Medicinska

Biologija

B2

Juraj Jug

http://www.perpetuum-lab.com.hr
 Stanični ciklus
- Stanični ciklus uključuje:
a) Interfazu u kojoj se događa rast stanice i replikacija DNA
b) Mitozu u kojoj dolazi do raspoređivanja repliciranih kromosoma u stanice kćeri;
Cijeli proces traje ukupno 24 sata (vremenski najviše varira G1 faza). Pojedinačno
vremenski traju: G1 – preko 12 sati, S od 6-8 sati, G2 do 4 sata, a cijela mitoza oko 80
minuta
INTERFAZA
G1 faza – događa se sinteza proteina za replikaciju, dekondenzacija kromatina
S faza - događa se sinteza DNA i histona
G2 faza – dolazi do sinteze proteina potrebnih za mitozu
- Stanični ciklus se neprekidno ponavlja u stanicama koje proliferiraju (povećavaju svoj broj)
- Njegova osnovna funkcija je točna replikacija DNA u kromosomima i precizna podjela
dupliciranog materijala
- Specifični stanični ciklus javlja se kod ranog zametka (primjer zametka žabe kod kojeg
mitoza traje 30 minuta pri čemu nema G1 i G2 faze, a S faza je vrlo kratka jer nema potrebe
za sintezom ničega osim DNA pa tako nema ni rasta stanice)
- U nepovoljnim uvjetima stanica ulazi u G0 fazu u kojoj se prestaje dijeliti (uzrok može biti i
preveliko skraćenje telomera) – živčane i mišićne stanice
KROMATIN
- za vrijeme staničnog ciklusa prolazi kroz različite stupnjeve kondenzacije pri čemu je za
vrijeme mitoze najkondenziraniji jer su sestrinske kromatide odvojene (spojene samo
centromerom) i stoje jedna uz drugu te kompakcija kromatini štiti krhku DNA od pucanja
kada ju diobeno vreteno vuče prema polovima. Kondenzacija kromatina postiže se uz
pomoć histona H1.
- Osnovna građevna jedinica kromatina je nukleosom koji su sastavljeni od 11 nm debelog
vlakna nukleofilamenata.
- Namatanjem DNA oko histona skraćuje se 7 puta pri čemu nastaje nukleofilament,
daljnjom formacijom nastaje solenoid koji je 40 puta kraći te na kraju dobivamo vlakno
formirano u obliku petlji koje tvori kromatidu (50 000 puta kraća od nukleofilamenata)
PRIPREMA ZA MITOZU
1) Udvostručenje centrosoma – mora se dogoditi prije mitoze jer je centrosom organizacijski
centar mikrotubula koji će osigurati dva pola diobenog vretena (stanica koja nije u diobi
posjeduje samo jedan centrosom). Započinje u G1 fazi pri čemu se stvara tvorevina
sastavljena od dva centriola koji se nalaze pod pravim kutem jedan prema drugome i
okruženi su pericentriolarnim matriksom. Prvi događaj pripreme za mitozu je odvajanje
dvaju centriola jednog centrosoma pri čemu u blizini svakog od odvojenih centriola
počinje rasti novi (postavljen pod pravim kutem na stari) centriol. Završava u G2 fazi kada
se formiraju 2 nova centrosoma koji ostaju zajedno sve do mitoze kada krene njihovo
putovanje na suprotne polove stanice.
2) Formiranje diobenog vretena – početkom mitoze svaki par centriola postaje dio
organizacijskog centra mikrotubula koji se formiraju u drukčijem rasporedu nego u
interfazi (karakterističnog oblika) te je takav centar nazvan aster. Dva astera pomiču se
postavljeni na suprotnim stranama jezgre formirajući početak polova diobenog vretena
izgređenog od mikrotubula koji guraju polove diobenog vretena prema suprotnim
polovima stanice i istovremeno vuku kromosome u istom smjeru. Postoje 3 vrste
mikrotubula koji izgrađuju vreteno:
a) Polarni mikrotubuli – polaze sa svakoga pola i preklapaju se u ekvatorijalnoj ravnini –
djeluju u anafazi i odgovorni su za guranje polova vretena

2
 b) Kinetohorni mikrotubuli – vezani za kinetohoru na području centromere i pomiču
kromosome
c) Astralni mikrotubuli – šire se u svim smjerovima od centrosoma te utječu na
orijentaciju kontraktilnog prstena
- Mikrotubuli moraju moći pristupiti na kromosome pa se jezgrina ovojnica mora djelomično
ili potpuno razgraditi. Potpuno razgrađena jezgrina ovojnica daje tzv. otvorenu mitozu, a
ona postoji kod sisavaca.
MITOZA
1) PROFAZA – počinje nakon G2 faze pri čemu taj prijelaz nije oštro označen. Kromatin se
počinje vidljivo formirati u kromosome (dvije kromatide spojene centromerom).
Centrosomi putuju na suprotne krajeve jezgre pri čemu se stvaraju asteri. Proteini jezgrine
ovojnice dijele se u 4 skupine: lamine (tipovi intermedijarnih filamenata koji tvore
nuklearnu laminu), proteine unutarnje membrane (stvaraju se u ER, vezuju lamine ili
kromatin), proteine nuklearnih pora (nukleoporini, spajaju unutarnju i vanjsku jezgrinu
membranu i tvori transportni kanal), periferne kromatske proteine (omogućuju interakcije
perifernog kromatina i lamina, histoni H2A i H2B). Razgradnjom jezgrine ovojnice dolazi do
fosforilacije ovih proteina koji se pohranjuju u endoplazmatskom retikulumu koji se ne
razgrađuje u mitozi.
2) PROMETAFAZA – počinje razgradnjom jezgrine ovojnice koja se raspada u membranske
vezikule. Ključnu ulogu u tome imaju dineini (motorni proteini mikrotubula) koji vuku
jezgrinu ovojnicu na suprotne polove stanice dok ona ne pukne te ih zatim vuku na
centrosome. Na svakoj centromeri nastaje kinetohora koja je specijalizirani sklop proteina
(svaka kromatida ima svoju). Preko svojih kinetohora kromosomi se hvataju za
specijalizirane mikrotubule diobenog retena – kinetohorni mikrotubuli, koji se protežu od
polova do svakog kromosoma. U tom procesu minus kraj je uložen u centrosom, a plus
kraj stalno raste izlazeći iz centrosoma. Kada kromosom uhvate kinetohorni proteini oni
ostaju napeti jer su vezani na mikrotubule sa suprotnih polova stanice što je bitno da se
novonastale kromatide odvuku na suprotne polove stanice.
3) METAFAZA – najdulji period mitoze u kojem stanica ostaje toliko dugo dok se svi
kromosomi ne smjeste u ekvatorijalnu ravninu. Poravnavaju ih kinetohorni proteini uz
pomoć dineina. Mikrotubuli u tom procesu stalno gube podjedinice, ali se one istom
brzinom i stvaraju pri čemu se pojavljuju i polarni mikrotubuli koji dolaze od svakog pola
prema ekvatorijalnoj ravnini.
4) ANAFAZA – pokrenuta je razgradnjom ciklina pri čemu ona započinje naglo kada se parne
kintehore svakog kromosoma odvoje dopuštajući diobenom vretenu da svaku kromatidu
počne vući prema suprotnom polu stanice (svi putuju istom brzinom – oko 1 µm/min). Sve
većim približavanjem kinetohorni mikrotubuli odbacuju podjedinice, a polarni ih primaju
5) TELOFAZA – kintehorni proteini potpuno nestaju, a polarni se sada nalaze u fazi
maksimalne veličine. Oko svake grupe kromosoma na polovima se formira nova jezgra te
dolazi do defosforilacije sačuvanih proteina i stvaranja nove jezgrine membrane.
CITOKINEZA
– prati svaku mitozu i započinje u anafazi te se završava početkom sljedeće interfaze.
Mjesto citokineze određeno je položajem diobenog vretena na kojem se stanična
membrana uvuče. To omogućuje primanje signala od astralnih mikrotubula na polovima
koji guraju aktinske i miozinske filamente prema ekvatorijalnoj ravnini gdje započinje
stezanje te nastaje kontraktilni prsten koji postoji sve dok se veza novonastalih citoplazmi
ne prekine.
– Mitoza se može dogoditi i bez citokineze (primjer Drosophila Melanogaster kod koje se
prvih 13 diobi događa bez citokineze) pa se na taj način stvaraju multinuklearne stanice ili
sincicij.

3
 – Primjer kod kukaca pokazuje udvostručenje kromosoma bez podjele citoplazme pa ostaju
zajedno i rastu vjerojatno zbog velike potrebe ličinke za velikom količinom produkata
male količine gena.

KONTROLA ODVIJANJA STANIČNOG CIKLUSA

INTRACELULARNA
- U kontrolnim točkama djeluju ciklini koji stvaraju kompleks sa kinazama ovisnima o
ciklinima koji stvaraju Cdk (cyclin dependent kinases). Oni se u ciklusu sintetiziraju i
razgrađuju ali im je ukupni broj konstantan. Pronađen kod kvasca i ima identičnu funkciju
kao i kod sisavaca pa se mogu nadomještavati. Kod kvasca postoji samo jedan tip Cdk
proteina – Cdc2, dok kod sisavaca postoji više vrsta (ciklin A, B, D, E), a za njih postoje i CKI
(Cdk inhibitor) koji ih mogu aktivirati i inaktivirati.
- Cdk1 započinje mitozu i naziva se MPF (maturation promoting factor) i aktivan je samo za
vrijeme mitoze. Pod njegovim utjecajem počinje razgradnja jezgrine ovojnice. Početkom
mitoze aktivira APC (Anaphase promoting complex) koji aktivira ubikvitin (evolucijski
konzervirani protein prisutan u svim eukariotskim stanicama) pa u metafazi razgrađuje
proteine koji spajaju sestrinske kromatide i omogućava njihovo odvajanje. Na kraju utječe
na razgradnju mitotičkog ciklina (stanica može opet ući iz mitoze u G1 fazu)
- Ciklini se dijele na:
a) G1 cikline koji osiguravaju ulazak u S fazu vezujući se na Cdk
b) Mitotičke cikline koji se vežu na Cdk u G2 fazi i omogućavaju ulazak u mitozu
- Identificirano je 13 ciklina kod sisavaca koji su grupo podijeljeni na prethodne skupine.
- Kontrola staničnog ciklusa teče po koracima:
1. Dolazi do vezivanja G1 ciklina (ciklin D) na Cdk 4/6 pri čemu počinje priprema za
replikaciju kromosoma
2. Ciklin E se veže na Cdk 2 i dolazi do pripreme ulaska u S fazu
3. Razgrađuje se ciklin E i dolazi ciklin A na Cdk 2 i počinje S faza
4. Sintetizira se ciklin B i vezuje na Cdk 1 (MPF) i počinje mitoza
5. MPF aktivira APC za vrijeme metafaze
6. Aktivacija APC/Cdc 20 se aktiviraju na prijelazu metafaze u anafazu
7. Dolazi do razgradnje sekurina (inhibitora anafaze) u proteasomima koji pokreću
razgradnju kohezina koji drži sestrinske kromatide zajedno i dolazi do odvajanja
kromatida
- Odvijanje staničnog ciklusa regulirano je pozitivnim (faktori rasta, onkogeni, ciklini i Cdk) i
negativnim regulatorima (tumor, supresor geni, Cdk inhibitori) te kontrolnim točkama
koje sprečavaju prerani ulazak u sljedeću fazu ciklusa. Kontrolni sustav može zaustaviti
ciklus u specifičnim točkama ako nešto nije u redu. Kontrolne točke:
a) G1 checkpoint – ako je stanica premala ili je okolina nezadovoljavajuća ili je DNA
oštećena stanica ulazi u G0 fazu
b) G2 checkpoint – ako je DNA nedovoljno replicirana ili je stanica premala ulazi u tzv.
resting state
c) M checkpoint – ako su svi kromosomi vezani u ekvatorijalnoj ravnini vezani na diobeno
vreteno stanica ulazi u anafazu.
EKSTRACELULARNA
- NEGATIVNI REGULATORI (antiproliferacijski proteini)
1) Rb protein (retinoblastimski gen supresor tumora) - treba ga blokirati da bi ciklus
mogao teći dalje (u središtu regulacije ciklusa) – fosforilira ga aktivnost ciklin/Cdk
kompleksa. Ako ostane u nefosforiliranom obliku, na sebe veže E2F faktor
transkripcije i stanica ne može ući u S fazu (nema potrebnih proteina za to).
2) CKI – Cdk inhibitori – inhibiraju kinaznu aktivnost Cdk pa ciklus ne može ići dalje, a
djeluju samo u fazama interfaze. Ostvaruje se vezivanjem CKI na Cdk molekulu pa se
ne može vezati ciklin i ciklus se zaustavlja.

4
 3) p53 protein – prepoznaje oštećenje DNA i opasnost od mutacije te aktivira kinazu koja
fosforilira p53 i odvaja se Mdm2. U međuvremenu p53 može uzrokovati transkripciju
CKI proteina p21 koji zaustavlja ciklus u G1 fazi pa stanica ima vremena popraviti DNA ili
ako je oštećenje preveliko umire apoptozom. Do apoptoze dolazi:
a) Zbog normalnog razvitka organizma
b) Zbog uništenja stanica koje prijete organizmu
- Ako stanica umire zbog ozljede, njezin sadržaj odlazi u okolinu kojom je okružena (dolazi
do nekroze), a sadržaj mrtve stanice je potencijalno opasan za druge. Apoptozom stanica
umire tako da se skuplja, raspada na male fragmente okružene membranom, kida se DNA
na komade, mitohondriji se razgrađuju i otpušta citokrom C, fosfatidilserin se premješta
na vanjsko lice membrane što privlači fagocite koji ju proždiru i stanica se reciklira uz
pomoć makrofaga.
- Mehanizam apoptoze – enzimi koji su uključeni u nju su kaspaze. A do aktivacije kaspaze 9
dolazi otpuštanjem citokroma c iz mitohondrija pri čemu se citokrom c veže na APAF
(apoptosis activation factor) te radi kaskadnu aktivaciju kaspaze
- Mitogeni su odgovorni za stimulaciju diobe stanice djelujući na negativne signale
- Faktori rasta stimuliraju povećanje volumena stanice, a faktori preživljenja koji sprečavaju
apoptozu stanice.
- Signali za rast kod sisavaca mogu biti različiti hormoni koje proizvode endokrine žlijezde
hipofiza, štitnjača ili gušterača ili mogu potjecati iz međustanične tvari (lamin i
fibronektin). To mogu biti i produkti parakrine signalizacije – polipeptidni faktori rasta iz
susjednih stanica ili autokrine signalizacije – stanica pobuđuje samu sebe.
- Spektar djelovanja može biti širok tako da različite stanice reagiraju na taj faktor, npr. FGF
(fibroblast growth factor) ili EGF (epidermal growth factor); može biti i uzak tako da samo
neke stanice reagiraju na njega – interleukin 3 (za rast prekursora krvnih stanica). Postoji
mogućnost da protein potiče proliferaciju jedne vrste stanica, a drugu inhibira, npr. TGF β
(transforming growth factor β). Zadnja vrsta je ona koja regulira povećanje volumena
stanice, npr. NGF (nerve growth factor), a iz porodice TGF proteina je BMP (bone
morphogenetic protein).
- Proteinski faktori rasta vežu se za specifične receptore u membrani ciljne stanice te se
preko fosforilacijske kaskade prenose do gena u jezgri pri čemu se prvo induciraju geni
ranog odgovora na faktore rasta (protoonkogeni c-myc, c-fos, c-jun), a nakon sat vremena
ti proteini induciraju gene kasnog odgovora na faktore rasta među koje spadaju ciklini i
Cdk te E2F transkripcijski faktor.

Biologija reprodukcije
Mejoza
- Dioba diploidnih roditeljskih stanica kojom nastaju haploidne gamete, a sastoji se od dvije
uzastopne diobe (redukcijske i ekvacijske)
- Prva mejotička dioba se inducira nakon S faze kojoj stanica postaje tetraploidna te se
događa sparivanje homolognih kromosoma i dijeljenje na dvije stanice. Druga mejotička
dioba identična je mitozi, razlika je u tome što u nju ulazi 23 kromosoma umjesto 46.
Krajnji produkt mejoze su četiri stanice s haploidnim brojem kromosoma.
- Osnovna razlika u mejozi i mitozi nalazi se u prvoj mejotičkoj diobi (postojanje i
nepostojanje crossing overa)
1) MEJOZA I:
a) PROFAZA I – dug i složen period koji se sastoji od 5 dodatnih faza:
i) Leptoten – početak mejoze u kojemu se kromosomi vide kao tanke niti
kod kojih su telomere pričvršćene za jezgrinu ovojnicu

5
 ii) Zigoten – proces u kojemu svaki kromosom uspješno prepoznaje svog
homologa i s njim se sparuje. Proces se naziva sinapsa, a u njemu par
homolognih kromosoma postaje čvrsto vezan uz pomoć sinaptičkog
kompleksa koji počinje na području telomera. Ako se linearni poredak
gena jednog homologa razlikuje od drugog, dva će se kromosoma izvijati
tako da potpuno budu spareni samo homologni dijelovi. Kromosomi i dalje
djeluju kao par niti jer se sestrinske kromatide ne raspoznaju pa se nazivaju
bivalenti (tetrade). Sinaptički kompleks djeluje kao proteinski most
protežući se preko nesestrinskih kromatida homolognih kromosoma s
poprečnim vezama.
iii) Pahiten – počinje kada se sinapsa sasvim završi, a kromosomi se
nastavljaju kondenzirati. Započinje crossing over (ne mora se dogoditi) koji
uključuje pucanje i izmjene dijelova kromatida homolognih kromosoma pri
čemu se razmjenjuju geni između dva homologna kromosoma. On se
događa samo u području rekombinacijskih čvorića (strukture unutar
sinaptičkog kompleksa).
iv) Diploten – nestanak sinaptičkog kompleksa te se prvi put počinje uviđati
rezultat crossing overa. Uzduž svakog bivalenta vide se veze među
nesestrinskim kromatidama u obliku slova x, a oni označavaju mjesta gdje
se dogodio crossing over, odnosno hijazme.
v) Dijakineza – odvajanje homolognih kromosoma pri čemu zauzimaju
različite forme jer ih hijazme ne dozvoljavaju potpuno odvajanje (imaju
oblik slova X ili broja 8). Nestaje jezgrica, raspada se jezgrina ovojnica i
slijedi formiranje diobenog vretena.
b) METAFAZA I – homologni kromosomi se slažu u ekvatorijalnu ravninu međusobno
pričvršćeni hijazmama. Njihov položaj nije određen pa se nevezani geni slobodno
kombiniraju. Broj mogućnosti je 2n, dakle kod ljudi 223
c) ANAFAZA I – hijazme se razdvajaju, a homologni kromosomi putuju na suprotne
polove stanice. Za razliku od mitoze ovdje se ne razdvajaju kromatide nego cijeli
kromosomi putuju na polove stanice.
d) TELOFAZA I – na svakom polu se nalazi haploidan broj kromosoma sastavljen od
dvije sestrinske kromatide vezane centromerama. Cijelu diobu završavaju
citokinezom te nastaju 2 haploidne stanice.
2) MEJOZA II – odvajaju se sestrinske kromatide svakog kromosoma. U profazi II formira
se novo diobeno vreteno, a u metafazi II se kromosomi nalaze u ekvatorijalnoj ravnini.
U anafazi II popušta veza između sestrinskih kromatida te one putuju slobodno prema
suprotnim polovima stanice. U telofazi II počinje formiranje jezgrine ovojnice i
citokineza. Produkt druge mejotičke diobe (ekvacijske) su četiri haploidne stanice
različitog genskog sastava. Spermatogenezom nastaju sve četiri plodne stanice, a
oogenezom tri propadaju u obliku polocita.

Spermatogeneza
- Odvija se u nizu kanalića testisa bogatima krnim žilama i vezivnim tkivom. Testis čine dvije
funkcionalne cjeline: Leydigove intersticijske stanice koje stvaraju androgene hormone i
drugi spermatogenetski dio. U epitelnom sloju kanalića nalaze se spermatogonije
(germinativna zona zavijenih kanalića) koje se umnožavaju nizom mitotičkih dioba.
Testosteron se počinje lučiti već u 4. mjesecu trudnoće, no on se do puberteta luči u vrlo
malim količinama. Spermatogeneza kod muškaraca počinje u pubertetu, a traje do duboke
starosti.
- Poslije nekoliko mitoza diploidne spermatogonije počinju rasti i postaju spermatocite
prvog reda. Zatim njihovom mejozom nastaju haploidne spermatocite drugog reda

6
 (međusobno povezane citoplazmama), daljnjom diobom nastaju spermatide (male
okrugle nepokretne stanice) te njihovim sazrijevanjem, spermiji (spermiogeneza – odvija
se u epididimisu). Iz svake spermatocite prvog reda nastanu četiri spermatocite drugog
reda.
- Spermiogenezom se reducira citoplazmatski sadržaj spermatida pa su spermiji manji od
njih samih. Diferencijacijom nastaju glava, tijelo i rep spermija.
a) Glava - sadrži kromatin, a na vrhu glave akrosom kojeg producira Golgijevo tijelo. On je
vrlo bogat enzimima potrebnih za razgradnju ovojnica jajne stanice (npr.
hijaluronidaza – razgrađuje hijaluronsku kiselinu koja je sastavni dio sluzavog omotača
jajne stanice) i lakše spajanje spermija i jajne stanice.
b) Vrat – sadrži mitohondrije koji produciraju energiju potrebnu za pokretanje spermija
c) Rep – duga nitasta tvorevina u obliku biča građena od mikrotubula (poredanih kao
kod trepetljika i centriola – 9+2) obavijena citoplazmom. Njegov glavni građevni dio je
tubulin, a pokretanje mu omogućuje dinein koji hidrolizira ATP i pretvara oslobođenu
kemijsku energiju u mehaničku (omogućava klizanje mikrotubula i savijanje biča).
Mutacija dineina dovodi do neplodnosti (ako ejakulat sadrži manje od 50% pokretnih
stanica). Histon H1 stabilizira mikrotubule.

Oogeneza
- Nastaje ograničen broj relativno vrlo velikih i nepokretnih jajnih stanica, a odvija se u
ovariju (jajniku) gdje se nalaze diploidne oogonije koje se u kortikalnom sloju ovarija
umnožavaju mitozom pri čemu se diferenciraju u oocite prvog reda. Nakon toga ulaze u
mejotičku diobu u kojoj daju jednu oocitu drugog reda i polocitu prvog reda. Polocita je
mala stanica s minimalnom količinom citoplazme, također haploidna. Oocita drugog sloja
se u drugoj mejotičkoj diobi dijeli na jajnu stanicu i polocitu, a polocite prvog reda dijele se
na dvije polocite drugog reda. Zbog toga nastaju 3 polocite i jedna zrela jajna stanica
okružena zonom pellucidom. Cijela mejoza stanica kontrolirana je MPF proteinom čije se
koncentracija s vremenom smanjuje.
- U oociti prvog reda intenzivnim sintetskim procesima u citoplazmi nakuplja se velika
količina žumanjka koji je izvor hrane budućem embriju. U svim skupinama životinja postoje
određeni procesi koji proizvodnju molekula mogu povećati nekoliko puta prema
normalnoj stanici. Kod nekih životinja može doći do zastoja procesa mejoze u prvoj diobi
(u diplotenu) pa se kromosomi povećavaju i nastaju takozvani lampbrush ili četkasti
kromosomi, a pritom se povećava i broj gena za rRNA .
- Jajna stanica sadrži kompletan materijal za početak rasta i razvitka zametka, a to su:
proteini (žumanjak), ribosomi i tRNA (za sintezu proteina nakon oplodnje), mRNA
(neaktivna do oplodnje), morfogeni (molekule koje određuju diferencijaciju stanica u
različite tipove), zaštitne tvari (UV filteri, enzimi za popravak DNA,..)
- Oko svake oocite nalazi se sloj folikularnog epitela koji buja i postaje višeslojan pa se
između tog epitela i oocite formira ovojnica, zona pellucida. Ona je građena od
glikoproteina i štiti jaje sisavaca od mehaničkih oštećenja i služi kao specifična barijera za
prolazak spermija. Daljnjim umnožavanjem nastaje membrana granulosa. Kada tekućina
počne razdvajati slojeve membrane granulose nastaje veliki Graafov folikul. Djevojčice se
rađaju s oko 750 000 oocita od kojih vrlo velik dio do puberteta propadne.
- Odmah ispod plazma membrane oocite nalaze se kortikalne granule koje stvara Golgi.
One, kao sastavnica zone pellucide sprečavaju polispermiju. Ispod plazma membrane
nalazi se gušći sloj s velikom koncentracijom aktina koji je potreban za prve diobe, a naziva
se korteks.
- Mejoza oocite ima 2 kontrolne točke, prva je u profazi I (diploten), a druga u metafazi II, a
regulacija se vrši pomoću MPF-a.

7
- Krajnji signal za dovršenje mejoze jajne stanice je oplodnja. Ako ona izostane, jajna stanica
propada u metafazi II mejotičke diobe.
OPLODNJA
- Proces prijenosa gena s roditelja na potomstvo i poticanje reakcija u citoplazmi jajeta koje
će omogućiti razvitak organizma. U svim organizmima uvjetovana je kontaktom i
prepoznavanjem spermija od strane jajne stanice, regulacijom ulaska spermija u jaje (samo
1 spermij smije ući), fuzijom genetičkog materijala spermija i jajeta te aktivacijom
metabolizma jajeta kojim počinje razvitak.
- Da bi ušao u jajnu stanicu, spermij mora proći kroz sloj folikularnih stanica. Kod sisavaca
prije toga spermij treba proći proces kapacitacije u kojem postoje 4 glavne faze:
1) Izlazak kalijevih iona iz spermija što uzrokuje ulazak hidrogen karbonatnih iona iz
vagine u spermij
2) Aktivacija adenilat ciklaze uzrokuje proizvodnju cAMP-a
3) Protein kinaza A fosforilira proteine potrebne za kapacitaciju
4) Promjena lipida i glikoproteina u membrani spermija
- Završetkom kapacitacije spermija on dolazi do jajne stanice pri čemu se događa:
a) Vezivanje spermija za zonu pellucidu – različito za pojedine vrste, npr. kod ježinaca
postoji bindin na akrosomu spermija, te receptor za njega na jajnoj stanici. Sisavci za
taj proces imaju ZP3 glikoprotein zone pellucide kojeg vežu proteini akrosomske kape.
Kada bi se zona pellucida odstranila, do oplodnje bi došlo čak i između različitih vrsta,
ali razvitak tog organizma nije moguć.
b) Akrosomska reakcija – liza vanjskog omotača jajne stanice (zone pellucide)
c) Penetracija kroz zonu pellucidu
d) Kortikalna reakcija – nakon vezivanja spermija u sisavaca. Sprečava polispermiju i
onemogućava ulaz drugih pronukleusa spermija. To je proces egzocitoze kortikalnih
granula pri čemu odstranjuje ugljikohidrate sa ZP3 pa više ne može doći do
prepoznavanja. Djelomično se cijepa ZP2. Najčešće se kod životinja (ali ne i sisavaca)
mijenja napon membrane (prije oplodnje bila je - 60 mV, a poslije +10 mV (sve više od
+5 mV spermij ne može oploditi).
e) Jezgra spermija ulazi u citoplazmu jajne stanice – otvrdnjivanje zone pellucide.
f) Fuzija genetskog materijala spermija i jajne stanice
g) Aktivacija metabolizma jajne stanice i početak razvitka novog organizma
- Kod ježinca nalazimo i pojavu brze i spore reakcije prevencije polispermije. Brza reakcija
odvija se depolarizacijom membrane i promjenom električnog potencijala, a spora
ulaskom iona kalcija u jaje koji uzrokuje kortikalnu reakciju.
- Osim jezgre, spermij jajnoj stanici predaje centriol potreban za prvu mitotičku diobu
zigote. Kod sisavaca ne postoji direktna fuzija jezgara nego se obje jezgrine ovojnice
razgrade (jezgra spermija i jezgra jajne stanice) i formiraju diobeno vreteno na koje se
vežu kromosomi jajne stanice i spermija. Nakon oplodnje se završava II mejotička dioba i
odvaja se polocita.
- Embrionalni razvitak započinje aktivacijom metabolizma zigote i brazdanja. MPF protein
ponovno regulira stanični ciklus u kojemu postoje samo S faza interfaze i mitoza.
Normalan razvitak organizma zahtijeva vremenski i prostorno kontroliranu ekspresiju
gena naslijeđenih u trenutku oplodnje čija je ekspresija u pravo vrijeme bitna za normalan
razvitak organizma. Metilacija DNA je temeljni proces početka kontrole transkripcije gena.
Takvi geni su inaktivni dok se ne demetiliraju.
- CFTR gen je odgovoran za formiranje sjemenovoda u fetusu pa ako je mutiran spermiji se
proizvode, ali ne mogu izaći.

IN VITRO OPLODNJA
- Uvjeti kada ju je moguće napraviti su:

8
 1) Normalan broj spermija, normalna anatomija reproduktivnog trakta ali nije moguće
začeće – korištenje GIFT procedure (gamete intra fallopian transfer). Počinje
hormonskom stimulacijom i sakupljanjem jajeta. 3 sata prije zahvata sakuplja se
sperma te se injicira zajedno s jajetom u jajovod. Za uspješnu oplodnju je potrebno
milijun spermija.
2) Nefunkcionalni spermiji – mutacija CFTR gena ili nemogućnost proizvodnje spermija.
ICSI – itracytoplasmic sperm injection (potreban samo 1 spermij za oplodnju).
3) Začepljeni jajovodi i premali broj spermija – IVF (in vitro fertilization) – potrebno 10000
spermija za oplodnju.
- Za provjeru zdravih embrija koristi se preimplantacijska dijagnostika u kojoj se radi biopsija
blastomere 8 staničnog embrija nakon 3 dana kultivacije u kojoj embriji rastu još 2 dana u
kulturi dok ne budu gotovi rezultati analize. Ako je emrbij zdrav, prenosi se u uterus kao
blastocista.

Rani razvoj
- Proces sistematskih promjena pod kontrolom gena pri čemu se događa:
a) Rast stanice i proliferacija mitozom
b) Diferencijacija – stanice postaju strukturno i funkcionalno drukčije
c) Morfogeneza – organizam poprima 3D oblik
- Kažemo da su stanice determinirane kada se svakim razvojnim stadijem smanjuje razvojni
potencijal stanica (gube sposobnost da postanu nešto drugo)
1) ZIGOTA – gotovo sva citoplazma joj potiče od jajeta, a bogata je hranjivim tvarima,
ribosomima, mitohondrijima i mRNA. Svi mitohondriji spermija propadaju (služili su za
davanje energije za pokretanje biča spermija) pa su svi u zigoti potekli od jajne stanice
BRAZDANJE – serije mitotičkih diobi pri čemu se veliki dio citoplazme jajeta dijeli u
brojne male stanice nazvane blastomere. I dalje postoje samo S faza i mitoza pri čemu
je stanični ciklus vrlo kratak. Stanica pritom ne raste, samo proliferira. Kod
vodozemaca odvija se brzo, a kod sisavaca sporo. (24 sata treba za prvu diobu).
Ovisno o distribuciji žumanjka u zigoti postoje različiti obrasci brazdanja:
a) Holoblastično brazdanje – zahvaća čitavo jaje ako ono sadrži malo, ništa (kod
ježinca i čovjeka) ili više žumanjka na jednom polu (kod vodozemaca). Razvija se
larva kod ježinca koja se može samostalno hraniti (indirektan razvoj), a kod
sisavaca se to ne događa jer imaju placentu. Sisavci imaju izolecitalna jaja.
 Ježinac – oplođene jajne stanice daju diobom blastomere koje prvo čine
MORULU, a zatim se stvara BLASTULA (koja sadrži šupljinu, blastocel).
Obje faze razvitka sadrže animalni i vegetativni pol koji se razlikuju u
razvojnom potencijalu.
 Vodozemci – neoplođena jaja imaju definirani animalni pol na jako
pigmentiranoj polovini (daje manje stanice), a na nepigmentiranom polu
koji je pun žumanjka nalazi se vegetativni pol (daje veće stanice). Odmah
nakon oplodnje u zigoti je već određeno što će se razviti iz kojeg dijela
oplođenog jajeta – oplodnja uzrokuje preraspodijelu citoplazmatskih
faktora (uzrokuje asimetriju i rotaciju vanjskog sloja i reorganizaciju
citoskeleta – bilateralna simetrija). Prije oplodnje polarnost jajeta određuje
anteriorno-posteriornu os. Nakon oplodnje pigmentirani vanjski sloj
citoplazme se zaokreće u smjeru ulaska spermija pri čemu nastaje sivi
polumjesec koji određuje dorzalnu stranu zametka. Prva dioba ga dijeli na
pola te on određuje i lijevu i desnu polovicu zametka. Njegovi
citoplazmatski faktori su ključni za normalan razvitak.
b) Meroblastično brazdanje (nekompletno) – jaje gotovo cijelo ispunjeno žumanjkom
(kod ptica). Zameci se razvijaju u minijaturne odrasle jedinke.

9
  Ptice i gmazovi – brazdanje nepotpuno zbog previše žumanjka pa se
brazda blastodisk na vrhu žumanjka
2) MORULA – stadij s 8 i 16 stanica. Kod 8 staničnog stadija nalazimo tight i gap junctions
kao rezultat kompaktne mase (fenomen kompakcije). Stanice vanjskog dijela morule
imaju tight junctions, a unutarnjeg gap junctions. U kompakciji bitnu ulogu imaju E -
kadherini ovisni o kalciju (bez njih se ne formira blastocel i nema daljnjeg razvoja). U
membranu su usidreni preko catenina (vezan za citoskelet pomoću aktina).
Kompakcija zametka bitna je za normalno formiranje blastocela. Na 16-staničnom
stadiju natrijevi ioni se pumpaju u prostor između stanica pri čemu za njima ide i voda i
nastaje šupljina ispunjena tekućinom (blastocel). Blastocel omogućuje migraciju
stanica za vrijeme gastrulacije i sprečava prerani kontakt stanica ispod i iznad
blastocela. Blastomere morule su totipotentne (imaju sposobnost da iz jedne stanice
daju sve druge)
3) BLASTULA – rezultat brazdanja u kojem se stvaraju blastoderm (stanice koje okružuju
šupljinu) i blastocel (šupljina). Ako je žumanjak jednoliko raspoređen blastula ima
blastocel u sredini, a ako je nejednoliko raspoređen, blastocel je raspoređen
ekscentrično.
 Sisavci imaju specifično brazdanje koje je jedno od najsporijih u
životinjskom svijetu (prva dioba nakon 24 sata, ostale svaka nakon 12).
Dok traje brazdanje trepetljike jajovoda tjeraju zametak prema uterusu.
Genom sisavaca se aktivira već u prvoj diobi i proizvodi proteine nužne za
brazdanje. Kod sisavaca ne nastaje blastula nego BLASTOCISTA. Ona
prvim događajem diferencijacije stanica tvori:
a) Embrioblast – unutarnja masa stanica (najčešće 13) koje će tvoriti
embrij. Pluripotentne su što znači da iz njih mogu nastati sve stanice
čitavog zametka osim embrionalnih ovojnica. Nazivaju se još i
embrionalnim matičnim stanicama. Diferencira se na:
1) Epiblast – primitivni ektoderm
2) Hipoblast – primitivni endoderm
b) Trofoblast – vanjski sloj stanica koji služi za implantaciju i stvaranje
placente, a diferencira se u dva sloja:
1) Citotrofoblast – proliferira i izlučuje hidrolitičke enzime koji
razgrađuju ekstracelularni matriks epitela uterusa i gura embrij u
endometrij.
2) Sinciciotrofoblast – urasta u endometrij uterusa
Dolaskom blastociste u uterus, trofoblast se prihvaća za zid endometrija
uterusa i započinje implantacija. Implantacija se može podijeliti na dvije
faze:
a) Apozicija – progresivno zbližavanje trofoblasta blastociste i
endometrija maternice
b) Adhezija – reakcija prihvaćanja koja podrazumijeva adheziju između
stanica i adheziju između stanica i izvanstanične tvari.
Blastocista je još uvijek zaštićena zonom pellucidom koja sprečava
preranu implantaciju u jajovodu. Ulaskom u uterus blastocista izlazi iz
zone pellucide. Tek tim događajem stanice trofoblasta počinju
proliferirati. Nepravilnom implantacijom blastociste dolazi do ektopične
trudnoće.
BLIZANCI:
a) JEDNOJAJČANI – prirodni dokaz da blastomere i stanice embrioblasta
imaju veliki razvojni potencijal. Nastaju podjelom embrioblasta pa
pritom imaju jednu zajedničku posteljicu. Podjela se može dogoditi i
prije na samim blastomerama pa se diferencijacijom stvore dvije

10
 posteljice. Unutar toga postoje i varijacije u kojima posteljica može biti
potpuno odijeljena ili nepotpuno.
b) DVOJAJČANI – nastaju iz dva posebno oplođena jajašca.
GASTRULACIJA – najranije morfogenetsko gibanje stanica u kojemu se premiještaju
skupine embrionalnih stanica (rezultat je nastajanje oblika zametka). U procesu se
zasniva i osnovni plan građe budućeg organizma te je to kritično razdoblje razvitka
(svaki teratogeni faktor može ugroziti njegov normalni razvitak). Formiraju se tri
zametna listića – ektoderm, mezoderm i endoderm koji svojim uzajamnim djelovanjem
(interakcijama) omogućuju daljnji embrionalni razvitak. Gastrulacija uključuje
koordiniranu kombinaciju nekoliko tipova gibanja pojedinačnih stanica ili cijelih slojeva:
1) Epibolija – gibanje epitelnog sloja pri kojem se cijeli sloj širi poput pokrivača i
pokriva duboke slojeve embrija
2) Invaginacija – uvijanje regije stanica nalik nastanku udubine pri pritisku prsta na
gumenu loptu
3) Involucija – uvrtanje prema unutra vanjskog sloja u progresivnom širenju
4) Ingresija – migracija pojedinačnih stanica iz površinskog sloja u unutrašnjost
embrija
5) Delaminacija – rascjep jednog staničnog sloja u dva ili više paralelnih slojeva
Prvi događaj gastrulacije je pojava primitivne pruge na površini epiblasta. Stanice koje
prve ulaze u blastocel su primarne mezenhimske stanice. Zatim stanice formiraju
filopodije da bi mogle lakše dotaknuti animalni pol i vući za sobom endodermalne
stanice (formiranje usta). Invaginacijom površinskog sloja nastaje pracrijevo
(archenteron) čiji je prvi otvor blastoporus (budući stražnji otvor).
- Kod vodozemaca gastrulacija započinje u području sivog polumjeseca. Početak
invaginacije obilježava pojava stanica u obliku boce (preraspodjeljuju se mikrotubuli i
mikrofilamenti aktivnim gibanjem).
- Kod sisavaca se amnion nalazi iznad epiblasta, a žumanjčana vreća ispod hipoblasta. Na
dorzalnoj strani zametnog štita u epiblastu se stvara primitivna pruga (analog
blastoporusu) te je njezinom pojavom određena simetrija budućeg zametka
(kraniokaudalna i dorzoventralna os). Stanice boce ulaze između epiblasta i hipoblasta.
Njihovim useljavanjem nastaje definitivni mezoderm i endoderm, a na površini ostaje
ektoderm. Stanice epiblasta mogu ulaziti ne samo kroz primitivnu prugu već i kroz
kranijalni nastavak primitivne pruge (Hensenov čvorić) u unutrašnjost. Kako migracija
stanica završava tako se primitivna pruga sve više skraćuje. Ako se ona ne degenerira
poslije četvrtog tjedna trudnoće ostaju nediferencirane stanice kao derivati svih zametnih
listića što se ponekad očituje kao sakro-kokcigealni teratom.
- Švajger, Levak-Švajger i Škreb (1976.) – tehnika izolacije pojedinih zametnih listića štakora
u svrhu proučavanja razvojnih potencijala pojedinih zametnih listića. Epiblast daje sva tri
definitivna zametna listića kod sisavaca (pluripotentne stanice), a hipoblast sudjeluje
samo u razvitu ekstraembrionalnih ovojnica (žumanjčana vreća).
4) GASTRULA – formacija nastala gastrulacijom:
a) Ektoderm – površinski sloj koji se konačno diferencira na kožu i živčani sustav s
osjetilima
b) Mezoderm – zametni sloj koji se umeće između endoderma i ektoderma i
diferencira se u potporno i mišićno tkivo te krvožilni i urogenitalni sustav.
c) Endoderm – unutrašnji sloj koji nastaje od stanica koje su s površine blastule
poniranjem došle u unutrašnjost i konačno se diferencirale u unutrašnji pokrov
tijela (uključujući i žljezdani epitel probavnih putova i donjih dišnih putova).
ORGANOGENEZA – morfogenetsko gibanje nakon gastrulacije s jednakim
mehanizmom kod svih kralježnjaka. Počinje NEURULACIJOM koja započinje
stvaranjem neuralne ploče, a završava formiranjem neuralne cijevi.

11
 5) NEURULA – na kranijalnom kraju primitivne pruge nalazi se Hensenov čvorić kroz koji
stanice migriraju skraćivanjem primitivne pruge (to je budući notokord). Notokord je
induktor neuralne cijevi i oko njega se razvija kralježnica (usput daje i os razvitka
embrija). Notokord se razvija u mezodermu i sadrži male stanice pune trepetljika (u
sredini sa svake strane ograničene većim endodermalnim stanicama primitivnog
crijeva), a u ektodermu iznad sebe inducira stvaranje neuralne cijevi. Taj događaj se
naziva induktivna interakcija. Neuralna cijev je prvi organ u zametku. Daljnju
morfogenezu kontroliraju razvojni geni. Mezoderm uz neuralnu cijev zadeblja i dijeli se
u somite koji su prekursori mišića i kostura. Ako se neuralna cijev ne zatvori dolazi do
bolesti spine bifide (izlaska leđne moždine van). U daljnjem razvoju važna je
sposobnost migracije stanica pri čemu se u seriji induktivnih interakcija može formirati
veliki broj staničnih tipova. Nakon stjecanja molekularnih obilježja određenog
staničnog tipa, stanice se mogu sortirati u slojeve i nakon dezintegracije embrija.
Kombinacija od samo tri različita katherina dovoljna je za formiranje neuralne cijevi i
somita. Stanice budućih tkiva i organa nastaju na jednom mjestu, a zatim dobivaju
nove molekularne karakteristike i migriraju te se konačno diferenciraju na svojim
trajnim mjestima.
- Nakon neuralne cijevi induciraju se njezini dijelovi i ostali organi te se u zametku pojavljuju
dva osnovna tkiva:
a) Epitel – gusto zbijene stanice, derivat jednog od zametnih listića
b) Mezenhim – primitivno embrionalno vezivo – derivat mezoderma
ORGANOGENEZA – obuhvaća (kontrolirana selektivnom ekspresijom gena):
1) Proliferaciju stanica
2) Postupnu kaskadnu specijalizaciju stanica pri čemu se stvaraju stanice s različitim
osobinama na različitim mjestima embrija
3) Interakcije između stanica koje koordiniraju ponašanje svake pojedine
embrionalne stanice u odnosu na susjedne – među istovrsnim, raznovrsnim
(induktivne reakcije) stanica ili između stanica i međustanične tvari
4) Kretanje embrionalnih stanica kojim se stanice pregrupiraju i preuređuju u
strukture tkiva i organa.
- INDUKTIVNE REAKCIJE – selektivno reagregiranje embrionalnih stanica nakon njihove
disocijacije. Kod vodozemaca glavnu ulogu u tome ima specifični afinitet i pozicijski učinak,
a kod sisavaca tkivno specifična reagregacija. To su interakcije među raznovrsnim
stanicama zametka koje priliježu jedna uz drugu. Za svaku interakciju je potreban induktor
i kompententne stanice. Primarnom embrionalnom indukcijom smatra se nastanak
neuralne ploče. Indukcijom ili transplantacijom dobiju se dva početna mjesta gastrulacije
(dorzalne usne blastoporusa) pa dolazi do razvoja dvostrukih organa (uključujući i dvije
glave i cns-a). Dorzalna usna blastoporusa je organizator što je dokazano pokusom njezina
presađivanja pri čemu ona potiče razvoj sekundarnog zametka. Sekundarne indukcijske
reakcije događaju se u organogenezi, a mogu biti:
a) Epitelno - epitelne – razvoj osnove mozga i epitela glave
b) Epitelno – mezenhimalne – razvoj udova iz središnje mase mezoderma i ektoderma
zadebljanog u apikalni ektodermalni greben. AER kontrolira razvoj uda i određuje
smjer izrastanja, a mezoderm je nosioc informacija o kojoj vrsti uda se radi. FGF
protein kontrolira diobu stanica u zoni progresa kojeg izlučuje AER te nastaje
gradijent. Veća koncentracija FGF-a daje stanice distalnog dijela uda, a manja daje
stanice proksimalnog dijela uda. Razvoj ruke čovjeka reguliraju isti mehanizmi kao kod
indukcije krila ptica.
- Patologija indukcijskih reakcija – gubitak indukcijske sposobnosti, poremećen raspored
induktora, gubitak kompetencije, poremećen kontakt između induktora i kompetentnih
stanica. Do gastrulacije pravilo stvaranja embrija glasilo je „sve ili ništa“, a od 3. Tjedna
razvoja ono glasi „više ili manje“ kongenitalne malformacije.

12
 - TERATOGENI FAKTORI – štetno djeluju na plod, ali ne i na majku
1) Alkohol – uzrokuje FAS – fetalni alkoholni sindrom kojeg obilježava promjena oblika
lica, zaostajanje u rastu i mentalna retardacija.
2) Talidomid – lijek za smirenje i „jutarnju mučninu“ koji može dovesti do fokomelije
(nedostatak i ruku i nogu) ili amelije (nedostatak ruku ili nogu). Zaustavlja mitoze u
zoni progresa pa nema gradijenta koncentracije pod utjecajem FGF-a.
3) Pušenje – smanjuje porođajnu masu fetusa i može skratiti dužinu trudnoće uz razna
krvarenja
4) Virusi – najpoznatiji teratogen je rubeola koja može prijeći na placentu i uzrokovati
različite malformacije.
5) Hipovitaminoza
6) Gladovanje
7) Promjene u količini retinoične kiseline – previsoke ili preniske doze mijenjaju ekspresiju
razvojnih homeotičkih gena. Inače, prisutnost morfogena retinoične kiseline tijekom
embrionalnog razvoja sisavaca u fiziološkim koncentracijama je neophodna za
normalnu diferencijaciju i morfogenezu pojedinih organa (udova, čeljusti, srca…)
8) Zračenje

Genetika razvojnih procesa

- Osnovni razvojni procesi su proliferacija stanica, diferencijacija (nastanak razlika među
stanicama) i morfogeneza (stvaranje oblika – indukcijske interakcije i apoptoza)
- Diferencijalna aktivnost gena javlja se u stanicama s istim genomom te postupno dovodi
do terminalno diferenciranih funkcionalnih stanica
- Različite vrste stanica su rezultat tkivno specifičnog odabira eksprimiranih gena tijekom
diferencijacije
- Apoptoza ima ključnu ulogu u morfogenezi organa (evolucijski sačuvani geni od
Caenorhabditis elegans (nematode)) a čine ju regulatori i efektori.
- Regulacija genske ekspresije ostvaruje se na razini transkripcije gena,
posttranskripcijskom periodu, translacijom i završnom modifikacijom proteina, ali prije nje
geni se moraju demetilirati. DNA se može modificirati metilacijom citozina CpG otocima u
5-metil citozin koji je važan za ekspresiju gena tijekom razvitka (mijenja gensku
ekspresiju). 5azacitidin mijenja gensku ekspresiju demetilacijom DNA pri čemu za
posljedicu ostavlja promjene u rastu, diferencijaciji i morfogenezi zametka.
- Oko 10 milijuna različitih vrsta ima identičan osnovni mehanizam razvitka pomoću
homolognih proteina koji su jednaki među različitim vrstama.
- U genetičkoj kontroli razvitka kralježnjaka u stupnjevitim promjenama pri oblikovanju
organa i diferencijaciji ključnu ulogu imaju signalne molekule morfogeni. Oni imaju osobine
da se vremenski i prostorno mogu izraziti u embriju, izlučuju se iz određenog izvora u
embriju, formiraju koncektracijski gradijen, a način djelovanja na ciljne stanice embrija im
ovisi o koncentraciji.
- Još za vrijeme oogeneze dolazi do ekspresije majčinih gena koji su produkti pohranjeni u
jajetu pa već nakon oplodnje jaje ima anteriorno-posteriornu os. Majčini produkti
sintentiziraju se samo na jednom kraju jajeta, a kod Drosophile to su bicoid i nanos. Bicoid
određuje prednju stranu životinje, a nanos stražnju. Zametak sadrži još gena koji se
aktiviraju u valovima jedan iza drugoga:
a) Gap genes – određuju anteriorno posteriornu os – njihov gubitak dovodi do
reduciranog broja segmenata
b) Pair rule genes – određuju formiranje svakog drugog segmenta – njihov gubitak
dovodi do razvitka samo neparnih segmenata

13
 c) Segment polarity genes – određuju anteriorno posteriornu os svakog pojedinog
segmenta. Njihov gubitak dovodi do pojave segmenata sa sličnim krajevima glave i
repa.
- Matični geni nanos i bicoid reguliraju ekspresiju gap i pair-rule gena koji reguliraju
ekspresiju homeotičkih ili Hox gena.
- Homeotički geni su grupa regulatornih gena koja određuje vrijeme i način razvoja.
- Kod Drosophile svi hox geni smješteni su na 3. kromosomu a eksprimiraju se po redu kako
su smješteni na kromosomu, a isto tako kontroliraju i razvitak dijelova tijela po redu po
anteriorno-posteriornoj osi. Svih 8 hox gena dijele se na antennapedia i bithorax.
- Mutacije hox gena uzrokuju razvijanje dijelova tijela na pogrešnom mjestu (primjer je
antenapedia gen koji uzrokuje razvitak nogu na mjestu ticala i ultrabithorax mutacija koja
uzrokuje razvitak i nogu i krila na drugom segmentu).
- Homeosis je pojava kod koje su pojedini organi smješteni na mjestima gdje bi drugi organi
trebali biti (primjer homeotička transformacija kod vrtne ruže – mnogi prašnici su
pretvoreni u latice)
- Sisavci imaju 4 skupine hox gena iako nisu građeni od segmenata (njihov položaj odgovara
dijelu tijela za kojeg je odgovoran). Nalaze se na 2., 7. 12. i 17. kromosomu.
- U spolnim stanicama naših predaka prilikom replikacije DNA došlo je do grešaka umjesto
da se hox geni kopiraju jednom, kopirali su se dva ili više puta. Članovi svakog kompleksa
hox gena (paralogni geni) eksprimirani su duž osi glava-rep. Paralogni geni razvili su se iz
istog primarnog gena, sadrže slične sekvence te imaju sličan obrazac ekspresije.
- Svaki hox gen sadrži evolucijski sačuvan redoslijed od 180 pb nazvan homeobox i
varijabilnu regiju. Homeobox kodira za 60 aminokiselina koje služe kao transkripcijski
faktor ili homeodomena. Uz pomoć homeodomene hox geni aktiviraju veliki broj gena.
- Homeotičke gene aktivira retinska kiselina (prirodni produkt vitamina A) koji se veže na
receptore retinoične kiseline. Receptori i retinoična kiselina ulaze u jezgru i vežu se na
RARE (retinoic acid response elements) koji se nalaze u promotorima hox gena. Njezina
koncentracija mora biti optimalna da bi se hox geni pravilno aktivirali.
- Hox geni reguliraju i razvitak udova (mutacija hoxd-13 dovodi do sindaktilije (spojenih
prstiju), a mutacija hoxa-11 i hoxd-11 dovodi do potpunog izostanka radiusa i ulne.
Određuju oblik i broj ponavljajućih dijelova tijela (broj i tip kralježaka).
- Paired box ili PAX geni spadaju u homeobox obitelj transkripcijskih faktora. Sadrže parnu
domenu, a homeodomenu ne moraju. Nisu smješteni po redu na kromosomu kao hox
geni. Imaju ulogu u formiranju oka. Pax 6 je odgovoran za razvitak očnog vrča i lećne
plakode. Mutacija PAX 3 kod ljudi dovodi do redukcije ili deficijencije derivata neuralnog
grebena.
- Aktivnost hox gena reguliraju i parakrini faktori koje zovemo i faktori rasta i diferencijacije
(parakrini proteini su sintetizirani u jednoj stanici i putuju na male udaljenosti do susjednih
stanica gdje izazivaju promjene). Dijele se u četiri glavne kategorije:
1) FGF – fibroblast growth factor; čini ga više od 10 različitih gena, a djeluje na formiranje
mezoderma (razvitak udova), angiogenezu, produljenje aksona i mozga. U kritičnoj
fazi počinju djelovati signali članovi FGF obitelji koji reguliraju gastrulaciju i neurulaciju.
Postoje 22 različita gena za FGF u različitim tkivima koji signaliziraju preko svojih
specifičnih receptora navedene funkcije. Neutrofini djeluju na razvoj živčanog sustava
i somatske inervacije (obitelj NGF signalnih molekula). Djeluju preko receptora tirozin
kinaze. Signali kontroliraju transkripciju gena preko receptora. Ključnu ulogu u
pravilnom doziranju signalnih morfogena ima koncentracijski gradijent retinoične
kiseline.
2) Hedgehog – imaju funkcije u spermatogenezi, diferencijaciji crijeva, hrskavice i
postnatalnom rastu kostiju. Dijele se na:
a) Sonic (shh) – održava notokord, inducira neuralnu ploču, zadužena je
za somite, os simetrije, probavnu cijev, zube i udove. Signalizira

14
 inhibiciju formiranja oka u centru rudimenta oka (mutacija izaziva
ciklopiju). Zajedno u interakciji s FGF-om kontrolira razvitak udova pri
čemu jedan drugom induciraju ekspresiju.
b) Desert (dhh)
c) Indian (ihh)
3) Wnt – uključeni su u diferencijaciju somita u mišiće, polarnost udova i urogenitalni
trakt. Shh i Wnt čine dvostruki gradijent za orijentaciju anteriorno-posteriorne osi
neuralne cijevi.
4) TGF-β superobitelj – preko 30 sličnih članova:
a) TGFβ – regulira stanični ciklus, formira vodove u bubregu, slinovnicama
i plućima (dolazi preko placente).
b) BMP – služi za stvaranje kostiju, stanični ciklus, apoptozu, migraciju
stanica, i diferencijaciju. Treba ga inhibirati prilikom indukcije neuralne
cijevi da se ektoderm ne razvije u kožu. Inhibitori BMP-a su nogin i
chordin eksprimirani u notokordu. BMP se kod formirane neuralne
cijevi eksprimira dorzalno, a Shh ventralno (dvostruki gradijent) dorzo-
ventralne osi, određuje vrste neurona koji će se razviti iz neuralne
cijevi.
- BOLESTI VEZANE UZ MUTACIJE TRANSKRIPCIJSKIH FAKTORA KLJUČNIH ZA RAZVOJ:
1) DiGeorge sindrom – defekt struktura porijeklom iz neuralnog grebena – Hoxa3 gen
mutiran
2) Situs inversus viscerum – mutacija istoimenog inv gena koja remeti uobičajenu lijevo
desnu asimetriju organa
3) Inversion of embryonic tuning – mutacija istoimenog gena iv, koja dovodi do smještanja
svih asimetričnih organa na krivu stranu
4) Mutacije FGF receptora – uključeni u različite sindrome kod čovjeka, a posebno su važni
kod razvoja kostiju. Bolesti:
a) Apertov sindrom – mutacija FGFR2, pojava sindaktilije, kratkih udova i slabo razvijene
lubanje
b) Wardenbergov sindrom – mutacija Pax3, a nasljeđuje se autosomno dominantno,
pojava zečje usne, gluhoće, poremećene pigmentacije zjenice.
c) Crouzonov sindrom – kraniofacijalne malformacije, mutacija FGFR2
5) Kiklopizam – zbog nedostatka hedgehog proteina u trudnoći
TRANSGENIČNE ŽIVOTINJE
- Transgenične životinje su one koje su zbog genetske manipulacije stekle promjenu
genotipa koja se prenosi i na njihovo potomstvo. Dakle, kod njih postoji gen koji će
organizmu ili dati neko novo svojstvo ili inaktivirati neki postojeći gen. Geni uneseni u
transgeničnu životinju nazivaju se transgeni. Najčešće životinje na kojima se provode
ispitivanja transgenima su miševi, štakori, kunići, ovce, svinje i koze.
- Transgenični sisavci mogu se dobiti ili unosom teratogena u oplođenu jajnu stanicu ili u
pluripotentnu matičnu stanicu zametka (ES stanica).
- Transgen se unosi u oplođenu jajnu stanicu mikroinjekcijom pomoću mikromanipulatora i
pod kontrolom binokularne lupe. Takva zigota se dijeli in vitro do stadija morule ili
blastociste te se unosi u uterus hormonski stimulirane majke. Transgeni se prenose po
Mendelovim zakonima nasljeđivanja. Takve transgenične životinje mogu se koristiti za
proizvodnju humanih proteina u velikim količinama (posebno u mlijeku).
- Kultivirane stanice embrioblasta nazivaju se ES stanicama (embryotic stem cells) te se one
uz pomoć LIF (leukaemia inhibitory factor) mogu kultivirati in vitro i dijeliti se bez
diferencijacije.
- Kimerične životinje nastaju unosom transgena u netretiranu blastocistu pri čemu one nose
porijeklo od dvije jedinke. Budući da samo dio stanica životinja ima transgen zovu se i
mozaici.

15
 - Metoda transfekcije embrionalnih stanica omogućila je ciljanje homolognog gena i
njegovu inaktivaciju u čitavom organizmu. Poslije toga se sintetizira mutirani gen koji je
zbog mutacije inaktivan i unese se u embrionalne stanice. Crossing overom se on može
ugraditi na mjesto normalnog gena i pritom izbaciti normalni gen iz genoma. Normalni
slijed gena može se razbiti i pomoću retrovirusnog vektora (insercijska mutageneza). Na
kraju je moguće dobiti homozigote ili heterozigote za određeno svojstvo gena. Ako su
organizmi homozigotni nazivamo ih nokautima (knoc-out) ili 0 mutanti.

Klasična genetika
-Genetika je znanstvena disciplina koja se bavi nasljeđivanjem, ekspresijom i evolucijom
gena. Geni se definiraju kao molekule koje kontroliraju funkciju, razvoj i krajnji izgled
jedinki. Za sve gene vrijedi – dolaze u paru, ne miješaju se, sastoje se od DNA molekula,
svaki stvara po jedan protein.
- Druga definicija govori da genetika proučava:
a) Što se nasljeđuje – svojstva nasljedne tvari
b) Kako se nasljedna tvar prenosi s roditelja na potomstvo (mehanizmi)
c) Kako djeluje nasljedna tvar
- Genotip je skup gena ili ukupan slijed nukleotida koji se prenosi na potomstvo. Položaj
gena na kromosomu naziva se lokus. Alelom se naziva jedan ili dva više alternativna oblika
gena za isto svojstvo. Diploidni roditelj pri tome ima u svojim somatskim stanicama dvije
kopije gena za isto svojstvo – jedan od majke i jedan od oca.
- Fenotip iskazuju brojna obilježja po kojima prepoznajemo neki organizam (razlike i
sličnosti unutar vrsta)
- Gregor Mendel postavlja 1865. kromosomsku teoriju nasljeđivanja što se smatra
početkom klasične genetike. U toj teoriji izlaže proučavanje nasljednih svojstava graška
kao diskontinuirane i kontinuirane varijacije. Kod graška to su bile različite sjemenke,
mahune i različiti cvjetovi. Primjer: gen svojstva za boju cvijeta predaje se potomstvu
putem gameta koje su haploidne te mogu imati samo jedan alel na jednom kromosomu od
homolognog para.
MONOHIBRIDNO KRIŽANJE
- U svakom općenitom križanju postoji nekoliko vrsta generacija koje promatramo. P –
parentalna ili roditeljska generacija, F1 – prva filijalna generacija (koja je kod ovog križanja
heterozigotna) i F2 – druga filijalna generacija (koja je kod ovog križanja u fenotipskom
omjeru 3:1)
- Kromosomska teorija nasljeđivanja glasi da ako jedan homolog nosi gen A, a drugi njegov
alel a, ta dva gena moraju biti jednako zastupljeni u proizvodima mejoze.
- Mendelov zakon o segregaciji alela kaže da gamete imaju samo jedan alel jer se odvajanje
(segregacija) alela događa u anafazi I. Pravilo segregacije vidi se na primjeru
monohibridnog križanja kod koje dolazi do cijepanja ili segregacije dviju karakteristika u F2
generaciji.
- Zakon segregacije potvrđen je test križanjem pri čemu je dobiven rezultat fenotipova 1:1.
- Test križanjem saznajemo genotip jedinki koje ispoljavaju dominantno svojstvo. Provjera
se vrši križanjem jedinke s recesivnim homozigotom. (krajnji omjer je 1:1)
- Nasljeđivanje jednog svojstva kod ljudi možemo pratiti prema zakonima monohibridnog
križanja pa se razlikuje dominantna i recesivna bolest. Ako je mutirani gen koji uzrokuje
bolest recesivan u odnosu na divlji tip (zdravi) i nalazi se na autosomu govorimo o
autosomnim recesivnim bolestima. Kod suprotnog tipa govorimo o autosomnom
dominantnom nasljeđivanju.

16
AUTOSOMNO RECESIVNO NASLJEĐIVANJE
- Svojstvo se najvjerojatnije neće pojaviti u svim generacijama, pri čemu je podjednako kod
oba spola. Najčešće se ispoljava kod rodoslovlja s konsangvinitetom. Ako ga pokazuju oba
roditelja, pokazivat će ga i sva djeca. Djeca koja ispoljavaju dano svojstvo uglavnom imaju
roditelje koji ga ne ispoljavaju.
- Albinizam je bolest koja nastaje uslijed nedostatka melanina. Mutacija se odnosi na gen za
proizvodnju tirozinaze.
- Fenilketonurija je nedostatak
fenilalanin hidroksilaze pri čemu se
fenilalanin nakuplja u plazmi, znoju,
likvoru i drugim mjestima.
- Xeroderma pigmentosum je bolest
brojnih tumora epidermalnih stanica
posebno na mjestima koja su često
izložena suncu zbog nemogućnosti
popravka oštećenja nastalih u DNA.
- Fanconijeva anemija je povezana s
abnormalnostima gornjih udova,
pojačanom pigmentacijom i greškom
koštane srži koja dovodi do manjka
svih krvnih stanica.
- Bloomov sindrom – mutacija gena
odgovornog za enzim potreban za
popravak DNA.
- Svaki prijenos bolesti najlakše se prati
pomoću rodoslovnog stabla.

AUTOSOMNO DOMINANTNO NASLJEĐIVANJE

- Svojstvo se ispoljava u svakoj generaciji. Osoba koja ispoljava svojstvo i oženjena je
osobom koja ga ne ispoljava ima potomstvo koje ga u 50% slučajeva ispoljava. Pokazatelj
da je roditelj heterozigot. Distribucija svojstava s obzirom na spol je ravnomjerna.
- Brahidaktilija je abnormalnost kostura koja se ispoljava u kratkim, zdepastim prstima.
- Recesivni alel ne pridonosi fenotipu jer ili stvara nefunkcionalni protein ili ga uopće ne
stvara.
MONOHIBRIDNO INTERMEDIJARNO KRIŽANJE
- Najpoznatiji primjer izvodi se na zijevalici (Antirrhinum maius) koji nema dominantne alele
za boju cvijeta pa dobivamo fenotipski i genotipski omjer jednak 1:2:1. Oba alela jednako su
eksprimirana kod heterozigota pa kažemo da su u kodominaciji (kod čovjeka su to krvne
grupe).
- Epistaza je pojava u kojoj ekspresija jednog gena omogućava daljnju ekspresiju drugog
gena.
- Letalni aleli se ne prenose na potomstvo, a uzrokuju smrt i kod homozigota i heterozigota.
- Primjer Manx mačka kod koje ML alel djeluje na normalan razvitak leđne moždine (rep
nedostaje i kod heterozigota jer je svojstvo dominantno). Letalno postaje kada je mačka
homozigot jer tada dolazi do ekstremne abnormalnosti leđne moždine.
- Na fenotip se može utjecati i promjenom temperature okoline – zečevi sintetiziraju enzim
osjetljiv na toplinu pa taj dio tijela promijeni boju.
- Populacija može imati mnogo različitih alela pojedinog gena pa se oni nazivaju multipli
aleli koji se nalaze u različitim međusobnim odnosima dominacije, recesivnosti i
kodominacije. ABO sustav krvnih grupa čine multipli aleli koji alternativno dolaze na
jednom i istom mjestu kromosoma.

17
DIHIBRIDNO NASLJEĐIVANJE
- Primjenjuje pravilo neovisne kombinacije koje govori da se aleli jednog gena kombiniraju
neovisno o alelima drugog gena. Ovakvim križanjem dobivamo omjer 9:3:3:1
- Za jednostavnije izvođenje križanja koristi se Panetov kvadrat.
- Test križanje kod dihibridnog križanja ponovno se koristi pomoću recesivnog homozigota
za oba svojstva pri čemu se dobiva omjer 1:1:1:1.
SPOLNI KROMOSOMI
- Heteromorfni u većini vrsta i određuju ljudski spol. Ženske jedinke su pri tome
homogametne, a muške heterogametne s obzirom na spolne kromosome.
- Spolni kromosomi X i Y se razlikuju morfološki, dok su autosomi identični. Y gen je
degeneriran i izgubio je većinu gena, a od svih uz druge ostao je sex determinirajući lokus.
Gen SRY nalazi se na vrhu kraćeg kraka Y kromosoma te potiče kaskadnu aktivnost niza
gena koji su odgovorni za razvitak muškog spola i sekundarnih muških spolnih
karakteristika.
- Kod sisavaca dolazi do inaktivacije X kromosoma kod ženke pri čemu nastaje Barrovo
tjelešce koje se vidi kao heterokromatin. Može doći do anhidrotične displazije u kojoj je
mutirani alel na neinaktivniranom X kromosomu i sprečava razvitak žlijezda znojnica. Ako
je žena heterozigotna neki dijelovi kože bit će normalni, a neki bez žlijezda pri čemu
nastaje mozaik. Mozaik se može dokazati elektroforetski na osnovu razlike u putovanju u
gelu različitih formi proteina.
SPOLNO VEZANO NASLJEĐIVANJE
- Thomas Morgan koji proučava vinske mušice. Za većinu spolno vezanih gena muške
jedinke su hemizigotne zbog toga što je kod njih prisutan samo jedan alel na X
kromosomu, dok ga Y ne sadrži. Taj fenomen zove se pseudodominacija pa je ako je majka
heterozigot šansa 50% da će se svojstvo fenotipski izraziti kod muškarca.
- Holandrična svojstva su svojstva koja imaju lokuse samo na Y kromosomu.
- Pseudoautosomalna regija je lokus za gene koje nalazimo i na X i na Y kromosomu.
- Najpoznatiji primjer spolno vezanih gena je Duchenneova mišićna distrofija koja se javlja
mutacijom distrofina.
- Lesh – Nyhanov sindrom je recesivna spolno vezana mutacija pri čemu nedostaje HPRT
enzim aktivan u mozgu (geni za njega se nalaze na X kromosomu) pa uzrokuje mentalnu
retardaciju i cerebralnu paralizu.
- Sindrom fragilnog X – krajevi X kromosoma se lako otkidaju uvijek na istom mjestu pa
nema FMRP proteina (Fragile X mental retardation protein).
- Rahitis – spolno vezano dominantno nasljeđivanje – kao i svako drugo tog tipa ispoljava se
u svakoj generaciji, bolesni sinovi nasljeđuju svojstvo od bolesnih majki, približno polovica
djece bolesne majke je bolesno, bolesne kćeri svojstvo nasljeđuju ili od oca ili od majke.
Sve kćeri, ali niti jedan sin bolesnog oca, ispoljavaju svojstvo.
- Hipotrihoza je rani gubitak kose
- Spolno vezano recesivno nasljeđivanje karakteriziraju pojave da su: većina oboljelih
muškarci, bolesni sinovi imaju majke koje su bolesne ili heterozigot za s bolesnom braćom,
očevima, ujacima… Bolesne kćeri nasljeđuju svojstvo od bolesnog oca i majke ili majke
nosioca. Sinovi oboljele majke uvijek su bolesni, a približno polovica djece majki koje su
nositeljice su bolesni.
- Najpoznatija spolno vezana recesivna bolest je hemofilija koja sadrži mutantni gen za
trombokinazu na X kromosomu. Većina oboljelih su muškarci – Britanska kraljevska obitelj
u prošlosti.
- Daltonizam nastaje mutacijom alelnog gena za raspoznavanje boja, na jednom lokusu se
nalazi gen za zelenu, a drugom crvenu.
- Martin Bellov sindrom – spontana dinamična mutacija u ljudi pri čemu je X kromosom
fragilan. Karakterizira ga prekomjerna promjena broja CGG sekvenci u FMR1 genu (fragile
site with mental retardation) – uzrokuje umjerenu retardaciju (ili autizam), visoko čelo,

18
velike uši, velike testise,… žene su najčešći nosioci i svejedno imaju blažu mentalnu
retardaciju.

19