Professional Documents
Culture Documents
Bračna pravila
Srpske pravoslavne
crkve
BRAČNA PRAVILA
Beograd 1994.
ŠTAMPANO IZDANjE:
Član 1
Pravoslavni brak je sveta tajna po kojoj se dva lica raznoga pola, na način propisan Crkvom (§
2), vezuju doživotnom duhovnom i telesnom vezom, radi potpune životne zajednice i rađanja i
vaspitanja dece.
Član 2
Lica koja stupaju u brak moraju u pravoslavnom hramu, pred nadležnim sveštenikom i pred
najmanje dva svedoka, izjaviti svoju slobodnu volju da stupe jedno s drugim u brak, a
sveštenik utvrđuje ovu vezu crkvenim obredom (§§ 36 i 66).
Član 3
Lica koja stupaju u brak moraju ispuniti uslove propisane u § 11, da bi brak važio.
Bitni nedostatci u bračnim uslovima čine smetnje označene u §§ 12, 13, 27 i 33, a nebitni
čine bračne zabrane označene u § 37.
Član 4
Da li su ispunjeni bračni uslovi i da li ima kakve smetnje i zabrane, ceni se po času sklapanja
braka (§§ 2, 36 i 64).
Činjenice koje bi se javile posle sklapanja braka ne utiču na važnost toga braka.
Član 5
Ništavan je onaj brak (§ 38) kod kojeg postoji kakva bračna smetnja, dogod ta smetnja ne bi
bila uklonjena i brak tim osnažen, gde je to po propisima §§ 49-52 moguće.
Ako postoje bračne zabrane (§ 37), brak je valjan ali nedozvoljen i zbog toga povlači crkvenu
kaznu (§ 53).
Član 6
Lice, koje u času sklapanja braka nije znalo da tome braku nedostaje kakav bračni uslov ili da
postoji kakva bračna smetnja, smatra se nevinim bračnim licem.
Bračno lice, njegov zastupnik po zakonu i svedoci venčanja ako bi po stavu prvom ovog
paragrafa bili krivi što je sklopljen ništavan brak, kazniće se za crkvenu krivicu, pored krivične
odgovornosti za dela iz §§ 190, 191 i 192 Krivičnog zakonika SFRJ.
Član 7
Bračni drugovi ne mogu među sobom punovažno ugovoriti ništa što bi se protivilo biću i
obliku braka (§§ 1 i 2).
Član 8
Dok se ne dokaže protivno, uzima se da je brak valjano sklopljen, da su svi bračni uslovi
ispunjeni, da bračnih smetnja nema, da brakorazvodni uzroci ne postoje, da bračni drugovi
nisu znali za nedostatak bračnih uslova ili za postojanje bračnih smetnji.
Član 9
Član 10
II POSTANAK BRAKA
A) Bračni uslovi
Član 11
B) Bračne smetnje
1) Lične smetnje
Član 12
4) dvorodno srodstvo do trećeg stepena zaključno, kao i srodstvo između dva brata i dve
sestre;[4]
6) srodstvo iz vanbračnog rođenja u pravoj liniji bez obzira na stepen srodstva, a u pobočnoj
liniji do trećeg stepena zaključno;
7) postojeći brak;
9) razlika vere;
13) doživotna zabrana stupanja u brak na osnovu zakona ili pravosnažne presude.
Član 13
8) razlika veroispovesti;
9) preljuba između lica koja žele stupiti u brak, izvršena za vreme dok je preljubnik živeo ne
odvojeno od svoga bračnog druga;
10) zajedničko rađenje o glavi bračnom drugu jednoga od lica koja žele stupiti u brak.
11) Starost preko 70 godina za muško i 60 za žensko, kao i razlika u godinama među
supružnicima preko 15 godina (Sin. br. 2410/Zap. 586 iz 1937.).
Član 14
Član 15
Član 16
2) između krvnih srodnika jednoga i krvnih srodnika drugoga bračnog druga (prijateljstvo).
Član 17
1) za jednog bračnog druga i krvne srodnike drugoga, po stepenu krvnog srodstva ovoga
srodnika sa drugim bračnim drugom;
2) za krvne srodnike jednoga i krvne srodnike drugoga bračnog druga, po zbiru stepena
njihova krvnog srodstva prema bračnim drugovima.
Član 18
Član 19
2) između krvnih srodnika jednog i dvorodnih srodnika drugog bračnog druga, po zbiru
stepena njihova krvnog srodstva sa jednim bračnim drugom i dvorodnog srodstva sa drugim.
Član 20
Član 21
Srodstvo po usvojenju (§ 12 t. 5 i § 13 t. 5) čini bračnu smetnju u istim stepenima kao i
duhovno srodstvo, ako je usvojenje izvršeno po propisanom crkvenom obredu.
U slučaju građanskog usvojenja čini usvojenje smetnju u istim slučajevima, u kojima je ono
smetnja po državnom zakonu.
Član 22
Stepen duhovnog srodstva i srodstva po usvojenju između dva lica računa se po broju
roćenja među njima, pri čemu se kumovanje pri krštenju i usvojenje izjednačuje sa rođenjem.
Član 23
Razlika vere (§ 12 t. 9) čini smetnju, ako jedno bračno lice pripada verskoj zajednici koja
nema tajne krštenja ili čije se krštenje ne priznaje za punovažno.
Član 24
Sveštenički čin (§ 12 g. 11) i monaški zavet (§ 12 t. 12) čine bračnu smetnju dok svešteno ili
monaško lice ne postane svetovno po odluci nadležne crkvene vlasti.
Član 25
Razlika veroispovesti (§ 13 t. 8) čini bračnu smetnju, ako jedno bračno lice pripada verskoj
zajednici čije je krštenje priznato kao punovažno u pravoslavnoj Crkvi, ali ta zajednica nije u
sastavu pravoslavne Crkve.
Član 26
Preljuba (§ 13 t. 9) čini bračnu smetnju samo ako je dokazana presudom crkvenog ili
državnog suda.
Član 27
Uklonjive bračne smetnje zbog nedostatka punovažne izjave slobodne volje za stupanje u
brak jesu:
6) prevara ili zabluda o tome da je jedno bračno lice pre braka izvršilo zločinstvo ili da nije
izdržalo dosuđenu kaznu lišenja slobode od najmanje tri godine.
Član 28
Duševno nenormalno lice ne može sklopiti brak ni u trenutcima čiste svesti (lucida intervalla).
Član 29
Otmica (§ 27 t. 2) čini bračnu smetnju, dok se odvedeno lice nalazi u vlasti otmičara i dok, po
svome oslobođenju, ne izjavi svoju slobodnu volju za stupanje u brak.
Nasilje (§ 27 t. 2) čini bračnu smetnju dok je bračno lice stvarno prisiljeno da nešto čini ili trpi
tako da se nasilju ne može odupreti; smetnja traje dok to lice, po svome oslobođenju od
nasilja, ne izjavi svoju slobodnu volju za stupanje u brak.
Član 30
Prevara ili zabluda o istovetnosti bračnog lica (§ 27 t. 3) čini bračnu smetnju samo ako se
brak hteo sklopiti sa jednim fizičkim licem a sklopljen je sa drugim.
Prevara postoji bez obzira da li ju je iz vršilo drugo bračno ili neko treće lice; zabluda postoji
bez obzira da li je nastala iz nevinog neznanja ili nepažnje.
Član 31
Prevara ili zabluda o trudnoći neveste (§ 27 t. 4) čini bračnu smetnju samo ako trudnoća
potiče od trećeg lica i ako brak nije sklopljen protivno bračnoj zabrani iz § 37 t. 1.
Član 32
Uzima se da nesposobnost za vršenje bračne dužnosti postoji i tada kad bračno lice ne može,
zbog neizlečive zarazne bolesti, vršiti bračnu dužnost bez opasnosti za život svoga bračnog
druga.
Ako je nesposobnost trajala u braku najmanje jednu godinu od časa sklapanja braka, uzima
se da je postojala još u času sklapanja braka i da je trajna.[6]
Ako je muž navršio sedamdeset godina života ili žena šezdeset godina života, nesposobnost
za vršenje bračne dužnosti ne čini bračnu smetnju.
Član 33
2) sklapanje braka bez izjave, pri venčanju, slobodne volje mladenaca da stupe u brak;
3) sklapanje braka sa izjavom mladenaca da žele stupiti u brak, no bez ikakvog bračnog
crkvenog obreda.
Član 34
2) ako je crkveni obred venčanja izvršilo lice koje nema episkopskog ili prezviterskog čina.
Član 35
Izjava slobodne volje mladenaca da stupe u brak (§ 33 t. 2) , da bi važila, mora biti određena i
bez ikakvih uslova.
Član 36
Venčanje je izvršeno u času kad sveštenik blagoslovi izjavljenu volju mladenaca (§ 35) ,
obrednim rečima: „Gospodi Bože naš, slavoju i čestiju vjenčaj ja“.
V) Bračne zabrane
Član 37
1) zabrana ženi čiji je raniji brak prestao, razveden ili poništen, da ne može stupiti u ponovni
brak pre izmaka roka od deset meseci po prestanku, poništenju ili razvodu ranijeg braka;
2) zabrana licima, koja stoje pod očinskom vlašću, tutorstvom ili starateljstvom, da ne mogu
stupiti u brak bez pristanka oca odnosno matere, tutora i staraoca ili tutorske i staralačke
vlasti, u slučajevima kad pristanak matere, tutora ili staraoca nije po državnom zakonu
dovoljan ili kad ovi svoj pristanak uskrate;
3) zabrana vojnim licima i licima kojima je po državnim zakonima potrebna dozvola nadležne
vlasti za sklapanje braka, da ne mogu stupiti u brak bez dozvole te vlasti;
4) zabrana licima osuđenim na lišenje slobode, da ne mogu stupiti u brak pre izdržane
kazne;[7]
6) zabrana licu bračno ispitanom (§ 62), da ne može stupiti u brak sa trećim licem, pre
poništenja predbračnog ispita;
7) zabrana venčanja protivno propisu Trebnika, ako nedostatci venčanja nisu takvi da čine
bračnu smetnju iz § 33;
8) zabrana venčanja u Crkvom zabranjeno vreme, na mestu koje nije određeno za venčanje ili
od nenadležnog sveštenika;
9) zabrana venčanja bez potrebnog broja svedoka, ili bez upisa u maticu venčanih ili sa
upisom koji ne odgovara propisu § 68.
1) Ništavan brak
Član 38
Brak je ništavan:
a) Poništenje braka
Član 39
3) po traženju trećega lica koje ima opravdanog interesa u pogledu na važnost nekoga braka.
Član 40
Posle prestanka bračne veze u smislu §§ 80-84, ne može se tražiti poništenje braka po
službenoj dužnosti. No nevini bračni drug (§ 6) i treća lica mogu tražiti poništenje takvoga
braka, ako dokažu opravdani interes u pogledu na važnost toga braka.
Član 41
Ako je raniji brak nevinog bračnog lica (§ 6) već prestao (§ 49 t. 1), ne može se tražiti
poništenje njegovog novog braka zbog bračne smetnje iz § 12 t. 7.
Član 42
Ako muško bračno lice nije navršilo šesnaest godina a žensko četrnaest godina života, može
poništenje braka za takvo lice tražiti njegov zastupnik po zakonu i bez pristanka toga lica. No
ako su bračna lica u času izricanja presude već navršila propisani broj godina, brak se ne
poništava.[8]
Član 43
Ne može se tražiti poništenje braka zbog smetnja iz § 13, ako je od dana venčanja prošlo
vreme od tri godine.
Član 44
Kod bračnih smetnja iz § 27 brak se može poništiti jedino po zahtevanju nevinog bračnog
druga (§ 6).
Član 45
Kad je u pitanju smetnja zbog nenormalnog duševnog stanja (§ 27 t. 1) ili prinude (§ 27 t. 2),
može se brak poništiti i po zahtevanju zastupnika po zakonu ili službenoj dužnosti duševno
bolesnog ili prinuđenog bračnog lica.
Član 46
Poništenje braka na zahtevanje bračnog druga (§ 6) može se tražiti samo ako od dana
venčanja nije proteklo:
3) u svima ostalim slučajevima iz § 27, više od tri godine, a od časa saznanja smetnje, u ovim
slučajevima, više od šest meseci.[9]
Član 47
Po prestanku ništavnog braka zbog smetnja iz § 33, poništenje može tražiti zakoniti
zastupnik ili naslednik umrlog bračnog lica, samo ako je u pitanju smetnja iz § 33 t. 1.
Član 48
Poništenje ništavnog braka čini da se poništeni brak smatra kao da nije postojao od samog
venčanja.
Ovo se ne odnosi na lica koja stupaju u sveštenički čin kao protivno kanonskim propisima
(Ap. 17 prav. i Trul. 3 prav.). (ASBr. 14/Zap. 59 iz 1953.).
Lice kome je brak poništen može stupiti u brak samo ako mu presudom stupanje u brak nije
zabranjeno.
Deca iz poništenog (ništavnog) braka smatraju se za zakonitu, ako je bar jedan bračni drug iz
toga braka bio nevin (§ 6).
Ništavnost braka prestaje, ako se brak osnaži jednom od ovih kasnijih činjenica:
3) ako lice isključeno iz crkvene zajednice (§ 12 t. 10) bude ponovo primljeno u zajednicu;
4) ako svešteno ili monaško lice (§ 12 t. 11 i 12) postane svetovno po odluci nadležne
crkvene vlasti;
5) ako bračno lice, koje je u času venčanja bilo duševno nenormalno, postane duševno
normalno, i pri punoj svesti izjavi slobodnu volju da se brak osnaži;
6) ako bračno lice, koje je bilo prinuđeno (otmicom, strahom ili nsiljem) , ili obmanuto
prevarom, ili zavedeno zabludom da izjavi svoju slobodnu volju za sklapanje braka, bude
oslobođeno od prinude, obmane ili zablude, te tada potpuno slobodno izjavi svoju volju da se
brak osnaži;
7) ako lice, osuđeno na kaznu lišenja slobode u trajanju od najmanje tri godine, bude
pomilovanjem potpuno oslobođeno od kazne ili mu kazna bude smanjena na rok manji od tri
godine;
8) ako nevino bračno lice, po saznanju bračnih smetnja iz § 27, sem slučaja nesposobnosti
za vršenje bračne dužnosti (§ 27 t. 5) , produži polno opštenje sa krivim bračnim drugom.
Član 50
Član 51
Crkvena vlast može svojim razrešenjem ukloniti jedino bračne smetnje iz § 13.
2) dvorodnog srodstva četvrtog stepena, osim slučaja braka između dva brata i dve sestre;
3) trorodnog srodstva prvog stepena;
Od ostalih bračnih smetnja iz § 13 (sem tačke pod 1) može razrešiti eparhijski Arhijerej (Sin.
br. 1006 iz 1946.).
Član 52
Razrešenje od bračnih smetnja može tražiti bračno lice, kao i njegov zastupnik po zakonu ili
službenoj dužnosti.
Razrešenje se traži svagda preko nadležnog paroha, koji o molbi za razrešenje podnosi
izveštaj sa predlogom nadležnom eparhijskom Arhijereju.
2) Nedozvoljen brak
Član 53
U slučaju narušenja bračnih zabrana (§ 37) , brak je valjan ako nema bračne smetnje, no
sveštenik, bračna lica, njihovi zastupnici i svedoci venčanja kazniće se za crkvenu krivicu po
crkvenim krivičnim propisima, pored krivične odgovornosti po državnim zakonskim propisima
(§ 87, 88 i 89 Osnovnog zakona o braku iz 1946.).
Član 54
Zabrana iz § 37 st. 1 prestaje, ako žena pre izmaka roka od deset meseci rodi, ili se posle
šest meseci lekarskim pregledom ustanovi da nije trudna.
Crkvene krivice zbog narušenja bračnih zabrana (§§ 37 i 53) zastarevaju u roku od tri godine
od časa sklapanja braka.
D) Sklapanje braka
Član 55
Za sklapanje braka nadležan je paroh one parohije kojoj pripadaju mladenci kao članovi (član
25 Ustava Srpske pravoslavne crkve).
Ako su mladenci članovi raznih parohija, nadležan je paroh one parohije kojoj pripada verenik.
Član 56
Bez pismenog ovlaštenja nadležnog paroha (§ 55), ne može sklapanje braka izvršiti drugi
sveštenik, niti se venčanje može obaviti u drugom hramu nego u parohiskom hramu nadležne
parohije.
Član 57
Paroh ne sme pristupiti sklapanju braka pre nego što se tačno uveri da ne postoji nikakva
bračna smetnja (§§ 12, 13 i 27) ili zabrana (§ 37) kod kojega od njih, odnosno među njima.
Čim paroh ustanovi da braku stoji na putu koja bračna smetnja ili zabrana, ima on o tome
izvestiti lica koja su mu se obratila za sklapanje braka, i poučiti ih u smislu § 5.
Ako je smetnja uklonjiva (§ 13) , ima nadležni paroh uputiti stranke kako da se ona ukloni.
Ako je smetnja neuklonjiva (§§ 12 i 27) , ima nadležni paroh poučiti stranke da od
nameravanog braka odustanu i predočiti im posledice §§ 38 i 59.
Član 58
Nadležni paroh, ako nađe da nameravanom braku nema smetnje ili zabrane, odnosno da su
one uklonjene, pristupiće sklapanju braka tek pošto prethodno izvrši pripreme označene u §§
60-63.
Član 59
Svešteno lice, koje pri sklapanju braka iz nepažnje propusti ustanoviti da li tome braku stoji
na putu kakva smetnja (§§ 12, 13 i 27), ili zabrana (§ 37), ili propusti izvršiti propisane
pripreme za sklapanje braka (§§ 60-63), sve to bez dobivenog razrešenja više crkvene vlasti,
ili čin venčanja ne izvrši u propisanom obliku (§§ 33, 35, 36 i 66), na određenom mestu i u
određenom vremenu (§§ 64 i 65), ili koje svesno izvrši sklapanje ništavnog braka, kazniće se
za crkvenu krivicu. (Čl. 14 i 30 Pravila i postupka za crkvene sudove SPC iz 1961.).
Isto tako kazniće se za crkvenu krivicu svešteno lice, koje propusti upisati izvršeno venčanje
po propisu ovih Pravila (§ 68) u maticu venčanih, ili koje upis u maticu izvrši neverno. (Čl. 35
Pravila i postupaka za crkvene sudove SPC. iz 1961.).
Član 60
Lica koja žele stupiti u brak, moraju nadležnom parohu, pre predbračnog ispita, predati ove
pismene isprave:
3) dozvolu oca, ili tutora i tutorske odnosno staralačke vlasti za stupanje u brak, ako stranke
stoje pod tom vlašću;
4) dozvolu nadležne državne vlasti (vojne ili druge), kod lica kojima je takva dozvola za
sklapanje braka potrebna (§ 37 t. 3);
5) sve druge isprave o uslovima koje bi propisala državna vlast za sklapanje braka u
Jugoslaviji.[11]
b) Predbračni ispit;
Član 61
Predbračni ispit vrši sveštenik stojeći pod epitrahiljem i sa krstom u ruci, postavivši mladence
jedno pored drugog, zaručnika s desne a zaručnicu s leve strane, obrnute licem k istoku,
ikonostasu, odnosno domaćoj ikoni, ako se ispit vrši u domu.
Sveštenik otpočinje obred vozglasom: BLAGOSLOVEN BOG NAŠ... AMIN. OTČE NAŠ... JAKO
TVOJE JEST CARSTVO... AMIN. Tropar hrama (ako je ispit u hramu) ili domaće slave (ako je
ispit u domu) . Kratka pouka o predstojećoj nameri bračnika. Pouka treba da je kratka,
jezgrovita i razumljiva. Posle toga sveštenik postavlja pitanja zaručniku pa onda zaručnici: da
li imaju volju za stupanje u brak i da li je ova slobodna od svake sile, straha, zablude ili
obmane, kao i da li se nisu kom drugom obećali. Posle dobijenih odgovora čita sugubu
jekteniju u kojoj se moli i za mladence: JEŠČE MOLIMSJA O MILOSTI, ŽIZNI, MIRJE,
ZDRAVIJI I SPASENIJI RABA (ime) i RABINjE (ime) NINjE ISPITANIH I K SOČETANIJU
SOGLASUJUŠČISJA. Po vozglasu blagosilja mladence časnim krstom, koji oni celivaju i čini
otpust (ASBr. 16/Zap. 22 od 15/2. maja 1948. — Glasnik službeni list SPC. god. XXVII (1946.)
, br. 5-6, str. 322).
O predbračnom ispitu sastaviće paroh zapisnik koji potpisuje on, verenici i njihovi roditelji,
odnosno staraoci, ako su još pod roditeljskom, tutorskom ili staralačkom vlašću a nisu
sobom doneli odmah i pismenu dozvolu naznačenu u § 60 t. 3. Predbračnom ispitu
prisustvuju, po pravilu, i bračni svedoci (§ 67), koji takođe potpisuju zapisnik o ispitu.
Ako stranke ne pripadaju istoj parohiji, predbračni ispit vrši paroh verenice.
Posle ispita i saslušanja verenika, uveriće se paroh i o tome da li oni imaju dovoljno znanja o
osnovnim istinama vere i da li su potpuno upućeni u učenje pravoslavne vere u pogledu bića i
svetinje braka (§ 1) kao i u pogledu prava i dužnosti bračnih lica (§§ 69-78) i poučiće ih o
tome, ako bude bilo potrebno.
Član 62
Izvršen predbračni ispit moralno obvezuje verenike na stupanje u brak u najdužem roku od 6
meseci. Ispit obavezuje na međusobnu vernost od dana ispita, te čini bračnu zabranu za
sklapanje braka s trećim licem (§ 37 t. 6).
Važnost predbračnog ispita ostaje i posle isteka šest meseci od njegovog zaključenja,
neograničeno vreme, i sve dok se nadležnim putem ne poništi. Prema tome predbračno
ispitana lica ne mogu sklopiti brak s trećim licem bez prethodno poništenog predbračnog
ispita (ASBr. 61/Zap. 31 iz 1939. — Glasnik god. XX (1939.) , br. 15-16, str. 357) .
Po sporazumu oba ili na zahtevanje jednog ispitanog lica, predbračni ispit može se poništiti.
Kao opravdani razlog za odustajanje od ispita smatra se: svaka neuklonjena bračna smetnja i
zabrana, koja bi se pokazala posle ispita; posle ispita pokazana naročita naklonost ispitanog
lica prema nekom trećem licu; trudnoća ispitanog lica s trećim, bludno ili razvratno vladanje,
pijanstvo, zarazna bolest drugog ispitanog lica ili njegovo neopravdano odlaganje venčanja
za vreme duže od šest meseci.
Za poništaj predbračnog ispita nadležan je arhijerejski namesnik (čl. 162 t. 12 Ustava Srpske
pravoslavne crkve). Poništaj se vrši po propisima za unutrašnju crkvenu upravu.
Ako ispitano lice odustane od predbračnog ispita bez opravdanog razloga, kazniće se za
crkvenu krivicu.
Član 63
Posle bračnoga ispita a pre venčanja, ima se stupanje ispitanih lica u brak oglasiti tri puta u
hramu, da bi svaki mogao prijaviti nadležnom parohu smetnje koje bi stojale na putu tome
braku.
Oglašenje vrši nadležni paroh u hramu svoje parohije, u tri nedeljna ili praznična dana koji
uzastopce dolaze, pri svršetku liturgije, pred sakupljenim vernima.
Ako su verenici iz raznih parohija, imaju se oglašenja izvršiti u obe parohije. Paroh verenice
dostaviće izveštaj o izvršenom oglašenju parohu nadležnom za venčanje, najduže u roku od
osam dana po izvršenom poslednjem oglašenju.
Oglašenje vrši paroh tako, što navodi ime, prezime, mesto rođenja, zanimanje i boravište lica
koja žele stupiti u brak, pozivajući verne da mu prijave, ako znaju, bračnu smetnju ili zabranu,
koja bi tome braku stajala na putu.
Ako se venčanje ne obavi ni za tri meseca posle poslednjeg oglašenja, ima se oglašenje
ponoviti.
Ako se povodom izvršenog oglašenja ili inače prijave parohu bračne smetnje i zabrane koje bi
smetale nameravanom braku, postupiće paroh po § 57.
3) Venčanje
a) Čin venčanja
Član 64
Venčanje vrši nadležni paroh u hramu svoje parohije, pre podne, a u dane kada to Crkva
dozvoljava.
Venčanje u hramu može se obaviti tek onda kada ženik i nevesta dostovernom ispravom
dokažu da su prethodno zaključili brak po državnim propisima (Sin. br. 1006 iz 1946. godine).
Van hrama, u drugo vreme ili u druge dane, može se venčanje izvršiti samo po dozvoli
nadležnog eparhijskog Arhijereja, osim u slučaju § 66 st. 2.
Član 65
Venčanje se ne može izvršiti u ove dane: sredom i petkom svake sedmice; od početka
božićnjeg posta do 7/20 januara; od početka siropusne do Tomine nedelje; za vreme
petrovskog i gospojinskog posta; na dan Usekovanja glave Sv. Jovana Krstitelja i na
Krstovdan.
Član 66
Za vreme rata, poplave, zaraze, a u slučaju opšte ili u slučaju smrtne opasnosti, može se
venčanje izvršiti i van hrama, u druge dane i drugo vreme dana, a propisani crkveni obred
skratiti i svesti na obred naznačen u § 36, mada se za to i nije prethodno moglo dobiti
razrešenje nadležnog Arhijereja.
Svaki takav slučaj dužan je paroh prijaviti nadležnom eparhijskom Arhijereju, radi opravdanja
(§ 59).
U slučaju da propisani obred venčanja bude usled ma kakve više sile prekinut, smatra se da je
venčanje izvršeno, ako je izvršen obred naznačen u § 36.
b) Svedoci venčanja
Član 67
g) monasi i sveštenomonasi;
d) lica lišena prava da predlažu pokretanje sudskog postupka po službenoj dužnosti (§ 127
Postupka za sudove u Srpskoj pravoslavnoj crkvi).
Izuzetno, ako se nikako nisu mogli naći drugi sposobni svedoci venčanja po § 66, mogu se
kao svedoci venčanja pripustiti i lica označena u ovome paragrafu, osim navedenih pod
tačkom a).
Izuzetno mogu se kao svedoci pri venčanju uzeti, po prethodnom odobrenju nadležnog
Arhijereja, i hrišćani nepravoslavnog ispovedanja (tač. b) ovog paragrafa).
Član 68
Odmah po izvršenom venčanju ima nadležni paroh upisati obavljeno venčanje u maticu
venčanih, koja se vodi po crkvenim propisima (Sin. br. 1006 iz 1946. god.).
Ako venčanje nije obavio nadležni paroh, nego sveštenik ovlašćen od nadležnoga paroha za
taj čin (§ 56), dužan je ovaj, paroha izvestiti o izvršenom venčanju najduže za osam dana, radi
upisa venčanja u matice i anagraf dotične parohije, sa tačnim označenjem svih pismenih
isprava, koje se odnose na ovo venčanje (§ 60).
Ako je venčanje izvršeno po § 66 st. 2, ima se to upisati u maticu, kao i navesti razlog zašto je
venčanje tako izvršeno.
Član 69
2) muž je glava porodice i ima pravo i dužnost da upravlja bračnom zajednicom, da se stara o
izdržavanju porodice;
3) žena je dužna zajednički živeti s mužem onde gde on to izabere, ukoliko to ne bi bilo
protivno zakonu i moralnim obzirima; dužna je pomagati muža u vođenju kuće i domaćih
poslova; i, naročito, posvetiti se rađanju, negovanju i vaspitanju dece. (Sin. br. 1006 iz 1946. i
ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961.).
Član 70
Bračni drugovi ne mogu jedan drugog kriviti zbog neplodnosti (nemanja ploda), ukoliko oba
vrše svoje bračne dužnosti, niti mogu jedan od drugoga zahtevati nerađanje dece.
Član 71
1) ako je zbog bolesti bračnoga lica potrebno njegovo lečenje ili oporavljanje, odvojeno od
bračnoga druga;
2) ako se radi o iskušeništvu pre polaganja monaškog zaveta jednoga bračnog druga, u
smislu § 83;
3) ako je, usled kakve više sile (elementarnih događaja ili rata) , ili usled potpune materijalne
propasti bračnih drugova, nastala potpuna nemogućnost da bračni drugovi produže bračnu
zajednicu za izvesno vreme.
U slučajevima označenim pod tačkom prvom i trećom ovoga paragrafa, ima se bračna
zajednica obnoviti, čim prestanu razlozi za odvojeni život bračnih drugova, a u slučaju tačke
druge, čim bračni drug koji se nalazi na iskušeništvu odustane od namere da položi monaški
zavet.
U slučaju, ako jedan od bračnih drutova, i posle prestanka razloga za odvojeni bračni život,
neće da uspostavi bračnu zajednicu, ni na izrični poziv svoga bračnog druga, uzima se da
postoji zlobno napuštanje bračnog druga (§ 95).
Član 72
1) pozivanja muža na vojnu dužnost, na prisilni rad po zakonu ili na izdržavanje kazne lišenja
slobode;
2) otsutnosti bračnoga lica zbog njegova službenog zaposlenja ili redovnog zanimanja,
ukoliko otsutno bračno lice održava stalnu vezu sa svojim bračnim drugom i vrši, prema
stvarnoj mogućnosti, prava i dužnosti bračnog lica (§ 69).
Član 73
Crkveni sud može odrediti ili dozvoliti odvojeni život bračnih lica samo u slučaju:
1) privremene naredbe da se bračni drugovi, u toku bračnog spora o poništenju braka, imaju
odvojiti, u smislu § 174 Postupka za sudove u Srpskoj pravoslavnoj crkvi;
2) privremene naredbe o odvajanju bračnih drugova, u toku spora o razvodu braka, u smislu
§§ 244 do 246 Postupka za sudove u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Član 74
Porodični odnos između roditelja i dece ravna se, po pravilu, po propisima građanskog
porodičnog prava, koji važe i za Crkvu.
Pored ovih dužnosti koje roditeljima propisuju državni zakoni u pogledu dece, dužni su
roditelji:
1) krstiti svoju decu u pravoslavnoj veri, u toku jednoga meseca dana po rođenju, odnosno,
čim prestanu ozbiljni razlozi koji su to sprečavali;
3) starati se da deca od malena vrše sve verske dužnosti članova Srpske pravoslavne crkve,
koje odgovaraju njihovu uzrastu;
4) starati se da se deca zaštite i sačuvaju od svih rđavih uticaja i prilika, koji bi mogli nauditi
njihovoj pravoslavnoj veri i moralu;
5) davati deci svakom prilikom dobar primer pobožnog i poštenog hrišćanskog života,
čuvanja hrišćanskih verskih svetinja, pravoslavnih obreda i običaja i poštovanja pravoslavnih
crkvenih propisa i vlasti.
a) Usvojenje
Član 75
Za crkveno usvojenje traže se, osim crkvenog obreda, još i svi uslovi koje propisuju državni
zakoni za građansko usvojenje.
Član 76
Crkveno usvojenje prestaje kad ga nadležni Arhijerej poništi, po propisima koji važe za
unutrašnju Crkvenu upravu.
Član 77
Usvojilac ima prema usvojeniku sva prava i dužnosti iz § 74, bez obzira na to da li je usvojenje
izvršeno po crkvenom obredu ili samo po propisu državnih zakona.
b) Tutorstvo i starateljstvo
Član 78
Tutor odnosno staralac ima prema svome štićeniku odnosno staraniku sva prava i dužnosti iz
§ 74.
U slučaju ako tutor ili staralac ne bi svoje dužnosti savesno vršio, dužna je Crkvena vlast
preduzeti korake kod nadležne državne vlasti da se takav tutor ili staralac smeni sa svoje
dužnosti i da se postavi drugi, koji će verske obaveze u pogledu vaspitanja dece savesno
ispunjavati.
Crkvene vlasti dužne su starati se da se deci pravoslavnih roditelja ili deci iz braka u kojem je
jedno bračno lice pravoslavne vere, deci iz braka sklopljenog u pravoslavnoj Crkvi, kao i deci
krštenoj u pravoslavnoj veri, postavljaju od nadležnih vlasti pravoslavna lica za tutore i
staraoce.
1) Opšte naređenje
Član 79
2) Uzroci prestanka
a) Smrt
Član 80
Smrću jednoga od bračnih drugova prestaje bračna veza. Preživeli bračni drug može stupiti u
novi brak, ukoliko tome ne stoji na putu bračna smetnja ili zabrana.
Srodnički odnosi iz braka ne prestaju smrću bračnih drugova. Prestanak braka smrću
ustanovljuje se upisom u maticu umrlih.
Član 81
Brak prestaje, ako nadležna državna vlast, po svojim propisima, proglasi bračno lice mrtvim.
Kao dan smrti uzima i Crkvena vlast onaj dan, koji nadležna državna vlast ustanovi za dan
smrti nekoga bračnog lica.
Član 82
Brak prestaje, ako jedno bračno lice sa pristankom svoga bračnog druga a po svojoj
slobodnoj volji položi monaški zavet. Ostavljeni bračni drug može stupiti u novi brak, ako
nema bračne smetnje ili zabrane.
Član 83
Za vreme iskušeništva, pre polaganja monaškog zaveta, žive bračni drugovi u strogoj
odvojenosti, no brak postoji sve do časa položenog monaškog zaveta.
Dogod monaški zavet nije položen, mogu se bračni drugovi predomisliti i nastaviti život u
bračnoj zajednici.
U času polaganja monaškog zaveta bračnog lica mora postojati pismeni pristanak njegova
bračnog druga na to; bez ovoga zavet ne važi.
g) Rukopoloženje za Episkopa
Član 84
Brak prestaje ako muž, sa pristankom svoje žene, bude rukopoložen za Episkopa.
Rukopoloženje za Episkopa može se, u takvom slučaju, izvršiti tek pošto žena da svoj
pismeni pristanak na to i pošto sama stupi u monaški čin u manastiru druge Eparhije.
1) Opšta naređenja
Član 85
Valjan brak može prestati, za života oba bračna druga, samo ako ga nadležni Crkveni sud
razvede pravosnažnom presudom, na osnovu brakorazvodnih uzroka naznačenih u §§ 88-
107.
Član 86
Bračni drug, čijom krivicom je nastao brakorazvodni uzrok, ne može tražiti razvod braka, osim
ako su oba bračna druga kriva.
Razvod braka može se tražiti samo dotle dok brak nije prestao (§ 79-84).
Član 87
Ne može se tražiti razvod ništavnog braka nego samo njegovo poništenje, ma se u ništavnom
braku pojavili i brakorazvodni uzroci.
2) Brakorazvodni uzroci
a) Preljuba
Član 88
Brak se razvodi zbog preljube krivicom bračnog lica koje svesno i hotimice izvrši polni snošaj
sa licem koje nije njegov bračni drug.
Član 89
1) ako žena protiv volje svoga muža, bez opravdanih razloga, napusti bračnu zajednicu i živi
od njega odvojeno, van kuće svojih roditelja ili jednoga od ovih, ili van kuće najbližih krvnih
srodnika;
2) ako žena, živeći odvojeno od muža, ma i u kući svojih roditelja ili najbližih krvnih srodnika,
provodi raskalašan ili sablažnjiv život;
3) ako muž ili žena, živeći odvojeno, drže u kući lice drugog pola, pod okolnostima koje jasno
ukazuju na preljubni odnos sa tim licem.
Član 90
Izjednačuje se sa preljubom:
1) ako muž svoju ženu hotimično navodi na preljubu ili je podvodi trećem licu ili je svesno i
hotimice izlaže telesnoj pohoti drugih lica;
2) ako jedno bračno lice stupi u novi (prividni) brak, znajući da mu ranije sklopljeni brak još
postoji.
Član 91
Zbog preljube svoga bračnog druga ne može tražiti razvod braka lice:
Ako bračno lice, posle saznanja o preljubi svoga bračnog druga, ne prekine polno opštenje sa
preljubnim drugom, uzima se da mu je oprostilo preljubu.
Svešteno lice ne može oprostiti preljubu svojoj ženi, nego je dužno odvojiti se od nje čim
sazna za njenu preljubu i smesta pokrenuti spor o razvodu braka; ako to ne učini, kazniće se
za crkvenu krivicu.
Brak se razvodi krivicom bračnog lica koje svesno, s neprijateljskom namerom, dovede u
ozbiljnu opasnost život ili telesnu sigurnost svoga bračnog druga, bez obzira na to da li je
napadaj izvršilo lično ili posredstvom trećeg lica.
Član 93
1) ako bračno lice, zatajivši svoju zarazu teškom polnom bolešću ili obmanuvši svoga
bračnog druga o prirodi te bolesti, vrši polno opštenje sa svojim bračnim drugom;
2) ako jedan bračni drug upotrebljuje protiv drugoga podmukla sredstva, za koja zna da mogu
ozbiljno škoditi zdravlju njegova bračnog druga;
3) ako jedan bračni drug svesno i hotimično propusti otkloniti od svoga bračnog druga
ozbiljnu opasnost za život ili zdravlje, za koju zna da preti njegovom bračnom drugu sa treće
strane, a on je može otkloniti bez veće opasnosti po sebe.
Neće se uzeti da postoji rađenje o glavi, ako je delo protiv života ili telesne sigurnosti
bračnoga druga izvršeno u stanju duševnog rastrojstva ili pomućenja svesti, ili ako učinilac
nije mogao shvatiti prirodu i značaj svoga dela, ili je delo učinjeno u nužnoj odbrani života ili
samo iz nehata.
Razvod zbog rađenja o glavi ne može tražiti lice koje je krivicu svome bračnom drugu
oprostilo. Uzima se da je bračno lice oprostilo krivicu svome bračnom drugu, ako je s njim
produžilo polno opštenje i po saznanju da mu je ovaj radio o glavi.
v) Hotimičan pobačaj
Član 94
Brak se razvodi krivicom žene koja hotimice pobaci svoj plod ili hotimice i trajno sprečava
svoje oplođenje. Pobačaj nije hotimičan kad se izvrši na osnovu odluke lekarske komisije, u
svrhu očuvanja života matere.
Član 95
Brak se razvodi krivicom bračnog lica koje svoga bračnog druga zlobno napusti i proživi od
njega odvojeno najmanje jednu godinu i neće, ni na poziv Crkvene vlasti, da se vrati i
uspostavi bračnu zajednicu, kroz punu dalju godinu.[12]
3) ako žena ostavi svoga muža bez njegova pristanka te mu se više ne vrati, ni na njegov
izrični poziv preko nadležnog paroha, da mu se povrati na produženje bračnog života;
4) ako su bračna lica živela odvojeno u smislu § 71 i, posle prestanka razloga navedenih u
tome paragrafu, neće jedno bračno lice da se vrati u bračnu zajednicu, ni na izrični poziv
svoga bračnog druga preko nadležnoga paroha;
5) ako bračno lice bude osuđeno na kaznu lišenja slobode od najmanje sedam godina.
Član 96
1) ako bračni drugovi žive odvojeno po dokazanom sporazumu ili se, iz poznatih okolnosti,
mora zaključiti da su se sporazumno odvojili;
2) ako je bračno lice nečovečnim zlostavljanjem ili stalnim kinjenjem nateralo svoga bračnog
druga da ga iz nevolje napusti;
Član 97
Brak se razvodi zbog nestanka lica koje je napustilo zajedničko bračno boravište i bračnu
zajednicu i udaljilo se na nepoznato mesto, te se nije povratilo na produženje bračnoga života
niti javilo svome bračnom drugu za vreme od dve godine po svome odlasku.[13]
Član 98
Bračni drug nestalog lica može tražiti razvod braka na osnovu nestanka toga lica, dogod se
za njegovo boravište ne sazna.
Ako se nestalo bračno lice ne javi, ni na poziv Crkvenog suda, kroz punu godinu dana, brak se
razvodi pod pretpostavkom smrti nestalog lica a bračnom drugu nestaloga dozvoljava se
stupanje u novi brak.
Član 99
Bračno lice koje se povratilo pošto je oglašeno za nestalo i brak njegov razveden, može
uspostaviti bračnu vezu sa svojim prvašnjim bračnim drugom, koji je sklopio novi brak s
drugim licem, samo po pristanku ovoga lica. Radi toga, oba bračna lica moraju sporazumno
tražiti da se prethodno poništi novi brak sa trećim licem (§ 12 tač. 7).
Član 100
Ako je bračni drug navodno nestaloga lica znao za boravište nestaloga pa to zatajio i na tom
osnovu dobio razvod braka, kazniće se kao preljubnik, ako bi sklopio novi brak za života tobož
nestaloga.
Član 101
Razvodu braka na osnovu nestanka bračnog druga nema mesta, ako je nestali proglašen
mrtvim od nadležne državne vlasti (§ 81).
U slučaju povratka toga lica nastaju posledice predviđene državnim zakonima i u pogledu
njegova braka koji je po § 81 prestao.
Član 102
Brak se može razvesti zbog neizlečive opake zarazne bolesti jednoga bračnog lica, ako ta
bolest potpuno onemogućuje svaku telesnu zajednicu sa zaraženim i ako dovodi u životnu
opasnost njegova bračnog druga.
Sveti arhijerejski sabor odrediće, na osnovu stručnoga mišljenja zasebnom Uredbom, koje
zarazne bolesti i pod kojim uslovima čine brakorazvodni uzrok iz ovoga paragrafa.
Član 103
Brak se može razvesti zbog neizlečivog ludila koje je nastalo kod jednog bračnog lica za
vreme braka, ako to ludilo potpuno onemoguđuje svaku telesnu i duhovnu vezu sa poludelim i
dovodi u životnu opasnost njegovog bračnog druga.
Član 104
Razvod braka zbog telesne ili duševne bolesti može se dozvoliti samo na osnovu veštačkog
mišljenja pribavljenog u brakorazvodnoj parnici po propisu §§ 148-156 Postupka za sudove u
Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Lica, proglašena za luda građanskim sudom, smatraće se kao luda i pred Crkvenim sudom,
dogod se ne dokaže protivno.
e) Moralna pokvarenost
Član 105
Brak se može razvesti zbog takve moralne pokvarenosti bračnog lica, koja potpuno
onemogućuje životnu zajednicu, dostojnu tajne braka.
2) ako stalno ne vrši bračnu dužnost iz potpune obesti, a u toku od najmanje jedne godine;
3) ako je osuđeno za zločinstvo ili prestup izvršen posle sklapanja braka i skopčan sa trajnim
gubitkom časnih prava;
4) ako namerno i stalno zlostavlja ili kinji svoga bračnog druga, ili u braku inače pokazuje
takvo stanje, koje, prema svim prilikama slučaja, čini životnu zajednicu potpuno neizdržljivom,
i sve to samo onda, ako se takvo vladanje produži za vreme od najmanje jedne godine (ASBr.
39/zap. 51 iz 1956.).
U slučajevima naznačenim u ovom paragrafu može se presuda o razvodu braka doneti samo
jednoglasnim zaključkom sudskog veća.
Član 106
Razvod braka na osnovu § 105 st. 3. ne može tražiti bračno lice, koje je svoga bračnog druga
samo navelo ili podstreknulo na kažnjivo ili nemoralno delo, ili ga u tome delu pomagalo ili na
takvo delo pristalo.
Član 107
Brak se razvodi krivicom bračnog lica koje otpadne od pravoslavne vere, ili primi drugu veru ili
veroispovest ili bude konačno isključeno iz crkvene zajednice.
Član 108
Ne može se pokrenuti spor o razvodu braka ako je, od časa kad je lice koje pokreće spor
saznalo za brakorazvodni uzrok, proteklo vreme:
1) od šest meseci: kod brakorazvodnih uzroka preljube, rađenje o glavi bračnom drugu i
hotimičnog pobačaja;
Kod zlobnog napuštanja bračnog druga, kod nestanka bračnog druga i kod otpadništva od
pravoslavne vere ne nastupa zastarelost.[14]
Član 109
Ako u povedenom sporu o razvodu braka dođe do prekida ili mirovanja postupka (§§ 115 i
116 Postupka za sudove u Srpskoj pravoslavnoj crkvi) , ne može se spor o razvodu braka više
nastaviti, ako je od časa kad je prestao razlog prekida ili od časa početka mirovanja postupka
proteklo vreme duže od jedne godine.
Član 110
Razvodom brak prestaje: razvedeni bračni drugovi mogu stupiti u novi brak, ukoliko tome ne
stoje na putu smetnje, zabrane ili kazne, izrečene u presudi o razvodu braka.
Član 111
Srodnički odnosi iz braka prestaju razvodom samo među bračnim drugovima, ali ne prestaju
između ostalih srodnika iz ovog braka (§§ 14-19) .
Član 112
2) kod rađenja o glavi bračnom drugu, osuđuje se krivo lice redovno na crkvenu kaznu;
3) kod hotimičnog pobačaja, osuđuje se žena, zbog čijeg pobačaja je brak razveden, redovno
na crkvenu kaznu;
4) kod zlobnog napuštanja bračnog druga, osuđuje se lice, koje je bračnog druga zlobno
napustilo, redovno na crkvenu kaznu;
5) kod nestanka bračnog druga, bračno lice koje je, znajući za boravište svoga druga, ovo
zatajilo i obmanulo Crkveni sud tražeći razvod braka zbog nestanka, kazniće se za crkvenu
krivicu, ako posle razvoda braka na osnovu nestanka bračnog druga stupi u novi brak sa
trećim licem (§ 100).
6) kod razvoda braka zbog telesne ili duševne bolesti, ne može bolesno lice stupiti u novi brak
bez dobivenog razrešenja nadležnog eparhiskog Arhijereja, izdanog na osnovu lekarskog
uverenja da je takvo lice ozdravilo;
7) kod razvoda braka zbog moralne pokvarenosti, kazniće se krivac i za crkvenu krivicu.
Član 113
Lice, čiji je brak razveden iz razloga koji povodi za sobom privremeno isključenje iz crkvene
zajednice, ne može stupiti u novi brak dok ta kazna traje.
Lice čija su dva braka bila razvedena zbog njegove krivice, može stupiti u novi brak s
dozvolom nadležnog eparhijskog Arhijereja uz uslov da izdrži epitimiju, koju će mu isti
odrediti (ASBr. 4/Zap. 18 iz 1951.).
Član 114
Razvedeni bračni drugovi mogu ponovo stupiti jedan s drugim u brak samo po opštim
propisima za sklapanje braka.
V MEŠOVITI BRAK
Član 115
Brak između pravoslavnog lica i lica druge veroispovesti može se sklopiti samo pod ovim
uslovima:
1) lice druge veroispovesti mora pre stupanja u brak potpisati pismenu izjavu pred nadležnim
parohom pravoslavnog lica, u prisutnosti dva svedoka, da neće svoga budućeg bračnog
druga pravoslavne vere odvraćati od pravoslavnog ispovedanja vere, ni pokušavati da ga ma
kojim načinom navede da pređe u drugu veru; da neće smetati pravoslavnom licu u vršenju
njegovih verskih dužnosti i čuvanju pravoslavnih crkvenih obreda i običaja;
2) lice druge veroispovesti mora se pred nadležnim parohom i dva svedoka, pismenom
izjavom, naročito obavezati da će svoju decu iz toga braka krštavati i vaspitavati u
pravoslavnoj veri;
3) pravoslavno lice, koje želi stupiti u brak s licem druge veroispovesti, ima pred nadležnim
parohom svečano obećati da će stalno, lepim načinom, nastojati da svoga budućeg druga
privoli pravoslavnoj veri;
Izjavu nepravoslavnog lica, označenu u tačkama prvoj i drugoj ovoga paragrafa, potpisuju i
prisutni svedoci pred nadležnim parohom.
Član 116
Pravoslavno lice ne može sklopiti brak sa onim licem čiji je brak bio razveden zbog njegova
otpadništva od pravoslavne vere (§ 107).
Član 117
Nadležni paroh neće izvršiti sklapanje mešovitog braka pre nego što se savesno ne uveri da
lice druge veroispovesti pruža dovoljno jemstva da će sve obaveze iz § 115 tačno ispunjavati.
Član 118
Po izvršenom sklapanju braka ima nadležni paroh stalno voditi naročitu brigu o verskom i
moralnom vladanju bračnih drugova iz mešovitog braka, starati se da se sve obaveze iz § 115
tačno ispunjavaju i, čim primeti ma kakvo prenebregavanje ovih obaveza, preduzeti mere da
se spreči njihovo izigravanje, a, po potrebi, pokrenuti protiv krivog lica i postupak za crkvenu
krivicu.
Član 119
Član 120
Deca iz mešovitog braka, sklopljenog u pravoslavnoj Crkvi (§ 115 t. 2), mogu se krstiti samo u
pravoslavnoj veri.
Član 121
Deca iz mešovitog braka, ma brak bio sklopljen i od verskih pretstavnika druge veroispovesti,
moraju se krstiti u pravoslavnoj veri, ako je jedan od roditelja pravoslavne vere.
Protivan ugovor roditelja o krštenju dece nema nikakve važnosti za pravoslavnu Crkvu.
Član 122
Ako jedno bračno lice iz mešovitog braka pripada pravoslavnoj veri, nadležni su za rešavanje
pitanja o valjanosti, poništenju ili razvodu toga braka isključivo pavoslavni Crkveni sudovi, po
svojim propisima.
Odluke pravoslavne Crkvene vlasti merodavne su za oba bračna lica iz mešovitog braka.
Član 123
Ako je mešoviti brak, u kojem je jedno lice pravoslavno, bio sklopljen od pretstavnika druge
veroispovesti, a drugo lice neće da pređe u pravoslavnu veru, ima se takav mešoviti brak, po
traženju pravoslavnog bračnog lica, njegova zastupnika po zakonu ili po službenoj dužnosti,
poništiti zbog bračne smetnje iz § 13 t. 8.
Ako lice druge veroispovesti, čiji brak je po stavu prvom ovoga paragrafa bio poništen, kasnije
pređe u pravoslavnu veru i sporazumno sa svojim bračnim drugom odluči da uspostavi
bračnu vezu, izvršiće se među ovim licima novo sklapanje braka po opštim propisima za
sklapanje braka u pravoslavnoj Crkvi.
Član 124
Ako je verski obred sklopljen pred organima koje druge hrišćanske veroispovesti, dakle van
pravoslavne Crkve, razveden presudom građanskog suda, moći će bračnici, iako su u
međuvremenu primili Sv. pravoslavlje, stupiti u drugi — pravoslavni brak na osnovu same
presude građanskog suda o razvodu njihovog ranijeg verskog obreda, bez vođenja spora o
razvodu braka pred crkvenim sudom pravoslavne Crkve (Sin. br. 1006 iz 1946., Glasnik,
službeni list SPC. XXVII (1946.) , br. 5. str. 74).
Član 125
Ako jedno lice koje se nalazi u nehrišćanskom braku pređe u pravoslavnu veru, brak se
održava. Pokršteno lice može u braku zadržati samo jednu ženu a ostale mora otpustiti ako
je pre svoga krštenja imalo više žena.
No ako nehrišćansko lice iz takvog braka neće da živi i dalje u zajednici sa pokrštenim
drugom ili pravoslavnom licu smeta u vršenju njegovih hrišćanskih verskih dužnosti, kao i iz
drugih brakorazvodnih uzroka, može, po traženju pokrštenog lica, nadležni Eparhiski crkveni
sud ovaj brak raskinuti i pokrštenom licu dozvoliti stupanje u novi brak.
Član 126
Vanbračni odnos je zajednički život i trajna polna zajednica dva lica raznoga pola koja nisu
vezana tajnom crkvenog braka.
Crkvena vlast dužna je starati se da se pravoslavna lica, koja žive vanbračno, venčaju, i ako ne
mogu sklopiti valjan brak, da se odvoje.
Lica pravoslavne vere, koja žive u vanbračnom odnosu, kazniće se za crkvenu krivicu a deca
iz toga odnosa smatraju se za nezakonitu, ukoliko ne bi bila pozakonjena po državnim
zakonima.
Član 127
Član 128
Sa stupanjem na snagu ovih Pravila, prestaju važiti svi propisi koji su do toga časa važili za
brak pravoslavnih lica na području Srpske pravoslavne crkve.
Član 129
Brakovi, sklopljeni pre stupanja na snagu ovih Pravila, ceniće se u pogledu bračnih uslova,
smetnji i zabrana po propisima koji su važili u času sklapanja tih brakova, osim ako ranije
sklopljeni brak ne bi bio valjan po propisima koji su važili pre ovih Pravila, a po ovim Pravilima
je valjan.
Član 130
U sporovima o razvodu braka koji su pokrenuti pred Crkvenim sudom do stupanja na snagu
ovih Pravila, ceniće se spor po propisima o brakorazvodnim uzrocima koji su važili u času
pokretanja spora, osim ako bi se brak po ranijim propisima o brakorazvodnim uzrocima
mogao razvesti, a po ovim Pravilima ti brakorazvodni uzroci ne postoje.
Član 131
Ako je u sporu o razvodu braka bila već izrečena presuda Eparhijskog crkvenog suda u času
stupanja na snagu ovih Pravila, imaju se brakorazvodni uzroci ceniti po propisima koji su
važili u času pokretanja spora pred Eparhijskim crkvenim sudom.
Član 132
Propisi ovih Pravila o mešovitom braku (glava V) , kao i propisi §§ 75-78, mogu se primeniti
samo na one mešovite brakove, usvojenja, tutorstva i starateljstva koja nastanu posle
stupanja na snagu ovih Pravila.
Član 133
Inostranac pravoslavne vere, koji želi stupiti u brak na području Srpske pravoslavne crkve,
dužan je prethodno dokazati da je, po državnim zakonima zemlje kojoj pripada kao
državljanin, pravno i poslovno sposoban za sklapanje braka.
Član 134
Ako se bračni slučaj ne može rešiti po propisima ovih Pravila ni po jasnome smislu i duhu tih
propisa, držaće se Crkvena vlast opštih crkvenih propisa, naznačenih u članu 7. Ustava
Srpske pravoslavne crkve.[16]
Član 135
Ova Pravila doneo je, na osnovu člana 1 Zakona o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i člana 69 t. 13
Ustava Srpske pravoslavne crkve, Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve.
Pravila stupaju u život kad se objave u službenom listu Srpske pravoslavne crkve, a obaveznu
snagu dobijaju dana 1. septembra 1934. godine. (ASBr. 126/Zap. 191 iz 1934.)
Usvojeno na XXIII redovnoj sednici Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve,
dana 27. maja (9. juna) 1933. godine pod Zap. br. 161 u Sremskim Karlovcima.
A.E. PATRIJARH,
VARNAVA s. r.
Fusnote
1. Fusnota 1: Stav 2 i 3 ne primenjuje se (Sin. br. 1006 iz 1946. i ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961.).
3. Fusnota 3: Tačka 1 ne primenjuje se (Sin. br. 1006 iz 1946. i ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961.).
5. Fusnota 5: Tačka 1 ne primenjuje se (Sin. br. 1006 iz 1946. i ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961.
god.).
6. Fusnota 6: Ova odredba u pogledu ovde odrećenih rokova, posle stupanja na snagu
Osnovnog zakona o braku izgubila je praktičnu vrednost (Sin. br. 2098/Zap. 298 iz 1946. i
Sin. br. 962/Zap. 166 iz 1948.).
7. Fusnota 7: Tačke 1-4 ovoga § ne primenjuju se (Sin. br. 1006 iz 1946. i ASBr. 12/Zap. 37 iz
1961.).
8. Fusnota 8: Ne primenjuje se (Sin. br. 1006 nz 1946. godine i ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961.
god.).
9. Fusnota 9: Ne primenjuje se (Sin. br. 1006 iz 1946. godine i ASBr. 12/Zap. 37 iz 1961.
god.).
10. Fusnota 10: Propisi iz stava 1-3 ne primenjuju se (Sin. br. 1006 iz 1946. god. i ASBr.
12/Zap. 37 iz 1961.).
11. Fusnota 11: Propisi iz tačke 3-5 ne primenjuju se (Sin. br. 1006 iz 1946. i ASBr. 12/Zap. 37
iz 1961.).
12. Fusnota 12: Propisi ovoga stava o rokovima nemaju više praktične vrednosti (Sin. br. 1006
iz 1946. godine i Sin. br. 2098/Zap. 298 iz 1946.).
13. Fusnota 13: Propisi ovoga § o rokovima nemaju više praktične vrednosti (Sin. br. 1006 iz
1946. i Sin. br. 2098/Zap. 298 iz 1946.).
14. Fusnota 14: Propisi ovog § nemaju više praktične vrednosti (Sin. br. 1006 iz 1946. i Sin. br.
2098/Zap. 298 iz 1946.).
15. Fusnota 15: Stav 2 i 3 ovoga § ne primenjuje se (Sin. br. 1006 iz 1946.).
16. Fusnota 16: §§ 129-134 ne primenjuju se (Sin. br. 1006 iz 1946. god.).
Izvori
Ovaj članak ili jedan njegov deo je preuzet sa sajta svetosavlje.org (http://svetosavlje.or
g/) . Dozvola se može videti ovde.
Preuzeto iz
„https://sr.wikisource.org/w/index.php?
title=Брачна_правила_Српске_православне_ц
ркве&oldid=69360”
Ovu stranicu je poslednji put uredio korisnik Жељко Тодоровић pre 4 godine
Викизворник