PRESTANAK BRAKA

Prestanak braka oznacava prestanak braka uopste tj. Prestanak

nevazeceg i punovaznog braka. Prema PZCG brak prestaje na
cetri nacina i to:
-smrcu bracnog druga
-proglasenje nestalog bracnog druga umrlim
-ponistenjem braka
-razvodom braka

PRESTANAK NEVAZECEG BRAKA NISTAV BRAK

Nistav brak (matrimonium nullum) je onaj pri cijem sklapanju
nijesu bili ispunjeni svi uslovi koje zakon trazi za njegovu
punovaznost. Nistav brak je onaj koji je sklopljen bez ispunjenja
pozitivnih materijalnih uslova, uz prisustvo negativnih
materijalnih uslova ili je povrijeena zakonom propisana forma.
Drugim rijecima nistav brak je onaj kojeg zakljuce lica istog
pola, ako nije bilo saglasne izjave volja vjerenika, ako nije
zakljucen u cilju zajednice zivota, ako je zakljucen uprkos
postojanju neke bracne smetnje i ako brak nije zakljucen na
nacin predvien zakonom. Brak se moze ponistiti samo u
slucajevima izricito predvienim zakonom. Nistav brak do
momenta ponistenja proizvodi pravna dejstva punovaznog
braka. Ponistenje ima dejstvo pro futuro a do tada brak se
smatra legitimnim. Nistavi brakovi tradicionalno se dijele na
apsolutno nistave i relativno nistave. Podjela je izvrsena prema
drustvenom znacaju uzroka koji dovode do nistavosti braka.
Pored ove osnovne razlike razlikuju se i prema: a)krugu lica koja
imaju pravo da tuzbom traze ponistenje b)trajanju toga prava.
APSOLUTNO NISTAVI BRAKOVI to je onaj brak pri cijem
zakljucenju nisu postovani uslovi koji su propisani u opstem
interesu i koji se zbog toga moze ponistiti po tuzbi sireg kruga

lica bez ogranicenja rokom. Prema PZ brak ce biti apsolutno

nistav:
-ako pri njegovom zakljucenju nisu bili ispunjeni svi pozitivni
materijalni uslovi (istovjetnost polova, nesaglasnost izjavljenih
volja, izigravanje cilja braka- da bi se brak smatrao fiktivnim
potrebno je da se ispune dva uslova: a)saglasnost bracnih
drugova da ne uspostave zajednicu zivota (subjektivni uslov) i
b)namjera oba bracna druga da brak sklope radi ostvarivnja
nekog drugog cilja (objektivni uslov)
-ako je zakljucen uprkos postojanju nekih bracnih smetnji
(negativni materijalni uslovi i to bracnost, nesposobnost za
rasuivanje i srodstvo)
-ako je povrijeena forma zakljucenja braka (sastoji se iz
a)nadleznost za sklapanje braka i b)postupka sklapanja braka.
Prema PZ brak je nistavan ako nije sklopljen pred nadleznim
organom)
Pravo na podizanje tuzbe za apsolutnu nistavost braka imaju
bracni drugovi, lice koje ima neposredan pravni interes i drzavni
tuzioc. Pravno na podizanje tuzbe iz uzroka apsolutne
nistavnosti nije vezano za rok.
RELATIVNO NISTAVI BRAKOVI to je onaj brak koji se
ponistava po privatnoj tuzbi iz uzroka koji se ticu samo bracnih
drugova. Do relativne nistavnosti braka moze dovesti jedino
nepostovanje odreenih bracnih smetnji. Uzroci relativne
nistavosti su : maloljetnistvo, nedostatak volje i nesposobnost
za rasuivanje koja je prestala tokom braka. Kada postoje uzroci
relativne nistavosti braka pravo na podizanje tuzbe pripada
znatno uzem krugu tacno odreenih lica i moze se koristiti samo
u odreenom roku (1 godina). Nakon proteka roka za tuzbu koji
je godinu dana brak ce konvalidirati.

PRESTANAK PUNOVAZNOG BRAKA

Prema PZ punovazan brak prestaje na tri nacina : 1)Smrcu

bracnog druga 2)Proglasenjem nestalog bracnog druga umrlim
3)Razvodom. Prva dva nacina oznacavaju se kao prirodni a
treci nacin kao pravni oblik prestanka braka.
SMRT BRACNOG DRUGA brak moze postojati samo za
vrijeme zivota supruznika. U trenutku smrti bracnog druga po
prirodi stvari zajednica zivota prestaje. Prestanak braka nastupa
po sili zakona od momenta smrti jednog od bracnih drugova.
Cinjenica smrti upisuje se na osnovu prijave lica, zdrastvene
ustanove ili drzavnog organa u maticni registar umrlih a
dokazuje se izvodom iz ovog registra. Dokazivanje smrti vrsi se
pred sudom u vanparnicnom postupku. Svako lice koje ima
pravni interes za to kao i zainteresovani organ moze predloziti
sudu da se izvede dokaz o smrti i donese resenje kojim se
utvruje smrt toga lica.
PROGLASENJE BRACNOG DRUGA UMRLIM Umrlim se moze
proglasiti samo nesali bracni drug tj. onaj o cijem se zivotu i
mjestu boravista duze vrijeme nista ne zna ili je s obzirom na
situaciju u kojoj se nasao neizvjesno da li je ziv ili mrtav. Da bi
se jedno lice proglasilo umrlim potrebno je da se ispune
zakonom predvieni uslovi. Prema ZOVP za umrlo se moze
proglasiti lice:
-o cijem zivotu za posljednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti a
od cijeg roenja je proteklo 60 godina.
-o cijem zivotu za posljednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti a
okolnosti pod kojima je nestalo cine vjerovatnim da vise nije u
zivotu.
-lice koje je nestalo u brodolomu, saobracajnoj nesreci, pozaru,
poplavi, zemljotresu ili kakvoj drugog neposrednoj smrtnoj
opasnosti a o cijem zivotu nije bilo nikakvih vijesti za 6 mjeseci
od dana prestanka opasnosti.
-koje je nestalo u toku rata ili u vezi sa ratnim dogaajima a o
cijem zivotu nije bilo nikakvih vijesti za godinu dana od dana
prestanka neprijateljstva.

Postupak za proglasenje nestalog lica umrlim obavlja se pred

osnovnim sudom u vanparnicnom postupku. Postupak moze
pokrenuti bracni drug i svako drugo lice koje ima pravni interes
kao i zainteresovani organ.

RAZVOD BRAKA Smatra se da je razvod nastao skoro kad

i sam brak i ostao gotovo njegov nerazdvojni pratilac sve do
danasnjih dana. Razvod prestavlja prilicno cest prestanak
savremenog braka. U pravnoj teoriji razvod braka se definise
kao prestanak punovaznog braka za zivota bracnih drugova,
odlukom nadleznog suda iz uzroka koje zakon predvia. Iz
ovakve definiceje proizilaze sledeca obiljezja razvoda: 1)da je to
nacin prestanka punovaznog braka, 2)da je to prestanak braka
za zivota oba bracna druga, 3)odluku o razvodu braka donosu
drzavni organ (brak moze faktticki da prestane ali pravno
egzistira do sudske odluke o razvodu) i 4)da se brak razvodi iz
uzroka predvienih zakonom. Razvod braka se vremenom
mijenjao. Moze se reci da je izgled razvoda braka u svim
drustveno-ekonomskim formacijama bio logicna posljedica
drustvenog stava prema stabilnosti braka i porodice.
OSNOVNI BRAKORAZVODNI SISTEMI U savremenim
uporednim zakonodavstvima sretaju se razliciti sistemi razvoda
braka. Svi se oni mogu uglavnom podvesti pod jedan od ova tri
osnovna:
1.Sistem razvoda sankcije ovaj sistem vuce korijene iz
anticnog doba, zasniva se na krivici za prekrsaj bracnih
duznosti. Po njemu se razvod dozvoljava kao neka vrsta
sankcije ili zadovoljstine zbog toga sto je drugi bracni drug
svjesno i voljno prekrsio neku bracnu duznost. Ako nema krivice
jednog bracnog druga za povredu zakonom predviene bracne
duznosti brak se ne moze razvesti. Razvodom se dakle kaznjava
onaj bracni drug koji se protivpravno ponasao. Ona koji je
skrivio povredu treba za to da snosi posledice i ne moze traziti
razvod jer bi to bilo suprotno starom pravnom principu da niko
ne moze iz svog protivpravnog akta izvesti pravo za sebe. To

moze uciniti samo drugi bracni drug jer se kroz razvod kao
posrednu sankciju i njemu omogucava da se oslobodi bracnih
duznosti. Izuzetak je kad su oba bracna druga krivi. Ovaj sistem
bio je do nedavno narocito zastupljen u francuskom i engleskom
pravu i pod njihovim uticajem i u druge zemlje. Danas je sistem
razvoda zasnivan na teoriji krivice odnosno sankcije uglavnom
napusten.
2.Sistem razvoda kao pravnog lijeka ovaj sistem naziva
se jos i sistem teske poremecenosti bracnih odnosa, jer
dozvoljava da se brak razvede uvijek kada su odnosi u braku
poremeceni do te mjere da je zajednicki zivot postao
nepodnosljiv. Brak koji je promasen i ne ostvaruje svoju svrhu
ne treba odrzavati bez obzira iz kojih razloga je do toga doslo i
da li je za to jedan od bracnih drugova kriv. Do ozbiljnog
poremecaja bracnih odnosa moze doci kako krivicom jednog
tako ili oba bracna druga tako i bez ikakve njihove krivice
8narav,vaspitanje,navike). Ovaj sistem nema tako dugu istoriju
kao prethodni, on je svoju primjenu nasao tek u novijim
zakonodavstvima s kraja proslog vijeka iako ne uvijek u cistom
obliku. Ovom sistemu se obicno prigovara da sadrzi dosta
neodreene razloge za razvod i da dozvoljava suprotno jednom
pravnom i etickom principu da tuzbu za razvod braka moze
podnijeti i onaj bracni drug koji je kriv za poremecenost odnosa
u braku.
3.Mjesoviti sistem razvoda ovaj sistem prihvataju mnoga
savremena zakonodavstva i uveden je pocetkom proslog vijeka
u svajccarsko zakonodavstvo a pod njegovim uticajem i u
mnoga druga zakonodavstva. Mjesoviti ili kombinovani sistem
obuhvata elemente oba prethodna sistema. Po ovom sistemu
brak se moze razvesti kako zbog povrede bracnih duznosti tako
i zbog drugih razloga koji su doveli do poremecenosti bracnih
odnosa. Odnosno brak se moze razvesti zbog skrivljenog
ponasanja jednog ili oba bracna druga
(preljuba,zlostavljanje,radio mu o glavi, vodio necastan zivot) ali
i zbog razloga koji se ne mogu upisati u krivicu tj. objektivnih
okolnosti koje su dovele do poremecenosti bracnih odnosa

(dusevna bolest,nesaglasnost naravi itd.). Meutim kada su u

pitanju uzroci zasnovani na krivici razvod moze traziti samo
bracni drug koji nije skrivio povredu bracne duznosti.

BRAKORAZVODNI UZROCI oznacavaju cinjenice ili okolnosti

odreene zakonom na osnovu kojih nadlezni drzavni organ-sud
moze izreci razvod braka. Uzroci za razvod braka nastaju poslije
zakljucenja braka u toku trajanja bracnog zivota za razliku od
uzroka za ponistenje braka koji postoje prilikom njegovog
zakljucenja. Bracni drugovi ne mogu samostalno i bez ikakvog
razloga raskinuti brak jer to nije ubican ugovor graanskog
prava. Odreivanjem brakorazvodnih uzroka drzava stiti brak
kao drustvenu ustanovu i istovremeno pruza izvjesnost i pravnu
sigurnost supruznicima i djeci. U pravnoj teoriji postoje vise
klasifikacija brakorazvodnih uzroka ali je najcesce zastupljena
sledeca klasifikacija:
1.Opsti i posebni kriterijum ove podjele je nacin zakonske
formulacije brakorazvodnih uzroka. Opsti (generalni) su u
zakonu siroko odreeni,tako da se pod njih moze podvesti vise
razliciitih cinjenica ili okolnosti. Opsti brakorazvodni uzrok
nejcesce se formulise kao teska poremecenost bracnih odnosa.
Posebni (specijalni) brakorazvodni uzroci su uze,preciznije i
konkretnije odreeni. Svaki od posebnih brakorazvodnih uzroka
imenovan je zakonom, ima specificne odlike i odnosi se na
odreeni pojam i sadrzaj, sto ih meusobno odvaja i razlikuje.
2.Apsolutni i relativni ova podjela izvrsena je prema tome da li
samo postojanje odreene cinjenice pretpostavlja da je nastupio
poremecaj bracnih odnosa ili sud mora u svakom konkretnom
slucaju utvrditi da li su bracni odnosi poremeceni. Apsolutni su
oni koji predstavljaju dovoljan osnov za razvod braka samim
svojim postojanjem. Cim sud ustanovi postojanje neke zakonom
odreene cinjenice (preljuba,dusevna bolest) moze donijeti
presudu kojom se brak razvodi, bez ispitivanja da li je ona
dovela do poremecenosti bracnih odnosa i nepodnosljivosti
daljeg zajednickog zivota. Relativni su oni cije postojanje moze

dovesti do razvoda braka samo u slucaju ako su svojim

djelovanjem doveli do teske poremecenosti u bracnim
odnosima. To znaci da jedna ili vise cinjenica ne moze, samim
svojim postojanjem, biti dovoljan razlog za razvod, nego sud
mora da utvrdi da li je u konkretnom slucaju doslo do posljedice.
Prema tome ovdje je za razliku od apsolutnih brakorazvodnih
uzroka naglasak na posljedici, a ne na uzroku. Relativni
brakorazvodni uzroci su uglavnnom opsti a moze biti i poseban.
3.Skrivljeni i neskrivljeni ova podjela je izvrsena prema tome
da li su brakorazvodni uzroci nastali skrivljenim ponasanjem
bracnog druga ili je do njih doslo nezavisno od volje supruznika.
Skrivljeni su oni koji nastaju zlonamjernim,nedopustenim,
protivpravnim ponasenjem jednog ili oba bracna druga.
Neskrivljeni predstavljaju cinjenice i okolnosti koje dovode do
poremecaja u zajednickom zivotu ali se ne mogu prepisati u
krivicu bracnim drugovima. U skrivljene ubrajaju se preljuba,
reenje o glavu, zlostavljanje, teske uvrede itd. a u neskrivljene
dusevna bolest, nesaglasnost naravi, nestalost bracnog druga.
BRAKORAZVODNI UZROCI PREMA PZ Pozitivno
zakonodavstvo usvojilo je koncepciju o razvodu braka kao
pravnom lijeku. PZ napustio je brakorazvodne uzroke koji
pocivaju n krivici, izostavio posebne i apsolutne uzroke, iskljucio
uticaj krivice na razvod braka i sve cinjenice zbog kojih se moze
traziti razvod braka podveo pod jedan opsti i relativni
brakorazvodni uzrok: ozbiljna i trajna poremecenost bracnih
odnosa. Pored toga poredvia i razvod braka po sporazumu koji
je prvi put uveden PZ iz 1989 godine. Prema tome PZ predvia
dva brakorazvodna uzroka:
1.Ozbiljna i trajna poremecenost bracnih odnosa Bracni
drug moze traziti razvod braka ako su bracni odnosi ozbilljno i
trajno poremeceni ili kada se iz drugih razloga ne moze ostvariti
svrha braka. Zakon ne nabraja uzroke jer nisu potrebni ne samo
sto su brojni i raznovrsni ve zato sto oni ovdje nisu bitni. Bitne
su posljedice a ne uzroci koji su do njih doveli kao i do da li je i
koji bracni drug za to kriv. Sud treba da utvrdi odreeno stanje

bracnih odnosa koje opravdava zahtjev za razvod, a ne sve

cinjenice ili okolnosti koje su u manjoj ili vecoj mjeri doprinijele
da brak sustinski propadne. Da bi se brak mogao razvesti
potrebno je da sud utvrdi poremecenost bracnih odnosa ili
postojanje nekih drugih razloga zbog kojih se ne moze ostvariti
svrha braka. Poremecenost bracnih odnosa oznacava
odstupanje od uobicajnog ponasanja meu supruznicima,
odnosno neusklaene odnose i zivot u braku koji se ne odvija na
normalan i uobicajan nacin. Potrebno je da stanje bracnih
odnosa ukazuje na duboki i kontinuirani poremecaj zbog koga
se ne moze ostvariti svrha braka. Ozbiljan i trajan je onaj
poremecaj koji tesko vrijea bracne odnose, drasticno i kroz
duzi vremenski period narusava prava i obaveze izmeu
supruznika, sto neminovno dovodi do razrivenosti i
bezperspektivnosti bracne zajednice. To treba da se manifestuje
objektivno, vidljivim cinjenicama, a ne samo subjektivnim
nezadovoljstvom jednog ili oba bracna druga. Na osnovu
ponasanja i postupka bracnih drugova koja mogu uociti i druga
lica moze se objektivno procijeniti da li je jedan brak ozbiljno i
trajno poremecen. Pravo na tuzbu za razvod braka zbog ovog
brakorazvodnog uzroka imaju oba bracna druga. Krivica moze
imati uticaj na neke posljedice razvoda, a ne na pravo da se
razvod trazi i dobije. Meutim PZ ima jedno ogranicenje prava
na tuzbu. Ne dozvoljava se muzu da trazi razvod braka za
vrijeme trudnoce zene odnosno dok njihovo dijete ne navrsi
godinu dana zivota, osim ako zena pristane na razvod.
2.Razvod braka po sporazumu U PZ stoji da bracni drugovi
mogu traziti da se brak razvede na osnovu njihovog sporazuma.
Sporazumni razvod braka je jedan od najstarijih nacina
prestanka braka, mada mu se kontinuitet kroz istoriju cesto
mijenjao. Sporazumni razvod braka postoji onda kada sud
odluku o razvodu donese na osnovu uzajamnog sporazuma
supruznika, bez ispitivanja zasto oni hoce da izau iz braka.
Bracni drugovi su potpuno saglasni da ne mogu da zive zajedno
i zbog toga oba zele i predlazu razvod. Bracni drugovi nijesu
duzni da navode konkretne razloge za razvod, a ni sud nije
obavezan ni ovlascen da istrazuje zbog cega su se oni odlucila

da brak raskinu. Razvod braka po sporazumu treba razlikovati

od sporazumnog trazenja razvoda braka. To su dva zasebna
instituta koji se zbog istovjetnosti krajnjeg cilja u praksi cesto
mijesaju. Sporazumnim razvodom brak se raskida na osnovu
saglasne izjave volja bracnih drugova uz gotovo pasivnu ulogu
suda. Razvod braka po sporazumu pociva na koncepciji o
razvodu kao pravnom lijeku. PZ dozvoljava sporazumni razvod
braka bez ogranicenja samo ukoliko bracni drugovi nemaju
zajednicke maloljetne djece i nemaju zajednicke imovine. Ako
bracni drugovi imaju zajednicku maloljetnu djecu i zajednicku
imovinu uz prijedlog za sporazumni razvod braka duzni su da
podnesu pisani sporazum o vrsenju roditeljaskog prava i o diobi
zajednicke imovine. Za sporazumni razvod braka sa
zajednickom maloljetnom djecom PZ predvia dva ogranicenja:
a)sporazum bracnih drugova o vrsenju roditeljskog prava nakon
razvoda i b)ovlascenja suda da odbije da razvede brak ako
ocijeni da to zahtijevaju opravdani interesi djece. Time su
interesi djece stavljeni ispred licnih interesa i potreba bracnih
drugova. Sporazum o djeci moze biti: a)sporazum o
zajednickom vrsenju roditeljaskog prava ili b)sporazum o
samostalnom vrsenju roditeljakog prava. Sporazum o diobi
zajednicke imovine, ako drugi uslov za razvod braka po
sporazumu, treba da obuhvati sva imovinska prava koja su
bracni drugovi stekli radom u toku trajanja bracne zajednice.
Bracni drugovi su slobodni u formulisanju ovog sporazuma jer
nijesu duzni da se pridrzavaju zakonom predvienih kriterijuma
za diobu. Ovaj sporazum, za razliku od sporazuma o vrsenju
roditeljskog prava, ne podlijeze ocjeni suda.

BRAKORAZVODNI POSTUPAK Pravo na razvod braka

ostvaruje se u brakorazvodnom postupku kao posebnoj vrsti
sudskog parnicnog postupka. Opsti (redovni) postupak nije
adekvatan za realizaciju ovog prava. Specificna pravila koja
ureuju brakorazvodni postupak spadaju u porodicno procesno
pravo koje se umnogome razlikuje od graanskog procesnog
prava. Brakorazvodni sporovi su samo jedna vrsta tzv. Bracnih

sporova. U bracne sporove pored brakorazvodnih spadaju jos

sporovi za ponistenje braka i sporovi za utvrivanje da brak
postoji. Ucesnici brakorazvodnog spora su samo bracni drugovi,
dok u drugim bracnim sporovima moze biti siri krig lica
(roditelji,drzavni tuzilac,lice koje ima pravni interes). U
brakorazvodnoj parnici sud treba na zahtjev jednog ili oba
bracna druga da rijesi brakorazvodni spor. Kad utvrdi da su
ispunjene zakonske pretpostavke za trazeni prestanak braka
sud ce donijeti presudu o razvodu. Obavezivanjem suda da
ispita i utvrdi stanje bracnih odnosa garantuje se ispravnost
odluke. Priroda, sustina idrustveni znacaj braka uslovili su
znatna odstupanja brakorazvodne procedure od pravila koja
vaze za opsti parnicni postupak. Tako je ovdje znatno
ogranicena dispozicija stranaka, iskljucena je javnost postupka i
vazi istrazno nacelo. Nema mjesta, za razliku od opsteg
parnicnog postupka, odricanju od tuzbenog zahtjeva, priznanju
tuzbenog zahtjeva niti mogucnosti da se stranke poravnaju.
Zakon je izricito propisao da se u bracnim sporovima ne moze
izreci presuda zbog propustanja niti presuda na osnovu
priznanja ili odricanja. Specificnost postupka za razvod braka je
u tome sto je sud duzan da za sve vrijeme trajanja postupka
sarauje sa organom starateljstva i drugim strucnim sluzbama
koje se bave pitanjima braka i porodice, posebno kad bracni
drugovi imaju maloljetnu djecu. Pravila o postupku za razvod
braka nalaze se devetom dijelu PZ pod marginalnim nazivom
Postupak u bracnim sporovima kao i Zakonom o sudovima. PZ
je predvidjeo supsidijarnu primjenu Zakona o parnicnom
postupku.
Postupak za razvod braka pokrece se tuzbom ili prijedlogom za
sporazumni razvod. Ako samo jedan bracni drug zeli razvod on
podize tuzbu protiv drugog bracnog druga i trzi od suda da
njihov status supruznika promijeni. Ali i tuzeni bracni drug moze
istom sudu do zakljucenja glavne rasprave podnijeti protiv
tuzbu i isticati druge cinjenice i okolnosti koje su dovele do
poremecaja bracnih odnosa ili traziti da se brak razvede iz
drugih razloga zbog kojih se ne moze ostvariti svrha braka. U
tom slucaju sud nakon sprovedenog postupka odlucuje o tuzbi i

protivtuzbi istom presudom. Ako jedan bracni drug podnese

tuzbu za razvod brak a drugi najkasnije do zakljucenja glavne
rasprave izricito izjavi da ne osporava osnovanost tuzbenog
zahtjeva smatra se da su bracni drugovi podnijeli prijedlog za
sporazumni razvod braka. O tome sta podrazumijeva izjava o
neosporavanju tuzbenog zahtjeva u praksi se srijecu dva
shvatanja. Po prvom shvatanju dovoljno je da tuzena strana
izricito izjavi da ne osporava osnovanost tuzbenog zahtjeva iako
se nije saglasila sa uzrocima navedenim u tuzbi koji su doveli do
poremecenosti odnosa u braku, niti se saglasila o vrsenju
roditeljaskog prava i podjeli zajednicke imovine. Drugo
shvatanje uzima d aje za valjanost izjave tuzene strane
potrebna saglasnost o svim tim elementima, o razlozima za
poremecenost bracnih odnosa o djeci i o imovini. Kao ispravnije
treba prihvatiti drugo shvatanje. Pravo na podizanje tuzbe za
razvod braka pripada samo bracnim drugovima. To pravo
prestaje smrcu jer kao licno pravo ne prelazi na njihove
naslednike. Naslednici tuzioca mogu samo produziti vec
zapoceti postupak u cilju dokazivanja osnovanosti tuzbe. Tuzba
za razvod braka moze se podnijeti i preko punomocnika s tim
sto mora biti specijalno, u njemu se mora izricito navesti osnov
podnosenja tuzbe i mora biti ovjereno. U tuzbi za razvod braka
tuzilac moze da istakne i drugi zahtjev kao sto je: zahtjev da mu
se dosudi izdrzavanje na teret drugog bracnog druga, zahjev da
mu se povjere djeca na cuvanje i vaspitanje, zahtjev da se
utvrdi da se drugi bracni drug nedolicno i grubo ponasao u
bracnoj zajednici, zahtjev za izdavanje privremenih mjera o
smjestaju i izdrzavanju bracnog druga i djece. Tuzbu za razvod
braka tuzilac moze povuci do zakljucenja glavne rasprave bez
pristanka tuzenog, i sa pristankom tuzenog dok postupak nije
pravosnazno zavrsen.
MEDIJACIJA- Posredovanje je alternativni nacin rijesavanja
sporova koji se u posljednje vrijeme sve vise afirmise, posebno
u sporovima sa naglasenom emocionalnom komponentom,
kakvi su bracni i porodicni. Stranke uz pomoc posrednika
(medijatora) kao neutralne osobe same rijesavaju sporna
pitanja i tako izbjegavju dugo parnicenje pred sudom, smanjuju

meusobni konflikt, stede vrijeme i novac. Posredovanje u

bracnim sporovima regulisano je procesnim odredbama PZ i
Zakona o posredovanju koji sadrzi poseban dio posvecen
posredovanju u porodicnim odnosima. Postupak posredovanja u
bracnim sporovima sprovodi se nakon podnosenja tuzbe za
razvod braka i tuzbe za ponistenje braka podnesene od strane
bracnog druga. Ako je postupak za ponistenje braka pokrenut
po tuzbi drugog lica koje ima neposredan pravni interes ili
drzavnog tuzioca posredovanje se nece sprovoditi. Postupak
posredovanja u bracnim sporovima nece se sprovoditi: a)ako su
jedan ili oba bracna druga liseni poslovne sposobnosti osim ako
sud utvrdi da su sposobni da shvate znacenje braka i obaveze
koje iz njega proizilaze, b)ako je jednom ili oba bracna druga
nepoznato boraviste najmanje sest mjeseci i c)ako jedan ili oba
bracna druga zive u inostranstvu. Meutim postupak
posredovanja se moze izuzetno sprovesti ako oba bracna druga
zive u inostranstvu pod uslovima da imaju maloljetnu
zajednicku ili usvojenu djecu ili djecu nad kojom ostvaruju
roditeljsko staranje nakon punoljetstva i da sud ocijeni da nema
vecih teskoca da bracni drugovi ucestvuju u postupku
posredovanja. U medijaciji se mora stititi privatnost i
garantovati da ce cinjenice iznesene u raspravljanju ostati
tajna. Posrednik je duzan da postupak posredovanja sprovodi
nezavisno i nepristrasno u cilju mirnog rijesavanja spornih
pitanja izmeu bracnih drugova. Posrednik mora da vodi racuna
o najboljim interesima djece d aobrati posebnu paznju na nasilje
u porodici ako ga je bilo. Postupak posredovanja je faza
brakorazvodnog postupka ciji je cilj pokusaj da se brak odrzi ili
ako to nije moguce, nastojanje da bracni drugovi sporazumno
rijese posljedice razvoda. Posredovanje u postupku za razvod
braka sprovodi se samo ako je postupak pokrenut tuzbom a ne i
predlogom za sporazumni razvod. Ucesce bracnih drugova u
postupku posredovanja je dobrovoljno. Obavezno je samo
rociste za odreivanje posrednika. Sud ce po prijemu tuzbe za
razvod braka zakazati rociste i zatraziti od bracnih drugova da
se odmah izjasne kojem posredniku se zele obratiti. Ako bracni
drugovi ne postignu sporazum o posredniku njega ce odrediti

sud. Posrednik se bira sa spiska posrednika koji sudovima

dostavlja ministarstvo nadlezno za poslove pravosua. Postupak
posredovanja cine dva postupka:
1.Postupak za pokusaj mirenja (posrednik ce u roku od
osam dana od prijema akta o njegovom odreivanju pozvati
bracne drugove da prisustvuju postupku mirenja. Poziv se
upucije po pravilima o licnom dostavljanju sa naznakom da
punomocnici ne mogu prisustvovati postupku mirenja. Ako
posrednik ocijeni da odnosi bracnik drugova jos nijesu ozbiljno
poremeceni i da se brak moze sacuvati zakazace ponovo jedan
ili vise sastanaka da bi se supruznici pomirili i nastavili
zajednicu zivota. Postupak posredovanja za pokusaj mirenja
bracnih drugova mora se sprovesti u roku od mjesec dana od
dana postavljanja tuzbe posredniku. Ako se bracni drugovi
pomire smatrace se da je tuzba za razvod braka povucena.
Bracni drugovi se obavezno pozivaju na sastanak za pokusaj
mirenja ali nisu duzni da se odazovu. Ako mirenje uspije ili ne
posrednik ce dostaviti sudu zapisnik sa izjavama supruznika.)
2.Postupak za pokusaj postizanje sporazuma o
ureivanju pravnih posljedica razvoda braka (kad mirenje
bracnih drugova nije uspjelo nastavice se postupak
posredovanja radi postizanja sporazuma bracnih drugova o
vrsenju roditeljskog prava poslije razvoda braka i sporazuma o
podjeli zajednicke imovine. Ovdje se pored pracnih drugova za
razliku od postupka za mirenje pozivaju i njihovi punomocnici.
Ako bracni drugovi posignu sporazum o vrsenju roditeljskog
prava i sporazum o podjeli imovine posredovanje je uspjelo u
cjelini, ako postignu samo jedan od ovih sporazuma uspjeh je
djelimican, a kao ne postignu ni jedan sporazum posredovanje
nije uspjelo. Smatrace se da posredovanje nije uspjelo ako se
jedan ili oba bracna druga ne odazovu pozivu posrednika a
izostanak ne opravdaju. O posredovanju se vodi zapisnik u koji
se unosi sadrzina postignutih sporazuma, odnosno izjave da do
sporazuma nije doslo. Posrednik je duzan da zapisnik dostavi
sudu kao i da obavijeti centar za socijalni rad o okoncenju
postupka posredovanja. Centar za socijalni rad obavezan je da

odmah preduzme potrebne mjere za zastitu najboljeg interesa

djece.)
Nakon okoncanja postupka posredovanja brakorazvodni
postupak se nastavlja pred sudom koji treba da utvrdi da li su
odnosi izmeu bracnih drugova ozbiljno i trajno poremeceni i da
odluci o razvodu braka. Ako bracni drugovi u postupku
medijacije nisu postigli sporazum o posljedicama razvoda braka
o tome ce odluku donijeti sud. Meutim ako su postigli
sporazum o vrsenju rotiteljskog prava poslije razvoda i
sporazum o podjeli imovine sud ce ih prihvatiti i unijeti u izreku
presude o razvodu braka. To ce uvijek biti slucaj kada se radi o
sporazumu o podjeli zajednicke imovine dok kada se radi o
sporazumu o vrsenju roditeljskog prava sud ce unijeti u izreku
presude tek kada procijeni da je taj sporazum u najboljem
interesu djeteta.

PRIVREMENE MJERE U KORIST DJECE I BRACNOG DRUGA

U brakorazvodnim parnicama zbog poremecaja bracnih odnosa
cesto dolazi do neostvarivanja prava bracnog druga ili djece pa
je zbog njihovog znacaja nuzna brza i efikasna intervencija
suda. To se postize odreivanjem privremenih mjera kojima se
privremeno, do donosenja odluke o razvodu, pruza zastita
ugozenim pravima. U toku brakorazvodnog postupka sud
najcesce odreuje privremene mjere za smjestaj i izdrzavanje
djece i za smjestaj i izdrzavanje bracnog druga. Njima se
privremeno i preventivno sa dejstvom do pravosnaznosti
presude o razvodu stite ugrozeni interesi maloljetne djece i
neobezbjeenog bracnog druga. Sud donosi resenje, po
zahtjevu postavljenom u tuzbi, a kada se radi o pravima djece i
po sluzbenoj duznosti (ex officio), kojim odreuje jednu ili vise
privremenih mjera ako utvrdi da jedan bracni drug ne ispunjava
svoje duznosti prema djeci ili drugom bracnom drugu. Ali to ne
znaci da ce sud u svakom brakorazvodnom postupku odrediti
privremene mjere. One imaju opravdanje samo ako je
kontinuitet potrebnog izdrzavanja prekinut ili djeca i bracni drug

nemaju smjestaj. Privremene mjere odreene u toku

brakorazvodnog postupka traju po pravilu do njegovog
okoncanja. Meutim sud ih moze naknadnim resenjem u toku
postupka ukidati, mijenjati i produzavati vrijeme njihovog
trajanja. Privremene mjere odreuju se saglasno posebnim
odredbama PZ i opstim odredbama zakona o izvrsnom
postupku.
GLAVNA RASPRAVA Nakon okoncanja postupka
posredovanja sud zakazuje rociste za glavnu raspravu. Ovo
rociste ne moze se zakazati prije isteka roka od mjesec dana od
dana neuspjelog mirenja. Na glavnoj raspravi sud, uz primjenu
istraznog nacela i iskljucenja javnosti, ispituje cinjenicne navode
i tvrdnje stranaka kako bi mogao odluciti o osnovanosti
tuzbenog zahtjeva. Tu se izvode dokazi i provjerava istinitost
cinjenica da bi se dobila sigurnija podloga za donosenje
presude. Posto sprovede dokazni postupak i odluci da je stvar
zrela za odlucivanje sud zakljucuje glavnu raspravu.
PRESUDA O RAZVODU BRAKA Brakorazvodni postupak
zavrsava se donosenjem presude. Donosenjem presude sud
usvaja zahtjev za razvod i brak razvodi ili odbija zahtjev da se
brak razvede, zavisno od toga da li je na osnovu rezultata
glavne rasprave zakljucio da je zahtjev osnovan ili nije. Pored
odluke o glavnoj stvari presuda o razvodu braka obavezno
sadrzi i odluke: 1)o vrsenju roditeljskog prava i 2)o izdrzavanju
maloljetne djece i djece nad kojima je produzeno roditeljsko
pravo. Uz ove obavezne sastojke presuda o razvodu moze
zavisno od ocjene suda ili postavljenog zahtjeva da sadrzi:
1)odluku o ogranicenju ili lisenju roditeljskog prava, 2)odluku o
izdrzavanju neobezbijeenog bracnog druga i 3)odluku o
zahtjevu da se utvrdi da se bracni drug grubo i nedolicno
ponasao u bracnoj zajednici. Protiv presude kojom se brak
razvodi ili se odbija zahtjev za razvod nezadovoljni bracni drug
moze uloziti zalbu visem sudu u roku od 15 dana od dana
urucenja presude. Visi sud moze uvaziti zalbu i ukinuti ili
preinaciti presudu prvostepenog suda a moze i odbiti zalbu i
potvrditi prvostepenu presudu.

POSLJEDICE PRESTANKA BRAKA

Prestanak braka izaziva razlicite pravne posljedice. Gubi se u
prvom redu bracni status a onda i odreena prava i obaveze
koja su nastala po osnovu braka. Obim i vrsta pojedinih prava i
obaveza koja se ticu ili gibe prestankom braka zavise prije
svega od nacina na koji je brak prestao. Svi nacini prestnka
braka ne proizvode jednake pravne posljedice. Zato razlikujemo
pravne posljedice prestanka braka smrcu ili proglasenjem
nestalog bracnog druga umrlim od pravnih posljedica koje
proizvodi prestanak braka ponistenjem ili razvodom.
POSLJEDICE PRESTANKA BRAKA SMRCU posljedice
prirodnog nacina prestanka braka mogu biti licne i imovinske
prirode. Licne se odnose na: prestanak bracnosti kao bracne
smetnje za sklapanje novog praka(ranije je postojao tempus
lugendi zbog mijesanja krvi turbacio sanguinis i trajao je 9
mjeseci) i na prezime (moze ga zadrzati ili ne, ali u roku od 6
mjeseci mora dati izjavu maticaru o promjeni prezimena od
smrti supruznika). A imovinske posljedice ticu se zajednicke
imovine (vrsi se dioda, bracni drug dobija a druga polovina
zajednicki stecene imovine ulazi u zaostavstinu umrlog
supruznika) i nasleivanja(prezivjeli bracni drug je zakonski
naslednik koji se javlja i u prvom(jednako sa potomcima) i
drugom naslednom redu(dobija ). U slucaju da nema
naslednika iz prva dva reda bracni drug nasleuje sve.
U slucaju da je za smrt bracnog druga odgovorno trece lice
prezivjeli bracni drug ima pravo na pravicnu novcanu naknadu

za pretrpljene dusevne bolove kao i pravo na naknadu

materijalne stete u vidu novcane rente za izgubljeno
izdrzavanje odnosno pomaganje od lica koje je prouzrokovalo
smrt. Prezivjeli bracni drug stice pravo na porodicnu penziju ako
je do smrti bracnog druga navrsio 50 godina zivota ili je postao
nesposoban za rad ili obavlje roditeljsko staranje prema djeci
koja takoe imaju pravo na porodicnu penziju po tom bracnom
drugu.
POSLJEDICE PRESTANKA BRAKA PROGLASENJEM
BRACNOG DRUGA UMRLIM - Nakon pravosnaznosti resenja o
proglasenju nestalog bracnog druga umrlim nastupaju iste
pravne posljedice kao u slucaju prestanka braka smrcu bracnog
druga. Povratak bracnog druga koji je proglasen umrlim ima
uticaja na imovinska prava oba bracna druga. Naslednici su
duzni da vrate imovinu koju su naslijedili.
POSLJEDICE RAZVODA I PONISTENJA BRAKA Prestanak
braka razvodom ili ponistenjem proizvodi odreene pravne
posljedice koje se odnose na:
a)bracne drugove i to su: prezime, nasleivanje, izdrzavanje
neobezbijeenog bracnog druga(u slucaju
neobezbjeenja,nesposobnosti za rad ili se ne moze zaposliti i
ako je drugi bracni drug u stanju da daje izdrzavanje),
zajednicka imovina, pokloni (vracaju se samo nesrazmjerni a li
ne i obicni), pravo stanovanja, naknadu stete, parnicke
troskove.
b)zajednicku djecu i odnose se na: nacin daljeg vrsenja
roditeljakog prava i pravo stanovanja u korist djece. Sud po
sluzbenoj duznosti odlukom kojom razvodi ili ponistava brak
istovremeno odlucuje o daljem vrsenju roditeljskog prava (o
povjerenju djeteta jednom roditelju, o visini doprinosa za
izdrzavanje od strane drugog roditelja, o nacinu odrzavanja
licnih odnosa djeteta sa drugim roditeljem)

VANBRACNA ZAJEDNICA
Dugo vremena je vanbrana zajednica bila jedna drutvena ali
ne i pravna pojava. Tek od nedavno stavljanjem porodice u
centar drutvenih interesovanja i vanbrana zajednica dobija
odreeno pravno uobliavanje. Vanbranih zajednica danas ima
sve vie. Ova zajednica se javlja kao konkurentska forma ivota
prema braku. Vrlo su este vanbrane zajednice koje predhode
braku, to ih ini oblikom braka na probu. Vanbracna zajednica
oznacava zivotnu zajednicu dva lica razlicitog pola koja se
ponasaju kao muz i zena a nijesu sklopili brak. Za razliku od
braka vanbracna zajednica nastaje i prestaje bez ucesca
drzavnog organa. Odsustvo forme osnovna je odrednica
vanbracne zajednice i glavna razlika u odnosu na brak.
Vanbracna zajednica nastaje neformalnom saglasnoscu (solo
consensu) vanbracnih partnera ili faktickim sazivljavanjem i
odrzavanjem zajednickog zivota duze ili krace vrijeme. Do
prestanka vanbracne zajednice moze doci sporazumnim ili
jednostranim raskidom, sklapanjem braka ili smrcu vanbracnog
partnera. Njen nastanak i prestanak za razliku od braka se ne
registruje, sto otezava utvrivanje pocetka i trajanja vanbracne
zajednice.
U pogledu sadrzine izmeu braka i vanbracne zajednice nema
razlike, i u jednoj i u drugoj jednako se ostvaruju ukupnost licnih
i imovinskih odnosa zene i muskarca. Razlika je formalnopravne prirode. Brak nastaje i prestaje uz ispunjenje zakonom
propisanih uslova a vanbracna zajednca se uspostavlja,traje i
prekida mimo odredaba porodicnog zakonodavstva. Otuda se
vanbracna zajednica cesto naziva slobodan brak. Postoje
razlicite podjele vanbracnih zajednica ali je sa aspekta prava od
znacaja podjela s obzirom na vrijeme trajanja (privremene i
trajne) i na mogucnost pretvaranja u brak (slobodne-zakonite i
neslobodne). U pravnoj teoriji srijecu se razlicite definicije
vanbracne zajednice. Jedna od njih glasi: Vanbrana zajednica
je zajednica ivota jednog mukarca i jedna ena koja je due
trajala i ije je postojanje poznato treim licima, koja nastaje
njihovim saivljavanjem i prestaje prestankom namjere

ostvarivanja te zajednice. U PZ odreen je pojam i pravno

dejstvo vanbracne zajednice: Zajednica zivota muskarca i zene
koja traje duze, izjednacena je sa bracnom zajednicom u
pogledu prava na meusobno izdrzavanje i drugih imovinskopravnih odnosa. Iz ovakvog zakonskog odreenja za postojanje
vanbracne zajednice koja proizvodi odreena pravna dejstva
potrebno je da se ispune sledeci uslovi:
1 Razliitost polova priznata je samo vanbracna
zajednica muskarca i zene, takoe se trazi i monogamija.
Niko ne moze biti u dvije ili vise zakonitih vanbracnih
zjednica. U nekom zakonodavstvima postoje kako
heteroseksualne tako i homoseksualne vanbracne
zajednice.
2 Zajednica ivota predstavlja bitan i sustinski element
vanbracne zajednice. Ona podrazumijeva ostvarivanje
volje muskarca i zene da uspostave ukupnost licnih i
imovinskih odnosa kao da su bracni drugovi. Zajednica
zivota postoji kada vanbracni partneri zajedno stanuju,
vode zajednicko domacinstvo i meusobno zadovoljavaju
raznovrsne
potrebe
(emocionalne,seksualne,intelektualne,ekonomske).
3 Due trajanje pravno dejstvo proizvodi samo
duzevremena
vanbracna
zajednica.
Kratkotrajne,povremene,sporedne
zajednice
zene
i
muskarca nemaju pravni ucinak. Duze trajanje ukazuje na
stabilnost, njenu notornost i opredeljenje muskarca i zene
da neodreeno vrijeme zive zajedno. Zakon nije odredio
vremenski period poslije cijeg protoka bi se smatralo da je
vanbracna zajednica trajala duze kao sto je slucaj npr. u
Hrvatskoj 3 godine i Makedoniji 1 godina. Umjesto
preciznog odreivanja trajanja vanbracne zajednice
zakonodavac se opredijelio za pravni standard duze
vremena ostavljajuci sudu da u svakom konkretnom
slucaju cijeneci sve okolnosti procijeni da li je odreena
zajednica trajala duze ili nije.
4 Odsustvo bracnih smetnji da bi vanbracna zajednica
proizvodila pravna dejstva potrebno je da u vrijeme
njenog zasnivanja nisu izmeu vanbracnih partnera
postojale smetnje za sklapanje braka. Vanbracna
zajednica koja ispunjave navedene uslove proizvodi
odreena porodicnopravna dejstva i to alimentaciono i

imovinsko.

RODITELJSKO PRAVO
Dio porodicnog prava koji regulise i proucava odnose roditelja i
djece kao i odnose izmeu drugih srodnika u porodici
tradicionalno se naziva roditeljskim pravom. To je dio pozitivnog
porodicnog zakonodavstva i dio porodicnopravne nauke ciji su
predmet srodnicki odnosi. Kao dio pozitivnog pravnog sistema
roditeljsko pravo ureuje zasnivanje roditeljskog odnosa
(ocinstva i materinstva), propisuje prava djeteta i odreuje
sadrzinu i vrsenje roditeljskog prava, nadzor nad vrsenjem
roditeljskog prava, ogranicenje, lisenje i prestanak roditeljskog
prava kao i regulisanje porodicnog smjestaja djece i usvojenja.
Nacela roditeljskog prava su:
1.Najbolji interes djece ovo je opsteprihvaceno nacelo u
oblasti ostvarivanja i zastitte prava djeteta, s obzirom na to da
je proklamovano Konvencijom o pravima djeteta iz 1989 godine.
Najjbolji interes djeteta je nacelo koga se moraju pridrzavati svi
drzavni organi, druge organizacije i pojedinci u svim situacijama
kada odlucuju o pravima djeteta ili brinu o njemu. Definisuci
pojam najboljeg interesa djeteta Hrabar navodi: Postupanje u
skladu sa najboljim interesom djeteta znacit ce donosenje
odluke u skladu sa onim sto bi dijete za sebe (i o sebi) odlucilo
kada bi za to bilo sposobno.
2.Jednakost i ravnopravnost roditelja prema djeci
roditelji su izjednaceni u odnosu prema djeci i u odnosima
prema trecim licima povodom djece. Otac i majka se
ravnopravno brinu o licnosti, pravima i interesima svoje djece.
Oni roditeljsko pravo vrse zajednicki i sporazumno. To je
posljedica opsteg ustavnog principa o ravnopravnosti zene i
muskarca.
3.Ravnopravnost djece roene u braku i van braka
pravni polozaj vanbracne djece kroz istoriju bio je znatno losiji

od polozaja bracne djece. Danas je iskljucena diskriminacija

djece roena van braka tako da ona imaju ista prava i obaveze
kao i djeca roena u braku.
4.Posebna zastita majke i djeteta proklamajuci posebnu
zastitu majke i djeteta ustav izrazava drustveno opredjeljenje
da se pruzi podrska djetetu uvijek kada to zahtijevaju njegovi
interesi ali i zeni koja raa djecu. Briga o zeni koja postaje
majka znaci brigu o porodici a time i o narodu.
5.Obaveza roditelja da brinu o djeci i obaveza djece da
se staraju o svojim roditeljima kojima je potrebna pomoc
porodicni zakon je ovo nacelo izrazilo rijecima: Odnosi roditelja
i djece zasnivaju se na obostranim pravima i duznostima,
posebno roditelja da se staraju o zastiti interesa i dobrobiti
djece i njihovoj odgovornosti za podizanje, vaspitanje i
osposobljavanje za samostalan zivot, i djece da se staraju o
svojim roditeljima i da se prema njima odnose sa postovanjem.

PORODICNI STATUS DJETETA

Roditeljski odnos zasniva se roenjem djeteta. Izmeu majke
koja je rodila dijete, oca koji ga je zaceo i roenog djeteta
uspostavlja se bioloski (genetski) i psiholoski (emocionalni)
odnos koji automacki ne postaje i pravni odnos. Taj fakticki
roditeljski odnos postaje roditeljskopravni primjenom pravila
porodicnog prava kojim se zasniva srodnicki odnos kao pravna
veza. To su pravila kojim se propisuje nacin utvrivanja ocinstva
i materinstva roenog djeteta. Ona se razlikuju s obzirom na to
d ali je dijete roeno u braku ili van braka. Cinjenice na osnovu
kojih se uspostavlja roditeljskopravni odnos su: a)roenje
djeteta u braku (bracno dijete), roenje djeteta van braka
(vanbracno dijete) i c)usvojenje (usvojeno dijete). Sva ova djeca
imaju jednak pravni polozaj ali su pravila za utvrivanje ocinsta
i materinstva odnoso uspostavljanja roditeljskog odnosa
razlicita.

BRACNO DIJETE
Bracno dijete potice od oca i majke koji su meusobno u braku.
Svako dijete koje rodi udata zena za vrijeme trajanja braka ili
odreeno vrijeme nakon prestanka braka smatra se bracnim. Za
utvrivanje bracnog statusa djeteta traze se tri elementa:
1)brak roditelja djeteta (pored djeteta koje je roeno za
vrijeme trajanja braka njegovih roditelja bracni status ima i
dijete koje je roeno u roku od 300 dana (280 dana trudnoca)
po prestanku toga braka. Takoe takav status danas imaju i
djeca iz nistavih brakova.
2)utvreno bracno materinstvo (PZ ne sadrzi posebne
odredbe za utvrivanje materinstva vec propisuje da ce se
odrede za utvrivanje ocinstva shodno primjenjivati na
utvrivanje materinstva, ako iz prirode odnosa ne proizilazi
nesto drugo. Majkom djeteta roenog u braku smatra se zena
koja ga je rodila za vrijeme trajanja braka ili u roku od 300 dana
od prestanku braka. U PZ treba unijeti resenje da se majkom
djeteta smatra zena koja ga je rodila sto je slucaj u stranim
zakonodavstvima. Jos su rimski pravnici govorili mater semper
certa est etiam si vulgo conceperit-majka je uvijek poznata to je
zena koja ga je rodila. Ovaj rimski princim nastao je zbog toga
sto je nosenje i raanje djeteta vidljiva cinjenica pa po pravilu
nema potrebe za utvrivanjem materinstva. U slucajevima
donacije polnih celija da si se iskljucio moguci spor izmeu
genetske i gestacione majke i da bi se omogucilo nesmetano
podizanje djeteta od zene koja ga je rodila Zakon propisuje dva
pravila: a)zena koja je na ovaj nacin rodila dijete ne moze
osporavati svoje materinstvo i b)zabranjeno je utvrivanje
materinstva donatorke jajne celije. Srodnicki odnos kao pravna
veza izmeu majke i djeteta uspostavlja se upisom djeteta u
maticni registar roenih. Upis roenja djeteta ima deklarativni
karakter sa retroaktivnim dejstvom. Roenje se prijavljuje u
roku od tri dana od dana roenja.)

3)utvreno bracno ocinstvo (kada se utvrdi bracno

materinstvo onda se utvruje bracno ocinstvo kao treci element
bracnosti djeteta. Dijete koje rodi udata zena za oca ima muza
njegove majke. Ova pretpostavka vece svoje porijeklo iz
rimskog prava pater is est quem nuptiae demonstrant-otac je
onaj na koga brak ukazuje. Za razliku od vidljive cinjenice
materinstva(mater semper certa est) rimski pravnici su govorili
da je ocinstvo uvijek neizvjesno (pater semper incertus).
Pretpostavka bracnog ocinstva nastala je i odrzala se na
monogamnosti braka i bracnoj vjernosti. Zakonska pretpostavka
o bracnom ocinstvu je oboriva (praesumptio iuris tantum) sto
znaci da majka, muz majke i dijete mogu u zakonom
propisanom postupku dokazati suprotno. Posto je sigurno da
zakonski i bioloski otac nisu uvijek isto lice ostavljen aje
mogucnost da se pravno i fakticko stanje usklade. Sukob dva
bracna ocinstva Do sukoba dva bracna ocinsta moze doci u
situaciji kada je zena bila u dva braka u roku od 300 dana. Ako
ona u tom roku rodi dijete neizvjesno je njegovo biolosko
porijeklo. Nekad se govorilo da tada dolazi do mijesanja krvi. Da
bi se izbjegle nezeljene komplikacije oko primjene zakonske
predpostavke o bracnom ocinstvu starija prava su predvidjala
da po prestanku prethodnog braka zena ne moze zakljucivati
novi brak u odredjenom vremenskom periodu -tempus lugendi.
Tako je srbijanski gradjanski zakonik imao odredbu da zena ne
moze zakljuciti novi brak po prestanku prethodnog pre isteka
jedne godine od smrti muza ili prije sest mjeseci od smrti ako
podnese uvjerenje da nije gravidna. PZ usvaja rjesenje u korist
muza iz kasnijeg braka: Ako je dijete roeno u kasnijem braku
majke, ocem djeteta smatra se muz majke iz toga braka, ako od
prestanka prethodnog braka majke do roenja djeteta nije
proteklo 300 dana.

OSPORAVANJE BRACNOG PRIJEKLA DJETETA -Svrha

osporavanja bracnog porijekla djetetaje uskladivanje fakticnog i
pravnog stanje tj. ustanovljavanje istine o porijeklu djeteta.
Pretpostavke na kojirna se temlje pravila o utvrdivanju
materinstva i ocinstva su oborive pretpostevke (presumptio iuris

tantum) i moze se dokazati suprotno. Pravo na osporavanje nije

bez ikakvih ogranicenja. U vecini prava ono spada u domen
privatnosti i postudak se ne pokrece po sluzbenog duznosti.
OSPORAVANJE BRACNOG MATERINSTVA Oznacava
postupak u kome se utvruje da zena koja je upisana u maticni
registar roenih kao majka djeteta roenog u braku nije njegova
prirodna majka. PZ ne sadrzi posebne odredbe za osporavanje
materinstva vec propisuje da ce se odrede za osporavanje
ocinstva shodno primjenjivati na osporavanje materinstva, ako
iz prirode odnosa ne proizilazi nesto drugo. Materinstvo je
rijetko izazivalo probleme u praksi pa se posebna paznja nije
poklanjala ni u zakonima. Do osporavanja materinstva dolazi
zbog: zamjene djece u porodilistu, podmetanju tueg djeteta,
simulacije poroaja i sl. Osporavanje materinstva obavlja se u
parnicnom postupku pred osnovnim sudom. Pravo na tuzbu
imaju:
1. zena koja je upisana kao majka djeteta-rok 6 mjeseci od
dana saznanja za cinjenicu da nije majka pa do pete godine
zivota djeteta.
2. muz majke djeteta-rok 6 mjeseci od roenja djeteta
3. dijete-rok do 23 godine zivota
4. zena koja sebe smatra majkom djeteta roenog u braku, ako je zivjela u
zajednici sa ocem djeteta u vrijeme zaceca djeteta-rok jedne godine od rodjenja
djeteta
OSPORA V ANJE BRACNOG OCINSTVA - Osporavanje
bracnog ocinstva predstavlja sudski postupak za obaranje
zakonske pretpostavke da je otac djeteta muz njegove majke. U
ovom postupku se dokazuje da dijete roeno u braku ili u roku
od 300 dana od prestanka braka ne potice od muskarca koji je
bio u braku sa njegovom majkom u vrijeme roenja ili zaceca
djeteta. O osporavanju bracnog ocinstva odlucuje sud. Razlikuju
se: stvarna, mjesna i funkcinalna. Stvarna nadleznost pripada
osnovnom sudu. Mjesno je nadlezan sud prema prebivalistu
tuzenog. Maloljetno dijete mote podnijeti tuzbu bilo pred sudom
opste mjesne nadlemosti, bilo pred sudom na cijem podrucju
ima prebivaliste ili boraviste. Pravo na osporavanje imaju:

1.muz majke - subjektivni rok iznosi 6 mjeseci od dana saznanja

za cinjenicu da on nije otac. Objektivni rok iznosi 5 godina i
pocinje teci od roenja djeteta.
2.majka - moze osporiti da je otac njenog djeteta lice koje se po
zakonu smatra njegovim ocem i tuzba se moze podnijeti u roku
od 6 mjeseci od roenja.
3.dijete - moze osporiti da je otac lica koje se po zakonu smatra
njegovim ocem u roku do 23 godine zivota djeteta.Ako je dijete
maloljetno li poslovno nesposobno tuzbu u njegovo ime moze
podnijeti majka, a ako je majka umrla ili lisena roditeljskog
prava tuzbu moze podnijeti staratelj sa odobrenjem organa
starateljstva. U CG to pravo nije dato staraocu djeteta.
4.prirodni otac djeteta - njegovo pravo je posebno ograniceno
samo na situaciju kada je to lice zivjelo u zajednici sa majkom
djeteta. Rok godina dana od rodenja djeteta.
Poslije smrti djeteta nije dopusteno osporavanje ocinstva . Za osporavanje
bracnog ocinstva nadlezan je optsinski sud. Stranke u postupku: lice koje se po
zakonu smatra ocem djeteta, dijete i majke djeteta. Tuzbom moraju biti
obuhvacena sva lica koja su navedena kao stranke u sporu. Ako tuzilac u roku
koji sud odredi ne prosiri tuzbu na lica koja nisu obuhvacena tuzbom, tuzba ce
se odbaciti. Pravilo je da roditelj zastupa dijete u parnici kao zakonski
zastupnik djeteta. Ipak, zakon sadrzi odredbu da organ starateljstva moze
postaviti posebnog staratelja djetetu samo ako izmedu roditelja i djeteta postoje
suprotni interesi. Organ starateljstva je duzan da postavi djetetu posebnog
staratelja ako je roditelj, koji po zakonu zastupa dijete i dijete u oprecnim
stranackim ulogama, tuzioca i tuzenoga.
U postupku za osporavanje ocinstva iskljucena je javnost .Sud nije ogranicen
dispozicijom (voljom) stranaka. Zastita interesa djeteta ostvaruje se po
sluzbenoj duznosti i u postupku pred opstinskim sudom i u postupku po zalbi
pred drugostepenim sudom. U ovim sporovima se ne moze izreci pesuda na
osnovu izostanka ili priznanja , niti se moze zakljuciti sudsko poravnanje.
Odricanje od tuzbenog zahtjeva ima dejstvo kao kad tuzilac povuce tuzbu.
Obaranje pretpostavke bracnog ocinstva - Da bi ce uspjesno osporilo bracno
ocinstvo neophodno je oboriti pretpostavke na kojima se ono temelji:
pretpostavku da je muz majke zaceo dijete. Za zacece djeteta primejenjivala se
pretpostavka o kriticnom periodu zaceca od 120 dana u vezi sa pretpostavkom o
najduzoj i najkracuj trudnoci. Kako bracna zajednica podrazumijeva polne
odnose, prvi korak u obaranju pretpostavke je da se dokaze odsustvo zajednice
u kriticnom periodu zaceca. Ako se pretpostavka polnih odnosa nije moca
oboriti, bilo je potrebno dokazati da dijete nije zaceto u polnim odnosima muza i
majke djeteta. Najcesce se kao razlog navodila impotencija. Savrmena medicina

omogucava da se sa mnogo vecom preciznoscu odredi momenat zaceca djeteta s

obzirom na kriterijume odredivanja zrelosti novoroenceta. Ustanovljavanjem
krvnih grupa i faktora, podgrupa i dr. oblika analize krvi, omoguceno je
iskljucenje ocinstva. Moguce je utvrditi i sterilitet muza majke. Presudom kojom
je uspjesno osporeno bracno ocinstvo je konstitutivnog karaktera, jer se mijenja
pravni odnos izmedu stranaka. Pravosnazna presuda o osporenom bracnom
ocinstvu ne moze se vise napadati. Pravo na osporavanje bracnog ocinstva se
gasi.Ako se uspjesno ospori bracno ocinstvo, dijete gubi status bracnosti i
postaje vanbracno bez utvrdenog ocinstva. Jedino u slucaju da prirodni otac
uspjesno ospori bracno ocinstvo, utvrduje se njegovo ocinstvo i dijete ima
utvrdenog vanbracnog oca.

VANBRACNO DIJETE
Vanbracno je ono dijete koje ne potice iz braka njegovih
roditelja ili krace receno svako dijete koje nije bracno. Ako je
bracno ono dijete koje je roeno tokom trajanja braka ili u roku
od 300 dana poslije prestanka braka, onda se vanbracnim
djetetom smatra dijete koje je roeno izvan braka ili nakon
isteka roka od 300 dana od prestanka braka. Pored negativnog
definisanja pojam vanbracnog djeteta se moze i pozitivno
odrediti. Tako vanbracni status imaju: 1)dijete koje rodi zena
koja nije u braku, 2)dijete koje rodi zena koja je u braku ili 300
dana poslije prestanka braka, ali je njegova bracnost uspjesno
osporena, 3)dijete koje rodi razvedena zena ili udovica poslije
isteka roka od 300 dana od prestanka braka.
UTVRIVANJE VANBRACNOG OCINSTVA PZ propisuje:
Ocem djeteta koje nije roeno u braku ni u roku od 300 dana po
prestanku braka smatra se muskarac koji ga prizna za svoje ili
cije je ocinstvo utvreno odlukom suda. Postoje dva nacina za
utvrivanjeocinstva priznavanje i odluka suda. U nasem pravu
ne vazi pretpostavka ocinstav kod vanbracne zajednice.
Izuzetak je dijete zaceto vjestackom oplodnjom kada se ocem
djeteta smatra vanbracni partner majke. Priznavanje
vanbracnog ocinstva je izjava volje muskarca kojom potvruje
da je odreeno dijete roeno van braka njegovo . To je
dobrovoljna izjava koja se daje licno u zakonom propisanoj formi
i ne moze se opozvati. Sama jednostrana izjava volje muskarca

nije dovoljna za utvrivanje vanbracnog ocinstva priznanjem

vec je potrebno da se sa njom saglasi majka i dijete odreenog
uzrasta. Maticar je duzan cim sazna za roenje vanbracnog
djeteta pozvati majku djeteta da se izjasni o tome koga smatra
za ocem djeteta. Nakon prijema izjave majke o licnosti oca
njenog djeteta, maticar ce pozvati oznacenog muskarca da se u
roku od 30 dana neposredno pred maticarem ili u ovjerenoj
ispravi izjasni o svom ocinstvu. Uslucaju potvrde ili negacije
maticar ce o tome obavijestiti majku. Uslovi za priznavanje se
dijele na:
1.Materijalni uslovi odnose se na muskarca koji daje izjavu
o priznanju(preko 16 godina i da je sposoban za rasuivanje),
na dijete koje se priznaje(da je zivo u momentu priznanja,moze i
prije pod uslovom da se dijete rodi zivo), na saglasnost sa
priznanjem (bez saglasnosti majke priznanje ocinstva ne
proizvodi pravno dejstvo i ne moze se upisati u maticni registar
roenih) i na prirodnu razliku u godinama izmeu oca i djeteta.
2.Formalni uslovi za punovaznost priznanja ocinstva
zahtijeva se da ono bude izvrseno u propisanoj formi tj. pred
nadleznim organom i na nacin odreen zakonom. Zakon je
odredio da se ocinstvo moze priznati pred: maticarem,organom
starateljstva,sudom ili drugim organom ovlascenim za
sastavljanje javnih isprava. Moze se priznati i u testamentu i
dijeli sudbinu testamenta.
Priznanje ocinstva ima deklarativni karakter i retroaktivno
dejstvo. To znaci da se priznanjem ne stvara novi odnos izmeu
oca i djeteta vec se samo pravno deklarise odnos koji je nastao
roenjem djeteta. PZ izricito propisuje da se izjava o priznanju
ocinstva, kao i izjave majke i djeteta o saglasnosti sa
priznanjem ocinstva ne mogu opozvati. Ponistenje priznavanja
ocinstva moze se traziti zato sto nijesu bili ispunjeni svi
materijalni i formalni uslovi odreeni zakonom ili zbog mana
volje lica koje je dalo izjavu o priznanju odnosno izjavu o
saglasnosti sa priznanjem. Ako bilo koji od zakonom predvienih
materijalnih ili formalnih uslova za punovaznost priznanja nije

ispunjen izjava o priznanju vanbracnog ocinstva odnosno izjava

o saglasnosti za priznanje bice apsolutno nistava. S obzirom na
to da se apsolutnom nistavnoscu vrijea opsti interes pravo da
tuzbom trazi ponistenje date izjeve ima svako lice koje ima
pravni interes i drzavni tuzilac. Tuzba za utvrivanje nistavosti
nije vezana za rok. Ako prilikom davanja izjave o priznanju
izmeu stvarne i izjavljene volje nije postojala podudarnost
priznanje vanbracnog ocinstva bice relativno nistavo (pod
prinudom ili u zabludi). Pravo na tuzbu pripada samo licu kod
koga je prisutna mana volje i rok za tuzbu iznosi 6 mjeseci od
tana prestanka prinude ili zablude. U nasem pravu pored
ponistenja dozvoljeno je i osporavanje priznatog vanbracnog
ocinstva. Do osporavanja moze doci i kada su ispunjeni svi
materijalni i formalni uslovi za priznnje ocinstva i kad nije bilo
mana u izjavljenoj volji bilo kog lica. To ce biti slucaj kada
izvrseno priznanje ocinstva nije istinito, kad je u maticni registar
roenih upisan muskarac koji nije bioloski otac vanbracnog
djeteta. Osporavati se moze samo vanbracno ocinstvo utvreno
priznanjem a ne i utvreno odlukom suda. Kad je ocinstvo
utvreno sudskim putem onda je to presuena stvar (res
iudicata) i ne moze se ponovo uz koriscenje istih dokaznih
sredstava utvrivati porijeklo djeteta od oca (ne bis in idem).
Ono se vrsi kao i osporavanje bracnog ocinstva u parnicnom
postupku pred osnovnim sudom. Pravo na tuzbu imaju:
1)muskarac koji sebe smatra ocem djeteta (pod uslovom da
istom tuzbom trazi da se utvrdi njegovo ocinstvo u roku od
godine od roenja djeteta), 2)majka djeteta (rok 6 mjeseci od
roenja djeteta), 3)dijete (rok do navrsene 23 godine zivota).
Muskarac koji je priznao ocinstvo nema pravo na tuzbu.
Vanbracno ocinstvo moze se osim priznanjem utvrditi i
istrazivanjem u sudskom parnicnom postupku. Utvrivanje
vanbracnog ocinstva vrsi se u parnicnom postupku prema
procesnim pravilima koja vaze za osporavanje bracnog ocinstva.
Stvarna nadleznost je povjerena osnovnom sudu a tuzba se
moze podnijeti alternativno: pred sudom opste mjesne
nadleznosti ili pred sudom na cijem podrucku dijete ima
prebivaliste odnosno boraviste. Rokovi za podnosenje tuzbe

razliciti su za svakog od potencijalnih tuzioca. Lice koje sebe

smatra ocem djeteta roenog van braka tuzbu moze podnijeti u
roku od 3 godine po prijemu obavestenja o nesaglasnosti majke
odnosno djeteta sa njegovom izjavom o priznanju ocinstva.
Dijete moze tuzbu podnijeti do navrsene 23 godine zivota.
Majka moze tuzbu podnijeti dok vrsi roditeljsko pravo.

UTVRIVANJE VANBRACNOG MATERINSTVA PZ ne sadrzi

posebne odredbe za utvrivanje vanbracnog materinstva vec
propisuje da ce se odrede za utvrivanje vanbracnog ocinstva
shodno primjenjivati na utvrivanje vanbracnog materinstva,
ako iz prirode odnosa ne proizilazi nesto drugo.Dakle vanbracno
materinstvo se moze utvrditi na dva nacina:priznanjem i
odlukom suda. Uslovi za punovazno priznanje materinstva dijele
se na:
1.Materijalne uslove odnose se na izjavu zene koja daje
priznanje (sposobna za rasuivanje i navrsila 16 godina zivota),
na saglasnos odreenih lica sa tom izjavom(treba da se saglasi
otac djeteta ako je poznat i dijete ako je starije od 16 godina a
ako nije njegov staralac sa odobrenjem organa starteljstva), na
dijete cije se materinstvo priznaje (da je dijete roeno zivo) i na
razliku u godinama priznaje.
2. Formalni uslovi - za punovaznost priznanja materinstva
zahtijeva se da ono bude izvrseno u propisanoj formi tj. pred
nadleznim organom i na nacin odreen zakonom. Zakon je
odredio da se materinstvo moze priznati pred:
maticarem,organom starateljstva,sudom ili drugim organom
ovlascenim za sastavljanje javnih isprava. Moze se priznati i u
testamentu i dijeli sudbinu testamenta.
Ovo priznanje moze biti apsolutno i relativno nistavo. Ovo
priznanje se moze osporiti i pravo na tuzbu imaju zena koja
sebe smatra majkom djeteta(rok godina dana od dana
upisosporavanog materinstva u maticnu knjigu roenih) i dijete
koje nije dalo saglasnost na izjavu o priznanju (do navrsene 23

godine zivota. U rijetkim slucajevima koji se u praksi mogu

desiti vanbracno materinstvo se moze utvrditi odlukom suda u
parnicnom postupku i shodno se primjenjuju pravila za
utvrivanje vanbracnog ocinsta. Pravo na tuzbu za pokretanje
ovog postupka imaju: dijete (do navrsene 23 godine zivota) i
zena koja sebe smatra majkom ( rok 3 godine od dana prijema
obavestenja o neslaganju djeteta)

DIJETE SA NAKNADNO STECENIM BRACNIM

STATUSOM (POZAKONJENO DIJETE)
Vanbracno dijete moze pod odreenim uslovima dobiti bracni
status. Pravni institut kojim se mijenja vanbracni status djeteta
u bracni naziva se pozakonjenje (legitimatio). Pozakonjenje kao
pravni nacin trasnformacije statusa djeteta imalo je za cilj
popravljanje polozaja vanbracne djece cije je drustveni i pravni
polozaj dugo bio losiji od polozaja bracne djece. Danas se
postavlja pitanje da li je pozakonjenje uopste potrebno s
obzirom na jednakost djece roene u braku ili van braka.
Pozakonjenje je naknadno sticanje bracnosti djeteta. Svrha
pozakonjenja je uskladivanje statusa roditelja i djeteta. Dijete
koje je roeno prije zakljucenja braka svojih roditelja je prema
pravilima vanbracno dijete. Da bi se naknadnim zakljucenjem
braka uskladio status roditelja i djeteta predvia se
pozakonjenje djeteta.Neki ga zovu pobracenje djeteta. Prema
PZ postoje dva nacina pozakonjenja:
1.Pozakonjenje sklapanjem braka roditelja (PZ predvia:
Dijete roeno van braka smatra se da je roeno u braku kad
njegovi roditelji meusobno sklope brak. Iz ove formulacije
proizilazi da treba da se ispune uslovi: a)da je dijete roeno,
b)da je utvreno njegovo vanbracno materinstvo i ocinstvo i
c)da su njegovi roditelji meusobno zakljucili brak. Prestavlja
najcesci oblik pozakonjenja. Do pozakonjenja dolazi automatski,
po sili zakona, zakljucenjem braka.
2.Pozakonjenje odlukom suda ( Do pozakonjenja djeteta
moze doci i odlukom suda. Ako su roditelji djeteta imali
namjeru da zakljuce brak, pa su bili sprijecene smrcu jednog od
njih, ili je poslije zaceca djeteta nastupila bracna smetnja koja
ometa zakljucenje braka (dusevna bolest), sud ce oglasiti da je
dijete roeno u braku. Da bi sud donio odluku o proglasenju

vanbracnoh djeteta za bracno u slucaju smrti treba da utvrdi da

li su ispunjeni sledeci uslovi: a)da je nastupila smrt jednog ili
oba roditelja, b)da su roditelji djeteta imali namjeru da zakljuce
brak i c)da je utvreno vanbracno materinstvo i ocinstvo
djeteta. A za prisustvo bracne smetnje treba utvrditi sledece
uslove: a)da je utvreno vanbracno materinstvo i ocinstvo
djeteta, b)da su roditelji djeteta imali namjeru da zakljuce brak,
c)da zakljucenje braka izmeu roditelja sprijecava bracna
smetnja i d)da je bracna smetnja nastala posle zaceca djeteta.
Postupak za oglasenje da je dijete bracno je vanparnicni i
pokrece se na prijedlog jednog roditelja ili djeteta.)

USVOJENO DIJETE
Usvojenje je pravni nacin uspostavljanja roditeljskog i
srodnickog odnosa. Izmeu usvojioca (bracnih odnosno
vanbracnih drugova ili samo jednog punoljetnog lica) i
usvojenika (tueg maloljetnog djeteta) zasnivaju se odnosi koji
postoje izmeu roditelja i djeteta. Za razliku od roenja u braku
ili van braka gdje se roditeljski odnos uspostavlja prirodnim
putem, usvojenjem se roditeljski odnos zasniva vjestackim
putem. Pravnim aktom zasniva se graansko srodstvo koje je
osnov porodice po usvojenju. Pravna veza (vjestacka) usvojioca
i usvojenika i krvna veza (prirodna) roditelja i djeteta stvaraju
slicna ili indeticna prava i obaveze. Oduta su klasicni rimski
pravnici govorili adoptio naturam imitatur (usvojenje podrazava
prirodu). Evolucijom drustveno-ekonomskih odnosa mijenjala se
i ustanova usvojenja. Za razliku od ranijih vremena sada cilj
usvojenja nije vise produzenje porodice usvojioca vec
zbrinjavanje usvojenika kao maloljetnog lica koje nema svoju
prirodnu porodicu i zasniva se u interesu usvojenika. U mnogim
pravima pa i u nasem usvojenje je poseban oblik porodicnopravne zastite djece bez roditelja ili odgovarajuceg roditeljskog
staranja. Pored ovog primarnog cilja usvojenje ostvaruje i drugi,
sekundarni cilj a to je realizaciju prava usvojilaca na planiranje
porodice (brakovi bez djece). PZ regulise dvije vrste usvojenja i
razlika izmeu njih je u stepenu integrisanosti usvojenika u

porodicu usvojioca i u odnosu usvojenika prema svojim krvnim

srodnicima. Tako razlikujemo :
1.Potpuno usvojenje Potpunim usvojenjem usvojenik
prekida vezu sa svojom prirodnom porodicom i potpuno se
integrise u porodicu usvojilaca. Potpunim usvojenjem se izmeu
usvojilaca i i njihovih srodnika sa jedne strane i usvojenika i
njegovih potomaka sa druge strane zasniva neraskidiv odnos
srodstva jednak krvnom srodstvu. Zasnivanjem potpunog
usvojenja prestaju meusobna prava i duznosti usvojenika i
njegovih krvnih srodnika, osim ako dijete usvoji maceha ili ocuh.
U maticni registr roenih usvojioci se upisuju kao roditelji
usvojenika.
2.Nepotpuno usvojenje Nepotpunim usvojenjem usvojenik
ne prekida vezu sa svojom prirodnom porodicom i srodnicki
odnos zasniva samo sa usvojiocem. Kod nepotpunog usvojenja
izmeu usvojilaca sa jedne strane i usvojenika i njegovih
potomaka sa druge strane nastaju prava i duznossti koja po
zakonu postoje izmeu roditelja i djece. Zasnivanje nepotpunog
usvojenja ne utice na prava i duznosti usvojenika prema
njegovim prirodnim roditeljima i drugim srodnicima. Ovom
vrstom usvojenja ne uspostavlja se srodnicki odnos izmeu
usvojenika i krvnih srodnika usvojilaca.
U uporednom pravu nisu svugdje prihvacene obadvije vrste
usvojenja pa ima i zemalja koja ne poznaju nepotpuno
usvojenje. Za punovaznost zasnivanja usvojenja potrebno je da
se ispune odreeni uslovi i to:
1.MATERIJALNI USLOVI odnsose se na:
a)na dijete koje se usvaja (adoptivna sposobnost
usvojenika) da bi dijete moglo biti usvojeno potrebno je da je
roeno (nascituris se ne moze usvojiti, tek protekom tri mjeseca
od njegovog roenja), da je usvojenje u njegovom najboljem
interesu (narocito treba organ starateljstva da procijeni koja je
vrsta usvojenja cjelishodna za konkretno dijete), da je
maloljetno (unasem pravu se moze usvojiti samo maloljetno

dijete,za nepotpuno se moze usvojiti dijete od tri mjeseca do

punoljetstva a potpuno od 3 mjeseca pa do navrsene 10 godine
zivota), i da su njegovi roditelji saglasni sa usvajanjem (dijete
ne moze biti odvojeno od roditelja protiv njihove volje samo uz
njihov pristanak. Pristanak je opoziva izjava i to u roku od 30
dana od potpisivanja zapisnika.Za usvojenje bez pristanka
roditelja je moguce ako je roditelj lisen roditeljskog prava,koji
ne zivi sa djetetom,a tri mjeseca je u vecoj mjeri zanemario
staranje o djetetu,koji je lisen poslovne sposobnosti, kome je
boraviste nepoznato najmanje sest mjeseci a u tom periodu se
ne brine za dijete).
-na lice koje usvaja (adoptivna sposobnost usvojioca) uslovi koje jedno lice cine podobnim i sposobnim za usvojenje
su godine zivota usvojioca (usvojiti moze samo lice koje je u
starosnom dobu od 30 do 50 godina i da je starije od usvojenika
najmanje 18 godina), licna svojstva usvojioca (organ
starateljstva u svakom konkretnom slucaju treba na osnovu
dosadasnjeg ponasanja potecionalnog usvojioca njegovih
moralnih i karakternih osobina zdrastvenog stanja i porodicnih
prilika da doe do uvjerenja da ce on podizati i vaspitavati
usvojenika kao dobar roditelj. Tako ne moge usvojiti lice koje je
liseno roditeljskog prava ili mu je to pravo ograniceno, liseno
poslovne sposobnosti,boluje od bolesti koja moze stetno
djelovati na usvojenika, ne pruza dovoljno jemstvo da ce
pravilno ostvarivati roditeljsko staranje.Isto tako usvojiti ne
moze lice kod cijeg bracnog ili vanbracnog partnera postoji
neka od navedenih okolnoti), bracni odnosno vanbracni status
usvojioca, drzavljanstvo usvojioca, srodnicki i starateljski odnos
usvojioca i usvojenika (ne moze se usvojiti srodnik po krvi u
pravoj liniji niti brat ili sestra takoe staratelj ne moze usvojiti
svog sticenika ako ga organ starateljstva prethodno ne razrijesi
duznosti staratelja).
2.FORMALNI USLOVI odnose se na:
a)nadleznost organa stvarno nadlezan za zasnivanje
usvojenja je organ starateljstva a poslove organa starateljstva

obavlja centar za socijalni rad. O zalbama na odluku organa

starateljstva odlucuje ministarstvo nadlezno za poslove
socijalnog staranja.Mjesna nadleznost povjerena je organu
starateljstva mjesta prebivalista djeteta ako se njegovo
prebivaliste ne moze utvrditi. Funkcionalno nadlezan za
usvojenje u konkretnom slucaju je sluzbenik organa
starateljstva kome je internim pravilima povjereno obavljanje
ovih poslova.
b)postupak zasnivanja usvojenja postupak za zasnivanje
usvojenja pokrece se ne zahtjev lica koje zeli da usvoji dijete i
on se podnosi organu starateljstva preko ministarstva
nadleznog za poslove socijalnog staranja. Na osnovu prilozenih
odnosno po sluzbenoj duznosti pribavljenih dokaza organ
starateljstva utvruje da li su ispunjeni uslovi za zasnivanje
usvojenja propisani zakonom. U postupku pored buducih
usvojioca kad se zasniva nepotpuno usvojenje ucestvuje i
usvojenik ako je stariji od 10 godina i sposoban da shvati
znacenje usvojenja i roditelji usvojenika. Dijete svoj pristanak na
usvojenje daje bez prisustva roditelja i lica koje ga zele usvojiti.
Roditelj nije stranka u postupku u dva slucaja i to ako njegov
pristanak na usvojenje djeteta nije potreban i ako je dao blanko
pristanak tj. pristao prije pokretanja postupka da dijete usvoje
njemu nepoznati usvojioci. U postupku je iskljucena javnost jer
se stiti pravo na privatnost i cuva tajnost podatak o usvajanju.
Strucni tim ce na osnovu odreenih radnji i postupaka (intervjua
sa njima,njihovim srodnicima i prijateljima kao i uvid u prilozenu
dokumentaciju,zdrastveno stanje,obrazovanje i sl.) dati pismeno
misljenje o ocjeni o podobnosti lica koja su podnijela zahtjev za
usvojenje. Organ starateljstva moze odluciti da prije zasnivanja
usvojenja smjesti dijete u porodicu buducih usvojilaca na period
od sest mjeseci kako bi utvrdio da li ce usvojenje biti u
njegovom najboljem interesu. Za vrijeme tog probnog smjestaja
dijete je pod posebnim nadzorom organa starateljstva koji prati
uspjesnost uzajamnog prilagoavanja buducih usvojilaca i
usvojenika. Usvojioci imaju zakonom utvrenu obavezu da
dijete upoznaju da je usvojeno najkasnije do sedme godine
zivota djeteta, odnosno odmah nakon zasnivanja usvojenja ako

je usvojeno starije dijete i da o tome obavijesti organ

starateljstva. Na osnovu rezultata sprovedenog postupka organ
starateljstva donosi resenje o usvojenju (odbiti ili prihvatiti).
Protiv ovog rijesenja se moze podnijeti tuzba u roku od 8 dana
od dana prijema rijesenja.

DEJSTVA POTPUNOG USVOJENJA Najznacajnije

porodicnopravno dejstvo potpunog usvojenja je u tome sto ono
stvara neraskidivo graansko srodtvo identicno krvnom
srodstvu.Takoe predstavlja i bracnu smetnju. Zabranjeno je
nakon zasnivanja potpunog usvojenja osporavanje i utvrivanje
ocinstva i materinstva. Licnopravno dejsto ogleda se u
odreivanju licnog imena usvojenika. Zanivanjem potpunog
usvojenja usvojenik stice nasljedno pravni polozaj prirodnog
potomka usvojioca.
DEJSTVA NEPOTPUNOG USVOJENJA Zanivanjem
nepotpunoh usvojenja pocinju paralelno da egzistiraju
graansko i krvno srodstvo.Licnopravno dejstvo se ogleda u
tome sto usvojenik zadrzava svoje dosadasnje ime ali mi
usvojioci prilikom zasnivanja usvojenja mogu odrediti drugo
ime. Ako je usvojenik stariji od 10 godina potrebna je njegova
saglasnost za promjenu imena i prezimena. Nasljedna prava
izmeu usvojioca i usvojenika jednaka su kao i kod potpunog
usvojenja ali usvojenik iz nepotpunog usvojenja i njegovi
potomci ne nasljeuju usvojioceve srodnike, ni njegovog
supruznika ni druge njegove usvojenike
PRESTANAK USVOJENJA - Usvojenje ne prestaje smrcu,
punoljetstvom usvojenika niti njegovom emancipaciom jer tako
prestaje samo roditeljsko pravo uspostavljeno usvojenjem ali ne
i srodnicki odnos. Posto usvojenje nastaje pravnim putem ono
moze biti nistavo ako ti uslovi nisu ispunjeni. Ponistenjem
prestaje potpuno i nepotpuno usvojenje a raskidom samo
nepotpuno usvojenje. Razlozi za ponistenje postoje u momentu
zasnivanja usvojenja a razlozi za raskid nastaju tokom trajanja
usvojenja.

Usvojenje je nistavo ako prilikom njegovog zasnivanja nisu

postovani zakonom propisani uslovi za njegovu punovaznost i
tako razlikujemo apsolutno nistave (ako nisu ispunjeni svi
materijalni i formalni uslovi za njegovu punovaznost) i relativno
nistave (ako je saglasnost za njegovo zasnivanje data pod
prinudom ili u zabludi. Pravo na tuzbu za apsolutno nistavo
usvojenje imaju: usvojenici, usvojenik, roditelji odnosno
staratelji usvjenika, druga lica koja imaju pravni interes da
usvojenje bude ponisteno i drzavni tuzilac. Rok za tuzbu
vremenski je neogranicen. Pravo na tuzbu za relativnu
nistavnost ima lice koje je izjavu o saglasnosti dalo pod
prinudom ili u zabludi i to u roku od godinu dana kada je
prinuda prestala odnosno uocena zabluda. Protekom roka za
tuzbu relativno nistavo usvojenje konvalidira.
O ponistenju usvojenja oslucuje sud u parnicnom postupku.
Presuda kojom se usvojenje ponistava ima konstitutivno dejstvo
i djeluje smo za buducnost. Do pravosnaznosti presude nistavo
usvojenje proizvodi posljedice punovaznog usvojenja. Sud je
duzan da pravosnaznu presudu o ponistenju usvojenja dostavi
organu starateljstva pred kojim je zasnovano usvojenje. Organ
starateljstva ce na osnovu te presude donijeti rijesenje o
ponistenju rijesenja o novom upisu roenja usvojenika. Na
osnovu tog rijesenja osnazuje se prvi upis roenja usvojenika.
Ponistenjem usvojenja prestaje graansko srodstvo i sva prava i
obaveze zasnovana na tom srodstvu dok sa druge straneizmeu
usvojenika i njegovih prirodnih roditelja i drugih krvnih srodnika
ponovo se zasnivaju, ozivljavaju odnosi nastali po osnovu
roenja i dobijaju onaj znacaj koji bi imali da usvojenja nije bilo.
Za nase pravo prihvatljivije je da se roditeljsko pravo nakon
ponistenja usvojenja prirodnim roditeljima ne uspostavlja
automacki. Odluku o tome treba da donese organ starateljstva.

PRAVA DJETETA
Djeca zbog svog uzrasta, tjelesne i fizicke nezrelosti upucena su
na, po prirodi stvari, na pomoc i zastitu odraslih. Njima je u
periodu djetinstva potrebna posebna briga i pomoc, ukljucujuci
odgovarajucu pravnu zastitu. Zadovoljavanje svakodnevnih i
posebnih potreba djeteta danas se pravno kvalifikuje kao prava
djeteta, koja su na nacionalnom, regionalnom i meunarodnom
nivou izdvojena u posebnu kategoriju prava covjeka. Ona
pokrivaju sve oblasti zivotnih odnosa djeteta u procesu
njegovog odrastanja. Njegova sadrzina koncipirana je tako da
osigura sicijalnu sigurnost i pravilan razvoj djeteta. Djeci prava
niko ne daje, to su izvorna prava koja im pripadaju samom
cinjenicom roenja i ne zavise od roditelja, porodice ili drugih
subjekata. Ali svi subjekti treba da posvete maksimalnu paznju
na ostvarivanje prava djeteta u njegovom najboljem interesu.
Internacionalizacija prava djeteta potvruje opsteprihvaceno
uvjerenje da za svu djecu vazi jednistveni pravni standardi.
Prihvacen je stav da svako dijete, u cilju porpunog i skladnog
razvoja licnosti treba da raste u porodicnoj sredini u atmosferi
srece, ljubavi i razumijevanja. Najbolji dokaz spremnosti da
prava djeteta budu prihvacena na globalnom nivou predstavlja
Konvencija o pravima djeteta. Generalna skupstina UN 1989
godine donijela je dokument koji prvi put na jednom mjestu
kodifikuje sva ljudska prava posvecena jednoj posebnoj grupi.
Do tada su prava djeteta u obavezujucim meunarodnim aktima
regulisana uz materiju koja regulise prava covjeka. Stupanjem
Konvencije na snagu 02.09. 1900 godine nastao je najvazniji
meunarodni ugovor o pravima djeteta, prepustajuci ostalim
meunarodnim ugovorima koji sadrze pojedine odredbe o
pravima djeteta dopunski, supsidijarni karakter. U veoma
kratkom roku Konvencija o pravima djeteta bila je prihvacena od
velikog broja drzava. U istoriji UN nije zabiljezeno tako brzo
prihvatanje kao sto je slucaj sa ovim ugovorom. Danas se una
smatra univerzalno prihvacenim ugovorom. Za nju se kaze da je
djeciji ustav. Konvencija je sveobuhvatan dokument sa

potpunim katalogom djecijih prava. Ona pokriva sve vrste

ljudskih prava: graanska, politicka, ekonomska, socijalna i
kulturna. Primjenjuje se bezuslovna na svu djecu u svim
situacijama svuda u svijetu. Neka od prava su prvi put priznata
kao na primer pravo djeteta na participaciju ili pravo djeteta na
misljenje o svim pitanjima koja ga se ticu. Konvencija ima 54
clana. Njen sadrzaj podijeljen je na Preambulu i tri dijela. U
Preambuli se podsjeca na principe UN i osnovne stavove
odreenih meunarodnih instrumenata iz oblasti ljudskih prava.
U prvom dijelu Konvencije propisana su prava koja se priznaju
djetetu ali i odgovornost drzava i roditelja da preduzimaju
mjere za zastitu i ostvarivanje tih prava. Drigi dio sadrzi pravila
o obavezama drzava da upoznaju odrasle i djecu sa pravima iz
ove Konvencije i proceduru za pracenje njenog ostvarivanja. U
tu svrhu ustanovljen je Komitet za prava djeteta koga cine deset
eksperata iz oblasti koje pokriva Konvencija. U trecem dijelu
sadrzane su odredbe o ratifikaciji, potpisivanju, stupanju na
snagu, pristupanju, davanju amadmana, stavljanju rezervi,
odazivanju i deponovanju Konvencije. Komitet za prava djeteta
UN izdvojio je cetri prava i podigao ih na nivo principa na kojima
se temelje sva druga prava, odnosno bez cijeg ostvarenja nije
moguce ostvariti uzivanje ostalih prava. To su: pravo na zivot
opstanak i razvoj koje drzava mora obezbijediti svakom djetetu
u maksimalnoj mogucoj mjeri, nediskriminacija, najbolji interes
djeteta i uvazavanje misljenja djeteta.

NEKA NAJVAZNIJA PRAVA DJETETA

1.PRAVO DJETETA DA ZNA KO SU MU RODITELJI Pravo
djeteta da zna ko su mu roditelji pripada sirem licnom pravu
pojedinca na indentitet. Licni indentitet omogucava djetetu
individualizaciju u drustvenim i ptavnim odnosima, potvruje
njegovu egzistenciju, stiti od stvaranja zablude o njemu i stetnih
posledica zbog toga. S toga Konvencija o pravima djeteta
obavezuje da dijete bude registrovano odmah nakon roenja, da
od roenja ima pravo na ime i pravo na sticanje drzavljanstva i
ukoliko je to moguce pravo da se zna ko su mu roditelji i pravo
na njihovo staranje. Dijete ima psiholoski, zdrastveni i pravni

interes da zna svoje porijeklo. Ovo pravo pripada djetetu bez

obzira na uzrast ali pravo da izvrsi uvid u maticni registar
roenih i u drugu dokumentaciju koja se odnosi na njegovo
porijeklo ima pravo dijete koje je navrsilo 15 godina zivota i koje
je sposobno za rasuivanje.
2.PRAVO DJETETA DA ZIVI SA RODITELJIMA Zakon
garantuje djetetu pravo da zivi sa roditeljima i pravo da se
roditelji o njemu staraju prije svih drugih. To je ustvari pravo na
porodicni zivot, odrastanje u porodici kao prirodnoj sredini za
razvoj i blagostanje djeteta. Pravo djeteta da zivi sa roditeljima
moze biti ograniceno samo sudskom odlukom kada je to u
najboljem interesu djeteta. Prema PZ sud moze donijeti odluku o
ogranicavanju prava djeteta da odrzava licne odnose sa
roditeljem sa kojim ne zivi ako postoje razlozi za ogranicenje ili
lisenje roditeljskog prava ili u slucaju nasilja u porodici.
3.PRAVO DJETETA NA LICNE ODNOSE Dijete ima pravo da
odrzava licne odnose (kontakte) sa roditeljem sa kojim ne zivi.
Ostvarivanjem ovog prava dijete ublazava posljedice odvajanja
od roditelja a roditelj ima mogucnost da prati razvoj djeteta i
blagovremeno preduzme ili sugerise potrebne mjere. Nacin
odrzavanja licnih odnosa odreuju roditelji djeteta sporazumno,
a ako se ne mogu sporazumjeti ili sporazum nije u najboljem
interesu djeteta odluku o odrzavanju licnih odnosa djeteta sa
drugim roditeljem donosi sud. Dijete koje je navrsilo 15 godina
zivota i koje je sposobno za rasuivanje moze odluciti o
odrzavanju lisnih odnosa sa roditeljem sa kojim ne zivi. PZ kao
novinu uvodi i pravo djeteta da odrzava licne odnose i sa
srodnicima i drugim licima sa kojima ga vezuje posebna bliskos
ako je to u njegovom najboljem interesu.
4.PRAVO DJETETA NA RAZVOJ PZ priznato je djetetu pravo
na obezbjeenje najbolje mogucih zivotnih i zdrastvenih uslova
za svoj pravilan i potpuni razvoj. Ovo pravo treba shvatiti
relativno, kao pravo na zivotni standard u okviru porodicnih i
drustvenih prilika u kojima dijete zivi. Konvezcija o pravima
djeteta priznaje pravo svakog djeteta na zivotni standard koji

odgovara djetetovom fizickom,mentalnom,duhovnom,moralnom

i socijalnom razvoju. Za ostvarivanje ovog prava odgovorni su
roditelji djeteta i drzava. Posebne obaveze ima drzava prema
mentalno i fizicki nesposobnoj djeci u cilju obezbjeivanja
uslova za njihov dostojanstven, pun i kvalitetan zivot.
5.PRAVO DJETETA NA OBRAZOVANJE Dijete ima pravo na
obrazovanje u skladu sa svojim sposobnostima, zeljama i
sklonostima. Realizacijom ovog prava dijete stice raznovrsna
progresivna znanja koja su od nesumljivog znacaja za njihov
dalji zivot i intelektualni razvoj. Osnovni cilj ovog prava prema
Konvenciji o pravima djeteta odnosi se na razvoj djetetove
licnosti, talenta i mentalnih i fizickih sposobnosti do njegovih
krajnjih mogucnosti. Pravo na obrazovanje djeteta predstavlja u
stvari pravo na postepeno sticanje obrazovanja i dostojanstvo
prilikom dohaanja skole. Prema Konvenciji o pravima djeteta
drzava je obavezna da osigura obavezno i besplatno osnovno
obrazovanje, da postice razliite oblike srednjeg obrazovanja
dostupne svakom djetetu i omoguci pristum visem obrazovanju
u skladu sa sposobnostima djeteta. Ovo je posebno znacajno s
obzirom na to da se danas obrazvanje smatra kao trajan,
permanentan proces.
6.PRAVO DJETETA DA PREDUZIMA PRAVNE POSLOVE
Dijete nema potpunu poslovnu sposobnost jer se ona stice
punoljetstvom izuzetno se moze steci i prije zakljucenjem braka
nakon 16 godine zivota na osnovu odluke suda. Prema PZ pravo
djeteta da preduzima pravne poslove zavisi od uzrasta djeteta i
vrste pravnog posla. Razlikuje se poslovna sposobnost djeta do
14 godine (mlai maloljetnik) i djeteta koje je navrsilo 14 godina
(stariji maloljetnik). Pored ove poslovne sposobnosti koja se
odnosi na opste pravne poslove PZ priznaje djetetu neke
posebne poslovne sposobnosti koje mu omogucavaju da licno
preduzme odreene radnje ili pravne poslove. Dijete do 14
godina ima ogranicenu poslovnu sposobnost koju stice kada
postane svjesno pravnog posla koji preduzima i posljedica koje
stvara a ne kad navrsi odreeni broj godina. Dijete koje nije
navrsilo 14 godina zivota moze preduzeti pravne poslove malog

znacaja i pravne poslove u kojima ne stice ni prava ni obaveze

(kupovina,pokloni). Dijete koje je navrsilo 14 godina zivota moze
preduzeti, pored pravnih poslova koje preduzima mlai
maloljetnik, i sve ostale pravne poslove uz prethodnu ili
naknadnu saglasnost roditelja, odnosno saglasnost organa
starateljstva za odreene pravne poslove. Bez te saglasnosti
pravni posao ce biti rusljiv. Dijetetu se za preduzimanje
specificnih pravnih poslova i davanja licnih izjava priznate
posebne poslovne sposobnosti. Tako dijete sa navrsenih 15
godina stice opstu radnu sposobnost i moze samostalno
preduzeti pravne poslove kojima upravlja i raspolaze svojom
zaradom ili imovinom koju je stekao sopstvenim radom. Pored
toga dijete sa navrsenih 15 godina stice aktivnu testamentarnu
sposobnost, samostalno odlucuje sa kojim ce roditeljem zivjeti i
odrzavanju licnih odnosa sa riditeljem sa kojim ne zivi,
samostalno vrsi izbor srednje skole, moze izvrsiti uvid u maticni
registar roenih i dokumentaciju o svom porijeklu. Dijete koje
navrsi 16 godina moze samostalno podnijeti zahtjev sudu za
dobijanje dozvole za sklapanje braka, moze priznati ocinstvo i
materinstvo i dati izjavu sa kojom se saglasava sa priznanjem
ocinstva i materinstva. Takoe moze pokrenuti krivicni postupak
podnosenjem privatne tuzbe.
7.PRAVO DJETETA NA MISLJENJE Sadrzaj ovog prava
obuhvata: a)pravo djeteta na slobodno izrazavanje misljenja,
b)pravo djeteta da dobije sva obavestenja potrebna za
formiranje misljenja i c)pravo djeteta da njegovo misljenje bude
uzeto u obzir. Zakon nalaze da se misljenjem djeteta mora
posvetiti duna paznja u svim pitanjim koja ga se ticu i u svim
postupcima u kojima se odlucuju o njegovim pravima u skladu
sa godinama i zreloscu djeteta. PZ predvia da dijete koje je
navrsilo 10 godina moze slobodno i neposredno izraziti svoje
misljenje u svim postupcima u kojima se odlucije o njegovima
pravima. Sud ili drugi nadlezni organ utvruje misljenje djeteta
u neformalnom razgovoru koji se obavlja na prikladnom mjestu,
u saradnji sa skolskim psihologom odnosno organom
starateljstva, porodicnim savjetovalistem ili drugom ustanovom

specijalizovanom za porodicne odnose i uz prisustvo lica koje

dijete samo izabere.

DUZNOSTI DJETETA U modernim zakonodavstvima rijetko se

propisuju duznosti djece, jer se polazi od stava da djeca imaju
prava a roditelji duznosti. Ni Konvencija o pravima djeteta
izricito ne pominje bilo kakve duznosti djeteta. PZ pored prava
djeteta predvia i neke njegove duznosti i to:
a)duznost pomaganja roditeljima (Dijete je duzno da roditeljima
pomaze u skladu sa svojim godinama i zreloscu.To je vise
moralna nego pravna obaveza pozeljna i nakon punoljetstva
djetata)
b)duznost djelimicnog izdrzavanja (Ovu duznost ima dijete koje
stice zaradu ili ima imovinu)

RODITELJSKO STARANJE
Pojmovi roditeljsko staranje i roditeljsko pravo tvorevine su
savremenog porodicnog prava. Evolucija pravnog shvatanja o
odnosima roditelja i djece uslovljena je promjenama u
drustvenim i porodicnim odnosima, kulturnom ponasanju i
navikama kao irazvojem svijesti o ljudskim pravimama i
priznanjem djetetat kao subjekta posebnih prava. Sa
povecanjem prava djeteta smanjivala su se ovlascenja roditelja.
Stoga se savremeni pojam roditeljskog prava oznacava skup
prava i duznosti roditelja da se staraju o licnosti, pravima i
interesima svoje maloljetne djece. Duznosti roditelja su u
korelaciji sa pravom djeteta. Roditeljska duznost smatra se
najprijatnojom i najznacajnijom duznoscu u zivotu. Roditeljsko
staranje je siroki pojam koji obuhvata roditeljske duznosti i
roditeljsko pravo. Roditelji imaju pravo i dunost da se staraju o
djetetu,a staranje o djetetu obuhvata: cuvanje, podizanje,
vaspitavanje, obrazovanje, zastupanje, izdrzavanje kao i
upravljanje i raspolaganje imovinom sjeteta. Roditeljsko

staranje kao skup propisanih duznosti pripada majci i ocu

zajedno, ali je ono usmjereno prema djetetu koje je takoe
subjekt tog odnosa. Ako roditelji ne vrse roditeljsko staranje
nadlezni organi ce preduzeti mjere za zastitu prava i interesa
djeteta. Za nevrsenje roditeljskih duznosti moze se izreci
neposredna ili posebna sankcija (prinudno ostvarivanje u
sudskom postupku ili ogranicenje odnosno lisenje roditeljskog
prava) mada roditelji najcesce dobrovoljno izvrsavaju svoje
duznosti. Roditeljsko pravo predstavlja pravo i duznost majke i
oca da upravo oni, prije svih drugih, vrse roditeljsko staranje
odnosno da brinu o licnosti, pravima i interesima svoje
maloljetne djece. To je njihovo subjektivno pravo zasticeno od
pretenzija svih trecih lica. Ono je vezano za licnost roditelja, dio
je licnog statusa svakog od njih, ne moze se prenositi niti se
roditelji mogu odreci roditeljskog prava. Priznavanjem
roditeljskog prava roditelji sticu legitimitet i pravni osnov da se
od roenja djeteta staraju o njemu. Oni a ne neko drugi
ovlasceni su da donose odluke koje se odnose na dijete. To je
njihovo apsolutno pravo koje stvara negativnu obavezu kod svih
trecih lica da ne smetaju ili sprecavaju roditelje da se staraju o
svoj djetetu. Jedino sud u zakonom propisanim slucajevima
moze ograniciti ili oduzeti roditeljima pravo da se staraju o
svom djetetu. Roditeljsko staranje obuhvata vise duznosti
roditelja prema djetetu koje su razlicite po svojoj prirodi. Prema
PZ duznost i pravo roditelja da se staraju o djetetu obuhvata:
1.Cuvanje i podizanje djeteta Roditelji imaju pravo i
duznost da cuvaju i podizu dijete tako sto ce se oni licno starati
o njegovo zivotu i zdravlju. Ovo je najvaznija duznost roditelja
sa obzirom da je zivot djeteta najveca vrijednost a zdravlje
najbitnija cinjenica za razvoj djeteta. Cuvanje i podizanje djeteta
podrazumijeva licnu zastitu (od samopovrijeivanja i nasilja),
Obezbjeenje uslova za njegov rast i optimalno fizicko, psihicko
i socijalno blagostanje. I drzava je prema Konvenciji o pravima
djeteta duzna da obezbijedi da dijete uziva najvisi zdrastveni
standard i kapacitete za lijecenje i zdrastvenu rehabillitaciju. U
izvrsavanju ove duznosti roditelji su obavezni ne samo da
preduzimaju odgovarajuce mjere i aktivnosti vec i da se

uzdrzavaju od odreenih ponasanja. Oni ne smiju podvrgavati

dijete ponizavajucim postupcima koje vrijeaju ljudsko
dostojanstvo djeteta. Duznost roditelja da licno cuvaju i podizu
dijete koorelativna je sa pravom djetata da zivi sa njima.
2.Vaspitanje djeteta Ovo je jedna od najdelikatnijih duznosti
djeteta usmjerena na duhovni i socijalni razvoj djeteta. Kroz
roditeljsko vaspitanje dijete treba da stekne i usvoji stavove i
modele ponasanja koji doprinose pravilnom oblikovanje njegove
licnosti i skladnoj socijalnoj integraciji u drustvo odraslih. Ova
duznost roditelja pravno je formulisana zakonskom odredbom
da roditelji imaju pravo i obavezu da sa djetetom razvijaju
odnos zasnovan na ljubavi, povjerenju i uzajamnom postovanju i
da dijete usmjeravaju ka usvajanju onih vrijednosti koje imaju
univerzalni karakter. Roditelji prvo svojim primjerom vrse
ogroman uticaj na svoje dijete.
3.Obrazovanje Dijete ima pravo na obrazovanje a roditelji
imaju duznost da obezbijede osnovno skolovanje. O daljem
skolovanju i obrazovanju djeteta su duzni da se staraju prema
svojim mogucnostima. Dodatne obaveze u pogledu vaspitanja i
i obrazovanja imaju roditelji djeteta sa posebnim potrebama, a
prema Zakonu to su: djeca sa smetnjama u razvoju i djeca sa
teskocama u razvoju.
4. Zastupanje djeteta Roditelji imaju pravo i duznost d
azastupaju svoje dijete, odnosno da preduzimaju pravne
poslove i procesne radnje, pri cemu dejstva preduzetih poslova
ili radnji nastupaju neposredno za dijete. Oni se pojavljuju kao
zakonski zastupni i kao punomocenici djeteta. Obim ovlascenja
roditelja ako zakonskog zastupnika odreen je zakonom a kao
punomocnika voljom djeteta.
5.Izdrzavanje djeteta Roditelji imaju pravo i duznosti da
izdrzavaju dijete do punoljetstva a pod odreenim uslovima i
nakon toga. To je njihova pravna, prirodna i moralna obaveza od
cije realizacije neposredno zavisi egzistencija djeteta.

6.Upravljanje i raspolaganje imovinom djeteta Sastavni

dio roditeljskog staranja i duznost i pravo roditelja da pod
uslovima odreenim zakonom upravljaju i raspolaze imovinom
djeteta.

VRSENJE RODITELJSKOG PRAVA Postoje dva nacina

vrsenja roditeljskog prava i to:
1.ZAJEDNICKO VRSENJE RODITELJSKOG PRAVA - Postoji u
dva slucaja i to:
a)kada roditelji vode zajednicki zivot (Roditelji po sili
zakona vrse roditeljsko pravo zajednicki i sporazumno kada
vode zajednicki zivot, bez obzira na to da li su u braku ili
vanbracnoj zajednici. Sticanjem roditeljskog prava ciji nastanak
ne mog sprijeciti niti se njega mogu odreci, roditelji na osnovu
zakona vrse sve duznosti iz sadrzaja roditeljskog staranja do
punoljetstva djeteta. Moguce neslaganje majke i oca u vrsenju
roditeljskog prava roditelji dok zive zajedno jcesce prevaziu
sami ili evendualno uz pomoc organa starateljstva. Meutim u
slucaju spora odluku o tome donosi sud na zahtjev roditelja,
djeteta ili organa starateljstva.)
b)kada roditelji vode odvojeni zivot ( Kad doe do razvoda
braka ili ponistenja braka, faktickog prekida bracne zajednice,
prestanka zajednickog zivota vanbracnih drugova kao i u slucaju
odvojenog zivota vanbracnih rodtelja koji nikada nisu zivjeli
zajedno moguce je zajednicko vrsenje roditeljskog prava. Zakon
uvodi prvi put u nase zakonodavstvo da roditelji mogu nastaviti
da zajednicki vrse roditeljska prava i kad prestanu da vode
zajednicki zivot ako zakljuce sporazum o zajednickom vrsenju
roditeljskog prava i ako sud procijeni da je taj sporazum u
najboljem interesu djeteta. Na taj nacin roditelji mogu da vrse
sva prava i duznosti iz sadrzine roditeljskog prava i nakon sto
prestanu da zive zajedno i tako sacuvaju dijete od vecih
stresova nakod raspada porodice i pokusaju da meusobno
odrze kooperativne odnose i jednaku odgovornost za roditeljsko

staranje. Sporazum o zajednickom vrsenju roditeljskog prava

sklapa se po pravilu u pismenoj formi iako zakon izricito ne
zahtijeva pismnu formu. Sadrzina sporazuma odreena je
zakonom i ona obuhvata sporazum rodizelja da ce zajednicki i
sporazumno vrsiti sva prava i duznosti iz sadrzine roditeljskog
prava.Sporazum roditelji mogu raskinuti i traziti od suda da
vrsenje roditeljskog prava uredi na drugi nacin.)

2.SAMOSTALNO VRSENJE RODITELJSKOG PRAVA - Postoji

u slucajevima kada zajednicko i sporazumno vrsenje toga prava
nije moguce i postoji u nekoliko slucajeva:
a)kada je drugi roditelj umro ili je nepoznat
b)kada drugi roditelj zbog pravnih ili faktickih razloga ne
moze da vrsi roditeljsko pravo (kazne,bolest,inostranstvo i
ogranicenje i lisenje)
c)kad roditelji zakljuce sporazum da jedan od njih vrsi
roditeljsko pravo (Sadrzina sporazuma o samostalnom
vrsenju roditeljskog prava odreena je zakonom i obuhvata:
a)sporazum roditelja o povjeravanju zajednickog djeteta jednom
roditelju, b)sporazum o visini doprinosa za izdrzavanje djeteta
od strane drugog roditelja i c)sporazum o nacinu odrzavanja
licnih odnosa djeteta sa drugim roditeljem.)
d)kad sud odluci da vrsenje roditeljskog prava povjeri
jednom roditelju (Tu postoje dvije situacije.Prva postoji kada
jedan roditelj vrsi roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada
roditelji ne vode zajednicki zivot a nisu zakljucili sporazum o
vrsenju roditeljskog prava. I u drugom slucaju kada roditelji
postignu sporazum o ureivanju njihovog buduceg odnosa sa
djetetom ali ga sud ne prihvati. To znaci da ce jedan roditelj sam
vrsiti roditeljsko pravo na osnovu odluke suda u slucaju kada
roditelji ne voode zajednicki zivot a zakljucili su sporazum o
zajednickom ili samostalnom vrsenju zajednickog prava, ali sud
procijeni da taj sporazum nije u najboljem interesu djeteta.

PRAVA I DUZNOSTI RODITELJA KOJI NE VRSI RODITELJSKO

PRAVO Roditelj koji ne vrsi roditeljsko pravo zbog toga sto je
dijete na osnovu sporazuma roditelja ili na osnovu odluke suda
povjereno drugom roditelju ostaje titular roditeljskog prava.
Odlukom suda o povjeravanju jednom roditelju ili sporazumom o
samostalnom vrsenju roditeljskog prava drugi roditelj gubi
vrsenje roditeljskog prava a ne samo roditeljsko pravo. Kao
imalac roditeljskog prava on i dalje zadrzava neka ovlasvenja i
duznosti iz sadrzaja roditeljskog staranja. On nije potpuno
iskljucen iz vrsenje iz roditeljskog prava osim ako je odlukom
suda lisen roditeljskog prava pa ne moze ucestvovati. Zakon
izricito propisuje da roditelj koji ne vrsi roditeljsko pravo ima:
a)pravo i duznost da izdrzava dijete, b)pravo i duznost da sa
djetetom odrzava licne odnose i c)prava i duznost da o
pitanjima koja bitno uticu na zivot djeteta odlucije zajednicki i
sporazumno sa roditeljem koji vrsi roditeljsko pravo. Pored ovih
prava pripadaju mu i sledeca prava: pravo da trazi izmjenu
odluke o povjeravanju djeteta, pravo da se izjasni o usvojenju
svog djeteta i pravo da preuzme staranje o djetetu kad roditelj
kome je dijete povjereno umre ili iz drugih razloga ne moze da
vrsi roditeljsko pravo. Sporno moze biti pitanje da li drugi
roditelj automacki ex lege stice pravo da se stara o djetetu koda
roditelj koji je vrsio roditeljsko pravo umre, nestane, bude lisen
ili mu je za preuzimanje potrebna odluka suda.
INTERVENCIJA DRZAVE U RODITELJSKE ODNOSE
Roditeljsko pravo daje ovlascenja roditeljima da se prije svih
drugih staraju o djetetu. To je njihovo apsolutno pravo koga se
ne mogu odreci i koje ne smiju zloupotrebljavati. Pravo roditelja
da se staraju o svom djetetu nije samo njihovo subjektivno
pravo vec i drustvena funkcija, socijalna misija za koju je
drustvo posebno zainteresovano. Drzava je duzna da postuje i
unapreuje prava djeteta i preduzima sve potrebne mjere za
zastitu djeteta od zanemarivanja, zlostavljanja i eksploatacije.
Intervencija nadleznih organa u vrsenju roditeljskog staranja
ima za cilj zastitu prava djeteta. Sud i organ starateljstva

ovlasceni su da preduzmu odreene mjere radi sprecavanja

povrede prava djeteta ili otklanjanja stanja koje je povredom
prava stvoreno. PZ predvia mjere intervencije u roditeljsko
staranje koje vrsi organ strateljstva i mjere koje izrice sud.
Organ starateljstva ovlascen je da izrice ili trazi izricanje dvije
vrste mjera:
1.MJERE ZA ZASTITU LICNIH PRAVA DJETETA Postoje dvije
ovakve mjere i to:
a)upozorenje roditelja na greske u vrsenju roditeljskog
prava (To je najblaza mjera koju preduzima organ starateljstva
kada to zahtijevaju opravdani interesi djeteta. Ako organ
starateljstva dobije obavestenje da je dijete neuredno,
higijenski zapusteno, neuhranjeno,agresivno,neredovno pohaa
skolu,lose se adaptira u odreene sredine,neredovno prima
alimentaciju i slicno upozorice roditelje na greske i propuste u
vaspitanju i podizanju djeteta i pomoci im da dijete pravilno
odgajaju. Izvrsenje ove mjere podrazumijeva razgovor sa
roditeljima, davanje savjeta i preporuka od strane organa
starateljstva a moze se u zavisnosti od konkretne situacije
naloziti roditelju da redovno obavjestava organ starateljstva ili
da sluzbenik centra za socijalni rad povremeno posjecuje
roditelje i dijete i eposredno se informise o vrsenju roditeljskog
prava. I oni se mogu obratiti i drugim savjetovalistima i
ustanovama.)
b)odreivanje nadzora nad vrsenjem roditeljskog prava
(Ova mjera se preduzima u dva slucaja i to prvi kada je
potrebna trajna pomoc i usmjeravanje u vrsenju roditeljskih
prava i duznosti i drugi kada je neophodno neposredno pracenje
stanja i uslova u kojima dijete zivi. Organ starateljstva moze
odrediti nadzor u pogledu sve djece ili pojedinog djeteta.)
2.MJERE ZA ZASTITU IMOVINSKIH PRAVA DJETETA Radi
zastite imovinskih interesa djeteta organ starateljstva ima
zakonsko ovlascenje da preduzima sledece mjere:

a)da od roditelja trazi polaganje racuna o upravljanju

imovinom djeteta (kada postoje opravdani razlozi koji ukazuju
da roditelj ne upravlja imovinom djeteta kao dobar domacin ili
da neopravdano preduzima akte raspolaganja pravima iz te
imovine umanjujuci njenu vrijednost)
b)da trazi mjere obezbjeenja na imovini roditelja (ako
sazna da roditelji nepravilno i neuspjesno upravljaju imovinom
djeteta ili ocijeni da postoji opasnost da ce roditelji sklopiti neki
pravni posao ili preduzeti neku aktivnost kojom ce prouzrokovati
stetu na imovini djeteta trazice obezbjeenje naplate
eventualne stete. Mjeru obezbjeenja izrice osnovni sud u
vanparnicnom postupku na prijedlog organa starateljstva)
c)da trazi da se roditelj stavi u polozaj staraoca (ona se
izrice onda kada prethodnim mjerama ne mogu usspjesno
zastititi imovinski interesi djeteta, kada se ocijeni da je za
roditelja potreban stalni nadzor kao za staraoca. Ovu mjeru
izrice sud na prijedlog organa starateljstva.

UPUCIVANJE DJETETA U USTANOVU ZA VASPITANJE ILI

DRUGU PORODICU Ova mjera izrice se u slucaju kada je
doslo do poremecaja u ponasanju djeteta koji zahtijeva
organizovani vaspitni uticaj i izdvajanje djeteta iz sredine u kojoj
zivi. Ova mjera izrice se prema djetetu a ne prema roditeljima i
nije uslovljena neodgovornoscu roditelja u podizanju i
vaspitanju djeteta. Njen cilj je pa se prevaspita dijete da se
koriguje njegovo asocijalno ponasanje bez obzira cim je
uzrokovano. Odluku o izricanju ove mjere donosi osnovni sud u
vanparnicnom postupku. Posupak pokrece sud po sluzbenoj
duznosti ili po prijedlogu roditelja, staratelja, organa
starateljstva ili drugog lica kome je dijete povjereno na cuvanje
ili vaspitanje. Sud ce odlukom odrediti vrijeme trajanja ove
mjere kaja ne moze biti duza od godine dana.

OGRANICENJE RODITELJSKOG PRAVA To je

porodicnopravna sankcija kojom sud oduzima roditelju vrsenje
jednog ili vise prava i duznosti prema djetetu. Roditelju se ne
oduzima potpuno staranje o djetetu, vec samo pravo da obavlja
jednu ili vise duznosti iz sadrzaja roditeljskog staranja: cuvanje,
podizanje, vaspitanje, obrazovanje, zastupanje, upravljanje i
raspolaganje imovinom. Ne moze mu se jedino oduzeti duznost
da izdrzava dijete. Ogranicenje roditeljskog prava izrice se
roditelju koji nesavjesno vrsi prava i duznosti prema djetetu. Sto
ce se u konkretnom slucaju smatrati nesavjesnim vrsenjem
prava i duznosti utvrdice sud uz pomoc organa starateljstva.
Pored oduzimanja vrsenja jednog ili vise prava i duznosti sud u
odreenim slucajevima moze roditelju oduzeti pravo da zivi sa
svojom djecom. Ovu tezu mjeru sud ce izreci roditelju ako: a)u
vecoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitavanje
djeteta(nedovoljna briga o ishrani,pohaanju skole,medicinskoj
pomoci,prosjacenju i sl.) ili b)zbog prilika u porodici postoji
opasnost za pravilno podizanje djeteta (zbog loseg ponasanja
roditelja,njihove bolesti, posla kojim se bave i sl.). Postupak za
ogranicenje roditeljskog prava pokrece sud po sluzbenoj
duznosti na prijedlog organa starateljstva, drugog roditelja ili
djeteta. Posto se radi o mjeri koja zbog interesa djeteta ne trpi
odlaganje propisano je da zalbu na odluku o ogranicavanju ne
odlaze izvrsenje. Ova mjera traje godinu dana sto znaci da je
privremenog karaktera. Prije isteka ovog roka sud ce ispitati sve
okolnosti slucaja i u najboljem interesu djeteta novom odlukom:
vratiti roditeljima ograniceno pravo, produziti trajanje izrecene
mjere, izreci drugu mjeru za zastitu najboljeg interesa djeteta.

LISENJE RODITELJSKOG PRAVA To je najteza

porodicnopravna sankcija koja se moze izreci roditeljima zbog
povrede prava i interesa djeteta. Roditelju se zbog loseg
postupanja prema djetetu oduzima roditeljsko pravo i potpuno
uskracuje staranje o djetetu. Izricanjem ove mjere obezbjeuje
se zastita djeteta od daljeg zlostavljanja ili zanemarivanja. O
njemu ce se starati samostalno drugi roditelj ili ce mu se

obezbijediti drugi odgovarajuci oblik zastite. Roditelj se moze

lisiti roditeljskog prava iz dva razloga:
a)kada zloupotrebljava vrsenje roditeljskog prava (postoji
kada se ono vrsi suprotno cilju zbog kojeg je ustanovljeno.
Zloupoteba roditeljskog prava postoji narocito: 1)ako roditelj
fizicki,seksualno ili emocionalno zlostavlja dijete, 2)ako
izrabljuje dijete prisiljavajuci ga na pretjeran rad ili na rad koji
ugrozava moral zdravlje i obrazovanje djeteta odnosno na rad
koji je zabranjen zakonom, 3)ako postice dijete na vrsenje
krivicnih djela, 4)ako razvija lose navike i sklonosti i sl.)
b)kada grubo zanemaruje vrsenje roditeljskih duznosti
(predstavlja ezi,drasticniji, intezivniji oblik zanemarivanja
roditeljskog staranja od obicnog zanemarivanja. Roditelj uopste
ne brine o djetetu, o njegovom smjestaju, ishrani, higijeni,
lijecenju itd. On ustvari ne vrsi roditeljsko staranje, fakticki se
odrice djeteta ili ga namjerno onemogucava da zivi sa
roditeljem. Prema PZ grubo zanemarivanje postoji narocito ako
roditelj: 1)napusti dijete ili se uopste ne stara o osnovnim
zivotnim potrebama djeteta sa kojim zivi, 2)izbjegava da
izdrzava dijete ili da odrzava licne odnose sa djetetom sa kojim
ne zivi, 3)ako sa namjerom i neopravdano izbjegava da stvori
uslove za zajednicki zivot sa djetetom koje se nalazi u ustanovi
socijalne i djecije zastite)
Odluku o lisenju roditeljskog prava donosi osnovni sud u
vanparnicnom postupku. Postupak moze pokrenuti drugi
roditelj, organ starateljstva ili drzavni tuzilac. Ovo je hitan
postupak koji se mora zavrsiti u roku od 15 dana od dana
prijema prijedloga. U ovom postupku primjenjuje se istrazno
nacelo. Sud po sluzbenoj duznosti utvruje cinjenice vazne za
donosenje odluke, a organ starateljstva duzan je da pomogne
sudu u pribavljanju potrebnih dokaza, kao i da iznese svoje
misljenje o cjelishodnosti usvajanja prijedloga za oduzimanje
roditeljskog prava. Odluka o lisenju roditeljskog prava donosi se
na osnovu rasprave na rocistu na koje se pozivaju organ
starateljstva, roditelji djeteta i njegov staralac ako je postavljen.

Ova odluka se moze donijeti i u parnicnom postupku (u bracnim

sporovima). Donosenjem sudske odluke prestaju sva prava i
duznosti roditelja prema licnosti i imovini djece osim obaveze
da izdrzava dijete. Roditelj se lisava roditeljskog prava na
neodreeno vrijeme, ali ta porodicnopravna sankcija ne mora
trajati do punoljetstva djeteta. Sud moze roditelju vratiti
roditeljsko pravo kada prestanu razlozi zbog kojih je bio lisen.
Postupak za vracanje roditeljskog prava pokrece se na prijedlog
drugog roditelja, organa starateljstva ili roditelja koji je bio lisen
toga prava. Odluku donosi vanparnicni sud po istom postupku
kao u slucaju lisenja. Odluka o lisenju kao i o vracanju
roditeljskog prava dostavlja se maticaru i upravi za nekretnine
ako dijete ima nepokretnosti.

PRODUZENJE RODITELJSKOG PRAVA Produzenjem

roditeljskog prava roditelji nastavljaju na osnovu odluke suda
vrsenje roditeljskog staranja i poslije punoljetstva djeteta. Oni i
dalje vrse roditeljsku duznost jer dijete zbog bolesti ili smetnji u
psihofizickom razvoju nije sposobno da brine o sebi. Zbog
nedovoljne dusevne i tjelesne zrelosti ono ne moze steci
poslovnu sposobnost pa neko i dalje treba da brine o zastiti
njegove lisnosti i imovini. Zakon navodi najvaznije uzroke koji
mogu dovesti do ovakvog stanja djeteta a to su: dusevna
bolest, zaostali dusevni razvoj, tjelesne mane i dr. Za
odlucivanje o produzenju roditeljskog prava nadlezan je
vanparnicni sud. Postupak se pokrece na prijedlog roditelja ili
organa starateljstva. Prijedlog za produzenje roditeljskog prava
podnosi ne prije punoljetstva djeteta. Meutim sud moze
produziti roditeljsko pravo i u slucaju kada prijedlog nije
blagovremeno podnijet, ako su razlozi za produzenje roditeljsko
prava postojali u vrijeme nastupanja punoljetstva djeteta.
Postupak je hitan mora se izvrsiti u roku od 15 dana od
podnosenja prijedloga. Dijete u ovom postupku zastupa staralac
koga odreuje sud ili organ starateljstva. Odluka suda ima
konstitutivni karakter. Ona je osnov za nastavljanje vrsenja
roditeljskih duznosti kao i prije punoljetstva djeteta. Produzeno

roditeljsko pravo prestaje kada prestane potreba za roditeljskim

staranjem. Postupak se pokrece na prijedlog lica nad kojim je
produzeno roditeljsko pravo, roditelja ili organa starateljstva.
PRESTANAK RODITELJSKOG PRAVA Prema PZ roditeljsko
pravo prestaje kad dijete stekne potpunu poslovnu
sposobnost(ona se stice punoljetstvom ili emancipacijom.
Izuzetno duznost izdrzavanja roditelji mogu imati i prema
punoljetnom djetetu i to u dva slucaja: a)kada se dijete nalazi
na redovnom skolovanju i b)ako je nesposobno za radi nema
dovoljno sredstava za izdrzavanje), kada bude usvojeno i kad
umre dijete ili roditelj. Prestanak smrcu je prirodni nacin
prestanka a ostali su pravni nacini prestanka roditeljskog prava.