudiš se?
Nemoj. Možda će ti trebati vremena da shvatiš da sam zbilja okrenula
ploču. Što sam radila u zlatarnici? Stvarno sporo kopčaš, Ozrene. Što bih
radila - pa kupila sam prsten. Tek toliko da znaš. Ustvari, prstenje. Ne
moram se brinuti kako ću to platiti. Zvonko samo što mi nije vratio dug.
Samo gledaj.
Dakle, svoj prsten sam stavila na prstenjak lijeve ruke prije nego
sam otišla k staroj. Nevjerojatno je kako taj mali zlatni obručić djeluje.
Odmah sam se osjećala nekako udano. Kao prava pravcara gospođa
Kovač. I baš tako, s tim držanjem, pozvonila sam staroj, koja me uopće
nije očekivala. Otkud ti, pitala me. Nije to prvi put da mi se čini kako je
iznenađena da uopće ima još tu jednu kćer, odnosno mene, ali ovaj put je
ipak bilo drukčije. Gledala me kao da sam stvarno neka nova i nepoznata
osoba, što sam, zapravo, i bila, čak i sebi. Svratila sam samo da ti kažem
da sam se udala. Što da ti kažem Ozrene, fantastičan je osjećaj šokirati
vlastitu majku, pogotovo kad to prvi put učiniš u trideset sedmoj. Malo je
čak i zateturala, kao da će se srušiti ako ne sjedne. Onda je u sobu ušla
Kristina. Njoj sam samo tutnula lijevu ruku pod nos. Udala se, rekla joj je
stara. Bez nas se udala. To bez nas izgovorila je s dozom
strahopoštovanja, kao da sam prvi put u životu učinila nešto vrijedno
divljenja, ali, naravno, ne bez zamjeranja. Za koga, za Boga miloga? pitala
je Kristina. Za Ozrena, rekla sam posve mirno, smiješeći se kao da je
istina.
Ovaj put ti se neću ispričavati što sam te uplela u priču. Ovo više
nema veze s tobom. Ja sam važna. Prvi put u životu sam važna. Ti si samo
sporedan lik o kojem više ništa ne ovisi jer je moj život napokon u mojim
rukama. Navikni se na to da si nekome samo priručni muž, muškarac za
privremenu uporabu, sredstvo za zbunjivanje okoline. Mogao si proći i
bolje, ali tko ti je kriv.
Uglavnom... stara i Kristina su bile malo je reći u šoku. Vidjela sam
da mi stara vjeruje, za razliku od svih onih situacija kad sam govorila
istinu, a ona je mislila da lažem. Vidiš kako ti se nepravedna sumnja kad-
tad obije o glavu. Tek toliko da znaš.
Sutra idemo na bračno putovanje pa sam vam došla reći, čisto da
znate da me neće biti neko vrijeme, rekla sam im, a one su buljile u mene
kao da im je u kuću banulo neko stvorenje s drugog planeta. Nisu se
usudile čak ni zapitkivati me o tebi, samo su me sumnjičavo promatrale
kao da nisu baš sigurne treba li mi čestitati ili pozvati hitnu pomoć da
me smjesti na psihijatriju. Vidjela sam ja te njihove međusobne poglede i
upitnike nad glavom, ali nisam se uopće dala smesti. Pripremila sam se
na to. On ne želi imati ništa s vama, barem zasad, rekla sam im da
preduhitrim eventualne prijedloge za upoznavanje. Želi da budemo sami
nas dvoje. Znala sam da jedva čekaju da odem da bi me mogle početi
ogovarati, ali zadržala sam se cijeli sat. Natuknula sam im kako smo
sretni, kako radimo na djetetu i kako se nakon bračnog putovanja selim
k tebi. Sjedile su tamo i šutjele, a onda je Kristina donekle došla k sebi i
počela mi se umiljavati i čestitati, ali ja sam znala da je to samo zato da bi
me mogla početi ispitivati. Jesi li sigurna da si pametno postupila? pitala
me, tobože zabrinuta za mene. E, tad sam otišla, i to onako, kako se već
kaže, demonstrativno.
Kad sam se vraćala doma, nisam čak ni pogledala u tvoj prozor da
vidim ima li svjetla. Boli me neka stvar za tvoj prozor i za tvoje svjetlo,
Ozrene. Tek toliko da znaš.

***

Trebala sam se „udati” već odavno. Baš sam glupa što se nisam prije toga
sjetila. Ovaj mir nema cijene. Ni stara ni sestra sad me se neće usuditi ni
nazvati, a kamoli preispirivati moj život i dijeliti mi jalove savjete.
Možeš misliti o tome što god hoćeš, Ozrene. Mene ti više apsolutno
ne zanima što ti misliš. Ne samo što ti misliš, nego što misli bilo tko na
ovom svijetu. Ustvari, zanima me što mislite samo pod uvjetom da vas
natjeram da mislite o meni drukčije nego dosad, što i radim.
Neće vam više pasti na pamet, nikome od vas, da mi uskratite
poštovanje, da se pravite da ne postojim, da me izostavite iz svojih života
kao da sam nevažna. Ne namjeravam vam više biti krpa kojom brišete
pod. Možete se slikati s tom krpom jer to više nisam ja. Slikati i onda
objesiti sliku na zid kao vječni podsjetnik na bivšu mene, koju ste
nekažnjeno omalovažavali sve dok Katarini Bauković nije i službeno
prekipjelo.
Vidim i sama da je ozbiljno, da ono od jučer nije tek prolazno
raspoloženje. Danas sam, recimo, naručila pizzu. Ne znaš ti koliko je to
za mene velika stvar. U dvije godine koliko ovdje živim sama, nikad to
nisam učinila, a nije da je ne volim. Vidiš kako sam bila glupa. Bojala sam
se svega što bi me moglo dočekati od drugih. Dostavljač bi mogao biti
neugodan, možda čak i nasilan. Netko od susjeda mogao bi vidjeti da ta
pizza ide k meni pa će krenuti priča da ne znam kuhati, da sam lijena i
rastrošna. Onda ću ja sama o sebi misliti da sam lijena i rastrošna. Onda
ću sresti tebe na stubištu baš kad iznosim u kontejner kutiju od pizze, pa
ćeš i ti misliti da sam lijena i rastrošna i da sigurno ne znam kuhati kad
naručujem gotova jela. Sve bih ti ja to do jučer, do prekjučer,
premotavala po glavi i onda bih odustala od pizze i skuhala ćušpajz. Ali
sad... sad me boli briga što će bilo tko od vas misliti. Ne samo da me nije
briga, nego baš želim da mislite o meni što lošije.
Nemoj se čuditi. Pitaš se tko bi uopće htio da se o njemu misli loše?
E, pa ja, „dragi” moj. Dok sam se trudila da o meni misliš dobro, nisi me
ni primjećivao. Dok sam se trudila da drugi o meni misle dobro, nitko me
nije shvaćao ozbiljno. Sad sam pametnija. Tek toliko da znaš. Negativci
su primijećeni. O njima se priča. Njima zavide. Negativci imaju sve - i
pažnju, i poštovanje, i novac, i status, i partnere. Sve je po njihovome.
Svijet se ravna prema onome što njima odgovara, a ja se već osjećam kao
jedna od njih. Pobjednički.
Eto, zato sam naručila pizzu. Ne kažem ja da to dokazuje da
postajem negativka. Stvar je u promjenama, u pomacima. Uostalom, ne
znam zašto ti uopće objašnjavam. Ne moram ti polagati račune ni
tumačiti svoje postupke. Ne moram ti objašnjavati ni zašto sam danas
svoj crveni čipkasti kompletić objesila na vanjski štrik. Gledaj i čudi se,
baš me briga. Neka cijelo susjedstvo gleda u moj prozor i razmišlja o
mome donjem rublju. Više nemam ništa protiv tuđih mišljenja, pa makar
bila i osuđujuća.
Zvonko i Magda već su u šoku. Danas sam im opet malo pisala pa
znam. Točno sam mogla zamisliti kako vijećaju što će sa mnom, ali i kako
se međusobno optužuju. Ako nije znala za taj dug, a dovoljno dobro
poznajem Zvonka da sam mogla biti sigurna da nije, neće ona to njemu
tako lako oprostiti. Naravno, postoji mogućnost da ju je pokušao uvjeriti
da sam ja sve to izmislila, ali ona predobro poznaje mene da bi mu
povjerovala. Mislim, poznavala me je. Staru mene. Onu koja se ne bi
usudila ništa izmisliti. Kod njega je napad najbolja obrana pa je sigurno
otišao tako daleko da joj nabije na nos njezine „moralne kvalitete”. I to
mi kaže žena koja se ševila s frajerom najbolje prijateljice. Evo, to bi bilo
baš u njegovu stilu. Sigurno ju je napao govoreći kako mu takva žena
nema što prigovarati. Možda ju je i pljusnuo, kao mene onda kad sam mu
prvi i zadnji put prigovorila da previše pije. Evo, sad kad sve maske
padaju, i to ti mogu priznati. Udario me, da. Nema potrebe da pitaš zašto
tada nisam otišla. Bila sam glupa, nesigurna i prestrašena. Bila sam ona
bivša ja. Danas bih ga vjerojatno smlavila sa zemljom da digne ruku na
mene.
Znam da im je u kući trenutno pakao jer mi se popodne javila. Prvo
je zvala pa joj nisam odgovorila na poziv. Zašto bih ja s njom
razgovarala? Da joj olakšam? Ne treba mi ni njezin glas ni njezine jadne
isprike. Poslije mi je stigla poruka. Katarina, ja nemam ništa s tim dugom.
E, draga moja, možda ti nemaš ništa s tim dugom, ali imaš s čovjekom
koji mi duguje. Dijeliš s njim stol i krevet, kurvo. Otela si ga najboljoj
prijateljici, toliko ti je bio važan. Nosi se sad s njegovim karakterom,
njegovim dugovima i svime što ti je donio sa sobom. Živo mi se jebe za to
kako to namjeravaš riješiti, kao što se tebi jebalo za mene kad si se s njim
ševila meni iza leđa. To sam joj napisala. Ja, Katarina Bauković, kojoj
ružna riječ do prekjučer nije prešla preko usana. Ako dosad nisi shvatio
kojim sam putem krenula, Ozrene, nadam se da ti postaje jasnije.
Jedva čekam da odeš na posao sutra pa da počnem provoditi svoj
plan u djelo. Nije baš da imam precizan plan, ali radim na njemu. Nisam
se još navikla na zločestoću pa mi ideje dolaze polako. Nema veze, meni
se ne žuri. Ako sam trideset sedam godina mogla provesti čekajući stvari
koje ne dolaze, mogu valjda još malo pričekati sve to što me sada čeka. A
čeka me, tek toliko da znaš.
Uglavnom... treba se na sve to novo pripremiti. Popodne sam
nalakirala nokte. Crvenim lakom. Prsten ne ide uz bezbojne nokte. Sutra
ćeš i ti dobiti svoj. Prsten, mislim. Bilo bi divno kad bih mogla pratiti
tvoje reakcije na sve što ti spremam, ali znam da je to nemoguće. Prije
sam maštala kako bi bilo lijepo postaviti kameru u tvome stanu iz sasvim
drugih razloga. Romantičnih. Stvarno sam bila glupa. Sad mislim kako bi
bilo dobro imati izravan prijenos iz tvoga stana samo zato da mogu
pratiti kako ti zagorčavam život.
Vidiš, sve sam više uvjerena da ništa nije slučajno. Kad sam večeras
uzela daljinski i „slučajno” prebacila na prvi program, baš je počinjao
zanimljiv film. „Misery”, ne znam jesi li ga gledao. Radi se o prolupaloj
ženi koja zatoči najdražeg pisca i natjera ga da zapali rukopis novog
romana u kojem umire njezina omiljena junakinja, a onda ga prisiljava
da napiše novi roman u kojem će ta junakinja „uskrsnuti”. Moram ti reći
da me film prikovao za kauč. Ta Annie koja zlostavlja pisca zbilja je
inspirativna, svašta se moglo od nje naučiti. Dobro, nije da te
namjeravam zatočiti i polomiti ti noge, ali njezin su mi bijes i reagiranje
na nepravdu bili toliko bliski da sam je mogla jako dobro razumjeti. Ako
ne uzmeš stvar u svoje ruke, radiš za tuđu korist i dobrobit, a ne za
svoju. Istina je da je malo pretjerala, ali ne može ni taj pisac tako navući
nekoga da zavoli junakinju i da živi za nove nastavke romana, a onda je
jednostavno ubiti jer je njemu dosadila. To je sebično. Ako promotriš
stvari iz te perspektive, i ti si napravio nešto slično. Ubio si naš happy
end kao da mi ga nikad nisi dao naslutiti. E, pa sad, „dragi” moj, moraš
preuzeti odgovornost za takvo ponašanje. Ne možeš se ti tako
predomišljati kao da si sam na svijetu, kao da drugi nisu uključeni u
posljedice tvojih loših odluka. Tek toliko da znaš.
Da ne zaboravim - nakon filma uzela sam kuhinjske škare i izrezala
tvoju čarapu na komadiće. Da znaš samo kako je to bilo oslobadajuće!
Prvo sam je samo prerezala napola, ali kad sam shvatila kako mi dobro
čini taj rez, nastavila sam baratati škarama sve dok od nje nije ostalo
samo paperje. Znaš što sam onda učinila s tom hrpicom vunenog
paperja? Ono što sam trebala već davno učiniti. Istresla sam je u WC
školjku i povukla vodu. Bilo je zabavno zamišljati kako kroz
kanalizacijske cijevi do septičke jame prolazi i pored tvoga stana a da ti
nemaš pojma što se događa. Toliko o tvojoj čarapi. Bivšoj čarapi, da se ne
zavaravamo.

***

Vidjela sam te jutros kad si odlazio. Promatrala sam s prozora kako se

lijeno vučeš prema parkiralištu. Nemoj misliti da nisam primijetila kako
si izašao iz zgrade cijelih osam minuta kasnije. Ne moraš ti to meni
priznati, ali jasno je da si čekao da se pojavim na stubištu pa si odustao
da ne zakasniš na posao. Možeš ti biti razočaran koliko hoćeš, ali sad je
kasno. Prepoznala sam to razočaranje u načinu na koji si jutros
bezvoljno hodao prema autu. Sam si kriv, Ozrene. Ne možeš reći da ti
nisam dala šansu. Ne jednu, nego više od stotinu.
U osam sam nazvala Zavod. Rukovoditeljici sam rekla da sam
bolesna, da imam temperaturu i da ću otvoriti bolovanje. Naravno da mi
je povjerovala jer dosad nikad nisam bila na bolovanju, čak ni poslije
pobačaja. Ta moja nekadašnja glupost nema granica. Lakše mi je bilo
izdržati krvarenje na poslu nego se nositi s osjećajem da sam zakazala.
Kao da će mi netko jednoga dana dignuti spomenik pred Zavodom jer
nisam izostajala. Možeš mislit.
Onda sam nazvala svoju doktoricu, koja se jedva sjetila tko sam. Nije
ni čudo, nije me vidjela godinama. Rekla sam joj da povraćam, da imam
proljev i da ne mogu ustati iz kreveta. Naravno da nije ništa posumnjala i
da mi je odmah otvorila bolovanje. Ne znam kad sam zadnji put doživjela
takav osjećaj slobode. Ustvari, ne znam jesam li ikad. Odjednom nigdje
nisam morala biti, nitko me nije morao vidjeti, nitko nije morao znati
kako provodim dan, nikome nisam morala ni za što odgovarati.
A onda sam, Ozrene, sjela i napisala ti poruku. Nisam mogla dočekati
da dođeš kući i iznenadiš se. Samo jedna rečenica, ali ubojita. Vrijeme je
da ga počneš nositi. Samo sam to napisala, presavijeni papir stavila u
kuvertu i ubacila prsten unutra. Nemoj misliti da sam bila toliko glupa da
ti poruku ispišem svojim uobičajenim rukopisom, koji si već imao prilike
vidjeti. Ovaj mi rukopis ni rođena majka ne bi prepoznala.
Spustila sam se do tvoga kata u ono gluho vrijeme kad su svi već
otišli na posao, djeca u škole a umirovljenici na plac i u banke po prvu
ovogodišnju mirovinu. Htjela sam ti omotnicu gurnuti pod vrata, ali
zaboravila sam da imamo pragove koji tu rupu pod vratima zaklanjaju.
Nisam se usudila samo zataknuti omotnicu u štok. Netko bi se mogao
polakomiti i uzeti je, a ipak je zlato unutra. Zato sam se lijepo spustila do
prizemlja i ubacila ti je u sandučić. Ne znam provjeravaš li sandučić svaki
dan kad se vraćaš s posla, ali nije ni nužno da to bude baš danas.
Svejedno mi je kad ću te zbuniti. Uostalom, imam ja još toga na
repertoaru. Tek toliko da znaš.
Kad sam se vratila u stan, zvonio je telefon. Nisam se javila. Morat ću
nabaviti taj čitač brojeva jer ovako nikad ne znam tko je. Doduše, vrlo je
brzo postalo jasno tko je jer mi je minutu poslije zvonio mobitel. Moja
stara. Vidiš li ti kakvo je to stvorenje. Lijepo sam joj rekla da idem na
bračno putovanje, ali ne. Prvo me zove doma, kao da sumnja u to što sam
joj rekla, a onda na mobitel, da bi me kontrolirala. Ni bračno putovanje
nije joj svetinja. Prvo joj se nisam javila, ali za pola sata zvala je ponovno
pa sam shvatila da će nastaviti sve dok se ne javim. Gdje gori, mama? U
roamingu sam. Javila sam joj se tako otresito da je počela zamuckivati.
Kao, samo je htjela čuti jesam li sretno stigla. E, pa jesam. Stigla sam.
Najsretnije sam stigla u svoj novi život i namjeravam tu ostati zauvijek.
Stigli smo. Ne gnjavi. Na medenom mjesecu smo. Tako sam joj rekla i
prekinula vezu. Neka se nauči o meni misliti u množini. U paru.
Onda sam lijepo natenane prošetala do Konzuma i kupila dvije
pečene škarpine za ručak. Nisam uopće mislila kupiti nešto gotovo jer
imam vremena kuhati, a pogotovo mi nije bilo u planu kupiti ribu, ali kad
sam vidjela te škarpine, odmah mi je sinula ideja. Nisam imala pojma
kako zluradost može razveseliti čovjeka. Trebao bi probati koji put,
Ozrene. Ali neću te valjda ja učiti što bi ti trebao. Ti ćeš i dalje pomagati
susjedima kad vidiš da se muče s vrećicama, i dalje ćeš biti zabrinut nad
mačkama lutalicama, ali kad treba susjedi koju svako jutro susrećeš reći
više od jebenog Dobro jutro, e onda ćeš glumiti nedostižnog frajera koji
nema vremena za razgovor. Bit ćeš samilostan prema ljudima koji to
možda uopće ne trebaju i ne zaslužuju, pa i prema životinjama, bit ćeš
dobroćudan prema svima koji su ti zapravo nevažni, ali kad se treba
udostojati primijetiti nekoga tko je brižan prema tebi, e onda ćeš se
prešetavati s drugom ženom u crvenom kaputu. No dobro, sam si
izabrao.
Ne mogu ti opisati koliko me oduševila vlastita ideja. Bila sam
uzbuđena kao da sam dobila glavni zgoditak na lotu. Čim sam pojela
škarpine, pazeći da kosti ostanu u komadu, izvukla sam aluminijsku
posudu s kartonskim poklopcem, jednu od onih koje sam kupila dok sam
se, glupača, zanosila mišlju kako ću te osvojiti jelima koja ću ti ostavljati
pred vratima sve dok ne budeš nepovratno oboren s nogu. E, pa vidiš, u
posudu sam lijepo položila te dvije riblje kosti, onako kao da ih spremam
u mali improvizirani lijes, a onda učvrstila poklopac na kojem sam prije
toga, kao prvi put, napisala Dobar tek. Onda sam shvatila da je to glupo
jer ćeš po poruci odmah znati da se radi o istoj osobi koja ti je ostavljala
ona fina jela, a zašto bih ja tebi olakšala zaključivanje? Zato sam maknula
taj poklopac i stavila novi.
Tad sam izašla baciti smeće, da iz vlastitog stana izbacim sve dokaze
o tome da se kod mene danas jela riba. U drugoj ruci nosila sam riblji
lijes koji sam lijepo spustila pred tvoja vrata. Nemoj misliti da sam bila
toliko glupa da ostavim dokaze. Gledala sam dovoljno forenzičkih serija
da znam koliko su otisci prstiju važan dokaz u istrazi. Mislim, ne
vjerujem da će je biti, ali ipak sam za svaki slučaj, dok sam pakirala ovo
iznenađenje, nosila jednokratne kirurške rukavice koje sam danas
kupila. Veliki paket, jer trebat će mi i sljedećih dana. Tek toliko da znaš.
U stan sam se vratila s predivnim osjećajem da sam napokon
napravila pravu stvar. Ustvari dvije. Dva ovakva poteza u jednom danu -
to zbilja nije nešto čime se mogu često pohvaliti. Prsten u sandučiću i
riblji ostaci pred vratima - moraš priznati da sam nadmašila tvoja
očekivanja. Ne kažem da si ih imao, ali da jesi, sigurno bi bila nadmašena.
Odjednom mi se ukazao cijeli moj neistraženi i neiskorišteni potencijal, i
već vidim da će mi samo nebo biti granica.
Bit ću tvoja kost u grlu, Ozrene. Tek toliko da znaš. Isus je dvjema
ribama nahranio pet tisuća svojih sljedbenika, a ja ću dvjema ribljim
kostima nahraniti pravdu. Nemoj misliti da sam slučajno izabrala baš
ribu. Nije to bilo samo zbog kršćanske simbolike, nego i zato što su riblje
kosti nešto što će se na sobnoj temperaturi usmrdjeti za nekoliko sati,
tako da ćeš do povratka s posla dobiti baš ono što si zaslužio. Bacila sam
ti kosti, ponižavajuće ostatke. Možda sam ti kostima utjerala strah u
kosti. Vidiš koliko je dobre simbolike u mojoj gesti, da ne misliš da je
slučajno. „Dragi” moj, nisam ni ja od jučer.
Pazila sam da danas ne propustim tvoj dolazak. I ne samo to. Nije mi
bilo dovoljno da vidim s prozora kako ulaziš u vežu. Od pola šest bila
sam spremna za izlazak. Trebalo mi je to, da izbliza vidim kako
pronalaziš moje iznenađenje pred vratima. Kakva bi to bila osveta bez
naslađivanja iz blizine?
Da stvar bude bolja, došao si s Njom. Da mi je netko prije tri dana
rekao da me to može tako usrećiti, rekla bih mu da nije normalan, ali
danas... Uh, koliko mi se dobrih scenarija počelo motati po glavi. Ajde ti
Njoj sad objasni onaj prsten i riblje kosti pred svojim vratima!
Nabacila sam kaput i izašla na hodnik čim ste krenuli s parkirališta.
Malo sam se zadržala na svome katu da čujem jeste li zastali kod
sandučića u prizemlju. Bilo je očito da jeste. E, pa, Ozrene, nemaš pojma
koliko si me usrećio time što si uzeo poštu! Dan mi je i bez toga imao
puno smisla, a ovako je nadmašio moje najodvažnije nade.
Počela sam se spuštati kad sam čula da ste se vi počeli penjati. To je
matematika koja mi jako dobro ide. Točno znam koliko ti treba da se
popneš, pa onda mogu prilagoditi svoje spuštanje tako da se sretnemo
baš pred tvojim vratima. Vidjela sam da držiš nekoliko omotnica. Za
moju, bez adrese i marke, mogao si pomisliti da je zakašnjela ponuda za
blagoslov kuće jer one obično tako dolaze. Ne znam što si mislio, očito
nisi ni imao vremena misliti o tim stvarima jer si se smiješio toj svojoj...
što ti je već. Čak me i to razveselilo jer sam znala da će ti smijeh vrlo brzo
prisjesti. Bila sam tri stepenice iznad odmorišta na tvome katu kad ste
stigli do vrata. Opet ručak? zahihotala se tvoja priležnica. Pa ne mogu
vjerovati, rekao si, tobože skromno, ali zapravo je bilo očito da si pred
Njom jako važan jer imaš tajnu obožavateljicu koja ti ostavlja hranu.
Samo da znaš, to je izgledalo prilično jadno.
Tad si se sagnuo da podigneš posudu, baš kad sam ja prošla pored
vas. Očito te zbunilo zašto je tako lagana jer si na moje Dobar dan
odgovorio s nekoliko sekundi zakašnjenja, kao da si nakratko premišljao
koje jelo može biti tako lagano. I Ona mi je odzdravila, a ja sam se u sebi
naslađivala znajući da će joj onaj samozadovoljni osmijeh nestati s lica
nedugo nakon što uđete u stan.
Uh, Ozrene, da mi je to bilo vidjeti! To kako je Ona ustuknula kad vas
je, nakon što ste podignuli poklopac, zapahnuo smrad ribljih ostataka i
šokirao prizor dva riblja kostura u posudi. Mogla sam vas točno zamisliti
nagnute nad tom nepoznanicom. Možda joj nisi htio pokazati da si
zabrinut, ali Ona ti je odmah dala do znanja da bi trebao biti. Možda ti je
odmah dala do znanja da joj sad boravak u tvome stanu izaziva
nelagodu. Zamišljala sam Njezine rečenice. Ozrene, ovdje je u pitanju
neka patologija. Ne bih se čudila ni da je rekla Moraš ovo prijaviti policiji.
Ti bi se vjerojatno pobunio da je to rekla. Što da prijavim policiji? Da mi je
netko ostavio smeće pred vratima?
Prsten je sigurno bio šlag na mojoj torti. Ne vjerujem da nisi otvorio
omotnicu bez adrese, jer takve inače ne dobivaš. Ozrene, što ovo znači?
Ne možeš mi reći da nemaš pojma tko ti šalje prsten koji bi trebao nositi.
Objasni mi, odmah, o čemu se ovdje radi. Ne misliš valjda da sam glupa.
Kladim se da ti je postavljala takva pitanja.
E, pa sad se izvlači kako god znaš, „dragi” moj. Bit će toga još. O, da.
Puna sam ideja, tek toliko da znaš. Možeš slobodno zaboraviti na život
kakav si dosad poznavao.

***

Kakav divan dan! Ustala sam opet u vrijeme kad odlaziš na posao. Ne
zanosi se, nje to bilo zbog tebe nego me samo zanimalo jeste li izašli
zajedno. E, pa moram ti reći da sam likovala kad sam vidjela da niste.
Nema šanse da je Ona ostala u tvome stanu. Nikad nije ostala dolje
bez tebe. To znači, gospodine Kovač, da vam je priležnica otperjala već
sinoć. Divno je biti zaslužna za takav razvoj događaja.
Tko zna do kad je potrajala vaša svađa zbog prstena. Ne čudim joj se
da je otišla. Da ja tako dođem svome muškarcu i da me on nevjesto
pokušava uvjeriti da nema pojma kakav je to prsten za koji neka druga
žena misli da bi ga trebao nositi, i ja bih otišla. Riblje kosti mogle su
izazvati nelagodu, ali prsten je morao probuditi sumnju i ljubomoru. Ha!
Da mi je bilo vidjeti kako te optužuje da si joj tajio da si oženjen! Ne
misliš valjda da ću povjerovati da nemaš ništa s tim prstenom. Kako sam
samo bila naivna! Ne mogu vjerovati da mi i dalje lažeš, sad kad si
ulovljen. Mogla sam zamisliti još stotinu takvih rečenica koje ti je
izgovorila. Ako je horoskopska lavica, ili ovnica recimo, možda ti je čak
bacila u glavu nešto što joj se našlo pri ruci. One su temperamentne i ne
daju se zajebavati. Priznajem, sinoć mi je došlo da još koji put prođem
pored tvojih vrata ne bih li čula što se unutra događa, ali procijenila sam
da je prerizično u ovakvoj situaciji. Jer sad ćeš sigurno početi nagađati
tko bi to mogao biti, a pomisao da je netko iz stubišta bit će ti jedna od
prvih. Svi će ti biti sumnjivi, a pogotovo netko koga bi viđao na stubištu
češće nego je dotad bilo uobičajeno. Ali da mi nije žao što nisam vidjela
kako Ona kao furija u kasne sate istrčava iz tvoga stana - e, to ipak ne
mogu reći. To bi bio pravi melem za moje oči.
Nisam imala pojma koliko je dobar osjećaj biti razaračica tuđih veza!
Shvatila sam to već jutros kad sam vidjela da izlaziš sam, ali bilo mi
je još jasnije oko podneva, kad mi se javila Magda. Možemo li se vidjeti?
Prvo mi je to napisala. Nemamo se mi što gledati, tako sam joj odgovorila,
i to ne odmah. Pustila sam je oko dva sata da se preznojava od muke što
odgovor ne stiže. Ona je meni odgovorila odmah. Ostavila sam ga. Ma
krasno. Ostavila ga je, i sad bih joj ja trebala oprostiti? Ostavila ga je kad
je saznala da joj je skrivao da mi duguje novac, a nije ga ostavila na miru
zato što je moj dečko, onda dok je bio. To joj nije smetalo. E, pa „draga”
moja bivša prijateljice, malo si se preračunala. Šteta, baš zaslužujete
jedno drugo. To sam joj napisala. Tek toliko da znaš. I ti i ona. Malo se
kasno sjetila da će morati ostatak života živjeti s tim što mi je učinila.
Da znaš samo kako se moćno osjećam danas! U razmaku od osam
sati rastavila sam dva para a da se nisam gotovo maknula iz stana. Ako
mene pitaš, trebao bi biti impresioniran. Došlo mi je da jednostavno
sjedim i uživam u tome što sam postigla, ali bila bi velika šteta da sad
stanem na tome. Čemu čovjeku moć ako je ne koristi? Pustim li te sad na
miru, mislit ćeš da je ono jučer s prstenom i ribljim kostima bio samo
slučajni incident. Ali nije, Ozrene. Nije ni izbliza.
I nećeš vjerovati, zaboravila sam jesti od uzbuđenja. Prvi put nakon
ne znam koliko, ako uopće ikad, nisam bila gladna. Previše me zaokupio
plan za današnju akciju pa mi je sve ostalo postalo nevažno. Ma kakve
dijete i kakvo vježbanje! Za vitkost čovjek treba biti samo oduševljen
svojim životom, to mi postaje sve jasnije. Možda si ti dosad bio
oduševljen, ali sve mi se nekako čini da bi po novome mogao imati razlog
da se udebljaš. A i to malo dlaka što ih imaš na glavi moglo bi ti otpasti
od muke.
Dakle, nisam se brinula za svoje prehrambene potrebe, ali za tvoje
jesam. Doduše, možda ti obrok koji sam ti danas servirala neće biti po
volji. Nećeš ga smatrati jestivim, ali nisam ti ja kriva što nisi informiran.
Na trpezama brojnih azijskih zemalja kaktusi se smatraju pravim
specijalitetom, a ukusnim plodovima smatraju ih i u zemljama južne
Amerike. Neke su vrste bogate vitaminima, mineralima i vlaknima, tek
toliko da znaš. Nego, jedini je mali problem taj da ti ja kaktuse ne znam
pripremati pa sam ti ih onako sirove posložila u aluminijsku posudu.
Vidiš kako je to zgodno ispalo. Inače se u takvim siruacijama kaže da
si jednim udarcem ubio dvije muhe, a ja mogu reći da sam se trima
kaktusima riješila dvojice. Ne mogu ti opisati kakav mi je užitak bio
istresti te odvratne bodljikave faluse iz lončića sa zemljom i zauvijek ih
maknuti sa svoga prozora. Osjećala sam se kao da sam tebe i Zvonka
spojila u jednu gadljivu kreaturu koju sam napokon odstranila iz svog
života.
Znaš, kad navlačim kirurške rukavice kako bih se posvetila novom
iznenađenju koje sam ti namijenila, osjetim se kao glavna junakinja
nekog romana ili kriminalističke serije. Točno mogu zamisliti sve te
ljude, gledatelje ili čitatelje, kako navijaju za mene. Samo naprijed,
Katarina! Zapapri tom kurvinom sinu, zaslužio je! Imaju ljudi osjećaj za
pravdu. Ne mogu ni njih iznevjeriti, što god ti mislio o tome.
Spustila sam se, dakle, do tvog kata i ostavila ti svoju bodljikavu
poruku pred vratima pa se ti sad misli. Znam da ćeš odsad i sandučić
provjeravati redovito pa sam se pobrinula da i tamo ostavim svoj trag.
Moglo bi se reći da u njoj nisam bila rječita, ali sam zato bila vtlo
maštovita. Na jednom listu papira flomasterom sam iscrtala samo veliki
upitnik, stavila ga u omotnicu i ubacila u tvoj sandučić. To je onaj upitnik
koji je lebdio nad tvojom glavom kad si našao poruku i koji se umnožio
kad si kasnije našao kaktuse pred vratima. Sad ćeš i ti napokon znati
kako je to kad se pitaš. Kad ti ništa nije jasno. Kad pokušavaš shvatiti
gdje si pogriješio i što si skrivio. E pa, „dragi” moj, meni ti je tako bilo
cijeli život. Tek toliko da znaš.
Baš kad sam se vratila u stan, stigla mi je poruka od stare. To je prvi
SMS koji mi je ikad poslala. Inače uvijek zove, a sad se, vidiš, ne usuđuje.
Ja sam njoj sad udana žena na bračnom putovanju. Osim toga, vjeruje da
sam u inozemstvu pa se brine koliko bi takav poziv koštao. Tražio te
Zvonko. Da je njoj donio novac za mene, javila bi mi i to. Ovako sam znala
da nije. Prije nego sam joj išta odgovorila, stigla je i druga poruka Rekla
sam mu da si na bračnom putovanju. Vjerojatno je Kristina pisala poruke
na njezinom mobitelu jer stara to ne zna. Možda su se nadale da ću im
napisati nešto opširnije, iz čega bi mogle saznati gdje sam uopće i kad se
vraćam, ali ja sam poslala samo jedno neodređeno OK. Sigurna sam da
im je to bio udarac. Sjetila sam se one izreke Manje je više, i prvi put u
životu shvatila koliko u tome može biti istine. Zabavljalo me zamišljati
kako stara i sestra razgovaraju o nama, o tebi i meni, i pitaju se kako se
dogodilo to da odjednom više nemaju moj život pod kontrolom. Vidiš
kako ponekad male stvari mogu usrećiti.
Vidjela sam kad si stigao. Čula sam kako se penješ. Znam da si se
malo zadržao u prizemlju, upravo koliko ti je trebalo da pogledaš ima li
pošte. Netko je izlazio iz stana do mog pa sam se morala maknuti sa
stubišta baš kad si stizao pred svoja vrata, ali i ovo mi je bilo dovoljno da
znam da si vidio sve što si trebao vidjeti. Mogla sam te zamisliti, onako
začuđenog, s kaktusima u otvorenoj posudi i s mojim upitnikom kojim
sada završava svaka rečenica koja ti prolazi kroz glavu. Što sve ovo znači?
Tko me ovako uznemiruje? Trebam li zvati policiju? Je li to ona ista osoba
koja mi je ostavljala hranu? Hoće li me ismijati ako prijavim riblje kosti i
kaktuse ostavljene pred vratima? Koji je ovo vrag? Mogla sam kroz ove
zidove koji nas dijele osjetiti kako se sve manje pitaš, a sve više brineš.
Prevrtao si po sjećanju protekle godine svoga života ne bi li zaključio kad
si i kako stekao neprijatelje. Ja ti sigurno nisam pala na pamet. Ni kao
neprijatelj ni kao išta. E vidiš, Ozrene, o tome se radi. Nemaš me u
evidenciji čak ni kao usputnu pomisao. Prije sam se zbog toga
uzrujavala, a sad upravo na to računam. Tek toliko da znaš.

***

Jutros sam pomislila da bi ti moglo postati čudno što me ujutro ne

susrećeš na stubištu. Samo kao Pavlovljev efekt - ponavljaš neku radnju,
a onda izostane situacija u kojoj je ponavljaš. Trebaš reći Dobro jutro, a
nemaš kome. To bi ti moglo izazvati sumnju da imam nešto s pošiljkama
koje dobivaš pa sam odlučila to spriječiti. Nije meni nikakav problem
izaći iz stana u sedam i petnaest. Ionako sam već budna u to vrijeme, a i
živo me zanimalo vidi li se na tebi da si uznemiren.
Očito je da jesi. Prvi put otkad se znamo rekao si samo Jutro. Bez
Dobro. Čak si i to jedva promrmljao. Vidiš, još donedavno ja bih mislila
da si nešto ljut na mene i cijeli bih dan bila žalosna jer si me tako
bezvoljno pozdravio, a sad kad znam da sam ja za to zaslužna, silno me
razveselilo. To mi je pravo otkriće, da je dobar osjećaj kad je netko
uznemiren zbog rebe. Nemoj se čuditi tome. Nakon svih tih godina u
kojima sam u drugima izazivala uglavnom ravnodušnost, dobro je znati
da netko toliko misli o tebi, pa makar i ne bio svjestan da si to zapravo ti.
Sad lijepo mogu zamišljati kako se noću prevrćeš po krevetu zbog mene,
kako se ujutro budiš zapitan kakvo ću ti neugodno iznenađenje danas
prirediti, kako ti se cijeli dan na ovaj ili onaj način motam po glavi i
remetim ti mir na koji si računao kao da se podrazumijeva. E, pa ne
podrazumijeva se, Ozrene. Ne kad se tako poigravaš nečijim osjećajima.
Dok si ti mene tako, htio - ne htio, nosio u mislima, ja sam se
posvetila današnjem zadatku. I samu me iznenađuje kako mi ideje same
niotkud dolaze. Ukrcala sam se na autobus kao da idem na posao, ali
vozila sam se samo dvije stanice, do onog dućana u kojem možeš kupiti
sve - od igle do lokomotive, pa tako i konopce različite debljine. Kupila
sam samo dva metra onog najdebljeg. Prodavač me malo čudno gledao i
pitao me za što mi treba, a ja sam mu jednostavno odbrusila da se to
njega ne tiče. Ne pitaj odakle mi sad odjednom takva hrabrost jer ne
znam, ali uživala sam daleko više nego nekad, kad sam bila najljubaznija
osoba koju možeš zamisliti.
Kupila sam i novine. Zgrabila sam prve koje su mi došle pod ruku,
ionako mi nisu bile za čitanje. Kad sam stigla kući, navukla sam par
jednokratnih rukavica i bacila se na posao. Ništa ne znam o čvorovima
pa mi je u početku teže išlo, ali mogu ti reći da sam na kraju bila
prezadovoljna kako mi je omča ispala. Onda sam pažljivo očistila manju
kartonsku kutiju koju su mi dali u Konzumu, iako sam već tamo pazila da
je ne dodirujem jagodicama prstiju. Sigurno je sigurno. Kad je paket bio
spreman, bacila sam se na poruku. Izrezivala sam slova iz novina, onako
kako sam vidjela u filmovima. To uvijek natjera strah u kosti primatelju.
Ne znam što je tako strašno u novinskim slovima nalijepljenim na papir,
ali očito djeluje jako uznemirujuće već sama činjenica da taj netko tko ti
ih šalje ne želi svoje otiske prstiju ni svoj rukopis na poruci. Ispisala sam
samo Ne boj se, nisi sam, nalijepila slova na prazan papir i lijepo ga
stavila u omotnicu. Zabavlja me taj ritam - da prvo nađeš nešto u
sandučiću, a da onda do drugog kata strepiš hoće li biti nešto i pred
vratima. Tako te dva puta šokiram i uznemirim, što je dvostruko
zadovoljstvo.
Baš sam ponosna na današnju poruku. Sjećam se tog stiha iz srednje
škole, iako sam zaboravila tko je pjesnik. Stvar je u tome što može
zvučati kao podrška. Evo, da recimo ideš prijaviti to na policiju, gledali bi
te kao da si prolupao. Što je loše u tome da ti netko daje do znanja da nisi
sam? Da ti netko ubaci stih u sandučić? Baš ništa. Naravno, ja znam da
tebi to neće tako zvučati pa je upravo u tome cijelo moje veselje. Ne
možeš se čak ni požaliti nekome. Gledali bi te kao da si prolupao. U
policiji bi te možda čak i pitali Znate li vi, gospodine Kovač, koliko bi ljudi
u ovom gradu i na ovom svijetu bilo sretno da im netko pošalje takvu
poruku? Dobro, možda se ne bi baš tako izrazili, ali sigurno ne bi digli na
noge specijalne jedinice da istraže tko je ta pjesnički raspoložena osoba.
Već sam se dobro izvještila u dostavi. Kutija je bila u vrećici da je
netko ne bi vidio dok je nosim, a omotnica u torbi. Nosila sam i smeće pa
je moglo izgledati kao da imam dvije vrećice za kontejner. Pred tvojim
vratima izvadila sam kutiju iz vrećice, s tim da sam zimske rukavice
navukla već prije izlaska iz stana. Srećom pa je siječanj. Kad sam ubacila
omotnicu u sandučić, samo sam produžila do kontejnera i lijepo se
vratila kao da ništa nije bilo. Forenzika bi na ovom slučaju potpuno
zakazala. Ona jedina nadzorna kamera koju imamo ispred ulaza u zgradu
mogla je zabilježiti samo Katarinu Bauković koja je izašla baciti smeće.
Ž enu koja ne voli držati smeće u kući. Kome bi, molim lijepo, to bilo
sumnjivo?
Eh, vidiš koliko je tu simbolike - Katarina Bauković rješava se svoga
smeća. I metaforički i doslovno. Tek toliko da znaš.
Kad sam se vraćala u stan, kutija pred tvojim vratima izmamila mi je
osmijeh. Nisam mogla pretpostaviti što ćeš misliti kad je otvoriš i nađeš
omču za vješanje, ali u jedno sam mogla biti sigurna: neće ti biti
svejedno. A nekad ti je bilo. Mislim, bilo ti je svejedno ima li na tom
svijetu netko kome nije svejedno. Netko tko živi samo dva kata iznad
tebe. Ta tvoja ravnodušnost sad je prošlo vrijeme. Mislit ćeš o meni više
nego što si ikad mislio o nekome. To što nećeš biti svjestan toga da
zapravo misliš o meni, uopće nije važno. Meni je i ovo dovoljno da te
kaznim.
Znam ja, Ozrene, da nećeš uzeti tu omču i objesiti se. Nisam glupa.
Toliko ti straha u kosti ipak nisam utjerala. Još, kako god bilo, draže mi je
da me se bojiš nego da ti je svejedno. I te kako želim da ostaneš na
životu. Kome bih se ja osvećivala da te nema, a vidiš i sam koliko mi
osveta čini dobro. O, da.
Kad sam obavila tebe za danas, prešla sam na Zvonka. Jer znaš,
uzrujalo me to što me tražio kod stare, a nije donio novac. Ne može to
proći tek tako. Nova Katarina to ne tolerira. Napisala sam mu novu
poruku, čisto da zna da nisam s njim završila. Vrijeme curi, a ja još nisam
dobila svoje pare. Ti baš želiš da ti zagorčam život. Naravno da ništa nije
odgovorio. Znala sam da neće, ali to ne znači da mu ja nemam pravo
pokvariti dan. On je mojih pokvario previše.
Poslije sam mu još pet ili šest puta poslala istu poruku. Nek mu se
nađe. Neću mu valjda dopustiti da se opusti i zaboravi. Taj čovjek nije
zaslužio ni miran dan ni miran san, barem dok mi ne vrati što mi duguje i
dok mu ne naplatim sve što mi je učinio.
Dok sam tako slala poruke Zvonku, mobitel mi je odjednom
zazvonio. Elvira. Zatekao me taj poziv. Potpuno sam bila smetnula s uma
da imam posao, da se već tri dana tamo nisam pojavila i da to ne može
još dugo potrajati. Toliko sam se zanijela ovim svojim... projektom,
nazovimo ga tako, da sam potpuno zapostavila stvarni život. Budimo
iskreni, zaboravila sam na njega.
Nisam se javila Elviri, ali postala sam svjesna toga da me stvarnost
tamo negdje čeka. Nemoj se sad poveseliti. To neće nimalo utjecati na
ovo što ti radim. Uostalom, imam i ja pravo izostati. Otkad radim u
Zavodu, svi su već osim mene sto puta bili na bolovanju, a ja nisam
nikad. Čak sam i pobačaj prehodala, mijenjajući uloške svakih sat
vremena i lažući da imam upalu mjehura. E, pa ima i Katarina Bauković
pravo na malo života na račun Zavoda za zdravstveno osiguranje. Jer,
ako ćemo pravo, ovo je meni neka vrsta liječenja. Što sam pakosnija
prema tebi i drugima, sve sam zdravija i veselija. Samo gledaj.
Evo, na primjer, kad sam vidjela da se vraćaš s posla, pljesnula sam
rukama i skoro počela skakati po stanu od zadovoljstva znajući što te
čeka u sandučiću i pred vratima. Upalila sam radio da mogu zaplesati,
toliko mi je strah koji te čekao podignuo raspoloženje. Jebi ga, Ozrene,
plesanje po stanu zbilja mi nije običaj, a vidiš kako mi je to sad prirodno
došlo. Najradije bih bila otplesala do tvog kata i natrag, ali i ovo je za
početak dovoljno.

***

Jutros me nazvao Zvonko. Baš sam bila sišla s autobusa i sjela na

tramvaj. Nije da sam bila spremna na taj poziv, ali moj novi život toliko je
pun iznenađenja da me zapravo više ništa ne može iznenaditi. Nisam mu
se javila. Nemam ja što pričati s njim. Samo mi još treba da taj kreten
počne urlati na mene kad odgovorim na poziv. Njegovih sam se uvreda
naslušala. Odgovorila sam mu porukom. Poslat ću ti broj deviznog računa
za uplatu. U sljedećoj poruci utipkala sam mu broj tog računa na kojem
je nekad bilo deset tisuća eura. Dok ga on nije poharao. Ništa nije
odgovorio, naravno, ali mene ionako ne zanima njegov odgovor nego
samo njegova uplata.
Onda sam lijepo otišla ravno odvjetniku. Ionako zapravo nisam
imala cilj jutros kad sam izašla. Zbog tebe sam odglumila odlazak na
posao, ali bila sam dovoljno mudra da se ne vratim odmah jer bi to na
snimkama nadzorne kamere moglo sumnjivo izgledati, ako ikad dođe do
toga da ih netko pregledava.
Dakle, odvjetnik. Ma ne brini, ludice, nisam išla podnijeti zahtjev za
rastavu našeg braka. Znam da to ne bi preživio. Ha, ha, evo vidiš li ti kako
se ja dobro zabavljam otkad te ovako lijepo mrzim.
Iz tramvaja često vidim ploče odvjetničkih i javnobilježničkih ureda
pa sam znala gdje trebam tražiti. Odvjetnik Izidor Lebovski. Tako je pisalo
na ploči. E, vidiš, to je zovem imenom! Netko tko se tako zove ne može
biti beznačajan sve i da se trudi. Morala sam malo pričekati da me primi.
Naravno, ne dolaziš odvjetniku tako nenajavljena, ali gospodin Lebovski
bio je vrlo ljubazan i preko svoje tajnice mi poručio da će me primiti čim
završi s prethodnom strankom.
Ma znala sam ja što će meni gospodin Lebovski reći. Ako nemate
nikakav pisani trag o dugovanju ni potpis dužnika da vam duguje,
nažalost, nemate nikakve pravne osnove da ga tužite. Jasno ti je da od
Zvonka nisam tražila nikakav potpis, da sam mu samo dala novac.
Zaboga, pa živjeli smo zajedno kao muž i žena. Da sam mu tada
predložila da odemo bilježniku, vjerojatno bi mi jebao sve po spisku - ali
nije bilo potrebe jer meni nije bilo ni na kraj pameti da će mi ikad
zatrebati ikakav papir. Tako me Zvonko lijepo opljačkao bez dokaza. Svi
ste me, budimo realni, sjebali bez dokaza. Ništa ja u svom životu ne
mogu dokazati. Ni to da me stara cijeli život zapravo zlostavljala, ni to da
su me maltretirali u školi, ni to da me Zvonko opljačkao i uništio mi
možda jedinu priliku da postanem majka, ni to da mi je Magda bila
najbolja prijateljica, ni to da si mi ti davao lažne nade da među nama
nešto postoji, ni to da sam zbog svih vas i na financijskom i na svakom
drugom gubitku. Svi vi lijepo živite svoje živote kao da me niste
povrijedili. Kao da me, zapravo, nema. E pa vidiš, Ozrene Kovač, dokazi
su u mojoj glavi. Ne treba mi nikakav potpis ni pravna država da ja malo
sjebem vas.
Od gospodina Lebovskog ipak sam saznala nešto korisno. Možete
pokušati jedino ako imate svjedoke koji su bili prisutni kad ste mu dali
novac. Naravno da nemam svjedoke, ali mogla bih ih nabaviti. Ako može
Zvonko tvrditi da mu nikad ništa nisam posudila - a to možemo očekivati
- onda mogu i ja tvrditi da je netko bio s nama. Za deset posto od deset
tisuća eura mnogi bi danas lagali bez problema. Samo bih na radnom
mjestu našla njih desetak za jedan dan.
Razmišljala sam o tome kako bi bilo dobro da i Zvonku radim ovo
što radim tebi. Našlo bi se još adresa na koje bih rado navratila. Mogla
bih postati serijska ostavljačica čudnih pošiljaka pred vratima i u
sandučićima. To bi baš bila zanimljiva tema za crnu kroniku. Jezive
pošiljke utjerale strah u kosti građanima. Moraš priznati da dobro zvuči
kao novinski naslov. Zvonku bih, recimo, pred vratima mogla ostaviti
plastičnu bebu s porukom Tata, zašto me nisi htio? Vidiš kako je lako
postati nečija noćna mora. Ipak, budimo realni, Zvonko bi odmah znao
da sam to ja. Toliko neoprezna ipak ne mogu biti.
No pustimo mi Zvonka. Pošteno sam platila pravni savjet gospodinu
Lebovskom i sad znam što ću i kako ću dalje sa Zvonkom. Ali ti. Ti si
morao i danas biti svjestan činjenice da postojim, a dobar dio dana
nisam imala nikakvu ideju. Uputila sam se kući pješice, računajući na to
da će mi se inspiracija dogoditi u hodu. I vidiš, bila sam u pravu. Zadnjih
dana stalno sam u pravu i mogu ti reći da se baš lijepo na to navikavam.
Tek toliko da znaš.
 Dakle, mesnica. Čim sam vidjela natpis, znala sam što ću. Znaš da
pravih mesnica ima sve manje i odmah sam pomislila kako mi se ova nije
slučajno našla na putu. Kupila sam lijep komad govedine, a onda
požurila kući jer nisam mogla dočekati da ostvarim svoj naum.
Moja fina govedska juha već se hladi, Ozrene. Ali, prije nego sam
pristavila kuhati taj komad govedine, dobro sam ga ocijedila. Dobila sam
barem dvije jušne žlice lijepe crvene krvi, taman za bočicu koja mi je bila
na umu još dok mi je mesar zamatao meso. Malu staklenu bočicu s
testerom šampona koji sam iscijedila u čašu od jogurta da mi bude za
sljedeće pranje kose. S bočice sam skinula etiketu, dobro je iskuhala i
osušila prije nego sam u nju ukapala krv tako da nema nikakvih tragova
ni o tome što je u toj bočici bilo ni tko ju je dirao. Kad sam je dobro
zatvorila, zamotala sam je u komadić novina. Ne bilo koji komadić,
naravno. Izrezala sam baš onaj članak iz crne kronike s viješću o tijelu
muškarca pronađenom na obali Save. Nije da te želim nasmrt uplašiti, ali
moraš priznati da bi bilo glupo da ti bočicu s krvlju zamotam u „Recept
dana”. Baš kad sam krenula da ti ostavim taj poklončić pred vratima,
palo mi je na pamet još nešto. U kuhinjskoj ladici pronašla sam
neotvoren paketić slamki koje sam kupila jednom kad mi je mali Lukas
trebao doći u goste. To mi je dalo ideju i za današnju poruku u sandučiću
pa sam odmah znala koja slova trebam izrezati iz novina. Krv na
slamčicu. Vidjet ćeš kako dobro izgleda. Imala sam sreće pa sam za riječ
krv našla crvena slova iz novinskih naslova. Nisam ni znala da sam tako
kreativna. Vidiš kako ljutnja oplemenjuje. Danas ćeš sigurno biti
impresioniran mojom idejom. Vjerojatno ćeš otvoriti omotnicu iz
sandučića penjući se na drugi kat, a onda će ti se pred vratima ukazati
ono što te već u poruci potreslo. Bočica krvi i slamka. Da, tako ću ti piti
krv na slamčicu, dan po dan. Tek toliko da znaš.
Nisam pratila jesi li i kad si stigao. Neće više Katarina Bauković
dežurati na prozoru zbog tebe. Imala sam pametnijeg posla na onom
stražnjem prozoru, u spavaćoj sobi. Golubovi će morati naći drugi
smještaj jer ja više tuđa sranja u svom životu neću tolerirati. Otjerala
sam ih i sastrugala sav nered koji su ostavili na prozoru koji ja plaćam
tristo eura mjesečno. Njihov je izmet prevelika cijena za to da imam
kome reći Laku noć.

***

Vidiš, mislila sam kako bih se od ponedjeljka trebala vratiti na posao, ali
jutros se sve ipak preokrenulo u moju korist. No dobro, ti i ne znaš da ne
idem na posao jer me ujutro viđaš na stubištu u uobičajeno vrijeme.
Moram ti reći da djeluješ iscrpljeno i neispavano. Skoro sam se smilila
nad tobom kad sam te vidjela onako krvavih očiju i neobrijanog, ali brzo
me prošlo. Ne može se reći da si ti prema meni ikad imao milosti,
Ozrene. Tek toliko da znaš, bila sam jako zadovoljna kad sam jutros
vidjela kako djelujem na tebe.
No, nisam išla na posao nego svojoj doktorici. Planirala sam zatvoriti
bolovanje, ali kad sam joj se potužila kako me „crijevni virus” od kojeg
sam patila zadnjih dana iscrpio, predložila mi je da ostanem kod kuće još
tjedan dana da se odmorim i potpuno oporavim. Naravno da sam
prihvatila. Nisam luda vraćati se na posao ako baš ne moram. Elviri sam
se javila porukom da mi je jedva malo bolje, ali da se ne brine jer se
oporavljam. Nisam joj odgovorila na onaj poziv, a ona je jedina koja bi se
zbog toga mogla zabrinuti za mene. Ali, ne mogu ti opisati s kakvim sam
zadovoljstvom nazvala rukovoditeljicu da joj kažem da me neće biti još
tjedan dana. Nije joj bilo drago jer je računala da ću se vratiti pa neće
morati uzimati zamjenu, ali što joj ja mogu. Zanimljivo je kako se svi
ponašaju kao da te nema kad si prisutna, a kad izostaneš, tek te onda
primijete i shvaćaju da postojiš. Kao što vidiš, nisi ti jedini kojemu
moram očitati lekciju.
Kad sam dobila još tjedan dana svoje osvetničke slobode, švrljala
sam po kvartovskim dućanima u potrazi za inspiracijom za pošiljku koju
ću ti danas isporučiti. Već sam bila počela razmišljati kako bih te danas
mogla potpuno ignorirati. Nije ni to loša taktika. Vratiš se kući u strahu
što ćeš naći u sandučiću i pred vratima, a onda nađeš - ništa. Tebi bi sad i
to vjerojatno bilo zastrašujuće. Pitao bi se je li gotovo ili je to samo
zatišje pred nešto još strašnije od svega što sam ti dosad ostavila.
Ponadao bi se da sam prestala, ali strah ti se već previše uvukao pod
kožu da u to povjeruješ. Nemoj ni pokušavati to negirati, vidjela sam te
jutros. U šest mjeseci koliko te poznajem nikad te nisam vidjela tako
izbezumljenog. Najjasniji znak da moja osveta djeluje bio mi je to što si
neobrijan. Imam ja oko za detalje, Ozrene. Kako stvari stoje, ne bih se
čudila da uskoro potražiš pomoć psihijatra.
Baš ta misao o psihijatrijskoj pomoći dala mi je ideju za danas.
Toliko mi se svidjela da sam taktiku izostanka pošiljke odgodila za neki
drugi dan i požurila kući, gdje sam imala sve što mi treba za današnje
iznenađenje.
Vidiš kako se ja lijepo brinem za tebe, Ozrene. Jutros sam zaključila
da nisi dobro, da bi ti dobro došli neki medikamenti pa sam se pobrinula
da ih dobiješ. Tako ćeš znati da tvoja zlostavljačica prati tvoje
zdravstveno stanje i da te ima na oku.
 Uglavnom... istresla sam na kuhinjski stol sve što sam našla u svojoj
ladici s lijekovima. Ionako sam trebala napraviti malu inventuru jer je
mnogim lijekovima istekao rok. Pobrinula sam se da dobiješ tabletice
svih boja i veličina. Imaš tu i Normabela i Volatrena i Ibuprofena i
Andola i Neofena i Ceporexa, pa čak i Helexa. Helex sam, to sam već i
zaboravila, pila kad sam se tek doselila ovamo nakon što me mama
gotovo izbacila da napravi mjesta za Kristinu, Davora i bebu. I Normabel
mi je iz tog vremena. Dodala sam i par Ketonala, pa čak i zelenkaste
kapsule jabučnoga octa i crvene kapsule nekog dijetalnog pripravka koji
mi je trebao smanjiti apetit, a nije. Uglavnom, ionako nećeš znati što je
što. Vidjet ćeš samo hrpu tableta i prva će ti misao biti, pogotovo nakon
one omče, da ti netko sugerira da trebaš sve to progutati i oprostiti se sa
životom. Tebi će možda biti zastrašujuće, ali meni se baš svidjelo kako
tablete, tako izmiješane, izgledaju u prozirnoj kutijici od štapića za uši.
Kao neka umjetnička instalacija. Zamotala sam je u novinski tekst o
naplati dugova, čisto da unesem malo simbolike u priču. Naravno, nisam
ni sandučić zaboravila. Baš mi je poseban užitak kad tako u rukavicama
izrezujem slova iz novina i lijepim ti poruku. Ne znam ni sama zašto mi
rezuckanje i lijepljenje daje takav osjećaj nadmoći, ali ne moram ni znati.
Svaki put me iznenadi koliko sam zapravo domišljata i kako uvijek
smislim vezu između poruke i pošiljke pred vratima. Tko guta, zlo ne
misli. Dok se budeš penjao stubama, pitat ćeš se kojeg vraga to uopće
znači, ali kad razmotaš kutijicu, sve će ti biti jasno. Vidiš, odjednom
imam dara i za napete dramske situacije.
Baš kad sam ti sve ostavila i odahnula u zadovoljstvu dobro
obavljenog zadatka, stara me počela gnjaviti porukama i pitanjima kad
se nas dvoje vraćamo. Vidiš kako je zanimljivo da ti počnu vjerovati tek
kad lažeš. Napisala mi je i da je Zvonko opet dolazio i tražio moju adresu.
Stvarno ne znam što će mu moja adresa. Broj deviznog računa poslala
sam mu barem dvadeset puta u zadnjih nekoliko dana, i to je, što se
mene tiče, jedino što Zvonko o meni treba znati. Dobro je da mu je nije
dala. Sutra istječe rok koji sam mu dala za povrat novca, a ja namjeravam
ostvariti svoju prijetnju. Prijavit ću ga policiji već u ponedjeljak. Reći ću
im da imam svjedoke da sam mu dala tih deset tisuća eura. Računam na
Elviru, ona nema milosti prema preljubnicima. Znam da će biti ljut, ali
živo mi se jebe za Zvonkovo psihičko stanje, tek toliko da znaš.
Kad sam legla, s užitkom sam zamišljala kako zabrinuto hodaš po
stanu i pitaš se zašto ti se život pretvorio u noćnu moru. Možda si čak
napravio i neku vrstu izložbe mojih pošiljaka pa pokušavaš naći vezu
između njih i svojih postupaka. Mućni malo glavom, Ozrene. Tu sam, dva
kata iznad tebe, i ne mislim te tek tako ostaviti na miru.
 ***

Ovo danas zbilja mi je bio šok, ali nemoj se odmah poveseliti. Ne znaš još
cijelu priču. Kad mi je jutros rano netko pozvonio i kad sam kroz
špijunku vidjela dva policajca, mislila sam da ću se onesvijestiti. Noge su
mi se odsjekle. Mislila sam da je zbog tebe. Milijun pretpostavki prolazilo
mi je kroz glavu. Pitala sam se kojim si me podlim metodama razotkrio.
Ima li negdje u stubištu nadzorna kamera koju nisam primijetila? Je li
nekoga od susjeda angažirao da viri kroz špijunku? Je li po mome držanju
shvatio da sam ljuta pa zaključio da sam to ja? Je li me uhodio a da nisam
primijetila? Dok sam odgađala otključavanje vrata, panično sam
pokušavala smisliti izgovore za svoje ponašanje ili alibije koji potvrđuju
da to nikako nisam mogla biti ja. Nije da sam nešto smislila tako na
brzinu, ali čvrsto sam odlučila da ću sve negirati i da ću dati sve od sebe
da ostavim dojam nedužne ženice koju si okrutno nepravedno optužio
za stvari koje ona nikad ne bi napravila.
Duboko sam udahnula, namjestila najneviniji izraz lica i otključala
im. Gospođica Bauković? pitao je onaj viši. Skoro mi je izletjelo gospođa,
ali tko bi im onda objašnjavao gdje mi je muž. Sigurno su pročešljali
moje podatke prije dolaska. Prijavljeni ste za uznemiravanje, rekao je
niži. Molim? Za uznemiravanje? To nije moguće! Uhvatila sam se za srce i
malo zateturala kako bih odmah ostavila dojam nepravedno optužene
osobe. Primila sam se za dovratak da sve bude uvjerljivije. Možemo li
ući? pitao je niži. Kad je vidio da onako šokirana stojim bez odgovora,
izvadio je značku, a drugi ga je u tome slijedio. Što sam mogla, morala
sam ih pustiti u stan.
Vjerojatno znate tko vas je prijavio? pitao je jedan od njih, više i ne
znam koji, jer kad su sjeli, nisam ih više mogla razlikovati. Gospodin
Zvonko Martinić, rekao je drugi kad je vidio da se i dalje snebivam i
pravim da nemam nikakvu ideju o tome tko bi mene, nedužnu, mogao
prijaviti. Š to da ti kažem, pao mi je kamen sa srca kad sam čula da se radi
o Zvonku. Skoro sam se pred njima neoprezno razveselila što nisi ti.
Smirila sam se i lijepo im objasnila što mi je Zvonko napravio. Samo
tražim da mi vrati moj novac. To je bila posudba. Gospodin Martinić
iskoristio je moje povjerenje i zapravo me opljačkao. Činilo mi se da čak
suosjećaju sa mnom, ali nisu ni na trenurak zaboravili da su došli po
službenoj dužnosti i da si ne mogu priuštiti taj luksuz. Gospođice
Bauković, poslali ste gospodinu Martiniću pedeset i šest poruka u šest
dana. Neke od tih poruka su prijeteće. Lijepo sam im objasnila da sam
pokušala dobiti svoj novac mirnim putem, ali da nije pomoglo. Svašta
sam ja i s tobom probala mirnim putem, Ozrene, znaš i sam, bez
rezultata. Postoji sud, gospođice. Postoji policija, rekao je onaj što je sjeo
lijevo. Strašno mi je išao na živce s tim svojim gospođice ovo, gospođice
ono. Kao da namjerno ima potrebu isticati da znaju da nisam udana. Onaj
desno rekao je Postoji pravna država, ne možete uzimati pravdu u svoje
ruke. Taj očito ništa ne zna o pravdi. Ako imate dokaze, obratite se policiji
i sudstvu, dodao je. Ono ako imate dokaze izgovorio je kao da je
povjerovao u Zvonkovu priču da nikakve posudbe nije ni bilo.
No dobro, saslušala sam sve što su mi imali reći, pustila koju suzicu i
obećala im da neću više uznemiravati Zvonka. Dali su mi adresu
policijske postaje i ime inspektora kojemu Zvonka mogu prijaviti za
prijevaru. Ako imam dokaze, naravno. Potpis, priznanicu, ovjeru duga
kod javnog bilježnika, svjedoke. Bez toga ništa. Tako bih i ja mogao reći
da ste vi meni dužni deset tisuća eura, gospođice, ako me razumijete,
rekao je na izlasku onaj kojemu je riječ gospođica očito jedna od dražih u
rječniku. Razumijem te, idiote jedan, mislila sam u sebi i jedva se
suzdržavala da to i ne kažem. Vidjela bih ja tebe da ti netko tako otme
životnu ušteđevinu.
Tek kad su otišli, počela sam se tresti. Znala sam ja da se Zvonko
neće predati tek tako, ali policiju baš nisam očekivala. Kad sam ih vidjela
kroz špijunku, Zvonko mi je bio zadnji na pameti. Zato se može reći da
mi je ovaj informativni razgovor s policijom zapravo donio olakšanje.
Važno je da nisu došli zbog tebe. To što ih je Zvonko poslao znači samo
da me ozbiljno shvatio, a to sam i htjela. Ako želi rat, imat će ga - ali mira
neće imati sve dok ne vidim svoje eure.
Ali ti. S tobom sam očito sve dosad napravila kako treba. Nitko me
nije vidio, nikakve tragove nisam ostavila. Policajci bi ti se vjerojatno
smijali da ih pozoveš ili bi te optužili da im kradeš dragocjeno vrijeme
koje su mogli posvetiti građanima s ozbiljnim problemima. Je li možda u
pitanju ostavljena ljubavnica, gospodine Kovač? vjerojatno bi te pitali.
Imamo mi ozbiljnijih problema od vašeg, gospodine.
Vidiš kako je to nezgodno. Jedno je prijaviti da te netko uznemirava
prijetećim porukama, a drugo da ti ostavlja riblje kosti, tablete i slamčice
pred vratima. Mogao bi još ispasti mekušac u očima redarstva, „dragi”
moj, a ne vjerujem da bi ti se to svidjelo. Stihovi i poslovice u sandučiću
nisu neki materijal za policijsku istragu, koliko god ti loše spavao zbog
njih. Preostaje ti samo da se pitaš, da analiziraš, dan po dan, sat po sat,
svaki svoj korak, postupak i rečenicu. Da malo mućneš glavom kako bi
shvatio prema kome si bio nepravedan. Možda te to dovede na pravu
adresu. Adresu za koju i ne slutiš da je i tvoja, s razlikom od samo dva
kata.
 Uglavnom... nije ti lako. Čini se da si zato odlučio vikend provesti kod
kuće. Auto ti je cijeli dan na parkiralištu. Ne bih se čudila da se bojiš izaći
jer se brineš što ćeš naći pred vratima kad se vratiš. E, pa nećeš ništa. Ni
danas ni sutra. Tek toliko da znaš. Nisam glupa da riskiram kad znam da
si kod kuće. Možda provodiš vikend s okom na špijunki, recimo. Nema
potrebe, Ozrene. Opusti se. Odmori se. Imam i ja osjećaj za mjeru.
Naspavaj se malo, ne izgledaš najbolje zadnjih dana.

***

Kad sam izašla danas da se nađem s Elvirom, prošla sam pored tvojih
vrata kao pored turskog groblja. Ne znam jesi li me primijetio. Mislim, ne
znam dežuraš li iza vrata ne bi li ulovio svoju ostavljačicu. Počelo mi se
sviđati to ostavljačica. Puno je simbolike u toj tituli. Jer ne ostavljam ja
samo stvari pred tvojim vratima i poruke u sandučiću. Ostavljam i staru
Katarinu, stare navike, obzire, ljude koji su me povrijedili. Sve vas koji
me niste zaslužili.
Ako si virio kroz špijunku, sigurno si zapazio da se promjena vidi i
izvana. Baš sam se uredila danas. Nevjerojatno je što čizme s visokom
petom, frizura, crveni ruž i maskara naprave od žene. Elvira je
zazviždala kad me vidjela. Ako je ta tvoja bolest zarazna, želim da mi je
odmah preneseš, rekla mi je kad smo sjele.
Nisam joj govorila o tebi. Ipak je naš odnos specifičan, ne mogu to
svi razumjeti. Prsten sam skinula prije susreta, ne brini. Nema šanse da
bi Elviri nešto takvo promaknulo.
Jasno ti je čemu ovaj nedjeljni sastanak s njom. Netko mi mora
posvjedočiti da sam Zvonku dala novac, a Elvira je savršena osoba za to.
I nju je njezin bivši varao pa je posebno osvetnički raspoložena prema
takvima, a to da je mene Zvonko još i pokrao može biti samo dodatni
bonus u pokušaju da je nagovorim da laže za mene.
Dobro, poslužila sam se i drugim sredstvima. Pustila sam koju suzu
čim sam sjela i ispričala joj kako je Zvonko mene prijavio policiji za
uznemiravanje i kako tvrdi da mi nikad ništa nije dao. Trebao si je
vidjeti. Izgledala je kao da joj para izlazi na uši. Ustala je i napravila par
krugova oko stola da se smiri, a onda opet sjela i lupila šakom o stol. Svi
su nas u kafiću čudno gledali. Rekli su mi da ga mogu prijaviti samo ako
imam svjedoka da sam mu dala novac, šmrcala sam, a ja nemam svjedoka.
Elvira se na to nagnula preko stola, primila me za ruku i tiho, da ne čuje
netko za susjednim stolovima, odlučno rekla Imaš, Kato. Imaš svjedoka.
Ne samo da se ponudila svjedočiti da je bila prisutna kad sam
Zvonku dala novac, nego je sve odmah smislila. Cijelu priču. Kad, kako,
zašto, gdje, koliko. Sve. Kad treba osvetiti prevarene žene, Elvira postaje
vrhunski stručnjak za strategiju. Pardon, stručnjakinja.
No, dobro, ti te detalje ne moraš znati. Ne tiče te se. Ne tiče te se
zapravo ništa, ali, evo, pričam ti iz čiste dosade. Tek toliko da znaš, da ne
pomisliš da si mi važan. Dobro mi dođeš da se imam na kome iskaliti i da
imam kome prepričavati sve uzbudljive stvari koje mi se događaju. Meni.
Meni bez suvišnih ljudi u životu. To što se uzbudljive stvari koje se meni
događaju znaju odraziti na tvoj život, nije moj problem. Kad je tebi dobro
išlo i bez mene, nije te bilo briga što je sa mnom, pa sad i sam možeš
vidjeti kako je to.
Poslije sam nataknula prsten i otišla do stare i sestre. Da, to sam ti
zaboravila reći - vratili smo se s bračnog putovanja. Tek toliko da znaš,
ako te netko pita. Da samo znaš kako sam bila maštovita! Ispričala sam
im cijelu priču o romantičnoj atmosferi Pariza i malih restorana na
Montparnasseu u kojima smo jeli fondue i pačetinu, o pogledu s Eiffelova
tornja, o crkvi Notre Dame i o Mona Lisi pred kojom smo u Louvreu
stajali držeći se za ruke. Sve sam im to ispričala u žurbi, gotovo s nogu,
jer ja sam sad udana žena koju muž čeka kod kuće. Ljut je na vas pa je
pametnije da se zasad izbjegavate, rekla sam im kad su počele postavljati
pitanja o upoznavanju. Naravno da su mislile da nemaš razloga biti ljut
na njih pa sam im „dopustila da izvuku iz mene” razlog. Ozren smatra da
nije u redu da ja jedina u obitelji živim u podstanarstvu, bez ikakvog prava
na obiteljske nekretnine. Da nije u redu da Kristina koristi obiteljski stan, a
ja svoj moram plaćati. Da vidiš samo kako su zinule. Ostavila sam ih tako,
otvorenih usta, da razmišljaju o tome što si im poručio. Prije nego sam
otišla, rekla sam im da ću sad rjeđe dolaziti. Preselila sam se k njemu, ali i
on je podstanar, napomenula sam, da ne misle da se pitanje stana riješilo
mojom udajom za tebe. Nema ništa loše u tome što sam ih ovako
zabrinula. Ionako su se prema meni cijeli život ponašale kao da sam ja
njihov problem, a sad napokon imaju i pravi, konkretan razlog za to. E
vidiš, i na to sam mislila kad sam ti rekla da mi se sviđa ostavljačica.
Ostavila sam im problem da ga bez mene rješavaju kako god znaju. Baš
sam opaka u zadnje vrijeme. Gdje god prođem, osravljam za sobom krš i
lom.
Stvarno sam se fantastično osjećala kad sam izašla i krenula kući.
Primijetila sam da čak i hodam drukčije. Dobro, i visoke pete učinile su
svoje, ali mora se priznati da je ovo sad neko sasvim novo držanje. To je
stav. Hodala sam onako kako hodaju žene koje na ulici primjećujemo.
Uzdignute glave, uspravna, svjesna svojih mogućnosti. Kad sam vidjela
svoj odraz u jednom izlogu, zaključila sam da je i crveni kaput tek sad
dobio puni smisao. Tek sad mi istinski pristaje. Ta žena u staklu mi se
svidjela, Ozrene, a moram ti reći da sam primijetila da se sviđa i drugima.
Jedan gospodin zastao je i dodirnuo obod šešira kad sam prolazila pored
njega. Onako po starinski, kako znaju još jedino pravi kavaliri.
Procijenila sam da ima pedeset i koju, ali vrlo je markantan. Meni su ti se
uvijek sviđali stariji muškarci, zapravo. Jednom je Magda, dok smo još
bile prijateljice, izigravala psihologa pa zaključila da je to zato što nisam
imala oca. Mogla bih i ja danas izigravati psihologa pa zaključiti da je ona
postala otimačica tuđih muškaraca zato što je imala oca koji je njezinu
majku varao iza svakog ugla i da je baš zbog toga patološki slaba na
preljubnike.
Uglavnom... gospodin sa šeširom nije jedini koji me primijetio.
Vidjela sam ja još takvih pogleda, pogotovo u trgovini u koju sam svratila
prije povratka kući. Baš sam se dugo tamo zadržala. Mislila sam kako je
šteta da tako dotjerana odem doma. Što ću doma, tamo me svi poznaju,
znao je govoriti Zvonko kad je pokušavao ispasti duhovit. Ha, duhovit!
Znaš one ljude koji preuzmu nečiju poštapalicu pa je onda ponavljaju u
svakoj prilici jer misle da je smiješna, zaboravljajući pritom da su je
nekima već toliko puta ponovili da je u međuvremenu postala tužna? E,
to ti je Zvonko. Njemu je stvarno pametnije da ne ide tamo gdje ga
poznaju.
Mene zapravo nitko ne poznaje. Tek toliko da znaš. Ni doma ni
drugdje. Ti si imao priliku upoznati moju dobru stranu, a vidiš sad.
Sigurno se već koprcaš u strahu hoću li ti sutra, u radni dan, opet ostaviti
kakvu jezivu pošiljku. Pomislila sam kako bi bilo divno da imam ključ
tvog stana pa da ti, kao ona djevojka iz filma „Amelie” koja se osvećuje
susjedu, podmetnem premale papuče, namjestim kratki spoj u lampi ili u
telefonu promijenim memorirani broj tvoje mame u onaj psihijatrijske
klinike. To bi bio posao! No dobro, zadovoljna sam ja i s malim. Znam da
je tebi previše to što je meni malo, ali tko ti je kriv.
Kad sam se vraćala kući, roleta ti je bila spuštena iako je još bio dan.
I po tome mi je bilo jasno koliko ti se strah uvukao u kosti. U ovih šest
mjeseci nikad još nisi po danu imao spuštene rolete. Sve mi je došlo milo
zbog toga što misliš da će rolete nešto promijeniti.
Dok sam se penjala u stan, imala sam neodoljivu potrebu smijati se
pred tvojim vratima pa sam se poslužila onom nikad iskorištenom
idejom telefonskog razgovora na stubištu. Stavila sam mobitel na uho i
glasno se smijala od prvog do trećeg kata kao da mi je netko s druge
strane veze ispričao vic. Ako si me čuo, možda si pomislio kako me nikad
prije nisi ulovio da se smijem. Možda uopće nisi pomislio da sam to ja,
nego si samo osjetio zavist prema nekome tko je, za razliku od tebe,
bezbrižan i veseo. Neka. Meni ti je i to dovoljno.

***

Nevjerojatno je kad život tako odjednom postane zanimljiv. Jutros sam,

umjesto na posao, lijepo otišla u Osmu policijsku postaju. Ti vjerojatno
misliš da nisam otišla nikamo, ali namjerno sam te izbjegla jutros na
stubištu. Izašla sam tek kad sam s prozora vidjela da si otišao. Sigurno se
pitaš zašto. E pa mućni malo glavom, Ozrene. To za policiju ipak je bilo
posebno izdanje. Nema smisla da te zbunjujem i da počneš misliti kako
sam čudna zato što jedan dan izlazim dotjerana, našminkana i u seksi
crvenom kaputu, a drugi u sirotinjskom izdanju. Počneš li misliti da sam
čudna, moglo bi ti pasti na pamet da me povežeš s ostavljačicom.
Nemaš pojma kako sam se dobro prerušila. Recimo da je to bila još
pogoršana verzija stare Katarine. Kosu sam samo osušila bez četke pa mi
se slijepila uz tjeme, nisam stavila ni trunčice šminke ni nakita, a s dna
ormara izvukla sam suknju i majicu iz hrpice koju sam namjeravala
odnijeti u Caritas. Potrudila sam se izgledati siromašno i opljačkano, kao
netko tko izaziva sažaljenje i tko može proći kao junakinja priče o
prevarenoj poštenoj ženi koju je neki zlotvor opljačkao. Mislim, nema tu
nikakve laži jer ja to doista i jesam, ali u novom izdanju organi zakona
mogli bi pomisliti da mi je sasvim dobro i bez novca koji mi je Zvonko
otuđio pa sam se pobrinula da ne ostanu ravnodušni na moj jad.
Potražila sam inspektora Naglića kojeg su mi ona dvojica
preporučila i počela plakati čim sam sjela pred njega. Oteo mi je sve što
sam imala, šmrcala sam. Zvonko Martinić, lopov i kriminalac. Prevarant.
Inspektor je otvorio nekakav notes i počeo zapisivati podatke,
ponavljajući Smirite se, gospođice svake dvije minute. Čini se da policajci
baš vole tu riječ, gospođice. Iz moje priče moralo mu je biti jasno da sam
se za tog prevaranta trebala udati, a nisam - ali ne, nije mu palo na pamet
da me zove gospođom. Držao se nekako svisoka, kao da je izravno od
Boga ovlašten riješiti svaki problem ovog svijeta, da bi mi na koncu
rekao da oni tu ništa ne mogu učiniti i da se moram obratiti sudu. Ovdje
se ne radi o krađi nego o prijevari. Gospodin Martinić nije vam ukrao
novac, vi ste mu ga sami dali. Pobunila sam se, naravno. Nisam mu ga
‘dala’, inspektore. Ja sam mu taj novac posudila. Trebao mi ga je vraćati u
ratama, a ja već pet godina nisam dobila ni jednu jedinu ratu. Imam
svjedoka. Svjedokinju, zapravo. Elvira Simunić bila je prisutna i može
posvjedočiti.
 Onda je izvukao nekakav fascikl i pročitao mi članak 236. Kaznenog
zakona. Čak je pozvao svoju tajnicu da mi to fotokopira. Tko s ciljem da
sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist dovede nekoga
lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u
zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne
učini, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Tako sam
dobila i službenu informaciju, crno na bijelo, po kojem me je to članku
Kaznenog zakona Zvonko sjebao. Dvjesto trideset i šest, naime. Dobro mi
je zvučalo ono kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Na trenutak sam čak prestala plakati.
Ali, gospođice Bauković, kazneno djelo prijevare morate dokazati na
sudu. Ne gubite vrijeme, jer osam godina nakon počinjenja djela nastupa
zastara. Pitala sam može li policija sa Zvonkom barem obaviti obavijesni
razgovor, ali on se odmah ogradio. Postalo mi je jasno da zna da je
Zvonko mene prijavio za uznemiravanje. Ovo nije isto kao uznemiravanje,
kad smo dužni fizički zaštititi žrtvu. Ovo je slučaj za sud. Dođite sutra po
zapisnik o ovoj prijavi, i njega možete priložiti u dokumentaciju za sud,
iako taj papir ništa ne dokazuje. A sad me ispričajte, gospođice.
Jebala te ‘gospođica’, pomislila sam i otišla. Nisam mu, tek toliko da
znaš, ni ruku pružila. Na Zvonkovu prijavu da ga uznemiravam odmah su
mi pozvonili na vrata, a za ovu pljačku ne da im se dignuti guzicu iz
fotelje! Bez veze sam se prerušila i to mi je baš išlo na živce kad sam se
vraćala kući. Sad sam već navikla da me zapažaju, a onako neugledna
nisam mogla biti primijećena.
Nije meni uopće bio problem prije odlaska u kupnju skoknuti doma
na presvlačenje. Oduševljava me kako se u petnaestak minuta mogu
preobraziti. Pomislila sam opet kako bi ova moja priča bila dobra tema
za neki film. Zamisli još da me ekipa na setu dohvati pa da mi u prvoj
verziji istaknu podočnjake i zamaste kosu, a u drugoj me obuku kao divu
i našminkaju tako da me ni stara ne bi prepoznala. Kamere bi me onda
danas pratile na putu do Konzuma, ulovile bi poglede muškaraca koji se
okreću za mnom, dočekivale me između polica snimajući kako tražim
nešto čime ću te danas iznenaditi. Baš sam se tako osjećala, kao glavna
junakinja. Tako sam i hodala, kao da neki redatelj prati svaki moj korak i
svaku gestu - i, naravno, kao da je toliko zadovoljan da ne mora
zaustavljati prizor. Kad sam došla do police sa začinima, kamera je
zumirala vrećicu s paprom i moju ruku s crvenim noktima kako je uzima
i stavlja u košaricu. Onu poveću vrećicu, s tristo grama crnog papra.
Onda se kamera spustila do mojih potpetica i pratila moje korake do
blagajne, da bi prizor završio mojim pomalo vragolastim osmijehom iza
kojeg se nazire zadovoljstvo zbog slatke osvete. Pardon, paprene osvete.
 Ma znaš, prvo sam mislila da ću ti nešto skuhati pa to dobro
zapapriti, ali ne vjerujem da si toliko blesav da bi išao jesti nešto što bi
sad našao pred vratima. Prošla su ta vremena kad bi s užitkom smazao
moje specijalitete. Da ti ostavim obrok, vjerojatno bi ga odnio na analizu
zbog paranoje da te želim otrovati. Zato sam lijepo samo istresla svih
tristo grama papra u aluminijsku posudicu, a za sandučić sam od
izrezanih slova ispisala rečenicu Volim dobro zapapriti.
Kad sam sve to lijepo odnijela dolje, odlučila sam da ću danas biti
prisutna. Trebalo mi je to, da vidim iz prve ruke kako se živciraš i
strepiš. Kad sam vidjela da ulaziš u vežu, krenula sam iz stana i odmah
započela onaj imaginarni razgovor preko telefona koji si imao priliku
čuti iako sam se, kao trudila govoriti tiho - ali znaš i sam kako svaka riječ
u pustom stubištu odzvanja. Birala sam rečenicu koju ću izgovarati dok
budem prolazila pored tvojih vrata. Bila sam tamo baš kad si se sagnuo i
oprezno dohvatio posudu s paprom. Mogla sam nanjušiti tvoj strah,
Ozrene. U lijevoj ruci imao si otvorenu omotnicu iz sandučića. Evo,
krenula sam, rekla sam tada u slušalicu. Tu sam se malo vragolasto
nasmijala, baš kad si mi kimnuo u znak pozdrava, sjećaš se? Baš se dobro
poklopilo da sam ti uzvratila kimanjem prije nego sam rekla Baš si
pažljiv. Obožavam njoke. Da, crno vino. Do prvog kata još sam se malo
hihotala u slušalicu, a onda prekinula vezu. Čula sam da si ušao pa sam
se brzo odšuljala natrag u svoj stan, na prstima da se ne čuju potpetice.
Eto, stvarno mi je drago da ti sad misliš kako negdje s nekim pijem
crno vino. S nekim tko mi je skuhao večeru. Bez papra, Ozrene.

***

Ozrene, koji je ovo vrag? Jesi li to bio ti? Nemoj mi reći da nisi, teško da
ću ti vjerovati. Kad sam se vratila od odvjetnika danas, oblio me hladan
znoj zbog pošiljke pred mojim vratima. Presjeklo me. Trebalo mi je par
minuta da se usudim prići bliže i pogledati što je u ukrasnoj vrećici.
Očekivala sam nešto zastrašujuće. Imala sam u glavi toliko groznih
pretpostavki da ih se sad ne mogu svih ni sjetiti. Nož, oružje, fotografije
raskomadanih tijela, gmizavce i pauke, krvavu odjeću. Svašta još. Osveta
je bila prvo što mi je palo na pamet. Ili si ti ili Zvonko - tako sam mislila
dok sam sa strahom prilazila vrećici pred vratima. Kad sam zavirila
unutra, Zvonka sam odmah eliminirala. On mi nikad ne bi ostavio
bombonijeru. Doduše, trebalo se uvjeriti da je doista bombonijera, da
nije unutra u ambalaži neka gadost umjesto čokoladnih bombona, ali
Zvonko uopće nije sposoban za takvu vrstu ironije. Da se ima muda
svetiti, dočekao bi me pred vratima da se osobno sa mnom obračuna.
 Prvo sam mislila da je najbolje da ostavim vrećicu vani, ali bilo bi
glupo da je stalno zaobilazim. Osim toga, morala sam znati. Znatiželja je
možda ubila mačku, ali Katarinu neće!
Tek kad sam izvadila bombonijeru iz vrećice, vidjela sam da je na
njoj i pisamce. Ustvari, ne pisamce, nego zalijepljen kartončić s porukom
Mali znak pažnje dragoj susjedi. U, jebemu. Dragoj susjedi. Susjedi. Što bih
ja sad trebala misliti, Ozrene? Ti si jedini susjed koji sa mnom ima neke
veze, bez obzira na to što se ti praviš da nemaš. Sigurno mi nije susjed
Matas ostavio dar, on me nije nikad propisno ni pogledao. Nema tko
drugi biti osim tebe, Ozrene.
U kutiji su, kao što znaš, bili pravi čokoladni bomboni. Oni fini, s
marcipanom. Originalno pakiranje u celofanu koje nigdje nije bilo
otvoreno. Nije bilo nikakve podvale. Provjerila sam kutiju sa svih strana
prije nego sam otvorila i kušala.
No dobro... i što bi to sad trebalo značiti? Nekako si shvatio da sam
to cijelo vrijeme bila ja pa si se odlučio sa mnom malo poigrati i
primijeniti moju taktiku? Ili te onaj moj telefonski razgovor na stubištu
napokon naveo da me doživiš kao nekoga vrijednog pažnje pa mi se sad
upucavaš bez obzira na dramu s misterioznim pošiljkama koju trenutno
proživljavaš? Možda sam ti baš ja, ostavljačica, dala ideju kako mi se
možeš anonimno obratiti.
A opet... vratila sam se kući od odvjetnika Lebovskog prije dva
popodne, a ti si jutros normalno otišao na posao. Ja sam tada krenula na
policiju po zapisnik, kako bih imala cijelu dokumentaciju za odvjetnika.
Zajedno smo izašli iz zgrade. Rekao si mi Dobro jutro, nekako mehanički,
kao robot koji je navijen i programiran na taj jutarnji pozdrav. Kao da
nisi doista prisutan. I sad ovo. Znači li to da si tijekom radnog vremena
izašao da mi ostaviš bombonijeru pred vratima? Ako si htio zavarati
trag, to je bio jedini način, a opet, tvoje dosadašnje ponašanje nije
ukazivalo na to da bi zbog mene bio toliko poduzetan i remetio svoj
raspored.
Nemoj misliti da ću nasjesti na taj „znak pažnje”. Da, stara Katarina
sad bi vjerojatno bila na sedmom nebu od sreće, ali ova nova zna da je u
pitanju neka smicalica. Previše si mi puta davao lažnu nadu da bih ti sad
povjerovala. Nisam naivna. Danas ćeš mi ostaviti bombonijeru, a već
sutra pojavit će se ona tvoja u crvenom kaputu jer ti je odlučila oprostiti,
a ti ćeš opet zaboraviti da Katarina postoji. Ili će se pojaviti neka druga, u
zelenom, plavom ili kakvom već kaputu. Zaboravi. Draže mi je biti
ostavljačica nego ostavljena. Tek toliko da znaš.
 Samo, ostavljačica je sad u problemu. Ako si to bio ti zato što znaš da
sam ono bila ja, možda ćeš me uhoditi dok me ne uloviš. Ako si to bio ti
zato što ne znaš da sam ono bila ja, onda moram nastaviti da se slučajno
ne opustiš i pomisliš da je sve u redu - a kako da ja sad saznam što se
tebi mota po glavi? Ako je bio netko drugi, kako da otkrijem tko? Ne
shvaćam, zašto se ti ljudi ne znaju potpisati i stati iza svojih djela. Zašto
ne mogu jednostavno pozvoniti, ostati pred vratima i reći Donio sam vam
bombonijeru. Dobro, sad možeš reći da se i ja služim istim trikovima, ali
dobro znaš da je to drukčije, da se tu radi o vanrednoj situaciji zbog koje
sam morala zatajiti svoj identitet.
Dugo sam premišljala što da radim dalje. Odlučila sam pauzirati koji
dan s pošiljkama, da vidim što će se dalje događati. Neću ti pružiti priliku
da me danas uloviš. Tek toliko da znaš. Moram razmisliti o svemu i
pratiti jesi li promijenio nešto u svom rasporedu. Sutra bih se, recimo,
mogla opet praviti da idem na posao, a onda se vratiti kući i viriti kroz
špijunku dok te ne ulovim. Zamisli kako bi to bilo dobro da te ugledam i
da, u času kad se sagneš, naglo otvorim vrata. E, to bih voljela vidjeti.
Mene trebate? pitala bih te tobože nedužno, a ti se onda izvlači kako god
znaš i umiješ.
No da ne zaboravim, ovo s bombonijerom nije bio jedini današnji
šok. Mislim, ovaj drugi je bio pozitivan - iako ni za bombonijeru još ne
možemo reći da je negativan. Budimo realni, ne sjećam se kad sam zadnji
put dobila neki dar, a i bomboni su zbilja fini, pa makar nosili neku
skrivenu neugodnu poruku. Ovaj drugi šok mogao bi biti puno ugodniji
od ukusnih čokoladnih bombona. Naime, dobila sam poruku od sestre.
Da, od one koja se sjeti da ima sestru samo kad treba čuvati Lukasa.
Moramo razgovarati. Javi kad možeš.
Jasno ti je što treba biti tema našeg razgovora. Prošla su ta vremena
kad sam prešućivala nepravdu da ona živi u maminom stanu, a ja plaćam
podstanarstvo. Više nitko neće živjeti na mojoj grbači, a staroj i Kristini
to je očito došlo do mozga. Za dva dana moram platiti novu, višu
stanarinu, a ako se ona misli i dalje bahatiti u stanu koji meni pripada
jednako koliko i njoj, onda neka sudjeluje u mojim troškovima. Vidiš, da
sam znala da će ovako brzo reagirati, mogla sam se kod gospodina
Lebovskog danas raspitati i za ta svoja prava. Ovlastila sam ga samo da
tuži Zvonka, ali našlo bi se tu još slučajeva. Dobro, ne mislim da ću
morati tužiti sestru jer čini se da je napokon počela razmišljati o tome
da, što se stana tiče, imamo jednaka prava, ali bilo bi zgodno moći pred
njom baratati citatima iz kakvog članka Obiteljskog zakona, ili Zakona o
nasljeđivanju, ako takav postoji.
 Sve u svemu, ovo je bio uzbudljiv dan. Tek toliko da znaš. Jedna
tužba, jedna važna poruka, jedna bombonijera i bezbroj mogućnosti.

***

Morala sam te vidjeti jutros. Ne umišljaj si, nemam te uopće želju gledati
- samo sam morala zaključiti ima li u tvome držanju i ponašanju naznaka
da si ti taj koji mi je ostavio bombonijeru. Nije baš da sam mogla donijeti
neki ozbiljan zaključak. Promrmljao si svoje Dobro jutro kao da ti je
potpuno svejedno kome si ga uputio. Ako glumiš, Ozrene, promašio si
profesiju, koja god bila.
Uzela sam u obzir i to da si opterećen razmišljanjem zašto jučer nije
bilo pošiljke pred tvojim vratima. Čini se da sad već imaš stockholmski
sindrom. Ne ostavim ti ništa jedan dan, a ti se sav zbuniš. Kao da ti
nedostaje strah na koji sam te navikla. Nisam zapravo na to uopće
pomislila dok nisam vidjela kako prije izlaska provjeravaš sandučić.
Ozrene, nikad u ovih šest mjeseci nisi ujutro provjeravao ima li pošte. Pa
ti sad reci da ti se ne motam po glavi.
Sa sestrom sam se trebala naći tek poslijepodne. Ona ne zna da sam
na bolovanju pa mi je tako bilo zgodnije. Ipak, htjela sam da vidiš kako
„idem na posao”. Odlučila sam paziti ne bih li te ulovila kako dolaziš u
zgradu tijekom radnog vremena. Kad bih to vidjela, znala bih da je
bombonijera tvoje maslo. Pričekala sam na autobusnoj stanici da odeš s
parkirališta, a onda se lijepo vratila u stan. Trebalo je motriti.
Skuhala sam kavu i namjestila se pored prozora. Nije mi bilo
dosadno. Čovjek mora nekad malo i zastati i samo promatrati. Osim toga,
kad imaš priliku razmišljati, misli te odvedu svakamo. Mene su, recimo,
odvele u rano djetinjstvo. Sjetila sam se kako me stara stalno odvlačila
od prozora. Nisam joj htjela priznati da čekam tatu. Svi u vrtiću imali su
tatu pa sam vjerovala da se mora i moj jednom pojaviti. Mislila sam da ću
ga, ako dovoljno dugo stojim pored prozora, prva ugledati. Krišom sam
proučavala onu fotografiju s Kristininog prvog rođendana kako bih ga
mogla prepoznati kad stigne. Ne znam zašto sam mislila da ću biti u
prednosti ako mu prva otvorim vrata, ili čak potrčim niza stube kako bih
mu se prije svih bacila u zagrljaj. Vidiš kako neke stvari nikad ne zastare.
Svaki prozor pored kojeg stanem podsjeća me na to čekanje.
Ni danas nitko nije došao. Mislim, nitko koga sam čekala. Provela
sam jutro na potezu između prozora i špijunke. Pred vratima se nitko
nije zaustavio, nitko ništa nije ostavio. Dobro, ne znači da će moj
ostavljač djelovati svaki dan. Ovo je sad taktiziranje, jasno je meni. Ali,
ulovit ću ja tebe kad-tad. Tebe ili nekoga već.
 Kad sam popodne izašla da se nađem sa sestrom, odlučila sam ti
usput barem ubaciti poruku u sandučić. Nema smisla da te ostavim
onako bez ičega, kao jučer. Stockholmski sindrom mogao bi ti se
pogoršati. Štos je i u tome da ćeš, kad nadeš poruku, očekivati i nešto na
otiraču, ali tamo neće biti ničega. Nije loše povremeno promijeniti
vlastite obrasce ponašanja. Mogao bi početi umišljati da možeš
predvidjeti moje poteze, da si me prokljuvio. Zaboravi. Rekla sam ti već -
Katarinu Bauković nitko ne poznaje. Svi od reda podcijenili ste moj
kapacitet za iznenađenja. Za sve.
Sigurno ti nedostajem. To sam ti ispisala novinskim slovima. Zgodna,
naizgled miroljubiva poručica koju ne možeš okarakterizirati kao
prijetnju, ali nećeš joj se ni razveseliti. Zvuči kao zatišje pred buru. Pa ti
sad misli koji će biti moj sljedeći potez.
I moja se sestra vjerojatno pita koji će biti moj sljedeći potez. Svi ste
se sad nešto uzjogunili oko mene i shvatili da postojim. Ispada da sam
morala pokazati zube da biste me shvatili ozbiljno.
Trebao si je vidjeti danas. Očito ju je stara dobro instruirala prije
našeg susreta. Našle smo se u kafiću, ali ljudi za susjednim stolovima
nisu je omeli u tome da odmah počne cmizdriti. Ona, Kristina. Ta plače
samo kad želi nešto što ne može isprve dobiti. Kao, nije ona mene
namjeravala nikamo izgurati. Kao, jednostavno je tako ispalo jer je ona
prije dvije godine trebala maminu pomoć oko djeteta, a ja nisam. To je
valjda trebala biti indirektna poruka da ja manje vrijedim zato što dosad
nisam produžila vrstu. Kao, ja sam sad udana žena pa su računale da sam
zbrinuta. Nisam se dala. I ti si, udana žena pa si se zbrinula kod mame,
rekla sam joj.
Ima još. Ona je, kao, mislila da ja jedva čekam da se odselim od
mame jer je bilo očito da se ne slažemo dobro. Ona je, kao, čak mislila da
mi radi uslugu jer nikad nisam izričito rekla da bih željela ostati pa je
ona, kao, mislila da ne želim. Ona bi mi, kao, pomogla, ali njezinom
Davoru posao sad uopće ne ide i jedva sastavljaju kraj s krajem. Dječje
potrepštine jako su skupe. Lukas još uvijek nosi pampersice. Sve to
košta. Plaćaju i mamine režije, da ne pomislim slučajno da žive na njezin
račun. E, tu sam pukla.
Jebi se, Kristina. To sam joj rekla. Ne živite na njezin račun nego na
moj. Pogledala me kao da je uvjerena da to nisam ja nego se netko
prerušio u njezinu sestru. Katarina... mucala je zgroženo. Nisam se dala
navući na taj patnički izraz. Zato si me zvala? Da mi kažeš kako znaš da je
sve to nepravedno, ali nemaš namjeru ništa poduzeti? E, pa jebi se. I ti i
stara.
 Kad sam joj to izgovorila, ustala sam, obukla kaput i izašla iz kafića
ostavivši je tako zabezeknutu. Nadam se da je ona platila kavu.
Vjerojatno jest jer je upravo toliko potrajalo da me nazove. Prvo sam
pomislila kako je najbolje da se ne javim, ali onda mi je prošlo kroz glavu
da bi njima baš to odgovaralo. Kao, Kristina je pokušala razgovarati, a ja
sam odbila dijalog. Njoj i staroj vjerojatno bi bilo najdraže da prekinem
svaku komunikaciju pa da one više nemaju nikakvih obaveza prema
meni. Znam ja kako stvari stoje, ne treba mi za to gospodin Lebovski ni
Obiteljski zakon. Sve dok je stara živa, može sa svojom imovinom
raspolagati kako hoće. Nitko joj ne brani da jednu kćer potpuno isključi.
Znamo koja bi to kćer bila. Može je i oporučno isključiti, ako ćemo pravo.
Pametnije mi je bilo da se javim. Pa jesam.
Vidiš, nisam imala pojma kako sam dobra glumica postala u
međuvremenu. Znam i ja odigrati na kartu suza. Kad me Kristina sustigla
na cesti, već sam bila propisno uplakana. Dovoljno da me ona počne
smirivati ponavljajući Smislit ćemo nešto.
I bolje vam je da smislite, razmišljala sam dopuštajući joj čak i da me
nesigurno dodiruje po ramenu. Vidjela sam da je zapravo zabrinuta zbog
toga kako će sad staroj objasniti da ipak moraju nešto smisliti i da ne bi
bilo u redu da sve ostane kako je sad, ali računala sam na njezin osjećaj
krivnje. Ne samo krivnje zbog toga što me izgurala iz stana, nego i zbog
majčine naklonosti koje je i sama svjesna otkad znamo za sebe.
Rekla sam joj, onako kroz suze, da su nam povisili stanarinu, meni i
tebi, u tvom stanu u kojem sada živim. Četiristo eura. Ona se, kao,
zgrozila. Kad me pitala Hoćete li onda tražiti jeftiniji stan, pogledala sam
je kao da je vidim prvi put u životu. Nisam morala ništa reći. Smislit ćemo
nešto, ispravila se odmah, iako je meni bilo jasno da zasad nema nikakvu
ideju o tome što bi se moglo smisliti. Ali, to nije moja briga. Ne zanima
me njihovo smišljanje. Moje je samo da pričekam rješenje koje će mi
ponuditi.
Kad sam se vraćala kući, kod tebe je gorjelo svjetlo. Vidjelo se kroz
rupice spuštenih roleta. Sigurno ti nedostajem, pomislila sam smješkajući
se u sebi. Sad već imaš cijelu zbirku mojih poruka ispisanih slovima iz
novina. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako i gdje ih čuvaš. Možda si ih
polijepio po zidovima, a možda ih i od samog sebe skrivaš da ne bi sebi
morao priznati da si kukavica. A jesi. Znamo da jesi, Ozrene.

***

Jutros sam se gotovo saplela o kutiju pred vratima. Za Boga miloga,

Ozrene, pa nije valjda dotle došlo. Nije valjda da se noću šuljaš do moga
kata kako bi mi ostavio dar. Ako si to bio ti, sad znaš kako sam se ja
osjećala onda kad sam usred noći navila sat kako bih odnijela bakalar
koji je tri dana proveo pred tvojim vratima. Neka. Vidi i ti malo kako je u
tuđim cipelama.
Doduše, ti nisi odnosio nego donosio. Opet sam se pripremila na
neugodno iznenađenje, ali nije ga bilo - ako izuzmemo da mi je sad
neugodno sve što dolazi od tebe. Umiljavaš mi se, Ozrene, ali neće ti to
proći. Mora se priznati da imaš dara za iznenađenja, ali ne nasjedam ti ja
više na to. Glazbena kutijica. Možeš mislit. Sad bih ja, kao, trebala pasti
na to. Nema šanse. Prošli su dani naivnosti Katarine Bauković.
Nisam odmah pogledala što je u kutiji. Kao što znaš, izašla sam iz
stana u uobičajeno vrijeme. Nisam imala vremena proučavati što si mi
priredio. Samo sam gurnula kutiju nogom u stan i krenula dolje da ti ne
bude sumnjivo ako izostanem. Znam, sad ti sigurno moždane vijuge rade
sto na sat u pokušajima da zaključiš tko bi mogla biti ostavljačica, tako
da se moram držati rutine.
Iako... meni više nije do te rutine. Već duže imam potrebu na tvoje
Dobro jutro odgovoriti s Goni se u vražju mater, ili Jebi se ti i tvoje ‘dobro
jutro’, ali uvijek se suzdržim i naizgled pristojno odzdravim. Tako sam ti
odzdravila i jutros, iako sam danas posebno ljuta na tebe jer je petnaesti
u mjesecu i moram platiti stanarinu. Mogla sam već biti u nekom novom,
jeftinijem stanu da mi nisi davao lažne nade. Znam, reći ćeš da sam
mogla otići i nakon što sam shvatila da su te nade lažne, ali dobro znaš
da još imam s tobom neriješenih računa. Dok mi srce ne bude na mjestu,
nećeš me se tako lako riješiti. Tek toliko da znaš.
Uglavnom... vratila sam se doma čim sam uplatila stanarinu u
obližnjoj banci. Kopkalo me što je u kutiji. Onako zamotana u ukrasni
papir s motivom božikovine djelovala je prilično nedužno, ali nikad se ne
zna. Kad sam unutar kutije vidjela onu manju drvenu, trebalo mi je
vremena da se odvažim otvoriti je. Skoro sam je ispustila kad je počela
ispuštati zvukove. Prošli su me trnci jer sam pomislila da se radi o
nekom mehanizmu koji će eksplodirati prije nego se stignem pomoliti.
Dobro, ništa nije eksplodiralo, ali trebalo mi je vremena da se smirim i
zaključim da se radi samo o glazbenoj kutijici.
Nekad bih mislila da je to romantično. Malo sutra. Ako si to ti, samo
me pokušavaš udobrovoljiti kako bi me naveo da se razotkrijem. Ako je
netko drugi, sigurno je neka provokacija jer bi se inače potpisao kao
čovjek ili bi mi osobno uručio dar.
Ali, ruku na srce, Ozrene, ako si ti - nemoj mi reći da nisi mogao i
bolje. „Zvončići.” Jebeni „Zvončići”! Da sam to dobila na Božić, još
nekako, ali od Božića je prošlo dvadeset dana. Pa nisam dijete da ću
pjevušiti „Zvončiće”! Čak ni snijega više nema da povjerujem u taj
ugođaj. Sa saona kroz noć naš se čuje smijeh. Dakako. Moj se smijeh
vjerojatno čuje kroz ove tanke zidove. Samo bez saonica i bez nas. Da ne
govorim o tome da je meni prva asocijacija na „Zvončiće” idiot Zvonko
Martinić. Baš si našao koga ćeš zajebavati. Na tvoju se glazbenu kutijicu
mogu samo grohotom smijati. I jesam. Otvarala sam poklopac nekoliko
puta da se inspiriram za ismijavanje. Pokušavala sam se sjetiti teksta.
Zvončići, zvončići, zvone na sav glas, kroz tihu noć i čitav kraj, zvone za sve
nas. To vjerojatno tebi nešto zvoni u glavi. Ili ti je odzvonilo.
Ako ništa drugo, dao si mi ideju. Nećemo se više igrati mačke i miša.
Tek toliko da znaš. Ako si to stvarno bio ti, pomoći ću ti da shvatiš da
znam da si bio ti. Kad se vratiš kući, naći ćeš vražje „Zvončiće” pred
svojim vratima. Ne možeš se požaliti da ti u zadnje vrijeme nedostaje
upitnika nad glavom. Ili ćeš se pitati zašto ti vraćam dar, ili ćeš se pitati
zašto ti tvoja ostavljačica nakon svih onih jezivih isporuka ostavlja nešto
tako nedužno. U sandučiću nećeš naći ništa, tek toliko da te dodatno
zbunim. Nećeš više biti siguran je li to tvoja ostavljačica ili neka nova,
koja će te sada iznenađivati infantilnim dječjim pjesmicama. Ne bih ti
bila u koži, Ozrene.
U početku mi je bilo žao što sam poderala ukrasni papir s
božikovinom jer sam mislila da bi bilo dobro da ti sve vratim onako kako
je bilo, ali onda sam zaključila da je ovako bolje jer ćeš znati da sam ti
poklon vratila nakon što sam ga otvorila. To je još jača poruka. Nađoh,
vidjeh, vratih. Zato sam kutiju zamotala u ukrasni papir sa zvjezdicama.
Nadam se da nemaš ništa protiv zvjezdica. Ako i imaš - još bolje.
Ideja o vraćanju glazbene kutijice uljepšala mi je dan - ali to nije sve.
Još mi ga je nešto uljepšalo. Zvala me, naime, Kristina. Ona i stara su
razgovarale. Priključio se i njezin Davor. Smišljali su rješenje za mene. I
smislili su nešto. S obzirom na to da tvoj Ozren nema svoj stan, morala je
reći. Da nisam tako ljuta na tebe, vjerojatno bih se odmah narogušila i
branila te, a ovako sam mirno prešla preko te njezine zločeste
primjedbe.
Vidiš, tu i tamo zaboravim da sam „udana” pa me zbune takve
rečenice. Morat ću se nekako iskobeljati iz toga. Ozrene, ne gine nam
rastava u skorije vrijeme. Odzvonilo je našem „braku”. Uz prigodnu
glazbenu pratnju.
Uglavnom... oni predlažu da se uselimo u Davorov stan. Naravno, ne
odmah jer Davor mora dati otkazni rok sadašnjem stanaru koji je, stoje
baš nezgodno, njegov kolega s posla. Naravno, ne bih tamo stanovala
besplatno jer oni praktički žive od te stanarine. Naravno, ne bi
pretjerivali s cijenom najma jer ipak smo rod. Ali, naravno, ako ga
iznajme za manje od sto pedeset eura ugrožavaju svoju egzistenciju.
Ubacila je naravno na početak svake rečenice, tako da me preduhitri u
premišljanju je li to što mi nudi pošteno. Naravno da je dala sve od sebe
da mi pomogne.
Nemoj misliti da sam odmah počela skakati od sreće niti da sam joj
dala do znanja da mi to odgovara, iako je ponudila samo malo manje
neravnopravan položaj od ovoga koji imamo sada. Ruku na srce, meni je
to za pedeset posto bolji položaj od ovoga u kojem se nalazim. Tisuću
kuna više u džepu svaki mjesec, a i teško da bi me iz tog stana netko
izbacio čak i da ne platim stanarinu na vrijeme.
Ipak, rekla sam joj da ću razmisliti. I porazgovarati s mužem. Skoro
sam te bila zaboravila spomenuti. To ti je najbolji pokazatelj koliko mi
značiš.
Uglavnom, zasad mi se nikamo ne žuri. Ionako sam platila stanarinu
za ovaj mjesec, a ni s tobom još nisam poravnala račune. Neka se
Kristina i stara još malo pacaju u osjećaju krivnje prije nego im kažem da
ću prihvatiti ponudu. Zaslužile su. Kao i ti, koji se sada vjerojatno pitaš
kad će prestati tvoja noćna s nepredvidivim pošiljkama.
Mislila sam da ćeš mi pozvoniti večeras. Svaki bi muškarac koji ima
petlje to učinio. Ne sviđa vam se moj poklon pa ste ga zato vratili? pitao bi
me taj koji ima petlje. Ali ne. Ti ne. Praviš se da to nisi bio ti. No, već
znamo da ti ne znaš stati iza vlastitih postupaka, pa nam to nije ništa
novo.
Sad možeš do mile volje slušati svoje „Zvončiće”, Ozrene. Ima milijun
boljih načina da se čovjek uspava, ali ti si izabrao najgluplji. Tko ti je kriv.

***

Ovo nije normalno. Stvarno nije. Više mi ništa nije jasno, Ozrene. Znači,
ipak nisi bio ti. Osim ako nisi s drugim gospodinom Kovačem u dosluhu.
Da, Kovačem. Dobro si čuo. Darko Kovač, onaj drugi. Do danas nisam
imala pojma tko je. Kad mi je netko pozvonio, mislila sam da si se ti
danas odlučio razotkriti i da si došao s glazbenom kutijicom da me pitaš
zašto sam je vratila. Kad sam pogledala kroz špijunku, vidjela sam u
krupnom planu samo cvijeće. Netko je tamo stajao s buketom koji mu je
zaklanjao lice.
Ne znam zašto uvijek mislim da si ti. Nije baš da imam posla s
previše muškaraca. No dobro, pomislila sam načas i da je Zvonko, da me
došao udobrovoljiti da ga ne tužim. Nisam se bojala ni tebe ni njega.
Otvorila sam vrata i suočila se s - neznancem.
Ustvari, on tvrdi da nismo neznanci. Prvo je samo zbunjeno stajao
kao da se ustvari nadao da nikoga neće biti kod kuće, a onda je ispružio
onaj buket prema meni i progovorio. Ovo je za vas, Katarina. Nisam se ni
snašla a već sam imala cvijeće u rukama. Ljiljane i frezije, tek toliko da
znaš. Prekrasan buket.
Ne razumijem. To je bilo jedino što sam uspjela izgovoriti. Ne
razumijem ni ja baš, rekao je gospodin Kovač i nasmiješio mi se. Nadam
se da vam je prijala bombonijera, dodao je zatim. Ja sam u tom trenutku
pomislila na „Zvončiće” koji su sad dolje kod tebe i ponadala se da nikad
neću morati objašnjavati tom drugom Kovaču zašto ih nemam.
Da ti ne duljim, čovjek mi se lijepo predstavio i rekao kako stvari
stoje. Primijetio me, kaže. On je na trećem katu, ali često me s prozora
vidi kako odlazim ili dolazim. Sama, rekao je. Nadam se da se ne ljutite
što sam bio toliko slobodan to zaključiti. Zbilja se ne sjećam što sam
mucala pred njim, ali da sam bila zatečena - i te kako jesam. Znaš i sam
da mi se ne događa svaki dan da mi muškarci koji su me primijetili
donose bukete.
Stajala sam tamo s ljiljanima i frezijama i nisam imala pojma što bih
trebala učiniti. Ne mogu tek tako pozvati čovjeka u stan, a opet mi je bilo
glupo onako na hodniku stajati i razgovarati - ako se to uopće može
nazvati razgovorom jer je Darko Kovač, vidjevši da sam zbunjena,
nastavio svoj monolog. Katarina, nadam se da ćete mi dati priliku da vas
malo bolje upoznam. Moje su namjere časne. Isuse, takve sam rečenice
čula samo u filmovima. Pomislila sam Mene ovaj zajebava. Kad je shvatio
da od mene neće dobiti suvislu rečenicu, počeo mi je dodatno
objašnjavati razloge za svoj hrabar udvarački potez. Živimo tu, kat do
kata, sami i, oprostite na izravnosti - usamljeni. Znam da je ovo
neuobičajeno, ali zašto da samo sjedimo i čekamo da nam nešto lijepo
padne s neba? E sad, Ozrene, zamisli mene u kućnom haljetku i s prilično
neurednom kosom, bez šminke i ikakvih dodataka za uljepšavanje, kako
slušam tog slatkorječivog udvarača za kojeg do danas nisam ni znala da
postoji. Udvarača koji je, za razliku od tebe, pročitao ime na mojim
vratima iako živi kat ispod. Nije da nisam već doživljavala životne
obrate, ali na ovakve nisam navikla. Ne mogu tek tako u to povjerovati.
Uglavnom, nekako, sam valjda uspjela promucati zahvalu za cvijeće i
reći mu da sam zatečena. Naravno, shvatio je. I ja bih bio zatečen da mi
netko ovako bane na vrata. Ostavit ću vas sada na miru. Bit ću slobodan da
vam se ponovno javim, dodao je. Osim ako mi izričito date do znanja da to
ne želite. Nisam mu to dala do znanja. Nisam mu, zapravo, dala do znanja
ništa jer nisam imala pojma kako da sve to protumačim. Mislim da sam
se samo glupo smješkala.
Kad je otišao, sjela sam na kauč s onim cvijećem u krilu i analizirala
situaciju. Vidiš li ti kakve sam ja sreće? Pojavi mi se na vratima ugodan i
galantan muškarac koju godinu stariji od mene, susjed kojega nikad
dosad nisam primijetila - a nisam vjerojatno zbog toga što sam se
previše bavila tobom - a ja se ne usuđujem povjerovati mu jer slutim da
bi i to moglo imati veze s tobom. Teško mi je ne pomisliti da se poznajete
i da ste možda čak i u rodu. Ne bih se čudila da si ga ti angažirao. Mogao
si ga jednostavno zamoliti da me na ovaj način provjeri, da pokuša
podlim metodama izvući iz mene priznanje da sam tvoja ostavljačica. Ne
treba za to nikakva posebna motivacija, dovoljna je i muška solidarnost.
Možda se cijelo vrijeme družite, samo što ja ne mogu vidjeti da
posjećujete jedan drugoga jer je dovoljno da se jedan od vas spusti ili
popne kat niže ili više. Ne bih se čudila ni da me on uhodio i da me vidio
u nekome od mojih ostavljačkih pohoda. Pa nije to slučajno da se
poslužio mojom metodom i ostavljao mi darove pred vratima prije nego
se pojavio s tim cvijećem. Nisam ja vesla sisala, Ozrene.
A baš sam mislila kako ću provesti miran dan. Jurros se čak nisam
potrudila izaći u vrijeme kad idemo na posao. Jednostavno sam bila
odlučila da ću se naspavati i da ću te jedno jutro potpuno ignorirati. Od
ponedjeljka moram opet na posao pa zašto se ne bih naspavala dok još
imam priliku. Potegnula sam skoro do deset. Baš sam namjeravala cijeli
dan ljenčariti i uživati u dokolici. Ali ne. Morao si se umiješati.
Stavila sam cvijeće u teglu od krastavaca. Ne čudi se tome. Nemam
vazu. Dosad su mi muškarci, kao što znaš, donosili samo kaktuse. Kad ne
živiš na svome, onda se ne kućiš onako kako se kuće ljudi koji imaju svoj
prostor. Sve ti je privremeno.
Prvo sam stavila cvijeće na stolić u dnevnoj sobi, a onda sam ga
premjestila u kuhinju jer sam shvatila da me uznemiruje. Tjeralo me na
previše razmišljanja. Odjednom sam morala razraditi neku strategiju,
smisliti plan, donositi odluke na koje uopće nisam računala. Ali, nemoj se
ponadati, nisam dopustila da me ovaj slučaj izbaci iz ravnoteže. Možda
ste vas dvojica lukavi, ali pitanje je jeste li dorasli jednoj Katarini
Bauković.
Znam i ja glumiti. Mogu savršeno odigrati ulogu zbunjene žene koja
sramežljivo prihvaća nečije udvaranje kako bi saznala u kojem grmu leži
zec. Nema šanse da Darko Kovač iz mene izvuče bilo kakvu naznaku da
sam uopće svjesna postojanja nekog drugog Kovača u zgradi. Nema
šanse da mi se omakne bilo kakvo priznanje vezano za pošiljke pred
tvojim vratima.
Jedino me muči što sad s tim pošiljkama. Trebalo bi pauzirati iz
opreza, a opet, baš to što ih nema moglo bi ti biti sumnjivo povežeš li
njihov izostanak s udvaranjem ovog Kovača između nas.
Vidiš koja simbolika! Ovaj Kovač ne samo da živi na katu između nas
nego se i doslovno umiješao između nas.
Odlučila sam da ti danas pred vratima neću ostaviti ništa, ali da ću ti
barem nešto ubaciti u sandučić, tek toliko da održim napetost. Ne želim
da pomisliš da me posjet drugog Kovača zaplašio. Uzela sam lijepo škare
i izrezak slova za novu poruku. Ništa nije kao što se čini. Znam da nije
neka genijalna dosjetka, ali barem će te zbuniti. Ako si i bio donio neke
zaključke o svojoj ostavljačici, ova će ti poruka bar malo poremetiti
koncepciju i više ni u što nećeš biti siguran.
Poslijepodne sam se lijepo spremila i krenula u šetnju da ti to
ubacim prije nego dođeš s posla, i tad sam, Ozrene, vidjela da su
„Zvončići” još uvijek pred tvojim vratima! Znači, mijenjaš taktiku. Znam
da si sinoć bio kod kuće i da si jutros otišao na posao - dakle nema šanse
da nisi vidio paketić. Jednostavno si ga odlučio ne uzeti. Ignoriraš me.
Poručuješ mi da više nećeš uzimati stvari koje ti ostavljam. E sad... da to
nije bio poklon meni od drugog Kovača, jednostavno bih odlučila ostaviti
ga tamo da te svaki dan podsjeća na mene - pa da vidimo kome će prije
dosaditi - ali ovako sam došla u iskušenje da ga uzmem natrag. Morala
sam razmisliti o tome. Sišla sam, ubacila ti poruku u sandučić i malo
prošetala da se saberem i odlučim što je najpametnije. Odlučila sam da je
najbolje da ništa ne odlučujem. Vratit ću se u stan, pa ako na drugom
katu osjetim da trebam uzeti kutijicu, uzet ću je. Ako osjetim da ne
trebam, neću.
Bilo je to u vrijeme kad se obično vraćaš s posla. Mrak se već počeo
spuštati. Za svaki slučaj sam još dobro provjerila da nisi slučajno kod
kuće. Auta ti nije bilo na parkiralištu, a u stanu ti nije bilo svjetla. Pazila
sam da ne gledam prenapadno u tvoj prozor jer sad moram misliti i na
drugog Kovača koji me možda sa svog prozora promatra a da ja to i ne
primjećujem.
Stvarno ne mogu vjerovati da se ovo događa. Samo mi je još jedan
Kovač trebao u životu! Još se ni tebe nisam riješila.
Uglavnom... na stubištu nije bilo nikoga, i kad sam prolazila pored
tvojih vrata jednostavno sam se sagnula, uzela paketić i strpala ga u
torbu. Baš me briga. Sigurna sam da je baš to ono što najmanje očekuješ.
Sad se nećeš samo pitati tko ga je ostavio, nego i tko ga je maknuo - tvoja
ostavljačica ili netko od znatiželjnih susjeda - a ja ću ipak imati glazbenu
kutijicu za koju me Darko Kovač može jednog dana upitati. Poruka koju
sam ti ostavila sad se još bolje uklapa u današnji scenarij. Jer zbilja ništa
nije kao što se čini. Ni tebi ni meni, što god to značilo.
Vidjela sam kad si se vratio. Izašla sam na hodnik zaliti cvijeće i čula
kako zastaješ kod sandučića. Ćula sam i kako se penješ i otključavaš stan.
Pred tvojim vratima nije bilo ničega. Ne možeš reći da nismo imali
uzbudljiv dan, Ozrene.

***

Danas mi je opet pozvonio. Vidiš kako je to sad sasvim druga priča - kad
začujem zvono, samo se trebam zapitati koji je od vas dvojice Kovača.
Naravno, bio je Darko. Već znamo da si ti kukavica. Darko nije. Pristojno
me pozvao na čaj. Katarina, idem na čaj u kafić na uglu naše zgrade. Ako
mi se želite pridružiti, čekat ću vas dolje. Bez obaveze.
Subotom bi trebalo raditi takve stvari - popiti kavu ili čaj sa
susjedima, prijateljima, rodbinom ili koga već imaš. Ako imaš. Ti se,
recimo, nikad nisi sjetio pozvati me na bilo što. Naravno da sam znala da
moram biti na oprezu s ovim Kovačem, ali ja, za razliku od tebe, više
nisam kukavica. Neću nikad saznati što se Darku mota po glavi ako mu
ne pružim priliku da se razotkrije, zar ne?
Zato sam se lijepo spremila i sišla. Nije da sam ga namjerno pustila
da čeka pola sata, nego mi je toliko trebalo da se uredim. Na brzinu sam
se presvukla, našminkala, podigla kosu kopčom da ne izgleda neuredno i
obukla svoj znameniti crveni kaput za koji se kasnije ispostavilo da je
krivac za sve. Jer: zamisli, čim sam sjela, pitao me jesam li se tek nedavno
doselila. Kad sam rekla da već dvije godine živim ovdje, ispalo je da je on
prije dvadesetak dana prvi put s prozora primijetio ženu u crvenom
kaputu. Mene. Vidiš vraga. Gotovo dvije godine prije toga nije me uopće
zapazio. Doduše, samac je tek četiri mjeseca, koliko ima da mu se bivša
odselila. No kaput je ipak odigrao svoje. Žena u crvenom, rekao mi je
smješkajući se. Teško je ne primijetiti ženu u crvenom. Ispada da taj kaput
ipak nije bio uzaludna investicija. No kad je rekao Primijetio sam da
volite crvenu boju i počeo se znakovito osmjehivati, ja sam pocrvenjela
kao da mi je boja kaputa prešla na lice. Ne baš odmah, nego nakon
nekoliko trenutaka, kad sam shvatila da je onaj moj čipkasti kompletić
na vanjskom štriku netko ipak primijetio. Vidiš, čini se da ni to nije bila
uzaludna investicija.
No nemam ti namjeru prepričavati o čemu smo sve razgovarali. To
te se zbilja ne tiče. Zapravo sam se nadala da ćeš naići na putu do dućana
ili parkirališta i da ćeš nas vidjeti kroz stakleni zid kafića. Ne zanosi se, to
sam priželjkivala samo zato što bi to možda bila dobra prilika da kažem
nešto tipa Evo nam susjeda iz ulaza, pa da se Darko izlane da te poznaje.
Ali ne. Kao što već znamo, ti se pojavljuješ uvijek u krivo vrijeme, a kad
te čovjek treba, nema te ni za lijek.
Uglavnom... kako je vrijeme odmicalo, potpuno sam te smetnula s
uma. Shvatila sam koliko meni u životu nedostaje ugodnih sugovornika.
Sugovornika uopće, da se ne zavaravamo. A Darko Kovač zbilja je
ugodan sugovornik. Već nakon desetak minuta prešli smo na ti. Pristojno
me pitao je li to u redu. Tako se lijepo nenametljivo raspitivao o meni i
mom životu da nisam ni primijetila koliko je toga o meni saznao u ta dva
sata. Da, ne čudi se, proveli smo cijela dva sata zajedno i meni je to
vrijeme proletjelo. Naravno, nisam mu rekla ništa što ne želim da zna.
Povremeno sam sigurno govorila i nepotrebne gluposti, kao recimo ono
da sam stavila njegovo cvijeće u teglu od krastavaca jer nemam vazu. To
mu je bilo osobito smiješno. Da ne pomisliš da se on samo raspitivao o
meni, našao je pravi način da i o sebi kaže stvari koje bi me mogle
zanimati a da me nije uopće dovodio u situaciju da moram postavljati
pitanja. Previše je to truda za nekoga tko bi me pozvao na čaj samo zato
da ustanovi ostavljam li ja njegovom prijatelju pošiljke pred vratima.
Osim ako ga za to ne plaćaš. Ovaj se čovjek ponašao kao da ga zanimam
baš ja, Katarina Bauković. Prošlo mi je kroz glavu da sam ga ja svojim
pošiljkama pred tvojim vratima možda inspirirala da i on meni nešto
ostavi. Možda je čovjek jednostavno vidio kako to drugi rade, opazio da
ti stalno nešto dobivaš pa mu je to dalo ideju. Ako je zbilja bilo tako,
onda su se moji ostavljački pohodi višestruko isplatili.
Naravno, ne mogu se ja tek tako opustiti i povjerovati da se noćna
mora može zamijeniti bajkom. Vrijeme će pokazati koliko su namjere
Kovača s trećeg kata, kako bi on rekao, časne i iskrene. Postane li
nestrpljiv prije nego steknem povjerenje, to će mi biti jasan znak da ga
zanima samo kratkotrajna zabava, ili da ima neke veze s tobom.
Što god bilo, stvarno je galantan. Poslije čaja ispratio me do vrata
mog stana i zamolio za broj telefona da mi ne bi više morao zvoniti na
vrata svaki put kad me poželi vidjeti.
Poslije sam cijeli dan prevrtala u glavi neke njegove rečenice. Ti si
žena koja ulijeva povjerenje, recimo. Mene ne zanimaju površne avanture,
trebam osobu na koju se u životu mogu osloniti. Isuse, nisam ja navikla da
netko tako izravno govori o vezi prije veze. Da mi jasno daje do znanja
što hoće. Čovjek mi se doslovce nudi, tek toliko da znaš.
 Uostalom, možeš mu zahvaliti. Zbog njega danas prvi put nakon
dugo vremena nisam ljuta na tebe. Čak sam se nekako i sažalila nad
tobom. Pitaš se zašto? Trebalo bi ti biti jasno. Dok ti dolje čamiš sam na
drugom katu, nama se na trećem i četvrtom događa nešto lijepo. Dok ti
sjediš na svome kauču razmišljajući hoću li ti se sad svetiti zato što nisi
uzeo kutiju koju sam ti ostavila pred vratima i u koju se nisi usudio ni
zaviriti, ja na svom kauču sjedim razmišljajući o tome što mi se sutra
lijepoga može dogoditi. Tko ti je kriv. Jer, ruku na srce, ti si me gurnuo
drugom Kovaču. Bila sam ti pred nosom, viđao si me svako jutro, a on me
primijetio. Mogla sam ti, recimo, uljepšavati život, a ti si se pobrinuo da ti
ga zagorčam.
Možda te počne brinuti to što mi se više ne dâ zagorčavati tvoj život.
Da sad, recimo, zauvijek prestanem, tko zna koliko će vremena proći
prije nego zaboraviš. Prije nego prestaneš strepiti što će te dočekati pred
vratima. E, pa ne bih ti bila u koži, Ozrene.
Samo da ti onako usput napomenem, Darko ima kosu. Puno kose.
Znam da sam ti bila rekla da me privlače ćelavi muškarci, ali kad vidim
svu tu njegovu gustu kosu, pomislim kako sam te samo htjela utješiti.
Navečer sam dobila prvu poruku od Darka. Laku noć, draga
Katarina. Sjetila sam se onih golubova i shvatila da je prošlo puno
vremena otkad mi je netko poželio laku noć. Uzvratila sam mu poruku.
Znaš, mnogi mogu jedni drugima reći Dobro jutro. Susjedi, kolege, čak i
slučajni prolaznici. Ali laku noć nam ne može baš svatko poželjeti. Ne
svatko.

***

Još ću pomisliti da smo Darko i ja srodne duše. Oboje smo, čini se,
osravljači po prirodi. Jutros me nazvao i zamolio me da izađem pred
vrata. Tamo je bila nekakva kutija zamotana u ukrasni papir. Unijela sam
je u stan i rekla mu da moram prekinuti razgovor jer mi trebaju dvije
ruke da orvorim poklon. Nazovi me kad ga otvoriš, rekao mi je.
U kutiji je bila prekrasna bijela keramička vaza. Uz nju je bila i
poruka Ovo će ti sada trebati. Vidiš kako neki muškarci imaju duha, kako
znaju naći prave riječi. Nema tu nikakvog slinjenja ni pretjerivanja -
čovjek mi jednostavno najavljuje da ću od njega dobivati cvijeće. To je
ono kad s malo riječi kažeš puno. No ti to teško možeš razumjeti. U šest
mjeseci našeg svakodnevnog susretanja uspio si samo ponavljati uvijek
dvije iste riječi koje bilo tko može reći bilo kome. Dobro, i jednom si mi
za divno čudo čestitao Božić. Ne želim ti se miješati u život, Ozrene, ali
očito je da imaš problema s komunikacijom.
 Nazvala sam Darka da mu zahvalim. Zbilja počinjem misliti da je
Darko Kovač jedan sasvim neovisan Kovač koji nema nikakve veze s
tobom i nikakav tajni plan nego je samo susjed koji me primijetio i
kojemu sam zanimljiva. Dobro, nije to samo. Samo tako kažem. Ne znam
gdje je u nedjelju ujutro nabavio vazu, ali nabavio je. Ne znam odakle mu
ideja da mi je tako ostavi pred vratima i onda me nazove da mi kaže za
poklon, ali učinio je to. Poslije, kad smo otišli u šetnju, rekao mi je da nije
htio da mi bude nelagodno primiti poklon pa je pomislio kako bi bilo
zgodno da mi ga ostavi pred vrarima. Uostalom, nije mi prvi put, nasmijao
se. Nije ni meni, pomislila sam, ali to, naravno, nisam izgovorila. Znaš li
zašto sam ti ostavio glazbenu kutijicu koja svira ‘Zvončiće’? pitao me
onda. Naravno da nisam znala i naravno da sam se pitala. Zato što sam te
prvi put primijetio prije Božića.
To je bilo minutu prije nego smo te sreli.
Ne znam što si pomislio kad si nas vidio zajedno. Rekao si nam
Dobar dan, ali nekako potpuno nezainteresirano, kao da ni mene ni njega
ne poznaješ. Moguće je da si samo bio rastresen, ali možda si i odigrao
svoj igrokaz u kojem se pred njim praviš da ne poznaješ mene, a preda
mnom da ne poznaješ njega. Da ti pravo kažem, uopće me nije bilo briga.
Glumi što hoćeš i koliko hoćeš.
Sutra se vraćam na posao, ali više neće biti našeg susretanja. Izlazit
ću pet minuta ranije. Zlo mi je od tvoga Dobro jutro. Imam osjećaj da bih
povratila da to još jednom čujem. Spopala bi me prava crijevna viroza, a
ne izmišljena. No neću te morati još dugo izbjegavati na stubištu.
Prihvatit ću sestrinu ponudu i odseliti se u stan njezinog muža. Kad se
ona i mama iznenade da se tamo useljavam sama, reći ću im da se
rastajemo. Uvijek mogu ispričati priču o tvojoj groznoj naravi koja je
isplivala već u prvim danima braka. Ustvari, ne. Nisam luda. Ne želim
slušati kako mi drže prodike kako sam se prenaglila i kako to nije ni
moglo drukčije završiti. Reći ću im da sam te ostavila zbog drugog.
Upoznala sam Darka i zaljubili smo se. To će im biti još veći šok od
navodne udaje. Donedavno sam bila usidjelica, a sad, evo, već ostavljam
muža zbog drugog muškarca. Može li biti zabavnije?
Zaboravila sam ti reći da je Darko kontrolor leta. Zamisli koja je to
odgovornost. Koliko života ovisi o njemu. Nije ni čudo da želi miran život
s pouzdanom osobom na koju se može osloniti, uz toliki stres na poslu.
Samo da znaš, nije me uopće htio opteretiti tim stresom niti se tužio na
radne uvjete. Rekao mi je samo onoliko koliko je dovoljno da steknem
predodžbu o tome kako izgleda posao toranjskog kontrolora. Ako nisi
znao, on kontrolira zračni promet na aerodromu i izdaje pilotima
dozvolu za polijetanje i slijetanje. Na sve mora misliti - na vremenske
uvjete, na rute svih aviona, na vidljivost i stanje na pistama. Nema ni
sekunde radnog vremena kad ne mora biti koncentriran. Ni sekunde kad
se može opustiti, našaliti s kolegama, zamisliti, pustiti mozak na pašu. To
zbilja ne može raditi svatko.
Uglavnom, sestri i mami to bi moglo imponirati. Začas će zaboraviti
mog bivšeg muža projektanta kojeg nikad nisu ni vidjele. Da znaju kakav
si zapravo, vjerojatno bi te još lakše zaboravile.
Vidiš kako ti to ide. Pomiri se s tim da jednostavno nemaš kapacitet
da se zadržiš u nečijem životu. Nije te nimalo teško zaboraviti. To što ja
još ovako uopće pričam s tobom samo je neka vrsta odvikavanja. Prešao
si mi u naviku samo zato što nisam imala alternativu, ali to se sad
promijenilo. Otpuštam te, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, i neće proći
dugo a neću se ni sjećati da sam ikad išta podijelila s tobom. Da sam ikad
s tobom razgovarala i mislila na tebe. Samo gledaj. I osluškuj tišinu koja
će nastupiti.

***

Ozrene, pa ti uopće nisi Ozren! I uopće nisi Kovač!

Kako znam? E pa lijepo. Znam. Kad smo se Darko i ja vraćali iz kina,
kod tvojih sam se vrata iznenada ohrabrila i rekla Gle, pa ovdje imamo još
jednog Kovača! kao da prvi put vidim pločicu na tvojim vratima. Da,
Ozrena, rekao je Darko. Presjeklo me. Ali on ne živi ovdje, dodao je. Tad
me još jednom presjeklo. Prije nego sam uspjela odlučiti je li pametnije
da šutim ili da ga razuvjeravam kako pouzdano znam da ti živiš iza tih
vrata, Darko mi je sve razjasnio. Radi u Njemačkoj. Iznajmio je stan
nekom rastavljenom kemijskom tehničaru. Onom kojeg smo jučer sreli na
stubištu, ako se sjećaš. Malo su mi koljena zaklecala jer sam shvatila da se
vjerojatno poznajete ako zna o tebi to što mi je rekao. No ipak, mogle su
to biti i samo informacije koje je dobio od pravog Ozrena Kovača,
vlasnika stana u kojem živiš.
Sjećam se, kako se ne bih sjećala. Nemaš ti pojma što sam ja sve
proživjela zbog tog kemijskog tehničara. Naravno, nisam to rekla, samo
mi je prošlo kroz glavu. Pravila sam se da se kroz maglu sjećam tog tipa
kojeg smo jučer sreli. Odnosno tebe.
A onda je Darko izgovorio rečenicu zbog koje sam mislila da ću
puknuti kao balon koji više ne može zadržati helij. Tom tipu netko stalno
ostavlja poklone pred vratima. To mi je dalo ideju da i ja tebi nešto
ostavim. Možeš misliti kako mi je bilo. Ne možeš reći da se moje pošiljke
tebi nisu isplatile, kako god okreneš.
 Kemijski tehničar. Baš zanimljivo. Nikad ne bih rekla da ti je to
zanimanje. Kad bih sad htjela biti zločesta, zaključila bih da sam se
uvjerila da nisi baš neki stručnjak za kemiju. No kad malo boje
razmislim, moguće je. Vjerojatno si zbog toga tako bljedunjav. Sigurno
radiš u nekom laboratoriju pod umjetnim svjetlom pa izgledaš kao da
danima nisi vidio ni sunca ni mjeseca. Baš smo nedavno u Zavodu imali
oglas za kemijskog tehničara u Plivi, ali na šalteru za upis u evidenciju
nezaposlenih često se pojavljuju. Ima ih nezaposlenih koliko hoćeš.
Uostalom, baš me briga kakav posao imaš i imaš li ga uopće. Baš me
briga jesi li rastavljen ili nisi. Baš me briga i što si podstanar. Ponašaš se
kao da nisi. Bacaš prazne limenke i povratnu ambalažu kao da ti novac
ništa ne predstavlja u životu. No sve to je samo tvoj problem.
Dakle, sad znam da nisi Ozren, ali nemam pojma kako bi se mogao
zvati. Naravno da nisam mogla pitati Darka Kako se zove taj kemijski
tehničar kojemu je Kovač iznajmio stan? Uostalom, uopće me više ne
zanima ni tvoje ime ni ništa tvoje.
Vidiš, Darka poznajem tek četiri dana, a već me odveo u kino. Taj se
ne premišlja oko toga treba li me bolje upoznati. On zna što hoće. Hoće
mene.
Gledali smo „Špijunku”. Nećeš vjerovati koliko me ta junakinja,
Susan Cooper, podsjetila na mene. Ž ena sudjeluje u najopasnijim
misijama a da nitko ne zna da iza mnogih uspješnih operacija stoji baš
ona. Nitko joj to ne bi pripisao. Nitko ne bi pomislio da je sposobna za
takve podvige. Nije to jedina sličnost. I njoj, baš kao i meni, nedostaje
samopouzdanja jer joj je majka cijeli život govorila da neće i ne može
uspjeti. Svi je omalovažavaju, a ona je kao nekakav ženski James Bond.
Š to da ti kažem, u trenutku kad dobije zasluženo priznanje skoro sam se
rasplakala. Iako mi se isprve činilo da to nije film koji bi mi mogao biti
previše zanimljiv, ispostavilo se da je Darko intuitivno pogodio što
trebamo ići pogledati.
I ne samo to. Kad me dopratio do vrata, poljubio me. Istina je da te
se to uopće ne tiče, ali nekome se moram pohvaliti. Ma nije da moram, ali
poseban mi je užitak tebe obavijestiti da me netko drugi poljubio.
Nisam zapravo ni slutila da će dan tako dobro završiti. Danas sam se
nakon dva tjedna izostanka vratila na posao i svi su me zasuli pitanjima
o misterioznoj bolesti. Franjo je opet imao svakakve aluzije, ali ovaj put
mi uopće nije smetalo jer je ispalo da ih temelji na činjenici da sam
smršavila. Vidiš kako to ide. Mjesecima odlučujem izgubiti koju kilu pa
ne ide, a onda se dogodi samo od sebe kad potpuno zaboravim na to. Što
je najgore - a možda i najbolje - to mogu tebi zahvaliti. Toliko sam se
bavila tobom i ostavljačkim planovima da sam često zaboravljala jesti. E,
pa hvala ti na tome, Ozrene. Vidiš kako ponekad u životu ispadne da nam
oni koji nam čine zlo zapravo rade uslugu.
No dobro, sad znam da nisi Ozren, ali ne znam kako bih ti se drukčije
obraćala. Ionako prestajem s tim. Zbog toga ti se, zapravo, sad i obraćam.
Mogu lijepo nabaviti mačku ili hrčka pa te zamijeniti nekom životinjom.
Ni one ne bi odgovarale na moje monologe pa ionako ne bih primijetila
razliku.
Osim toga, nakon večerašnjeg poljupca imam pravo misliti da neću
još dugo živjeti ovako, bez partnera za razgovor. Darko baš sve radi kako
treba. Još ni u čemu nije pogriješio. Nazvao me baš kad sam izlazila iz
Zavoda i predložio da idemo u kino ako nisam preumorna. U sedam mi je
lijepo pozvonio, a na parkiralištu mi je džentlmenski otvorio vrata svog
auta. Vozi Audija, tek toliko da znaš. Onaj tvoj Twingo, bez uvrede, pored
tog auta izgleda pomalo smiješno. Kao igračka. Vozila sam se pored njega
i pomislila kako dođe trenutak u životu kad više ne moraš zamišljati
nečiji profil dok se voziš jer ga imaš pored sebe. Jučer ga nemaš, danas
imaš.
Nakon kina otišli smo na piće i razgovarali o filmu. Primijetio je da
sam malo potresena pa sam mu priznala da je moj odnos s majkom
sličan onome koji junakinja iz filma ima sa svojom. Pružio je ruku preko
stola i dodirnuo moju. Bio je pun suosjećanja, samo da znaš. Sad imaš
nekoga tko zna koliko vrijediš, rekao je, a ja sam se skoro rasplakala. Čini
mi se da je on baš tip muškarca koji voli tješiti, a pravo da ti kažem, ja se
uopće ne mislim buniti. Ne sjećam se da me ikad itko tješio.
U tom trenutku, dok me je držao za ruku s puno razumijevanja i
sućuti, odlučila sam mu vjerovati. Nema on nikakve veze s tobom. Ne
želim se više uopće baviti tom paranojom jer bi bilo van svake pameti da
se netko toliko trudi i toliko glumi da bi za nekog drugog, pa bio mu i
najbliži rod, izvukao informacije. Zabranila sam sebi takvo razmišljanje.
Darko Kovač misli ono što govoti. Ako sam ikad i pomislila da nije tako,
to je samo zato što nemam dobar nos za ljude - što sam već toliko puta
dokazala. I ti si mi neka vrsta trofeja među promašajima.
Uglavnom... vratimo se malo na onaj poljubac. Ne brini, neću ti sad
opisivati kako se Darko lijepo ljubi. Samo ti želim reći da je taj poljubac,
zapravo, označio početak moje veze s Darkom i kraj ovih mojih
monologa upućenih tebi. Naime, ja sam sad u vezi. Imam dečka.
Partnera. Zovi to kako hoćeš, ali ja sam sad zauzeta žena i ne pada mi na
pamet ni na koji način biti u mislima s drugim muškarcem, pa čak i ako
je najljući neprijatelj. Meni bi to bilo kao da varam Darka, a ti nisi
vrijedan tog osjećaja krivnje.
Pa zbogom ti, Ozrene koji nisi Ozren i Kovaču koji nisi Kovač. Neću ti
više uputiti ni jednu misao niti ću za tebe više izrezati jedno jedino slovo
iz novina. Prolazit ću pored tvojih vrata kao da ti nikad ništa pred njima
nisam ostavila. Ustvari, neću ni to još dugo jer ću se odseliti u stan
sestrinog muža, što dalje od ove adrese. Zaboravit ću da sam zbog tebe
ikad bila u bilo kojem stanju osim ravnodušnosti. Kad sve zbrojim, ti si
jedan od onih slučajeva za koje se naknadno pitamo Što mi je, pobogu,
bilo?
Priznajem, prošlo mi je kroz glavu da ti u kaslić ubacim samo još
jedno Zbogom, ali nije vrijedno truda ni rizika. Najlogičnije je da se od
tebe oprostim samo u mislima jer sam jedino tamo s tobom nešto i
imala.
Kad bolje razmislim, ona zadnja poruka zapravo je bila savršena za
kraj, iako tada nisam znala da je zadnja. Jer, vidiš Ozrene, zbilja ništa nije
kao što se čini. Ništa i nitko. Susjedi pogotovo.
 O AUTORICI

Marina Vujčić rođena je 1966. godine u Trogiru. Na Filozofskom

fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku.
U nakladi izdavačke kuće Profil 2010. godine objavljuje roman Tuđi
život, a 2014. u izdanju Hena coma roman A onda je Božo krenuo
ispočetka koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova
nominirana za Europsku nagradu za književnost.
Njezine drame Sretan kraj, Čekaonica i „Držićem” nagrađena drama
Umri ženski objavljene su u izdanju Hena coma 2014. godine u knjizi
Umri ženski.
2015. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman Mogla sam to
biti ja.
Ž ivi i radi u Zagrebu.