Professional Documents
Culture Documents
Andre Brink - Pravo Na Zudnju
Andre Brink - Pravo Na Zudnju
PRAVO NA ŽUDNJU
U ovoj kući ima duhova. Zato je i bila tako jeftina kad smo je kupili,
davno, prije skoro četrdeset godina ili točnije prije trideset godina i četiri
mjeseca. Duhovi još nisu bili u modi. S kućom smo u inventar dobili duh
Antje iz Bengala i Magrietu Daniels, ženu u ranim tridesetim, koja je
vodila kućanstvo. Ona se brinula o meni nakon smrti Riane, nakon svih tih
godina, nakon rođenja naših sinova i gubitka moje kćeri, u dugom sutonu
koji dolazi iza sreće i nesreće, krivnje i nevinosti, kad više nema nade, niti
iznenađenja, niti novog mjeseca, tek pejzaž duha jednoličan kao beskrajne
ravni Kalaharija{1} moga djetinjstva; ničega osim kaotičnih uspomena koje
noću podmuklo bude iz sna. Ona se naravno brinula i za Antje iz Bengala,
nesretnu žrtvu nasilnog ljubavnika i gospodara iz ranih dana holandske
kolonizacije Capea.
U tim vremenima Papenboom je bio tek usputna postaja između
Rondeboscha i vrtova Kompanije u Newlandsu, jedva nekoliko kuća
zbijenih oko mlina, pivovare, pekare i krčme na zlu glasu i na skoro dva
sata vožnje kočijom od naselja u Table Bayu. Od svega toga ostao je
samo naziv Papenboom Road, cesta izgubljena u labirintu uličica, u sjeni
hrastova niže od avenije Newlands. Tu se nalazi i ova kuća, gotovo sva u
viktorijanskom stilu, zasjela na čvrstim temeljima prvobitne rezidencije u
holandskom stilu kolonijalnog Capea, od koje je ostao samo dio kamene
ograde imanja navodno impresivne veličine.
Ovdje smo Riana i ja bili sretni. Ova kuća je bila simbol naše
emancipacije od napadnog ponašanja njenih roditelja, koji su to smatrali
svojim pravom, nemajući razumijevanja ni opraštanja za našu odluku da ne
živimo s njima na seoskom imanju usred vinograda u dolini rijeke Paarl, na
imanju koje je bilo ponos sedam generacija obitelji Hugo, gore nego
Southfork u Dallesu. Sam Bog zna da je već dovoljno teško prihvatiti što
je kćerka trudna na dan vjenčanja, ali da je zet, koji se pojavio kao vjetar
iz paganske unutrašnjosti pun pustinjskog pijeska, bio bez prebijene pare
sa svojim imenom i mirisom knjiga oko sebe. To je tek bilo zlo. Međutim,
odbaciti sav nagomilani ponos aristokratske obitelji Boera{2}, svjesno i
namjerno, zbog bijednog života u predgrađu, dovodilo je na kušnju
strpljivost Svemogućega koji sve može shvatiti.
Pa ipak, uspjeli smo. I osim gubitka ženskog djeteta kojeg nisam ni
stigao upoznati, gubitka bolnijeg od svega što me je moglo zadesiti (očito,
prije ili kasnije, čovjek treba platiti za svoje grijehe), lijepi smo život imali
u ovoj kući, život koji nam je ona odredila, koji se nije mogao zamisliti
bez nje. Kako od mene mogu sada tražiti da sve napustim; kuću,
uspomene, sve ono što mi kaže tko sam, i da se zauzvrat smjestim, poput
knjige u knjižnici, u neku sobu ili stan u nekoj zgradi za umirovljenike,
okružen potpunim strancima?
"Ali tata, u pitanju je tvoje zdravlje", rekli su Johann, Louis i njihove
žene.
"Ali tata, u pitanju je tvoja sigurnost", rekli su. "Ali tata, možeš sebi
dozvoliti da provedeš svoje posljednje godine udobno, opušteno i s mirom
u duši", rekli su.
"Za Boga miloga, nisam star, šezdeset i pet mi je godina. "
"Da, ali imao si srčani udar. "
"Nije to bio nikakav udar, samo napad angine pectoris. S tim se živi
godinama. Liječnik mi je dao sve potrebne lijekove, dovoljno nitroglicerina
da dignem kamion u zrak. "
"Da, ali ne zaboravi na susjeda. Kako se ono već zvao..."
"Johnny Mc Farlane. Znam točno što mu se dogodilo. Bilo je užasno.
Ova je zemlja u rasulu i nitko ni prstom da makne i zaustavi kriminal. To
ne znači da će se meni nešto dogoditi. Znam se paziti, a imam i Magrietu."
"I Magrieta je u godinama, čak starija od vas."
"Ona dobro nosi svojih sedamdeset godina, i drago joj je brinuti se o
meni."
"Kuća se raspada. Svake godine je sve mračnija i tmurnija. Već
čitavu vječnost nitko se ne brine o vrtu. Prava džungla."
"Meni se takav sviđa. Mjesta koliko hoćeš za čitanje i pisanje, a
nitko ti ne smeta."
I tako razgovori telefonom od sat, dva. Louis iz Johannesburga,
Johann iz Sidneya, s druge strane globusa. Johann je čak poslao Cathy da
razgovara sa mnom, znajući moju slabost prema njoj, veću nego prema
vlastitoj djeci. Ali, oni su ipak sinovi.
"Hajde Rubene, budite razumni." Uvijek me je šarmirala, zovući me
imenom. Bilo je to simpatično, s obzirom na moje i njene godine.
"Što može biti razumnije od želje da se živi u svojoj vlastitoj kući?"
"Rado biste promijenili mišljenje kad bi Magrieta spavala u kući"
"Dobro, znaš da je Magrieta konačno našla svoj dom u Delftu. Mogu
li sada tražiti da ga napusti?"
"Ali za Boga miloga, Rubene, molim vas...! Nemojte biti tako zadrti.
Ovdje ne možete živjeti sami."
"Ne živim sam. Kad Magrieta nije tu, moj duh pazi na mene."
"Ma hajdete, molim vas! Ne mislite to ozbiljno."
"Nikad nisi našla vremena upoznati Antje iz Bengala."
"Nije mi to ni najmanja želja. Molim vas, pokušajte me saslušati?"
"Slušao sam i više nego što je trebalo. O ovome smo već i previše
pričali."
"Rubene, zbog toga sam došla čak iz Australije!"
Napola podignute glave, isturene brade, crnih očiju koje su tinjale,
plave kose zabačene unazad, tankih ruku na vitkim bokovima, znala je
zauzeti neki stav, kao u baletnoj pozi, s ciljem da istopi sav muški otpor.
Ali ja nisam popuštao.
"Cathy, to je bio tvoj vlastiti izbor. Slušaj zlato, mnogo te volim, ali
nećeš mnogo postići ucjenjivanjem mojih osjećaja."
Krenula je izaći — bili smo upravo u radnoj sobi, među knjigama i
novinama, usnulim mačkama, isprepletenim žicama gramofona, pojačala,
radija i računala — kad se iznenada okrene prema meni.
"A podstanari?" zapita, "mogli biste primiti nekoliko studenata..."
"Nikakvih studenata u ovoj kud, nikakvi dolasci i odlasci,
pijančevanja, pušenje, kurvanje i glasna glazba danju i noću. Hvala, ali ne
dolazi u obzir."
"Rubene, onda neki bračni par, pristojan, simpatičan par srednjih
godina. Sigurno mnogi traže neko ugodno mjesto za boravak. Glavno je da
imate nekoga."
"Već sam navikao biti sam. Želim živjeti kako meni odgovara. Netko
drugi išao bi mi na živce."
"Kuća je dovoljno velika. Možete iznajmiti par soba u stražnjem
dijelu. Nećete ih ni vidjeti, ali će barem biti u blizini u slučaju potrebe."
Shvatio sam da neće popustiti. Nakon dva dana mučenja, na kraju
sam popustio. Namjeravala je ostati dok se stvar ne riješi, ali je onda,
hvala Bogu, Johann nazvao telefonom i tražio da se odmah vrati; nije više
mogao držati djecu pod kontrolom. Unatoč tome, njen promućurni ženski
instinkt govorio joj je da pričeka na objavu oglasa prije puta. Odlučio sam
da ćemo Magrieta i ja vjerojatno pronaći nekoga tko odgovara. Ništa
strašno, ukoliko ne uspijemo. Barem sam pokušao.
Do sada su se javila dva para. Prvi smo odbili bez grižnje savjesti.
Bio je to sredovječni par iz Johannesburga bez posla i para. U zgužvanoj
odjeći, s ofucanim kartonskim kuferom i mirisom ustajalog znoja i
beznadnosti. On je ostao bez posla, a ona bez zuba. Sve je oko njih
ukazivalo na nevolju. Bilo mi je lakše kad sam vidio da i Magrieta dijeli
moje mišljenje.
Drugi par je bio mlađi, kasnih tridesetih ili možda ranih četrdesetih
godina. Mješanci. Doimali su se sasvim pristojno. Oboje učitelji. Čekaju
na useljenje u kuću koju su kupili u Athloni, ali tek za šest mjeseci.
Magrieta je naoko bila voljna ih primiti, ali sam ih ostavio na čekanju. Ne
treba nagliti s takvim stvarima. Ne bih želio izazvati neprilike sa
susjedima, to jest poremetiti ravnotežu u ulici. Kad su se opet javili
telefonom, rekao sam kako je šest mjeseci nedovoljno, jer zbog
zdravstvenog stanja izbjegavam česte promjene privremenih stanara.
Previše je to buke za mene. Potpuno su me razumjeli.
Magrieta je otvoreno izrazila svoje neslaganje. Ništa nije rekla, ali je
imala načina kako to pokazati: čisteći hodnik usisivačem dok slušam
glazbu, razmještajući papire na radnom stolu, zatvarajući knjige koje sam
ostavio otvorene, udarajući metlom po kutovima sobe. Tako se ponašala i
prvi put prije više od trideset godina kad je Riana izgubila dijete, ta
nesretna epizoda Alison. Ovaj put je bilo manje ozbiljno, jer vjerujem da
smo oboje naučili kako popustiti u danom trenutku. Nekoliko dana nakon
toga Magrieta se vratila svojoj uobičajenoj rutini.
Tek sam se vraćao svom miru, spreman nastaviti stari način života
gdje se sve može predvidjeti (pokušao sam, nitko mi ne može predbaciti
da nisam, nije išlo i pustite me na miru), kad tjedan dana kasnije, telefon
zazvoni treći put. Po glasu, mlada žena. Neobičan glas, kao tama koja se
prelijeva uz prigušeni smijeh, podsjećao me nekako na glas Francoise
Hardy iz šezdesetih godina. Ali nisam bio spreman predati se. "Zapravo
tražim bračni par", upozorio sam je, u nadi da će odustati.
Rekla je: "Molim vas, možemo li o tome porazgovarati"? Došla bih
ako dopustite."
"Pa, ako vam je toliko stalo, u redu", progunđao sam. Svjestan sam
toga da mogu biti odbojan na telefonu, ali nisam htio da unaprijed previše
očekuje. Istodobno sam se nadao da će se prepustiti sreći.
Dolazi večeras. Magrieta je otišla kući preko vikenda. Cijeli dan
padala je kiša uobičajeno vrijeme u lipnju. Golemo turobno hrastovo
drveće oko kuće blistalo je u tami u svojoj mokrini, mračni okruženi
tamom. U hodniku, na mjestima gdje prokišnjava, postavio sam lonce,
vedra i druge posude U posljednje dvije godine, svaki put kad počnu kiše,
Magrieta mi prigovara što ne zovem nekoga da popravi krov. Međutim,
kad se vrijeme proljepša, zaboravim. Moram si zapisati da to uradim u
ponedjeljak. Svakog momenta će zvono zazvoniti, ako je već nije spriječila
kiša da dođe.
2
***
"To je vrlo osobno pitanje", rekao sam joj, i dalje kiselo osupnut
njezinom drskošću. Trebao sam joj smjesta reći da ode. Onda, zašto
nisam? Od tada sam često o tome razmišljao, pa ipak mi još uvijek ne
može pasti na pamet neki jasan ili suvisli odgovor. Jesam li na neki
perverzan način želio da me se vrijeđa ili napada? Ako je to tako, onda
zašto? Ili je to bila tek jedna noć u kojoj je očaj, nagomilan mjesecima i
godinama dostigao točku kad bi popustio na svaki poziv izvana? Bilo je to
prvi put od smrti Johnny McFarlanea da sam se nekome otvorio.
Priznajem, bio sam u iskušenju s Cathy, ali sam se suzdržao zbog nekih
sumnji u skrivene bilješke. Barem tjedan dana prije ove večeri nisam
razgovarao s drugim ljudskim bićem izuzev Magriete (i vlasnikom kavane
u aveniji Newlands). Nije da nisam mogao bez toga; čovjek nauči
razgovarati sa sobom naglas, kao i dirigirati glazbom s radija. Ali te noći
osjetio sam u sebi neku glad za povjeravanjem nekomu koji je spreman
slušati, i koji je zauzvrat spreman udovoljiti svakom zahtjevu. Ipak možda
ni to objašnjenje nije dovoljno. U pitanju je sama djevojka, ova
nevjerojatna djevojka, koja je uletjela nošena olujom, bez skrupula,
nemoguća, besramna, jednom riječju lijepa (eto prilike za vježbanje moje
skale pridjeva). A tek njen način kako izgovora sasvim mirno
najapsurdnije stvari, bez namjere — ili se tako čini — za vrijeđanjem. Kao
da iskreno želi naći odgovore na svoja pitanja. Kao da joj ti odgovori nešto
znače. (A opet, u isto vrijeme kad sam odbio dati odgovor na njezino
pitanje, kao ovog puta, mirno bi odustala i prešla na nešto drugo.)
Čekao sam na ispriku, ali ništa od toga. Vjerojatno joj nije ni palo na
pamet da mogu biti uvrijeđen. A onda je još nešto promijenilo atmosferu.
Ušla je jedna od mačaka, meni najdraža, riđa, koja ponosno nosi ime
Amadeus. S visoka je izmjerila kako stvari stoje i onda se nastavila gibati
prema Tessi — nešto što nikad nije uradila sa strancem, čak ni s
Johnnyjem — i smjestila se u njezino krilo. To je bilo priznanje, znak
odobravanja, neobična gesta od strane tog dragog i arogantnog stvorenja. A
način kako je Tessa odgovorila — saginjući glavu i trljajući nos o krzno na
trbuhu, prije no što se uspravila i nastavila gladiti Amadeusa, koji je
glasno počeo presti — naizgled je učvrstilo odnose.
Neko vrijeme Tessa me nije primjećivala. Promatrajući vatru
progovorila je tek nakon dugog ispijanja vina, tamnog kao Homerovo
more: "Zar ne bi bilo dobro kad bi se moglo bez seksa?" Pogledala je
prema meni očima koje su svijetlile u polutami. "Recite, gasi li se želja s
godinama?"
Osjetio sam kako moj bijes opet raste. "Nisam još u godinama da
mogu odgovoriti na to pitanje", rekao sam usiljeno.
Osmijeh. A onda iznenada promjena teme: "Zašto su vaši sinovi
pobjegli?"
Osjetio sam neku pretjeranu potrebu zaštititi ih. "Život je pred njima.
Misle da nema perspektive u ovoj zemlji."
"Nikad mi ne bi palo na pamet otići."
"Johann, koji živi u Australiji, je liječnik. Nije mogao više podnositi
sve gore stanje u bolnici, krađu lijekova u dispanzeru, štrajk osoblja koje
uništava bolnicu i ostavlja pacijente da umiru. Takve stvari."
"A drugi sin?"
"Louis. On je inženjer građevine. Počeo je gubiti poslove, jer se
protivi davanju mita."
"Naravno u Kanadi se i bolje zaradi."
Osjetio sam se pogođenim. "Najviše želi otići, jer su prije mjesec
dana oteli najbolju prijateljicu njegove žene, silovali je i izbacili iz auta u
vožnji Nikad više neće hodati." Kako nije bilo odgovora, dodao sam
namjerno provocirajući: "Kažu da će svaka druga žena biti silovana, dok
živi u ovoj zemlji."
"Zbog čega ste vi ostali?"
"Nikad nisam o tome razmišljao. Pretpostavljam da se čovjek
navikne na neko mjesta Možda ga i zavoli na neki način. To je vjerojatno
perverzno, s obzirom kako postupaju s nama." Gucnuo sam malo vina. "A
možda zemlja voli nas.".
"Jako ste sentimentalni", reče podrugljivo. "Zemlja nas ne može
voljeti. U najboljem slučaju može nas trebati. Tako je i s ljudima."
Ispraznila je čašu, onda se malo okrenula i pružila je prema meni.
Posegnuo sam za bocom na podu i bez dizanja sagnuo se da je napunim.
Bilo je nečeg ceremonijalnog u tom činu. Bez nekog objašnjenja, osjetio
sam kako popušta moj neprijateljski stav. Više mi nije stalo čak i da me
vrijeđa. Za sada bilo je dovoljno prihvatiti njezino prisustvo sa svim
hirovima, neočekivanim pitanjima, izazovima, izbjegavanjima, bockanjem,
skrivenom tekućom vatrom.
"Zar vam zaista nikad nije palo na pamet da i sami spakirate
kofere?"
"Ne uči se plesati starog konja."
"Ne izgledate toliko stari."
"Imam šezdeset i pet godina." Nisam mogao, a da ne dodam:
"Vjerojatno sam godina vašeg oca."
"Mome ocu je trideset godina", reče mirno prigušenim tonom, koji je
naglašavao njen tamni glas. Vjerojatno je primijetila moj zbunjeni pogled, i
malo kasnije objasnila: "Njegova slika na zidu je prilično izblijedjela."
"Žao mi je, ja..."
"Kad je umro, bile su mi tri godine." Gledala je ukočeno pored
mene. "Ubili su ga. Bilo je užasno. Bili smo na farmi kod prijatelja. Došli
su noću. Cijela kuća je bila poprskana krvlju, da nas majka nije brzo
iznijela iz kuće, sve bi nas zaklali."
Gledao sam u nju užasnut "Nevjerojatno, to je..." Trebalo mi je
vremena doći k sebi. "Kako ste se uopće mogli s time pomiriti?"
"Radije bih da ne pričamo o tome", reče tiho. "Čak i sada, poslije
toliko godina."
"Naravno, nije mi namjera bila uzrujavati vas." Tražeći izlaz, upitao
sam nespretno; "Koliko vam je godina?"
Promijenila je raspoloženje. Osmjehnula se, ali ne baš veselo. "Imati
trideset godina, za mene je uvijek izgledalo kao kraj svijeta. Vjerojatno, jer
je imao trideset kad se to dogodilo. Ne mogu vjerovati da ću se suočiti s
time za tri mjeseca."
"Bit će i gorih stvari s kojima ćete se morati suočiti."
"Barem će mi ovo biti čvrsti temelj", reče mirno.
To je u meni probudilo zrno nemira. "Čujte Tessa..."
Opet prisebna: "Nisam poželjna ovdje, je li tako?"
"Pa, rekao sam vam, ustvari tražim bračni par. Ne mogu vas
opteretiti svojim potrebama?"
Upitala je s malo sarkazma: "Koje su to vaše potrebe?"
"Nije ono što mislite", prosvjedovao sam.
"A što ja to mislim?"
"Dokazao sam vam nema to nikakve veze s onim što ja želim ili
trebam. Moji sinovi se brinu što živim sam u kući. Oni misle da postaje
opasna Prije izvjesnog vremena dogodilo se ubojstvo u ovoj ulici. Nisam
više tako mlad, a moje zdravlje..." uzbudio sam se. "U svakom slučaju, to
je njihovo mišljenje."
"Treba li vam domaćica?"
"Ne treba. Rekao sam, imam domaćica"
"Onda bolničarka?"
"Nisam invalid."
"Netko da vam pravi društvo?"
"Sebi sam dovoljno društva"
"Želite nekoga za ševu?"
"Sad ste baš pretjerali."
"Zašto, s vremenom svi imamo potrebu za ševom."
Na moju muku — i gađenje — osjetio sam trnce u slabinama. Izustio
sam: "Vidite, sve što trebam — oni misle da trebam — je netko u kući,
kad nema domaćice. U slučaju da... Ali ostavimo se svega toga, u redu?"
"Neću kuhati, neću rediti kuću, neću spavati s vama. Ali mogu biti
ta"
"Zašto želite stanovati ovdje?"
"Zato što u ovom trenutku nemam gdje."
Nije se lako sjetiti našeg razgovora i svih krivudanja, širokog i
nesmetanog toka, ponavljanja, kolebanja i skretanja, te iznenadne promjene
smjera Trajao je veći dio noći. U jednom trenutku otišao sam po drugu
bocu, jednom
je tražila čašu vode, a u dva navrata sam joj skuhao kavu, a za mene
čaj od rooibosa{4} (zbog srca). Pratila me je do smočnice i kuhinje i
promatrala sjedeći na širokom dobro izribanom stolu golih nogu koje su
visjele kao u nekog djeteta u crkvi. Ali za sve to vrijeme, razgovor je
tekao i dalje, i sada, nakon dva dana, ne mogu pohvatati sve niti. Ali
moram pokušati. Nemam izbora, ako ga želim sačuvati. Dok se odvijao,
uhvatio sam sebe, što mi se često događa, kako razmišljam čega ću se
kasnije sjećati, što će mi se zadržati u mislima, a što će nestati kroz rupe
na mreži sjećanja koju su izjeli moljci. Kao da nisam potpuno tu dok se to
događa, i jedino se toga pokušavam sjetiti kasnije. Levinas je negdje
rekao: "Velika "iskustva" našeg života, zapravo, nismo nikad doživjeli."
Takav sam bio već kao dijete. Nekoliko puta sam doživio
nesumnjivo mistično iskustvo, s uznemirujućim dojmom da se nalazim
daleko od mjesta na kojem sam bio svjestan da se nalazim, kao da iz ptičje
perspektive promatram sebe i ono što se događa. Kad sam jednom s
prijateljima iz škole posjetio pećinu Bushmana, nekoliko kilometara od
farme usred brežuljaka od granita, a ustvari tek izbočeni greben koji je
pružao zaklon crtežima Sana starih više tisuća godina i prekrivenih
slojevima grafita, iznenada sam se našao na samom vrhu grebena,
promatrajući sebe kako pokušavam ostaviti dojam na moje mlade
posjetitelje svojim znanjem prikupljenim iz knjiga ili priča mog starog
Griqua mentora Outa{5} Hansa, nadglednika farme. Drugom prigodom,
jednog poslijepodneva dok sam bio s pametnom i vedrom malom Lennie u
mračnoj staji punoj mirisa, među hrpama naslaganih bala djeteline iza
očeve opreme koja nikome nije služila — konjskih kola, plugova, sivog
traktora, škara za striženje ovaca, kanti za pranje ovaca — još jednom je
došlo do promjene mjesta s boljim vidikom na visokoj strehi, gdje su
golubovi crvenih očiju savijali gnijezdo.
Ova iskustva su bila možda ekstremna. Ali koliko se mogu sjetiti,
postojale su gradacije tog osjećaja promjene mjesta. Pretpostavljam da je i
glumac neminovno svjestan i sebe i svoje uloge, kao i kritičnog
međuprostora između njih. Tamo gdje pada sjenka. Izuzev u knjigama.
Izuzev u mojoj radnoj sobi ili u gradu u biblioteci (prije moje egzekucije),
među riječima koje ti pružaju utjehu.
Moja dva brata i ja, nismo odrasli na knjigama. Imali smo Bibliju,
zalutali svezak požutjelih listova s lovačkim pričama s kraja stoljeća i
Landbouweekblad{6} sa slikama volova, traktora i seljaka Afrikanera na
konjima. I to je bilo sve. Knjige su pripadale nekom svijetu koji nije imao
veze s našim. Naša stvarnost je bila surova, muški svijet na farmi, gdje
sam odrastao daleko od žena. Život na farmi bio je strogo određen, ne
dozvoljavajući nikakav izuzetak. Na primjer, u njemu nije bilo mjesta za
kišu. Ona je predstavljala nešto nestvarno, imaginarno, čudesno, nešto što
se ne može poistovjetiti s koppies{7} isprženim od sunca u beskrajnom
veldu{8} ili slabašnom travom i nemilosrdnim suncem. Bile su mi tri godine
kad sam prvi put vidio kišu. Bilo je to nešto nevjerojatno. Istrčao sam van
kao lud, trgajući odjeću sa sebe da bih na svojoj goloj koži osjetio golu
vodu, smijući se histerično kao štene pustinjskog šakala, mlatarajući
rukama, gacajući po zapjenjenim barama, valjajući se u blatu. Sve dok
moja braća nisu izletjela i dovela me k svijesti udarcima po guzi (kod nas
se to kaže moer{9}) i vratila natrag u kuću. Premlad da shvatim, cijelu noć
sam ležao drhteći od veselja, slušajući kako vani grmi i kapi kiše udaraju
po limenom krovu. Kad se oluja smirila, neprestano glasno šuštanje kapi
isplelo je zvučnu mrežu u mojoj glavi. Kad se razdanilo sljedećeg jutra,
ostali su samo tragovi, ali u mom sjećanju svijet je promijenio svoje lice.
To iskustvo sam mogao podijeliti samo s Outa Hansom, koji je
poznavao priče o kiši. Moja braća nisu bila kao on. Bili su moji
neprijatelji, bili su divlji. Dok sam bio još dječak, rijetki su bili trenuci
kad su bili zabavni; kod natjecanja u prdenju, pokušavajući ugasiti svijeću
ili barem promijeniti boju plamena (u plavo, ljubičasto, ponekad zeleno).
Ali uglavnom bili su otrov i prava napast moje mladosti. Stalno su mi se
rugali i tukli iz zabave. Smetalo im je što imam par prijatelja koje sam
držao u tajnosti. To su bili crni dječaci s farme. Ili su mi sprječavali da
ostanem sam s malom Lennie, do koje mi je bilo najviše stalo i koja bi
ponekad došla u posjet sa svojim roditeljima sa susjedne farme. Slatko
malo stvorenje mojih godina, ali čvrsta na nogama. Braća su bila mnogo
starija od mene, ali kad su bila u blizini, nikad nas nisu ostavljala na miru.
Sjećam se jednog ružnog dana, imao sam valjda deset godina. Lennie i ja
smo se igrali iza ovčjeg kraala, kad naiđoše braća da zapale jednu. Na
moje iznenađenje posebno su se prema Lennie ponašali prijateljski. Uskoro
sam otkrio razlog. Tražili su da podigne haljinu, što je ona učinila uz
osmijeh, slegnuvši ramenima. Bila je to žuta haljina u kojoj je izgledala
kao mala prpošna potočarka. Ali kad su pokušali nagovoriti je da skine
gaćice, odbila je. Čini mi se ne zato što to nije bilo u redu, već samo zato
što nije htjela. Najprije su joj ponudili mito. Oklop od kornjače, džepni
nožić, kostur neke ptičice, novorođeno janje. Iza toga su obećavali čak i po
meni besmislene stvari: sto lutki, sto funti, sto vrabaca u krletki. Ona je
samo šutke odmahivala glavom držeći se leđima krupnih stijena kraala
koje je svojim rukama naslagao moj legendarni djed Goliath, još prije
rođenja Boga. Lennie nije izgledala uplašeno, bila je tek donekle
iznenađena što jedan tako beznačajan komad odjeće toliko znači nekome.
Njihovo raspoloženje se promijenilo, počeli su je grditi, a onda i prijetiti.
Utopit će je u jamu gdje se pravi kreč, objesit će je o gredu u staji.
Skamenio sam se od straha. U jednom trenutku, kad su krenuli prema njoj i
uhvatili je za ruke, izgledalo je da će ipak popustiti. A onda, glasom koji
nisam prepoznao kao svoj, zagraktao sam: "Slušaj me, ako ne želiš, nemoj
to učiniti". Krenuli su prema meni. Ona je pobjegla. Mene su skoro ubili.
Jedan mi je držao ruke iza leđa, drugi udarao šakama i nogama, koljenom
u trbuh i prepone, sve dok nisam povratio i pao u nesvijest
Nekoliko tjedana kasnije, kad se Lennie opet pojavila na farmi i kad
nije bilo moje braće, lutali smo po veldu, tražeći stvari za našu kolekciju.
U jednom trenutku, ovlažila mi je uho šapnuvši nešto, uhvatila za ruku,
odvela u staju i uz hihot i ubrzano disanje, otkrila ono što nije htjela mojoj
braći.
Činilo mi se kao da vidim kako se misli oblikuju u mojoj glavi: Zar
je to sve? Zbog čega tolika buka? Možda to nije bilo ništa osobito, zbog
mog gledanja s distance. Tijelo, iako prvo žensko tijelo koje sam vidio u
životu, bilo je samo tijelo.
Tek mjesecima kasnije, kad se Lennie odselila, vraćao sam se opet u
staju i pretvorio to otkriće u nešto posebno. Staja je postala mjesto gdje se
događaju čuda. To iskustvo sam složio u glavi među najdragocjenije
uspomene: na dan kad su došle kiše ili na laste kad su odletjele prema
dalekom sjeveru na prvu studen jeseni, na jedan sumrak koji je bio sjajniji
od ostalih, na crteže u šupljini grebena koje su nacrtali ljudi sada iščezli s
lica zemlje.
Bila je jedno od čuda koje sam kasnije dovodio u vezu s knjigama.
Možda je došlo do toga zato, jer me je kiša navela upoznati unutrašnjost
jedne male prašnjave seoske knjižnice. Bilo mi je valjda dvanaest ili
trinaest godina, moja braća su već napustila školu. Dogodilo se to za
vrijeme praznika, još se sjećam duge vožnje od farme do grada. Tata je
žurio. Uvijek je žurio kad bi išli u grad kolima koje je vukla mazga ili kad
bi išli bakkiejem{10}, zbog panike koja bi ga obuzimala kad bi se našao
medu ljudima. Negdje između zadruge i željezničke postaje, počela je
padati kiša. Otac me je ugurao u knjižnicu, pošto je znao da me je uzalud
vući me po mjestima gdje obično zalazi (naročito bar u hotelu Queen's, što
sam itekako dobro znao). Zaboravio je na mene i tek se sjetio kad je stigao
na farmu, ali prekasno da se vrati po mene.
Sljedećeg dana pojavio se u bijesu kojeg nije mogao usmjeriti na
sebe. Zato se iskalio na meni, jer sam još uvijek bio medu policama
knjiga. Prethodnog poslijepodneva, poluslijepa, stara gospođa s mirisom
ustajale prašine i kiselih dunja, koja se brinula o knjižnici, zaključala je
knjižnicu i otišla kući. Postao sam svjestan toga tek kad se previše
smračilo za čitanje. Nije mi to smetalo, čak ni tada. Smjestio sam se na
širokom prozorskom pragu do kojeg je dopiralo svjetlo ulične svjetiljke,
udaljene nekih dvadesetak metara, i čitao i čitao, dok mi se oči nisu
sklopile. Kad sam se probudio u zoru, nastavio sam čitati tamo gdje sam
stao.
Tata je stigao sredinom jutra, dovukao me do knjižničarke u sivoj
vesti, žmirkavih očiju, kose skupljene u punđu koju su pridržavale dvije
igle za pletenje, jedna plava, a druga zelena. Digao sam takvu dreku, da
nije imala drugog izbora nego da mi dozvoli ponijeti knjigu sa sobom. Bilo
je to dječje izdanje Don Quijote. Jedva sam čitao engleski; većim dijelom
knjiga mi je bila nerazumljiva, ali sam bio opčinjen njezinom neobičnošću,
ritmom i melodijom jezika. U nekom selu La Manche, čije ime ne želim
navesti, živio je ne tako davno jedan hidalgo. "La Mancha". "Hidalgo".
Bože dragi. To je magija. Nakon ovoga, čak je i Biblija izgledala istinita. I
Bog reče, neka bude svjetlo, i bi svjetlo. Jahao sam pored mršavog hidalga
pustim i surovim ravnicama La Manche, i kao pustinja Kalahari, izloženim
Božjem bijesu i obilju. Praznina, otvorena stvaranju bez kraja, sloboda na
koju upućuje riječ dočarana u knjigama. Čitati, čitati, možda sanjari.
Sve to je od tada utjecalo na moj svijet, još jače od smrti Riane, a
pogotovo povlačenjem u samoću posljednjih godina, otkad sam na
podmukli način izbačen iz biblioteke koja je bila moje sklonište od
vanjskih događanja. Moja biblioteka bila je — a sve biblioteke i jesu —
posljednje utočište, divlje i sveto mjesto, u kojem se smislom može
upravljati baš zato što nas ne obvezuje, i gdje je iluzija udobna stvarnost.
Čitati, misliti, slijediti riječi unatrag do stvarnih ili zamišljenih korijena,
izmisliti; usuditi se upotrijebiti maštu. Onda ponovno čitati, novi Kolumbo
u potrazi za svjetovima bez kraja, preko mora bez imena. Svaki put kad
otvorim Don Quijotea — svaki put kad otvorim bilo koju knjigu, koju sam
već čitao — zađem kao Heraklit u rijeku koja nikad nije ista, s novim
tajnama i novim obredima upućenja, novim misterijama i slavljem. Jesam
li zaveden? Knjige nas trebaju dovesti do zanosa, to i je smisao mog
svijeta bez granica u kojem, praveći bilješke sa strane, mogu slijediti
Adama u prvom činu upoznavanja sa svijetom oko sebe: ovo je meerkat,
ovo je dikobraz, ovo je mlada žena koja se zove Tessa. Male bilješke,
nabacane na papir, koje će mi kasnije pomoći nanovo otkriti | smisao
nečega što mi je izmaklo prvi put (Naravno ne možeš se uvijek na njih
osloniti: evo ključa. Jednom, godinu dana nakon susreta s Alison, otkrio
sam komadić papira otkinut iz notesa, na kojem sam zapisao, u neko
vrijeme tog nezaboravnog popodneva — jedina svijetla uspomena na taj
događaj — tajanstvene riječi, Alisonin madež. Nikad neću znati što sam
htio time reći, niti itko postoji kome bih se obratio za taj odgovor. Kažu da
ima tajni, koje možeš samo proživjeti, ali nikad shvatiti. A toliko bi značilo
shvatiti. To bi ublažilo uspomenu na dan koji me otada stalno progoni.)
I tako, dok sam preksinoć sjedio na starom, vjernom stolcu, gledajući
u Tessu kako promatra vatru, čitajući je kao knjigu, dok sam osjećao miris
vlage, koja je isparavala iz njezinog džempera i primjećujući prkosne
plamičke vatre kako se odražavaju u njenim očima, sastavljao sam u glavi
kratke bilješke, koje ću kasnije zapisati: "lirske ruke", "oči koje sjaje",
"miris pokislog psa", "obraz boje rubina u vinskom talogu", "predenje
nevidljivih mačaka". Hoće li se i ove bilješke svesti na uspomenu na
Alisonin madež? Zapamti, zapamti. Zapamti da se možeš kasnije na ovo
vratiti. Zapamti kako će to izgledati tada, kako će biti, kako je moglo biti.
Živim u tekućoj budućoj prošlosti, u kojoj se njena pojava topi kao mali
nepotpuni grumen šećera.
Sada, kad sam to zapisao, vraćam se na svoje pitanje: "Zašto želite
stanovati ovdje?"
Ona jasno odgovori: "Nemam drugog mjesta."
"Gdje ste do sada stanovali?"
"Zadnjih mjesec dana dijelila sam u Kenilworthu jedan stan s vrtom.
Onda se moja cimerica odlučila udati. Nitko to nije očekivao, pošto su se
tukli kao pas i mačka. On je jebeni kreten. Ali to ti je tako. U ponedjeljak
je Margie došla kući i rekla: Pete i ja smo se jutros vjenčali. Doselit će se
ovamo. Slušaj, jako mi je žao, ali nažalost moraš naći drug stan."
"Ne može vas tek tako izbaciti."
"Ona mi je prijateljica, ne mogu joj još više otežavati situaciju: Osim
toga, on mi se već nabacivao iza njenih leda. Bio bi to pravi bordel."
"Kad se morate iseliti?"
"Jutros je donio svoje stvari. Vjerojatno mogu ostati još koji dan. Ali
što prije, to bolje. U svakom slučaju..." Prinijela je čašu ustima, primijetila
da je prazna i pružila ju ponovno. "Mogu li još dobiti?"
"Svakako." Ispraznio sam bocu, i upitao:"Rekli ste?"
"Sve se događa nekako istovremeno. Nećete mi vjerovati." Popila je
gutljaj, spustila čašu i uhvatila rukama svoja stopala. I onda započela
zamršenu priču o avanturi s nekim odvjetnikom, koji je imao ured u
Claremontu. Koliko sam mogao dokučiti, to je trajalo dvije ili tri godine.
Uspio ju je uvjeriti da napusti mjesto u nekoj firmi za reklame i da kod
njega prihvati posao tajnice.
"U početku je išlo dosta dobro. Onda su stvari izmakle kontroli. Još
nisam ni došla k sebi, a počeo je spominjati vjenčanje. Čak mi je dao i
ogroman prsten, sav u dijamantima i rubinima, pravi užas, ali Brian je to
smatrao vrlo važnim. A onda, prije mjesec dana, kad je datum već bio
dogovoren, naglo je odustao od vjenčanja."
"Tek tako?"
"Mislim da je tražio neki izgovor, uplašio se. Znamo kako to već ide.
Podizao je glas, bjesnio kako viđam druge ljude, postao zaista agresivan.
Na kraju je kao šlag došla optužba da flertujem s njegovim starijim
partnerom."
"A to nije bila istina?"
"Tipična muška reakcija", odbrusila je užarenog lica, valjda od
zgražanja. "Dakle, na sve te sramne optužbe, njegov se partner povukao u
sebe, umjesto da me podrži. Brian me je na kraju poslao u neku stvar, ja
sam mu bacila prsten — dijamant je ispao i pokazalo se da to i nije bio
dijamant. I naravno, ostala sam bez posla."
"Niste ih mogli tužiti?"
"Za Boga miloga, u pitanju su odvjetnici. A možda je za svih dobro
da je tako ispala Osim toga, dobila sam otpremninu, ne baš veliku, nešto
skromnije."
"Znači sad ste i bez posla?"
Slegla je ramenima. "Ništa strašna Imam nešto u vidu. Zapravo,
počinjem u ponedjeljak. Bavit ću se reklamom u novom modnom časopisu,
zove se Žena, možda ste čuli. Dobro se prodaje, ima mnoge mogućnosti."
Kratak osmijeh. "Prema tome nema straha za plaćanje stanarine" Gledala
me otvoreno u oči. "Sve je na vama. Hoćete me primiti ili izbaciti iz
kuće?"
"Nemate nekoga od svojih da vam pomogne?" Hvatam se za slamku.
A zbog čega? Zato što se osjećam ugrožen? Od koga? Od ove beskućnice,
koja je izronila iz kišne noći, neugledne figure u smiješno velikom
džemperu, slijepljene kose na glavi.
"Imam, u Port Elisabethu. Majka je ostala tamo nakon smrti moga
oca u prometnoj nesreći".
"Mislio sam da je ubijen?"
Zastala je malo, a onda normalno nastavila: "Pa, ubijen je nesretnim
slučajem. Tražili su nekog drugog. Majka se dalje morala brinuti za sebe.
Prihvatila se posla na recepciji jednog hotela, ali je plaća bila vrlo mala.
Odala se piću i muškarcima. Ustvari, ne krivim je. Bilo nam je teško i
meni i bratu. Stephen je bio stariji dvije godine i na kraju, ljudi iz
socijalnog centra su nas odvojili od majke i smjestili par godina u neki
dom. Kasnije, kad smo se vratili majci, ni onda nije baš marila za nas, već
samo za svoj posao i prijatelje." Iz njezinog prilično zamršenog prikaza
prošlosti, mogao sam shvatiti da su ona i Stephen na kraju postali vrlo
bliski. Bio je njen saveznik i osoba od povjerenja, ali ju je "izdao" na
kraju. Navodno, kad joj je bilo sedamnaest godina, odao je majci tajnu
koju mu je povjerila u punoj vjeri. To znači da joj danas ni majka ni brat
ne mogu pomoći, a čak kad bi i mogli, ona to ne bi tražila. Isto važi i za
prijatelje. "Moram sama rješavati svoje probleme, je li tako?"
Pogledala me je očekujući da nastavim s pitanjima, ali sam se bojao
njenih odgovora. Njena iskrenost dovodi u nepriliku. Pitao sam se, zašto
mi ona sve to priča? Da sruši moju zadnju obranu? Da me iskuša? Da me
napravi budalom? Ili tek slijedi svoj nagon?
"Ne postoji mogućnost pomirenja s prijateljem?" upitao sam,
izbjegavajući tema
"Vi se to šalite", prezirno je frknula. "Ustvari, on je taj koji
pokušava vratiti se. Večeras, nešto ranije, svratio je do Margie, baš kad
sam se spremala doći ovamo."
"On je taj dosadni posjetitelj?"
"Točno. Ne bi vjerovali kako se ponio. Nazvao me je okrutnom,
molio za još jednu šansu, obećao brda i doline, čak pao na koljena, glavom
do tepiha. Bojim se nikad neću razumjeti muškarce. Naime, mjesec dana
ranije izbacio me na ulicu, prodao sav namještaj, pokušao uništiti moj
život. A sada puzi da mu se vratim. Za povratiti. Pogledam na njega dolje i
pomislih:" Moj Bože, je li to čovjek kojega sam obožavala? Sada se
osjećam istrošenom kao roba koja je previše odležala u radnji."
"Ipak, ne možeš se tek tako osloboditi neke veze?"
"Vjerojatno ne." Sve u svemu, moram priznati da je barem osjetila
olakšanje. "Znate, to je najvažnija veza u mom životu, i već me je hvatao
strah."
"Strah od čega?"
"Ne znam. Vjerojatno, od pomisli da s nekim sve dijelim čitav život"
Mirno me pogledala. "Koliko ste dugo vi bili u braku?"
"Dvadeset i sedam godina."
"Isuse Bože."
"Reagirate kao da se radi o doživotnoj robiji."
"Možda je u pitanju razlika u generacijama." Promijenila je položaj
tako što je podvukla noge ispod sebe i naslonila se leđima na stari kauč,
kojeg smo Riana i ja kupili na nekoj dražbi. Nakon kreveta, to je bio naš
prvi pravi komad namještaja. Ni stola tada nismo imali, tek stara vrata na
četiri naslagane hrpe cigli. "Možete li reći da je vaš brak bio sretan?"
"Naravno!"
"Uvijek sam skeptična kad mi kažu "naravno"", bio je njen tihi
komentar. Stanka. Zabacila je glavu i promatrala sjenke na plafonu.
"Nemojte misliti da sumnjam u ono što kažete. Tek onako, iz prve mi se
čini da ne poznajem niti jedan bračni par među prijateljima za koji mogu
reći da je sretan."
"Samo zato što se majka nije brinula o vama..."
"Nema to nikakve veze. Govorim o svim mojim prijateljima. U
početku se vole kao zečići, a onda postanu mačke i psi. Ponekad se pitam,
je li na taj način kažu "volim te". Razumijete li me? Riječi više nemaju
velikog smisla, onda moraju pronaći nešto novo. Je li tako bilo i s vama?"
"Nije", rekao sam odlučno. "Naravno da se nismo uvijek slagali
Međutim, kad je umrla još uvijek smo se voljeli kao kad smo prvi put
spavali zajedno."
"Je li to zaista istina?"
"Možda smo se na kraju još voljeli. Znate, kad netko živi tako dugo
zajedno, kad dijeli tako mnogo u dobru i zlu..." Vjerojatno sam zbog vina
postao sentimentalan. Nisam od onih koji puno piju. Suviše se toga dugo u
meni nakupljalo i teško se bilo kontrolirati se kad sam popustio toj plimi.
Vraćajući se na sam početak, još kad nas je strast držala zajedno, Riana je
bila izvanredno lijepa djevojka. A onda, kako smo postajali stariji... Tijela
se mijenjaju, opuštaju i postaju mlitava. Čovjek se ne bi trebao okrenuo
drugim stvarima, da bi se pročistio zbog razočaranja u svoje tijela Bitno je
u tijelu pronaći drugu vrstu ljepote. Kad si mlad, i sama pomisao na
gubitak čvrstoće i svježine čini te itekako malodušnim. Ali kad se to
dogodi i jednom i drugom, potrebno je mijenjati svoj stav prema tim
pojmovima. Tijelo koje je živjelo, prošlo kroz patnju, izdržalo i preživjelo,
ima ljepotu koju ne možete f zamisliti iz sadašnje pozicije. Svaka bora,
svako proširenje vena, svaki sloj sala, i svaka sijeda vlas, postaju znak
nečega što ste dijelili, nečega što volimo.
Koliko sam od ovoga glasno rekao, koliko je toga ostalo
neizgovoreno u meni? Ne vjerujem da to mnogo znači. Mora da sam
dovoljno govorio da je iritiram, jer još uvijek čujem njen odgovor.
"Imam osjećaj kao da sebe pokušavate uvjeriti."
"Nikad nećete razumjeti", odbrusio sam joj.
Što ona zna kako je to probuditi se noću i osjetiti pored sebe prazno
mjesto, znajući da se ništa ne može promijeniti, ma što uradio, da ništa ne
može vratiti osobu koje više nema. Živjeti s ovom prazninom iz godine u
godinu, ne misliti ni na šta osim na ono što si izgubio, osjećati se sve
slabijim i usamljenijim svakog dana i mrziti svaki trenutak svega toga? Da
se to dogodilo samo u jednom momentu, ali to se vuče polako iz dana u
dan i tek u rjetkoj prilici to možeš izbjeći; kad popusti disciplina i ti se
suočiš sam sa sobom — nije važno je li jednom u nekoliko mjeseci ili
jednom godišnje i tada primijetiš nove znakove raspadanja. Srećom, jednog
dana će to proći, ali taj dan izgleda kao da nikad neće doći. Ostaje samo
sporo propadanje i ti postaješ sve više i više ono što si uvijek najviše
mrzio, čega si se uvijek bojao. I sve što ti preostaje, u sve većem beznađu,
u sve većem užasu, posegnuti u prošlost za onim što si izgubio, za onim
zbog čega je jedino vrijedilo živjeti: za ljubavlju. Svakog dana još malo
propuštaš kroz prste. Ali ti se i dalje držiš, i držiš, jer znaš — itekako silno
i očajno — da si jednom bio sretan, itekako sretan, jednom si volio, i da to
mora trajati koliko god se vukao kroz praznina Danas, sutra, prekosutra.
Opet ne znam koliko sam od svega toga stvarno rekao. Tek se
sjećam da sam u jednom trenutku prekinuo priču sasvim iznenada,
posramljen i zbunjen. Promrmljao sam nešto kao "žao mi je, nisam trebao".
"Znači, ipak ste je voljeli", tiho je rekla djevojka. "Imate pravo, ja to
ne mogu razumjeti. Ali mislim da vam vjerujem." Onda je pružila ruku
prema meni. "Čini mi se, treba nam još vina."
"Već sam dosta popio." Digao sam se iz naslonjača u kojeg sam se
bio zavalio. I ovo za mene postaje sve teže, premda se još ne primjećuje.
Lagana bol blizu bubrega, škljocanje koljena. "Hoćete li kavu?"
"I jedno i drugo. Idemo zajedno!"
4
Narednog jutra nisam baš mirne duše otišao u kuhinju. Otišao sam
ranije nego obično i to ubrzo nakon što sam čuo Magrietu kako dolazi.
Nisam bio siguran čega sam se više bojao, je li Tessa već otišla na posao
ili susreta s njom nakon protekle noći. Opet sam slabo spavao. Ne mogu
baš reći da nisam uopće spavao, ali je moja svijest cijelo vrijeme
pokušavala kroz san ponovno uhvatiti svaku riječ teksta našeg razgovora,
svaku nijansu pokreta i izraza, što je svemu davalo neki smisao. Bio je to
napor da se stigne onkraj uobičajenog lelujanja površine, da se dohvati,
premda nepotpuno, ono što se skrilo iza sjenke.
Još se nisam ni približio razumijevanju, kad mi kroz svijest prodre
kretanje Magriete u kuhinji i tada se probudim s većom erekcijom koju
nisam imao godinama. Čekao sam da se smiri, a istodobno želio da se
održi, zatim sam nečujno požurio u kupaonicu zbog jakog nagona za
mokrenjem, oprao zube, prošao češljem kroz neposlušnu kosu, uspio se
nekako vratiti u sigurnost starog sobnog ogrtača i hrabro zakoračio u
hodnik prema kuhinji.
Što ću vidjeti u Tessinim očima kad me pogleda? Prigovor,
ustručavanje, krivnju? Ili će to biti prikrivena, hinjena uljudnost? Nisam
znao što bi bilo gore.
Nije bilo potrebe za brigom. Kad je digla glavu od kuhinjskog stola,
za kojim je, kako se čini, vodila ozbiljan razgovor s Magrietom, pogled
njenih očiju je bio bez oblaka, vedar kao nebo bez daška vjetra, ptica u
letu. Bio je veseo, pun priznanja i zahvalnosti, ni traga osude za ono što se
zbilo ili što će se zbiti.
"Zdravo", rekla je. "Kako ste spavali?"
"Tako — tako, bojim se nedovoljna A vi?"
Široki osmijeh bez granica. "Divno sam spavala." Izgledala je kao da
je spavala prošle noći osam ili devet sati, a ne jadnih dva ili tri, koliko
nam je bilo ostalo.
"Hoće li Meneer malo kave?" upitala je Magrieta i nagnula se
naprijed s namjerom da ustane.
"Vidim da je već gotova. Sam ću se poslužiti." Opet sam pogledao
Tessu: "Vas dvije kao da ste nešto ozbiljno razgovarale?"
"Pričala sam joj samo o našoj Antje", rekla je Magrieta.
"Izgledalo mi je kao da se prošle noći kretala po kući", dodala je
Tessa. Baš kad sam ugasila svjetlo. Ustvari nisam ništa vidjela, ali kao da
se nešto micalo iza zatvorenih vrata."
"Jadna djevojka, tako je nemirna", uzdahnula je Magrieta. "Očito
vam je htjela nešto reći."
"Svakako da ima što pričati." Tessa se nagnula prema Magrieti.
"Raspitivala sam se kod Magriete o Adonisu i Cupidu, onoj dvojici
robova. Ruben mi je nešto pričao, ali vjerojatno ima još toga."
Magrieta se namrštila, možda i uvrijedila zbog prisnog načina kojim
me spominje. "Meneer poznaje sve priče iz davnine." Pogledala me je
upitno.
"Što to pričate o Adonisu i Cupidu?" upitao sam, naslonivši se na
kuhinjski ormar, dok sam polako pio kavu.
"Kako ima posla koji ga čeka, ako Meneer nema ništa protiv da
pričamo...?"
"Vi znate Magrieta da obožavam slušati kako pričate."
"Pa, kao što sam upravo rekla gospodi..."
"Magrieta, molim vas, nisam ja nikakva gospoda. Za vas samo
Tessa. Mogli bi mi biti majka."
Magrieta se nasmijala. "Pa, nije baš tako. Ali u redu, ako gospođica
Tessa tako želi..." Prebacila je težinu tijela na drugu stranu stolca, koja je
zaškripala pod njom prosvjedujući "I tako, kako mi je rekla Antje, došla je
ovdje u Papenboom još sasvim mlada, kad ju je kupio Willem Mostert.
Bila je uplašena i sve to, nije znala kako će joj biti kod novog gazde, ali i
njegove žene Nooi{23} Susare, koja je imala narav samog đavla iz pakla. A
onda, bilo je teško za robinju kao što je ona, doći u kuću gdje već postoje
drugi robovi, koji nisu prijazni prema došljacima. Bilo je četiri žene, i to
Fatima i Sabina, koje su bile Malajke, i dvije Masbierkerke{24}, Trijn i
Bella. Od prvog dana bile su osorne prema njoj, ponižavale ju i u svakoj
prilici davale pljusku. Ali Antje je bila tako pokorna, sama mi je to rekla,
da su ubrzo prestala sva zlostavljanja. Posebno se Fatima odnosila prema
njoj kao majka, jer ju je podučavala što treba raditi u kući, a isto tako sve
ono- ako mi gospođica Tessa može oprostiti — što žena treba znati da
zadovolji muškarca. Antje mi je objasnila da je to Fatima znala bolje od
ikoga. Ona je sama sve to radila gospodaru, davno prije nego što se
pojavila Antje. Isto tako i drugima, radnicima, robovima, pa i bijelcima.
"Tako ju je Fatima svemu poučila i uskoro Antje nije više imala
problema s ropkinjama. Međutim, bila su tu i dva muškarca. U to vrijeme,
svi su robovi morali zajedno spavati u sporednoj zgradi, osim Sabine i
Trijn, koje su živjele u kući, ali svi ostali, muškarci i žene, spavali su
zajedno, a to nikad nije dobro. Na neki način, Antje je imala sreću, jer
Adonis, mlađi od dvojice, već je bio s Bellom, koja ga je držala na oku.
Ostao je stari Cupido, a to je gospođice Tessa već tužna priča. Jer,
Cupido je bio star čovjek. Ne bih znala, koliko je imao godina. U to doba
mnogo brže se starjelo nego danas, posebno zbog teškog rada, ljeti i zimi,
od rane zore do kasnog mraka. Tako je Cupido ostario prije vremena. U
početku je isto tako imao ženu, koja je s njim došla u Cape još kad su bili
mladi, a onda su je odvojili od njega i prodali drugom vlasniku, pokušala
je pobjeći natrag Cupidu, ali su je uhvatili, pretukli i onda je preminula.
Eto, tako je to bilo, i Cupido je postao stari, zlovoljan čovjek. Antje kaže
da joj je otvorio srce već prvoga dana, po njezinom dolasku. Bio je kao
veliki pas čuvar, koji je pokušavao zaštititi od svakog zla. Ako ju je Nooi
Susara namjeravala tući, Cupido bi prevalio krivnju na sebe i primao
batine. Ako je Adonis bio spreman pokazati svoju kitu, kad ga Bella nije
držala na oku, stvorio bi se tu Cupido da ga spriječi. Ako je imala
problema s drugim ženama, Cupido bi posredovao. Čak je krao duhan iz
potkrovlja za potkupiti žene. Pazio je na nju kao pravi otac.
Cupido nije mogao ništa samo kod jedne stvari, a to je požuda
Willema Mosterta. Kad je bila u pitanju Antje, nije bilo ni kraja ni početka
u požudi tog čovjeka. Uvijek kad bi Nooi Susara bila na smetnji, Cupido
je bio taj koji bi sredio stvar. Kad bi gazdu uhvatila želja da ode s Antje u
potkrovlje ili spavaću sobu, Cupido bi otišao po ljestve. Otključaj ova
vrata, otvori onaj prozor, samo da se gazda dočepa djevojčice. To je skoro
ubilo starog Cupida. Jer, stvar je bila u tome da je i Cupido želio Antje za
sebe. To joj je i priznao. Možemo reći da je bio star i sve to, ali i on je bio
muško i imao osjećaje kao muškarac. Bila je za njega kao vedro vode
čovjeku koji umire od žeđi.
Nikad mu nije dozvolila da pije s njezinog izvora, to mi je rekla više
puta. Nije ništa osjećala prema njemu. Zapravo, na kraju krajeva bila je
bezobrazna. Rekla je kako je previše star. Da se razumijemo, nemam ja
ništa protiv Antje, uostalom mi smo bliske. Ali vam mogu kazati, da je i
ona imala mušica u glavi. Kad je gazda bio u pitanju, Antje i nije mogla ne
pristati, ali kako mi je kazala, uvijek je i bila za to. Njih dvoje imali su to
u krvi kao neku bolest. Tako i nije bilo važno je li imala pravo reći da ili
ne. Ondje gdje je to pravo imala, nije širila noge. A nije ih širila za
Cupida. Dobro, lijepo je postupala s njim. Samo Bog zna koliko je bila
zahvalna za svu njegovu pomoć.
Ona kaže da joj je bio kao otac, a te stvari se ne rade s ocem. Osim
toga i zato što nije htjela imati problema s gazdom... Pretpostavimo da je
pristala, a Willem Mostert to saznao, Cupidu bi bio mrtav i pod zemljom."
"I tako je Cupido postao dobri stari pas čuvar koji je pazio na nju j
privodio je gazdi kad bi ovaj osjetio potrebu za njom. I tek kasnije, mnogo
kasnije, kaže Antje, saznala je koliko ga je to mučilo čekati noću kraj
ljestava dok je gazda bio s njom. Ali tada je već bilo kasno."
"A kad je sve izašlo na vidjelo i kad se Antje pojavila pred sudom?"
upitala je Tessa.
"Ne znam što o tome kažu u knjigama Meneera, ali mi je Antje rekla
kako je Cupido ispričao sve o njoj pred sudom. Svi su mislili da ju je
izdala Fatima, ali su Fatima i ostali počeli pričati tek kad je Cupido već
napravio štetu."
"Ali Magrieta, zašto?" Tessa zapita, upadljivo uzrujana.
"Rekli ste mi da ju je taj čovjek volio."
"Tko može shvatiti tajne čovjeka i žene koji se vole?" ozbiljno je
rekla Magneta. "Gospođica Tessa zna što kaže Sveto pismo: Postoje tri
stvari koje nadilaze moj razum, četiri koje ne poznajem i jedna koja se
odnosi na čovjeka zaljubljenog u djevojku."
"Sve te godine bila je pod njegovom zaštitom", rekla je Tessa, "sve
te godine se brinuo da se održe njeni ljubavni odnosi s Willemom
Mostertom..."
Magrieta je kimnula glavom s izrazom samozadovoljstva koji me je
iznenadio. "Tako vam je to. I kad je na kraju sve bilo gotovo, Nooi Susara
ubijena i put prema krevetu Willema Mosterta otvoren..., što je on učinio?
Izbacio je van i rekao da više ništa neće s njom imati."
Nova mogućnost da to razumije, pojavila se u Tessinim očima.
"I tada je Cupido pomislio da mu se pružila prilika, ali ga je Antje
odbila?"
Magrieta je slegnula ramenima. "Možemo reći da je čovjek izabrao
loš trenutak. Ali gospođice Tessa, kod tih stvari nije lako dobiti pravi
odgovor. Između čovjeka i žene događaju se stvari, za koje je bolje da
ostanu među njima Sve što mogu reći, u pitanju nije bilo samo to što ju je
želio samo za sebe i što ga je ona odbila."
"Nikad mi to prije niste rekli, Magrieta", umiješao sam se.
"Meneer je muškarac", odgovorila je ni ne pogledavši me. "I pri
tome ostajem." Prošlo je neko vrijeme, prije nego što je podignula glavu i
pogledala ne mene nego Tessu. "Sve što mogu reći, toj djevojci je puklo
srce. Počinila je ubojstvo i druge stvari za Willema Mosterta. Otišla je
starom Cupidu da zaplače na njegovom ramenu. On je bio jedini koji joj je
mogao pomoći. I kao što je to radio svih ovih godina, primio ju je u
zagrljaj i dozvolio da kaže sve što joj je ležalo na srcu." Duboko je
uzdahnula.
"I onda je iskoristio priliku?" upitala je Tessa, vidljivo šokirana.
"Možda nije bilo baš tako, gospođice Tessa." Trebalo je malo
nagovarati Magrietu da bi se sve izvuklo iz nje. Na kraju smo je privoljeli.
Nije samo Antje plakala na Cupidovom ramenu, objasnila je Magrieta.
Obuzeo ju je nekakav bijes. Skinula je odjeću, bacila se na njega i da bi
sebi zadala bol, može se reći, natjerala ga da je uzme. Kako je mogao
odbiti, kad je tako dugo izgarao od žudnje za njom? Nije mu dozvolila
birati. To je rekla Antje, a Bog je svjedok.
"Nijedna žena to ne bi učinila", usprotivila se Tessa s priličnom
žestinom.
"Antje je to učinila", rekla je Magrieta ne trpeći osporavanje.
Uslijedio je dugi muk Onda je Tessa rekla vrteći glavom, "Nije ni
čudo da je još ovdje."
"Zbog osvete?" upitao sam. "U potrazi za pravdom?"
"Ne izgleda kao osoba koja traži osvetu. A pravde ionako nema baš
mnogo na svijetu."
"A zbog čega je još uvijek u ovoj kući?"
Magrieta je slegla ramenima. "Samo da ispriča svoju priču. Zar to
nije dovoljan razlog?"
3
***
Vrijeme je unijeti malo reda među bilješke koje sam nabacao prošlih
tjedana. Ni jedan dan nije prošao bez nagona za pisanjem, pa ipak sam
izbjegavao sučeljavanje s notesom ili zaslonom mog računala. Bilo bi to
previše određeno, bilo bi to konačna Međutim, ne mogu dalje odgađati i
riskirati gubitak veze s materijom (Alisonin madež).
Kad je izašla u subotu navečer, prvi put nakon našeg razgovora o
Alexu, nije se vratila sve do sredine sljedećeg dana. Ovog puta uspio sam
kontrolirati svoje osjećaje. Bezbroj puta ponavljao sam sebi ono što sam
joj već rekao. Ako zaista poštujem njenu slobodu, trebam početi s
priznanjem da ne polažem pravo na nju. Ono što smo dijelili, bilo je
moguće samo bez ikakvih obveza i očekivanja. Bilo je teško (tim više što
me je vlastito tijelo stalno upozoravalo koliko ju želim) priznati tu želju, a
onda je osloboditi od ponižavajućeg nagona za posjedovanjem. Najprostije
rečeno, bilo je teško ne brinuti se da joj se nešto ne dogodi, a tu brigu,
govorio sam sebi, pokazao bih prema bilo kome od rodbine, prema nekom
prijatelju, ili recimo Magrieti, kad se jednog dana ne bi pojavila na poslu.
Međutim, naučio sam lekciju. Itekako sam je naučio. Ta beskrajna
subotnja noć bila je korak u tom procesu. Premda sam znao da je preda
mnom dugi put. Naravno, nisam predvidio tešku dramu koja nas je
očekivala, koja me je očekivala.
Kad sam u nedjeljno jutro začuo kako se zaustavlja auto i škripe
vrata na kapiji. (Ovo ne smijem zaboraviti: Već sam popravio krov, ali ima
još puno toga uraditi. Čitavu kuću treba pročešljati.) Sledio sam se za
radnim stolom, osjećajući kako mi se cijelo tijelo koči. Nisam potrčao
prema ulaznim vratima. Ali, uspio sam se suzdržati, neću postavljati
pitanja.
Ušla je u radnu sobu. Bila je sama. Kor Handelove "Aleluje"
eksplodirao je u mojoj glavi.
"Zdravo Rubene!" rekla je.
"Vratila si se!"
Obišla je oko stola i poljubila me. Privio sam se uz nju, držeći glavu
uz njezino tijelo da ne primijeti što osjećam; nisam želio da vidi koliko
sam uzbuđen. Siguran sam bio da je to ionako znala, ali kao da je postojao
između nas prešutan pakt, a to je ne preći granicu koje smo oboje bili
svjesni.
"Vjerujem da bi ti dobro došla jedna kava", rekao sam ustajući.
"Dobra ideja, nakon toga ču se okupati, pa ravno u krevet da se
dobro naspavam."
Uhvatio sam ju za lakat "Možemo li se o nečemu dogovoriti?" upitao
sam. "Zelja mi je, kao i tebi, ne vraćajmo se na ono što se dogodilo prošli
put Obećavam da nikad neću postavljati pitanja gdje, zašto, s kime, ili
nešto slično. Isto tako ne moraš osjećati potrebu to mi kazati. Međutim,
ukoliko ikad zaželiš povjeriti se o nečemu, znaj da sam uvijek tu." Jesam
li ovo bolje izveo od Polonija?
"Dogovoreno", rekla je.
"A sad požuri i okupaj se. Ja ću se zabavit oko kave."
Kad sam se vratio s poslužavnikom, vrata njene dnevne sobe kao i
spavaće, bila su otvorena. Iz kupaonice je dopirao šum vode, dok je para
sukljala kroz vrata. Vjerojatno me nije mogla čuti, kad sam ju pozvao.
Zastao sam na vratima između dvije sobe, pitajući se gdje staviti
poslužavnik. Primijetio sam kako je napravila drukčiji razmještaj. Nisam
ovamo ulazio odl prve noći kad su kutije i kovčezi ležali razbacani po
podu. Većina stvari nije još bila na svom mjestu: odjeća, zavjese i ručnici
virili su iz kutija ili se vukli po podu, dok su na hrpama knjiga ležali
jastuci ili razne drangulije. Krevet je bio prekriven orijentalnim
pokrivačem u više boja, bila je tu i velika vaza s osušenim cvjetovima
suncokreta, na prozorima su visjele nove zavjese, prekratke da pokriju
prozor, na zidovima nekoliko slika, u dnevnoj sobi reprodukcije Rothkoa i
Arcimboldoa, turistički poster Tibeta, još jedan turstički poster (nekog
sela u Francuskoj), reprodukcije Marilyn Monroe od Andy Warhola, jedan
Egon Schiele, malo napadan po mom ukusu, jedan raskošni Klimt, i jedna
tabla od stiropora na kojoj su iglom bili pričvršćeni izresci iz novina,
posjetnice i fotografije. Većina fotografija su uspomene sa zabava ili
susreta s prijateljima od neznatnog interesa za nekoga sa strane, premda
sam uhvatio sebe kako proučavam muška lica. Među svim tim prizorima s
društvenih okupljanja, neočekivano se našla i fotografija jedne gole
djevojke s dugom crnom kosom koja je padala preko ramena; trebala mi je
jedna minuta da prepoznam Tessu. Osjetio sam se kao voajer, ali nisam
mogao odvratiti pogled.
U gornjem desnom uglu table nalazila se stara, već posivjela slika
mladića koji zuri pravo u kameru. Oči su mi izgledale poznate, možda i
usta, ali nisam mogao dokučiti na koga liči, sve dok se nije pojavila iza
mene: "To je moj otac."
Okrenuo sam se. Bila je umotana u bijeli ručnik kojeg je držala
rukama između prsiju.
"Žena se pojavila preda mnom", počeo sam deklamirati.
"Što to znači?"
"To je iz Danteove Božanstvene komedije. Kad je ugledao Beatrice
prvi put."
"Danas sam u društvu velikih."
"To je knjiga koju vrijedi i danas pročitati. U ovakvim trenucima
može biti od koristi. Ali, donio sam kavu i srce prepuno ljubavi."
Prihvatila je poslužavnik. "Baš si drag."
"Hajde, okupaj se", naredio sam strogim tonom, "dok još mogu
kontrolirati svoje grešno tijelo"
Bilo mi je jasno kako ću se moći suzdržati, od nečega što bi se
pretvorilo u tešku melodramu, koju bi bilo nemoguće kontrolirati, jedino
ako sve okrenem na šalu. I pored toga, sljedećih sam tjedana bio doveden
u tešku kušnju. (Približio se kraj kolovoza.) Rijetko je spavala van kuće, a
još rjeđe bi nekog dovela. Nismo ulazili u pojedinosti. Međutim, podijelila
je sa mnom svoje misli i brige, jednom ili dvaput, i to obično kasno noću u
radnoj sobi, kad bi ostali sami uz treperavo svjetlo ognjišta, koje bi
stvorilo klimu povjerenja.
"Alex prolazi kroz tešku fazu svog života", rekla je. "Potreban mu je
netko da se rastereti briga."
"Možda te iskorištava?"
"Tko zna. Inače je zabavan kad nije u depresiji."
"Zašto bi bio u depresiji?"
"Nije baš siguran da radi ono što voli. Čini mi se da je duboko u
sebi to jedan promašeni pisac. Njegova žena je prava kučka."
"Oženjen je?"
"Da, zar to nisam već rekla?"
"To zaista postaje složeno."
"Pa i nije Naime, već godinama spavaju u zasebnim sobama."
"To je on rekao?"
Osmijeh pun draži. "To je on rekao. Moramo li vjerovati u ono što
kažemo jedno drugome?"
"Staromodni nazor mi daje vjeru u minimum poštenja kad se voli."
"Negdje sam čitala da je ljubav tek simptom manjka serotina u
tijelu."
"Znači, tvoje je mišljenje da se tabletom možeš izliječiti od Alexa?"
Nasmijala se. "Spremna sam pokušati."
"Je li to igranje vatrom?" upitao sam pomalo osorno. "Sada otac
postavlja pitanja."
"Nije mi prvi put igrati se vatrom. Uvijek sam bila pomalo piroman.
Kad sam bila mala često sam podmetala vatru, naročito kad se radi o
majčinim stvarima. Knjige, dokumenti, fotografije, a jednom sam čak
zapalila skupocjenu haljinu."
"Kako je reagirala?"
"Ubila je Boga u meni."
"Nakon toga si se opametila?"
"Nisam. Narednog dana polila sam njen krevet alkoholom i zapalila
ga. Kuća je skoro izgorjela."
"I nije te ubila?"
"Nije. Umjesto toga predala me je tadašnjem očuhu."
"On te izmlatio."
"Znao je kako sa mnom treba postupati", rekla je zagonetno.
"Postoji li mogućnost da zapališ ovu kuću?"
"Ne postoji ukoliko me na to ne natjeraš." Njene mačje oči su
sijevnule u mraku.
"A što je s Alexom?"
"Ovisi."
"Ako ti nanese bol?"
"Neće mi nanijeti bol."
"Kako možeš biti sigurna u to?"
"Zato što mu to neću dozvoliti."
"Zar nije lakše reći nego učiniti?"
"Ne brini, naučila sam se braniti."
Ne, nisam to mogao lako prihvatiti. Pa ipak je uslijedila rutina, koja
se rijetko remetila. Mislim baš na jedno subotnje jutro, kad je njen gost
opet prespavao u kući. Uputio sam se prema kuhinji, vjerujući da je već
otišao, kad u hodniku naletim na slavnog Zacha.
"Zdravo prijatelju!" glumeći radost pozdravi me lažnim naglaskom
takve težine da su mi noge pokleknule.
Opet onaj poznati grč u srcu — osjećaj mučnine. Ali, pokušao sam
glumiti ravnodušnost. "U dolasku ili odlaska?" upitao sam.
"Dolazio sam odnosno svršio dva puta, a sada odlazim", rekao je.
Nisam ga otpratio do vrata, ali sam došao do verande, kad sam čuo
da odlazi auto. Porsche žarko crvene boje. Malo poslije sam se vratio i
krenuo prema svojoj sobi, kad ju ugledah na dnu hodnika, bosonogu i
nečujnu kao duh.
Na trenutak smo oboje čekali da druga strana progovori.
"Vidim da ste se ipak sreli", rekao sam s malo napora.
"Sasvim slučajno."
I dalje je stajala na istom mjestu, u kratkoj haljini, s rukama
prekriženim preko grudi, kao da se brani od nekoga. Prišao sam joj. |e li se
malo odmakla prema zidu? Ništa nisam rekao. Nije skidala pogled s mene
dok se nisam zaustavio pred njom. Nisam progovorio, uglavnom zato što
nisam mao što reći.
Prošao sam pokraj nje i uputio se u kuhinju podgrijati vodu za čaj.
"Mislila sam da ćeš me udariti", rekla je iza mene.
"Bi li to pomoglo?" upitao sam ne okrećući se.
"Bijesan si na mene."
"Tessa!" Sagnuo sam glavu boreći se sa sobom. Onda sam se
okrenuo i pogledao je u lice. "Već sam ti rekao da te nikad neću pitati niti
prigovoriti. Sama donosiš odluke."
"Ali ti se tome protiviš?"
"Želiš li da se protivim?"
Prišla mi je. Iznenada se stvorila u mom naručju. "Ne bi mogla
podnijeti ako se protiviš."
"Je si li sigurna da znaš što radiš?"
"Nije stvar u tome znam li što radim? Čini mi se da to nisam mogla
izbjeći."
"Važno je da poslije nema kajanja."
"Postoji mogućnost da mi ponudi posao, ukoliko napustim rad na
časopisu", rekla je iznenada.
Osjetio sam kako mi lice gori od gnjeva, ali nije čekala moju
reakciju. "Vjeruj mi, nisam spavala s njim zbog toga. Nikakve veze."
Gledala me je uznemireno. Zašto sad taj bolni osjećaj da od mene traži
razumijevanje? Nije više progovorila. Bez riječi je prišla kredencu, uzela
mljevenu kavu, napunila filter i prišla loncu s vrelom vodom.
Leđima okrenuta, s pogledom na lonac, rekla je: "U biti radi se o
čistoj radoznalosti. Od samog početka sam osjetila neku kemiju između
nas. Željela sam se uvjeriti ima li nečega u tome."
"Pa, je li bilo?"
Slegla je neodređeno ramenima. Neko vrijeme se zabavila
pripremanjem kave Izvadila je šalice iz kredenca, dok je mlijeko iz
hladnjaka stavila u mikrovalnu da se zagrije. Reklo bi se prava domaćica.
Ali šutnja nije sasvim smirila situaciju. Iako to nisam želio, sjetio sam se
onoga što sam godinama zakopao u sebi: onih razornih perioda šutnje u
braku s Rianom. Danima ni riječi ne bi prozborila. Bijesno sam ugušio to
sjećanje u samom začetka Bio je to sretan brak. Bio je, za Boga miloga.
Kad je ulila kavu, pokušao sam polako pokrenuti razgovor. "Onda,
nema kajanja?"
Nasmiješila se preko šalice. "U biti, ispalo je bolje nego što sam
očekivala."
Vjerojatno joj nije bila namjera provocirati, ali ipak sam osjetio
žalac. "Dugo očekivani orgazam?" upitao sam tonom nekoga koji optužuje.
Nije odmah odgovorila. Onda je smireno rekla. "Ne baš, ali vrlo
blizu."
Četiri, pet dana kasnije, u svakom slučaju manje od tjedan dana,
opet se pojavio Porsche pokraj ograde. Da je u pitanju bio netko drug,
možda bih se i pomirio s činjenicom da je to neizbježno, ali Zach je bio
više nego što sam mogao trpjeti. Premda sam se potpuno uvjerio da me
Tessa ne provocira namjerno, pomisao da se taj čovjek nalazi u mojoj
kući, dovodio me do ludila. Pokušao sam sebe uvjeriti da sam u brizi zbog
nje, ali u dubini duše znao sam da je u pitanju bila moja osobnost Ništa
zbog čega bih se ponosio. Međutim, nakon toliko poniženja, ništa više nije
bio dovoljan razlog.
Izašao sam više puta iz kuće u noć, prošetao po običaju oko kuće,
pretražio svaki kutak i skriveno mjesto u vrtu. Nešto prije dva sata ujutro,
u ogrtaču i papučama, polagano sam se prošetao sve do avenije
Newslands. (Nikome ne bi palo na pamet zaustaviti se, pomislio sam
ispunjen nekim perverznim zadovoljstvom, kad bi sada doživio srčani udar,
na ovoj cesti.) Noć je polako odmicala, nikad joj kraja. Možda taj nitković
pokušava nadmašiti svoj prošli učinak. U biti, ispalo je bolje nego što sam
očekivala.
Kad sam se vratio do kapije (vrata su još visjela na šarkama) i kad
sam uputio bijesan, ali potpuno nemoćan udarac u prednji kotač Porschea,
sijevnula mi je jedna ideja. Besramna i kažnjiva pomisao, ali u tom
trenutku, bilo mi je potpuno svejedno. Ostavio sam papuče na prednjem
ulazu da smanjim buku, prikrao se bos do kuhinje i izvukao najveći nož
koji sam mogao naći u ladici. Zastao sam u hodniku da oslušnem, ali osim
šuma km u mojim ušima, svuda je vladala mrtva tišina. Ni škripa kreveta
se nije čula. Napravljeno da traje, prokleo sam proizvođača takvih
kreveta.
Na kraju sam čekao barem desetak minuta da se uvjerim kako nitko
ne čeka u zasjedi. (Ubojica MacFarlanea još uvijek je na slobodi — kako
se ono zvao? Nešto kao Vuyisile, Vuyisile Mthembu — i ako me sreća i
dalje prati, mogao bih izabrati ovu noć da se vrati na mjesto zločina. Ja
sam eto spreman s nožem u ruci. Hm, ali i Johnny je bio spreman.) U
jednom trenutku neka sjenka je prešla preko puta i ja sam zadržao dah.
Bila je to samo mačka. Ovo je doba kad vještice plešu, kad se grobovi
otvaraju, a pakao iz sebe izbacuje svako zlo po ovom svijetu.
Još jednom sam bacio pogled iza sebe, zašuštalo je granje, možda je
to duh Antje iz Bengala iza mojih leđa? Sagnuo sam se prema najbližem
točku i zabio nož u gumu. Nož je odskočio Bijesno sam stisnuo zube i
ponovio udarac, ali uzalud. Prešao sam na zadnji kotač. Naravno, bez
promjene. Kako se to kriminalci stalno pojavljuju u novinama zbog
izbušenih guma?
Još jedan udarac, još jedan neuspjeh koji ponižava.
Odšuljao sam se kroz hodnik natrag u kuću. Ovog puta sam čuo
nešto u dnu kuće. Zastao sam. Da se Zach pojavio u mračnom hodniku,
tako mi Boga, kastrirao bih ga. Međutim, šum se nije ponovio. Možda
Tessa zove nekoga u snu ili je doživjela toliko očekivani orgazam.
U blagovaonici sam sebi nalio whisky i u nekoliko velikih gutljaja
popio punu čašu. Namjerno sam ostavio čašu na lakiranom stolu (ako se
Magrieta bude bunila zbog kruga koji je ostavila čaša na drvetu, okrivit ću
posjetitelja). Otišao sam do radne sobe i skljokao se u stolac iza stola.
Toliko sam bio razočaran, da mi je došlo zaplakati. Nije više bilo bijesa u
meni, samo duboko poniženje Mačka mi je skočila u krilo. Amadeus.
Odsutan duhom, pogladio sam ga s osjećajem nemoći koja me je pritiskala
kao i sama noć. Digao sam se u namjeri da stavim neku ploču, ali nije bio
trenutak za to. Okrenuo sam se s druge strane stola i bacio pogled na
razbacane dokumente, knjige i različite predmete. Podignuo sam
pritiskivač za papire i ponovno spustio. Onda je moja ruka naišla na stari
tatin džepni nož i iznenada osjetih kako moji prsti stežu hladni, ravnodušni
metal. Oštrice su se izlizale i stanjile u komade čelika. Vadičep. Napukli
razvijač. Onda šiljak kojim je otac čistio kopita konja, sjećam se kako ga
je jednom upotrijebio da dokrajči ranjenu antilopu. Pogodio ju je iza vrata,
na mjestu gdje se lubanja spaja s kralježnicom.
Ponovno me je spopao bijes, ovog puta pomiješan s pravim
zanosom. To je to.
Vratio sam se na prednji ulaz, izašao na verandu i sišao na puteljak.
Toplina moga tijela polako je zagrijavala hladni nož. U noći bez mjeseca,
sve je izgledalo sablasno. Bacio sam pogled na crni šiljak koji je stršio iz
moje ruke Je li to što vidim bodež? Prijatelju Zach, ovo je pogrebno zvono
koje te zove u raj ili pakao.
Bio sam neprijatno iznenađen glasnim šištanjem zraka koji je počeo
nadirati iz gume u trenutku kad je šiljak prodro kroz armirano gumeno
platno. Zvučalo je kao stara lokomotiva koja ispušta paru. Na brzinu sam
odjurio u vrt i sakrio se u najbliže žbunje. Sigurno će se cijela ulica dići na
noge Ali ništa od svega toga. Uostalom, bio sam toliko opsjednut, da mi i
nije bilo briga. Izvršio bih svoj zadatak čak i da su se sve policijske snage
uz buku sirena sjurile na mene Dvije minute kasnije, vratio sam se
Porscheu. Još jedan, dva, tri snažna udarca. Ovo će promijeniti tok
povijesti. Svaki put kad bi šiljak prodro kroz platno (ovo je već postalo
nestvarno) pomislio sam: "Tata, u tvoju čast" Nikome više neće pasti na
pamet posrati se na glavu jednog Oliviera.
Konačno je bilo gotovo. Došao sam i svršio četiri puta i sada
odlazim. Ne čekajući da prestane šištanje iz posljednje gume, vratio sam
se trkom u kuću, zatvorio prednja vrata, obrisao nož o moj ogrtač, pažljivo
ga vratio na staro mjesto i povukao se u spavaću sobu. Bio sam potpuno
smiren.
Bolje sam spavao nego prošlih mjeseci. Naravno, probudila me je
jutarnja strka u kući, vrata su se otvarala, zatvarala i opet otvarala, ćuli su
se brzi koraci između kuće i ograde i glasovi u hodniku koji govore na
telefonu, dolazak Magriete još više je pojačao metež sve dok se znatno
kasnije nije čula na ulici lupa vrata vozila koja odlaze. (Jedino sam u tom
trenutku osjetio malo straha; međutim, kad sam provirio kroz prozor, vidio
sam samo ljude u radnim odijelima, vjerojatno iz neke garaže, ali nije bilo
policije. Vratio sam se u krevet sasvim spokojan.) Opet sam zaspao i
probudio se skoro u vrijeme ručka.
Cijeli događaj Magrieta je prenijela s velikom dozom osjećaja za
dramu. Nakon toga, nitko se nije vratio toj temi, a najmanje Tessa.
Otvoreno priznajem da me je poslije obuzeo osjećaj srama. Duboko
sam se sramio svog krajnje djetinjastog postupka. Ali, nije mi bilo žao.
Čak mogu reći da o tome razmišljam kao o nekoj vrsti podviga. Ništa
nisam riješio, ne mogu reći da mi je to olakšalo život. Ali sama spoznaja
da sam u stanju tako nešto učiniti, ispunjavala me je nekim podmuklim
zadovoljstvom.
7
***
Tek dva, tri dana kasnije našli smo vremena da sami proslavimo
rođendan, koji je već bio za nama. Prvo sam se trebao pobrinuti za
Magrietu. Ma koliko je pokušavao nagovoriti da ostane, uporno se htjela
preselio kod prijatelja u Benteheuwel. Svečano je obećala da ćemo
ponovno razmotriti situaciju, ukoliko joj ovo ne bude odgovarala Međutim,
dobro sam znao, htjela me je na taj način umiriti.
Tessa se zaželjela japanske hrane. Tako smo otišli u SeaPoint, ali
nije bilo mjesta u restoranu na koji je mislila. Primijetio sam kako u
principu odbija unaprijed rezervirati mjesto, i više se voli odlučiti u
posljednjem trenutku. I ovog puta, kao i prije, trebali smo potražiti drugo
mjesta To je bio restoran bez određenog stila, ali važnija od hrane, bila je
mogućnost za razgovor. Bilo je kao one noći, kad je ušla u moju radnu
sobu i u moj život i kad smo pokrenuli vlak razgovora. S vremena na
vrijeme sišli bi na nekoj postaji ispitati okolicu i ponovno uhvatili drugi
vlak koji bi nas doveo do nekog drugog mjesta, nemajući pojma kuda ide i
bez želje da se konačno zaustavi. Bitno neka se kreće.
Dok smo razgovarali, postao bih u nekom trenutku svjestan kako nas
ljudi promatraju, naročito muškarci. Jedan stariji gospodin, koji je večerao
s nekom osobom, koja je vjerojatno bila njegova žena, nisu međusobno
razmijenili ni riječi, otvoreno me je gledao neprijateljskom zavišću. Mogao
sam ga čuli kako razmišlja, posrećilo ti se stari jebaču. (U sebi sam mislio:
Možda mi se posrećilo, prijatelju, ali nisam jebač.)
Magrieta nam je još uvijek bila u mislima.
"Nismo je trebali pustiti", rekla je Tessa. "Snosimo odgovornost za
njenu sudbinu."
"Ali, Tessa, ona neće ni da čuje."
"Možda bi se vratila, da nisam tu."
"Ne mogu ni zamisliti život bez tebe."
"To je čista sebičnost", rekla je i pritisnula prstom moje usne.
"Možda, ali imam na to pravo u mojim godinama."
"Ali, Rubene, što će sada biti s njom?"
"Pokušat ću naći drugu kuću. Na drugoj strani poluotoka, gdje je ti
mladi banditi neće pronaći."
"Ona je tako ranjiva. Znam, voli izigravati majku hrabrost, ali iza te
fasade krije se strašno usamljena osoba." Uzela je par sushija i dok je
žvakala, glasno je razmišljala: "Dugo smo jučer razgovarale. Znaš li ti
koliko joj značiš?"
"Ona je dio obitelji. Ali, teško je pobijediti u ovoj zemlji."
"Rubene, nema koristi u razmišljanju kako je ova zemlja neka velika
apstrakcija. Ova zemlja, to smo mi. Ako ju ne uspijemo pokrenuti..."
Govorila je sa sve više žara. "Nema svrhe samo se žaliti. Ova zemlje nije
samo kriminal, korupcija, neuspjeh i ne znam još što. Moramo vjerovati
kako ima više od toga, nešto veće od nas, izvjesna nada, neki potencijal.
Nešto kao Antje iz Bengala, iako je ne vidimo, moramo biti spremni
vjerovati u nju. Inače bi cijeli njen život bio uzaludan. Magrieta to zna
bolje od tebe i mene. Zar nije dobro početi i s Magrietom?"
"Magrieta poznaje jedino život s nama."
"U biti, što ti Rubene znaš o Magneti? Znaš li ti što ona stvarno misli
o tvojoj kući, o tebi?"
"Uvijek razgovaramo. Ona zna da sam tu zbog nje. Ali Magrieta ima
smisla za pristojno ponašanje i trudi se održati rastojanje između nas."
"Magneti je stalo do tebe." Bacila je pogled na mene. "Isto kao i
meni."
"Nisam to od nikoga zaslužio."
"Niti od Riane?"
Odjednom mi je postalo teško pričati o njoj. "Otkad si imala... otkad
si otišla u bolnicu, stalno razmišljam o našem bračnom životu", rekao sam
na kraju. "Toliko je bio drukčiji od blaženstva u koje sam želio vjerovati.
Njen žIVOT Sam pretvorio u jad."
"Tvojom nevjerom?"
"Nedovoljnom brigom, ali i nevjerom." Posegnuo sam za njezinom
rukom preko malog stola. "Jednom sam ti rekao da nije znala za Alison.
To nije bilo točno."
"Je li joj to rekla Magrieta?"
"Magrieta je oličenje diskrecije. Naravno da je bila zaprepaštena, ali
nikad to ne bi prenijela nekoj drugoj osobi. Ne, stiglo je pismo od Alison.
Nakon onoga što se dogodilo. Objašnjavala je kako žali, ali me još uvijek
voli. Kao u serijama na televiziji, prije nego što je odnijela jaknu na
čišćenje,
Riana je našla pismo u džepu."
"Je li ti ga pokazala?"
"Nije. Ostavila ga je na mom pisaćem stolu bez jedne riječi. Bio sam
suviše potresen i posramljen da bih započeo razgovor na tu temu. Ne samo
zato što sam bio uhvaćen, nego što me je Alison navela otkriti nešto o
sebi. U dnu duše nisam bio uzoran muž, dobar i čestit građanin, već sam
nosio u sebi nešto čega nisam bio svjestan, a to je sklonost za bludom,
koja ne mari puno za poštenje i moralne granice." Uzdahnuo sam i ispio
čašu. Onda sam pričekao da konobar očisti stol. Naručio sam desert, a
Tessa platu sa sirom.
"Kako si upoznao Alison?" upitala je.
"Studirala je glazbu. Svirala je flautu. Čarobna Satima sam mogao
slušati kako svira Mozartove sonate. Riana ju je srela u Stellenboschu i
dovela kući. Ubrzo smo postali bliski, ali smo dobro pazili nekako zadržati
osjećaje pod kontrolom. Kad je Riana izgubila dijete i otišla na farmu
roditelja oporaviti se, postali smo vrlo ranjivi. I onda se dogodilo." Kiselo
sam se nasmijao. "Ili, zapravo nije se dogodilo. Zahvaljujući Magrieti i
naravno, Antje iz Bengala."
"Nije li Antje odigrala važnu ulogu u tvom životu?"
"Istina, kad se uzme u obzir njena nazočnost koja se ne primjećuje.
Neka znaš, vidio sam ju samo jednom."
"Da, rekao si mi."
"Nisam ti rekao kako se to dogodila" Ovo je bio delikatan trenutak.
Ali, bila je to noć, kad se osjećala potreba sve kazati. "Te noći, kad si
ostala u Camps Bayu..." Sjećanje je bilo toliko bolno, nisam odmah mogao
nastaviti. Ali sam skupio snagu. "Izludio sam od brige narednog dana zbog
tebe i Magriete. Pokušao sam te dobiti na poslu preko telefona. Tada sam
se sjetio da ti je Zach dao svoju posjetnicu, otišao sam u tvoju sobu
potražiti je, ne mogu ti reći koliko sam se toga sramio, ali nisam mislio ni
na što drugo, a onda su se otvorila vrata i pojavila se Antje."
Kad se vratio konobar, skoro mi je laknulo. Dok je punio naše čaše,
sjećam se kako smo vodili razgovor o siru i to o Camembertu, kojeg je
najviše voljela. Pričao sam, koliko sam znao o procesu sazrijevanja i kako
se u mraku okreće na drugu stranu, itd... Kad je mladić otišao, nastavili
smo razgovor, kao da i nije bilo prekida.
"Zašto si mi rekla da radiš u časopisu Žena?" zapitao sam.
"Vjerojatno da se napravim važna pred tobom." Svjetlo svijeće
odražavalo se na njenim izraženim jagodicama, punašnim usnama, i
stvaralo sjenke na sljepoočnicama oko njenih malih ušiju. "Osim toga,
bojala sam se da mi nećeš iznajmiti sobu, kad bi znao kakav bijedan posao
imam."
"Gdje si onda radila?"
"Nakon što sam dobila otkaz u Brianovoj tvrtki, našla sam posao
kao pomoćnica za opće poslove u maloj tvrtki za računala u Claremontu."
"Ne bih te odbio pa bila i bez novca."
"Potpuno sam bila nepoznata, a te noći sam vjerojatno bila nalik na
neku skitnicu."
"Bila si predivna." Kao već toliko puta, poljubio sam joj prste i u
mislima poslao neizgovorene poruke
"Kad već govorimo o tome, od ponedjeljka počinjem raditi na novom
mjestu", rekla je Prije nego sam postavio pitanje, dopunila je: "Pomoćnica
produkcije u jednoj filmskoj ustanovi. Radi se o lokalnoj kompaniji koja je
udružena s jednom američkom grupacijom."
"Zvuči glamurozno."
"Ne treba očekivati glamur, ali treba dobro zapeti, jer to je samo
početak."
"Kako si našla to mjesto?"
"Preko Zacha", rekla je.
Osjetio sam grč u trbuhu "Opet se viđate?"
"Vratio se." Slasno je grickala komadić sira koji se nalazio na vilici.
"Nisam ga vidjela, ali smo razgovarali telefonom."
"Je si li mu spomenula... bolnicu?" (Još uvijek nisam mogao
izgovoriti tu riječ.)
Potvrdila je kimanjem glave. "To je sada davno svršeno vrijeme."
"Zaista ti je stalo da ga ponovno vidiš?"
"Nema tu ničeg ozbiljnog, vjeruj mi. Moram priznati da je s tim
čovjekom donekle uzbudljivo. Nikad nije dosadno."
"Tessa, ali jedva ga poznaješ."
"Jedne noći sam s njim provela barem dvije godine."
"Misliš kako si već dovoljno zrela ako imaš trideset godina."
"Vjeruj mi, i ja sam prošla kroz dolinu suza."
"Tebi treba netko tko će ti se pomokrio po nožnim prstima."
Nasmijala se tako glasno onim dubokim, zrelim, eksplozivnim
smijehom, koji će mi uvijek nedostajati, jer svi su se okrenuli prema nama,
stari zavidljivac nas je pogledao otvoreno neprijateljski. "Za ime Boga,
Rubene, što mu to znači?"
Ispričao sam joj kako mi je bilo prvih godina u školi. Nemilosrdne
zime na otvorenoj ravnici, gdje je izgledalo kao da ničega nema između nas
i Antarktika. Zemlja, tvrda kao stijena, pokrivena injem. Većina nas,
prljava bosonoga sirotinja. Među nama dječacima, postojao je posebni
ritual, koji je tražio suzdržavanje od mokrenja dok ne stignemo u školu, a
onda bi potražili među djevojčicama onu koja mu se sviđa, i svladavajući
psihičku nelagodu, mokrili po njenim nožnim prstima. To je bio jedini
način kako zagrijati prste i uz to dokaz najiskrenije ljubavi. Bacio sam
pogled na njezino lice kroz plamen svijeće. "Jedino sam se usudio
pomokrio na prste male Lennie", rekao sam.
"Ja te neću pozvati da se pomokriš na moje", rekla je Tessa. "Ali, na
mjestu male Lennie to bi mi bila najveća čast."
"U to vrijeme, to iskustvo je bilo za mene najbliže nečemu što se
zove obožavanje", rekao sam. "Religija za mene nije ništa predstavljala.
Čak i da sam imao sklonosti prema njoj, moja braća, koja su bila
pobožnija od mene, udarcima bi istjerali religiju iz mene."
"I kod mene su religiju zatrli u samom začetku", rekla je. "Uglavnom
je to bila moja majka. Odlazak u crkvu u najgorem raspoloženju, to je
moja jedina uspomena na nedjeljna jutra. Toliko svađanja, vike, oštrih
rijeći i šamara, samo da bi stigli na vrijeme u čistoj odjeći i s milodarom,
da smo bili puni mržnje i bijesa i prije nego bi sjeli u one grozne, neudobne
klupe."
"Morali bi smo se sramiti pred Magnetom", razmišljao sam naglas.
"Ona vjerojatno ima više razloga od nas dvoje okrenuo leđa religiji. Pa
ipak, svake nedjelje ide u crkvu. Dok sprema krevete i glača pod, pjeva
crkvene pjesme. Jutrom i navečer čita Bibliju."
"Zato su vjerojatno naši kolonijalni preci i donijeli religiju sa
sobom", rekla je. "Da zadrže domoroce na odstojanju i natjeraju ih da s
radošću nose svoj križ."
"Navodno se to promijenilo."
"Na nama je da izvršimo promjenu", opet je to ponovila.
"Kafka je negdje napisao", rekao sam, "ima nađe, ali nema za nas"
"Kafka je mrtav", rekla je. "Mi smo živi."
Onda je došao konobar i ja sam platio račun. Na odlasku sam
pogledao u oči čovjeka koji nas je cijelu večer mrko promatrao. Kad sam
propustio Tessu kroz vrata, primijetio sam kako nosi lančić oko vrata,
između širokih revera elegantne crne jakne. U mislima sam je vidio kako
se priprema za spavanje, kao one noći na rođendan, kako se uvlači među
hladne plahte, dok joj između grudi leži zlatni niz kao znak pobjede.
Stari sretniče.
7
{1}
Kalahari — pustinja na jugu Afrike, proteže se od Botswane do Namibije i Južne
Afrike.
{2}
Bur, Afrikaner, potomak doseljenika iz Holandije.
{3}
Vygie — mesnata biljka raskošnih cvjetova.
{4}
Rooibos- "crveni grm", tradicionalni biljni čaj u J. Africi.
{5}
Outa- način oslovljavanja starije crne osobe, prije s poštovanjem, sada pogrdno.
{6}
Landbouweekblad-"Poljoprivredni tjednik", najpoznatiji tjednik farmera Bura.
{7}
Koppie-kameni brežuljak u savani.
{8}
Veld-ravnica, prostrana ravan.
{9}
Moer-prebiti, pretući.
{10}
Bakkie — kamionet.
{11}
Doek — marama za glavu.
{12}
Devil's Peak — Ðavolji vrh, planina iznad Cape Towna.
{13}
Meneer - gospodin.
{14}
Slams - "islamski", tradicionalni malajski vrač za koga se vjeruje da ima magičnu moč.
{15}
Doepa - čarobni napitak
{16}
Stoep - veranda.
{17}
Harders - cipal.
{18}
Middag - poslijepodne.
{19}
Jentoe - djevojka lošeg morala, djevojčura.
{20}
Moerkoffie - mljevena kava.
{21}
Bobotie - tradicionalno jelo malajskih potomaka u provinciji Cape (riža sa mljevenim
mesom).
{22}
Cape Flats - naselje na jugu Cape Towna, gdje su za vrijeme apartheida nasilno
preseljeni crni stanovnici Šestog okruga, da bi bijeli stanovnici imali više prostora.
{23}
Nooi - gospođa, način kako obojeni zaposlenici oslovljavaju bijelu ženu.
{24}
2Masbieker - osoba podrijetlom iz Mozambika.
{25}
Groote Kerk - "Velika crkva", najstarija crkva holandskih reformista u Cape Townu.
{26}
Memorie - memorandum, uspomene.
{27}
Kad je kod nas ljeto u Južnoj Africi je zima.
{28}
Karoo - kamenita visoravan u južnom dijelu Južne Afrike.
{29}
Free State - Slobodna država, jedna od provincija Južne Afrike.
{30}
Društvena igra kod koje ispada onaj koji OSTANE BEZ STOLCA KAD PRESTANE
GLAZBA.
{31}
Biduur - molitveni sastanak (u protestantskoj crkvi).
{32}
Galjoen - vrlo ukusna moska riba Južne Afrike.
{33}
Borriepatats - slatki krompir s kurkumom i cimetom.
{34}
Impimpi - policijski doušnik, izdajnik.
{35}
Khoisan - zajednički naziv za prve stanovnike Južne Afrike, Hotentote i Bušmane.
{36}
Xhosa - najmnogobrojniji narod Južne Afrike.
{37}
Tjoekie - zatvor.
{38}
Sub judice - pred sucem, u toku postupka.
{39}
Verwoerd - predsjednik Južne Afrike u vrijeme apartheida.
{40}
Blut-und-boden - krv i rodna gruda (izraz nastao u njemačkom romantizmu, ko|i je
dobio posebno značenje pod nacizmom.