Radar 

(pokrata ili akronim od eng. Radio Detection and Ranging: otkrivanje i određivanje udaljenosti radio valovima)

je elektronički uređaj za određivanje udaljenosti, azimuta, elevacije (kutna visina) i brzine nekog predmeta na temelju
odbijanja (refleksije) iz uređaja emitiranih elektromagnetskih valova od taj predmet. Prvi uređaj izradio je oko 1900.
njemački izumitelj Christian Hülsmeyer, a predložena je njegova primjena u sprječavanju sudara brodova. Razvoj
ratnoga zrakoplovstva, posebice teških bombardera, potaknuo je razvoj radara jer je trebalo razviti uređaj za rano
upozoravanje na dolazeću opasnost. Prvi uređaj u osnovi istovjetan današnjim radarima izradio je Robert Watson-
Watt (1935.).
Radar omogućuje otkrivanje predmeta u uvjetima loše i smanjene vidljivosti, na primjer u mraku,
kroz dim, maglu, kišu ili snijeg. Kako se elektromagnetski valovi šire pravocrtno, raspon (domet) je radara ograničen
zakrivljenošću Zemljine površine, pa na primjer u kontroli zračnoga prometa iznosi oko 400 kilometara. Veći raspon (više
tisuća kilometara) ima jedino radar koji koristi odbijanje (refleksiju) valova na ioniziranim slojevima atmosfere (ionosfera). U
ratu je radar stekao izvanrednu važnost, a u mirnodopskoj se primjeni ističe njegova uloga u sigurnosti pomorskoga,
zračnog i cestovnoga prometa.[1]
Prve upotrebljive radare imali su Britanci na početku Drugog svjetskog rata. Pomoću radara lakše su pratili
nalete njemačkih aviona, te lakše organizirali obranu. Moderni radari se koriste u zrakoplovstvu i pomorstvu za traženje
ciljeva, ali i u astronomiji kod proučavanja površine dalekih planeta. U današnje doba radare koristi i policija za
određivanje brzine vozila.
Radari imaju važnu ulogu u pomorskoj i zrakoplovnoj navigaciji. Ima radarskih sistema koji na zaslonu katodne cijevi daju
obrise (konture) predmeta koji se nalazi ispred brda odnosno zrakoplova. Na taj se način mogu izbjeći sudari na moru s
ledenim santama i drugim brodovima kada prijeti opasnost zbog magle.[2]

Sadržaj

 1Način rada
o 1.1Dijelovi radara
o 1.2Udaljenost predmeta
o 1.3Dopplerov učinak
o 1.4Frekvencijsko područje radara
 2Primjena radara
o 2.1Navigacijski radari
o 2.2Meteorološki radari
o 2.3Radari sa sintetskom antenom
o 2.4Radari u vojništvu
 3Izvori
 4Vanjske poveznice
 5Ostali projekti

Način rada[uredi | uredi kôd]

Radar je uređaj koji služi za otkrivanje prisutnosti teško uočljivih ili posve nevidljivih predmeta i za otkrivanje
njihove udaljenosti. Način rada radara osniva se na svojstvu ultrakratkih elektromagnetskih valova, koji se šire pravocrtno,
pa se mogu reflektirati od krute odnosno metalne površine. U tu svrhu upotrebljavaju se decimetarski ili centimetarski valovi.
Kao predajnik služi parabolični reflektor, koji se može okretati na sve strane, a u svom žarištu ima
takozvanu mikrovalnu antenu. Na tu antenu dovode se ultravisokofrekventne struje, koje se u obliku kratkotrajnih
električnih impulsa šalju u uskom snopu u prostor. Ti se impulsi šalju u vrlo kratkim vremenskim razmacima oko 1000 puta u
sekundi. Ako ti impulsi naiđu na neku zapreku, oni će se odbiti, pa će ih antena odbiti. Primljeni električni impulsi odlaze
u prijemnik i šalju se na optički indikator, koji je katodna cijev. Iz vremenske razlike od polaska do povratka impulsa dobije
se udaljenost predmeta. Katodna cijev je tako konstruirana da u trenutku kada s radarskog reflektora odlazi impuls u
prostor elektromagnetska zavojnica svojim magnetskim poljem pomakne katodnu zraku, a time i svijetlu točku na zaslonu
uvis. To se isto dogodi kada se vrati reflektirani val. Vremenski razmak prikazan na katodnoj cijevi kao duljina je mjera za
udaljenost predmeta.
Radar radi na načelu radio valova, kako je već prije i spomenuto. Antena odašilje kratki impuls, koji se odbija od cilja. Na
temelju vremena koje je proteklo do povratka zrake izračuna se udaljenost od objekta. Današnje moderno ratno
zrakoplovstvo koristi stealth tehnologiju koja avione čini praktički nevidljivima radaru. To postižu tako kad valovi idu prema
objektu, on zbog posebnih materijala i posebno dizajniranih oblika raspršuje radarske radiovalove i tako ostaje neotkriven.
Na taj način imaju prednost neopaženog dolaska do cilja.

Dijelovi radara[uredi | uredi kôd]

Radar se sastoji od antene, radioodašiljača, radioprijamnika i računala za obradu i prikaz podataka. Ako su odašiljač i
prijamnik postavljeni na različitim mjestima i imaju zasebne antene, radar je bistatički, odnosno multistatički ako ima više
odašiljača i prijamnika. Odašiljač i prijamnik mogu se nalaziti i na istome mjestu, odvojeni takozvanim duplekserom, koji im
omogućuje da se ista antena koristi za odašiljanje i prijam elektromagnetskih valova (takav se radar naziva monostatičkim).
U početku su radari većinom bili bistatički zbog nemogućnosti postizanja dovoljne izolacije između
odašiljačkih impulsa velike snage (i do nekoliko megavata) i prijamnika velike osjetljivosti kakva je potrebna za prijam
reflektiranoga vala vrlo male snage (10–13 do 10–14 W). Razvojem dupleksera s dovoljnom izolacijom i mogućnošću brzoga
prespajanja ti su nedostatci uklonjeni. Danas su radari većinom monostatički, ali se važnost bistatičkih i multistatičkih radara
ponovno povećala zbog njihove mogućnosti da lakše i sigurnije opaze takozvane nevidljive zrakoplove.
Odašiljač zrači elektromagnetske valove kao niz kratkih impulsa u trajanju reda veličine mikrosekunde, a impulsi se
ponavljaju nakon 1 do 50 ms. U razdoblju između odašiljanja dvaju uzastopnih impulsa prijamnik prima odjeke koji nastaju
refleksijom odašiljačkih impulsa od predmeta u promatranom prostoru. Kako bi se omogućilo promatranje (pretraživanje)
cijeloga prostora u okolini radara, antena se najčešće mehanički zakreće po azimutu i/ili elevaciji (kutnoj visini). Umjesto
zakretanja cijele antene, može se elektronički zakretati samo glavni snop zračenja antene, što omogućuje znatno veće
brzine promatranja prostora.

Udaljenost predmeta[uredi | uredi kôd]

Udaljenost R predmeta (cilja) od radara određuje se na temelju vremena t potrebnoga da elektromagnetski val prijeđe put od
radara do predmeta i natrag:

gdje je: c - brzina svjetlosti. Kutne koordinate predmeta (azimut i/ili elevacija) određuju se iz smjera u kojem je
postavljen glavni snop zračenja antene u trenutku prijama odjeka. Znatno veća točnost određivanja kutnih koordinata
postiže se primjenom prijamne antene s više istodobnih glavnih snopova zračenja i međusobnom usporedbom tako
dobivenih signala (takozvani monoimpulsni radar).

Dopplerov učinak[uredi | uredi kôd]

 Podrobniji članak o temi: Dopplerov učinak
Brzina predmeta (na primjer cestovnoga vozila) određuje se iz Dopplerova pomaka frekvencije signala odjeka u odnosu
na frekvenciju odaslanoga signala. Dopplerov se pomak frekvencije određuje iz razlike faza između više signala odjeka
u nizu, koji su primljeni od istog predmeta. Prikupljeni podatci se digitaliziraju, obrađuju u računalu i prikazuju na
zaslonu. Brzina i smjer kretanja predmeta mogu se prikazati dodatnim vektorom brzine pridruženim svakom predmetu
na zaslonu. Takvu se prikazu mogu dodati i zemljopisna karta promatranoga područja, opis pojedinog predmeta
(određivanje ili identifikacija, udaljenost, brzina) i drugi podatci značajni za specifičnu primjenu pojedinoga radarskog
sustava.

Frekvencijsko područje radara[uredi | uredi kôd]

Frekvencijsko područje radara ovisi o njegovoj primjeni, a nalazi se u rasponu od približno 10 MHz do 100 GHz. Na
najnižim frekvencijama rade radari za promatranje iza obzora refleksijom valova od ionosfere; u području od 100 MHz
do 2 GHz, zbog malog utjecaja atmosfere na valove tih frekvencija, rade radari velikoga dometa za nadzor zračnoga
prostora; u području od 2 do 8 GHz rade radari za točnije određivanje položaja, za promatranje srednjeg dometa, za
praćenje te za gađanje većega dometa. Na frekvencijama od 8 do 12 GHz radi najveći broj zrakoplovnih,
meteoroloških, brodskih i navigacijskih radara, jer to frekvencijsko područje omogućuje primjenu poluvodičkih izvora
male mase i izmjera te primjenu relativno malenih antena velike usmjerenosti. Na još višim frekvencijama rade radari
za posebne namjene te eksperimentalni sustavi (na primjer radari za svemirska istraživanja (radio astronomija), radari
na cestovnim vozilima i slično).

Primjena radara[uredi | uredi kôd]

Među najvažnijim je područjima primjene radara kontrola zračnoga prometa, u kojoj se koriste promatrački radari
velikoga dometa (oko 400 km) i radari koji nadziru prilaz pojedinoj zračnoj luci (domet nekoliko desetaka kilometara). U
kontroli zračnoga prometa koristi se i radar s aktivnim odjekom (sekundarni radar), koji ne djeluje na načelu
jednostavnog odraza elektromagnetskoga vala od zrakoplova, nego se primjenjuje poseban uređaj na zrakoplovu
(takozvani odgovarač), koji šalje povratne impulse kada se pobudi impulsima sa zemaljskoga radara i omogućuje
prijenos dodatnih informacija (na primjer određivanje ili identifikacija zrakoplova). Sekundarni radar razvijen je za vojne
potrebe, s namjerom da se omogući razlikovanje vlastitih od neprijateljskih zrakoplova, a danas je on značajna podrška
kontroli civilnoga zračnog prometa. Iako je sekundarni radar zapravo radiokomunikacijski sustav s automatskim
odgovaranjem, uobičajeno se svrstava u radarske sustave.

Navigacijski radari[uredi | uredi kôd]

Navigacijski radari manjega su dometa (do 100 kilometara) i značajna su pomoć posadi pri upravljanju brodovima i
zrakoplovima u uvjetima smanjene vidljivosti i (ili) gustoga prometa. Slični se radari postavljaju u zračnim i pomorskim
lukama te uz plovne puteve i služe za nadzor prometa.

Meteorološki radari[uredi | uredi kôd]

 Podrobniji članak o temi: Meteorološki radar
Meteorološki radari rade u više frekvencijskih područja, jer se zbog različite reflektivnosti na različitim frekvencijama
može dobiti znatno više meteoroloških podataka. Služe za određivanje (lociranje) područja oborina i oblaka u atmosferi
i njihovo gibanje, za određivanje vrste i jakosti (intenziteta) oborina (kiša, snijeg, tuča i drugog), strukture oblaka, za
dobivanje trodimenzijske slike područja te utvrđivanje područja turbulencije i moguće opasnosti za predmete na tlu i u
zraku. Meteorološki radari rade na valnim duljinama od 1 do 20 centimetra, s odaslanom snagom od 100 do 1000 kW i
dosegom od nekoliko desetaka do više stotina kilometara. Dopplerov radar djeluje na načelu Dopplerova učinka i
omogućuje mjerenje poprečne (radijalne) brzine ciljeva u atmosferi (oborinskih čestica, čestica prašine) koji se gibaju
izravno prema radaru ili od njega. Neke vrste radara koriste se kao vjetreni presječnici za dobivanje okomitog profila
vjetra unutar troposfere. Neki radari služe i za određivanje visinskoga vjetra (praćenje radarske mete koja visi ispod
meteorološkoga balona), a posebna je vrsta radara postavljena i na nekim meteorološkim satelitima za određivanje
morskih valova (lidar ili optički radar).

Radari sa sintetskom antenom[uredi | uredi kôd]

Radari sa sintetskom antenom služe za promatranje površine Zemlje ili drugih planeta, a njima prikupljeni podatci
nalaze primjenu u agronomiji, šumarstvu, rudarstvu, arheologiji, meteorologiji, zemljopisu, oceanografiji, ekologiji,
razminiranju, astronomiji i tako dalje. Njihova je antena postavljena na pokretni predmet (zrakoplov, umjetni satelit,
upravljivi balon) koji se kreće stalnom (konstantnom) brzinom iznad ili uzduž promatranoga područja. Računalnom
obradbom podataka prikupljenih promatranjem uz više uzastopnih položaja antene dobiva se slika promatranoga
područja visoke razlučivosti, koja djeluje kao da je dobivena antenom znatno većih izmjera od stvarne antene. S
obzirom na to da je ta zamišljena (virtualna) antena rezultat računalne obradbe, ona se naziva i sintetskom antenom pa
odatle potječe i naziv te vrste radara.

Radari u vojništvu[uredi | uredi kôd]

Vojna primjena radara slijedila je ubrzo nakon njegova izuma. Tako je Velika Britanija od 1936. do 1939. postavila
uzduž južne i istočne obale lanac radarskih postaja za obranu od njemačkih zračnih i pomorskih napada, a SAD je
do 1940. počeo proizvoditi impulsne radare za praćenje zrakoplova i nadzor vatre protuzračnih topova. Ubrzo su se
užurbanom razvoju i vojnoj primjeni radara pridružili Njemačka, SSSR i Japan. Premda je najprije služio u mornarici i
zrakoplovstvu, danas se radar snažno koristi u svim granama oružanih snaga. Najčešće su uporabe u protuzračnoj
obrani, proturaketnoj obrani, prikupljanju obavještajnih podataka te nadzoru vatre različitih oružanih sustava, od
topništva, do tenkova, zrakoplova i brodova. Suvremeni bojišnički radari otkrivaju i prate kretanje vozila, ali i
pojedinačnih vojnika na bojištu. Složenost suvremenih oružanih sustava zahtijeva istodobno korištenje više radara
različitih parametara, od kojih svaki ima posebnu zadaću (na primjer na suvremenom ratnom brodu to je navigacija,
pretraživanje površine mora, pretraživanje zračnoga prostora, određivanje visine cilja, nadzor vatre). Danas je u
središtu istraživanja razvoj radarski vođenih projektila te radara za rano otkrivanje, praćenje i uništenje raketa s
nuklearnim bojnim glavama.