Termički linijski pneumatski detektor

Pored već opisanih elektroničkih termičkih detektora, također postoji i termički linijski
pneumatski detektor. Detektor radi na vrlo jednostavnom fizikalnom principu povećanja tlaka
zraka u zatvorenoj cijevi koja se zagrijava. Radi toga se detektor ne sastoji od velikog broja
elektroničkih komponenti i pokazao se otpornim na lažne alarme u praksi.

Na slici 29., je pokazan termički linijski pneumatski detektor. Vidljivo je da se

detektor sastoji od senzorske cijevi i kontrolne stanice. Senzorska cijev prolazi kroz prostorije
broda koje se štite. Kontrolna stanica sadrži sve ostale dijelove detektora i smještena je na
požarnoj stanici ali na komandnom mostu.

Ukoliko se senzorska cijev naglo zagrije (zbog požara dolazi do naglog povećanja
tlaka zraka u cijevi) senzor tlaka registrira povećanje tlaka i uključuje sklopku S, koja aktivira
alarm.

Kapilarna cijev ima namjenu da sprječava aktiviranje alarma zbog sporih promjena
tlaka zraka u senzorskoj cijevi. Kompresor zraka služi da bi se povremeno mogla ispitati
ispravnost detektora bez zagrijavanja senzorske cijev.

Slika 29. - Termički linijski pneumatski detektor

1.2.1.1.7 Detektori plamena

Pored opisanih detektora, često se u prostore strojarnice ugrađuju detektori plamena.

Ipak, s obzirom na njihove sklonosti ka lažnim alarmima, SOLAS izričito naglašava da se
detektor plamena može koristiti samo kao dodatak detektoru dima. Ipak, ove detektore treba
obavezno ugrađivati zbog njihove brzine detekcije. Treba ih smjestiti na mjestima gdje se
rukuje s gorivom, u prostorima sisaljki za dnevni tank i slično.

Detektori plamena dijele se po valnoj dužini zračenja koje se koristi za detekciju

plamena. Dijelimo ih na:

ultraljubičaste do 350 nm
vidljive 350 - 800 nm
približno infracrvene 800 nm -1.3 µm
infracrvene 1.3 µm ili više.
 Intenzitet zračenja detektora u ultraljubičastom području vrlo je malen i potrebno je
koristiti vrlo osjetljive detektore. Praktično, jedini pogodan detektor je Geiger - Mullerova
cijev, koja je sposobna detektirat pojedinačne fotone, te svi ultraljubičasti detektori koji su
sada na raspolaganju koriste ovaj tip detektora. U uporabi postoje dvije vrste cijevi. Jedna
koriste žičanu elektrodu i ima vrlo malo područje osjetljivosti, dok druga veće osjetljivosti
koristi planarnu strukturu.

Osjetljivost na požar definira se često u odnosu na udaljenost na koji požar nafte površine 0.1
m2 može biti detektiran. Ultraljubičasti detektori obično dostižu područje 10 - 12 m s
vremenom odziva od 5 sekundi, ali su u stanju da daju odziv u vremenu od nekoliko ms,
ukoliko je razina signala zadovoljavajuće visoka. Ultraljubičasti detektori nisu osjetljivi na
utjecaj sunčevog svjetla radi snažne apsorpcije ultraljubičastog zračenja uzrokovane ozonom
u gornjim slojevima atmosfere, kako se vidi na slici 30.

Slika 30. - Ultraljubičasto područje

Na slici 30., vidi se da zračenje sunca naglo pada pri valnim duljinama od 290 nm.
Gornja granica valne duljine koju cijev još uvijek može registrirati mora biti do 270 nm i ne
smije se nikad preklapati sa solarnim područjem. Osjećanje karakteristike cijevi određeno je u
potpunosti radnom karakteristikom površine katode koja mora biti vrlo čista u tijeku izrade.
Cijevi koje nisu izrađene u skladu sa standardnim zahtjevima osjetljive su na sunce. Donja
granica odziva cijevi nije kritična i ograničena je propustljivošću omotača cijevi na oko 180
nm.
Važno je napomenuti da svi na sunce neosjetljivi ultraljubičasti detektori koriste isti
optički opseg i zbog toga su podložni istim ograničenjima.

Neosjetljivost na druge izvore lažnih alarma načelno je dobra s nekim značajnijim

izuzetcima. Halogene svjetiljke mogu dati jak ultraljubičasti signal, a elektrolučno
zavarivanje izaziva toliko jak odziv detektora da tipičan detektor plamena reagira i na
udaljenost od nekoliko kilometara. Taj problem se za vrijeme plovidbe broda ne može
dogoditi, jer postoje strogi propisi koji određuju uvjete, vrijeme i načine zaštite koji se
prethodno moraju obaviti prije zavarivanja u strojarnici. Osim toga, taj rad mora se najaviti
tako da časnik na komandnom mostu isključi detektor za vrijeme zavarivanja, kako ne bi
izazvao lažni alarm (prednost analogno - adresabilnog sustava pred klasičnim sustavom).

Drugi glavni problem ultraljubičastog zračenja je što se lako apsorbira organskim

materijalima u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju. Tanak sloj ulja ili masti, gotovo
nevidljiv za oko, može potpuno onesposobiti detektor. Pare npr. acetona ili toluena mogu
uzrokovati slabljenje signala, a dim je također jak absorber, tako da mogu postojati teškoće
detektiranja požara koji proizvodi velike količine dima, posebno ako su detektori usmjereni
dolje prema požaru ili ako je stub dima usmjeren prema detektoru.

Neki proizvođači, uvidjevši problem onečišćenja otvora zbog prisutnosti uljnih para
u strojarnici, predviđaju ugrađeni ispitni izvor, tako da se signal "greška" prosljeđuje
centralnom uređaju čim se prozorčić zaprlja. Ovo je korisno, ali ne povećava vrijeme
između čišćenja detektora koji mogu iziskivati i dnevno čišćenje.

Geiger Mullerove cijevi rade pri naponu od 300 V, što znači da se moraju zaštititi
kućištem u "S" izvedbi. Zbog svog radnog napona i potrošnje, ultraljubičasti detektori nisu
generalno kompatibilni s drugim detektorima i traže posebnu kontrolnu opremu.

Pored ultraljubičastog detektora, za efikasnu detekciju plamena koristi se i

infracrveni dio spektra. Ako se analizira spektar zračenja požara materije koja u sastavu ima
ugljik, sunčeve svjetlosti ili sijalice s užarenom niti , kako se vidi na slici 31., postoji
karakteristični maksimum za požar na valnoj duljini oko 4.4 µm. Ovaj maksimum je
posljedica prisustva CO2 u plamenu. Također je vidljiv mali intenzitet zračenja sunca i
sijalice u ovom dijelu spektra.

S obzirom na gore navedeno, svi infracrveni detektori koji se koriste na brodovima,

imaju ugrađene filtre za detekciju zračenja od 4.2 do 4.7 µm zasjenjeno na slici 31).

Slika 31. - Spektar zračenja

a) požar materije s ugljikom
b) sunčeva svjetlost
c) sijalica s užarenom niti
 Detektor na principu infracrvenog zračenja može razlučiti smetnje od požara, mjereći
brzinu promjene intenziteta radijacije, koja je za plamen karakteristična i kreće se od 1 do 10
Hz. Na slici 32., pokazana je pojednostavljena blok shema jednog takvog detektora.

Princip rada infracrvenog detektora može se opisati po slici 32. Senzor detektora
pretvara infracrvenu energiju u napon i to samo područje valnih duljina koje mogu proći kroz
filtar ispred senzora. Signal se dalje naponski pojačava. Signali samo određenog iznosa se
pojačavaju dok se manji signali odbacuju kao smetnje. Analizator impulsa analizira
frekvenciju impulsa. Ako su impulsi u frekvencijskom opsegu od 1 do 10 Hz, dolazi do
povećanja izlazne struje detektora, te se taj podatak prosljeđuje centralnom uređaju. Centralni
uređaj donosi odluku o alarmu.

Razina primljenog signala proporcionalna je površini plamena te obrnuto

proporcionalna kvadratu udaljenosti od detektora. Za tekuća goriva površina plamena jednaka
je površini goruće tekućine.

Odziv detektora također ovisi o vrsti upaljenog goriva. Na slici 33., je pokazan tipičan
odziv detektora na benzin i kerozin. Vidljivo je da je odziv detektora na benzin oko 6 s, a
kerozin, koji teže hlapi, treba goriti deset puta duže da bi ga detektor detektirao.

Slika 32. – Pojednostavljena blok - shema detektora

a) Vatra benzina površine 0,1 m2 na udaljenosti od 10m

b) Vatra kerozina površine 0,1 m2 na udaljenosti od 10m

Slika 33. – Tipični odziv detektora plamena