Skripta

Monday, May 17, 2021 9:52 PM

OPCA EMBRIOLOGIJA

1. Gametogeneza
Spolne prastanice pojavljuju se u stijenci žumanjčane vrese u četvrtom tjednu i putuju prema
spolno nediferenciranoj spolnoj žlijezdi, gdje stižu u 5. tjednu.
Kroz gametogenezu prolaze pripremajusi se za oplodnju. Gametogeneza uključuje
mejozu(smanji se broj krommosoma) i citodiferencijaciju(završava sazrijevanje –stanica).
Mejozom od spolnih prastanica nastaju spolne stanice, spermij i jajna stanica. Potrebne su dvije
uzastopne diobe, broj kromosoma se smanji na haploidan.

2. Oogeneza
Dolaskom u spolnu žlijezdu stanice se diferenciraju u oogonije. Nekoliko puta se mitotski dijele
i krajem 3. mjeseca se rasporede u nakupine okružene slojem folikularnih stanica. Većina se i
dalje dijeli, ali neke se zaustave u 1. profazi mejotske diobe i diferenciraju u primarne oocite. Ta
struktura zove se primodijarni folikul.Tijekom puberteta svaki mjesec 15-20 folikula raste i
sazrijeva i prolazi kroz tri stadija: primarni/preantralni, sekundarni/antralni i
preovulacijski/Graafov folikul. Rastom folikula sploštene stanice postaju kubične i umnažaju se
te tvore višeslojni epitel. Folikularne stanice tad postaju granuloza-stanice(primarni folikul).
Granuloza-stanice leže na bazalnoj membrani i čine ovojnicu koja se zove theca
folliculi( Granuloza-stanice i oocita na njenu površinu izlučuju glikoproteinsku ovojnicu(zona
pellucida). Dolazi i do diferencijacije thece folliculi na thecu internu(stanice sa žlijezdanim
značajkama) i thecu externu(vezivno tkivo sa stanicama sličnim fibroblastima). Dalje se kroz
razvoj pojavljuju prostori ispunjeni tekusinom izmedu granuloza-stanica i one se stope u
jedinstvenu šupljinu(antrum folliculi), tad je folikul sekundarni/mjehurasti folikul. Antrum je
malen i polumjesečast, ali se zaokruži i povesa.
Granuloza-stanice koje okružuju oocitu strše u lumen kao cumulus oophorus. Kad sazrije naziva
se Graafov folikul. U isto vrijeme sazrijeva nekoliko folikula, ali samo jedan sazrije, ostali su
atretični folikuli. Kad sekundarni folikul sazrije dolazi do porasta LH kojim se potiče završetak
1. mejotske diobe i nastanak dviju stanica-kseri. Nastaju sekundarna oocita i prva polocita.
Oocita ulazi u mejotsku diobu, ali se zaustavlja u metafazi. Druga mejotska dioba završava samo
ako se oocita oplodi, inače propada.

3. Spermatogeneza
Dozrijevanje spermija počinje u pubertetu i dolazi do pretvaranja spermatogonija u spermije.
Spolne stanice u muške osobe nalaze se u tračcima testisa kao blijede stanice okružene
potpornim stanicama. Potporne stanice nastaju od površinskog epitela i diferenciraju se u
Sertolijeve stanice. Neposredno prije puberteta tračci postaju sjemenski kanalići i od spolnih
prastanica nastaju spermatogonijske matične stanice. Spermatogonije A započinju proces
spermatogeneze, dijele se nekoliko puta i stvaraju klon-stanice. Diobom spermatogonija A
nastaju spermatogonije B čijom diobom nastaju primarne spermatocite. Ulaze u 1. mejotsku
diobu i nastaju sekundarne spermatocite koje ulaze u 2. mejotsku diobu i nastaju
spermatide(haploidan broj kromosoma). Za vrijeme razvoja sve te
 stanice su uložene u uleknusima površine Sertolijevih stanica koje im pružaju potporu i zaštitu,
sudjeluju u njihovoj prehrani i pomažu otpuštanje zrelih spermija. LH kontrolira
spermatogenezu, veže se na receptore Leydigovih(intersticijskih) stanica i potiče proizvodnju
testosterona koji se zatim veže na Sertolijeve stanice i potiče spermatogenezu. FSH se veže na
Sertolijeve stanice i potiče stvaranje testisne tekusine.

Proces pretvaranja spermatide u spermij je spermiogeneza i ima 4 promjene:

nastajanje akrosoma, zgušnjavanje jezgre, nastajanje vrata i repa te odbacivanje veseg dijela
citoplazme.

4. Ovarijski ciklus

Sploni mjesečni ciklusi kojima upravlja hipotalamus otpuštanjem GnRH potiče adenohipofizu
na izlučivanje FSH i LH koji kontroliraju cikličke promjene u jajniku. FSH potiče sazrijevanje
folikularnih stanica te sprečava propadanje i atreziju primarnih folikula. Svaki ciklus se razvija
15-20 folikula od kojih samo jedan preživi, a ostali su atretični (corpus atreticum)

Granuloza-stanice i theca stanice proizvode estrogene koji: dovode endometrij u folikularnu

fazu, mijenjaju cervikalnu sluz da bude prohodna za spermije i potiču izlučivanje LH u
adenohipofizi. Povišenje LH u sredini ciklusa dovodi do: oocita završi 1. mejotsku diobu i
započne 2. mejotsku diobu, stvaranje luteinskih stanica, pucanje folikula i ovulaciju.

Naglim povišenjem LH krajem razvoja Graafova folikula folikul ulazi u preovulacijsku fazu,
počinje 2. mejotska dioba, površina jajnika se izboči i nastaje blijeda pjega(stigma). Dolazi i do
stezanje glatkih mišisnih stanica u stromi jajnika. Dolazi do pucanja stijenke folikula,
izlijevanja folikularne tekusine u vanjski otvor jajovoda i prenošenje sekundarne oocite u
njega.Neke granuloza-stanice oko oocite ostanu nanizane oko zone pellucide i postaju corona
radiata.

Nakon ovulacije ostaju granuloza-stanice okružene stanicama thece interne u koje urastu krvne
kapilare. U te stanice ulazi LH i one postaju luteinske stanice te čine žuto tijelo koje izlučuje
progesteron koji skupa s estrogenima dovodi sluznicu maternice u luteinsku fazu i priprema je
za implantaciju. Oocita u jajovod ulazi gibanje resica jajovoda(fimbriae) i pokretima trepetljika
na površini epitela jajovoda. Unutar jajovoda putuje pomosu trepetljika jajovoda ii
kontrakcijama mišisne stijenke jajovoda. Do lumena maternice stiže za 3-4 dana. Ne dode li do
oplodnje žuto tijelo dosegne vrhunac 9 dana nakon ovulacije, smanjuje se i nadomjesti ga
vezivni ožiljak(corpus albicans). Smanji se izlučivanje progesterona i dolazi do menstruacijskog
krvarenja. Ako se oocita oplodi humani korionski gonadotropin sprječava propadanje žutog
tijela koje onda luči progesteron sve do kraja 4. mjeseca, nakon čega njegovu ulogu preuzmu
stanice trofoblasta.

5. Oplodnja

Spajanje muške i ženske spolne stanice zbiva se u najširem, ampularnom dijelu jajovoda.
Kada spermiji dodu do isthmusa jajovoda njihovo gibanje se zaustavlja. Za vrijeme ovulacije
postaju pokretni zbog kemijskih tvari koje otpuštaju stanice korone radijate. Spermije za
oplodnju osposobljavaju kapacitacija i akrosomska reakcija.
Kapacitacija je razdoblje osposobljavanja spermija za oplodnju u ženskome spolnom sustavu.
Dolazi i do uklanjanja glikoproteinskog omotača sa akrosomskog područja stanične membrane
spermija i bjelančevina sjemenske tekućine. Nakon toga može proći kroz koronu radijatu.
Akrosomska reakcija započinje kad spermij prione uz zonu pelucidu. Dolazi do oslobadanja
 enzima iz akrosoma (akrozin i tvari slične tripsinu) koji su potrebni za prodiranje spermija kroz
zonu pellucidu.

Tri faze oplodnje:

prodiranje kroz koronu radijatu,
prodiranje kroz zonu pellucidu
stapanje staničnih membrana spermija i oocite.

U drugoj fazi ligand ZP3 omogućuje prianjanje spermija i akrosomsku reakciju. Spermij prolazi
kroz zonu pellucidu i dospijeva do stanične membrane oocite.
Kada glava spermija dotakne površinu oocite dolazi do mijenjanja propusnosti zone pellucide.
Dolazi do oslobadanja lizosomskih enzima kortikalnih zrnaca(kortikalna reakcija), oni
mijenjanju svojstva zone pellucide(zonalna reakcija). Time se sprječava polispermija.
Nakon prianjanja spermija uz oocitu dolazi do treće faze i stapanja membrane spermija i oocite.
Glava i rep spermija ulaze u citoplazmu oocite, ali im membrana ostaje na njenoj površini.
Ulaskom spermija u oocitu ona reagira na tri načina. Prvo dolazi do kortikalne i zonalne reakcije,
zatim se nastavlja 2. mejotska dioba čime nastaju sekundarna polocita i jajna stanica čiji se
kromosomi nalaze u mjehurastoj jezgri koja se naziva ženski pronukleus. Treća reakcija je
metabolička aktivacija jajeta kojom se potiču inicijalne stanične i molekularne promjene nužne
za početak embriogeneze. Nakon što ude u oocitu spermij putuje prema ženskom pronukleusu i
kada mu se približi jezgra mu nabubri i postaje muški pronukleus, rep mu se odvoji i propada.
Kad se posve približe jedan drugomu nestaju im jezgrine ovojnice. Zatim dolazi do replikacije
DNA i mitotskih dioba. Glavni rezultati oplodnje su uspostavljanje diploidnog broja kromosoma,
odredivanje spola i poticanje na brazdanje.

6. Brazdanje

Dijeljenjem zigote uzastopnim mitotskim diobama, broj stanica (blastomera) se povećava.

Nakon svake diobe, brazdanja, blastomere su upola manje sve do 8-staničnog stanja čine rahlu
nakupinu unutar zone pellucide. Nakon treće diobe blastomere gube kuglasti oblik i sabiju se.
Tom promjenom koja se naziva kompakcija vanjske stanice počnu se razlikovati od unutarnjih,
koje medusobno komuniciraju kroz tijesne spojeve. 3 dana nakon oplodnje stanice se ponovno
dijele i nastaje 16-stanična morula koja se sastoji od unutrašnje skupine stanica od koje se
razvija embrio i vanjskog sloja stanica od kojih se razvija trofoblast koji postaje sastojkom
placente. Za vrijeme ulaska morule u šupljinu maternice kroz zonu pellucidu ulazi tekućina i
nakuplja se u medustaničnim prostorima koji se stapaju i nastaje šupljina, blastocel, a embrio se
naziva blastocista. Unutrašnja skupina stanica naziva se embrioblast i smještena je na jednom
polu blastociste. Vanjski sloj stanica/trofoblast splošti se i tvori epitelnu stijenku blastociste.
Stanice trofoblasta zatim počinju prodirati medu epitelne stanice sluznice maternice. (L-selektin
na stanicama trofoblasta veže se za ugljikohidratne receptore na epitelu maternice). Nakon
selektinina za daljnje prihvaćanje trofoblasta potrebni su integrini trofoblasta i laminin i
fibronektin endometrija. Implantacija je rezultat uzajamnog djelovanja trofoblasta i endometrija.

7. Maternica u vrijeme implantacije

Stijenka maternice ima tri sloja: endometrij, miometrij i perimetrij. Od puberteta do menopauze
endometrij podliježe cikličkim promjenama. Svaki ciklus traje oko 28 dana, a reguliraju ga
+hormoni jajnika. Tijekom menstruacijskog ciklusa endometrij prolazi kroz tri faze.

Proliferacijska/folikularna faza počinje krajem menstruacijske, pod utjecajem je estrogena i prati

rast jajnih folikula.
Sekrecijska faza nastupa 2-3 dana nakon ovulacije pod utjecajem progesterona, koji izlučuje
žuto tijelo, ne dode li do oplodnje dolazi do menstruacijske faze u kojoj kompaktna i spongiozna
 zona endometrija propadaju.
U vrijeme implantacije sluznica maternice je u sekrecijskoj fazi, u kojoj su žlijezde i arterije
maternice zavijene, a tkivo je prožeto tekusinom tako da se u endometriju mogu prepoznati tri
zone: kompaktna zona, spongiozna zona i bazalna zona. Ako se oocita ne oplodi u venulama i
sinusoidama endometrija nagomilavaju se krvne stanice i dolazi do obilne dijapedeze njih u
tkivo. Kada nastupi menstruacijska faza krv se izlijeva iz površinskih arterija, a stroma u žlijezde
otpadaju u krpicama. Cijela kompaktna i spongiozna zona se izbacuju u 3-4 dana i preostaje
samo bazalna zona endometrija koju opskrbljuju bazalne arterije. Bazalna zona je regeneracijski
sloj iz kojeg tijekom proliferacijske faze izrastaju nove žlijezde i arterije.

8. Dvoslojni zametni štit

Na početku drugog tjedna blastocista je djelomično ugradena u stromi endometrija.

trofoblast se diferencira u dva sloja:

- unutrašnji citotrofoblast
- vanjski sinciciotrofoblast.

Devetog dana se u sinciciotrofoblastu pojavljuju lakune nakon čega on nagriza stijenke

sinusoida u maternici što dovodi do izlijevanja majčine krvi u mrežu lakuna i koncem 2. tjedna
uspostavlja se primitivni uteroplacentalni optok krvi. U isto vrijeme citotrofoblast tvori
primarne resice koje se utiskuju u sinciciotrofoblast. Krajem 2. tjedna blastocista je potpuno
implanirana, a oštesenje sluznice je zacijeljelo.

Embrionalni čvorić/embrioblast se u meduvremenu diferencira u

- epiblast i hipoblast koji skupa čine dvoslojni zametni štit. Stanice epiblasta nastavljaju se u
amnioblaste i zajedno okružuju amnionsku šupljinu. Stanice hipoblasta prelaze u
egzocelomsku membranu i skupa s njom okružuju primitivnu žumanjčanu vresu. Krajem 2.
tjedna nastaje izvanembrionalni mezoderm koji ispunjava prostor izmedu trofoblasta s jedne i
amniona i egzocelomske membrane s druge strane. Pojavljivanjem vakuola u tom tkivu nastaje
izvanembrionalni celom, tj. korionska šupljina.
Izvanembrionalni mezoderm koji oblaže citotrofoblast i amnion jest parijetalni list, a visceralni
list je onaj koji oblaže žumanjčanu vresu. Drugi tjedan razvoja poznat je i kao tjedan broja dva:
diferencijacija trofoblasta u dva sloja, embrioblast se sastoji od dva sloja(epiblasta i hipoblasta),
dolazi do razdvajanja izvanembrionalnog mezoderma u visceralni i parijetalni sloj, nastaju dvije
šupljine(amnionska šupljina i žumanjčana vresa). Implantacija se dogada krajem prvog tjedna
kada stanice trofoblasta pomosi proteolitičkih enzima prodiru kroz epitel i stromu endometrija.
Može dosi i do izvanmaternične tj. ektopične trudnose: u rektouterinoj udubini, mezenteriju,
jajovodu(najčešsa) i jajniku.

9. Gastrulacija

Dogada se tijekom treseg tjedna razvoj. Gastrulacija započinje pojavljivanjem primitivne pruge
na površini epiblasta. Primitivni čvor jest kranijalni dio primitivne pruge kojeg čine lagano
izdignuto područje i mala primitivna jamica. Zatim dolazi do invaginacije, procesa u kojem
stanice epiblasta migriraju prema primitivnoj pruzi i kada stignu do nje izduže se, odvoje od
epiblasta i uvuku se pod nju. Neke invagirane stanice potisnu hipoblast u stranu i na tom mjestu
čine embrionalni endoderm, a druge se smjeste izmedu epiblasta i novostvorenog endoderma i
čine mezoderm. Stanice koje ostanu u epiblastu čine ektoderm. Epiblast tako postaje izvorom
svih triju zametnih listisa čije stanice daju osnovu za organe i tkiva embrija. Stanice koje ulaze
izmedu epiblasta i hipoblasta putuju prema naprijed i u oba lateralna smjera. One koje putuju
prema naprijed s obje strane obavijaju prekordalnu ploču koja se razvije izmedu vrha notokorda i
ždrijelne(bukofaringealne) membrane. Prekordalna ploča ima ulogu u indukciji prednjeg mozga.
Ždrijelna membrana je ograničeno područje kranijalnog dijela zametnog štita na kojemu su
priljubljeni ektoderm i endoderm i ona predstavlja budući otvor usne šupljine. Potkraj treseg
 tjedna u području glave formirana su tri zametna listisa: ektoderm, mezoderm i endoderm. Taj se
proces nastavlja u kaudalnom dijelu embrija sve do četvrtog tjedna. Započinje diferencijacija
organa u kraniokaudalnoom smjeru, a gastrulacija još traje. U meduvremenu se i trofoblast brzo
razvija, u primarne resice urasta mezoderm, a u njemu se razviju krvne kapilare. Kada se spoje s
kapilarama u korionskoj ploči i embrionalnom dršku, resice u placenti mogu opskrbljivati
embrio hranjivim tvarima i kisikom.

10. Notokord
Prenotokordne stanice, koje se invaginiraju kroz primitivnu jamicu, pomiču se prema naprijed u
medijanoj crti sve dok ne dosegnu prekordalnu ploču. Utiskuju se u hipoblast i u njegovoj
središnjoj crti jedno vrijeme čine notokordnu ploču. Zamjenjivanje hipoblasta stanicama
endoderma dolazi do proliferacije stanica notokordne ploče koje se odvoje od endoderma i čine
izdužen tračak stanica, defnitivni notokord(svitak) koji se proteže ispod neuralne cijevi i tvori
osnovu za aksijalni skelet. Notokord se kranijalno proteže do prekordalne ploče, a kaudalno do
primitivne jamice koja se produži u neurenterički kanal koji privremeno povezuje amnionsku
šupljinu s žumanjčanom vresom.

Na kaudalnom kraju zametnog štita nastaje kloakalna membrana koja je po gradi slična
ždrijelnoj. Nastankom kloakalne membrane stražnja stijenka žumanjčane vrese izboči se u
obliku cjevčice sa slijepim završetkom koja se proteže u embrionalni držak. Taj alantoenterički
divertikul ili allantois pojavljuje se 16. dana razvoja, u čovjeka je rudimentaran, ali može
sudjelovati u anomalijama mokrasnog mjehura.

11. Derivati ektodermaRazdoblje izmedu treseg i osmog tjedna naziva se embrionalno razdoblje ili
razdoblje organogeneze. . Pojavom notokorda i prekordalnog mezoderma dolazi do odebljavanja
endoderma iznad njih koji onda čini neuralnu ploču. Stanice neuralne ploče čine neuroektoderm, a
njihova indukcija je početni dogadaj u procesu neurulacije. Ektoderm daje osnovu organa i drugih
tvorbi koje održavaju kontakt s vanjskim svijetom: središnji živčani sustav, periferni živčani
sustav, osjetni epitel uha, nosa i oka, koža s dlakama, noktima i kožnim žlijezdama te hipofiza,
mliječna žlijezda i caklina zuba.

12. Neurulacija
Krajem treseg tjedna lateralni rubovi neuralne ploče uzdignu se i čine neuralne nabore, dok je
srednje udubljeno područje neuralni žlijeb. Neuralni nabori se približavaju u središnjoj liniji i
konačno se spoje. To spajanje počinje u području buduseg vrata i napreduje u kranijalnom i
kaudalnom smjeru i tako nastaje neuralna cijev. Dok se ne završi spajanje na kranijalnom i
kaudalnom kraju privremeno je otvorena prema amnionskoj šupljini(prednji i stražnji
neuroporus). Prednji se zatvara oko 25. dana, a stražnji oko 27. dana. Zatvaranjem se završava
neurulacija i nastaje osnova središnjeg živčanog sustava. Čini ju zatvorena cjevasta tvorba s
uskim kaudalnim dijelom(kralježnička moždina) i širim cefaličkim dijelom koji je na nekoliko
mjesta proširen(moždani mjehurisi).

Kad se neuralni nabori uzdignu i spoje, neuroektodermalne stanice na rubu ili grebenu nabora
počinju se odvajati od susjednih stanica i ta se skupina naziva neuralni greben. Ona gubi epitelni
i poprima mezenhimski ustroj(epitelno-mezenhimska pretvorba). Stanice neuralnog grebena se
aktivno pomiču i premještaju iz neuroektoderma u mezoderm. Stanice neuralnog grebena
napuštaju neuralne nabore nakon zatvaranja neuralne cijevi i migriraju dorzalnim smjerom kroz
područje dermisa i ulaze u ektoderm i tvori melanocite kože i folikule dlaka, te ventralnim
smjerom kroz prednju polovicu svakog somita pa postaju osjetni gangliji, simpatički i
intramuralni gangliji, Schwannove stanice i stanice srži nadbubrežne žlijezde. Stanice neuralnog
grebena migriraju i iz kranijalnih dijelova neuralnih nabora neposredno prije zatvaranja neuralne
cijevi. Tako sudjeluju u diferencijaciji kosti i vezivnog tkiva glave i vrata, neurona moždanih
ganglija, glija-stanica, melanocita i drugih stanica.
Zatvaranjem neuralne cijevi u kranijalnom dijelu embrija pojavljuju se dva parna zadebljanja
ektoderma: slušne i 65e15<kode koje se dalje razvijaju u slušne mjehurise i očne lese.

11. Derivati mezoderma

Upočetku mezoderm čine stanice rahlo satkanog tkiva s obje strane središnje crte. 17. dan
stanice uz središnju crtu proliferiraju te nastaje zadebljana ploča tkiva−paraksijalni mezoderm.
Lateralno od njega mezoderm ostaje tanak i naziva se bočna ploča. Pajanjem me6ustaničnih
šuplijna u bočnoj ploči ona se podijeli u parijetalni ili somatski mezoderm(sloj koji kontinuirano
prelazi u mezoderm amniona) i viscerlani ili splanhični mezoderm( sloj koji kontinuirano prelazi
u mezoderm žumanjčane vrece). Ta dva sloja ome6uju novonastali embrionalni celom koji s
obje strane prelazi u izvanembrionalni celom. Mezoderm koji spaja paraksijalni mezoderm s
bočnim pločama naziva se intermedijarni mezoderm. detalji 77−80. str. Embrio

12. Derivati endoderma

Probavni sustav−Oblaže ventralnu površinu zametnog štita i čini krov žumanjčane vrece.
Savijanje u kranijo kaudalnom smjeru uzrokuje nastajanje glavenog i repnog nabora.
Endoderm tvori prednje crijevo na prdnjem dijelu zametka, stražnje crijevo na stražnjem i
izme6u ta dva dijela tvori srednje crijevo. Kranijalni dio prednje crijeva privremeno zatvara
bukofaringealna membrana koja puca u 4. tjednu i uspostavlaj se veza amnionske šupljine i
primitivnog crijeva. Stražnje crijevo privremeno završava kloakalnom membranom koja propada
u 7. tjednu razvoja i nastaje anus. Srednje crijevo je povezano sa žumanjčanom vrecom širokom
vezom ali zbog savijanja embrija ta veza se suzuje i izdužuje i nastaje žumanjčani kanal, kasnije
kad taj kanal obliterira srednje crijevo zauzima svoj položaj u trbušnoj šupljini. Upočetku
endodrem čini epitel primitivnog crijeva i embrionalnih dijelova alantoisa i žumanjčanog kanala.
Kasnije još čini:a) epitel dišnog sustava, b)parenhim štitne žlijezde, epitelnih tjelešaca, jetre i
gušterače, c)retikularnu stromu tonzila i timusa, d) epitel mokracnog mjehura i mokracne cijevi i
E) epitel bubnjišta i Eustachijeve cijevi.

15: Vanjski izgled embrija tijekom 2. mjeseca

Do 4. tjedna dob embrija se iskazuje brojem somita (otp 28. u 4. tjednu) jer su to najbolje
vidljive značajke embria. U 2. mjesecu to postane otežano zbog veceg broja somita, onda se
upotrebljuje CRL tj. dužina tjeme−zadak. Početkom 5. tjedna raste glava, pojavljuju se osnove
gornjih udova u obliku lopatastih izdanka smještene dorzalno od srčane izbočine Izme6u 4.
vratnog i prvog prsnog somita tako se tumači inervacija gornjih udova brahijalnim spletom.
PSnova donjih udova nastaje nešto kasnije na razini slabinskih i gornjih križnih somita. Nešto
kasnije distalni dio udova se ograniči kružnom brazdom a ubrzo nakon toga nastaju 4. radijarne
udubine koje odvajaju 5 debljih područja−osnova prstiju. Šake se razvijaju prije stopala.
16. fetalno razdoblje promjene po mjesecima
9 misec do rođenja. CHL ili CRL. Usporava se rast glave. Treći mjesec: oči i uši dobiju
konačni položaj, rastu udovi, fiziološka hernija, spolni organi. Četvrti i peti mjesec:
naglo se izdužuje, oteža, laguno dlačice. Zadnja dva miseca; stvara se potkožno tkivo ,
koža prekrivena vernix caseosa (izlučevine lojnica)
17. Razvoj posteljice (promjene trofoblasta)
Početkom 2. mjeseca s trofoblasta strše brojne sekundarne i tercijarne resice koje mu dajučupav
izgled. Površinu resica oblaže sinciciotrofoblast koji leži na sloju citotrofoblasta. Kapilarna mreža
mezoderma resica spaja se s kapilarama korionske ploče i nastaje izvanembrionalni krvožilni
sustav. Endovaskularno prodiranje citotrofoblasta oštečuje majčine krvne žile i osloba6a krv u
intervilozne prostore. Citotrofoblast prodire u spiralne arterije, zamjenjuje endotel u spiralnim
arterijama i nastaju hibridne krvne žile (imaju i majčine i fetalne stanice).
Pvečava promjer arteija i omogucuje prolaz vece količine krvi.

18. Razvoj ovojnica posteljice (odgovor: str 97. Resičasti korion i bazalna decidua)
19.Gra6a posteljice
Placenta se sastoji od dva dijela fetalni dio−resičasti korion i majčin dio−decidua basalis. U
spojnoj zoni stanice trofoblasta prodiru me6u decidua stanice. Ovo je područje bogato
amorfnom me6ustaničnom tvari i tu se nalaze divovske stanice decidue i sinciciotrofoblasta.
Stanice citotrofoblasta su nestale. Izme6u koriona i decidue nalaze se intervilozni prostori
ispunjeni majčinom krvi. Resice urastaju u intervilozne prostore i granaju se u njima.

20. Funkcija posteljice

Izmjena plinova−doga6a se difuzijom, a opskrba kisikom ovisi primarno o optoku krvi u placenti
a ne o difuziji.
Izmjena hranjivih tvari i elektrolita−brza izmjena i raste s napredovanjem trudnoce
Prijenos majčinih protutijela−protutijela se gotovo upotpunosti sastoje od majčinog IgG koji u
14. tjednu počne prelaziti iz majke u fetus. Na taj način fetus stječe pasivnu imunost protiv
zaraznih bolesti.
Izlučivanje hormona−placenta izlučuje progesteron potkraj 4. mjeseca za održavanje trudnoce u
slučaju da je žuto tijelo defektno. Izlučuje estrogene za rast maternice i razvoj mliječnih žlijezda.
Količina estrogena se povecava sve do predkraj trudnoce kada je najveca. Prva dva mjeseca
trudnoce sinciciotrofoblast izlučuje humani korionski gonadotropin za održavanje funkcije žutog
tijela. Somatomamotropni hormon sličan je hormonu rasta i daje fetusu prednost red majkom
za iskorištavanje glukoze iz majčine krvi tako6er pspješuje razvoj mliječne žlijezde za stvaranje
mlijeka.
21. Razvoj pupkovine
Primitivna pupkovina nastaje kada usljed razvoja amnion obuhvati embrionalni držak i
žumanjčani kanal. Koncem trceg mjeseca amnion se proširi i spoji s korionom pa korionska
šupljina nestane, žumanjčana vreca se skvrči i nestane. Nastaje umbilikalna hernija koja krajem
3. mjeseca nestaje povlačenjem crijeva nazad u trbušnu šupljinu zametka, a šuplijna u pupkovini
nestaje. Kasnije obliterira alantois i žumanjčani kanal i ostaju samo ubmilikalne krvne žile
okružene whartonovom sluzi.
22. Amnionska tekucina

Nalazi se u amnionskoj šupljini, bistra je i stvaraju ju amnionske stanice ali vecinom dolazi iz krvi
majke. Količina joj se povecava napretkom trudnoce(30ml−10. tjedan,
450ml−20.tjedna,800−1000ml−37.tjedna). U ranijim tjednima trudnoce embrio lebdi u toj
tekucini koja mu služi kao mehanička zaštita:ublažava potrese, sprječava prirastanje embria za
amnion, omogucuje pokretanje fetusu. Od 5. mjeseca fetus guta polovicu količine amnionske
tekucine na dan (otp. 400ml). Utječe fetalna mokraca koja je uglavnom voda. Tijekom
porodaamniokorionska ovojnoca(dio vodenjaka) tvoro hidrostatski klin koji pomaže u širenju
cervikalnog kanala.
23. Anomalije razvoja (vrste poremecaja) str.113−114 Odgovor: Vrste poremecaja

SPECIJALNA EMBRIOLOGIJA
Stvari koje nisam napisa jer ih se ne isplati skracivati
Razvoj arterija i vena, razvoj oka, razvoj crijeva i pridruženih organa
Stvari koje mislim da nisam dobro skratia
Spolni sustav
1.Razvoj neurokranija
Neurokranij se po načinu okoštavanja i prostornom odnosu prema mozgu dijeli na dva dijela:
Membranski dio koji čine plosnate kosti koje čine svod lubanje, nastaje od stanica neuralnog grebena
(frontalna kost) i paraksijalnog mezoderma (parijetalna i okcipitalna kost)
Kosti nastaju membranskim okoštavanje, kosti se povecavaju apozicijom koštanog tkiva tijekom fetalnog
i postnatalnog životaHrskavični dio (hondokranij) koji čine bazu lubanje, tako6er nastaje od stanica
neuralnog grebena (ethmoidalna kost) i paraksijalnog mezoderma (pars petrosa, temporalne kosti) Kosti
nastaju enhondralnim okoštavanjem
2. Razvoj viscerokranija
Viscerokranij čine kosti lica i najvecim dijelom nastaju od hrskavica prvih dvaju ždrijelnih lukova. Prvi
ždrijelni luk ima dorzalni i ventralni dio. Od dorzalnog dijela (maksilarni nastavak) nastaju gornja čeljust,
jagodična kost i ljuska temporalne kosti. Ventralni dio (mandibularni nastavak) tvori donju čeljust i
sadržava Meckelovu hrskavicu iz kojeg se razvijaju čekic i nakovanj
3. Razvoj udova
Osnove udova mogu se vidjeti na ventrolateralnoj strani krajem četvrtog tjedna. Sastoje se od
mezenhima koji potječe od somatskog mezoderma (bočne ploče) od kojih ce se razviti kosti i vezivno
tkivo, a pokriveno je slojem ektodermalnog kubičnog epitela. Udovi se nastavljaju razvijati me6usobnim
djelovanjem mezenhima i eptila. Ektoderm na rubovima zadeblja i čini apikalni ektodermalni greben
(AEG) koji induktivno djeluje na mezoderm koji proliferira i čini osnovu vezivnog tkiva udova. Razvoj
udova teče u proksimalnodistalnom smjeru.
4. Razvoj kralježaka
Kralješci se razvijaju od sklerotoma (paraksijalnog mezoderma). U četvrtom tjednu stanice sklerotoma
migriraju i okružuju notokord i neuralnu cijev. Stanice oko notokorda čine osnovu trupova kralježaka, a
stanice oko neuralne cijevi osnovu lukova. Tako6er tijekom razvoja dolazi do resegmentacije sklerotoma
tako da kaudalni dio svakog sklerotoma se udružuje s kranijalnom dijelom susjednog nižeg sklerotoma.
Stanice notokorda čine osnovu nucleusa pulposusa, a mezemhinske stanice osnovu anulus fibrosusa.
5. Razvoj i oblikovanje skletenih mišica
Skeletno mišicje nastaje od paraaksijalnog mezoderma. Stanice koje odlaze s ventrolateralnog ruba
dermomiotoma sudjeluju u nastanku miotoma udova i tjelesne stijenke ( hipomerno i hipaksijalno
mišicje). Stanice koje odlaze s dorzomedijalnog ruba dermomiotoma stvaraju mišice le6a (epimerno
iepikasijalno mišicje)
6. Razvoj i oblikovanje mišicja glave
Svi skeletni mišici glave razvijaju se od paraksijalnog mezoderma, a oblikovanje pojedinih mišica glave je
pod utjecajem vezivnog tkiva koje potječe od stanica neuralnog grebena
7. Razvoj i oblikovanje mišicja udova
Mišicje udova razvija se od mezenhima koji potječe od dorzolateralnih stanica somita. Osnove gornjih
udova nalaze se izme6u donjih 5 i gornja 2 prsna segmenta, a osnove donjih udova nalaze se izme6ud
donja 4 slabinska i gornja dva križna segmenta. Produženjem osnove udova, mišicno tkivo se dijeli na
skupinu fleksora i skupinu ekstenzora.
8. Razvoj srčanog i glatkog mišica
Srčani mišic nastaje od visceralnog mezoderma koji okružuje endotelne srčane cijevi. Mioblasti se ne
spajaju nego na dodirnim mjestima stvaraju prijelazne ploče. Tijekom kasnijeg razvoja nekoliko snopova
se odvaja i čine Purkinieva vlakna koja izgra6uju provodni sustav srca. Glatko mišicje dorzalne aorte i
velikih arterija razvija se od mezoderma bočnih ploča i stanica neuralnog grebena. Mišici koronarnih
arterija potječu od proepikardijalnih stanica i neuralnog grebena. Glatki mišici stijenke crijeva i njegovih
derivata potječu od visceralnog lista bočnih ploča koje ih okružuju.
9. Nastajanje embrionalnog celoma
Embrionalni celom nastaje pojavljivanjem me6ustanične šupljine koje podijele bočnu ploču na dva lista:
parijetalni i visceralni. Savijanje unutarembrionalnog celoma čini osnovu svih šupljina u tijelu i dijeli se na
primitivnu perikardijalnu šupljinu, perikardioperitonealni kanal i peritonealnu šupljinu.
10. Razvoj dijafragme
Dijafragma dijeli celom u pleuralnu i peritonealnu šupljinu. Razvija se od četiri dijela: septum
transversum, pleurop5ritonealnih membrana, dorzalnog mezenterija jednjaka i mišičnog dijela tjelesne
stijenke. U četvrtom tijednu septum transversum se nalazi ispred vratnih somita, a u šestom tijednu
osnova ošita leži na razini prsnih somita To spuštanje nastaje zbog bržeg rasta dorzalne strane u
usporedbi s rastom ventralne strane. Te je razlog inervacije koja dolazi od treceg, četvrtog i petog
vratnog segmenta koji se spajaju u parni n. Phernicus
11. Oblikovanje i promjena položaja srčane cijevi
Zbog savijanja prednjeg kraja embrija bukofaringealna membrana povlači se naprijed, dok srce s
perikardijanom šupljinom zaostaje tako da je naprije smješteno u vratnom i konačno u prsnom području.
Zbog lateralnog stavijanja dvije endotelne cjevčice u visceralnom mezodermu me6usobno se spajaju u
zajedničku srčanu cijev. Srčana cijev je isprva pričvršcena za stražnju stijenku perikardijalne šupljine
dorazlnim mezokardom koji kasnije iščezava i na njegovom mjestu nastaje poprečni sinus. Srčana cijev je
tada pričvršcena za perikardijalnu šupljinu svojim kranijalnim i kaudalni krajem. Srčana cijev se sastoji od
sljedecih dijelova (od ulaznog do izlaznog dijela): primitivni atrij, primitivni ventrikul, bulbus cordis,
truncus arteriosus. Stijenka srčane cijevi se sastoji od: endokarda, srčane sluzi, miokarda i epikarda.
12. Savijanje srčane cijevi
 Kranijalni kraj srca savija se prema narpijed, dolje i desno, dok se kaudalni dio pomiče dorzokranijalno i
ulijevo. Tim savijanjem nastaje srčana petlja, a za vrijeme nastajanja srčane petlje pojavljuju se lokanlna
proširenja. Primitivni atrij postaje jednistven odsječak srčane cijevi i dospijeva u perikardijalnu šupljinu.
Primitivni atrij je atrioventrikularnim kanalom povezan s primitivnim ventrikulom od kojeg nastaje lijeva
klijetka. Iznad primitivnog ventrikula se razlikuju: bulbus cordis od kojeg nastaje densa klijetka, conus
cordis od kojeg nastaju izlazni djelovi klijetki i truncus arteriosus od kojeg nastaju početni dijelovi aorte i
plucne arterije.
13. Razvoj venskog sinusa
Venski sinus je zajedničko ušce velikih vena na kaudalnom kraju srčane cijevi. Sredinom četvrtog tjedna
venski sinus prima krv iz lijevog i desnog roga sinusa, a svaki rog prima krv iz tri glavne embrionalne vene
v. Vitellina, v. Umbilicalis i v. Cardinalis communis. Zbog obliteracije pupčane i lijeve žumanjčane vene
lijevi rog sinusa zaostaje u razvoju. Dolazi do skretanja i povecanja desnog roga sinusa i njegovim
povecanjem on se djelomično ugra6uje u desni atrij. Njegovo ušce ome6eno je desnim i lijevim venskim
zaliskom (septum spurium) Kasnije se lijevi venski zalistak spoji s interatrijskom pregradom. Gornji dio
desnog venskog zaliska iščezne, a ostaju samo zalistci donje šuplje vene i koronarnog sinusa
14. Pregra6ivanje srca
Pregra6ivanje srce se odvija preko nastanka endokardijalnih jastučica tj. preko stvaranja dvaju
nasuprotnih grebena. Endokardijalni jastučici nastaju od izvanstaničnog matriksa (srčana sluz). Stanice
koje popune područje izvanstaničnog matriksa nastaj ili od endokarda ili od stanica neuralnog grebena
(konotrunkusni dio). Pregra6ivanje srca se odvija i preko nastanka jednog grebena. Jedno područje ne
raste, dok s obje strane tog područja dolazi do rasta. Ovakvim pregra6ivanjem se djelomično odjeljuju
atriji i ventrikuli. Otvor se zatvori proliferacijom susjednog tkiva.
Primitivni atrij
Skrova atrija prema dolje nastaje greben koji se naziva septum primum. Otvor izme6u donjeg ruba
septuma primuma i endokardijalnih jastučica se naziva foramen primum. Septum primum izraste skroz
do endokardijalnih jastučica i s njima se spoji pri čemu u potpunosti ogradi atrije. Nakon nekog vremena
dio stanica u septumu primumu propada pri čemu nastaje foramen secundum. Kad se ušce desnog roga
ugra6uje u desni atrij desno od septuma primuma nastaje greben koji se naziva septum secundum. Ušce
desnog roga u atriju ome6eno je desnim i lijevim venskim zaliskom. Lijevi venski zalistak i desni zalistak
čine septum spurium. Septum spurium i lijevi zalistak se spoje sa septum secundum, dok desni zalistak
čini zaliske donje šuplje vene i sinus coronarius. Kada se septum spurium i lijevi venski zalistak spoje sa
septum secundum on +pokriva slobodni kraj foramen secundum. Otvor na foramen secundum se naziva
foramen ovale. Septuhjmmnhima ima ulogu zaliska foramen ovalis.. Kako se ušce desnog roga ugra6uje
u desni atrij tako se plucne vene ugra6uju u lijevi atrij.
Pregra6ivanje atrioventrikularnog kanala
Na gornjem i donjem rubu poprečno postavljenog atrioventrikularnog kanala se razvijaju gornji i donji
atrioventrikularni endokardijalni jastučici. Atriji se isprva otvaraju u lijevi ventrikul, ali se nakon nekog
vremena atrioventrikularni kanal pomiče pri čemiu se otvara u oba ventrikula. Nakon pojave gornjeg i
donjeg javljaju se i lateralni atrioventrikularni jastučici. Gornji i donji jastučici srastu jedan za drugi pri
čemu u potpunosti podijele lijevo i desno atrioventrikularno ušce. Mehaničkim djelovanjem struje krvi
nastaju udubine u miokardu pri čemu se formiraju atrioventrikularni zalisci . Mi šicno tkivo kasnije je
zamijenjeno gust im vezivnim tkivom. Trabeculae carneaea je naziv za mišicne sponove u klijetkama.
Mogu biti u obliku mišicnih snopova koji su jednim krajem prirasli uz podlogu, a drugim krajem vežu za
corde tendinae
Pregra6ivanje primitivnog ventrikula
Širenjem primitivnih ventrikula njihove se medijalne stijenke približuju i konačno spajaju pri čemu
nastaje mišicni dio interventrikularne pregrade. Prostor izme6u slobodnog gornjeg ruba mišicne
pregrade i spojenih endokardijalnih jastučica se naziva foramen interventriculare. Taj se otvor postupno
smanjuje oblikovanjem proksimalnog dijela pregrade conusa cordisa. Proksimalni dio pregrade conusa
cordisa i mišicni dio interventrikularne pregrade povezuje membranski dio interventrikularne pregrade

15. Razvoj arterija i vena[ GC1]

6. Fetalni optok
Buduci da pluca i jetra nema veliku ulogu tijekom fetalnog života, srce fetusa ne treba prebacivati
mnogo krvi ni kroz pluca ni kroz jetra. Srce fetusa mora samo omoguciti veliki protok krvi kroz posteljicu,
a to omogucuje poseban anatomski raspored. Krv iz posteljice dolazi preko v. umbilicalis. Manji dio krvi
prolazi kroz jetru, dok veci dio krvi mimoilazi jetru prolazeci kroz ductus venosus koji se ulijeva u v. cava
inferior. V. cava inferior skuplja krv iz trupa i donjih udova, aotvara se u desni atrij. V. cava superior
skuplja krv iz gornjih udova i glave, a otvara se u desni atrij. Veci dio krvi iz v. cava inferior i manji dio krvi
iz v. cava superior prolazi kroz foramen ovale i ulijeva se u direktno u lijevi atrij. Krv iz lijevog atrija
prolazi kroz lijevi ventrikul i zatim jednim dijelom odlazi u gornje udove i glavu, a drugim dijelom odlazi
kao aorta u trup, donje udove i konačno kao aa. umbilicales u posteljicu. Manji dio krvi iz v. cave inferior
i veci dio krvi iz v. cava superior prolazi kroz desni ventrikul nakon čega veci dio te krvi odlazi preko
ductus arterious u aortu, dok manji dio te krvi odlazi u aa. pulmonales
17. Formiranje plucnog pupoljka
Tijekom 4. tjedna na ventralnoj stijenci prednjeg crijeva pojavljuje se dišni divertikul, koji je osnova
grkljana, dušnika, bronha i pluca. Epitel svih dijelova dušnog sustavam grkljana, dušnika, bronha i pluca
je endodermalnog podrijetla, a vezivno tkivo, hrskavični i mišicni sastojci su nastali od viceralnog
mezoderma koji okružuje prednje crijevo. Ezofagotrahealni nabori se spajaju i stvaraju ezofagotrahealnu
pregradu koja odjeljuje stražnji (jednjak) i prednji (osnovu dišne cijevi) dio.
18. Sazrijevanje pluca
Razlikujemo četiri razdoblja: Pseudoglandularno razdoblje (5−16 tjedan) − grananje do zarvšnih
bronhiola, nema respiracijskih bronhiola ni alveola. Kanalikularno razdoblje (16−26 tjedana) − zaršni
bronhioli se dijele na dva ili više bronhiola, koji se dijele u 3−6 alveolarnih hodnika. Razdoblje zarvšnih
vrečica (26 tjedan − ro6enja) nastaju završne vrečice i dolaze u kontakt s kapilarama. Razdoblje alveola
(8 mjesec − djetinjstva) diferencirane aleveole s dobro razvijenim epitelno−endotelnim odnosima.
Alveolarne stanice tipa 2 razvijaju se potrkaj 6 mjeseca i proizvode surfaktant koji smanjuje površinsku
napetost i spriječava kolabiranje pluca
19. Primitivno crijevo
Zbog savijanja embrija proksimalni dio žumanjčane vrece ugra6uje se u embrio i čini primitivno crijevo.
Primitivno crijevo se može podijeliti na prednje, srednje (povezano preko žumanjčanog kanala sa
žumanjčanom vrecom) i stražnje crijevo. Možemo ga podijeliti i kao drijelno crijevo (od ždrijelne
membrane do osnove pluca), pred nje crijevo (od osnove pluca do osnove jetre i gušterače), srednje
crijevo (od osnove jetre i gušterače do odre6enog dijela razvijenog poprečnog debelog crijeva) i stražnje
crijevo (od odre6enog dijela razvijenog poprečnog debelog crijeva do kloakalne membrane). Endoderm
čini epitel i parenhim žlijezda, dok mišicno tkivo, vezivno tkivo i stromu žlijezdu čini visceralni
mezoderm.
20. Razvoj mezenterija
Mezenterij je dvostruki sloj potrbušnice koji se nastavlja na seroznu ovojnicu organa i pričvršcen je za
trbušnu stijenku. Mezenterij i ligamenti dovode u trbušne organe ili odvode iz njih krvne i limfne žile i
živce. Razlikujemo dorzalni i ventralni mezenterij. Dorzalni se proteže od donjeg kraja jednjaka ido
kloakalnog dijela stražnjeg crijeva. Od dorzalnog mezogastrija nastaje omentum majus. Ventrali
mezenterij postoji u području završnog dijela jednjaka, želuca i gornjeg dijela dvanaesnika, a potječe od
septum transversum. Urastanjem ventralni se mezenterij podijeli na omentum minus i ligamentum
falciforme hepatis.
21. Razvoj i derivati prednjeg crijeva
22. Razvoj i derivati srednjeg crijeva
23. Razvoj i derivati stražnjeg crijevaž

24. Razvoj bubrega[GC2]

Tijekom razvoja nastaju tri različite generacije bubrega. Pronephros (predbubreg) koji se pojavljuje
početkom četvrtog tjedan, a iščezava krajem četvrtog tjedna. Sastoji si od 7−10 nefrotoma u vranom
području. Mesonephros nastaje od nefrotoma u prsnom i slabinskom području. Početkom četvrtog
tjedna razvoja u mezonefrosu se pojavljuju Mullerov kanal, primitivna gonada i Wolffov kanal. Potkraj
četvrtog mjeseca iščezava, a u muškog spola ostaju nekoliko donjih kanalica i kanal mezonefrosa koji
sudjeluju u nastajanju spolnih organa. Metanephros se pojavljuje u petom tjednu i razvija se od
metanefrogenog mezoderma.

25. Mokracni mjehur i mokracna cijev

Kada se kloaka pregradi ona se sastoji od prednjeg dijela gdje završava alanotis u kojem se nalazi
urogenitalni sinus i od stražnjeg dijela gdje završava kaudalni dio stražnjeg crijeva u kojem se nalazi
primitivni anorektalni kanal.Alantois nakon nekog vremena iščezne, a iza njega ostaje urachus tj. tračak
vezivnog tkiva koji povezuje mokracni mjehur s pupkom. Urachus se naziva ligamentum umbilicale
medianum.Tijekom pregra6ivanje kloake semokracovodi (koji su izdanci Wolffova kanala) ugra6uju
direktno u mokracni mjehur (zato se kaže da kod žena Wolffovi kanali iščeznu, a kod muškarac čine vec
navedene strukture).Na urogenitalnom sinusu se mogu razlikovati tri dijela. Gornji dio od kojeg ce se
razviti mokracni mjehur, srednji dio od kojeg se u muškaraca razvija prostatički i membranski dio
mokracne cijevi i donji dio od kojeg se u muškaraca razvija spongiozni dio mokracne cijevi.Srednji dio i
donji dio kod žena čini mokracnu cijev i dio vagine
26. Razvoj ženskih spolnih žlijezda
Prva osnova spolnih žlijezda je par spolnih nabora smještenih medijalno od mezonefrosa koji nastaju
umnažanjem epitela celoma i zgušnjavanjem mezenhima, Kako nema utjecaja čimbenika determinacije
testisa dolazi do propadanja primitivnih spolnih tračaka. Dolazi do nastanka novih tračaka tzv.
kortikalnih tračaka kojic se okružiti sada vec primarne oocite i tvoriti folikularne stanice pri čemu nastaju
primordijalni folikuli. Nakon nekog vremena kortikalni tračci gube kontakt s površinskim parijetalnim
mezodermom.
27. Razvoj muških spolnih žlijezda
Prva osnova spolnih žlijezda je par spolnih nabora smještenih medijalno od mezonefrosa koji nastaju
umnažanjem epitela celoma i zgušnjavanjem mezenhima. Pod utjecajem SRY gena na y−kromosomu
primitivni spolni tračci proliferiraju i prodiru duboko u mezenhim te nastaju medularni tračci ili tračci
testisa. Leydigove intersticijske stanice se razvijaju od mezenhima spolne žlijezdeƒprimitivne gonade u
užem smislu. Vec spomenutih nekoliko kaudalnih sekretnih kanalica ce ostati u muškarca i tvoriti ductuli
efferentes testis. Anti−Mullerov hormon iz Sertolijevih stanica uzrokuje propadanje Mullerovih kanala,
dok testosteron iz Leydigovih stanica uzrokuje diferencijaciju Wolffovih kanala.
28. Razvoj ženskih spolnih kanala.
Mullerovi kanali se pri kraju spajaju pri čemu tvore maternični kanal. Ulijevaju se u urogenitalni sinus pri
čemu čine Mullerovu kvržicu. Na urogenitalnom sinusu se mogu razlikovati tri dijela. Gornji dio od kojeg
ce se razviti mokracni mjehur, srednji dio i donji dio. Srednji dio i donji dio kod žena čini mokracnu cijev i
dio vagine. Jajovod nastaju odvojenih Mullerovih kanala. Maternica, vrat maternice i gornji dio vagine
nastaju od spojenih Mullerovih kanala. Donji dio vagine nastaje iz endoderma. Iz Mullerove kvržice
nastaje sinovaginalni bulbusi koji se spoje u vaginalnu ploču koja dobiva lumena nakon nekog vremena.
Hymen je takna pločica koja pokriva ulaz u vaginu, a sastoji se od epitela endoderma i sloja stanica
rodnice.
29. Razvoj muških spolnih kanala
Tijekom iščezavanja mezonefrosa ostaje nekoliko njegovih kanalica (epigenitalni kanalici) od kojih
nastaju ductuli efferents. Wolffov kanal ce činiti pasjemenik, sjemenovod, sjemenski mjehuric i ductus
excretorius. Kako je vec rečeno Mullerovi kanali propadaju.
30. Razvoj vanjskih spolnih organa [ GC3]
U trecem tjednu razvoja oko kloakalne membrane imamo par izbočina mezenhima koje su prekrivne
ektodermom. Te izbočine se nazivaju kloakalni nabori. Kloakalna nabori se dijele na spolnu kvržicu,
uretralni nabori i analni nabor. Lateralno od kloakalnih nabora se nakon nekog vremena pojavi par
izbočina meznhima koje su prekrivene ektodermom, a nazivaju se spolne izbočine.
31. Derivati ždrijelnih lukova
Ždrijelni lukovi nastaju tijekom četvrtog i petog tijedna razvoja, i sastoje se od mezenhima koji je izvana
prekriven ektodermom, a iznutra obložen endodermom. Mezenhim škržnih lukova potječe od
paraksijalnog mezoderma, mezoderma lateralnih ploča i stanica neuralnog grebena.Paraksijalni
mezoderm stvara mišice, dok stanice neuralnog grebena stvaraju potporno tkivo i tetive. Prvi ždrijelni
luk sastoji se od dorzalnog i ventralnog dijela. Dorzalni dio čini maksilarni nastavak, dok ventralni dio čini
mandibularni nastavak koji sadržava Meckelovu hrskavicu. Tijekom daljnjeg razvoja Meckelova hrskavica
propada. Preostaje samo mali dio na njezinom stražnjem kraju od kojeg se razvijaju slušne koštice (čekic
i nakovanj). Mišicnog tkivo su žvačni mišici. Potporno tkivo su gornja i donja čeljust, frontalna kost,
sfenoidalna kost, pars squamosa temporalne kosti, lakrimalna kost, zigomatična kost, hioidna kost.
Tetive koje nastaju su vezane za spomenute kosti.Dermis koji nastaje se nalazi u području kostiju.
Moždani živac prvog ždrijelnog luka je trigem inalni živac (OSA (vanjska strana bubnjica izme6u ostalog)
i SVE).Drugi ždrijelni luk. Sadržava Reichertovu hrskavicu koja se raspada na sljedece strukture. Mišicno
tkivo su mimični mišici, m. stapedius i m. stylohyodieus. Potporno tkivu su stremen, stiloidni nastavak,
dio jezične kosti. Tetive koje nastaju su vezane za spomenute kosti. Moždani živac drugog ždrijelnog luka
je facijalni živac (OVE, SVA (prednje dvije trecine jezika) i SVE). Treci ždrijelni luk. Mišicno tkivo je m.
stylopharyngeus. Potoporno tkivo je dio jezične kosti. Moždani živac treceg ždrijelnog luka je
glosofaringealni živac (OSA (unutarnja strana bubnjica, sluznica bubnjišta i Eustachijeva cijev, ždrijelna
sluznica), OVA (sinus caroticus), OVE, PVA (stražnja jedna trecina jezika) i PVE) Četvrti i šesti ždrijelni luk.
Peti ždrijelni luk „nestane“ tijekom razvoja.Hrskavični dijelovi tih dvaju lukova se spoje pri čemu nastaju
hrskavice grkljanja. Mišicno tkivo su: m. cricothyrodiesu, m. levator palatini i kons triktori ždrijela.
Moždani živac četvrog i šestog ždrijelnog luka je lutajuciƒvagalni živac (OSA (ždrijelna sluznica), OVA
(glomus caroticus, aortalni luk), OVE i SVE),
32. Derivati ždrijelnih brazda i vreca
Prva ždrijelna vreca (tubotimpalna ždrijelna vreca) tvori vanjski zvukovod, primitivno bubnjište i
eustachijevu cijev.
Druga ždrijelna vreca daje izdanke koji urastaju u mezenhim i tvore nepčane tonzile
Treca ždrijelna vreca daje osnove za donja epitelna tijelešca i thymus.
Četvrta ždrijelna vreca daje osnove za gornja epitelna tjelešca
Peta ždrijelna vreca daje osnove ultimobrahijalnog tijela od čijih se stanica diferenciraju parafolikularne
(C− stanice) koje izlučuju kalcitonin
Ždrijelne brazde − samo prva sudjeluje u oblikovanju definitivnih tvorbi embrija i od nje nastaje vanjski
slušni hodnik
33.Razvoj jezika i štitne žlijezde
Jezik se razvija u petom tijednu i prvi ždrijelni luk stvara osnove jezika koju čine dvije lateralne jezične
kvržice.i jedna medijalna jezična kvržica. Drugi, treci i četvrti ždrijelni luk stvaraju kvržicu koja se naziva
kopula. Četvrti ždrijelni luk stvara kvržicu koja ce činiti osnovu epiglotisa. Tijekom razvoja lateralne
kvržice se povečavaju i stvaraju prednje 2ƒ3 jezika.
Štitna žlijezda se počinje razvijati umnažanjem endoderma na granici izme6u medijalne jezične kvržice i
kopule tj. na mjestu foramen cecum. Ona se kroz foramen cecum spušta ispred ždrijelnog crijeva
ostajuci pritom vezana s jezikom preko uskog kanala (ductus thyroglossus). Tijekom daljnjeg razvoja taj
kanal gubi lumen te nestane. Štitna žlijezda svoj konačni položaj krajem sedmog tjedna gdje se nalaz
ispred gornjeg dijela dušnik.
34. Razvoj viscerokranija
U oblikovanju lica najprije sudjeluju parni gornjočeljusni i donjočeljusni nastavci te čeoni nastavak kojem
se pridružuju medijalni i lateralni nosni nastavci. Gornja usna nastaje spajanjem maksilarnih nastavaka.
Intermaksilarni segment sastoji se od: Filtruma, aleolarnog nastavka gornje čeljusti i trokutastog
primarnog nepca. Nos se razvija od čeonog nastavka gdje nastaje hrbat nosa, medijalnih nosnih
nastavaka od kojih nastaje vršak nosa i lateralnih nosnih nastavaka. Od maksilarnog nastavka izrastaju
nepčani nastavci koji čine tvrdo i meko nepce.
35. Razvoj zuba
Zubi nastaju od površinskog ektoderma i stanica neuralnog grebena. Prvo stanice površinskog
ektoderma proliferiraju i tvore duž osnove gornje i donje čeljusti 2 zubna grebene (jedan za svaku
osnovu). Na svakom od njih izrasta 10 zubnih pupoljaka. Zubni pupoljci su invaginacije površinskog
ektoderma. Slobodni kraj svakog pupoljka zadeblja i nastaje zubna kapa (stadij kape). Njenu konveksnu
stranu oblaže vanjski caklinski epitel, a konkavnu stranu unutrašnji caklinski epitel. Izme6u ta dva sloja
se nalazi zvjezdolika mrežicaƒcaklinska pulpa (rahlo vezivno tkivo). U konkavitetu stanice neuralnog
grebena stvaraju zubnu papilu. Zubna kapa raste pri čemu nastaje zvonoliki caklinski organ (stadij
zvona). Caklinski organ se sastoji od: vanjski caklinski epitel, caklinska pulpa i unutarnji caklinski epitel.
Dio stanice zubne papile se diferenciraju u odontoblaste i smještaju se uz unutarnji caklinski epitel.
Stanice unutarnjeg caklinskog epitela se diferenciraju u ameloblaste koji stvaraju caklina na vanjskoj
površini dentina. Ostali dio stanice zubne pulpe se diferencira u zubnu pulpu. Oblikovanje korijena zuba
počinjeu rastanjem caklinskog epitela u mezenhim gdje čine Hertwigovu ovojnicu korijena. Stanice
neuralnog grebena koje izvana obaviju korijen zuba se diferenciraju u cementoblaste koji izlučuje
cement na vanjsku površinu dentina zuba. Od preostalih stanica neuralnog grebena izvana se razvija
paradontalni ligament
36. Razvoj kralježničke moždine
Nakon zatvaranja neuroepitelne cijevi njezina stijenka se sastoji od neuroepitelnih stanica koje čine
višeredni epitel. Neuroepitelne stanice se umnažaju i tvore neuroepitel koji ce kasnije tvoriti
ventrikularnu zonu. Neuroepitelne stanice se diferenciraju u neuroblaste koji onda zauzimaju pojas
oko ventrikularne zone i tvore intermedijalnu zonu koja kasnije čini sivu tvar kralježnične moždine.
Vanjski sloj sadržava živčana vlakna i naziva se marginalna zona koji čini bijelu tvar kralježnične
moždine.
37. Diferencijacija stanica živčanog sustava
Neuroblasti nastaju diobom neuroepitelnih stanica koji u početku ima samo središnji izdanak koji
se pruža prema lumenu. Taj izdanak iščezne i neko vrijeme su apolarni neuroblasti. Daljnom
diferencijaciom se pojavljuju novi izdanci i mogu se razviti bipolarni ili multipolarni neuroblasti koji
nastavljaju diferencijaciju u neurone koji gube sposobnost diobe.
Glija stanice (primitivne potporne stanice, glioblasti) nastaju od neuroepitelnih stanica koje se u
intermedijalnoj zoni diferenciraju u protoplazmatske i vlkanaste astrocite. Oligodenroglija− stanice
(nastaju od glioblasta) tvore mijelniske ovojnice oko aksona. Mikroglija stanice su mezenhimskog
podrijetla i imaju sposobnost fagocitoze
Stanice neuralnog grebena diferenciraju se u spinalne ganglije, neurone sipmatikusa, stanice srži
nadbubrežne žlijezde, Schwanove stanice, pigmentne stanice, odontoblaste, stanice mekih ovojnica
mozga te mezenhim glave i vrata.
38. Razvoj mozga
Nakon zatvaranja prednjeg i stražnjeg neuroporusa, na prednjem kraju neuralne cijevi imamo proširenja
(primarni moždanih mjehurici): prosencephalon (prednji mozak), mesencephalon (srednji mozak) i
rhombencephalon (stražnji mozak). Nešto kasnije s primarni moždani mjehurici dijele na sekundarne
moždane mjehurice: prosencehphalon (telencephalon i diencephalon), mesencephalon, metencephalon
(cerebellum i pons) i myelencephalon (medulla oblongata)
39. Razvoj autonomnog živčanog sustava [GC4]
Autonomni živčani sustav se dijeli na simpatički dio i parasimpatički dio.
Simpatički sustav − U petom tijednu razvoja stanice neuralnog grebena u prsnom području migriraju s
obje strane kralježnične moždine i tvore niz segmentno poredanih simpatičkih ganglija povezanih
uzdužnim živčanim vlaknima ( paravertebralni gangliji). Neki simpatički neuroblasti tvore prevertebralne
ganglije, a drugi intramuralne spletove u stijenci organa. Nakon uspostavljanja simpatičkog lanca u
njihove ganglije urastaju živčana vlakna iz intermedijalnih rogova torakolumalnog dijela ( T1 −L1ƒl2)
Parasimpatički sustav − Preganglijska vlakna čine aksoni neurona smještenih u moždanom deblu i
križnom dijelu kralježnične moždine, postganglijska vlakna polaze od živčanih stanica parasimpatičkih
ganglija koje potječu od stanica neuralnog grebena.
40. Razvoj unutrašnjeg uha[ GC5]
Unutrašnje uho se razvija od površinskog ektoderma u razini rombocephalona. Prvi znakovi razvoja uha
je slušna plakoda. Slušme plakode se udubljuju i oblikuju slušne mjehurice. Tijekom daljnjeg razvoja
svaki se mjehuric podijeli na ventralni dio koji daje osnovu za sakulus i ductus cochlearis i dorzalni dio
koji daje osnovu za utrikulus, polukružna kanale te ductus endolymphaticus. Tijekom nastajanja
untuarnjeg uha od stanica slušnog mejhurica se odvoji mala skupina koja zajedno sa stanicam neuralnog
grebena čine vestibulocochlearni ganglij.
41. Razvoj srednjeg i vanjskog uha
Srednje uho ( bubnjište) je endodermalnog podrijetla i potječe od prve ždrijelne vrece. Slušne koštice
nastaju od hrskavice prvog ždrijelnog luka (čekic i nakovanj)( Meckelova) i drugog ždrijelnog luka
(stremen)(Reichterova). Antrum mastoideum nastaje resorpcijom okolnog tkiva bubnjišta.
Vanjsko uho − vanjski slušni hodnik nastaje od dorzalnog dijela prve ždrijelne brazde. Uška se razvija od
šest ušnih kvržica nastalih od mezenhima prvog i drugog ždrijelnog luka. U početku je smješteno u
donjem dijelu vrata, a razvojem se uspinje na svoje mjesto. Bubnjic se sastoji od endodermalnog epitela
bubnjišta, središnjeg sloja vezivnog tkiva i ektodermalnog epitela vanjskog zvukovoda
42. Razvoj oka
43. Razvoj kože
Koža ima dvostruko podrijetlo, epidermis se razvija od površinskog ektoderma i duboki sloj (dermis) se
razvija od mezenhima ispod njega (mezoderm bočne ploče i dermatom somita). Melanociti se podječu
od stanica neuralnog grebena. Dlake se razvijaju urastanjem epidermalnih stanica u corium

OPCA HISTOLOGIJA
1. Međustanični spojevi
Specijalizirana područja na lateralnim stijenkama epitelnih stanica čine međustanične spojeve. To su
mjesta adhezije, ali i brtvila koja sprječavaju paracelularni put tvari i mjesta su međustanične
komunikacije. Proteini kadherini.
Prema funkciji se dijele na prišvrsne spojeve (zonule adherentes, hemidezmosomi, dezmosomi),
nepropusne spojeve ( zonule occludentes) i komunikacijske spojeve (tijesni spojevi).
Čvrsti spojevi (zonula okludens) nalaze se pri vrhu stanice. Spoj je oblika vrpce i nastao je
stapanjemsusjednih membrana. Osnovna funkcija im je stvaranje čvrste barijere koja sprječava
paracelularni put tvari u bilo kojem smjeru te služi povezivanju stanica.
Tijesni spoj (nexus ) nalazi se bilo gdje na lateralnim plohama mnogih epitelnih stanica, osim u
skeletnom mišicnom tkivu. Bjelančevine tijesnog spoja su koneksini koji tvore heksamer s
hidrofilnom središnjom porom − konekson. Ovi spojevi omogucuju prolaženje čestica Mr< 1500 Da
među stanicama, kao što su hormoni, ciklički AMP i GMP, ioni koji usklađuju ponašanje stanica.

Dezmosom (macula adherens) je složena ovalna tvorba smještena nasuprot jednake tvorbe na površini
susjedne stanice. S unutrašnje strane membrane susjednih stanica nalazi se prišvrsna ploča od 12
bjelančevina u koju su usidreni intermedijarnih filamenata s funkcijom sigurnosne igle. Funkcija ovih
spojeva je osiguravanje čvrste povezanosti me6u stanicama. Adhezivna svojstva spoja daju proteini iz
skupine kadherina koji nakon odstranjenja Ca2+ gube svojstva.
Na dodirnoj površini izme6u nekih epitelnih stanica i bazalne lamine se nalaze hemidezmosomi.

Zonula adherens- pričvrsni spoj koji okružuje stanicu poput pojasa. sadrži aktinske mikrofilamenate koji
potječu od završne mrežice

2. Specijalizirane tvorbe na staničnoj površini

− Služe za povećanje stanične površine ili za pomicanje stranih čestica
Mikrovili su citoplazmatski izdanci prekriveni staničnom membranom. vidljivi su elektronskim
mikroskopom. osnovna funkcija apsorpcija (pokrovni epitel tankog crijeva i proksimalni zavijeni kanalic
bubrega). Mikrovile prekriva glikokaliks, ovojnica gra6ena od glikoproteina zbog čega je PAS−pozitivna.
Svjetlosnim mikroskopom su vidljivi kao četkasta ili prugasta prevlaka.
Stereociije su dugi, nepokretni izdanci epitelnih stanica kanalica epididimisa i duktusa deferensa.
Povecavaju staničnu površinu te olakašavaju prolazak molekula u stanicu i izvan nje.
Trepetiljke i bičevi su izduženi, pokretljivi izdanci na slobodnoj površini epitelnih stanica. Obavijene su
staničnom membranom, u sredini sadržavaju jedan par mikrotubula koji okružuje još devet parova
mikrotubula.(AKSONEMA)
Omogucuju strujanje tekucine ili čestica u jednom smjeru. Izvor energija za pokretanje im je ATP.
Biševi postoje samo u obliku spermija.

3. Bazalna lamina i membrana

sloj izvanstanične tvari na bazalnog plohi epitelnih stanica kojeg izlučuju epitelne, masne, mišićne i
Schwanove stanice Vidi se samo elektronskim mikroskopom. Sastoji se od lamine dense koja je s obje
strane ome6ena laminom rarom izgra6enom od kolagena tipa IV, glikoproteina te proteoglikana. S
vanjske strane usidrena je sidrenim vlakancima izgra6enim od kolagena tipa VII. Ponegdje su s
bazalnom laminom povezana retikulinska vlakna, koja čine retikularnu laminu. sudjeluje u porukama
za uzajamno djelovanje među stanicama, čini selektivnu zaprjeku, određuje razmještaj epitelnih stanica
Bazalna membrana je PAS pozitivni sloj vidljiv svjetlosnim mikroskopom koji se nalazi ispod svakog
epitela, u bubrežnom glomerulu, plucnim alveolama. Nastaje spajanjem dviju bazalnih lamina ili
bazalnei retikularne lamine.
4. Vrste epitela
Prema gra6i i funkciji epitelna tkiva se dijele na pokrovni i žljezdani epitel.
Pokrovni epiteli su tkiva u kojima su stanice poredane u slojeve i pokrivaju vanjsku površinu tijelu ili
šuplje tvorbe u tijelu.
Jednoslojni epitel može biti pločast (endotel krvnih i limfnih žila, mezotel pleuralne i peritonealne
tjelesne šupljine), kubičan (površinski epitel jajnika), cilindričan (epitel tankog crijeva).
Mnogoslojni epitel dijeli se prema obliku stanica u površinskom mjestu. Razlikujemo mnogoslojni
pločasti (orožen i neorožen) , kubični, cilindrični, prijelazni epitel.
Mnogoslojni pločasti oroženi epitel nalazi se na površini kože, mnogoslojni pločasti neoroženi epitel
oblaže vlažne šupljine − usnu šupljinu, jednjak, rodnicu. Mnogoslojni cilindrični epitel je u spojnici očne
jabučice, odvodni kanali velikih žlijezda slinovnica i dio muške urethrae.
Prijelazni epitel oblaže mokracovod, mokracni mjehur, početni dio mokracne cijevi. Oblik stanica tog
epitela mijenja se o stupnju rastezanja mokracnog mjehura.
Višeredni epitel je npr. u dušnim putevima − višeredni cilindrični epitel s trepetljikama, a ima stanice koje
dodiruju bazalnu laminu, a samo neke dopiru do slobodne površine.
Neuroepitelne stanice su stanice epitelnog podrijetla specijalizirane za funkciju osjeta, a mioepitelne su
specijalizirane za kontrakciju, acinusa mliječnih žlijezda, znojnica i slinovnica.
Žljezdani epitel izgrađuju stanice specijalizirane za proizvodnju tekuceg sekreta. Žlijezde uvijek nastaju
od pokrovnog epitela proliferacijom i urastanjem u vezivo. Razlikujemo egzokrine i endokrine žlijezde pri
čemu jedino egzokrine zadržavaju vezu s pokrovnim epitelom od kojeg su nastale. Holokrine, merokrine
i apokrine.

5. Stanice i vlakna vezivnog tkiva

Vezivno tkivo izgrađuje stanice, vlakna i osnovna tvar.
Osnovna tvar: mješavina GAG (dermatan-sulfat, hondroitin-sulfat, keratan-sulfat i heparan-sulfat), PG
(agrekan) i GP (fibronektin i laminin)
Stanice vezivnog tkiva su fibroblasti, makrofazi, mastociti, plazma stanice, masne stanice i leukociti.
Najbrojniji su fibroblasti koji sintetiziraju međustaničnu tvar. Aktivno stanje stanice se zove fibroblast, a
stanje mirovanja fibrocit.

monociti koji ulaze u krv. Dijapedezom ulaze u vezivno tkivo kojom sazrijevaju u makrofage. Dio su
mononuklearnog fagocitnog sustava.

Mastociti pohranjuju kemijske posrednike upalne reakcije u metakromatskim zrncima. kao što su
histamin, neutralne proteaze, leukotriene... Površina mastocita sadržava receptore za IgE.

Plazma stanice imaju jezgru oblika brojčanika sata zbog prisustva zrnatog heterokromatina, nastaju iz b
limfocita.

Leukociti dijapedezom iz krvi dolaze u područje upale kao dio imunosnog odgovora.

Vezivna vlakna su izdužene tvorbe nastale polimerizacijom bjelančevina.

Sustavu kolagenih vlakana pripadaju kolagena (aiminokiseline: glicin, prolin, hidroksiprolin,
hidroksilizin) i retikulinska vlakna (kolagen 3 i pg i gp), a sustavu elastičnih vlakana elastišna,
elauninska i oksitalanska vlakna.

6. Biosinteza kolagena tipa I

1. Sinteza molekule preprokolagena na poliribosomima na hrapavom ER−u. Odbacivanjem
signalnog peptida nastaje prokolagen.
2. Hidroksiliranje prolina i lizina započinje kada polipeptidni lanac dosegne minimalnu dužinu. Vrše ga
enzimi peptidil prolin−hidroksilaza i peptidil lizin−hidroksilaza.
3. Glikoziliranje hidroksilizina.
4. Registracijski peptidi su dodatni peptidi na amino i karboksilnom kraju alfa lanca koji
osiguravaju ispravno udruživanje lanaca u trostruku uzvojnicu te čine molekule proteoglikana
topljivima.
5. Izvan stanice proteaze prokolagen−peptidaze uklanjaju registracijske peptide pri čemu nastaje
tropokolagen koji se udružuje u kolagena vlakanca.
6. Kolagena vlakanca se udružuju u kolagena vlakna.
7. Čvrstoca kolagenih vlakana se povecava stvaranjem kovalentnih veza izme6u tropokolagena što
katalizira enzim lizil−oksidaza.

7. Osnovna međustanična tvar vezivnog tkiva

Osnovnu tvar izgra6uju 3 vrste sastojaka: glikozaminoglikani, proteoglikani, multiadhezivni
glikoproteini. Bezbojna je i prozirna, djeluje kao mazivo i sprječava ulazak stranih čestica u tkiva.
Glikozaminoglikani/ kiseli mukopolisaharidi su ravni polisaharidni lanci sastavljeni od disaharidnih
jedinica − uronske kiseline (glukuronska, iduronska kiselina) i heksozamina ( glukozamin, galaktozamin).
Kovalentno su vezani za središnji proteinski lanac s kojim tvore molekulu proteoglikana. 4 osnovna
glikozaminoglikana koja tvore molekulu proteoglikana su: dermatan − sulfat, hondritin − sulfat, keratan −
sulfat, heparan − sulfat.
Proteoglikani su vrlo hidrofilni i donekle sulfatirani, oko sebe imaju sloj vezane vode, oblikom
podsjecaju na četku za čišcenje boca. Najvažniji proteoglikan me6ustanične tvari je agrekan, posebno u
hrskavici. Stanični površinski proteoglikani su sindekan i fibroglikan.
Multiadhezivni glikoproteini su tvari koje imaju proteinsku osnovu za koju se vežu ugljikohidrati. To su
fibronektin − sintetiziraju ga fibroblasti i epitelne stanice te laminin − sudjeluje u prianjanju epitelnih
stanica za bazalnu laminu.

8. Vrste vezivnog tkiva

Razlikujemo rahlo i gusto vezivno tkivo
Rahlo vezivo pruža potporu mnogim tvorbama koje su pod utjecajem tlaka ili slabog trenja. Nježne je
gra6e, dobro prokrvljeno, slabo otporno na mehaničke sile. Fibroblasti i makrofazi
Gusto vezivo pruža zaštitu i otpor vanjskim utjecajima, u njemu prevladavaju kolagena vlakna, ne
stanice. Dijeli se na formirano (tetive) gdje su kolagena vlakana u snopovima pravilno poslagana,
usporedno s fibroblastima i neformirano gdje kolagena vlakna tvore trodimenzionalnu mrežu.
9. Pohranjivanje i otpuštanje lipida u masnoj stanici, vrste masnog tkiva

masne stanice (adipociti) čine poseban oblik vezinog tkiva koji služi oblikovanju površine tijela,
toplinskoj izolaciji, učvršćivanje organa u njihovom položaju te je najveće spremište energije
BMT pohranjuje trigliceridi, esteri masnih kiselina i glicerola. Masne kiseline potječu od masti iz hrane
koja do masnih stanica dolazi u obliku lipoproteina vrlo male gustose (VLDL).
Hilomikroni su tjelešca nastala u crijevnim epitelnim stanicama i apsorbirana u krvnu plazmu i limfu
mezenterija. Sastoje se od središnjeg, trigliceridnog dijela okruženog stabilizacijskim slojem
apolipoproteina, kolesterola i fosfolipida.
Hilomikroni i VLDL hidroliziraju se pomocu lipoprotein − lipaze. Masne kiseline pri tom prolaze kroz
endotel kapilare, bazalnu membranu kapilare, osnovnu tvar vezivnog tkiva, bazalnu laminu adipocita,
staničnu membranu adipocita. unutar masne stanice slobodne masne kiseline reagiraju s
glicerolfosfatom i nastaju trigliceridi .Pohranjeni lipidi aktiviraju se humoralnim i neurogenim
mehanizmima. Kada se tkivo podražuje noradrenalinom aktivira se enzim lipaza osjetljiva na hormone
koji razgra6uje molekule triglicerida . Netopljive masne kiseline pomocu serumskog albumina se
prenose u druga tkiva, a oslobo6eni glicerol preuzima jetra.
Razlikujemo bijelo unilokularno masno tivo i smeđe multilokularno.
Bijelo masno tkivo nalazi se po cijelom tijelu osim u vje6ama, penisu, mošnjama i uški. Raspodjelu
reguliraju spolni hormoni i hormoni kore nadbubrežne žlijezde. Na preparatima pojedinačne stanice
imaju izgled prstena pečatnjaka, poligonalnog su oblika, imaju ekscentrične jezgre, sadržavaju
pojedinačne kapljice masti obavijene intermedijarnim filamentima vimentina. Od lipoblasta.
Smeđe masno tkivo se još nazivalo hibernacijska žlijezda. Boja je posljedica mnogobrojnih kapilara i
mitohondrija. Funkcija mu je važna u prvim mjesecima života kada proizvodi toplinu. Tračcima veziva
podijeljeno je u režnjice koji su bolje odijeljeni nego li kod bijelog masnog tkiva.

10. Vrste hrskavičnog tkiva

To je vezivno tkivo s čvrstom međustaničnom tvari. Sastoji se od hondrocita koji sintetiziraju
međustaničnu tvar koju čine vlakna i osnovna tvar. Tri su vrste hrskavičnog tkiva. Hijalina hrskavica je
najrasprostranjenija. Nalazi se na zglobnim površinama sinovijalnih zglobova, u stijenci vecih dišnih
puteva, na ventralnim krajevima rebara, u epifiznim pločama. U međustaničnoj tvari je najzastupljeniji
tip kolagena II. Elastišna hrskavica u međustaničnoj tvari sadržava kolagena II i mnogo elastičnih
vlakana radi čega je žuckaste boje. Nalazi se u uški, stijenci vanjskog zvukovoda, Eustahijevoj cijevi,
epiglotisu i malim hrskavicama grkljana. Vezivna hrskavica je građena od mreže kolagenih vlakana tipa I.
Nalazi se u diskovima i simfizi. Za razliku od prethodnih, vezivna hrskavica nema
perihondrija.PERIHONDRIJ – sloj gustog veziva oko hijaline i elastične hrskavice , služi za rast i održavanje
hrskavice , sadrži krvne žile za prehranu hrskavice, limfne žile i živce  sastoji se od kolagena tipa I i
stanica fibroblasta

11. Stanice koštanog tkiva

specijalno mineralizirano potporno vezivno tkivo, sastoji se od 3 različite vrste stanica i koštanog
matriksa
1. Osteoblasti − sintetiziraju organske sastojke koštane me6ustanične tvari , a nužni su i za ugra6ivanje
anorganskih sastojaka u matriks. Kad se okruži tek izlučenim matriksom, osteoblast postaje osteocit,
smješten u lakuni od koje se pružaju kanalici koji sadržavaju izdanke osteocita. Osteoid je sloj novog
matriksa izme6u sloja osteoblasta i prethodno stvorene kosti. Apozicija kosti završava odlaganjem
kalcijevih soli u novostvoreni matriks.
2. Osteociti − nastaju od osteoblasta i smješteni su u lakunama između lamela. Citoplazmatski izdanci
osteocita pružaju se koz kanalice. Izmjena nekih molekula izme6u osteocita i krvnih žila odvija se putem
male količine izvanstanične tvari te preko tijesnih spojeva izme6u citoplazmatskih izdanaka osteocita.
Svojim metabolizmom održavaju koštani matriks. Nakon propadanja osteocita matriks se resorbira.
3. Osteoklasti − vrlo velike, pokretne stanice s mnogo izdanaka. Na mjestima gdje se kost razgra6uje
osteoklasti leže unutar enzimatskih nagrizenih uleknuca u koštanom matriksu − Howshipove lakune.
Nastaju stapanjem stanica podrijetlom iz koštane srži. Imaju nabrani rub na mjestu di dodiruju
matriks− svijetlu zonu bogatu aktinskim filamentima bez organela. Osteoklasti izlučuju kolagenazu i
druge enzime koji razgra6uju kolagen i kristale kalcijevih soli. Imaju receptore za kalcitonin i tiroksin
(hormoni i citokini utječu na aktivnost osteoklasta).

12. Građa kosti

Anorganska tvar čini oko 50% suhe težine koštanog matriksa. Najviše ima kalcija i fosfora, ali i
bikarbonata, citrata, magnezija, kalija i natrija. Kalcij i fosfor tvore kristale hidroksiapatita oko kojega se
nalazi sloj vode i iona − hidratacijska ljuska.
Organsku tvar čine kolagen tip I i amorfna osnovna tvar.
Vanjsku i unutrašnju površinu kosti oblažu stanice koje čine kost i vezivno tkivo te oblikuju periost i
endost. Periostƒpokosnica se sastoji od vanjskog sloja kolagenih vlakana i fibroblasta. Snopovi
kolagenihvlakana koja iz periosta prodiru u koštani matriks se zovu Sharpeyeva vlakna.

Unutrašnji sloj periosta čine stanice koje se mogu dijeliti mitozom i diferencirati u osteoblaste − koštane
prastaniceƒosteoprogenitorne stanice. Endost prekriva sve unutrašnje površine šupljina u kostima,
izgra6uje ga sloj sploštenih koštanih prastanica. Uloga periosta i endosta je prehrana koštanog tkiva i
opskrba novim osteoblastima.

13. Intramebransko okoštavanje

Intramebransko okoštavanje naziva se tako zbog mjesta ne kojem se zbiva, na sploštenim zgusnucima
mezenhima. Ishodišno mjesto okoštavanja zove se primarno središte okoštavanja. Započinje
diferencijacijom mezenhimskih stanica u osteoblaste. Nastali koštani matriks ovapnjuje, a osteoblasti u
njemu postaju osteociti. Koštano tkivo zamjenjuje prvobitno vezivno tkivo, mezenhim. Od preostalog
vezivnog tkiva nastaju endost i periost. Ovim okoštavanjem nastaju vecina pločastih kostiju te rastu
kratke i debljaju se duge kosti.

14. Enhodralno okoštavanje

Ovim okoštavanjem nastaju kratke i duge kosti. Zbriva se u komadu hijaline hrskavice. Prvo koštano
tkivo nastaje intramebranskim okoštavanjem u dubokim slojevima perihondrija, a zove se koštani
ovratnik. Propadanjem hondrocita u hrskavičnom modelu buduce kosti ostaju proširene lakune. Zatim
krvne žile prolaze kroz otvore u koštanom ovratniku skupa s koštanim prastanicama koje proliferiraju u
osteoblasteni sintetiziraju koštani matriks i tako čine primarno središte okoštavanja. Kasnije se pojavljuju
i sekundarna središta okoštavanja u epifiznim hrsk proširenjima, a hrskavično tkivo ostaje ograničeno u
zglobnoj hrskavici i epifiznog ploči. Epifizna hrskavica može se podijeliti u 5 zona: zona mirovanja −
hijalina hrskavica s nepromijenjenim hondrocitima, zona umnažanja − brzo dijeljenje hondrocita, zona
hipertrofične hrskavice − veliki hondrociti s mnogo glikogena u citoplazmi, zona ovapnjele hrskavice −
propadanje hondrocita i odlaganje hidroksiapatita, zona okoštavanje − nastajanje koštanog tkiva
enhondralnim okoštavanjem. Nakon zatvaranja epifiza kosti ne rastu u duljinu vec samo u širinu.
15. Grđa neurona (živčana stanica)
Vecina neurona sastoji se od dendrita, tijela stanice ili perikariona i aksona. Akson je jedini izdanak
specijaliziran za stvaranje ili provo6enje živčanih podražaja na druge stanice, a njegov distalni dio čini
završno razgranjenje. Svaki ogranak razgranjenja završava proširenjem na sljedecoj stanici i zove se
završno odebljanje koje s drugim s drugim neuronima ili stanicama tvori sinapse.
Dendriti su specijalizirani za primanje podražaja iz okoliša. Prema veličini i obliku nastavaka neuroni se
dijele na: multipolarne neurone − imaju jedan akson, a više dendrita, bipolarni neuroni − imaju jedan
dendrit i jedan akson, pseudounipolarni neuroni − s jednim nastavkom koji se u blizini perikariona
račv.na dva ogranka.
Bipolarni neuroni se nalaze u kohlearnom i vestibularnom gangliju te u mrežnici i njušnoj sluznici.
Pseudounipolarni neuroni se nalaze u spinalnim i u vecini kranijalnih ganglija. Vecina neurona u tijelu je
multipolarna. Funkcionalno razlikujemo motoriške neurone koje upravljaju efektornim organima i
osjetne neurone koje primaju podražaje iz okoliša i unutrašnjosti tijela. Interneuroni me6usobno
povezuju druge neurone u funkcionalne lance ili krugove.

16. Sinapse
Sinapsa je odgovorna za posredni jednosmjerni prijenos živčanih impulsa. Zadaca joj je pretvorba
električnog impulsa presinaptičke stanice u kemijski signal za postsinaptičku stanicu. Vecina sinapse
prenosi informaciju otpuštanjem neurotransmitera. Neuromodulatori su kemijski glasnici koji ne djeluju
direktno na sinapse vec mijenjaju osjetljivost neurona na sinaptičku stimulaciju ili inhibiciju, Sinapsu
činepresinaptički završetak koji šalje signal, postsinaptički završetak gdje nastaje novi signal i sinaptička
pukotina. Sinapsa može biti aksosomatiška, aksodendritišna i aksoaksonska.
Ako se signal prenosi neposredno bez kemijskih glasnika onda je to elektrišna sinapsa, u suprotnom je
kemijska sinapsa. Neurotransmiteri se sintetiziraju u tijelu stanice, a pohranjuje se u sinaptičkim
mjehuricima u presinaptičkom završetku. Otpuštaju se u sinaptičku pukotinu egzocitozom.
Neurotransmiteri su acetilkolin, noradrenalinƒnorepinefrin, ali i anorganske tvari kao što je NO. Sinapse
mogu biti ekscitacijske ako stvaraju impulse na postsinaptičkoj membrani i inhibicijske ako dolazi do
hiperpolarizacije bez prenošenja živčanog impulsa. Upotrijebljeni neurotransmiteri se uklanjaju
endocitozom, difuzijom ili enzimatskom razgradnjom.

17. Potporne stanice živčanog sustava

Glija stanice su 10 puta brojnije od živčanih stanica kojima osiguravaju mikrookoliš.
a) Oligodendrociti − stvaraju mijelinsku ovojnicu obavijajuci aksone svojim nastavcima u SŽS
b) Schwannove stanice − ista funkcija kao oligodendrociti, samo u PŽS; sudjeluje u mijelinizaciji samo 1
neurona
c) Astrociti − povezuju neurone s kapilarama i Piom mater; zvjezdolikog su oblika i sadržavaju snopove
intermedijarnih filamenata od glijalnog fibrilarnog kiselog proteina
−mogu biti vlaknasti astrociti u bijeloj tvari te protoplazmatski astrociti u sivoj tvari
−najbrojnije glija stanice, povezane tijesnim spojevima
−mijenjaju sastav izvanstaničnog okoliša apsorbirajuci višak neurotransmitera i osloba6aju
metaboličke i neuroaktivne molekule
d) ependimske stanice − imaju trepetljike, pridonose gibanju cerebrospinalne tekucine, oblažu moždane
ventrikule i kralježnični kanal
e) mikroglija − potaknute gube svoje nastavke i postaju fagociti i djeluju kao predočne
stanice. Sudjeluju u procesu cijeljenja sžs.

18. Građa SŽS

Gra6en je od velikog, malog mozga i kralježnične moždine.
U bijeloj tvari prevladavaju mijelinizirani aksoni i oligodendrociti koji stvaraju mijelin. Siva tvar sadržava
tijela živčanih stanica, dendrite, glija stanice, početne nemijelinizirane dijelove aksona. Siva tvar čini koru
velikog i malog mozga, a bijela tvar je smještena u središnjim dijelovima.
Kora malog mozga ima 3 sloja. Vanjski molekularni, srednji gra6en od velikih Purkinijevih stanica i
unutrašnji zrnati sloj. SŽS zašticen je lubanjom i kralježnicom, ali i moždanim opnama− meningeama. Dura
mater je vanjska moždana opna srasla s periostom lubanje, a dura mater kralježnične moždine od
kralježaka je odvojena epiduralnim prostorom. Od paučinaste opne odijeljena je subduralnim prostorom.
Paučinasta opna ƒ arachnoidea je trabekulama spojena s Piom mater. Prostori izme6u trabekula su
subarahnoidalni i potpuno odijeljeni od subduralnih prostora. Nema krvnih žila. Pia mater slijedi sve
nepravilnosti površine SŽS, od neurona je odvaja sloj nastavaka neuroglije. Gra6ena je od rahlog veziva s
mnogo krvnih žila. Od vezivnog tkiva pie mater nastaje koroidni splet koji proizvodi cerebrospinalnu
tekucinu. Važna je za metabolizam SŽS, ali i zbog zaštite od ozljeda.

19. Gra6a živčanih vlakana

Živčana vlakna sastoje se od aksona obavijenih posebnim ovojnicama ektodermalnog podrijetla.
Skupine živčanih vlakana čine puteve mozga i kralježnične moždine te periferne živce. Vecina
aksona odrasle osobe obavijena je jednostrukim ili višestrukim naborima stanice koje tvore
ovojnicu. U PŽS to je Schwannova stanica, a u SŽS to je oligodendrocit. Mijelinizirana vlakna PŽS
obavijena su membranom Schwannove stanice. Slojevi membrana se stapaju i čine mijelin.
Mijelinska ovojnica je isprekidana Ranvierovim čvorovima. Razmak izme6u dvaju čvorova je
interanularni segment. U SŽS mijelinsku ovojnicu stvaraju izdanci oligodendrocita.
Nemijelinizirana živčana vlakna nemaju Ranvierovih čvorova jer su susjedne Schwannove
stanice priljubljene jedna uz drugu.

20. Gra6a autonomnog živčanog sustava

Kontrolira glatke mišice, izlučivanje nekih žlijezda i učestalost srčanih kontrakcija. Prvi neuron
autonomnog lanca nalazi se u SŽS. Njegov je akson sinapsom povezan s drugim multipolarnim neuronom
u lancu, smještenim u gangliju PŽS. Aksoni prvog neurona nazivaju se preganglijska vlakna. Aksoni
drugog neurona dosežu efektorne organe i nazivaju se postganglijska vlakna. Autonomni sustav
obuhvaca simpatički i parasimpatički sustav. Jezgre simpatičkog sustava smještene su u torakalnom i
lumbalnom dijelu kralježnične moždine. Aksoni tih neurona, preganglijska vlakna, napuštaju SŽS putem
prednjih korjenova i bijelih spojnih ogranaka. Simpatički gangliji čine paravertebralni lanac i spletove
smještene blizu utrobnih organa. Kemijski posrednik je noradrenalin, a vlakna koja ga izlučuju su
adrenergiška. Parasimpatički sustav ima jezgre u srednjem mozgu, produženoj moždini i sakralnom
dijelu kralježnične moždine. Drugi neuroni su smješteni u ganglijima blizu ili unutar efektornog organa.
Acetilkolin je kemijski posrednik prisutan u sinaptičkim mjehuricima svih pre i postganglijskih
parasimpatičkih završetaka. Vlakna koja otpuštaju acetilkolin se nazivaju kolinergišna.

21. Ustroj i gra6a skeletnog mišica i vlakana

Skeletno mišično tkivo sastoji se od vlakana koja su nastala spajanjem više mioblasta u sincicij.
Mišicna vlakna su naslagana u pravilne snopove okružene epimizijem.
Vezivno tkivo oko svakog snopa naziva se perimizij,
a oko svakog mišicnog vlakna zove se endomizij. Krvne žile ulaze u mišic kroz tračke vezivnog tkiva i čine
bogatu kapilarnu mrežu.
Svjetlosnim se mikroskopom na uzdužnom presjeku kroz mišicna vlakna vidi poprečna ispruganost.
Tamnije pruge nazivaju se A−pruge (anizotropne), a svjetlije I− pruge (izotropne). Svaka je I−pruga
uzdužno podijeljena tamnom poprečnom Z−crtom.
Najmanji funkcionalni odsječak mišicnog vlakna je sarkomera izme6u dviju Z−crta.
Sarkoplazma je ispunjena dugim, cilindričnim snopovima filamenata, mišicnim vlakancima
(miofibrilama). Debeli filamenti zauzimaju A−prugu, a tanki filamenti protežu se izme6u debelih i
usporedno s njima, a jednim krajem su pričvršceni za Z−crtu. Zato se I−pruga sastoji od samo tankih
filamenata, a A−pruga i od debelih i od tankih filamenata. U sredini A−pruge je svjetlija zona, H−pruga,
sastavljena od miozina, a u njenoj sredini je M− crta, spoj izme6u susjednih debelih filamenata.
Tanki filamenti sastavljeni su od aktina, troponina i tropomiozina, a debeli filamenti od miozina.

22. Mehanizam mišicne kontrakcije

Kontrakcija je rezultat povecanja područja me6usobnog prekrivanja debelih i tankih filamenata, pri
čemu se oni ne skracuju. Prihvacena hipoteza kontrakcije je mehanizam klizanja filamenata.
U stanju relaksacije ATP se veže za mjesta ATP−aze na miozinskim glavicama, a hidroliza je vrlo
spora. Miozinu je potreban aktin za brzo cijepanje ATP−a za dobivanje energije. Miozin se ne može
vezati za aktin jer su vezna mjesta za glavice miozina prekrivena kompleksom troponin−tropomiozin
na F−aktinskom filamentu. Kada je koncentracija kalcija dovoljno velika, oni se vežu na TnC dio
troponina. Promjenom konformacije otkriva se vezno mjesto za miozin na aktinu. Vezanjem iona
kalcija za TnC, miozin−ATP kompleks postaje aktivan što rezultira cijepanjem ATP−a i osloba6anjem
energije. Glavice miozina pomiču aktin pri čemu se tanki filamenti uvlače dublje u A−prugu, Stari
aktinsko−miozinski spojevi popuštaju tek nakon što se za miozin veže nova molekula ATP− a, u
suprotnom nastupa trajna mišicna ukočenost−rigor mortis.

23. Motorička ploča

Na mjestu inervacije mijelinizirani motorički živci granaju se u vezivnom tkivu perimizija, gube mijelinsku
ovojnicu i završavaju proširenjem utisnutim u uleknuce na površini mišicnog vlakna. Ta se tvorba zove
motoriška ploša ili mišisno−živšani spoj. U aksonskom završetku ima mnogo mitohondrija i sinaptičkih
mjehurica koji sadržavaju acetilkolin. Kad akcijski potencijal dosegne motoričku ploču, acetilkolin
oslobodi se iz aksonskog završetka u sinaptičku pukotinu i veže se za receptore na sarkolemi spojnih
nabora što izaziva povecanje propusnosti sarkoleme za natrij pa dolazi do depolarizacije membrane.
Depolarizacija se širi do sarkoplazmatske mrežice iz koje se oslobode ioni kalcija. Kada depolarizacija
prestane kalcijevi ione se aktivno vracaju u cisterne sarkoplazmatske mrežice i mišic se opusti.
Motorička jedinica- živčano vlakno i sva mišična vlakna koja on inervira.

24. Gra6a srčanog mišicnog tkiva

Stanice srčanog mišica poredane su u nizove te pružaju izdanke prema stanicama susjednog niza.
Pokazuju optičku pojavu poprečne ispruganosti. Stanica ima jednu ili dvije blijede centralno postavljene
jezgre. Oko stanice se nalazi endomizij. Značajka srčanog mišicnog tkiva je postojanje tamno obojenih
poprečnih crta koje prolaze kroz nizove srčanih stanica u nepravilnim razmacima − prijelazne ploše. One
mogu biti ravne ili stubaste. Unutar ploče postoje tri vrste spojeva: fasciae adherentes, maculae
adherentes, tijesni spojevi. Trijade nisu uobičajene u srčanim mišicnim stanicama, vec dijade sastavljene
od jedne cisterne sarkoplazmatske mrežice i jednog T−tubula. Stanice sadržavaju mnogo mitohondrija
koji zauzimaju 40% stanice. Glavni izvor energije srca su masne kiseline pohranjene kao trigliceridi u
lipidnim kapljicama. U dugoživucim stanicama prona6ena su zrnca pigmenta lipofuscina.
U stanicama atrija nalaze se zrnca s hormonom atrijskim natriuretskim šimbenikom koji je antagonist
aldosteronu i antidiuretskom hormonu. On uzrokuje gubitak natrija i vode.

25. Gra6a glatkog mišicnog tkiva

Izgrađeno je od vretenastih, neispruganih stanica obavijenih bazalnom laminom i mrežom retikulinskih
vlakana. Postoje tanki i debeli slojevi(isto ko u skeletnih)
U kontrahiranoj rubovi su nazubljeni, sarkoplazmatska mrežica je slabo razvijena, nema T− tubula u
stanici. Kontrakcija se odvija mehanizmom klizanja filamenataMiozin stupa u interakciju s aktinom samo
kad mu je laki lanac fosforiliran.nakon depolarizacije, Ca2+ ulazi u mišićne stanice i tvori kompleks s
kalmodulinom koji potiče fosforilaciju miozina čime omogućuje interakciju s aktinom. Na kontrakciju i
relaksaciju mogu djelovati hormoni preko cAMP−a pri čemu porast količine cAMP−a potiče kontrakciju.
Npr. estrogeni povisuju razinu cAMP−a, a progesteron smanjuje te tako djeluju na kontrakciju maternice.
Kroz citoplazmu glatkih mišicnih stanica prolaze intermedijarni filamenti gra6eni od dezmina i vimentina.
latki se mišic aktivira spontano, a opskrba živcima ima ulogu mijenjanja aktivnosti. Najčešce čini naslage u
stijenkama šupljih utrobnih organa i stanice su mu povezane tijesnim spojevima. Oskudno su povezane sa
živcima. Takav glatki mišic se zove visceralni glatki mišis. Obrnuto razlikujemo višejedinišne glatke mišisi,
obilno su inervirani i mogu se stupnjevito kontrahirati, npr. mišici u šarenici oka.
 SPECIJALNA HISTOLOGIJA
SPECIJALNA HISTOLOGIJA 1 – 10
*ažurirana pitanja*

1) Grada krvnih žila.

Iako se žile u tijelu medusobno znatno razlikuju, sve imaju zajednička svojstva i isti
osnovni plan grade. Sastavljene su od sljedesih slojeva tj. tunika:
a) tunica intima – jedan sloj endotelnih stanica (jednoslojni ploč. ep.), subendotelni sloj
od rahlog vezivnog tkiva s ponekom glatkom miš. st. U arterijama intimu od medije
odvaja unutrašnja elastična membrana, izgradena od elastina i ima otvore za prolaz
tvari u dublje slojeve.
b) tunica media – mišisni sloj, koncentrični slojevi glatkih miš. st. Izmedu njih nalazi se
različita količina elas. vlakana i lamela, retikulinskih vlakana (kolagen tip 3),
glikoproteina i proteoglikana. U arterijama mediju od adventicije odvaja vanjska
elastična membrana.
c) tunica adventitia – kolagena vlakna tipa 1 i elast. vlakna. Postepeno prelazi u okolno
vezivno tkivo organa kroz koje žila prolazi. Vassa vassorum.

2) Vrste kapilara
Neprekinute (kontinuirane) ili somatske – nemaju otvore u svojoj stijenci. Nalaze se
u svim vrstama miš. tkiva, vez. tk., egzokrinim žl. i živč. tk. Pinocitozom obavljaju
prijenos makromolekula kroz endotel.

Fenestrirane ili visceralne – u endotelnoj stijenci imaju otvore tj. fenestre prekrivene
dijafragmom. Bazalna lamina neprekinuta. Nalaze se u bubregu, crijevima i
endokrinimžlijezdama jer zbog brze izmjene tvari.

*fenestrirane kapilare bez dijafragme- u glomerulu bubrega

Isprekidane sinusoidne – fenestrirane kapilare s isprekidanom bazalnom laminom,

vijugavog toka i velikog promjera.Nalaze se u jetri i krvotvornim organima npr.
koštanoj srži i slezeni.

3) Krvne stanice

krv: 5,5l, krvne stanice (eritrociti, leukociti, trombociti) + plazma

privremeni krvotvorni organi su jetra i slezena, a kasnije tu ulogu ima samo koštana srž

Eritrociti – crvene krvne st., nemaju jezgru, ispunjeni hemoglobinom, u norm. uvjetima
nikad ne napuštaju krvožilni sustav, oblika su bikonkavnog diska, takav oblik osigurava
velik omjer površine prema volumenu. Savitljivi su i prilagodavaju se obliku kapilara, ne
mogu sami stvarati proteine, u membrani imaju integralne transmembranske proteine,
spektrin s unutrašnje str. membrane, u unutrašnjosti je 33% otopina hemoglobina što ih čini
acidofilnima. Hemoglobin se veže s kisikom (oksihemoglobin), s ugljikovim dioksidom
(karbamino hemoglobin) ili s ugljikovim monoksidom (karboksihemoglobin). Mladi
eritrociti zovu se retikulociti, čine 1% eritrocita. Žive oko 120 dana, stari se uklanjaju u
slezeni ili košt srži. Izvor energije je glukoza.
 Leukociti – dijele se na granulocite i agranulocite. Sudjeluju u staničnoj i
humoralnoj obrani organizma. Dijapedezom ulaze u vezivna tkiva, u ciljno područje
privlače se kemotaksijom.
Granulociti – imaju specifična zrnca (neutr., kis, ili baz.) i azurofilna zrnca (predstavljaju
lizosome), jezgre imaju više režnjeva.
Neutrofili – najzastupljeniji u krvi (60-70%), 2-5 režnjisa jezgre, aktivno
fagocitiraju bakterije, a to mogu obavljati i u gotovo anaerobnim uvjetima.

Eozinofili – 2-4% leukocita u krvi, jezgra od 2 režnjisa. Specifična zrnca boje se

eozinom. Imaju ulogu u ubijanju crva nametnika.

Bazofili – manje od 1% leukocita, nepravilni režnjisi jezgre, boje se metakromatski,

bazofilna specifična zrnca sadržavaju heparin i histamin, mogu pomagati djelovanje
mastocita.

Agranulociti – limfociti i monociti; nemaju specifična zrnca

Limfociti – sve uloge povezane su s imunosnim odg. u obrani od mikroorganizama,
straih molekula i stanica raka. Dijele se na male, srenje velike i velike.. Jedini su
leukociti koji se nakon dijapedeze vrasaju iz tkiva u krvotok.
Monociti – nastaju u košt srži, bazofilna citopl. sadržava sitna azurofilna zrnca. Oni
nisu završno diferencirane stanice ves su predhodnici stanica mononuklearnog
fagocitnog sustava. Nakon dijapedeze diferenciraju se u makrofage.
Trombociti - diskoidni ulomci stanica bez jezgre, nastaju u košt. srži od megakariocita,
izazivaju grušanje krvi i pomažu zatvoriti pukotine u stijenci krvnih žila. Rubni dio je
hijalomera, a središnji je granulomera.. Granulomera sadržava gusta tjelešca (delta-
zrnca), alfa-zrnca i lambda-zrnca.

4) Grada koštane srži

Razlikujemo 2 vrste: crvenu ili hematogenu (boja ovisi o prisutnosti krvi i krvotvornih
stanica) i žutu u koje boja ovisi o velikom broju masnih stanica. U novorodenčeta je sva
crvena da bi tijekom rasta vesi dio prešao u žutu. otpuštanje krvnih stanica iz koštane
srži kontrolira čimbenik oslobađanja
Crvena koštana srž – sastoji se od strome, hematopoetskih tračaka i sinusoidnih kapilara.
Stromu izgraduje trodimenzionalna mreža retikularnih stanica i nježna mrežica
retikulinskih vlakana u kojoj se nalaze krvotvorne stanice i makrofazi.

5) Grada limfnih organa

primarni ili središnji limfni organi: timus i koštana srž → svi limfociti nastaju u koštanoj srži u kojoj sazrijevaju
B-limfociti, dok T-limfociti sazrijevaju u timusu
periferni limfni organi: slezena, limfni čvorovi,tonzile, crvuljak, Peyerove ploče → naseljavaju ih zrele limfne
stanice
Timus
– oblaže ga vezivna čahura koja prodire u parenhim i dijeli ga na režnjise,
svaki se režnjić sastoji od vanjskog tamnog područja tj kore(cortex) i središnjeg svijetlog
područja tj. srži (medulla).
Tu dozrijevaju T- limfociti.

Kora – sastoji se od brojne populacije T limfocita, raspršenih retikularnih stanica i

nešto makrofaga.

Srž – svjetlija od kore jer sadržava mnogo epitelnih retikularnih st. Sadržava i
Hassalova tjelešca - koncentrične naslage spljoštenih epitelnih retikularnih stanica

Nema dovodnih limfnih žila pa nije filter za limfu.

Limfni čvor – bubrežasti organi okruženi vezivnom čahurom koja između limfnog tkiva
šalje vezivne čahure  raspoređeni oko toka limfnih žila: brojni u pazuhu, preponama,
duž velikih žila, u prsnoj i trbušnoj šupljini  sva limfa filtrira se barem u jednom
limfnom čvoru prije nego se vrati u krvni optok  na hilusu u limfni čvor ulaze arterije i
živci, a izlaze vene i limfne žile. Limfni je čvor graden od vanjske i unutrašnje kore te od
srži. Na površini vanjske kore nalazi se supkapsularni sinus koji je preko intermedijarnog
sinusa povezan sa sržnim sinusom.

Vanjska kora izgradena je od mreže retikularnih st. i retikulinskih vlak., unutar kojih se
nalaze B limfociti, sadržava i limfne čvorise, neki čvorisi imaju u svom središtu svijeltu
zonu - zametno središte.

Unutrašnja kora sadržava mnogo T limfocita i malo limfnih čvorisa ili ih uopse nema.

Srž izgraduju sržni tračci koji sadržavaju B limfocite i nešto plazma stanica, odijeljeni su
sržnim (moždinskim) limfnim sinusima.

Grada slezene –najveća nakupina limfnog tkiva u organizmu  u slezeni nastaju aktivni
limfociti koji ulaze u krv i razaraju se ostarjeli eritrociti
obavijena čahurom od gustog vez. tk. od koje odlaze trabekule što dijele parenhim ili
pulpu slezene. Pulpa se dijeli na crvenu i bijelu. PALO – omotač T limfocita oko
centralne arterije.
Bijelu pulpu izgraduje limfno tkivo koje okružuje centralne arterije i limfne čvorise
nanizane duž PALO-a, limf. st. koje okružuju centralnu art. su uglavnom T limfociti.
Izmedu bijele i crvene pulpe nalazi se marginalna zona s brojnim sinusnim i rahlim
limfnim tkivom koje sadržava malo limfocita, ali mnogo aktivnih makrofaga.
Crvenu pulpu izgraduju slezenski tračci, tj. Billrothovi tračci (retikularne stanice i
retikulinska vlakna) i sinusi.

MALT – limfno tkivo pridruženo sluznici limfni čvorisi tvore male, pretežno
okruglaste nakupine limfnog tkiva u sluznici probavnog sustava (tonzile, Peyerove
ploče, crvuljak) te u stijenkama dišnog, spolnog i mokrasnog ustava.
 6) Osnovne vrste imunosnih reakcija

imunogen – strana tvar koja izaziva odgovor domaćina

antigen – imunogen koji može reagirati s protutijelom

Stanišna imunost – imunokompetentne stanice reagiraju s mikroorganizmima, stranim st. te

stanicama zaraženim virusima i ubijaju ih; za tu vrstu inmunosti odgovorni su pretežito T
limfociti

Humoralna imunost – zasniva se na protutijelima u krvi koja inaktiviraju ili uništavaju

strane tvari. Protutijela su proizvod plazma stanica koje su pak nastale od B limfocita.

Prirodena imunosna reakcija – najjednostavnija, ne ovisi o prethodnom susretu s

antigenom, brza i nespecifična, glavne stanice su fagociti (makrofazi i neutrofili) i
prirodnoubilačke stanice.

Stešena imunost – sudjeluju i protutijela; odgovor je učinkovitiji i visoko specifičan te ima

sposobnost memorije. Ovisi o prethodnom izlaganju antigenu te je kod ponovnog izlaganja
imunosni odg. učinkovitiji.

7) Stanice imunosnog sustava

B-limfociti – nastaju i sazrijevaju u koštanoj srži, migriraju u sekundarne limfne organe,
aktiviraju se i diferenciraju u plazma stanice, čine 5-10% limfocita, od nekih umjesto
plazma st. nastaju memorijske stanice koje brzo reagiraju pri ponovnom izlaganju antigenu.

T-limfociti – čine 65-75% limfocita, nastaju u košt. srži, migriraju u timus gdje se umnažaju
i prenose krvlju u druga limfna tkiva. Diferenciraju se u pomagačke, citotoksične i
memorijske T-stanice.

Prirodnoubilaške stanice – 10-15% limfocita; limfociti koji nemaju površinske antigene

karakteristične ni za T ni za B limfocite, napadaju stanice zaražene virusom ili tumorske st.
bez prethodne stimulacije.

Predošne stanice – nastaju u košt. srži, u njih se ubrajaju dendritičke st, makrofazi,
epidermalne Langerhansove st. i B-limfociti. Uzimaju u sebe strane bjelančevine,
djelomično ih razgraduju u lizosomima i odabrane proizvode razgradnje ponovo izlože na
st. površini zajedno s MHC – vrše obradu antigena i predočavaju ga limfocitima te ih na taj
način aktiviraju.

8) Osnovna grada probavne cijevi i grada jednjaka

Osnovna grada probavne cijevi – šuplja cijev gradena od 4 osnovna sloja: sluznica
(mukoza), podsluznica (submukoza), mičisni sloj i seroza.

Sluznica (sluzava membrana) se sastoji od pokrovnog epitela, lamine proprije i muskularis

mukoze. Laminu propriju izgraduje rahlo vez. tk. bogato krvnim i limfnim žilama i glatkim
miš. st., katkad sadržava žlijezde i limfno tkivo. Muskularis mukoze obično izgraduje tanki
unutrašnji (kružni) i vanjski (uzdužni) sloj glatkih miš. st.
 Podsluznica – gušse vez. tkivo s mnogo krvnih i limfnih žila i plexus submucosus
Meissneri (zivč. Splet)

Mišisni sloj – glatke miš. st. U unutrašnjem sloju bliže lumenu teče kružno, a u
vanjskom sloju uzdužno. Izmedu ta dva sloja nalazi se živč splet plexus myentericus
Auerbachi te krvne i limfne žile.

Seroza – sastoji se od mezotela i tankog sloja rahlog vez. tkiva bogatog krvnim i limfnim
žilama te masnim st
Grada jednjaka – mišisna cijev, obložen mnooslojnim pločastim neoroženim epitelom.
U submukozi nalaze se žlijezde jednjaka, a u donjem dijelu kardijalne žlijezde jednjaka,
sekret olakšava prenošenje hrane i štiti sluznicu. Mišisni sloj u gornjem dijelu graden je
od skeletnih miš., u donjem od glatkih, a u srednjem je pomiješano. Samo je donji dio u
peritonealnoj šupljini prekriven serozom, ostalo adventicijom.

9. Grada usne supljine

Usna je supljina oblozena mnogoslojnim plocastim epitelom, koji je ovisno o podrucju orozen ili
neorozen. Roznati se nalazi u gingivi i tvrdom nepcu, dok se neorozeni nalazi na osalim mjestima. U
usnoj se supljini nalazi jezik graden od poprecno ispruganih misica pokrivenih sluznicom. Sluznica je na
donjoj povrsini jezika glatka, a na gornjoj hrapava, jer je na prednjem dijelu pokrivena brojnim malim
izdancima, papillama od kojih samo nitaste ne sadrze okusne pupoljke dok ih gljivaste, listaste i
circumvallatae imaju. Na dnu jarka papile otvaraju se odvodni kanali brojnih seroznih (Ebnerovih)
zlijezda. Nakon jezika slijedi zdrijelo sa neorozenim mnogoslojnim plocastim epitelom koji se nastavlja na
viseredni cilindricni epitel s trepetljikama.
Odrasli ljudi imaju 32 stalna zuba. Svaki se zub sastoji od vanjskog dijela iznad desni, a to je kruna, te
jednog ili vise korijena ispod ruba desni. Kruna je prekrivena cvrstom caklinom, a korijen cementom.
Veci dio zuba nacinjen je od dentina koji okruzuje supljinu zuba ispunjenu rahlim vezivnim tkivom,
zubnom pulpom. organsku tvar dentina izlucuju odontoblasti koji prvu luce predentin koji se kasnije
pretvori u dentin. Caklina je najtvrda tvar u covjecjem tijelu.Izlučuju je ameloblasti.Tvorbe koje ucvrscuju
zube nazivaju se periodoncij, a tu spadaju cement, parodontalni ligament, alveolarna kost i desni.
Mnoga kolagena vlakna parodontalnog ligamenta slozena su u snopove koji ulaze i u alveolarnu kost i u
cement te ih medusobno povezuju (Sharpeyeva vlakna).
0

10. Grada zeludca ?

Zeludac je prosiren dio probavne cijevi kojemu su glavne uloge:
−nastavak probave ugljikohidrata
−dodavanje kiseline progutanoj hrani
−pocetak probavljanja bjelancevina s pomocu pepsina
Zelucana se sluznica sastoji od povrsinskog epitela koji se utiskuje u laminu propriju cineci zelucane
jamice u koje se otvaraju tubulusne zlijezde (kardijalne, zelucane i piloricne). Ispod se nalazi lamina
propria, muskularis mukoze i podsluznica.
4 dijela zeludca su : kardija, fundus i korpus (koji su jednake mikroskopske grade) te pilorus
Kardija − luci sluz, lizozim i ima obloznih stanica za izlucivanje HCl−a
Fundus i korpus − zadrze zelucane (tubulusne) zlijezde kojima se vrat sastoji od nediferenciranih i
mukoznih, a bazalni dio od obloznih, glavnih i enteroendokrinih stanica. Oblozne su stanice vazne zbog
lucenja unutrasnjeg faktora i HCl−a, glavne su vazne za lucenje pepsinogena i lipaze, a
enteroendokrine luce serotonin koji pojacava rad crijeva.
Pilorus − luci sluz i lizozim. Sadrzi i gastrinske stanice koje izlucuju gastrin za poticanje izlucivanja kiseline,
dok ostale enteroendokrine stanice (D−stanice) izlucuju somatostatin koji sprijecava lucenje nekih
hormona kao sto je gastrin

OSTALI SLOJEVI ŽELUCA → Podsluznica – gusto vezivno tkivo, krvne i limfne žile, limfociti, makrofazi,
mastociti → Mišićni sloj – vanjski uzdužni, srednji kružni i unutrašnji kosi - u području pilorusa srednji sloj
zadebljan → pilorički sfinkter → Seroza

11. Grada tankog i debelog crijeva

TANKO CRIJEVO
Tanko je crijevo mjesto zavrsnog probavljanja hrane, apsorpcije hranjivih sastojaka i endokrine
sekrecije.Stanice povrsinog epitela apsorbiraju hranjive sastojke. Ono je razmjerno dugacko, oko 5
metara, i sastoji se od tri dijela: dvanaesnika, jejunuma i ileuma. Prepuno je crijevnih resica koje su dugi
izdanci sluznice ( epitel + lamina propria ). Izmedu baza resica otvaraju se jednostavne tubulusne
zlijezde, nazvane crijevne zlijezde ili Lieberkuhnove kripte. Crijevne se zlijezde sastoje od: maticnih,
apsorpcijskih, vrcastih, Panethovih i enteroendokrinih stanica.
Apsorpcijske stanice − vazne za apsorpciju, i luce enzime za razgradnju ugljikohidrata i proteina
Vrcaste − nalaze se izmedu apsorpcijskih, proizvode mucin
Panethove stanice − egzokrine su stanice sa sekretnim zrncima, i luce lizozim za razgradnju stanice
stijenke nekih bakterija
M − stanice − nalaze se iznad nakupina limfocita u Peyerovim plocama, one mogu endocitozom primati
antigene i prenositi ih do makrofaga i limfocita ispod sebe
Enteroendokrine stanice − stanice s osobinama neuroendokrinog sustava

DEBELO CRIJEVO
Debelo crijevo ima sluznicu bez nabora, osim u zavrsnom, rektalnom dijelu. Nema resica, a crijevne
zlijezde su duboke te ih oblaze epitel i uglavnom se sastoje od apsorpcijskih, vrcastih i enteroendokrinih
stanica. Vazno je za apsorpciju vode, oblikovanje fekalne mase i izlucivanje sluzi. Lamina propria
sadrzava mnogo limfocita i limfnih cvorica, koji se cesto sire i u podsluznicu. Vanjska uzduzna naslaga
misica sadrzi misicne stanice skupljene u tri debele trake nazvane taeniae coli. Sa seroze vise male
izrasline gradene od masnog tkiva − appendices epiploicae.. Oko 2 cm iznad analnog otvora crijevnu
sluznicu zamijenjuje mnogoslojni plocasti epitel.Epitelne stanice cijele probavne cijevi stalno propadaju,
a zamjenjuju ih nove koje nastaju mitozom maticnih stanica.
12. Grada slinovnica ?
Egzokrine zlijezde proizvode slinus, koja u istima ima probavnu, mehanicku i zastitnu ulogu. Uz mnogo
malih zlijezda slinovnica smjestenih unutar stijnke usne supljine, postoje i tri para velikih zlijezda
slinovnica: dousna, podceljusna i podjezicna. Velike zlijezde slinovnice obavija vezivna cahura, bogata
kolagenim vlaknima. Zlijezdani dio sastoji se od dvije vrste zlijezdanih stanica − seroznih i mukoznih te
mioepitelnih stanica.
Serozne stanice obicno izlucuju bjelancevice. Tvore acinuse.
Mukozne stanice tvore sluz.Mukozne su stanice najcesce udruzene u cjevcice (tubule).
mioepitelnih stanica je sprecavanje sirenja zljezdanih dijelova za vrijeme izlucivanja. Kontrakcijom
potiču izlučivanje.

Glandula parotis − acinusna zlijezda sa samo seoznih stanicama, luci amilazu i IgA
Glandula submandibularis − tubuloacinusna zlijezda, prevladavaju serozne stnice.luci lizozim i
laktoferin.
Glandula sublingualis − prevladavaju mukozne stanice, a serozne stanice prisutne su samo u obliku
seroznih polumjeseca. Stanice koje izgraduju polumjesece, kao i u podceljusnoj zlijezdi, izlucuju lizozim

13 Grada gusterace
Gusteraca je mjesovita i egzokrina i endokrina zlijezda koja proizvodi probavne enzime i hormone.
Stanice egzokrinog dijela koje cine acinuse sintetiziraju, pohranjuju i izlucuju enzime. proteaze,
amilazu, lipaze, fosfolipazu
Hormone sintetiziraju nakupine endokrinih epitelnih stanica − Langerhansovi otocici. Acinusna
zlijezda slica je podusnoj, no razlikuje se po tome sto nema sekretni cijevi.
14. Grada jetre ?
Jedtra je drugi po velicini organ u tijelu i najveca zlijezda. Stroma je pokrivena je Glissonovom cahurom
koje se proteze sve do portalnog prostora. Osnovna jetrena gradevna jedinica je jetreni reznjic. Oko
svakog su reznjica kieranovi portalni prostori koji sadrze portalnu venu, jetrenu arteriju, zucni kanalic i
limfne zile. Hepatociti jezre su tzrakasto smjesteni
Endotelne stanice dijeli od hepatocita isprekidana bazalna lamina i subendotelni takozvani Disseov
prostor. Sinusoide zadrzavaju i makrofage poznate kao Kupfferove stanice.U Disseovu prostoru postoje i
stanice koje pohranjuju masti nazvane Itove stanice vazne i za primanje retinoida. Arterijska krv dolazi
od jetrene arterije, dok venske prolazi od vene portae pa do donje suplje vene. Izmedu susjednih
hepatocita nalaze se zucne kapilare koji se nastavljaju u zunce kanalice (heringove kanale) i dalje sve do
zajednickog kanala s gusteracom. Jetra endokrine izlucuje albumin, protrombin, fibrinogen dok
egzokrino izlucuje zuc koja se 90 postotno reapsorbira u crijevu, a samo 10 posto nastaje u glatkom ER.

15. Grada provodnog dijela disnog sustava

Provodni dio disnog sustava sastoji se od nosne supljine, nosnog dijela zdrijela, grkljana, dusnika,
bronchia, bronchiola i zavrsnih bronchiola. Najveci dio provodno dijela oblaze viseredni cilindricni epitel,
u kojem sve stanice diraju baza lam, poznat kao respiracijski epitel.
Respiracijski se epitel sastoji od 5 stanica: Cilindricne s tepetljikama, vrcaste, cilindricne, bazalne i male
zrnate stanice. U gornjem dijelu nosne supljine se nalazi njusni epitel, a u lamini propriji nosnih skoljki
nalaze se veliki spletovi vena koji se nazivaju spuzvasta tijela. U grkljanu se nalaze vece hijaline i manje
elasticne hrskavice. Dusnik u kojem prevladava tipicni respiracijski epitel se nastavlja na primarne
bronche koji se nakon nekoliko dijeljenja nastavljaju na bronchiole koji nemaju u sluznici ni hrskavice ni
zlijezda. Respiracijski epitel zavrsava terminalnim bronchiolima koji sadrze Clarine stanice koje
vjezojatno zasticuju epitel.

16. Grada respiracijskog dijela disnog sustava

Respiracijski dio disnog sutava sastoji se od respiracijskih bronhiola, alveolarnih hodnika i alveola. U
respiracijskim bronchiolima kubicni epitel s trepetljikama prelazi u plocasti alveolarni epitel. Alveolarni
hodnici oblozeni su do krajnosti stanjenim plocastim alveolarnim stanicama. Alveolarni se hodnici
otvaraju u atrije, a svaki se atrij otvara u dvije ili vise alveolarnih vrecica. Retikulinska vlakna atrija
ialveolarnih vrecica sprijecavaju prekomjerno sirenje alveola i ostecenje osjetljivih kapilara i tankih
alveolarnih pregrada. Alveole su vrecaste izbocine respiracijskih bronhiola, alveolarnih hodnika i
alveolarnih vrecica. U njima se kisik i ugljicni dioksid izmjenjuju izmedu zraka i krvi. Alveolarne stijenke
odjeljuju dvije susjedne alveole pa se zato naziva interalveolarna pregrada u kojoj su smjestene
kapilare, elasticna i kolagena vlakna, medustanicni matriks i stanice. Zrak u alveolama odvojen je od
krvi u kapilarama trima sastojcima koji zajednicki cine barijeru krv−zrak( citoplazma alveolarnih
stanica, spojene bazalne lamine i citoplazma endotelnih stanica). Povrsinu alveola pokrivaju plocaste
alveolarne stanice ili stanice tipa 1 izmedu kojih se nalaze stanice tipa 2 koje luce plucni surfaktnant
koji je vazan za smanjenje povrsinske napetosti alveola.

17. Grada koze ?

Koza je najtezi organ u tijelu. Sastoji se od epidermisa, epitelnog sloja ektodermalnog podrijetla i
korijuma(dermisa) sloja vezivnog tkiva mezodermalnog podrijetla.
Prema debljini epidermisa razlikujemo debelu i tanku kozu.
Epidermalni su derivati dlake, nokti, zlijezde znojnice i zlijezde lojnice, Ispod korijuma nalazi se
potkozno tkivo. Ono moze sadrzavati reznjice masnog tkiva, panniculus adiposus.
Melanin, pigment koji nastaje i pohranjuje se u stanicama epidermisa, stiti tijelo od djelovanja UV
zraka.
Epidermis je sastavljen od orozenog mnogoslojno plocastog epitela, ali sadrzava i tir posebne, manje
brojne vrste stanica: melanocite, Langerhansove stanice i Merkelove stanice. Orozene epitelne stanice
nazivaju se keratinociti. Epidermis ima 5 slojeva: temeljni, nazubljeni, zrnati, svijetli i roznati. Sinteza
melanina zbica se u melanocitima. Korijum se sastoji od papilarnog(rahlog) i retikularnog (gustog)
tkiva. Potkozno tkivo sastoji se od rahlog vezivnog tkiva koji labavo povezuje kozu s njezinom
podlogom i cesto sadrzava nakupine masnih stanica. U epidermisu se nalaze zivcani zavrsetci
(Ruffinijevi zavrsetci), a u dermisu ucahureni i slobodni receptori (Vater− Pacinijeva, Meissnerova i
Krauseova tjelesca

18. Grada dlake

Dlaka je orozena tvorba nastala od uvrnuca epidermisa, a na njezin rast jako udjecu spolni hormoni i
hormoni nadbubrezne zlijezde i stitnjace.
Svaka dlaka izrasta iz uvrnuca epidermisa, folikula dlake, koji u razdoblju rasta ima zavrsno
prosirenje(bulbus dlake). Na dnu bulbusa nalazi se papila dlake, koja sadrzava kapilarnu mrezu bitnu za
 odrzavanje folikula. Prestanak pritjecanja krvi ili gubitak vitalnosti papile dlake uzrokuje propadanje
folikula. Korijen dlake cine epidermalne stanice koje obuhvacaju papilu. Iz njega izraste stabljika dlake,
koja strsi iznad povrsine koze. Dlaka je gradena od srzi,kore i kutikule dlake. Folikul dlake od korijuma
odvaja stalkasta membrana, a na vezivnu ovojnicu od korijuma su vezani misici podizaci dlake.

19. Grada bubrega

Bubreg se sastoji od konkavnog medijalnog ruba na kojem jehilus u kojeg ulaze zivci, krvne i limfne zile
te izlazi mokracovod i konveksog lateralnog dijela. Glavni su mu dijelovi bubrezna nakapnica, dva do tri
velika bubrezna vrca od kojih polazi nekoliko malih ogranaka − malih bubrezni vrcevi. Bubreg se dijeli na
srzni dio (unutarnji) i koru (vanjski). U srzi se nalazi 10 − 18 srznih piramida od kojih u koru odlaze srzni
tracci. Osnovna funkcionalna jedinica bubrega je nefron kojeg cine: bubrezno tjelesce, proksimalni
zavijeni kanalic, tanki i debeli krak Henleove petlje, distalni zavijeni kanalic i sabirne cjevcice i cijevi.
Bubrezno se tjelesce sastoji od Bowmanove cahure sa parijetalnim i visceralnim listom i klupka krvnih
kapilara (glomerul). Oko unutrasnjeg visceralnog lista se nalaze brojni podociti, a izmedu njih i
fenestriranih endotelnih stanica nalazi se debela bazalna membrana gradena od lamine dense i lamina
rara. Endotelnim stanicama i podocitima glomerularne kapilare prikljucuju se i mezangijske stanice
kojekao receptori angiotenzina 2, natriuretskog cimbenika i vazni su za kontrakciju te endocitozu.
Proksimalni i distalni zavijeni kanalici pokriveni su jednoslojnim kubicnim epitelom i vazni su za izmjenu
tvari i iona.
U Henleovoj petlji prevladava jednoslojni plocasti epitel.

Jukstamedularni neuroni imaju duge Henleove petlje koje su vazne za gradijet hipertonicnosti. Iz
distalnih zavijenih kanalica mokraca ulazi u sabirne cjevcice, koje se udruzuju u vece ravne sabirne
cijevi. Priblizavajuci se vrhovima piramida, one se postepeno prosiruju. Kubicni epitel iz cjevcica
postepeno prelazi u cilindricni na putu prema cijevi.

Pločasti ide u kubični ili niski cilindrični onda on u kubični koji opet bude cilindrični.

20. Grada donjeg urinarnog sustava

Donji se dio urinarnog sustava sastoji od mokracnog mjegura i mokracnih putova. Prije samog
mokracnog mjehura nalazi se mokracovod izgraden od prijelaznog epitela u unutrasnjem sloju, dobro
prokvljenog vezivnog tkiva, sloja glatkog misica i vezivnog tkiva u vanjskom sloju.
U mokracnom se mjehuru nalazi prijelazni epitel koji na putu prema mokracnoj cijevi prelazi u
viseredni cilindricni epitel i kasnije u mnogoslojni plocasti epitel.
Mokracna cijev muskarca ima vise dijelova, prostaticki, membranski i spongiozni dok je zenska duga
oko 4−5 cm i njezin srednji dio okruzuje vanjski voljni sfinkter od skeletnih misicnih vlakana

21. Grada hipofize

Hipofiza ili pituitarna zlijezda lezi u udubili klinaste kosti nazvanoj tursko sedlo. Hipofiza je povezana s
hipotalamusom na bazi mozga. Ona se razvija dijelom od ektoderma usne supljin, a dijelom od zivcanog
sustava i zbog toga se dijeli na neurohipofizu i adenohipofizu. One su sijedinjene ali razlicitih funkcija.

Neurohipofiza je sastoji od pars nervoza koji je veci dio i manjeg dijela, infundibuluma ili drska (koji se
sastoji od stabla i eminencije medijane).
 Adenohipofiza je podijeljena na tri dijela: najveci dio,pars distalis, pars tuberalis i pars intermedia.
Hormoni koje luci adenohipofiza su somatotropin, prolaktin, folikulostimulirajuci hormon, tireotropin i
kortikotropin.

Neurohipofiza se sastoji od aksona neurosekrecijskih neurona koje luce oksitocin i antidiuretski hormon.
Neurosekretna zrnca koja se prenose u pars nervosa cine nakupine poznate kao Herringova tjelesca.
Aksoni otpustaju zrnca u brojne fenestrirane kapilare u pars nervosa i dalje u optok. Premda se
neurohipofiza najvecim dijelom sastoji od aksona hipotalamickih neurona, oko 25% njezina volumena
cine specificne obilno razgranjene glija− stanice nazvane pituiciti.

22. Građa nadbubrežne žlijezde

Nadbubrežna žlijezda je parni organ, smješten na gornjem polu bubrega, uložena u masno tkivo. Na
površini se nalazi čahura gra6ena od gustog vezivnog tkiva, ispod se nalaze 2 sloja žlijezdanog tkiva− kora
(žuti periferni sloj) te srž (crvenkasto−sme6i središnji sloj). Kora potječe od mezoderma potrbušice, a srž
od stanica neuralnog grebena. Krv dolazi putem gornje, srednje i donje nadbubrežne arterije. Arterije
ispod čahure čine supkapsularni arterijski splet. Iz supkaspularnog arterijskog spleta odlaze arterije
čahure (kapsularne arterije), arterije kore (kortikalne arterije) i arterije srži (medularne arterije). Krv
odlazi putem nadbubrežne vene. Srž prima arterijsku krv putem medularne arterije i vensku krv putem
kortikalne arterije. Kapilare su fenestrirane (zona glomerulosa i zona reticularis) i sinusoidne (zona
fasciculata i srž).
Kora se sastoji od tri neoštro ogranične i različito debele zone u kojima su stanice karakteristično
raspore6ene. Prva je zona glomerulosa. U njoj se nalaze okrugle nakupine epitelnih stanica (glomeruli).
Epitelne stanice imaju okruglu, tamnu i jasno vidljivu jezgru. Druga je zona fasciculata. U njoj se nalaze
pravilni tračci (fasciculi) epitelnih stanica usmjerenih okomito na površinu žlijezde. Citoplazma epitelnih
stanica je mrežasta tj. prožeta vakuolama u kojima se nalaze kapljice lipida. Te stanice se zbog takvog
izgleda nazivaju i spongiociti. Treca je zona reticularis. U njoj se nalaze nepravilni tračci epitelnih stanica
koji tvore mrežu. Stanice su manje od nego u prethodnim zonama i sadržavaju brojna velika zrnca
pigmenta lipofuscina tanice kore nadbubrežne žlijezde sintetiziraju i izlučuju steroidne homrone po
potrebi (mehnizam egzocitoze)

23. Gra6a štitne žljezde i epitelnih tjelešaca

ŠTITNA ŽLIJEZDA
Štitna žlijezda (tireoidna žlijezda) nastaje od endoderma kranijalnog dijela probavne cijevi. Anatomski se
dijeli na dva dijela povezana suženjem (isthmusom). Tkivo štitne žlijezde izgra6uju folikuli koji u lumenu
sadržavaju želatinoznu tvar, koloid. Folikularne stanice mogu biti pločate, kubične ili niske cilindrične.
Obavijena je čahurom od rahlog vezivnog tkiva. Gusta mreža krvnih i limfnih kapilara okružuje folikule.
Endotelne stanice su fenestrirane (prijelaz hormona u krvotok). Glavni regulator anatomskog i
funkcionalnog stanja štitne žlijezde je TSH koji potiče sintezu hormona, izaziva pojačan porast
folikularnog epitela te smanjenje folikula i količine koloida u njima. Posebna vrsta stanica u štitnoj
žlijezdi jesu rafolikularne ili C−stanice(vese i slabije obojene od folikularnih stanica,
imaju malo hrapaveER, dugaške mitohondrije i velik GK) koje mogu biti uključene u folikularni epitel i
čine odvojnene nakupine izme6u folikula. Izlučuju hormon kalcitonon koji smanjuje razinu kalcija u
krvi.
EPITELNA TJELEŠCA
Epitelno tjelešce (paratireoidna žlijezda) nastaje od ždrijelne vrece (gornje od četvrte, a donje dvije od
trece). Mogu se naci u medijastinumu gdje leže uz timus (donja ep tjelšca i timus od iste ždrj vrede).
Svako epitelno tjelešce uloženo je u čahuru od vezivnog tkiva, koja u žlijezdu šalje pregrade. Parenhim
epitelnih tjelešaca sastoji se od dvije vrste stanica: glavnih i oksifilnih. Glavne stanice su male stanice s
blijedom citoplazmom. Sadržavaju nepravilna sekretna zrnca koja sadržavaju PTH. Oksifilne stanice
višekutnog su oblika i vece su od glavnih stanica.
24. Gra6a testisa i prostate
TESTIS
Testis je parni muški spolni i endokrini organ. Obavijen je ovojnicom,tunica albuginea, koja je gra6ena
od gustog vezivnog tkiva. U gornjem dijelu stražnjeg ruba testisa se vezivni tračci me6usobno spajaju
gdje oblikuju vezivnu tvorbu mediastinum testis. Mediastinum testis se nastavlja u hilus testisa gdje u
testis ulaze krvne žile, limfne žile i živci, a iz testisa izlaze izvodni kanalici testisa. U rahlom vezivnom
tkivu se nalaze krvne žile, limfne žile, živci, različite vrste stanica i intersticijske (Leydigove) stanice.
Vezivni tračci dijele testis na režnjice. Režnjic se sastoji od parenhima (sjemenih kanalica) i strome.
Sjemenski kanalici koji se nalaze u testisu se sastoje od tri sloja. Prvi, unutarnji sloj se kod zavojitih
kanalica naziva zametni ili sjemeni epitel, a sastoji se od potpornih ili Sertolijevih stanica i stanica koja
čine spermatogenetsku lozu, dok se kod ravnih kanalica sastoji od jednoslojnog kubičnog ili
cilindričnog, a kod mreže kanalica od jednoslojnog pločastog ili kubičnog. Drugi, srednji sloj se naziva
bazalna membrana (bazalna lamina iz prvog sloja i retikularna lamina iz treceg sloja). Treci, vanjski sloj
se naziva tunica propria, a sastoji se od dva podsloja od kojih je unutarnji bogat i miofibroblastima i
fibroblastima, a vanjski bogat samo fibroblastima (miofibroblasti imaju sposobnost kontrakcije). Prvi sloj
je parenhim, dok je treci sloj stroma.
PROSTATA
Prostata je neparni muški spolni organ koji spada u pridružene spolne žlijezde. Sastoji se od parenhima,
strome i čahure. Parenhim se sastoji od 30 do 50 razgranjenih tubuloalveolarnih žlijezdi. Žljezdani epitel
je jednoslojan kubičan ili višeredan cilindrični epitel. Stroma se sastoji od veziva i glatkih mišicnih
stanica. Čahura se sastoji od dva sloja: unutarnji (glatke mišicne stanice) i vanjski (vezivno tkivo).
Odvodni kanali prostate se otvaraju u mokracnu cijev koja prolazi kroz prostatu. Prostata sadržava tri
jasne zone. Središnja zona čini oko 25% žlijezde, prijelazna zona čini oko 5% žlijezde(benigne
hiperplazije), dok periferna zona čini 70% žlijezde. U lumenu žlijezda prostate često se nalaze prostatični
kamenci ili corpora amylacea (nepoznato značenje). Bulbouretralne žijezde nalaze se proksimalno
odmembranskog dijela mokracne cijevi te izlučuju sluz koja služi kao sredstvo za podmazivanje
mokracne cijevi.

25. Gra6a muških odvodnih spolnih kanala

Odvodni spolni kanali služe za odvod spermija od testisa do otvora penisa. To su ductus epididymidis,
sjemenovod i mokracna cijev.
Ductus epididymidis je vrlo zavijena cijev koja s okolnim vezivnim tkivom i krvnim žilama čini tijelo i rep
epididimisa. Obložen je višerednim cilindričnim epitelom koji leži na bazalnoj lamini okruženoj glatkim
mišicnim stanicama. Glatke mišicne stanice svojim peristaltičkim konstakcijama pomažu pomicanje
spermija duž kanala. Slobodna površina cilindričnih stanica ima duge, razgranane, nepravilne mikrovile −
stereocilije. Epitel sudjeluje u fagocitozi i probavi rezidualnih tjelešaca koja se odbacuju tijekom
spermatogeneze .
Sjemenovod je ravna cijev s debelom mišicnom stijenkom koja se proteže od epididimisa do
prostatičkog dijela mokracne cijevi. Ima uzak lumen i debeli sloj glatkog mišicja. Sluznica tvori uzdužne
nabore i u najvecem dijelu je prekrivena višerednim cilindričnim epitelom sa stereocilijama. Lamina
proprija bogata je elastičnim vlaknima, a debeli mišicni sloj sastoji se od unutrašnjeg i vanjskog uzdužnog
sloja koji su odijeljeni kružnim slojem.
Sjemenovod tvori dio sjemenske vrpce koja još sadržava arteriju testisa, pleksus pampiniformis i živce.
Ima ampullu gdje je epitel deblji i vrlo nabran, na njezinom završnom kraju, kanalu se priključuje
sjemenski mjehuric i zajedno tvore ductus ejaculatorius. Mišicni sloj završava nakon ampule.
Mokracna cijev povezuje mokracni mjehur s vanjskim spolovilom. Dijelovi muške uretre su ostium
urethrae internum, pars prostatica odvodni kanal prostate, verumontanum sa utriculusom
prostaticusom(nepoznata funkcija) i ejakulacijskim kanalima; prijelazni epitel, pars membranacea
mnogoslojni ili višeredni cilindrišni epitel, oko tog dijela je sfinkter od skeltenih mišidnih vlakana−vanjski
sfinkter, pars spongiosa u spužvastom tijelu penisa; epitel višeredan i cilindrišan s dijelovima
mnogoslojnog plošastog epitela; distalno − fosa navicularis i ostium urethrae externum.
Littreove žlijezde − mukozne žlijezde duž cijele mokracne cijevi, ali vecinom u spong.dijelu.

26. Gra6a jajnika

Jajnik je parni organ oblika badema dug cca 3 cm, širok 1,5cm, a debeo 1cm. Površina jajnika prekrivena
je jednoslojnim pločastim ili kubičnim epitelom potrbušice. Ispod njega je sloj gustog vezivnog tkiva,
tunica albuginea, koja jajniku daje bjelkastu boju. Ispod tog sloja je kora u kojoj se nalaze jajni folikuli s
oocitama uklopljeni u vezivno tkivo kore − stromu. Stroma je gra6ena od fibroblasta vretenasta oblika,
koji na hormonske podražaje odgovaraju drugačije od ostalih fibroblasta. Srž je smještena u
unutrašnjosti i sadržava gustu mrežu krvnih žila unutar rahlog vezivnog tkiva.

27. Gra6a maternice i rodnice

MATERNICA
Maternica je neparni ženski spolni organ čiji su dijelovi fundus uteri (najproksimalniji dio maternice),
corpus uteri, isthmus uteri (prijelazni dio maternice izme6u tijela i grlica), cervix uteri (najdistalniji dio
maternice). Stijenku maternice čine seroza ili adventicija (ovisno o dijelu maternice), miometrij te
endometrij.
Najdeblji sloj je miometrij koji je gra6en od snopova glatkih mišicnih stanica odijeljenih vezivnim tkivom
raspore6enih u 4 neoštro ograničena sloja (1. i 4. sloj usmjereni su uzdužno; srednji slojevi sadržavaju
vece krvne žile) Tijekom trudnoce ovaj sloj prolazi kroz procese hiperplazije (povecanja broja glatkih
mišicnih st) i hipertrofije (povecane veličine stanica).
Endometrij se sastoji od jednoslojnog cilindričnog epitela (stanice s trepetljikama i jednostavne
cilindrične stanice) i lamine proprije u koju su uložene tubulusne žlijezde. Može se podijeliti u dvije zone:
zona basalis (dublja) i zona functionalis (površnija). Zona functionalis odbacuje se tijekom menstruacije,
a zona basalis ostaje i služi za obnavljanje endometrija. Arkuatne arterije teku kroz miometrij. Od njih se
odvajaju dvije vrste arterija za opskrbu endometrija: ravne arterije (za zonu basalis) i spiralne arterije
(za zonu functionalis). Vrat maternice je donji, cilindrični dio maternice. Epitel je jednoslojan cilindričan i
izlučuje sluz. Ima malo glatkih mišicnih stanica i sastoji se vecinom od gustog vezivnog tkiva.
Vanjskastrana cerviksa koja strši u lumen rodnice obložena je mnogoslojnim pločastim epitelom u
sluznici. Mukozne cervikalne žlijezde koje se obilno granaju, proliferiraju u trudnodi i izlučuju vikozniju
sluz. Ta se sluznica ne mijenja tijekom menstruacijskog ciklusa.
RODNICA
Rodnica je ženski spolni organ. Njezina stijenka ne sadržava žlijezde i sastoji se od 3 sloja: tunica mucosa
l. epithelialis (mnogoslojni plošasti epitel) i l. propria, tunica muscularis i tunica adventitia. Sluz koja
se nalazi u lumenu rodnice potječe od žlijezda u vratu maternice (cervikalne žlijezde). Epitelne stanice
rodnice nakupljaju mnogo glikogena koji nakon ljuštenja tih istih stanica dospijeva u lumen rodnice.
Bakterije rodnice razgra6uju glikogen pri čemu nastaje mliječna kiselina koja je odgovarna za niži pH
rodnice.

28. GRAÐA MLIJEČNE ŽLIJEZDE

Prije puberteta mlijecne zlijezde sastoje se od odvodnih kanala s nekoliko ogranaka (ductuli lactiferi) i
njihovih zavrsnih prosirenja (sinus lactiferus). Dojke se tijekom puberteta povecavaju zbog nakupljanja
masnog i vezivnog tkiva i grananja odvodnih kanalica pod utjecajem izlučivanja estrogena jajnika. Na
krajevima najmanjih kanalica razvije se žljezdani režanj (lobus). Sastoji se od nekoliko kanala koji se
ulijevaju u terminalni kanal. Blizu otvora na bradavici. Blizu otvora na bradavici glavni odvodni kanali
proširuju se u sinuse koji su obloženi mnogoslojnim pločastim epitelom koji prelazi u mnogoslojni
cilindrični ili kubični epitel. Odvodni kanali obloženi su jednoslojnim kubičnim epitelom. U vezivnom
tkivu koje okružuje alveole ima plazma stanica koje izlučuju imunoglobuline koji se prenose
novoro6enčetu. Tijekom menstruacijskog ciklusa umnažaju se epitelne stanice kanalica i veca hidratacija
vezivnog tkiva uzrokuje povecanje dojki.
Prsna bradavica (mammila) izvana je prekrivena oroženim mnogoslojnim pločastim epitelom koji se
nastavlja na epidermis. Sadržava mnogo živčanih završetaka. Okruglo područje oko bradavice naziva se
areola koja tijekom trudnoce potamni, nakon poroda posvijetli ali se ne vraca u prvobitnu boju. Epitel
bradavce leži na sloju vezivnog tkiva bogatog glatkim mišicnim stanicama koje su oko glavnih odvodnih
kanala raspore6ene kružno a na mjestu gdje kanali ulaze u bradavicu uzdužno.

29. VANJSKA OČNA OVOJNICA (TUNICA FIBROSA)

Stijenka očne jabučice: vanjska očna ovojnica− bjeloočnica + rožnica
srednja očna ovojnica- uvea (žilnica, cilijarno tijelo, šarenica)
unutrašnja očna ovojnica− živčano tkivo(mrežnica)
Najveci dio vanjske očne ovojnice čini bjeloočnica (sclera) koja se sastoji od gustog vezivnog tkiva i
osnovne tvari sa malo fibroblasta. Njena vanjska površina episclera povezana je sa Tenonovom čahurom
(sloj gustog vezivnog tkiva). Izme6u Tenonove čahure i bjeloočnice je Tenonov prostor koji omogucuje
okretanje očne jabučice. Izme6u bjeloočnice i žilnice nalazi se lamina suprachoroidea (rahlo vezivno
tkivo sa melanocitima, fibroblastima i elastičnim vlaknima). Prednju 1ƒ6 očne jabučice čini rožnica
(cornea). Sastoji se od 5 slojeva: epitel, bowmanova membrana, stroma, Descementova membrana,
endotel. Epitel rožnice je neorožen mnogoslojan (5−6 slojeva) pločast, obnavlja se svakih 7 dana. Rožnica
je najbolje opskrbljeno tkivo u tijelu što se tiče osjetnih živčanih vlakana.
Korneoskleralni spoj (limbus) je prijelazno područje izme6u kolagenskih vlakana bjeloočnice i rožnice.
Dobro je prokrvljen, njegove krvne žile imaju veliku ulogu u upali rožnice. U poručju limbusa stroma čini
mrežu trabekula izme6u kojih se nalaze nepravilni prostori obloženi endotelom moji se oztvaraju u
Schllemov kanal koji odvodi očnu vodicu iz prednje očne sobice u sustav venskih sinusa lubanje.
30. SREDNJA OČNA OVOJNICA (UVEA, UVEALNI TRAKT)
ŽILNICA−jako prokrvljena, od rahlog vezivnog tkiva, izmedu krvnih zila ima mnogo fibroblasta,
makrofaga, limfocita, melanocita koji joj daju crnu boju. U njenom unutrašnjem sloju nalazi se splet
kapilara choriocapillaris koji ima važnu ulogu u prehranjivanju mrežnice. Bruchova membrana odjeljuje
koriokapilarni sloj od mreznice. Očna papila područje je gdje očni živac ulazi u očnu jabučicu. Izme6u
žilnice i bjeloočnice nalazi se lamina suprachoroidea, rahlo vezivno tkivo bogato melanocitima
CILIJARNO TIJELO− nastavlja se na žilnicu u razini lece, njegova jedna strana dodiruje staklasto tijelo,
druga je srasla s bjeloočnicom, a treca je slobodna i okrenuta prema stražnjoj očnoj sobici i leci.
Najvecim dijelom izgra6uje ga cilijarni mišic okružen rahlim vezivnim tkivom s mnogo elastičnih vlakana
krvnih žila i melanocita. Cilijarni mišic sastoji se od dva snopa glatkih mišicnih stanica koji se naprijed
hvataju za bjeloočnicu. Njegovo djelovanje važno je za akomodaciju oka.
CILIJARNI NASTAVCI− izdanci cilijarnog tijelačiju sredinu čini rahlo vezivno tkivo s fenestriranim
kapilarama pokriveni dvoslojnim cilindričnim epitelom. Od njih polaze tanka zonularna vlakna koja se
hvataju za čahuru lece i održavaju lecu na njenom mjestu.
ŠARENICA (IRIS)-prednji dio srednje ocne ovojnice koji djelomicno prekriva lecu i ostavlja u sredini otvor
zjenicu (pupilla). Prednja povrsina je neravna i nepravilna, cini je isprekidani sloj pigmentnih stanica i
fibroblasta. Glatka stražnja strana pokrivena je sa dva sloja epitelnih stanica. Unutrasnji epitel jako je
pigmentiran, stanice vanjskog epitela su izmjenjene i u svom bazalnom području imaju radijalno
usmjerene jezičaste izdanke koji se preklapaju i oblikuju musculus dilatator pupilllae (simpatička
inervacija). Snopovi glatkih misicnih stanica rasporedenih kruzno oko pupilarnog ruba cine musculus
sphincter pupillae (parasimpatička inervacija)
LECA− bikonveksna tvorba sa velikom elasticnosti, s godinama postaje tvr6a i povecava se, ima 3 dijela;
lecna čahura,lecni epitel, lecna vlakna
Lecna čahura−Bogata ugljikohidratima, okružuje lecu, obavija vanjsku površinu epitelnih stanica, debela
bazalna membrana od kolagena tipa 4 i glikoproteina
Lecni epitel −Sastoji se od jednog sloja kubičnih epitelnih stanica koji je samo na prednjoj površini,
spojene sa lecnim vlaknima
Lecna vlakna −Tanke spljoštene tvorbe nastale diferencijacijom stanica lecnog epitela,nastaju cijeli
život, postupno manjom brzinom, ispunjene bjelančevinom iz skupine kristalina. Lecu na mjestu drže
zrakasto raspore6ena vlakna koja čine zonulu. Sudjeluju u akomodaciji oka
Staklasto tijelo
Ispunjava šupljinu očne jabučice iza lece, prozirni gel (99% voda, malo kolagena i hijaluronske kiseline)

31. UNUTRAŠNJA OČNA OVOJNICA (MREŽNICAƒRETINA)

Oblaže očnu jabučicu iznutra, sastoji se od dva dijela, stražnji dio je osjetljiv na svijetlo, prednji nije,
prednji dio kao epitel prekriva unutrašnju stranu cilijarnog tijela i šarenice. Mrežnica nastaje od
prozencefalona
Pigmentni epitel graden je od cilindricnih stanica s bazalno smjestenom jezgrom
Funkcionalni dio mreznice sastoji se od:
Vanjski sloj- cunjici i stapici
Srednji sloj−bipolarni neuroni
Unutrasnji sloj−ganglijske stanice
Aksoni koje ganglijske stanice salju u mozak se udruzuju u vidnoj papili i tvore vidni živac
Štapici su tanke izduzene stanice koje se sastoje od dva dijela. Vanjski fotosenzitivni dio se sastoji od
spljoštenih membranskih diskova. Vanjski odsječak je odijeljen od unutarnjeg suženjem. Unutarnji je
bogat glikogenom i ima brojne mitohondrije (energija potrebna za percepciju svjetla). Spljošteni diskovi
sadržavaju vidni purpur ili rodopsin koji pod utjecajem svijetla poblijedi i tako potakne vidni
podražaj.Štapici se aktiviraju kod slabog svijetla u sumraku i nocu.
Čunjici su izduženi neuroni gra6eni slično kao štapici samo njihovi vanjski odsječci sastoje od
membranskih diskova koji nastaju kao uvrnuca stanične membrane i novonastale bjelančevine se
ravnomjerno rasporede po cijelome vanjskom odsječku. Svaka od 3 vrste sadržava jodopsin koji je
najosjetljiviji u crvenom, zelenom i plavom dijelu spektra. Osjetljivi su na vrlo jako svijetlo i omogucuju
bolju oštrinu.
Sloj bipolarnih stanica sastoji se od dvije vrste:
Difuzne bipolarne stanice
Monosinaptičke bipolarne stanice
Ganglijske stanice−tipične živčane, imaju bazofilnu Nisslovu tvar
Druge vrste stanica: horizontalne, amakrine, potporne
Papila vidnog živca ili slijepa pjega je mjesto mrežnice bez receptora

33. UNUTRAŠNJE UHO

Čine ga dva labirinta: koštani labirint u kojem je smješten membranski
Polukružni kanali izrastaju iz utrikulusa, pužnički kanal iz sakulusa
Eptel se diferencira u osjetna područja: makule, kriste, Cortijev organ
Koštani labirint sastoji se od šupljina u sljepoočnoj kosti. U sredini je predvorje ili vestibulum u kojem su
sakulus i utrikulus. Iz njegovog stražnjeg dijela izlaze tri koštana polukružna kanala
Pužnica sadržava pužnički kanal, 2,5 puta je zavijena oko spužvaste koštane osnove (modulus) u čijim su
šupljinama izdanci stanica akustičke grane 8. moždanog živca. Spiralni koštani greben lamina spiralis
ossea se proteže kroz sve zavoje. Koštani labirint je ispunjen perilimfom a membranski labirint
endolimfom